379

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

Dino Mujadevi
(Hrvatski institut za povijest, Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
Slavonski Brod)

IBRAHIM PEEVIJA (1574. - 1649.)

- OSMANSKI POVJESNIAR HRVATSKE
I BOSNE I HERCEGOVINE PODRIJETLOM
IZ PEUHA
UDK 930.1(497.5=497.6)"15/16"
929 Peevija, I.
Pregledni rad
Primljeno: 16. veljae 2009.
Ovaj rad posveen je jednom od najveih osmanskih povjesniara Ibrahimu Peeviji, koji je roen i proveo djetinjstvo u Peuhu. Podrijetlom i
ivotom bio je vezan za osmansko-habsburko krajite izmeu Drave i
Jadrana te je u svom djelu Peevijina povijest donio mnogo zanimljivih
podataka za povijest Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Kljune rijei: osmanska historiografija, Ibrahim Peevija, Peuh, Slavonija, Bosna, 16.-17. stoljee.

Biografija
Ibrahim Peevija (Peevi, Peuylu) prema sudu vodeih osmanista jedan
je od najznaajnijih i najutjecajnijih osmanskih povjesniara uope. Podrijetlom i ivotom vezan je za svijet osmanskoga serhata (krajita) u Bosni,
Hrvatskoj i Ugarskoj te su ova podruja nala znaajno mjesto u njegovom
opusu. Roen je 1574. (prema nekim autorima 1572/73.) u maarskom gradu
Peuhu, po kojemu je i dobio i pridjevak uz ime.
O njegovim predcima i obitelji imamo podatke koje on sam donosi u
svom djelu Peevijina povijest (Tarih-i Peevi), ali raspolaemo i informacijama iz prvorazrednoga arhivskoga gradiva koje je istraio bosansko-hercegovaki orijentalist Hazim abanovi. Njegov pradjed Kara Davud bio je
silahdar (oruar), najvjerojatnije u slubi bosanskoga sandakbega, za vrijeme vladavine Mehmeda II. Osvajaa i posjedovao je izmeu 1496-1520. zeamet (nadarbinu) na podruju Kaknja u sandaku Bosna. Kara Davudov sin,
Peevijin djed, Dafer-beg ivio je u takoer u Bosni, u mjestu Tergite (Trgovite?)1 obnaajui dunost alaj-bega (zapovjednika spahija u sandaku) te
je sudjelovao u bitci na Mohakom polju 1526. Peevijin se otac s dva brata
1

Ubikacija nije pouzdano objanjena.

380

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

odselio u Ugarsku, dok je jedan Peevijin stric ostao ivjeti kao zaim (posjednik zeameta) u Bosni. Prema navodu u svom djelu Peevijina povijest,
Ibrahim Peevija nosio je prezime Alajbegovi (Alaybegzade), koji je obitelj
dobila prema dunosti alajbega koju je obavljao Dafer-beg. Njegovi roaci
s tim prezimenom u prvoj su polovici 17. stoljea ivjeli u nahiji Lepenica u
Bosni. Peevijina majka bila je pripadnica vezirske obitelji Sokolovi (Sokollu),2 takoer bosanskoga podrijetla. Peevija u svom djelu vlastiti materinji jezik naziva ponekad bosanskim (bonjakim), a ponekad hrvatskim.
Bliska obiteljska veza s Bosnom moe se oitati i iz naglaavanja bosanskih
tema i uloge bosanskih osmanskih uglednika u Peevijinu djelu. Na osnovi
srodstva s klanom Sokolovia bio je blizak sloju ugarskih i bosanskih krajikih vojnih zapovjednika i upravitelja (mera). Vano je napomenuti da su u
Peuhu i nekim drugim ugarskim gradovima tijekom osmanske vladavine
ivjeli mnogobrojni muslimanski naseljenici iz Bosne i drugih junoslavenskih krajeva te da je njihov jezik bio u irokoj upotrebi, o emu svjedoe
navodi u putopisu Evlije elebije i autobiografiji Osman-age Temivarskog.3
U etrnaestoj godini ivota (oko 1588.) ostao je bez oca te je primljen u
kuanstvo svoga roaka osmanskoga vojskovoe i bosanskoga beglerbega
Ferhad-pae Sokolovia u Banjoj Luci.4 Peevija je potom 1588. pratio Ferhad-pau i u Budim, gdje je Ferhad-paa postavljen za beglerbega, a nakon
njegove smrti otiao je drugome uglednome roaku iz obitelji Sokolovi,
Lala Mehmed-pai, u ijem je okruju ostao oko 15 godina. Godine 1593. stupio je u vojnu slubu borei se u Habsburko-osmanskome (Dugome) ratu
1593-1606. pod zapovjednitvom Sinan-pae u Ugarskoj. Prisustvovao je
opsadi Ostrogona i pohodu na Eger, no ubrzo je ponovo dospio u pratnju Lala
Mehmed-pae koji je od 1601. bio serdar (zapovjednik) osmanske vojske u
Ugarskoj i od 1604. veliki vezir. Poslije njegove smrti 1615. obavljao je
dunost defterdara (financijskoga upravitelja) u Eubeji i Lepantu u dananjoj
Grkoj te u utvrdama Akkerman i Bender u dananjoj Moldovi. Upuen je
1623-24. u Anadoliju gdje je obnaao dunost defterdara u pokrajinima Diyarbekir i Tokat. Potom je 1625-26. postao defterdar u osmanskom Podunavlju
te se naposljetku uspeo 1631. do poloaja defterdara Anadolije. Nakon obavljanja dunosti mutesarifa (upravitelja) sandaka Stolni Biograd (dananji
Szkesfehrvr) i defterdara sandaka Temivar, napustio je konano 1641.
dravnu slubu i povukao se u Peuh. Umro je najvjerojatnije 1649. godine.5
2
Za povijest te obitelji v. Safvet Beg Baagi: Znameniti Hrvati Bonjaci i Hercegovci u
Turskoj Carevini, Zagreb 1931, str. 47-48.
3

O pitanju muslimanskog stanovnitva junoslavenskoga podrijetla i jezika u Ugarskoj v.

Dino Mujadevi: Uvod. U: Autobiografija Osman-age Temivarskog. Zagreb 2004, str. III-X.
4
5

Za ivotopis ovoga znaajnoga osmanskoga dravnika v. Baagi 1931, str. 20.

Za Peevijinu biografiju v. detaljane biografske prikaze kod: Franz Babinger:

Geschichtsschreiber der Osmanen und ihre Werke. 1923, str. 192-195.; Baagi 1931, str. 31;

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

381

Djelo
Peevijino historiografsko djelo, Peevijina povijest, jest prema sudu
njemakoga istraivaa Franza Babingera jedan od najboljih osmanskih narativnih izvora za razdoblje 1520-1639. Za razdoblje vladavine Sulejmana II.
Zakonodavca (1520-1566.) koristio je djela povjesniara kao to su Mustafa
Celalzade, Mehmed-paa Ramazanzade, Mustafa Ali, Hasanbegzade, Hadidi
i Saduddin. Dodatni izvori podataka za to razdoblje bila su mu svjedoenja
njegovoga oca, pripadnika obitelji Sokolovi i drugih uglednih i manje
uglednih sudionika osmanske politike i vojnih pohoda, meu kojima se istiu
ejh Ali-dede iz Mostara, poznat i kao Bonjak, Dervi-paa Bajezidagi i
kan krimskih Tatara Gazi Giraj-han s kojim se druio prilikom Giraj-hanova
boravka u Peuhu i od njega saznao vrijedne podatke. Za opisivanje razdoblja nakon 1566. sluio se veinom vlastitim zapaanjima i saznanjima. Uz
Mustafu Selanikija, jedan je od prvih osmanskih povjesniara koji se sustavno sluio osmanskim diplomatikim gradivom (berati, fermani, bujuruldije,
defteri) kao potkrjepom za naraciju u svom djelu. Nekim vanim dogaajima
osobno je prisustvovao, primjerice opsadi i predaji Ostrogona habsburkim
snagama 1595-96. i dogaajima vezanim uza smrt sultana Osmana II.6
Posebnu je i najveu panju posveivao dogaajima u Ugarskoj, Hrvatskoj i Bosni, dijelovima Osmanskoga Carstva s kojima je bio osobno povezan. Sam naslov djela (Peevijina povijest) sugerira da autor i/ili kasnija tradicija nisu ovo djelo drali ni uobiajenim prikazom dinastike i dravne
povijesti takva djela kolala su obino pod naslovom Tarih-i Al-i Osman
niti djelom vezanim za pojedinoga sultana (gazavatname), ili pohod (fetihname), nego da je rije o osobnom djelu, izrazito vezanom za autorovo
bosansko podrijetlo i ugarski zaviaj, ali i roake i prijatelje iz vladajuega
krajikoga sloja. Osmanist Markus Khbach ukazao je primjerice na
(pre)naglaenu ulogu autorova rodnoga Peuha, koji u njegovom djelu prominentno figurira u prikazu nekih dogaaja na ugarskom serhatu (npr. opsada Sigeta), a dogaaji u Ugarskoj openito imaju nerazmjernu prisutnost u
djelu. Prema Khbachu, u djelu su neki opisi povijesnih dogaaja djelomino zasnovani na narodnoj predaji osmanske Ugarske.7 Peevija je bio svjeMehmed Handi: Ibrahim ef. Peevija (Alajbegovi), Kalendar narodna uzdanica, 7 (1939)
str. 129-149.; Amir Ljubovi i Sulejman Grozdani: Prozna knjievnost Bosne i Hercegovine
na orijentalnim jezicima, Sarajevo 1995, str. 145-148.; Pl Fodor: Egy pcsi szrmazs oszmn trtnetr: Ibrahim Pecsevi. In: Pcs a trkkorban. (Tanulmnyok Pcs trtnetbl, 7.)
Szerk. Szakly Ferenc Vony Jzsef. Pcs, 1999, 107-131.; Fehim Nametak, Predgovor. Ibrahim Alajbegovi Peevija. U: Ibrahim Alajbegovi Peevija, Historija, 1. 1520-1576. Sarajevo
2000, str. 5-14.
6
Za ocjenu ovoga djela v. Babinger 1924, str. 193-195.; Ljubovi i Grozdani 1995, str.
147-148.
7

Markus Khbach, Die Eroberung von Fuelek durch die Osmanen 1554. Eine historischquellenkritische Studie zur osmanischen Expansion im oestlichen Mitteleuropa. Wien Koeln
Weimar: Boehlau 1994, str. 337, 341.

382

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

sno zastupao ugarsku i bosansku serhatsku tradiciju zapisavi da mu je namjera odrati na sjeanju (yad-dat olmak in) uspomene na osmanske
borbe u Ugarskoj. Na drugom mjestu naglaava da je proveo ivot u
istraivanju povijesti. Ne treba sumnjati da je mislio prije svega na povijest
osmanske drave na bosanskom i podunavskom podruju. Kao mladi pokuao se uivjeti u tu tradiciju posjetivi Vladarevo brdo (Hnkar tepesi) kraj
Mohaa, gdje se 1526. odigrala presudna bitka koja je omoguila nastanak
osmanske Ugarske.
Peevija je prvi osmanski povjesniar uope koji se sluio djelima zapadnih povjesniara za svoje djelo, a ta e praksa ostati rijetkost do duboko
u 19. stoljee. Upotrijebio je izvatke iz djela ugarskoga i hrvatskoga povjesniara Nikole Istvnffyja (1538-1615) Historiarum de rebus Ungaricis libri
XXXIV (Kln 1622), ugarskoga povjesniara Gspra Heltaija (1520-1575)
Chronica az magyaroknac dolgairol (Kolozsvr 1575) te, spekulira se, djelo
Ferenca Forgacha (1530/35-1577., djelo je tiskano tek 1788., no moda se
sluio rukopisom) koji su za njega posebno preveli ueni Maari (Macar
diyaklari) iz Ugarske pod osmanskom vlau. Iz njihovih povijesnih djela
uvrstio je saetke koji su govorili o bitci na Mohakom polju, kralju Matiji
Korvinu, legendi o Crvenoj jabuci, osvajanju Budima 1529 i 1542. itd. Za
odnos Osmanlija prema zapadu njegova je Povijest vrlo vrijedan izvor: npr.
opis osvojenoga habsburkoga dvorca u Ostrogonu i sluaj slike koja je poslana kao poklon s habsburke strane Gazi Tiryaki-pai.
Djelo se istie jednostavnim i jasnim osmanskim jezikom, odstupajui
od prakse veine osmanskih povjesniara 16-17. stoljea koji su koristili izvjetaen i kien jezik te optereivali svoja djela brojnim retorikim ornamentima i mnogobrojnim pjesnikim digresijama. Na osnovi indicija u djelu
moemo zakljuiti da je autor vladao maarskim i hrvatskim/bosanskim jezikom. Zatekavi se u opkoljenom Ostrogonu 1595-96., iskoristio je znanje
junoslavenskih jezika da prilikom pregovora o predaji grada na osnovi
jezine srodnosti komunicira s ehom (!).
Za razliku od brojnih osmanskih narativnih izvora, koji zbog inzistiranja
na tipinim osmanskim knjievnim konvencijama i njihova eulogijskoga i
hagiografskoga karaktera imaju manju vrijednost kao povijesni izvori, Peevijina povijest vrvi od zanimljivih i korisnih podataka za vojno-politiku i
civilizacijsku povijest Osmanskoga Carstva i susjednih podruja. Autor je
tako pisao o razliitim zanimljivim fenomenima poput pojave tiska na Zapadu, slikarstva, oruja, pojave kave i duhana u Osmanskom Carstvu, narodnih pjesama, legendi i predosmanskih starina. Brojnost informacija i kontinuirana, povezana i sveobuhvatna naracija izdiu ovo djelo meu djelima
historiografa suvremenika, koji su vrlo esto pisali obine kronike.8
8

Ljubovi i Grozdani 1995, str. 147-148.

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

383

Za poznavanje osmanske povijesti kraja 16. i 17. st. osobito su zanimljiva Peevijina zapaanja o onodobnoj krizi popraenoj nemirima u Osmanskom Carstvu. Ta vrsta drutvenoga komentara bila je uobiajene za autore
druge polovice 16. i prve polovice 17. st., npr. Mustafu Selanikija, Mustafu
Alija, Hasan Kafi Pruaka ili Koi-bega. Prema Peevijinom miljenju,
kriza je prouzroena izmeu ostaloga nepotivanjem prirodnoga drutvenoga
ureenja koje je dotada, smatrao je, postojalo u Osmanskom Carstvu. Ve na
poetku svoga djela Peevija navodi kao uzrok propadanja Carstva nestanak
sljedeih osmanskih tradicija: 1. iznevjerena je obveza osmanske uprave da
titi interese raje koja se nezatiena od nasilja osmanskih upravljaa buni i
pristaje uz habsburkoga vladara; kao suprotnost tomu istie postupak Sulejmana II. Zakonodavca koji je lijepim postupkom znao pridobiti nemuslimansku raju; 2. irenju mita, posebice za napredovanje u vojnoj i upravnoj
karijeri te za stjecanje nadarbina, to je, prema Peeviji, bilo gotovo nepoznato prije 1000. hidretske godine (1591-92.).11 Zanimljivo je da kasnije proturjei samome sebi jer navodi neke primjere primanja mita u Osmanskom
Carstvu prije 1591. Uzrok drutvenoga propadanja mogao se prema Peeviji
takoer nai u subverzivnoj djelatnosti anadolskih ijitskih buntovnika (kizilbai), koji su djelovali po naputcima safavidskoga Irana.
Uz sporadine pojave kritinosti prema osmanskoj upravi (npr. otvoreno
se kritizira osmanski dravnik Sinan-paa) i drutvenoj nepravdi, Peevija i
dalje ostaje tipian predstavnik osmanske historiografije, koji automatski
opravdava sve ratove i druge vanjsko-politike poteze Osmanskoga Carstva
potrebom obrane islama te inzistira na oznaavanju kranskih neprijatelja
kao nevjernika (kffar).
Hrvatske i bosanske teme u Peevijinoj povijesti
Ovdje u pokuati dati pregled podataka iz Peevijina djela u vezi s
hrvatskim i bosanskim krajevima u razdoblju 1520-1566. Ti su podatci, kao
i kod drugih osmanskih povjesniara 16-17. stoljea, malobrojni i kratki ako
ih usporedimo s brojnou i duinom izvjetaja s ugarskoga bojita koje su
osmanski povjesniari 16. i 17. stoljea drali najvanijim.
Na poetku Peevijine povijesti autor prema predloku iz djela Mustafe
Alija Knhu-l-ahbar donosi popise osmanskih uglednika iz razdoblja vladavine Sulejmana II. Zakonodavaca.13 U sklopu popisa velikih vezira Osman11
13

Peevija 2000, 1, str. 19-20, 23-25, 29-30.

Za ovaj prikaz najvie sam koristio prijevod Fehima Nametka na bosanski jezik:
Ibrahim Alajbegovi Peevija, Historija, 1. 1520-1576; 2. 1520-1639. Sarajevo 2000. Zbog
dostupnosti ovoga izdanja upotrijebio sam ga u biljekama. Konzultirao sam i izdanje originalnoga teksta Ibrahim Peevi, Tarih-i Peevi, 1-2, Istanbul 1866. Dostupno je takoer i latinino izdanje osmanskoga teksta koje je pripremio Bekir Sidki Baykal (Ankara 1981), no ja
se nisam sluio njime.

384

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

skoga Carstva (Zaman-i eriflerinde makam-i sedaretine nasb ettikleri vezir-i azamlari zikrindedir), Peevija velik prostor posveuje prikazu ivota i
rada dugogodinjega velikoga vezira Rustem-pae za kojega naglaava da je
podrijetlom Hrvat (Hrvatiyy-l-asldir) te donosi popis njegove ostavtine
koju je sam pronaao.14 Ovdje uz nekoliko poznatih velikih vezira podrijetlom iz Bosne spominje i velikoga vezira Kalin Ali-pau iz Bora (ili Prae) u
Hercegovini.15 U popisu vezira koji, nikada nisu postali veliki veziri (Amma
sadrazamlik makamina vasil olmiyan vzera-yi alikdarlari), navedeni su
Mehmed-paa Jahjapai,16 spomenut kao pobjednik nad Kocijanom (tj. Hansom Katzianerom) i osvaja Poege, te Gazi Kasim-paa, koji je osvojivi
Osijek tijekom mohakoga pohoda dao sagraditi uvenu damiju u Osijeku.17
Autor u popisu znamenitih vojnih zapovjednika iz vremena Sulejmana
II. Zakonodavca (Zaman-i saadet aktaranlarinda olan mera) sa zgraanjem
spominje kako je Ali-beg Malkoevi za vrijeme Rustem-pae, nakon to su
se stanovnici Poege u Istanbulu alili na ponaanje njegovih ljudi, dao ubiti
300 osoba iz skupine nevjernike raje te kako ih je nadomjestio dovevi 600
ljudi zarobljenih u prepadu (ak n) na neprijateljskom teritoriju.18 Izvjeujui
kako je Ali-beg potkupio Rustem-paino istrano povjerenstvo o tom sluaju (jedan beg i dvojica kadija), Peevija proturjei vlastitoj tvrdnji o tome
da prije 1000. godine po Hidri nitko nije znao za mito.
Prikazujui osmanska osvajanja u Hrvatskoj i Ugarskoj, Peevija ili njegovi prepisivai podijelili su vei dio teksta u manja poglavlja koja su posveena osvajanjima pojedinih utvrda (feth-i kale) ili pohodima (gazavat/sefer). U poglavlju o osvajanju tvrave Skradin (Feth-i kale-i Skradin) sumarno se prikazuje kako je osmanski vojskovoa Bekta-vojvoda osvojio Skradin (1521/22.). Ipak, Peevija podatak o osvajanju toga grada, preuzet od starijih povjesniara, upotpunjuje svojim dojmovima iz posjeta Skradinu stotinjak godina kasnije:
vidio sam ovu tvravu. Sagraena je na obali jednog zaljeva, na
suroj stijeni, na tolikom prostoru da ni tri kue u nju ne bi mogle stati. U vrijeme nevjernika, u njoj se krilo stotinu do dvjesto odmetnika koji su odavde
neprekidno napadali muslimane. Sada u njoj nema nikog osim straara (prijevod F. Nametak).19
Potom su ukratko (poglavlje Feth-i kale-i Ilok) prikazani dogaaji vezani uz osmanski pohod na Ugarsku 1526. meu kojim su osvajanje Srijema te
14

Peevija 2000, 1, str. 34.; Peevi, 1, 1866, str. 21-23.

15

Peevija 2000, 1, str. 37.; Peevi, 1, 1866, str. 24..

16

Peevija 2000, 1, str. 42-43.; Peevi, 1, 1866, str. 29-30.

17

Peevija 2000, 1, str. 46.; Peevi, 1, 1866, str. 33.

18

Peevija 2000, 1, str 58.; Peevi, 1, 1866, str. 46.

19

Peevija 2000, 1, str. 79-80.; U izdanju Peevi 1866 to je poglavlje isputeno.

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

385

Iloka, Erduta i Osijek, u ijoj su tvravi stanovnici toga kraja iskazivali pokornost sultanu;20 drugo zauzimanje Jajca 1527. od strane Husrev-bega (poglavlje Feth-i kale-i Yaye);21 popravak razorene tvrave u Osijeku i postavljanje tri tisue vojnika u njoj godine 1529-30. (poglavlje Abadani-yi kale-yi
Osek).22
Najvjerojatnije na osnovi podataka iz zbornika dokumenata osmanskoga
povjesniara Feridun-bega, u nastavku su opisani dogaaji povezani s povratkom s neuspjeloga pohoda na Be 1532. U okolici Osijeka pokornost su izrazili predstavnici slavonskih (Islovin vilayeti) gradova, meu njima Zagreba
(iji je zapovjednik bio izvjesni Janki Jano), sukob s nevjernicima u okolici
Poege, prolazak osmanske vojske kroz polje Poege (Poega sahrasi) to se vjerojatno odnosi na slavonsku ravnicu istono od slavonskoga gorja i neuspjean neprijateljski pokuaj zasjede kod poblie nepoznate tvrave
pod imenom azamur.23
Na osnovi nepoznatoga izvora elebija je prikazao pohode Husrevbegova ehaje Murat-bega Tardia 1537-38., kada su zauzeti Klis (poglavlje
Gazavat u feth-i kale-i Kilis der vilayet-i Bosna), Vrana i Nadin (poglavlje
Feth-i kale-i Ivarina u Nadin), te Karin i Obrovac (Feth-i kale-i Kadin
Obrove).24 Karin i Obrovac pali su, meutim, prema pouzdanim izvorima u
osmanske ruke jo 1527. Fehim Nametak smatra da Peevija zapravo govori
o Kninu, no taj je grad prema pouzdanim izvorima u osmanske ruke dospio
ve 1522. pa je takvo Nametkovo rjeenje nemogue. Mislim da je ovdje ipak
rije o Karinu zbog naglaavanja simultanosti osmanskoga osvajanja Karina
i Obrovca u djelu, ba kao to se dogodilo u stvarnosti. U svakom sluaju
Peevija, ili njegov izvor, kronoloki su pogrijeili.
Osmansko osvajanje Poege 1537. pod vodstvom Mehmed-bega Jahjapaia i Katzianerov neuspjeni protuudar i poraz iste godine opisani su na vrlo
zanimljiv nain (poglavlja naslovljena Feth-i kale-i Poega i Hezimet-i Kociyan Ivan-ban der kurb-i Osek Goryan).25 Peevija je najvjerojatnije na
osnovi zapadnih izvora, osobito Istvnffyja prilino detaljno prikazao razmiljanje i motivaciju habsburke strane za organiziranje Katzianerova pohoda
1537. Naime, osmanski su se povjesniari rijetko zamarali razmiljanjem o
tome kako su nastajale odluke na suprotnoj strani te su obino vrlo stereotipno,
uz brojne pogrde, govorili o njihovim postupcima koji su obino bili izazvani zloom. Upravo mnogobrojne pojedinosti o Katzianerovu pohodu upuuju
20

Peevija 2000, 1, str., str 89.; Peevi 1866, 1, str. 86.

21

Peevija 2000, 1, str. 126.; Peevi 1866, 1, str.130

22

Peevija 2000, 1, str. 141.; Peevi 1866, 1, str. 152.

23

Peevija, 2000, 1, str. 153-154.; Peevi 1866, 1, str. 168-170.

24

Peevija 2000, 1, str. 172-173.; Peevi 1866, 1, str. 192-194.

25

Peevija 2000, 1, str. 178-181.; Peevi 1866, 1, str. 200-204.

386

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

da je koristio kranske izvore, a na to upuuje i biljeke na kraju poglavlja o

Mehmed-begu Jahjapaiu i Katzianerovoj sudbini. Kralju Ferdinandu se pripisuje uznemirenost zbog uspjeha Mehmed-bega Jahjapaia, Husrev-bega i
Murat-bega Tardia. Zanimljivo je da, govorei o Murat-begovom osvajanju
utvrenih gradova Obrovca, Budaka i Dreslaka (?), napominje da se oni nalaze u Bosni, a nakon nekoliko reenica smjeta ih u Hrvatsku (Hirvat)! Nevjernici su, nastavlja naraciju Peevija, bili posebno pogoeni (dilgir) njihovim
gubitkom jer je Osmanlijama time olakano ugroavanje ne samo Hrvatske,
nego i mletakih posjeda. Autor to potkrepljuje podatkom da se je sam uvjerio
u njihovu vanost boravei u Krkom sandaku. Napominje da su te tvrave
bile posebno opasne za ona habsburka podruja koja e poslije postati dijelom
bosanskoga serhata (Bosna serhadi) najvjerojatnije je mislio na dijelove Pounja koji su se jo dugo nalazili pod habsburkom kontrolom te su pod osmansku vlast preli tek nakon pada Bihaa u osmanske ruke 1592. Ispravno je uoio
kakve je posljedice za habsburku stranu imao pad Poege koju opisuje kao
vrlo vanu za obranu Hrvatske i Slavonije (Hrvat ve Islovin).
Nakon gubitka Poege na habsburkoj se strani smatralo da su te zemlje
(memleketlerin) sigurno izgubljene. Katzianer je po Ferdinandovoj zapovijedi krenuo sruiti osmanske tvrave Vukovar, Osijek i Erdut s vojskom od
osam tisua konjanika i esnaest tisua pjeaka razliitih nacionalnosti, koja
je krenula na pohod nakon to se okupila kraj Koprivnice. Osmanski zapovjednici sandakbegovi Bosne, Zvornika, Kruevca okupili su se radi organiziranja protuudara pod vodstvom Mehmed-bega Jahjapaia u okolici
Vukovara. Katzianerova vojska je prela rijeku Karaicu (Peevija je naziva
Kozaica) i opsjela Osijek, no zbog napada Mehmed-begovih ljudi ta je vojska zbog nestaice hrane prisiljena na zaobilazno povlaenje preko Erduta.
Peevija govori o Vlasima, Ciganima, odmetnicima i lopovima pod osmanskim zapovjednitvom, koji su pokrali neprijateljsku vunu stoku i konje te
presjekli odstupne putove prema Valpovu pa je habsburka vojska ostala
bespomona, Spominje zgodu kada se pri povlaenju sruio most na rijeci
Vadaka (?; Nametak ita Vadin) pod teinom velikoga topa, poznatoga u
hrvatskoj historiografiji kao Katzianerica, te su ga Katzianerovi vojnici morali napustiti. Na kraju je habsburka vojska bila neprestano napadana i uznemiravana pri povlaenju od osmanske vojske koja ju je slijedila u stopu te su
Katzianer po Peeviji on je bio zapovjednik Zagreba (Zagreb babugu) i pratnja pobjegli prema Valpovu, a ostatak njegova odreda je nakon opkoljavanja bio pobijen ili zarobljen. Zavrna bitka se prema zapadnim izvorima
odigrala kod sela Gorjana, no Peevija to mjesto spominje samo u naslovu
poglavlja doim u tekstu niim ne daje do znanja da se ona odigrala upravo
ondje. Prema nevjernikim kronikama (kffar tarihleri), koje je Peevija
konzultirao, Mehmed-beg Jahjapai opisan je kao najvei neprijatelj krana koji je prolio toliko kranske krvi da mu je i samom bilo zlo nakon to je
dao ubiti skupinu nemonih zarobljenika. Peevija hladno izvjeuje da je
poslao sultanu stotine odsjeenih uiju i nosova po svom sinu Arslan-begu -

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

387

Peevija ga zove Arslan-paa - zbog ega je Arslan-beg za nagradu postao

prvim sandakbegom novoga Poekoga sandaka. Osnivanje toga sandaka
i njegovo imenovanje, naglaava se, posljedica je toga (bundan vaki oldu),
no nije jasno misli li autor ovdje na sultanovu radost zbog osmanskoga uspjeha kod Gorjana ili padiahovo oduevljenje poklonjenim nosovima i uima! Za Katzianerovu daljnju sudbinu izvor je ono to su nevjernici napisali (kefere byle yazmilar): opisuje njegov bijeg kralju - Nametak neispravno ita rije kralj kao ljudsko ime Kirbali - koji ga je dao zatvoriti, no zatim se nekako izbavio i otiao u Kostajnicu gdje ga je, zbog pokuaja dogovora
s Mehmed-begom Jahjapaiem, uz dozvolu kralja Ferdinanda dao ubiti Zrinski, tj. Nikola ubi Zrinski. Odsjekao je njegovu glavu i poslao je kralju.
Autor je ukratko prikazao (poglavlje Feth garet kale-i Tire der vilayet-i Bosna)26 osvajanje i spaljivanje grada Tire na morskoj obali, koje je izveo Husrev-beg. Fehim Nametak identificira taj grad s dalmatinskim Trogirom, no pouzdano znamo da Trogir nikada nije bio ni opsjedan ni zauzet od
strane Osmanlija. Mogue je s druge strane da je Peevija neki drugi grad ili
utvrdu grekom poistovjetio s Trogirom. Prema kontekstu u kojem se poglavlje nalazi taj se pohod dogodio najvjerojatnije oko 1537. Ovoj fiktivnoj (?)
epizodi dodao je i kazivanje o pokuaju zapovjednika Zadra da organizira
ponovno osvajanje osmanskoga Klisa s vojskom koju je okupio iz Splita i
Atre (najvjerojatnije Ankone). Bosanski sandakbeg Husrev-beg je, tvrdi,
naposljetku doao u pomo klikom sandakbegu Murat-begu Tardiu te su
porazili neprijatelja. Peevija je najvjerojatnije pomijeao podatke o neuspjenoj kranskoj ekspediciji iz 1537. za pomo kranskoj posadi u Klisu, u
kojoj su sudjelovale uz mletake i neke druge talijanske postrojbe, no ona se
dogodila prije pada te utvrde u osmanske ruke. Peevija dodaje da se Husrevbeg potom zaputio prema Gradici, no zadarski zapovjednik organizirao je
opsadu Nadina. Husrev-beg se nato vratio iz Gradike i s Murat-begom
Tardiem potjerao vojsku zadarskoga zapovjednika.
Posebna poglavlja posveena su i zauzimanju Valpova (Feth-i kale-i
Valpova)27 i Velike (Feth-i kale-i Velika der liva-i Bosna)28 te pobjedi koju je
Kliki sandak-beg Malko-beg 1553-54. izvojevao nad Zrinskim, nakon
ega je uslijedilo primirje s habsburkom stranom (poglavlje Gaza-yi gara-i
Malko-beg mir-i liva-i Kilis).29
Opsadi Sigeta 1566. posveeno je prema mjerilima Peevijine Povijesti
puno prostora. Ta je tema obraena u veem odlomku pod naslovom Prikaz
pohoda Njegovoga Velianstva na Siget i uzviena veliina Potovanog Vla26

Peevija 2000, 1, str. 190-191.; Peevi 1866, 1, str. 216-217.

27

Peevija 2000, 1, str. 214. ; Peevi 1866, 1, str. 248-249.

28

Peevija 2000, 1, str. 228.; Peevi 1866, 1, str. 266.

29

Peevija 2000, 1, str. 294-295.; Peevi 1866, 1, str. 352.

388

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

dara (Icmal-i sefer-i hmayun-i Sigetvar ve azimeti hmayun-i padiah-i

alikadr),30 no u usporedbi s opisom istoga dogaaja kod Mustafe Selanikija
Peevijin je prikaz prilino lapidaran. Premda je mogue da je posuivao od
Mustafe Selanikija, ini se da se oslanjao na povjesniara Mustafu Alija te
lokalnu tradiciju u osmanskoj junoj Ugarskoj i obiteljsku tradiciju Sokolovia. Peevijino naglaavanje uloge Peuha u borbama 1566. moglo bi
ukazivati na to da je uz druge izvore koristio spomenute predaje. No, govorei o pogibiji Nikole Zrinskoga izriito tvrdi da je koristio kranske izvore. Autor izvjetava kako je sultan 1566. odustao od planiranoga pohoda na
habsburku tvravu Eger nakon to je doznao da je Nikola Zrinski izvrio
prepad na Peuh, kojom su prilikom poginuli neki mjesni osmanski uglednici te je grad opljakan. U elji da onemogui takve prepade, glavnina osmanske vojske usmjerena je iz Srijema na utvreni grad Siget (Szigetvr), sredite krajikih djelatnosti Nikole Zrinskoga. Zanimljivo je da se Nikola
Zrinski u osmanskom tekstu naziva Miklo Zrinski umjesto u osmanskim
narativnim izvorima uobiajenog Miklo Z(i)rinogli, to svjedoi da je autor
poznavao hrvatsku usmenu tradiciju ili ak narativne izvore. U svrhu napredovanja prema Sigetu sagraen je most kod Osijeka, emu Peevija za razliku od oevidca Mustafe Selanikija, ne pridaje veu vanost. Ni u tom odlomku ne proputa priliku pohvaliti vlastite roake: velikoga vezira Mehmedpau i njegovoga brata Mustafa-pau Sokolovia, koji je upravo tada bio imenovan za budimskoga beglerbega. Samoj opsadi Sigeta posveeno je najmanje prostora. O viednevnim borbama govori vremenski neodreeno i
uopeno bez detalja: nakon topnikih napada osvojena je sigetska varo, a
zatim je isueno jezero koje se nalazilo oko unutarnje sigetske tvrave.
Preostali ljudi Nikole Zrinskoga pruali su estok otpor bacajui bombe iz
tvrave dok su Osmanlije polako razarali zidine. Osmanski opi napad, u
kojem su poginuli brojni osmanski uglednici i vojnici, zbio se, naglaava
Peevija, 24. saffera (10. rujna 1566.) dva dana nakon smrti sultana Sulejmana II. Zakonodavca. Nikola Zrinski je, pripovijeda se, shvativi da mu je
doao kraj stavio kapu na glavu, obukao lijepo odijelo, a u odijelo stavio stotinu zlatnika kao nagradu za onoga tko ga usmrti. Peevija ovdje napominje
da nevjernici piu (kffar yazmilar) da je tom prilikom ponio sablju naslijeenu od predaka. Pokuao je sa skupinom boraca provaliti iz grada, no
pao je pogoen osmanskim puanim hitcem i strelicom. Moe se jasno uoiti da hrabrost, mo i ugled Zrinskoga, za razliku od suvremenoga Selanikija,
nisu pretjerano impresionirali naega autora koji se rodio osam godina nakon
opsade. Premda priznaje njegovu hrabrost, napominje da kua poginuloga
sigetskoga zapovjednika, koja je istovremeno braniteljima Sigeta sluila i
kao skladite baruta, nije nita drugo do svinjac prokletnika Zrinskog (Zrinski malunun hinzirhanesi)!
30

Peevija 2000, 1, str. 339-345.; Peevi 1866, 1, str. 412-420.

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

389

O Pijale-pai, podrijetlom Hrvatu, Peevija pie izuzetno pohvalno u

sklopu popisa velikih vezira tijekom vladavine Selima II. (1566-1574.) (Zaman-i eriflerinde olan vzera-i uzam zikrindedir), koji se u osnovi zasniva
na popisu koji je sastavio Mustafa Ali. Ipak, zauuje da je Pijale-pai posvetio najvie panje od svih velikih vezira na popisu, jer zapravo Pijale-paa
nikada nije bio veliki vezir ve kapudan-paa (zapovjednik osmanske mornarice). To je mogue objasniti jedino kao dio autorova stalnoga nastojanja
da istie osmanske dunosnike bosanskoga i hrvatskoga podrijetla.31 U poglavlju o vojno-upravnim dunosnicima srednjega ranga, prvenstveno sandakbegovima, iz istoga razdoblja (Asr-i eriflerinde muahir meradan bazilari
zikrindedir)32 Peevija je pokuao dati prostora nekim istaknutim krajikim
zapovjednicima koje izriito razdvaja od slinih u mirnodopskim podrujima
(eyalet). Za svoga roaka Ferhad-bega Sokolovia, kasnijeg Ferhad-pau koji
je u tom razdoblju bio bosanski sandakbeg, kae bio mi je ujak, pa zato
znam iz prve ruke veinu njegovih djela. Opisuje njegovu karijeru koju je
zapoeo kao ulufedibaa (zapovjednik vojnog roda ulufedija) zahvaljujui
svome ujaku, velikom veziru Mehmed-pai Sokoloviu Dugom. Postavi
kliki sandakbeg u vrijeme kad je osmanska mornarica poraena (tj. 1571.
u vrijeme bitke kod Lepanta), osvojio je Zemunik, Ozren, Brodin, Trogir (?)
u zadarskom zaleu. Napominje da je nakon njegovih osvajanja sklopljen trajan mir s Mleanima, koji je trajao i u vrijeme pisanja Peevijinoga djela. S
nostalgijom primjeuje da su u njegovo vrijeme begovi tj. sandakbegovi,
zbog svojih slabosti izgubili potovanje muslimana i nitko ih ne uvaava, pa
je tim vei znaaj velikana iz prolosti Ferhad-bega. Bio je vrlo uspjean u
ratovanju te je u bitci u Hrvatskoj odsjekao glavu hrvatskom zapovjedniku
Auspergeru. Rije je o bitci na rijeci Radonji 1575. u kojoj je poginuo habsburki vojskovoa Herbert Ausperger. Sultan je Ferhat-begu poklonio Auspergerova zarobljenoga sina te je svotom koju je dobio za njegov otkup sagradio damiju Ferhadiju u Banja Luci. Ferhad-beg i hercegovaki beg porazili su nevjernike kod tvrave Nova (dananji Herceg-Novi) 1572-73. Zarobivi tristo nevjernika, poslali su ih u Istanbul. Tvrava je po Peeviji isprva
bila u posjedu Osmanlija da bi je potom osvojili nevjernici.33
U poglavlju pod naslovom Ahd-i hmayunlarinda eriflerinde olan vzera-i uzam zikrindedir pisao je i o velikom veziru Sijavu-pai, hrvatskoga
podrijetla, bliskom sultanu Selimu II., koji je od zapovjednika vratara (bakapicibai) doao do najvie dunosti zamjenivi Sinan-pau kao veliki vezir.
Hvali ga zbog uenosti i nepotkupljivosti.34 Donosei biografske podatke o
ostalim vezirima koji se nisu uspeli do najviega poloaja velikoga vezira
31

Peevija 2000, 1, str. 360-361.; Peevi 1866, 1, str. 440-441.

Peevija 2000, 1, str. 373.; Peevi 1866, 1, str. 451- 452.
33
Peevija 2000, 1, str. 408.; Peevi 1866, 1, str. 501.
34
Peevija 2000, 2, str. 17.; Peevi 1866, 2, str.17.
32

390

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

(poglavlje Vezir-i azamligina vasil olmiyan vzera-i kiram zikrindedir),

Peevija posebno istie pripadnike obitelji Sokolovi Lala Kara Mustafapau i Mustafa-pau, bosanskoga sandakbega i budimskoga beglerbega, za
kojega kae da je tijekom slube u Bosni osvojio Krupu.35
Poglavlje pod naslovom Pregled postupaka Dervi Hasan-pae u Bosni
(Bosna'da Dervi Hasan-paanin icmal-i ahvali zikrindedir)36 zapoinje niz
od nekoliko poglavlja posveenih ratovanju na Hrvatskoj krajini 1592-94.
kao uvodu u dugotrajni habsburko-osmanski sukob 1593-1606., kojemu je
Peevija posvetio izuzetno mnogo panje. Novi bosanski beglerbeg Hasanpaa Predojevi s pridjevkom Dervi opisan je kao poduzetan/ pokretan
ovjek (muteharrik adam), koji svojim provalama i osvajanjima gradova
nije davao mira habsburkom neprijatelju od dolaska na dunost u Bosnu
1591. Prosvjedi habsburke strane Istanbulu (Asitane-i saadete), popraeni
prijetnjama otvorenim ratom ako se Hasan-paa ne ukloni, nisu davali rezultate jer je ovaj bio blizak velikom veziru i sultanovom drubeniku (msahib)
Sijavu-pai. Visoka Porta je prema Peeviji odgovornost za opi rat prebacila na habsburku stranu rijeima: Ako napadnete nae zatiene pokrajine,
on e vas odbiti (Siz memalik-i mahrusemize tecavz ederseniz, ol def eder).
Sljedea poglavlja, Osvojenje Bihaa i gradnja Yeni Hisara (Feth-i kalei Bihke ve bina-i Yeni Hisar)37 i Spomen na drugi polazak Dervi-pae na
nevjerniku zemlju (Defa-i saniyede canib-i kffara azimeti zikrindedir),38
ukratko prikazuju kako je Hasan-paa 1000. hidretske godine (1592.) nakon
devet dana osvojio Biha te potom dao sagraditi utvrdu Yeni Hisar (Nova
tvrava), zametak kasnije Petrinje, koja je postala upravno sredite novoga
sandaka. Za prvoga (i jedinoga) sandakbega postavljen je Rustem-beg. U
proljee iste godine ponovo je radi nastavka ratovanja okupljena vojska
bosanskoga ejaleta. Autor govori kako je ukljuivala spahije (posjednike najmanjih nadarbina timara), zaime, pripadnike mera na poloaju ili bez njega
(mazul ve mansub), posade krajikih tvrava (kila-i serhadin neferat) i njihove age te Vlahe (Eflak reayasi).
Autor je u poglavlju O nekim udesnim dogaajima (Ve min bedayi-lvekayi)39 opisao razgovor s Idris-babom, uglednim evlijom islamskim pukim svetcem iz Peuha, s kojim je 1592. razgovarao povodom svoga puta
u Bosnu. Peevija napominje i kako od milodara za njegovo turbe i nakon
njegove smrti mnogo ljudi prima plau. Evlija je Hasan-pai poruio da ima
na umu da e ga na pohodu pratiti zatita dua evlija i abdala, tj. sufijskih sve35

Peevija 2000, 2, str. 20, 25-26.; Peevi 1866, 2, str. 20, 24-25.

36

Peevija 2000, 2, str. 105.; Peevi 1866, 2, str. 124-125.

37

Peevija 2000, 2, str. 105.; Peevi 1866, 2, str. 125.

38

Peevija 2000, 2, str. 105-106.; Peevi 1866, 2, str. 125.

39

Peevija 2000, 2, str. 106.; Peevi 1866, 2, str. 125-126.

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

391

taca (ervah-i evliya u bedala), a dodatnu podrku mu je trebala dati dua

Muhammedova neaka i zeta Alija koji je trebao pri tome biti potpomognut
nevidljivom vojskom. Idris-baba je za dobro proroanstvo od Hasan-pae
preko Peevije zatraio mali ogrta (hirkacik). Na je autor, doavi u
Banja Luku, sredite Bosanskoga ejaleta, zbog poznanstava sa samim Hasanpaom i njegovom pratnjom, koje je jednom ugostio na svom imanju kraj
Peuha, prenio Idris-babino proroanstvo bosanskome beglerbegu. Hasanpaa je bio oduevljen Idris-babinim proroanstvom poznavao ga je otprije
i poslao mu je bogatu nagradu. Teko je ne naslutiti Peevijinu ironiju dok,
piui gotovo pola stoljea kasnije, prikazuje pripreme i samouvjerenost
osmanskih zapovjednika. Njihovo samopouzdanje bilo je, izvjetava, ojaano i drugim natprirodnim znacima uoi pohoda koji e zavriti tekim osmanskim porazom. Premda ne izraava otvoreno sumnju u natprirodna svojstva
peukoga evlije, koji je obeao neostvarenu onostranu pomo Hasan-pai,
gotovo podrugljivo istie njegovu elju za nagradom.
Upuivanje na ispraznosti nadnaravnih znakova u svezi s Hasan-painim
pohodom jo je vidljivije u sljedeem poglavlju, O ispravnom tumaenju dobroga sna (Ve min isabet-i tabiri-r-ryai-s-saliha).40 Naime, jedan je osmanski uglednik (ayandan biri) u beglerbegovom banjalukom saraju upozorio
prisutne, meu kojima se naao Peevija, da je netko sanjao udan (garib)
san u kojemu je Hasan-paa ukopljen zajedno sa svojom vojskom. Prisutni
su bili ueni ljudi od kojih su neki stali tumaiti san, primjeuje on neskriveno podrugljivo, objektivno (afaki), dok su drugi isto inili subjektivno
(enfsi). Peevija, koji sam nije imao visoko vjersko obrazovanje, nije propustio narugati se skolastikoj uenosti nekih svojih suvremenika. Nastali
problem razrijeen je kada se pojavio jedan poznati dervi koji je znao
tumaiti snove te je izjavio da san znai da e Hasan-paa pobijediti neprijatelja. To je objasnio time to je pobjednik na Krbavskom polju Jakub-paa
bio sam eunuh te e u snu ukopljenom Hasan-pai poi za rukom izvojevati pobjedu. Proroanstvo iz sna naizgled je bilo potvreno kada su glasnici
nakon nekoliko dana dojavili o pobjedi osmanske vojske koja je opisana u
poglavlju Stradanje neprijateljskoga tabora (Inhizam-i tabur-i kffar).41 U
tom se poglavlju izvjetava kako je 1000. hidretske godine (1592.) Hasanpaa sagradio u blizini Yeni Hisara (Petrinje) most na Kupi i provalio u
Hrvatsku (Hirvat memleketine). Suprotstavio mu se ban Toma Erddy
(Erdelik-ban) koji je zapovijedao u ime namjesnik/velika te krajine (ol
serhadin beglerbegileri namina) i bio general Hrvatske (Hirvat cenerali),
no muslimani su pobijedili pobivi mnogo nevjernika i opljakavi im logor.
Potom su organizirani novi upadi u nevjernike zemlje koji su rezultirali velikim plijenom.
40

Peevija 2000, 2, str. 107.; Peevi 1866, 2, str. 126-127.

41

Peevija 2000, 2, str. 107-108.; Peevi 1866, 2, str. 127-128.

392

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

Kraj osmanskih nada zasnovanih na nadnaravnoj pomoi opisan je u

poglavlju Hasan-pain poraz i utapanje (Hasan-paa inhizami ve gark-i ab
oldugu).42 Porazu Hasan-pae Predojevia Peevija je sasvim racionalno
naao uzrok u neprijateljstvu koje je prema njemu gajio novi veliki vezir Sinan-paa koji je upravo 1593. naslijedio naklonjenoga Sijavu-pau. Njegovo
neprijateljstvo je imalo banalan uzrok u susjedskom sukobu oko kupovine
kue koju su obojica eljela! Sinan-paa je odbio poslati traenu vojnu
pomo koja je bosanskome beglerbegu trebala stii iz rumelijskoga ejaleta.
Hasan-paa je odluio dovriti zapoeto te je samo s bosanskom vojskom
otiao u Yeni Hisar i preavi rijeku Kupu opsjeo Sisak (Siska). Peevija,
oslanjajui se vjerojatno na Istvnffyja, donosi dosta podataka o mobilizaciji koja je uslijedila na habsburkoj strani: ban Erddy je okupio svu raspoloivu silu Peevija spominje da je okupio habsburke vojnike ili plemie
(erbab-seyf) i raju (reaya), tj. kmetove a pomo je zatraena (feryadname,
tj. doslovno tualjka, jadikovka) od Cara Svetoga Rimskoga Carstva (Cesar)
i njegova brata Maksimilijana, koji su poslali jednoga austrijskoga zapovjednika (Neme mera u kibardan) u pomo Hrvatima. Peevija navodi kako je
habsburka nadmo bila prevelika te im se Hasan-paina bosanska vojska
pod Siskom nije mogla oduprijeti. Osmanlije su se, prenosi se, u bijegu toliko nagurali na most koji su sami izgradili da ga nije bilo mogue prijei. U
pokuaju da se spase od hrvatske vojske mnogi su uli u Kupu i utopili se,
meu njima Hasan-paa Predojevi i sin nekadanjega vezira Ahmed-pae, za
kojega iz drugih osmanskih vrela znamo da se zvao Sultanzade Mehmed-beg.
Peevija je sumarno prikazao daljnje borbe oko Petrinje i osmansko zauzimanje Siska 1001. hidretske godine (1593) u sljedeim kratkim poglavljima Nevjernika opsada Yeni Hisara (Muhaseret kerden-i kffar bikale-i Yeni
Hisar)43 i Osvojenje tvrave Sisak (Feth-i kale-i Siska).44 Sinan-paa je naposljetku uputio pomo iz Rumelije na granicu bosanskoga ejaleta, pa je sprijeen pokuaj zauzimanja Petrinje. Rumelijska vojska je opsjela Sisak. Nakon pet dana opsade branitelji Siska su se predali i tako sauvali ivote.
Uslijedili su uspjeni osmanski prepadi (garet) na Zagreb i hrvatske pokrajine (Zagreb ve Hirvat elleri).
Sukobi tijekom 1002. hidretske godine (1593-94.) u kojima su poniteni osmanski uspjesi iz prethodne dvije godine tema su poglavlja Kako su nevjernici opsjedali Yeni Hisar i kako su u tome uspjeli (Tekrar kffar Yeni
Hisari edb zafer bulduklari)45 i Nevjerniko zauzimanje tvrave Sisak
(Kffarin Siska kalesine dahi zafer bulduklari).46 Peevija najvjerojatnije na
42

Peevija 2000, 2, str. 108-109.; Peevi 1866, 2, str. 128-129.

43

Peevija 2000, 2, str. 109.; Peevi 1866, 2, str. 129-130.

44

Peevija 2000, 2, str. 109.; Peevi 1866, 2, str. 130.

45

Peevija 2000, 2, str. 110.; Peevi 1866, 2, str. 130.

46

Peevija 2000, 2, str. 110.; Peevi 1866, 2, str. 130.

scrinia slavonica 9 (2009), 379-394.

393

osnovi zapadnih izvora pripovijeda da su car i njegov brat na albe zapovjednika iz Hrvatske poslali esnaest tisua mnogoboaca (murikin) na
Yeni Hisar. Osmanska posada je ubrzo pobjegla prema Kostajnici i Zrinu
zapalivi tvravu, a habsburka vojska je potom unitila njezine ostatke.
Osmanska posada u Sisku takoer je pobjegla i zapalila tvravu vidjevi poar u Petrinji. Peevija napominje da je Sisak pripadao zagrebakim redovnicima (Zagreb keilerinin mlk) te im je herceg Maksimilijan vratio tvravu.
Kraj opisa borbi u Pokuplju koje su trajale u razdoblju 1592-94. donosi
poglavlje Kako je ponovno oivljena tvrava Yeni Hisar i kako je ponovno
neprijatelj pobijedio (Tekrar Yeni Hisar ihya olundugu ve ada zafer buldugu), u kojem je Peevija opisao kratkotrajnu epizodu iz 1003. hidretske
godine (1594.) kada je Rustem-beg, kojega je jo prije Hasan-paa postavio
za petrinjskoga sandakbega, privremeno zauzeo naputeni Yeni Hisar i obnovio tvravu. Iz njega je, prenosi se, organizirao napade na Turopolje i Zagrebako polje (Turavesin ve Zagreb sahrasin). Herceg Maksimilijan je ponovno organizirao udar na Yeni Hisar, a nakon Rustem-begova ranjavanja i
smrti tvrava se predala.

394

D. Mujadevi: Ibrahim Peevija ...

Summary
IBRAHIM PE*EVI (1574-1649), AN OTTOMAN HISTORIAN FROM P,CS
WRITING ON CROATIA AND BOSNIA-HERZEGOVINA
Ibrahim Peevi (1574-1649) is one of the most important and the most interesting Ottoman historians in general. He was born in the Hungarian town of Pcs, but
his ancestral roots were in Bosnia and he was related to some of the most important
Ottoman statesmen of the late 16th and early 17th centuries. This made possible his
quite succesful career in the Ottoman financial administration. In the first part of his
magnum opus, Tarih-i Peevi, Peevi writes about Ottoman history in the period of
1520-1566 on the basis of historical works written by earlier authors, but in the second part, in which he describes the period between 1566 and 1639, he uses the material which he collected from eyewitnesses or he describes the events which he witnessed himself. In addition to the interesting information he acquired as an insider of
the Ottoman politics, his work is specific due to the fact that he also uses works by
Western historians and that he writes about the Ottoman daily life.
Key words: Ottoman historiography, Ibrahim Peevi, town of Pcs, Slavonia,
Bosnia, 16th-17th centuries.