Jergovic Miljenko - Freelander

- Vidi kako se sve ovjeku ispovrne! - ponovio je profesor Karlo Adum, u asu kada je potar htio
otii. Trebao ga je samo pozdraviti, mahnuti desnicom prema sljepoonici, kao kakav umirovljeni
zastavnik, i okrenuti se prema liftu, ali nije se dao stari, nego je trei ili etvrti puta izgovorio istu
formulu:
- Vidi kako se sve ovjeku ispovrne!, nakon ega potar nije mogao tek tako otii, nego je trebalo
saekati da opet proe vrijeme, da se jedan preko drugoga naniu uzdasi i slijeganje ramenima, da
se barem triput podignu obrve i objese krajevi usana, kao kad starci jedni drugima upuuju izraze
suuti ili razmjenjuju vijesti o tumoru na prostati, koji moda i nije tumor, doktori nita ne znaju,
nemaju oni pojma, ali ipak se diu obrve kao i kad tumor jest, i kad tumor raste, i kad te samo
otvore pa zatvore, jer nema tu rijei, i nema drugoga naina da se rijei izbjegnu, nego da se obrve
diu i sputaju, a kad bi postojala olimpijada u dizanju obrva, nai bi ljudi, pogotovo oni iz
novozagre-bakih nebodera, a meu takvima najvie penzionera, bili olimpijski pobjednici.
Potar, koji ga je poznavao ve dobrih dvadeset i pet godina, toliko dugo mu je donosio potu u

Zaprue, nikada
FREELANDER
7
mu nije rekao svoje ime, niti je Karla Aduma to zanimalo. Ako mu je ikada i palo na pamet da se taj
ovjek velikih gustih brkova, rodom iz Vukovog rodnog sela Tria, nekako zove, smatrao je kako
je nepristojno da ga za ime upita. Pogotovo nakon 1990. Jer to bi netko iz Tria mogao biti po
imenu, nego ono to je neugodno kada se upita. Zato je bolje da potar ostane Potar, kakvim ga sve
ove godine zna, njega i njegovu enu, tefu iz Kria, tri keri, Dubravku, Jadranku i Planinku, koje,
istina, nikada nije vidio, ali o njima se nasluao, ne samo od Potara, nego i od susjeda, kojima nije
bilo pravo kada je Potar sa tefom iao na dva mjeseca u toplice, jer su mu oslabila koljena, pa ga
je mijenjao neki pijanac koji bi svako pismo ubacio u krivi kasli, i onda se pravdao time da na
kasliima ionako ne piu prezimena onih koji stanuju u naem neboderu, nego ljudi koji su se prvi,
jo 1968, tu doselili, a nekada ni njih, nego nekih koji nikada tu nisu ivjeli, ali Potar je napamet
znao gdje je tko, tako da prezimena nisu ni bila potrebna, i ljudi su ih, izvjeena po kasliima,
doivljavali kao viak indiskrecije. Ali ako se Potar ne vrati iz toplica, zapravo ako zbog koljena
ode u invalidsku mirovinu, tada e svaki stanovnik nebodera biti duan svoje prezime izvjesiti na
vidnome mjestu.
Ljude je od toga hvatala jeza. Gospodin Apostolovski s drugoga kata, umirovljeni lijenik iz vojne
bolnice, iao je u Glavnu potu i traio adresu listonoe koji raznosi potu
u Zaprue. Reklamacija? Ne, nipoto! Ako nije reklamacija, tada je indiskrecija, odgovoreno mu je.
A taksist Lazari je jednoga vikenda krenuo autom od toplica do toplica, ne bi li pronaao Potara i
njegovu tefu, te im ponudio svu pomo stanovnika nebodera, kako u lijenikim i drugim vezama,
tako i u nekakvoj novanoj potpori, samo da gospon Potar ne trai invalidsku. I naravno, nije ga
naao, jer je Potar bio u Bizovakim toplicama, a tko bi ga tamo traio kad je Apostolovski rekao
da Bizovake nisu za koljena. I na kraju, Potar se vratio, zdrav i preporoen. Svima je bilo drago.
Pa i Karlu Adumu i njegovoj gospoi Ivanki, premda je na njihovome kasliu pisalo kako u
stvarnosti i jest - Adum-Schvvartzer, i nisu imali razloga da se brinu za ono to e se dogoditi ako se
jednoga dana promijeni listonoa.
- Vidi kako se sve ovjeku ispovrne! - jo jednom je, valjda i sedmi put, ponovio, i tek onda je
pustio Potara da ide svojim putem.
Bio je petak, u rukama je drao neotvoreni telegram, koji e kasnije odloiti na kuhinjski stol i
sigurno ga do veeri nee otvoriti. Veina ljudi plai se telegrama, jer se boje smrti, bolesti i
nesree. A blesava se manjina telegramima nada, jer oekuju da doe takav koji e prebrisati sve
brige u ivotu. Karlu Adumu je svejedno, pa je zaboravio na telegram.
Svejedno mu je, jer mu se, eto, ivot ispovrnuo.
Najprije je, kako je to napisano u rjeenju, sa 31. prosincem 2005. otiao u mirovinu. Trebao je otii
s krajem
FREELANDER
9
protekle kolske godine, ali je Karlo iskoristio zakonsko pravo da ostane do kraja kalendarske
godine u kojoj navrava etrdeset godina radnoga staa. Tako bi se to struno reklo.
Zadnja etiri mjeseca samo je sjedio u zbornici ili u kolskoj knjinici i nita nije radio, pa ga
kolege nastavnici vie nisu ni primjeivali. Onoga dana kada je praznio ormari u zbornici, stol iza
njegovih leda bio je pun boca s vonim sokovima i coca-colom, plastinih aa i tanjura s preanom
unkom, koja je vonjala na kabinet za kemiju, i onim runim gumenim sirom, blijedim kao djeja
smrt. Nazdravljalo se Novoj godini, uz povike su ulazili i izlazili uenici zavrnih razreda,
profesorica glazbe Magda Simi, stara cura iz Kutine, prolila je sok od borovnice po svojoj bijeloj
bluzi, pa se rasplakala pred svima, ravnatelj ju je tjeio i solio joj mrlju iz kutije na kojoj je pisalo
Soda so Tuzla, kao Albanac, koji pred utakmicu ispred Doma sportova soli kuhane kukuruze, i
smijei se umilno, da ga navijai domaeg kluba ne bi istukli.
Isto je tako ravnatelj solio uplakanu profesoricu, sol izvlai svaku fleku, vjerujte meni, kolegice

draga, i smijeio joj se s predanou rtve. Pogledao bi ga Karlo koji put, dok je spremao svoje
stvari u veliki putni kufer, i uivao je u tome to ravnatelj vie ne primjeuje njegove poglede.
Konano je mogao vidjeti ono to mu je godinama izmicalo, kao prebrzi titl na japanskome filmu.
10
Dok je odlazio, nitko mu nije uzvratio na pozdrav. Mislili su da e se kolega Adum vratiti nakon to
stvari spremi u auto.
Tri mjeseca kasnije, krajem oujka, Ivanku su uhvatile prve vrtoglavice. Zastala bi usred reenice i
uhvatila se za elo, kao da se neega pokuava sjetiti. Pored tednjaka je postavila stolicu, pa bi
sjedala usred mijeanja palente, jer joj se zanebesalo, i pred oima su joj promicale galaksije, eoni i
saksije s mauhicama.
- Proljetna anemija - tjeila ga je zabrinutog - sve je to samo proljetna anemija.
Onda su je smjestili u bolnicu, na Rebro, preko veze, da je temeljito pregledaju. Karlo je otiao
doma, da joj donese spavaicu, zrcalo i neto za itanje - uzeo je Doktora ivaga, to je zadnji put
itala na moru, u Podaci, 1977. - ali bila je guva u gradu, promet je bio zatvoren zbog dolaska
amerikoga politiara, pa mu je trebalo dugo da se vrati do bolnice, moda i cijela dva sata, i kada
je konano doao, doktor Sremec mu je pruio ruku i rekao:
- Zao mi je, dragi profesore, ali gospoa je otila!, i tog se trenutka profesoru Adumu uinilo da od
njihovoga rastanka nije prolo dva sata, nego barem dvije godine, i grizlo ga je to je Ivanku tako
dugo ostavio samu.
Potom je bio sprovod, pa su kroz kuu promicali mukarci u sivim odijelima i s kravatama,
uglavnom starci, i ene s lakiranim crnim torbicama i kosama koje su se
FREELANDER
11
sijede modrile, kao more ispred Visa, duboko more, puno slijepih runih riba, i svi su grlili udovca,
kao da se rastaju s njime, jer e i on uskoiti za kovegom u mrak krematorija i spustili se tihim
dizalom u oganj i ar. Danima kasnije su ga nazivali, pitali kako je, pozivali ga na ruak, bila je to
sezona krepkih proljetnih juha, a on se pravdao neodlo-nim poslovima, lagao je da ide na put u
Split, da bi onda i pozivi postajali sve rjei, danima se nije ulo zvono, iao je do trnice po kruh i
nigdje dalje, dok ga jednoga dana svi nisu zaboravili. Postao je nevidljiv i za susjede na hodniku.
Prolazio je pokraj njih kao sjena zidara koji je poginuo pri izgradnji nebodera. Jo mu je samo
Potar ostao.
- Ti si iz Vukova kraja, ti sigurno zna to to znai kada se ivot ispovrne - stezao mu je ruku, a
Potar se smijao i neto glasno odgovarao, da se orilo stubite i treptale su oi iza pijunki.
Karlo Adum, umirovljeni profesor povijesti, leao je na trosjedu i itao novine. Ton na televizoru
bio je utian, ameriki je predsjednik nijemo pomicao usnama, voza kamiona leao je preko
volana, dok mu se krv cijedila niz lice, kroz staklo izbueno mecima vidjela se pustinja i zastava
Palestine, nad Hrvatskom su se pravilno izmjenjivala sunca i bijele ovice oblaka, uz Hrvatsku
leala je tamna i bezlina provalija u obliku Bosne, nad kojom nema ni sunca ni oblaka, nogometai
Dinama trali su jedan drugome u zagrljaj, Janica Kosteli imala je eljust boksaa u crtanome
filmu,
12
estinke su vrtjele kiobranima u nekome turistikom filmu od prije Drugoga svjetskog rata, na
pici vijesti vie se ne vrti globus, kao to se vrtio kada je Karlo bio mlad.
as je gledao prema ekranu, as u novine, dok se vani, iza novozagrebakih nebodera, sputao mrak,
i polako gutao ravnicu Turopolja.
Zatvorio je oi, sluao aute koji su se vozili prema gradu, gdje e uskoro zapoeti noni ivot,
tramvaje koji su drndali preko mosta, i daleku pucnjavu, petarde i rafale, koji su oznaavali jo
jednu, tko zna koju i kakvu, veliku hrvatsku pobjedu. Otkuda petkom sport, pomislio je profesor
Adum, a onda se premiljao je li danas uope petak, ili je moda subota, dan od nogometa demokracija se od socijalizma razlikuje najprije po tome to se kola nogometnog prvenstva igraju

subotom, a ne nedjeljom - da bi se onda sjetio telegrama koji nije otvorio, nego ga je ostavio u
kuhinji, ali vie nije bio siguran je li Potar zbilja donio taj telegram, ili mu se to sada samo ini, jer
pada u san, i sigurno e telegram biti i u njegovome snu, prije nego to konano svega nestane.
Profesor Adum nije pamtio snove. A ono to nije zapamtio, to se nije ni dogodilo. Tako je i on, kao i
veina ljudi sa slinim problemom, vjerovao da nikad i ne sanja, kada ve ne pamti snove.
Probudio se oko pola tri.
Stajao je nad zahodskom koljkom i iekivao mlaz. Potegnuo je vodu, iao je u kuhinju da se
napije vode, ekao
FREELANDER
13
je da se napuni kotli i da zavlada tiina, pa da moe oslukivati noni ivot nebodera, hrkanje,
uporni djeji pla, zvuk lifta koji se pokree, vodu u cijevima, pa glasove na stubitu, i opet tiinu
koja traje kratko, dok netko ne potegne vodu u zahodu. U noi se niz neboder spusti cijela jedna
Nijagara.
Sluao je vodu i mislio o ljudima koji se ovoga asa negdje dave u nekoj vodi, u rijeci, moru ili
jezeru, koliko li ih je, Boe, samo, tamo gdje je dan i tamo gdje je no, dave se, dok on mirno slua
vodu koja se sputa niz neboder, ili hui zarobljena u cijevima radijatora.
Adum ne pali svjetlo, nego sjedi u mraku, obgrlio je koljena i slua. eka da se oko etiri kroz
otvorena balkonska vrata oglase budilnici. To se bude ene koje e svojim muevima dati prve
jutarnje antibiotike, a onda kardio-tonike i analgetike i sve one lijekove koji ljudima pomau da to
due umiru. Tako je profesor Adum o tome mislio. I tako je govorio u zbornici, jer te gluposti
Ivanka nije htjela sluati, sve dok se, eto, nije dogodilo i to da vie nikome ne moe nita rei.
Oko jedanaest Potar je pozvonio. Otvorio mu je, oekujui neto. Ali Potar je bio praznih ruku.
- Neto loe se dogodilo?
- Ne znam... Gdje?
- Pa kod vas.
- Nije, ne daj Boe, otkud vam to.
14
MIUENKO JERGOVI
- Mislio sam...
- Daj, uite, moe rakijica?, ublijedjeli ste, teak dan.
- Ne, nego sam htio vidjeti je li s vama sve u redu.
- A zato ne bi bilo u redu?
- Mislio sam, telegram od juer... Ako vam neto treba.
- Uh, Boga ti, dobro da si mi rekao, nisam ga ni otvorio. Profesor i Potar sjedili su na balkonu,
Potar je pio rakiju, hvarsku travaricu, preostalu od pokojnoga Dominisa, nastavnika hrvatskoga i
knjievnosti, koji se, po odlasku u mirovinu, preselio u Jelsu, gdje je svake godine pekao rakiju i u
njoj moio ljekovite trave, sve dok ga jednoga dana nisu nali mrtvoga. Umro je kao i Ivanka, usred
galaksija, eona i saksija s mauhicama. Potar ve desetu godinu pije Dominisovu travaricu, ovako
kada ga profesor Adum pozove k sebi, i jo po bocu za Boi i Uskrs, i jo nije doao niti do pola,
tolike su zalihe koje je pokojnik ostavio za sobom.
Profesor je drao telegram pred sobom i udio se:
- Tadija Melkior Adum, jest, istina je, bio mi je stric, o itekako mi je taj avo bio stric, stariji brat
moga pokojnog oca, Ilije Baltazara Aduma, ali vidite, meni je ezdeset i esta, star sam ovjek, otac
mi je poao Bogu na istinu prije pedeset i dvije, i kako bih vjerovao da je tek sad umro njegov stariji
brat? I to pet godina stariji! Ako dobro raunam, moj bi pokojni aa danas imao devedeset i sedam
godina, znai Tadija bi ih imao sto i dvije. Govorite vi to hoete, ali
FREELANDER
15
ja mislim da se ovo netko naalio na moj raun, ili da me ele na neto navui. Znate kakva su
vremena i to sve ljudi rade jedni drugima. Oprezan valja biti, dragi moj!
- Kada ste ga zadnji put vidjeli? - pitao je Potar.

- E, to je vidite drugi problem. Nisam ga nikada vidio. Njih dvojica su se nasmrt posvaali malo
nakon to sam se rodio, moglo mi je biti est mjeseci. Nije to bila samo svaa, nego se i krv prolila,
mahalo se po stubitu pitoljima i sjekirama, a otac je u toj tui ostao bez palca na desnoj ruci.
Znate li kako je kad nemate palca? Isto je kao da ste ostali bez ruke, samo jo malo gore, jer imate
preostala etiri prsta, da vas stalno podsjeaju da nemate to s njima. Bez palca s prstima ne moete
nita. Tako je i moj jadni otac strugao noktima po kuhinjskome zidu, dok mu ne bi prokrvarili. Taj
ga je izgubljeni palac i ubio. Kao pas je svisnuo, samo zato to nije znao to bi s prstima. Poivio bi
on jo i dvadeset, trideset godina da mu je brat odcapario i ostale prste.
- Oko ega su se posvaali?
- Ne znam, nije se u kui o tome govorilo.
- A je li ga kad spominjao?
- Jest, kako nije. Priao je kako su se za vrijeme Prvoga svjetskog rata, one najgore zime, 1915,
kada se ostalo bez drva, dok se djed tukao na Galiciji, grijali ispod jorgana.
Naslonili bi taban uz taban, i onda bi vrtili nogama kao da voze bicikle. Prelazili su tako na
biciklima put prema Americi, samo njih dvojica, ali nikada ne bi stigli u tu
16
MIUENKO JERGOVI
svoju Ameriku, jer bi zaspali na pola puta. Djeca su se te zime masovno smrzavala u posteljama, a
njih je spasilo to njihovo bicikliranje, vie nego jorgan i perina. Kada im je majka, moja baba Anka,
rekla da se do Amerike ne moe na biciklu, jer bi bicikl potonuo u velikom moru, razboljeli su se
obojica, dobili su difteriju, veliki kaalj, to li, i jedva su ostali ivi. Sreom, bilo je ve dolo
proljee. Eto, to je otac priao o stricu Tadiji. I u drugim je priama Tadija bio dijete, dragi i dobri
stariji brat, koji ga je titio od svijeta i s njime biciklirao do pred Ameriku.
-1 nije priao to se kasnije dogodilo?
- Nije, ba nikad.
- udno je da ga nije spominjao kao odrasloga ovjeka.
- Jest ga spominjao. Uglavnom u kletvama i psovkama. Dabogda mu se oi osuile, dabogda mu
svaki prst palac bio, dabogda mu nokat u jezik urastao, i u onu stvar meu nogama... Tako je
govorio dok bi noktima grebao po zidu.
A nije, jadan, znao izmisliti ni dobru kletvu, nego je tako brbljao bez veze i reda, sve neke gluposti
koje ni djecu ne bi uplaile. Ali da je grebao, jest poteno je grebao, sve dok mu nokti na toj
defektnoj ruci nisu prestali rasti. A meni je trebalo da prou godine dok nisam shvatio kome se u
kletvama obraa. Dok je priao djeju priu o starijem bratu, nikada mu se u nju ne bi umijeao
odrasli Tadija Adum. Isto kao to se u prii o avlu Tadiji nikada ne bi sjetio brata Tadije.
FREELANDER
17
- A je li se stric kada raspitivao za vas?
- Koliko znam, nije. Ako i jest, to mi majka nije rekla. Umrla je prije pet godina, a da ga je jedva
dvatriput spomenula. Kada bi se dogodilo, dok je trajao ovaj zadnji rat, da kod nje u staraki dom
doem u vrijeme televizijskoga dnevnika, kada bi se na televiziji pojavile slike Sarajeva, ona bi
samo rekla: e, stari je avo dobio to je zasluio, ima Boga!
Pa bi se prekriila, a mene tada kao da je struja protresla. Televizija prikazuje krvave ulice nekoga
grada, a ona hvali Boga to su krvave. Nije to lako.
- Nije, bogami! - potvrivao je Potar i dotakao si jo jednu travaricu.
Sjedili su tako na balkonu, i ve je bilo prolo podne, ali sunce vie nije peklo, minuo je kolovoz, i
dolazilo je ono doba godine, ni ljeto ni jesen, koje ovjeku najbolje odgovara.
Nakon to je Potar pogledao na sat, digao se i uz onu jadikovku, koja se izgovara umjesto
pozdrava, krenuo prema vratima, profesor Adum zatvorio je oi, utonuo niz ligetul, i okrenuo lice
suncu. Mogao bi tako leati do veeri, ne bi mu bilo ni hladno ni vrue. uli su se glasovi sa
kolskoga igralita, neki su mladii igrali nogomet, jedan je vikao - Saa, Saa, e jebi se, Saa - kao
u nekome filmu
0 ilegalcima, u kojemu se do pred kraj nije znalo je li Saa mukarac ili ena. Od utrinske trnice

irio se vonj evapa

1 nafte, negdje je nasred ulice brektao zarobljeni kamion,
18
MIUENKO JERGOVI
nije imao dovoljno prostora da se okrene, i to je profesora uznemirilo, jer je njegov stari volvo ostao
parkiran ispred samoposluge, a tamo se esto okreu kamioni.
Ustao je i pogledao dolje. Sa esnaestog kata bi se sve trebalo vidjeti, nikako da vidi s koje se strane
uje taj kamion. A i volvo je bio zaklonjen stablima.
Obukao je cipele, provjerio brk u ogledalu i iziao van.
Dugo je ekao lift, pa ga je i to malo uzrujalo. Ispred kue neka su djeca prikupljala prazne boce.
- Striek, striek! - povikao je jedan za njim. Profesor se okrenuo, a djeca su se poela smijati. Ovaj
je, ovaj je, prstom su pokazivali jedan na drugoga. Bilo ih je desetak, moda i vie, kao da su ih
poslali iz kole da prikupljaju boce. Gledao je prema njima, i htio im je rei neka se srame, ali nije
mogao progovoriti. Zijevao je poput arana u prosekto-riju ribarnice, sve dok nije iz njega izletjelo:
- Pizda vam materina nastrana!
Uplaio se vlastitoga glasa, moda ga je uo netko od susjeda, pa se okrenuo i potrao na drugu
stranu. uo je kako se djeca smiju. Jesu li to bili djeaci ili djevojice, ili je bilo jednih i drugih?
udno kako takve stvari u posljednje vrijeme ne primjeuje.
Volvo je bio parkiran, onako kako ga je prekjuer, po povratku iz grada, ostavio. Naranaste boje,
originalni lak, godina proizvodnje 1975, nikada udaren, prvi vlasnik... Lani ga je pokuao prodati,
ali kad mu je neki dripac za
FREELANDER
19
ZELINA
njega ponudio dvjesto eura, odustao je i nije se vie javljao na oglase. Morao je za njega dobiti
barem tri, etiri tisue. Dobar je to auto, pouzdan, nikada te nee ostaviti. uvao ga je sve ove
godine: dvaput godinje kompletan servis, kontrola ulja, nije s njim silazio s asfalta, niti ga je tjerao
preko sto trideset... Mogao je volvo povui i sto ezdeset, a moda i sto sedamdeset, ali profesor se
drao one da je auto poput dobroga konja, koji u dobrome kasu moe prei pola svijeta, a u galop ga
se smije tjerati samo ako ti se ena poraa ili ako si u smrtnoj opasnosti. Profesor nikada nije bio u
smrtnoj opasnosti, a gospoa Ivanka, Bog da joj duu oprosti, nije mogla imati djece, tako da volvo
nije tjerao preko sto trideset, drao ga je stalno u kasu, i odrao ga je, eto, trideset godina, i jo
godinu vie. A sada stari i umorni, ovjek i njegov auto, stoje jedan ispred drugoga, jednoga
beznadno ve vue gravitacija groba, dok drugi, vele tako, ne vrijedi nego dvjesto eura, jedva
koliko i dva puna rezervoara goriva, toliko mu je 1975. trebalo do Stockholma, Venecije sjevera,
kamo su profesor i gospoa Ivanka ili na poziv njezine tete Silve, udovice feldmarala Pozaia,
ije se ime u pismima nije smjelo spominjati, jer su ga vidjeli na fotografiji s neke vojne smotre,
gdje s bijeloga konja i s isukanom sabljom podnosi raport Paveliu, u ime hrvatskoga asnitva sa
Soe i Pijave, umirovljenih austrougarskih oficira, sedamdeset i osamdesetogodinjih staraca,
kojima je Poglavnik ukazao ast kad ih je preveo u priuvni zbor
20
MIUENKO JERGOVI
hrvatske vojnice, ili kako se to tada ve zvalo, i vie nikada i nigdje, za trajanja te zlosretne drave,
nije se stari Pozai pojavio u vojnikoj odori, niti u ustakoj blizini, ali kada se osjetilo da dolaze
partizani, teta Silva se tako uplaila te jedne fotografije, objavljene na naslovnici Spremnosti, da je
potjerala starca u izbjeglitvo, sve do vedske i Stockholma, gdje je feldmaral i umro ezdeset i
neke, ve kao stogodi-njak, nakon ega je teta Silva poela eznuti za rodnim Zagrebom, ali se nije
usudila vratiti, premda nikome nije bila nita kriva, nego je pozivala neake i neakinje, a bilo ih je,
hvala Bogu, da je obilaze u Stockholmu, i gostila ih u svome velikom svijetlom stanu, odmah uz
kanal, po kojemu su plovile patke, plovke i neke druge vodene ptice, i zagledale se kroz prozore,
kao da provjeravaju ima li gostiju s dalekoga juga.
Stajao je ispred samoposluge, gledao ga i razmiljao o tome kako je mogue da ne vrijedi vie od

benzina do Stockholma. Toliki skuplji auti, koji se evo sad voze po Zagrebu, do Stockholma ne bi ni
stigli, nego bi prokuhali na pola puta, zastali negdje usred Njemake, raspali se nasred autoputa, a
on koji bi, provjereno, mogao i sad povui do Sjevernoga pola, ne vrijedi skoro nita. Od ljudskoga
starca bezvredniji je samo automobilski starac. Eto, tako je to. teta to to nitko nije zapisao, mislio
je profesor, u novinskome lanku, a jo bolje u knjizi, jer bi se ta reenica pamtila kao gola istina,
jedna od deset ili petnaest golih ivotnih istina.
Bio je vezan za volvo kao za posljednjeg prijatelja, ali ga se svejedno elio rijeiti, jer ga je
podsjeao na neto ega se plaio, a emu i nije znao ime. One 1975, kada je na zaprepatenje cijele
zbornice kupio novi novcijati volvo, kakav tada nije vozio ni centarfor Dinama, ni onaj kipar koji je
gradio Titine spomenike, Karlo Adum imao je trideset etiri godine. Za novac kojim ga je platio, u
to vrijeme mogla se kupiti kua u estinama ili dvije vikendice na Hvaru, ali nije ga bilo briga, bio
je mlad, a dok je ovjek mlad, treba si ispuniti sve elje, njegova je, eto, bio taj volvo. Sa zrelou
e doi drugi auti, jeftiniji i tedljiviji, samo neka je zdravlja i neka je glava na ramenima, navozit
e se Karlo jo svega i svaega, kako je poelo, ljudi e se i na Mjesecu naseliti, pa e, akobogda,
voziti i mjeseeve aute...
Nije mu na um palo da e u volvu doekati starost i da e u njemu sahraniti sve svoje. Ba se tako
profesoru inilo: u volvu je sahranio majku, i majinog brata Antuna, i Ivanku. Imao je fiksideju,
besmislenu kao i svaka fiksideja, ali jednako tako neotklonjivu, da bi njegov ivot mogao ponovo
dobiti neki smisao, nije ni znao kakav, kada bi mogao prodati volvo i kupiti drugi auto. Bio bi to
znak da se ivot nije zavrio kad su mu bile trideset etiri.
Ustvari, profesor je tugovao zbog neega to bi drugoga usreilo.
- Ehej, imati trideset godina auto koji se ne kvari! Pa, je li to Bog zaboravio na automehaniare grohotom se smijao
ti t i i r ki u n i r n r a u i /
Potar, kad bi profesor poeo fantazirati o novome autu i o metafizikim nedostacima staroga.
Kasno naveer, profesor Karlo Adum sjedio je u kuhinji i itao telegram. Nakon to ga je proitao,
vraao se na poetak, pa bi rije po rije, sricao tekst koji je ve znao napamet, sve do imena u
potpisu: dr. Jozo Sunari, advokat. Moda je to ime nekakva zamka. Bio je jedan Jozo Sunari kada
se sastavljala prva Jugoslavija, dolazio je u Zagreb, oujka 1918. na sastanak politiara iz svih
junoslavenskih zemalja pod austrougarskom krunom. I taj je bio odvjetnik, i to iz Sarajeva.
Dvadeset tri godine kasnije, kada se stvarala druga drava, Paveli ga je proglasio svojim
doglavnikom, ali ga je tri mjeseca kasnije razrijeio, i od tada se za Sunaria vie nita nije znalo. Je
li mogue da u Sarajevu danas ivi advokat istoga imena i prezimena? Ako takvoga nema, to
njemu, profesoru povijesti, poruuje netko tko se tako potpisuje?
Telefonirao je od ranoga jutra. Nazvao je telefonske informacije, nakon dugo vremena javio se
enski glas, neljubazan kao socijalizam, s jakim bosanskim naglaskom. Upitao je kako se zovu
dnevne novine koje izlaze u Sarajevu, postoji li jo Osloboenje? Hladno mu je odgovorila da
Osloboenje izlazi svakodnevno, i nabrojala je jo tri lista, profesor nije razumio kako se zovu, ali
nije se usudio ponovo pitati. Rekao je hvala i dovienja, ona mu je odgovorila prijatno, kao
konobarica u Busovai pedeset i neke, nakon to je pred njega stavila ranjie s lukom.
FREELANDER
23
Zvao je Osloboenje, i pitao je li u Sarajevu prije devetnaest dana sahranjen Tadija Melkior Adum.
Muki glas s druge strane ice se kratko nasmijao.
- A je li, ba, odakle bi ja to mogo znat?
- Mogli biste pogledati u dokumentaciju.
- Kakvu dokumentaciju, nije ti ovo mrtvanica. Profesor je prekinuo vezu, pa je opet nazvao
informacije,
i zatraio telefonski broj mrtvanice.
- Nema korisnika pod tim imenom - dobio je odgovor, i prije nego to je stigao postaviti novo
pitanje, veza se prekinula.
Nakon to je nazvao jo i hrvatsko veleposlanstvo, Katoliku bogosloviju i samostan Svetoga Ante,

u poduzeu Pokop, koje se, valjda, bavilo sahranjivanjem sarajevskih katolika, javio se opet enski
glas, s istim onakvim naglaskom, jednako hladan, ali ovaj je glas, za razliku od prethodnoga,
nabadao i one karakteristine hrvatske rijei, koje svugdje na svijetu, pa eto i u Sarajevu, izgovaraju
ljudi koji, tko zna zbog kojega razloga, dok govore imaju na umu kako govore ba hrvatskim, i
nijednim drugim jezikom.
- Mi smo obvezatni informaciju te vrste davati samo bliskim srodnicima, a vi ste, velite, sinovac,
valjda neak, onda dobro, valjda govorite istinu, va stric sahranjen je na groblju Vlakovo desetoga
kolovoza... - govorio je glas, izgovarajui rije kolovoz s nekim udnim zadovoljstvom, kao da
uiva jer je jezik ozarila koprivom.
24
MIUENKO JERGOVI
Profesor se oko pola jedanaest obukao i siao u prizemlje, da mu Potar sluajno ne promakne.
unuo je uz vrata, ekao je, i milovao pitomog sivog maka, koji se ve nekoliko dana vrzmao oko
nebodera. Oito je bio neiji, ali se nije znao vratiti kui, ili ga je netko dovezao u autu s drugoga
kraja grada i tu ga ostavio. Ali nije djelovao zabrinuto. mirkao je, dizao glavu pod Karlovim
prstima, koji su ga dodirivali po vratu, dostojanstven i siguran u sebe, kao da dobro zna gdje mu je
dom, pa svijet gleda pomalo s visine. To je razlika izmeu maaka i pasa, ili maaka i ljudi: nisu
zabrinute kad ih napuste ili kada se nau u stranome svijetu.
Profesor se radovao to ga opet vidi. Jednom e ga ubiti, netko e ga napucati nogom i slomiti mu
kraljenicu, ili e ga zgaziti auto, nakon ega e Karla Aduma gristi savjest. Pripremao se za taj
osjeaj.
Potar je naiao oko jedanaest.
- Navratite do mene ako vam je zgodno.
- Moram jo obii Metroviev trg i Baburiinu, trebat e mi vremena.
- Nije vano, ekat u vas.
- Mogao bih sutra doi, neradni mi je dan.
- Moda je bolje danas, da vi, ipak, svratite danas - zbunio se profesor pred vlastitim rijeima.
Nikada ovako neto ne bi rekao, a sad kao da mu je izletjelo.
- Pardon, zapravo i ne morate. Doite samo ako stignete. Uostalom, moda bih i ja morao do grada,
pa...
FREELANDER
25
- Svakako u doi. - Potar ga je prekinuo. Zveckali su poklopci kaslia s lanim i mrtvim
prezimenima. Bio je to dan kada su stizali rauni za vodu i odvoz smea.
Odavno je ve prolo podne kada su sjeli na terasu, za niski kamperski stoli, jedan nasuprot
drugoga, kao da e zapoeti svau. Profesor je natoio dva staklena naprska travarice, to e to biti,
neka sveanost?, pitao je Potar, naviknut na proste okrhnute ae, koje je Adum zamjenjivao ovim
malenim, kupljenim jednom davno u Firenci, u koju ga je takoer odnio volvo, gospoa Ivanka nije
mogla ii, jer je morala biti kod tete Flore i ankl Simona, u Beu, na proslavi pedesete godinjice
braka, pa joj je u Firenci kupio eir kakav je nosila Anna Magnani, i te aice za rakiju, u koje bi,
govorila je Ivanka, do u vrh stale suze isplakane dok se ne isjeckaju dvije manje glavice luka. Za
Boi, Uskrs i Dan Republike iznosio ih je umjesto normalnih aa, u koje puno vie stane, iz ega
je Potar zakljuio da su to za profesora dani posta, jer ni ne osjeti da si neto popio, nego ti se
samo ini da si omirisao dvije-tri dalmatinske travke i ve ti se empres zanjihao nad grobom.
- Odluio sam da idem. to god da je na stvari, moram ii - rekao je profesor.
- Ispravno. Taman i da nije nasljedstvo, a ja vjerujem da jest, jer tko bi se s takvim telegramima
alio, u Sarajevu vas i ne znaju, tko bi nalazio adresu, pa vam, moda, bude i koristi od tog strica.
26
MIUENKO JERGOVI
- Ne valja od vraga iskati korist.
- Eto vas, pametan ovjek, profesor povijesti, a mudrujete kao kakva baba iz Vukovog Tria.
- Ali neto bih vas upitao - aptao je profesor - imate li, moda, pitolj?
Potar se malo povukao, pa zakaljao. Htio mu je rei da nema pitolj, ali na takav nain da bude

nedvosmisleno i njemu, i onome koji ovo moda slua, i amerikim satelitima, da on pitolja nema,
niti ga je imao 1991, ni svih kasnijih godina, ni pitolja, ni kojeg drugog vatrenog oruja, ne daj
Boe puke ili snajpera, glava se gubila ako samo netko i pomisli da bi kakav iz Tria, iz Srbije,
mogao imati oruje. ak i petnaest godina kasnije, i pitanje je prijetnja.
- Nemam, odakle potaru pitolj - glasno se nasmijao, da ga uju i ameriki sateliti.
- A moete li ga nabaviti?
- Kako da ne, u poti. Dijele pitolje tko kupi vie od pet estitki. Osim toga treba vam dozvola.
- Na dozvolu se eka, a meni pitolj sutra treba.
v
- Sto ce vam?
- Nemojte se praviti ludi.
Potar se pokunjio, gledao je u praznu aicu, i ekao kada e doi trenutak da moe otii.
- Vano mi je, zaboga, koga u moliti da mi pomogne ako neu vas - rekao je profesor.
FREELANDER
27
Potar je utio, ali mu nije bilo svejedno, kao to nikome ne bi bilo svejedno kada mu se netko,
pritom - ni rod ni pomozbog, tako u jednoj rijei preda na brigu.
U osam naveer profesor je imao pitolj. Crvena zastava, godina proizvodnje 1966, uuvan i
mastan. Donio ga je visoki i mrki, postariji mukarac, sijede kose i gustih crnih brkova, koji se
predstavio kao Domagoj. Koliko sam duan?, pitao je profesor. Meni nita, odgovorio je ovjek,
okrenuo se i poao prema liftu. Ali molim vas!, viknuo je za njim, drei pitolj u ruci. Sklanjaj to!,
siknuo je ovjek, i profesor je bez pozdrava pobjegao u kuu. Valjda ga nitko nije vidio.
Natrpao je stvari u Ivankin koni kufer. Stavio je dva odijela, sve bijele koulje koje je imao,
desetak kravata, cipele za kazalite. Budu li ga na granici pretresali, nee biti sumnjiv s tolikim
kravatama. Ni u Iranu, mislio je, ne bi pretresali starca koji putuje s deset kravata, a na svakoj neki
znak: Univerzijada 1987, Atletsko prvenstvo u Splitu 1990, Hrvatske telekomunikacije, Rade
Konar, Hrvatske Oruane Snage... Tu je vratio u ormar. Sumnjiv je starac koji putuje s HOS-ovom
kravatom. Natrpao je jo brdo arapa, dva runika - gade mu se hotelski runici, tko zna jesu li
dobro oprani - toaletni pribor, i na kraju, za svaki sluaj, jedan debeli demper.
Pitolj je stavio ispod kreveta, uz putovnicu i cipele, i legao je spavati.
Profesor Karlo Adum iznenadio se jer sanja. Od mladosti nije sanjao. Ili od djetinjstva. udio se,
tako, u svome
28
MIUENKO JERGOVI
snu, dok je iao ulicama pustoga grada u kojemu nikada budan nije bio. Kao u crno-bijelom filmu
fasade su nalikovale kartonskim kulisama, a svaki je prozor bio slijepi prozor. Vidi vraga, viknuo je
profesor u svome snu, mogli su nainiti i potene prozore, ako su ve gradili kue od kartona. I
onda je, da pokae kako je krhko sve to, iz sve snage udario akom u zid.
Osjetio je otru bol, kao da mu je pukla svaka, i najsitnija, kost u ruci, ali nije se probudio. Boljelo
ga je u snu, i poelio je da se probudi, ali elja mu se nije ispunila.
- Kome su graene ove kue slijepih prozora? - upitao je profesor.
- Ljudima, sine, kao i sve kue - odgovorio mu je Glas. U trenutku ga nije prepoznao. Zastao je
nasred ulice,
zaboravio je na bol, i sjetio se iji je to glas.
- Gdje si? - upitao je.
- Svata, sine, kako gdje sam, pa mene nema. Je li ti neto slabo, boli li te u prsima? - zabrinuo se
Glas.
- A ima li ovdje ikoga?
- Ima, sine, pun je svijet, ko ipak je pun, samo to se ne raspukne.
- Gdje su?
- Tu su, zar ih ne vidi? - opet se zabrinuo glas. Profesor nije znao to e, pa je naslonio uho uz
kuu. I

zaista, uo je glasove, djeji pla, enu i mukarca kako se svaaju, zvuk potezanja vode u zahodu,
klokotanje u radiFREELANDER
29
jatorima, Potara kako se dovikuje s gospodom Naumovski, javlja li vam se sestra iz Kieva, ta
kae kakve e ove godine biti paprike roge, hoe li biti ajvara?
- Kako unutra ive bez prozora? - upitao je, ali vie nije bilo Glasa da mu odgovori, nego se uo
odjek praznoga i irokog svijeta, grada u kojemu vie nitko ne ivi, livada i uma koje se nastavljaju
na predgraa, i mora koje se negdje daleko pretvara u ocean, po kojemu ne plovi nijedan jedrenjak,
jer nema ljudi koji bi na njemu jedrili.
A onda su se ula konjska kopita kako kuckaju, kao batii za meso po kuhinjskoj dasci, a za njima
neto jezovito kripi, tako kripi, pomislio je profesor, da bi se iv ovjek iza sna probudio.
Naila je zaprega. Dva konja, bijeli i crni, vukli su crno-lakiranu pogrebnu koiju, jedna je osovina
bila slomljena, kripao je kota koji e se svakoga trenutka salomiti.
Konji su zastali ispred profesora, pomilovao je bijelca po sapima, i zavirio pod crni barun. Na
crnome kovegu sjajio se srebrni kri, sa srebrnim Isusom, koji je bio tako dobro izraen da su mu
se vidjele bore oko oiju i usta. Krist se smijeio profesoru.
Svata, pomislio je, zar da od pravoga srebra naine neto to e trunuti u grobu. I jo na svijetu na
kojem vie nema ivih...
Noktima je uhvatio kri sa Kristom, i pokuao ga skinuti s poklopca, ali poklopac je kliznuo s
kovega, i profesor
30
MIUENKO JERGOVI
Karlo Adum naao se licem u lice s pokojnikom. U crnom sveanom odijelu, kupljenom na kredit u
Nami 1987. godine, na dan kada je trebao drati predavanje o godinjici Titovog dolaska na elo
partije, u ispeglanoj bijeloj koulji, s crnom kravatom, na kojoj je bio isto tako crni Metroviev
spomenik Majci Hrvata, koji mu je Ivanka donijela iz grada u ljeto 1971, onoga dana kada je Savka
drala govor na Trgu Republike, sa znakom Hrvatske pote u reveru, koju mu je prije nekoliko
dana, onako ale radi, poklonio Potar, leao je u mrtvako-me sanduku profesor Karlo Adum, i to
ga je najvie zabrinulo, dok se iznenaeno gledao - nije disao. Gledao je sebe mrtvoga, i tada je
shvatio zato vie nikoga nema na ulici.
Pola deset. Skoio je iz kreveta i sljedeeg je trenutka navlaio hlae. Balansirao je na jednoj nozi i
skakutao po sobi, kao vojnik kad zasvira uzbuna. Vojnik graniar, kasnoga ljeta 1968, u karauli na
granici s Bugarskom. Tuli sirena, a on uzalud pokuava gurnuti nogu kroz izvrnutu nogavicu, dok
zastavnik Kota Strajini vie da su Bugari pucali iz mitraljeza, pucali su, pizda li im materina, i
ubili su psa arka, ta im je nesretna ivotinja kriva!, a radio javlja da je Bauka jutros uao
tenkovima u Prag, uao, jadna li nam majka, ali pokua li u Beograd, mi smo tamo da ga
zaustavimo, zato oblai se, uzbuna je, marvo vojnika, uzbuna, ubie nam Bugari psa...
Profesor se elio probuditi u est, da je ve u pola sedam na autocesti, ali san ga je prevario. Dok se
obukao, umio
FREELANDER
31
i obrijao, a zatim i presvukao koulju koju je umrljao kremom za brijanje, ve je bilo deset. Pola
sata kasnije bio je kod naplatnih kuica. Tada se sjetio da je pod krevetom zaboravio putovnicu i
pitolj. Okrenuo se nasred ceste, i pokraj zauenih policajaca i kolone koja je ekala na cestarinu,
vratio se prema Zagrebu.
Parkirao se ispred nebodera. Ponedjeljak je, ljudi su na poslu, puno je mjesta za parkiranje, nema
nikoga, samo golubovi i koker panijel susjeda Poparia, umirovljenog sudskog istraitelja, naganja
ptice, laje i pravi se vaan. Profesor je pourio prema neboderu, da ne sretne Poparia, i da mu ne
mora objanjavati kamo ide.
Bio je lijep dan, kao to su lijepi dani kada ovjek negdje ide, a volio bi ostati. Ispred susjednog
nebodera bila su parkirana kola hitne pomoi, na haustoru je vonjalo zagorjelo mlijeko, na ogledalu

u liftu cijedila se pljuvaka. Tko god se ogleda, vidjet e se upljuvan. Na zidu pokraj ogledala bila
je naljepnica s fotografijom Majke Boje Bistrike, i natpis: Bog neka blagoslovi ovaj dom."
Uzeo je pitolj i putovnicu, i dok je zakljuavao vrata za sobom, prvi put je pomislio da se vie
nikad nee vratiti. To je u redu, normalno je da takve stvari padaju na pamet ovjeku koji nosi
pitolj, tjeio se profesor.
Spremio ga je, zajedno s putovnicom, u pretinac za rukavice. Uinio je to bez razmiljanja, onako
kako se to radi u filmovima. Moda tada jo nije sebi priznao, ali profesor
MIUENKO JERGOVI
Karlo Adum osjeao se nekako vanijim. I bio je barem desetak godina mlai. Preskakao je
stepenice dok je izlazio iz nebodera, to nije inio barem dvadeset godina, ali nije nita bre vozio do izlaza iz grada ezdeset, na autocesti sto deset, jer ako on jutros i jest bio mlai, stari dobri volvo
bio je jednako star. Zbog njega je i poao na ovaj put. Ili se profesoru samo inilo da je to zbog
njega.
Na pumpi kod skretanja za Ivani natoio je benzin. Dok je iao prema blagajni, kroz glavu mu je
prolo da nije zakljuao auto. Nije se plaio da e ga netko ukrasti, ali mogao bi otvoriti pretinac za
rukavice, esto tu ljudi dre dragocjenosti, sunane naoale, mobitele, novanike, i unutra pronai
pitolj. I onda ga prijaviti policiji. Profesor Adum je sasvim ozbiljno pomislio da bi ga lopov, koji bi
mu, dok plaa benzin, provalio u volvo, mogao prijaviti zbog pitolja. Kasnije je, mislei o tome, i
sam shvatio da je glupo, i da kriminalci ljude ne prijavljuju policiji, kao i to da kriminalcima ba i
nije tako neobino kada netko sa sobom u autu nosi pitolj. A tko zna kako u lopovskome svijetu
kotira Crvena zastava iz 1966, moda je to neko dobro i vrijedno oruje, samokres za prave
mekere, za ljude poput pokojnoga Tonija Glowatzkog, ili za Relju Baia.
Dok je debelome postarijem mukarcu u masnome radnikom kombinezonu s natpisom INA pruao
Diners karticu, a tip je mrzovoljno uzdahnuo, jer bi bio sretniji da radi s gotovinom, profesor se
zamiljao u liku Relje Baia,
FREELANDER
33
kako iz unutranjeg depa vadi pitolj umjesto novanika, i kako onim smirenim glasom, kao s
gramofonske ploe iz kakvoga ilikoga antikvarijata, progovara - ovo je pljaka, prosim vas lepo da
svu gotovinu poloite na pult! Ili kak bi se mekerski reklo - ke na son, gospon dragi!
Dok je profesor tako zamiljao, pumpadija je nastavio uzdisati i dahtati, jer stroj nikako nije
uspijevao iitati karticu, a njemu je zbog neega bilo silno stalo da starac koji je stajao pred njim
primijeti njegovo dahtanje, da mu prigovori zbog neljubaznosti, ili da kae svejedno ta, pa da on
konano podivlja, i da se napokon na nekoga estito izurla. Teka su i opasna vremena, mora paziti
na koga vie, ili je kriminalac, pa e te zatui, ili je neka faca, pa e se aliti, u svakom sluaju,
najebao si ako neto prigovori. A ovaj sitni i jadni penzioner, u volvu iz sedamdeset i neke, niti je
kriminalac, niti je faca. Skoro je pa nita, mogao bi ga otpuhnuti, sve to radi, on radi posljednji put,
ve se negdje kopa grob u koji e on lei.
Debeli je bacio karticu niz pult, samo to nije odletjela preko ruba na pod, a profesor Adum se jasno
vidio kako puca u ovjeka, ovaj uzdignutih ruku pada natrake kroz staklo, dok on lagano, korak
pred korak, s licem Relje Baia i depova punih novca, odlazi prema volvu.
- Dovienja.
- Dovienja i sretan put - odgovarao je po automatizmu radnik. Minut ili dva kasnije vie se nee
sjeati starca s Diners karticom.
34
MIUENKO JERGOVI
S obje strane ceste promicali su telegrafski stupovi, polja zasijana kukuruzom i hmeljom, cestarske
kuice na kojima je, davno prije rata, bila ispisana reklama Ei Ni, tako da su se jo uvijek nazirala
slova subverzivnoga i neprijateljskog natpisa, profesor Adum je blizu svake kuice usporavao na
devedeset, itao, sricao slova, i udio se kako nitko osim njega ne primjeuje reklamu za tvornicu
koja vie ne postoji, i televizora koji su svi, ve odavno, pregorjeli; uz cestu su ustajali visoki
dimnjaci na sivim halama razbijenih prozora, beskrajne ledine nepokoene trave, trula strnita, koja
samo to ne planu na kasnome ljetnom suncu, pa stupovi dalekovoda, na kojima su iscrtane crvene

munje, koje podsjeaju na SS oficire u dokumentarnome filmu BBC-a, a onda opet telegrafski
stupovi, jedan za drugim, ili su, moda, i to dalekovodi, mislio je profesor, samo neki predratni,
starinski, jer kome danas treba telegraf i tko je uope uo da se netko slui telegrafom. Na
parkiralitu uz autoput parkirana su tri kamiona s prikolicama, s natpisima na ceradi i velikim
crvenim polumjesecima. Profesor se stresao od nelagode. Pomislio je na ljude koji, vjerojatno,
spavaju u kabinama, neobrijani i oznojeni, masnih crnih kosa, laki na snu, bude se na svaki suanj,
jer su navikli da tako spavaju i putuju, da bi prehranili enu i sedmero djece u onome svom
Istanbulu, Ankari ili Izmiru.
Dok je zamiljao te usnule Turke, profesor Karlo Adum prvi je puta toga dana pomislio kamo sam,
zapravo, putuje.
Od te mu se pomisli blago zamantalo, malo mu se podigao eludac. Progutao je slinu i odluio
misliti o neemu drugome.
Sjeao se kako je 1948, bilo je to u svibnju, jo se pri vrhovima planina nije otopio snijeg, putovao
autobusom prema moru. Autobus je bio maslinaste boje, s obje strane ispisan crnom goticom,
natpisi su bili prebojeni obinim kreem, kroz koji su probijala koplja njemakih slova, runa i
prijetea. Rasplakao se kad ga je majka dovela pred ba taj autobus. Molio je da ga stavi u neki
drugi, na polurazrue-nom je kolodvoru stajalo jo pet autobusa, i u svih pet su se ukrcavala djeca
koju su doveli roditelji, ali uzaludne su bile njegove suze i preklinjanja. Nemoj mi praviti probleme!
-grubo ga je povukla za sobom, prema vratima, a njemu se krv mrznula od pogleda na ona slova.
Bio je siguran da zna kamo ga samo moe odvesti jedan takav autobus. Posjela ga je negdje pri dnu
vozila, daleko od vrata, da sluajno ne pokua bjeati za njom, a onda ga je ovla i suho poljubila u
obraz i otila. Njegova mama Cica, Josipa Adum, roena Stambolija, najderica i modistica, salon
Mona Grazia, Aleksandrova 54. Tako ga je nauila da kae ako se izgubi. A onda bi ga na rije
modistica i na salon Mona Grazia pljuskala i govorila mu da je tokmak, da nikada nita nee nauiti
i da e svi zbog njega zavriti u zatvoru. Bio je mali, sasvim, sasvim mali, jo uvijek se pucalo po
okolnim brdima i uo se odjek engleskih bombardiranja, a on nije shva36
MIUENKO JERGOVI
ao zato najednom vie ne smije rei modistica, i zato ga mama pljuska na Mona Grazia. Prije
samo nekoliko dana, ili mjeseci, skoro do juer, do one nedjelje kada je na pokladnu nedjelju biskup
Ivan Evanelist djeci dijelio bombone umotane u sjajne papirie s poglavnikovim likom, ljubila ga
je kad u jednome dahu izgovorio sve od mama Cica do Mona Grazia, i govorila mu: Tko je mamin
ponos, tko je mamin mali Duce, mamin aneo uvar, mamin Fiihrer." Dok su po parketu koji je
vonjao na petrolej pancirale muke noge u visokim crnim izmama i uo se zvonak smijeh
njemakoga jezika, mama im je mjerila irinu ramena i duinu nogu, i govorila s tugom u glasu: kad
odete nazad u Zagreb, dragi moj pukovnie Spitzer, dragi generale Mrkonji, mein lieber
Freudenreich, sjetite se jedne puste Mone Grazije, izgubljene u ovoj tavnoj orijentalnoj provinciji.
Ta su vremena za Karla imala okus okolade i miris petroleja.
I ba kada je bio dovoljno velik da se okolade prestane sjeati, i kad je postao toliko pametan da
mu se u niz rijei - mama Cica, Josipa Adum, roena Stambolija, naj-derica, Narodne rukotvorine,
Titova 54 - nikada, ak ni u snu, ne udjenu i umetnu rijei od koji se strada i iza kojih ostaje
iznenadni metalni okus u ustima, ba tada, sjeao se profesor Adum, dok je volvo plovio niz
panonske ravnice a Zagreb ostajao negdje iza, u podnevnome sjaju i zaboravu, probudila ga je
mama jutrom prije zore i povela ga na autobusni kolodvor, pred taj stari i runi, maslinasti autof p f r i mnrD
bus, ispisan goticom, koja je bila jedva sakrivena ispucalim slojem krea.
Sjedio je, ela naslonjenog na prozorsko staklo, i tiho je cvilio. S druge strane stakla stajale su
mame, ali ne i mama Cica. Ona je otila, i nije ga ni pogledala. Mame su mahale svojoj djeci, njega
nisu ni primjeivale, ili je svaka mislila da je on sin od one druge. Skoro ezdeset godina kasnije
shvatio je da je, moda, bilo ba tako, da ga nisu namjerno ignorirale. Tada mu se inilo da sve one
dobro znaju da je on ostao sam, njegova je mama otila i vie se nee vratiti, a one su tu, i ostat e
tu do kraja, da sinovima mau na ispraaju, isto onako kako su Hrvatice majke obaju vjerozakona

na eljeznikome kolodvoru, uz Ivana Evanelista i trojicu hoda, mahale vitezovima koji su ili da
pod Staljingradom obrane Europu od azijatske poasti. Ostat e majke, ponosne na svoje sinove.
Autobus ispisan goticom odvozi one koji moraju da umru.
I sada se najei od misli koja ga je pratila desetak sati po ulasku u autobus, u najgorim trenucima
njegovoga ivota, kada je s navrenih sedam godina, u toj staroj njemakoj krntiji, ratnome plijenu
predanom na koritenje djejem odjeljenju Narodne bolnice, vjerovao da je osuenik na smrt.
Oko njega u autobusu bili su samo djeaci, uglavnom mlai od njega, golemih vodenih, do koe
oianih glava, i
Ifi MII.IFNKO JFRGOVIt*
nezdravo rumene boje lica. Sliili su jedni na druge, izgledali su kao braa, praznih pogleda i
poluotvorenih usta, kosooki poput pijanih kitajskih mandarina s ilustracija na slikovnici o
Opijumskome ratu, Zagreb 1944, koju mu je mama davala da lista kada bi dobio visoku
temperaturu i kada bi ona kasno naveer izlazila iz kue, jer vie nije mogla sluati tatu kako psuje i
proklinje i krvavim prstima strue po zidu. Neki djeaci poeli su glasno tuliti kada je blijedi
plavokosi mladi, s naoalama okruglih okvira, tek malo vii od patuljka, pokrenuo autobus i dvatriput zatrubio u znak pozdrava. Drugi su se zavukli u razdera-ne i prljave kone sjedalice, i pokrili
se preko lica prljavim utim zastorima, nadajui se, valjda, da e i sami ieznuti ako ne budu
vidjeli svijet oko sebe. A bilo je i onih koji su poeli isputati neke posve neljudske krikove, s
kojima nee prestati sve do kraja puta, ali ti krikovi odgojitelja i odgojiteljicu nisu niti najmanje
uznemiravali. Tek ako bi neki preglasno zaurlao, ili ako bi se uinilo da e se dii sa svoga mjesta,
odgojitelj bi zamahnuo tankim i sjajnim konim remenom, nekom vrstom improviziranog bia, koji
bi prasnuo po golim natkoljenicama, tono ispod ruba kratkih hlaica, nakon ega bi neko vrijeme
drekavac tulio od iznenadnog bola, ali vie nije bio tako glasan.
Jedan je takav sjedio tik do Karla. Imao je oi nekoga tko je na svata spreman. Kada ne bi urlao,
Karlo se plaio da e ga udariti. A bio je krupniji i deblji od njega, iako ne i stariji.
FREELANDER
39
Odgojitelj ga je ve dvaput udario remenom po golim nogama, svaki put zamalo promaivi Karla.
Gledao je kako djeaku po koi izbijaju dvije crvene zmije, jedna je pri vrhu krvava, i kako oko njih
izbijaju modre ilice i ispucali kapilari. Zmije e u narednih nekoliko sati rasti i pokretati se niz
djeakove noge, i od ruiasto-crvene dobivati neku zastraujuu tamnoljubiastu boju, kao trake i
obrubi na ogrtau veleasnog Sabola.
Pomislio je, ako vrisne, i on e tako dobiti po nogama.
I nekoliko je puta udahnuo da e vrisnuti, ali nijednom se nije usudio. Gledao je svoje mrave
natkoljenice, prljave i oznojene od dlanova koje je o njih brisao, i zamiljao je, s jezom, kako se u
trenutku bljeska i bola sve mijenja.
A sada dok vozi, s pitoljem u pretincu za rukavice, moe vritati koliko ga je volja. Nestalo je
autobusa, nema djeaka koji su se u njemu vozili, ni dvoje odgojitelja i plavokosog vozaa,
visokoga kao sedmogodinji djeak, koji se zvao Serjoa, i niz duboke i strane kanjone zelene
rijeke, du zavoja i kroz tunele kroz koje autobus jedva prolazi, pjevao je nadglasavajui djeje
krike:
- O Marijana, slatka mala Marijana...
Stresao se profesor Karlo Adum, i pritisnuo gas. Na devedesetom kilometru od Zagreba uvijek je, i
usred ljeta, ak i u podne, malo magle i vlage. Blizu je skretanje za Novsku, tu je Jasenovac,
nekoliko kilometara od autoputa nalazi se sivo-bijeli kameni cvijet, i staza do njega, sainje40
MIUENKO JERGOVI
na od eljeznikih pragova. Tu je prije ezdeset pet godina utemeljen koncentracijski logor. Kada se
Karlo rodio, ve su bile sagraene barake. Imat e etiri godine, znat e izgovoriti: mama Cica,
Josipa Adum, roena Stambolija, naj-derica i modistica, salon Mona Grazia, Aleksandrova 54, i
znat e da na pitanje: kako molim, Aleksandrova?, treba kazati doktora Ante Pavelia 54, i
ispruenom desnicom kao sabljom sijevnuti kroz zrak, ve e biti mudar i velik, a svakoga dana
njegovoga ivota u tom e logoru biti ubijani ljudi. Nijedan dan, sve do Karlovog etvrtog

roendana, nije proao a da nije ubijen barem jedan ovjek. Mali je ivot, dan po dan, otkupljivan
njihovim smrtima. Mama je za to vrijeme vrijedno ivala, tata se svaao, gorko se svaao sa samim
sobom, i grebao je po zidu s ona etiri prsta desne ruke, i nita nije radio. Mama je Karlu bila saila
malu crnu uniformu, navukla mu crne izme, i on je stupao po Moni Graziji, dok je mirisao petrolej
i iz oficirskih depova ispadala okolada, pa je pjevao na sav glas pjesme o vitetvu i junatvu. A
nije, jadan, ba lijepo pjevao. Da je bolje pjevao, vie bi dobio okolade.
Jasno se sjeao te svoje male uniforme, zbog koje je mamin salon radio bolje nego onaj preko puta,
koji je nekada pripadao Judi, onome koji je izdao Krista, uila ga je, a danas pripada sestri satnika
Sabrihafizovia, koju mama nikako nije voljela, i za nju je govorila da je Turkinja a ne Hrvatica, jer
Hrvatice nemaju tako crnu kosu, debele usne
FREELANDER
41
i kose oi. O kako bi ovaj svijet bio lijep i kako bismo svi bili sretni, samo da preko puta nema
Sabrihafizovice, zbog koje se mama mrti i ljuti, tako da ju nijedna recitacija vie ne moe
razveseliti, ni to kada Karlo stupa pred colonellom Luigijem, a Talijan se smije, pa ga tape po guzi,
tako ga tape da Karlo osjea dragost i milinu u tijelu, u rukama i u nogama, drai ga izmeu nogu,
pa stupa i misli kako e colonellu rei, samo dok naui talijanski, da Sabrihafizovicu treba kao i
Judu, jer je sigurno i ona izdala Krista, i jer je uzrujala mamu Cicu.
Mislio je tako, i nije ni primijetio da se upikio od colon-nellovog tapanja po guzi.
Ali nema vie ni colonella ni Mone Grazije i onih sjajnih vremena kada je ivot bio tako
jednostavan, jer se svodio na stupanje po parketu koji je vonjao na petrolej, i na salutiranje u maloj
crnoj uniformi i izmama koje mu je nainio uster Tucan. Dola su mrana vremena, i on je zavrio
u autobusu, meu pedeset jednakih glava, pedesetero rune slinave brae, od kojih veina ne zna ni
kako se zove, nego im oko vrata vise kartoni s imenima, jedni plau, drugi urlaju, i svako malo uje
se prasak remena po natkoljenicama, evo, njegov je susjed dobio i trei put, jo dvije zmije uvijaju
se po djeakovim nogama, pucaju kapilari, pod koom se razlijeva modra i ljubiasta krv, dok
glavonja cvili i jeca, i svaki put se zagrcne, hriplje u suzama, i ini se da e se udaviti, s krvavim i
modrim zmijama, koje se grizu
42
MIUENKO JERGOVI
za repove, u dungli Radjarda Kiplinga, nad kvrgavim koljenima idiota, koji nimalo pameti nema,
ali ga boli kao i svakoga.
U poetku mu se inilo da autobus vonja kao Mona Grazia, na petrolej, i sviao mu se taj miris,
uivao je u njemu, dok je zamiljao kako i njega udara odgojiteljev remen. Odgojitelj je zamahivao
kratko, ne gledajui gdje e i kako udariti, a odgojiteljica bi prila, strogo naredila - kloni ruke,
peksine!, pa bi se malo savila u kukovima i udarala zama-hujui iz zgloba, pa bi znatieljno ekala
trenutak u kojem djeakovo tijelo u asu poskoi i ukoi se, kao da je prikljuen na struju, i tek
zatim poinje tuliti od bola. Udarala je jae nego odgojitelj, uo bi se glasniji prasak, i zmije su bile
deblje i krvavije. Nje se Karlo plaio, tih rijei - kloni ruke, peksine!, za koje nije znao to znae, ali
zapamtit e ih za cijeli ivot.
A onda autobus vie nije vonjao na patrolej, boljela je Karla glava, i vie mu se nije sviao taj miris,
nego mu se od njega dizao eludac, ba ovako kao sad, dok se volvom vozi pokraj Jasenovca, i svi
trube dok ga pretjeu, jer je usporio, vue se kao pu, jedva pedeset na sat, i ini mu se da nikada
nije ovako jasno vidio sve to se tog dana dogaalo u autobusu, koji je iz Sarajeva prema moru
vozio bolesnu djecu.
Sjeao se ba svakoga detalja, oblika i mirisa. Prepoznavao je miris nafte i zastraujui miris
djejeg znoja, kroz
FREELANDER
43
koji je, ezdesetak godina kasnije, izbijala glad, pljesnivi kruh i ajnpren orba s dva krumpira na
pedesetoro njih, znoja koji je zraio tupou tih oteenih ljudskih mladu-naca, koji bi ve bili po
pravdi Bojoj pojedeni da su mla-dunci lava, tigra ili koze, jer bi se nad takvima matere njihove

saalile, a kako su od ljudske vrste, tako nema saaljenja, nego ih im vrisnu mlate remenima od
koe veselih svinja, i socijalistika ih zajednica alje na more, da sluajno ne bi umrli od neke
boljke usred snijega, smoga i magle, jer oni moraju biti zdravi da i dalje vrite, i da, po ljudskoj
pravdi i zakonu, budu plaeni oni koji e ih do smrti mlatiti takve.
Kada su izbili pred iroku modru povrinu, a Serjoa je zapjevao novu pjesmu - o more duboko, sva
moja alosti! - Karlo vie nije mogao izdrati, pa je povratio, i to za vrat djeaku koji je sjedio
ispred njega, na to je taj poeo vritati iz petnih ila. Tako je vritao da su se svi uplaili i zautili.
Za razliku od drugih, on nije vritao kao dijete, njegov je vrisak bio vrisak starca kojemu su glavu
drali pod vodom, i sad se oslobodio. U njegovome glasu ula se sva jeza osuenika na smrt. Iako
je bio idiot, niz bradu su mu se sve vrijeme slijevale bale, i bio je obmotan pelenama, kao dojene,
jer nije kontrolirao nudu, vritao je kao da je iza njega ivot, i kao da se svega sjea.
Dotrao je odgojitelj, hvala Bogu, pomislio je Karlo, prije nego to mu je bljesnulo pred oima, i
uinilo mu se da mu
44
MIUENKO JERGOVI
se koa razdvaja na dvije obale, hvala Bogu da nije ona!, a ona, odgojiteljica, stajala je pred
idiotom, vikala:
- Kloni ruke, peksine! Kloni ruke, peksine!
Kloni ruke, peksine!, i udarala je, jer on nije prestajao vritati, niti bi sklonio ruke, nego se
pokuavao braniti od bia koji je sve jae udarao.
- Pusti, bona, vidi da je tokmak, da te ne uje! - smirivao ju je odgojitelj.
Naredne tri noi Karlo je spavao u velikoj ledenoj prostoriji, usred vile starih dubrovakih gospara,
okruen mentalno retardiranom djecom koja su bolovala od bronhitisa i koja su, kao i u autobusu,
uglavnom plakala ili urlala. etvrtoga dana mlada plavokosa doktorica, koja se zvala Klara Stein,
pitala ga je kako se zove.
- Karlo Adum - odgovorio je.
- Kako ti se zovu roditelji?
- Tata Ilija, mama Cica, Josipa.
- A prezime? - zbunila se doktorica.
- Pa, Adum, kao i ja. Mama se nekada preivala Stambolija, ali onda se udala za tatu. Baka Marica
se i danas preziva Stambolija, zato to se ona nekada preivala Ilijaevi. Tako je to uvijek kad si
ensko: jedno prezime ima, a sasvim drugo e dobiti kad se uda. Jesi li ti udata?
- Nisam - odgovorila je Klara.
FRFFI A N n F R
- Je li zato to ne bi mogla zapamtiti drugo prezime? Nije to teko, samo treba uvijek misliti da to
nisi ti, nego je tvoj mu, pa onda lako zapamti - pouio je Karlo doktoricu.
Te veeri vie nije spavao s mentalno zaostalom djecom. Doktorica ga je odvela sa sobom u grad,
etala je s njime po Stradunu, ispitivala ga o tati i mami, a onda zamiljeno gledala u stranu. Onda
ga je odvela na sladoled, pa u drugu vilu dubrovakih gospara, koja je isto bila puna djece, ali ta
djeca nisu ni plakala ni vritala. Djeaci su se tukli, a bilo je i djevojica koje su pravile kolae od
pijeska. Nije bilo odgojitelja i odgojiteljica, koji udaraju s konim remenima. U tri tjedna samo je
jedan djeak, zvao se Savo Mesarevi, dobio amar od odgojiteljice jer je loptom razbio prozor.
Karlo nikada nije saznao zato ga je mama Cica uvela u autobus s njemakim slovima, u kojemu su
se vozila mutava djeca. Tek kada je odrastao i ostario, shvatio je da je to bila neka greka, da mami
Cici nitko nije rekao da se tim autobusom voze mentalno zaostali djeaci. Nije mama provjeravala
je li i on idiot, imbecil, kreten, mongoloid, kao to je nekada mislio, nije ga mama kanjavala to
tako dugo iz glave nije mogao izbiti modistica i Mona Grazia, i to nije zaboravljao kako je bio
sretan dok je nosio crnu uniformu sa est sveanih asnikih puceta, i stupao kao jurina garda
Isukrstova, pred polazak na odsudni megdan s azijatskom vojskom Josifa Staljina i njegovijeh
idov-skijeh jatacih.
46
MIUENKO JERGOVI
Pomislio je profesor Karlo Adum na to da se nakon vie od pola stoljea vraa u Sarajevo, pa je jo

malo usporio. Dok je tako milio autocestom, nije mu nijednom na um palo da bi se mogao
predomisliti i vratiti. Bio je to kraj, inilo mu se, ve odavno je bio kraj, otkako je otiao u mirovinu
i otkako je umrla njegova Ivanka, i ivot mu se pretvorio u ekanje smrti i u nita. E, pa kad ve nije
umro, onda bi mu mogao promijeniti ivot taj telegram, udni i nevjerojatni telegram, u kojemu
doktor Jozo Sunari obavjetava trojicu nasljednika (imena navedena u zagradi) da je, blago u
Kristu, u Sarajevu preminuo Tadija Melkior Adum, penzioner, i da je, po oporuci koju je ostavio
niepotpisanomu, i ovjerio pri Opinskome sudu, nazonost itanju posljednje volje ujedno i
preduvjet raspodjeli nenaznaene ostavine. Dan otvaranja oporuke odredit e niepotpisani, a prema
posebnomu dogovoru s g. Adumom, priloenom uz oporuku, i ovjerenom, takoer pri istomu sudu,
a nakon to trojica nasljednika doputuju u Sarajevo, ili koji usmenom ili pisanom rijeju potvrdi da
nee doi i da se tako odrie ostavine, ili se u razumnome roku ne prijavi brzoglasom ili kako
drukije niepotpisanomu, pa ovaj po osnovi toga zakljui da se odrie ostavine."
Ako se radi o prevari, mislio je profesor Adum, tada nee previe aliti, ali nee jeftino prodati
kou, nego e se, budu li ga u Sarajevu pokuali opljakati, braniti koliko bude mogao. Ako, pak,
nije prevara, i ako je Tadija Melkior
F R F F ! ANDFR
47
Adum, njegov stric i obiteljski vrag, doista ivio vie od stotinu godina pa mu je sada neto ostavio,
tada nasljedstvo ne moe biti malo. Bio je okrutan i nije zaalio zbog bratova prsta, pa mu se, pred
odlazak Bogu na istinu, uinilo da bi se mogao iskupiti, a to se ne ini s tisuu-dvije kuna, nego s
iznosima puno veim, mislio je profesor. Dotei e, nadao se, do novoga auta, pa da se oslobodi
staroga dobrog volva, koji ga je, koliko god mu bio drag, jer draega na ovome svijetu od tog auta
vie niti nema, podsjeao na vlastitu naivnost i proerdanu mladost. Zarobio ga je kao tridesetpetogodinjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici,
trebao i on izai, osloboditi se i prodisati. Pa makar ve sutra umro, ali kao slobodan ovjek.
Jedino ega se istinski plaio dok se vozio pokraj izlaza za Novu Gradiku bilo je to to nije znao
kako izgleda Sarajevo, kakvo je, zapravo, to mjesto, hoe li ga, moda, netko prepoznati po
prezimenu, pa mu se osveivati, nita o Sarajevu nije znao, iako je taj grad viao po novinskim
fotografijama i na televiziji, pogotovo u vrijeme rata, iako je njegovo ime izgovarao kad god bi ga
alterska slubenica ili policajac upitali za mjesto roenja, ali ni tada profesor nije pomiljao da je
to stvarno Sarajevo, stvarni bosanski grad, nego mu se ta rije inila kao ifra ili lozinka, bez
sadraja i znaenja, koju treba izgovoriti da bi dokazao kako je to ba on, Karlo Adum, profesor
povijesti, s obranjenim
4fi MUJFNKt) JERGOVI
magistarskim radom na temu George Washington i njegova spominjanja u hrvatskim spisima
devetnaestoga stoljea; rije Sarajevo izgovarao je kao to glas na aerodromsko-me razglasu
izgovara imena stotina gradova, izvjebano i hladno, ne pomiljajui da ikome takve rijei mogu
neto znaiti.
Plaila ga je pomisao da je Sarajevo drukije i da e uskoro biti suoen s nainima takvoga
postojanja. Eto, ba tako, i nita mu vie nije bilo na umu. Kod izlaza za Novu Gradiku Sarajevo je
bilo poput straha od smrti.
Zaustavio se ispred ekspres restorana na benzinskoj pumpi. Parkirao je auto tako da ga vidi kroz
izlog pa se malo premiljao, i ipak strpao pitolj u dep. Jednog su ljeta, moglo je to biti 1981. ili
1982, svakako nakon Titove smrti, Ivanka i on ljetovali u Trpnju, na Peljecu. Volvo je bio parkiran
ispred kue u kojoj su unajmili sobu, privatni smjetaj, zimmer frei, camera obscura, s pogledom na
miniranu stijenu, u kojoj je trebao biti sagraen zahod, pa se barba Miho razbolio, i sve je otilo
kvragu, ej, ivote, ivote, jadan li si... I tako su se sedam dana, svakoga jutra, budili s pogledom na
tu miniranu stijenu, umjesto na more, kao to je obeavao oglas u Veernjaku, da bi ih osmoga jutra
gazdarica probudila panino lupajui na vrata: Gospe blaena, ajme meni, pakla eenoga..., vikala
je sve same besmislice, Karlo je ustao iz postelje, i u gaama istrao iz sobe, gazdarica je odskoila
u stranu, izgovorila nekoliko prigodnih
FREELANDER

49
molitvi, a on je ve bio na dvoru, pokraj volva na kojem je bilo razbijeno staklo, a na suvozaevom
je sjedalu bilo uredno savijeno i sklupano ljudsko govno. Lopov se, bit e, naljutio jer nije naao
nita za ukrasti. Istoga dana vratili su se u Zagreb. Volvo je vonjao mirisom tropskoga voa, iz
boice sa sprejem, a Ivanka je bez prestanka plakala.
- Zamisli kako je onim nesretnicima u Kambodi -pokuavao ju je tjeiti - njih su istjerali, i nita im
nisu dozvolili ponijeti. A u tim su kuicama ivjeli po dvjesto-tristo godina.
- Zar tako dugo? - nasmijala se kroz suze Ivanka. Izbjeglica iz Kambode poslije e se sjetiti kad
god im
bude teko.
Dakle, uzeo je profesor Karlo Adum pitolj i sjeo u restoran, kraj vrata, gdje su bila etiri stola za
one koji nisu htjeli jesti. Prila je konobarica, visoka crna ena, s groznicom na gornjoj usni - koja
se ispravno zove herpes, ali profesoru je bilo drae groznica - i rekla mu da je ovo
samoposluivanje i da uzalud tu sjedi, moe sjediti sto godina, ali nikada nee biti posluen.
- A tko e mi uvati mjesto ako se dignem? - upitao je.
- Ovdje se ne uvaju mjesta! - odgovorila je ljutito, a on je gledao u groznicu koja je naoigled
bubrila, i inilo se kako e svakoga asa prsnuti.
- Komarac me ubo - rekla je - jutros, rano, prije zore. Ne vjeruje?
50
MIUENKO JERGOVI
- Vjerujem.
- Ne vjeruje, ne vjeruje, znam ja to - nasmijala se.
- Zato ne bih vjerovao?
- Zato to izgleda ko sida, je li tako? Ba kao sida.
- Nita vam ja o tome ne znam.
- Zna, kako ne bi znao. Svi vi znate, samo se pravite. Ajde, reci ta e popiti. Ja u ti donijeti, iako
mi to nije posao.
- Kavu, duu. I kiselu.
- Ma nemoj! I kiselu! Fino sam ti rekla da mi to nije posao, nego ti samo radim uslugu.
- Dobro, onda bez kisele.
- Ja sam Kata - rekla je kada se vratila s kavom i mineralnom - toliko, samo da zna tko ti je uinio
uslugu, da ne zaboravi. Kata, jesi li upamtio?
- Jesam, Kato.
Pokraj dugih staklenih vitrina, u kojima su se parili hrvatski nacionalni specijaliteti izvaeni iz
kazana, krematorija i mikrovalnih penica, promicala je s plavim i utim tacnama u rukama kolona
poljskih turista. Dva autobusa s krakovskim registracijama bila su parkirana na izlazu s benzinske
pumpe, vozai su ostali pokraj njih, puiti i stra-ariti. Na sebi su imali zelene uniforme, kao oficiri
neke bive vojske. Vidjelo se da imaju vremena, ekat e koliko god bude trebalo, nigdje im se ne
uri, daleko je Poljska. A putnici su otvarali staklene poklopce i grabili beke nicle,
sarme, paticadu, musaku, grenadirmar, evape u ustajalom stvrdnutom ulju, koje je podsjealo na
smrznute sjeverne rijeke u zimu 1940, pa kalju od slatkoga kupusa, kuhane trukle i peene trukle,
zagrebaki odrezak i trudlu od vianja. Uzimali su od svega pomalo, i redali po tanjurima, bilo ih
je koji su na tacnu stavili dva i tri tanjura, jer na jedan ne bi moglo stati sve ono hrvatsko to se
Poljacima u protekla tri tjedna provedena u Vodicama ili u Rogoznici toliko svidjelo da su, nakon
izleta u Meugorje, Mostar i Sarajevo, kojim su odgaali povratak u domovinu, sada eznutljivo
grabili jo ono malo Hrvatske to im se nudilo za piljivih etrdeset kuna po osobi, u ovome
restoranu na putu prema Krakovu i Varavi, na putu prema intimnome paklu jo jedne zime koju
valja preivjeti i tokom koje treba dobro zaraditi, da bi se i nagodinu opet moglo na more, u
Hrvatsku, ah lijepu nau Hrvatsku, gdje topli Juni Slaveni ranim jutrom vade komade svojih
mrtvih, kuhanih i peenih, svinja i goveda, pa ih po sedmi-osmi put podgrijavaju na vreloj pari, ili u
mikrovalnim penicama, u ueglome ulju, ili u tavama, na svinjskoj masti, pa ih nude svojim
sjevernim gostima kao ono jedino to o sebi znaju i to se uope i da ponuditi kao nekakav supstrat

hrvatstva. A Sjeverni Slaveni, Bogu hvala, deru, kao to deru i Nijemci ili Francuzi, jer oni svojim
domainima bezrezervno vjeruju, pa ak i onda kada ih od glave do pete pokrije kopriv-njaa, kao
posljedica uegloga ulja ili macerirane svinjetine,
MII.IFNKn .IFRGDVll
koja kao da je izvaena iz kakve oblinje masovne grobnice, one u koju su Srbi bacali Hrvate, ili
one u koju su Hrvati bacali Srbe, to je ionako turistima svejedno, jer tko bi pri susretu s Jadranskim
morem, najljepom i najrazvedenijom obalom na svijetu, tim rajem na zemlji, uope i razmiljao
0 tome je li za posljednjega kolinja vie Srbin klao Hrvata, ili Hrvat Srbina. Koliko god bili
neobavijeteni, bez stvarnoga interesa za nae povijesne teme, gosti dobro znaju da je Junim
Slavenima u prirodi da jedni drugima nikada ne ostanu duni, pa e se dananji dugovi u krvi vratiti
za pedeset godina, kao to su se oni od prije pedeset vraali juer. A kako krv ne moe biti u
ravnotei, tako naem ju-noslavenskome klanju, kao ni podgrijavanju mrtvih svinja
1 goveda u hrvatskim nacionalnim specijalitetima, nikada nee biti kraja. Nikada se, u dugoj i
junakoj hrvatskoj povijesti, nije dogodilo da je beka nicla baena u smee.
Gledao je tako profesor Karlo Adum beskrajnu kolonu Poljaka i Poljakinja, izgorjele oguljene noge
u kratkim hlai-cama i arenim suknjama, plavokosu krastavu djecu, izbo-denu i izubijanu od
ljetovanja u Dalmaciji, gledao ih je kako prolaze, sretni i zadovoljni, i pune svoje tanjure, pa kad
napune jedan, na tacnu stavljaju drugi i trei, uvjereni da e imati vremena da sve to pojedu, vjeito
optimistini Poljaci, sjetni Chopinov rod, u redu hrvatskoga ekspres restorana, nasred puta Zagreb Beograd, usred povijesnih okolnosti koje su njima posve nepoznate, prolaze ispred njega i ne
FRFFI ANI1FR
primjeuju ga, ne znaju da mu je u depu pitolj, i u pitolju est metaka, i jo dvjesto u kutiji
sakrivenoj u duplome dnu Ivankinog kufera, promiu disciplinirano Poljaci, naviknuti da njihovi
ivoti previe ne vrijede, i da s malim treba biti zadovoljan, idu oni i pune tacne, nasmijani, s
pogledima uprtim u sretniju budunost, koraaju oni, sretni jer im nitko nita ne brani, nitko ih ne
tue i ne psuje, kao to su ezdesetak godina ranije ili i njihovi djedovi, sa sapunima u rukama i
runicima preko ramena, da se nakon duge vonje u stonim vagonima poteno okupaju u
najmodernijim njemakim kupaonicama. Gledao ih je, profesor, posve opinjen tom urednou,
gledao ih je, i nije mogao vjerovati da tako lako ti Poljaci nasjedaju na posve naivne podvale, i to po
drugi, trei, po stoti puta u jednome stoljeu. I eno ih, ve sretno i zadovoljno vau hrvatske beke
nicle i deru hrvatske sarme, dok ih domaini iz prikrajka oarani gledaju, i misle kako bi se
njihova, hrvatska, djeca otrovala od tih, petnaest dana odstajalih, i petnaest puta podgrijanih bekih
nicli, a vidi, mali ih Poljaii jedu, i nita im nije. Da im je neto, ne bi ih roditelji sljedee godine
doveli, a dovode ih, bogme, i dovodit e ih opet, iz godine u godinu, sretni jer je pao komunizam,
pa svake godine mogu u pohode svojoj junoj brai i njihovim nacionalnim specijalitetima,
evapima i musakama, u kojima je, kao poljstvo u Chopinu i Sienkievviczu, sadrano i ovaploeno
openito sve nae hrvatstvo. Ono po emu mislimo da smo Hrvati,
54
MIUENKO JERGOVI
na to smo najvie ponosni i zveknuli bismo onoga koji nam u to dirne, zapravo nas ini
nepismenom austrijskom sirotinjom i turskim divljacima, istodobno. Zna to profesor Karlo Adum,
ali nikad mu nije na um palo da kae. Jer to bi on da su ga uli kako tako govori, kako bi objasnio
tko je i to je kad o Hrvatima i o hrvatstvu tako misli. Nije vano to to misli samo kada je rije o
sarmi i o truklama, tom najogavnijem od svih naih specijaliteta, splaini od tijesta i loega i
nedovrenog kravljeg sira, specijalitetu koji podrijetlo vue ne iz koje hrvatske pokrajine, nego iz
hotela Esplanade, jer je, openito, na identitet sobarski i recepcio-nerski, u povijesnome smislu
smo konobari koji ude samo za dobrim tringeltom, bakiom, napojnicom - vidite tri rijei za tu
stvar imamo, pa smo i dravu vazda prihvaali kao darovani baki, najprije od Hitlera, a potom, u
jo grotesknijoj varijanti, od Franje Tumana. Hrvati su oko Vukovara i u bosanskoj Posavini ginuli
s Tumanovim imenom na usnama i s konobarskom zahvalnou u srcu, mislio je profesor Adum,
ali je utio kao zaliven. Znao je koliko ga skupo moe kotati krivo izgovorena rije. Osjeao je
njihovu osjetljivost, to opet znai da je i sam bio pravi Hrvat. Hrvatima je u prirodi da su osjetljivi

i da ute da ne bi povrijedili druge Hrvate. Njihova obzirnost nema granica, pa zato profesor nikada
ne bi na glas rekao da je sarma turska i srpska, da je beka nicla austrijska, da su grenadirmar i
musaka oblici hrvatskoga kulturnoga
FREELANDER
i civilizacijskoga transformiranja i mijeanja, ali da u sebi nemaju ama ba nita izvorno hrvatsko, i
da je, napokon, malo toga na ovome svijetu isto hrvatsko, osim to su, recimo, isto hrvatski ustae.
Marirao je niz parket Mone Grazije i pjevao borbenu pjesmu Poglavnikovih sokolia, a mama Cica
radosno je u ritmu pljeskala...
Dopio je kavu, i jo malo posjedio, sve dok se Poljaci nisu digli od svojih stolova i poli, svi u isto
vrijeme, prema autobusima. Gledao je za njima i mislio o njihovim elucima. Mislio je kako nije
lako biti Poljak, jer tada u svemu sudjeluje i na stvari ne gleda sa strane, kao djeak u maloj crnoj
uniformi.
Upalio je auto, a zatim spremio pitolj u pretinac.
Koliko god sporo vozio, Slavonski Brod bio je sve blie, a s njime i granica koju mora prei. Nije
razumio svoj strah, zapravo nije vie znao ega se sve plai, ali morao je ii, nije bilo mogunosti za
povratak, jer iza sebe nita nije ostavljao, sve je bilo mrtvo, ili je bilo u prolosti, u nekoj sitnoj
prevari, koju je samome sebi namijenio, kada se jednom davno neto nije usudio, i zato je sad
morao prijei tu granicu, svejedno to bi taj prelazak mogao znaiti.
Novi i sasvim konkretan strah uhvatio ga je kada je pomislio da bi mu bosanski carinici ili policajci
mogli pronai pitolj. Sjetio se nekog amerikoga filma o turistu kojega su u Turskoj uhvatili s
komadiem haia u depu.
56
MIUENKO JERGOVI
Je li to bio igrani ili dokumentarni film, toga se nije sjeao, niti toga odakle tom Amerikancu hai budui da je profesor od onih ljudi koje biste teko uvjerili da poten i normalan ovjek uope i zna
to je zapravo hai - ali je dobro upamtio vlastiti uas, i najdublje suivljavanje sa ovjekom koji je
zavrio u zatvoru u Turskoj, meu turskim ubojicama, silovateljima i pederastima, meu gubavcima
i sifilitiarima, usred stranoga jezika, bez ijedne rijei koju bi razumio, upamtio je profesor uas
ovjeka koji je tako, meu tisuama stranih ljudi, osjetio samou koja je neusporediva s
Robinsonovom, i pakao koji je gori od onoga sumpornog i ognjenog, kojega je Bog odredio
grenicima. Iz profesorove je perspektive pakao Turaka gori od smrti.
Ako mu nadu pitolj, on se mora na licu mjesta ubiti. Ali kako e se ubiti ako mu oduzmu pitolj?
Oblijevao ga je hladan znoj, vozio je po autoputu jedva pedeset na sat, okolo su trubili i mahali
uzrujani reli vozai, pretjecali su ga, uz parobrodske trublje, uzrujani turski oferi, na sve je strane
vrio i gorio kasnoljetni Babilon, umilni su i smjerni samo vozai beogradskih i novosadskih
registracija, oni ne trube i ne bune se, nego pokuavaju biti to nevidljiviji, i to prije se dokopati
svoje granice, nakon koje e opet postati Srbi, svoji na svome, barabe koje smrde na rakiju i luk, i
trube kome im se trubi. O kako su samo ukopljeni ti Srbi kada se nau na hrvatskoj zemlji! Ali nije
njih profesor vie
FREELANDER
57
primjeivao. On je razmiljao kako e se ubiti, kako e ugrabiti pitolj, oteti ga iz carinikovih ruku,
i pucati si u usta. Zamiljao je pokrete kojima to treba uiniti, brzinu i snagu, i inilo mu se ve
kako bi, moda, i mogao, pogotovu ako carinik nije neki previe jak Bosanac.
A onda mu je, malo zatim, bilo smijeno. I dalje se plaio, oblijevao ga je ledeni znoj, ali smijao se
situaciji u kojoj neki carinik krene u pretres trideset godina staroga auta, i starca koji ga vozi. I malo
je ubrzao dok se tako smijao.
Zaustavio se ispred naplatne kuice na izlazu Slavonski Brod. U Njemakoj, na beskonano dugoj
autocesti koju je sagradio Hitler, prije nego to je krenuo s masovnim unitavanjem Zidova, dok su
ga Britanci i Amerikanci smatrali prijateljem koji e ih zatititi od komunizma i semitskoga
bankarskog lihvarenja, na toj njegovoj autocesti, urednim tipskim slovima, na jednako prebojenim i

jednako starim tablama, pie Ausgang. Svako skretanje s autoceste jedan je ausgang, njemaka rije
koja ne znai drugo nego izlaz, ali u njezinom zvuku je sadrano neto to tako odgovara ritmu
putovanja autoputom da je pomislio kako bi i tu, umjesto Izlaz Slavonski Brod, trebalo pisati
Ausgang Slavonski Brod. Tada bi vozai bolje razumjeli smisao autoputa, te ravne i duge staze
pokraj koje se ne vidi ivot, koju ne pretravaju ivotinje i nema po njoj zgaenih maaka i pasa,
nego je ista, siva i bezbojna, kao zen i kao koan, pa je svako putovanje autoputom neka vrsta
mentalne vjebe,
58
MIUENKO JERGOVI
meditacije i uivljavanja u iskustvo Svjetskoga duha, usred kojega je ovjek sitan i skoro zanemariv
trun, koji, istina je, u sluaju nesree, za sobom ostavlja pogolemu krvavu mrlju. Zbog tog je
Svjetskog duha Hitler gradio tolike autoceste, da svaki Nijemac to prije shvati koliko je beznaajan
pred beskrajem sveukupnoga nijemstva, i da mu, kad se jednom spusti niz ausgang, ostane na umu
kako je stvarno i vano samo ono to se dogaa na anonimnosti i neprisutnosti du autoceste, dok je
sve drugo, arenilo prizora i bol pojedinanih ivotnih iskustava, nevano i prolazno. Prolo je i
prije nego to se dogodilo.
Ispred kuice se stvorila kolona od dvadesetak automobila. Kao da smo usred turistike sezone,
ljutio se profesor Adum. Kako li je, Boe dragi, bilo u julu i poetkom augusta, koliko li se onda
ekalo? Vidi ti, to ti je i jezik jedno udo, nastavio je u sebi mudrovati, valjda jo ponesen
ausgangom i izlazom: kada su ti na umu ljetne vruine, govori, ali i misli, rijei srpanj i kolovoz,
ali kada je rije o turistikoj sezoni, ili o kolonama automobila na ljetnim hrvatskim granicama, tada
srpanj i kolovoz postaju jul i august. Jezik je uman sam po sebi, divio se svome otkriu profesor, on
zna da uz brektanje automobilskih motora nekako tonije idu jul i august, dok su prirodi i ekologiji
blii srpanj i kolovoz.
Na poetku kolone stajao je kamion s prikolicom, i nikako se nije micao. Kroz prozor bi izvirila
vozaeva glava,
FREELANDER 59
mahao je neto prema ovjeku u naplatnoj kuici, pruao mu novanice koje ovaj ne bi uzeo, a
odmah zatim i druge, oito se radilo o nekakvom nesporazumu, ili o svai, zanimalo ga je to je na
stvari, tako rado bi izaao iz auta da vidi to se to dogaa, ali im izae, znao je to, kolona e se
pokrenuti. Neki su ve poeli trubiti, pa je i profesor dvaput zatrubio. Volvova sirena zvuala je
pomalo starinski, glasnija od ostalih, imala je u sebi neto od tona onih blistavih limenih puhaa u
simfonijama Gustava Mahlera. U njegovoj sireni zvualo je neko bolje i po svemu solidnije
vrijeme, koje je, prema profesorovom miljenju, poelo s Belle Epoque i estetikom bekih kavana
na prijelazu stoljea, a zavrilo se s pobunom studentarije, u ljeto 1968. Nakon tog ljeta filharmonije
su poele falirati, a europska je automobilska industrija poela proizvoditi konfekcijske
automobile.
Jo je za tota profesoru bila kriva studentarija!
Pokuao je on one godine kad mu je u ivotu krenulo, ili mu se samo uinilo da je krenulo, one
1975. kada je kupio volvo, da se zaposli na Filozofskom fakultetu, Odsjek za povijest. Krenuo bi
kao asistent kod profesora Ivkova, na Katedri za suvremenu historiju, a kako je ranije ve bio
magistrirao, moglo je to ii dosta brzo. Oas bi stigla docen-tura, pa profesura, a Ivkov je ve bio
star i naet, jetra mu se raspadala, trebao je nekom pouzdanom ostaviti katedru. Tog trenutka, u
jesen 1975, tek koju godinu nakon Maspoka,
60
MIUENKO JERGOVI
nitko nije mogao biti tako pouzdan kao on. lan Saveza od pedeset osme, omladinske radne akcije
na izgradnji autoputa Beograd - Ni, pa melioracija u Makedoniji, ispravno se postavio ezdeset
osme i sedamdeset prve, drug unjar lino ga je predloio u Idejnu komisiju CeKa, izabran s
najvie glasova... U to vrijeme imao je biografiju kakve u Zagrebu i u Hrvatskoj nije bilo, a stari ga
je Ivkov htio za svoga nasljednika.
Kada bez obrazloenja nije izabran, i kada su bjeali i izbjegavali ga svi kojima bi na fakultetu
pokucao na vrata, profesor Adum otiao je osobno drugu unjaru, koji je u to vrijeme vodio SIZ za

kulturu i obrazovanje, da se kod njega raspita, da mu drug unjar otvoreno, kao drug drugu, i kao
kolega kolegi - jer je bio profesor na sociologiji, objasni to se to dogodilo.
Zatekao ga je u sobi u kojoj su bile sputene rolete i upaljena stolna svjetiljka. Vani je bio lijep
sunan dan, jedan od onih jesenjih dana kada bi Zagreb znao zablistati onim svojim sjajem, od
baroka, secesije i stakla, koji je, kao arulja none leptire i smrdibube, privlaio nae provincijalce,
koji bi zatim, zaslijepljeni Zagrebom, ginuli za hrvatsku nacionalnu stvar. Ali eto, premda je drug
unjar i sam provincijalac, iz Imotskog - ili preko granice - iz Gruda, to se nikada nije znalo,
njemu danje zagrebako svjetlo ba i nije prijalo. Sjedio je onako crvenook, golemih podonjaka i
objeena lica, nalik na buldoga, s istaknutom i mlohaFRFFI A N D F R
vom donjom usnom, koja je u profesorovoj imaginaciji ukazivala na osobu podrijetlom iz krajeva
koji su bili pod Otomanskom imperijom, sjedio je u crnoj izrezbarenoj drvenoj stolici, koju je za
svoju stranjicu dao nainiti Isidor Krnjavi, ali kako je unjareva stranjica oito bila sitnija nego
u Krnjavog, i sav je bio nekako manji, tako ga je ta stolica naoigled uljala, ali on se nije micao,
niti je traio ugodniji poloaj, nego je odluno sjedio tako kako sjedi, valjda uvjeren da bi mu
jednoga dana, nakon to bude dovoljno dugo sjedio, mogla postati meka, jer e se prilagoditi
njegovome obliku tijela. Drug unjar bio je i po tome savren ministar kulture.
Laktovi su mu bili naslonjeni na stol, sagraen kad i stolica, koji mu je bio malo previsok, pa bi mu
se ramena podignula skoro do ravnine uiju, i inilo bi se da ima grbu.
Ali nije ga gledao s prezirom ili s visine, kao sitnoga srednjokolskog nastavnika. I Aduma je, kao i
sve druge ljude, on vidio sebi ravnima, i u tome je bio dosljedan komunist. Sa unjarom se vazda
otvoreno razgovaralo, i nikada nije zloupotrebljavao ono to bi uo. Nikoga nije hapsio, a mogao je,
mnoge je uhapene spaavao dugogodinjih robija, dok bi one koji s takvih robija izau redovito
zapoljavao u gradskim knjinicama, galerijama ili kazalitima. Jednoga koji je priao viceve na
raun kilograma Jovanke Broz, pa je izgubio posao nastavnika marksizma,
62
MIUENKO JERGOVI
drug je unjar zaposlio kao aptaa u kazalitu. Taj sluaj se sa smijehom prepriavao. Bit e da ga
je zato i zaposlio ba kao aptaa. Drug unjar bio je duhovit ovjek, ali mu je iznad svega jo bilo
stalo da ga svi smatraju duhovitim i da se i neprijatelji smiju njegovim alama.
Nije se digao kada je Adum uao u kancelariju. Imao je vodu u koljenu.
- Da je bunar iskopati, ne bi se u njemu takva ila nala kao u mom koljenu. ila vode. Zna li ti
uope da se to naziva ilom? Bit e da ne zna, ti si gradski deko.
- Znam, kako ne bi znao, kao i zlatna ila.
- ita Laso romane, znai?
- Ajde, ne zajebavaj, ne govori se o zlatnim ilama samo u Laso romanima.
- Eto ga na, prosvjetni radnik, pa psuje. I jo bi htio na visokokolsku ustanovu, na univerzitet.
Morat e pripaziti na jezik, nije Zagrebako sveuilite seoska krma pa da se je i be tako
sastavljaju.
- Nisu me izabrali. Zato sam i doao, da mi kae zato nisu.
- Ja da ti kaem! - zaudio se unjar, donja usna mu se jo vie objesila, kao da e mu iz usta
procuriti med - pa nisam te ja birao, majka mu stara, da bih ti onda mogao rei zato te nisam
izabrao. A ne bih ti ni tada rekao. Zar ne zna za diskreciono pravo, za autonomiju sveuilita da
bira koga hoe? Nema ti, dragoviu moj, ni komiteta, ni
FREELANDER
63
politbiroa, ni Marala glavom, kada se bira u nastavnika zvanja.
- Znam sve to, ali mogao bi barem naslutiti zato nisam izabran.
- Veli - naslutiti! Pjesniki ti je to, pjesniki.
- Svejedno, samo mi reci.
- Zna li odakle dolazi tvoje prezime? - naglo se uozbiljio unjar.
- Odnekud iz Bosne.

- Iz Travnika, tonije, iz Dolca kod Travnika, odakle je i onaj beogradski unjkavac Ivo Andri, ali
ne pitam te to, nego zna li ti, Adume jedan, od koje rijei je nastalo tvoje prezime?
- Boga mi ne znam - bivao je sve pomirljiviji, jer ako se unjaru u neto nije smjelo dirati, to je
onda bilo njegovo znanje o prezimenima i njihovome podrijetlu. Taj je za svakoga Hrvata i Srbina
po prezimenu znao iz kojega je kraja, ali i na kojoj mu je strani bila familija u prolome ratu.
- Nisi ti Adum, nego si Hadum, ali h ti se, eto, izgubilo, kao to se Srbima, ali i Hrvatima koji
previe ponu nalikovati na Srbe, dakle bosanskim Hrvatima, h uvijek i izgubi. Tko zna to Srbi
imaju toliko protiv h. Ali, pustimo sad to, bit ostaje ista, bio ti Adum ili Hadum, dragi moj Karlo, ti
si zapravo evnuh ili ukopljenik. Takvo je znaenje tvoga prezimena, a ako me ve pita, mislim da
je to razlog to te nisu izabrali. Rekli su mi da te studenti nisu htjeli. Ti si
64
MIUENKO JERGOVI
u povijesti Sveuilita prvi koji nije izabran jer ga studenti nisu htjeli. Eto, toliko ti ja mogu rei,
kad ve navaljuje.
Dok je unjar govorio, Adumu se zavrtjela soba. Plesala su mu oko glave Murtieva ulja i
Radaueve skulpture, zelene rolete kroz koje su, sitno poput zrna rie, probijale zrake sunca, crni
stol, zlatna tintarnica i pero u njoj, Zorin komplet Krleinih djela, savijena beogradska Politika,
zataknuta u dep mantila, koji je visio na vjealici, sagraenoj, kao i sve drugo, po zamisli i
zapovijedi Ise Krnjavog.
esto je mislio, i razbijao glavu onim to mu je drug unjar tada rekao. Bila je to uvreda,
izgovorena u obliku ale. A zbilja nije znao da je hadum ustvari evnuh. Provjerio je kasnije u
nekakvom rjeniku turcizama, objavljenom u Sarajevu, i stvarno je tamo pisalo evnuh ili
ukopljenik. Ba istim redoslijedom kako je unjar rekao. Razmiljao je o tome to je to u njemu,
ili na njemu, da ga je studentarija prekriila, da mu se stari Ivkov vie nije htio ni javiti i da ga je
unjar u tom smislu nazvao evnuhom. Ali razmiljao je i o neemu to mu se u smislu uvrede
inilo veim i vanijim: dobro je drug unjar znao da Ivanka i on nemaju djece, a ipak ga je, eto,
bez imalo straha i srama nazvao evnuhom.
To je neto to e ga muiti sve do 1990, i nekoliko puta e mu biti navrh jezika da upita unjara je
li mu poslije bilo krivo i je li se pokajao to mu je tako nasjeo na muku, ali nije se usudio, od straha
da bi mu ovaj mogao odgovoriti
FREELANDER
65
novim cinizmom. Kasnije ga je, kad bi se sreli na ulici, prestao pozdravljati, nego bi svaki put samo
pljunuo u stranu, jer je unjar u vrijeme pada Vukovara javno izjavljivao kako u tom ratu ima i
hrvatske krivnje te je tako svojim bivim drugovima, ukljuujui i njega, omoguio dobru i sigurnu
odstupnicu. Javno ga prezirui, mogli su ustvrditi kako, zapravo, nikada nita nisu s njime ni imali.
Kada je 1996. unjar umro, sruio se nasred ulice, pokoen infarktom, profesor Adum je prvi puta
nekome ispriao dogaaj iz 1975. Samo to je zaboravio, ili je namjerno krivotvorio stvari, pa je
ispalo da mu je unjar rekao da nije izabran na fakultet jer su ga drugovi smatrali evnuhom.
Prezime nije ni spominjao. Oni koji su ga te 1996. sluali, bili su uasnuti, pa je profesora Aduma
ponijelo i na sve je strane prepriavao unjarevu gadost, ali ipak dobro pazei da pria na doe do
Ivanke. Nju je i tada zatitio od vlastitoga karaktera.
Stajao je, dakle, u redu za naplatnu kuicu, iza kamiona s prikolicom koji je stvorio zastoj, trubio je
i divio se istoi tona volvove sirene. Kao u Titanskoj, prvoj simfoniji, ili jo bolje, kao u Simfoniji
uskrsnua, mahlerovski burno i glasno, bez vlastitoga umijea, ali sa sluateljskim divljenjem,
trubio je uz otvoren prozor profesor Karlo Adum i uivao je kako se njegove trublje jasno razlikuju
od runih bakelit-nih piskova, od jadne cvilei skupih i nesavrenih bastarda postmoderne
automobilske industrije, u kojoj je sve citat i sve je replika, ali su detalj, pojedinost i osobnost u
tolikom
66 MIUENKO JERGOVI
citiranju i eklekticiranju neprepoznatljivi kao na smotri Kineske armije.
I dok je tako trubio, otvorio je vrata svoga auta jedan visoki, s konjskim smjeljivim licem Ruuda

van Nistel-rooya, priao je volvu i opsovao profesora nekom tekom i slabo razumljivom
zagrebakom psovkom, od koje je shvatio samo:
- .. .bum ti te cvikse steral u oi ak ne prestane!
Zamiljao je kako Nistelroov zamahuje kopitom prema njegovome licu, i kako mu stakla naoala
prte u oi. Dragovoljac, garant! pomislio je, oni smiju to ih je volja, ili poduzetnik u narastanju,
takvi su puni samopouzdanja.
Ali ostao je miran, i uskoro je ponovo zatrubio, ovoga puta dugo, da ga Nistelroov prepozna, i da ga
sluajno ne pomijea s nekim, ali ovaj nije vie izlazio iz auta. Rekao je to je imao, uvrijedio je
ovjeka, a sada je ponovo bio miroljubiv. I to hrvatski miroljubiv!, hvatao je profesora bijes.
A to bi bilo da izvadi pitolj i odeta se do njegovog auta, pa mu kucne kundakom po staklu i upita
ga kaj su mu zapravo cvikse. Jesu li to naoale, ili neto drugo. Ako su naoale, zar doista misli
kako je primjereno starcu prijetiti da e mu razbiti naoale, i staklo sasuti u oi?
Pa da vidimo onda to bi veliki Ruud van Nistelroov na to imao rei! I da li bi mu se svidio pitolj.
Naravno, nije to uinio, nego je samo tako zamiljao, i uivao je u onome to zamilja, i ve mu je
nekoliko puta
FREELANDER
67
na um palo kako je teta da je proivio ivot, a da nije ni znao razliku izmeu ovjeka s pitoljem i
ovjeka bez pitolja.
Razliku o kojoj bi se, sada je znao, mogle napisati knjige. Ustvari, sve to je ikada napisano, pa i
sve povijesne knjige, valjalo bi pisati otpoetka, za ljude koji uza se imaju pitolj, skriven od tuih
oiju, pitolj koji nikada ne mora opaliti, ne mora ni biti izvaen, vano je da je tu, u depu, i prua
sigurnost svakoj prosudbi, umiruje osjeaje i ini ovjeka melankolinim kao Hoelderlinov stih.
Uto se kamion napokon pokrenuo, kolona je ravnomjerno i sigurno poela kapati na drugu stranu
brklje, cijedila se poput infuzije, i kada je na njega doao red, skoro da ga je sasvim proao strah od
granice. Znao je da ga nee pretresati, vidio je svoje lice u zrcalu retrovizora, vjerovao je da je
zatien od ljudi u uniformama, jer e se saaliti pred njegovim godinama. Ako bi ostao ozbiljan,
izgledao je kao sedamdesetogodinjak, dobrodrei, ali ipak sedamdeseto-godinjak. Jo dok je
predavao, zadnje dvije-tri kolske godine, bilo je roditelja koji nisu vjerovali da po zakonu ne mora
u mirovinu, i bunili bi se to im senilni starac djeci dijeli jedinice. Ali im bi se nasmijao, profesor
Adum izgledao je barem deset godina starije. Samome je sebi tako nasmijan nalikovao na onoga
peruanskoga ili bolivijskoga starca stogodinjaka, kojega je, kao najstarijega stanovnika na Zemlji,
otkrila ekipa BBC-a.
68
MIUENKO JERGOVI
Pred granicom lice mu se razvuklo u osmijeh, kao da gleda dirljivu scenu u nekoj romantinoj
komediji, pa nije siguran hoe li se rasplakati ili bi se, ipak, glasno nasmijao.
Ljepooka i rumena granina policajka, slavonski curetak od jedva osamnaest, trudila se da izgleda
strogo, ali kao da joj nije ilo. Zapanjeno je gledala u starca, i nije mu vraala paso, nego ga je
drala u ruci, kao da se pokuava sjetiti pitanja koje e sljedee postaviti. Profesor se nije niti
najmanje uznemirio, niti je mijenjao izraz lica, nego se nastavio smijati tim svojim bezglasnim
metuzalemskim smijehom, sve dok mu nije pruila modru knjiicu, i mucajui izgovorila:
- Pazite, brzo e mrak...
Tko zna to je, nesretnici, bilo na pameti kad mu je to rekla, moda ju je podsjetio na njezinoga
djeda, ili nekog starca iz sela, koji se nou kasno okolo skitao, pa je pao u jarak i smrznuo se, jer je
bila zima. Svakako, neto slino granina policajka nikome nee rei. Tako se inilo.
Vozio se preko mosta. Ispod je tekla Sava, ista Sava koja dijeli Zagreb na stari i novi grad, i koju je
godinama prelazio kada bi iz Zaprua iao na posao u kolu. Jednom e se, mislio je tada, preseliti u
stari dio grada, tamo gdje ive sveuilini profesori, politiari, roeni Zagrepani, tamo gdje, sve u
svemu, ive svi uspjeni ljudi. I o tome je mislio, kada je u jesen 1975. pokuao postati Ivkovljev
asistent. Ali eto, nije mu se dalo, pa je ostao ivjeti u getu neuspjenih,
FRFFI ANDFR f*Q

tamo gdje ive doseljenici, oni koji ne idu kod roaka na nedjeljne rukove, niti na kazaline
matineje, tamo gdje ive ljudi koji svoja uvjerenja moraju dokazivati i sebi, kad naveer legnu
spavati, tamo gdje ive ljudi koji su u vrijeme Jugoslavije bili nedovreni Jugoslaveni, a sad su
jednako nedovreni Hrvati, jer ive u Zagrebu koji je s druge strane Save, onome Zagrebu koji je
ustvari Jugoslavija u malome. Novi Zagreb je poput groblja za kopilad, koje je izvan ograde unutar
koje su pokopane krtene due.
Ali ovdje je Sava izgledala drukije, opasnije, dublje i prljavije. S druge strane, tamo kamo je on
iao, vidjele su se prljave sive viekatnice, ruevine iz kojih je raslo drvee, prljavi neuredni kej sa
zahralim kandelabrima, porazbijanih svjetiljki, oito tu posaenih jo u vrijeme socijalizma. To je,
dakle, Bosna. Prola ga je jeza od tog prizora, ali nita strano, ni krvavo - to bi rekao pjesnik. Bio
je pomiren s tim da prelazi rijeku, zajedno s jedinom vrijednom stvari koju jo u ivotu ima, koje se,
eto, eli osloboditi, pa je zato i krenuo na ovakvo putovanje. Saalio se na as nad vol-vom, koji je
prvi puta u svojih trideset godina iao u Bosnu, onu zemlju iz koje ga je majka odvela kada je imao
trinaest godina, nekoliko dana poto mu je umro otac, i vjerovao je, sve do prije tri dana, da se vie
nikada nee vratiti i nikada je nee, makar i nakratko, posjetiti, nee o njoj misliti, nee se Bosne
sjeati, izbrisat e iz sjeanja sve to se bude moglo brisati, rano djetinjstvo, i ono malo kasnije, sve
to ga je
7(1
MIUENKO JERGOVI
podsjealo na patnju i nesreu, na glad i na djeje bolesti, zaunjake, difteriju, arlah, veliki kaalj,
ospice, pljuskavi-ce, na Sarajevo duboko u kotlini rijeke i na rijei iz kojih su se razbjeali
samoglasnici, pa muklo prte kao djelii eksplodirane bombe, i kao prijetnja. Saalio se profesor
nad mrtvim strojem svoga starog auta, jer je, eto, morao pred kraj svoga automobilskoga vijeka
proi zemljom iz koje je on bjeao.
Bosanski carinik izgledao je poput Ukrajinca na granici s Maarskom, koji ga je zaustavio prije
desetak godina, kada je vozio prema Kijevu, na skup hrvatsko-ukrajinskog prijateljstva. Gledao ga
je taj Ukrajinac s hladnom mrnjom administratora iz Gulaga, koja se samo poveala kad mu je
profesor Adum na svome njegovanom ruskom spomenuo hrvatsko-ukrajinsko prijateljstvo. Svi
policajci u nesretnim i siromanim zemljama, u diktaturama i u korumpiranim oligarhijama, postaju
nervozni na rijei kakva je prijateljstvo.
Marnuo ga je taj Ukrajinac tada, kao zadnju dukelu, a ovaj ga je Bosanac upitao:
- Za prijaviti? Odredite? Razlog putovanja? - vjeto izbjegavajui rijei u kojima bi se morao
odrediti prema osobi sugovornika, da se ne bi ponizio pred vlastitom administrativnom
superiornou tako to e jednome starcu rei - vi i gospodine.
Mahnuo je rukom, kao da tjera muhu zunzaru, i tako se Karlo Adum naao u Bosni.
FREELANDER
71
Blatnjav i ispucali asfaltni put vodio je kroz grad. Ispred kioska, sklepanih od nekoliko zidarski
dasaka, prodavali su se diskovi s muzikom i filmovima. Trgovci su mu mahali da stane, pokretima
ruku opisivali su ono to nude na svojim tandovima. Imitirali su gitariste s nevidljivim gitarama,
opisivali su enske grudi, mnogo vee od najveih, a jedan je starac, vidno stariji od profesora,
prstom pokazivao plakat Anne Nicole Smith, privren avlima na zid kioska, pa sklapao ruke kao
u molitvi i pogled upirao k nebu. Izgledao je kao da upravo umire, nakon to je sve svoje imanje,
kuicu od blata u ovoj pustari na kraju svijeta, i trulo kukuruzite zasijano protupjeadijskim
minama, ostavio toj ubojici mukaraca tree dobi, ija vulva djeluje poput savrenoga stroja za
eutanaziju. Anna Nicole Smith stie kao zamjena za lapot: neko su, za zlog vakta, na Balkanu
onemoale starce sinovi odvodili u umu, pa bi ih, kad ne oekuju, s leda snano udarali specijalnim
drvenim ekiem u zatiljak, a danas, eto, iz Amerike stiu digitalizirane erotske snimke te ene,
koje, provjereno, djeluju bolje od lapota, ubijaju ie i bezbolnije.
Osvrnuo se profesor za iom koji se molio ispred plakata Anne Nicole Smith. Takvoga nije
godinama vidio. Nosio je one duge brkove, iz vremena Vuka Karadia, sitan i krivonog, u
maslinastim akirama i sa ajkaom na glavi, kao da se juer vratio sa Solunskoga fronta, pa sad

stoji u crkvi u rodnome selu, pred ikonom Trojeruice, i zahvaljuje

72
MIUENKO JERGOVI
joj, Bogomajci, to ga je spasila od bolesti i od vapskoga metka. Kad bolje razmisli, takvih
fizionomija i prilika nije bilo ni prije rata. Jugoslavija je bila bogata zemlja, u kojoj je i sirotinja ve
izgledala poput sirotinje na Zapadu, u gradskim, a ne u seljakim prnjama. Starci sa ajkaama
mogli su se vidjeti u monografiji Zejtinlika, srpskoga vojnog groblja kod Soluna, ili na smotrama
folklora u Gui.
Gledao je oko sebe, i osjeao se zatienim, kao eki turist trenutak nakon to je preko granice
provercao stotinu konzervi jetrenih pateta.
Ubrzo je nestalo grada i kioska s diskovima. S desne strane ceste uzdizali su se zahrali dimnjaci
rafinerije nafte. Prometni znak je, u skladu s teorijom i praksom optenarodne odbrane i drutvene
samozatite, upozoravao da je fotografiranje dimnjaka strogo zabranjeno.
U sivoj i neprobojnoj ikari, u praumi nastaloj od korova, na svakih pedesetak metara bili su
rasporeeni znakovi s mrtvakim glavama, koji su upozoravali na to da je teren miniran. Na svijet
ima osobito potovanje prema simbolu mrtvake glave. Kod drugih, to je samo znak smrtne
opasnosti, amblem gusara, morskih bezdomnika koji su se odrekli svake zastave, ili tek znak
pubertetske neprilagoenosti, na kolskim tekama pritavih djeaka, koji u nekoj Alabami, New
Mexicu ili Teksasu, crtaju mrtvake glave i trude se biti primijeeni, a kad im to ne uspije, ukradu
oevu automatsku puku, kojom je ovaj preko vikenda lovio mekFREELANDER
73
sike imigrante, medvjede ili divlje svinje, pa u kolskome dvoritu ustrijele petnaestak djeaka i
djevojica, sve dok im, naravno u samoobrani, policijski specijalac dum dum metkom ne raznese
pametnu i svojeglavu glavicu. Kasnije te njihove mrtvake glave iscrtane na kajdanki ili na
Katekizmu Katolike crkve, prouavaju i vjetae najuzorniji djeji psiholozi, i onda, u pravilu, za
degeneraciju djeje mate optuuju kompjutorske igre, Clinta Eastwooda ili Osamu bin Ladena,
premda se radilo samo o tome da je djeak bio frustriran to mu nikada nitko nije rekao kako lijepo
crta.
Ali u nas mrtvake glave imaju puno dublja znaenja. Tu se taj simbol potuje kao znak odabranosti
u rtvi, odmet-nitva u ime Boga, svjesnoga pristajanja na pakao. Kad bi prigustilo, u Drugom
svjetskom ratu mrtvakom bi se glavom jednako zakitili etnici i ustae, pa bi preko svake mjere
klali i ubijali, i plaili svoje neprijatelje simbolom na kapi ili na zastavi. Ne ubija te, dragi moj, tvoj
ubojica, nego mrtvaka glava na njegovome ivom ljudskom elu, ona te ubija, i na njoj je sva
odgovornost.
Sada su se, eto, polja uz cestu zakitila tim simbolom. Onaj koji ih je postavljao imao je na umu da
upozori ljude to bi im se moglo dogoditi ako zagaze u tu ikaru. Ali on je, pred oima svojih
zemljaka, i odlikovao zemlju na kojoj ive, oznaivi je tim najljudskijim simbolom naih ubojica.
Zemlja je oivila, uljudila se i oovjeila, pa ubija onako kako ubijaju vitezovi i heroji.
74
MIUENKO JERGOVI
Profesoru Adumu se pripialo. To je ve uvjetni refleks. Uvijek mu se pripia kada uz put ugleda
znakove da je minirano. Prije nego to je dovrena autocesta Zagreb - Split, poelo bi mu se piati
ve nakon to prou Plitvice. Jeza ga je hvatala od pomisli da bi se mogao parkirati pokraj puta, pa
otii par koraka dalje, u grmlje, meu znakove s mrtvakim glavama.
Kada bi stao na minu, pomislio je, i ona eksplodirala, da li bi mu, u djeliu sekunde, popustio
mjehur i da li bi se, mrtav, upisao u gae.
Trpio je i zahvaljivao Bogu to ima zdravu prostatu.
Cesta je vijugala kroz nigdinu, sa svih je strana bila ravnica, nigdje nikakvoga brda, a iz te je
ravnice, do neba visoka, rasla trava. Na svakih kilometar ili dva stajali su putokazi, ispisani
irilicom. Profesor Adum dobro je znao irilicu. Jebe povjesniara koji ne zna irilicu, znao bi to
rei i onda kada se nije smjelo. Pola vanih knjiga o Dubrovniku objavljeno je irilicom, a drugo

pola jo nije ni napisano. Eto, tako vam je to gospodine i drue erek! - vikao je Adum poprilino
pijan, nasred zbornice, pred novu 1992. godinu. A erek je zinuo kao pe, kao pjesnik Galovi, kada
ga je u rovu u Mavi 1914. metak pogodio posred ela, zinuo je kolega erek, to od iznenaenja a
to jer mu se, nenadano, ukazala prilika da dohaka Adumu, prijavi ga zbog velianja velikosrpskih
historiara i njihovih posezanja za Dubrovnikom, radovao se erek, sretan je bio do
FREELANDER
75
neba, toliko se radovao da ni vilice nije stigao sklopiti, nego mu je, urlajui, Adum pijuckao
komadie kiselih krastavaca i gavrilovike ravno u usta, ali radost mu je bila kratkog vijeka, jer
nee proi ni sedam dana, a erek e, zabavljen svojom mukom, zaboraviti da se najavio
ravnateljici s prijavom nedolinoga ponaanja kolege Aduma, i vozit e svoga stojadina stotinu na
sat, preko trnja i kamenja, negdje u zadarskome zaleu, dok po njemu iz pukomitraljeza budu
pucali vikend etnici, neka fina beogradska djeca, pristigla na dan-dva u odbranu vasceloga srpstva.
Vidio ih je tada erek, vidio im je lica, nije mitraljesko gnijezdo bilo ni pedeset metara od druma
kojim je nagonio stojadina, i nikako mu nije bilo jasno, nije shvaao, kako su tako neprecizni.
Jebemu, da su jednom samo puku drali u rukama, ve bi ga pogodili u zjenicu oka, i njega, i
mater, i au na zadnjem sjeditu.
- Bogami, proosmo ivi! - vikao je. Ali vidi belaja, nitko mu nije odgovorio. Devedesetogodinji
Jozo erek i njegova dvadeset godina mlaa ena Spasenija, erekovi otac i mater, bili su mrtvi, kao
to je mrtvo sjedite pod njima, kao to je mrtav naranasti lim u kojem se voze, izbueni s pedeset
sedam metaka, patolog u Zadru je izbro-jao. Nisu se, jadni, puno muili...
A Karlo Adum doao im je u Zadar na sahranu. Zagrlio je kolegu ereka, vrsto kao Hrvat Hrvata, i
apnuo mu -brate, znam kako ti je!, na to je, ako mu je jo ostalo imalo
76
MIUENKO JERGOVI
pameti, erek tome svom bratu hrvatskome trebao namah odgristi uho, iz kojega su izvirivale tri
potpuno crne dlaice, navrh kojih se utio medeni usni vosak, jer mu se u protekle dvije godine,
otkako je nastala naa Hrvatska, Adum ivome krvi napio, a sve zbog matere Spasenije, koja je
slavila srpske slave, i koja nije htjela poi iz sela u kojemu su ivjeli, nego je tvrdoglavo ostajala i
onda kada su planule sve hrvatske kue, osim njihove, i onda kada se po Zadru, pa sve do Zagreba,
prialo da je Jozo erek po eni postao etnik.
I taman kad ga je mogao prijaviti da pijan nasred zbornice iri velikosrpske ideje, dogodilo se to da
mu Adum nua svoju najdublju hrvatsku i katoliku suut, i baca grumen zemlje na sanduke u
kojima lee njegova Spasa i njegov Jozo, i kria se punom rukom, zamahujui pritom kao ruski
gimnastiar, dok fratar zaziva kugu, rat i propast na ubojice i sav njihov narod. Nije, jadan erek,
odgrizao Adumu uho, nego je nekoliko dana kasnije zavrio na psihijatriji, izgubljen u nekome
svom mraku koji vie nitko nikad ne osvijetli.
Jebe, dakle, povjesniara koji ne zna irilicu, ali jebe i putokaze s imenima sela koja ne postoje.
irilicom su, s obje strane ceste, bila oznaena sela od kojih su danas ostale ruevine, zidovi bez
krovova, koji su se od onih u Pompejima ili u Grkoj razlikovali samo po tome to se vidi da su bili
graeni i od betona, a ne samo od
FREELANDER
77
opeke, i to su po njima, jo uvijek vidljivi, stajali grafiti iz vremena ruenja. I oni su, uglavnom,
bili ispisani irilicom, osim ponekog, nabrzinu narisanoga i ukraenog slova U, koje su prije
povlaenja ostavljali oni kojima je bila dunost braniti ta sela, od kojih su, eto, ostala itava samo
imena. U tim je imenima bila sadrana i sva njihova povijest i prolost, jer u knjigama nita drugo o
selima od desetak kua niti ne pie.
Neko vrijeme profesor Adum zabavljao se pokuavajui, na osnovu imena sela, rekonstruirati kako
su se zvali ljudi koji su tu ivjeli. Na primjer, u selu Kotorskome sigurno su ivjeli nekakvi
Kotorani.
Na kraju, kako tu vie nitko ne ivi, ini se da je rat voen zato da bi latinino pismo kojim su do

1991. bila ispisana imena sela, bilo zamijenjeno irilinim. irilica je pismo smrti i minskih polja.
Bio je zadovoljan tom reenicom. Mora je zapamtiti, pa kada se vrati u Zagreb, napisat e je u
pismu italaca Veernjemu listu.
irilica je prokleta, ljutio se profesor Karlo Adum, i nije ni primijetio da se sputa mrak. Tek kad su
iz suprotnog pravca poeli nailaziti auti s upaljenim dugim svjetlima i zasljepljivati ga, shvatio je da
se u nedoba, kao stranac, zatekao u tuoj zemlji, na cesti omeenoj minskim poljima. Naglo je
postao svjestan grba sa ahovnicom na svojoj registarskoj tablici, uhvatio ga je strah i poeo je bre
voziti. Nije pogledao na kartu, niti se raspitao kod Potara, koliko
78
MIUENKO JERGOVI
se jo mora voziti kroz srpski dio Bosne, ili - toosovskim arhaizmom reeno, kroz Republiku
Srpsku, jer ga je hvatala jeza od pomisli da bi mogao zanoiti medu etnicima. Po mraku sve je
bivalo stvarno. Sjetio se kako ga je 1944, kad ne bi mogao zaspati, mama Cica plaila da e, ako ne
zatvori oi, prugom od Viegrada i Gorada stii strani bradati etnici i da e mu, kao malom zeki,
prerezati vrat. Oni vide kad mala djeca kasno nou otvaraju oi, i onda sjedaju u voz, dobro naloe
lokomotivu, i eto ih zaas u Sarajevu, na Bistriku, pa noem cap tko ne spava... I dok bi on sleden
leao u postelji i pravio se kao da ne die, tata je sa svoja etiri prsta grebao po zidu i proklinjao
brata, a mama je preko taraba i kroz bae silazila u grad, bjeei usred redarstvenoga sata od njih
dvojice, negdje daleko, na slobodu. Vratila bi se tek ujutro, on bi je uo kako otvara vrata, i bio je
sretan to vie nije mrak, svanulo je, i etnici vie ne vrebaju od Viegrada i Gorada.
udno je kako se nou ovjek vrati svojim djetinjim strahovima, pokuavao se ohrabriti profesor
Adum, mislei o sebi kao o nekome drugom. U tom je trenutku brzinomjer pokazivao sto dvadeset
na sat, ali on to nije primjeivao. Zurilo mu se da nekamo stigne.
Sve dok se nasred ceste nije pojavio policajac. Mahao je svjetleim znakom, i pomicao se du
nevidljive linije, poput golmana koji se sprema obraniti jedanaesterac. Samo to nije vlastitim
tijelom zaustavljao loptu, nego automobil.
FREELANDER
79
Teki volvo, iz vremena kada se skandinavska automobilska industrija natjecala s tehnikim
dostignuima Zapada i tenkovskim performansama sovjetskih volgi i zilova.
Gledao ga je kako mae i svijetli, skakue poput Dragana Pantelia na Svjetskom prvenstvu u
panjolskoj 1982, orangutanska srpska figura spremna na sve, i znao je da mu ne moe pobjei, ne
moe ga mimoii jer je taj golman spreman baciti se meu kotae. Moe ga punom brzinom
poistiti sa ceste, i ne bi mu srce zbog toga bre zakucalo, niti bi ga grizla savjest. O drugome se, a
ne o savjesti, tu radi. Ako nije u smrtnoj opasnosti, naprosto nema smisla da gazi policajca.
Zaustavio se, uz filmsku kripu konica, i skrenuo na proirenje nekadanjega autobusnog stajalita,
pa stao iza policijskoga golfa.
- Neto vam se uri - golman je stao uz prozor. Iza njega je, dva metra dalje, stajao drugi policajac.
Golman je bio postariji, oito predratni milicioner, i pravio se vaan pred balavcem s kojim je
dijelio smjenu. Obrijane glave, irokog bikovskog vrata, onih istih epskih uzvinutih brkova i
neobino svijetlih plavih oiju, nalikovao je na Franju Buara, zagrebakog gombakoga i
portskog prosvjetitelja i pustolova.
- Neto ste se zamislili - nastavio je, kad profesor nije odgovorio.
- Znate li kolika je kazna za ovakvu vonju?
80
MIUENKO JERGOVI
- Velika - konano je neto, uz onaj svoj metuzalemski osmijeh, uspio rei.
- E, bogme, nije, nego je mala! ta je pedeset maraka prema ivoj glavi. Kazna je, gospodine moj,
preventiva. Koliki bi, da je nisu platili, ve pet minuta kasnije poginuli. Jeste li kad o tome mislili?
- Nisam.
- Znam da niste, zato sam vas i pitao. Ali ubudue mislite i o tome.
- Dobro, hou, mislit u - krenuo je rukom da e izvaditi novanik, na to ga je golman zaustavio

onim pokretom kojim gazda u seoskoj krmi kani doktora ili popa ceremonijalno izvijestiti da sve
jelo i pilo ide na raun lokala:
- Bogme, nee platiti nita, veeras si imao sree, veeras ne naplaujemo kazne, nego dvjesto
metara nie kamion je pokupio neke konje. Eno ih lee na cesti, pa da ne naleti na njih i ne strada.
Zato, polako! - salutirao je golman na pozdrav.
Profesor je pokrenuo auto i, kada je bio siguran da ga policajci vie ne vide, izvadio je pitolj iz
pretinca i gurnuo ga u dep sakoa. Ve se sasvim smrklo, profesor Karlo Adum vjerovao je da mu je
postavljena zasjeda, i bio je spreman pucati, ali ne kao on, nego kao netko drugi. Pitolj je tako
djelovao na njega. im bi ga imao uza se, ili im bi se uspio suivjeti s milju da je naoruan ovjek,
poinjao bi na sebe gledati nekako sa strane. Samome sebi tada je bio
FREELANDER
81
knjievni lik, Kamilo Emeriki iz Zastava, ili James Bond, zavisno od toga kako bi mu tog trenutka
pitolj pristajao.
Zaustavio se dvadesetak metara prije onoga to je bilo na cesti.
A u prvi mah se zapravo i nije razaznavalo to je to. Pokraj prvoga konja, bijeloga, s crnom mrljom
na elu, u obliku slova M, koji je leao izvaljen u lokvi krvi i prosutih crijeva, sjedila je nasred
ceste, i naricala, mlaa ena. Drala je konjsku glavu u krilu, dok je ivotinja izdisala. Kada je
profesor priao, bijelac je jo bio iv.
Zmirnulo je na nepoznatog veliko tamno oko, i najednom se zaustavilo i ukoilo, gubei u asu sjaj,
od ega su profesora Aduma proli trnci. U jednome se treptaju ugasilo konjsko oko. Bog mu je,
lahko kao djetetu, uzeo duu.
ena se ljuljala u ritmu naricaljke, tanom i pravilnom, neumoljivom desetercu, koji se prepoznavao
meu tisuu rijei, reenica i stihova, u kojem nije bilo opkoraenja, i inilo se da bi svaki slog
vika tu djelovao kao uvreda tom tunom umrlom konjstvu i iskrenoj enskoj alosti.
Proao je pokraj nje.
Koji korak dalje pojavile su se narane. Jednu je sluajno utnuo, pa se uplaio, mislei da udara
ivog stvora, ili kakav izutrobljeni konjski organ, mjehur, jetru ili srce. A onda je vidio da je to
samo krupna rascopana narana, pa puno naranaa, toliko da vie nije bilo asfalta na koji bi stao,
nego je vukao stopala i razmicao narane, da ne stane na koju.
82
MIUENKO JERGOVI
Pa opet lokva masne klizave krvi, i u njoj vranac, crn kao no, polomljenih nogu, iz kojih su se
bjelasale kosti. Bio je mrtav, ugaenog oka, izokrenute glave. S kraja gubice izbijala mu je krvava
pjena, mjehuri za mjehuriem, kao kad se u kadi dijete igra sa amponom.
S lijeve strane ceste, prevaljen na brdo iznad puta, leao je kamion, leper slovenske registracije, iz
kojega su se rasule narane. Sve je bilo naranasto od njih, svijetlile su kao neko ugaeno sunce. Uz
kamion je, razbijene glave, uao ovjek. Plakao je i drao glavu meu rukama. elo mu je bilo
razbijeno, lice krvavo, ali to kao da i nije bilo vano. Profesor je doao do njega i spustio mu ruku
na rame.
- Ne plai, sine, sve e biti dobro.
- Nemoj me, molim te, nema ta biti dobro. Gotovo je. Profesor se iznenadio. Nije to bio Slovenac.
Zbog neega
mu se i to uinilo vanim, i pomislio je da ga nije trebao dodirnuti. Tjeio ga je kao stranac stranca,
a evo, ovjek nije stranac, nego govori onim jakim bosanskim naglaskom, kojim je nekad govorila
samo sirotinja koja je u Zagrebu traila posao oko Glavnoga kolodvora. Mahinalno se uhvatio za
dep, pitolj je bio na svome mjestu.
Poao je dalje, do mjesta gdje je nasred ceste leala ogromna arena kobila, polomljenih nogu i
razmrskane glave. Rikala je, tulila, isputala glasove koji nisu od konjskoga, ni od ljudskoga svijeta,
i ne bi se moglo rei ni da nose bol, ni neki drugi osjeaj. Bili su to samo jako glasni znaci njezine
FREELANDER
83
prisutnosti, nastojanja da bude iva jo tih nekoliko trenutaka. Iza kobile je, s rukama do lakata

zavuenim u nju, kleao mladi, pokuavajui nekako izvui drijebe.

- Ne daj se, mila moja, ne daj se, duo! - vikao je da ju nadglasa.
to li e mu drijebe, ledio se profesor, kad ne moe preivjeti bez matere. Mladi ga je ugledao.
- Moe li se pomoi? - upitao je profesor.
- Nikako - prostenjao je, i nastavio - ne daj se, mila moja, ne daj se, duo! - a kobila mu je
odgovorila onim svojim polomljenim glasom, i ritual je nastavljen.
- Nemojte se vie muiti.
- Mani me se ovjee, poi svojim putem - uzvratio mu je mladi - nita ti ne razumije!
Vratio se do vozaa - da te povezem do bolnice - ponudio mu je, a voza je odmahnuo rukom i
rekao da ne moe bjeati, to god se dalje dogaalo, on ne moe pobjei, pobio je ljudima konje, i
mora ostati tu dok se ne vidi to e biti.
- to se tu jo ima vidjeti? - ljutio se profesor, onom ljutnjom kojom se lijenici ljute na smrtno
bolesne kada odbijaju piti lijekove, jer im kode probavi.
- Neu, Boga mi moga, nigdje ja ne idem, nije Hasan takav ovjek da bjei - uzvratio mu je.
ena je i dalje naricala uz bijelevu glavu. Priala je priu tunoga konjskog ivota, odabranoga,
kojeg je trebao jahati
84
MIUENKO JERGOVI
odabrani. Bio je drijebac, dvanaest mjeseci star, i trebali su ga u subotu prevesti do Banje Luke, u
gospodske konjuni-ce. Tamo bi ga uvali, navikavali ga na sedlo i na jahaa, a blage je udi
nesretnik bio, pa bi se lako naviknuo, sve za dan kada bi ga na paradi uzjahao, pa kroz cijelu Srpsku
na njemu kao vijor projahao predsjednik Milorad Dodik. Zato je bijelac i imao na elu mrlju u
obliku slova M. To slovo bilo je prst sudbine, znak kome je konj namijenjen.
Sve dok nije naiao kamion s naranama.
Posluao je jo malo enu, koja ga i dalje nije primjeivala, nego se obraala nekome tko nije tu,
Bogu kako ga je zamiljala, koji, oito je, u njezinoj imaginaciji priznaje samo tubalicu sroenu u
pravilnim stihovima. Bog nema uho za prozne reenice.
A onda mu je bilo dosta, nakon to je ve trei puta spomenula predsjednika Dodik Milorada, i vie
nije dijelio njezinu tugu. O tom Dodik Miloradu nita nije znao, uporno je, ve pedeset godina,
izbjegavao vijesti o bosanskim vladarima, sekretarima i harambaama, koje god vjere bili. Jedva da
im je, jo od vremena Rodoljuba olakovia, znao ak i imena. Profesor Karlo Adum ponosio se
umijeem da ne zna i ne pamti nita od onoga to ga ne zanima. Hvalio se njime i pred uenicima u
razredu, i zbilja je vjerovao da moe ne znati to ga ne zanima, zaboravljati to ne eli pamtiti, i ne
biti ono to jest, ako mu to to jest nije po volji.
FRFFI 4NDFR
Naroito mu je bilo stalo do ovoga zadnjeg.
Sjeo je u volvo pa je, zaobilazei konje i gazei krv i narane, polako nastavio put. Zamiljao je da
mu pod kotaima ostaje neto to izgleda kao sok od crvenih naranaa. Teko da e ga nakon ovoga
ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav. Vratio je pitolj u pretinac.
Uskoro mu se prispavalo.
Put je bio monoton, nad njim se ve sasvim spustilo nebo bez ijedne zvijezde, tek rijetko bi, kroz
granje i ikaru, izbilo svjetlo neijega ivog prozora. Profesor Adum je zijevao, pa su mu od
zijevanja zasuzile oi, glasno je zapjevao pjesmu Lea Martina Odiseja, s nekoga Beogradskog
proljea s poetka sedamdesetih, drao se iz petnih ila, da rastjera san, a iz suprotnog su smjera u
koloni nailazili kamioni s meunarodnim vojnim tablicama. Jedan za drugim e stii na mjesto
nesree, to li e, Boe, pomisliti kad ugledaju mladia s rukama u kobili. I kad uju - ne daj se,
mila moja, ne daj se, duo!
Osjetio je sram zbog onoga to e se iza njegovih lea dogaati. I to ga je rasanilo. Sramio se, jer
strani vojnici nee razumjeti ono to budu vidjeli. Iskasapljene konje nasred ceste, enu koja narie
s glavom paradnoga bijelca u krilu, mladia koji pokuava poroditi kobilu, spasiti drijebe kojem
umire majka, Slovenca Hasana koji je prevozio narane, i sad plae razbijene glave, i ne eli u
bolnicu.

SU.
u 11 i f ki k n i c p r. n u 114
Nee oni to shvatiti, mislio je profesor. Da je malo mlai, ili lui, da jo vjeruje kako se ljudima
neto moe objasniti, okrenuo bi se nasred ceste i vratio se na mjesto pred kojim sad stoji kolona
vojnih kamiona. Odrao bi im predavanje o historiji ovih krajeva, ili bi ih naprosto zamolio da budu
tihi, da priekaju, da posluaju, ako ita razumiju, jer ovako neto u ivotu nisu doivjeli. A sigurno
niti nee.
Ovo je, draga gospodo vojnici, jedna od onih scena u ovjekovoj povijesti usred koje se piu svete
knjige. Ova tu ena, iji ritam, crne moj ameriki, zvui kao ritam Eminema, ili kako se taj mladi
ve zove, izgovara nenapisane dijelove Biblije, i to u pravoslavnoj redakturi. Sluaj je, dragi, jer
njoj se upravo dogaa neto to se ovjeanstvu dogaalo prije pet ili deset tisua godina. A ovaj tu
ovjek, vjerojatno njezin mu, on kobili govori najnjenije rijei za koje zna, i koje nikada nije
rekao vlastitoj eni, pokuavajui je odrati ivom dok na svijet ne donese drijebe. Ako ugine
kobila, uginut e i drijebe. Razumijete li vi to?
Drao je u sebi govor, sve dok mu se nije uinilo da ga vojnici ne bi sluali, svejedno na kojem im
jeziku govorio, a profesor Adum jedva da je natucao njemaki i francuski, ali savreno se smijao i
nazdravljao na ruskome. Takva su bila vremena, nije imao prilike da ode na pola godine u Pariz ili
Berlin, da ga poalje Partija, kao to je neke druge slala, nego je godinama pohaao veernje
teajeve u Varavskoj, najprije ruskoga, dok je sanjao o tome da pie doktorat o
FREELANDER
87
Jurju Krianiu i njegovoj anabazi, zatim francuskoga, u vrijeme kada je trebalo itati Braudela, i
njemaki kada se, nakon to je propao plan da prede na fakultet, kandidirao za nastavnika u
Frankfurtu, na koli za djecu naih radnika na privremenom radu u inozemstvu. A kada je dobio
odbijeni-cu, odustao je i od njemakoga, jer ga je taj jezik podsjeao na jo jedno ponienje. Na
sigurnosnoj provjeri u Saveznome sekretarijatu za inozemne poslove u Beogradu pitali su ga to je
radio za vrijeme rata. Odgovorio je kako je imao etiri godine kada je zavren rat. A oni su, kao da
nisu ni uli, upitali je li nosio kakvu uniformu u ratu. Karlo Adum se tada zbunio i zacrvenio, pa je
poeo zaplitati jezikom kao da je upravo uhvaen u lai, ili kao da je pijan. Smirite se, drue! nasmijala mu se u brk jedna podebela mlaa Srpkinjetina, crnokosa, s madeom na lijevom obrazu,
iz kojega su rasle tri crne dlaice, vrste kao armatura koja je izvirivala iz buduega nebodera u
Novom Beogradu. Uvijek bi se uzrujao kad bi se nje sjetio, pa bi mu svakakve rijei izletjele iz
usta.
Srpkinjetina? - zaudio se jednom nastavnik tjelesnoga Hasanbegovi, dok mu je Adum prepriavao
to kako je bio odbijen nakon sigurnosne provjere. Poslije noima nije mogao zaspati, jer se plaio
da bi ga Tefko Hasanbegovi mogao prijaviti zbog nacionalizma. A bila je to 1979, teka i mutna
godina, malo pred samit Nesvrstanih u Havani, kada su se zatvori inili sablasno praznima, i trebalo
ih je napuniti unutranjim neprijateljima.
88
MIUENKO JERGOVI
Ali nije ga Hasanbegovi prijavio, ubogi dobri Tefko, koji se udio grubim rijeima, nego je njega,
isto iz preventive, Adum zamrzio. Nije ta mrnja prestajala niti kada je ve postalo jasno da ga
nee prijaviti, ni nakon to su ve prole godine, pa je postalo nevano to se u kavani Meduli
prialo poetkom rujna 1979. Upravo suprotno, rasla je Adumova mrnja, koristio je svaku priliku
da ga kritizira na Nastavnikom vijeu, i bio je meu onima koji su inzis-tirali da se istrai sluaj
uenice sedmoga razreda Mirjam Mortigjija, iji je otac Venko optuio Hasanbegovia da mu je
ker dirao po grudima, dok joj je pomagao da preskoi kozlia.
A mala je imala grudi, o kako ih je, mili Boe, samo imala - milina je i dvadeset pet godina kasnije
hvatala profesora Aduma - i ve je pred oima imao malu Mirjam, rano propupalu i bujnu kao
majka Zemlja, kako stoji ispod zemljopisne karte Jugoslavije, na kojoj pokuava nai rijeku
Neretvu, na kojoj je drug Tito spasio ranjenike, i trai je, Neretvu, negdje oko Nia i Vranja.
- Moramo biti obzirni - govorio je na partijskome sastanku na kojem se odluivalo o
Hasanbegovievoj sudbini - jer to e biti, pitam ja vas, ako roditelji nakon ovoga vie ne budu

putali djecu u kolu? Zato predlaem da se druga Hasanbegovia na neko vrijeme iskljui iz
nastavnoga procesa, recimo na godinu ili dvije, ili dok se ne zaboravi. Znam ja da on nije uinio
ono za to ga se optuuje,
FREELANDER 89
pa drug Tefko je i sam otac, njegova Sabina je, ako se ne varam, godite Mirjam Mortigjija, ovjek
je, nije ivotinja. Zato, neka ga se iskljui iz obzira prema roditeljima. To je moj prijedlog.
Dok je Adum tako govorio, Hasanbegovi je plakao pri zaelju dugoga zbornikoga stola, lice je
pokrio dlanovima, i nita nije razumio. Dirnule su ga kolegine rijei, oito je njegov prijedlog
doivio kao vrhunac velikodunosti, i poslije mu je mjesecima zahvaljivao. Ti si moj brat, jer druge
brae nemam, govorio mu je i grlio ga po kolskom hodniku, a Karlo Adum se crvenio, to od
srama, a to od bijesa.
Kada je Venko Mortigjija tuio kolu, jer nita nije poduzela protiv nastavnika tjelesnoga, nije mu
izreena ni partijska opomena, Karlo Adum je govorio pred sudom, u ime Nastavnikog vijea.
Rekao je da je Mirjam krasna djevojica, uvijek paljiva i dobra uenica, jedno od najbolje nae
djece. Sve su to naa djeca, dizao je kaiprst u zrak i putao da mu se oi napune suzama, pa se
nekome tko gleda sa strane, i tko zna kakav je zapravo nastavniki poziv, svata moglo uiniti. Pa se
tako i drugu Mortigjiji moglo tota priiniti. Ako mu se, drugovi, priinilo! Jer, dopustimo i takvu
mogunost, ne mora se nuno raditi o roditeljskoj brizi, koja nikada nije pretjerana, niti o oinskoj
ljubavi, koja nikada ne moe biti prevelika! Dopustimo i to da je sumnjienje jednoga nastavnika
moda sumnjienje cijele nae kole i naega kolskog sistema, drutva u kojem ivimo, njegovih
naj90
MIUENKO JERGOVI
veih svetinja. Drug Mortigjija sumnja u nastavnika svoje keri, a ja bih, molit u lijepo, moda,
posumnjao u druga Mortigjiju, koji je u ljeto 1973, tonije 23. srpnja te godine, pritvoren, a zatim i
osuen na tri mjeseca zatvora...
Usred Adumovog govora Mortigjija je skoio sa stolice i krenuo prema njemu, ruio je stolice pred
sobom, i vjerojatno bi profesora uhvatio za vrat da ga milicioneri nisu epali, a zatim mu ruke
sputali lisiinama, jer se nikako nije smirivao.
Taj je dogaaj sutradan opisan u svim dnevnim novinama, a Hasanbegovi je bio izvan sebe od
sree i zahvalnosti. Poklonio mu je knjigu pjesama Pabla Nerude, i napisao posvetu koju Adum
nikada nije proitao, jer je, uzrujan, iskinuo stranicu iz knjige, im je doao kui. Ivanka ju je
izvadila iz smea i proitala je, na to je pobjesnio kao nikada u ivotu.
- Ti nita ne razumije! - vikao je. - I nikada nisi mogla nita razumjeti!
Nazivao ju je tada raznim ivotinjskim imenima, zbog ega mu je poslije bilo ao, mjesecima mu je
bilo ao kad god bi se sjetio, i svaki put bi ga preplavila mrnja prema Hasanbegoviu, ovjeku ija
ga je sjena progonila, i kojem je inio zlo, a on je mislio da mu ini dobro.
Sve je, dakle, poelo jer je tu enu iz Saveznoga sekretarijata nazvao Srpkinjetinom, a
Hasanbegovi se zaudio zbog takve rijei. Eto, to uenje moe uiniti.
FREELANDER
91
Odlutao je tako profesor Karlo Adum od onoga to bi rekao vojnicima iz kamiona, kada bi se vratio
da im objasni pokolj konja na cesti. Ve je zaboravio na njih, i opet ga je, s mislima o dogaajima
od prije dvadeset pet godina, poeo hvatati drijeme.
Pred ploom na kojoj je irilicom, prokletom irilicom, pisalo Dobro doli u grad Derventa",
profesor je odluio potraiti prenoite, recimo gradski hotel. Ima pitolj uza se, nema se ega
plaiti.
Skrenuo je prema gradu, vozio se pokraj kua koje nisu imale krovove, i iz kojih su rasla stabla,
topole i divlji slavenski jaseni, koji tuno zaudaraju u jesen i na proljee, zaudaraju na memlu i
smrt, i jedino dobro od njih je to su nekada davali imena kerima onih oeva, koji bi, za njihovo
dobro, svojoj djeci htjeli imenom sakriti vjeru i naciju. Raale su se tako ezdesetih i sedamdesetih
Jasenke, vie iz opreza nego iz straha, raale su se u ovakvim varoima, u derventama, vie nego na

selima, vie nego u Zagrebu, jer su i sela i veliki gradovi bili mjesta gdje nacija nije bila sramota i
neto to treba skrivati. Hrvati su uivali u svome hrvatstvu, Srbi su srbovali, ostali su ih, manjevie, u tome pratili, cvali su po selima i po metropolama svi nai narodi i narodnosti, a u Derventi
su, oprezne i plahe, Jasenke nosile imena po jasenovima koji e jednoga dana nicati iz njihovih
mrtvih domova. Potom su, kako se vozio prema neemu za to je mislio da je centar grada, zaredale
92
MIUENKO JERGOVI
kue s krovovima i itavim prozorima, ali iza kojih nije bilo svjetla, pa stambene zgrade iz
socijalistikih vremena, trgovine u ijim su izlozima mirkale rijetke arulje, neto to je izgledalo
kao zgrada opine, s proeljem sred kojega se vijorila golema srpska zastava, na kojoj je
zlatovezom bio izvezen kraljevski grb. Sto je vie zlata na zastavi, to je ona krvavija. I nigdje nije
bilo ive due, upaljenog svjetla, niti automobila u pokretu. Takva je bila Derventa.
Cijeloga je ivota znao za tu rije. Uvijek je netko bio rodom iz Dervente, ili bi se Derventa
spominjala u radij-skim izvjetajima iz opinskih centara, zatvorenik o kojem je televizija
prikazivala dokumentarac bio je iz Dervente, pa jedan narodni heroj i nekoliko istaknutih ustakih
glavara, ija su se imena spominjala u izdanjima Instituta za povijest radnikog pokreta, koja su,
povremeno, Adumu slali na recenziju. Iz Dervente je bio Nogometni klub Tekstilac, koji se jedne
godine, moglo je to biti sredinom sedamdesetih, plasirao u osminu finala nogometnoga Kupa
marala Tita, i to je onda bila senzacija. U Derventi se, pamtio je i to, rodio Kemal ljoka, half
zenikoga elika, u generaciji u kojoj su igrali Mato Gavran i Mehmed Buza, a koju je trenirao
Marcel Zigante. Rijei koje se esto ponavljaju, s kojima ivimo, ije znaenje donekle poznajemo,
ali ne i njihov puni smisao i sadraj, rijei o kojima nikada ne mislimo, i za koje se ne
zainteresiramo, imaju svoju veliFREELANDER
93
inu, koja raste razmjerno njihovome ponavljanju. Takva je fizika, mehanika, dinamika rijei. Rije
Derventa bila je velika, pa ga je iznenadilo koliko je malo mjesto koje se tom rijeju zove.
Kako je u Derventu uao, tako je i iziao iz nje. I nikakvoga hotela nije vidio.
Vozio je dalje, oi su mu se sklapale, uzalud je traio misao koja bi ga rasanila. Nakon to je
dvatriput ve skoro zaspao, i trzao se svaki put kad mu se, usred treptaja, ne otvore oi, nego ostanu
pokrivene kapcima, kao to je njega njegova Ivanka pokrivala i uukavala debelom slavonskom
perinom kada bi se kasno nou vraao s puta, nakon to je volan u njegovim rukama ve postao
dalek kao Australija, i cesta pred njim daleka, i jedva vidljiva isprekidana crta na njoj takoer
daleka, daleka kao Dicmo i deveti mart 1953, dan Staljinove smrti, profesor Adum shvatio je da je
vrag odnio alu i da se mora zaustaviti prije nego to zaspe. Skrenuo je na prvom proirenju na
cesti, ugasio svjetla i motor, izvadio pitolj iz pretinca, da mu bude pri ruci, premiljao se koji as, i
gurnuo ga sebi u njedra.
Iznenadio se kako je leden, i ve je spavao.
Spavao je starac na sputenome sjeditu staroga volva, zagrebake registracije.
Onaj koji bi naslonio uho na prozorsko staklo, mogao je uti zvuk koji nema ime.
I koji nije hrkanje. A nije tek ni disanje.
94
MIUENKO JERGOVI
Taj zvuk uju, u noima nesanice ili kad zakasne u san, samo one koje su ih voljele, s kojima su oni
proveli ivote.
I vazda, u noima bez sna, one misle, bijesne i rasanjene, da samo njihovi muevi, i nijedni drugi,
tako glasno i kriputavo diu, i kako bi ih trebalo probuditi da prestanu.
A zatim umru ene, umrje Ivanka, i spava starac na sputenome sjeditu staroga volva, zagrebake
registracije...
Odavno je svanulo, pokraj Aduma je tekao promet. Proirenje na kojem se parkirao zapravo i nije
bilo proirenje, nego skretanje na sporedni put. Zaustavljali su se neki ljudi, kuckali mu kljuem po
prozoru, on bi otvorio oi i krenuo da se mai za pitolj, ali ve bi opet spavao, mislei da samo
sanja kako mu nepoznati ljudi kuckaju na prozor, i kako stalno tone iz sna u san. Pamtio ih je:

kratko oiani mladi u gradskome odijelu, postariji fratar u smeem habitu, i jo jedan, neto
mlai, takoer u habitu, zatim trojica fratara odjednom...
Koji udan san, mislio se profesor Karlo Adum u svome snu: tako jasno vidi te ljude, na svakoga je
u strahu pokuao povui pitolj, i onda ga vie ne bi bilo, jer je potonuo nie, u sljedei san.
I zato toliko fratara?
Uplaio se kako moda umire. Boji slubenici ispraaju ga na drugi svijet, neto bi mu htjeli rei,
ali on ih rastjeruje pitoljem.
Uplaio se i probudio.
FREELANDER
95
Bilo je tano onako kako mu se i priinilo u snu:
Bio je starac, koji je spavao na sputenome sjeditu staroga volva, zagrebake registracije,
parkiranog usred skretanja na sporedni put, pokraj ploe na kojoj je pisalo Plehan. U asu dok mu je
srce ludo udaralo pokraj njega provlaio se kamioni koji je skretao prema Plehanu. Iz kabine je
izvirivalo zaueno lice postarijeg ovjeka. Niti je psovao, niti je trubio, jer se profesor parkirao
malne posred ceste, nego se samo udio.
Podigao je sjedite, pitolj mu je kroz koulju kliznuo sve do trbuha, topao kao ivi stvor. Vratio ga
je u pretinac, upalio auto i nastavio putovanje. I dalje je bio zabrinut zbog svoga sna. Sto bi trebalo
znaiti da su mu toliki ljudi kuckali na prozor? I zato su veina njih bili sveenici, redovnici?
Kau, to je ovjek stariji, barem u naim krajevima, to biva sve blii Bogu i Crkvi. Pone mu se
vraati vjera, ako ju je prethodno ikada i imao, odlazi na nedjeljne mise, moi prste u svetoj vodici,
pa se kria, kleca i posre, kao kakva baba u crnini. Mlai se tome, naravno, rugaju, ali i oni e, ako
jednom ostare, otkriti vjeru, kao to ju na Balkanu, evo ve ezdesetak godina, a moda i vie,
moda i itavo stoljee, ljudi pred smrt otkrivaju. I profesora kao da je u posljednje vrijeme poela
hvatati ta groznica. etkao bi oko crkve u Sigetu i gledao ene iz provincije u crnini, s ogrlicama od
lanih bisera i zlatnim broevima usred kojih je narisana djevica Marija, kako dovode djecu,
musave deke, krasta96
ve od kopanja nosa, i njihove tihe i uredne sestre, uzore katolikoga enstva, da pri svetoj misi
okrijepe i proiste duu, i zavidio im je, nesretni profesor Adum, jer nije dio njihovoga svijeta.
Mogao je ui u tu crkvu, ionako ga nitko ne bi prepoznao, a znao je, barem poprilici, kada treba
ustati, kleknuti, sjesti, kada se prekriiti, ispruiti jezik, na njega primiti tijelo Kristovo, tako da nije
imao stvarnoga razloga za strah da bi mogao, makar i u neijem pogledu, biti potjeran ili izopen
kao tuinac. Ali svejedno, bilo ga je sram ba kao tuinca, i nije mogao pripadati onima za ijim je
zajednitvom udio.
Strano je biti tuinac, pomiljao je dok ih je svake nedjelje gledao pred sigetskom crkvom, strano
je ne moi prekoraiti prag koji prelaze svi drugi, strano je, strano je, strano je, mantrao bi, i
lupkao metalnim vrkom svoga planinarskog tapa po asfaltu, i tako bi na jo sedam dana odgaao
svoj prvi ulazak u crkvu.
S ranoga proljea 1945, dok su po stablima i kandelabrima visjeli komunistiki sumnjivci, po kojim
se nahvatala prva jutarnja rosa, mama Cica vodila ga je na zornicu. Iako je trajao redarstveni sat, i
naokolo ile ophodnje, dvojica po .dvojica, to regularnih ustaa a to crnaca, ona se upa-radila u
svoj najbolji svileni komplet, preko kojega je prebacila pelerinu, a preko nje jo i mrtvu lisicu, pa je
tako ila, drei ga za ruku, i lovila po sebi, po svojim grudima, kosama i nogama, bojovnike
poglede, kao to biljka
FRFFI A N n F R
Q7
mesoderka lovi muice i kukce. U lakiranoj torbici, jedva veoj od kutije cigareta, nosila je
propusnicu, potpisanu od pukovnika VVernera Weissemanna, kojemu je to, openito, bio posljednji
potpis prije nego to je sjeo u crni mercedes i zaputio se na neizvjesno putovanje prema Hamburgu,
gdje ga je ekala, ah tugo moja, njegova Margarita. Ziza, kako ju je on zvao, dvije godine
podsjeala ga je na njegovu Margaritu, a Karlo, mali Karlo u crnoj uniformi, podsjeao ga je na

Horsta, Margaritinoga malog neaka, kojemu je iz Sarajeva nosio sablju, pravu tursku sablju, kojom
su, tako je pisao Horstu, asni turski oficiri sjekli glave razbojnicima. A onda je sve, gotovo u asu,
propalo, nestalo, sruilo se, i VVerner je kretao na svoje posljednje, beznadno putovanje, svjestan da
iv nee stii do Hamburga. Nije upitao Zizu to e joj propusnica za nono kretanje, i to ba sad
kada su ustae sasvim izgubile glavu, pa ih se treba i po danu uvati, nego je dentlmenski stavio
svoj potpis, kao ruu za lijepo sjeanje.
Upitao je mamu Cicu to to visi po drveu. Lie, rekla mu je. uti, betijo nijedna, rekla mu je. To
po drveu vise oni koji su mrzili naega Poglavnika, rekla mu je, a on vie nije postavljao pitanja,
nego je s jezom mislio ima li meu objeenima i takvih koje su drugi obijedili, kao kad te obi-jede
da si loptom razbio prozor, iako su oni voljeli Poglavnika, a prozor je razbio netko drugi. Mislio je o
takvima, i silno se uplaio da se i on ne nae meu njima.
9R
Zavirivao je prema njihovim licima, s kojih su se tako smijeno beile zauene oi, a iz usta
izvirivali krumpirasti jezici, jezici onih koji su izdali Krista, da se u jednom trenutku Karlo
nasmijao.
emu se smije, upitala ga je. Smijem se kako je hladno, slagao je prvo to mu je na pamet palo, a
mama Cica je uzdahnula, tako duboko je uzdahnula, da je njezin uzdah odjeknuo niz prazne
plonike, i jedini se tog jutra uo glasnije od potplata ustakih ophodnji.
I nitko mamu Cicu nije upitao za propusnicu. A Karlu je bilo malo ao, jer bi volio da netko vidi
kako im se pukovnik Werner osobno potpisao. emu takva ast, ako im nitko ne zatrai propusnicu.
U crkvi, na zornici, bilo je jo troje ljudi.
Starac s kanilom u grlu, ije je utavo disanje zvualo poput parne lokomotive na vlakiu koji mu
je colonello donio iz Torina. Starca su zvali don Anelko, a on bi se samo klanjao na sve etiri
strane, jer ga se jo netko sjea. Nekad davno, jo u prolom stoljeu, bio je sarajevski upnik,
doveo ga je Stadler iz Zagreba, i o njegovoj su se pobo-nosti govorila uda. Nikada u svojih
osamdeset godina don Anelko nije propustio zornicu, ni sada kada je u crkvu dolazio iz bolnice na
Koevu, s plunoga odjeljenja na kojemu svi ite kao lokomotiva na colonellovom vlakiu.
U prvome se redu molila asna sestra Edita, don Antu-nova spremaica i kuharica, mrava Slovenka
kukastoga
FREELANDER
99
nosa, za koju se govorkalo da je idovka. Moda jest, moda nije, to bi znao samo nadbiskup Ivan
Evanelist, odgovarala je na to mama Cica. A Karlo bi uao pod stolom, sluao kako se iz nedjelje
u nedjelju, od ruka do ruka, ponavlja pria o tome je li sestra Edita idovka ili nije idovka, ali se
nije usuivao predloiti da upitaju nadbiskupa Ivana Evanelista, kad za Uskrs ponovo bude dijelio
bombone u svilenim papiriima i male zelene zeeve, nainjene od tijesta.
Iza asne Edite je, kao njezina sjena, sjedio mutavi Kamilo, koji nije znao izgovoriti rijei u kojima
su bili r, 1, i , i nikada nije iao u kolu, ali je dobro gaao iz prake, i bio je vrlo poboan.
Mumlao je molitve, u pravo vrijeme inio sve molitvene pokrete, i spavao je na otirau za cipele,
ispred upnoga dvora, a kada bi zahladilo, don Antun bi ga putao unutra, da spava u podrumu.
Razoarala se mama Cica, o kako se silno razoarala, kada je vidjela da jutros u crkvi nema nikoga
osim njih troje!
Mislila je da e doi, pa se osvrtala prema ulazu, sve dok se nije pojavio don Antun, i pozvao brau
i sestre da se pomole. Na to se mama Cica rezignirano prekriila, i to u nevrijeme, kad krianju nije
bio red, a don Antun ju je ljutito pogledao.
Nasmijao se Karlo. Zvonko, kao da se kristal prosuo niz ledenu crkvu.
100
MIUENKO JERGOVI
Uto je urno, kriputava koraka u novim i sjajnim izmama, uao u crkvu general Drinjanin.
Eno ga, otelo se mami Cici. Osvrnuo se i ugledao je generala u asu u kojem je ovaj klecnuo, poput
kakve princeze u bajkama, poput Pepeljuge, koja stie na zornicu da se oisti od grijeha noi.
Hrabri general Drinjanin, koji odabire, prepoznaje i po stablima vjea one koji ne vole Poglavnika.
Ostao je u dnu crkve, duboko u sjeni stupa, izmeu dvojice ustaa, od kojih je jedan na glavi imao

fes, crni fes, kakve su nekada davno, u turska vremena, nosili krani.
Karlo nije prestajao gledati prema njima, a mama Cica se usred mise poela vrzmati, osvrtati se, i
gledati da se nekako premjeste. Uzalud se don Antun nakaljavao, pa je podizao glas, i kretao kao
da e se sjuriti niz crkvenu lau i uhvatiti za uho nemirnu Boju ovicu, nju nije za to bila briga,
nego je, im se sveenik ponovo okrenuo prema oltaru, zgrabila dijete za ruku, i odvukla ga do reda
u kojemu je bio general Drinjanin.
- Vidjet e ti jo svoga boga! - rekla mu je, jer nije potrao.
Tiho, ali sasvim razgovijetno izgovarao je general molitvene formule. Znao je svaku rije, i svaku
bi izrekao u istome asu kad i don Antun. Njegovom je tenoru, skoro ve i sopranu,
karakteristinome za popove tog vremena, general pruao muevnu podlogu bas-baritona. Don
im
nosa, za koju se govorkalo da je idovka. Moda jest, moda nije, to bi znao samo nadbiskup Ivan
Evanelist, odgovarala je na to mama Cica. A Karlo bi uao pod stolom, sluao kako se iz nedjelje
u nedjelju, od ruka do ruka, ponavlja pria o tome je li sestra Edita idovka ili nije idovka, ali se
nije usuivao predloiti da upitaju nadbiskupa Ivana Evanelista, kad za Uskrs ponovo bude dijelio
bombone u svilenim papiriima i male zelene zeeve, nainjene od tijesta.
Iza asne Edite je, kao njezina sjena, sjedio mutavi Kamilo, koji nije znao izgovoriti rijei u kojima
su bili r, 1, i , i nikada nije iao u kolu, ali je dobro gaao iz prake, i bio je vrlo poboan.
Mumlao je molitve, u pravo vrijeme inio sve molitvene pokrete, i spavao je na otirau za cipele,
ispred upnoga dvora, a kada bi zahladilo, don Antun bi ga putao unutra, da spava u podrumu.
Razoarala se mama Cica, o kako se silno razoarala, kada je vidjela da jutros u crkvi nema nikoga
osim njih troje!
Mislila je da e doi, pa se osvrtala prema ulazu, sve dok se nije pojavio don Antun, i pozvao brau
i sestre da se pomole. Na to se mama Cica rezignirano prekriila, i to u nevrijeme, kad krianju nije
bio red, a don Antun ju je ljutito pogledao.
Nasmijao se Karlo. Zvonko, kao da se kristal prosuo niz ledenu crkvu.
100
MIUENKO JERGOVI
Uto je urno, kriputava koraka u novim i sjajnim izmama, uao u crkvu general Drinjanin.
Eno ga, otelo se mami Cici. Osvrnuo se i ugledao je generala u asu u kojem je ovaj klecnuo, poput
kakve princeze u bajkama, poput Pepeljuge, koja stie na zornicu da se oisti od grijeha noi.
Hrabri general Drinjanin, koji odabire, prepoznaje i po stablima vjea one koji ne vole Poglavnika.
Ostao je u dnu crkve, duboko u sjeni stupa, izmeu dvojice ustaa, od kojih je jedan na glavi imao
fes, crni fes, kakve su nekada davno, u turska vremena, nosili krani.
Karlo nije prestajao gledati prema njima, a mama Cica se usred mise poela vrzmati, osvrtati se, i
gledati da se nekako premjeste. Uzalud se don Antun nakaljavao, pa je podizao glas, i kretao kao
da e se sjuriti niz crkvenu lau i uhvatiti za uho nemirnu Boju ovicu, nju nije za to bila briga,
nego je, im se sveenik ponovo okrenuo prema oltaru, zgrabila dijete za ruku, i odvukla ga do reda
u kojemu je bio general Drinjanin.
- Vidjet e ti jo svoga boga! - rekla mu je, jer nije potrao.
Tiho, ali sasvim razgovijetno izgovarao je general molitvene formule. Znao je svaku rije, i svaku
bi izrekao u istome asu kad i don Antun. Njegovom je tenoru, skoro ve i sopranu,
karakteristinome za popove tog vremena, general pruao muevnu podlogu bas-baritona. Don
frffi mnrs
mi
Antun je kliktao poput galeba, Drinjanin je brundao poput tenka, i bila je to, barem za Karlovo uho,
savrena zornica. Svi oratoriji i simfonije, rekvijemi i pasije, sve glazbene muke i uskrsnua, kojih
se nasluao kao odrastao ovjek, nisu se mogli mjeriti s dojmom koji je ostavljao taj jednostavni
sklad dva muka glasa, ispod objeenika po kojima se nahvatala jutarnja rosa, dok su se mijeali
slatkasti miris tamjana i slatkasti miris raspadajuih ljudskih tijela.
General je napustio crkvu prije kraja mise.
Njih dvoje morali su se pomaknuti da izae van. Njegovi pratitelji nisu izali, nego su bezobrazno i

posve otvoreno gledali mamu Cicu, kako joj se ispod sjajne i glatke crne svile ocrtavaju jo uvijek
mlade i jedre grudi, s bradavicama koje su iskazale hvalevrijednu hrvatsku spremnost, dok je
general Drinjanin prolazio pokraj nje, i vjerojatno se opasaem oeao o njezinu intimu. Usrdno se
mama Cica molila Bogu pod pogledima te dvojice, a oni su se, dodatno uzbueni time to ih gleda
njezino dijete, iivljavali na njoj, inili joj sve to im je na um palo, obeastili joj tijelo i duu, dok
je tuna i nezadovoljna plovila metafizikim sferama.
Tada su posljednji put vidjeli generala Drinjanina, i tada je Karlo posljednji put bio u crkvi. Jedva
petnaestak dana kasnije stigla je sloboda, partizani u pranjavim kundurama i opancima, prljavi i
oznojeni, donijeli su vonj luka i lizola, praka protiv buha i stjenica, i ustajalih govana. Mama Cica
Ifl? Uli IFNKfl IFRfinVIf!
ih se prvih nekoliko dana gadila, siktala je protiv njih, i tukla Karla jer nikako nije mogao nauiti
formulu u kojoj se nije spominjala Mona Grazia i modistica, a onda se naviknula i na njih, pa se,
dok je prolazila Aleksandrovom, koja se sada zvala Titovom, a jo juer Pavelievom, privijala uz
njihova tijela i njihove mitraljeze i ubrzano se privikavala na mirise komunizma.
A tata, nevidljivi tata, koji e tako lako ieznuti iz svakog sjeanja, i nee ivjeti u profesoru Karlu
Adumu ni koliko VVinston Churchill ili Aldo Moro, tata je i pod komunistima samo sjedio,
proklinjao roenoga brata, i strugao s etiri svoja nokta po kuhinjskome zidu, sve dok se ne
onesvijesti od bola. Pokraj crkve se moralo proi kao pokraj privida, sna iz prolosti, pokraj aveti
preleanih zaunjaka. Dok su s nedjeljne mise izlazili ljudi koje je poznavala, roaci tate Ilije, prvi
susjedi, mukarci s kojima se jo prije rata gledala, i oni koji su je vidjeli dok se u ratu gledala s
njemakim i talijanskim oficirima, ona se pravila da ih ne vidi. Pozdravljali su je, ali mama Cica je
gledala kroz njih, lijepa, mlada i nasmijeena, vidjela je kroz njihova tijela i glave bolju budunost u
punom njezinom sadraju. Vidjela je komunizam i uvjerila se da on nije puka tlapnja, nego neto
emu treba teiti, emu se treba radovati i za to treba poloiti svoje jo uvijek mlado i privlano
ensko tijelo.
Karlo je shvatio da se tako, s vremena na vrijeme, poinje ivjeti ispoetka, i da se ivot sastoji od
nekoliko manjih
FREELANDER
103
ivota, u kojima ovjek promijeni razliita lica. Sve do onoga posljednjega, s kojim staje sam pred
Boga. Da li ba pred Boga?
Kao i toliki drugi starci, profesor Karlo Adum plaio se odgovora na to pitanje. Lani je navrio
ezdeset petu, uskoro e biti jo godinu stariji, sahranio je sve svoje, jasno je osjeao gravitaciju
groba, i pouzdano je znao kako pred njim stoji samo praznina, i nita drugo. Strah od nje mogao je
odgoditi samo da je pobijedio svoj sram i jedne nedjelje preao prag crkve u Sigetu.
Sad kada je bio daleko od Zagreba, inilo mu se, kao i uvijek u takvim prilikama, da su za njega
otvorene sve crkve ovoga svijeta, pa i ona sigetska, i da e, kada se vrati kui, ui u nju, i zahvaliti
Bogu to ga je uvao na putu.
Kada je u ljeto 2001, u bolnici u Varadinskim Toplicama, umirala mama Cica, on joj je ve godinu
dana, svakoga vikenda, odlazio u posjetu. Nekada bi s njime ila i Ivanka, ali ee je odlazio sam.
Rekli su mu da je mama Cica oboljela od Alzheimerove bolesti, da njezin odlazak moe potrajati, i
da za njega moe biti bolan, iako je njoj manje-vie svejedno. Sva njezina patnja staje u kratku
popodnevnu uznemirenost, izazvanu promjenom vremena, a na lijenicima je da joj pomognu da i
to izbjegne. Mama Cica odlazila je u raj, zaboravljajui sve ono to ovaj svijet razlikuje od raja.
Upitao je doktoricu Jambrei kako to njega moe zaboljeti majina bolest. Ona ga je iznenaeno
pogledala, i rekla mu:
104
MIUENKO JERGOVI
- Moda nikako, ako ostanete hladni.
Bila je to uvreda, jo jedna u onom nizu koji je zapoeo drug unjar, kada mu je objanjavao
etimologiju njegovoga prezimena. Pamtila ga je Jambreika iz tih vremena, bila je ona tada
partijska sekretarica na Rebru, pa su je 1990. potjerali.
- Nisam ti ja kriv! - viknuo je za njom niz bolniki hodnik.

- Gospodine, molim vas da se suzdrite, ovdje borave bolesnici - odgovorila mu je.

Mislio je, dakle, da ga tefa Jambrei potkubava - kak bi se to kod njezinih reklo - i nije vie
razmiljao o tome kako bi ga mogla zaboljeti majina bolest.
Tog ljeta rano su poele vruine. Ivanka je tri puta tjedno kupovala Plavi oglasnik, biljeila brojeve
telefona onih koji prodaju kue na Hvaru, Koruli i Brau. Govorila mu je kako je posljednji as da
kupe kuu, jer cijene e uskoro biti tako visoke da e kue na otocima kupovati samo Englezi i
Rusi. Hrvati su hulje, podravao ju je, govna su Hrvati: diu cijene, prodaju kao ludi, a nadaju se da
e sve to opet biti njihovo, kao proli put kada su prodavali Srbima, pa su devedesetih u bescjenje,
ili besplatno, te kue uzeli natrag.
Ali nisu Englezi Srbi, nisu Rusi Srbi, to se sad proda, zauvijek se prodalo. Sutra e Hrvati u
Dalmaciji biti samo policajci, sobarice i kurve za stare debele Engleze. I muke, i enske. Nee
Dalmatincu biti mrsko za dobre pare lei pod
FREELANDER
105
starog Georgea, a George e ga slatko taslaiti dok mu oi ne ispadnu i dok mu njegovo hrvatstvo
na nos ne izae. Ali i tada, ostat e mu tiha nada da e opet doi neka 1991, i da e srpske vikendice
opet biti nae vikendice.
Tako je Ivanki govorio, ona se grozila, prijetila mu da uti, jer bi ga netko mogao uti, molila ga da
ne prostaci, a on je bio sve gori i gori. Htio je da joj nekako ubije volju za tom vikendicom,
uasavala ga je njezina ideja da kupuju kuu na nenamjenski kredit, ali joj to nije mogao otvoreno
rei, nego je sve zornije i anatomski preciznije opisivao dalmatinske sobarice, koje oralno
zadovoljavaju mlade i nervozne ruske mafijae, dok ovi telefoniraju i naruuju ubojstva po Moskvi,
i dalmatinske galebove, koji lijeu pod melankoline i pjesniki raspoloene umirovljene londonske
obuare.
A onda ga jedne subote mama Cica prvi puta nije prepoznala.
- Tko ste uostalom vi, drue, da me uznemiravate dok se pripremam za doek druga Rate
Dugonjia? Znate li vi tko je Rato Dugonji? Bjeite odavde, jer nae li vas tu, zavrit ete u
bajbokani.
- Majko, ne ludi, to sam ja, tvoj sin Karlo.
Na to se mama Cica smijala kao luda. Umalo se udavila vlastitim smijehom, sestra ju je morala
udarati dlanom po leima i vratu, ne bi li iskaljala zrak, jer mama Cica je smatrala kako je silno
duhovito da taj starac tvrdi da je njezin sin. Pa gdje to ima, i kada je to bilo, da je sin trostruko
stariji
106
MIUENKO JERGOVI
od majke? Ona je, naime, bila mlada sarajevska krojaica, predsjednica Narodnoga odbora u
Starome gradu i visoka dunosnica Crvenoga kria, i nije imala vremena za gubljenje. Vikendom je,
zajedno sa svojom brigadom, odlazila na gradnju stadiona na Koevu, koji e jednoga dana biti
mjesto na kojem e omladina doekivati druga Tita. Ona drugu Rati Dugonjiu treba predati raport
o tome dokle je stigla izgradnja, a ovaj ia je gnjavi. Kae da joj je sin, a stariji je od onoga
ustakog zloinca Ademage Meia.
Profesor Adum bio je potresen time to je mama Cica u tako kratkom vremenu izgubila dodir sa
stvarnou. Jo prologa je tjedna prilino normalno s njime razgovarala. Zato je u nedjelju, rano
izjutra, ovoga puta s Ivankom, ponovo otiao u Varadinske Toplice. Vodio ju je da mu bude lake
kad ga mama Cica ne prepozna. Pustio ju je da ue prva u sobu.
- Eh, eh, eh, evo meni moje snahe - obradovala se mama Cica - dugo te, duo, nije bilo, bit e skoro
mjesec dana, znam, znam, nije tebi lako na ovakav put ii. Da mi je netko priao, ne bih mu
vjerovala: odraslome da se pod stare dane javi muka u autu, e za takvu bolest ni ovi doktori nisu
uli, pitala sam ih. Ali neka si ti meni dola, duo moja... -raspriala se s Ivankom, a njemu sve
otresa mrvice s revera, pa mu zatee kravatu:
- Vidi ga, starac je ve, a nikada nije nauio vezati kravatu kako treba!
FREELANDER

107
Sljedee je subote opet sam krenuo u Varadinske Toplice. Mama Cica sjedila je u svojoj fotelji, i
nije se micala. Gledala ga je tupo, kao da su joj oi nainjene od drveta, i samo ih je dobro obojila i
naminkala neka Baba Penavua. Ruke je bezvoljno drala u krilu, svaki joj je nokat bio obojen
drugom bojom, jedan zelen, drugi ut, trei sme. Bili su to flomasteri, koje su starci dobivali u
vrijeme jutarnje kolice: da crtaju svoje kue, radna mjesta, vikendice, Dubrovnike svojih mladosti i
duboke slavonske ume. Akademik Flis, na najvei jezikoslovac, koji je svojedobno Tumana
pokuao uiti razumijevanju jezika, a kad ga Tuman nije htio sluati, Flis ga je poslao vrit, crtao je
kuicu s dva prozora i vratima, i iznad nje golemo nasmijano sunce s brkovima.
- Zakaj sunce ima brkove? - upitala ga je doktorica Jambrei.
- Da bu lepe, i da ga se deca ne plae! - odgovorio je veselo akademik Flis.
A mama Cica samo je grabila flomastere po stolu, i potajice si prebojavala nokte. Sestre su joj to
branile, oduzimale su joj bojice, a ona bi se tada, pokunjeno kao pokisla kuja, zavlaila iza ormara, i
tamo tiho cvilila. Nitko je ne bi ni vidio kad bi opet izala i grabila novi flomaster. Nakon to
preboji nokte na rukama, mama Cica skidala je papue i arape, i bojala nokte na nogama.
Svakoga je ponedjeljka i petka sestrinski zbor organizirao veliko ienje mame Cice. Poinjalo bi
izjutra, klistira108
MIUENKO JERGOVI
njem - koje je mami Cici silno imponiralo, pa bi tokom tih rituala o sebi govorila kao o George
Eliot, Almi Mahler ili arah Bernhardt. ienje se nastavljalo, zajedno s drugim bolesnicama,
pranjem kose i kupanjem, a onda bi, sve do veeri, acetonom, kozmetikim kremama i preparatima
s mame Cice skidani brojni ostaci njezine minke. Najdue je, naravno, trajalo ienje noktiju.
Tada bi bila jako tuna. Dok su joj skidali minku, uiv-ljavala bi se u ulogu skojevke, koja je
kanjena jer se predavala buroaskim uicima, minki, ipki i grudnjacima.
- Samo me nemojte iati do gola! - molila je.
Karlo je stajao pred njom, opustoen, sam, i na rubu plaa.
Ona ga je gledala kao to se gleda u zid.
- Tko sam ja? - upitao je.
Trgnula se, probudila poput indijskoga monaha iz estomjesene meditacije, vratio joj se sjaj u oi,
pogledala ga je:
- Nitko. Nitko. Nitko - vedro je ponavljala.
- Kako nitko, uje me da govorim?
- Lijepo - smijala se - ti si nitko, moja srea, i sad me kua.
- Cico, ja sam ti sin.
- Ne daj Boe, mogao si biti. Ali nisi, nego si nitko.
- Sin sam ti.
- Malo je nedostajalo da bude. Zanijela sam ja s onim trotlom. Bila je zima, minus dvadeset, a kraj
marta, 1940,
FREELANDER
109
kad sam ostala trudna. Jo je on imao deset prstiju na rukama, ali znala sam dobro kakav je.
- Eto, sve si tano rekla, 27. oktobra 1940. ja sam se rodio.
- Nisi! - smijala se mama Cica i pljeskala rukama - nisi, sreo moja, jer sam uzela sve novce iz
ladice, kupila voznu kartu, i otila gospoi generalici Vinogradovoj Nataliji, u Beograd, preko puta
Bajlonove pijace, i ona ti je probola srce pletaom iglom. Iskrvarila sam te, duo, i to je
najpametnije to sam u ivotu napravila.
- Nemoj to govoriti.
-1 sad si mi doao kao nitko, da me na to podsjeti.
- Majko, ti si bolesna.
- Tako je, bolesna sam. Jo vie od toga - umirem. Svaki put kad sestra Slavka promijeni posteljinu,
mislim da mi je zadnja, pa njukam svjeu plahtu. Lavanda, sreo, mirie plahta na lavandu, na

Hvar, zadnji put, a meni drago. Nikada nisam bila sretnija nego sad.
- I zaboravila si da si me rodila. To je Alzheimerova bolest, senilna si, ishlapila, izvjetrila kao kisela
voda.
- Ili kao coca cola, fanta i sprite! Umrje na papa Ivan Pavao, Bog mu dao najljepu svoju odaju, a
on je, dragi, pio taj sprite. Meni se, zna, ne svia. Nekako je kao da pijem gazirani parfem. A
njemu se, mueniku, eto sviao. Zato nedjeljom, poslije mise, i ja traim da mi donesu sprite, da se
njega sjetim. I nikad mi ne daju sprite, misle luda baba, uplja glava, pa mi daju razrijeeni
malinovac. Pijem ja, i
110
MIUENKO JERGOVI
pravim se da je to sprite. Neka im bude kada ih veseli. Kae Alzheimerova bolest? Papa je bolovao
od Parkinsonove. To je neto drugo, a opet je slino. Odumiru stanice u mozgu. Ako ih veseli, neka
im bude Alzheimerova bolest. Meni ni u dep, ni iz depa.
- Mene bi veselilo da opet bude moja mama Cica.
- A je li - smijala se - e, pa alim sluaj, ali ne mogu te uveseljavati kad ne postoji, nema te, hvala
Bogu, probo-den iglom gospoe Natalije, iglom kojom je svome unuku Serjoi plela dempere. A
Serjoa je umro mlad, moglo je to biti 1963, srce ga prekinulo dok se sunao u Zaostrogu. Tada
sam, vidi, prvi puta pomislila kako je dobro to te nemam. Da je gospoda Natalija Serjoi na
vrijeme probola srce, ne bi bilo tolike tuge. Ubilo ju je, nesretnicu, kad su joj rekli da je umro. Nisu
ga ivog dovezli do Ploa. Vie se nikada jadnica nije oporavila.
- Eto, tako, a sad idi, i opet mi doi da me usrei - jo je rekla, a profesor Adum, stari profesor,
stajao je jo dugo nasred sobe, dok su mu se niz obraze slijevale suze. Poslije su ga sestre odvele do
ambulante, doktorica Jambrei dala mu je neki koktel za smirenje.
Tako mu je, stara partijaica, zabola iglu od injekcije, da ga je ruka dva tjedna boljela.
Odspavao je malo na otomanu, a onda su ga kolima hitne pomoi prevezli u Zagreb. Ivanka je
sutradan ila u Toplice po volvo. Naravno, svratila je kod mame Cice.
FREELANDER
111
- Je li te poznala? - upitao ju je.
- Jest - Ivanka nije mogla slagati.
Namuila ga je tog ljeta, tako da je njezinu smrt doekao kao olakanje. Prepoznavala bi ga samo
kada je bio s Ivankom, a kada je dolazio sam, ili je bio netko nepoznat ili je bio nitko. Jednom ju je
uspio uzrujati svojim zapitkiva-njima, pa je poela vikati neka joj kae to je ako ve tvrdi da je
neto. ovjek? Nije dovoljno. Svaki je ovjek jo neto. Profesor historije? Ama, molim te, to bi za
sebe mogla rei i neka mrtva knjiga, i kompjutor bi za sebe mogao rei da je profesor, i to ba
historije. ovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, jo neto. to jo?
- Onaj tko to ne zna, taj je nita! - radovala se na kraju kao malo dijete.
A s Ivankom bi priala kao ena s drugom enom, i voljela ju je tog ljeta, kao to nije nikada ranije.
- uvaj mi ovu moju nesreu - govorila je i pokazivala na Karla - on nita ne bi znao bez tebe.
Onoga posljednjeg dana, bila je srijeda, zvonio je telefon u zbornici, ravnateljica je dola po njega
usred sata.
- Je li mi umrla mati? Recite, oekujem da se to dogodi, nemojte me zavlaiti.
- Nije umrla, ali morate odmah krenuti k njoj.
S druge strane ice bila je Jambreika. Hladno mu je rekla da ga majka eli vidjeti, i da uskoro vie
nee imati priliku da joj ispunjava elje.
112
MIUENKO JERGOVI
Ivanka je htjela ii s njim, ali nije joj dopustio. Navaljivala je, pa je poeo vikati.
- Ovo je zadnji as da ostanem sam s njom, i da joj kaem sve to imam!
Pustila ga je, ali pod uvjetom da ga netko odveze. Potar je rekao da moe on. Do Varadinskih
Toplica nisu progovorili rijei. Ostao je da ga eka u kafiu pokraj parkiralita. Profesor Adum
vratio se oko ponoi.

- Kako je? - pruao mu je Potar ruke.

- Gotovo - odgovorio je, dok su mu se ruke mrtvo ljuljale, kao dva suha bakalara pokraj ulaza u
samoposlugu.
Nikome nije ispriao to se unutra dogaalo.
Mama Cica ga je prepoznala. Bila je strano uplaena, pokuavala je zagrliti zrak oko sebe, traei
njegove ruke.
Sino je naglo bila oslijepila. Vjerojatno atipino krvarenje u mozgu, rekla je Jambreika. On se
izmicao, bjeao je od ruku koje ga, zapravo, nikada nisu zagrlile na nain na koji, barem kako je on
zamiljao, majke grle svoju djecu, a mama Cica je plakala, molila ga da ju dri, da ju ne da, da ju
uva.
Kada se malo smirila, rekla mu je kako zna da odlazi, i kako joj je ao to ga vie ne moe vidjeti.
On je samo utio. Hvatao ga je bijes, i toga se plaio. Mislio da e je udariti. Pokuavao da pronae
taku u kojoj bi se mogao saaliti, taku u kojoj e se prelomiti i pasti joj u zagrljaj. Znao da e
aliti to je nije zagrlio.
FREELANDER
113
Ali nije se prelomio. Ni tada, ni nekoliko sati kasnije, kad ga je molila da joj dovede sveenika.
- Polako, doi e - govorio joj je. A kada ga je sestra na hodniku pitala da li da zove sveenika,
odgovorio je neka joj to ne pada na pamet. Ni njoj, ni ludoj Jambraiki.
- Noas ovdje nee biti popova! - zaurlao je.
Poslije je doao neki fratar, duge bijele brade, a profesor Adum ga je poslao u vraju mater. S druge
strane vrata mama Cica molila je neka pusti fratra.
- Samo preko moga lea - vikao je - ivot ste mi upropastili!
Fratar ga je gledao, nije znao to da ini, ovakav mu se sluaj jo nije dogodio. Pola sata kasnije
mama Cica prestala je disati. Kao u rijei, naprosto je - izdahnula. Profesor Adum se okrenuo, i bez
rijei je iziao van.
- Kako je? - pruao mu je Potar ruke.
- Gotovo - odgovorio je.
Poslije mu je, na putu prema Zagrebu, ispriao kakvih je problema imao neki Meursault kada mu je
umrla majka. Pa to je strano, zgranuo se Potar. Uzalud ga je profesor Adum pokuavao uvjeriti
kako to nije strano. Sto je s njime bilo na kraju, pitao je Potar. Osudili su ga na smrt, rekao mu je
profesor. Ispravno, zakljuio je Potar. I tako su se, pomalo u smijehu i vicu, dovezli do Zagreba.
Sprovod na Mirogoju bio je kao da sahranjuju vrapca. Malen i tuan. Profesor je bio raznjeen time
to su na
114
MIUENKO JERGOVI
ispraaj mame Cice dola dva starca, gospodin Mirzet Fetahagi, roeni Zagrepanec od svojih
devedeset i pet, i gospodin Petar Srzenti, visoki snani Bokelj, petnaestak godina mlai, pa su se s
dvije strane rake ljutito gledali, u onome ivom mukom neprijateljstvu, koje mukarce ini
najslinijim lavovima ili tigrovima, i koje je, openito govorei, najplemenitije neprijateljstvo koje
postoji meu ljudima. Srcu je blisko ratovati zbog ene, a ne zbog dravnih, vjerskih ili politikih
razloga.
Osim te dvojice bila je jo samo Ivanka.
etvorica grobara spustili su koveg, nitko se nije udio to nema sveenika, jer se pokojniine vjere
nisu ni sjeali.
Karlo se osvetio mami Cici tako to joj je sakrio Boga kad ga je prvi puta u ivotu zatrebala.
Vozio je i dalje kroz pustaru, pokraj ruevina i minskih polja, kroz zemlju Posavinu, u kojoj su, za
udo, ureena samo katolika groblja. Oko njih oiene su mine, posijana je engleska travica,
usjajeni nadgrobnici od crnog i bijelog mramora, pozlaeni krievi i ureena grobljanska kapelica.
Na svakome groblju pokraj kojega je proao bilo je posjetitelja. Pokraj ceste stajali su parkirani auti
slavonsko-brodskih i zagrebakih registracija. Iako je bio radni dan, izbjegli su Bosanci, oni ije su
se kue pretvorile u antike ruevine, obavljali svoj posmrtni ritual. Naprosto su uivali u tome da
usred niega, u zemlji smea, korova i hravih

FREELANDER
115
mina Jugoslavenske narodne armije, ureuju poivalita svojih mrtvih, i die se pred okolnim
Srbima sjajnim stanjem smrti u Hrvata. Srbima, naime, nije ni na kraj pameti da svoja groblja tako
ureuju. Provezao se profesor pokraj dva-tri. Zarasla su u travuljinu, kao sva normalna groblja na
svijetu, nema posjetitelja, i tek ponegdje se uti svijea votanica i oi para pokoji plastini cvijetak.
Tuman je Hrvate nauio da budu ponosni na umijee umiranja, na svoje mnogobrojne leeve, na
nadgrobnike i rugobne keno-tafe palim dragovoljcima, na pozlatu sa svojih grobljanskih krieva, i
na to to hrvatskih sela u Posavini vie nema, a hrvatska groblja cvjetaju kao nikad.
to bi sad bilo, pomislio je, kada bi iziao iz auta, i priao spomeniku na kojem klei ena u crnini,
pa joj ispalio metak u potiljak?
I dalje su ga iskreno uzbuivale te pitoljske misli. Otkad je krenuo iz Zagreba, sigurno je u mislima
ubio barem dvadesetak ljudi. Tako se, dakle, postaje masovni ubojica na ameriki nain. Nabavi
prvo oruje, i onda shvati to si sve propustio dok si nenaoruan hodio svijetom.
Ploa na kojoj pie Doboj.
Nikada ni u tom gradu nije bio, ali Doboj mu se kao pojam inio jo puno veim i vanijim od
Dervente. Vozio se kroz neko dugo predgrae, ustvari kroz runu selendru, punu vulkanizerskih
radnji, autootpada i autopraonica, birtija s irilinim natpisima, djece koja pretravaju cestu
116
MIUENKO JERGOVI
i pregaenih pasa i maaka, koje bi poskoile nakon udara auta, pa bi pet-est puta skakale visoko
po cesti, kao delfini iz mora, ostavljajui za sobom krvave tragove, sve dok se ne smire i ne pregaze
ih kotai sljedeeg automobila. Profesoru se inilo da ovdje namjerno gaze make po drumovima.
Ljudima je dosadno, nita se ne dogaa, ve dugo nema rata, meunarodne vlasti zabranile su sve
ono to ljude u ovim krajevima iskreno uzbuuje, i nije im preostalo nita drugo, nego da gaze
make.
Uz put su se opet pojavili kiosci, sklepani od po nekoliko dasaka, u kojima se prodaju glazbeni i
filmski diskovi, i profesor Adum sjetio se filma Fanny i Alexander. Gledao ga je s Ivankom u kinu
Balkan, moglo je to biti sredinom osamdesetih, bio je petak, oko podne je svratio da kupi karte za
devet sati, uredili su se i uparadili kao dvoje staraca, premda su oboje imali tek etrdeset i neto,
sjedili su u prvome redu balkona, drali se za ruke, smijali se ujaku iz filma, i poslije je, na povratku
kui, profesor rekao da bi odsad mogli svakoga petka ii u kino. Njoj je to bilo drago, ivot kao da
je tog petka, pred pono, ponovo zapoinjao. I vie nikada nisu otili u kino.
Zaustavio se ispred straare na kojoj je, iznad drvenoga izloga pisalo Butique kod Nikolsona. Uza
zidove bile su naslagane na stotine diskova, a mukarac s crnom vunenom kapom na glavi, iako je
barem plus dvadeset, stajao je, ruku prekrienih na prsima, i smjekao se. Umjesto da
FRFFI ANflFR
117
skoi na profesora, ponudi mu po jeftinoj cijeni sve to ima, ili ga barem pozdravi, ovjek se samo
smjekao.
Pogledao ga je, i palo mu je na pamet da je pitolj ostavio u autu. Nee zavriti dobro ako ga stalno
bude premjetao iz depa u auto, i natrag. Nije shvaao zato se tip tako udno smjeka, kao netko
tko ga poznaje.
Krenuo je gledati diskove, fotokopirane omotnice na jeftinome papiru, Jelena Karleua, Izvorinka
Miloevi, Magazin, Halid Muslimovi, Nedeljko Bilki, Parni valjak, Bijelo dugme, Ceca, Luis,
Selma Bajrami, Marko Perkovi-Thompson.
Tu ga je malo minula nelagoda. U Doboju, meu irilicom i neobrijanim Srbima koji vonjaju na
ljivovicu, Thompson.
Doivio ga je kao nekoga svog u tuemu svijetu, pa je, bez neke namjere, izvadio disk. Nije pamtio
tu omotnicu pa ga je okrenuo, da vidi naslove pjesama. Na disku je bila samo jedna pjesma Jasenovac i Gradika Stara. Pokuao ga je brzo vratiti na njegovo mjesto.
- Jest jedna, ali dvadeset puta se ponavlja, da ne morate vraati na poetak ako vam plejer nema tu

komandu - iza lea mu je bio prodava s vunenom kapom.

- Neka, samo onako gledam.
- Kupite, u Hrvatskoj ova pjesma nije objavljena.
- Ne bih, nije to muzika za mene - pravdao se.
- Ne bojte se, samo kupite. I ja to sluam, a Srbin sam, brate, od glave do pete - smijeio se
Nikolson. - Dobro je kad ovjek zna ispjevati pjesmu, a taj va Thompson bogme zna.
Tlft MM IFNKH IFRRnVK*
Najbolje mu je ono kako nas Neretva zaklane nosi. To mu je najbolje. Evo, sav se najeim potvrivao je.
- Nemojte vi mene s tim. Ne zanimaju mene takve svinjarije.
- Nisu vam to svinjarije, dragi gospodine - uozbiljio se Nikolson - to vam je ivot i to vam je
pjesma. Ne volim vam ja kad pjevaju neto to nema veze sa ivotom. A to to u pjesmi kolje Srbe,
Boe dragi, nije strano, sutra emo i mi klati Hrvate, ali neemo znati da od toga napravimo
pjesmu. Jedino da zovnemo Thompsona da za nae trite malo prepravi ovu svoju. ta mislite bi li
to moglo? Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se
sramiti onoga to jeste. Najgore je kada se ovjek srami jer je to to jest.
- Nisam ja to.
- Svejedno, nemojte se vi meni sramiti - rekao je Nikolson, stavio disk u najlonsku vreicu na kojoj
je irilicom pisalo Vuk Karadi Celinac.
Profesor Adum uzeo je vreicu, da ne provocira, i krenuo prema volvu. Nije upitao za Fanny i
Alexander. elio je to prije pobjei od tog ovjeka, koji je ponovo stajao na svome mjestu,
prekrienih ruku, s vunenom kapom na glavi, i osmijehom.
Isti Jack Nicholson, shvatio je profesor kada je ve bilo kasno, Jack Nicholson u Letu iznad
kukavijeg gnijezda. Zato mu je i trebala ta kapa.
FREELANDER
119
Vozio se pokraj visokih stambenih zgrada, lijepih i skladnih, s golemim parkiralitima, na kojima je
bilo malo auta. Iza tih je prozora ivio svijet kojega se profesor plaio, i kojega nije poznavao, jer je
nekada davno, jo kao djeak, odluio da se vie nikada ne vrati. Ali od tog mu je svijeta trajno
ostao neobian naglasak, isti i tvrdi tokavski govor, kojim se govori samo na policiji i u kolskoj
lektiri, i nesposobnost da progovori onim lijepim, iskupljujuim i bezbrinim zagrebakim, da se
utopi kao kamen u tamnom bunaru, i tako prui ivotni smisao svome bijegu. Ali lake bi Karlo
Adum progovorio japanski, malajski ili patunski, nego to bi nauio prirodno rei - kaj. Njegov
jezik bio je kvrgav kao gomolj.
Nakon Doboja bila je granica iza koje vie nije bilo irilice. Preao je preko mosta, ispod kojeg je
tekao neki potok, koji domai, vjerojatno, zovu rijekom, i pojavili su se drukiji natpisi. Odjednom
su iz ravnih i zaraslih polja niknule planine, meu njima sitna i ratrkana sela, i vitke bijele olovke
damija. Ne samo da je to bila neka druga zemlja, nego je i ivjela u drugome vremenu. Meu
mrtvim posavskim selima i uuvanim katolikim grobljima usred kojih je rasla vimbldonska trava,
pokraj beskonanih minskih polja i ikara koje su iz njih nikle, stoljee je bilo dvadeset i drugo.
Nakon Boga, nakon ljudi i svih njihovih biblija, mrtvo i konano. A s ove strane, ispod planina i
pokraj rugobnih betonskih imitacija Pria iz tisuu i jedne noi,
120
MIUENKO JERGOVI
krmi i nonih klubova koji se zovu Havaji, Holivud ili Bagdad, uz smirujui i utjean pogled na
mala sela u daljini i damije pokraj njih, stoljee je neko na prijelazu iz sedamnaestoga u dvadeset
prvo.
Profesor je uivao u ulozi turista, i udio se kako su se tako mimoila vremena, a onda je i na ovoj
strani ugledao kiosk sklepan od dasaka, sa stotinama muzikih i filmskih diskova. Naglo je zakoio
- da se netko vozio iza volva, moglo je biti svata - i skrenuo tano pred duan.
- Imate li Fanny i Alexander? - upitao je djevojicu, nije imala vie od dvanaest godina, koja je
stajala iza pulta. Imala je crnu majicu na kojoj je krupnim crvenim latininim slovima pisalo DA SE

NE ZABORAVI!!! Zagledao se u natpis.

- Sta vam je to? - pitala je.
- Film
- Kakav film, imamo petsto filmova, i jo hiljadu kad se narui.
- vedski film.
Djevojica ga je iznenaeno pogledala - profesor je i dalje zurio u njezine grudi, pokuavajui
dokuiti to se to ne bi smjelo zaboraviti - okrenula se i bez rijei izala iz kioska i pola negdje iza.
Vratila se s kotunjavim plavokosim mladiem, izgledalo je kao da joj je brat:
- Izvolite, ta trebate? - neprijateljski je nastupio.
FREELANDER
121
- Film Fanny i Alexander.
- Kakav vam je to film?
- vedski, Bergmanov.
Mladi se nasmijao, pa naglo postao ljubazan. Tek sada je profesor mogao vidjeti koliko je mladi
bio ljut. I odjednom ga je prolo.
- Znate, mi vam takve filmove ne drimo. Nema potranje, znate kakvi su ljudi, poso, brige,
familija, pa kad hoe gledat film, hoe da se i zabave. Nekulturni su, brate mili, pa im Bergman nije
zabavan. Eto, tako bi ja to reko. Ali mogu vam ja nabavit Bergmana, za dan-dva moe stii.
Objasnio mu je da ide u Sarajevo, i da ne zna kad e se vratiti. Ide nekim vanim poslom, ne moe
rei kojim, raspriao se profesor Adum, ali taj posao nosi sa sobom razne opasnosti, tako da nije
siguran hoe li se uope vratiti svojoj kui. Ama, hoete, kako se ne bi vratili, tjeio ga je mladi, pa
nema na svijetu takvoga posla nakon kojega se poten ovjek ne bi vratio kui. Ne znate vi,
mladiu, tko sam ja i kakav sam ja, niti jesam li poten. Ne zalijeite se s takvim ocjenama,
nastavljao je profesor. Imam ja oko, prekinuo ga je mladi, itekakvo oko ja imam, i vidim tko je
poten, a tko nije.
Pa je kaiprstom povlaio donji kapak, ispod njega blje-snula je bjeloonica, a profesor je pomislio
- dragi Boe, kako je anemian! Tko zna to ova sirotinja jede, i je li mu ikada itko rekao da je
anemian.
122
MIUENKO JERGOVI
Djevojica je stajala pokraj njega i utjela, cijelih petnaest minuta nije rijei progovorila, nego je
samo promatrala profesora Aduma, a njemu se inilo da je u stanju proitati mu svaku misao. Ima
ljudi koji upravo tako izgledaju, pogotovu djece, uplai se kad ih vidi kako te gledaju.
- Dobro - rekao je mladi - ja u vam spremiti film, evo zapisao sam kako se zove, Ingmar
Bergman, Ingmar kao Stenmark, Bergman kao Monica, i bit e film tu koliko prekosutra, a vi kada
naiete! Volj' vam za sedam dana, volj' vam za sedam mjeseci! Samo se zaustavite kad vidite moj
duan.
- Ako sredim sve i krenem kui, sigurno u svratiti.
- Sredit ete vi to svoje, vidim ja.
Jo jednom je pogledao DA SE NE ZABORAVI. Sigurno je to bio neki film, pomislio je, ali bilo
mu je neugodno upitati.
Dok je dodavao gas, da izae na cestu prije golemoga pranjavog tegljaa, koji je brektao kao itava
Fabrika Automobila Priboj, profesor je pomislio kako bi bilo lijepo kada bi se vratio u Zagreb s
filmom Fanny i Alexander, i da u petak naveer s Ivankom sjedne ispred televizora, pa da u naredna
tri sata, uukani u svojim foteljama, s dekicama preko nogu, ponovo gledaju film koji su gledali
kada su posljednji put bili u kinu. Ta je ideja bila toliko lijepa, da ga je u asu sasvim opustoila.
Zadrhtao je, maglilo mu se pred oima, uplaio se koliko je jasno mogao zamisliti to da se vraa
kui s filmom,
FREELANDER
123
Ivanka ga dri za ruku, i nabraja tko je sve zvao dok je on bio na putu, ita imena s papiria
istrgnutog iz teke s kockicama, koja uvijek stoji pokraj telefona, a on jedva eka da zavri, jer ga i

ne zanima tko je zvao, nego bi samo htio da je danas petak, i da gledaju film.
Samo to nikada, nijednoga petka, ne bi tako sretno sjedili pred televizorom, kao to to sad zamilja.
Uvijek ga je neto uljalo i grebalo, Ivanka je bila nervozna ili prehlaena, stigao je prevelik raun
za vodu i grijanje.
Vie nee misliti o tome. Zato ga je ba sad, nakon toliko vremena, uhvatila nekontrolirana tuga za
Ivankom. Mjesecima se uvao toga, nije se htio viati s ljudima koji su ga na nju podsjeali,
potjerao je od sebe rodbinu i svojtu, a prijatelja ionako nije ni bilo. Ili skoro da ih nije ni bilo. Vie
nije iao u istu samoposlugu po kruh i mlijeko, a tjednu kupovinu fasunga vie nije obavljao u Billi,
nego u Intersparu, izbjegavao je ulice po kojima bi etao s njom, vie nikada nije otiao na trnicu u
Utrinama, niti je proao pokraj peenjarnice i kafia Rubelj, gdje su, dok je Ivanka bila iva,
svakoga jutra sjedili na poznati pisac i njegova gospoa, pili kavu i itali novine. Kupovali su sve
novine koje bi se nale na kiosku. On je bio mrk, i nasmijeio bi se vie iz nelagode nego od miline,
a morao se smjekati, jer bi mu Ivanka prila za stol, hvalila njegove knjige, koje je sve proitala.
Profesor bi joj govorio da to ne ini, ovjeku je neugodno, ne voli da mu smetaju dok pije kavu i
ita
124
MIUENKO JERGOVI
novine, ali ona nije htjela ni da uje, nego bi jo ula u razgovor s njegovom gospodom, koji bi znao
potrajati i desetak minuta, a njih su se dvojica, srednjokolski nastavnik povijesti i slavni pisac,
gledali kao dva dentlmena u plesnoj dvorani Titanica, koji ekaju da dame otpleu zadnji ples s
brodskim kavalirima.
Samo mu se jednom obratio: kako je mogao u svome najpoznatijem romanu Franju Josipa Prvoga,
kralja i cara, nazvati Franjom Josipom Drugim. Greka, gospodine, odgovorio mu je, ali vidjelo se
kako piscu nije drago to pitanje, i da e profesoru po njemu suditi. A on je samo htio da mu pokae
kako je proitao njegovu knjigu...
Nije mogao podnijeti da ga opet sretne, i da pisac primijeti da nema Ivanke, nije mogao podnijeti da
ga blagajnica u duanu upita za nju, da prodava na benzinskoj pumpi u Slobotini kae kako je
dugo nije vidio.
Kada je umrla, on nije stavio obavijest u novine, niti je dao da se izrade smrtovnice. Sve je uinio
da drugi ljudi, oni koji su ih samo iz vienja poznavali, povjeruju kako je sasvim mogue da njih
dvoje ovoga petka sjednu ispred ekrana, i da gledaju Fanny i Alexander. Vidi se na njima da vole
takve filmove.
Od tmurnih je misli oduvijek bjeao na isti nain. Dobro bi se najeo. Profesor Karlo Adum nikada
nije bio debeo, od gimnazije je imao istih sedamdeset pet kila, ali kad bi se na vagu stavilo koliko je
za ivota pojeo, ispalo bi da je toga
FREELANDER
125
bilo za tri vrlo debela ovjeka. Toliko je bio nesretan, i toliko mu je mraka prolo kroz glavu.
Da, ali nije od preksino nita jeo. Svata ovjeku na um pada ako ne jede. Gledao je nazive
restorana pokraj puta, traio je neki pred kojim e se zaustaviti. Na svakih stotinjak metara bilo je
mjesto gdje se jede janjetina, ili jagnjetina - kako se tu kae. To ,,g" mu je grebalo u uhu, i da ga
nije bilo, moda bi profesor Adum i stao, jer nije imao nita protiv janjetine s ranja, ali u jednom je
tvrdom glasu, u jednom g, bilo neke prijetnje, nekoga vieg tuinstva, koje ga je odbijalo.
Jagnjetina je srpska, prokleta irilina rije, mislio je profesor, traei razlog da ne stane ispred
restorana koji su se zvali Sultanov konak, Anadolija, Sidnej i Mithatova sofra, i jezikoslovci bi mu
sigurno dali za pravo, ali zato se onda, mili Boe, u molitvi spominje jaganjac Boji, a ne Boje
janje, ili ak janjac Boji?
Ipak e biti da mu je to ,,g" zasmetalo iz nekog drugog razloga. Naprosto se uplaio onih koji nisu
znali kako je to ,,g" vika, ili onih koji su dolazili iz svijeta u kojemu g i nije vika. Kroz tu sitnu
razliku u pravilima tekla je rijeka krvi. Ovo nije bio trenutak da on priloi svoju kap.
Osim restorana s jagnjetinom, ispred kojih su se na kasnome ljetnom suncu bijelili betonski
labudovi i imitacije antikih stupova, s kapitelima niz koje se slijevala lana pozlata i smea hra

od nesolidnih armatura, pokraj puta koji je vijugao podno planine i pokraj rijeke, bilo je i manjih,
126
MIUENKO JERGOVI
neambicioznijih krmi i zalogajnica, koje su se reklamirale orbom, sitnim i hadijskim evapom,
bosanskim specijalitetima, burekom ispod saa. Tu bi se jo i zaustavio, ali ga je uhvatio strah da
nee znati naruiti, neku e rije pogreno izgovoriti, pobjei e mu naglasak, pa e ga prepoznati
kao stranca, a profesor Adum nije htio da ga ovdje prepoznaju ni kao stranca, ni kao domaega.
Htio je biti neki ovjek.
Kod putokaza koji su najavljivali Zepe, krajolik se poeo mijenjati. S desne strane ceste, pri vrhu
brda, pokraj osamljene dvokatnice, stajao je golemi betonski kri. S lijeve je strane bilo selo sa
damijom, i izvjeenom zelenom zastavom pri vrhu minareta. S obje strane razasute su vulkanizerske radnje, duani s rezervnim dijelovima i autopraonice. Nigdje nije bilo muterija. Ljudi
su, uglavnom, sjedili ispred svojih duana i puili, zagledani u magistralu, ili su hodali okolo u
zamazanim radnikim kombinezonima. Ispred automehaniarske radnje Stipo Oki, Doktor za
mercedese, mlai je mukarac drao gumeno crijevo nad rukama starijega, a ovaj je, neprirodno
ubrzanim pokretima, kao da je voda jako hladna ili jako vrela, prao ruke i grabio sapun u pasti, iz
velike okrugle kutije.
Usporio je, i gledao za njima. Stariji je, vjerojatno, Stipo Oki, doktor za mercedese, a mlai je
egrt iz sela. Bit e da je doktor Stipo radio u Njemakoj, pa se vratio u rodni kraj, i otvorio
automehaniarsku radnju. Jadnik, ne zna to mu se sprema. Da je bio pametan, ostao bi u Frankfurtu
ili
FREELANDER
127
Berlinu, kopao bi kanale, ili bi za gazdu Turina odvozio na otpad mercedese stare jedva dvije-tri
godine, narodio bi djece, dao im njemaka imena, Paul, Franz ili Ingrid, pa bi uz njih iz dana u dan
zaboravljao jezik i zaviaj, sve dok jednoga dana, ve pred penziju, ne prestane biti Stipo Oki od
Zepa. Nikada on ne bi bio Nijemac, ali ne bi ni sad stajao pokraj ceste i prao ruke na mlazu iz
crvenoga crijeva, na pustoj i niijoj zemlji, izmeu runoga betonskog kria i tuinske zelene
zastave, krivo uvjeren da je radnja ispred koje stoji njegova, kao i kua iza radnji i jo deset dunuma
zemlje, negdje gore u brdu.
Dok je tako usporavao, ne bi li doekao da Stipo opere kolomast s ruku, profesor je opet tako
usporio da je FAP koji se vukao iza njega poeo mahnito trubiti, jer ga nikako s onom svojom
prikolicom nije uspijevao pretei. Dok je pokuavao zadrati pogled na Stipu, profesor se sve vie
pomicao prema sredini ceste, i s onih deset ili petnaest kilometara na sat lelujao je i evrdao kao
kakav pijanac. Voza FAP-a bio je tako bijesan da mu se sasvim prilijepio uz stranji blatobran, i
skoro da je zastrugao po njemu.
Ubrzao je, i uskoro, skrenuo prema restoranu Stradun.
Ispred goleme graevine, obloene betonskim ploama, koje bi trebale podsjeati na dubrovaki
kamen, i s gipsanom figurom svetoga Vlaha, nasaenom iznad ulaznih vrata, bilo je iroko asfaltno
parkiralite, s iscrtanim mjestima za aute i autobuse, te etiri uta mjesta - za invalide.
128
MIUENKO JERGOVI
Bila je to podna grafika, kao usred Zagreba, i oito da je vlasnik bio na nju ponosan. Pred samim je
ulazom, s desne strane, bio parkiran srebrni jaguar, pokraj kojega je stajao prometni znak:
Rezervirano za 427-D-190. Na jaguaru su, naravno, bile registarske tablice istih brojeva.
Na ulazu ga je doekao konobar, odjeven u dubrovaku gradsku nonju iz nekoga prolog stoljea,
sa crvenom kapom na glavi. utke ga je sproveo do stola uz prozor, naklonio se, i utke otiao.
Zatim je dola konobarica, takoer u dubrovakoj nonji, s pladnjem na kojemu su bile tri boce s
rakijom, travarica, loza i vinjevaa, te pletena korpica sa suhim smokvama i bademima. Spustila je
sve to pred njega, i bez rijei se udaljila. Onda je ponovo doao konobar, sa aama i bokalom
punim vode, a onda opet ona, s jelovnikom.
Tako su ga posluili, a da nita nisu rekli. Skoro da nije bilo ni potrebe. Svaki im je pokret bio

savreno izvjeban, kao da su ga mjesecima ponavljali, sve dok se, poput baletana i balerine, nisu u
taj pokret pretvorili. Nije mogao odvojiti pogleda od njih, oboje su to znali, i bilo im je drago,
uivali su u tome, nudili su i zahvaljivali gostu sitnim naklonima, koji su se, od prilike do prilike,
poveavali, i postajali dublji.
Zagrizao je smokvu, i odmah susreo konobariin pogled. Uz gluhu je pohvalu klimnuo glavom i
pogledao visoko u strop, kao da gleda u nebo i zahvaljuje Bogu na njegovim
FREELANDER
1?9
darovima, a njoj kao da je pao kamen sa srca, nakon to je tu smokvu donijela s drugoga kraja
svijeta, samo za njega, i ivot joj zavisi od toga je li smokva ukusna.
Natoio si je travaricu, i liznuo je. Mirisala je na korulansku borovinu iz godine 1972. Namrgodio
se, i odmah ga je sustiglo zbunjeno konobarevo oko. Na to je gucnuo, pa se jo gore mrgodio, kao
da je optuenik koji slua presudu u Haagu, i stresao se kao pokisli pas kad ue u kuu - to
oduvijek na Balkanu znai samo jedno, da je rakija dobra i jaka.
Gledao je u jelovnik, a njih dvoje su nastavili igrati oko njega. Ona je daljinskim upravljaem
regulirala klima ureaj, a on je provjeravao friider s vinima, pokazujui profesoru, na nain na koji
se to inilo u starinskim opernim inscenacijama, da u restoranu Stradun imaju i specijalni friider za
vina, kakvoga nema ni u boljim zagrebakim lokalima.
Bio je jedini gost u restoranu Stradun, volvo je, uz jaguara, bio jedini parkirani auto na najveem
restoranskom parkiralitu koje je ikada vidio. Barem dvjesto auta i pet autobusa moglo je stati
unutar iscrtanih mjesta.
Nije mu ta samoa smetala, ali sve vie ju je primjeivao.
Glave zaronjene u kone korice jelovnika, koje su podsjeale na kone korice u rukama Miroslava
angalovia, dok bi za Dan Republike pjevao oratorij revoluciji, profesor Adum je potajice gledao
okolo. Htio se, a da to ne primijete
130
MIUENKO JERGOVI
njih dvoje, upoznati s prostorom, da ga pregleda i onjui, i tako se oslobodi nelagode kakvu ovjek
osjea kada se prvi puta zatekne na nekom mjestu. elio je to bez njih obaviti, bez njihove igre,
mimike, geste i mizanscena, ali teko je ilo, jer su neumoljivo lovili svaki njegov pogled i pokret te
mu odgovarali sa savrenom uvjebanou.
Po zidovima restorana bile su izvjeene na stotine uokvirenih fotografija razliite veliine, ali
nijedna vea od dlana, na kojima se vidio Dubrovnik. Neke od tih slika bile su samo uokvirene
razglednice, fotografirane iz onog vjeito istoga kuta, iz kojega se vidio stari grad s lukom i
tvravama, ali veina ih je, oito, bila iz privatnoga albuma. Na tim su se, uglavnom crno-bijelim,
slikama vidjeli dijelovi grada, zidine i Stradun sa etaima, s tim da je na nekima pozirala obitelj:
otac, majka i mali sin. Pored profesorove glave, tik do prozora, visila je slika snimljena na Gracu.
Uz fiat 1300 stoji mukarac s golemim upavim zulufima i tamnim naoalama, u kratkim hlaama i
majici na kojoj je profesor prepoznao lik Josipa Katalinskog. Do njega plavokosa, iroko
osmijehnuta ena, s djeakom na rukama. Djeakovo lice izoblieno je od plaa. Izgleda kao jedno
od one djece koje e uskoro umrijeti od teke bolesti. Iza njihovih lea, dolje u dubini, suna se
Dubrovnik. Pri vrhu slike, kemijskom olovkom sitno pie: jul 75, Mario bi sladoled, a ne ruak.
Iznad anka visi veliki hrvatski grb, a pokraj njega slika Franje Tumana u bijeloj admiralskoj
uniformi, kako zagleFREELANDER
131
dan prema horizontu, razabire sitne Dubrovnike razasute po zidovima.
Hobotnica pod saem, salata od hobotnice, hobotnica na tripice, gula od hobotnice, jastog na
buzaru, kampi na buzaru, lignje na aru, pohane lignje, lignje na mornarski, dalmatinska prolica,
kozli iz penice, jagnjetina s ranja... itao je automatski, kao da je jelovnik ispisan na nekom
stranom jeziku, latinskome ili hebrejskom, i tek se kod jagnjetine zaustavio, pribrao, i okupio oko
tog neobinog g, koje na ovome mjestu vie nije zvualo kao prijetnja, nego kao tragini dokaz da
je nemogue pobjei. Sve je u Stradunu tako da ovjek zaboravi kako je Stradun u Bosni, negdje
kod epa, i sve je, do savrenstva, podreeno transformaciji i aroliji dokazivanja kako izmeu

epa i Dubrovnika nema ba nikakve razlike, pa su time epanski Hrvati istovjetni bilo kojim
drugim Hrvatima, ilikim, vlakovulianskim, gornjogradskim, splitskim ili stradunskim, te im se to
u svakome trenutku mora priznati, jer su oni spremni uvijek i svugdje, na posve dirljive naine,
dokazivati i pokazivati svoju hrvatsku pravicu. I tako, u zemlji Bosni, postojbini autootpada,
vulkanizera i betonskih labudova, na tom Balkanu, izmeu zelenih zastava i irilice, postoji jedna
jedina ista i derivirana vrijednost, sva zasnovana na odricanju od sebe same i od svoga zaviaja,
postoje ti tuni destilirani Hrvati.
Ali svejedno, njihovoj je janjetini pridodato jedno izdajniko g. Zbog takvoga detalja, sitnoga, ali
vanog u identi132
MIUENKO JERGOVI
tetu i podrijetlu, ljudi su nekada zavravali u dimnjacima krematorija.
Mahnuo je konobaru.
Ovaj je, poput crnog labuda, kliznuo prema stolu, nainio piruetu oko profesorove sjedalice, i
umalo to mu nije uskoio u krilo.
- Biftek, slabije peeni, molim, s kroketima od sira, i mijeanu salatu.
- Neto za popiti?
- Hvala, imam vodu. I, moda, jo malo rakije.
- Samo izvolite!
Imao je hrapav glas, kao da je svu no lumpovao, i tvrd prijetei naglasak vercera devizama ispred
Gradske kavane u Zagrebu. Jedan ga je takav 1993. iz ista mira oamario. Profesor Adum je zvao
policiju, dola su dvojica iz Petrinjske, ali, naravno, vercera vie nije bilo. Traili su mu osobnu
iskaznicu. Karlo, ime oca Ilija Baltazar, mjesto roenja Sarajevo. A je li, gospodine, u kakvim ste vi
odnosima s gospodinom koji vas je, kako velite, pljusnuo? Niste s njim u odnosima? Zanimljivo, to
je jako zanimljivo, i on je rodom iz Sarajeva, a niste ni u kakvim odnosima. Odakle znam da je
rodom iz Sarajeva? E, pa zato to su svi verceri devizama Bosanci, gospodine Adum, zar bi se
Hrvati dok domovina krvari bavili vercom deviza!
Tako mu je tada, te 1993., rekao policajac ispred Gradske kavane, a profesor je to upamtio, usjeklo
mu se u pamet, i
FREELANDER
133
ostalo u uhu, da nikada, sve do smrti, ne zaboravi kako je pokunjen otiao kui, pa je utio, nita
Ivanki nije rekao, slagao je da ga boli glava, i legao je u postelju, ona je spustila rolete da mu ne
smeta svjetlo, i spavao je sve do mraka, a onda se digao, ona ga je upitala je li mu bolje, rekao je da
jest, jako mu je dobro, nikada se ovjek ne osjea tako dobro, kao kad ga vie ne boli glava.
Konobar je imao isti hrapavi glas i naglasak onog vercera.
Nije htio misliti o tome. Gledao je u fotografiju, i u sebi ponavljao: Mario bi sladoled, a ne ruak.
Mario bi sladoled, a ne ruak. Mario bi sladoled, a ne ruak. S razglasa se ula tiha muzika, Buco i
Sran, pjesma o Zelencima, ispunjena sve samim visokim tonovima, istim djeakim glasovima, i
atmosferom s kraja sedamdesetih. Profesor je sklopio oi i uivao. Osjeao je kako ga vjetri dira
po licu, kao da oko njega plee konobarica, i nestat e im on otvori oi.
Biftek je izvana djelovao prepeeno, s pet crnih, pougljenjenih crta, pet tragova metalnih ica
rotilja, ali im ga je zarezao, iz mesa je iknula ista crvena krv, i razlila se po tanjuru, pa zala
meu krokete, natopila ih i obojila. Jeo je, a ono to jede podsjealo ga je na rat, rov i herojsku smrt.
Kad god bi jeo biftek, kroz glavu su mu prolazile velike bitke Prvoga svjetskog rata, uivao je u
crvenoj boji rasjeenoga i poluspaljenog mesa, kao to djeca katkad uivaju u muenju ivotinja.
Jednom je Ivanki priznao o emu misli dok
134
MIUENKO JERGOVI
jede biftek, a ona se zgrozila. Toliko se zgrozila da je morao lagati kako se alio. Kasnije vie nije
naruivao biftek kada bi bio s njom. Sada je potpuno sam na svijetu, u restoranu u kojem nema
nikoga, izmeu dvoje baletana koji samo pleu, a u plesu nema moralnih dvojbi, uivao u potocima
krvi, koji su se razlijevali ravnicama Francuske i Belgije.

Kada je otvorio drvenu kutijicu u kojoj mu je konobar donio raun, iz kutijice se ula mija
recitacija Gundulieve pjesme slobodi. Nije mogao prepoznati glumev glas, moe biti da je bio i
erbedijin, jer je snimka bila jako ubrzana.
Na odlasku ga je ispratio skladni damski naklon, jedna za drugim otvarala su se izlazna vrata,
konobar mu je hrapavo rekao neka doe opet, na to ga je profesor, ne znajui zato, potapao po
ramenu.
Na parkiralitu i dalje nije bilo nikoga, osim jaguara i volva.
Nastavio je voziti, i prestizati kolone ljudi u crveno-plavim majicama, sa alovima i zastavama. U
poetku su ili pokraj ceste, ali uskoro ih je bilo sve vie koji su ili sredinom puta, sa razvijenim i
razmahanim barjacima, rairenih ruku, sa sirenama i bocama piva, nisu se obazirali na automobile.
Otvorio je prozor i upitao to se to dogaa.
- Kvalifikacije za Prvu ligu - odgovorio mu je policajac - finale svih finala!
- Vana utakmica? - glupo je upitao.
FREELANDER
135
Policajac ga je pogledao i nasmijao se:
- Kako za koga. Za vas u Zagrebu sigurno nije. A mi, ako danas ne dobijemo, vie nikada neemo
imati tu ansu. Razumijete gospodine, ne da je neemo imati deset, dvadeset, sto godina, nego
nikada vie. Jednom kad nas za hiljadu godina iskopaju ko piramidu u Visokom, rei e: e vidi, ovi
su u septembru 2006. igrali finale kvalifikacija za Prvu ligu. I onda e se uti uzdah, kao na punom
stadionu.
- Hoe li ovo biti zastoj?
- Ako i hoe, nee potrajati vie od dvadeset minuta. Toliko im treba da napune stadion. Nije to
Maksimir, to je Ivanica gumno, ali je nama ko Maksimir.
- A bi li mene pustili? - upitao je profesor, jer nije znao kako bi drukije pokazao policajcu da ne
podcjenjuje njihovu utakmicu.
- Tebe? - odmah je preao na ti. - Pa ta e tamo?
- Da vidim kako ete proi.
- Pa ta te briga kako emo proi - nasmijao se policajac.
- Kako me ne bi bilo briga, sreo sam vas na svom putu.
- E, to si rekao ko kakav hoda. Ali neka, ako stvarno hoe na utakmicu, ja u te uvesti na Ivanica
gumno.
Na tribinama sagraenim i sklepanim od graevinskih skela i dasaka nakrcalo se nekoliko tisua
ljudi, sa crno-crvenim zastavama, barjacima i trubama, bubnjevima, megafonom, raketama, dimnim
bombama i jednom ivom mekom, kojoj je kroz nosnice bila provuena velika gvoz136
MIUENKO JERGOVI
dena alka. Na tu se alku nastavljao lanac, iji je kraj drao brkati mukarac romske fizionomije.
Djevojka je udarala ritam u def, a meka je plesala da su se pod njom ljuljale tribine. U asu kada bi
zastalo navijanje publike, ili kada bi se zavrila navijaka pjesma, brko bi snano povukao svoj kraj
lanca, pa bi ivotinja bolno zaurlala, kao brodska sirena na velikim utakmicama. Na to bi se zauo
smijeh iz publike, kao u amerikim humoristikim serijama, i narod bi se domiljao alama na
mekin raun.
- Ana meni govori da bi i ona stavila pirsing. Ja joj kaem, e nee eno dok si u mojoj kui. Sad
sam se, bogme, predomislio. Sutra joj idem probiti nos, pa kad bude Liga prvaka, Liverpool Barcelona, da je potegnem kad god onaj mali firaun Ronaldinho krene u dribling.
Nakon petnaestak minuta zabave s mekom, kada je ivotinji ve kapala krv iz njuke, pa ju je Cigo
pustio da se svali na tribinu, i apama pokrije bolno mjesto, iz limene montane kuice, ustvari
garae, istrala je domaa ekipa. Nastala je neviena euforija, pucnjava iz svih oruja, policajac je
iz depa izvadio grozd petardi, zapalio fitilj, i bacio ih na teren.
Profesor se uhvatio za novanik i za pitolj, da provjeri jesu li u ovoj guvi ostali na svome mjestu.
Dok su se crveno-crni rastravali, i nabijali loptu u mreu, s druge strane terena, iz manje i derutnije

garae na kojoj je irilicom pisalo Manjaa, istrala su jedanaestorica

FREELANDER
137
u uto-plavim dresovima, kakve inae nosi reprezentacija Brazila. Sa svih strana zauli su se
zviduci, pa skandiranje kutori, kutori, kutori...
- Hvala Bogu to su i na drugoj strani Hrvati, inae bi danas bilo svata! - vikao je policajac da bi ga
profesor mogao uti.
On je malo uvukao vrat u ramena, zujalo mu je u uima kao da mu je pokraj glave minobacaka
baterija ispalila plotun, i razmiljao je o tome kako mu se moglo dogoditi da zavri na ovakvom
mjestu. Htio je biti simpatian policajcu, za kojega i dalje ne zna kako se zove, htio je da ovjek ne
pomisli da s podcjenjivanjem gleda na njihovu historijsku utakmicu, samo zato to je iz Zagreba.
Ustvari, profesor Karlo Adum je, kao i toliko puta u ivotu, poelio da mu se ne sudi na osnovu
registarske ploice na volvu. Neka misle kako on uope nije Zagrepanin, nego mu je samo auto
tamo registriran.
Glupa opsesija koja u starijim godinama od ovjeka napravi budalu. Eto, o tome se radi, pomislio je
profesor. Bio je bijesan na sebe, ali im ga je policajac pogledao, on se nasmijeio.
- Nai su neto tamnoputi - vikao je policajcu u uho.
- Brazilci, gospodine moj, platio Zirdum kornere.
Oko cijeloga igralita, jedan uz drugi, stajali su reklamni panoi na kojima je crvenim slovima na
crnoj podlozi bilo ispisano ime glavnoga sponzora, Zirdum komerca, osim
138
MIUENKO JERGOVI
to je na jednom panou tamo iza gola, blijedom od kie i sunca, pisalo Energoinvest Sarajevo.
- Jedanaest Brazilaca! - zaudio se profesor.
- Ama nije svih jedanaest - vikao je policajac - za etvoricu su ga zajebali.
Uto je poela utakmica, pa profesor nije stigao upitati tko je to, i kako, prevario Zirdum komerca za
Brazilce. Golman je bio crn kao no, s onom afrofrizurom, kakve nije bilo jo od vremena Boney M
i dugonogih crnih gazela u izlozima amsterdamskih barova, koje je, bez Ivanke, obilazio u proljee
1981, u pauzama simpozija o Ani Frank. U obrambenoj liniji stajala su etvorica mulata: dvojica
stopera bili su zastraujue visine i irine, robijai obrijanih glava, dok su bona dvojica bili sitni i
krivonogi, poput komaraca u ljudskome obliju, i trkarali su bez prestanka du aut linija, iako
utakmica jo nije ni poela. U veznome redu skakutala su etvorica crnaca, a u napadu jedan bijelac
i jedan mulat. Dok su se tako rasporeivali na terenu, kao da e snimati propagandni film o
nogometnoj taktici, sva jedanaestorica, osim bijelca centarfora, izgledali su kao da su roeni u
istome selu. Na klupi, uz trenera i njegovoga pomonika, sjedila su petorica domaih mladia. Po
izrazima lica vidjelo im se da su roeni u krugu od deset kilometara, i da su krajnje deprimirani
time to im stranci otimaju igru i kruh iz ruku.
Strano ga je zanimalo u emu se sastoji prevara.
FREELANDER
139
U protivnikoj ekipi, koja je stigla iz Hercegovine, bio je samo jedan crnac. Taj je igrao u vrhu
napada, i ve je u prvih petnaest minuta utakmice domaine zavio u crno, kako bi to nekada lijepo
znao rei reporter Televizije Beograd, Vladanko Stojakovi. Prije nego to su doli sebi, i prije nego
to je u petnaestoj minuti stadion umuknuo, da se ve mogao uti i ubor rjeice, koja je tekla
pokraj igralita, i nita vie, osim medvjediinih urlika, jer ju je Cigo ponovo muio povlaenjem za
pirsing, rezultat je ve bio 3:0. Prvi gol pao je u prvoj minuti, kada se crnac s devetkom na leima
sjurio prema protivnikom golu, i proao kroz sredinu igralita, dok su se za njim, skoro nepomini,
osvrtali domaini, valjda da ne pokvare savrenu murinjovsku formaciju u koju ih je rasporedio
trener. Obrijani stoperi niskih ela tupo su gledali kako Devetka potkopava loptu i prebacuje
golmana, koji se baca kao na cirkuskoj paradi, i kao da ga ovoga trenutka preko televizijskih ekrana
gleda sva rodbina u Belo Horizonteu, pa da ne pomisle kako nije uinio sve da spasi ono to se nije
moglo spaavati.

- Jebo majku svoju, evo ga ko Mujo Danin iz Banovia! -uhvatio se za glavu starac koji je stajao iza
profesora.
Tri minute kasnije pao je novi gol. Domai je golman loe ispucao jednu loptu, ona je dola do krila
utih, klinca koji je izgledao kao da nema ni osamnaest, sitan, blijed i velike glave, on ju je gurnuo
daleko pred sebe, i jedva ju sustigao od korner crte, pa centrirao, vjerojatno kao nikad u ivotu,
140
Crnac je skoio i s peterca glavom zapucao loptu u same ralje.
- Jebo majku svoju, evo ga ko Mujo Danin iz Banovia! -ponovio je starac s nevjericom.
A trei je gol bio isti kao prvi, samo to je ovoga puta Devetka pretrao i golmana, pa je polako,
korak po korak, s onom vrstom prezira kakav je na Balkanu omiljen, a slui tome da se poraeni
protivnik jo i ponizi, onglirajui loptom i prebacujui je u zraku s lijeve na desnu nogu, doao
pred gol crtu, digao loptu u zrak, i glavom je zabio u mreu.
- Jebo majku svoju, evo ga ko Mujo Danin iz Banovia! - bilo je posljednje to se ulo, prije nego
e, kao jedini zvukovi na stadionu, ostati ubor rjeice i urlik medvjedice.
Igrala se sedamnaesta minuta, zlokobni muk irio se Ivanica gumnom, profesor je oznojenim
prstima nervozno trljao pitolj u depu, a policajac je gledao u prazno, u daljinu koja je iza vrba
koje rastu uz rjeicu, iza magistrale prema Sarajevu i brda s betonskim kriem, gledao je u daljinu
koja je rasla u njemu, i nabirala mu elo, kao vojniku koji se sprema iskoiti iz rova, na odsudni
juri.
Svugdje okolo vladao je mir, jeza se irila nad tisuama mukih glava, samo bi Cigo u pravilnim
razmacima od po deset sekundi povlaio lanac, medvjedica je urlala sve glasnije i bolnije, niz
njuku joj je tekla krv, pa bi se prevrnula na lea, i poinjala ponovo tuliti trenutak ili dva prije nego
FREELANDER
141
to e je opet potegnuti. Nauila je kada e se vratiti bol, imala je topericu u glavi, kao da je iv
ovjek, pa zna.
U dvadesetoj minuti, dok su crveno-crni bezglavo trali za loptom i napucavali je prema golu
gostiju, dok su se oni poigravali i veselo trkarali okolo, kao da igraju pred vlastitom publikom,
Cigo je promijenio ritam.
Sada je meku povlaio svakih pet sekundi. Urlala je, propinjala se, ali nije se usuivala udariti ga.
On je to znao, i mirno je sjedio na svome mjestu, dok su mu goleme ape nazubljenih kandi
sijevale iznad glave. Ciganka je stajala s defom i gledala prema dvojici do pasa golih mladia s
crvenocrnim alovima oko vrata. Njihova snana muka tijela, na kojima se prepoznavao svaki
mii, bila su puna oiljaka. Izgledali su kao blizanci. ak su im i oiljci bili jednako rasporeeni.
Meka je urlala bez prestanka.
- Zato ju mui? - profesor je upitao policajca.
- Tko? - trgnuo se, kao iza sna.
- Cigo meku.
- Nije to nikakav Cigo - nasmijao se policajac - ubio bi te kad bi te uo. To je Spartak Mijajilovi,
Hrvat ko to si i ti, samo to je on pukovnik Hrvatske vojske i general HVO-a. Na Vukovaru je
izgubio lijevu aku. A meka nam je maskota, uje je kako navija. Angelina Jolie se zove.
Medvjedica je tulila bez prestanka, na usta joj je izbila pjena, krv je liptala iz njuke, mahala je
Spartaku Mijaji142
loviu oko glave, krenula bi apom da e ga udariti, zderati mu kandama lice s lubanje, ali bi u
trenutku stala, strah bi je savladao, i bol bi se ponovila, sve jaa i otrija. Spartak je Angelini Jolie
upao pirsing, rastavljao joj kosti glave, zavlaio joj se u njezin ivotinjski mozak poput velike i
snane, prljave ljudske misli, zahralom metalnom alkom trgao je njezino medvjedstvo, moniji od
smrti, Spartak je svakih pet sekundi, tano i neumoljivo, poput topovske baterije na prilazima
Staljingradu, razarao svaki njezin ivac.
Ljudi oko njih poeli su se razmicati. Praznili su se redovi oko Spartaka Mijajilovia i ene s

defom, bjeali su i od njega i od medvjedice, uplaeni da bi se mogla provaliti tribina pod golemom
ivotinjom, ili da bi, nekim udom, i sami mogli postati Spartakove rtve.
- Lino ga je Tuman pohvalio, lino Tuman - pijuckao je policajac profesoru u uho - i odlikovao
bi ga, ali nije stigao, jer se Spartak ve bio vratio u Bosnu, da brani nae selo. Da brani ovo Ivanica
gumno.
Uto je, u trideset prvoj minuti, pri vrhu kaznenog prostora Devetka izvarao dvojicu stopera, utirao i
pogodio preku. Uzdah olakanja irio se publikom, ali kratko, jer je na odbijenu loptu, tono uz aut
crtu, natrao jedan od utih, i raspalio je prema golu. Iz tisuu pokuaja takva lopta ne bi pored
tolikih nogu stigla do gola, niti bi, iz jo tisuu pokuaja uspjela proi golmanu kroz noge i lagano
se dokotrljati u mreu.
FREELANDER
143
Bilo je 4:0, i Ivanica gumnom prolomio se urlik, kao da je svakome ovjeku u publici Spartak
Mijajilovi upao alku iz nosa, boce i baklje poletjele su prema igralitu, i utakmica je prekinuta.
Na teren je istrao debeli proelavi mukarac u sivom odijelu, s crno-crvenom kravatom, i iz
kalanjikova osuo rafal prema nebu. Dreka nije prestajala, boce su i dalje letjele prema igralitu, ali
publika barem nije utrala u teren.
- Sveti Ilija - policajac mu je vikao na uho - Zirdum kornere. Dok je njega, ne moe biti velike frke.
Deset minuta kasnije sudac je svirao kraj poluvremena, igrai su pobjegli u svoje garae, i publika
se poela smirivati.
- Jebo majku svoju, Brazilac im je isti Mujo Danin iz Banovia.
- Nije Brazilac, nego je Kamerunac - obrecnuo se policajac na starca - a i ti si dodijo i Bogu i
ljudima, ko nas je god u zadnjih trideset godina nagrdio, reko si da je ko Mujo Danin iz Banovia.
Jebo te on, da te jebo!
- Nemoj se, bolan, ljutit Stipo, nisam ja kriv to je tako...
- A tko je Mujo anin iz Banovia? - upita profesor Stipu policajca.
- Niko, brate, ko bi bio.
- E, nije niko - pobunio se starac - ti si niko, a ne on! Mujo anin najvei je centarfor to ga je
Bosna vidjela. Vei i od Ronalda, i od onog vaeg Sukera.
144
M1LJFNK0 JERGOVI
Na spomen ukera poeo je dlanom udarati po profesorovom ramenu, i nije prestajao sve dok nije
zavrio s predavanjem. Adumu nije bilo jasno po emu je starac znao da je on iz Hrvatske. Nije mu
vidio auto.
- Vei je bio Mujo anin od svih koji su ikad zaigrali lopte, i od onih koji nisu. Meu ljudima nije
bilo ovjeka ko to je Mujo anin bio. Jebe se meni to je bio Turin, a meni su, Stipo ti to zna,
Turci dvojicu sinova priklali, ali veeg od njega nije bilo, i zato dijete, dobro me sluaj, kad god
nam neko na Ivanica gumnu muki zabiberi, ko ovaj Brazilac danas...
- .. .nije Brazilac, nego je Kamerunac!
- .. .jebe se meni kako e ga ti zvati! Kad god nam neko na Ivanica gumnu zabiberi ko ovaj
Brazilac, ja kaem -svaka ast, jest velik ko Mujo anin iz Banovia. A ti, Stipo, dragoga ti Boga,
ne seri i ne provociraj me, jer bih ti ed mogao biti. Misli ako ti je dalo tu uniformu, da si za mene
neto drugo nego ono to si bio. E, nema toga kod mene, dva sam ja sina za Hrvatsku dao, i nee se
meni niko srati u eif kad gledam utakmicu. A vi me, gospon Suker, sluajte, vi ste kulturan ovjek,
pa ete shvatiti i razumjeti. Mujo anin igrao je 1952, kad smo nas dvojica bili mladi, u Splitu kup
utakmicu protiv Hajduka. Izgubili su Banovii 8:3, a sva tri gola dao je Mujo anin. Daba su ga
uvala njih petorica, on bi proao ko ilo, i zavalio ga velikome Beari, najveem golmanu na
svijetu. Zvalo ga je kasnije da doe u Hajduk,
FREELANDER
145
ali nije htio. Ne znam ja zato on nije htio! Valjda zato to je bio budala. Ali ta bi ovaj svijet, reci ti
meni, bio bez takvih budala. Preko sedmice radio je u rudniku, subotom je trenirao, a nedjeljom
igrao utakmice. Tako je ivio Mujo anin, tako je i umro. Eksplodirao metan i zatrpao njega i jo

dvadeset petoricu. Pa neka je stoput Turin bio, ja u ga uvijek spomenut, neka zna, bezobraznie
jedan bezobrazni!
Policajac se zacrvenio, i nije se vie okretao prema starcu, nego je pokuavao zapriati profesora, da
se ni on vie ne okree. Taj starac je od onih staraca koje sakrivaju od stranaca, pomislio je profesor.
- Stradali su mu sinovi? - upitao je policajca.
- Pustite to, nije vrijeme za takve prie.
U drugom poluvremenu se jo triput zaulo: Jebo majku svoju, evo ga ko Mujo anin iz Banovia.
A u osamdesetoj minuti Spartak Mijajilovi se demonstrativno digao sa svoga mjesta, pa enu i
meku potjerao pred sobom. Dok su silazili s tribine, itavi su im se redovi morali micati s puta i
izlaziti ispred njih, pa se vraati, ali nitko se, koliko je profesor mogao vidjeti, nije usudio Spartaku
neto prigovoriti.
Kada je sudac odsvirao kraj utakmice, crveno-crni su pokunjeni otili u svoju garau, a publika se
mirno razila.
Jebali majku svoju, njih bi trebalo u Manjau strpat, stjenke da ih poderu!, primijetio je netko, vie
za sebe, na kraju toga traginog poraza, s kojim se, kako tvrdi policajac Stipo, zavravala povijest
ponosnoga seoskog kluba, koji je
146
jednom dobio priliku da se bori u kvalifikacijama za Prvu ligu Bosne i Hercegovine.
Umjesto da odmah nastavi put, profesor Karlo Adum je nakon poraza, kao nakon sprovoda, morao
protiv uroka s policajcem Stipom na pie. U caffe baru Vatreni 98, ispunjenom fotografijama
nogometaa koji su Hrvatskoj 1998. donijeli broncu, naruili su po Rubinov vinjak, za pokoj due
poraenima. Tu mu je policajac ispriao kako su zagrebaki menaderi, ime im se zatrlo dabogda,
prevarili Zirdum kornere. Ovako je to bilo:
Sveti im je Ilija prije dvije godine doao na noge, u slubene prostorije agencije, tano preko puta
stadiona u Maksimiru, i kazao kako bi bio rad da za svoj nogometni klub kupi petoricu Brazilaca.
Ba petoricu? Ba petoricu! Ne moraju biti od stada iz kojeg biraju Hajduk i Dinamo, rekao je tad
Sveti Ilija, ali neka budu kao za Cibaliju i Hrvatski dragovoljac, mladi, solidni, da se ne drogiraju,
da nisu, ne daj Boe, zaraeni sidom, i da se, ako Bog da, nakon par godina mogu fino preprodati.
Menaderi, dva mladia, ko dva jablana, sa svrenim fakultetima, a roeni Zagrepani, Ilija bi im
odmah na udaju dao svaku od etiri svoje keri, upitali su ga koliko bi on imao novaca za petoricu
Brazilaca. A on, jadan, ko iz topa: milijun i dvjesto!
Milijun i dvjesto ega? Pa tolike novce nemaju ni eljezniar, Sarajevo ili iroki, kad tako na
nevieno kupuju.
FREELANDER
147
Milijun i dvjesto tisua eura, odgovorio je zagrebakim menaderima Sveti Ilija, ponosan i na svoje
poslovanje u Srednjoj Bosni, i na firmice u Frankfurtu i Miinchenu, pa je zato i rekao vie nego to
je mislio rei.
Nije lako nai petoricu Brazilaca za milijun i dvjesto, odgovorio mu je stariji menader. Lako je
nai bofl robu, dodao je mlai, ali mi s boflom ne radimo, vama je to jasno?
Jasno, kako ne bi bilo jasno, odgovorio mu je Sveti Ilija. S boflom se radi po Novom Pazaru, Foi i
Modrici, a mi teimo Europi. Moj je plan da stvorim klub koji e za tri-etiri godine proi u Kup
Uefa.
ta li su, mila majko, pomislila ta dvojica, kad im je poteni Ilija Zirdum spomenuo da bi htio Kup
Uefa.
Uglavnom, natezali su se tako to se moe kupiti za milijun i dvjesto tisua eura, sve dok stariji nije
rekao da bi oni puno lake za dva milijuna eura kupili petnaestoricu odlinih Brazilaca, nego za
milijun i dvjesto petoricu. Takva je poslovna klima, danas se i fudbaleri najbolje prodaju na veliko.
Povjerovao im je nesretni Ilija, iako nije imao dva milijuna eura, nego je odluio dii kredit u
Njemakoj, pogurati poslove u Frankfurtu i Miinchenu, riskirati, poneto i na crno prebaciti preko
granice, okrenuti se vercu, za petnaestoricu Brazilaca na zapad liferovati deset puta vie Albanaca i
Afganistanaca, baviti se poslovima kojim se nikada ranije nije bavio...

148
Bez velikoga rizika nema velike dobiti.
Sveti Ilija potpisao je petnaest ugovora prije nego to je uivo i vidio petnaestoricu svojih igraa.
Gledao ih je na videokazetama, koje su mu u apartmanu u zagrebakom Sheratonu, uz viski i
kavijar, menaderi putali do duboko u no. I stvarno je svaki od njih bio novi Ronaldinho, ili
barem Kaka.
U ugovorima je, uz cijenu, pisalo samo to da svaki kvar na robi ide na tetu kupca. To je u
nogometnom biznisu normalno, rekli su mu.
Nakon dva tjedna je pred Ivanica gumno stigao autobus sa etrnaestoricom Brazilaca. Petnaestoga
nije bilo. Nisu ga pustili preko granice, jer je imao krivotvorenu putnu ispravu, koju je izdavala
meunarodna uprava na Kosovu. ta e Brazilcu iptarski paso?, i dalje Sveti Ilija nita nije
shvaao.
Nakon nekoliko treninga profesor Milija, nastavnik tjelesnoga u mjesnoj osnovnoj koli i
nogometni entuzijast, po vlastitom priznanju najodaniji uenik Josea Mourinha, rekao je Iliji
Zirdumu da mu nijedan kupljeni igra nita ne valja.
Nemoj mi to raditi, nemoj ako Boga zna!
I tako je profesor Milija pristao trenirati Brazilce koji nisu imali pojma o nogometu, a Sveti Ilija
mu je, uz nekakvu plaicu, svakoga mjeseca plaao avionsku kartu i po dvije dnevnice, da diljem
Europe gleda Mourinha na djelu.
FREELANDER
149
S vremenom poneki je od njih i nauio igrati, istina loije od veine domaih igraa, a svaki je
barem trao kao navijen, i time nadomjetao injenicu da se rodio kao endem, tuan endem,
Brazilac koji je antitalent za nogomet.
Profesor Milija, koji je jo ranije zbog Mourinha nauio pomalo i portugalski, ubrzo je primijetio
da etvorica njegovih Brazilaca ne govore i ne razumiju taj jezik, nego se ispotiha i izmeu sebe
sporazumijevaju na nekom drugom, nama bliem i neto poznatijem jeziku, a inae ute kao
zaliveni. Kad ih je pritisnuo, i kad je golim okom i bez naroitih policijskih znanja otkrio da su im
pasoi krivotvoreni, profesor Srbo Milija je, uz nimalo njene metode Spartaka Mijajilovia, koji
mu je pomagao u ispitivanju, ustanovio kako su Jose Amadeo de Jesus - Makao, Ronson Evidentio
de la Prima - Pele, Ianus Simao Resus de Black - Rivelinho, te Eduardo Edson Sabrosa de Segondo
- Fafa, ustvari Muharem Isaji, Mustafa Selimovski, ore Asanovi i Tar-zan Horvat.
A da stvar bude alosnija, Isaji, Selimovski, Asanovi i Horvat bili su najbolji igrai u timu, jedini
koji su, zapravo, imali neto brazilsko u sebi. Na majicama im je i dalje, zlatnim slovima iznad
broja na dresu, pisalo Makao, Pele, Rivelinho i Fafa, iako je sitna bila nada da e ih Sveti Ilija u
neki bogatiji klub prodati kao Brazilce.
Nakon drugog vinjaka profesor je ostavio policajca Stipu da u Vatrenima 98 utapa tugu zbog
poraza, i nastavio je put
150
prema Sarajevu. U est popodne, drugoga dana vonje, u mislima daleko od ivota koji je ivio,
stigao je pred Zenicu. Mutna utozelena rijeka lomila se kao u koljenu, a na tom se mjestu dizao
grad s nizovima nebodera i stambenih zgrada, sve arhitektura s kraja ezdesetih i sedamdesetih, te
tvornikim dimnjacima i visokim peima, koje su bile nie od onih koje je profesor vidio u
Magdeburgu, ali svejedno su ostavljale dojam elino hladnoga socijalizma, bratstva,
ravnopravnosti i radnike solidarnosti, budno nadziranih od tajne policije.
Svidjela mu se takva Zenica, jer ga je, onako iz daljine, podsjeala na mladost, na pedesete i
ezdesete godine, Sisak, Smederevo i susrete mladih samoupravljaa, predavanja o sedam
neprijateljskih ofanziva, koja je drao po tvornicama u Hrvatskoj i u Srbiji, na omladinske radne
akcije i izgradnju autoputa kroz Srbiju. Nita na tom gradu, gledanom ovako iz daljine, nije
izgledalo kao da je sagraeno ili promijenjeno u zadnjih dvadesetak godina, otkada je ivot Karla
Aduma krenuo silaznom putanjom.

A onda je na stupu ispod nadvonjaka ugledao grafit ispisan arapskim pismenima, u dvije boje,
uredno i precizno, s panjom nekoga tko se ne boji da bi ga policija mogla uhvatiti za vrat zbog
aranja po zidovima. Nije mu bilo drago to to vidi, ali znao je da se to mora kad-tad dogoditi.
Mukarci u bijelim kaftanima i s dugim bradama, nakalemljenim na slavenske fizionomije, njihove
nevidljive ene,
FREELANDER
151
pod crnim burkama i s transparentima u rukama, prijetei natpisi po zidovima i na televizijskim
ekranima, na zastavama koje su istaknute na minaretima damija. Svaki je natpis ispisan arapskim
slovima, sabljama, viticama i leteim zarezima, prijetnja onome koji nije pod zatitom tih sablji. I
najljepi stih Rumijev, Gazali, Ibn Sina i arapski prijevod Goethea izgledaju potpuno isto, kao
prijetnja onih koji s istoka, po pranjavim putevima Libanona i Sirije, Turske, Bosporskih vrata i
Grke nadiru prema srcu Europe, kao bombai samoubojice i otmiari aviona, sljedbenici Osame
bin Ladena, ljepookoga i naitanoga saudijskog princa, kojemu je, kao i svetome Franji, dodijao
raspusni i bonvi-vanski ivot, pa se odluio rtvovati na putu dobra. U svojoj je rtvi on bio
dosljedan, nije se pokolebao, nije skrenuo s puta i izigrao svoje sljedbenike. Nije ga odvratila od
rtve svakodnevna ljudska slabost, kukaviluk, nepouzdanost, dvolinost i nesigurnost, nita od
onoga to preziremo kod drugih ljudi, a skrivamo kod sebe. Jedino to Osama nije znao, ako je na
nama da i o tome sudimo, bilo je da odredi to je to dobro, i za ije dobro valja rtvovati ivot.
Bombai samoubojice, paserdani, mudahidi i bivi marksistiki gerilci, koji snimaju otete novinare
za svoje lokalne televizije, a onda im sabljom odsijecaju glavu. Novinar pozdravlja enu i dvoje
djeice, curica od tri i deko od godinu dana, i posljednji puta moli svoga predsjednika da se
smiluje i pristane na razmjenu zarobljenika, a u sljedeem
152
kadru njegova glava leti kroz kadar, kotrlja se po zemljanom podu i staje oiju zagledanih u nebo,
gore gdje vie nema francuskog, njemakog, talijanskog, britanskog Boga, ali i dalje stoluje
Gospodar Blagi i Pravedni i Samilosni, Allah od ijeg se imena ljudima na Zapadu ledi krv u
ilama, i ve su stekli uvjetni refleks da Njegovo ime na usnama znai isto to i sablja koja
zamahuje prema glavi otetoga novinara.
Ali profesor Karlo Adum ponio je pitolj.
S tim se pitoljem brani od Osame bin Ladena i misli o njemu, brani se od bombaa samoubojica i
od otmiara, brani se od natpisa na stupu nadvonjaka, koji je ispisan na mjestu po kojemu piaju
psi, i sasvim sigurno nije na tako nedostojnom mjestu da bi slavio Boga, nego je tu da bi ga vidjeli, i
da bi ga se plaili, oni koji nisu muslimani.
Zato je profesor Karlo Adum ponio pitolj.
A dodat e jo i to, objasnit e sebi - ako ve nema drugih koji bi ga mogli i htjeli uti - da je jo
davno, prije pedeset dvije godine, kada je s mamom Cicom pobjegao iz Bosne, i neto kasnije, kada
je shvatio da se u tu zemlju nikad nee vraati, nego e ju zatajiti i u vlastitome imenu, preuenom
mjestu roenja, naglasku koji izbija kao uga, i nikako se ne moe sakriti, da je jo tada u svojoj
glavi i srcu, makar nedefinirano i neizreeno, mislio i osjeao ono to danas misli i osjea cijeli
svijet.
Iz daljine gledani, minareti mogu biti lijepi, damije u Istanbulu mogu biti kao i crkve u Rimu mjesta na koja
FREELANDER
153
pod crnim burkama i s transparentima u rukama, prijetei natpisi po zidovima i na televizijskim
ekranima, na zastavama koje su istaknute na minaretima damija. Svaki je natpis ispisan arapskim
slovima, sabljama, viticama i leteim zarezima, prijetnja onome koji nije pod zatitom tih sablji. I
najljepi stih Rumijev, Gazali, Ibn Sina i arapski prijevod Goethea izgledaju potpuno isto, kao
prijetnja onih koji s istoka, po pranjavim putevima Libanona i Sirije, Turske, Bosporskih vrata i
Grke nadiru prema srcu Europe, kao bombai samoubojice i otmiari aviona, sljedbenici Osame

bin Ladena, ljepookoga i naitanoga saudijskog princa, kojemu je, kao i svetome Franji, dodijao
raspusni i bonvi-vanski ivot, pa se odluio rtvovati na putu dobra. U svojoj je rtvi on bio
dosljedan, nije se pokolebao, nije skrenuo s puta i izigrao svoje sljedbenike. Nije ga odvratila od
rtve svakodnevna ljudska slabost, kukaviluk, nepouzdanost, dvolinost i nesigurnost, nita od
onoga to preziremo kod drugih ljudi, a skrivamo kod sebe. Jedino to Osama nije znao, ako je na
nama da i o tome sudimo, bilo je da odredi to je to dobro, i za ije dobro valja rtvovati ivot.
Bombai samoubojice, paserdani, mudahidi i bivi marksistiki gerilci, koji snimaju otete novinare
za svoje lokalne televizije, a onda im sabljom odsijecaju glavu. Novinar pozdravlja enu i dvoje
djeice, curica od tri i deko od godinu dana, i posljednji puta moli svoga predsjednika da se
smiluje i pristane na razmjenu zarobljenika, a u sljedeem
152
MIUENKO JERGOVI
kadru njegova glava leti kroz kadar, kotrlja se po zemljanom podu i staje oiju zagledanih u nebo,
gore gdje vie nema francuskog, njemakog, talijanskog, britanskog Boga, ali i dalje stoluje
Gospodar Blagi i Pravedni i Samilosni, Allah od ijeg se imena ljudima na Zapadu ledi krv u
ilama, i ve su stekli uvjetni refleks da Njegovo ime na usnama znai isto to i sablja koja
zamahuje prema glavi otetoga novinara.
Ali profesor Karlo Adum ponio je pitolj.
S tim se pitoljem brani od Osame bin Ladena i misli o njemu, brani se od bombaa samoubojica i
od otmiara, brani se od natpisa na stupu nadvonjaka, koji je ispisan na mjestu po kojemu piaju
psi, i sasvim sigurno nije na tako nedostojnom mjestu da bi slavio Boga, nego je tu da bi ga vidjeli, i
da bi ga se plaili, oni koji nisu muslimani.
Zato je profesor Karlo Adum ponio pitolj.
A dodat e jo i to, objasnit e sebi - ako ve nema drugih koji bi ga mogli i htjeli uti - da je jo
davno, prije pedeset dvije godine, kada je s mamom Cicom pobjegao iz Bosne, i neto kasnije, kada
je shvatio da se u tu zemlju nikad nee vraati, nego e ju zatajiti i u vlastitome imenu, preuenom
mjestu roenja, naglasku koji izbija kao uga, i nikako se ne moe sakriti, da je jo tada u svojoj
glavi i srcu, makar nedefinirano i neizreeno, mislio i osjeao ono to danas misli i osjea cijeli
svijet.
Iz daljine gledani, minareti mogu biti lijepi, damije u Istanbulu mogu biti kao i crkve u Rimu mjesta na koja
FREELANDER
153
e dolaziti turisti, i diviti im se iz turistikih razloga, kao to se dive i muzejima holokausta i
sprenim ostacima koncentracijskih logora. Uvijek neki Japanac s bljeskajuim fotografskim
aparatom pokazuje stvarnu mjeru takve fas-cinacije. Izmeu Vatikana i Aja Sofije, uvjerio se
profesor svojim oima, nikakve razlike nema.
Ali iz blizine gledano, minareti su neto drugo. To su mjesta oko kojih nema mjesta za inovjerce, i
to e im, makar uz prijazni istonjaki osmijeh, makar i na slavenskome licu, biti svakodnevno
pokazivano, a na kraju, ako ne shvate poruku, glasno i izreeno. Dobro to profesor zna, i neka ga
nitko ne uvjerava u suprotno.
Zna profesor zato nosi pitolj.
Zvjerao je okolo, traei nove grafite, ali nije ih bilo. Po zidovima su, tko zna od kada, bili
nalijepljeni plakati politikih stranaka, koji su blijedili i gulili se, poput spaljene ljudske koe, i
niega osim njih. Oko puta leale su razasute kue bez fasada, ispred kojih su bili parkirani prastari
auti, volvovi vrnjaci, uglavnom golfovi i jugo 45, a na razvuenim konopcima, poduprtim dugim
drvenim pritkama, suilo se rublje. Polako se sputao sumrak, i profesora je poputao bijes to ga je
netko htio zaplaiti porukom ispisanom arapskim pismom.
Ljudi su sjedili uz rijeku, ispred njih se dimio rotilj, za kojim je stajao jedan u potkoulji, glave
pokrivene maramicom, na kojoj su na sva etiri kraja bili svezani vorii, i
154
mahao je novinama da razgori ar. Ostali su, kao hipnotizirani, gledali u rijeku, koja je tekla kao u
Heraklita, i na njoj su odmarali oi. Nije im smetalo to rijeka nije ista i modra, kao ni to to je

desetak metara iza njihovih lea tekao promet, i to ih je zasipao gare od nesagorjelih blaga
arabijskoga poluotoka, nego su, poput ljudi as prije propasti svijeta, uivali u svome malom raju.
To ga je malo pokolebalo. Profesor nije bio fanatik, i to je vazda s ponosom isticao. Ako je ueniku
na kraju godine trebala ocjena vie, da bi mogao proi s odlinim, od Aduma ju je uvijek mogao
dobiti. To su svi znali. Profesor Karlo Adum nije fanatik. Neka se to ima na umu kada se o njemu
govori. Tako je i sad, gledajui sirotinju koja se dovezla u stojadinu i jugu, kako rotilja, i uiva
gledajui rijeku kako tee, pomislio da su i oni, vjerojatno, muslimani, i ne bi bilo u redu da su ga
maloprije uli.
Ljudi su nesretni, pomislio je profesor Adum, ali su i zbog svoje nesree u stanju initi svakojaka
zla. Zato je na put ponio pitolj.
Opet je presporo vozio. Uz rotirajua svjetla i sirenu pre-stizala ga je, a onda i potisnula sasvim uz
bankinu, kolona vojnih vozila, kamiona, oklopnjaka i dipova. Desnim je kotaem vozio po ljunku
pokraj kolovoza, i poskakivao po rupama i izboinama, sve dok nije zastrugao po bankini.
Zakripao je lim i zacvilio plastini branik, prvi puta u trideset jednu godinu profesor Adum otetio
je lak na volvu.
FREELANDER
155
Pritisnuo je na sirenu, histerino je trubio kamionima da se sklone iz njegove trake, psovao je, ali
nisu ga uli, niti ih je zanimao. Opet je zakripao lim, profesora je trecnulo srce, strugao je du
bankine, jer mu se na pedalj od uha okretao golemi kota borbenoga oklopnog vozila, amfibije,
tenka, to li je to uope bilo.
Sreom, bilo je to posljednje vozilo u koloni. Na njemu se vijorila amerika zastavica, kao to su
kamioni i dipovi imali amerike registarske tablice. Profesor je zapamtio brojeve na dvije US
Army 265 i US Army 272. Mislio ih je prijaviti u prvoj policijskoj stanici, a onda je shvatio da od
toga ne bi bilo nikakve koristi. Starac iz Zagreba dolazi u redarstvenu postaju, negdje u bosanskoj
provinciji, u nekoj pripizdini izmeu Zenice i Sarajeva, gdje prijavljuje Ameriku vojsku zbog
prometnog prekraja. Bio bi to dobar poetak filma o udacima. Profesor Adum nikako nije htio da
ga se smatra udakom.
Zapalio je cigaretu, prvu u zadnja dva dana.
Na proirenju uz cestu, usred gomile smea koju je netko tu istovario, stajao je, puio, i gledao
oderani bok svoga starog volva. U etiri iroke brazde, ispod kojih je runo, poput celulita na
stranjici bivih ljepotica, zijevnuo sivi lim, pruila se rana koju su profesoru nanijeli Amerikanci. I
za koju je sam kriv, jer se polakomio i poao na ovo putovanje.
Povlaio je dimove, i zamiljao kako bi sada bio sretan da moe vratiti vrijeme. Poderao bi
telegram, zaboravio bi
156
na tu, unaprijed sumnjivu, konfabulaciju s Tadijom Mel-kiorom i advokatom, doktorom Jozom
Sunariem, ne bi se polakomio za nekim posve neizvjesnim nasljedstvima, novcima koje mu je
ostavio neki sarajevski stogodinjak, nego bi ivio svoj ivot, vozio auto koji ga trideset godina
vjerno slui, i nikad ga nije ostavio na cjedilu.
Dirnulo ga je kad je, nekako automatski, o volvu poeo razmiljati kao o ivome stvoru, o ranjenoj
ivotinji, koja lei usred smea, meu raspuklim tetrapacima s pokvarenim mlijekom, najlonskim
vreicama s logotipima austrijskih trgovakih lanaca, gomilama pljesnivog kruha, zelenog poput
zvona na crkvi Svetoga Vlaha, kanticama od mainskoga ulja, potroenim tonerima, vrpcama za
pisae maine - koje vie nikome ne trebaju i brdom razliitog otpada, neutvrdivog podrijetla.
Profesoru su krenule suze, lako, kao to mu ranije nikad ne bi potekle, pa se, zauen suzama,
glasno rasplakao kako nije otkad je bio dijete, tako glasno, kao da nekoga upozorava na svoj pla.
Vozio je dalje, pokraj Kaknja i atia, zastraujue cementare koja je izgledala kao Muzej
suvremene umjetnosti, kako ga zamiljaju dokoni zagrebaki kustosi dok skupljaju novce po
Ministarstvu kulture kako bi iz bijeloga svijeta doveli izlobu ivih fluorescentnih zeeva, najnoviji
hit likovnih umjetnosti, Guernicu naega doba. Ali manje je profesor mislio o zeevima, a vie o

Amerikancima.
FREELANDER
157
Moe on shvatiti Osamu bin Ladena, ak se moe s njime poistovjetiti, premda nije fanatik a nije ni
neki junak, ali ne moe shvatiti Busha, ni onu njegovu crnkinju s fizionomijom rune bijele
slukinje u filmovima s poetka etrdesetih, onu Bushevu Suutnicu Riu, niti moe shvatiti njihove
vozae, koji se tisuama kilometara daleko od svojih domova zabavljaju tako to ljude u autima
odguruju s ceste. Negdje im se uri. A gdje bi se Amerikancima u Bosni moglo uriti?
Dok je bilo komunizma, i dok se Jugoslavija smatrala komunistikom zemljom, u svakom je
glavnom gradu njezinih republika postojao po jedan Ameriki centar. Bio je to, obino, prostor u
sreditu grada, s ogromnim staklenim izlozima, iza kojih su Amerikanci vjeali fotografije svoje
zemlje, svojih gradova, sela, uma i pustinja, sve same slike slobode, demokracije i blagostanja,
arene do bola, kao da e ih gledati daltonisti, slike s puno nasmijanih lica svih rasa, slike ljudi
odjevenih u svakojake nonje, zakienih kaubojskim eirima i indijanskim perima. Demokracija i
kapitalizam u izlozima Amerikoga centra izgledali su kao Disnevland.
Dok bi profesor Adum s gospoom Ivankom etao preko Zrinjevca, na putu od jednoga do drugog
antikvarijata, svaki put bi pogledao amerike fotografije u izlogu. Katkad bi i uli unutra, listali
asopise i knjige, a mladi bi ih slubenici, u modrim odijelima baptistikih misionara, nagovara158
li da uzmu neto od toga i ponesu kui. Ivanka bi, katkad, uzela pokoju knjiicu ili prospekt, isto iz
pristojnosti, da ne uvrijedi ljude, ali bi to bacali u prvi ko za smee. Nikada nita od tih knjiga i
prospekata nije unijela u kuu, iako se ne bi moglo rei da nije bila hrak koji u kuu tota dovlai,
ukljuujui i stvari koje e se za dva tjedna pretvoriti u smee. Otisnute na skupom papiru, masnom
kao svinjski but, arene sliice iz Amerikog centra bile su smee im bi ih ovjek uzeo u ruku.
Ali ti izlozi nad kojim se vijorila zastava, vazda oprani, visoki i iroki, prostrani kao pola
koarkakoga igralita, bili su izlozi slobode. Ne zbog onoga to je u njima bilo izloeno, jer je i to
bilo naivno i smijeno, areno kao licitarsko srce, nego su to bili izlozi slobode jer je u njima bio
pokazan svijet koji se ve u svojim namjerama razlikovao od naega. Milicioneri su uvali izloge
Amerikoga centra, da nekome sluajno ne padne na pamet da baci kamen. I zaista, nitko to nikada
nije uinio.
A kada je komunizam sruen, ameriki centri pretvoreni su u ambasade. U Zagrebu, na Zrinjevcu,
veliki izlozi okovani su reetkama i metalnim ploama, postavljeni su betonski stupovi, policajci su
legitimirali i sluajne prolaznike, a u zgradu se moglo ui tek nakon temeljite provjere. Kada je
stigla demokracija, ili sloboda koju su Amerikanci reklamirali svojim arenim fotografijama, izloge
su pretvorili u bunkere, itaonice u kancelarije za sigurnosnu provjeFREELANDER
159
ru, a nasmijeene mladie u baptistikim odijelima zamijenili su plaeni ubojice i lovci na arapske
glave. Uskoro su sagradili i novu ambasadu, u Buzinu, na samome ulazu u Zagreb, koja svojim
poloajem i zloslutnom izdvojenou, uoljiva sa sve etiri strane svijeta, podsjea na Kremlj. Iza
njezinih staklenih zidova stoluje zli Miki Maus.
Protiv njega, ovaj mali pitolj je nemoan.
Kada se konano smirio, ugasio je cigaretu, sjeo u auto i nastavio dalje. Pred skretanje za Visoko
uska magistrala pretvorila se u autoput. Odavno je ve pala no, zasljepljivala su ga duga svjetla
auta s kojima se mimoilazio, bio je umoran, i bilo mu je dosta svega. Nije se na vrijeme raspitao o
cijenama hotela u Sarajevu, ni gdje bi mu najbolje bilo prenoiti. Imao je zapisan telefonski broj
odvjetnika Sunaria, i to je bilo jedino to je o Sarajevu znao.
Znao je jo i jednu adresu: Balibegovica ikma 3, vizavi Behdetove pekare. Ovaj dodatak, vizavi
Behdetove pekare, nita ne znai, ali bez njega se Karlo ne bi mogao sjetiti ni Balibegovica ikme
3. U vrijeme kad ga je mama Cica ispitivala gdje stanuje, da ga znaju odvesti ako se izgubi, vie
nije bilo Behdetove pekare, nije je bilo od prije rata, izgorjela je prije nego to se Karlo rodio, ali

susjed Bahrija, koji ga je uio ustakim pjesmama i raznim drugim znanjima, nauio ga je i to da
kae kako stanuje u Balibegovica ikmi 3, vizavi Behdetove pekare, jer ako tako kae, govorio je
Bahrija, tada e oni koji ga nadu znati da je stari Bistrianin, a ne kakav
160
doljo, i pobrinut e se za njega. Mami Cici bilo je drago to ga je Bahrija nauio imenu ulice, ali
nije joj ba bilo drago to ga je nauio i Behdetovoj pekari. Ne treba njemu to, govorila je Bahriji,
nee on na Bistriku ostati cijeloga ivota, a ni u Sarajevu, akobogda, nego e lijepo put Zagreba, na
kole, i nikad se nee vratiti. Za nas Hrvate je Zagreb, tamo emo se mi spasiti. A Bahrija, koji je
bio ustaa, gledao je mamu Cicu s tugom, kao lijepu enu koja mu nikada nee pripadati, i kao
Hrvaticu koja moe odreivati koliko tko jest, a koliko nije Hrvat. Rekao joj je da to nije u redu. A
ona je njemu s visine odvratila kako muslimani danas mogu biti cvijee, jer je, hvala Poglavniku,
doba takvo da u hrvatskim perivojima svakojaki cvjetovi rastu, ali sutra, ako ne daj Boe dou
drukija vremena, ne samo da muslimani vie nee biti Hrvati, nego e sakrivati da su to ikada bili.
Uzalud Bahriji ustaki inovi i to to je iao u Zagreb da predaje prijavak Poglavniku, nita on nije
mogao mami Cici. Dok god je bilo Mona Grazije, njemakih oficira i talijanske gospode, ona je
mogla govoriti to joj je volja. A kada jednom nestane Mona Grazije, nestat e i Bahrije. Od njega
e na Bistriku, u Sarajevu i na ovome svijetu ostati samo: Balibegovica ikma 3, vizavi Behdetove
pekare. Eto, i dan danas, ezdeset godina kasnije, Karlo se ne moe drukije sjetiti svoje prve
adrese, bez toga nepotrebnog dodatka.
Autoput je naglo zavravao, kako je naglo i zapoeo. Opet nasred puta, skoro nenajavljeno, malo
pred ulazak u
FREELANDER
161
Sarajevo, etiri trake pretvarale su se u dvije, jo razrovanije i unitenije, koje se, vjerojatno, nisu
krpile jo od prije rata. Grad je zapoinjao obrisima ruevina, magazinima s graevinskim
materijalom, zakrpljenim sirotinjskim kuama i bezbrojnim kineskim duanima. S obje strane ceste
bile su parkirane kolone auta, ljudi su izvirali na sve strane, pred zelenom benzinskom pumpom
sudarili su se dip s diplomatskim tablicama i uti poljski fio, iz kojega je izaao stariji mukarac
razbijene glave. Na dipu se nije vidjela ni ogrebotina, a auti je bio potpuno uniten. ovjek je
istrao na cestu i zaustavio promet.
- Vi ete mi biti svjedoci! - vikao je.
Profesorov auto bio je trei u koloni. Ispred njega je bijesno trubio crni audi, i pokuavao zaobii
ovjeka kojemu se krv slijevala niz lice, po snjeno bijeloj koulji. Bio je u crnom odijelu, s
kravatom, oito se vraao s neke sveanosti.
- E, nee mi pobjei - bacio se na audija - ostat e koliko i ja.
Audi je naglo, i uz kripu guma, skrenuo u stranu, i odbacio ovjeka sa sebe. Pao je na trbuh, u
blato pokraj ceste.
Dok se dizao, audi je ve otiao svojim putem, a za njim i peugeot 206, splitskih registracija, kojim
je upravljala dugokosa crnka, i sve vrijeme telefonirala.
Profesor Adum ostao je na svome mjestu. Iza njega su trubili, ali on se nije pomicao. Ne zato to je
elio ostati i
162
svjedoiti o nesrei, koju uostalom nije ni vidio, nego zato to nije mogao odvojiti pogled od
ovjeka iz utoga poljskog fie, iz peglice, kako se u nekim krajevima taj auti zvao.
Mogao je biti njegovih godina, ili malo mlai, a nakon to se digao iz blata, i zateturao, vie nije
izgledao kao netko tko se vraa sa sveanosti. U trenutku ovjek je propao, izmijenio se i pretvorio
u ludu i beskunika.
- Vi ete mi svjedoiti! - doteturao je i poeo lupati po poklopcu motora.
Profesor je mirno i bez osvrtanja uzeo pitolj iz pretinca, gurnuo ga u dep, i izaao van.
- Gospodine, vi ste mi svjedok, vidjeli ste da mi je oduzela prednost dok je izlazila s pumpe - ovjek

se malo smirio.
- Ali ja zbilja nisam mogao nita vidjeti.
- Zar tako?
- Vjerujte, nisam.
ovjek se okrenuo bez rijei i krenuo prema dipu. Profesor je iao za njim, htio mu je objasniti da
doista nije vidio, ne lae, zbog ega bi lagao, zovnuo je gospodine, molim vas, gospodine!, ali
ovjek se nije osvrnuo.
U dipu je, za upravljaem koji se nalazio s desne strane, sjedila crvenokosa i pjegava, izrazito sitna
ena u ranim tridesetim. Do nje je bio mukarac indijske fizionomije, crnokos i maslinaste puti, a na
zadnjem sjedalu troje djece, dva djeaka i mala curica, koji su, ve na prvi pogled,
FREELANDER
163
izgledali kao s reklame za neko drutvo dansko-indijskoga prijateljstva.
ena je drala volan s obje ruke i gledala pred sebe, kao da vozi. Mukarac se pravio kao da ne
primjeuje blatnoga i krvavog starca, koji histerino povlai kvaku na vratima dipa i kucka svojim
velikim dlakavim kaiprstom po staklu. Pravio se da ne vidi ni drugoga, njegovih godina, koji mu je
priao s lea, stao iza njega i pomicao usnama, kao da neto govori.
Izgledali su kao da ekaju policiju, koja e ih spasiti iz ove situacije.
A djeca ko djeca, znatieljno su zurili u ljude pokraj dipa, i oito su se udili tati i mami to se
prave da ih ne vide. Istina, morao ih je malo i uplaiti curak krvi koji se sputao niz lice onoga koji
kuca na prozor, premda se njih dvoje prave kao da uope ne kuca.
- Smirite se, gospodine, doi e policija, sve e biti dobro - govorio je profesor Adum, ali ovjek ga
vie nije htio uti, nego je i dalje kucao, i povremeno povlaio kvaku, da se nije kojim udom
otkljuala.
Okolo su se ve okupljali ljudi, veselo su komentirali i predlagali starcu da uzme kamen i razbije
prozor na dipu. Kolona je s unutranje strane, preko bare i blata, obilazila volvo, koji je ostao
stajati nasred ceste, doao je i radnik s benzinske pumpe, u zelenom kombinezonu i utoj majici. On
je nagovarao starca da saeka policiju, da prestane
164
kucati i razvaljivati bravu, praviti budalu od sebe. Djelovao je grubo, kao da ne razgovara sa
starijim ovjekom.
Djevojica koja je prala stakla onima to ekaju na benzin donijela je gazu, zavoje i alkohol.
Namoila je papirnu maramicu i pola rukom, da starcu obrie lice, ali u tom se trenutku ulo
glasno
- Ahhhh!
kao u kazalinoj predstavi, loe odglumljeno, pa se netko kratko nasmijao, a starac se sruio na
asfalt. Profesor Adum odskoio je u stranu, kao da se radi o zaraznoj bolesti, i ubrzo se naao za
leima onih koji su uali i kleali oko starca. Kratko oiani etrdesetogodinjak, kojega su svi
zvali doktor, masirao mu je srce, najprije blago, kao u amerikim bolnikim serijama, a onda je
poeo akama udarati po starevim prsima, i skoro skakati po njemu, lomiti mu grudni ko, ali bilo
je uzalud...
- Ode nam profesor Pando - prvi je rekao radnik s pumpe.
- Samo se sruio.
- Infarkt.
- Ili je unutranje krvarenje.
- E, nesretan profesor, nema ni est mjeseci da je pokopao ker.
- To ga je i slomilo.
- Treba mu zovnuti sina. Ima li ti Fejzulahov broj?
- Kojeg Fejzulaha?
FRFFI ANI1FR 1AR
- Kako kojeg, pa profesorovog sina.
- Bogami, ja ti s njim ne govorim jo od rata.

Uto je profesor Adum shvatio kako svi ti ljudi poznaju starca. Prije nego to je pao mrtav, nitko nije
pokazivao da ga zna. Stajali su okolo, gledali kako pokuava otvoriti dip, odgovarali ga, ali nije se
moglo primijetiti da ga znaju.
- ega je bio profesor, to je predavao? - upitao je radnika s pumpe.
- Otkud znam, neto na arhitekturi - odgovorio je radnik, gledajui negdje u stranu. Profesoru
Adumu kao da je pao kamen sa srca.
Jo jednom je pogledao pjegavu enicu, koja je i dalje vrsto drala volan, kao da trenira na
simulatoru vonje, njezinoga Indijca, koji je zurio naprijed, kao da prati vonju, i djecu, koja su
mirno i sabrano sjedila na svojim mjestima, kao da upravo mrtvoga starca odnose u nebo.
Sjeo je u volvo i primijetio da mu je otkinut lijevi retrovizor. Valjda ga je netko pokuao zaobii,
zakaio ga je, otkinuo i nije se ni zaustavio. Ali profesor se nije uzrujavao. U tom trenutku, ali samo
u tom trenutku, odlomljeni retrovizor nije mu se u ivotu inio vanim.
Spustio se u grad nadvonjakom, koji je okruio staro katoliko groblje, s kapelicom u sredini. Gdje
god vidi Boji hram, ibom ga je po prstima ibala asna sestra Pankracija, a ti se prekrsti. ibala
ga je da bolje upamti, a njemu su prsti plesali kao dez pijanistu, ali nije ih smio
\&(\
povui k sebi, jer bi ga onda tukla velikom kuhaom za namakanje rublja, i vikala - obrati se
grjenie nijedan! Bilo je to u jesen 1944, kada je mama Cica ila u promibu, po jaja, slaninu i sir u
Slavoniju, a zapravo je, da tata ne zna, bila u Opatiji, s pukovnikom Weber-Stipeviem, na
romantinome putovanju. Ostavila ga je asnoj Pankraciji na brigu i odgoj, a ona je mami Cici
obeala da e ga odviknuti od nonog mokrenja u postelju. Tri su mu godine, vrijeme je da prestane
s tim.
A onda se mama vratila iz promibe, preplanula i razdragana, s torbacima punim slanine, luka, jaja,
sira i svinjske masti, i s velikom okoladom za Karla. Tata Ilija tuno je gledao u okoladu, pa u
mamu Cicu, ali ona nije sklonila pogled. ekala je da ju upita odakle okolada u Slavoniji, ali on
nije nita pitao, nego je tih dana jo glasnije kleo brata -razbrata Tadiju, i grebao s ona etiri prsta po
zidu, sve dok mu nisu otpali nokti i zgulile se jagodine, sve dok golim kostima nije poeo rovati po
malteru.
Gledao je to groblje uz koje se sputao, i pomislio je da bi mu ivot bio drukiji da je posluao
asnu Pankraciju, pa se krstio pored svake crkve, svakoga Bojeg hrama, i grobljanske kapelice.
Ako nita, ne bi se sad vozio kroz no bez retrovizora.
iroka avenija vodi prema centru grada, s tramvajskim tranicama po sredini, i starim rashrndanim
tramvajima, koji su dizali nepodnoljivu buku dok su vozili svoje posFREELANDER
167
<4 *
ljednje vonje toga dana. Ve je prolo jedanaest, i vie nije bilo velikog prometa. Polako je vozio i
gledao okolo, hoe li prepoznati ita od grada u kojemu je nekada ivio. Ali okolo su bile sve nove
zgrade, neboderi i stakleni tornjevi, nita to mu je moglo biti poznato. Tek je na Marijin Dvoru
prepoznao crkvu, onu u koju je s mamom Cicom iao na zornicu, da mama sretne generala
Drinjanina, ali vie nije bilo kandelabra, ni stabala po kojima su visjeli ljudi. Posjekli su ih zajedno
s mrtvacima. I poslije rata je prolazio pokraj te crkve, ali nije je prepoznavao, niti se tada sjeao
zornice, ni modrih mrtvaca, po kojima se nahvatala prva jutarnja rosa. Traio je hotel.
Vozio je kejom uz Miljacku, nailazio bi pokoji prolaznik, mladarija je stajala na ploniku ispred
nonoga kluba, iz kojega se ula glasna muzika. Edo Maajka vritao je o plaenom ubojici, rodom
iz Srebrenice, a Dado Topi je pjevao refren - Za koji ivot treba da se rodim, za koji sudnji dan
treba da ivim. Znai to je i ovdje moderno.
Kada bi se roditelji iz nebodera bunili to im djeca idu sluati Edu Maajku, profesor Adum bi ih u
liftu uvjeravao kako od toga ne moe biti velike tete. Iako je mladi bio iz Bosne, odakle je
izbjegao kao dijete, profesor je osjeao bliskost prema njemu. Hvalio ga je i u zbornici, one
posljednje godine dok je jo drao nastavu. Svi bi se iznenadili to on odjednom brani takvu
muziku.

168
Bio je kupio kazetu, i sluao ju je u autu, sve dok se nije raspala. Novu vie nije kupovao. Ali
pjevaa je i dalje branio od zabrinutih roditelja. I od Potara, koji je svojim kerima zabranio da idu
na takve koncerte, a onda su, s Dubrav-kinim dekom, predsjednikom opinske udruge ratnih
invalida, zavrile u Samoboru, na koncertu Miroslava Ilica.
Joj Rado, joj Radmila, ta si sa mnom uinila, aj oi, oi, oi, hoe srce da iskoi! - gorko se alio
Potar, ali pomoi vie nije bilo. Bila je to pedagoka pouka, koju je profesor koristio gdje god bi
stigao. Potajno je bjesnio na Potarevog zeta Antu Beribaka, invalida i ratnoga heroja, ali to nikome
nije smio rei.
Doao je do kraja grada, putokaz je pokazivao da se dalje ide prema Palama, pa je skrenuo lijevo,
okruio zgradu koja se pojavljivala na svim CNN-ovim ratnim reportaama, i poeo se vraati
prema gradu. Povremeno bi negdje ugledao putokaz za neki hotel, no ili nije mogao skrenuti, ili ne
bi bilo mjesta za parkiranje, ili bi mu se hotel uinio preskup, ili sumnjiv.
Prola je pono kada se zaustavio ispred motela Maure-tanija. Nije izgledao skupo, a privuklo ga je
i ime. Bila je to stara i siva stambena zgrada, vjerojatno sagraena u vrijeme Kraljevine Jugoslavije,
iza stare eljeznike stanice. Onaj tko je od toga naumio nainiti motel, oito nije raunao na bolje
goste. Ali to profesora nije brinulo.
Parkirao se tik uz ulaz, provjerio je li mu pitolj u depu, izvadio je kufer iz gepeka i krenuo unutra.
Vrata su bila
FREELANDER
169
zakljuana. Dugo je zvonio, i nije odustao samo zato to nije znao kamo bi dalje u ova doba krenuo,
i konano su se, nakon desetak minuta zvonjave, ule psovke, one najprljavije, koje se smiljaju na
licu mjesta, i pojavio se golemi neo-brijani tip, s kojega je lijevao znoj, kao da je upravo iziao iz
ljevaonice. Usput je navlaio hlae, i dok je to inio, penis mu je iskoio kroz rasporak na gaama.
Brzim ga je pokretom vratio natrag, ali profesor je kroz staklo na vratima mogao vidjeti svu
napetost njegove erekcije. A i erektirani je morao znati da je on to vidio.
- Izvolite, molim!
- Imate li slobodnih soba?
- Zavisi kakvih.
- Jednokrevetnih.
- Nala bi se jedna takva, moda.
- Pa, hoete li provjeriti?
I dalje se s recepcionera cijedio znoj, vonjao je na enjak, pitralon i na jo neku kemijsku tvar, koju
profesor nije mogao prepoznati. Otiao je do pulta, otvorio i odmah zatvorio neku teku, i rekao da je
slobodna soba broj 123, prvi kat, stubite lijevo.
- U sobi je telefon, za vanjsku liniju pritisnete devetku, ali nemojte u ova doba telefonirati, ako ba
ne morate, jer onda meni u sobi zvrlji centrala, ui mi probi. A i koga biste u ova doba zvali.
Profesor je krenuo prema stubitu, recepcioner je doviknuo:
170
- A paso, niste paso ostavili.
Trebalo mu je vremena da izvadi paso iz depa, a da mu pritom ne ispadne pitolj. Recepcioner je
ekao, i smjekao se, to je profesora inilo dodatno nervoznim.
- Evo ga!
- E, maala, rodio se. Ako vam ta zatreba, da znate da sam ja Atila.
Soba je bila prostrana i prazna. S ormarom donesenim iz neke stare socijalistike kancelarije i
gvozdenim vojnikim krevetom, na kojem je bio malo prevelik jogi madrac, koji je na sredini bio
savijen poput luka. Iznad kreveta visjela je uokvirena crno-bijela fotografija, sva oblijepljena muhoserinama, koja je prikazivala brod Mauretaniju, usidren u Southamptonskoj luci. Zakljuao je vrata,
postavio stolicu uz njih, da se srui i probudi ga, ako netko pokua ui, zatim je gurnuo pitolj pod
jastuk, i istoga asa je zaspao.
Opet je sanjao onaj san kao pred polazak iz Zagreba.

Iao je ulicom pustoga grada, u kojemu nikada nije bio, pokraj zgrada na kojima su svi prozori bili
slijepi prozori. Znao je da sanja, sjeao se kako je proli put u istome snu udario akom u zid, i kako
ga je ruka jako zaboljela. Zato je gurnuo ruke u depove. U desnome depu bio je pitolj. Uskoro je,
kao i proli put, naila pogrebna koija, koja se zaustavila pred njim. Unutra je bio isti mrtvaki
koveg, s kriem na kojemu su se vidjele bore oko oiju i usta. Profesor se sjeao da je on u tom
kovegu, ali ga je
FREELANDER
171
ipak otvorio. Istoga trenutka vie nije bio onaj koji stoji uz koiju, nego samo mrtvac u kovegu.
Iznenadio se i uplaio. Pokuao se pomaknuti, ali nije mogao. Bio je zbilja mrtav, poluotvorenih
usta i izbuljenih oiju. Pokraj koije stajao je oznojeni Atila, u mornarskoj majici i gaama kroz iji
je rasporak izbio kvrgavi kurac, obrastao modrim ilama, s krupnom ljubiastom glavom, na ijoj
su se rupici pojavile dvije bistre kapi, dok se Atila pribliavao sanduku.
Htio je iskoiti van, ali nije mogao, htio je vikati, ali iz njega nije izlazio glas. Poluotvorenih usta i
razrogaenih oiju, profesor Karlo Adum vidio je svoju smrt.
S krikom je pao iz postelje i udario glavom u rub ormara. Jako ga je zaboljelo, bol mu se od
sljepoonice rairio cijelom glavom, spustio se niz kraljenicu, pa u noge, koje u trenutku nije
mogao pomaknuti. Mokraa mu je potekla niz gole noge.
Kupaonica je bila na kraju hodnika. Iao je niz prljavi daani pod, koji mu je kripao pod nogama,
obmotan runikom. Iz pokrajnjih soba izvirivale su glave.
- Kakva je to lupa u ova doba? - gledao ga je mukarac obrijane glave, jakoga stranog naglaska. Iza
lea su mu bile tri ene, dvije mlade djevojke, i jedna starija, koja je mogla imati i ezdeset. Ta je
bila gola do pasa. Profesoru se uinilo da jo spava, ili je prejako udario glavom, pa sad svata vidi.
Vrata od kupaonice nikako se nisu mogla zakljuati.
Pokuao je gurnuti na njih nekakav ormari, ali kad ga je pomaknuo, ispod njega su se rastrali
ohari, stjenice,
172
mokrice, i raznorazni insekti koje nikada nije vidio. Stajao je bos i prestravljen na mokrom betonu.
Tu je bio neispravan, nije bilo mijealice za vodu, tako da je iz nekih rupica izbijao mlaz hladan
kao led, a iz drugih vreo. Poskakivao je u kadi prekrivenoj utim kamencem, naborana koa
ostarjelog buldoga, za tri broja vea, pratila je njegove pokrete i padala natrag, kao strano tijelo, kao
da nije njegova. Bio je ruan i bijel, s rijetkim crnim dlaicama, prekriven madeima kojih je iz
godine u godinu bilo sve vie, noge su mu bile pune ispucalih kapilara. Nakon to u starosti kapilar
jednom pukne, vie nikada ne zaraste. Dok ga je voda furila i ledila, gledao je profesor svoje tijelo,
koje mu je na ovome prljavom mjestu, izmeu zidova s kojih se gulio kre i padao po podu, prvi
puta izgledalo staro i tue, poput tijela komatoznog bolesnika, kojega na gerijatriji mlade sestre
peru komadima vate i razgovaraju o novoj epizodi Obinih ljudi.
Od djetinjstva do starosti ovjek nosi svoje tijelo. Gleda svoje prste, ruke, bore i pjege na njima, i
uvijek su mu iste. Samo se na tuim tijelima primijeti vrijeme.
Strepio je da e netko ui u kupaonicu, pa je nastojao biti to glasniji. Lupao je i prskao, ali nije bilo
dovoljno. Na kraju je i zapjevao:
- Zbog jedne divne crne ene, zbog njene divne crne kose, zbog jednog pogleda tunog u noi, zbog
obeanja da e mi doi, tuan i sam, ekam je ja...
FREELANDER
173
Vikao je iz petnih ila, dok mu je koa postajala sve crvenija, i smanjivalo mu se spolovilo meu
nogama, skriveno meu rijetkim prosijedim dlakama, mrtva i izgubljena nada.
Na brzinu se obrisao i onako bos istrao iz kupaonice na hodnik, koji je ve bio prepun ljudi.
Dvojica Hercegovaca u jeftinim poslovnim odijelima i sintetikim kouljama prestali su razgovarati
kada su ga vidjeli polugologa. Crnoputa plavua, jakih crnih naunica, mazala je usne svijetloruiastim karminom, i bezobrazno ga gledala. Iza lea joj je iz sobe izvirivao mladi u pidami, koji je

nalikovao na generala Norca:

- Ajde, Kajua, jebem ti znanje, ja ekam, a ti gleda ljude dok seru!
Pravila se da ga ne uje, i dalje je mazala usne i zurila u profesora, oi su joj bile zakrvavljene, kao
da su se nagle-dale mraka i dima, profesor je spustio pogled i proao, kao logora pokraj Maje
Budon.
Nazvao je broj 514-489.
- Zavod svete Klare, prijavnica - javio se enski glas.
- Trebao bih doktora Sunaria, Jozu.
- Koga?
- Odvjetnika Sunaria.
- Koja soba, koji sprat, ovjee Boji?
Zbunio se i spustio je slualicu. Neko vrijeme sjedio je na postelji, i nije znao to bi sa sobom. Po
podu su, izmeu
174
arenih ponjava, urili sitni smei ohari, poput vojnika kad pretravaju vatrenu liniju, a njemu je
opet dolo da plae.
Obukao se, uzeo pitolj i otiao do recepcije. Atila je sjedio iza pulta, itao novine, puio je i pio
kavu. Umjesto u pepeljaru, otresao je pepeo u praznu kutiju od marlbora. Novine su se zvale
Dnevni avaz i imale su zaglavlje koje je profesora podsjealo da je tu stranac. Nita nas, kao
zaglavlja dnevnih novina, ne podsjea gdje nam je jazbina i domovina. Barem po tome profesor je
bio siguran odakle je. Zagledao se u naslovnu stranicu u Atilinim rukama. Velikim masnim slovima
pisalo je: Sin zaklao majku pa oprao ruke.
Atila je ulovio pogled, sklopio je novine i rekao:
- Nita se vi ne sekirajte. Je 1' da, u Hrvatskoj toga nema? - pa se kratko nasmijao.
Profesor mu je odgovorio kako takvih stvari ima na sve strane, u Hrvatskoj je jo gore, za Jutarnji i
za Globus vie i nije vijest ako je sin samo zaklao majku, mora tu biti jo neto, pa da pria doe na
naslovnicu.
- Recimo, da ju je mrtvu silovao - provocirao ga je Atila.
Profesor se zacrvenio, osjeao je da to ne moe sakriti, lice mu gori kao partijska zastava, i samo bi
htio da recep-cioner to ne primijeti, a ako primijeti, barem da preuti.
- Joj vas - iuavao se Atila - crvenite se ko curica.
FREELANDER
175
- Prehlaen sam. Imam temperaturu - slagao je profesor bez razmiljanja.
- Uf, uf, to nije dobro. U vaim godinama ovjek zaas navue upalu plua. Dvaput kihne, i vie te
nema. Ne bi vam to trebalo. Nita gore, nego kveknut u tuini, iako ni kod kue nije neki teferi.
Ali znate ta vam je najbolje protiv prehlade? Provjereno pomae. Dobra viesatna jebaina, po
mogunosti s nekom kuravom. Naravno, ako vam se jo die. U vaim godinama kurac se istopi ko
sladoled. I nema vam druge, nego traiti antibiotike, pencilin. Hoete da vam nabavim pencilin?
Atila se smijuljio, i pratio kako se profesoru mijenja raspoloenje, i kako uzaludno pokuava da mu
se svidi. Smije se onome to bi ga trebalo vrijeati, tape ga po leima, pokuava neto rei,
dopuniti Atilinu alu, ali on ga ne slua, nego nastavlja, a u oima mu blista ono isto zlo, zbog
kojega se takvi ljudi jutrom bude ili i veseli i samo ekaju kad e im neka budaletina naletjeti.
Adum je zaboravio da takvi postoje, oslabio mu je instinkt obrane, umijee bijega i sakrivanja, mo
nevidljivosti, nego je blenuo u Atilu i uinilo mu se da je ovo ve doivio. Ili tanije, da je ve
imao, i to puno puta, istu prazninu pod jezikom i u glavi, i isti osjeaj da je glup, jadan i kljast, i da
e mu biti u lice izreeno sve ono to ne bi elio uti.
- Hajte, hajte, slobodno, zakasnit ete u obilazak grada! - Atila je najednom postao prijazan.
176
Volvo je stajao na svome mjestu, ali nekako udno nakrivljen. Priao je i pogledao to se dogodilo.
Zadnja desna guma bila je ispuhana. Moda se otetila dok se vozio uz bankinu, po ljunku i

kamenju. Oiljci na limu izgledali su gore nego sino. Ovako pranjav i blatan, volvo je izgledao
kao eksponat s auto-otpada.
- udo da ste s tom krntijom i uspjeli doi do Sarajeva. Pravo udo - smijao se s vrata recepcioner.
Iziao je na ulicu i krenuo traiti taksi. Jutro je bilo stu-denije nego u Zagrebu, profesor je zakopao
sako, i dok je hodao, pretezala je strana na kojoj je bio pitolj. Trebao je kupiti onaj opasa s
koricama, kakav nose policajci i ozbiljni gangsteri.
Niz ulicu su trala djeca sa kolskim torbama u rukama. Vikali su, imitirali amerike crnce i
preskakali lanac, izmeu stupica, koji su plonik dijelili od kolovoza. Mogli su imati deset ili
jedanaest godina. Nosili su iroke, tri broja vee hlae, sputene do pola bokova. Takve je ve vidio
u Zagrebu. U njihovim je godinama i on jo uvijek bio u Sarajevu, ali toga se vie nije sjeao.
Osim da se kola zvala imenom nekoga predratnog komunistikog atentatora, valjda Alije Alijagia,
i da je u kutu uionice stajala velika kraljica pei, koju su loili na ugljen, i koja je stalno dimila. Ali
to nije bilo dovoljno, nego bi dvojica iz zadnje klupe, Stevo Kupreanin i Murat Zorni, akijom
narezali komadie gumice, pa bi ih bacili na uarenu pe.
FREELANDER
177
w
E, otkad se njih dvojice nije sjetio.
Pamtio je glavobolju i smrad gume koja se topila i loega ugljena iz Kreke, kakvim se loilo i kod
kue, u Balibegovica ikma tri, vizavi Behdetove pekare. Sjetio se i kako su, kad bi dolo ljeto,
Stevo i Murat nabrali koprive iza kole, jedan kraj bi zamotali u novine, a drugim bi arili
djevojice po golim nogama. I njega, skupa s djevojicama. Noge su mu bile prekrivene plikovima,
otekle i crvene, kao dvije nedokuhane svinjske kobasice. Tata Ilija sluao ga je kako se ali, tuno bi
gledao u Karlove noge, a kad bi morao neto rei, samo bi apnuo - dat e Bog!
Mama Cica nita nije govorila. Jo uvijek je trajala obnova i izgradnja, graniari su na granicama
branili zemlju od Rusa, Staljin je bio iv, nou su narodne neprijatelje sprovodili u Udbu, a onda
kamionima i stonim vlakovima prema jugu, u sigurne zatvore. Mama Cica je nosila zastavu na
prvomajskoj paradi, govorila je na otvaranju stadiona, pratila mladie koji su ili u Pariz, na susret
napredne omladine Europe. Ravnoduno je gledala njegove ozarene noge i potiho bi bjesnila jer je
tako nesnalaljiv, isti etveroprsti Ilija, pa ga u koli maltretiraju. Slutila je, mudra mama Cica, da
e to loe zavriti.
A onda je umro tata Ilija, samo se jednoga jutra nije probudio. Bilo je to deset dana prije kraja
kolske godine. Nakon sprovoda u kolu je doao s crnim dugmetom, zai-venim na kolskoj kuti,
da se zna da je u alosti. Iao je prema koli, i gledao Murata s lijeve i Stevu s desne strane,
178
kako s koprivama saekuju djevojice. Djeake su kao i uvijek proputali. Pomislio je tada kako je
vei i odrasliji od njih dvojice, jer je ostao bez oca. Oni su znali, i cijela je kola znala, da je umro
Ilija Baltazar Adum, uiteljica i direktor bili su mu na sprovodu, i Muratov otac bio je na sprovodu.
Mislio je da ga nee ozariti, pa kad su ga oinuli koprivama po golim cjevanicama, Karlo je po prvi
puta odgurnuo Murata, odgurnuo ga je jako, toliko jako da je odletio na lea, i udario glavom o
stepenicu.
Sedam je dana Murat Zorni bio u komi. Osmoga je umro. Pokopan je pod zvijezdom petokrakom,
na Koevskome groblju, pola grada dolo je na tu sahranu. Te noi doletjelo je kamenje u prozore
Balibegovica ikme 3. Bilo je to u petak. U ponedjeljak je drugarica Josipa Adum, roeno
Stambolija, sa svojim maloljetnim sinom Karlom napustila Sarajevo. Slali su za njom u Zagreb i
nekakve potjernice, jer je Muratov otac Salem, predratni komunist i prvoborac, traio da se sudi, i
na maloljetniki zatvor u Stocu, ili u Turopolju - kad im je ve tako stalo da budu Hrvati, osudi
djeak koji mu je ubio sina.
Profesor Adum nije se toga sjetio ni kad je polazio na ovaj put.
Pratio je djecu, i za njima je, traei taksi stajalite, doao pred kolu. Tamo je jednoga oca, koji je u
kolu doveo ker prvaicu, upitao gdje bi moglo biti stajalite.

udno ga je pogledao, a onda shvatio da ovjek nije odavde.

FREELANDER
179
- Ama, samo podignite ruku, stat e vam svaki koji naie. Ovdje vam je to ko u New Yorku.
Zaustavio se prilino nov mercedes, s konim sjeditima i ukljuenom klimom. Voza je bio mlad,
jedva da je mogao imati dvadeset godina, a kada je profesor upitao za Zavod svete Klare, nije znao
to bi to uope bilo. Izvadio je mobitel, i nazvao informacije.
- Dom staraca, to vam je dom staraca - objasnio mu je. Nije se usudio rei taksistu da Zavod svete
Klare nikako
ne moe biti dom staraca, nego ga je pustio neka vozi do adrese koju su mu dali na informacijama.
Pomalo ga je brinulo da doktor Sunari moda nije pogrijeio vlastiti broj kada je slao telegram.
Palo mu je na pamet da zamoli taksista da ponovo nazove informacije, i da trai broj odvjetnika
Joze Sunaria, ali nije to uinio.
Zavod svete Klare nalazio se u nekom polurazruenom predgrau, na junoj strani Sarajeva. Meu
potleuicama i viekatnicama u kojima bi se ivjelo na jednome ili dva kata, dok bi ostali zjapili
prazni, izgorjele i nesreene betonske ploe, izmeu kojih se vidjelo nebo, nalazila se posve nova
staklena zgrada, u svim bojama spektra, na ijem je mramornom proelju stajao natpis: Caritas
Vrhbosanske nadbiskupije, i ispod toga: Zavod svete Klare, dom za stare, nemone i slijepe. Uao je
unutra, za portir-nicom je sjedila asna sestra, upitala ga je koga trai, na to se on spetljao, pa rekao
da ne trai nikoga nego je tu
180
sasvim sluajno, pa bi, moda, neto htio provjeriti. Upitao je da li je u ovome domu, moda, ivio
Tadija Melkior Adum.
- ivio je, i ugasio se kao svijea. Blago u Gospodinu -tiho mu je, i sa smijekom rekla, ba kao da
govori o djeaku koji je drvenim bojicama najljepe nacrtao Boga, i dobio pohvalu pred cijelim
vrtiem.
- Ja sam mu neak.
- O, pa ba mi je drago, ustala je asna sa svoje stolice, a kako e tek doktoru Sunariu biti drago,
sad ste sva trojica na okupu. Hoete da vas povedem doktoru?
Dizalom su se popeli na prvi kat, i ili dugim svijetlim hodnikom, niz koji je bio prostrt svijetloplavi
tepih. S obje strane bili su stakleni providni zidovi, i staklena vrata, kroz koja se ulazilo u sobe, po
dvadesetak sa svake strane, u kojima su na po etiri kreveta leali starci. Nekima je bila prikljuena
infuzija, drugima je iza lea stajao ekran elektrokardiografa, ali najvie je bilo onih koji su naprosto
leali, sa staklenim guskama privrenim pod postelju, katkad sasvim goli, sive koe i praznih
pogleda.
- Doktor Sunari je u zadnjoj sobi, znate kao Ba-elik u onoj prii - pokuavala ga je oraspoloiti. Sam je otkako je va stric otiao.
Jozo Sunari leao je na postelji, podignutog uzglavlja, s daskom ispred sebe, na kojoj su bili
tintarnica i papiri, i jedna debela knjiga.
FRFFI ANflFR
181
- Morat emo saekati da zavri, doktor ne voli kad ga se prekida u pola posla - rekla je asna
sestra, i pruila profesoru stolicu.
Sjeo je i iz profila gledao starca velikoga kukastog nosa, sijedoga brka i koate jagodice, kako
umae pero u tin-tarnicu, i pie. inilo se da ih ne primjeuje. Nakon nekog vremena je zastao,
protresao po zraku papirom na kojem je pisao, zaklopio tintarnicu, oistio pero, papire spremio u
fasciklu, i okrenuo glavu udesno, tamo gdje su iza staklenoga zida sjedili profesor Adum i asna
sestra. Domahnuo mu je, kao da se ve poznaju.
Soba je vonjala po acetonu.
- Ne bojte se, ne lakiram ja nokte, nego to vonja moja smrt. Ali neka vas to ne uznemirava, amice!
Smijem vas tako zvati? Znate, to me podsjea na beke i zagrebake dane, na 1928, ispred knjiare
Kugli, dok je jo bio iv onaj nesretni Radi, stajali smo i gledali mlade dame, i ivot koji s njima
prolazi, moj sarajevski ahbab Milo Besarovi i ja. Imali smo osamnaest, sve je bilo pred nama, a

on mi je onda rekao: vidi, moj Jozo, mi sad tu stojimo, sunce je, jul mjesec, i sjeat emo se ovoga
do smrti, kako smo u Zagrebu jedan drugome govorili amice. ivot je kratak, a Sarajevo pogano, i
neemo nas dvojica jedan drugome esto tako govoriti, jer bi nam u eheru kazali da smo pederi. E,
tako je to, moj amice, tako je to, moj Karlo, ono to je u Zagrebu normalno i uobiajeno, to ti je u
Sarajevu gadan pederluk. Zato u ti rei da te ne bih ni zvao da dolazi
189 UIMFNKnlFRftnVIf'
u Sarajevo, nee mi zamjeriti to sam preao na per tu, ipak si ti za mene dijete, ali tako je poelio
tvoj pokojni stric, moj dragi cimer Tadija, prije nego to mu je dua na nos izletjela. Htio je da se
nad njegovom oporukom naete vas trojica roaka, jer se nikada ranije niste sreli. Druga dvojica su
jo prekjuer dola, jedan je doletio iz Frankfurta, drugi je dojurio iz Beograda. urilo im se da vide
koliko im je ostavio starac kojega skoro nisu u ivotu vidjeli, i sigurno su, amice, mislili da je ve
odavno mrtav. Tko bi, dragi moj amice, s devedeset i kojom preivio opsadu Sarajeva? Ne, ne boj
se, neu te s tim gnjaviti. Ionako nemamo puno vremena. Aceton sve jae vonja! To meni aneo
Gabrijel kadi, da pourim s vama trojicom, i poem tamo gdje su svi mladi. Vjeruje li, reci mi,
kako ima neega poslije ovog? Ne, bolje je da mi nita ne govori. Ne bih se htio i u tebe razoarati.
Zna, drag si mi jer si doao zadnji. Nije ti guzica zinula na strieve pare. Priao je kako je u nekoj
svai tvom starom odsjekao palac, i ovaj mu to nikada nije mogao oprostiti. Vidi to ti je ovjek,
ivot mu se svede na jedan palac. De, Boga ti, sjedi tu do mene, daj mi ruku da se rukujemo. Jozo
Sunari, doktor prava sa Zagrebakog sveuilita, imenjak i prezimenjak zna li koga?
- Znam - ree profesor - jednoga koji je nestao bez traga, a prije toga bio je ustaki doglavnik.
- Nije on nestao - smijao se Sunari - nego se sakrio, pa ga nisu mogli nai oni koji su ga traili. Oni
drugi uvijek su znali gdje je.
FREELANDER
183
- Pa gdje je bio?
- emu to pitanje? - Sunari je zvuao razoarano.
- Ja sam profesor povijesti, lijepo bi bilo da znam to je bilo sa Sunariem.
- E, na tu me nee uhvatiti, nikakvoga on nema znaaja za povijest. Bolje da ga se nikada nitko
vie ne sjeti. A sad hajde, fino to si me obiao, ali ja moram raditi, moram vam pripremiti
testament, i posvravati neke svoje poslove, sumnjam da u doekati ovu nedjelju, odmarao sam se
to sam se odmarao, ako ostane jo koji dan, mogao bi mi i na sprovod doi. alim se! Bolje ti je
da ide svojim putem, u Zagreb ili gdje te vrag nosi. Otvaranje testamenta zakazujem za 17 i 30, ili"
za pola est. I nemoj kasniti, amice, to je u ovakvim prilikama naroito nepristojno. Sad moe ii.
asna sestra ispratila ga je do kapije, i pruila mu ruku. To mu je bilo neobino. Prvi puta u ivotu
rukovao se sa asnom sestrom. Zbog neega mu se uinilo da je to nepristojno. Kao da je,
estitajui roendan, poljubio u usta prijateljevu enu.
Kupio je kartu i sjeo u autobus koji je vozio prema centru grada.
Ljudi su ulazili, na svakoj sljedeoj stanici autobus se sve vie punio, profesor je sjedio na svome
mjestu, zbijen uz prozor, dok su se ljudi oko njega gurali, jedni druge udarali laktovima meu rebra,
i borili se tako za ivotni prostor, kao da dolazi Sudnji dan, i svaki je uzdah vredniji
184
od svega zlata i srebra. Pokuavao je da ih ne primjeuje, da izbije iz glave misao kako bi sad bio
jedan od njih, samo da Murata Zornia nije tako jako odgurnuo, ili da je Murat makar na trenutak u
njemu vidio ravnoga sebi, pa da je oekivao udarac.
Cijeli je ivot proivio bez misli o njemu, a sada mu se, pred kraj, eto, Murat vratio.
Vratio se do Mauretanije. Volvu je ispuhala i prednja lijeva guma, nagnuo se kao Titanic malo pred
potonue. Atile nije bilo za recepcijom, pa se profesor ustrao uz stepenice, da ga ne sretne. Soba je
bila otkljuana, iako je bio siguran da ju je zakljuao kada je odlazio. Preturao je po kuferu i
provjeravao, ali svaka je stvar bila na svome mjestu. U lanome dnu bila je kutija s mecima.
Legao je, prevrtao se po postelji, neto ga je guilo, pa je otvorio prozor, plaio se da ne zaspe i da
mu se ne vrati san od sino. Ispod prozora neki je djeak igrao tenis. Napucavao je lopticu u zid, i

onda ju vraao ako bi pala unutar njegovoga polja, koje je precizno iscrtao kredom. Tako bi je i po
desetak puta udario reketom, a zid je uzvraao. Djeak je prenosio me. Igrali su Ljubii i Federer,
zid je bio Federer, i bio je apsolutni favorit. Ljubii je bio neto prehlaen, a i rame ga je zatezalo
te se oekivalo da bi mogao predati me bez borbe. U poetku djeak je izvjetavao smirenim
glasom, tiho, da ga ne uju oni koji ne znaju kakva se tu drama odigrava, i koji bi mu se, moda,
smijali,
FREELANDER
185
ali nakon to je Ljubii dobio prvi set, naraslo je i reporte-rovo uzbuenje, zaboravio je na sve oko
sebe, vikao je i sav u transu bodrio Ivana Ljubiica da izdri do kraja. Kod 4:1 u drugome setu bio
je izvan sebe: - Veliki Roger Federer je na koljenima, a Ivan udara za svoju raju, za grad, za
Ferhadiju, za Bosnu, za sve nas, i kroi prema historijskoj pobjedi, na terenima Indian VVellsa.
Nakon ovoga dana vie nita nee biti isto. Ali neeeee, Ivane, zar ba sad takva pacerska greka, zar
ne moe jo samo malo. Dragi gledatelji, njega boli rame, nadljudske su to muke, nitko to ne bi
izdrao, ali na Ivan i dalje se bori, i izdrava, protiv najveega na svijetu, stranoga Federera, iz
zemlje okolade i najtanijih satova. Kakva tragedija, dragi gledatelj, jo jedan izgubljen poen, nije
mogue, a bio je na korak od pobjede, na servis od trijumfa. Pomolite se, vi koji vjerujete, pomolite
se jednome Bogu, na tri bosanska naina, da ovome hrabrom mladiu vrati snagu i sabranost. Ali
neeeee...
Djeak je oigledno poeo putati zidu da osvaja poene, bacao se po betonu i teturao ispred bijele
crte, viui da ga je mogla uti cijela ulica, u zgradi preko puta ljudi su izlazili na prozore, neki su
stajali i gledali, kao to je i profesor gledao. Bili su kao hipnotizirani onim to se dogaalo pred
njihovim oima. Ivan Ljubii je na kraju izgubio od Rogera Federera, djeak se sav oajan
rukovao s nevidljivim supar186
nikom, i otiao, skrivajui dlanovima lice, kao da plae. Ili je stvarno plakao.
Profesora je i dalje guilo, soba je bila puna praine, inilo mu se da die na krge. Obukao se i
siao dolje:
- O, gospon Hadum, kako vae zdravlje, jeste li uzeli lijek?
- Atila je imitirao zagrebaki govor, i naglasio nepostojee H, da mu pokae kako zna to njegovo
prezime znai.
- Gdje je tu restoran? - upitao ga je.
- Vizavi, preko puta, odma iza oka, pa lijevo - cirku-sirao je Atila.
- Nemojte se, boni, ljutiti, krenite niz ulicu, pa ete naii na restoran - vikao je za profesorom.
Restoran se zvao Kuhinjica, i imao je samo tri stola. Naruio je krvavi biftek, dvorila su ga dvojica
mladih kuhara, bio je jedini gost. Niti su oni puno ispitivali, niti se profesoru prialo, vakao je i
gledao kako se krv razlijeva po tanjuru, i kako komadii karfiola poinju sliiti prosutim
mozgovima malih vojnika, s verdunskoga fronta.
Bilo mu je bolje nakon to se najeo. Tada mu je palo na pamet kako bi mu bilo najbolje da ne eka
pola est, niti Sunarievu predsmrtnu zabavu, nego da odmah sjedne u volvo, i krene prema
Zagrebu. Da mu nisu gume otile, moda bi tako i uinio.
Zaputio se pjeice prema centru grada, preko Marijin Dvora, pokraj Higijenskog zavoda, pa niz
Titovu ulicu. Bio
FREELANDER
187
je to jo jedan sunan dan, poinjalo je bablje ljeto, najljepe i najtraginije doba godine, kada se
svaki lijep dan ini posljednjim. Mogu ti posljednji dani potrajati sve do kraja listopada, 1970,
sjeao se, produili su do petnaestog studenoga, ali time se ne mijenja dojam kako je svaki dan
posljednji, i treba ga odivjeti sa svijeu o tome. Kada bi cijeloga ivota trajalo bablje ljeto, svi
ljudi bi vjerovali u Boga.
Prepoznao je prolaz u kojem je bila Mona Grazia. Uao je da vidi to je sad tamo, i naao se ispred

ustakljenog kafia. Bila je to ona ista zgrada, visoka siva austrougarska etverokatnica, sa zelenim
roletama na prozorima. Profesor je stajao nasred dvorita, i gledao hoe li se netko pojaviti iza tih
prozora. Ali nije bilo nikoga. Obino je tako sa starim zgradama u centru. Ili unutra vie nitko ne
ivi, stanovi su pretvoreni u odvjetnike i notarske urede, ili stanari ive ve toliko dugo da vie i ne
izlaze na prozore.
Niega sentimentalnog nije bilo na ovom mjestu. Ne bi ga bilo ni da je naao Monu Graziju, istu
onakvu kakva je bila 1944, i da je pogledao kroz izlog, vidio mamu Cicu kako pukovniku Martiniju
mjeri nogavice, nos joj je pedalj od pukovnikovog rasporka, a Karlo u crnoj uniformi stupa s kraja
na kraj duana i na izmiljenom talijanskom pjeva pjesmu Duceu. Niega sentimentalnog nema ni u
ovom putovanju, samo runa prisjeanja, stezanje u prsima i briga za pitolj.
188
Sjeo je pred kavanu preko puta Katedrale.
Na kamenim stubama sjedili su srednjokolci, mladii i djevojke, i smijali se. Nitko nije ulazio, ni
izlazio. Pio je stock, da ga malo rastrese i razbistri, i kladio se sa samim sobom da e gledati toliko
dugo dok se vrata Katedrale ne otvore. Ako tako ne uini, dogodit e se neto loe. Zla mata nije
mu kazala to, ali prijetnja je i ovako bila izreena.
Naruio je jo jedan stock.
Pa onda jo jedan.
Srednjokolci su se digli i otili.
Na kamenim je stubama sjedio mladi mukarac, kratke rie brade, i nervozno pogledavao na sat, pa
je vadio mobitel, nekoga zvao, i tako desetak puta.
Naruio je jo jedan stock, ali se vrata Katedrale nisu otvorila.
ula se sirena vatrogasnih kola, zvuk jureih kamiona, i u tom se asu grupa turista, maleno njihovo
stado, uglavnom starci, ljudi rumene puti i svijetlih kosa, zaustavila ispred Katedrale.
Vodi sa tapom na vrhu kojega je bila ploica s brojem 3 popeo se na stepenicu, i poeo im neto
ivo objanjavati. Profesor Adum naulio je ui, ali nije uspijevao uti koji je to jezik. Vrata
Katedrale i dalje se nisu otvarala.
Vodi je dugo priao, mahao i neto pokazivao svojim tapom, pa je profesor zakljuio kako se radi
o nekoj katolikoj ekspediciji, koja je navratila u Sarajevo nakon to ih
FREELANDER
189
je u njihovim sarkomima, melanomima, anginama pecto-ris i poroznome dotrajavanju ila u mozgu
utjeila Gospa Meugorska, oslobodila ih svakoga straha i uputila da u miru idu svojim domovima,
i to prije umru, radi skoroga ponovnog vienja. Tko bi, osim katolika, toliko vremena provodio
ispred jedne, u osnovi nezanimljive i umjetniki bezvrijedne crkve, na brzinu sagraene po
austrijskoj okupaciji, kao neka vrsta duhovne kasarne okupatorskih snaga, prije nego nesretnoga
naroda koji je s okupatorom dijelio vjeru. Kasnije je ta crkva sluila kao ivi dokaz vjerske,
nacionalne i kulturne tolerancije, najprije srpskih karaor-devievskih vlasti, pa komunista, da bi za
etiri zvjezdane godine Pavelieva pontifikata ponovo bila isto to i za Franje Josipa. A danas je ta
Katedrala dokaz muslimanske tolerancije, koja je, kao i svaka druga tolerancija na Balkanu, suptilan
oblik prezira prema svakome tko je ostao u manjini. Svidjela mu se ta misao, potrudit e se da ju
zapamti.
Onda je vodi krenuo prema vratima Katedrale, a stado je pourilo za njim. Pritiskao je kvaku,
lupao akom u debela vrata, gledao ima li negdje zvono, a profesor se uplaio da e prekriti svoj
zavjet, i da e mu se zbilja dogoditi neto loe. Ali vrata su se otvorila, stado se slilo u hram, kao
ulje niz lijevak na boci, a profesor je pozvao konobara, da plati.
Na Baariji je sjeo u taksi, stari rashrndani passat. Vozio ga je uasno debeli, i isto tako priljivi
mukarac s brkovima, koji je sliio na uru Deaka.
190
- A vi niste odavde?
- Nisam.

- ujem ja to dobro. Ne samo da znam ko nije odavde, nego razlikujem je li muterija iz optine
Centar, ili s Alipainog, s Vratnika, ili s Bistrika. To su vam dijelovi Sarajeva, kvartovi, u nas se
kae mahale - brbljao je, dok je profesor utio i smjekao mu se. - Tano se uje ako je ovjek s
Mejtaa, a ne s Bjelava. Od Mejtaa do Bjelava nema vam ni deset minuta hoda, dvjesto metara
zrane linije, ali ljudi drukije govore. Je li tako i kod vas?
- Ne znam, ja vam to ne razlikujem.
- A vi ste Slavonac?
- Nisam. Ja sam iz Zagreba.
- Ma nemogue, mora da vam je neko Slavonac - taksist je bio razoaran, traio je neku greku, kao
centarfor kad trai kvrgu u travi nakon to je nabio loptu visoko preko gola.
- Nitko mi nije Slavonac. Osim susjeda iz prizemlja.
- E, sigurno ste dobri s tim susjedom, kod nas se kae komijom. alim se. I kaete da ste iz
Zagreba. Lijep je Zagreb, imao sam tamo prijatelja iz vojske, stanovao je na Trenjevci, zvao se
Rastko Milovanovi. Znate li ga, moda? Velik je Zagreb, ali moe biti da ga sluajno znate. Iao
sam ja prije rata kod njega, ulica se zvala Rade Konara, je li ima na Trenjevci ulica s takvim
imenom? Ba mi je dobar bio. Kad mi je devedeset druge ena poginula, znate, pala
FREELANDER
191
granata, a jo su telefoni radili, poslao mi je petsto maraka iz Zagreba. Velika je to onda bila para.
Kae, nita se ti, Salko, ne brini, vratit e kad proe rat. Poslije su se veze prekinule, a i mene je
bilo na sve strane, gledao sam kako bi preivio, etvero djece mi je moja Mira ostavila, valjalo ih je
podizat, hranit, od granata uvat, i pravo da ti kaem, nije mi ni palo na pamet kad bih se zatekao
kod nekog telefona koji radi, da nazovem mog druga Rastka, i upitam ga kako je. Danas mi je malo
krivo zbog toga. Puno je i njemu bilo onih petsto maraka. Ali devedeset pete, im su mi vratili
telefon, prvi broj koji sam nazvao bio je njegov. Javio se neki enski glas, rekoh ja bi trebo Rastka
Milovanovia, moga druga, a kurva ko s nokta: ovdje vie ne ive etnici! Znate ta u vam rei:
izvinite, vi ste Hrvat, ali pika njoj materina ustaka!
- Znam, svakakvih ljudi ima.
- Tano tako, dobro ste rekli. Ali da znate, nije fol, ali sad vam ujem da ste iz Zagreba. Ama, kakva
Slavonija, uje se taj meki, fini govor, onako malo kroz nos, ko kad Mirko Novosel govori. Niko
mene ne moe prevariti. Eto, devedeset i sedme, taksiram ja na aerodromu, kad eto ti onog pisca,
poznatog, to sad kod vas ivi. Sjedne on, a ja ga pitam - kako je, je 1' se to dolo u rodni grad? Pa
kako je u Zagrebu? Pa ta se pria, hoe li Tuman jo dugo, kau da je bolestan? Sve ga navlaim
da pria. A jo nismo ni krenuli. Rekoh znam gdje te vozim, na Mejta te vozim. Kako
1Q?
zna?, pita on mene. Fino, jarane, sve Salko zna, ima Salko uho, Salko je svirao violinu u
Narodnom orkestru, sve dok mi se kaiprst nije ukoio. Pogledaj ga, i sad je ukoen! E, a kakav
sam violinist bio, Menjuhin mi nije bio ravan.
- Dobar je Menjuhin bio - potvrdio je profesor.
- Kako bolan nije, ja ga sedamdeset sedme sluao u dvorani uro akovi. Jevrej, Rus, a u njemu
ciganska dua, evo ovolika. Sviro klasiku, ta bi drugo, ali ulo mu se da sutra moe zasvirati kod
nas u Narodnom. Nema vie takvih ljudi.
- Dobro ste rekli, ja isto mislim da nema.
- Sve je to, gospodine dragi, otilo u pizdu materinu. Otapa se Sjeverni pol, plove sante leda, nema
vie snijega, ni zime. Djeca se vie ne sanjkaju. A ljudi, samo gledaju ko je kakve vjere i nacije, a ne
kakav je koji kao ovjek. Eto, vi ste, naprimjer, Hrvat, a ja sam Bonjak, i ta nam fali.
- Nisam ja Hrvat.
- Dobro, ivite tamo. Neto uglavnom jeste.
- Neto - uzdahnuo je profesor.
Doekala ga je ista asna sestra. Rekla mu je da doktoru Sunariu nije dobro, jako se uzrujao, jer su
gospoda Mihai-lo Adum i Petar Ivanan rekli da nee doi, vie ih ne zanima oporuka, vikali su na
staroga gospodina, kako ih nije sram i strah od Boga.

Jozo Sunari sjedio je na svojoj postelji podignutog uzglavlja i s jastucima pod leima. Daska na
kojoj je inae
FREELANDER
193
pisao bila je prekrivena bijelim stolnjakom, sa crvenim vezenim ornamentima. Na stolnjaku je bila
velika zapeaena kuverta.
Nasuprot krevetu stajale su tri fotelje, presvuene crnom koom, stoi, tri ae i bokal s vodom. U
kristalnoj koarici, koja je izgledala kao dio nekoga starog svadbenog servisa, bile su izlomljene
kockice okolade.
Rukovao se s odvjetnikom, i sjeo.
Starac je razlomio peat, i pravim pravcatim njemakim oficirskim bodeom otvorio kuvertu.
Profesor se zagledao u no, koji bi poprilino kotao u zagrebakim antikvarijatima. Dok je Jozo
Sunari drhtavim glasom itao ispovijest svoga dugogodinjeg prijatelja, koju je profesor malo
sluao a malo bi se preputao mislima o njemakome bodeu i acetonskoj dui Joze Sunaria, jer ga
je strahovito nervirao patetini ton Tadije Melkiora Aduma, koji se u obraanju trojici neaka,
priznajui da ih nije vidio od njihovoga djetinjstva, a Mihaila nikada, sluio svim onim
emocionalnim ucjenama, kakvima roditelji u vrijeme nedjeljnih rukova doekuju i ispraaju
vlastitu djecu. Profesor nije elio da ga se dotakne nijedna od tih rijei, putao ih je da plove mimo
njega, gledao je kako se Sunari mui, izgleda bitno loije nego jutros, jedva die, i kao da se topi i
nestaje sa svakom proitanom rijei.
Nimalo u profesoru nije ostalo nade da bi mogao naslijediti neko bogatstvo. Jo prije nego to je
nazvao broj koji je
194
odvjetnik naveo u telegramu, i prije nego to je saznao to je uope Zavod svete Klare, dok je
putovao prema Sarajevu, na skretanju za Plehan, kada su mu se u snu priviali ljudi u franjevakim
habitima, profesor Adum znao je da nasljedstva nema, osjeao se kao prevarant i izdajnik, jer je
prevario onoga koji sada, nagnut kao Titanic, stoji ispred motela Mauretanija. S vremenom se vie
nije plaio da je sve to klopka, da ga netko eli namamiti i oteti, ali njegova greka, jer se
polakomio, i jer je krenuo na ovo putovanje, nije time postala manja.
Hladno je sasluao posljednju reenice testamenta Tadije Melkiora Aduma:
- Sva moja uteevina, poloena na raunu Cirike banke broj 345-23-1112, ifra Freelander, u
iznosu od 120.000 vicarskih franaka, plus neupisane kamate od sijenja 1987, do dana kada se
raun po oporunom nalogu isprazni i zatvori, ima se podijeliti na jednake dijelove izmeu Mihaila
Adum, Petra Ivanan i Karla Adum, ili na one od trojice imenovanih, koji itanju oporuke budu
nazoili, dok se izoni oporukom izuzimaju. Pri zdravoj pameti, malo pred susret s Gospodinom, na
provjeru ove listove (sedam, brojem 7, ispisanih s jedne strane) dadoh odvjetniku doktoru Jozi
Sunariu, i ovjerih pri veleposlanstvu vicarskome u Sarajevu. U potpisu, inicijalima, T.M.A.
Starac je ispustio i posljednji list, potpisao se na pripremljen papir, i mahnuo prema vratima:
FREELANDER
195
- Sad moete ii, ja sam zavrio. Ne ljutite se, niste popili sok.
Profesor je uzeo fascikl s dokumentima i pozdravio odvjetnika, ali on vie nije gledao prema njemu,
i nije odgovorio. asna sestra ispratila ga je do izlaza. Zaeljela mu je sreu, ali nije mu pruila
ruku. Stajao je kraj ceste koja je ila prema gradu i ekao da naie taksi. Uz cestu se pruao niz
obiteljskih kua, jednokatnica sagraenih u sedamdesetima. Ispred svake je kue bio vrt. Neki su u
njemu sadili salatu i paradajz, negdje su rasle rue, a ispred nekih je kua izdikljala tra-vuljina,
irili su se podivljali grmovi jorgovana, poluosueni brljan i zaputena rua penjaica. U tim su
kuama, mislio je, ivjeli nesretni ljudi, ili oni koji su u ratu izgubili sina, brata ili pamet, pa su se
nakon toga predali. Prvi puta mislio je o njima, i o zadnjem ratu u Sarajevu. Ako je iv, Muratov
otac Salem danas ima preko devedeset godina.
Dugo tom cestom nije nailazio nikakav auto, pa tako ni taksi, i profesor se zabavljao zamiljajui
to je s ljudima iza vrtova bijelih kua, s asimetrinim kosim krovovima i fasadama koje podsjeaju

na lica s kubistikih portreta ena. Slina naselja nicala su u to vrijeme po cijeloj Jugoslaviji, kuice
su dodjeljivane radnicima boljih poduzea, a oni su svome naselju nadijevali ime. Ovo je mogao
biti Gradi Pejton. Tako se u ono vrijeme zvala srea.
Premetao je fasciklu iz ruke u ruku, dlanovi su mu se znojili od plastificiranog kartona, dan je bio
nekako sparan,
196
a kako se sputao sumrak, kao da je zraka bivalo jo manje. I u tom bi asu, da mu je ostavljeno da
bira, vie volio da nije poao na ovo putovanje.
Bio je umoran kao pas, stari profesor Karlo Adum, dok je stajao sam uz pustu cestu koja vodi prema
gradu, pokraj kua u kojima se nisu palila svjetla - kao da je nestalo struje, i onom jednom,
slobodnom rukom mahao je prema crvenome golfu.
Taksist je bio kotunjav i ispijen ovjek, i nije bio pretjerano razgovorljiv. Puio je, i otresao pepeo
kroz prozor. im je dopuio cigaretu, zapalio je drugu.
- Znam da mi ne valja - rekao je, i ponudio profesora. im je zapalio, i povukao prvi dim, pokajao
se. Sve manje
je oko njega bilo zraka. Kao da se atmosfera uvlaila u sebe, ili su snana plua navijaa, koji su se
vraali s neke utakmice, podisala sav zrak. Bilo ih je na stotine, ili su uz Miljacku, mahali
zastavama i pjevali navijake pjesme. Silazili su na kolovoz, tramvaji su zvonili da ih potjeraju,
taksist je rekao:
- Bila je to velika pobjeda!, a profesor je drao cigaretu u ruci i prinosio je ustima kao da pui, jer
mu je bilo neugodno da je, ponuenu, odmah ugasi. Nije mogao govoriti, i bio je zahvalan taksistu
to uti, i uvlai svoje dimove kao da se pokuava ubiti tako to e vlastitu duu usisati skupa s
dimom.
Prije nego to se zaustavio pred Mauretanijom, taksist je zapalio i treu cigaretu.
FBFFI A N F) F R
1Q7
Na volvu je bilo razbijeno staklo na vozakim vratima. Provalnik je iupao autoradio, koji nita
nije vrijedio, i ispreturao pretinac za rukavice. Uz komandnu plou virile su ice, sjedalo je bilo
puno razbijenoga stakla, po podu su leale rasute kiki karamele. Otvorio je gepek i ustanovio da su
ukradeni dizalica, komplet alata i Ivankina stara kina kabanica. Sto e nekome stara kina
kabanica?
Atila je sjedio iza pulta i itao novine. Na nosu je imao nekakve smijene naoale, s ruiastim
damskim okvirima, nalik na leptira rairenih krila.
- O, to ste vi, Hadume dragi! Doputate da vas tako zovem? I vi ste roeni Sarajlija, znate to je
toplina meuljudskih odnosa.
- Razbijeno mi je staklo na autu.
- Ama nije mogue! To da se pred naim hotelom dogodi, pa ne mogu vjerovati. Hoete li da zovem
policiju, da naprave zapisnik?
Nije mu odgovorio, nego je poao stepenicama prema svojoj sobi. Svaka je bila barem dvostruko
via nego jutros, gubio je dah dok ih je savladavao, gledao je u vrhove cipela, kao da e si i tako
pomoi pri uspinjanju, i nikako se nije mogao sjetiti je li ih ranije vidio, ili se penjao i sputao a da
ih i ne primijeti. Bile su to one rune i neobraene betonske stepenice, kao u nedovrenim
novogradnjama. Uspinjao se profesor po njima, tjeei se da mu je uvijek bilo teko penjati se, ali
da o tome nije mislio, a sada, eto, misli. Teak
lQfi
mii iFNKn iFRnnvir:
je i sparan dan, daleko je od kue, pa je, valjda, normalno da mu bude gore nego inae.
- A vaa gripa, ta je s vaom gripom - vikao je odozdo Atila - pazite da vam na plua ne prede. U
tim godinama to se zaas dogodi, a onda, halali ga Huso materi, idete ekspresnim put ahireta.
uvajte se toga, gospodine moj, premda, ne bi bilo loe, pa da vas u Sarajevu pokopaju, bezbeli pod
kriem. Ionako se po Zagrebu bunite kako vie nema krstova po Sarajevu, pa, eto, da svojim
primjerom doprinesete opstanku hrvatskoga nacionalnog bia u Bosni.

Profesor se nije mogao okrenuti, nije mogao odgovoriti recepcioneru, zaprijetiti mu da e ga

prijaviti, jer se morao boriti za dah i jer je pokuavao uskladiti neto o emu nikada ranije nije
mislio: podizanje noge prema sljedeoj stepenici i uzdah pa izdah. udno kako mu je to vazda
promicalo mimo pameti, mislio je, a nije mala stvar, i nije mali talenat, pronai na stubama sklad
izmeu nogu i plua.
Kao Jan Vennegoor Of Hesselink, kada se s vrha es-naesterca sjuri prema golu.
Profesor Adum bi kasno nou sjedio ispred televizora, i ekao da reporter Eurosporta izgovori to
ime: Jan Vennegoor Of Hesselink. Sputali su mu se kapci, spavao je u svojoj fotelji, i budili su ga
povici sa stadiona, ali nije odustajao.
FREELANDER
199
To ime, neobino kao Burski rat i kao zastava Nepala, bilo je njegova nona molitva. Kad bi ga uo,
miran i ispunjen odlazio je u postelju.
Bez daha popeo se na najviu stepenicu.
Prodisao je dok je otkljuavao vrata sobe. Vidi, vidi, danas mu vie nisu vrljali po sobi i preturali
po stvarima. Otvorio je prozor, i udahnuo hladan veernji zrak. Tada mu se uinilo kako je sve u
najboljem redu, bezrazlono ga je hvatala panika, dou takvi dani, najvanije je da se ovjek smiri i
sabere. Gledao je dolje, na betonsko dvorite na kojem se danas odigravao povijesni me izmeu
Ljubiica i Federera, koji je Ljubii morao izgubiti, jer nema rtve bez poraza. im ponu
pobjeivati, ljudi, kao i narodi, prestaju biti rtve. I onda im nije lako ivjeti.
Pomislio je da mu se to opet vraa lucidnost. Treba pisati pisma italaca. U ovim godinama to je
neka vrsta duhovne gimnastike.
Izvadio je pitolj iz depa i spustio ga na postelju, pokraj fascikla s Tadijinim testamentom. Stao je i
zagledao se u ta dva predmeta na runoj sintetikoj dekici, predratni proizvod vukovarskog
Vuteksa, i inilo mu se da bi to bio dobar poetak nekog trilera. teta, vie se ne snimaju takvi
filmovi.
Legao je onako odjeven.
Jo mu je bilo rano za spavanje, nije jo bilo ni pola deset. Htio je, nakon to malo ohane, da izae
van i neto poje200
de. Izvadio je papir iz fascikla, i jo jednom proitao kraj testamenta. Cirika banka, broj rauna
345-23-1112, ifra Freelander. Tko smilja bankovnu ifru? Klijent ili sama banka? Tadija Melkior
Adum od kraja 1986. nije upisivao kamate, to znai da od tada nije mijenjana ni ifra rauna. Je li
u to vrijeme postojao freelander, Land Roverov model, ili se to ime kasnije pojavilo na stranjicama
automobila koji su pretjecali profesora u volvu?
Bio je siguran da 1986. freelandera nije bilo, i zamiljao je kako iz niega, od pustih i praznih rijei,
nastaje Tadijina ifra. U Ziirichu, Genevi ili Bernu, u Grazu ili Beu, Salz-burgu, tamo gdje je
otvorio raun, pred sobom su imali starca iz nepoznate zemlje, iz grada koji je poznat samo po tome
to je tamo ubijen jedan austrougarski princ, a izvan te informacije i ne postoji, nema ga i ne ivi,
kao to ne ive ni gradii u Poljskoj, Bukovini, Rumunjskoj, Bugarskoj, Transilvaniji, koje su
izmiljali i zatim pomno opisivali Isaac Bashevis Singer i Gregor von Rezzori. Dok je otvarao
raun, Tadija Melkior Adum bankovnim je slubenicima bio lik iz prie. Da su jo znali kako je
roenome bratu u svai odsjekao palac, bili bi sigurni da izvan prie i ne postoji. Govorio je udnim
i pranjavim njemakim jezikom, kao i Karlov otac, jezikom u kojemu su bili sauvani ceremonijali
vjenanja, oficirski balovi i sprovodi, itanja proglasa o pohvali i odlikovanju, objavljenog po
Franji Josipu Prvome, jezikom kojim su govorili sudski pristavi
FREELANDER
201
u istonim austrougarskim provincijama, ali i policajci u uspomenama Stefana Zweiga. Nijedna
stvarna zemlja tom starcu nije pripadala, a vrijeme u kojem je ivio teklo je mimo njihovoga
bankarskog vremena, u njegovim putnim ispravama bili su upisani imaginarni podaci o zaviajnosti

i priroenju, anamneza drave koja e uskoro nestati. Zato je on za njih bio Freelander, apatrid u
nastajanju, onaj kojega vie nee biti, ovjek od zemlje slobodan, lutalica bez putnih papira, repa
bez korijena...
Profesor Adum spavao je, i sanjao ulicu slijepih prozora, i sebe u mrtvakome kovegu. Sanjao je
svoj strah od Atile, kojega u snu nije bilo. Razrogaenih oiju i polurastvorenih usta profesor je
mrtav ekao da Atila stigne. Nije ni primijetio kad mu se tanka ledena zmija uvukla u usta, i
sputala se niz grlo...
Srce mu je udaralo, u glavi mu je pulsirao estok bol. Nije znao to se to dogaa, da li jo uvijek
sanja, i u svome je snu oivio, ili je budan, i pod njegove sobe se trese od tutnja bubnjeva i urlika
truba. Kao u Mahlerovoj simfoniji, putenoj niz Srbiju, prema Albaniji i Makedoniji, da se po njoj
nahvataju lokalni zvukovi i obiaji, limeni su tonovi udarali iz prizemlja, i na putu prema nebu,
digli su profesora Karla Aduma iz njegove postelje.
Pogledao je na sat, ostalo je jo pola sata do ponoi.
Zaboravio je pitolj na jastuku, i krenuo dolje, da Atili konano kae sve to mu ima za rei.
Tresnuo je vratima za
202
sobom, ali tresak se nije uo, jer je go udarao neki divlji, ubrzani ritam, koji je gutao svaku drugu
lupu. Strao je niz stepenice, iznenaujue lak na nogama, i poeo vikati na Atilu, koji je sjedio za
svojim pultom i itao novine. Atila mu se smijao, i samo ga poticao da nastavi. Rastao je u
profesoru bijes, i izmiljao je sve gore i strasnije psovke: mrtvu majku i oca mu je psovao, i tri
sestre, brata - podanika Jozefa Antala, i bratovu devetomjesenu ker! Ti si muslimansko sluine,
vikao je na njega, ti si Srbin, na to se Atila zakocenio od smijeha, zacrvenio se i pomodrio, kao da
se gui zalogajem kruha, a Karlo Adum osjetio je kako ga nadrasta njegov gnjev, i kako se sav
pretvara u jedan mali zgreni bijes, njegove ruke, noge i utroba, glava i oi.
I srce mu zastaje jer glava vie ne moe smisliti uvredu.
Probudio se bez zraka, s bolom u prsima, u grudnoj kosti, kao da ju mrve i lome pneumatski ekii.
Nije mogao pustiti glasa od sebe. Nije mogao ustati na noge. vrsto se drao za pitolj, i puzao
prema vratima sobe. Uspio ih je nekako otvoriti, a onda je ponovo pokuao vikati, ali mu je iz plua
iziao samo bolan pisak. To ga je silno izmorilo.
Moda je prolo pet minuta, moda i pet sati ili pet godina, kada je nastavio puzati niz hodnik.
Drvene iglice zabijale su mu se pod nokte i u dlanove, ali to ga nije boljelo. Kada bi uspio udahnuti,
osjeao je jak miris praine i ugljenog dima, miris DDT-a i stjenica, Balibegovica ikma 3, vizavi
Behdetove pekare, i mislio je kako ni sada nema
FREELANDER
203
u istonim austrougarskim provincijama, ali i policajci u uspomenama Stefana Zweiga. Nijedna
stvarna zemlja tom starcu nije pripadala, a vrijeme u kojem je ivio teklo je mimo njihovoga
bankarskog vremena, u njegovim putnim ispravama bili su upisani imaginarni podaci o zaviajnosti
i priroenju, anamneza drave koja e uskoro nestati. Zato je on za njih bio Freelander, apatrid u
nastajanju, onaj kojega vie nee biti, ovjek od zemlje slobodan, lutalica bez putnih papira, repa
bez korijena...
Profesor Adum spavao je, i sanjao ulicu slijepih prozora, i sebe u mrtvakome kovegu. Sanjao je
svoj strah od Atile, kojega u snu nije bilo. Razrogaenih oiju i polurastvorenih usta profesor je
mrtav ekao da Atila stigne. Nije ni primijetio kad mu se tanka ledena zmija uvukla u usta, i
sputala se niz grlo...
Srce mu je udaralo, u glavi mu je pulsirao estok bol. Nije znao to se to dogaa, da li jo uvijek
sanja, i u svome je snu oivio, ili je budan, i pod njegove sobe se trese od tutnja bubnjeva i urlika
truba. Kao u Mahlerovoj simfoniji, putenoj niz Srbiju, prema Albaniji i Makedoniji, da se po njoj
nahvataju lokalni zvukovi i obiaji, limeni su tonovi udarali iz prizemlja, i na putu prema nebu,
digli su profesora Karla Aduma iz njegove postelje.
Pogledao je na sat, ostalo je jo pola sata do ponoi.

Zaboravio je pitolj na jastuku, i krenuo dolje, da Atili konano kae sve to mu ima za rei.
Tresnuo je vratima za
202
sobom, ali tresak se nije uo, jer je go udarao neki divlji, ubrzani ritam, koji je gutao svaku drugu
lupu. Strao je niz stepenice, iznenaujue lak na nogama, i poeo vikati na Atilu, koji je sjedio za
svojim pultom i itao novine. Atila mu se smijao, i samo ga poticao da nastavi. Rastao je u
profesoru bijes, i izmiljao je sve gore i strasnije psovke: mrtvu majku i oca mu je psovao, i tri
sestre, brata - podanika Jozefa Antala, i bratovu devetomjesenu ker! Ti si muslimansko sluine,
vikao je na njega, ti si Srbin, na to se Atila zakocenio od smijeha, zacrvenio se i pomodrio, kao da
se gui zalogajem kruha, a Karlo Adum osjetio je kako ga nadrasta njegov gnjev, i kako se sav
pretvara u jedan mali zgreni bijes, njegove ruke, noge i utroba, glava i oi.
I srce mu zastaje jer glava vie ne moe smisliti uvredu.
Probudio se bez zraka, s bolom u prsima, u grudnoj kosti, kao da ju mrve i lome pneumatski ekii.
Nije mogao pustiti glasa od sebe. Nije mogao ustati na noge. vrsto se drao za pitolj, i puzao
prema vratima sobe. Uspio ih je nekako otvoriti, a onda je ponovo pokuao vikati, ali mu je iz plua
iziao samo bolan pisak. To ga je silno izmorilo.
Moda je prolo pet minuta, moda i pet sati ili pet godina, kada je nastavio puzati niz hodnik.
Drvene iglice zabijale su mu se pod nokte i u dlanove, ali to ga nije boljelo. Kada bi uspio udahnuti,
osjeao je jak miris praine i ugljenog dima, miris DDT-a i stjenica, Balibegovica ikma 3, vizavi
Behdetove pekare, i mislio je kako ni sada nema
FREELANDER
203
mame Cice da mu pomogne, u Opatiji je, eta uz more s pukovnikom VVeber-Stipeviem, pa ga je
uhvatila tuga, vea od svakoga bijesa, i zaplakao bi da je u pluima bilo zraka za pla.
Stezao je pitolj, i gledao niz betonske stepenice.
Profesor Karlo Adum upravo prikuplja snagu za taj jedan, ivota vrijedan pokret. Zatim baca pitolj
niza stepenice. uje kako metal udara o beton, i nastavlja se kotrljati i poskakivati do dna stepenica.
Glasan je to zvuk, ljudi e ga sigurno uti. Profesor Karlo Adum sretan je, on vjeruje da dolazi
spasenje.