MILJENKO

JERGOVI
Sarajevski Marlboro
1.
NEZAOBILAZAN DETALJ U BIOGRAFIJI
Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je isti uas. Osjea kako gubi to
meko tlo pod sobom. Ljulja se usnuli svijet, sljepoonica ti lupka o kvrgu
majinog ramena, proviri kroz jedno oko i vidi igru stuba pod nogama,
optiku varku jednostavnih geometrijskih figura koje te opet vraaju u san.
Budi te iznenadni osjeaj munine u elucu, u autobusu si, okruen
slubenicima Slube drutvenoga knjigovodstva koji su poli na izlet u
Jajce. Nitko ne vodi djecu osim tvoje majke; mora vidjeti vodopade,
strogo je zakljuila, i daba ti sad to utroba hrli van, u glavi mutna
movara koja se nikada nee izbistriti u vodopad. Debelo auto-busno
staklo pravilno lupka kroz svijest, promiu slike koje e se tek kasnije, za
deset godina moda, pretoiti u prepoznatljive predjele ireg zaviaja o
kojemu se s ushitom i pretjerivanjima govori poznanicima iz drugih
zemalja i zaviaja.
Kini je dan, pod mostovima nabujala Bosna tee, i nita ba nije za izlete.
Sredovjeni slubenici veselo avrljaju i zagledaju plavokose sekretarice,
koje u velikim torbama za plau nose peene pilie, minku i eljeve,
table plivadona, ulja za sunanje i one sitne enske stvarice za koje e
puno kasnije saznati da se koriste samo jednom mjeseno, ali to jednom je
uvijek kada se ide na izlete ili kada se neto slavi.
Gleda kako neki flo pretjee autobus; u njemu su etvorica mladia.
Odozgor vieni izgledaju kao veseli patuljci kojima je ova kia ba dobro
dola. Utrkuju se kroz sjajni mokri svijet sa svakim na koga naiu. ini ti
se da ih nitko drugi iz autobusa ne gleda. Ljudi su zaokupljeni vanijim
stvarima; usred tjedna dobili su slobodan dan i sada ga valja iskoristiti.
Krezavi Demo ponio je vojniku uturicu koju nudi uokolo, pa je, onako
od ale, prua i tebi. Pomisli da je unutra voda, ali te prene otar miris
tekuine kojom bolniarka premazuje rame prije vakcinacije. U 4 taj as
utroba ti je konano pohrlila van, sjedalo ispred sebe oblio si nekom
gorkom ukastom smjesom, koja e se jo dugo, onako ljepljiva, iriti
nosnicama.

Autobus usporava i zaustavlja se nasred ceste. Voza izlazi van, a za njim i

svi putnici. Majka ti govori da ostane, no ne da ti se samome biti u
autobusu. Prilazi gomili okupljenih ljudi, provlai im se izmeu nogu i
ugleda sasvim zguvanog fiu iz kojega viri ruka. Majka ti dlanom
zaklanja pogled, ne gleda sve dok te opet ne posjedne na sjedalo u
autobusu. Blijedi putnici vraaju se za tobom, nitko ne progovara ni rijei,
samo jedna od one tri plavue kae kako nam je ovo pokvarilo izlet. ta
ovo? Ne pita jer zna da bi ispalo kako ispituje gluposti. Ljudi u fii su
mrtvi, ali izgleda da to samo tebe nije potreslo. Nitko ih nije poznavao, pa
zato sada tugovati. Demo zapoinje priu o prometnim nesreama koje
je preivio i o kojima je sluao. Misli kako se svako putovanje, ako
Demo govori istinu, zavri u zguvanom fii. Ne ini ti se stranim ako i
tvoj autobus bude predmet neijih blijedih pogleda, a neija majka bude
skrivala oi od tvoje ruke. Situacija ak nije liena privlanosti. Ne zna
zato, ali ini ti se jako dobro biti u centru takve panje. Vie ne osjea
muninu, napinje ti se visuljak u gaicama, a blagost prostruji ilama.
Konano si se probudio i razbistrio. Zapitkuje majku, razmahuje
nogama, trai od Deme uturicu, nasmijava okolinu, u centru si panje i
dobro ti je kao da si poginuo.
Jajce je sainjeno od ogromnih lego-kockica. Neka velika ruka posloila ih
je kao po prospektu. Nita nije kao pravo osim vodopada. On je velik i
straan. Izlet provodi pod natkrivenom batom restorana. Demo pria o
djevojci koja je zbog mladia skoila s vrha vodopada. Kada je ovaj to
uo, skoio je i on. Ali djevojka nije poginula, nego se drugi dan pojavila u
gradu. Pitala ljude gdje joj je mladi i ovi joj rekli da je skoio za njom. To
ju je rastuilo, pa je skoila opet. Nitko osim tebe nije vjerovao Demi.
Pitao si ga da li se moda mladi nakon skoka pojavio iv. Nije. E sad, nije
ti ba bilo jasno kako ena, a ene su slabije od mukaraca, moe ostati
jednom iva, a on nije mogao nijednom. Predloio si Demi da skaete, pa
da vidimo tko e ostati iv. On nije htio.
Pod Jajcem, kae, imaju neki hodnici iz kojih, kada jednom ue, vie ne
moe izai. Tamo ubacuju djeake koji pue u kolskom zahodu. To te
prestravilo. Nikada nisi puio, ali bi netko mogao pomisliti da moda jesi,
pa te ubaciti unutra. Grozno bi bilo cijeli ivot lutati u mraku.
Otili ste u neku dvoranu sa slikama heroja. Tu je drug Tito napravio
Jugoslaviju. Pitao si da li je drug Tito napravio i Jajce. Demo je rekao da
nije, ali kao da i jeste. To nisi razumio. Po tvome sudu, drug Tito je jedini
bio dovoljno velik da lego-kocke posloi nad vodopadom. To Demino

nije, ali jeste jako smrdi, kao i njegova uturica.

U jednom restoranu svi ste zajedno jeli. Ti si jeo ranjie, ali si ih na
povratku, u istom autobusu, povratio. Nema veze, bilo ih je dobro jesti.
Vani je ve bila no i nije vas pretekao nijedan fio, niste se nijednom
zaustavili i nitko nije poginuo. Demo vie nije govorio o nesreama.
Govorio je o neem drugom, to vjerojatno opet nije bilo istina. Ili je bilo
istina samo u tom trenutku, prije nego to ste svi zajedno zatvorili oi i
probudili se kad je nebo ve bilo crveno, kao zapaljeni krov nad svjetlima
Sarajeva.
2.
REKONSTRUKCIJA DOGAAJA
Kaktus
Ona je ivjela u stalnom strahu da e neto vano i lijepo u ivotu
propustiti. Cesto je putovala, a jo ee patila jer ne putuje. Smatrala je da
su pravi provod i srea uvijek negdje drugdje, stalno je bila puna planova
kako da ih uhvati za rep, kako da u stalnom gibanju pronae onaj kristalni
trenutak kada se, barem tako kau snovi, ivot pretvara u bajku.
Koncem prosinca te 1990. odluila je da Novu godinu s gomilom
nepoznatih ljudi doekamo na Hvaru. Puna oduevljenja, odluku je iznijela
kao prijedlog, ja sam imao nekih primjedbi, no one su je tako alostile da
sam odluku na koncu prihvatio kao zajedniku. Pretposljednjeg dana te
godine okupili smo se na Marijindvoru. Bilo je rano, rano jutro, jo nisu
poeli kruiti tramvaji. Upoznao sam se s gomilom blaziranih tipova i
djevojaka u sveanim haljinama koje me bez greke podsjeaju na pijanstvo. Nas dvanaest plus gomila stvari plus vesela enka boksera rasporedili
smo se u tri auta. Dva golfa su ila naprijed, a iza njih poluraspadnuta
diana. U njoj smo trebali putovati nas dvoje, te proelavi student
elektrotehnike, njegova debela runa djevojka i pas. Auto je bio izlijepljen
natronskom trakom kojom se oma-taju paketi, puhalo je sa svih strana, a
noge su gotovo propadale kroz pod. Vukli smo se nepodnoljivo sporo
cestom prema jugu, debela djevojka je priala o parikim parfemima, a pas
je neprestano putao glasne smrdljive vjetrove. Koketno bih se svaki put
nasmijeio, stavio neku opu primjedbu i vraki se trudio da moja djevojka

misli kako se ba dobro osjeam. Uz Ivan-planinu diana je milila

dvadesetak kilometara na sat, da bi u Konjicu dvaput kaljucnula i
konano stala. Bokserica je opet glasno odvalila po naim nosnicama i
veselo zalajala. Izali smo iz auta, zaustavili su se i oni iz golfova i
zapoelo je vijeanje to da se radi. U svakoj kombinaciji mi smo ispadali
viak. I kada je ve odlueno tko e nastaviti vlakom a tko autima, uhvatio
sam je za rame i apnuo:

A da se mi ipak vratimo?

Nije me ljutito pogledala kao to sam oekivao, slegnula je ramenima i

uzdahnula. Tko e im rei?
Reci ti, ti si muko.
Bolje ti, ipak ih poznaje. Osim toga, ako ja kaem, ispast
e da se zbog neega ljutimo.
Naravno, ona je procvrkutala da se mi vraamo u Sarajevo. I ugodne i
neugodne odluke uvijek sam znao lijepim rijeima prebaciti na nekog
drugog.
Do vlaka nam je ostalo dva i pol sata. Sjeli smo u hladnu i praznu hotelsku
salu. Pogledom ispitivali jedno drugo, vodili igru sitnih njenih dodira.

Ba teta! slagao sam.

Ona je okrivljivala sebe da mi je upropastila Novu godinu. Milovanjem i

malim mukim lukavstvima uvjeravao sam je da nije tako.

ao mi je i zbog poklona.

Uvijek sam volio da mi neto poklanjaju, pa sam inzistirao da se taj in

obavi tu u Konjicu. Ona se opirala jer joj se prigoda nije inila ba
sveanom. Jo uvijek se nadala onom kristalnom trenutku. No ve sam
rekao da sam majstor u nagovaranju.
Paljivo je otvorila ranac i jo paljivije izvukla kutiju od jubilarnog
vinjaka.

Otvori!

Kutija je bila lagana, tako da je postalo jasno kako u njoj nije boca. A i bilo
bi glupo. Unutra je bilo neto, lijepo umotano u bijeli papir. Prstima me je
upozoravala da otvaram to paljivije. U minijaturnoj lonanici bio je isto
tako minijaturni kaktus. Ne vei od palca tek roenog djeteta.

Nikada joj nisam rekao da mrzim biljke u sobama. One trae panju i
urednost, trae da misli na njih, a ja nisam znao kako treba misliti ni o
ljudima koje volim. Kad je baka umrla, sve biljke u mojoj sobi osuile su
se. Bilo mi je tuno mada ih nisam podnosio.
Nasmijeio sam se, poljubio je i izgovorio par rijei oduevljenja. Kad je
povjerovala da su iskrene, izvukao sam Chanel 5 (kupovao sam ga,
naravno, mislei na Marilvn) i Eseje o fotografiji Suan Sontag. Nikada joj
nisam poklanjao samo knjigu jer je, vjerojatno ispravno, smatrala kako
knjige poklanjam mislei na sebe, a ne na nju.
Kaktus sam smjestio na poluosunano mjesto svoje sobe, do gipsane
statuete svetog Vlaha i oblutka s rupom na sredini koji donosi sreu.
Poslije nekoliko mjeseci poeo je rat u Hrvatskoj, Spegeljov film, Plitvice,
Borovo Selo...
Uredno sam ga zalijevao svakih pet dana i pazio da ga ne pomiem.
Nekada davno baka mi je rekla kako se kaktusi ne smiju premjetati. Oni
mogu biti samo na jednom mjestu. Nije naroito vano kakvo je to mjesto i
je li najljepe, vano je da je njihovo. Vodio sam rauna o tom kaktusu i
samom sam se sebi udio kako to da ne grijeim prema njemu.
I umjesto da ugine, kako ve ugibaju svi ti simpatini poklonii koje
trgovci namjenski iznesu pred praznike, on je poeo rasti. irio je bodlje,
njene kao u sasvim malog jea, debljao se i blago povijao za suncem.
Vie nije bio kao djeji palac. Kad bi dola u sobu, ona je bila sretna to se
kaktus nije utopio u mome nemaru.
Poinje sliiti tebi.
Kaktus?

Kraa
U naem je vrtu rasla jabuka iji su se plodovi najljepe vidjeli s njihovih
prozora. Uzalud su Rade i Jela svojim kerima donosili voe s trga;
nijedna jabuka na svijetu nije bila tako privlana kao to su nae gledane s
njihovih prozora. Kad bi roditelji otili na posao, djevojice su preskakale
ogradu i brale prezrele plodove. Ja sam ih tjerao, gaao blatom i
kamenjem, branio svoj posjed, mada mi te ni bilo koje druge jabuke nikada
nisu djelovale naroito privlano. Da mi se osveti, mlada je kerka mojoj
majci rekla da sam dobio jedinicu iz matematike. Stara je odjurila u kolu,

uvjerila se u tonost njezinih rijei, te me danima maltretirala jednadbama

s dvije nepoznanice. ivot mi je postao nepodnoljiv od tih iksova i
ipsilona, pa sam odluio uzvratiti iz svih raspoloivih sredstava. Zauzeo
sam dobar zaklon i cijeli dan ekao kradljivice. One su se, naravno,
pojavile, ja sam iskoio iz grmlja, epao mlau za kosu i poeo je vui do
naega stana da je zakljuam u pajzu dok majka ne doe s posla, a onda
neka joj sudi. Mala se bijesno i uz urlike otimala sve dok mi u ruci nije
ostao itav busen njezine kose i komadi koe s glave. Pobjegao sam
doma, zakljuao se i nakon nekog vremena uo Radeta kako urla pod
prozorom da e me ubiti. Isto je ponovio i mojoj majci, ona mu je na slian
nain uzvratila. Satima su s prozora na prozor razmjenjivali uvrede. Ona
mu je vikala da je gangster iz Kalinovika, on joj je odgovarao da je
smrdljiva rasputenica.
Narednih dvadeset godina nitko se ni s kim nije pozdravljao, a sestre vie
nikada nisu dole u kradu. Prolazili su kolovozi i rujni, jabuke su bile
jednako lijepe, mi smo rasli ne razmijenivi niti jedan pogled, roditelji su
starili ne zaboravljajui uvrede. Djevojke su se udale i otile u svijet, ali je
sve ostalo isto.
Prvih dana rata policija je Radetu i Jeli pretresla stan i pronala dvije
lovake i jednu automatsku puku. Komiluk se prestravio, samo se prialo
koga je i kako Rade htio i mogao ubiti. On vie nije izlazio iz svoga stana.
Vjerojatno je ekao da konano dou po njega. Jela je ila na trg, po
humanitarnu pomo i po vodu sve do onoga dana kada je deset metara od
nje pala granata i odnijela joj ruku. Tada su komije nakon dugog vremena
opet vidjeli Radeta. Stotinu godina stariji nego to je bio samo prije koji
mjesec, izaao je iz stana s loniem juhe i tri smeurana limuna. Svakog
je dana iao u bolnicu pogleda prikovanog uz asfalt, grozno uplaen da bi
mu se oi mogle sresti s nekim drugim oima.
Tog ratnog kolovoza jabuke su rodile ljepe i bolje nego ikad. Takvih jo
od Edena nije bilo. Popeo sam se na vrh stabla, tamo odakle se sasvim
dobro vide etniki poloaji naTrebeviu. Na-dnesen nad provaliju, brao
sam ih s ushitom Baje Patka kada razbacuje novac po trezoru. Kada
dohvatih onu to je bila samo pola metra od Radetovog prozora, ugledao
sam ga u dubini sobe. Ukoeno sam visio na grani, Rade je za nekoliko
milimetara ustuknuo. Ne znam zato, ali htio sam da ne ode.
Kako ste, ika Rade?
Pazi, sine, visoko je, dane padne...

Kako je teta Jela?

Ha, dri se za ono malo ivota tom jednom rukom. Kau
da e skoro iz bolnice.
Razgovarali smo tako duge dvije minute. Jednom rukom drao sam se za
granu, a u drugoj stiskao vreicu s jabukama.
Preplavila me nekakva munina, vea od svih tih granata, od pronaenih i
nepronadenih puaka. Gore u kronji, pod njegovim prozorom, sve to sam
znao o sebi i o drugima nekako je gubilo smisao.
Zna

sine, kad izgubi ruku dugo ti se ini da je ima. To je neto

psihiki. Nosim joj ono malo to skuham, ali u tomfe nema ivota. Gledam
taj grah, tu praznu orbu, a onda gledam nju i kaem Jelo, a ona nita.
Onda ona kae Rade, a ja nita. Mi smo ti, sine, taman toliko ivi da
vidimo jedno drugo i zakljuimo kako nismo ivi. Samo to. Gledam, evo,
te jabuke, u njima je toliko ivota. Njih se ovo ne tie, one ne znaju. Ne
smijem ih ni spomenuti...
Protegnuo sam se prema prozoru i pruio mu vreicu. Gledao me
iznenaeno i poeo odmahivati glavom. Meni se neto stisnulo u grlu i
samo sam micao usnama. Visio sam tako pola minute; ako su me etnici
gledali, sigurno su bili zbunjeni. Rade se tresao kao ovjek od kojega
stvarno vie nita nije ostalo. Samo taj drhtaj nesretne ivotinjice. Pruio je
na koncu ruku i opet nita nije mogao rei.
Sutradan je Rade doao na naa vrata i uz sto isprika to nam smeta pruio
neto umotano u novinski papir. Otiao je urno, tako da ga nita nisam
stigao pitati. U paketiu je bila mala staklenka s pekmezom od jabuka.
Jela je uskoro izala iz bolnice. I dalje su ivjeli zatvoreni iza svoga
prozora, a Rade je izlazio samo po humanitarnu pomo. Jednom, dok je
stajao u redu iza moje majke, apnuo joj je: Hvala. Okrenula se, a on je
ponovio kako u jabukama ima ivota.
Narednih mjeseci ljudi u uniformama dvaput su dolazili po njega, odvodili
ga i ponovo vraali. Komiluk je virio kroz kljuanice, a onda se, valjda da
umiri savjest, prisjeao onih puaka. Neki su ponavljali kako je Rade ipak
htio nekoga ubiti, a drugi su utjeli. Ve sama pomisao na tog ovjeka
izazivala, je bol. Najjednostavnije bi bilo mrziti ga, ali to nekako nije ilo.
Ne zna se tko je ubio Radeta i Jelu. Otili su tiho, pretvoreni u strah.
Moda sam glup kada ovo kaem, ali tog ovjeka pamtim samo po onom

pekmezu i po tome to se nije, makar nou, protegnuo da ubere tu jabuku.

Buba
Rat je poeo u godini njezinog punoljetstva. Tek se bila pri-vikla na njeno
glatke gradske ulice, miris benzina, nafte i olova i ples iz krajnje desne u
krajnju lijevu pa preko mosta prije nego to se na semaforu upali uto.
Vei je dio svoga ivota provela na Ravnoj Romaniji kod nekog Miloa,
koji ju je koristio za najgrublje i najprljavije poslove. Kad sam je prvi put
vidio smrdjela je na stajski gnoj, cement i rakiju, i upravo se bila vratila s
gradilita ve-leljepne kavane u koju umjesto kamiondija danas svrate
etnici. S Miloem sam se oko cijene vrlo brzo dogovorio jer je on elio
samo da je se to prije rijei. U selu u kojem je najslabiji auto bio golf
jedna je prastara buba bila ope ruglo.
Pao je ve mrak kad smo se spustili niz Romaniju, preko Pala, pa kroz
tunele. Iznad jednog jesvijetleim slovima pisalo: Ide Tito preko
Romanije... Te tri toke uvijek su me zbunjivale; imao sam dojam da
skrivaju neto nepristojno. Moja stara nacistika dama nije se obazirala na
tekovine revolucije, ve je glasno brektala, smireno i pravilno kao kakva
budistika sveenica. . Pred kuom sam joj, na najveoj nizbrdici, naao
mjesto za parkiranje, mjesto s najljepim pogledom na sarajevska brda,
pokropljena bijelim turskim nadgrobnicima. Prvi put u ivotu bila je
uredna i ista a medu svim onim mazdama, hondama i tojotama djelovala
je kao manekenka iz doba romantinoga futurizma. Komija Salko je
izjavio kako djelujemo kao skladan par. Ja glavat i nekako nabijen, a ona
sva u njenim metalnim oblinama. Ostali su primijetili kako sam mogao
kupiti i neto bolje jer e se ovo nakon tri dana pokvariti.
Nabavio sam joj najjeftiniji radio-kazetofon, onaj koji nitko nee ukrasti, i
filovao ga glazbom koja je mogla nadjaati njezin motor ili zajedno s njim
stvarati jedinstvenu zvunu kulisu. Ledena Caveova melankolija pulsirala
je u taktu savrene nacistike maine, negdje na putu prema Kaknju,
pokazujui tako da je od svih mudrih ideja, zuboboljnih ideologija i
uspjenjenih povjesnica vanija skladna slika svijeta, prizor koji ostaje
nakon svake revolucije i apokalipse. Nakon to je Mariji Antoaneti
odsjeena glava ljudi su nauili to je to barok, nakon to je Lenjin pobio
Romanove zakotrljala su se djeja kolica niz kamene stube filma, a nakon
to je Hitler bio Hitler ja sam pronaao svoj ritam u etiri takta i tisuu

tristo kubika.
Katkad bi joj se zaepio dovod benzina, pa se iznenada gasila, jednom joj
je pukla spona od kvaila, ali se nikada nije ozbiljno kvarila. Gutala je
ogromne koliine goriva i lako se prljala, no to su zbilja samo sitnice.
Pogotovu kada se vozi iz istoga zadovoljstva i kada ti je mata jo uvijek
saveznik. Auto mi nije sluio da bih negdje pobjegao, niti da bih nekamo
stigao.
Drugoga je svibnja grmjelo i iz neba i iz zemlje. Poelo je oko podne.
Zavrio sam u nekakvom podrumu nakon to sam popio svoju posljednju
predratnu coca-colu, a prije toga se provozao gradom i ostavio bubu na
parkiralitu. Eksplozije nisu utihnule ni kad je pala no. Sjedili smo u toj
rupi i razgovarali, mi to smo se prvi put u ivotu sreli. Gomila sluajnih
prolaznika, ena na povratku s trnice, djeca na koturaljkama. U tom
mraku pucnjava je vjerojatno djelovala jo strasnije i mislio sam da iza nje
nee ostati vie nita. Stalno mi se po glavi vrtjelo to e prije nestati
moja kua ili moja buba. elio sam, naravno, da se spase i jedno i drugo,
no gruhanje je neumoljivo trailo da se odredim. Nakon cjelononog
razmiljanja izabrao sam dom. Bubu sam ve zamiljao kao mrki metalni
kostur, vjerujui da zamiljanjem spaavam ono prvo.
Pucnjava je utihnula kad se ve razdanilo. Sunce je cijepalo vid, pod
nogama je krkalo staklo, grad je bio pust i polomljen. Semafori vie nisu
radili. Otiao sam do parkiralita i u gomili zapaljenih i izbuenih auta
naao bubu prekrivenu prainom i sa sasvim malom ranom od gelera.
Odvezao sam je kui, otvorio dvorinu kapiju i parkirao auto unutra. E
sada je stvarno poeo rat i od vonje vie nema nita.
Vjerovao sam da je udo to su mi dom i auto nakon tog ludog dana i jo
lude noi ostali itavi. No kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da
zapravo nita nije spaeno, nego jo uvijek nije dolo vrijeme rastanku. On
treba da doe polako, da ga osjetim svakom svojom esticom, sve dok ne
shvatim kako mi u ovome gradu, osim ubijenih i raskomadanih ljudi,
sruenih zgrada i zaboravljenoga djetinjstva, ne pripada nita, moda jo
samo vrea ivoga mesa koja se hrani tugom za zaboravljenim sitnicama,
dok pred krupnim i vanim stvarima u ivotu drhti kao motor tren prije
nego to e se ugasiti.
Prsten
Lijenik je najavio da e se nestanak dogoditi pred jutro. Baka je umirala,

to smo svi znali, ali je taj najavljeni trenutak, lien svake nade, unosio
pomutnju. Kako ga doekati, kako unaprijed registrirati u savjesti, kako
izbjei onu najgoru mogunost da u neko doba noi zazvoni telefon i neki
nepoznati glas, pun birokratizirane suuti, saopi da je, evo, upravo sada,
dok smo spavali, znana dua napustila onkoloki odjel bolnice na Koevu.
Majka je oko ponoi odlazila u bolnicu i vraala se rano ujutro.
Odmahnula je glavom i legla u krevet. Bilo je to u ljeto 1986., u vrijeme
Svjetskog prvenstva u Meksiku. Dugo umiranje poelo je kada su ekipe
tek bile podijeljene u kvalifikacijske skupine, trajalo je sve vrijeme
etvrtfinalnih utakmica koje su po cijelu no prenoene na televizijskim
ekranima. Uz nogomet ekao sam majin povratak iz bolnice, upitno je
pogledao, gasio televizor i spavao do podne.
Grad se odmarao u kavanskim batama, blagost pred egu obuzimala je
ljude umorne od zime i proljetnih gripa. Pio sam kavu na osunanoj strani,
pokraj ulice kojom je tekla kolona putnika za jug, komentirao sinonje
utakmice s poznanicima i ekao da padne no i zapone novi krug
umiranja i nonih prijenosa iz Meksika.
U vrijeme prve polufinalne utakmice majka se vratila iz bolnice, skuhala
kavu, utiao sam ton na televizoru, Nijemci su se nijemo radovali
postignutome golu, a ni ona ni ja nismo progovorili ni rijei. To je, dakle,
taj kraj. Otili smo spavati jer e od ranoga jutra dolaziti roaci i prijatelji
da nam, kako je ve obiaj, olakaju bol vrstim zagrljajima i posmrtnim
darovima.
Boce s piem, paketie kave i eera u kocki slaga0*<sam u pajzu,
doekivao i ispraao poznate i nepoznate ljude, hladno prelazio preko
postavljenih pitanja i jedva ekao da sve to proe.
Javili su nam da baku odbijaju primiti u mrtvanicu jer ima vjenani prsten
na ruci. Dogaalo im se ranije da rodbina reklamira kako je s umrloga
pokradena zlatnina i zato su uveli pravilo po kojemu se sav nakit mora
prethodno skinuti. Majka je otila u bolnicu i obavila to.
Vratit

emo joj prsten prije pogreba, rekla je, i zaboravila ga na nonom

ormariu. Sjetit e se tek nakon nekoliko dana.
Sahrana je bila tiha i bez suza. Na crnom kovegu zakovali su malu
bronanu ploicu na kojoj je pisalo ime i prezime pokojnice, godina
roenja, a kao datum smrti 6. 6. 1996. No to nikome nije bilo pretjerano
vano. Moda jednom, kada svega ovoga ne bude bilo, i kada nas neki
arheolozi budu iskopavali kao Pompeje, ta ploica njima bude zanimljiva.

Dom smo na povratku zatekli pustim za jedan ivot i jedno iekivanje

smrti. Suutnici su se razili svojim kuama, majka je vie sama za sebe
prepriavala ivot pokojnice, a ja sam ukljuio televizor da vidim finale
Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve krugove ve sam bio zatvorio i
valjalo je zatvoriti i taj. Neki je stadion na drugome kraju svijeta
prokljuao od uzbuenja, nekim se ljudima dogaalo neto sa ime ja
nisam imao nikakve veze i upravo zato mi je prijalo. Srea je u odsustvu
svakog osjeanja promatrati prizor koji je u stanju prebrisati sve druge
dojmove i, kao u trenutku orgazma, vlastiti ivot uiniti manje vanim.
Bakina smrt bila je posljednja izolirana tuga u djetinjem svijetu vedrine.
Mrak koji je potom pao dijelom je bio mrak sazrijevanja, ali je vie od
toga bio najava kataklizme, vremena s puno smrti, dugom patnjom i
kratkim umiranjem. Na nestanak se vie nitko nije privikavao jer je u rat
ugraena navika smrti bez tuge. Ostaju samo rijetki trenuci histerije, pune
suza i nekontroliranih jecaja, koji znaju doi sasvim iznenada. Sto je manji
razlog, to ih je tee kontrolirati. Filmske melodrame, njene ljubavne
prie, smrt ivotinje na cesti toga se uvam.
Oni hektolitri posmrtnog alkohola popijeni su u prvim mjesecima rata.
Stajali su godinama u pajzi da bi u prvome trenutku prostrujali ilama,
stabilniji od krvi koja samo udom moe ostati neprolivena.
A prsten je jo uvijek neukraden. Kao pola uspomene traje nad glinom pod
nogama. Drugo pola dolje je, s kosturom djeda, sahranjenog jo u davno
vrijeme, kada u mrtvanice jo nisu bili uvedeni novi propisi.
Gospar
Nekada su uz Sepetarovac nosai na leima nosili pletene korpe pune robe,
sve do bjelavskih magaza i radnji na Pothrasto-vima. Uz tu beskrajno
strmu ulicu uspinjali su se stoljeima, da bi ih na samome vrhu doekala
ulina esma pod ijim su mlazom nalazili osvjeenje i nadu da e jednoga
dana to brdo pod teinom njihove muke popustiti. esmu je nekada davno,
ne pamti se kada, sagradio neki beg da uini dobro ljudima i da mu se to
na onome svijetu zabiljei. Njezina voda nikada nije presuila, pa ni u
vrijeme kada su nosae zamijenili kamioni, a spomen na njihove sepete
ostao samo u imenu ulice.
Gospar Ivo ivio je pri dnu Sepetarovca gotovo itav svoj ivot, ali je i
sebi i drugima uvijek ostao ovjekom iz Dubrovnika. Rue u njegovom
vrtu bile su krupnije od ostalih, kamena staza uvijek ista, a njegov

pozdrav srdaan ba onoliko koliko treba, ni odve prisan kao kod

arijske raje, ni odsutan kao kod novokomponi-rane gradske gospode.
U ranu jesen 1991., nakon etnikog napada na Dubrovnik, gospar Ivo je
kupio pet kokoi i pijevca, poupao rue i okopao zemlju, te pronaao u
vrtu stari zatrpani bunar. Oistio ga je, na-suo ljunka i ogradio finim
bijelim kamenjem. Komije su znale to mu je na umu, ali im opet nije ilo
u glavu kako netko moe tako crno misliti i kako se jedan gospar moe
pretvoriti u blatnjavog radnika i seljaka koji je spreman istrpiti kokoji
smrad. *
Neka, ako ega, ne daj Boe, bude, ja sam spreman, a
ako ne bude, dobro sam se zabavio. Trideset godina ivim meu
ruama, pa neu valjda umrijeti a da ne osjetim po emu se razlikuju od
kokoi.

Poetak rata doekao ga je s odlinim urodom rajice i zelene salate, a prvi

nestanci vode s bistrom i hladnom bunarskom vodom. Vremenom je
komiluku veselo kokodakanje postalo slino glasanju rajskih ptica, zvuk
koji te izvodi iz svijeta tame na danje svjetlo.
Gospodin o'ek ti je gospodin o'ek, a fukara je fukara i
daba mu sve. Juer smo ga gledali meu ruama i mislili vidi
do'o gospodin iz Dubrovnika, a danas ga eno u kokojim govnima i opet
isti gospodin.

A kada jednom voda u cijevi nije dola deset dana i kada je presuila i
esma na vrhu Sepetarovca, komije su s kantama u rukama po prvi put
pokucale na Ivin prozor. On im je nagrabio vode, a oni su, naravno, pustili
dobar glas po mahali. Sutradan se pred Ivinom kuom ve nalo pedesetak
ljudi, on ih je posluio, ali je dolo jo pedeset. Nitko nije smio sam grabiti
vodu da ne zamuti bunar.
Nakon nekoliko dana gospar Ivo je izvjesio obavijest na svoja vrata:
Cijenjeni susjedi, termini za bunar su od 10-12 iod 16-18. Mimo toga
nisam u prilici da vas posluim. Pred kuom se ras-tegnuo dug i iznimno
uredan red, Ivo je putao tri po tri vodonos-ca, nitko se nije bunio niti je
glasnije govorio. Pravila ponaanja morala su se potivati kao u damiji ili
crkvi. Neoprezni su bivali upozoreni, bilo od Ive, bilo od ljudi u redu, da
su doli navodu, a ne u birtiju, te da se u skladu s tim i ravnaju.
Za dana velikog granatiranja ili kad zapue jugo gospar je postajao malo
nervozan, no ljudi su ga pogledima, kurtoaznim pitanjima i sitnim znacima
panje pokuavali oraspoloiti. Nekad bi im to uspijevalo, a nekad bi se

Ivo ponaao kao kakav oholi plemi; pljutale su ironine opaske,

bezrazlona upozorenja, pa i uvrede. No vodu nikada nikome nije uskratio.
Kad bi se juni vjetrovi, a i etnici smirili, gospar je bivao opet onaj stari;
dostojanstven i kada je onako pognut nad bunarom i kada mu se cijedi znoj
s lica i kada ga uhvati mala snaga pa mora na pet minuta sjesti.
U vremenima kada bi se gradski vodovod opet pokrenuo gospar Ivo je
mogao odahnuti duom. Tih dana niti ga je tko spominjao, niti mu je tko
kucao na vrata. Valjalo je ovjeka ostaviti da se malo odmori od svijeta. I
ne zaboraviti kako e mu se opet vratiti, sretan to si se rodio pod dobrom
zvijezdom ne mora pjeaiti do gradske pumpe kod Pivare gdje etnici
svako malo poalju granate.
Dan pred Boi gospar Ivo je izvijestio narod da sutra iznimno nee raditi
jer mu je praznik, ali e danas ostati na bunaru cijeli dan. Na blagdan su
vodonosci donijeli darove. Pite, baklave, vreve s kiselim mlijekom
nainjenim od mlijeka u prahu, malene zamotuljke s mljevenom kavom, a
neki je mladi negdje nabavio kutiju filter Croatije, to je Ivu osobito
dirnulo.
Prvi dan nakon Boia bio je kao i svi drugi. Na jednoj strani dugi red
ljudi, ena i djece s kantama, a na drugoj Ivo zagledan u dno bunara. U
njegovoj bistrini za jednu je sarajevsku mahalu sabrana sva dobrota ovoga
svijeta. Gospar e napuniti sve kante, a onda im valja uzbrdo.
Svaki

dan kada vuem vodu gore sjetim se Krista i Kalvarije. Mislim je

li mogue da je Kalvarija stalno uzbrdo, ili ima malo
uzbrdo, malo nizbrdo govorila je moja majka jednoj Muslimanki,
natovarivi joj i tu brigu na vrat.

Bosanski lonac
Znam koja je brzina svjetlosti, ali nismo uili koja je brzina mraka!
(Dino iz Zenice, 12 godina star, na privremenom kolovanju u Zagrebu)
Trebalo bi otii negdje, u Afriku recimo, gdje ljubavi budu i traju kao u
bajkama. Zna ono, njih dvoje sluajno se sretnu, zaljube se, izrode djecu i
ive sretno i zadovoljno sve dok ih smrt ne rastavi. To je model koji, bez
obzira na stvarnost, zamiljamo jo od puberteta, o kojem djevojice itaju
u ljubavnim romanima, a roditelji ga, ali sa sigurnou, planiraju za svoju
djecu. Meutim, obino sve bude drukije i sve naknadno, kada je gotovo i

propalo, izgleda kao igra sadistiki podeenih okolnosti.

Elena je kao mlada i ambiciozna Zagrepanka dola u Sarajevo izabravi
studij kojeg medu desetak slinih nije bilo u njezinom gradu. U poetku su
je nervirali vozai tramvaja koji se, mimo stanice, zaustavljaju na
Baariji da kupe burek, izluivali su je ljudi koji preglasno govore i
okrutno se ale, smetali su je prejaki i nepoznati mirisi, mladii koji pri
prvom susretu ispriaju sav svoj ivot, a pri drugom su ve na
marupikumaterinu. No kako je to bio grad koji nije traio da se mijenja
i koji je podnosio ak i prezir, tako se i Elena mogla na njega naviknuti.
injenica da tako razliiti ljudi ive na jednome mjestu i da ih ta razliitost
ne optereuje s vremenom je donijela uitak, zadovoljstvo koje svojom
povrnou i neposrednou podsjea na ekaonicu kolodvora s kojeg
vlakovi voze u pakao i u raj.
Zlaja je bio ostarjeli, nesvreni student novinarstva, dijete
bogate i ugledne muslimanske obitelji koja je mirisala na mekani
bosanski islam i balzamiranu beku gospotinu. Gradski su zajebanti tvrdili kako ni muha u njihovoj kui nije obina muha, nego
uokolo leti odjevena u frak.
Kako uz svaku dekadenciju obino ide lijenost, tako je i Zlaja postao
ovjek iz kavane, finih manira, dobrog cuga i bezbrojnih planova o
ivotnom uspjehu koji, naravno, nikada nisu imali veze sa stvarnou. Sto
je dublje propadao i to je situacija u zemlji bivala tea, Zlaja je sve vie
sanjao. Zapoinjao bi, uz prvu aicu, priom o novom genijalnom biznisu,
oko ponoi bi se ve udruio s drugim biznismenima, a ujutro bi osnivao
multinacionalnu kompaniju. Planovi su se kretali od tampanja lista koji e
se prodavati u sto tisua primjeraka do proizvodnje aja za trudnice koji bi
odredio spol djeteta. Za ensko dijete jedna vrsta aja, za muko druga, a u
sluaju da aj omane i da roditelji dobiju bebu neeljenog spola
proizvoa vraa novac. A kako zakon vjerojatnosti kae da je u pedeset
posto sluajeva spol pogoen, biznis moe donijeti veliku lovu.
Naravno, i ovaj je plan, kao i svi drugi, propao kada je Zlaji pala na pamet
nova, jo genijalnija ideja. Nesviknutom svijetu te beskrajne kavanske
prie mogle su biti zamorne, no veini ljudi koji su i sami neto
samozatajniji sanjari bilo je iznimno prijatno provoditi noi sa Zlajom,
pogotovo to je on bio dovoljno obrazovan i pametan i nije ni za najveeg
pijanstva priao gluposti.
Kako su se i gdje susreli Elena i Zlaja, to nitko pouzdano ne zna, ali je

najvjerojatnija verzija koja kae kako je ona jedne noi bila sluajan gost u
kavani u kojoj je on drao bank. Bila je to ljubav na prvi i posljednji
pogled. Dok su etali gradom, ona se topila u njegovom zagrljaju, a on joj
je, s njenou neprimjerenom za ovaj svijet, priao prie koje su od
stvarnosti bile jednako daleke kao i njegovi planovi, ali su u ljubavi vie
nego savreno funkcionirale. Zlaja je ustvari govorio sve ono to mi,
dosadni i racionalni mukarci, elimo rei, ali nikada ne znamo kako.
Kad su poeli zajedno ivjeti, svi su pretpostavljali kako e se jedno od
njih dvoje promijeniti. Ili e Zlaja pokvariti Elenu, ili e ona popraviti
njega. Ili e se ona propiti, rasfantazirati i opustiti, ili e on postati uredan,
ambiciozan i sraunat. Meutim, vrijeme je prolazilo, voljeli su se kao na
poetku, ali su ostajali isti. Sve ono to bi se kod drugih ljudi moralo
sudarati, izazivati svae, pucanje po avovima i razlaz njih je jo vie
spajalo. Elena je bila vedra, zadovoljna i uspjena, a Zlaja je bio sretan,
duhovit i nerealan. Ona bi ga u njegovim kavanskim pohodima pratila
samo kad bi joj to doputalo njezino uredno isplanirano vrijeme, a on je
bio prezadovoljan to ona tako uspjeno radi, bio je pun savjeta i sve je
ee u svoje snove o uspjehu uklapao nju.
Rat je, meutim, uzdrmao i snove i ambicije. Granate su bile neto
neplanirano, to se nije moglo izbjei i zanemariti i to je svaiji svijet, bio
on realan ili fantastian, uzdrmalo iz temelja. Smrt je bila jednako
pojavom iz snova i iz stvarnosti, i posebno je nesretnim inila ljude koji su
ivjeli u istim i jasnim svjetovima, ljude koji nisu previe sumnjali i koji
su, na ovakav ili onakav nain, imali svoj stav o ivotu. Nakon mjesec
dana rata Zlaja je uspio nagovoriti Elenu da iz sarajevskog pakla ode u
Zagreb. On je ostao jer je vjerovao kako jo uvijek nije sve izgubljeno,
kako jo ima mjesta planovima, a oni su, opet, bili mogui samo u
Sarajevu. Zlaja je osjeao da nijedan drugi grad nee podnijeti krhki svijet
kakav je stvorio u svojoj glavi.
Mjeseci odvojenog ivota nisu puno toga promijenili, osim to je Elena
shvatila kako je ostavila neto dobro i vano i kako joj Zagreb vie nije
centar svijeta. ime je bila inficirana, drugim gradom ili Zlajom, to
zapravo i nije vano, no neprestano je hodala s kameniem u cipeli koji ju
je upozoravao da je ivot njezin ivot negdje drugdje, a da mu se,
eto, ne moe vratiti.
udnim putovima, preko bosanskih planina i mimo ljutih bosanskih
vojnika u razliitim uniformama, Zlaja je stigao u Zagreb nakon to je
istekla prva godina sarajevskog rata. Od jedne zemlje, snova i planova

njezinih ljudi i bezbrojnih bosanskih svjetova ostalo je toliko malo da su i

najuporniji poeljeli sauvati ivu glavu, makar ne znali to e kasnije s
njom.
U Zagrebu je bilo nemogue rekonstruirati izgubljeni svijet snova. Planovi
su u ovdanjim kavanama djelovali praznoi nategnuto i bili su la jo prije
nego to se izgovore. Osim toga, nije bilo onih koji bi sluali i potvrivali,
koji bi se smijali i zajebavali. A ako ih je i bilo, oni su komunicirali u
drugim kodovima, okupljali se u drugim kavanama i imali fikcije koje su,
vjerojatno, jebeno sline Zlajinim, ali nije bilo tog lota da se sretnu.
Elena je pokuavala uvjeriti Zlaju kako je vrijeme da pone misliti
drukije, a on joj je odgovarao blijedim kopijama svojih sarajevskih pria
koje vie nisu imale kraj, nego su se gubile u tami kao loe kopirana
telefaks poruka. Oajniki je pokuavao da bude drukiji, da smisli neto i
da se izvue, no nedostajala mu je poanta. Postao je ovjek koji nita u
ivotu ne zna raditi kako treba, ali koji vie ne zna ni matati.
A onda ga je uhvatila fikcija kuhanja. Kuhao je jednako dobro kako je i
fantazirao. inio je to sa zadovoljstvom ovjeka koji nema drugog izbora
niti drugog interesa. Njegova jela su, kao i njegovi planovi, bila stvar
istog zadovoljstva. U njima je bilo neke bosanske metafizike koja se
opirala prehranjivanju i preivljavanju i sva je bila utopljena u isto,
nepatvoreno zadovoljstvo.
Elena je bila sretna kada bi Zlaja kuhao. To je, dakle, bilo to. Imalo je
smisla i razloga i nije beznadno tonulo ka dnu. No jednoga je dana Zlaja
poelio skuhati bosanski lonac, a to nije mogue u svim onim blesavim
zepterima i loncima na kojima e jo narednih sto godina pisati Made in
Yugoslavia. Za bosanski je lonac bila neophodna glinena posuda kakvih u
turboeuropskom Zagrebu, naravno, nema. Kakvih, uostalom, nije bilo ni u
sarajevskim trgovinama, ali su se mogle nai u svim bosanskim kuama.
Danima su Elena i Zlaja pretraivali Zagreb u potrazi za glinenim loncom.
Na koncu su, ipak, na dva razliita kraja grada nali dva komada, naprosto
idealna za spravljanja ritualnog jela. Teko je, meutim, bilo odluiti se. I
ona i on gurali su se deset puta po tramvajima, znalaki kuckali noktom po
loncima, odmahivali glavama i izlazili iz trgovina. Dilema buridanovih
Bosanaca bila je nerazrjeiva. Svaki je lonac bio naprosto idealan.
Nedoumicu je razrijeio netko drugi, vjerojatno opet Bosanac, koji je
kupio drugu glinenu posudu, tako da je ostala samo prva.
Zlaja se beskrajno radovao loncu, po tisuu puta opisivao spravljanje jela,

nagovjetavao boanski okus, svoje fantazije opet zakljuivao sjajnim

poantama.
No tada su Zagrebom zaredale racije, odreeni su Muslimani bez
izbjeglikih kartona, a o njihovim se kasnijim sudbinama prialo svata.
Elena je sad Zlaju nagovarala na nain na koji je on to inio za prvih
travanjskih granatiranja u Sarajevu. I nije joj trebalo puno; on je spakirao
stvari i otiao u neki izbjegliki centar na Zapadu. Lonac nikada nije
upotrijebljen. Ostao je u kuhinji kao prazna saksija, dok se ne razbije ili
dok ga se ne dokopa neki drugi Bosanac.
to je bilo s ljubavi, to je vjerojatno ve jasno. to, opet, nikome ne
uskrauje pravo da sanja, planira i mata. To je, zapravo, i prva prilika da i
ona i on ive u svijetu koji sa stvarnou nema nikakve veze, da se
odvojeni tisuama kilometara sretnu u ljubavnoj prii kakve se dogaaju
uvijek negdje drugdje, u Africi recimo, ili u nekoj drugoj zemlji u kojoj se
jo uvijek sve dogaa iz istog zadovoljstva.
Hanumica
Nikada je nije ni vidio ni uo, ali kada mu je telefonom tetka ponudila da
se useli u njezin stan, ipo je objeruke prihvatio. Pet soba, ovjee,
nijedan razbijen prozor, plinsko grijanje i pajza puna hrane. Sve u svemu,
ipo nikada nije bolje ni ivio. Nakon to je prije desetak godina otac
otiao u Kanadu, a majka se izgubila u nekoj birtiji na abakoj magistrali,
lutao je od podruma do podruma, icao lovu, istovarivao ugalj i za koju
stotinu maraka prenosio nekakve paketie preko granice na Ljubelju.
U poetku nije znao to e s tolikim sobama, svake je noi spavao u
drugoj, topei se u dubokim perinama u kojima te, kad se jednom u njih
uvue, nikakav geler ne moe pronai. No u tako velikom stanu ovjeka
na koncu mora ugnjaviti samoa. Samo budala u toliko soba moe ivjeti
sama, mislio je, i poeo se baviti planovima o popunjavanju svake
praznine i naseljavanju svih pustih okova. Najprije je doveo nekog psa
lutalicu koji se uneredio po svim ilimima, a onda uginuo nasred hodnika.
Potom je donio maku, i ona nakon dva dana pobjegla, ali je tada sreo
Mujesiru, sedamnaestogodinju djevojicu iz Foe, koja je tko zna kojim
putevima, mimo frontova i etnikih zasjeda, ostavivi svu poklanu
rodbinu, osvanula u Sarajevu. Pokazao joj je gdje e spavati, napomenuo
da joj nije pametno zapoinjati nikakvu priu niti ga za bilo to pitati jer je

prijek i nervozan i zaprijetio joj da nikada, bez obzira na mogue razloge,

ne zalazi u njegov dio stana. i
Mujesira je oistila pasja govna sa ilima, ispremjetala
namjetaj u svojoj sobi, ugodila stan prema enskom oku i unijela, makar
sa strane, malo ivota u ipinu amotinju. On ju je
poprijeko gledao, nikada nije progovarao rijei, a kada su nakon
petnaestak dana uslijedila uobiajena pitanja, odgovarao je osorno i gotovo
s mrnjom. Mujesira ga je trpjela onako kako se ve
trpe mukarci koji su na svoju ruku, ne traei objanjenja ni tamo
gdje bi ih svaka ena na ovome svijetu traila. O ipi nije znala
nita, odakle je stigao, je li ovo njegov stan i gdje je radio da ga je
ovako lijepo i skupo mogao opremiti. Ponekad bi se upitala, pogotovu
kasno nou, u vrijeme straha i strepnje, iji je zapravo on,
na ili njihov, i da nije moda kakav pritajeni snajperist ili pijun,
zato toliko skriva svaki i najsitniji detalj o sebi, zato barem nije
rekao kako se zove, jer ipo sigurno nije, takvih imena nema ni
u Srba, ni u Hrvata, ni u Muslimana. Pokuavala je otvoriti ga
nasmijanim pogledima i sitnom njenou, prinosila bi mu kavu
i nabavljala alkohol na pijaci, ali je ipo ostajao jednako osoran.
A smetam li ja tebi? Dugo sam ve tu i moda je vrijeme da
se iselim spomenula je jednoga jutra.
On ju je prezirno pogledao, pljucnuo ustranu i procijedio:
A gdje e, jadna ne bila?
Iziao je iz kue ne ekajui odgovor. Mujesira je ostala otvorenih usta,
dok su joj se po glavi rojila razna objanjenja i male enske podlosti
kojima bi mogla da ga razmeka i konano navede da pokae svoje lice
onakvim kakvim ga je pokazivao drugim ljudima i enama, a sigurno je,
mislila je, u njegovom ivotu bilo i drugih. Nije valjda pao s mjeseca,
sigurno je imao oca i majku, moda i prijatelje, enu i djecu. No kada se
popodne vratio kui vie se nije usudila progovoriti ni rijei. Osjeala je,
ako ga neto upita, ipo e eksplodirati i tko zna to e se onda dogoditi,
tko zna kako bi se opet, iznenada i naizgled bez razloga, mogao rasuti
svijet kao to se rasuo prije nekoliko mjeseci u Foi.
Jednom ju je u prolazu, valjda sluajno, dodirnuo. Ona se stresla i
posrnula, ipo se osvrnuo i opet je nimalo toplije pogledao. Jednom je,
dok je bio vani, povirila u njegovu sobu. Na zidu je bio ogroman kri i jo
neke kranske relikvije. To je dakle to, pomislila je, i narednih nekoliko
dana vjerovala kako o ipi zna sve. On je, znai, katolik, i zato je mrzi.

Ali, vidi, katolici su ipak bolji od pravoslavnih. Puste te u kuu umjesto

da te ubiju, samo to te runo gledaju.
Cipo se dugo muio to initi s tom djevojicom. Uinila mu se lijepa, ali
u isto vrijeme i tako tuda. U njegovim prijeratnim podrumima takvoga bia
nije moglo biti, a evo sad, u tetkinom stanu, usred rata, zatekla se, kao dar
s neba, kao ista i otvorena ponuda nekog drugog, estitijeg i boljeg
ivota, koji je, opet, s jedne strane djelovao tako obeavajue, a s druge
strane bio duboko odvratan. To foansko dijete uvuklo mu se, protiv
njegove volje, pod kou, kao najava nove, jo ee i bolnije nesree. Htio
je dodirivati ju, ali mu se svaki mogui dodir inio kao otvorena najava
konanog ivotnog gubitka, onoga nakon kojeg ne ostaje vie nita, osim
da poludi, da se ubije, ili da se postavi nasred Transke ulice i eka
dok te ne pokosi etniki snajper s Jevre-jskoga groblja.
Pred spavanje bi se zagledao u onaj kri i ponovio u sebi: Ja sam, Boe,
ovdje, ne mogu pomoi ni sebi ni njoj, a ti si tu, pa nam pomozi! To mu
je tako zvualo kao molitva.
Nekako pred kraj ljeta, na samom ulazu u zgradu, Mujesiri je granata
odbila obje noge. Dva dana umirala je u bolnici, lijenici su ve digli ruke
od nje, a ipo je ispod prozora ponavljao da se orio bolniki krug: Vrati
mi se, hanumice moja! Vidio ga poznat svijet kako plae. Pitali se to je
imao s tom malom, i onda ga prozvali Hanumica.

Gong
Na okuci, tamo kod Higijenskog zavoda, vozai tramvaja su uvijek
zvonili; valjda nisu znali to ih eka s one strane, ili se nekada tu dogodila
nesrea, ili su tek bili sujevjerni. Njihova zvonjava malo se koga ticala,
stanari okolnih zgrada nisu je vie ni uli, kao to se ne uje kucanje
zidnog sata; ak se ni make na podzidu kod vojnog magazina nisu trzale
iz ljetnog drijemea. Godine su prolazile, tramvaji su zvonili, iza okuke bi
zijevnula uvijek ista ravnica, sve do Marijindvora i stanice na krianju
Titove i Tvrtkove.
Zvonjava se nije ticala ni stalnih gostiju Kvarnera, male alkoholiarske
birtije u kojoj su uz veliku sarajevsku ili nikiku pivu i badelov vinjak
iskliznute generacije ekale svoju cirozu. No jednoga je dana Meha
Padobranac u Kvarner doveo svog prijatelja iz vojske, biveg boksaa

banjoluke Slavije, Miu zvanog Srce. Kao i svakog novog gosta,

domaini su Miu Srce doekali s dva pitanja u pogledima koliko novca
ima u depovima i hoe li remetiti blaeni kvarnerski mir. Pravi pijanci ne
psuju i ne razbijaju, oni oekuju tiinu, mir i kontemplaciju; ivcira ih
svaki nagli pokret, za preglasno izgovorenu psovku hvataju se za boce i
zapoinju tuu koja uvijek biva pogreno objanjena u crnim kronikama.
Oni tek brane svoje pravo na posljednje pie.
Pet minuta nakon to je Miso Srce uao u Kvarner zazvonio je prvi
tramvaj. Miso Srce je mahinalno digao ruke u boksaki gard, ravno u lice
Velije Fudbalera, a ovaj je, isto tako mahinalno, zgrabio pepeljaru i
zveknuo boksaa posred glave. Meha Padobranac
je skoio da brani prijatelja, Mirso Kuglager se od iznenaenja
sruio sa stolice, Lojze Profesor je uzviknuo krucifiks i krucijalis, Zoka anker je ispustio au iz ruke, Miso Srce se digao,
uhvatio Veliju Fudbalera za miicu i rekao:

Oprosti, jarane, nije bilo namjerno!

Velija Fudbaler ga je uplaeno pogledao i odgovorio:

Nema veze, desi se.

Da popravi stvar, Meha Padobranac je svima zovnuo pie. No

prije nego to je runda stigla opet je zazvonio tramvaj. Miso Srce
je nervozno pogledao u Mehu Padobranca i rekao mu:
Ajmo

odavde, jebu me ovi tramvaji. i JI

Ne moemo, bolan, sad po', vidi da sam naruio turu.

Mio Srce se promekoljio u stolici, Zoka anker je donio pivu, otpijeni su
prvi gutljaji, opet je zazvonio tramvaj, Miso Srce je digao ruke u boksaki
gard, ba svi su gledali u njega i ba svi su se nasmijali. Nasmijao se i
Velija Fudbaler, koji se, kau, nije smijao od 1951. kada je Panduroviu iz
Proletera u aru nogometne igre iskopao oko. Svima se nekako
simpatinim uinio taj iumijehali boksa, kojemu je, eto, od svega na
svijetu ostao jo samo zvuk gonga u uima. Miso Srce je na taj raun popio
jo jednu besplatnu pivu.

Sutradan je doao sam u Kvarner. Domaini su ga doekali

prepoznavajuim pogledima, Velija Fudbaler ga je potapao po ramenu,
Zoka anker je, briui ae, kresnuo:

Ej, Tahikardija, ima li de tramvaja?

Miso Srce gaje zavjereniki pogledao i naruio pivu. Naiao je prvi

tramvaj, bio je to onaj oekivani, Miso Srce je pokazao srednji prst, ali nije
raunao da e naii i sljedei. Svaka nova piva njegov je gard inila
vrim i munjevitijim. Domaini su to znali, pa su mu plaali pive.
Njegov refleks postao je dijelom dnevnoga rituala, a samo je Lojze
Profesor sumnjao, nakon to su proli mjeseci, da postoji ovjek koji se ne
navikne na zvonjavu tramvaja.
To, na koncu, vie i nije bilo vano. Miso Srce je u Kvarneru bio kao
kukavica koja kuka na svaki puni sat. Onim danima kada se nije
pojavljivao u birtiji svi su osjeali nekakvu prazninu i svi su imali dojam
da gube neto dobro i vano. Vrijeme im se rasipalo meu prstima, piva je
gubila okus, vinjak je gubio mo. Prolaznost, prazni depovi i tiha prijetnja
nadolazeeg rata bili su jedine izvjesnosti. Kad bi se sutradan Miso Srce
pojavio u Kvarneru, ljudi su, s radou i optimizmom, ekali prvi tramvaj.
estoga travnja na staklenim vratima Kvarnera doekala ih je osmrtnica
Lojze Profesora i pria o prvim granatama koje su pale na Jaredole. Tog
dana manje se pilo i vie razgovaralo. Hladnih i bistrih glava, Edo Ininjer,
Velija Fudbaler, Meha Padobranac, Mirso Kuglager i Stevo Lopov
analizirali su situaciju. Zakljueno je da e biti to biti mora. Mato Kmet je
primijetio kako je Lojze Profesor vjerojatno posljednji iz raje kojega je
Bog pozvao sebi zbog ciroze, ostali su slegnuli ramenima, a na ulazu se
pojavio Miso Srce. Sjeo je za svoj stol, zapalio cigaretu i procijedio:
Ovaj me ima da traje sto i jednu rundu, a meni glave nee
doi ni tramvaji, ni aperkati, ni vaa zajebancija. Mene e, evo,
ovo ubit'!

Udari se desnom akom tri puta o lijevu stranu grudi i znaajno pogleda
sve prisutne.
Nije Miso lud niti je srce biceps pa da ne konta. Znam ja
ta vi mislite kada ovamo uem. Nek' jo dva puta proem kroz
ova vrata i nee vie biti Miso Srce, nego Miso etnik. Jebem li
vas pogane, sad vam iz guzice u glavu dolo de ste i 'ko ste, a dok
su braa otrila noeve zvali ste mi pive, nije se znalo koji je bri.
Sad e vam Miso biti kriv to ste zakasnili na voz. Evo vam moja
glava pa je razbijte da poslije ne mislite, jeb'la vas ona i jeb'o vas
'ko vas takve izmisli!

Zagnjuri Miso Srce glavu u ake, sledie se svi prisutni, Zoka anker
zbunjeno progovori pa jeb'o ga ti, Miso, i ja sam Srbin on se ne
pomjeri, skoi Velija Fudbaler i taman da neto prozbori, ve bio dotaknuo

boksaa po ramenu, ovaj skoi i iz peta izvue direkt kakav Bosna vidjela
nije. Srui se Velija Fudbaler na pod, skoie svi sa stolica, Meha
Padobranac, oiju punih suza, prozbori:
Nemoj, bolan Miso, grehota je!
ega, majmune? dreknu ovaj.
Ako

ti ne zna ega, daba da ti ja govorim. Grehote je, eto, i tramvaja i

ljudi, i tebe kad tako govori.
Miso Srce se trgne, kao da ga je neto presjeklo, neka tahikar-dija, srui se
natrag u onu stolicu, blijed kao krpa i potpuno prazna pogleda. Sve se
dogodilo u dvije minute, ni tramvaj ne bi stigao proi.
Zoka anker brzo natoi vinjak, prinese ga Miinom stolu, a on se ne mie.
Trajala tako utnja, Miso Srce pode brisati oi, okupi se itava birtija za
njegovim stolom. Nitko zapravo ne zna to bi rekao, vani se uju rafali i
nekakve eksplozije u daljini, tramvaji prolaze ali ne zvone, due kao da se
sele iz tijela u tijelo, pretvaraju se u neto drugo, neto bolno i
neprepoznatljivo.
Te veeri razili su se bez rijei. Sutra je pred Kvarner pala granata, razbila
izlog, unutra su utrali lokalni zgubidani, razbacali inventar i odnijeli pie.
Domaini nisu ni doli pred Kvarner da vide to je od njega ostalo. Razili
su se po drugim birtijama ili su jednostavno nestali iz ove prie.
Bivi boksa banjoluke Slavije Miso pao je na mostu kod
Prve gimnazije. Neki kau da ga je metak pogodio ravno u srce, a
drugi govore da ga je ipak stigao u glavu. U dnevnim novinama
pisalo je kako je jo jedan zasluni sporta pao od zloinake ruke.
To bi bilo sve, osim to se, po potrebi, jo moe dodati kako su u
remizi i du pruge, pogoeni zapaljivim granatama, izgorjeli svi
tramvaji.

Slobodan
Bila je to 1944. godina i nitko nije bio siguran to e se dalje dogaati.
Bogdan i Mira noi su provodili u dugim i munim razgovorima, sve dok
konano nisu odluili da se rijee tog ploda. Bogdan je preko svojih veza
doao do nekog Nijemca, lijenika koji je u dubokoj tajnosti rjeavao bolje
stojee Sarajke neeljene djece. Operacija je obavljena, no Miri je trbuh i
dalje rastao. Kada su shvatili da je plod preivio otricu kirete bilo je ve

kasno. Nastupili su mjeseci straha: to e se roditi nakon neuspjelog

pobaaja, kako e to neto izgledati, hoe li imati dvije ruke, dvije noge i
glavu.
Na dan osloboenja Sarajeva rodio se djeak kojem su dali ime Slobodan.
Plakao je kao i ostale bebe dok su posljednje njemake jedinice,
razoruane i pognutih pogleda, naputale grad, majka je veselo mijenjala
upisane pelene dok se gradom irila pria o objeenom stupskom upniku.
Djeak se prvi put nasmijeio onoga dana kada su u Vuijoj luci zarobili
posljednje etnike i potom ih proveli kroz grad. inilo se da je roditeljska
strepnja bila bezrazlona i da je sam Bog uinio da mali Slobodan bude
glasnik ljepih vremena, irom raskriljenih zagrljaja i oputenih dlanova
koji vie nee skrivati jajoliki strah.
No u vrijeme prvih radnih akcija pokazalo se da s djeakom ipak neto nije
u redu. Neke stvari uio je bre od svojih vrnjaka, ali druge nikako nije
shvaao; najprije bi dugo i neutjeno plakao, potom bi se uvukao u sebe i
danima zurio u jednu toku. Kad bi konano ivnuo, roditelji su mislili da
je sve to bila trenutna kriza, udna djeja bolest kakvih ima mnogo, ne zna
im se pravi uzrok, ali sve prije ili kasnije nestanu ne ostavljajui za sobom
nikakvoga traga.
Kada su Slobodana upisali u prvi razred, on je doivio slom ivaca. Sjedio
je u kolskoj klupi i urlao, steui dasku sve dok nije polomio prste.
Bogdan je doao po njega, odnio ga kui, polegnuo u krevet; san sve lijei,
zakljuila je zabrinuta majka, no djeak se ni sutradan ni svih narednih
dana nije iz kreveta digao drukiji. Na svaku njenost odgovarao je
toplinom, na svaki pokuaj vraanja medu vrnjake reagirao je dugim,
tupim krianjem, a potom jo duim, oznojenim snom. Razgovarao je
samo o onome to ga je tog trenutka zanimalo, na sve ostalo odgovarao je
zbunjenim pogledom i utnjom. Bogdan ga je danima pokuavao nauiti
kako se vezuju cipele, mali je petljao prstima, vezivao mrtve vorove i
nikako nije uspio svladati tri jednostavna pokreta. Zato je pamtio sve
obiteljske razgovore, mogao je do u rije ponoviti ono o emu se za
nedjeljnim rukom raspravljalo prije sedam dana, znao je iji kum je
prole godine u Promajni stao na jea i kojem su susjedu 1946. pronali
zalihe brana. Djeak je rastao kao neka vrsta obiteljskog podsjetnika,
potpuno nesposoban za bilo to drugo osim da savreno tono ponavlja
izgovorene rijei, malo povienim glasom uvijek istoga tonaliteta.
Sredinom pedesetih Bogdan je umro, to od tuge, to od neprebolnoga
sjeanja na onu no s jeseni 1944. kada je pristao da se kiretom rijee

neizvjesnosti. Majka je ostala sama s djeakom koji e izrasti gotovo dva

metra i koji nikada nee biti sposoban da sam o sebi vodi rauna. Sarajlije
e upamtiti staricu, fino dotjeranu i lijepoga graanskog lica iza koje na tri
koraka ide njezin ogromni sin, uvijek ist i ispeglan, dobar dok uti i
potpuno blesav kada progovori. Ve je imao prve sijede u kosi kada je
obuar Meho, gledajui ga preko naoala, ustanovio kako to dijete ima na
sebi upisan rok trajanja. ivjet e dok mu je matere.
Gospoda Mira blago je i tiho otila s ovoga svijeta u vrijeme sarajevske
Olimpijade. Slobodan je na ulici poeo zaustavljati sluajne prolaznike i
raspitivati se o njihovom obiteljskom stablu. Ovi su mu strpljivo
odgovarali, a on je pamtio. Slobodanu se govorilo sve, a on je to arhivirao
u svojoj glavi i ponavljao pri sljedeem susretu. Nepogreivo je pamtio
lica i nikada mu se nije dogaalo da zamijeni obitelj iz Like za obitelj iz
Podrinja. Nitko bolje od njega nije razumijevao frustracije arijskih
hanuma kada bi im keri pole za inovjerca, niti je itko urednije i
slubenije od njega znao izjaviti suut za pokojnikom.
Bio je dobar u svemu, osim to ga je beskrajno nerviralo kada biste ga
zovnuli Bobane, Bobo ili Slobo. Tada bi stao nasred ulice, stisnuo ruke u
pesnice djeje srdbe i zaurlao: Slobodan, Slobodan, Slobodan. Lokalni
mangupi su odmah prokuili njegovu slabu toku i poelo je beskrajno
iivljavanje na toj mahalskoj blentovini. Djeca su trkarala za njim, dokoni
mladii su se smijali ispred granapa s pivom u ruci, sve dok ne bi doao
netko stariji i ozbiljniji, rastjerao objesnu mlade i Slobodana odveo
njegovoj kui.
Na koncu je izgledao kao svi luaci ovoga svijeta. Prljav, odrpan i uvijek
gladan. Nitko zapravo ni ne zna od ega je nakon majine smrti ivio, jesu
li ga hranile komije ili je ipak bio dovoljno pametan da u kantama za
smee pronae koricu kruha.
Jedan od prvih ratnih izvjetaja CNN-a iz Sarajeva pokazivao je Slobodana
kako sasvim mirno i bezbrino seta gradom dok svuda uokolo padaju
granate. Kamera ga je pratila sedamdesetak metara, novinar je valjda
oekivao da e uhvatiti trenutak kada eksplozija raznosi jednoga Sarajliju.
Slobodan je etajui iz dubine kadra doao do snimatelja, nasmijeio mu
se, klimnuo glavom ne pitajui ga za obiteljsko stablo i nastavio dalje. Iza
njegovih ogromnih leda i dalje su padale granate, a reporter je te veeri
pomalo razoarano saopio gledateljstvu kako medu Sarajlijama ima ludo
hrabrih ljudi.

Pastrmka
Nou svijetli jo samo nebo. Obasjava kue, nebodere, telegrafske
stupove, promie kroz granje, tuem iscrtava prilike rijetkih prolaznika, to
dobro nebo, brana od mraka. Mladi stoji na krovu, pui i pokuava
razabrati prizore. U slici zaguenog grada teko je prepoznati jezero,
neonski sjaj ribljeg skoka, glasove vodenih vila, uobiajenu kletvu
dabogda te mati kukom po jezeru traila, zov s druge obale, daleku
narodnu pjesmu, odjek razbijenih aa iz neke birtije dvadeset kilometara
niz puinu.
Svoju mahalu napustio je prije petnaest godina, jedinu jezersku mahalu u
Bosni, i naselio se u gradu koji e i sjajem i mrakom biti vei od svega to
je prethodno vidio. U prvo vrijeme tjeili su ga daleki zvukovi, huk vlaka
koji nekoliko kilometara nie naputa stanicu, ravnomjerni stroj tvornice
arapa, kloparanje posljednjih nonih tramvaja, titraj s Igmana i
Bjelanice, ledeni tropot prve zime, krckanje leda koji puca pod nogama,
razbijanje okamenjenog snijega pred vratima garae. Kasnije su se zvukovi
izgubili, sjeanja na jezerske varke postala su nepouzdana i gotovo lana,
ivot se mimo due prilagodavao drugome svijetu, od onog pravog
udaljenom samo pedesetak kilometara, ali ipak sasvim razliitom.
Nakraju je, kao konano objanjenje, bljesnula zvuna slika eksplozija i
gaenje svih svjetala, povratak u mir i spokoj iza oiju.
Mladi je stajao na ravnom krovu kue, uz sam rub, i blago se ljuljukao
na nonom vjetru. Jutros mu je s jezera, preko nepouzdanih glasova, stigla
vijest da mu je otac umro. Nije ju, naravno, mogao provjeriti jer telefoni ne
rade, a u opkoljeni grad, osim pukim sluajem, pouzdani glasonoa ne
stie.
Nita u mrklini prizora nije moglo potvrditi ili opovrgnuti ruan i samo na
tren ujan glas, nikakav znak i nikakav zvuk. Stajao je tako otkako je u
gradu nestalo svjetla i nije znao to mu je dalje initi. Svaki pogrean
korak, povratak u krevet ili imitiranje spokoja, jo bi ga vie potresao.
Blago zaljuljan, uplaio se nadolazeeg ludila, povratka u uspomenu, u
kristalni jezerski svijet.
Imao je sedam godina kada je prvi put u ivotu u rukama drao ivu
pastrmku. Riba, inilo mu se vea od njega, bijesno je zamahivala
repom, nemono se koprcajui, smrtonosno udaljena od povrine vode.
Njemu se inilo da to nije sve, da postoji neki razlog zbog kojega bi je
morao baciti iz ruku, to dalje od sebe, jer e se u suprotnom pastrmka

posluiti nekim stranim orujem, bodljama za koje su mu rekli da ne

postoje, i osloboditi se, a njega ispuniti neizljeivim stranim bolom.
Kasnije je na filmovima gledao kako iskusnim ribarima, kao i djeci, ta
vodena bia pobjegnu iz ruku kada su ve potpuno sigurni da su ih
svladali. Ope je miljenje da su ribe toliko skliske pa se u pravom asu
mogu izmigoljiti, no vie nije vjerovao u to. Prije e biti da se svaki ovjek
koji u rukama dri pastrmku boji njezine snage, tamne i vodene, koja e ga
u pravome trenutku, sada ili za stotinu godina, prevariti i unititi.
Otac se bavio ribolovom samo za slobodnih dana. Inae je bio rudar. Samo
malo dalje od jezera bio je povrinski kop ugljena, blatnjav i prljav kakvi
su ve svi rudnici na svijetu. Otac se ponosio svojim zvanjem. Bio je
visok, lijep i plav. Govorio je glasom i rijeima svih drugih oeva na
roditeljskim sastancima, ali je, kada bi negdje putovali, na pitanja
znatieljnih u kupeu uvijek odgovarao da je rudar. Djeak se tada stidio i
gurkao ga nogom, otac bi se smijao kao da je napravio dobru alu. Puno
godina kasnije, u nekom slovenskom hotelu, nakon blage simfonije
pogleda, mladi je nekoj njenoj i lomnoj djevojci slagao da je rudar.
Djevojka ga je pogledala i uplaeno primijetila kako se dolje, ispod zemlje,
skupljaju samo neobrazovani ljudi. On se nasmijeio, ona mu je odgovorila
drveno tupim pogledom. Pitao se kako je to otac znao u pravo vrijeme i na
pravi nain fascinirati ljude tvrdnjom da je rudar.
S krova bi se, barem u priama iz davnine, trebao vidjeti cijeli svijet, ili
barem onaj njegov dio koji te zanima. Mladi je do bola rastvarao vjede,
ali nije vidio nita. Sve to je u tom asu mogao uiniti bilo je da zaboravi
runu vijest, pravi se kao da nita nije ni vidio ni uo, ali je djevojci i
prijateljima ve rekao sve. Njihovi suutni pogledi, male panje i hinjene
njenosti branili su mu da pokua zaboraviti. Govorili su kako otac moda
i nije mrtav, kako je vjerojatno u pitanju greka, ali nisu vjerovali u to. On,
koji je vjerovao, traio je samo malo, najsitniju i najbeznaajniju potvrdu,
slutnju barem ili bilo to to bi ga izbavilo i navelo da se spusti s krova i
vrati u krevet.
Ako ovoga asa padne velika, veeeeelika kia, moda ispuni dolinu
vodom. U vodi e zasjati mjeseina. Pod vodom e uguen i potopljen
ostati grad. Preivjet e samo topovi koji su ga gaali i iluzija o ocu koji
moda, u kasno doba, u trulom brodiu, zagledan u mamac eka svoju
pastrmku.

Brada
Kao ispranjena posuda u koju padaju prve kapi kie, Jurjeva glava
poivala je u blatu. Vojnici su bez obaziranja prolazili pokraj njega, tri
koraka dalje komija imun je kopao svoja dva metra rova, zagledan u
glinu koja se prelijevala u svim bojama dugina spektra, s nekom udnom
prazninom u potiljku i slutnjom, lienom straha, da e i njegova glava kao
zatvorska kibla zijevnuti prema vasioni. Katkad bi krajikom oka virnuo
prema mjestu gdje je do prije koji sat kopao Juraj, mjerio je u mislima
rupu iz koje je iskoio mozak, divio se njezinim pravilnim rubovima, kao
da ju je oblikovao vjet grnar, prstima vajajui ono to je od Boga dano
kao prah i voda.
Dinka je s jo dvije ene dola tek pred no. Doveli su ih mrki, bradati
ljudi u uniformama. Jedan je nogom izvrnuo Jurjevo tijelo, krajikom usne
procijedio: Je li to on? Dinka je kimnula glavom i odvratila pogled.
Otili su bez osvrtanja, ostavljajui Jurja u novom poloaju. irom
otvorenih oiju, sa sasvim malom rupicom na elu, ruke prebaene preko
grudi, blago otvorenih usta kao da na nebu prvi put vidi trag mlaznog
aviona, snebiva se i samo to ne zapita: Kakvo je ono udo? imun bi
mu najradije priao, zaklopio oi da po njima ne pada kia, ali tko zna
kako e na to reagirati vojnici, i tko zna kako bi Juraj izgledao zaklopljenih
oiju, kakva bi se tada slika pojavila i koliko bi i kako progonila ovjeka
koji kopa.
Juraj se skrivao po podrumima etiri mjeseca, sve se nadajui da e se
dogoditi neto, da e nestati etnika ili da e se jedno jutro probuditi
negdje daleko, barem s onu stranu rijeke. Obilazio ga je svakoga dana
Dejan, pjesnik i prijatelj iz Kluba knjievnika, koji je u ast rata nabio
ubaru na glavu, pustio bradu do pupka i bio uvijek pijan. Grlio je Jurja i
podrigujui mu aptao kako e on ve sve srediti i kako e uskoro doi
vrijeme kad e ovaj bez stida i straha etati ulicama kao astan i potovan
ovjek. No kako pijanci vole mijenjati pogled na svijet, tako bi i Dejan,
nakon to bi utjeio prijatelja, istom bojom glasa i jednakom prisnou
poeo govoriti kako bi bio odlian happening kada bi sad, evo ovim
noem, na evo ovom bijelom ilimu, on, srpski pjesnik, zaklao hrvatskoga
pjesnika. Potom bi opisivao Jurjevo krkljanje, pa krv koja se iri sobom,
miris njegove due koja lepra izmeu zidova traei otvoren prozor i
pjesmu koju bi u povodu klanja napisao. Juraj nije progovarao ni rijei,
smjekao se nekim umilnim janjeim osmijehom, a Dinka je skamenjena
stajala u kutu, ekajui da Dejan ode ili da se dogodi ono to se dogoditi

mora. Dejanu bi na koncu dojadilo, pruio bi ruku Jurju, pa Dinki, a onda

odlazio podvriskujui:
uva

vas va Dejo i sauvat e vas bogami! Nije kum dugme, a bogme

ni kuma nije rajsferlus!
Kada bi otiao Dinka bi plakala, Juraj bi je vrhovima prstiju dodirivao po
ramenu, ali nisu imali jedno drugome to rei. Dejan e, mislili su, ve
ostvariti jedno od svojih obeanja. Ili e ih izbaviti ili e ih zaklati.
Jednoga dana grupa nepoznatih bradonja banula je u podrum, Dinku
izudarali, a Jurja mobilizirali u radni vod. Mjesecima je na prvoj liniji
fronte, desetak metara od bosanskih poloaja, kopao rovove. esto bi znao
prepoznati boju oiju vojnika na drugoj strani, esto bi zaustio neto da im
kae, no ovi bi povlaili glave u zaklon, ostavljajui ga da u sebi razgovara
s njihovim cijevima. U prvo vrijeme bojao se da ne zapucaju, a kasnije je
shvatio da se to nee dogoditi neoekivano. Sigurno postoji neka najava,
neki znak na nebu, neki jutarnji osjeaj skore smrti, neto to bi taj sudnji
dan razlikovalo od svih prethodnih.
Dejan je nastavio obilaziti Dinku. Donosio joj je hranu i pijano govorio
kako e on i nitko drugi spasiti Jurja jer zna da bi i Juraj spasio njega da su
u ovome ratu, ne dao Bog, ustae gornji, a etnici donji. Dinka je klimala
glavom, a on bi ju tada pokuavao razgaliti alama. Jednom ju je, tako kroz
smijeh, upitao: Je

li kumo, bi 1' ti meni dala kad bi ja naeg Juru izvuk'o iz

govana?
Dinka je sklonila pogled ustranu, usna joj zaigrala od bijesa,
ali nije progovorila.
Nisam

ja, kumo, rek'o da bi uz'o, ali me zanima je 1' bi ti

dala. Hou da znam kakav si ovjek i koliko ti je na Jure drag.

Evo, meni je drag da drai ne moe biti. Da znam da e mu to
spasiti glavu, ja bi tebi dao bez razmiljanja, pa ti sad vidi je 1' tebi
drai tvoj mu ili meni moj kum.
Otiao je obeavajui da e, ako bude trebalo, ii i na Pale
samo da Juraju spasi glavu, a ona neka ne shvaa njegove ale
ozbiljno. Ljudi smo, nismo stoka.

I dok se Dinka sputala niz brdo pokuavajui shvatiti da

njezinog Jurja vie nema, da je ostala samo prazna i uplja rupa, eto ti
nasmijanog Dejana odozdo. uri uzbrdo i mae nekakvim papirom. Dinka
je samo poeljela da ga nestane. Nije ga ni pogledala, niti je ula kako je u
pola reenice zastao govorei kako je u tabu... s najvieg mjesta... od
pravih ljudi... pravi papir... Samo je pomislila kako li, Boe, pere tu svoju
bradu, amponira li je ili je pere onako kao to sav normalan svijet ujutro
umiva lice.
Ciko zavodnik
Za vedrih dana, ako dobro gleda, na Igmanu e vidjeti pravilnu, kao
olovkom povuenu crtu. Iznad je snijeg, a ispod je sivkasto zelenilo ume.
E, Armin je gore, tamo gdje je bijelo, sa svojom jedinicom, bori se protiv
Mitra Kalpoa i nekog birtaa iz Vogoe koji ima istetoviranog Zagora na
lijevom ramenu, a zovu ga Zvijer. Nekada se Armin u borbi spusti dolje,
tamo gdje je zeleno, ali kae da ga moe u glavu tui i opet nee skuiti
kada bijelo postaje zeleno i kada prelazi crtu pa iz bijeloga ulazi u zeleno.
A odavde kad gleda, pogotovu kada se popne na vrh Budakovia, tamo
blie Koare, tono se vidi ta crta, vidi je i on, nije ni blesav ni orav. Ja ga
pitam, Armine, jesi li bio gore, na vrhu, on kae bogami, jesam; onda
ga pitam, jesi li bio tamo dolje, on kae, a budale, kako u biti gore ako
nisam bio dolje; e, onda ga pitam, a jesi li bio gdje je crta. On najprije uti,
a onda govori da se ne sjea. On ti je, zna, malo na svoju ruku, dvadeset
sedam mu je godina, bori se protiv etnika, ali kada to pria nee rei da su
etnici, nego su crveni mundiri, Komani, pljakai s Rio Grandea, kae
tako je lake objasniti stvari. Ja opet mislim da on meni tako govori jer
misli da u lake shvatiti. Kae, Harune, tebi je dvanaest godina, ne zna
kako je kada si ranjen, a ostalo ti je jo dvanaest mundira da ih pobije, pa
onda posljednjim trakom svijesti zgrabi jednoga, uhvati ga za noge i
mae s jedne na drugu stranu, povalja onu jedanaestoricu, a onda se
onesvijesti.
Armin je sto puta bio ranjen, a ima samo jedan oiljak. Kae da ih ima jo,
ali nee da se skida. Lae, vidio sam ga jednom kad se u dvoritu prao. Sav
je itav. Kada sam mu to rekao on se naljutio, kaeHarune, izmeu nas
je gotovo, izdao si me, a znaida Rodi nikada nije izdao Bleka. Sjeo na zid,
zapalio cigaru, nee da me gleda. Pita me, zna li to se dogodi kada
vukovi s Ontarija plau? Nita mu nisam odgovorio, ali on pita opet. Meni

neugodno, ne znam to hoe, a nigdje ni ne pie to bude kada vukovi s

Ontarija plau. Kaem mu, Armine, to nije nacrtano, on odmahne rukom,
rekne mali, glup si, i zagleda se u Igman.
Sutra je opet otiao u planinu, u zelenilo, pa preko crte u snijeg da se bori
protiv birtaa to na lijevom ramenu ima istetoviranog Zagora. Obeao mi
je, davno, da e, ako ubije birtaa, zderati mu kou s ramena i pokloniti mi
je. Onda je mogu uokviriti i objesiti na zid jer je ljepa od pravoga Zagora.
Pitam ga, a je li Armine, kako zna da birta ima tetovau ako si ti u
jednome, a on u drugome rovu. Armin se nasmije, maliglupsi, i kae da su
njih dvojica ve petnaest mjeseci zajedno, poznaju se bolje nego Flash
Gordon i doktor Zarkov, i ve su, onako na daljinu, vidjeli svaku sitnicu
jedan na drugome. Zna, govori mi, birta bi bio moj najbolji prijatelj da
ga, naalost, ne moram ubiti. Crveni mundiri su ljudi kao i mi, ali im je
greka to su odluili biti crveni mundiri. A opet, da nije tako, ivot bi bio
dosadan, umjesto Zlatne serije i Lunovog magnus stripa imao bi samo
bijele teke u koje bi mogao upisivati pizdarije, probodena srca i te stvari.
Jebe me samo, shvatit e to kada odraste, to jedan crveni mundir ima
istetoviranog Zagora. Govori meni Armin, ja klimam glavom jer znam,
ako prestanem klimati ili ako ga neto upitam kao za one oiljke, on e
ispaliti samo glupsimali i nee me vie ni pogledati.
Armin lae da ima sve te stripove, a i lae da zna broj svake epizode. Ja
mu kaem Ciko zavodnik, a on kae 437. Onda ja otrim kui po ika
zavodnika, broj 239, ali kada se vratim njega vie nema. Nikada ne zna
gdje ode. Ili je u kafiu kod Mueta, ili je otiao staroj po vodu. Kada ga
pita, kae da je bio na nekoj drugoj liniji prema crvenim mundirima.
Ustvari, ja znam da je njega zapravo stid i za one oiljke, i za stripove
kojih nema, i za brojeve kojih ne zna, ali mu nita ne govorim. Armin je
ipak borac, a s borcima treba biti fin. Ja mu doem kao neka logistika,
donosim mu stripove, jednom sam mu poklonio neispaljen metak i bilo mu
je drago. Stavio ga je u dep od koulje i rekao mali, ovaj e skinuti
Mitra Kalpoa, tri puta sam ga imao na nianu, ali mi nije bio merak. A
sada u iskoiti iz rova, ravno njemu na nian i, kada se uhvati za obara,
skinut u ga tvojim metkom. Neka se zna da je Rodi jo jednom Bleku
spasio ivot, i neka se zna da crveni mundiri nikada nee osvojiti Ontario
niti e parobrodom zaploviti niz Miljacku.
Armin se ve mjesec dana ne vraa s Igmana. Brinem se da mu se neto
nije dogodilo, ili da je stvarno iskoio iz rova, a da mu je moj metak ostao
u depu druge koulje. Svaki od ovih trideset dana bio je vedar, dolo je

proljee i snijeg se u gradu potpuno otopio. Crta se na Igmanu pomie

prema vrhovima. Uskoro e zelenilo progutati bjelinu. Mene je nekako
strah da se Armin nee vratiti prije nego se sav snijeg otopi. ini mi se da
se, ako jednom planinu vidim skroz zelenu, nee vratiti vie nikada. U crti
je fol, znam ja to, i ako ostane bez nje, daba mu stotinu nevidljivih
oiljaka, hiljadu dabrova Darkvuda i Zlatna serija broj 239. Ciko zavodnik
koji je samo grekom znao ubiti crvenog mundira.

Komunist
Ivo T. ti je bio i osto komunista. One godine pred rat, ve bili pobijedili ovi
iz nacionalnih stranaka, on izveo enu i djecu na travnjak pred zgradu,
zapalio vatru i okrenuo janjca. Gledali ga mi i ne bi nam pravo. U bijeloj
koulji i odijelu, sa crvenim karanfilom o gornjem depu, glava uzdignuta
ko u cara Franje, vrti onaj raanj. Ko zaboravio da se Prvi maj vie ne
slavi. A ena mu i djeca, isto uparadeni, sjede na onim hoklicama, ne znaju
gdje bi sa sobom, zagleda ih 'ko god proe, a bogme neko neto i dobaci.
Ivo T. se pravi da ne vidi i ne uje, ali kad ba mora vidjet uzvrati
bosanskim grbom, onako od ake do lakta.
eset i neke izabralo Ivu T. za predsjednika opine. Dolazio na poso
biciklom, ko biva da se ne izdvaja od radnika. Uvijek mu na nogavicama
bili tragovi tipaljki, a otraga otisak sica. Samo bi nedjeljom ubacio enu i
djecu u tristaa, pa ih onako polako, da svi vide, vozio Principovom
cestom i okolo Viteza. I tog tristaa kupio da pomogne domau industriju,
a ne ko neki to su kupovali mercedese i pomagali kapitalizam. Nije prolo
ni mjesec dana, Ivo T. dade ostavku. Svi se udili. On onda prio da se ne
moe nositi s kriminalcima.
A kad je Tito u umama oko Bugojna ubio medvjeda kapitalca Ivo T. je
reko: Grehota betije, al nek se na medvjedu zavri. Neki poslije priali
kako je protiv drave i samoupravljanja, a on bi njima: Znao sam se ja
postaviti i za i-bea, pa valjda znam i za lova na medvjede. Ovi nita,
pokunjili glave i otili.
A kad je Tito umro Ivo T. se zatvorio u svoju sobu i do jutra popio litru
dina. Onda okupio enu Ruu, sina i ker, odro im govor, neto ko:
Stari je otio, nema vie zajebancije, od vas oekujem punu ozbiljnost...
A kad su se na sahrani svi oni predsjednici digli dok je Titu sputalo u
grob, usto je i Ivo T. Suze mu tekle dok je svirala Internacionala.

A Rua bila bogobojazna. Kako bi se primico Boi, ona sve neto, te

prebrii prainu, te promijeni zavjese, te otii frizeru, te djecu ljepe obuci,
a on samo mrko gleda. Zna ta je na stvari. Dva-tri dana pred Boi
zovnuo bi je sebi i oito joj bukvicu: U mojoj kui Boi se nee slaviti.
Ja sam se jednom opredijelio i neu ko neki. Vamo komunista, a u kui mu
ko u Zagrebakoj katedrali. Nego ti fino, ako je do Boia, pokupi djecu
pa volj ti kod svoje, volj ti kod moje matere. Slavi kolko ti je volja, al
mene ne petljaj. I Rua bi uprti djecu i jedne godine slavi kod matere,
druge kod svekrve. U neka doba eto ti, k'o usput, i Ive T. Odjeven ko za
svaki dan, sjeo bi za sofru, onako usput bi popio i zamezio, estito onim
koji slave i naglasio: Sloboda vjeroispovijesti u socijalizmu je
zagarantirana.
Ivo T. je sa svima osim s lopovima bio dobar. Kad bi prolazio kroz Vitez,
zdravio se sa svima jednako. A bili mu jednako dragi i Nijemci, i Englezi, i
Amerikanci. Bez obzira na kapitalizam. Mrzio samo Japance. Niko nije
znao zato. Gledala mu djeca neki japanski film na televiziji, a on zaspo u
stolici. Uvijek je sjedio na obinoj drvenoj stolici, bila mu povrijeena
kima, pa ga jo vie igalo kad se isprui. Hrko on tako, kad li dreknu
neto neki samuraj, a on se trgnu. Pode se svadat s televizorom, te Japanci
ovaki, te Japanci onaki. Djeca ga umirivala. A on e ti onda: E moj
Darvine, ako je oek nasto od majmuna, od ega su onda Japanci. Reko
to i opet zahrko. Poslije se svi u Vitezu smijali.
Dola u kolektivu moda da se svi piu ko Jugoslaveni. Pitalo Ivu T. ta je,
a on e: Ja sam ti, bogme, Hrvat. Kolege mu se udile, a on e onda
njima: Takav sam se rodio i ne mogu to mijenjat. A ako vama ne valjam
ko Hrvat, to bi vam valjo ko Jugoslaven. Ovi opet pokunjili glave i
otili. Takvo vrijeme bilo.
Poo mu sin u Zagreb na studije. Ivo T. ga ispratio do Zenice, zagrlio ga,
turnuo mu sto maraka u dep i reko: Tamo gdje ide ljudi su ko i u
Vitezu. Ima dobrih, ima loih. Dobrima e biti drag koliko ne bude
zaboravio odakle si doo. Mali -ga jal uo, jal ne uo, nije mu bilo vano.
Polo dijete u provod, nit mu je na pameti ta ostavlja, nit ta ga u Zagrebu
eka. Nad Vitezom taj dan bio prolom oblaka. Sastavili se nebo i zemlja.
Prialo se da je na Kruici grom ubio trudnu enu. uli kako joj dijete
onako mrtvoj iz stomaka plae. Poslije zamuklo. Neki govorili da ga je
trebalo izvaditi iz matere dok je bilo ivo. Ovako su nekrtenu u krtenoj
dui sahranili. Babe poslije govorile da to znai nesreu. Dobrom oeku ko
da je neto na uho apnulo, pa je polo sina dalje od belaja.

Na Vitez prvih mjeseci nije padalo, al kako je prolazilo vrijeme poeli i

Muslimani i Hrvati svaki svoju politiku vodit, pooe se poprijeko gledat,
planue prve kue, razidoe se svak na svoju stranu, jedni su bjeali u
Zenicu, drugi iz Zenice, iskopae se rovovi i krenu tarapana. Gdje god
poe krv i pucnjava, nema na emu oka odmorit, usko njima, usko nama,
a svima nam je bilo iroko dok je svako bio u svojoj kui. Ratujemo oko
svake livade, ama nismo joj znali ni imena, skupila se Bosna ko marama
kad je iskuha u loncu za ve.
A Ivo T. ti hoda Vitezom ko pola ovjeka. Nema ga vie ta vidjet. Sav se
usuko i uvuko u sebe. Kad je crkvu pogodila granata, on stao pred nju,
gleda i plae. Sve suza suzu goni. Zao i nama, al nam udo to je njemu
koji je bio i osto komunista tee neg fratru. Ne plai, bolan Ivo, popravit
emo mi to zaas, govorim mu ja, a on sve ponavlja da se nita ne moe
popraviti. Mislim si, kako blentavino jedna ne moe, kad nije rupa ni pola
metra sa metar, ali mu nita ne govorim. Vidim, puko ovjek, pa da mi se
jo ne raspe pred nogama ako mu ta kaem. A on e ti onda sam: Kako,
bolan Rudo, popraviti kad ja, evo, sad svojim oima vidim nebo ondi di su
svi moji vidili zvonik? I meni se onda neto stisnu u grlu, zagrlih ga i
sakrih si lice u njegov kaput. Stajali smo tako i deset minuta, dva ovjeka
oslonjena o etiri noge. Da si nas razdvojio ne bi ostao nijedan.
Doo neki Amerikanac iz Zagreba i donio Ivi T. paketi od malog. Tri
teke cigara, po kile kave i dvije konzerve. Toliko je ovjek mogao ponijet.
Ivo T. uzeo dvije teke i od vrata do vrata, svakom po kutiju. Treu zadro
za sebe.
Skupili se mi tu veer na kavi, a on e ti od Rue da donese kasetofon.
Mislim si, ta e ti sad kasetofon kad ti vani sviraju mitraljezi, a on kae da
bi sinu polo po onom Amerikancu poruku u Zagreb, nee pisat jer e ga
mali ozbiljnije shvatiti ako mu uje glas. Izvue novanik iz depa, izvadi
sliku i pode govorit: Sine, ovo su nam uradili zli ljudi. Nisu nam krivi ni
tvoji ni moji prijatelji, nit nam je kriv pijani Avdo to mi je one godine
izbuio gume kad sam auto parkirao pred njegovom garaom, nit nam je
kriv hoda iz Turbeta to je narodu govorio da se ne smije rukovat ni ljubit
s katolicima u one dane kad ovi kolju svinje. Krivi su nam samo zli ljudi. I
nemoj da ujem da ti koga mrzi, ne do ti dragi Bog da ujem kako si zbog
ovog to se nama dogaa koga opsovo jer u ti obje noge polomit. ta god
da bude, zapamti to sam ti reko. Svaka runa rije vratit e ti se ko kamen
kad bude najosjetljiviji. Toliko od mene, dobro ui, poalji nam togod
kad opet bude mogo, ali se nemoj puno troit, nemoj puno piti, ne hodaj

kasno gradom i uvaj curu. Toliko sine od mene, voli te tata.

Kad je zavrio niko ni rijei. Sjedimo onako oko stola, vani ne prestaje
gruhati, pijemo onu kavu, a ona slana. Nisam znao da suze mogu iznutra
te, valjda postoje neki kanali, al smo se te noi isplakali ko blesavi. Domo
to se ba vratio s prve linije isto kae, plako i on, a svaki dan puca na onu
stranu. Meka je ljudska dua samo kad je kvrcne na pravo mjesto.
A ti bi mogo neto i napisat o Ivi T. Al pazi kako e! Nemoj re da je bio i
osto komunista, a nemoj ni re da nije dao eni da slavi Boi. Preskoi i
ono o Titi, a ne pii ni ono da je bio predsjednik opine jer se zna ko su bili
predsjednici u onom sistemu. Najbolje bi bilo da slae kako je Ivo T.
fratar, al kako e kad fratri ne mogu imati enu i djecu. Ama reci samo da
je taj ovjek dobra dua i ne mora nita vie. Nek to ostane zapisano i bit
e dosta.
Grob
Zna li zato se ljudi nikada ne pokapaju u dolini? Svako pravo groblje je
na nekom obronku iznad grada, pa kada se popne gore da odmori pogled
ili da, u etnji od mezara do mezara, prelista album podzemnih
fotografija, te u hodu kroz duboku travu sretne nekoga nepoznatog i on se
zainteresira za ivotnu priu nepoznatog mu pokojnika, da mu moe
ispriati i prstom pokazati njegov put kroz mahale i ariju, od radnje do
birtije, pa sve do groba. Popne se tako na Alifakovac, presretne te neki,
neka to bude Talijan koji bi uo kako je ivio, recimo rahmetli Rasim, a ti
mu kae, Rasim je roen na Kovaima, pokae prstom i ovjek zna,
kolu je zavrio tamo kod onoga mosta i pokae mu Drve-niju, kada mu
je bilo sedamnaest zaljubio se u lijepu Maru koja je ivjela na Bjelavama, i
Bjelave se vide s Alifakovca, ali mu otac nije dao da za nju pode, te je
pobjegao od kue, nou banuo na Marina vrata, tri mjeseca su se skrivali
na Ilidi, a Ilida ti je ono to se jedva vidi u magli, ali se ipak vidi, otac ga
je pronaao i molio ga da se vrati na Kovae, Rasim mu je rekao da bez
Mare nee, stari je vidio da je ozbiljna stvar u pitanju, poveo Rasima i
Maru na Kovae, ali ona nije smjela izlaziti iz kue niti je itko od komija
smio znati za nju, obno bi je, daje dua mine, Rasim vodio na stijene
iznad kasarne Jajce, otamo bi, kada joj se oi naviknu, vidjela Bjelave, ili
je samo mislila da ih vidi, i onda bi plakala, trajalo je to i godinu dana, sve
dok otac za mlade nije sagradio kuu na Bistriku, a ono ti je Bistrik, vidi
Pivaru, damiju i komandu grada, Rasim i Mara su se uselili u kuu,

objavljeno je vjenanje, i taman kada si mislio da e ivot potvrditi ljubav

Mara umrje, sahranili su je iznad Sirokae, ono ti je Sirokaa, mezar joj je
malo izdvojen od drugih jer nitko pouzdano nije znao je li Mara ostala
Mara ili je postala, recimo, Mejrema, Rasima nisu mogli pitati jer onako
lud od tuge nita nije govorio, sve mahale od Kovaa do Sirokae bile su
mu krive za njezinu smrt, prodao je kuu i odselio na Vrbanju, ono ti je
Vrbanja, gdje mu je amida imao pekaru, nou bi pekao kruh, a danju
tugovao, ljudi su govorili da stari Edhem i ne mora soliti tijesto, dosta su
mu Rasimove suze, a kada je poeo drugi rat Rasim se javio u Glavni
ustaki stan, to ti je tamo niz Miljacku, prije Skenderije, vidi gdje su one
dvije topole, i prijavio se kao ustaa, odmah je dobio in, po gradu hodao
crvenih oiju, svi ga se plaili mada se ne zna da je nekome uinio zlo, a
kada su partizani uli u grad odmah su Rasima zatvorili u podrum Landes
banke, to ti je tamo, htjeli ga strijeljati, ali se, kao iz zemlje, pojavi
Salamon Finci, trgovac s Bjelava, koji je tri dana uvjeravao neke komesare
da je ustaa Rasim pet idovskih obitelji izvukao iz belaja i poslao u
Mostar, pa dalje Talijanima, povjerovae na koncu starome Fin-ciju i
osudie Rasima, tek reda radi, na tri mjeseca zatvora, odleao ih je, eno
tamo, podno one ume iznad Skenderije, a kada se pojavio opet je nastavio
po istom, danju tuguje, nou soli tijesto, jednog su ga dana pronali s
glavom u navama, leao mrtav cijelu no, u tijestu ostao otisak lica, onda
su ga vratili u oevu kuu na Kovaima i sahranili evo tu, ispod trave u
kojoj stoji. Cijeli mu je ivot s ovoga mjesta mogue pogledati i
pregledati. Samo se lopovi, djeca i oni koji neto kriju pokapaju u
dolinama. U dolini od ivota ne ostane vie nita jer se nita iz doline ne
vidi.
Jednom mi tako, dok sam kopao Salema Biakiju to ga je snajper stigao
u avliji, doao neki ameriki novinar, uo za mene da sam dugo ivio u
Kaliforniji, da sam vidio svijeta, da znam jezik i ljude, a sada eto opet
radim kao grobar, pa mu se uinilo kako mu ja mogu rei to je to bilo s
ljudima u Sarajevu. Kopam ja tako, a on stoji i pita, kae da ga zanima sve,
a ja onda pitam njega sve o ivima, ili sve o mrtvima, on kae i o
jednima i o drugima, a ja njemu govorim da se o ivima i mrtvima ne
moe priati u isto vrijeme jer mrtvi imaju ivot za sobom, a ivi ne znaju
ta ih jo eka i ime jo mogu pokvariti i uniziti ono to su ivjeli, ivima
je tee, govorim mu, jer tko zna gdje e im mezar biti, u dolini ili na
obronku, i hoe li tko upamtiti kako su, pognuti ili radosni, ili
dunjalukom. Pita mene Amerikanac ta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam,
stvarno mu ne znam nai neku englesku rije, nasmijem se i kaem mu

to ti je, moj novinaru, neto kao: ali over the world. Nekome je ali over the
world od Baarije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle.
A sretan, kao i nesretan, moe biti i jedan i drugi. Klima on glavom, vidim
niti shvaa to mu govorim, niti ga to ba i zanima, ali meni svejedno
dobro, prija mi to imam s kim govoriti dok kopam. Pitao on mene da li mi
je ao to sam nakon to tri puta obidoh svijet zavrio u opkoljenom
Sarajevu, a ja mu kaem da nisam tu zavrio nego sam se tu rodio i ne daj
Boe da sam glavu ostavio negdje drugdje, niti bi me se tko spomenuo niti
bi kome bio vaan, a osim toga, ni groblja u svijetu, pogotovo u Americi,
nisu kao sarajevska, poredaju se mrtvaci kao vojnici u stroju, svi isti pod
jednakim kamenovima, kao da su im i due iz tanc-maine izale. Klima
Amerikanac i dalje, ja mu kaem da mi ne zamjeri ako sam o njegovoj
domovini neto runo rekao, a on me onda, budala, pita jesam li ovoga
asa spreman umrijeti. Domislio sam se ja, kaem mu, stotinama naina da
ostanem iv i svaki mi je jednako drag, svaki me podsjeti na milinu i
radost, nitko sretniji od mene kada pobjegnem granati, pa onda jo svojim
mrtvima, na najljepemu mjestu s najljepim pogledom kopam ove jame i
znam da su i oni kao i ja slavili ivot i da im je smrt dola kao kada ti
pobjegne kuglica u fliperu nakon to si osvojio sto puta po stotinu bodova,
mogao si i jo, ali, eto, nisi. ivot vrijedi samo kada zna da ga ima, smrt
te inae zatekne nespremnoga, niti zna da si ivio, niti si sebi i drugima
valjao, ena i djeca te oplakuju jer znaju da si bez pameti potroio godine,
kako koko to ne zna crknuti niti kada joj odsijee glavu. Pita
Amerikanac to se to promijenilo na licima ljudi, a ja mu kaem da ne
znam, ali sam i ja to primijetio, nekako su mi ljepi i sveaniji, a on onda
pita zato se ubijaju ako su tako sveani. Vidim ja, njemu,fali tema za
tekst, a ne moe ga napisati jer ve zna kako bi ga napisao. Kaem mu
neka manje zagleda lica ljudi ako ih ne razumije, neka gleda stvari, kao to
sam ja kada sam doao u Ameriku gledao neonske reklame pa zakljuivao
kakva je to zemlja. Izvadim iz depa cigarete, vidi ti ovo, kaem mu, ovo
su ti cigarete koje se proizvode u Sarajevu, a zna li zato im je kutija
potpuno bijela, on odmahne glavom, bijela je zato to se vie nemaju gdje
tampati natpisi na kutijama. Ti e sada zakljuiti kako smo mi jadni i
nesretni jer nam ni na cigaretama nita ne pie, zakljuit e to jer ne zna
gledati. Uzmem ja da razvaljujem onu kutiju, znam da iznutra nije bijela,
nego moe biti da je to prevrnuta omotnica djejeg sapuna, moe biti da je
to dio plakata za kino-predstavu, moe biti da je dio reklame za cipele.
Zanima i mene to je unutra, uvijek to pogledam i iznenadim se, a zanima i
Amerikanca, mada pojma nema to to radim. Razmotam ja tako kutiju i

umalo se ne sruih. Unutra sijevnu omotnica Maribora, onoga starog

sarajevskog*, blenu Amerikanac, ja opsovah, ne znam to bi mu vie
rekao. to mu god kaem mislit e, onakav kakav je, ja luda naroda,
okreu omotnice od cigareta naopako, pa onda razvaljuju kutije da vide
koje su cigarete kupili. Kako su im naopake kutije cigareta, tako im je sve
naopako, i ono to govore i ono to misle i ono to rade. Pokajah se ja to
sam Amerikancu ita govorio, ili to mu barem nisam rekao da smo mi
nesretni goloruki narod na koji pucaju
* Sarajevski Maribora cigareta koju su strunjaci Philip Morrisa
prilagodili ukusu bosanskih puaa, nakon to su, kau, kao i u drugim
sluajevima, prouili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog to se
Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvoaa do proizvoaa, i
to se puaa zna neugodno dojmiti neki strani Marlboro. Suradnici Philip
Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom, i
smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolici Gradaca i Oraja,
jedan od boljih blend duhana uope. etnike zvijeri i da smo od nesree
svi pomahnitali. On bi to tako napisao, a ja ne bih ni pred sobom ni pred
njim ispao blesav.
U Americi se ljudi liftovima sputaju u grobove, pa im zato i jest sve tako.
Kada bi etnici napali Pittsburgh ili neki drugi grad, oni bi se svi zajedno
liftom spustili pod zemlju. Niti bi znali koja ih je muka snala ni to su
gore ostavili. Kad gleda sve one reklame od po deset metara ni ne moe
znati ta sarajevski Marlboro jest a ta nije, niti moe znati koja je muka
rahmetli Rasima otjerala pod zemlju, ni zato je spaavao one Zidove, ni
zato je Salamon Finci spasio njega, ni to je bilo s njegovim licem u
tijestu, u pekari rahmetli Edhema na Vrbanji, koja se vidi s kojeg god
groblja je traio.

Kondor
Izet je bio, to se ono kae, eglen-efendija. Mogao je bez prestanka
govoriti cijelu no, jedna mu se pria nadovezi-vala na drugu, jedan je
dogaaj izvirao iz drugoga; sitni vez rijeima poeo bi od onoga to se
jutros desilo, a onda bi obuhvaao itava stoljea, da bi se vratio na cijenu
mesa na trnici i priu o nekom Hidi koji je ovna pred Kurban-ba-jram
preveo preko Jahorine, sve kroz etnike poloaje i onda banuo pred
Viegradsku kapiju gdje ga je na pravdi Boga udario mirovnjaki
transporter, njega bacio u jarak, a ovna ubio na licu mjesta. Izetovim

priama nikada nije bilo kraja, kao to kraja nema ni vremenu, onome koje
je prolo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su
nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je
postojala neka tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila ovjeka da
ih slua, pa makar zbog njih ostao i gladan i edan i makar mu se ivot
pretvorio u napetu utnju kojoj sve stvari postaju vane tek kada su dobro
ispriane.
Rat je Izeta zatekao na Vracama. Nije se stigao niti okrenuti oko sebe, a
kamoli pobjei, ve su mu etnici bili pred kunim pragom i ve mu se na
vrat navalio komija Spasoje. Jo juer ga nudio rakijom, dobar k'o dobar
dan i bezopasan k'o pitolj na vodu, a danas ga eto u crnoj paradnoj
uniformi, sjaji mu se kama za pojasom, preko noi mu i brada izniknula
k'o da ju je stajskim gnojivom nadubrio, dere se pred vratima kako e ga
klati ako ne otvori. Izetu se podsjekle noge i zavezao jezik, niti mu se
otvara niti mu se ne otvara, ali kako mu se ne da progovoriti, nego sve
neto iz grla pisti, prie nekako vratima, nikako kljuem da pogodi bravu,
osjeti onako kroz dasku Spasoju rakiju iz usta, a kad konano otkljua
pogodi ga kundak ravno u lice. Srui se Izet k'o svijea, Spasoje ga onako
malena zgrabi za ruku i za nogu pa ga ponese niz Vraa. Izetu se pode
slijevati krv niz lice, u glavi mu bistro, ali opet rije progovoriti ne moe.
Komija ga nije iz ruku ispustio sve do birtije Stara rampa. Unese ga
unutra, kad ono preko noi na zidovima se pojavile slike kralja Petra i
Drae Mihailovia, nigdje kavanskih stolova, nego u praznoj sali za tri
spojena stola sjede petorica u uniformama. Baci Spasoje Izeta pred njih,
ovaj se hitro die, a jedan mu plavokosi kapetan u uniformi JNA prinese
stolicu.
Govori

gdje vam je oruje zapoe jedan to mu je brada do ispod

pupka.
Izet zinu i opet poe pitati. Bradonja ponovi pitanje, a Spasoje ga potvrdi
jo jednim udarcem kundaka. Izetu se pomuti u glavi, vidi odnio vrag alu,
i pode smiljati to bi slagao, ali to god smisli nikako mu ne ide na usta.
Kada je trei put uo pitanje, skoie i ona petorica, sve se otimaju koji e
ga udarati. Zatopotae sa svih strana, a Izetu samo odjekuje u uima, kao
da udaraju nekoga drugog ili kao da slua kako komijska djeca otresaju
jabuke. Pobjegoe mu sve lai iz glave, proguta ga ravnodunost, a potom
fini, mekani mrak iz kojega e se probuditi tek sutradan, izubijan i
polomljen, vezanih ruku i nogu, u podrumu birtije.
Prvo to je vidio kada je otvorio oi bila je gomila stolova i stolica, a povrh

njih svezan i izubijan Mijo Penava, mesar iz Lenjinove ulice to si je ono

prije pola godine sjekirom odbio palac na lijevoj ruci. Gledali su se tako i
deset minuta, Izet na mokroj podrumskoj zemlji, a Mijo navrh gomile koja
samo to se ne obrui.
A to tebe, jadan ne bio, popee gore? povrati se Izetu glas.
Ha, bit e zato to su tebe bacili dolje.
ta su te pitali, pa da su te tako morali tui
Bezbeli to i tebe Mijo e, namjetajui glavu izmetu dvije stolice.
I ta si im rek'o?
Rek'o sam im ono to mi je palo na pamet, ali sad trae
da ih odvedem i pokaem im, a kako u im pokazati ono ega
nema. Ako priznam da sam lagao, ubit e boga u meni. Valja mi opet neto
izmisliti, a vrag nek' me nosi ako znam ta. A ti, ta si im ti smaslao?
Meni se stislo u grlu, pa im niani mog'o nita rei, sve
k'o otvaram usta, a ton utian. Rek'o bi ja njima to god hoe,
samo nek' se ne fataju noeva, ali ne mogu da Bog kae. Garant
me kaznilo to mi je cijeli ivot jezik bio bri od pameti. A sad
kada je glava u pitanju svez'o se k'o da dukat krije.
Reci onda meni kako da ih zapriam, pa da ne trae da
im pokazujem puke.
Izet se zamisli, obliza suhe usne, namrti elo pa razrogai oi kao da, evo,
vidi ono to e upravo slagati.
Ti e, Mijo, njima ovako: sve one puke koje si
spomenuo pokupio je onaj Zvonko to je bio izbaciva u
Lavu. To nee moi provjeravati jer je on pobjeg'o sa enom
i majkom u grad, kod daide to dri zlatarsku radnju na
Slatkom oetu. Onda e im kazat' kako je taj daida bio
ustaa i kako je uvijek bio protiv Jugoslavije, pa je pokvario
maloga. Moe rei i da je bio na Golom otoku jer se povez'o
s Informbiroom i da je roenu mater posl'o u staraki dom
mada ima tri vile u Sarajevu i Splitu. Kai im da e te puke
prepoznati po zvuku. Nekako tupo pucaju, k'o da i imaju i
nemaju priguiva.

A kako se zove taj Zvonkov daida?

To e izmisliti na licu mjesta, samo reci neko muslimansko ime da

ispadne kako je Zvonko povezan i s jednima

i s drugima, pa da tebi k'o istom Hrvatu nije htio rei ta e
s pukama.
Miju su ubrzo odnijeli na ispitivanje i Izet ga vie nije vidio. A kad su doli
i po njega neto mu se opet steglo u grlu, neto ga je opet uhvatilo za vrat,
i opet niti rijei da izusti. Najprije su ga tukli, pa tri puta vraali iz
nesvijesti, a onda su shvatili kako je Izet velika zvjerka. Jer koliko samo
zna kada ovoliko uti. Nisu ga vie vraali u podrum, nego su mu
namijenili sobu s krevetom, dobro ga nahranili i napili, a onda odveli u
Lukavicu. Tamo su ga ispitivali neki pukovnici, nisu mu vezivali ni ruke ni
noge i jo su ga nudili kavom i cigarama. U neko doba Izetu se povratio i
glas, mogao im je rei to je htio, ali njih vie nisu zanimale puke,
zanimao ih je in i formacijski raspored. A Izet, kako nije bio u vojsci, nije
ni znao ta je ovo drugo. Vano im je saopio da je po inu pukovnik
Zelenih beretki, a to se tie rasporeda, mogu ga ubiti, nita im nee rei.
To im nije slagao, jer kako ovjek da pria i izmilja o neemu o emu ne
zna ba nita.
Oficiri su se gotovo s razumijevanjem nasmijeili i vie nisu inzistirali na
tom rasporedu, nego je poveden neki, kao, oputen razgovor o raznim
stvarima. Izet im je, onako sav vaan, priao o politikoj situaciji, sve
pazei da ne kae neto to bi ih moglo jako naljutiti, a opet da ne kae ni
neto to bi zvualo kao umiljavanje i to bi pokazalo da on moda i nije
pukovnik koji je spreman glavu rtvovati samo da ne oda formacijski
raspored. Igrao se tako Izet rijeima, ljuljao se kao pelivan na ici, govorio
besmislice koje su zvuale nekako dvosmisleno, a samim time i pametno.
Izgovori rije, veze malo oko nje i na kraju reenice postavi je
naglavce. Nisi rekao nita, ali to samo ti zna.
Drugi dan ulazi mu u sobu neki porunik i kae kako e ga voditi na
razmjenu. Trae za njega desetoricu zarobljenih srpskih vojnika, ali oni s
druge strane hoe da im se kae tko je taj Izet, da nije kakva budaletina
koja lae da je pukovnik. Izet se tada prestravio, ako i svojima sad neto ne
slae, etnici e ga s takvim merakom klati, svejedno je hoe li im priznati
da ih je vukao za nos ili e ustrajati na svom visokom vojnom zvanju.
Kroz glavu mu u trenu proleti stotinu pria; ali je svaka bila neuvjerljiva ili
komplicirana.
Recite im da u zarobljenitvu drite Kondora s Treskavice napokon
izleti mu.

Porunik ga blijedo pogleda, uze olovku i papir, zapisa i izae. Ta no bila

je Izetu najtea u ivotu. Htio je samo umrijeti bez muke, ugasiti se,
nestati, ne doekati jutro i no komije Spasoja. Kad, ranom zorom, eto ti
trojice u oficirskim uniformama, bez inova.

Vrijeme je, Kondore! najstariji e.

Izet, pokunjen i s nekakvom prazninom u koljenima, zaputi se van.

Otvorie se vrata utoga golfa, skupi se Izet na zadnjem sjeditu, opet mu
se odue glas, ali ga nitko vie nita nije ni pitao. No umjesto Spasoju
odvezoe ga do mosta i on se zaputi preko. Na sredini se mimoiao s
grupom mukaraca ijim je ivotima otkupljen njegov.
im je priznao da nije nikakav Kondor, opet je dobio gadne batine.
Danima su ga drali u pritvoru, obeavali mu da e ga strijeljati, pa da e
ga vratiti etnicima, pa su mu kundacima nabrajali koliko su ljudi mogli
dobiti za desetoricu, i to kakvih ljudi, a ne njega kojemu je Bog dao samo
da pria gluposti. Na koncu su ga ipak pustili, jebi ga, tko im je kriv to su
gledali previe filmova pa vjeruju u prie o kondorima. Izet se nakon
nekog vremena povratio iz oka, zaboravio na svoju zarobljeniku epizodu
i vratio se ljepim, boljim i pametnijim priama.
Nakon svih preboljelih rana i strahova jedina mu je muka do smrti ostao
mesar Mijo, kojega su etnici zaklali na Vracama. Izet je stalno dumao je li
ga glave dola la koju mu je ponudio ili se u pravom trenutku nije znao
poigrati rijeima, ili zbilja u ivotu postoje takve situacije u kojima je
najpametnije nita ne govoriti.

Vrtlar
Ljudi umiru patetino, ele da se osjeti krivim, Palach se polije benzinom
i spali, netko drugi bi u osamdesetoj jo disao, kroz grkljan mu probace
cjevicu, rodbina cvili u ekaonici, bolnice su pune onih koji su epali
svoje due, otimaju se oko njih kao to se ene pred Velepekarom, dok
uokolo padaju granate, otimaju oko kruha. I na koncu se, naravno, nade
neki plejboj u dolevitki da ustvrdi kako je samoubojstvo jedino filozofsko
pitanje.
Vraali smo se s vode kada je poelo pucati. Utrali smo u prvi neboder,
hodnik je ve bio pun svijeta. Ivanka se naslonila na zid, spustila kanistere,
ja sam svoje drao, zapalila je cigaretu, sve se zatreslo od eksplozije, ljudi

su popadali po podu, a onda su se jedan za drugim dizali. Ivanka se nije

digla. Nije bilo tragova krvi, pa sam mislio da se onesvijestila od straha.
Podigao sam joj glavu, udno je visjela, kao da joj je vrat od gume. Kosa
joj je bila puna praine koja se osula sa stropa. Otresao sam je prstima.
Utrali su momci u bijelim mantilima, djearac s Kafkinim licem pokuao
je napipati vratno bilo, inio je to dugo i predano, kao da svira klavir.
Gledao sam kako mu prsti pleu po Ivankinom vratu, uhvatio me bijes,
elio sam samo da prestane, no bilo je puno svijeta i nisam rekao nita.
Mislim da sam bio ljubomoran. Poloili su je na nosila i odnijeli. Nitko mi
se sve vrijeme nije obratio.
Ljudi su se razili. Ostao sam sam medu etiri kanistera.
Digao sam svoja dva, iz oba je tekla voda, mlaz kao u kamenih
dubrovakih djeaka. Njezini nisu bili probijeni. Uzeo sam ih i izaao van.
Bio je prelijep proljetni dan i vie se nije ula pucnjava. Nainio sam tih
tridesetak koraka do naeg nebodera, a onda sam poelio da etam.
Okrenuo sam se i zaputio na drugu stranu. Obalom su protrala dvojica
vojnika, djeaci su na travnjaku pokraj Likovne akademije igrali mali
nogomet, jedan je loe zahvatio loptu, doekao sam je na volej, da nisam
otila bi ravno u Miljacku. Kod Dva ribara sreo sam Tadiju, pitao me je
gdje sam bio kada su padale granate, uplaio sam se da ne upita za Ivanku.
Sjeli smo na zidi pred kavanom, on je noiem podijelio cigaretu, sebi je
uzeo polovicu bez flltera. Wittgenstein se plaio ludila, rekao sam mu, pa
je zato bio filozof, ne sjeam se to je zapravo htio bitivrtlar ili neto
drugo. Tadija je slegnuo ramenima i ispustio dim, na usni mu se, malo
dalje od ara, stvarala groznica.
Sprovod je bio brz i povran. Otiao sam na trg i medu starim cipelama i
preskupim konzervama govedine pronaao sjeme mrkve, repice i zelene
salate. Kupio sam nekoliko vreica i pokrajnjim ulicama, tamo gdje nikoga
ne mogu sresti, vratio se kui. Rublje koje je Ivanka prekjuer oprala jo se
nije osuilo. Zagnju-rio sam glavu u vlanu bijelu koulju. udno, sunce
je, a ipak se nita ne sui. Fino sam hladio lice i razmiljao: Heraklit je
zbijao ale samo na svoj raun, a Zenon se zezao na raun cijeloga svijeta.
Platon je bio travestit koji bi preodijevao ovjeanstvo, Sokrata je trebalo
ubiti da od svoje smrti ne pravi predstavu. Filozofija je, ako se pravilno
shvati, jedna od video-igara. Vratio sam koulju na ue. Na tkanini lice nije
ostavilo nikakvog traga.

S djevojicama se nisam uo mjesecima i ne znam kako u im javiti da im

je majka mrtva. Nepristojno je da o njoj misle kao o nekome ivom, kome
bi trebalo poslati paket, o kome bi se trebalo brinuti, barem pred spavanje.
Morale bi znati, nekoliko trenutaka tugovati i onda konano zaboraviti.
Jedan ivot i jedna briga manje.
Voda mi je trajala danima, tako da nisam trebao izlaziti van.
Sjedio sam na stolu, uz prozor, i gledao dolje, na betonske ploe
izmeu kojih je, ako se ovjek dobro zagleda, nicala trava. Mogao
sam se nagnuti van koliko sam htio, srce mi ne bi jae zakucalo. Blaeno
sam slobodan, ne moram pisati poruke, ne moram
patiti niti kome to objanjavati. Svijet nestaje s neizgovorenim
rijeima.
U pajzi sam pronaao paketie humusa i lagane bijele sanduke od
stiropora, velike taman toliko da bi se u njima mogli sahranjivati takori.
Pomijeao sam humus s nezrelom zemljom s djejeg igralita, bilo je
neeg hipnotikog u dodiru prstiju s vlanim crno-smeim prahom. Mogao
sam tu zemlju gnjeiti i milovati satima. Naizmjenino sam po zemlji
rasipao sjeme, a potom obiljeio sanduke. Postavio sam ih ispod prozora i
pokropio vodom. ini mi se da sam u nekoj knjizi proitao da
Wittgenstein ipak nije elio biti vrtlar, nego aeronautidr. Znai li to pilot
ili neto drugo? Vratio sam se nad prozor i opet pomireno gledao dolje.
Dovoljno bi bilo kada bih povjerovao da sam kanarinac. Nitko ne bi
vjerovao da sam skoio upravo nakon sijanja zemlje. Ve vidim kako bi svi
prestravljeno aptali da me je netko skoio. Mrkva, repica i zelena salata
nikada ne bi niknuli.
Ne odlazim na groblje, rekao sam Tadiji, jer je tamo ve previe svjeih
grobova. Vulgarno ih je jednog po jednog obilaziti. On je izvadio cigaretu,
podijelio je i meni pruio polovicu bez filtera. Groznica mu ve tjednima
ne prolazi i teko mu je muiti se malenim opucima. Spremio sam svoj
dio u dep, za kasnije. Pogledao me i slegnuo ramenima.
Fra Andro je djevojicama javio da je Ivanka mrtva. Pitaju za mene, ne
znam to im je odgovorio, to god bude, neka znaju da sam dobro. Listam
knjige, itam i ekam da niknu mrkva, repica i zelena salata. ovjek ivi iz
znatielje. To je najbolje i najpotenije. Sve ostalo samo je lano udvaranje
tuim suzama. Camus je traio i davao melodramatska objanjenja. S
onima koji ne umru sluajno stvari stoje ovako: prerezanih ila umiru ene
i homoseksualci, metak u glavu ispale vojnici i grubijani, tabletama

se dokraje glumci i romantiari, u srce pucaju nespretnjakovii i

neurotici, vjeaju se neobavijeteni i perverznjaci, s mostova skau
slavohlepni i slabii, s krovova i visokih katova skau oajnici i teoretiari.
Prva je niknula repica, pa zelena salata i nakraju mrkva. Listii su njeni
kao paperje tek roenog djeteta. Zalio sam ih i otiao Tadiji u bolnicu.
Lijenici ne znaju to mu je, prepolovio se, a groznica na usni mu nikako
ne prolazi. Ponudio sam ga cigaretom. Sjeli smo na klupu pred klinikom,
iz depa je izvadio noi, prepolovio cigaretu i pruio mi kraj s filterom.
Ve se navikao, kae, pa mu vie ne smeta. Sjedili smo i puili, rekao sam
mu za repicu, zelenu salatu i mrkvu, a on je odgovorio kako je sada ve
sasvim siguran da je Wittgenstein htio biti aeronautiar.
Salata je prva sazrela za berbu, otkinuo sam dvije glavice, oprao ih i
oistio, umotao u novinski papir i odnio na pijacu. Prvoj eni koja je naila
prodao sam ih za dvije cigarete. Svi su me udno gledali, neki Cigo mi je
rekao da bi mi za salatu dao i dvije kutije cigareta. To je u redu, ali ena
nije imala dvije kutije cigareta. Cigo je opsovao i otiao.
Iupao sam i oprao tri sasvim male, jo nezrele mrkve. U drugi dep sam
spremio dvije cigarete i otiao u bolnicu. Lijenik me je, gotovo plaljivo,
pitao to mi je bio Tadija. Nije mi bio, nego mi jest prijatelj. Znam da
jest, ali vam moram rei da vie neete moi razgovarati, odgovorio je
lijenik i pruio mi ruku. Nema problema, rekao sam mu i izvukao cigarete
i mrkvu, ovo je za vas jer ste se brinuli za Tadiju. On se stresao i povukao
ruku. Nasmijeio sam se i rekao mu da uzme. Oprostite, umoran sam,
odgovorio je i uzeo te tri mrkve i dvije cigarete. Bit e dobro, rekao sam
mu, okrenuo se i poao niz stepenice. Negdje pri dnu osjetio sam njegovu
ruku na ramenu. Izali smo van, sjeli na klupicu, ponudio mi je cigaretu,
drugu je stavio u usta. Sjedili smo tako dok su uokolo trali ljudi u
krvavim bijelim mantilima. Znate, ono je bio rak, rekao je na kraju. Nema
problema, ponovio sam mu i ispriao, od poetka, kako je ilo sa
sjemenom, zemljom, bijelim sanducima od stiropora i nicanjem. Gledao
me oiju punih suza i klimao glavom. To je zaista bio umoran ovjek.
Zelena salata, repica i mrkva sve bolje su rasli. Odmarao sam se nad
prozorom, trava izmeu betonskih ploa ve se suila, dolazila je jesen.
Uskoro u morati pokupiti sav urod da ne istrune u zemlji. Bijeli sanduci
ostat e prazni. Nije lako osloboditi se suvinih stvari.

Buenje
Ve oko est sati izgubio se posljednji trag svjetla u sobi. Svakih
petnaestak sekundi tri ara prelazila su kratke, nervozne putanje, do stola s
pepeljarom i natrag, u duboku sjenu, tamo gdje se, dok je sunca, vide usne.
Iz doline se neprestano ula potmula tutnjava, pokoji usamljeni rafal i zvuk
automobilskog motora. Rijetki naleti vjetra izobliili bi zvukove, kao
modulator u kakvom glazbenom studiju, stvarajui dojam neke
posredovane stvarnosti, velikog izravnog prijenosa, stadionskog koncerta,
nebeskog okretanja gramofonske ploe.
Davor je jutros otiao na vodu, moda svrati do prijatelja na Bistriku,
moda se skloni u kafi od granatiranja, moda ostane na ruku kod tetke
Rozalije, moda sretne nekoga; svaki je sat donosio novu utjehu i
objanjenje, no pria sa sretnim zavretkom imala je sve sloeniju i
nevjerojatniju fabulu. Utuenost je smjenjivala nagla, niim izazvana
euforija, cijepanje drva, popravljanje tranzistora, zatim bi nailazila
ravnodunost, unutarnje mirenje sa svim, pa i najgorim vijestima; kako
doekati nepoznatoga ovjeka koji e doi, skrenuti pogled, poeati se i
rei daje granata pala sasvim blizu vode, tamo gdje je on stajao, i da je
jedan sasvim mali, reklo bi se zanemariv geler mimo svih pravila
pogodio mjesto koje nije trebao pogoditi. Iza svake putanje cigaretnoga
ara trajala je druga, uvijek preuena pria s konanim izmirenjem na
kraju.
No nitko nije pokucao na vrata, tako da osim tutnjave, zvune kulise
napetog filma, nita nije potvrivalo ni nadu ni potrebu da se pomiri sa
stravom i udahne zrak nakon konanoga kraja. Jedna je ruka, napokon,
strmoglavila ar u kristalnu pepeljaru; on se rasuo u tisue mikroskopskih
ognjeva, ruka je posegnula za ibicom, plamiak je osvijetlio dva enska i
muko lice i razgorio fitilj koji je izvirao iz ae dopola napunjene vodom,
a otpola jestivim uljem.
Mukarac se digao, duboko uzdahnuo i odepao po automobilski
akumulator. Paljivo je prespojio neke ice i iz velikog crnakog ghettoblastera zaula se ve odlazea melodija, a potom pitavi znak tonog
vremena: Tono je dvadeset i jedan sat. Vi sluate vijesti, danas je u
slubeni posjet otputovao, sedamnaest mrtvih i osamdeset pet ranjenih,
pod artiljerijskim dejstvima agresora koji je u paninom bijegu, ministar za
humanitarna pitanja Republike Francuske, poklonio se rtvama, javlja nam
se na stalni dopisnik iz slobodnih teritorija, novi zloin agresora, na
svjetskom prvenstvu u jedrenju, kajak na divljim vodama, nai su doivjeli

najvei pljesak, ljudi su plakali, vrijeme e biti kino i vjetrovito.

Bubnjevi su svirali mar, muki je glas pjevao ja neu od smrti umrijeti,
ja u umrijeti od ljubavi mukarac je otkaio ice s akumulatora, glazba
je trajala sekundu due.
Prije osam godina Davor je s izviaima bio na logorovanju kod
Borakoga jezera. Polagao je ispit za izviaa partizana. On i jo estorica
djeaka cijeli dan nisu smjeli govoriti, morali su prenoiti u umi i prijei
visei most na Neretvi. Sutradan su se estorica vratila, ali Davora nije
bilo. Logor se dao u potragu, alarmirana je milicija iz Konjica, u stanu je
zvonio telefon, muki glas pitao je kakve su Davorove sklonosti, je li
pokazivao znakove patolokoga straha, da li se kao mali bojao mraka,
kako reagira na samou. Otac je odgovarao izbezumljenim glasom, majka i
sestra su preblijedile, nastala je strka. Davor je pred veer pronaen u umi
kod Glavatieva, smijao se i neto rukama pokazivao. Tek kada mu je
komandir logora rekao da moe govoriti, potpuno je hladno izjavio kako se
izgubio jer je, za razliku od one estorice prevaranata, odluio biti pravi
izvia partizan i prijei most. Logorovanje je ve ujutro prekinuto,
sklopljeni su atori, ostali su pravilni geometrijski likovi suhe trave i tamni
trag logorske vatre. Oko ponoi starija je ena nalila jo ulja u au, iak
je neko vrijeme pucketao, mukarac je opet prikljuio ice na akumulator.
enski glas ponovio je iste vijesti, tutnjava je postala istije sinkopirana,
eksplozije su u pravilnim valovima putovale s jednog na drugi kraj grada,
zauo se zvuk kao da maji nokti pleu po staklu, najprije sasvim
prorijeen, a potom jako gust, poela je kia. Mlada ena prila je prozoru,
priljubila dlan uz staklo i izgovorila prve rijei:
Izgleda kao pravi proljetni pljusak, a ve do jutra e se pretvoriti u
snijeg. Nije padalo kada mu je bilo vrijeme i mora sad.
Nema zime bez snijega, sve se nada da nee pasti, a onda ga eto
s prvim trenjama.

Otila je u kupaonicu, uzela dva aluminijska lavora i izala na kiu. Kada

se vratila, glava joj je bila puna kapi koje su se na svjetlu uljanice
presijavale kao zrna ive. Izgledalo je kao da voda odbija primiti se
njezine kose i kao da bi njeni prsti mogli pobrati svaku kap. Izvana se uo
novi metalni zvuk mlaza koji je iz oluka punio lavore.
Starija ena je meu koljenima drala zaboravljenu bocu s uljem. Kad je
pogledala, haljina joj je bila potpuno umaena.

Zabarikadirao si sve prozore, bojeg svjetla u sobi nema.

Drugi pale svijee u devet, a mi moramo u est. Crknut e u

ovom mraku.
Mukarac ju je pogledao, stegnuo desnicu u aku, nekoliko
sekundi je ukoeno drao ispred lica kao da e zaurlati, naglo
je rastvorio, zadobovao prstima po stolu, digao se i izaao van.
Najprije se zaula lomljava grana i lepet mokroga lia, a onda
mukarac kako sklanja daske s prozora, rui vree s pijeskom, one
tupo udaraju o zemlju i rasipaju se. Nakon nekoliko minuta uo
se zaguen mukarev glas:
Zadovoljna?
Starija ena je uzdahnula, mlada je nervozno pljesnula po
koljenima, mukarac je bez rijei uao u sobu, sjeo na krevet i
zapalio novu cigaretu. Istoga trena zapalile su i njih dvije. U kui
je postojao dogovor da svatko pui pet cigareta dnevno. Normu
s u ve viestruko prebacili.
Prvih dana rata Davor je rekao svojima da e se prikljuiti Teritorijalnoj
obrani. Starija ena nikada nije spavala kada bi odlazio na deurstva.
Mukarac ju je korio jer se uvijek sutradan previjala od migrene. Davor se
nasmijan vraao i mladoj eni govorio o svojim ratnim avanturama. Malo
je preuveliavao, malo se alio, to na svoj raun, to na raun etnika, ali
se inilo kako mu se u toj udnoj, ratnikoj radosti ne moe dogoditi
nikakvo zlo. Mukarac je grlio svoga sininu i uplitao se priom o tome
kako je 1953. negdje kod Pirota, i jo dalje, s petoricom klasia upao u
bugarsku zasjedu.
Prva je zaspala mlada ena. Sklupala se, kao fetus, u fotelji, mukarac ju
je pokrio velikim ruskim alom i pogladio po kosi. Starija ena je izvadila
iz ormara bijelu bocu s prozirnom tekuinom i tiho, da ne udari grliem o
rub i ne probudi usnulu, do vrha napunila dva flldana. Sjedila je tako i
noktom otkidala komadie peatnoga voska s boce. Mukarac je odsutno
gledao u crno ogledalo prozora.
Moda

je snajper pucao po mostu, pa se zato nije mogao vratiti

apnula je konano.
Mukarac je slegnuo ramenima i nastavio buljiti u staklo. ena ga je jo
neko vrijeme upitno i s nadom gledala, tiho se digla i otila u kupatilo.
Negdje blizu zaula se eksplozija, usnula se trgnula i nasmijeila.
Mukarac ju je pogledao, smijeak joj nije silazio s lica, trajao je
minutama, kao u muzeju votanih figura. Najprije je bio drag i prisan, a

onda ludo zastraujui. Mukarac se vratio svome prozorskom

autoportretu.
Starija ena ispruila se na kauu, federi su odsvirali nekoliko tonova, ona
se okrenula glavom k zidu i nije se vie micala. Nakon nekog vremena
ulo se ravnomjerno disanje, koje do jutra nee izgubiti ritam.
Mukarac se na prstima iskrao iz sobe, pokupivi jo jednu cigaretu i
upalja. Stao je pod nadstrenicu, kia vie nije padala, vjetar je otresao
kapi s lia, mukarac je pomislio kako e ova zima stvarno proi bez
snijega, zapalio je cigaretu, uvukao dim i sjetio se one blesave prie da ne
treba nou vani puiti jer neki vojnik moe pomisliti da to ne svijetli ar
cigarete, nego noni nian snajpera. Vie se nigdje nisu ule eksplozije,
prolazile su minute dok se neki usamljeni melankolik ne oglasi rafalom.
Pucnji su djelovali njeno i blisko, kao podsjetnik da u ovoj noi ima jo
budnih, jo ljudi s ludilom, tugom i brigama u glavi. Cigareta je sagorjela
medu prstima, mukarac je, pomiren, bacio posljednji pogled na brda iza
kojih je svitalo, zatvorio vrata za sobom i vratio se u sobu. Unutra je sve,
napokon, bilo kao to je i ostavio. Legao je na krevet i zamirio.
Sve troje su spavali kada je dan, prvi put nakon deset mjeseci, u svoj
svojoj bjelini uao u sobu. Dugo su se, kao djeca u lijenikoj ekaonici,
opirali buenju.
Vojvoda
Tako zlog ovjeka po Bosni si mogao traiti cijeli ivot i opet ga ne bi
naao. Mrk, gadljiva izraza lica, nisi ga smio u oi pogledati da to ne
pomisli. Jednom je neki djeak napucavao loptu u zid njegove kue, s
vrata mu je procijedio mar odatle, mali, a kad ovaj nije prestao, Jovan
zvani Musa mu je otkinuo prst. Djeakov otac je slegnuo ramenima, svi su
rekli jebi ga, to je Musa, i nije im padalo na pamet niti da ga krivo
pogledaju. Kada bi se napio, kruio je selom kao bijesan pas, ljudi su se
sklanjali u kue, a on je vikao: Sa' vidjet' kako Musa dere jarca! Ako bi
mu se u njegovom mahnitanju netko naao na putu, Musa bi ubio boga u
njemu. Tukao je bez ikakvih predrasuda, i onog tko mu je rod, i onog koga
prvi puta u ivotu vidi. Ako bi te put nanio u splo D., dobronamjerni
mjetani upozoravali su te na njega kao na stalno aktivnu elementarnu
nepogodu. Da je kako moglo, vjerojatno bi na ulazu u D. postavili i
prometni znak.
D. je jedino srpsko selo u blioj okolici Zenice, no to je ljudima postalo

vano tek onih dana kada se JNA povlaila iz grada. Mjetani su tada
darivani bezbrojnim topovima, pukama i mitraljezima, po glavi
stanovnika dole su najmanje tri cijevi. Nareeno im je da brane svoja
ognjita, a vojska e se nai tu u blizini da pomogne. Predstavljen je i
zapovjednik sela vojvoda Musa. Stao je pred seljake okien redenicima,
sa crnom ubarom i ogromnom drvenom kokardom. Neki su ga jednako
uplaeno gledali, ali je vie bilo onih kojima se pojavio sjaj u oima.
Zenica je drijemala u dolini i naprosto ih mamila da raspale po njoj i tako
nakon godina straha budu dostojni Musi pogledati u oi.
Deset dana i deset noi Musa se nije trijeznio niti je izlazio iz komande
smjetene u bivem duanu. Na ulazu su se smjenjivale strae, a vojvoda je
svakoga jutra postavljao i smjenjivao svoje zamjenike. Naredio bi da mu
dovedu juer postavljenog zamjenika i onoga koji ga je trebao smijeniti.
Stajali su u stavu mirno, pogleda uprtih u gornje dugme njegovoga injela.
Bilmezu,

obratio bi se uvijek jednako prvom podinjenom, zna li ti,

bilmezu jedan, kako Musa dere jarca?
Nesretnik je odgovorio znam, a vojvoda bi skoio i estokim mu
amarom razdrmao zube.
Nita ti bilmezu ne moe znati dok ti ja ne kaem!
Sutradan bi novi zamjenik na isto pitanje odgovarao ne znam, ali
prolazio je s jednakom pljuskom.

Ako ne zna, bilmezu jedan, kako Musa dere jarca, kako se onda Musi
smije pojaviti pred oima!

Da Zeniani nisu odluili osvojiti selo D. i da se vojvoda konano nije

morao otrijezniti, vjerojatno bi svi punoljetni mukarci po jedan dan bili
njegovi zamjenici, svakog bi pri postavljenju potapao po ramenu i svaki
bi oficirsku karijeru zavrio s ustima punim krvi.
Na selo D. pucalo se iz vojnikih i lovakih puaka, a palo je i nekoliko
minobacakih granata. Vojvoda Musa postavio je napadaima ultimatum
da se povuku ili e on sravniti sa zemljom Zenicu. Ovi su se utiali, a
Musa je opet poeo s opijanjem. Jedne je noi razlupao sav inventar u
komandi i straaru jednim trzajem ruke otkinuo uho. Seljacima je naredio
da ne pucaju bez njegovog nareenja i nikome nije palo na pamet da ga ne
poslua.
Strah se irio selom D., to zbog Muse, to zbog Zeniana.
No vjerovalo se da e onoga dana kada vojvoda to odlui Zenice

jednostavno nestati. Ako ga se toliko boje njegovi, kako e tek napuniti

gae balije i ustae.
Ovi su, opet, bili prilino zbunjeni Musinim ponaanjem. Taj niti je htio
pucati niti je htio pregovarati. Kada bi zapovjednitvo grada pokuavalo
uspostaviti vezu sa selom D. ne biliih nagovorili na mirnu predaju,
vojvoda je urlao u telefonsku slualicu, lajao i proklinjao da se ovjeku
smrzne krv u ilama. Niti si mogao s njime razgovarati, niti si mu mogao
prijetiti, niti si mu mogao ponuditi da za par tisua maraka preda D. i ode
svojim putem. Osim toga, njegove psovke nisu bile tek prazne rijei, one
su arile kao kad bi ovjek otvorio neko okno k podzemlju i osjetio
pakleni oganj. To je zlo iz ista mira i s njim se ovjek ne moe dogovoriti,
ne moe ga prevariti niti mu se podiniti; ono niti to trai niti oekuje.
Konani napad na selo D. zapoeo je nakon mjesec dana ekanja. Ovaj put
je odlueno da se ne treba obazirati na Musine prijetnje, nego valja ii do
kraja. Obru se stezao, Musa je urlao, ljudi su ginuli s pukama u rukama,
ali im je bilo zabranjeno raspaliti iz topova po Zenici. Nitko nije razumio
kakva se to fiksna ideja zabila vojvodi u glavu, no bolje je bilo poginuti od
metka nego previe razmiljati i stradati od Musine ruke.
Treeg dana napada vojvoda je ipak ispalio tri granate na grad, ali im nije
izvadio osigurae. ulad je veselo odskoila na zenikim ulicama i sasvim
se tiho umirila. Te noi Musa je okupio sve mukarce u selu i obeao im
kako e svakom pojedinano otkinuti glavu ako odmah pred komandu ne
do-vuku i ne donesu sve oruje koje imaju. Potom je telefonirao zenikom
zapovjednitvu i rekao im da sutra u podne mogu ui u D.
Mada su uli pucanj, nitko se od seljaka nije usudio ui u komandu bez
Musinog poziva. Zeniani su u podne proli kroz selo i otvorili vrata iza
kojih je na podu, prostrijeljene sljepoonice, s bocom rakije s lijeve strane
i sliicom svetoga Save s desne strane leao strani Musa. Seljaci su ga se i
mrtvoga plaili, te su tek apatom Zenianima pokuavali objasniti kako
oni nisu etnici i kako ih je JNA natjerala da uzmu oruje. Nikome,
meutim, nikada nee biti jasno zato Musa nije htio pucati na grad.
Dijagnoza
Nigdje takvih prijetnji i kletvi kao u Bosni. Smiljaju ih od duga vremena,
ne da nekoga povrijede i uplae, prije da pokau svoju matu koja treba
pobijediti matu onoga drugog. Najbolje prijetnje i kletve su one koje prate
razvoj kulture i civilizacije. Tako je, recimo, s mehanizacijom sela dola i

ova kletva: Dabogda ti dijete izrezali motorkom i sloili u podrum za

zimu!
Salihu F. etnici su pred njegovim oima motornom pilom izrezali enu i
dvije keri. Njega su strpali na Manjau da tamo crkne, ali nije crknuo,
nego je doekao neku razmjenu. Prebacili su ga u Gradiku, pa u Karlovac,
pa u eku. Tamo je zavrio u nekom izbjeglikom logoru, medu
nepoznatim, mahom bosanskim svijetom. Nepismen i spor na mislima,
postao je idealnim predmetom ope zajebancije. Danima je Salih F.
pokuavao doskoiti provokacijama, ispaliti efektan odgovor, smisliti
neto originalno. No uvijek je ispadao jo gluplji. Upao je u stroj za
mljevenje ivaca iz kojega se moe izvui samo na dva naina ili da
uvali nekoga drugog ili da akama sredi stvari.
Salih F. se toga dana tukao protiv pola logora. Dobio je neviene batine,
najprije od Bosanaca, a potom od kordona eke policije. Poslije svega mu
je, svezanom i krvavom, uruena slubena odluka o protjerivanju iz svih
logora na teritoriju drave. Spakirao je stvari (kojih nije ni imao), opsovao
i ehe i Bosance i 'ko ih izmisli pa se zaputio u Prag. Nakon pedesetak
kilometara pjeaenja trijumfalno je uao u grad i odmah bio uhien. U
depu nije imao nikakvih dokumenata osim odluke o protjerivanju.
Saliha F. policija je odvela u zatvor, ali nakon preleane noi vie nije
znala to bi s njim. Trebalo ga je negdje protjerati, a nijedna zemlja ga kao
Bosanca sklonog tui ne bi primila. Najjednostavnije bi bilo vratiti Saliha
F. na Manjau, ali to nije tehniki izvedivo, a krilo bi i ljudska prava.
Stvar je rijeio neki domiljati tip iz bosanskog ureda u Pragu. Predloio je
policiji da Saliha F. sprovede u psihijatrijsku bolnicu gdje bi se utvrdilo da
je lud, a kao takvoga nitko ga ne smije protjerati. Opet zbog ljudskih
prava. Policajci su, kada im je ispriana ivotna pria Saliha F., zakljuili
kako je to sasvim dobra ideja.
U bolnici je doekan kao car. Dobio je jednokrevetnu sobu s televizorom,
kazetofonom i foteljom. Lijenici su bili oduevljeni jer im je u ruke
dospio ljudski primjerak koji je svojim oima gledao kako njegovim
najbliima odsijecaju noge, pa ruke, pa glave. Svako malo zavirili bi kroz
pijunku u sobu. On je mirno sjedio u fotelji, gledao televiziju, mijenjao
programe i lijeno zobao groe. Izgledao je kao bilo koji ovjek na svijetu
dok je prilino nezainteresirano pratio najnovije snimke iz Bosne.
Lijenici su vjerovali da se Salih F. upravo nalazi u stanju oka, pisali su o
tome duge i temeljite izvjetaje, pripremali temate za strune asopise,

predviali razvoj dogaaja i ekali da se dua Saliha F, izranjavljena i

izubijana, napokon ohladi. No stanje se mjesecima nije mijenjalo. Salih F.
je mirno i uljudno ivio svoj ivot, uvijek jednako odgovarao na
postavljena pitanja, nita nije traio niti je ita pitao.
Lijenici su Saliha F. iz stanja oka pokuali izvui hobijem. Ponudili su
mu pjevanje, crtanje ili fotografiranje. Pa da izabere. On se zahvalio i
odgovorio da mu nita od svega toga ne treba i ne predstavlja
zadovoljstvo. Lijenici su inzistirali, a Salih F. je pristao baviti se crtanjem.
Pjevati nije znao, a fotografija se plaio.
Posluno je crtao kada bi dolo vrijeme crtanja, a onda bi opet gledao
televiziju i zobao groe. Lijenici su do u kasnu no analizirali njegove
crtee. Smeom drvenom bojicom nacrtao je baraku, zelenom bojicom
travu, a utom sunce. Suncu je nacrtao oi i usta. Salih F. je negdje vidio
da se sunce tako crta. Ponekad bi nakon crtanja lijenicima morao
objanjavati to je nacrtao. Oni su se neprestano smjekali i postavljali
pitanja koja prevoditelj katkad nije znao prevesti.
Konano je doao dan kada je tebalo odluiti o sudbini Saliha F. Lijenici
su pripremili samo jedno pitanje: to bi uinio kada bi ti u ruke doli oni
koji su pobili tvoju enu i djecu? Salih F. je ustvrdio kako to nije mogue
jer su oni negdje daleko, iza dravnih granica, bodljikavih ica i topova.
No lijenici su opet inzistirali, uvjeravajui ga kako je mogue i ono to na
prvi pogled ne izgleda mogue. Shvativi da su ti ljudi k'o djeca i da im je
dovoljno neto zamisliti, e da odmah povjeruju kako je to stvarno, Salih F.
je odgovorio: Pobio bi i ja njih... Ili bi im dao papir i olovku i rek'o k'o vi
meni crtaj!
Lijenicima su se ozarila lica, uzeli su papire i olovke te su Saliha F.
proglasili nenormalnim.
Kolonija
Tamo dole avoli se kote...
.Balaevi
Koloniju je izgradila Austrija nekoliko godina nakon to je dola u Bosnu.
Dva reda prizemnica uredno poredanih kao vojniki stroj i minijaturni
vrtovi u kojima osim divljih nevena i pokoje glavice zelene salate

uglavnom nita nije raslo. Pred vratima svake kuice drveni je stoli i
dvije-tri hoklice. U ljetna predveerja uokolo se irio miris kahve i rakije,
koja se isto tako ispijala iz fildana sa zlatnom zvijezdom i polumjesecom
na dnu. Kolonija je i akamluila apatom koji nije remetila ak ni dreka
djece. Tu su ve stotinu godina ivjeli rudari, djeca, unuci i praunuci onih
koji su se, sabrani sa svih strana Monarhije, jednoga jutra pojavili s
kartonskim kuferima na kakanjskoj eljeznikoj stanici. U Koloniji su
zasnovali obitelji i ivjeli svoj ljudski vijek bez previe nada i oekivanja,
ali s onim unutarnjim mirom koji katkad zna stvoriti iluziju sree. Njihov
bi svijet zatreperio samo za crnih dana, a takvi su, s nekom demonskom
pravilnou, dolazili svake etiri godine, kada bi se gradom zaula sirena
koja bi oznaila da se neki od njih nee ivi vratiti iz rudnika.
Na drugom kraju grada bila je katolika crkva, u blizini i damija.
Pravoslavci, kao po nekoj tradiciji, nisu ivjeli u Koloniji niti su se sputali
u rudnik. Komunizam se rudarskoga ivota gotovo nije ni dodirnuo. U
dubini jame je odve mrano da bi u njoj mogla proi bilo kakva ideoloka
revija. Desetljea su prolazila, a svi protokolarni posjeti zaobilazili su
Koloniju; njezine stanovnike nije doticalo vrijeme, sve mode prolazile su
mimo njih, ostavljajui ih uskraene i za automobilsku buku, i za sjaj
neona, i za harmonikaki zvuk sintesajzera. Tek sve deblji slojevi praine,
koja se s jeseni pretvarala u blato, i sve tamnija patina fasada svjedoili su
da se neto mijenja i da e se, moda, u nekom krunom toku susresti dva
vremena: ono kada su njihovi djedovi lutali Bosnom traei svoje jame i
neko budue u kojem ni jama ni Kolonije vie nee biti.
Kada je poeo rat u jame se vie nije ilo. Kaknjem su prolazili ljudi s
orujem i razliitim zastavama. Neki su odlazili i vie se nisu vraali, a
drugi su u birtijama poeli preglasno psovati. U Koloniju se uvukao strah,
strah od drugih, od pridolica, uhoda i glasnika s loim vijestima, strah od
noi. Pred jutro bi netko zapucao, s drugog bi se brda uo odgovor. S
prvim pticama uplaena i neispavana lica izvirivala su iz kua. Svaka je
no bila kao to su nekad bile one kada bi sirene objavljivale nesreu.
Rudo L. takvog je jednog jutra spremio stvari u kufer, zakljuao vrata i
kapiju, bez puno rijei kljueve ostavio komiji i zaputio se pjeke u Vare.
Pred crkvom se prekrstio i zavjetovao se da nikome nikad ne govori to
mu se te noi dogodilo, to je pomislio ili usnio, i to ga je navelo da ide iz
Kaknja. Bosanci se oduvijek na neto zavjetuju kada im je teko. Zavjeti
rijetko imaju nekog racionalnog smisla, katkad su smijeni i besmisleni, i
znaju ovjeka jako opteretiti. Nekada ga mogu kotati i glave. No kako je

ovjek iz ovoga kraja po prirodi tvrdoglav te na udan nain i jako

poboan, on zavjet nipoto nee prekriti. U svakome mjestu u Bosni
ispotiha se priaju legende o uasima koji su se dogodili onome koji je
zaboravio na svoj zavjet. Zavjetovanom Bosancu se njegova teka rije
vidi na licu, ita mu se iz oiju i naprosto navodi da ga ispitujete, dovodite
u kunju i muite. Njegova ga upornost u oima drugih ini udakom.
Kada su Rudu L. u Vareu pitali to mu se dogodilo, on je utio, i ljudi su
zakljuili kako mu se dogodilo neto strano. No kako se mata nikada ne
uspijeva zadovoljiti pred zatajenom stvarnou, ispitivanja su postajala
ea, temeljitija, tea, sve dok se njima nisu poeli baviti oni kojima je to
inae posao. Policija je Rudu L. ispitivala danima, a on je uporno i dalje
utio. Lagati nije ni pokuao, ali se zato estoko usprotivio prihvatiti
teoriju kako je doivio amneziju nakon zloina izvrenog nad njim. Rudo
L. vie nije znao to mu je gore: to to ga nagovaraju da prekri zavjet ili
to ga hoe proglasiti ludim. U svakom sluaju, zaalio je to je uope
odlazio iz Kaknja. No vratiti se vie nije mogao. To to bi po povratku
vjerojatno stradao nije ga se naroito ticalo, muilo ga je jer bi povratkom
na zaobilazan nain prekrio zavjet. A to bi, opet, uzroilo da se ostvare
svi uasi koji su mu ono jutro kada je naputao Koloniju bili na pameti.
Jednoga dana strpali su ga u kamion pun Kakanjaca i rekli mu da ide u
Hrvatsku, policajac se cinino osmjehnuo i napomenuo mu kako oni
tamo imaju bolje metode i kako e njima sigurno morati priznati to mu
se dogodilo. Vie od usputnih etnikih maltretiranja, zaustavljanja
kamiona, prijetnji i pretresa, Rudu L. je prestravilo kada ga je pri izlasku iz
kamiona u apljini presreo televizijski reporter gurajui mu mikrofon pod
nos i osvjetljavajui ga reflektorom. Postavio mu je isto ono pitanje kojim
su ga gnjavili u Vareu, ali ga je izgovarao tako uvjerenim glasom da je
Rudo L. pomislio kako ve zna istinu. A tko za zavjet moe znati? Onaj
tko se zavjetovao, gospod Bog, ali i vrag. No ako ve zna, e neka zna.
Rudo L. je odluio da mu svojevoljno ne preda duu. Reporteru je rekao
kako su ih usput zaustavili etnici, a ovaj je razoarano ustuknuo. Rudo L.
je to doivio kao prst provienja i nagradu svojoj utnji.
Sutradan je po prvi put vidio more i prvi put se vozio brodom. Voda je bila
dublja od svih voda koje je Rudo L. mogao zamisliti, a brod je bio vei i
natrpaniji od svih brodova koje je vidio na televiziji. Rudo L. se udio
kako brod ne potone, nego lagano kao orahova ljuska ostaje na povrini.
Bio je to znak, potvrda iva pred oima da udesna djela postoje i da je

sveti Franjo nekad zbilja koraao po vodi, kao taj brod na kojem je toliki
svijet. I mada daleko od Kolonije, Rudo L. je opet bio sretan.
U Rijeci ga je doekala ker. Njoj je, barem u znakovima i nagovjetajima,
mogao ispriati sve to mu se dogodilo i na kakvim je kunjama bio.
Sluala ga je oiju punih suza i klimala glavom. Nije ga pitala zato je
otiao iz Kaknja, pa joj je mogao priznati da sa sobom nosi zavjet.
Tu, blizu Rijeke, opet kao po udu, nalazi se Labin i kraj njega jame. A
moda postoji i nekakva Kolonija. Rudo L. to, meutim, ne treba znati.
Devedeset mu je godina, to je i za Bosanca prekasno doba za svaku
imitaciju ivota.
Deklinacija
Zanesen ritmom, djeak je ve petnaestak minuta deklini-rao rije terra.
Blago se ljuljukao na sredini sobe, zadovoljan, ispranjen i lijep kao
kakav budistiki sveenik.
Ouh je puio cigaretu za cigaretom i premotavao videovrpcu s nekakvim pokoljem, koji je snimio u srednjoj
Bosni. Ubrzana slika plaa i patnje ludo je plesala po ivcima,
briui sjeanje na emocije. Do sutra je morao smisliti tekst i
poslati reportau u Ameriku. U trenutku mu se uinilo kako bi
najbolje bilo da snimi djeakovo dekliniranje. Terra, Terrae...
i krv.
A da ti, Dino, ode u sobu uit'?
Vidi, Zoka, da uim latinski.
A da ode u sobu uit' neto drugo?
Sve drugo sam nauio.
Zna ta, mali, mar u sobu i ui ili u ti na videu pustit'
Tumanov govor iz Siska.

Djeak zbunjeno pogleda ouha, umukne u pola deklinacije i ode u svoju

sobu. Ouh iskljui video, zapali novu cigaretu i zadovoljno otpuhne dim.
Uivao je u tiini bijeloga stropa, pokuavajui tu, u Zagrebu, barem na
tren biti ono to je bio u Zenici. Uspjean ovjek, pun sebe.
Nakon desetak minuta djeak ulazi u sobu. Za sobom zatvara vrata, ne ini
ni koraka, kao netko tko je uao u posebno opasnu kancelariju. I uti.
Ouh, najprije mirno, a potom s nervozom u pogledu, gleda ga ravno u oi.

A ima li, Zoka, u tom govoru stranih slika?

Ouh se poea po glavi, nasmija se i ustade. Dugo je pred ogledalom

namjetao kravatu.
Zoka, treba li ta kupit' u samoposluzi?
Ne znam... Ne treba... Pitaj staru.
Treba li tebi piva?
Opet dug pogled, kao iz kaubojca, ravno u oi.
A ta bi ti, Dino, ustvari htio?
Zna, Zoka, ja sam vama jako zahvalan. Kupili ste mi cipele, i to. Mislim,
znam kakva je vaa situacija, i to. Ja sam jo mali,
ne razumijem ba sve, i to...
Dobro, Dino, i?
Ti,

Zoka, sad ide van, jel'da?

I?

Ja bi' gled'o crtane na satelitskoj. 4

Ouh oblai sako, namjeta nauljenu kosu pred ogledalom i u

kunim papuama izlazi van. Oslanja se o dovratak i navlai cipele. Ljulja

se kao stari pijanac i palevima se opire o fasadu. Djeak se smije. Ovaj
znalaki namiguje i silazi niz stepenice.
Sutradan. Djeak sa svojim najboljim prijateljima odlazi u crkvu. Misa je,
dvorana prepuna crnine i pobonosti. Djeaci sjedaju u slobodnu klupu i u
ritmu molitve otvaraju usta. Plavback je, naravno, amaterski i neizvjeban.
Rijei bivaju sve tee i mutnije, te se djeaci gube u otvaranju usta. Pri
kraju mise prilazi im sveenik i odvodi ih u svoju sobu. Tamo ih pita kako
se zovu. Oni skrueno izgovaraju svoja imena i znojave ruke uvlae u
rukave. Kao da su neto krivi. Sveenik se osmjehuje i pita ih odakle su. Iz
Zenice i iz Prijedora.
Sveenik zavlai ruku u ladicu i vadi olovke, notese i bombone. Tape ih
po ramenima, osjeajui u isto vrijeme i blagost i nelagodu.
Znate

ta, vas dvojica stvarno ne morate ii u crkvu, na misu i te stvari.

Kada vam je loe, kada ste tuni i kada se uplaite vi samo u sebi
izgovorite Boe moj, pomozi mi, i sve e biti kako treba.
Djeaci utei izlaze iz crkve, ne progovaraju do kue, razilaze se uz
nekoliko rijei, koje pokazuju kako je sve, kao, normalno.

Doma ouh djeaku pokuava objasniti kako svi ne moraju ii na

vjeronauk jer svi ba nisu isti. Ouh je, kao i sveenik, naravno, katolik.
Djeak, naravno, nije. On govori kako ga djevojica s kojom ide u razred i
u koju je zaljubljen ispravlja u govoru. Ouh iri ruke, smije se i kae kako
je tako sa enama. Djeak odlazi u svoju sobu uz tvrdnju da mora uiti
latinski.
Djeak se zakljuava u sobu, ouh i majka kucaju po vratima, on im
odgovara da ima vanog posla. U sobi ostaje duga dva sata. Izlazi odjeven
za izlazak, s hokejakom kacigom na glavi. Ide praviti snjegovia. Ouh i
majka ulaze u njegovu sobu, pokuavaju omirisati tajnu, zaviruju pod
krevet, listaju djeakove biljenice. Ne nalaze nita, razoarano se
pogledavaju, majka slae razbacane stvari, ouh trabunja neto o
pedagogiji.
Puno kasnije majka je nala iskinute listove iz teke. Djeak je pisao djedu
u Zenicu. Da je u pitanju bio tui djeak ili bilo tko drugi, reenice bi
djelovale glupo i banalno. Ovako, bile su idealne za pla. Majka je ouhu
prepriala djeakova pisma, ovaj je klimao glavom i kasnije ih prepriavao
svojim prijateljima. Amerikim je urednicima prevodio djeakove rijei, a
ovi su mu odgovarali kako je sve to krasno i jako dirljivo. Majka je
djeakova pisma vratila na mjesto gdje ih je i nala. Nije nita govorila,
samo se prema njemu ponaala malo njenije.
U dvoritu, od ono malo neotopljena snijega djeak je nainio snjegovia.
Prstima mu je fino izvajao predsjednikovo lice. Nos nije nainio od mrkve
jer mu je to bilo glupo. Nitko na licu nema mrkvu. Pogotovo ne
predsjednik.

Naa se ljubav sastoji u tome da svoju enu ne damo drugome

Duko Trifunovi
Ne znam kako je drugdje, ali u Europi je ovako: Rick pati jer Irma voli
Laszla. Zna da voli i njega, ali ipak Laszlu ostaje vjerna. Rick sanja da
Irma bude njemu vjerna i nije mu dosta to ga ona samo voli. Istu priu u
razliitim varijacijama uli ste, vidjeli ili proitali tisuu puta. Klju svake
ljubavi je vjernost. O njoj se puno ne razmilja. Ona se jednostavno
podrazumijeva. I da nije vjernosti, vjerojatno ne bi bilo ni nesretnih

ljubavi. Kao ni sretnih, uostalom.

Senka i Maso su u komijskim priama redovito uzimani kao primjer
sretne ljubavi. Ona nije mogla imati djece, ali joj on to nije zamjerao kao
to to balkanski muevi redovito ine. Senka je radila u poti, a Maso je
bio vodoinstalater. Ona je uvijek govorila moj Maso, a on moja
Senka. Njihova pria ne bi bila zanimljiva da nije poeo rat, kao to ve i
nisu zanimljive prie o dugoj i ustrajnoj srei.
S prvom granatom koja je pala na grad Maso se prijavio u Teritorijalnu
obranu. Senka nije bila posebno sretna zbog toga, ali joj je bilo jasno da
nema drugog naina da se sauva njihov jednosobni Eden. Plaila se i
pomisli na odlazak iz grada jer je vjerovala da bi drugo mjesto stvorilo
nove okolnosti i novu priu s moda izmijenjenim glavnim ulogama.
Jednog jutra doao je nepoznati ovjek u uniformi i s blatnjavim izmama
na nogama. vrsto ju je zagrlio i apnuo da je Maso poginuo. Na stolu je
ostavio papirnatu vreicu s njegovim stvarima: maramicom, armijskom
akreditacijom, satom, futrolom od naoala i novanikom. Nakon to su
proli dani prve alosti, koji su uvijek vie ceremonija nego tugovanje, i
kada je nuno ostati pribran ve i zato to znatieljne oi suutnika vrebaju
svaku suzu, Senka je stavila pred sebe sve to joj je umjesto Mae vraeno
kui. Dodirivala je predmete jedan po jedan i na koncu otvorila novanik.
Unutra je nala pedeset njemakih maraka (novac koji oprezan ovjek
uvijek ima uza se) i hrpu papiria s telefonskim brojevima i
vodoinstalaterskim biljekama. U plastinom prozoriu bila je njezina
slika. U novanicima taj prozori i slui samo zato da vam pred
blagajnom u samoposluzi nepoznati ljudi na tren zavire u intimu.
Meutim, novanik je imao i onaj tajni, nevidljivi pretinac. Senka je
zavirila i u njega i pronala sliku nepoznate djevojke. Na poleini je
pisalo: Uvijek tvoja Mirsada. Rukopis je bio kien, s puno vitica.
Sutradan je Senka objavila komiluku to su joj oni gadovi iz brigade
uinili. Ljutito, pa gnjevno, pa plano pokazivala je inkriminiranu
fotografiju, a ene su coktale i mahale glavama. Tjeile su je taman do
izlaznih vrata, a onda bi poinjalo ogovaranje. U osnovi, svi su, naravno
osim Senke, bili sretni to ni Maso nije bio svetac, a nju su ispotiha
nazivali jadnicom jer je tako otvoreno pokazala svoju sramotu u koju jo
i ne vjeruje.

Kad su nakon petnaestak dana doli momci iz brigade s paketom za

suprugu poginulog borca, Senka je odbila da im otvori. Vikala je iza
zatvorenih vrata, proklinjala i prijetila. Komije su smatrale da je ve
poludjela kad odbija humanitarnu pomo. Povlaili su vojnike za rukave
da im ostave paket, a da e ga oni predati Senki kada se ova smiri.
Kako je vrijeme prolazilo Senka je od opeg saaljenja sve vie izazivala
podsmijeh. Njezinu priu o podmetnutoj fotografiji, koja je ve dobila
tisuu zapleta, vie nitko nije htio sluati. Ona se, opet, stalno trudila da
nadogradi priu u kojoj e njezin Maso ostati ist. Svakoga dana bile su joj
potrebne nove pojedinosti. Jueranji razlozi munjevito su se topili pred
dananjom sumnjom. No pria o sretnoj ljubavi na koncu je uvijek
pobjeivala. Njoj je vrijedilo rtvovati sve, pa i razum. Osim te prie, u
ratnom gradu, lienom ikakve nade, Senka nije imala nita.
Sto se dalje dogaalo ne znam jer sam otiao iz Sarajeva, no to vie i nije
vano. Potvreno je da je vjernost opet ispala osnovnim naelom ljubavi,
moda i vanijim od ljubavi same. No ono to see i izvan granica ove
prie je ta potreba da se konstruira fabula, da se naini okvir koji bi
opravdao sam ivot i koji bi mu naposljetku dao nekakav smisao.
Ljudi koji o ovom ratu piu bez statusnog interesa ili bez elje za osobnim
probitkom preko mrtvih i ivih glava, dakle ljudi kojih je jako malo, ali ih
ipak ima, ine zapravo istu stvar koju je inila Senka. Bez ikakve svrhe po
sebe ili po druge, oni oajniki pokuavaju sauvati rasutu sliku svijeta.
Preciznost u opisima i beskonana nabrajanja, konstrukcije koje vrijeaju
javnost, tekstovi koje pravovjernici oznaavaju kao nacionalnu izdaju,
sve su to tek uzaludna nastojanja da se u Istini pronae razlog za ostanak u
vlastitoj koi. U trenucima kada je sve drugo izgubljeno vjernost je jedino
u to oni mogu vjerovati. Kada nadleni budu pisali povijest, samo e se
ljudi poput Senke odupirati njezinoj lai.

Putovanje
Dogodi se tako da se usred noi probudi u nekoj sobi koja nije tvoja, s
pogledom na rumene muke tabane i tekim, tromim zvukom neijeg
hrkanja. U prvo vrijeme ne zna zato si tu, zadrhti nad slikom koju ne
prepoznaje, da bi se na koncu sasvim razbudio. Tada se ve sjea to te
je dovelo tu, prigoda obino nije neprijatna, no ve ti glava radi kao
podivljali stroj i san je nepodnoljivo daleko. Nesanicu je teko potroiti na

tom nepoznatom mjestu gdje osim misli nita nije tvoje. Onaj na drugome
krevetu zadovoljno roke, bez ritma i melodije, kao da nikada nee
prestati. No je dovoljno duga, a java dovoljno jasna da do jutra oplovi
sve svoje uase i probudi se nekako sijed. U takvim prilikama, ali samo
tada, shvati koliko si samome sebi nedovoljan bez svih onih sitnih i
krupnih stvari koje ti, u pauzi izmeu snova i putovanja, znae ivot.
Nakon hotelske nesanice, pogotovu ako na drugome krevetu spava
nepoznat netko, ne eli vie putovati. Jutrom si svima dalek i tu, oprata
se hladno i bez I ostavljanja telefona i adrese, drukiji nego to si im
izgledao sino i svih prethodnih dana. Za tobom ostaju ozbiljna lica,
propali nagovjetaji prijateljstava i nejasna mutna sumnja. Nitko ne zna i I
ne treba znati da si samo poelio vratiti se u poznati svijet. Nepoznati
predjeli, novi ljudi i gradovi zanimljivi su do onoga trenutka kada, tko zna
zato, u njima prepozna pusto.
Juriii su plakali cijele noi pred polazak. Djed, baka, ker i unuk. Stari bi
pogledao u neokreen strop, sjetio se vreica s polikolorom koje na tavanu
stoje ve dvije godine i poeo bi jecati. Stara je, spremajui u ormar tek
opranu dezvu, pomislila kako je vie nikada nee uzeti u ruku, te bi
nastavila za njim. Ker je ponavljala kako je ivot ipak najvaniji i
cviljela, bit e^ad svojom tvrdnjom. Unuk je plakao jer su plakali svi i jer
je ve takav bio obiaj. Konvoj se, naime, sedam puta odgaao i ve je
sedam puta obitelj Jurii doekivala posljednje jutro i opratala se od
svoga doma.
Svaka je odgoda donosila olakanje, ali bi sljedeu posljednju no inila
jo teom. Osjeanja su se okupljala oko stvarica koje normalnim ljudima
nita ne znae, upijala ih i kao preteki teret, puno tei od kofera i torbi,
padala na duu. Svakog bi dana stara Juriika utrpala medu stvari za put
jo neku sitnicu, onu koja joj je iscijedila posljednji pla. Medu kaputima,
kouljama i cipelama bilo je poklopaca za eernicu, lica, potroenih
upaljaa, broura za koritenje zamrzivaa, beskorisnih gluposti koje su
bile vane samo u tom trenutku jer su inile dio onoga po emu svatko
prepoznaje svoj dom, onoga to se ne nosi niti na jedan put.
Konvoji su obino otkazivani tek kada putnici stignu na au-tobusni
kolodvor. Tada je torbe trebalo vui natrag, komije su izlazile na prozore,
Juriii su se osmjehivali, jedino mali nije bio zadovoljan jer je avantura,
eto, opet propala. Stari je otvarao sve prozore u stanu, kao da se vraaju s
dugog puta, s ljetovanja recimo, a onda je uzimao popravljati vjeito
pokvareni mlin za kavu. Stara je zanovijetala jer vlasti, zamisli, ne

proputaju ljude ni onda kada ih proputaju etnici i ponavljala kako su svi

oni jednaki. Stari je ritualno sputao mlin na stol i govorio: Nita nije
jednako i nitko nije jednak, samo si ti uvijek jednaka budala. Stara bi pet
minuta utjela i malo se dulje durila, on bi joj priao, zagrlio je kao prije
pedeset godina, i njeno joj apnuo: I mi emo na onaj svijet k'o
Omanovii. A Omanovii su bili stari brani par s donjeg kata koji je
prethodne zime ubila etnika granata dok su sluali vijesti na radiju. Stara
bi ga pogledala i njeno odgurnula od sebe kao to se ve odguruju
mukarci kad iznose udne ljubavne ponude.
Osmi put konvoj je proao. Grad je ostao negdje iza leda, uasno
nedohvadjiv, a ispred Juriia otvarala se slika neopkolje-nog svijeta. Stari
i stara su utjeli i gledali u prazno, ker je unuku pokazivala hrast i
govorila to je hrast, jelu i govorila to je jela, kravu i govorila to je
krava, more i govorilato je more. Mali je spljotenim nosom pravio
krugove po staklu. U Splitu mu je rekla ovo je Split, i on je pitao a
gdje je Sarajevo. Stari je tad prvi put progovorio: Sarajevo je tamo gdje je
i bilo, ali nas vie nema! Stara je opet poela plakati, a ker je ispustila
torbe i bijesno se izderala na njega. Mali ih je zbunjeno pogledao i zatraio
sladoled.
Raspakirane stvari uglavnom nisu nita vrijedile, barem nisu
vrijedile sve one sitnice. Juriii su ih poredali na podu sobe i
zbunjeno se pitali zato su sve to ponijeli. Ve sutra su se sjetili i to
su sve zaboravili. Gluposti koje su ostavili u Sarajevu bile su zlata
I vrijedne, za razliku od gluposti koje su nosili sa sobom. No nije se
imao tko vratiti po njih. Poznati svijet izmaknuo se i tu pomoi
i nije bilo, barem ne za one koji e ga se sjeati.
Pria o Juriiima zapravo je sretna pria. Svi su ivi i nije im
se dogodilo nita neobino, ak nita to bi se moglo iskoristiti
kao poanta. Vrijedno ju je zabiljeiti samo zbog onih buenja u
nepoznatoj hotelskoj sobi koja te navedu na bri povratak doma,
u jedini tvoj svijet. S mirom plati hotelski raun i otii do bara
na jo jednu kavu. Razmijeni dvije-tri rijei s konobarom i onda
polako... Ti nisi jedan od onih koje do u beskraj, s jednog kraja
grada na drugi, na nekoliko koraka odstojanja prati mali uti pas.
Uzaludno je vratiti se i pokuati pomilovati ga jer tada bjei. I
uvijek se vraa im hoda nastavi dalje.

Slijepac
Prava svaa nastupila je tek kada je Zoran negdje u susjedstvu uspio
pronai vagu. Postavljena je na sredini velikog trpezarijskog stola, uz elo
i zaelje dvije su stolice, za Dianu i za djeaka, a u kutu sobe ogromna je
gomila nabacanih stvari: koulje, demperi, cipele, torbe, knjige, kazete,
ukrasne figurice, vree za spavanje, hokejaka kaciga, walkman, palica za
bejzbol, ispuhana nogometna lopta, fotomonografija zenike eljezare,
torbica sa minkom, kaputi, skijaka jakna, baterijska svjetiljka, studijski
mikrofon, dvije budilice, vojniki pribori za jelo, stripovi, kutija s
obiteljskim fotografijama, eljevi, sunane naoale, runici obini i oni za
plau, drvena kutijica za nakit, crvena maketa ferrarija, sedam olovnih
vojnika, torbica s dokumentima...
Ispred Diane veliki je bijeli papir i olovka, djeak kao pred kontrolni iz
matematike oznojene dlanove hladi na furniru stola. Zoran podeava vagu.
Diana,

pii enski debeli demper pola kilograma. Travnika hronika

i Put Alije Djerzeleza isto pola kilograma, muki kaput pet kilograma,
rjenik engleskog jezika tri i pol kilograma, sedam djejih potkoulja
dvadeset pet dekagrama.
Tri sata kasnije vaganje je gotovo, djeak i dalje nepomino sjedi, Diana
zbraja. Sputa olovku na papir, uti nekoliko sekundi i uzdahne:
Stotinu sedamnaest kilograma i dvjesto pedeset grama.
Zoran uzima svoje stare traperice i baca ih u drugi kut sobe,

posegne za olovnim vojnicima, i tada djeak drekne, Zoran se

trgne kao da je dodirnuo vreli tednjak, a onda se mai vrea za
spavanje.
E, to ne diraj, ta zna ta nas tamo eka!
eno boja, pa ne idemo tamo da bi' spavali u vreama.
Jok, doekat e nas u Carringtonovoj vili i posadit' na Clintonove krevete. Moju i djetetovu vreu ne diraj, a ti, ako hoe, smrzavaj
se.
Zoran sjeda na slobodnu stolicu, iri ruke pa dlanove sputa na koljena.
Gomili prilazi Diana, lijevom rukom uzima Travniku hroniku, desnom
Bibliju.

Odaberi!
Zoran ustaje, bijesno joj otima knjige, djeak poinje plakati,

rui stolicu i zatvara se u kupaonicu. Zapoinje dreka u kojoj je teko

razabrati rijei, svaa se vie ne tie stvari i njihove teine, sijevaju
prigovori za sve rune poglede i sve pizdarije koje su jedno drugome
uinili u posljednjih pet godina. Negdje pred jutro, onako promukli i
oznojeni, smiruju se i poinju mehanikim pokretima i s tupou u
pogledima odbacivati dempere, knjige i koulje. Djeak ne izlazi iz
kupaonice. Sjete ga se tek kada ponovo vau stvari. Zoran ga nalazi kako
spava na ploicama. Uzima ga u naruje i njeno odnosi do kreveta. Bez
rijei trpaju stvari u torbe i jo jednom provjeravaju. ezdeset i est
kilograma, taman koliko smiju ponijeti. Potpuno se razdanilo kada su
konano otili spavati. Na gomilu odbaenih stvari nisu se niti osvrnuli.
Iz kue je prvi iziao djeak. Dvije torbe u rukama i hokejaka kaciga koja
mu kao kaubojski eir visi niz leda. Za njim Zoran i Diana s koferima.
Ona je gazdi vratila klju.
Stan je oien, mi idemo, u dnevnome boravku su neke
stvari pa, ako vam neto treba, uzmite. Ostalo moete baciti.

Ljudi su je nijemo gledali. Gazda je mlitavo pruio desnicu, L Diana jo

mlitavije odgovorila.
Na autobusnom kolodvoru, sasvim izdvojen i nekako skriven, stajao je
autobus koji prevozi izbjegle Bosance do Bekog aerodroma. Osoblje
amerike ambasade proziva ih i popisuje. Rodbina i prijatelji stoje sa
strane i plau. Plavokosi mladi jakog stranog naglaska slubeno ponavlja
da se oni koji putuju ne mijeaju s onima koji ostaju. Trojica mladia smiju
se i domahuju djevojci koja im odgovara starakim tapom. Jedan vie:
Ne plaite ljudi, Amerika je velika zemlja! Svi se nasmiju, a on,
obradovan reakcijom, nastavlja ponavljati svoju parolu.
Iz taksija izlazi stara Muslimanka s maramom na glavi, pa djevojka koja
pod ruku hvata mukarca s povezima na oba oka i crnim naoalama preko
njih. Njegovi nespretni pokreti kazuju da je rije o skoranjem slijepcu.
Prilaze mu dvojica ogromnih tipova, grle ga i ljube u oba obraza. Rairi se
apat kako je slijepac posljednji zapovjednik jednog ubijenog bosanskog
grada. Grupa se razmie i otvara prolaz slijepcu i njegovoj prijateljici;
mimo Amerikanaca prilaze grupi za odlazak. Slijepac neto govori, smije
se ustima, rukuje se i ritualno dvaput ljubi.
Nakon vie puta objavljenih pozdrava tuga je prela u dosadu, ostajui i

odlazei poeli su razmjenjivati gotovo kurtoazne osmijehe, a parola je,

opet iz zezanja, zapjevao: Prokleta je Amerika i zlato to sja, ta meni
vrijedi tvoja slika kada oca nemam ja... Reakcija je, meutim, izostala.
Napokon se pojavio voza, mahnuo je Amerikancima i ovi su poeli s
prozivkom. Jedan po jedan Bosanac ulazio je u autobus, sjedao na
propisano mjesto i pogledom se vraao onima koji su ga ispraali.
Svakome bi tada padalo na pamet to sve nije rekao, pa bi iza stakla poeo
micati usnama, praviti grimase, nijemo se dovikivati. Kad su svi putnici
bili unutra voza je pokrenuo motor i iziao. Odgegao se prema kolodvoru
kao da ni ne namjerava voziti.
Vratio se za petnaestak minuta, rukovao se sa svakim Amerikancem, uao
u autobus, zauo se prde hidraulike, vrata su se zatvorila, putnici su u
pola rijei prestali micati usnama, autobus se pokrenuo, preostali su
mahali, a kada ih je zaobiao svi su se osvrnuli. Djevojka je pomicala
slijepca i on se kao mehaniki lutak okretao za ostalima i mahao prema
nevidljivom zvuku motora, zvuku koji je vonjao na naftu i na neke davne
ribarske brodice.
Skupina se utke razilazila, samo je neki starac s francuzicom na glavi ivo
komentirao:
Bog

me ubio ako ja ovo razumijem. Mejra je iz Sarajeva ponijela

dvadeset i dvije kile stvari, i sad je u Ameriku smjela ponijeti opet
dvadeset i dvije, ali je u one dvadeset i dvije jutros bilo pedeset. Ako je i iz
Amerike potjera, opet e morat' polovit'. Na koncu joj nee ostati nita, ali
e i to biti teko dvadeset i dvije kile. Eto doklen to ide.
Zvono
Billie Holiday je puno pila i predugo ivjela u dimu, pa je izgledala onako
nesretno i ispijeno. Pjevala je kao to bi pjevala tuga, i to se ljudima
svialo. Kasnije su se poele raati djevojke s njezinim likom, crne i
bijele, jednako ispijene, trone i ranjive, iz ijih se plua nije irio jazz, ali
su im ui jednako prisno upijale taj zvuk. On ih je troio onako kako su
one troile alkohol, a u nekim sivim haustorima, negdje pred jutro, same i
tune, povraale su ga u tekim, teturavim sinkopama boogieja. Izmeu
njih i Billie bila je samo ta razlika to je njezina tuga bila izvorna, a
njihova izvedena. Pjevaica jazza stvorila je ono to je fiziologija
izbacivala iz naih djevojaka.

Zvono je bila birtija iz nekog austrougarskog podruma, nadsvodeno s

tisuu lukova i razlomljeno kao slovo L. Zvuk zahrdalih truba prelamao se
po sredini. Bio je to jazz odreen arhitekturom i nisu ga mogli popraviti ni
snani zvunici, ni njihov raspored, ni gazdin trud da sputanjem i
podizanjem basova te utiavanjem i pojaavanjem svima stvori isti dojam.
U Zvonu si dobivao dojam da dva razliita kraja birtije uvijek sluaju
drugu glazbu. Jedni su prazno gledali pred sebe, opijeni prejakim zvukom,
pivom i heroinskim zjenicama, a drugi su se veselo smijali, izvan svakog
tona i izvan osjeaja.
ovjek za ankom zvao se Sem. Barem dok je prao ae, toio pie i blago
se osmjehivao gostima. Inae se zvao Semezdin. No to ime trajalo je
predugo i trailo je mnogo due i dublje poglede nego to ih je ovjek u
Zvonu sebi mogao dopustiti. Gazda se zvao Vedran. Crni, brkati i
neobrijani Meksikanac koji je uza se uvijek imao drugu djevojku. Svakoj
je iznova objanjavao da je ba ovaj najbolji od svih ivota, pogotovu ako
ga provodi uz sound Zvona, uz taj truli jazz koji je, kada ti se pomijea s
pivom, treperenjem trave u pluima i zvukom s minareta, nain da iskoi
iz stvarnosti, da lebdi nad vlanim sarajevskim ulicama i nad utom i
blatnjavom Miljackom. Vedran se djevojkama udvarao govorei im o
stvarima u koje nije vjerovao niti je od njih oekivao da vjeruju, ali bi
happening redovito zavravao dugim i vlanim poljupcem. Svi pogledi
lijepili su se za taj spoj, mada on nikada nije donosio nita novo. Sem bi
se, naravno, jo jednom osmjehnuo, svjestan da Vedrani budu i prou, a
ankeri uvijek ostaju.
Negdje pred jutro, u vrijeme kada su svi ve popili sve i kada
anker apotekarski tono mjeri nivo u svakoj boci, neka bi djevojka sjedila
za ankom, cijedila espresso i raupanom kosom
pokazivala da zapravo plae. Posljednji gosti oblaili su kapute,
Vedran je ve otiao, a Sem je krajikom oka lovio nekog tko bi s
ga odvezao doma.
Djevojka koja plae zlaila je produetak iluzije. No kako je ve prijeena
granica tolerancije i kako su svi preispunjeni jaz-zom, mogli su je samo
prezirati, ako ih ve nije nervirala. Ona je bila ono vano upozorenje da ne
treba prijei granicu, da se valja zaputiti u stvarnost, izai iz zanosnog
svijeta omame i vratiti se dosadnom, a zapravo jedinom moguem
dnevnom ritmu. Prihvatiti njezine suze znailo bi isto to i postati
narkoman, odlijepiti se i poletjeti tamo gdje ive oni koji misle da iluzija
moe postati ivotnim modelom. Billie Holidav je sasvim O.K. sve dok ne

postane jedinim izborom.

I zato nam valja poi doma, u maglu, snijeg i toplinu kreveta.
Jednoga dana stvarnost je provalila u Zvono. Gosti su spakirali
svoje studentske torbe i otili u mjesta gdje su roeni. Nadali su se da e
tamo lake preivjeti. Doboj, Tesli, Banja Luka, Mostar, apljina...
Vedran je s prozora svoga stana gledao kiklopovsku cijev tenka kako bulji
ravno u njega. Uplaio se, uzeo pod ruku djevojku za taj dan i pobjegao u
mirniji dio grada. Ploe, kazete i gramofon su izgorjeli. Jazz plamti kao i
narodnjaci, punk, kao Doorsi uostalom. Naselio se u neki naputeni
podrum, u# jednu jedinu djevojku koja mu je kao vrabac, kao Edith Piaf,
drhtala u naruju dok su uokolo padale granate.
Zvono su opljakali lokalni razbojnici u maskirnim uniformama, drveni
ank naloile su komije u vrijeme prvih hladnih dana, birtija se pretvorila
u goli podrum lien svake iluzije. Sem je nekim stranim novinarima
jednom pokazao to mjesto, tu hladnu i uplju rupu. Ovi su se zgledali, ne
vjerujui, vjerojatno, da je tu nekada bio jazz club. Uostalom, to ti
nesretni, gladni i siroti Bosanci mogu znati o jazzu, o zastakljenim
potkrovljima Man-hattana u kojima netko sam u tamnoj boji alkohola
utapa tugu. Izmeu ostalog i zato to je Billie Holidav ve odavno mrtva.

Pismo
Strah me je i pomisliti gdje sam se zapravo zatekao. U gradu koji je, kao i
svi drugi gradovi, pun boja, znakova i putokaza koji precizno poput
metronoma odreuju svakom njegovo mjesto i njegov smisao. Stotinjak
kilometara od kraja svijeta, tu ljudi planiraju svoju budunost, usteri
zakivaju zimske potplate, krojai iju odijela koja e od prilike do prilike
trajati cijeli ivot, pisci zapoinju trotomne obiteljske sage koje e pisati
deset godina. ivot pravilno pulsira, uz sitne prevare i odgode, kao igra sa
ekovima i kreditnim karticama; ljudi traju u zatvorenim krugovima,
titraju kao neonska reklama, ritualno ive svoj vijek, od uterusa pa do
groba, daleki od svake apokalipse. Ustvari, ive ono to sam ivio i sam
prije nego to je rat u mom gradu razglobio sve stvari i poremetio svaki
ritam. Prije no to me je strah natjerao da se odreknem svih obzira i dam se
u bijeg. Sve moje ostalo je iza da barem u sjeanju mjeri cijenu straha. I
dom, i knjige, hladnjak, video, namjetaj, osjeaj da moram tedjeti za

neko sutra... Danas novac mogu troiti slobodnije nego ikad jer znam da je
nedovoljan da u novom gradu kupim neto bitno. Mikrovalnu penicu
barem. No dok god ga imam hranim se po skupim restoranima, ostavljam
za sobom tringelt, ne brojim sitne novanice. Osjeamse kao redovnik bez
iega svoga, a ipak bogat za mogunost izbora. Ve sljedeeg trenutka
mogu biti negdje drugdje; napokon, mogu biti i nigdje, u svijetu
prostodunih snova, vjere ili fatalizma. Svejedno mi je.
Cesto mi u ruke dolaze pisma naslovljena na nekog drugog. Ljudi misle da
jo uvijek imam neku vezu s onim tamo gradom, donose mi ih i mole me
da ih prvom prilikom poaljem. Do grada koji sam napustio vie ne idu
potari niti golubovi listonoe; postoje samo tajne i nepouzdane veze, a ja
bih trebao biti jedna od njih. Prije izvjesnog vremena na ruke mi je
predano pismo za ovjeka koji je ve bio mrtav. Ubilo ga dok je stajao na
vratima i puio. Tako su barem javili.
Donositelju nisam htio rei istinu jer ni on sam vjerojatno ne bi znao to
uiniti s takvom istinom. Pismo sam strpao u ladicu, e nadajui se da e u
njoj nestati. Svaki put kada bih je otvorio, radi sasvim drugih stvari, ono bi
mi se zamrsilo meu prste. I kada je jo jedna smrt postala tek dio
povijesnog pamenja i kada vie nije bilo tuge koja bi je pratila, odluio
sam otvoriti pismo. U njemu je bio meni sasvim nepoznat ovjek, stranog
imena i prezimena, i kako me se nije osobno ticao, doivio sam njegov
tekst tek kao literarnu injenicu, daleku od svake zbilje i tek malo bliu
sjeanjima.
Dragi prijatelju, g
otiao sam bez pozdrava jer se u tom trenutku moglo jedino tako otii. Ovo
ti piem da ne bi ostala praznina meu nama ili da ne pomisli kako se
iznenada neto dogodilo to bi remetilo na odnos. Nikada ti odlazak
nisam spominjao jer bi to bilo nepristojno. Vjerovao sam kako e
pomisliti da svoj ivot smatram vrednijim od tvog, da sam dragocjeniji
primjerak ljudske vrste ili barem onaj to e spas nai na Morrilonovoj
arci. Otiao sam jer sam se plaio i jer sam naao tu prokletu mogunost
izbora. To je gola i banalna istina koju ti kaem odmah na poetku. Nisam
se doao pozdraviti jer niti za to nisam imao hrabrosti.
U grad od kojeg sam se razlikovao i po boji koe doao sam prije petnaest
godina. To ve zna. Bio sam jedan iz kolonije nesvrstanih studenata
koji su u Sarajevo dolazili kao na kapije bijelog svijeta, onog koji je
diktirao pravila igre i odreivao snove o Eldoradu. Taj grad nije bio Pariz,

London ili New York; bio je manje sjajan od naih snova, ali je u osnovi
bio neka vrsta Disnevlanda, mjesta na kojem mievi, psi, make, patke i
konji sudjeluju u istoj prii. Crnac je od bijelaca bivao doekivan bez
previe mrnje i previe ljubavi. Tek kada bi se napili i posvaali, aa i ja,
on bi mi opsovao majku crnaku. Ba majku crnaku, mada ga se ona
inae nije posebno ticala. U drugim gradovima mi, recimo, nikada nisu
psovali majku crnaku, ali nisu sa mnom ni pili pivo iz iste boce. Ta
psovka je, u drugoj varijanti, upuivana i onima koji nisu bili crni. Srbima,
Hrvatima, niskim ljudima, visokim i debelim, grbavim, epavim,
iptarima, vjernicima (njima su s najveim zadovoljstvom psovali Boga),
slastiarima, pekarima, vojnicima... Bile su to grube psovke koje su se
uvijek ticale neega oiglednog, onoga to se na nekome najprije vidi kao
njegova mana, a nije moglo ni biti mana, nego samo osobina. Uinak
psovke trajao je kratko i na nju se svatko tko je due boravio u Sarajevu
lako navikavao. Ili se ne bi naviknuo nikad. Ako ne bi shvatio da psovka
znai: ja vidim da si ti takav i takav, ali mi to zapravo ne smeta. Mada e
to uvijek biti upotrijebljeno protiv tebe. Nisam ba uivao u sarajevskim
psovkama, ali sam moda zbog njih ostao cijeli ivot (jer jo uvijek ne
znam je li ovo poslije ivot) u tom gradu.
Otpoetka mi je bilo jasno da topovska mrnja s brda nije nastala iz
sarajevske psovke. Niti iz bilo ega drugog to sam u Bosni poznavao.
Mrnja koju sam upoznao bila je odve individualna, a da bi se iz nje
rodilo kolektivno zlo. Bosanci su mrzili dugo, ustrajno i s merakom, ali
sasvim dezorganizirano. Morao je netko doi s topovima, tenkovima i
avionima da organizira tu mrnju. Onaj to je povlaio uzicu minobacaa,
osjeao sam to, povlaio ju je da ubije nekog sebi bliskog, nekog koga je
preesto psovao, a s kim bi svoje nesporazume vjerojatno rijeio u nekoj
kavanskoj tui. akama ili noem. j t. Ubijanje po Bosni, ovo ratno,
djelovalo mi je kao tehnologija, urednost daleka od onog to sam
poznavao. U toj zemlji kamenovi jesu ledom prikovani uz zemlju, a psi
puteni s lanaca, ali te nikada, osim danas, nisu napadali svi psi. Uvijek
samo jedan. Da bi te napali svi, trebalo je neto vie, neto to podsjea na
sistem, dravni ili pakleni, neto to e zloin ideoloki obraditi i obraniti s
tisuu praznih pria, ukljuujui i onu o odvezanim psima i zavezanim
kamenovima.
U poetku smo vjerovali kako se od Zla treba na svaki nain razlikovati.
Tu sam bio privilegiran zbog boje koe. Da su tih dana mogli odluivati,
svi bi Sarajlije postali crni. Komije su pazili jedni na druge, zajedno se

hranili, posuivali posljednju aku rie. Vjerovali su da ih dobro

iskupljuje, da e i svijet i Bog vidjeti kakvi su oni i da e ih osloboditi
patnje. Otkako je poeo rat u Sarajevu nisam sreo ateista. Oni koji su
poznavali ritual odlazili su u crkve i damije, a oni koji nisu stvarali su
vlastiti sistem znakova kojima su pokazivali odanost viem principu ili
Bogu. Svak je u depu nosio amajliju koja ga je provlaila izmeu granata,
svak je pri buenju postajao svjestan kako je sitan i neznatan u kozmosu i
kako mu se i tog dana valja pribiti uz druge. Da bude vei i tako nade spas.
Drukiji su bili samo pljakai. U Sarajevu su u poetku postojale samo
dvije vrste ljudi metafiziari i pljakai. Ovi drugi vjerovali su u
konkretnu budunost, dok smo mi vjerovali u obeanu budunost. Onu
koju smo obeali sami sebi nakon to smo ustanovili kako se razlikujemo
od ubojica. Svaka nova smrt bila je nova nada u trpljenju, vjera da e uas
biti zaustavljen barem zato to je prekoraio granice dobrog ukusa. Nitko
nije mogao pomisliti da e nakon Mitterandovog dolaska sve biti jednako
loe. On je vidio, a samim tim je i znao. A onaj tko zna uinit e nam
dobro. Kad je otiao, pljakai su samo digli cijene, a etnici su spalili
Vijenicu i u njoj sve zapisano znanje. Bio je to znak da istina ipak ne
vrijedi.
Sjea se oaja koji je tad nastupio. Najprije se govorilo kako e Srbi
osvojiti grad, potom kako e nas sve pobiti, a kada smo shvatili da se nee
dogoditi ni jedno ni drugo shvatili smo da moramo biti drukiji. Bijeli
svijet postao je predmetom mrnje, od Boga se neto oekivalo tek po
navici (ili ipak iz straha da se ne dogodi najgore), a medu ljudima se
stisnuo sibirski led. Komija je sad mogao umrijeti od gladi; nije nas se
vie ticao. Namrgoeni ljudi vukli su za sobom kanistere s vodom, sjekli
drva po parkovima i traili novu mogunost izbora. Strani izvjestitelji
progovorili su o stoljetnoj mrnji i nerazumljivim plemenskim
sukobima, a Bosanci su ih sa sve manje volje pokuavali uvjeriti kako nisu
u pravu. Rat Muslimana i Hrvata znaio je kraj njenog ratovanja, kraj
dobrih ljudi. Jedni su o drugima poeli govoriti ono to su ve o svima
govorili etnici. Povjerovali su da e se spasiti ako budu inili to i oni, da
e im i svijet i Bog tada pruiti mogunost opstanka. Ako nije bilo
prihvaeno njihovo Dobro, tada e biti prihvaeno njihovo Zlo.
Svakoga dana situacija je sve vie potvrivala La o bosanskoj mrnji, la
o toj zemlji ledenog nepodnoenja. No kako nitko nije nita uinio za
Istinu, ona je prestala funkcionirati kao argument. Ako budete jednom
pisali nekakvu povijest, ne vjerujem da e ona biti i spomenuta. ak ni kao

fusnota. Istina e biti uvredljiva, ako je netko i izgovori, kako za Srbe, tako
i za Hrvate i Muslimane. Prvi su potaknuli i uinili zloin, a drugi su u
svojoj muci povjerovali da su ovi u pravu, da treba misliti kao oni i initi
to i oni. Sve to se dalje bude dogaalo bit e samo refleks te katarze u
zlu, ali nee imati nikakve veze s onim to su Bosna i Sarajevo bili. Ili
barem s onim kako sam ih ja doivio.
Ne govorim ti ovo da bih se pravdao, govorim ti tek da zna kakav
odlazim i kakav u sutra biti. Osim toga, tamo gdje idem nitko me, kao
crnca, nee pitati za moju priu o Bosni, a ja je nekome moram rei. Tko
bi osim tebe i ae uope i povjerovao da sam ikada u ivotu bio u
Sarajevu.
Kada se Morrilonova arka digla iznad Bosne, gledao sam tu zemlju kroz
prozor dok god nije nestala. Iz zraka se ini kako se nita nije dogodilo.
Mee, njive i sela izgledaju isto. ak se ni spaljene kue ne vide. ini mi
se da sam vidio i stogove sijena. S visina, iz aneoske perspektive, dobro
se vidi to je Bosna nekada bila. Njeno kao psovka utopila se u
bljetavom moru. Sunce je urednost daleka od onog to sam poznavao. U
toj zemlji kamenovi jesu ledom prikovani uz zemlju, a psi puteni s lanaca,
ali te nikada, osim danas, nisu napadali svi psi. Uvijek samo jedan. Da bi
te napali svi, trebalo je neto vie, neto to podsjea na sistem, dravni ili
pakleni, neto to e zloin ideoloki obraditi i obraniti s tisuu praznih
pria, ukljuujui i onu o odvezanim psima i zavezanim kamenovima.
U poetku smo vjerovali kako se od Zla treba na svaki nain razlikovati.
Tu sam bio privilegiran zbog boje koe. Da su tih dana mogli odluivati,
svi bi Sarajlije postali crni. Komije su pazili jedni na druge, zajedno se
hranili, posuivali posljednju aku rie. Vjerovali su da ih dobro
iskupljuje, da e i svijet i Bog vidjeti kakvi su oni i da e ih osloboditi
patnje. Otkako je poeo rat u Sarajevu nisam sreo ateista. Oni koji su
poznavali ritual odlazili su u crkve i damije, a oni koji nisu stvarali su
vlastiti sistem znakova kojima su pokazivali odanost viem principu ili
Bogu. Svak je u depu nosio amajliju koja ga je provlaila izmeu granata,
svak je pri buenju postajao svjestan kako je sitan i neznatan u kozmosu i
kako mu se i tog dana valja pribiti uz druge. Da bude vei i tako nae spas.
Drukiji su bili samo pljakai. U Sarajevu su u poetku postojale samo
dvije vrste ljudi metafiziari i pljakai. Ovi drugi vjerovali su u
konkretnu budunost, dok smo mi vjerovali u obeanu budunost. Onu
koju smo obeali sami sebi nakon to smo ustanovili kako se razlikujemo
od ubojica. Svaka nova smrt bila je nova nada u trpljenju, vjera da e uas

biti zaustavljen barem zato to je prekoraio granice dobrog ukusa. Nitko

nije mogao pomisliti da e nakon Mitterandovog dolaska sve biti jednako
loe. On je vidio, a samim tim je i znao. A onaj tko zna uinit e nam
dobro. Kad je otiao, pljakai su samo digli cijene, a etnici su spalili
Vijenicu i u njoj sve zapisano znanje. Bio je to znak da istina ipak ne
vrijedi.
Sjea se oaja koji je tad nastupio. Najprije se govorilo kako e Srbi
osvojiti grad, potom kako e nas sve pobiti, a kada smo shvatili da se nee
dogoditi ni jedno ni drugo shvatili smo da moramo biti drukiji. Bijeli
svijet postao je predmetom mrnje, od Boga se neto oekivalo tek po
navici (ili ipak iz straha da se ne dogodi najgore) , a meu ljudima se
stisnuo sibirski led. Komija je sad mogao umrijeti od gladi; nije nas se
vie ticao. Namrgoeni ljudi vukli su za sobom kanistere s vodom, sjekli
drva po parkovima i traili novu mogunost izbora. Strani izvjestitelji
progovorili su o stoljetnoj mrnji i nerazumljivim plemenskim
sukobima, a Bosanci su ih sa sve manje volje pokuavali uvjeriti kako nisu
u pravu. Rat Muslimana i Hrvata znaio je kraj njenog ratovanja, kraj
dobrih ljudi. Jedni su o drugima poeli govoriti ono to su ve o svima
govorili etnici. Povjerovali su da e se spasiti ako budu inili to i oni, da
e im i svijet i Bog tada pruiti mogunost opstanka. Ako nije bilo
prihvaeno njihovo Dobro, tada e biti prihvaeno njihovo Zlo.
Svakoga dana situacija je sve vie potvrivala La o bosanskoj mrnji, la
o toj zemlji ledenog nepodnoenja. No kako nitko nije nita uinio za
Istinu, ona je prestala funkcionirati kao argument. Ako budete jednom
pisali nekakvu povijest, ne vjerujem da e ona biti i spomenuta. ak ni kao
fusnota. Istina e biti uvredljiva, ako je netko i izgovori, kako za Srbe, tako
i za Hrvate i Muslimane. Prvi su potaknuli i uinili zloin, a drugi su u
svojoj muci povjerovali da su ovi u pravu, da treba misliti kao oni i initi
to i oni. Sve to se dalje bude dogaalo bit e samo refleks te katarze u
zlu, ali nee imati nikakve veze s onim to su Bosna i Sarajevo bili. Ili
barem s onim kako sam ih ja doivio.
Ne govorim ti ovo da bih se pravdao, govorim ti tek da zna kakav
odlazim i kakav u sutra biti. Osim toga, tamo gdje idem nitko me, kao
crnca, nee pitati za moju priu o Bosni, a ja je nekome moram rei. Tko
bi osim tebe i ae uope i povjerovao da sam ikada u ivotu bio u
Sarajevu.
Kada se Morrilonova arka digla iznad Bosne, gledao sam tu zemlju kroz
prozor dok god nije nestala. Iz zraka se ini kako se nita nije dogodilo.

Mee, njive i sela izgledaju isto. ak se ni spaljene kue ne vide. ini mi

se da sam vidio i stogove sijena. S visina, iz aneoske perspektive, dobro
se vidi to je Bosna nekada bila. Njeno kao psovka utopila se u
bljetavom moru. Sunce je u njemu do bola irilo zjenice i nisam vie
mogao gledati. Sjeam
se, jednom davno, za prvog proljetnog dana, gazda je na Baariji
zatvorio radnju i stavio natpis: Zatvoreno zbog sunca. Tko bi i
radio prvog proljetnog dana.
TvojM. L't

Saksofonist
Povjerovao sam patetici tog pisma. Moda zato to e mi njegov autor
ostati nepoznat. Pisma su vjerojatno i posljednji put kojim se o svemu
tome nekome neto moe rei. Sve drugo to je napisano samo je pokuaj
stvaranja okvira za neku novu stvarnost ili iznalaenje mogunosti da se
to bezbolnije podijeli ivot. Na onaj koji se dogodio i vrijedi ga zaboraviti
i onaj koji dolazi, u kojem bi ovjek, kao u svakoj bajci, trebao ivjeti
sretan i zadovoljan sve do svoje smrti.
O kako sam samo bio velik kada sam saksofonistu pred nosom pokupio
ensku. Poznavali smo se povrno, ugledao sam je u kavani Beograd, sjedi
sama valjda nekoga eka, priao sam, sjeo, gledao je mazno, prodavao
budzato plavooke poglede, govorio besmislene, a pametne rijei, ljubio je
na razdaljinu i postao njezin mladi. Trom i debeljukast, lien svake
filmske privlanosti, ostavio sam ga pustog, onako visokog, ispijenog i
naoitog, istina, malo nesigurnog u komunikaciji, utljivog uvijek, osim
kada ima saksofon u rukama. Rasturao je po sarajevskim klubovima,
obarao curice s nogu, bio tiha enja dobrih udavaa, ali je, eto, rijei
odve cijenio, ili ih se plaio, te nije stizao na pravi nain i u prave ui
apnuti neto o svojoj veliini.
Ona i ja smo zaljubljeno etali korzom, pristojno bih ga pozdravljao, on je
odgovarao uljudno, a njoj je uvijek bilo malo neugodno. Zahtijevala je da
izbjegavamo te ulice i ta mjesta, da se zavlaimo negdje gdje njega nema.
Pristajao sam, pun gordosti i razumijevanja, o njemu govorio uvijek lijepo,
ali ne bez ironije i prigovora na dikciju. Da ne bih bio uhvaen u
ljubomori, priznavao sam kako duboko patim to ne znam svirati saksofon.
U tekim i mutnim vremenima postavljao sam se vrsto. Moje su rijei

pogaale kao meci snajperista, govorio sam joj, bez zrnca sumnje, o ljepoti
rtvovanja, o golorukom juriu na etnike jo prije nego to su se ovi i
pojavili. Htio sam biti veliki, ne samo u odnosu na predratni big bang,
nego i u odnosu na njega, na njegov saksofon, koji je, eto, u vremenima
partijskih sjednica i jasno izgovorenih, a ipak dalekih prijetnji postao
manje vaan. Saksofonista sam pobijedio na samome poetku, ali sam
imao potrebu pobjeivati ga svaki dan. Govorio sam joj o upoznavanju s
predsjednikom drave, aptao na uho informacije koje e postati javne tek
za sedam dana, a sve da bih njega i njegov srebrni zvuk uinio to manjim
i neznatnijim.
Rat sam doekao prezirui taj saksofon. Tip je ipak bio Srbin i moglo se
oekivati da e, kada doe za to as, nestati iz grada i pojaviti se na
Palama, sa saksofonom ili bez njega, i time potvrditi kako je njezin izbor
bio pravi i kako pozitivci u ovome filmu ne moraju biti ljepotani niti
negativci imaju izgledati kao gadovi. No on nije odlazio. Viao sam ga u
gradu, onako izvijenog i utljivog, pozdravljao ga s jo veom srdanou
jer, zaboga, valjalo je pokazati kako zna i u najcrnjim vremenima biti
razborit i razlikovati one koji pucaju od onih koji sviraju.
A onda je dolo petnaestak najcrnjih i najeih dana kada od silnih
granata nisam promaljao nos iz podruma. Na koncu sam izaao, ali njega
vie nije bilo vani. Prestao sam vremenom i misliti na srebrnog sviraa,
valjda zato to je ona otila iz grada, i postao sam samome sebi najvaniji.
I dalje sam, naravno, kada nije pucalo, glasno govorio, grmio glasom
pravednika i pozivao sve da ine to i ja. Lajao sam, u dui prepun straha,
pitajui se sluaju li oni gore, ne bogovi nego oni za topovima, ovo to ja
brbljam. I, ako sluaju, hoe li im jednoga dana dosaditi, hoe li me
naciljati i smaknuti u pola rijei.
I kada je strah postao prevelik, a moje tirade vie nije imao tko da slua,
odluio sam klisnuti. Nestati iz grada, koji vie nije izgledao onako kao
kad sam u kavani Beograd obljubio svoju ve bivu djevojku. Odletio sam
van s tisuu opravdanja na usnama i jo vie objanjenja u glavi, stigao u
mirni i tihi svijet, medu nove djevojke i njihove saksofoniste, da ponem
priu ispoetka.
Nakon nekog vremena doao sam do sarajevskih novina i na
pretposljednjoj, nebeskoj stranici proitao da se moj saksofonist, branei
grad, preselio na onaj svijet. Nije ni udo da je stradao, onako visok i

mekih prstiju nije bio za puku. Za razliku od mene koji sam svijet uvjerio
u svoju vanost, a kaiprst mi je debeo, ruan i nakrivljen, kao na reklami
za mitraljez. No ja sam znao govoriti, a saksofonist, eto, nije. Nita mu
vie ne moe pomoi, izgubio je dvije bitke u svome ivotu, onu za ensko
srce i onu za ivot. Uvijek je, tako ispada, osjeao vie i bolje, bio jai i
tvrdi, ali to nije znao rei.
Saksofonisti ne piu povijest, oni sviraju. Neizgovorene rijei ine tiinu u
ijoj blagosti, nakon blebetanja i ratova, preivjeli u dobru i zlu mirno
spavaju.

Biblioteka
Iznad glave zauje zviduk, pa prou dvije-tri sekunde napetosti, a onda
se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se
uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup praine koji se pretvara
u dim i u vatru. eka jo nekoliko trenutaka da prepozna o kakvom se
stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rije je o zapaljenom domu neke
sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori neije lijepo
ureeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i
ustrajno, to se zapalio dom bogatog arijskog gazde, pun starinskog
masivnog namjetaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan
kao kosa Farrah Fawcett, i jo bre nestane putajui da vjetar raznosi
pepelne listie nad gradom, ti zna da je upravo izgorjela neija kuna
biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio
puno tih velikih razigranih buktinja, pomilja da je Sarajevo lealo na
knjigama. Ako i nije, eli da kae da je tako dok prstima dodiruje svoje,
jo nezapaljene.
U svakoj privatnoj biblioteci najvie je neproitanih knjiga, onih koje si
kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato to su te
svojim mirisom privlaile. Takvu knjigu dodiruje esto prvih dana nakon
kupovine, otvara je, proita dva-tri reda i vraa je natrag. Nakon nekog
vremena zaboravlja je, ili je iz daljine pogledava s blagim gaenjem.
esto si poelio odnijeti je u najbliu javnu biblioteku, pokloniti je
nekome, rijeiti je se na bilo koji nain, ali nikada nisi imao naina to
uiniti. Ona je ostajala kao udna potvrda tvoje sklonosti gomilanju
nepotrebnih stvari, koja e se u jednom bolnom, vatrenom trenutku
pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neproitane knjige

opteretit e te dok se bude opratao od njih. Gotovo e razumjeti veselje

vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vraao od djetinjstva. One su te podsjeale
na doba kada jo nisi nauio preskakati stranice i itati iz gornjeg lijevog u
donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno proitao u
ivotu. Sve dobre djeje prie imale su tuan kraj iz kojeg nisi mogao nita
nauiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje vanija od
stvarnosti. U filmu Mrtvi Johna Hustona jedna se ena rasplakala, a da
nije uspjela objasniti zato. Dok si ga gledao, pomislio si da je to ustvari
to, i dolo ti je da plae.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da e ih uvijek imati uza se. Kada
si neku od njih prvi put itao, neprestano bi odgaao kraj. Kasnije su te
uzbuivale i svojim sadrajem i izgledom. No i njih e, kao i sve druge,
morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom
svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome e
to kasnije zvuati patetino, ali e za tebe, pogotovu kad stigne u druge
gradove i u jo uvijek ive knjiare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola
istina. Od knjiga bolje, ljepe i temeljitije gore jo samo rukopisi.
S gaenjem iluzije o kunoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige.
Ve u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadrana tek jedna grka
rije, obina kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete
knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i
neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla
njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokuio onaj sarajevski
knjievnik i bibliofil koji je prole zime umjesto da troi skupa drva grijao
prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa...
Nakon svih tih namjernih i sluajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su,
gorko shvativi stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da
ne posegnu ni za aom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono to
je ljudska ravnodunost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi
zloincima zbog kojih Varave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva vie nema.
A i ako ih bude, tada u njima ive ljudi koji se u doba najveeg mira
pripremaju za evakuaciju, ve spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono to ga
je Zuko Dumhur izgovorio mislei na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek
spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve
izvan je ve izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je traiti.
Oni optereuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posuene

knjige uredno vraa, poklonjene pokuava izbjei ili izgubiti, a napisane

alje prijateljima koji ive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen
moe progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u
kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kune biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti
upamene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj
svih ognjeva, kao konani mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske
sveuiline knjinice, slavne Vijenice, ije su knjige gorjele cijeli dan i
no. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tono prije godinu dana.
Moda ba istog datuma kada ti ovo ita. Pomiluj njeno svoje knjige,
strane, i sjeti se da su prah.