prevela: Tatjana Brodnjak

prijevod djela: Le premier homme

nakladnik: Ceres, Zagreb, 1996.
ISBN13: 978-953-6108-18-3

PRVI DIO
Traenje oca
Posrednik: Udovica Camus
Tebi, koja nikada nee moi proitati ovu knjigu
Iznad dvokolice koja je odmicala ljunkovitom cestom, veliki i teki oblaci
plovili su u sumrak prema istoku. Tri dana ranije, napunili su se iznad
Atlantika, priekali vjetar sa zapada, pa se pokrenuli, najprije polako, zatim
sve bre, nadlijeui svjetlucave jesenske vode, ravno prema kopnu, razbili se
o marokanske grebene, oblikovali u stada na visoravnima Alira, te se ovdje,
nadomak tuniskoj granici, pokuavaju domoi Tirenskog mora da bi u njemu
ieznuli. Nakon putovanja dugog tisue kilometara iznad tog golemog otoka,
zatienog uzburkanim morem na sjeveru a na jugu nepominim valovima
pijeska, prelazei preko te bezimene zemlje jedva malo bre nego to su to
tisuljeima inila carstva i narodi, njihov je polet oslabio i neki su se ve poeli
pretvarati u velike i rijetke kapi kie to je bubnjala po platnenom krovu iznad
etvero putnika.
Dvokolica je kripala po dobro trasiranom, ali jedva nabijenom putu. S
vremena na vrijeme iskra bi frcnula ispod eljeznog obrua kotaa ili konjskog
kopita, a poneki bi kameni udario o drvenu konstrukciju ili pak odskoio u
stranu, zabivi se uz mukli zvuk u meku zemlju jarka uz cestu. Dva su mala
konja meutim mirno napredovala, posrui tek s vremana na vrijeme i
upinjui se da bi izvukla teku dvokolicu natovarenu namjetajem, grabila
neumorno cestom svojim neusklaenim kasom. Povremeno bi jedan od njih
buno frknuo nozdrvama i time poremetio kas. Arapin koji je upravljao
dvokolicom tada bi ga tronim plosnatim uzdama oinuo po leima i ivotinja
bi posluno opet uhvatila ritam.
ovjek koji je sjedio na prednjoj klupi pored koijaa, Francuz star kojih
tridesetak godina, zagledao se zamiljeno u konjske sapi to su se micale ispod
njega. Povisok, zdepast, duguljasta lica, visoka i etvrtasta ela, odlune vilice,
svijetlih oiju, unato poodmaklom godinjem doba, imao je na sebi platneni
kaputi s tri dugmeta, zakopan do vrata kako se nosilo u ono vrijeme, i laganu
(dodati geoloku nepoznanicu. Zemlja i nebo.)
Solferino
ispucanim od uporabe

kapu nad kratko podianom kosom . U trenutku kad se kia poela kotrljati
po konatom krovu iznad njih, okrenu se prema unutranjosti dvokolice:
Kako je? viknu.
Na drugoj klupi, stisnutoj izmeu prednje te hrpe starih kovega i
namjetaja, sirotinjski odjevena ena, umotana u veliku maramu od grube
vune, umorno mu se osmjehnu. Dobro je, dobro, odvrati ona kao da se
ispriava.
Djeai od etiri godine spavao je privinut uz nju. Imala je blago i pravilno
lice, kosu panjolke, valovitu i crnu, mali pravilan nos, lijep i topao sme
pogled. No neto je na tom licu ipak zapanjivalo. Nije to bila samo neka vrsta
maske koju su umor ili neto tome slino privremeno utisnuli u njega, nego
neki izraz odsutnosti i blage rastresenosti kakav trajno nose na licima poneki
nevini ljudi, no koji je kod nje na trenutke prosijavao iz same ljepote lica. Toj
zapanjujuoj dobroti pogleda pridruivao bi se na mahove bljesak nekog
iracionalnog straha koji bi se pojavio i odmah potom utrnuo. Dlanom ruke
ogrubjele od rada, oteenih zglobova, lagano je tapala mua po leima:
Dobro je, dobro je, govorila je. Odmah potom prestala bi se osmjehivati te
nastavila promatrati ispod platnenog krova cestu po kojoj su se ve poele
blistati lokve vode.
ovjek se okrenu prema Arapinu, koji je utio ispod svog turbana sa utim
resama, a tijelo mu je izgledalo deblje u velikim, pri dnu irokim hlaama
stegnutima iznad glenja. Je li jo daleko?
Arapin se nasmijei ispod svojih velikih bijelih brkova. Osam kilometara i
stigli smo.
ovjek se okrenu, i bez osmijeha, ali veoma brino, pogleda svoju enu. Ona
nije odvraala pogleda s puta. Daj mi uzde, ovjek e.
Kako hoe, odvrati Arapin. Prui mu uzde, ovjek ga prekorai, a stari se
Arapin provue ispod njega na mjesto s kojeg je ovaj upravo ustao. Udarivi
dva put uzdama, ovjek ovlada konjima, koji odmah ujednae kas i odjednom
ponu vui ravnije.
Razumije se u konje? upita Arapin.
Odgovor bi kratak i bez osmijeha: Da, ree ovjek.
Danje je svjetlo jenjalo i odjednom bi no. Arapin izvue iz spremita
etvrtastu svjetiljku to je bila s njegove lijeve strane i, okrenut prema dnu
ili neka vrsta polucilindra?
obuven u teke cipele.

dvokolice, upotrijebi nekoliko ibica da bi upalio svijeu to je bila u njoj.

Potom vrati svjetiljku na mjesto. Kia je sad padala polako i ravnomjerno.
Svjetlucala se u blijedom svjetlu svjetiljke i ispunjavala ugodnim umom
potpunu tamu uokolo. S vremena na vrijeme kola bi se provezla uz bodljikavo
grmlje, uz nisko drvee, na nekoliko trenutaka slabo osvijetljeno. Preostalo
vrijeme prolazila je pustim predjelima koji su se zbog tame doimali jo
prostranijima. Samo su miris spaljene trave ili iznenadan jak vonj gnoja davali
naslutiti da su u blizini obraena polja.
ena se oglasi iza ovjeka koji je upravljao dvokolicom, a on naas zauzda
konje i okrenu se prema njoj.
Nigdje ive due, ponovi ena.
Boji li se?
to?
ovjek ponovi svoju reenicu, ovaj put gotovo viui.
Ne, ne, ne uz tebe. Ali je ipak djelovala uznemireno.
Boli te, ree ovjek.
Malo.
On podbode konje, i opet su samo tropot kotaa to su drobili brazde i
topot osam potkovanih kopita ispunjavali no.
Bila je jesenska no 1913. godine. Putnici su dva sata ranije krenuli s
kolodvora u Boneu kamo su bili stigli iz Alira nakon noi i dana putovanja na
tvrdim klupama treeg razreda. Na kolodvoru su zatekli dvokolicu i Arapina
koji ih je ekao da ih odveze na imanje pored seoceta, dvadesetak kilometara
u unutranjosti, gdje je ovjek trebao preuzeti ravnateljstvo. Trebalo je
vremena da se natovare kovezi i ostale stvari, a kasnili su i zbog loe ceste.
Kao da je primijetio zabrinutost svoga suputnika, Arapin ree: Ne bojte se.
Ovdje nema razbojnika.
Ima ih svugdje, odvrati ovjek. Ali imam ja sve to treba. I udari se po
uskom depu.
Ima pravo, na to e Arapin. Uvijek se nae luaka.
U tom trenu ena zazove mua. Henri ree boli me.
ovjek opsuje i podbode konje. Evo stiemo ree. Nakon nekoliko
trenutaka opet se okrenu eni. Boli li jo?

Ona mu se nasmijei, pomalo odsutna, ali bez izraza patnje na licu. Da,
jako.
Zabrinuto ju je gledao. A ona se opet ispria. Nije to nita. To je moda od
vlaka.
Pogledaj, ree Arapin, selo.
I doista, s lijeve strane, u daljini, nazirala su se svjetla Solferina zamagljena
kiom.
Ali ti kreni desnom cestom, ree Arapin.
ovjek je oklijevao, okrenu se prema eni i upita: Idemo li kui ili u selo?
Oh, kui, bolje je.
Malo dalje, kola skrenu udesno u smjeru nepoznate kue koja ih je ekala.
Jo kilometar, ree Arapin.
Stiemo, izgovori ovjek u smjeru ene.
Ona je, zgrena od boli, zarila lice u dlanove.
Lucie, ree ovjek.
Nije se micala. ovjek je dodirnu rukom. Neujno je plakala. Rastavljajui
slogove i oponaajui izgovorene rijei, doviknu joj: Ti e lei. Ja u ii po
doktora.
Da, idi po doktora, mislim da je to to.
Arapin ih je zaueno gledao. Dobit e dijete, ree ovjek. Ima li u selu
doktor?
Ima. Idem po njega ako hoe.
Ne, ostani u kui. Pazi na nju. Ja u stii bre. Ima li on kola ili konja?
Ima kola. Zatim Arapin kae eni: Dobit e djeaka. Neka bude lijep.
ena mu se osmjehnu, ali kao da ga nije razumjela.
Ona ne uje, ree ovjek. Kad budete u kui govori glasno i pokazuj
rukama.
Dvokolica je odjednom napredovala gotovo neujno. Cesta je postala uom
i bila je posuta sedrom. Vodila je pokraj malih hangara prekrivenih crijepom
iza kojih su se nazirali prvi redovi vinograda. Ususret im je dolazio jak miris
mota.

Provezli su se pored velikih kua uzdignutih krovova i kotai su sad drobili

ljaku svojevrsnih dvorita bez drvea. Arapin bez rijei prihvati uzde i zategnu
ih. Konji stanu, a jedan od njih frknu. Arapin pokae rukom na malu kuu
obijeljenu vapnom. Loza penjaica ovijala se oko malih vrata iji okvir se
plavio od modre galice. ovjek skoi na tlo i pod kiom otri do kue. Otvori.
Vrata su vodila u tamnu prostoriju koja je vonjala po praznom ognjitu.
Arapin, koji je uao za njim, uputi se kroz mrak ravno prema ognjitu i,
posluivi se komadiem tinjajue eravice, upali petrolejsku svjetiljku to je
visjela iznad okruglog stola nasred prostorije. ovjek zastane na trenutak i
preleti pogledom po kuhinji obijeljenoj vapnom s crveno oploenim
sudoperom, starim kuhinjskim ormarom i zidnim kalendarom punim vlage.
Stube obloene istim onim crvenim ploicama vodile su na kat.
Zapali vatru, ree i vrati se do kola.
(Uzeo je malog djeaka?) ena je ekala bez rijei. Uzeo ju je u naruje da
je spusti na tlo, i poto ju je nakratko privinuo uza se, podignu joj glavu.
Moe li hodati?
Da, ree ena i pomilova mu ruku svojim kvrgavim prstima.
On je odvue u kuu. ekaj, ree. Arapin je ve bio zapalio vatru i spretno
i paljivo slagao u nju trsove vinove loze.
Ona je stajala pokraj stola ruku poloenih na trbuh, a njezinim lijepim
licem okrenutim prema svjetlu svjetiljke prelazili su kratki valovi boli. ena
kao da nije primjeivala ni vlagu ni miris naputenosti i bijede. ovjek je neto
radio u gornjim prostorijama. Odjednom se pojavi na vrhu stuba. U sobi
nema pei?
Ne, odvrati Arapin. A nema ni u onoj drugoj.
Doi, na to e ovjek.
Arapin se popne k njemu. Ubrzo izae, natrake, nosei madrac koji je
ovjek drao za drugi kraj. Madrac poloie pokraj ognjita. ovjek povue stol
u kut, a Arapin se popne na kat i vrati se s jastukom i pokrivaima.
Legni ovamo ree ovjek eni i odvede je do madraca.
Oklijevala je. Iz madraca se dizao miris vlane strune. Ne mogu se svui,
ree, ogledavajui se oko sebe kao da je tek sada opazila to mjesto.

Dali je no?

Svui to to ima ispod ree joj ovjek. Pa ponovi: Svui donje rublje.
Zatim e Arapinu: Hvala ti. Ispregni jednog konja. Odjahat u do sela.
Arapin izae.
ena se razodijevala, leda okrenutih prema muu, koji se takoer okrenuo.
Zatim legne na madrac i tek to se ispruila i povukla na sebe pokrivae, ispusti
dug i bolan krik, kao da se njime eljela odjednom osloboditi svih krikova to
su se od boli nakupili u njoj.
ovjek je stajao pored madraca putajui je da jaue, a kad je utihnula skinu
eir, klekne na jedno koljeno i poljubi lijepo elo iznad sklopljenih vjea.
Potom stavi eir na glavu i izae na kiu.
Ispregnuti konj ve se okretao oko sebe, prednjih kopita zarivenih u ljaku.
Idem po sedlo ree Arapin.
Nemoj, ostavi mu uzde. Jahat u ga tako. Unesi kovege i ostalo u kuhinju.
Ima li enu?
Umrla je. Bila je stara.
Ima li ker?
Nemam, Bogu hvala. Ali imam sinovljevu enu.
Reci joj da doe.
Hou. Idi s mirom.
ovjek je promatrao starog Arapina kako nepomian stoji pod sitnom
kiom i smjeka mu se ispod mokrih brkova. On se ni sad nije nasmijeio,
samo ga je promatrao svojim svijetlim i budnim oima. Zatim mu prui ruku
koju ovaj prihvati, po arapskom obiaju, vrkovima prstiju i prinese je ustima.
ovjek se okrenu uz kripu ljake pod nogama, ode do konja, skoi na njegova
neosedlana lea i udalji se tekim kasom.
Izaavi s imanja, ovjek se zaputi prema raskru odakle su prvi put
ugledali svjetla naselja. Sad su bila nekako sjajnija, kia je prestala, a cesta koja
je desno vodila prema njima, sjekla je u ravnoj crti vinograde u kojima bi
mjestimice zasvjetlucala ica. Negdje na pola puta konj sam uspori i nastavi
korakom.
Pribliavali su se neobinoj pravokutnoj kolibi iji je jedan dio, jedna
prostorija, bio zidan, a drugi sklepan od dasaka, s velikom nadstrenicom to
je zaklanjala izbaenu tezgu. Na zidanom dijelu bila su ugraena vrata iznad
kojih se moglo proitati: Poljoprivredna menza Madame Jacques. Ispod

vrata je dopiralo svjetlo. ovjek zaustavi konja nedaleko od vrata i, ne sjahavi,

pokuca.
Iznutra se odmah zau zvonak i odluan glas: to je?
Ja sam novi upravitelj imanja Saint-Apotre. ena mi se poraa. Potrebna
mi je pomo.
Nitko ne odgovori. Ubrzo zatim zau se kako netko podie i povlai zasun,
i vrata se otvore. Na njima se pojavi crna kovrava glava Europljanke punih
obraza i spljotena nosa iznad debelih usana.
Zovem se Henri Cormery. Moete li otii k mojoj eni? Ja idem po
doktora.
Promatrala ga je ne trepnuvi, pogledom naviklim da procjenjuje ljude i
nevolje. Hrabro je izdrao njezin pogled, ali nije dodao ni rijei objanjenja.
Idem, ree ona.
Pourite.
On se zahvali i podbode konja. Nekoliko trenutaka kasnije stigne do sela,
prolazei izmeu neke vrste zidina od suhe zemlje. Pred njim se pruala
naizgled jedina ulica, obrubljena malim prizemnicama nalik jedna drugoj,
kojom se zaputio do malog trga prekrivenog sedrom gdje se, sasvim
neoekivano, uzdizao mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije. I trg i ulica
bili su pusti. Cormery se ve zaputio prema jednoj kui, kada konj odjednom
ustuknu. Neki Arapin to se iznenada pojavio iz mraka, odjeven u taman i
poderan burnus, dolazio mu je ususret.
Doktorova kua?, upita ga odmah Cormery.
Ovaj se zagleda u jahaa. Doi, ree poto ga je dobro odmjerio.
Zaputie se ulicom u suprotnom smjeru. Na jednoj zgradi, visokoj
prizemnici do koje su vodile stube obijeljene vapnom, moglo se proitati:
Sloboda, Jednakost, Bratstvo. Okruivao ju je mali vrt obukanih zidova, a
u dnu vrta stajala je kua na koju je pokazivao Arapin.
To je, ree.
Cormery skoi s konja i, korakom koji nije odavao nimalo umora, prijee
vrtom od kojeg je vidio jedino patuljastu palmu, posuena lia i trula debla
tono u sredini. Pokuca na vrata. Nitko ne odgovori. Okrenu se. Arapin je

Borio sam se s Marokancima (znaajno ga pogleda), Marokanci nisu dobri.

utke ekao. S druge strane zaue se koraci i zastae iza vrata. Ali ona se ne
otvore. Cormery pokuca jo jednom i ree: Traim doktora.
Tog trenutka zau se povlaenje zasuna i vrata se otvore. Pojavi se ovjek
mladenakog i ljepukastog lica, ali gotovo sijed, visok i kran, s gamaama na
nogama, koji je izlazei oblaio lovaku jaknu. Gle, otkud ste se vi stvorili?
ree sa smijekom. Nikad vas nisam vidio.
ovjek mu objasni.
Oh, da, gradonaelnik mi je rekao da ete doi. No, priznajte, malo ste
neobino mjesto izabrali za raanje.
ovjek odgovori da je cijelu stvar oekivao kasnije i da se vjerojatno
preraunao.
Dobro, dobro, to se svakome moe dogoditi. Krenite, osedlat u Matadora
i dolazim za vama.
Na pola puta, pod kiom koja je opet poela padati, jaui svog zelenka,
sustignu lijenik Cormeryja sad ve sasvim pokislog, no posve uspravnog na
tekom tegleem konju.
Neobian dolazak, doviknu lijenik. Ali vidjet ete, ima ovaj kraj i svojih
dobrih strana kad se izuzmu komari i razbojnici iz unutranjosti. Jahao je
usporedno sa svojim suputnikom. No, to se tie komaraca, mirni ste do
proljea. to se pak razbojnika tie. Pritom se smijao, no ovjek je samo jahao,
bez rijei. Lijenik ga radoznalo pogleda. Nita se ne bojte, ree, sve e biti
u redu.
Cormery se okrenu prema lijeniku, pogleda ga svojim bistrim i mirnim
pogledom, pa e, gotovo srdano: Ne bojim se. Navikao sam na udarce u
ivotu.
Je li vam to prvijenac?
Nije, ostavio sam djeaka od etiri godine kod punice u Aliru.
Stigoe do raskra i zaputie se cestom to je vodila prema imanju. Uskoro
je ljaka frcala pod konjskim kopitima. Kad se konji zaustavie i kad je
zavladala tiina, iz kue se zau prodoran krik. Dva ovjeka sjau s konja.
Jedna ih je sjena ekala u zaklonu ispod loze s koje se cijedila kia. Kad su
se pribliili, prepoznae starog Arapina zakukuljenog u vreu.
Zdravo, Kaddoure, lijenik e, kako je?
U proturjenosti sa str. 8: mali djeak spavao je privinut uz nju.

Ne znam, ne ulazim ja k enama, odvrati starac.

To ti je pametno, na to e lijenik, osobito kad ene vrite.
Ali iz kue vie nije dopirao ni najmanji krik. Lijenik otvori vrata i ude, a
Cormery za njim.
Velika vatra od trsja plamtjela je pred njima na ognjitu i osvjetljavala
prostoriju jae nego petrolejska svjetiljka s bakrenim obodom i perlicama to
je visjela na sredini stropa. S njihove desne strane sudoper je bio prekriven
vrevima i runicima. Slijeva, ispred malog klimavog ormara za posude od
svijetla drva, bio je stol odmaknut iz sredine. Stara putna torba, kartonska
kutija za eire, kojekakvi zaveljaji, sve je sad bilo na njemu. Po svim
kutovima bilo je stare prtljage, meu kojom i jedan veliki koveg od vrbina
prua, koja je zauzimala gotovo sav prostor i ostavljala samo malo slobodnog
mjesta u sredini, nedaleko od vatre. U tom prostoru, na madracu poloenom
okomito prema ognjitu, leala je ena, lica poloena na jastuk bez jastunice
i raspletene kose. Pokrivai su sada prekrivali samo pola madraca. S lijeve
strane kleala je gazdarica menze zaklanjajui neprekriveni dio madraca.
Oimala je iznad lavora runik iz kojeg se cijedila crvenkasta voda. Zdesna,
sjedei u turskom sjedu, jedna je Arapkinja, bez ara, drala u rukama, kao da
prinosi rtvu, drugi lavor od pomalo obijene gledi iz kojeg se puila vrua voda.
Dvije su se ene nalazile svaka s jedne strane presavinute plahte koja je bila
podvuena ispod bolesnice. Sjene i plamsaji vatre penjali su se i sputali po
obijeljenim zidovima, po zaveljajima kojima je bila zatrpana prostorija,
obasjavali rumenilom lica dviju uvarica i tijelo bolesnice umotano u
pokrivae.
Kad dva mukarca uoe u kuu, Arapkinja se osvrnu na njih, osmjehnu im
se, pa se opet okrenu prema vatri, pridravajui i dalje lavor svojim mravim i
tamnim rukama. Vlasnica menze ih pogleda i radosno uskliknu: Ne trebamo
vas vie, doktore. Ilo je samo od sebe. Ona ustane, a dva mukarca ugledae,
pored bolesnice, neto bezoblino i krvavo to se micalo na mjestu i isputalo
neprekidan zvuk nalik na jedva ujnu podzemnu kripu .
To se samo tako ini, na to e lijenik. Nadam se da niste dirale
pupkovinu.
Nismo, odvrati ena, smijui se. Morale smo neto ostaviti i za vas.
Ona ustane i prepusti svoje mjesto lijeniku pa je sad ovaj zakrio pogled na
novoroene Cormeryu koji je i dalje, skinuvi kapu, stajao na vratima.

poput nekih stanica pod mikroskopom.

Lijenik se sagnu, otvori svoju torbu, zatim uzme lavor iz ruku Arapkinje koja
se tog asa povue sa svjetla i skloni u tamni kut pored ognjita.
Lijenik opere ruke, leima i dalje okrenut prema vratima, zalije ruke
alkoholom koji je pomalo mirisao na lozovau i miris kojeg je odmah ispunio
cijelu prostoriju. U tom trenutku bolesnica podignu glavu i ugleda mua.
Prekrasan osmijeh preobrazi njezino lijepo umorno lice. Cormery prie
madracu. Stigao je, ree mu u jednom dahu i prui ruku prema djetetu.
Jest, ree lijenik ali ostanite mirni.
ena ga upitno pogleda. Cormery, koji je stajao pored madraca, uini joj
znak da se umiri: Lezi.
Ona se spusti na krevet. Kia je sad bubnjala dvostruko jae po starom
crijepu na krovu. Lijenik je uurbano radio ispod pokrivaa. Zatim se uspravi
i inilo se kao da neto trese pred sobom.
Zau se sitan krik. Djeak je, ree lijenik. I to poprilian.
Eto jednog koji je dobro poeo, na to e vlasnica menze. Selidbom.
Arapkinja se u kutu nasmija i dva puta pljesnu dlanovima. Cormery je
pogleda, a ona, zbunjena, okrenu glavu.
Dobro, ree lijenik ostavite nas sad na trenutak same.
Cormery pogleda svoju enu. No njezino je lice i dalje bilo okrenuto u
stranu. Samo su ruke, oputene na grubom pokrivau, podsjeale na osmijeh
koji je nekoliko trenutaka ranije ispunio i preobrazio tu sirotinjsku sobu. Stavi
kapu na glavu i uputi se prema vratima.
Kako ete ga nazvati? doviknu za njim vlasnica menze.
Ne znam, nismo o tome razmiljali. Gledao ga je: Nazvat emo ga
Jacques jer ste vi bili tu.
Ona prasnu u smijeh, a Cormery izae. Ispod loze, jo uvijek pokriven
vreom, ekao je Arapin. On pogleda Cormerya koji ne prozbori ni rijei.
Dri, kae Arapin i prui mu jedan kraj svoje vree.
Cormery se skloni pod nju. Osjeao je rame starog Arapina i miris dima to
se isparavao iz njegove odjee, i kiu koja je padala po vrei iznad njihovih
glava.
Djeak je, ree ovjek i ne pogledavi svog sugovornika.
Blagoslovljen budi Bog, ree Arapin. Sad si gazda.

10

Voda koja je stigla ovamo prevalivi tisue kilometara padala je bez

prestanka pred njima, po razrovanom sedrenom tlu punom lokava, po
oblinjim vinogradima, a ica kojom je loza bila povezana svjetlucala se pod
njezinim kapima. Ona nee stii do mora na istoku, a poplavit e cijeli kraj,
movarne predjele uz rijeku i okolna brda, golemu, gotovo pustu zemlju iji je
jaki miris dopirao do dva mukarca stisnuta pod jednom vreom, dok se iza
njih na mahove uo slabi pla.
Kasno u no, Cormery je, opruen, u dugim gaama i potkoulji, na drugom
madracu pored svoje ene, promatrao kako na stropu poigravaju plamsaji
vatre.
Soba je sad bila prilino uredna. Sa enine druge strane, u koari za rublje,
lealo je dijete, tiho, tek povremeno jedva ujno brboui. ena je spavala, lica
okrenuta prema njemu, poluotvorenih usta. Kia je prestala. Sutra e trebati
prionuti na posao. Pored njega, istroena, gotovo drvena ruka njegove ene
takoer ga je podsjeala na taj posao. Isprui ruku, njeno je poloi na ruku
porodilje, okrenu se na lea i sklopi oi.

Saint-Brieuc
etrdeset godina kasnije, jedan je ovjek, u hodniku vlaka za SaintBrieuc, s negodovanjem promatrao kako pod blijedim suncem proljetnog
poslijepodneva promiu pored njega skueni i jednolini krajolici runih sela
i kua to se proteu izmeu Pariza i La Manchea. Pred njim su se redale livade
i polja zemlje koju ve stoljeima ljudi obrauju do njezina posljednjeg metra.
Gologlav, kose podiane do koe, duguljasta lica profinjenih crta, stasit, plava
i izravna pogleda, unato prijeenoj etrdesetoj, doimao se vitko u svom
kinom ogrtau.
Ruku vrsto poloenih na metalnu preku ispod prozora, oslonjen na jedan
bok, izbaenih grudi, djelovao je samouvjereno i energino. Vlak je upravo
poeo usporavati i napokon se zaustavi na nekom malom bijednom kolodvoru.
Nekoliko trenutaka kasnije mlada otmjena ena proe ispred vrata na kojima
je stajao mukarac. Ona zastane da bi premjestila koveg iz jedne ruke u drugu
i u taj as spazi putnika. Ovaj ju je gledao smijeei se, i ona nije mogla a da se
i sama ne nasmijei. ovjek spusti okno, ali vlak je ve kretao dalje. teta,
pomisli. Mlada mu se ena i dalje smijeila.

Od samog poetka trebalo bi vie nastojati na udovitu u Jacquesu.

11

Putnik ode i sjedne u odjeljak treeg razreda gdje je imao mjesto pored
prozora.
Nasuprot njemu, ovjek rijetke i slijepljene kose, mlai nego to se to moglo
zakljuiti po njegovu podbuhlom crvenom i pristavom licu, zdepast,
zatvorenih oiju, teko je disao, oito uslijed loe probave, i s vremena na
vrijeme upuivao prema njemu kratak pogled. Na istoj klupi, uz hodnik,
seljanka u nedjeljnom ruhu, s neobinim eirom ukraenim votanim
grozdom na glavi, brisala je nos riem djetetu blijeda i bezizraajna lica.
Osmijeh ieznu s putnikova lica. On izvue iz depa asopis i rastreseno
pone itati lanak od kojeg mu se zijevalo.
Neto kasnije, vlak se zaustavi i ploa s natpisom Saint-Brieuc pojavi se u
okviru vagonskih vrata. Putnik odmah ustane, s lakoom spusti koveg iz
prtljanika iznad sebe, te poto na odlasku pozdravi svoje suputnike koji mu
iznenaeni otpozdravie, izae brzim korakom i sie niz tri stube vagona. Na
peronu pogleda svoju lijevu ruku uprljanu aom, koja se nataloila na
bakrenom rukohvatu to ga je upravo bio ispustio, izvadi iz depa maramicu i
otare ruku. Zatim se uputi k izlazu i postupno se pridrui grupi putnika
blijedih lica u tamnim odijelima. Strpljivo je ekao pod strehom to je
podupirahu stupici da pokae voznu kartu, ekao jo malo da mu utljivi
slubenik vrati kartu, zatim proe kroz ekaonicu golih i prljavih zidova,
ukraenih samo starim plakatima na kojima je i Aurna obala poprimila boju
ae, pa se brzim korakom, kroz koso poslijepodnevno svjetlo, uputi ulicom
to se od kolodvora sputala prema gradu.
U hotelu zatrai sobu koju je bio rezervirao, odbije usluge sobarice, stasom
nalik krumpiru, koja mu je htjela ponijeti koveg, ali joj ipak, poto ga je
odvela do sobe, dade napojnicu koja i nju iznenadi i zbog koje joj se na licu
pojavi izraz simpatije. Zatim ponovno opere ruke i sie svojim uobiajenim
hitrim korakom ne zakljuavi vrata. U predvorju hotela sretne sobaricu, upita
je gdje je groblje, dobije i previe objanjenja, ljubazno ih saslua, pa se uputi
u naznaenom smjeru. Prolazio je uskim ulicama obrubljenim nezanimljivim
kuama od rune crvene cigle. Mjestimice su stare kue s otkrivenim gredama
pokazivale svoje neravne krovove od kriljevca. Rijetki prolaznici nisu se ni
zaustavljali pred izlozima koji su nudili predmete od stakla, remek djela od
plastike i najlona, rogobatnu keramiku koju je mogue nai u svim gradovima
suvremenog Zapada. Samo su duani prehrambenim proizvodima pokazivali
rasko. Groblje je bilo opasano visokim i grubim zidom. Nedaleko od ulaza,
police jadnog cvijea i klesarske radionice. Pred jednom od njih putnik zastade
Bled, slab

12

da bi pogledao dijete bistra pogleda to je u jednom kutu na jo neispisanoj

nadgrobnoj ploi pisalo zadau. Zatim ue i uputi se u uvarevu kuu. uvara
nije bilo.
Putnik prieka u siromano namjetenom uredu, zatim spazi plan groblja
koji je upravo bio prouavao u trenutku kad je uvar uao. uvar je bio visok i
krupan ovjek jaka nosa koji je ispod debele jakne visoka okovratnika mirisao
po znoju.
Putnik se raspita gdje je polje s poginulima u ratu 1914.
Da, odvrati ovaj, to se polje zove Polje francuskog sjeanja. Koje ime
traite?
Henri Cormery, odgovori putnik.
uvar otvori veliku knjigu umotanu u pakpapir i svojim prstom prljavim od
zemlje pone prelaziti popisom imena. Njegov se prst zaustavi. Cormery
Henri, ree, smrtno ranjen u bici na Marni, umro u Saint-Brieucu 11.
listopada 1914.
To je, ree putnik.
uvar zaklopi knjigu. Doite, ree, i krene ispred njega prema redovima
grobova od kojih su neki bili skromni, drugi preuzetni i runi, ali svi prekriveni
svakojakim mramorom i ukrasima koji bi obeastili bilo koje mjesto na
svijetu.
To vam je roak?, upita uvar rastreseno.
To mi je otac.
Bolno je to, na to e uvar.
Pa i nije. Nisam imao ni godinu dana kad je umro. Dakle, razumijete.
Da, odvrati uvar, ali svejedno. Bilo je previe mrtvih.
Jacques Cormery ne odgovori. Bilo je doista previe mrtvih, ali to se tie
njegova oca, nije mogao izmisliti suut koju nije osjeao. Ve godinama,
otkako ivi u Francuskoj, obeava sam sebi da e uiniti to to je njegova

13

majka, koja je ostala u Aliru, to ga je dakle ona ve odavno molila: otii na

oev grob koji sama nije nikad vidjela. Smatrao je da taj posjet nema nikakva
smisla, prije svega za njega koji nije ni poznavao oca, nije znao gotovo nita o
njemu, i koji se uasavao konvencionalnosti, a onda ni za njegovu majku koja
nije nikad govorila o pokojniku i koja uope nije mogla zamisliti to ga tamo
oekuje. No, budui da se njegov stari uitelj povukao u Saint-Brieuc, pa je to
bila prilika da ga ponovno vidi, odluio je da posjeti tog mrtvog neznanca i
elio dapae to uiniti prije negoli se sretne sa starim prijateljem, kako bi se
mogao osjeati posve slobodnim.
To je ovdje, ree uvar.
Stigli su do polja ograenog stupiima od siva kamena povezanim debelim
crno obojenim lancem. Nadgrobne ploe, mnogobrojne, bile se sve jedna
drugoj nalik, jednostavni pravokutnici s uklesanim imenima, rasporeeni u
jednakim razmacima po redovima to su se nizali jedan za drugim. Svaka je
bila ukraena malim strukom svjeeg cvijea.
Francusko sjeanje brine se o odravanju ve etrdeset godina. Evo ga, tu
je.
Pokazivao je na jednu plou u prvom redu. Jacques Cormery zastane malo
podalje od ploe.
Ostavljam vas, ree uvar.
Cormery se priblii ploi i rastreseno je pogleda. Da, to je doista bilo
njegovo ime. Podignu pogled. Sve blijedim nebom plovili su polako mali, bijeli
i sivi oblaci, a s neba je dopirala as blaga, as zastrta svjetlost. Oko njega, na
tom prostranom polju mrtvih, vladala je tiina. Samo je mukla buka grada
dopirala preko visokih zidina groblja. Povremeno bi poneka tamna sjenka
promaknula meu udaljenim grobovima. Jacques Cormery, pogleda uperenog
prema oblacima to su polagano plovili nebom, pokuavao je iza mirisa
vlanog cvijea dokuiti miris soli koji je u tom asu dopirao s udaljenog i
nepominog mora, kad ga udarac vjedra o mramornu plou nekog groba
prenu iz sanjarenja. I upravo u tom trenutku proita na ploi datum roenja
svoga oca, i tek tada shvati da ga do sada nije ni znao. Zatim proita obje

1 [sic]
Sic: je latinska re koja znai time, pa, poput, ili na takav nain. U pisanju se stavlja izmeu
uglastih zagrada i obino je u kurzivu - [sic] - kako bi ukazala na netaan ili neobian pravopis,
frazu, interpunkciju i/ili drugo naglaavajui da je citirani materijal dosledno reprodukovan iz
originalnog citata i ne predstavlja transkripcionu greku, ve je namjerno tako napisan. [1]
Ponekad se, naroito u polemikim tekstovima i kritikama, rjeicom sic eli skrenuti naroita
panja na neki podatak ili tvrdnju u tekstu, zgraavanje, negodovanje, neslaganje i sl.

14

godine, 1885-1914 i gotovo nesvjesno izrauna: dvadeset devet godina.

Odjednom mu jedna misao proleti glavom i duboko ga potrese. Njemu je
etrdeset godina. ovjek koji lei ispod te ploe, i koji je bio njegov otac, mladi
je od njega.
I taj val njenosti i suuti, to mu iznenada ispuni srce, nije bio polet due
koja nosi sina prema uspomeni na nestalog oca, nego potresno saaljenje to
ga zreo ovjek osjea nad nepravedno ubijenim djetetom - neto tu nije bilo u
skladu s prirodnim poretkom, istinu govorei, u tome da sin stariji od svog oca
ni nema nikakva poretka nego samo ludilo i kaos. Slijed vremena samog lomio
se oko njega nepominog meu tim grobovima koje vie nije vidio, i godine su
se prestale redati, slijedei tu veliku rijeku to tee prema kraju. Bile su samo
lom, navala plime, vrtlog u kojem se Jacques Cormery borio uhvaen u
kovitlac tjeskobe i saaljenja. Pogledao je i druge grobne ploe tog polja i
shvatio po datumima na njima ispisanim da je to tlo bilo zasijano djecom koja
su nekada bila oevi, sad prosijedih ljudi to su u ovom trenutku vjerovali da
ive. Jer i on sam vjerovao je da ivi, sam se izgradio, bio je svjestan svoje
snage, svoje odlunosti, suoavao se sa ivotom i vladao sobom. Ali, u toj
neobinoj vrtoglavici koja ga je obuzela, onaj kip to ga svaki ovjek uspije
izgraditi i iskaliti na ognju godina da bi se u nj zavukao i u njemu ekao da se
pretvori u prah, ve je uurbano pucao, ve se raspadao. Od njega je ostalo
samo to srce puno tjeskobe, eljno ivota, ogoreno na smrtni poredak svijeta,
koje ga je pratilo etrdeset godina i koje i dalje kuca istom snagom o zid to ga
razdvaja od tajne ivota, elei doprijeti dalje, s onu stranu, i spoznati,
spoznati prije nego to umre, spoznati napokon da bi postojalo, samo jednom,
samo na trenutak, ali zauvijek.
Prisjeao se svog ivota, ludog, hrabrog, kukavikog, tvrdoglavog i uvijek
upravljenog prema tom cilju o kojem nije znao nita, i ustvari, sav je protekao
a da on nije ni pokuao zamisliti kakav je mogao biti ovjek koji mu je dao
upravo taj njegov ivot prije negoli je otiao umrijeti u neku nepoznatu zemlju
s druge strane mora. Nije li i on s dvadeset devet godina bio osjetljiv, nesretan,
napet, svojeglav, senzualan, zanesen, cinian i hrabar. Da bio je sve to, i jo
mnogo vie, bio je iv, bio je ukratko ovjek, a on ipak nije nikad razmiljao o
ovjeku to tu poiva kao o ivom biu, nego kao o neznancu koji je nekad
davno proveo jedno vrijeme na tlu na kojem je on roen, o kojem mu je majka
govorila da mu je nalik i koji je pao u ratu za domovinu. Sad mu se inilo da je
ono to je godinama pohlepno elio saznati kroz knjige i ljude, da je ta tajna

Prijelaz
Proiriti rat 1914

15

otila zajedno s tim ovjekom, s tim ocem mladim od njega, s onim to je on

bio i to je postao, te da je veoma daleko traio ono to mu je bilo tako blizu, u
vremenu i u krvi. Istina je da mu nitko nije pomogao. Obitelj u kojoj se vrlo
malo govorilo, u kojoj se nije ni italo ni pisalo, nesretna i rastresena majka,
tko mu je mogao ita rei o tom jadnom ocu? Nitko ga nije poznavao osim
majke, koja ga je zaboravila. U to je bio siguran. I umro je nepoznat, u zemlji
u kojoj je boravio nakratko, kao neznanac.
Vjerojatno je bilo do njega da se raspita, da postavlja pitanja. Ali onome tko
poput njega nema nita a eli cijeli svijet, sva snaga nije dostatna da bi se
izgradio i osvojio ili shvatio svijet. Na kraju krajeva, jo uvijek nije prekasno,
jo uvijek moe traiti, pokuati saznati tko je taj ovjek koji mu se sada inio
mnogo bliim nego bilo koje bie na svijetu. Mogao bi...
Poslijepodne se bliilo kraju. Suanj suknje pokraj njega, jedna tamna
sjena, vratie ga u krajolik grobova i neba to ga je okruivao. Trebalo je otii,
nije tu imao vie to traiti. Ali nije se mogao odvojiti od tog imena, od tih
datuma. Ispod te ploe nije bilo niega osim praha i pepela. No za njega je
njegov otac bio opet iv, iv na neki neobino tih nain, i inilo mu se da ga sad
ponovno naputa, da ga jo jednu no preputa toj beskrajnoj samoi u koju
su ga neko bacili i ondje ostavili. Pustim nebom odjeknu iznenadan i jak
prasak. Nevidljivi je avion probio zvuni zid. Okrenuvi lea grobu, Jacques
Cormery napusti oca.

Saint-Brieuc i Malan (J. C.)

Naveer, za veerom, J. C. je promatrao svog starog prijatelja kako se
gotovo pohlepno baca na drugi komad janjeeg buta; vjetar to se podigao,
tiho je zavijao oko niske kuice u predgrau nedaleko od ceste uz plau.
Dolazei, J. C. je u presuenom potoiu uz plonik primijetio komadie
osuenih algi, koji su, uz miris soli, podsjeali na blizinu mora. Victor Malan
koji je cio svoj radni vijek proveo u upravi carina, povukao se u mirovinu u taj
gradi, kojeg nije izabrao, ali je naknadno svoj izbor opravdavao govorei kako
ga tu nita ne ometa u osamljenikim razmiljanjima, ni pretjerana ljepota, ni
pretjerana runoa, pa ni sama samoa. Upravljanje stvarima i ljudima mnogo
emu su ga nauili, a prije svega tome, ini se, da ovjek tako malo zna.
Njegovo je obrazovanje, meutim, bilo golemo i J. C. mu se divio bez
ustezanja, jer je Malan, u vremenu u kojem su superiorni ljudi tako banalni,
bio jedino bie koje je imalo svoje osobno miljenje, ukoliko je to uope
Ovo poglavlje napisati i izostaviti.

16

mogue, i, u svakoj prilici, neizrecivu slobodu prosuivanja koja se poklapala

s najnepokolebljivijom izvornou.
Tako je, sine, govorio je Malan. Kad ve idete u posjet majci, pokuajte
saznati neto o svom ocu. I doite mi slavodobitno ispripovijedati nastavak.
Prilike za smijeh su rijetke.
Da, to jest smijeno. Ali kad mi je ta neobina misao ve pala na pamet,
mogu bar pokuati ieprkati koju obavijest vie. Ima neeg patolokog u tome
da se nisam nikad zanimao za to.
Ma, ne, u ovom sluaju to je bilo mudro. Ja sam bio trideset godina
oenjen Marthom, koju ste poznavali. Savrena ena koja mi i dan-danas
nedostaje. Uvijek sam mislio da voli svoju kuu. Zacijelo imate pravo,
doda Malan odvraajui pogled, a Cormery je oekivao primjedbu, koja je,
znao je, neizbjeno slijedila nakon ovog odobravanja.
Ja bih se, meutim, nastavljao je Malan, no ja sam zacijelo u krivu,
suzdrao od toga da pokuam saznati vie negoli me ivot nauio. Ali ja sam
lo primjer za to, zar ne? Sve u svemu, ja, vjerojatno zbog svojih mana, ne bih
nita poduzeo. Vi, naprotiv (i u njegovom oku sijevnu iskra zlobe) vi ste
ovjek od akcije.
Malan je zbog svoje glave okrugle poput mjeseca, svoga spljotenog nosa,
gotovo nevidljivih obrva, zalizane kose i velikih brkova koji ipak nisu bili
dostatni da pokriju njegove debele i senzualne usne, bio slian Kinezu.
Njegovo mekano i oblo tijelo, debele ruke s pomalo kobasiastim prstima
podsjeali su na mandarina koji mrzi tranje. Dok bi napola zatvorenih oiju
uivao u jelu, niste mogli a da ga ne zamislite u svilenoj haljini sa tapiima
meu prstima. No pogled je mijenjao sve. Njegove tamnosmee, grozniave i
nemirne oi, koje bi se iznenada ukoile kao da je inteligencija radila svom
brzinom na nekom odreenom pitanju, bile su oi Zapadnjaka velike
senzibilnosti i irokog obrazovanja.
Stara je slukinja donijela sir koji je Malan pogledao ispod oka. Poznavao
sam ovjeka, ree, koji je, poto je proveo trideset godina sa svojom
enom...
Cormery je sad sluao paljivije. Svaki put kad bi Malan zapoeo s:
poznavao sam ovjeka koji... jedan moj prijatelj koji... ili Englez koji je
putovao sa mnom... , mogli ste biti sigurni da je rije o njemu samom... , koji
nije volio kolae, a ni njegova ih ena nije nikad jela. I onda, nakon dvadeset

Ova su tri odlomka precrtana.

17

godina zajednikog ivota, zatekne svoju enu u slastiarnici, i, promatrajui

je, shvati da ona nekoliko puta tjedno odlazi onamo i prodire kolae s
kremom od kave. Da, mislio je da ne voli slatkie a ona je zapravo oboavala
kolae s kavenom kremom.
Dakle, na to e Cormery nikoga do kraja ne upoznamo.
Da, ako ba hoete. No bilo bi moda tonije, ini mi se, u svakom sluaju
mislim da bih radije rekao, no pripiite to mojoj nemoi da bilo to pouzdano
tvrdim, da, dovoljno je rei da ako dvadeset godina ivota nije dovoljno da
bismo upoznali jedno bie, onda vam, neizbjeno, povrno istraivanje
etrdeset godina nakon smrti jednog ovjeka moe donijeti samo vrlo
ograniene obavijesti, da, mogli bismo rei upravo ograniene, o tom ovjeku.
Premda, s druge strane... Uhvativi no, podignu fatalistiki ruku koja se
potom spusti na kozji sir. Oprostite mi. Neete sira? Ne? Uvijek jednako
umjereni! Naporno je to, htjeti se uvijek svidjeti! Traak zlobe zasja opet
ispod njegovih poluotvorenih kapaka.
Ve dvadeset godina poznavao je Cormery svoga starog prijatelja (dodati
ovdje zato i kako) i njegovu je ironiju primao bez ljutnje. Nije to da bih se
svidio: previe jela ini me tekim. Tonem.
Da, vie ne lebdite iznad drugih.
Cormery je promatrao lijepi rustikalni namjetaj koji je ispunjavao nisku
blagovaonicu s gredama obijeljenim vapnom.
Prijatelju dragi, ree uvijek ste mislili da sam ohol. I jesam. Ali ne uvijek,
niti sa svakim. S vama, na primjer, ne znam to je oholost.
Malan odvrati pogled, to je kod njega bio znak ganutosti. Znam, na to e
on ali zato?
Zato to vas volim, odvrati mirno Cormery.
Malan privue k sebi zdjelu s rashlaenim voem i ne ree nita.
Zato to ste mi se vi, nastavi Cormery dok sam bio veoma mlad, veoma
glup i veoma usamljen (sjeate li se, u Aliru ?), obratili i otvorili mi, sasvim
neprimjetno, vrata svega onoga to volim na ovom svijetu.
Oh, pa vi ste daroviti.
Zacijelo. Ali i najdarovitijima treba netko da ih potakne. Onaj koga vam
ivot u jednom trenutku stavi na put, taj mora biti zauvijek voljen i potovan,
ak i ako to nije njegova svjesna zasluga. To je moje uvjerenje!
Dobro, dobro, ree Malan s pomalo lanom skromnou.
18

Sumnjate u to, znam. Ali, vidite, nemojte misliti da je moja ljubav prema
vama slijepa. Vi imate velikih, veoma velikih mana. Barem u mojim oima.
Malan oblie svoje debele usne i odjednom pokae veliko zanimanje za
razgovor. Koje?
Vi ste, na primjer, recimo to tako, tedljivi. Ne iz krtosti, uostalom, nego
zbog silnog straha da e vam neto uzmanjkati itd. To je ipak velika mana koju
openito ne volim. I to je najvanije, vi ne moete a da ljudima ne pripisujete
zadnje misli. Vi instinktivno ne vjerujete u osjeaje koji nisu povezani s nekim
interesom.
Priznajte, na to e Malan ispijajui svoje vino ne bih smeo piti kavu. A
opet...
No Cormery nije izgubio mirnou. Uvjeren sam na primjer da mi ne
biste vjerovali kad bih vam rekao da bih vam, samo da to zatraite, istog
trenutka predao svu svoju imovinu.
Malan je oklijevao i ovog puta pogleda svog prijatelja. Oh, znam. Vi ste
velikoduni.
Ne, nisam velikoduan. krt sam kad je rije o mojem vremenu, o mojem
trudu, o mojem umoru i to mi je odvratno. Ali to to sam rekao, istina je. Vi mi
meutim ne vjerujete, i u tome je vaa mana i vaa prava nemo, iako ste inae
superioran ovjek. Jer imate krivo. Jedna vaa rije i istog asa sve to imam
je vae. Vama to nije potrebno i to je samo primjer. Ali nije izabran sluajno.
Sva je moja imovina stvarno vaa.
Hvala, doista, ree Malan kiljei veoma sam dirnut.
Dobro, evo vam poljubac. Ni vi ne volite kad se govori previe otvoreno.
Htio sam vam samo rei da vas volim sa svim vaim manama. Volim malo koga
i malo se kome divim. to se svega ostalog tie, sramim se svoje ravnodunosti.
Ali one koje volim, nita me, ni ja sam a pogotovu ne oni, nee moi natjerati
da ih prestanem voljeti. Dugo mi je trebalo da to nauim; sada znam. No, da
se vratimo na na razgovor: vi ne odobravate to to se elim raspitati o ocu.
Zapravo da, odobravam, bojao sam se samo da biste mogli biti razoarani.
Jedan moj prijatelj, koji je veoma volio neku mladu djevojku i elio se njome
oeniti, uinio je krivo to je htio vie saznati o njoj.
Jedan malograanin, doda Cormery.

esto posuujem novac, za koji znam da je izgubljen, ljudima prema kojima sam ravnoduan.
Ali to je stoga to ih ne umijem odbiti i istovremeno sam zbog toga oajan.

19

Da, ree Malan to sam bio ja.

Oboje prasnue u smijeh.
Bio sam mlad. Prikupio sam o njoj toliko proturjenih miljenja da se moje
pokolebalo. Nisam bio siguran volim li je ili ne volim. Ukratko, oenio sam se
drugom.
Ja si ne mogu nai drugog oca.
Ne, na sreu. Jedan je dovoljan, ako je vjerovati mom iskustvu.
Dobro, ree Cormery. Uostalom, za nekoliko tjedana moram posjetiti
majku. To je prilika. A govorio sam vam o njemu samo stoga to sam maloas
bio zbunjen tom razlikom u godinama u moju korist. U moju korist, da.
Da, razumijem.
On pogleda Malana.
Recite si da nije ostario. Poteen je te patnje, a ona je dugotrajna.
S ponekom radou.
Da. Vi volite ivot. Tako i treba, samo u njega i vjerujete. Malan se spusti
svom teinom u iroki naslonja presvuen kretonom, a izraz neke neizrecive
sjete odjednom preobrazi njegovo lice.
Imate pravo. I ja sam volio ivot, volim ga strasno. A istovremeno mi se
ini stranim, ali i nedostinim. Eto, zato vjerujem, iz skeptinosti. Da, elim
vjerovati, elim ivjeti, uvijek. Tu Cormery zautje.
Kad imate ezdeset pet godina, svaka se godina ini kao odgoda. elio bih
umrijeti miran, a umrijeti je strano. Nita nisam uinio.
Ima ljudi koji opravdavaju postojanje svijeta, koji samom svojom
nazonou pomau drugima da ive.
Da, i umiru.
Dok su utjeli, vjetar je oko kue zapuhao malo jae.
Imate pravo, Jacques, ree Malan. Pokuajte neto saznati. Vama vie
nije potreban otac. Sami ste se izgradili. Sada ete ga moi voljeti kako vi znate
voljeti. Ali, ree oklijevajui... Posjetite me opet. Nije mi preostalo jo mnogo
vremena. I oprostite...
Da vam oprostim?, upita Cormery. Pa ja sve vama dugujem.
Ne, ne dugujete mi bogzna to. Oprostite mi samo to ponekad ne znam
odgovoriti na vau ljubav...
20

Malan je promatrao veliku starinsku svjetiljku to je visjela iznad stola, i

glas mu je postao sasvim tih dok je izgovarao ono to je Cormeryu, nekoliko
trenutaka kasnije, samom na vjetru i u opustjelom predgrau, bez prestanka
odjekivalo u mislima:
U meni je neka stravina praznina, neka bolna ravnodunost...

Djetetove igre
Lagani i kratki valovi ljuljali su brod na srpanjskoj vruini. Jacques
Cormery, ispruen napola gol u svojoj kabini, promatrao je kako na bakrenim
okvirima brodskih okana pleu odbljesci sunca to se mrvilo u moru. Naglo
ustane da bi ugasio ventilator koji mu je suio znoj u porama jo prije negoli
mu se ovaj poeo slijevati niz grudi, bilo je bolje znojiti se, i ponovno se spusti
na leaj, tvrd i uzak kakve je volio. Odjednom, iz utrobe broda dopre do njega
u priguenim vibracijama mukli zvuk strojeva kao da stupaju cijele vojske.
Volio je taj zvuk velikih parobroda danju i nou, i osjeaj da hoda po vulkanu
dok svuda oko njega beskrajno more prua pogledu svoja slobodna
prostranstva. Ali na palubi je bilo prevrue; putnici, shrvani pretjeranim
koliinama hrane, sruili su se u brodske lealjke natkrivene palube ili se
sklonili u hodnike da bi malo otpoinuli.
Jacques nije volio poslijepodnevni poinak. A benidor, pomislio je
mrzovoljno, a to je bio neobian izraz to ga je rabila njegova baka u vrijeme
kad je bio dijete u Aliru i kad ga je prisiljavala da se svakog poslijepodneva
odmara zajedno s njom.
Tri prostorije malog stana u predgrau Alira bile su uronjene u prugastu
sjenu brino zatvorenih rebrenica. Vani je ljetna ega prila suhe i pranjave
ulice, a u polutami stana pokoja debela dosadna muha neumorno bi traila
izlaz zujei poput aviona. Bilo je prevrue da sie na ulicu k drugovima, a Oko
desete godine jer su i njih roditelji zadrali kod kue. Bilo je prevrue da ita
Pardaillana ili l'Intrepidea. Kad bi baka kojim sluajem bila odsutna, ili bi

Jacques / Od poetka sam, jo kao dijete, pokuavao otkriti to je to dobro a to zlo - jer mi to
nitko oko mene nije mogao rei. I sada odjednom priznajem da me sve naputa, da mi je potreban
netko da mi pokae put i da me hvali i kudi, ne u ime sile ve u ime autoriteta, potreban mi je moj
otac.
Mislio sam da znam, da vladam sobom, jo uvijek ne [znam?].
Oko svoje desete godine
Te velike knjige tiskane na novinskom papiru s neukusno oslikanim koricama, i na kojima je
cijena bila otisnuta veim slovima negoli naslov i ime autora.

21

avrljala sa susjedama, dijete bi prilijepilo nos na rebrenice blagovaonice to

je gledala na ulicu. Cesta je bila pusta. Pred duanom cipela i trgovinom
krojakim priborom preko puta, zastori od crvena i uta platna bili su
sputeni, ulaz u trafiku bio je zasjenjen zavjesom od raznobojnih perli, a kod
gostioniara Jeana bilo je prazno, samo je jedna maka, na pragu izmeu poda
posutog pilovinom i pranjavog nogostupa, spavala kao mrtva.
Dijete bi se tada okrenulo prema gotovo praznoj, vapnom obijeljenoj sobi,
u kojoj je u sredini stajao etvrtasti stol, a du zidova, ormar za posue, radni
stol pun ogrebotina i tintanih mrlja, mali madrac, na samom podu, prekriven
prekrivaem na koji bi naveer lijegao polunijemi ujak, i pet stolaca. U kutu,
na kaminu s mramornom ploom, mala vaza izduena vrata i ukraena
cvijeem, kakve se mogu nai po sajmovima. Uhvaeno izmeu dviju pustinja
sjene i sunca, dijete bi poelo kruiti oko stola, brzim korakom, ne prestajui
ponavljati kao da govori litaniju: Dosadno mi je! Dosadno mi je! Dosadno mi
je! Dosaivao se, ali bila je to istovremeno i igra, bilo je u tome neke radosti,
neke vrste uivanja u dosadi, jer bi ga obuzeo bijes kad bi zauo kako baka,
koja se ipak vratila, izgovara A benidor. No njegovi su prosvjedi bili
uzaludni. Baka, koja je odgojila devetero djece na selu, imala je svoje
predodbe o odgoju. Dijete bi se u tren oka nalo u sobi. Bila je to jedna od
dviju prostorija to su gledale na dvorite. U drugoj su bila dva kreveta, majin
i onaj na kojem su spavali on i brat. Baka je imala pravo na svoju sobu. U svoj
je visok i prostran krevet esto primala dijete nou i svakodnevno za
poslijepodnevnog poinka.
Izuo bi sandale i popeo se na krevet. Otkako se jednom kad je baka bila
usnula iskrao iz kreveta da bi kruei oko stola ponavljao svoju litaniju,
njegovo je mjesto bilo u dnu kreveta pored zida. Zavuen tako u dno kreveta,
gledao bi baku kako skida haljinu i sputa koulju od gruba platna to je u pasu
bila stisnuta vrpcom koju je sada odvezivala. Zatim bi se i sama popela na
krevet, a dijete bi osjetilo pored sebe miris ostarjele puti i promatralo debele
plave vene i starake mrlje koje su unakaavale noge njegove bake. Hajde,
ponavljala bi. A benidor, i ubrzo bi usnula, dok bi dijete, otvorenih oiju,
pratilo kruni let neumornih muha.
Da, godinama je to mrzio, pa i kasnije, kad je postao odrastao ovjek, i sve
dok se jednom nije teko razbolio nije se mogao odluiti da za velikih vruina
poslije ruka prilegne. Ako bi mu se i dogodilo da zaspi, probudio bi se
besprijekorna istoa.
Ormar, drveni toaletni stoli s mramornom ploom. Mali runo izraen tepih pored kreveta,
troan, izlizan, otrcan po rubovima. A u jednom kutu, veliki koveg prekriven starim arapskim
tepihom s resama u obliku ira.

22

mrzovoljan i s nekom muninom. Tek odnedavna, otkako pati od nesanice, u

stanju je odspavati pola sata dnevno i probuditi se raspoloen i io. A
benidor...
Vjetar kao da se stiao pritisnut suncem. Brod se prestao ljuljati i odjednom
se inilo da napreduje po pravocrtnom putu, strojevi su radili punom parom,
propeler je okomito sjekao debljinu vode, a buka klipova postala je napokon
tako ravnomjernom da se mijeala s muklim i neprekinutim vapajem sunca na
moru.
Jacques je napola spavao, obuzet nekom ugodnom tjeskobom od pomisli
da e ponovno vidjeti Alir i sirotinjsku kuicu u njegovu predgrau. Tako je
bilo svaki put kad bi naputao Pariz i putovao u Afriku, to neko pritajeno
veselje, od kojeg se nadimaju grudi, zadovoljstvo nekoga kome je uspio bijeg
pa se smije zamiljajui zaprepatena lica straara. Jednako tako bi mu se,
svaki put kad bi se u nj vraao cestom ili vlakom, srce stegnulo im bi se
pojavile prve kue predgraa, koje bi iskrsnule iznenada, nenajavljene
drveem ili vodenim tokom, nalik na zloudni tumor to iri oko sebe vorove
svoje bijede i svoje runoe, prodirui postupno strano tijelo i odvodei ga do
srca grada ije bljetavilo mu je ponekad pomoglo da zaboravi tu umu eljeza
i betona ijim je zatvorenikom bio i danju i nou i koja je ispunjavala njegove
nesanice. Ali sada je od toga pobjegao, disao je na prostranim leima mora,
disao je s valovima, uljuljkan suncem, napokon je mogao spavati i vratiti se
djetinjstvu od kojeg nije nikad posve ozdravio, toj tajni svjetlosti, toplog
siromatva, koja mu je pomogla da ivi i pobijedi sve. Taj skrhan odsjaj, sad
ve gotovo nepomian, na bakrenom okviru brodskog okna dolazio je od istog
onog sunca koje je, u zamraenu sobu gdje je spavala baka, pritiui svom
svojom teinom o povrinu rebrenica, uranjalo u hladovinu samo jednu
tananu otricu kroz pukotinu to ju je odkrhnuti komadi drveta ostavio na
spoju rebrenica. Nedostajale su muhe, njihov zuj nije ispunjavao ni
pothranjivao njegov drijeme, na moru nema muha, a osim toga one njegove
su bile mrtve, one koje je dijete voljelo zato to su bile bune, jedine ive u tom
svijetu izblijedjelom od vruine, i svi su ljudi i ivotinje poivali, nepomini,
osim njega, istina, koji se prevrtao po krevetu, u uskom prostoru to mu je
preostao izmeu zida i bake, i on je htio ivjeti, i inilo mu se da je vrijeme
provedeno u snu oteto ivotu i njegovim igrama. Drugovi su ga ekali, sasvim
sigurno, u ulici Prevost-Paradol, obrubljenoj vrtovima to su uveer nakon
zalijevanja odisali svjeinom i mirisom cvjetova kozje krvi koji su posvuda
rasli, zaliveni ili ne. im se baka probudi, odjurit e napolje, spustit se niz jo
pustu Lionsku ulicu pod fikusima, otrati do zdenca na uglu ulice PrevostParadol, odvrnuti do kraja veliku slavinu od lijevana eljeza na vrhu zdenca,
sagnuti glavu pod slavinu da bi mu veliki mlaz vode ispunio nosnice i ui,
23

slijevajui se kroz otvoreni okovratnik koulje sve do trbuha, pa ispod hlaa po

nogama sve do sandala. Tada e, sretan to osjea vodu kako se pjeni izmeu
njegovih tabana i koe sandala, otrati bez daha do Pierrea i ostalih, koji su
sjedili na ulazu jedine dvokatnice u ulici, otrei drvenu cigaru koja e im
posluiti u igri canette vinga s drvenim plavim reketom.
Poto bi se okupili, krenuli bi vukui reket po zaralim reetkastim
ogradama vrtova pred kuama, uz paklenu buku koja bi probudila cijelu etvrt
i rastjerala make to su drijemale pod pranjavim glicinijama. Trali bi,
pretravali ulicu, lovili jedan drugog, ve dobro oznojeni, no uvijek u istom
smjeru, prema zelenom polju, nedaleko od kole, etiri ili pet ulica odande.
Putem bi obavezno zastali pored onog to se nazivalo vodoskokom, na velikom
trgu, pored goleme okrugle fontane na dva kata iz koje nije tekla voda, ali je
bazen, ve odavno zaepljen, bio do vrha pun od obilnih kia, to bi tu i tamo
pale u tom kraju. Ta bi ustajala voda, prekrivena starom mahovinom, korama
dinja, narani i smeem svake vrste, stajala tu dok je sunce ne bi isuilo ili se
gradske vlasti probudile i odluile da je ispumpaju, pa bi suhi, ispucani, slani
mulj ostao jo dugo na dnu bazena, ekajui da sunce dovri posao i pretvori
ga u prainu koju e vjetar ili metla smetlara razbacati po sjajnom Uu fikusa
to obrubljuju trg. Ljeti bi, u svakom sluaju, bazen bio suh i izlagao pogledu
iroku ogradu od tamna, ulatena kamena, to su ga izglaale tisue ruku i
stranjica i na kojem su Jacques, Pierre i ostali jahali kao na konju, okreui
se na svojim stranjicama dok ne bi neizbjeno pali u plitki bazen to je vonjao
po mokrai i po suncu.
Zatim bi, i dalje trei kroz vruinu i prainu to je prekrivala istim sivim
slojem njihove noge i njihove sandale, letjeli prema zelenom polju. To je bila
naputena ledina iza bavarske radionice gdje su se, izmeu zaralih eljeznih
obrua i trulih ostataka baava, ispod sedre probijali buseni krljave trave. Tu
bi uz veliku graju nacrtali krug u sedri. Jedan bi od njih, s reketom u ruci, stao
unutar kruga, a ostali bi, jedan za drugim, bacali drvenu cigaru prema krugu.
Ako bi cigara pala unutar kruga, onaj koji ju je ubacio preuzeo bi reket i sad bi
on branio krug. Oni najspretniji uhvatili bi cigaru u letu i odbacili je daleko.
Oni bi imali pravo otii do mjesta na koje je pala i, udarajui rubom reketa o
jedan kraj cigare koja bi se potom vinula visoko u zrak, hvatali je i bacali jo
dalje, i tako sve dok ne bi promaili ili dok je ostali ne bi uhvatili u letu, pa se
brzo vraali natrag kako bi obranili krug od cigare to bi je brzi i spretni
Pierre, takoer sin ratne udovice koja je radila na poti, bio mu je prijatelj.
Vidjeti autorovo objanjenje, dalje u tekstu.
spretni branitelj, u jednini.

24

protivnik ve bacio prema krugu. Taj tenis siromanih, s tek poneto

sloenijim pravilima, ispunio bi cijelo poslijepodne. Pierre je bio najspretniji,
bio je mraviji od Jacquesa, i manji, gotovo loman, plavokos koliko je ovaj bio
tamnokos, svijetlih trepavica iza kojih je njegov plavi i otvoren pogled djelovao
bespomono, ranjivo i zaueno, naizgled nespretan, ali u akciji precizan i
ustrajan.
Jacques je pak briljirao u najnemoguijim zahvatima, ali bi promaio one
najjednostavnije. Zbog onih prvih, i zbog divljenja koje su izazivali kod
drugova, smatrao se najboljim i esto se hvastao. U stvari, Pierre ga je stalno
pobjeivao, ali nije nikada o tome priao. Poslije igre bi se samo uspravio u
svoj svojoj visini, i tiho se smjekajui sluao drugove .
Kad vrijeme ili raspoloenje nisu bili pogodni, umjesto da tre ulicama i
ledinama, okupili bi se najprije u hodniku Jacquesove kue. Odande bi, kroz
vrata u dnu, preli u malo sputeno dvorite okrueno zidovima triju kua. Na
etvrtoj strani, preko vrtnog zida nadvijala se kronja naranina stabla iji se
miris, kad je bilo u cvatu, penjao uz sirotinjske kue, irio hodnikom ili se
malim kamenim stubama sputao u dvorite. S jedne strane i pola druge, u
maloj, koso postavljenoj kuici stanovao je frizer panjolac koji je imao frizeraj
s uline strane, te arapski brani par gdje je ena ponekad naveer prila
kavu u dvoritu. Na treoj strani, stanari su hranili kokoi u visokim klimavim
kokoinjcima od drveta i ice. I napokon, s etvrte strane, lijevo i desno od
stuba, zjapili su mrani iroki otvori podruma kue: pilje bez izlaza i svjetla,
izdubljene u samoj zemlji, bez ikakvih pregrada, smrdljive od vlage, do kojih
su vodile etiri stube prekrivene mahovinom i u kojima su stanari gomilali
viak svoje imovine, to e rei gotovo nita: stare vree koje su ondje trunule,
komade drvenih sanduka, proupljene i zarale stare lavore, sve ono to se
inae vue po zaputenim ledinama i to ne moe sluiti ni najsiromanijima.
Upravo tu, u jednom od tih podruma, okupljala su se djeca. Jean i Joseph, dva
sina panjolskog brijaa, obiavala su se igrati ondje. Ulaz u tu razvalinu
smatrali su svojim vrtom. Joseph, okrugao i vragolast, neprestano se smijao i
davao sve to je imao.
Jean, nizak i suh, skupljao je i najmanji avao, i najmanji vijak, i bio osobito
tedljiv sa svojim pekulama ili koticama od marelica neophodnim za jednu

Na zelenom polju odravale su se donnades

Omar je sin tog para; otac je gradski ista ulica.

25

od njihovih najdraih igara. Bilo je teko zamisliti veu suprotnost od ta dva

nerazdvojna brata. Svi zajedno, Pierre, Jacques, i Max, trei ortak, zavukli bi
se u smrdljiv i vlaan podrum. O zarale eljezne grede razapeli bi poderane
vree to su trunule na tlu, otresavi s njih male sive ohare lankovita oklopa
koje su nazivali zamorcima. I pod tim odvratnim atorom, konano na svome
(jer nitko od njih nije nikad imao svoju sobu pa ak ni svoj krevet), zapalili bi
male vatre koje bi, zatvorene u tom vlanom i umalom zraku, tinjale dimei
se i tjerale ih iz njihove jazbine, pa bi ih na kraju zatrpali vlanom zemljom,
nastruganom u dvoritu. Tada bi, ne bez prepirke s malim Jeanom, podijelili
velike bombone od mente, kikiriki ili slanutak, posuen i posoljen, vuji bob i
kojekakve slatkie bljetavih boja to su ih Arapi nudili na ulazu u oblinje kino
u plitkim koarama prekrivenim muhama koje su bile zapravo obine drvene
kutije postavljene na kotaie. U dane pljuskova, iz vlanog dvorita zasienog
vodom, viak kie slijevao se u redovito poplavljene podrume, a oni bi se popeli
na stare sanduke i igrali bi se Robinzona daleko od istog neba i morskog
vjetra, uivajui u svom kraljevstvu bijede .
No, najljepi dani bili su u proljee, kada bi, zahvaljujui nekoj dobro
smiljenoj lai, uspjeli izbjei poslijepodnevnom odmoru. Tada bi, nemajui
nikad novca za tramvaj, dugo pjeaili do botanikog vrta, prolazei utim i
sivim ulicama predgraa, kroz etvrti konjunica, uz velika spremita za kola
to su pripadala poduzeima ili privatnicima koji su kamionima na konjsku
zapregu opsluivali unutranjost zemlje, prolazei pritom uz iroka vrata na
povlaenje iza kojih se ulo toptanje konjskih kopita, rzanje, zveckanje lanaca
kojima su bili privezani, i s uivanjem udisali miris balege, slame i znoja to se
dizao s tih zabranjenih mjesta o kojima bi Jacques matao prije nego to bi
zaspao. Zastali bi pred nekom otvorenom konjunicom u kojoj su timarili
konje, jake ivotinje vrstih nogu uvezene iz Francuske koje su ih gledale
oima izbjeglica, izmuene vruinom i muhama. Zatim bi, pred grdnjama
vozaa kamiona, otrali do golemog vrta gdje su se uzgajale rijetke vrste. U
velikoj aleji s koje se kroz bazene i cvijee pogled pruao sve do mora, izigravali
bi ravnodune i uglaene etae pod sumnjiavim pogledom uvara. No ve u
prvom poprenom drvoredu, dali bi se u trk prema istonom dijelu vrta kroz
redove golemih korenjaka, tako gustih da je u njihovoj sjeni bilo gotovo

Jednu koticu trebalo je postaviti na tri druge sloene u tronoac. S odreene udaljenosti,
trebalo je sruiti to zdanje bacajui drugu koticu. Onaj koji bi uspio, pokupio bi sve etiri kotice.
Ako bi promaio, njegova bi kotica pripala vlasniku onih etiriju.
Galoufa
najvei

26

mrano, prema velikim stablima kauukovca , ije su se objeene grane, koje

se nije moglo razlikovati od mnogobrojnog korijenja, pruale sve do zemlje, i
jo dalje, sve do pravog cilja njihova pohoda, velikih kokosovih palmi s
grozdovima malih okruglih i zbijenih plodova naranaste boje na vrhu koje su
nazivali cocoses. Tu je najprije trebalo provjeriti na sve strane da u blizini
nema nijednog uvara. Zatim bi poeo lov na municiju, to jest kamenie. Kad
bi se svi vratili punih depova, gaali su jedan po jedan grozdove plodova to
su se, nadvisujui ostalo drvee, blago njihali na nebu. Pri svakom bi pogotku
palo nekoliko plodova koji su pripali sretnom strijelcu. Ostali bi morali ekati
dok ovaj pokupi svoj plijen pa tek tada nastavili s gaanjem. U toj je igri
Jacques, spretan u gaanju, bio ravan Pierreu. No obojica bi podijelila svoj
plijen s onima to su imali manje sree. Najnespretniji je bio Max, koji je nosio
naoale jer je imao lo vid. Bio je zdepast i krupan, ali je ipak uivao potovanje
svih od dana kad su ga vidjeli kako se tue. Dok su se svi oni, u estim ulinim
tuama u kojima su sudjelovali, a pogotovu Jacques koji nije mogao svladavati
bijes i estinu, obiavali baciti na protivnika da mu u to kraem vremenu
nanesu to veu bol, spremni da im to bude propisno uzvraeno, Max, ije je
ime zvualo nekako germanski, jednog dana kada ga je mesarev debeli sin,
zvani But, nazvao prljavim vabom, mirno je skinuo naoale, dao ih na
uvanje Josephu, zauzeo stav kao to su to inili bokseri koje su viali po
novinama, i pozvao ovoga da ponovi svoju uvredu. Zatim je, ne pokazujui
uzbuenje, izbjegao svaki Butov napad, udario ga nekoliko puta ne primivi
nijedan udarac i na kraju mu, na svoje veliko zadovoljstvo uspio, koje li
pobjede, nabiti modricu na oku. Od tog dana Maxova popularnost bila je u
grupi osigurana. Depova i ruku ljepljivih od voa, bjeali su iz vrta prema
moru i, im bi se nali izvan zidina, poredali bi plodove na svoje prljave
maramice, vakali sa slau vlaknaste, slatke i odvratno masne bobice, ali
lagane i ukusne poput pobjede. Potom bi odjurili na plau.
Da bi stigli do plae, morali su prijei cestu zvanu ovarska jer su njome
doista esto prolazila stada ovaca koja su se vraala ili odlazila na sajam u
Maison-Carre, istono od Alira. Bila je to ustvari zaobilaznica koja je dijelila
more od grada koji se protezao po breuljcima poput amfiteatra. Izmeu ceste
i mora, tvornice, ciglane i plinara bile su okruene pijeskom prekrivenim
ploama ilovae ili vapnenom prainom, gdje su se bijelili pranjavi otpadci
drva i eljeza.
Nakon te rune pustare izlazilo se na plau Sablettes. Pijesak je tu bio
pomalo crn, a prvi valovi nisu uvijek bili prozirni. S desne strane nalazilo se
kupalino zdanje s kabinama i dvoranom, velikom drvenom kutijom na
navesti imena drvea.

27

stupovima, koja je za blagdanskih dana sluila za ples. Za vrijeme sezone

prodava prenih krumpiria svakog je dana palio svoju pe. Mala grupa
najee nije imala novca ni za jedan tuljac prenih krumpiria. Ako bi
sluajno koji od njih imao potreban novac , kupio bi jedan i znaajno se
uputio prema plai, praen povorkom svojih drugova punih potovanja, pa bi,
stigavi do mora, u sjeni velike rasuene barke zabio stopala u pijesak i spustio
se na stranjicu, drei papirnati tuljac uspravno u jednoj ruci, a drugom ga
pokrivajui kako mu nijedna od tih hrskavih pahulja ne bi ispala. Obiaj je bio
da zatim ponudi po krumpiri svojim drugovima, koji su se pobono
naslaivali tom jednom jedinom toplom poslasticom s jakim mirisom ulja to
im ju je namijenio. Zatim bi svi promatrali sretnika kako, ozbiljna lica, guta
jedan po jedan preostale krumpirie. Na dnu papirnatog tuljca ostalo bi uvijek
mrvica. Preklinjali bi sitog srekovia da ih podijeli s njima. Na to bi ovaj
najee, osim kad se radilo o Jeanu, razmotao masni papir, rairio po njemu
mrvice krumpiria i dopustio da se jedan po jedan poslue. Izabrali bi na sreu
onoga koji e navaliti prvi i prema tome uzeti najveu mrvicu. Poto bi gozba
zavrila, a uitak i osjeaj uskraenosti bili zaboravljeni, poela je trka prema
zapadnom kraju kupalita, pod jarkim suncem, do napola sruene zidine, koja
je nekad najvjerojatnije sluila kao temelj sad nepostojeoj kolibi iza koje su
se mogli svui. U nekoliko trenutaka bili su goli, trenutak potom u vodi,
plivajui snano i nespretno, dovikujui se , slinei i pljujui, nadmeui se u
ronjenju ili u tome tko e ostati dulje pod vodom. More je bilo ugodno, toplo,
sunce na njihovim mokrim glavama lagano, a blaena svjetlost ispunjavala je
njihova mlada tijela radou od koje su neprestano klicali. Vladali su ivotom
i morem, i ono najraskonije to nam svijet moe ponuditi, primali su i
nemilice troili, poput gospodara sigurnih u svoje nezamjenjivo bogatstvo.
Trei od ala do mora, suei na pijesku slanu vodu od koje su im tijela
bila ljepljiva, ispirui zatim u moru pijesak od kojeg su bili posve sivi, posve bi
zaboravili na vrijeme. Trali su, a iope su uz prodorne krike letjele nisko iznad
tvornica i morskog ala. Nebo, s kojeg se povukla danja sparina, postajalo je
bistro i zeleno, svjetlost je jenjala, a s druge strane zaljeva, luk kua i grada,
dotada uronjenog u laganu izmaglicu, poprimao je jasnije obrise. Bio je jo
dan, no uline svjetiljke ve su se palile jer se sumrak u Africi sputa iznenada.
Obino bi Pierre prvi dao znak za pokret: Kasno je, i odmah bi potom
nastala jurnjava, brzo opratanje. Jacques bi sa Josephom i Jeanom trao put

2 novia (2 sousa)
Ako se utopi, mama e te ubiti. Nije te sram da se tako pokazuje? Gdje ti je sad mama?

28

kue ne obazirui se na ostale. Trali su bez daha. Josephova je majka imala

brzu ruku.
to se Jacquesove bake tie... Trali su kroz veer koja se sputala svom
brzinom, usplahireni prvim upaljenim plinskim svjetlima, osvijetljenim
tramvajima to su promicali pored njih, ubrzavajui trk, uasnuti to je ve
dobrano pala no, i rastajali se na ulazu bez pozdrava. Tih bi veeri Jacques
zastao na mranom i smrdljivom stubitu, naslonio se u mraku na zid i ekao
da se smiri njegovo pomahnitalo srce. Ali nije mogao ekati, a od same te
spoznaje jo je bre disao. U tri koraka stigao bi do odmorita, proao pored
zajednikog nunika na katu, i otvorio vrata. U blagovaonici na kraju hodnika
gorjelo je svjetlo i on je sleden sluao zveckanje lica po tanjurima. Uao bi. Za
stolom, u krugu svjetla petrolejske svjetiljke, polu-nijemi ujak nastavljao je
buno srkati svoju juhu; njegova majka, jo mlada, bujne crne kose, pogledala
bi ga svojim blagim pogledom.
Dobro zna... , zapoela bi.
Ali bi baka, uspravna u svojoj crnoj haljini, stisnutih usana, svijetlih oiju
stroga pogleda, kojoj je vidio samo lea, prekinula ker. Odakle dolazi?,
pitala bi.
Pierre mi je pokazivao zadau iz rauna.
Baka bi tada ustala i prila mu. Pomirisala bi mu kosu, pa rukom prola
preko njegovih glenjeva jo punih pijeska. Bio si na plai.
Onda si ti laljivac, sriui bi rekao ujak.
No baka bi bez rijei prola pored njega, uzela iza vrata blagovaonice debeli
korba, zvani volujska ila, koji je ondje visio i oplela ga njime po nogama i
stranjici dva do tri puta, a to je tako peklo da se derao u sav glas. Neto
kasnije, usta i grla punih suza, ispred tanjura juhe koju mu je ujak saalivi se
nad njim posluio, trudio se iz sve snage da suspregne suze. Na to bi majka,
uputivi baki kratak pogled, okrenula prema njemu svoje lice koje je toliko
volio. Jedi juhu, rekla bi. Gotovo je. Gotovo je.
Tek bi se tada rasplakao.
Jacques Cormery se probudi. Sunce se vie nije zrcalilo na bakrenom okviru
brodskog okna, nego je zalo za obzorje i sad je osvjetljavalo zid nasuprot
njemu.
Odjenu se i popne na palubu. Stii e u Alir duboko u no.
brat

29

Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat.

vrsto ju je grlio na samom pragu stana, jo zadihan od uspinjanja stubama
koje je preao etiri po etiri u jednom zaletu, ne promaivi ni jednu, kao da
je njegovo tijelo jo uvijek tono pamtilo visinu stuba. Iziavi iz taksija, u ulici
ve prilino bunoj, jo blistavoj od jutarnjeg polijevanja koje se isparavalo
na prvoj vruini, opazio ju je, na istom mjestu kao nekad, na uskom i jedinom
balkonu, izmeu dviju soba, iznad nadstrenice frizeraja - frizer vie nije bio
Jeanov i Josephov otac, on je umro od tuberkuloze, takav je to zanat, govorila
je njegova ena, stalno udie neiju kosu - prekrivene valovitim limom koja
je kao i nekad bila zasuta bobicama fikusa, zguvanim papiriima i starim
ikovima. Stajala je tu, jo uvijek bujne, ali od godina posijedjele kose, jo
uvijek uspravna unato svojim sedamdeset dvjema godinama, ovjek bi joj dao
deset godina manje zbog njezine izrazite mravosti i jo oite snage, a takva je
bila cijela obitelj, pleme mravih stvorenja bezbrina dranja i neumorne
energije nad kojima starost naizgled nije imala nikakvu mo. Sa svojih pedeset
godina, ujak Emil , napola nijem, doimao se kao mladi. Baka je umrla
uspravne glave. A to se majke tie, kojoj je sad hrlio, inilo se da nita ne moe
svladati njezinu skrivenu upornost, budui da deseci godina naporna rada
nisu unitili u njoj mladu enu koju je Cormery kao dijete gledao s divljenjem.
Kad je stigao pred vrata, majka ih je otvorila i bacila mu se u zagrljaj. Onda
ga je, kao svaki put kad bi se ponovno sreli, poljubila dva ili tri puta, privijajui
ga k sebi svom snagom, a on bi pod rukama osjeao njezina rebra, tvrde i
izboene kosti njezinih pomalo drhtavih ramena, i pritom udisao miris njezine
koe koji ga je podsjeao na ono mjesto ispod Adamove jabuice, izmeu
vratnih ila, koje se vie nije usuivao poljubiti, ali koje je volio mirisati i
milovati dok je bio dijete, kad bi ga, rijetko, uzela na krilo ili kad bi se pravio
da spava, nosa zaronjena u tu malu udubinu koja je za njega imala miris
njenosti, tako rijetke u njegovu djejem ivotu. Poljubila ga je, te, oslobodivi
ga svoga zagrljaja, malo ga promatrala pa ga opet zagrlila i jo jednom
poljubila, kao da je, odmjerivi u sebi svu ljubav to ju je za nj mogla osjeati
ili izraziti, ustanovila da jo neto nedostaje. Sine moj, govorila je, bio si
tako daleko . A onda, odmah potom, okrenula se, vratila u stan i otila sjesti
u dnevnu sobu koja je gledala na ulicu, doimala se kao da vie ne misli na
njega, i ni na to drugo uostalom, i na trenutke bi ga ak pogledala s nekim
Dan: nedjelja
Dalje u tekstu postat e Ernest.
prijelaz

30

neobinim izrazom u oima, kao da joj odjednom, ili mu se barem tako inilo,
smeta u tom skuenom, praznom i zatvorenom svijetu u kojem je samovala.
Tog je dana, tovie, poto je sjeo kraj nje, izgledala nekako nemirnom i s
vremena na vrijeme kriomice pogledavala na ulicu svojim tamnim i
grozniavim oima koje bi se razvedrile im bi se njezin pogled spustio na
Jacquesa.
Ulica je postajala sve bunijom, a teki crveni tramvaji, kloparajui poput
starog eljeza, prolazili su sve ee. Cormery je promatrao majin profil u
sivoj bluzi s bijelim okovratnikom dok je sjedila kraj prozora na neudobnoj
stolici [ ] na kojoj je uvijek sjedila, lea malo pogrbljenih od godina, ali kojima
nije trebala potpora naslonjaa, ruku spojenih oko maramice koju bi svojim
ukoenim prstima smotala u klupko, pa je zatim spustila u krilo izmeu dvije
nepomine ruke, glave okrenute prema ulici. Bila je ista kao trideset godina
ranije, i iza njezinih bora nazirao je isto ono udesno mlado lice, lukove obrva
napete i glatke, kao stopljene s elom, mali ravan nos, usnice jo lijepo ocrtane
unato borama u kutu usana zbog umjetnog zubala. Sam vrat, koji tako brzo
propada, sauvao je lijep oblik unato sad ve vorastim ilama i malo
oputenoj bradi.
Bila si kod frizera, rekao je Jacques. Nasmjeila mu se osmijehom male
djevojice koju su uhvatili u prijestupu.
Da, zna, radi tvog dolaska.
Oduvijek je bila koketna na svoj gotovo neprimjetan nain. I ma kako
siromano odjevena bila, Jacques nije pamtio da je ikad na njoj vidio neto
runo. I sad su te sive i crne boje koje je imala na sebi bile dobro izabrane. Bio
je to uroeni ukus pripadnika njihova plemena, uvijek bijednih, uvijek
siromanih, ili pak, neto bolje stojeih, poput nekih roaka. Ali svi su oni, a
pogotovu mukarci, poput pravih Mediteranaca drali do bijele koulje i dobro
izglaane crte na hlaama, smatrajui pritom prirodnim da taj posao
neprekidnog odravanja, jer je odjee bilo malo, uz ostale enske poslove
obavljaju ene, to jest majke ili supruge. to se majke tie, ona je uvijek
smatrala da nije dovoljno to pere rublje i sprema po tuim kuama, i Jacques
je se, otkako pamti, sjeao kako neprestano glaa jedine bratove i njegove
hlae, sve dok on nije otiao i otputio se u svijet u kojem ene niti peru niti
glaaju.
Talijan je, ree majka, taj frizer. Dobro radi.
Dva neitka znaka
luk obrva koat i gladak ispod kojeg se sjao grozniav pogled crnog oka.

31

Da, na to e Jacques.
Htio je rei: Veoma si lijepa, ali je zastao. Uvijek je to mislio o svojoj
majci, ali joj se nikad nije usudio rei. Ne stoga to se bojao da bi ga mogla
odbiti ili to je sumnjao da bi joj se takav kompliment mogao svidjeti. No, to
bi znailo prekoraiti onu nevidljivu granicu iza koje se cijelog ivota
zaklanjala - blaga, uglaena, pomirljiva, gotovo pasivna, ali ne ponizujui se
nikad pred niim i pred nikim, osamljena u svojoj polugluhoi, nemogunosti
izraavanja, lijepa ali gotovo nedostupna, to nedostupnija to je bila
nasmijeenija i to ga je srce vie vuklo k njoj - da, cijeli svoj ivot zadrala je
to isto bojaljivo i posluno dranje, a opet suzdrano, isti onaj pogled kojim
je trideset godina ranije, ne upleui se, gledala kako njezina majka korbaem
tue Jacquesa, ona koja nije nikad dotakla pa ak ni ozbiljno izgrdila svoju
djecu, ona koju su ti udarci bez sumnje takoer boljeli ali je, nemona da neto
poduzme, to zbog umora, to zbog nemutog izraavanja i potovanja koje je
dugovala majci, preputala da stvari idu svojim tijekom, trpjela danima i
godinama, trpjela da joj tuku djecu, kao to je sama trpjela naporne radne
dane sluei drugima, pranje parketa na koljenima, ivot bez mukarca i bez
utjehe, okruena masnim otpatcima i prljavim rubljem tuih ljudi, duge dane
muke to su se nizali jedan za drugim, tvorei ivot koji se, lien nade,
pretvorio u ivot bez ikakvih osjeaja, neuk, tvrdokoran, pomiren s patnjama,
svojima i tuima. Nikad je nije uo da se ali, samo bi ponekad rekla da je
umorna ili da je od pranja velikog rublja bole kria. Nikad je nije uo da nekog
ogovara, samo bi ponekad rekla kako su sestre ili tetke bile s njom neljubazne
ili ohole. Ali je isto tako veoma rijetko uo da se smije iz sveg srca.
Smijala se neto vie u posljednje vrijeme otkako je prestala raditi, a djeca
se brinula da joj nita ne nedostaje. Jacques je promatrao sobu, ni ona se nije
promijenila. Nije htjela otii iz tog stana u kojem je imala svoje navike, iz te
etvrti u kojoj joj je sve bilo lako, da bi se odselila u neki drugi, udobniji, ali
gdje bi sve postalo teko. Da, bila je to ista ona stara soba. Promijenila je
namjetaj, koji je sad bio pristojniji i manje sirotinjski. Ali bio je kao i uvijek
gol, priljubljen uz zid. Uvijek neto prekopava, rekla je majka. Nije mogao
a da ne otvori ormar za posude u kojem su, unato svim njegovim prijekorima,
i sada bile samo najpotrebnije stvari, i praznina kojeg ga je zapanjivala.
Otvorio je i ladice stolia za odlaganje jela gdje su se povlaila dva, tri lijeka,
to je toj kui bilo sasvim dovoljno, pomijeana s dvoje, troje starih novina,
komadima konopca, te mala kartonasta kutija s rasparenom dugmadi i stara
fotografija za osobnu kartu. Tu su ak i suvine stvari bile sirotinjske jer se
nikad nisu upotrebljavale. I Jacques je bio siguran da bi u normalnoj kui
pretrpanoj stvarima, kakva je bila njegova, majka upotrijebila samo ono
najnunije. Jednako je tako znao da ni u pokrajnjoj majinoj sobi, namjetenoj
32

malim ormarom, uskim krevetom, drvenim toaletnim stoliem i slamnatom

stolicom, s jednim jedinim prozorom zastrtim kakanom zavjesom, nee nai
nikakav drugi predmet, osim moda, ponekad, maramicu smotanu u klupko
koju bi odlagala na golo drvo toaletnog stolia.
Ono to mu je upalo u oi kad je upoznao druge kue, bilo one svojih
drugova iz liceja ili kasnije one bogatijih ljudi, bio je upravo broj razliitih
vaza, vreva, kipia, slika kojima su bile natrpane prostorije. Kod njega se
govorilo vaza na kaminu, vr, duboki tanjuri, a onih nekoliko drugih
predmeta koje se u kui moglo nai nije imalo imena. Kod njegova ujaka,
naprotiv, mogli ste uivati u keramici iz Vogeza, jelo se u tanjurima iz
Quimpera. On je odrastao okruen siromatvom golim poput smrti, okruen
opim imenicama; kod ujaka je, pak, otkrio vlastita imena. Ni dandanas u
prostoriji sa svjee opranim oploenim podom, na jednostavnom i ulatenom
namjetaju, nije bilo niega, osim jedne arapske pepeljare od tucanog bakra
na stoliu za posluivanje jela, stavljene onamo prije njegova dolaska, i
potanskog kalendara na zidu. Tu se nije imalo to vidjeti niti to rei, i stoga
nije znao nita o svojoj majci, osim onoga to je sam saznao. Niti o svom ocu.
Tata?
Ona ga pogleda i posta paljiva.

Da.

Zvao se Henri i to jo?

Ne znam.
Nije imao jo koje ime?
Mislim da je, ali ne sjeam se. Njezina panja kao da je odjednom
popustila, gledala je prema ulici gdje je sunce ve peklo svom snagom.
Da li mi je bio slian?
Da, cijeli ti, pljunuti. Imao je svijetle oi. I elo kao tvoje.
Koje je godine roen?
Ne znam. Ja sam imala etiri godine vie od njega.
A ti, koje godine?
Ne znam. Pogledaj u obiteljsku knjiicu.

Otac - ispitivanje - rat 1914. - Atentat.

33

Jacques ode u sobu, otvori ormar. Meu ubrusima, na gornjoj polici, bila
je obiteljska knjiica, mirovinska knjiica i nekoliko starih dokumenata
pisanih na panjolskom. Vrati se s dokumentima.
Roen je 1885. a ti 1882. Imala si tri godine vie od njega.
A ja sam mislila etiri. Davno je to bilo.
Rekla si mi da je rano izgubio oca i majku i da su ga braa dala u sirotite.
Da. I sestra takoer.
Roditelji su mu imali gospodarstvo?
Da. Bili su Alzaani.
U Ouled-Fayetu.
Da. A mi u Cheragi. To je sasvim blizu.
S koliko je godina izgubio roditelje?
Ne znam. Oh, bio je mlad. Sestra ga je ostavila. To nije lijepo. Nije ih htio
vie vidjeti.
Koliko je godina imala sestra?
Ne znam.
A braa? On je bio najmlai?
Ne. Drugi po redu.
Znai da su braa bila premala da se brinu o njemu.
Da. Tako je.
Ali to onda nije bila njihova krivica.
Je, zamjerio im je to. Nakon sirotita, sa esnaest godina zaposlio se na
imanju kod svoje sestre. Davali su mu previe posla. To je bilo previe.
Doao je u Cheragu.
Da. K nama.
I tako si ga upoznala?
Da. Ona ponovno okrenu glavu prema ulici, i on vie nije imao snage
nastaviti na taj nain. No ona je sama progovorila. Nije znao itati, razumije.
U sirotitu se nita ne naui.
Ali pokazala si mi dopisnice koje ti je poslao iz rata.

34

Da, nauio je s gospodinom Classiaultom.

Kod Ricomea.
Da. Gospodin Classiault je bio gazda. On ga je nauio itati i pisati.
S koliko godina?
S dvadeset godina, mislim. Ne znam. Sve je to bilo tako davno. Ali kad smo
se vjenali, nauio je prepoznavati vina i mogao je raditi bilo gdje. Bio je
pametna glava. Promatrala ga je. Kao i ti.
I onda?
Onda? Doao je tvoj brat. Tvoj je otac radio za Ricomea, a Ricome ga je
poslao na svoje imanje u Saint-Lapotre.
Saint-Apotre?
Da. I onda je doao rat. Umro je. Poslali su mi geler.
Geler koji je raznio glavu njegovu ocu nalazio se u maloj kutiji za kekse iza
ubrusa u ormaru, zajedno s dopisnicama poslanim s bojinice koje je Jacques
mogao izgovoriti napamet kako su bile ture i kratke. Draga moja Lucie. Ja
sam dobro. Sutra mijenjamo poloaj. Pazi na djecu. Grlim te. Tvoj mu.
Da, iste one mrkle noi kad je roen, za vrijeme selidbe, on, izbjeglica,
dijete izbjeglica, Europa je ve podeavala svoje topove koji su trebali grunuti
svi zajedno nekoliko mjeseci kasnije, protjerujui Cormeryeve iz SaintApotrea, njega prema njegovom korpusu u Aliru, nju prema malom stanu
njezine majke u sirotinjskom predgrau, s djetetom oteklim od uboda
komaraca na rukama.
Nita se ne brinite, majko. im se Henri vrati, otii emo.
A baka, uspravna, sijede kose zaeljane unatrag, svijetlih oiju stroga
pogleda: Keri, trebat e raditi.
Bio je u Zuavima.
Da. Borio se u Maroku.
Tono. Zaboravio je to. Godine 1905. njegov je otac imao dvadeset godina.
Sluio je, kako se to kae, aktivni vojni rok u ratu protiv Marokanaca .
Jacques se prisjeti to mu je ispripovijedao ravnatelj kole kad ga je nekoliko
godina ranije sreo na alirskim ulicama. G. Levesque bio je mobiliziran kad i
njegov otac. Ali su ostali samo mjesec dana u istoj postrojbi. Slabo je upoznao
1914.

35

Cormerya, kako je sam rekao, jer je ovaj veoma malo govorio. Otvrdnuo na
umor, bio je utljiv, ali jednostavan i pravedan. Jedan jedini put je Cormery
bio sav izvan sebe. Bila je no poslije vrueg dana, u onom dijelu Atlasa gdje je
odjel vojske logorovao na breuljku zatienom stjenovitim klancem. Cormery
i Levesque trebali su smijeniti strau u dnu klanca. Nitko se nije odazvao na
njihov poziv. A onda su, podno ivice od divljih smokava, ugledali svog druga
glave zabaene unatrag, udno uperene prema mjesecu. U prvi as nisu ni
prepoznali njegovu glavu koja je imala neobian oblik. Ali bilo je posve
jednostavno. Bio je zaklan, a ta blijeda oteklina u njegovim ustima bilo je cijelo
njegovo spolovilo. Tek su tada spazili njegovo tijelo rairenih nogu, zuavske
hlae rasparane, i usred tog procijepa, u neizravnom odsjaju mjeseca, krvavu
lokvu. Stotinjak metara dalje, iza velike stijene, i drugi je straar bio u istom
stanju. Oglaena je uzbuna, straarska mjesta pojaana. U svitanje, kad su se
vratili u logor, Cormery izjavi da to nisu ljudi. Levesque, koji je razmiljao,
odgovori mu da oni misle da tako moraju postupiti ljudi, da su oni kod njih, i
da ovi pribjegavaju svim sredstvima da se obrane. Cormery se usprotivi.
Moda. Ali imaju krivo. ovjek ne ini takvo to.
Levesque mu odvrati kako oni smatraju da si ovjek u odreenim
okolnostima moe sve dopustiti i (sve unititi).
Na to Cormery pobjesni: Ne, ovjek se mora znati svladavati. To je onda
ovjek, inae... I potom se smiri. Ja, progovori zatim muklim glasom, ja
sam siromaan, odrastao sam u sirotitu, daju mi tu odjeu, odvuku me u rat,
ali ja se svladavam.
Ima Francuza koji se ne svladavaju, rekao je na to Levesque.
Onda ni oni nisu ljudi. I odjednom zaurla. Prljavi gadovi! Kakvi gadovi!
Svi, svi... Zatim ue u svoj ator, blijed kao krpa.
Kad je bolje razmislio Jacques je shvatio da je od tog starog uitelja, kojeg
je odonda posve izgubio iz vida, zapravo saznao najvie o svom ocu. A opet
nita vie, osim nekoliko detalja, od onoga to je mogao naslutiti iz majine
utnje.
Otvrdnuo i ogoren ovjek koji je cijeli svoj ivot radio, ubijao po
nareenju, prihvatio sve ono to nije mogao izbjei, ali koji je negdje duboko
u sebi odbijao da ga moralno iskvare. Siromah, ukratko. Jer siromatvo [se]
ne bira, ali se moe zadrati. I pokuao je zamisliti, na temelju ono malo stvari
koje je saznao od majke, istoga tog ovjeka devet godina kasnije, oenjenog,
oca dvoje djece, koji se izborio za neto malo bolji poloaj u drutvu i kojeg
krepao ti sa ili bez, rekao je narednik.

36

odjednom pozivaju u Alir radi mobilizacije,

dugo putovanje nou sa
strpljivom enom i nepodnoljivom djecom, rastanak na kolodvoru i onda, tri
dana kasnije, u malom stanu u Belcourtu, njegov iznenadni dolazak u krasnoj
crvenoj i plavoj uniformi sa irokim hlaama kakve je nosila zuavska
pukovnija, uznojen ispod debelog sukna, usred srpanjske ege sa slamnatim
eirom u ruci, jer nije bilo ni fesa ni kacige u trenutku kad je kriomice izaao
iz garnizona pod svodovima obzidane obale i otrao izgrliti enu i djecu prije
veernjeg ukrcavanja za Francusku koju do tada nije nikad vidio , prije negoli
se otisnuo na more koje ga nije nikad nosilo, i grlio ih je snano, u urbi, a
zatim otiao kako je i doao, dok mu je ena s malog balkona mahala na
pozdrav, a on joj odmahivao trei, okrenuvi se da jo jednom mahne eirom
prije nego to se zaputi trkom niz ulicu sivu od praine i ege, i nestane iza
kina, u daljini, u bljetavom jutarnjem svjetlu, da se nikad vie ne vrati. Ostalo
je trebalo zamisliti.
Ne na temelju onoga to mu je mogla rei majka, koja pojma nije imala o
povijesti i zemljopisu, koja je znala jedino da ivi na zemlji pored mora, da je
Francuska s druge strane tog mora kojim ni ona nikad nije plovila, a Francuska
je uostalom neko sumnjivo mjesto izgubljeno u nejasnoj noi kamo se stie
preko luke zvane Marseille koju je zamiljala slinu Aliru, gdje bljeti jedan
grad za koji svi kau da je veoma lijep i koji se zove Pariz, i gdje se, napokon,
nalazi pokrajina zvana Alzas odakle su rodom roditelji njezina mua koji su
odande pobjegli, ima tome mnogo godina, pred neprijateljima to se zvae
Nijemcima, da bi se nastanili u Aliru, kraju koji je trebalo oduzeti tim istim
neprijateljima, koji su uvijek bili zloesti i okrutni, pogotovu s Francuzima, i
to bez ikakva razloga. Francuzi su se uvijek morali boriti sa svaalakim i
neumoljivim ljudima. Tu je bila i panjolska koju nije znala kamo smjestiti, ali
koja nipoto nije bila daleko, iz koje su njezini roditelji, Mahonci, otili isto
tako davno kao i roditelji njezina mua da bi doli u Alir jer su krepavali od
gladi u Mahonu, za koji ak nije znala da je otok, jer nije uostalom znala ni to
je to otok jer nikad nijedan nije vidjela. Imena nekih drugih zemalja ponekad
bi privukla njezinu panju iako ih nije uvijek mogla tono izgovoriti. U svakom
sluaju, nikad nije ula za Austro-Ugarsku monarhiju, niti za Srbiju, Rusija je
poput Engleske bila za nju teka rije, nije znala to je to nadvojvoda i nikad
ne bi mogla izgovoriti etiri sloga imena Sarajevo. Rat je bio tu, poput
zloslutnog oblaka, pun crnih prijetnji, ali kojeg je bilo nemogue sprijeiti da
zavlada nebom, jednako tako kao to je nemogue sprijeiti dolazak skakavaca
novine 1814. u Aliru. [Sic]
Kolovoz
Nikad prije nije vidio Francusku. Vidio ju je i bio ubijen.

37

ili oluje to pustoe po alirskim visoravnima. Nijemci su ponovno prisiljavali

Francuze na rat, i ljudi e opet patiti - tome nije bilo uzroka, ona nije znala to
je povijest Francuske niti to je to povijest. Poznavala je pomalo svoju, i jedva
neto malo povijest ljudi koje je voljela, a ti ljudi koje je voljela morali su patiti
poput nje. U tmini svijeta koji nije mogla zamisliti i povijesti koju nije
poznavala, jedna je jo tamnija tmina upravo zauzela mjesto, stigla su
tajanstvena nareenja, to ih je znojan i umoran andar donio u selo, trebalo
je napustiti imanje gdje se ve sve spremalo za berbu - upnik je doao na
kolodvor u Boneu da otprati mobilizirane vojnike. Treba se moliti, rekao joj
je, a ona je odvratila: da, gospodine upnie, ali nije ga ustvari ni ula, jer joj
nije govorio dovoljno glasno, a njoj uostalom nikad ne bi ni palo na pamet da
se moli, jer nije nikad nikome htjela smetati - i njezin je mu tako otputovao u
svojoj lijepoj raznobojnoj uniformi, uskoro e se vratiti, svi su to govorili,
Nijemci e biti kanjeni, ali do tada je valjalo nai posla.
Sreom, jedan je susjed rekao njezinoj majci da u tvornici metala u Vojnom
arsenalu trebaju ene i da e prednost imati ene mobiliziranih, napose ako
uzdravaju obitelj, i tako e joj se posreiti da radi deset sati dnevno
svrstavajui male kartonske kutije prema veliini i boji, moi e baki donijeti
neto novca, djeca e imati to jesti dok Nijemci ne budu kanjeni i dok se
Henri ne vrati kui. Ona, razumije se, nije znala da postoji nekakva ruska
fronta, niti to je to uope fronta, niti da se rat moe proiriti na Balkan, na
Srednji istok, na cijelu planetu, sve se dogaalo u Francuskoj kamo su Nijemci
uli ne najavivi se, i napali djecu. Sve se zapravo dogaalo ondje gdje su
Afrike trupe i meu njima H. Cormery, prebaene na vrat na nos, odvedene
takve kakve su se zatekle u tajanstveni kraj o kojem se govorilo, na Marnu, i
nije ak bilo vremena ni da im se nadu ljemovi, a tamonje sunce nije bilo
dovoljno jako da ubija boje kao u Aliru, pa su tako mase arapskih i francuskih
Aliraca, odjevene u jarke i gizdave boje, sa slamnatim eirima na glavi,
crvene i plave mete koje se moglo primijetiti sa stotina metara, u gomilama
ulijetale u vatru, pogibale i gnojile tlo na kojem e tijekom etiri godine ljudi
pristigli iz cijelog svijeta, uureni u blatnim rovovima, puzali metar po metar
pod nebom naikanim svijetleim bombama, bombama to su fijukale dok je
grmjela obrana najavljujui uzaludne jurie. No u onom trenutku nije bilo
rovova, samo afrike trupe to su se topile pod vatrom poput lutaka od
raznobojna voska, i svake se godine na stotine siroadi raalo posvuda u
Aliru, arapskom i francuskom, sinovi i keri bez oca koji e morati nauiti
ivjeti bez poduke i bez naslijea. Nekoliko tjedana, i onda jedne nedjelje
ujutro, na malom unutranjem odmoritu jedinog kata u zgradi, izmeu
proiriti

38

stubita i dva nunika bez rasvjete, crne rupe zidane na turski nain, koju su
neprestano istili krezilom i koja je stalno zaudarala, Lucie Cormery i njezina
majka sjedile su na dva niska stolca i istile leu pod svjetlom to je dopiralo
iz prijenice na stubitu, dok je malo djetece u koari za rublje cuclalo
zaslinjenu mrkvu, kad se jedan gospodin, ozbiljna lica i lijepo odjeven, pojavio
na stubitu s nekakvom omotnicom. Dvije su ene odloile tanjure, u koje su
stavljale oienu leu to su je uzimale iz posude smjetene izmeu njih, i
otrle ruke kad ih je gospodin, zaustavivi se na pretposljednjoj stubi, zamolio
da se ne miu, pitao tko je tu gospoda Cormery.
Evo je, rekla je baka, ja sam njena majka, i gospodin je rekao da je on
gradonaelnik, da donosi bolnu vijest, da je njezin mu umro za domovinu i
da ga Francuska oplakuje i ponosi se njime. Lucie Cormery ga nije ula, ali je
ustala i pruila mu ruku s mnogo potovanja, baka se uspravila, s rukom na
ustima, i ponavljala na panjolskom Boe moj.
Gospodin je zadrao Lucinu ruku u svojoj, zatim je jo jednom stisnuo
objema rukama, promrmljao rijei utjehe i na kraju joj pruio omotnicu,
okrenuo se i tekim korakom siao niz stube. to je rekao?, pitala je Lucie.
Henri je mrtav. Ubili su ga.
Lucie je gledala omotnicu ne otvarajui je. Ni ona ni njezina majka nisu
znale itati, okretala ju je, bez rijei, bez ijedne suze, nesposobna da zamisli tu
tako daleku smrt na kraju neke nepoznate tmine. Zatim je stavila omotnicu u
dep svoje pregae, prola pored djeteta i ne pogledavi ga, te otila u sobu
koju je dijelila sa svoje dvoje djece, zatvorila vrata i rebrenice na prozoru koji
je gledao na dvorite, bacila se na krevet, gdje je ostala nijema i bez suza
satima, stiui u depu omotnicu koju nije mogla proitati i zurei u mraku u
nevolju koju nije razumjela.
Mama, ree Jacques.
I dalje je gledala na ulicu, s istim izrazom lica, i nije ga ula. On dodirnu
njezinu mravu i naboranu ruku, a ona se okrenu prema njemu smjeei se.
Tatine dopisnice, zna, one iz bolnice.
Da.
Primila si ih poslije gradonaelnika?
Da.

ona je mislila da se geleri kreu sami od sebe.

39

Geler ga je pogodio u glavu pa su ga transportirali jednim od onih odvratnih

sanitetskih vlakova, punih krvi, slame i zavoja, kakvi odravaju vezu izmeu
klaonice i evakuacijskih bolnica u Saint-Brieucu. Tamo je nakrabao dvije
dopisnice naslijepo, jer vie nije vidio. Ranjen sam. Nije to nita. Tvoj mu.
I onda je za nekoliko dana umro. Bolniarka je napisala: Bolje je tako. Ostao
bi slijep ili lud. Bio je veoma hrabar. I onda geler.
Ulicom je prolazila izvidnica, tri naoruana padobranca hodali su jedan iza
drugog, ogledavajui se na sve strane. Jedan od njih bio je crn, visok i vitak,
nalik na prekrasnu ivotinju u svojemu mrljastom ruhu.
To je zbog razbojnika, rekla je. Da, i drago mi je to si mu iao na grob.
Ja sam prestara i osim toga to je daleko. Je li lijep?
Tko, grob?
Da.
Lijep je. Ima cvijea.
Da. Francuzi su ba dobri.
Izgovarala je to i vjerovala u to, ali i ne mislei vie na mua, sad ve
zaboravljenog kao to je bila i ona davna nesrea. Osim toga nita nije ostalo,
ni u njoj ni u toj kui, od tog ovjeka to ga je progutao svjetski oganj i od kojeg
je ostala samo neopipljiva uspomena nalik pepelu izgorjelog leptirova krila
poslije umskog poara.
Zagorjet e paprika, priekaj.
Ustala je da bi otila u kuhinju, a on je sjeo na njezino mjesto, pa sad i
sam promatrao ulicu koja se ve godinama nije promijenila, s istim duanima
na kojima je sunce izblijedilo i oljutilo boje. Samo je trafikant preko puta
zamijenio raznobojnim plastinim trakama svoju zavjesu od uplje trske iji je
poseban zvuk Jacques jo i sad uo, prolazio je kroz nju da bi dopro do ugodna
mirisa novina i duhana i kupio album L'Intrepide koji ga je oduevljavao
priama o junatvu i asti. Na ulici je vladala ivost nedjeljnog prijepodneva.
Radnici u svojim svjee opranim i izglaanim bijelim kouljama, avrljajui su
se pribliavali trima, etirima gostionicama koje su mirisale na svjeu
hladovinu i na anis. Arapi, takoer siromani, ali uredno odjeveni, prolazili su
sa svojim enama, skrivenim iza koprena, ali s cipelama Louis XIV. na
nogama. S vremena na vrijeme cijele bi arapske obitelji proetale u nedjeljnom

izmjene u stanu.

40

ruhu. Jedna je od njih vukla za sobom troje djece, od kojih je jedno bilo
odjeveno poput padobranca.
Izvidnica je ponovno prolazila onuda, oputeno i naizgled ravnoduno.
Eksplozija je odjeknula upravo u trenutku kad je Lucie Cormery ula u sobu.
Doimala se sasvim blizom i veoma snanom, a vibracijama koje su
uslijedile kao da nije bilo kraja. inilo se kao da je odjeknula davno, ali je
arulja u blagovaonici jo uvijek podrhtavala u dnu staklene koljke koja je
sluila kao luster. Majka se povukla u dno sobe, blijeda, tamnih oiju punih
uasa kojim nije mogla vladati, pomalo posrui. To je tu. To je tu, ponavljala
je. Nije, ree Jacques i otri do prozora. Ljudi su trali, i ne znajui kamo;
jedna je arapska obitelj ula u sitniarsku trgovinu preko puta, pourujui
djecu da udu to bre, i sitniar ih je primio unutra, zatvorio vrata, povukao
zasun i ostao iza stakla promatrati ulicu. U tom trenutku izvidnica se vraala,
trei bez daha u suprotnom smjeru.
Automobili su urno pristajali uz plonike i tu se zaustavljali. U nekoliko
asaka ulica se ispraznila. No, nagnuvi se kroz prozor, Jacques je mogao
vidjeti uskomeanu gomilu ljudi nedaleko od kina Musset i tramvajske
postaje. Idem vidjeti to je, ree.
Na uglu ulice Prevost-Paradola,
grupa ljudi psovala je na sav glas. Ta
prljava rasa, derao se jedan mali radnik u potkoulji, obraajui se Arapinu
to se zavukao u neki kolni ulaz nedaleko od gostionice. I krenu prema njemu.
Ja nisam nita uinio, ree Arapin.
Svi vi puete u isti rog, bando pederska, i navali na njega.
Jacques ree Arapinu: Poite sa mnom, i ue s njim u gostionicu koju je
sad drao Jean, njegov prijatelj iz djetinjstva, frizerov sin.
Jean je bio ondje, uvijek isti, osim to je bio pun bora, nizak i mrav,
mualjiv i oprezan.
Nita nije uinio, ree Jacques uvedi ga k sebi.
Jean je brisao ank i pogledao Arapina. Doi, ree i nestane u dnu
gostionice.

Cijeli taj dio do boli zaokruen je i s upitnikom.

- Da li je to vidio prije nego to je doao k majci?
U treem dijelu prepraviti atentat Kessous i u tom sluaju ovdje samo spomenuti atentat.
Dalje.

41

Kad je Jacques iziao, radnik ga je gledao poprijeko. Nita nije uinio,

ree mu Jacques.
Sve ih treba ubiti.
To tako kaemo u bijesu. Razmisli malo.
Ovaj slegne ramenima: Idi tamo pa e mi rei kad vidi onu kau.
Sirene kola hitne pomoi zavijale su sve glasnije, sve urnije. Jacques potri
prema tramvajskoj postaji. Bomba je eksplodirala u elektrinom stupu
nedaleko od postaje. Bilo je mnogo ljudi koji su ekali tramvaj, svi ureeni za
nedjeljni izlazak. Mala gostionica to se ondje nalazila bila je ispunjena
kricima za koje se nije moglo rei jesu li izraz bijesa i boli.
Okrenuo se k majci. Bila je posve uspravna, blijeda. Sjedni, i odvede je do
stolice koja je stajala uz stol. Sjedne do nje i uhvati je za ruke.
Ve dva puta ovog tjedna, ree. Bojim se izai.
Nije to nita, ree Jacques, to e prestati.
Da, ree ona. Promatrala ga je udnim neodlunim pogledom, kao da je
bila podvojena izmeu povjerenja u sinovljevu inteligenciju i svoje uvjerenosti
da je cijeli ivot sainjen od nesree protiv koje se ne moe nita uiniti i koju
je mogue jedino trpjeti. Razumije, ree, ja sam stara. Ne mogu vie trati.
Krv joj se polako vraala u obraze. U daljini su se jo ule sirene kola hitne
pomoi, ubrzane, urne. No ona ih vie nije ula. Duboko udahnu, malo se
smiri, pa se nasmijei sinu svojim lijepim srdanim osmijehom. Kao cijeli
njezin rod, odrasla je u opasnosti, pa joj je opasnost mogla tititi srce, ona ju
je podnosila kao i sve ostalo.
No on nije mogao podnijeti njezino nasmrt prestraeno lice koje je upravo
vidio. Poi sa mnom u Francusku, ree, ali ona je tresla glavom odlunou
ispunjenom tugom.
Oh, ne, tamo je hladno. Ve sam prestara. elim ostati kod kue.

Obitelj
Oh!, ree mu majka, drago mi je da si tu. Ali doi naveer, bit e mi
manje dosadno. Posebno naveer, zimi rano padne no. Da barem znam itati.
2 [Sic]
Ona nikad ne upotrebljava konjunktiv

42

A ni plesti ne mogu uz svjetlo svjetiljke, bole me oi. Pa kad Etienne nije tu,
legnem i ekam vrijeme jela. Dugoasno je to, dva sata tako. Da su malene
ovdje, razgovarala bih s njima. Ali one dou i odu. Prestara sam. Moda
smrdim. Onda, tako, sama...
Izrekla je to u jednom dahu, malim jednostavnim reenicama koje su se
redale kao da se prazni od svojih dotad neizgovorenih misli. A zatim, kad bi
misli presahnule, ponovno bi zautjela, stisnutih usana, blaga i sjetna pogleda,
promatrajui kroz zatvorene rebrenice blagovaonice zasljepljujuu svjetlost
to je dopirala s ulice, uvijek na svom mjestu na neudobnoj stolici, a njezin bi
sin kao nekad kruio oko stola nasred blagovaonice.
Ponovno ga pogleda kako krui oko stola.
Lijep je Solferino.
Da, ist je. Ali sigurno se izmijenio otkako ga nisi vidjela.
Da, to se mijenja.
Doktor te pozdravlja. Sjea li ga se?
Ne, davno je bilo.
Nitko se ne sjea tate.
Nismo dugo ostali. A osim toga, on nije govorio puno.
Mama?
Ona ga je pogledala, bez osmjeha, s blagim i praznim izrazom lica.
Mislio sam da ti i tata nikada niste ivjeli zajedno u Aliru.
Ne, ne.
Jesi me razumjela? Nije razumjela, primijetio je po njenog pomalo
plaljivog ponaanja, kao da se ispriavala. Artikulirao je rijei kad je ponovio
pitanje: Niste nikada ivjeli zajedno u Aliru?
Ne, rekla je ona.
onaj put kad je tata prisustvovao odsijecanju glave Piretteu?; udario je
rukom po vrat kako je i sam pokuavao shvatiti sluaj.

odnosi s bratom Henriem: tue

to su jeli: paprika od droba - ujuak od bakalara, slanutak itd.

43

Na to je ona odmah odgovorila: Da, taj je dan ustao u tri sati i otiao ka
Barberousse.
Bili ste u Aliru?
Da.
Ali kad je to bilo?
Ne znam. On je radio za Ricome.
Prije nego to je otiao u Solferino?
Da.
Ona je rekla da, a moglo je biti i ne - morala se prisjetiti i vratiti se u ono
vreme kroz mutnog sjeanja, sad joj nita nije djelovalo sigurno. Rekli bi, da
je sjeanje siromanijih ljudi manje njegovano nego ono kod bogatih, ima
manje prepoznatljivih momenata budui da ee mijenjaju mjesto boravaka
i manje orijentirnih taaka u vremenu kako im je ivot bio siv i bezizraajan.
Naravno, tu je sjeanje srca za koje kau da je najsigurniji oblik, ali srce nosi
sa sobom tugu i trud, ono zaboravlja bre pod teinom umora. Sjeanje stvari
iz prolosti je samo za bogate. Za siromane to samo oznaava slabane
tragove na putu ka smrti. A osim toga, kako bi se nositi bolje, i ne treba se
prisjeati previe, nego drati se blie tekuim danima, iz sata u sat, to je i
njegova majka inila, neto to je bez sumnje nuno, posebice radi bolesti iz
djetinjstva (za to baka tvrdi da je bio trbuni tifus. No, ta bolest nema takve
posljedice. Moda tifus. Ili drugo? Ovde pak, sve je mrak). Budui da je ta
bolest iz djetinjstva ostavila majku nagluha i sa potekoama u govoru, to je
sprjeavalo u uenju, tako da joj je to nijemo odbijanje na neki nain i
nametnuto, kao jedini nain sa kojim bi se suoavala u ivotu, a to bi drugo
mogla uiniti, ko bi na njenom mjestu mogao nai drugi nain? elio je od nje
da mu fascinirana opie ovjeka koji je umro prije etrdeset godina i s kim je
djelila ivot (i da li je ona stvarno ivjela s njim?) pet godina. Ona nije mogla
to uiniti; on nije znao ni dali je majka strastveno voljela tog ovjeka, a u
svakom sluaju nije je mogao pitati, jer je u njezinoj prisutnosti i on na svoj
nain nijem i osakaen; srcem nije ni htio znati to je bilo izmeu njih, i tako
je morao odustati od nje uiti bilo ta. ak je i ta okolnost koja je ostavila tako
snaan dojam u njemu kao dijete, i slijedila ga tijekom ivota, pa ak i u
snovima, kako njegov otac ustaje u tri sat da prisustvuje pogubljenju
ozloglaenog kriminalca - i da je nauio od svoje bake. Pirette je bio
poljoprivredni radnik na farmi u Sahel, sasvim blizu Alira. On je ubio svoje
poslodavce i troje djece u kui s ekiem. Kako bi ih opljakao?, pitao je
Jacques kao dijete. Da, rekao je ujak Etienne. Ne, rekla je njegova baka, ali
bez ikakvog daljnjeg objanjenja. Otkrili su unakaena trupla, kuu
44

zakrvavljenu sve do stropa i, ispod jednog kreveta, najmlae dijete koje je jo

disalo i koje je takoer bilo osueno na smrt, ali je jo smoglo toliko snage da
na obijeljenom zidu krvavim prstom napie: To je bio Pirette. Poli su u
potragu za ubojicom i pronali ga obezumljenog u polju. Uasnuto javno
mnijenje zahtijevalo je smrtnu kaznu koja mu nije uskraena, i pogubljenje se
odralo u Aliru pred zatvorom Barberousse, u nazonosti mnogobrojne
svjetine. Jacquesov otac ustao je nou da bi prisustvovao primjernom
kanjavanju zloina koji ga je, prema bakinim rijeima, ozlojedio. No nikad se
nije saznalo to se zapravo dogodilo. Pogubljenje je, naizgled, prolo bez
izgreda. No Jacquesov se otac vratio blijed kao krpa, legao, zatim ustao da bi
nekoliko puta povraao, pa opet legao. Vie nikad nije htio govoriti o onome
to je vidio. One veeri kad je uo tu priu, Jacques je, leei uz rub kreveta da
ne bi doticao brata s kojim je spavao, sklupan, potiskivao osjeaj munine
izazvane grozom, prevakavajui pojedinosti koje su mu ispripovijedali i koje
je sam zamiljao. Te su ga slike progonile tijekom cijelog ivota, ak i nou,
vraajui se s vremena na vrijeme, rijetko, ali redovito, u obliku more, svaki
put u drukijem obliku, ali s uvijek istom temom: dolazili bi po njega,
Jacquesa, da ga pogube. Probudivi se, otresao bi sa sebe zebnju i tjeskobu te
se s olakanjem naao u stvarnosti u kojoj nije bilo nikakve mogunosti da ga
pogube. Sve dok nije doao u zrelo doba i povijest oko njega postala takvom
da se pogubljenje moglo ubrojiti u dogaaje koji se nisu inili nimalo
nevjerojatnima, tada zbilja vie nije mogla ublaiti snove, nego se, dapae,
tijekom veoma [odreenih] godina, hranila istom onom tjeskobom koja je
potresla njegova oca i koju mu je ovaj ostavio kao jedino oito i sigurno
naslijee. No to je bila ta tajna veza koja ga je povezivala s neznanim mrtvacem
iz Saint-Brieuca (koji takoer nije pomiljao da bi mogao umrijeti nasilnom
smru) preko njegove majke koja je znala za taj dogaaj, vidjela povraanja i
koja se nije sjeala onog jutra kao to nije shvaala da su se vremena
promijenila. Za nju je vrijeme bilo jo uvijek ono isto, nesrea se mogla pojaviti
u svakom trenutku bez upozorenja.
Baka je, naprotiv, imala toniju predodbu o stvarima. Zavrit e na
stratitu, govorila bi esto Jacquesu. Zato ne, to nije vie bilo neto izuzetno.
Nije bila toga svjesna, ali takvu kakva je bila nita nije moglo iznenaditi.
Uspravna, u svojoj dugoj crnoj opravi proroice, neuka i tvrdoglava, ona
barem nije znala za predaju.
Vie nego bilo tko upravljala je njegovim djetinjstvom. Odgojili su je
roditelji Mahonci na malom imanju Sahela, udala se veoma mlada, takoer za
Mahonca, njenog i krhkog, ija su braa ve ivjela u Aliru od 1848. godine,
Prijelaz

45

tj. od tragine smrti djeda po ocu, pjesnika u slobodno vrijeme, koji je klepao
stihove jaui na magarcu otokom izmeu niskih kamenih zidia to omeuju
povrtnjake. Upravo prilikom takve jedne njegove etnje na magarcu, zavaran
stasom i crnim eirom iroka oboda, neki prevareni mu, hotei kazniti
ljubavnika, ubi s lea poeziju i s njom uzor obiteljskih vrlina, za kojim,
meutim, ne osta nita njegovoj djeci.
Daleka posljedica toga traginog nesporazuma u kojem je pjesnik naao
smrt, bilo je preseljenje na alirsku obalu opora nepismenjaka to su se
razmnoavali daleko od kola, upregnuti samo u mukotrpan rad pod
nemilosrdnim suncem.
No bakin je mu, ako je suditi po fotografijama, naslijedio neto od
nadahnutog djeda, i njegovo mravo lice, lijepih crta, sanjalakog pogleda i
visoka ela sasvim oito nije bilo predodreeno da se nosi s mladom, lijepom
i energinom suprugom. Ona mu rodi devetero djece, od kojih dvoje umre u
djetinjstvu, dok je jedno od njih spaeno, ali plativi to tjelesnom manom, a
posljednje se rodi gluho i gotovo nijemo. Na malom otunom imanju, ne
prestajui obavljati svoj dio tekog zajednikog posla, podizala je svoje leglo, s
dugim tapom uza se dok je sjedila za stolom, to joj je priteivalo uzaludne
rijei prijekora, jer bi krivac istog asa dobio po glavi. Vladala je zahtijevajui
potovanje za sebe i svog mua, kome su djeca morala rei vi, kako je to ve
panjolski obiaj. Njezinom muu nije bilo sueno da dugo uiva u tom
potovanju: umro je prerano, istroen suncem i radom, a moda i brakom, i
Jacques nije nikad uspio saznati koja je bolest bila uzrokom njegove smrti.
Ostavi sama, baka je prodala malo imanje i otila ivjeti u Alir sa svojom
najmlaom djecom, ostali su otili za poslom im su uli u dob za egrtovanje.
Kasnije, kad je odrastao, Jacques ju je promatrao, ni siromatvo ni nevolje
nisu je uspjeli unitili. S njom je sad bilo samo troje njezine djece, Catherine
Cormery, koja je spremala po kuama, najmlai, s tjelesnom manom, koji je
stasao u snanog bavara, i Joseph, najstariji, koji se nikad nije enio, i koji je
radio na eljeznici. Sve troje radilo je za bijedne plae koje su, udruene,
trebale prehraniti obitelj od pet lanova. Novcem za domainstvo gospodarila
je baka, i Jacquesa je nadasve zapanjivala njezina strogost, nije ona bila krta,
ili pak jest, u onom smislu u kojem krtarimo na zraku koji udiemo i koji nam
omoguava da preivimo.
Ona je kupovala odjeu za djecu. Jacquesova se majka vraala kui kasno i
zadovoljavala se time da gleda i slua to se govori, posve svladana vitalnou

Strana 4, majka Jacquesa Cormerya zove se Lucie. Odsada e se zvati Catherine.

46

svoje majke kojoj je sve preputala. Tako je Jacques cijelo djetinjstvo morao
nositi preduge kabanice koje je baka kupovala da bi trajale to due i raunala
da e se priroda pobrinuti da uzrast djeteta dostigne veliinu odjee. No
Jacques je rastao sporo i odluio je stvarno porasti tek s petnaest godina, pa je
tako odjea bila ve istroena prije negoli mu je bila po mjeri. Tada bi mu
kupili novu, prema istom onom naelu tedljivosti, pa Jacquesu, kojeg su
drugovi zbog njegova izgleda ismijavali, nije preostalo nita drugo nego da
stegne kabanicu pojasom i tako uini originalnim ono to je bilo smijeno. Taj
bi kratkotrajni osjeaj srama bio brzo zaboravljen u razredu, gdje je Jacques
prednjaio, kao i u dvoritu za kolskog odmora, gdje je nogomet bilo njegovo
carstvo. Ali to je carstvo bilo zabranjeno. Jer dvorite je bilo cementirano, a
onovi su se troili takvom brzinom da je baka zabranila Jacquesu da za
vrijeme kolskog odmora igra nogomet. Ona je osobno svojim unucima
kupovala vrste i teke visoke cipele koje je smatrala neunitivima. Da bi to
vie produljila njihov rok trajanja davala je zabiti u onove debele unjaste
avle koji su predstavljali dvostruku prednost: trebalo je najprije njih istroiti
da bi se dolo do ona, a istovremeno su omoguavali da se provjeri je li
prekrena zabrana igranja nogometa. Tranje po cementiranom terenu doista
ih je brzo troilo i davalo im svjee izglaan izgled koji je izdavao krivca. Svake
bi veeri, vrativi se kui, Jacques najprije morao otii u kuhinju, gdje je
Cassandra arala iznad crnih lonaca, i, svinuta koljena, potplata okrenutog
prema gore, u pozi konja kojeg potkivaju, morao pokazati onove. Razumije
se da nije mogao odoljeti pozivu kolskih drugova i privlanosti njegove
najdrae igre, pa sav njegov trud nije bio usmjeren na dostizanje neostvarive
vrline nego na prikrivanje prijestupa. Stoga je po izlasku iz kole, i kasnije iz
liceja, proveo poprilino vremena trljajui onove o mokru zemlju.
Lukavstvo bi ponekad uspjelo. No uvijek bi dolo vrijeme kad bi istroenost
avala postala sablanjiva, kada bi ve i sam on bio zahvaen, kada bi se,
vrhunca li nesree, zbog nespretnog udarca nogom o tlo ili o ogradu kojom je
bilo zatieno drvee, on odvojio od gornjeg dijela cipele, pa bi se Jacques
vratio kui s cipelom svezanom konopcem kako ne bi zijevala. To bi bile veeri
volujske ile.
Uplakanom Jacquesu majka bi za utjehu govorila: Istina je da to kota.
Zato nisi pazio? No ona sama nije nikad ni podigla ruku na svoju djecu.
Sutradan bi Jacquesu obuli pagerice i odnijeli cipele postolaru. Dobio bi ih
dva, tri dana kasnije okiene novim avlima, i ponovno je morao uiti
odravati ravnoteu na skliskim i nesigurnim onovima.

47

Baka je bila kadra ii i dalje, i Jacques se poslije tolikih godina nije mogao
prisjetiti te zgode bez neugodnog osjeaja srama i gaenja . Ni njegov brat ni
on nisu dobivali deparac, osim ponekad kad bi pristali otii u posjet ujaku
trgovcu ili dobro udanoj tetki. to se ujaka tie bilo je lako, jer on im je bio
drag. Ali tetka je bila umjetnica u razmahivanju svojim relativnim bogatstvom,
tako da je dvoje djece radije ostalo bez novca i zadovoljstva koje ono prua
nego da pristane na ponienja. U svakom sluaju, iako su more, sunce i igre u
etvrti bile besplatna zadovoljstva, za prene krumpirie, arene bombone,
arapske slatkie i napose, to se Jacquesa tie, neke nogometne utakmice,
trebalo je novaca, barem poneki novi. Jedne veeri, Jacques se vraao iz
kupovine sa zdjelom zapeenih jabuka po koju je otiao k pekaru u etvrti (u
kui nije bilo ni plina ni tednjaka, kuhalo se na kuhalu na alkohol. Nije prema
tome bilo ni penice, pa kad bi neko jelo trebalo zapei odnijeli bi ga ve
pripremljeno pekaru u etvrti koji bi ga za nekoliko novia stavio u svoju pe
i pazio da ne zagori), jelo se puilo pred njim ispod kuhinjske krpe kojom je
bilo zatieno od praine i koja mu je omoguavala da pridrava krajeve zdjele.
Objeena o njegovu desnu podlakticu, poluprazna mrea s namirnicama
kupljenim u veoma malim koliinama (pola kile eera, pola etvrtine
maslaca, za pet novia ribanog sira itd.) nije bila teka, pa je Jacques udisao
ugodan miris zapeenih jabuka, hodao ivahno izbjegavajui svjetinu koja je u
to vrijeme vrvjela plonicima. U jednom trenutku, iz njegova probuenog
depa, ispadne kovanica od dva franka i udari o plonik. Jacques je pokupi,
provjeri sitni to mu je ostao, nita nije nedostajalo, i stavi ga u drugi dep.
Mogao sam je izgubiti, pomisli odjednom. I ponovno mu padne na pamet
utakmica na koju je uspio vie ne misliti.
Ustvari, to dijete nikad nitko nije poduio to je dobro a to zlo. Neke su
stvari bile zabranjene, a prekraji strogo kanjavani. Neki pak ne. Samo su
njegovi nastavnici, kad im je program ostavljao vremena, ponekad govorili o
udoreu, no i tu su zabrane bile jasnije nego objanjenja. Jedino to je
Jacques mogao vidjeti i iskusiti u pogledu udorea bio je svakodnevni ivot
radnike obitelji u kojoj oito nitko nikad nije pomislio da postoje neki drugi
naini osim najnapornijeg rada da bi se zaradio novac potreban za ivot. No to
je bila lekcija iz hrabrosti, a ne iz udorea. Unato tome, Jacques je znao da
nije lijepo zatajiti ta dva franka. I nije to elio uiniti. I nee to uiniti; moda
bi se mogao, kao zadnji put, provui kroz dvije daske starog stadiona i gledati
utakmicu ne plativi. Stoga ni sam nije razumio zato nije odmah vratio sitni
koji mu je ostao i zato je, trenutak kasnije, izaao iz nunika izjavljujui da
mu je kovanica od dva franka upala u jamu dok je svlaio hlae. Nunik je bila
u kojoj su se mijeali sram i gaenje.

48

puno preotmjena rije za skuen prostor u zidu odmorita jedinog kata. Bez
zraka, elektrine rasvjete i slavine, u niskom postolju sabitom izmeu vrata i
zida u dnu bila je probijena rupa uavca u koju ste morali izliti nekoliko kanti
vode poslije uporabe. No nita nije moglo sprijeiti da smrad tog mjesta dopre
do stubita.
Jacquesovo je objanjenje bilo prihvatljivo . Ono je iskljuivalo mogunost
da ga poalju na ulicu u potragu za izgubljenom kovanicom i onemoguilo
svaki razvoj dogaaja. Jacquesu je meutim ipak bilo teko pri dui dok je
izricao tu lou vijest. Baka je u kuhinji upravo sjeckala enjak i perin na
staroj pozelenjeloj dasci udubljenoj od uporabe. Zastala je i pogledala
Jacquesa koji je ekao eksploziju. No ona je samo utjela i ispitivaki ga
promatrala svojim svijetlim i ledenim pogledom. Jesi li siguran?, napokon
e. Da, osjetio sam kako pada. I dalje ga je promatrala. Dobro, onda, ree.
Vidjet emo. I Jacques je, uasnut, vidje kako zavre rukav desne ruke,
oslobaa svoju bijelu i kvrgavu ruku i izlazi na stubite.
Odjurio je u blagovaonicu s muninom u elucu. Kad ga je zazvala ugledao
ju je kod sudopera, njezina je ruka bila prekrivena sivom sapunicom koju je
ispirala pod mlazom vode. Tamo nema nita, ree ona. Ti si obini
laljivac.
Zamuckivao je: Ali moda je propala dublje. Ona je oklijevala: Moda.
Ali ako si slagao, teko tebi. I bilo mu je doista teko, jer je istog trenutka
shvatio da baku zacijelo nije krtost nagnala da prekapa po izmetima, nego
strana oskudica zbog koje su dva franka u toj kui bila panje vrijedna svota.
Shvatio je i napokon jasno vidio, dok ga je sram razdirao, da je ta dva franka
ukrao od truda svoje obitelji. I dandanas si Jacques, dok promatra majku
pored prozora, ne moe objasniti kako je ipak mogao ne vratiti ta dva franka i
povrh svega sa zadovoljstvom sutradan otii na utakmicu.
Sjeanje na baku povezano je i s manje opravdanim osjeajima srama. Baka
je drala do toga da Henri, Jacquesov stariji brat, uzima satove iz violine.
Jacques je tome izbjegao zahvaljujui uspjehu u koli koji bi, objanjavao je,
bilo nemogue odrati uz dodatne obveze. Njegov je brat tako nauio izmamiti
nekoliko groznih zvukova iz svoje hladne violine i uspijevao odsvirati, s
ponekom pogrenom notom, pjesme koje su bile u modi. Jacques, koji je
pjevao prilino tono, nauio je iz zabave iste te pjesme, ne zamiljajui
mogue posljedice te nedune razonode. U nedjelju, naime, kad je baka
primala svoje udane keri , dvije su bile ratne udovice, ili svoju sestru koja je
Ne. Mora nai neko drugo objanjenje jer je ve jednom bio rekao da je novac izgubio na ulici.
svoje neakinje

49

i dalje ivjela na imanju u Sahelu i govorila radije mahonskim narjejem nego

panjolski, poto bi im posluila zdjelicu crne kave na votanom stolnjaku,
pozvala bi svoje unuke da odre improvizirani koncert. Ovi bi, zaprepateni,
dovukli svoje metalne notne stalke i dvije stranice partitura poznatih refrena.
Trebalo je nastupiti. Jacques je pratio kako je znao i umio vrludavu Henrievu
violinu, pjevao Ramonu, Usnuo sam divan san, Ramona,... ili Plei, moja
Dalme, ja voljet u te noas... ili pak da bi se ostalo na Orijentu Noi
Kineske, noi draesne, noi ljubavi, noi pijanstva i njenosti... Drugi bi se
pak put traila realistina pjesma posebno za baku. Jacques bi tada
interpretirao Jesi li ti doista ovjek moj, ti kojeg sam toliko voljela, ti koji si
se pred Bogom zakleo da me nikad rasplakati nee. Ta je pjesma uostalom
bila jedina koju je Jacques mogao pjevati s istinskim osjeajima, jer je
junakinja pjesme na kraju pjevala svoj patetini refren usred svjetine koja je
prisustvovala pogubljenju njezina udljivog ljubavnika. No bakina najmilija
pjesma bila je jedna u kojoj je zacijelo voljela sjetu i njenost koje ste uzalud
mogli traiti u njoj samoj. Bila je to Tosellieva Serenada koju su Henri i
Jacques izvodili sa zanosom, iako alirski naglasak nije ba pogodovao
uzvienom trenutku koji je pjesma evocirala. Za sunanih poslijepodneva
etiri ili pet ena odjevenih u crno, skinule bi, sve osim bake, crne panjolske
marame, poredale se ukrug u sirotinjski namjetenoj sobi obijeljenih zidova i
laganim kimanjem glave odobravale te izljeve glazbe i teksta, sve dok baka,
koja nije nikad mogla razlikovati jedan do od jednog si i nije, uostalom, ni
poznavala imena nota, ne bi prekinula aroliju kratkim: Pogrijeio si, koji bi
presjekao dva umjetnika.
Trebalo je nastaviti od tog mjesta, naredila bi baka kad bi teko mjesto
bilo svladano na njoj zadovoljavajui nain, uslijedilo bi jo malo kimanja i za
kraj pljesak dvama virtuozima koji su urno pospremali svoju opremu da bi se
to prije pridruili drugovima na ulici. Samo bi Catherine Cormery ostala u
jednom kutu ne rekavi ni rijei. Jacques je jo pamtio ono nedjeljno
poslijepodne kad je, izlazei s partiturama, uo tetku kako ga hvali majci, a ona
odgovorila Da, bilo je dobro. Inteligentan je on, kao da je izmeu te dvije
primjedbe bilo nekakve veze.
No okrenuvi se, shvatio je koja je to veza. Majin je pogled, drhtav, blag i
grozniav poivao na njemu s takvim izrazom da je dijete ustuknulo, zastalo i
pobjeglo. Ona me voli. Ona me dakle voli, govorio je sam sebi na stubitu, i
u tom asu je shvatio da i on nju voli oajniki, da je iz dna due elio da ga
ona voli, i da je sve do tog trenutka u to sumnjao.
Kino predstave nudile su djetetu drukija zadovoljstva... Odravale su se
nedjeljom poslije podne i ponekad etvrtkom. Kino u etvrti nalazilo se na
50

nekoliko koraka od njihove kue, a nosilo je ime pjesnika romantizma kao i

ulica koja je uz njega prolazila. Prije negoli ste uli, valjalo je svladati navalu
plitkih koara u kojima su Arapi nudili ispremijeane kikiriki, sueni i soljeni
slanutak, vuji bob, ljepljive bombone obojene jarkim bojama. Drugi su
prodavali arene kolae, meu kojima i nekakve spiralne kremaste piramide
prelivene ruiastim eerom, neki pak arapske utipke s kojih se cijedilo ulje
i med. Oko plitkih koara rojevi muha i djece to ih je privukao isti eer, zujali
su i urlali naganjajui se uz psovke trgovaca koji su strepili za ravnoteu svojih
koara i koji su jednim zamahom ruke tjerali i muhe i djecu. Neki od trgovaca
su se uspjeli skloniti pod staklenu strehu kina to se s jedne strane protezala
jo dalje, drugi su svoje ljepljivo blago izloili pod arkim suncem i prainom
to su je podizale djeje igre. Jacques je pratio baku koja je za tu priliku
zategnula svoju sijedu kosu i srebrnom kopom zakopala svoju vjenu crnu
haljinu. S mnogo ozbiljnosti razmicala je bunu gomilu djeurlije to je
zakrila ulaz, i uputila se do jedine blagajne po rezervirane karte. Istinu
govorei, moglo se birati izmeu rezerviranih loih drvenih naslonjaa sa
sjeditima to su se podizala uz silnu buku i klupa na kojima su se, svaajui
se za mjesta, tiskala djeca kojoj su otvorili sporedna vrata u posljednji as. S
obje strane klupa, po jedan je policajac s volujskom ilom bio zaduen za
odravanje reda u svom dijelu gledalita, i esto ga se moglo vidjeti kako
izbacuje neko odve buno dijete ili odraslu osobu. U kinu su se tada
prikazivali nijemi filmovi, najprije urnal, pa kratki komini film,
dugometrani film i na kraju film u nastavcima, po jedna epizoda tjedno. Baka
je naroito voljela te filmove u nastavcima, jer se svaki nastavak zavravao
nekom napetom scenom. Na primjer, miiavi junak nosi u naruju mladu
plavokosu ranjenu djevojku preko mosta od lijana, razapetog iznad dubokog
klanca punog brzica. Posljednja slika tjedne epizode prikazivala bi tetoviranu
ruku koja velikim noem ree lijane mosta. Junak je i dalje hrabro kroio
naprijed unato urlicima upozorenja gledatelja s klupa . Pitanje koje se tada
postavljalo nije bilo hoe li se par izvui, sumnja u tom smislu bila je
nedoputena, nego kako e se izvui, i zato su svi ti gledatelji, arapski i
francuski, ponovno doli u kino sljedeeg tjedna da bi vidjeli kako se
zaljubljeni par pri smrtonosnom padu zadrao na stablu to im ga je poslala
sama providnost. Priredbu bi od poetka do kraja na klaviru pratila jedna stara
gospoica koja se majmunarijama i kominim dosjetkama s klupa
suprotstavljala spokojnom nepominou svojih suhih leda nalik boci
mineralne vode zaepljene ipkastim okovratnikom. Jacques je tada smatrao
znakom otmjenosti to impresivna gospoica nije skidala svoje rukavice bez
prstiju ni po najveoj egi. Njezina uloga uostalom nije bila tako laka kao to
Riveccio

51

se moglo pomisliti. Osobito je glazbena pratnja vijesti zahtijevala od nje da

mijenja melodije prema prirodi dogaaja na ekranu. Tako bi, bez prijelaza, od
veselog kvadrila to je pratio reviju proljetne mode uskakala u Chopinov
Posmrtni mar prilikom neke poplave u Kini ili pogreba neke vane linosti
iz domae ili meunarodne politike. U svakom sluaju, to god da je svirala,
izvedba je bila nepogreiva, kao da deset malih nepokolebljivih strojeva na
starom poutjelom klaviru od pamtivijeka slijedi naredbe nekog preciznog
mehanizma. U dvorani golih zidova, s podom prekrivenim ljuskama od
kikirikija, miris krezila mijeao se s jakim mirisom ljudskih tijela. Zagluujuu
graju gospoica bi naglo prekidala, pritiui na sve pedale, preludijem koji je
imao stvoriti ugoaj jutra. Neopisivo brenanje najavljivalo je da je projektor
stavljen u pogon, i to je bio poetak Jacquesova krinog puta.
Budui nijemi, filmovi su bili popraeni raznim ispisanim tekstovima koji
su trebali razjasniti radnju. Kako je baka bila nepismena, Jacquesov je zadatak
bio da joj ih ita. Unato svojim godinama baka nije bila nimalo gluha. No
trebalo je prije svega nadjaati zvuk klavira i graju gledalita, koje nije tedjelo
komentare.
Osim toga, unato jednostavnosti tekstova, mnoge rijei u njima baki nisu
bile poznate, a neke su i njemu bile nepoznate. Ne elei, s jedne strane,
ometati susjede i nadasve ne elei svima dati do znanja da baka ne zna itati
(ponekad bi mu ak ona sama, obuzeta stidom, na poetku predstave glasno
rekla: itat e mi, zaboravila sam naoale) Jacques, dakle, nije itao
tekstove glasno kao to je mogao. Rezultat je bio da je baka ula sve napola,
zahtijevala da joj proita ponovno, i to glasnije. Jacques bi tada pokuao
govoriti glasnije, a sa svih strana zaulo bi se psst, to bi ga toliko posramilo
da bi poeo zamuckivati, baka bi ga grdila, na ekranu bi se ve pojavio sljedei
tekst, jo narazumljiviji za jadnu staricu koja nije razumjela ni prethodni.
Nesporazum bi rastao sve dok se Jacques ne bi pribrao i u dvije rijei saeo
presudni trenutak, kao u filmu U znaku Zoroa na primjer, s Duglasom
Fairbanksom ocem. Gad mu eli oteti mladu djevojku, razgovjetno i polako
bi izgovarao Jacques iskoristivi kratku stanku klavira i gledalita. Tu bi se sve
rasvijetlilo, film bi tekao dalje, dijete je disalo s olakanjem. Njegove bi se
nevolje, uglavnom, zaustavljale na tome. No neki filmovi, poput Dvije sirotice,
bili su doista komplicirani pa bi, pritisnut bakinim zahtjevima s jedne strane i
sve eim prosvjedima gledatelja s druge, Jacques jednostavno zautio. Jo
uvijek pamti onu predstavu kad je baka, izvan sebe, izala usred filma, a on je

52

slijedio plaui, uzrujan time to je pokvario jadnici jedno od njezinih rijetkih

zadovoljstava i uzalud potroio sirotinjski novac koji je za to trebalo platiti .
Njegova pak majka nikad nije ila na te predstave. Ni ona nije znala itati,
a uz to je jo bila i nagluha. Njezin je rjenik bio jo siromaniji od rjenika
njezine majke. I dandanas njezin je ivot bez razonode. U etrdeset godina,
bila je u kinu dva ili tri puta, nita od svega nije razumjela, i, ne elei uvrijediti
osobe koje su je pozvale, rekla samo da su haljine bile lijepe ili da je onaj s
brkovima zao ovjek. Ni radio nije mogla sluati. A to se novina tie, prelistala
bi ponekad one s ilustracijama, zamolila sinove ili unuke da joj objasne
ilustracije, zakljuila da engleska kraljica djeluje tuno i zaklopila novine te
nastavila gledati kroz uvijek isti prozor ivot iste one ulice koju je promatrala
pola svog ivota .
Etienne
U stanovitom smislu ona je bila manje prisutna u njegovu ivotu od njezina
brata Ernesta koji je ivio s njima, bio posve gluh, i izraavao se to
onomatopejama i gestama, to s kojih stotinjak rijei kojima je raspolagao. No
Ernest, koji u mladosti nije bio sposoban ni za kakav rad, pomalo je pohaao
kolu i nauio raspoznavati slova. On je ponekad odlazio u kino i vraao se kui
s upravo zapanjujuim saecima za one koji su film vidjeli, jer je svoje
neznanje nadomjetao bogatstvom mate. Bistar i lukav, uostalom,
posjedovao je onu vrstu instinktivne inteligencije koja mu je omoguavala da
se kree svijetom i meu, za njega, posve bezglasnim biima. Zahvaljujui toj
inteligenciji mogao se svakodnevno zadubiti u novine, u kojima bi
odgonetavao velike naslove, to mu je davalo bar povrnu sliku o svjetskim
zbivanjima.
Hitler, znao je rei Jacquesu kad je ovaj odrastao, nije dobro, ha.
I doista, nije bilo dobro.
To su vabe, uvijek isto, dodavao bi ujak.

dodati obiljeja siromatva - besposlicu - djeje kolonije ljeti u Milani - zvuk trube izbacivanje - Ne usuuje joj se rei. Govori: Veeras emo bogme piti kavu. To se povremeno
mijenja. Gleda je. esto je itao prie o siromatvu, u kojima je ena hrabra. Nije se nasmijeila.
Otila je u kuhinju, hrabra. Ne rezignirana.
uvesti ujaka Ernesta starog, prije - njegov portret u sobi u kojoj su Jacques i majka. Ili ga
uvesti kasnije.
as se zove Ernest, as Etienne, no radi se o istom liku: Jacquesovu ujaku.

53

Ne, nije bilo tako.

Da, ima i dobrih, dopustio bi ujak. Ali Hitler, to nije dobro, i ve
trenutak kasnije prevladao bi njegov smisao za zbijanje ale: Levy (to je bio
sitniar preko puta) se boji. I prasnuo bi u smijeh.
Jacques je pokuao objasniti.
Ujak bi se odjednom uozbiljio: Da. Zato eli zlo idovima? Oni su kao svi
ostali.
On je na svoj nain oduvijek volio Jacquesa. Divio se njegovu uspjehu u
koli. Rukom ogrubjelom od alata i teka rada, prekrivenom nekom vrstom
roine, trljao bi djetetovu glavu.
Dobra je to glava. Tvrda (pritom bi se svojom debelom akom udarao po
glavi), ali dobra. Ponekad bi dodao: Kao njegov otac.
Jacques je jednog dana iskoristio tu primjedbu da bi ga upitao je li njegov
otac bio pametan.
Tvoj otac, tvrda glava. Radio to je htio, uvijek. Tvoja majka uvijek da da.
Jacques nije mogao izvui nita vie iz njega. Bilo kako bilo, Ernest je esto
vodio dijete sa sobom. Njegova snaga i ilavost, koji nisu mogli doi do izraaja
u razgovoru ni u kompliciranim odnosima drutvenog ivota, dosegla bi
vrhunac u tjelesnom izriaju i osjetilnom ivotu. Ve pri buenju, kad bi ga
prodrmali, trgajui ga iz njegova hermetikog sna gluhog ovjeka, uspravio bi
se zbunjen i riknuo: Hmm, Hmm, poput neke prethistorijske ivotinje koja
se svakodnevno budi u nepoznatom i neprijateljskom svijetu. No, im bi se
razbudio, njegovo tijelo i njegove kretnje, drali su ga vrsto na zemlji. Unato
tekom poslu bavara, volio je plivati i ii u lov. Kad je Jacques bio jo sasvim
mali , otiao bi s njim do kupalita Sablettes, natovario ga na lea i zaplivao
prema puini, nespretnim, ali odvanim prsnim stilom, isputajui
neartikulirane krikove koji su izraavali ponajprije iznenaenje zbog dodira s
hladnom vodom, a potom uitak to se u njoj nalazi ili pak ljutnju zbog
neoekivanog vala. Ne boji se?, pitao bi s vremena na vrijeme Jacquesa.
Bojao se, ali nije nita govorio, oparan tom samoom u kojoj su se nalazili,
izmeu neba i mora, podjednako prostranih, a kad bi se okrenuo, plaa bi mu
izgledala kao nevidljiva crta, utroba bi mu se zgrila od straha i poeo bi
zamiljati beskrajne i tamne dubine pod sobom u koje bi potonuo poput
kamena da ga je ujak kojim sluajem ispustio. Dijete bi tad snanije stisnulo
miiav ujakov vrat. Boji se?, zapitao bi odmah ovaj. Ne, ali vrati se.
9 godina

54

Ujak bi se posluno okrenuo, na mjestu nekoliko puta udahnuo, i opet

krenuo s istom onom sigurnou s kojom se kretao kopnom. Na plai, jedva
malo zadihan, trljao je snano Jacquesa uz gromoglasan smijeh, zatim se
okrenuo i urinirao u bunom mlazu, nastavljajui se smijati i estitajui si na
dobrom radu prostate, tapui se pritom po trbuhu i ponavljajui Dobro,
dobro ime je obiavao popratiti sve ugodne osjeaje bez razlike, bilo to
pranjenje ili hranjenje, insistirajui s podjednakom naivnou na uitku koji
je iz njih izvlaio, uvijek eljan da to svoje zadovoljstvo podijeli sa svojim
blinjima, to je za stolom izazivalo bakina prosvjedovanja, nije ona bila protiv
toga da se o tim stvarima govori, i sama je o njima govorila, ali ne za stolom,
kako je znala rei, no tolerirala je ipak njegovu toku s lubenicom, voem
poznatim po dijuretinim osobinama i koje je, uostalom, Ernest oboavao i
zapoinjao halapljivo gutati najprije smijui se, vragolasto namigujui baki,
srui, podrigujui se i mljackajui, da bi nakon prvih zalogaja, dola na red
prava pantomimska predstava u kojoj bi rukom opetovano prelazio put kojim
lijepo crveno i bijelo voe mora proi od usta do spolovila, a lice mu se
kreveljilo od zadovoljstva, i kolutanje oiju dok je izgovarao ono njegovo
Dobro, dobro. To ispire. Dobro, dobro, bilo je tako neodoljivo da je izazivalo
smijeh svih prisutnih. Zbog te svoje adamske naivnosti pridavao je pretjeranu
vanost cijelom nizu prolaznih boljki na koje se alio skupljenih obrva, pogleda
usmjerena prema svojoj nutrini, kao da ispituje tajanstveni rad svojih organa.
Izjavljivao bi da ga boli upravo tu, a to tu je uvijek bilo negdje drugdje, da
osjea knedlu koja mu se seta posvuda. Kasnije, kad je Jacques ve pohaao
licej, uvjeren da je znanost jedinstvena i ista za sve, ispitivao bi ga, pokazivao
mu udubljenje meu rebrima: Tu me neto probada, govorio bi. Da li je to
opasno? Ne nije bilo opasno. Tad bi otiao s olakanjem, brzim i sitnim
korakom spustio se niz stube i pridruio se drugovima u oblinjim
gostionicama s drvenim namjetajem i pocinanim ankom, koje su mirisale
po anisu i drvenoj piljevini i kamo je Jacques ponekad morao ii po njega u
vrijeme veere. Dijete se nije nimalo udilo kad bi zateklo toga gluhonijemog
ovjeka za ankom, okruenoga drugovima, gdje pria do iznemoglosti usred

55

gromoglasna smijeha koji nije bio ismijavanje, jer su Ernesta njegovi drugovi
zbog njegove veselosti i velikodunosti oboavali.
Jacques je to mogao osjetiti kad bi ga ujak poveo u lov u koji je odlazio sa
svojim drugovima, odreda bavarima ili lukim radnicima i eljezniarima.
Ustali bi u svitanje. Jacques je bio zaduen da probudi ujaka koji je spavao u
blagovaonici i kojeg nikakva budilica na svijetu nije mogla oteti snu. Jacques
bi uo budilicu, njegov bi se brat psujui okrenuo u krevetu, a majka bi se, u
drugom krevetu, samo promekoljila, ne probudivi se. Ustao bi tapkajui u
mraku, kresnuo igicu i zapalio malu petrolejsku svjetiljku to je stajala na
zajednikom nonom ormariu izmeu dva kreveta. (Da! namjetaj u toj sobi:
dva eljezna kreveta, jedan s jedne strane, na njemu je spavala majka, drugi s
druge strane, tu su spavala djeca, nasuprot nonom ormariu ormar s
ogledalom. Soba je imala prozor u podnoju majina kreveta koji je gledao na
dvorite. Ispod prozora nalazio se velik pleteni koveg prekriven mreastim
prekrivaem. Dok god nije porastao, Jacques je, da bi zatvorio prozorske
rebrenice, morao kleknuti na koveg. I nijedne stolice.) Zatim bi otiao u
blagovaonicu, prodrmao ujaka koji bi se oglasio svojom uobiajenom rikom,
pogledao uasnuto u lampu iznad svojih oiju, i napokon doao k sebi.
Obukli bi se. Jacques bi u kuhinji podgrijao ostatak kave na malom kuhalu
na alkohol, dok bi ujak punio torbe s hranom: sir, kobasice, rajice, sol i papar,
te pola kruha prerezanog po sredini u koji su stavili veliki omlet to ga je
pripremila baka. Zatim bi ujak jo jednom provjerio svoju dvocjevku i metke,
oko kojih su glavne pripreme nalik ritualu obavljene dan ranije. Poslije veere
raspremili bi stol i temeljito oistili stolnjak od votanog platna. Ujak bi se
smjestio na kraj stola i smrtno ozbiljan poloio pred sebe, ispod svjetla velike
visee petrolejske lampe to su je za tu priliku spustili nie, komade rastavljene
novac koji je utedio i koji daje Jacquesu.
srednjeg rasta, malo krivih nogu, blago pogrbljenih lea, obloenih debelim slojem miia,
unato svojoj mravosti ostavljao je utisak nevjerojatne muevne snage. Lice mu je, meutim,
ostalo i zadugo e ostati lice djeaka, njeno, pravilno, pomalo [ ] [Jedna precrtana rije] s lijepim
smeim oima kao u njegove sestre, posve pravilnim nosom, glatkih obrva, pravilne brade i lijepe
guste, ne, blago valovite kose. Njegova fizika ljepota sama je po sebi objanjavala zato je, unato
svojoj bolesti, imao nekoliko avantura sa enama, koje nisu mogle zavriti brakom i koje su,
neizbjeno, kratko trajale, iako su neke od njih imale lagani okus onoga to se obiava nazivati
ljubavlju, kao ona njegova veza s udanom trgovkinjom iz etvrti, ponekad bi subotom naveer
vodio Jacquesa na koncerte na skveru Bresson, koji je gledao na more, a vojni je orkestar svirao
Les cloches de Corjieville ili ariju iz Lakhme, dok je usred svjetine koja je kruila kroz no oko [ ],
Ernest, dotjeran, uvijek naao naina da proe pokraj gostioniareve ene u svilenoj haljini, pa su
razmjenjivali prijateljske osmijehe, a i mu bi katkad uputio poneku prijateljsku rije Ernestu u
kojem, zacijelo, nije nipoto vidio mogueg suparnika.
praonica mouna [rijei koje je autor zaokruio].
plaa i komadi izblijedjelog drva, epovi, komadi razbijenih boca... pluto trska.

56

puke koje je dobro podmazao. Jacques je, s druge strane stola, ekao da na
njega doe red. I pas Brillant takoer. Imali su, naime, psa, setera mjeanca,
beskrajno dobrog, koji nije mogao nakoditi ni muhi, a dokaz je tome da bi se,
kad bi koju uhvatio u letu, s gaenjem urio da je ispljune, pomaui se pritom
isplaenim jezikom.
Ernest i njegov pas bili su nerazdvojni, a njihovo razumijevanje savreno.
Bilo je nemogue ne vidjeti u njima sloan par (samo onaj tko ne poznaje i ne
voli pse moe tu usporedbu shvatiti kao porugu). Pas je dugovao ovjeku
poslunost i ljubav, a ovjek je zauzvrat pristao na to da ima samo jednu brigu.
ivjeli su zajedno i nikad se nisu razdvajali, spavali su zajedno (ovjek na
divanu u blagovaonici, pas na jadnoj prostirci pokraj kreveta istroenoj sve do
potke), ili zajedno na posao (pas je leao na leaju od strugotina namjetenom
posebno za nj ispod stolarskog stola u radionici), zajedno odlazili u gostionicu,
pas bi strpljivo sjedio do nogu svoga gazde i ekao da ovaj zavri razgovor.
Sporazumijevali su se onomatopejama, pas je volio miris svog gazde, a
gazda miris svoga psa. Ernestu se nije smjelo rei da njegov pas, kojeg je
rijetko prao, smrdi, naroito poslije kie. On ne smrdi, odgovarao bi i
zaljubljeno njukao unutranjost velikih drhtavih pseih uha. Lov je bio
njihova zajednika sveanost, njihov kraljevski izlazak. Bilo je dosta da Ernest
izvadi lovaku torbu pa da se pas ustri po blagovaonici, stolci bi iza njegova
prolaska plesali, a sude u ormaru zveckalo od udaranja njegova repa. Ernest
se smijao. Razumio je, razumio je. Zatim bi smirio ivotinju, a ona bi poloila
njuku na stol i promatrala briljive pripreme, s vremena na vrijeme
neupadljivo zijevajui, ali se do kraja ne odmiui od privlanog prizora.
Kad je puka bila ponovno sastavljena, ujak bi mu je dodao. Jacques ju je
primao u ruke s potovanjem, i starom vunenom krpom stao latiti puane
cijevi. Za to vrijeme ujak bi pripremao metke. Poredao bi ispred sebe
kartonske tuljke ivih boja s bakrenim dnom koji su stajali u jednoj od torbi, a
iz iste je torbe izvukao i neke metalne boce, nalik na uturice, u kojima su bili
barut i tanad i trake od smeeg filca. Pomno bi napunio tuljke barutom i
filcom. Zatim bi izvadio malu spravicu u koju bi umetnulo tuljac i posebnom
ruicom pokrenuo ahuru koja bi savila kartonski tuljac do razine filca. Kako
bi meci bili gotovi, Ernest ih je dodavao Jacquesu koji ih je slagao u nabojnjau
to je leala ispred njega.

lov? moe se izostaviti

trebalo bi da knjiga bude krcata predmetima i tjela.

57

Ujutro, kad bi Ernest opasao nabojnjau oko svog trbuha proirenog

debljinom dvaju dempera, to je bio znak za polazak. Jacques bi mu je
zakopao na leima.
A Brillant, koji se, otkako bi ustali, motao amo-tamo u tiini, jer je bio
dresiran da obuzdava svoje ushienje kako ne bi probudio ostale ukuane pa
je dahtao prenosei svoju grozniavost na sve oko sebe, uspravio bi se pred
svojim gazdom, stavio mu ape na grudi, i pokuavao isteui vrat i tijelo
propisno oblizati svoga voljenog gazdu.
Kroz no koja je polako blijedjela i kojom se razlijegao jo blag miris fikusa,
hitali su prema kolodvoru u Aghi, pas bi jurio daleko ispred njih u mahnitom
krivudajuem trku, povremeno se okliznuvi na ploniku vlanom od none
rose, dojurio natrag do njih vidljivo obezumljen to ih je moda izgubio,
Etienne je nosio, okrenutu prema dolje, puku u navlaci od gruba platna i
lovaku torbu, Jacques je koraao s rukama u depovima kratkih hlaa i
velikom torbom o ramenu. Na kolodvoru, svi su ve bili na okupu, s psima koji
bi se udaljili od svojih gazda samo da na trenutak zavire pod rep svojih
srodnika. Bili su tu Daniel i Pierre , dva brata, Ernestovi drugovi iz radionice,
Daniel uvijek nasmijan i pun optimizma, Pierre suzdraniji, metodiniji i
uvijek pun otroumnih primjedaba o ljudima i stvarima. Bio je tu i Georges
koji je radio u plinari i povremeno boksao, to mu je donosilo dodatnu zaradu.
esto su s njima bila jo dvojica ili trojica, sve dobri momci, barem u toj prilici,
sretni to su se na jedan dan oslobodili radionice, skuenog i prenatrpanog
stana, ponekad i ene, puni one predanosti i velikodune popustljivosti
svojstvene mukarcima kad se okupe radi kakvog kratkotrajnog i intenzivnog
zadovoljstva. urno bi se uspeli u vagon u kojem je svaki odjeljak imao izlaz
na peron, dodavali torbe, potjerali gore pse, i smjestili se, napokon sretni to
su se nali bok uz bok i to dijele istu toplinu. Tih je nedjelja Jacques nauio
da je muko drutvo dobro i da puni srce. Vlak bi krenuo, pa poeo hvatati
brzinu, kratko daui i, s vremena na vrijeme, isputajui kratak uspavani
zviduk. Prolazili su jednim dijelom Sahela i im su se pojavila prva polja, ti
su snani i buni mukarci odjednom zautjeli i promatrali svitanje dana iznad
brino obraenih oranica gdje se jutarnja magla poput koprene vukla po
ogradama od debele suhe trske to su razdvajale polja. S vremena na vrijeme
u prozorski bi okvir uklizio umarak i iza njega vapnom obijeljene kue imanja
na kojem je sve jo spavalo. Poneka bi ptica izletjela iz jarka uz nasip i vinula
se do njihove visine, letjela usporedno s vlakom kao da se eli nadmetati u
brzini, dok iznenada ne bi odletjela u smjeru okomitom na kretanje vlaka, pa
se inilo kao da se odjednom odlijepila od stakla i da ju je strujanje zraka
pozor, promijeniti imena.

58

izazvano jurnjavom vlaka odbacilo unatrag. Zeleno obzorje lagano je

rumenjelo da bi u trenu sasvim pocrvenjelo, pojavilo se sunce i stalo se
uspinjati nebom. Upijalo je magle s povrine prostranih polja, popelo se jo
vie, odjednom je u odjeljku postalo vrue, ljudi su skidali jedan demper pa
drugi, smirivali pse koji su se takoer uznemirili, razmjenjivali ale, a Ernest
je ve na svoj ve dobro poznat nain priao o hrani, o bolestima i [o] tuama
u kojima je prednjaio. S vremena na vrijeme neki bi od drugova postavio
Jacquesu pitanje o koli, zatim bi razgovarali o neem drugom ili pak dijelili s
njim svoje divljenje pred nekom od Ernestovih grimasa: Tvoj ujak je ovjek i
pol!
Krajolik se promijenio, postao kamenit, hrastovi su zamijenili stabla
narani, a mali je vlak dahtao sve ubrzanije, isputajui velike oblake pare.
Odjednom je zahladilo jer se izmeu sunca i putnika isprijeila planina, tek su
tada shvatili da nije prolo sedam sati. Vlak bi jo jednom zazvidao, usporivi
uao u nagli zavoj i zaustavio se na maloj eljeznikoj postaji na osami, usred
doline koja je opsluivala samo udaljene rudnike, pustoj i tihoj, zasaenoj
velikim eukaliptusima ija su srpolika lia treperila na jutarnjem povjetarcu.
Iskrcavanje iz vlaka odvijalo se takoer uz mnogo graje, psi bi silazei iz
odjeljka promaili dvije strme stube vagona, ljudi su opet napravili lanac i
dodavali si torbe i puke. Ali im bi izali iz postaje, koja je imala izlaz ravno
na prve obronke, pred tiinom netaknute prirode zamrli bi postupno uzvici i
graja, te bi se na kraju mala druina uspinjala u tiini, dok bi psi trkarali oko
njih opisujui beskrajne osmice. Jacques nije doputao da zaostane za svojim
snanim pratiocima. Danijel, njemu najdrai, ponio mu je torbu unato
njegovim prosvjedima, ali je ipak morao udvostruiti napor da bi odrao korak
s grupom, dok mu je otar jutarnji zrak parao plua. Napokon, poslije sata
hoda, izbili bi na golemu, blago valovitu visoravan obraslu patuljastim
hrastom i klekom, iznad koje je beskrajno, svjee i blago osunano nebo irilo
svoja prostranstva. To je bilo lovite. Psi bi se, kao na zapovijed, okupili oko
lovaca. Dogovorili bi se da se sastanu za objed u dva sata poslije podne u
malom boriku s izvorom smjetenom uz sam rub visoravni, odakle se pruao
pogled na dolinu i ravnicu u daljini. Uskladili bi satove. Lovci bi se podijelili u
grupice po dvojica, zvidukom dozvali pse i krenuli u razliitim smjerovima.
Ernest i Danijel bili su klapa.
Jacquesu su dali lovaku torbu koju je paljivo prebacio preko prsa. Ernest
bi iz daljine doviknuo ostalima da e se vratiti s vie zeeva i prepelica nego svi
oni zajedno. Svi su se smijali, mahnuli rukom na pozdrav i nestali.
Tada bi za Jacquesa poelo pravo pijanstvo kojeg se jo i danas prisjea s
enjom u srcu. Dva mukarca, na metar udaljenosti jedan od drugog, ali u
59

istoj visini, pas ispred njih, a on stalno u pozadini, ujak koji pogledom,
istovremeno lukavim i divljim, neprestano provjerava dri li odstojanje,
beskrajan hod u tiini, kroz grmlje iz kojeg povremeno uz prodoran krik prhne
poneka ptica na koju se i ne osvru, spust u malu usjeklinu punu miomirisa
ijim dnom prolaze, ponovno uspon prema nebu, svijetlom i sve toplijem,
vruina koja je sve jaa i koja na oigled isuuje zemlju to je bila jo vlana
kad su krenuli. Odjek pucnja s druge strane usjekline, lepet krila jata prepelica
boje praine koje je pas istjerao iz grmlja, dvostruki pucanj, odmah zatim
ponovljen, pas koji se zalijee naprijed i vraa se s mahnitim pogledom, i s
hrpom perja u krvavoj gubici koju mu Ernest i Daniel odmah oduzimaju i koju
trenutak kasnije Jacques prima u ruke s mjeavinom uzbuenja i uasa,
traganje za ostalim rtvama, poto su vidjeli da su pale, Ernestovo kevkanje
koje je na trenutke zvualo kao Brillantovo, i opet pokret dalje, Jacques sad
ve malaksao od sunca unato malom slamnatom eiru, dok visoravan oko
njih muklo odzvanja poput nakovnja pod sunevim ekiem, pa s vremena na
vrijeme opet poneki pucanj, ili dva, ali nikad vie, jer je samo jedan od lovaca
ugledao zeca ili kunia kako kida u gusti, unaprijed osuena na smrt ako se
naao u nianu Ernesta, spretnog poput majmuna, koji odjednom tri, gotovo
jednako brzo kao njegov pas i ne manje buno, po mrtvu ivotinju, grabi je za
stranje noge i pokazuje izdaleka Danielu i Jacquesu, koji ga bez daha dostiu
radosno kliui. Jacques bi irom otvorio lovaku torbu da u nju primi jo
jedan ratni plijen prije negoli krene dalje, posrui pod suncem, svojim
gospodarom, i tako satima bez kraja, u krajoliku bez granica, glave preputene
trajnoj svjetlosti i neizmjernim prostranstvima neba, Jacques se osjeao
najbogatijim djetetom na svijetu. Na povratku, u vrijeme dogovoreno za ruak,
lovci bi jo vrebali priliku, ali ih je volja napustila. Vukli su za sobom noge,
brisali ela, poteno ogladnjeli. Stizali bi jedan za drugim, pokazujui jo
izdaleka ulov, ismijavali svoju lou sreu, izjavljujui kako je uvijek rije o
istima, svi u jedan glas prepriavali svoje lovake zgode, a svatko bi dometnuo
jo po koju pojedinost. No, veliki hvalisavac bio je Ernest, on je na kraju
preuzeo rije i gestikulirajui s preciznou koja je Jacquesu i Danielu bila
dobro znana, oponaao let prepelica, zeca koji bjei iz grmlja i bacao se
sklupan na zemlju poput igraa ragbija koji se baca na gol. Za to bi vrijeme
Pierre, metodian kakav je bio, ulijevao anisovac u metalne lonie koje je
pokupio od drugova i otiao ih napuniti vodom na malom izvoru u podnoju
borova. Od krpa za sue prostrli bi neto nalik na stol i svatko bi izvadio svoje
zalihe. No, Ernest, koji je imao kuharskog dara (kad bi ljeti odlazili u ribolov
uvijek bi zapoinjali ribljom juhom koju bi spremao na licu mjesta i tako
netedimice zainio da bi i kornjai spalila jezik), pripremio bi tanke tapie
zailjenih krajeva i nizao na njih komade kobasica koje bi donio sa sobom, pa
ih pekao na vatri dok ne se ne bi raspukli, a crveni se sok razlio po eravici,
60

gdje bi cvrao i zapalio se. Izmeu dva komada kruha nudio je svoje vrue i
mirisne kobasice koje bi svi prihvaali uz poklike i lakomo gutali zalijevajui
ih ruicom rashlaenom na izvoru. Zatim bi slijedio smijeh, prie s posla,
vicevi koje bi Jacques, masnih usta i ruku, prljav, iscrpljen, jedva uo jer ga je
hvatao san. Svima se zapravo spavalo, pa su neko vrijeme dremuckali,
gledajui rastreseno prema ravnici u daljini zastrtoj izmaglicom od vruine, ili
su pak, poput Ernesta, stvarno spavali, lica pokrivenog maramicom.
U etiri sata meutim, trebalo je krenuti da bi se stiglo na vlak koji je
prolazio onuda u pet sati i pol. Smjestili bi se u odjeljak, shrvani umorom, a
psi su spavali ispod klupa ili meu njihovim nogama, sanjajui krvave snove.
Nadomak ravnici, dnevno je svjetlo poelo slabiti, i zaas se, kako to biva u
Africi, spustio sumrak, i no je, uvijek tjeskobna u takvim prostranim
krajolicima, nastupila bez prijelaza. Kasnije, na kolodvoru, nestrpljivi da to
prije stignu kui, najedu se i legnu rano jer je sutradan bio radni dan, urno su
se opratali u mraku, gotovo bez rijei, samo prijateljskim tapanjem. Jacques
ih je uo kako se udaljavaju, sluao je njihove grube i tople glasove, i volio ih.
Zatim bi hvatao korak s Ernestom, sranim kao i uvijek, dok bi on jedva vukao
noge za sobom. Nadomak kui, u mranoj ulici, ujak bi se okrenuo prema
njemu: Jesi li zadovoljan?
Jacques ne bi odgovorio. Ernest se smijao i zvidukom dozivao psa. No,
nakon nekoliko koraka, dijete bi svoju ruicu zavuklo u grubu i uljavu
ujakovu ruku koja bi ga vrsto stisnula, i tako bi utke hodali do kue.
Ernest se, meutim, znao naljutiti isto tako naglo i estoko kao to je
znao uivati. Vaa nemo da ga urazumite ili jednostavno s njim porazgovarate
pretvarala je njegov bijes u pravu prirodnu nepogodu.
Oluju gledate kako raste i ekate da pukne. Ne preostaje vam nita drugo.
Poput mnogih gluhih ljudi, Ernest je imao izvanredno razvijen njuh (osim kad
se radilo o njegovu psu). Ta mu je povlastica pribavljala mnogo radosti kad bi
mirisao juhu od graha ili jela koja je volio vie od svega, lignje u vlastitom
crnilu, omlet s kobasicama ili paprika od iznutrica, pripravljen s govedskim
srcem i pluicama, paprika siromanih kojim se baka osobito ponosila i koji
je esto bio na jelovniku ba zbog svoje skromne cijene, ili kad bi se nedjeljom
zalio jeftinom kolonjskom vodom ili losionom zvanim [Pampero] (to ga je
upotrebljavala i Jacquesova majka), iji se slatkast i dugotrajan miris
bergamote uvijek vukao po blagovaonici i po Ernestovoj kosi, a Ernest je
Tolstoj ili Gorki. (I) Otac Iz te je sredine potekao Dostojevski (II) Sin koji se vratio izvorima
dat e pisca onog vremena (III) Majka
Gospodin Germain - Gimnazija - Religija - bakina smrt - zavriti na Ernestovoj ruci?

61

duboko udisao sadraj boice s izrazom ushienja na licu... No ta mu je njegova

osjetljivost uzrokovala i neprilike. Bio je neumoljiv prema nekim mirisima na
koje su normalni nosovi bili posve neosjetljivi. Imao je na primjer obiaj
pomirisati svoj tanjur prije nego to bi poeo jesti, i silno bi se rasrdio kad bi
osjetio da mirie po jajetu. Tada bi baka uzela osumnjieni tanjur, pomirisala
ga, izjavila da ne osjea nita pa ga dodala svojoj keri da i ona kae svoje.
Catherine Cormery prela bi nosom preko porculana te, i ne miriui ga,
svojim blagim glasom, rekla da nema nikakva mirisa. Potom bi pomirisali i
ostale tanjure da bi lake donijeli krajnji sud, sve osim djejih jer su djeca jela
iz limenih porcija. (Iz potpuno tajanstvenih razloga, uostalom, nedostatka
suda, moda, ili, kako je tvrdila baka, da ne bi bilo razbijanja, premda ni on ni
njegov brat nisu bili nespretnjakovii. Obiteljske tradicije, meutim, esto
poivaju na slabim temeljima, i zato su mi smijeni etnolozi koji trae razloge
mnogim tajanstvenim obredima. Prava tajna, u mnogim sluajevima, u tome
da nema nikakva razloga.) Na kraju bi baka izrekla presudu: nema nikakva
mirisa! Ustvari, ona ni u kojem sluaju ne bi donijela drukiju presudu,
pogotovu ako je ona dan ranije prala sude. Njezina ast domaice nije joj
doputala da ita prizna. No tek bi tada pravi bijes spopao Ernesta, to vie to
nije nalazio rijei kojima bi izrazio svoje uvjerenje . Trebalo je priekati da se
oluja stia, da odbije veerati ili da s gaenjem eprka po tanjuru koji je baka
meutim zamijenila drugim, ili pak da ustane od stola i izjuri van, izjavljujui
da e jesti u restoranu, mjestu na koje nikad nije nogom stupio, kao ni bilo tko
iz obitelji, iako je baka, svaki put kad bi netko za stolom zanovijetao, izgovorila
svoju proroku reenicu: Idi u restoran. Restoran su otada svi doivljavali
kao jedno od onih mjesta grijeha punog lane privlanosti u kojima se sve ini
lakim kad ima ime platiti, no gdje prve i grene uitke koje nudi kad-tad
skupo plati tvoj eludac. Treba rei da baka nikad nije odgovarala na ispade
bijesa svoga najmlaeg djeteta. S jedne strane stoga to je znala da je to
beskorisno, a s druge to je prema njemu oduvijek pokazivala onu neobinu
slabost koju je Jacques, poto je proitao poneto knjiga, pripisao injenici da
je Ernest bio bogalj (iako ima toliko primjera gdje roditelji, protivno
uvrijeenom miljenju, zaziru od djeteta s manom), i to je shvatio mnogo
kasnije, onog dana kad je u bakinim svijetlim oima uhvatio pogled pun
njenosti koju do tada kod nje nije nikad opazio, okrenuo se i ugledao ujaka
koji je oblaio haljetak svoga blagdanskog odijela. U tamnoj tkanini to ga je
inila jo vitkijim, profinjena i glatka lica, brino oeljane kose, s istim
okovratnikom i kravatom posebno za tu priliku, po dranju slian grkom
popu ureenom za nedjeljnu misu, Ernest joj se odjednom uinio onakvim
kakav je bio, to jest neobino lijep. Tada je shvatio da je baka tjelesno voljela
mikrotragedije

62

svog sina i bila poput svih ostalih zaljubljena u ljupkost i snagu Ernestovu, te
da je njezina izuzetna slabost pred njim bila zapravo veoma obina, ona koja
nas sve vie ili manje uspije raznjeiti, na nae zadovoljstvo, uostalom, te
doprinosi da nam svijet bude podnoljiviji, a to je slabost prema ljepoti.
Jacques se prisjeao jedne druge provale bijesa svog ujaka Ernesta, mnogo
ozbiljnije, jer je gotovo zavrila tuom s ujakom Josephinom, onim koji je
radio na eljeznici. Josephin nije spavao u kui svoje majke (ruku na srce, a i
gdje bi spavao?). Iznajmio je sobu u etvrti (sobu u koju uostalom nije pozivao
nikog iz obitelji i koju Jacques, na primjer, nije nikada vidio), a hranio se kod
majke, kojoj je za to davao mjeseno neto novaca. Josephin se razlikovao od
svog brata koliko god je to mogue. Desetak godina stariji, s kratkim brkovima
i kosom pod ianom na etku, bio je nezgrapniji od njega, zatvoren u sebe i
proraunat.
Ernest ga je redovito optuivao za krtost. Iskreno govorei izraavao se jo
jednostavnije: On Mzabit. Mzabiti su za njega bili prodavai ivenih
namirnica iz etvrti, koji su doista bili iz Mzaba i koji su godinama ivjeli ni od
ega i bez svojih ena u sobicima u dnu duana koji su mirisali na ulje i na
cimet, da bi mogli prehraniti svoje obitelji u pet gradova Mzaba, usred
pustinje, kamo je pleme heretika, svojevrsnih islamskih istunaca koje su na
smrt bili proganjali pravovjerci, dospjelo prije vie stoljea, u mjesto to su ga
izabrali jer su bili sigurni da im ga nitko nee htjeti oteti budui da ondje nije
bilo nieg osim kamenja, tako daleko od napola civiliziranog svijeta s obale
kao to su planete hrapave kore i bez ivota udaljene od Zemlje, i kamo su se
naselili da bi podigli pet gradova oko krtih izvora vode, s namjerom da za
vrijeme te neobine askeze poalju u gradove na obali ljude koji umiju trgovati
kako bi na taj nain odravali tu tvorevinu duha i jedino duha, sve dok ih ne
zamijene drugi i dok se ne vrate ivotu u svojim utvrenim gradovima od
zemlje i blata, gradovima svog kraljevstva kojima e napokon zavladati njihova
vjera. O tom reduciranom ivotu, o oporosti tih Mzabita moglo se stoga suditi
samo s obzirom na njihove duboke ciljeve. No, radniko stanovnitvo etvrti,
koje nije znalo nita o Islamu i njegovim herezama, vidjelo je samo privid. I za
Ernesta, kao i za sve ostale, usporediti brata s Mzabitom bilo je kao usporediti
ga s Harpagonom . Istina je da je Josephin bio prilino krt, za razliku od
Ernesta koji je, kako bi znala rei baka, imao srce na dlanu. (Dodue, kad bi
bila ljuta na njega optuivala bi ga da mu je taj isti dlan probuen). No, pored
ove razlike u naravima, bila je injenica da je Josephin zaraivao neto vie
nego Etienne te da je uvijek lake rasipati kad nita nema. Rijetki su oni koji
ostaju rasipnici poto su neto stekli. Oni su kraljevi ivota kojima treba
Glavni protagonist u Molijerovom dijelu krtac (prev.)

63

skinuti kapu. Josephin dakako nije grcao u novcu, osim plae kojom je
raspolagao vrlo metodino (prakticirao je takozvanu metodu koverata, no,
kako je bio krt da kupi koverte, proizvodio ih je sam od novinskog papira ili
papirnatih vreica), zaraivao je jo poneto malim domiljatim posliima.
Budui da je radio na eljeznici, svakih je petnaest dana imao pravo na
besplatnu vonju. Svake druge nedjelje sjeo bi na vlak i otiao u takozvanu
unutranjost, to jest na selo i obilazio arapske farme gdje bi po jeftinoj cijeni
kupio jaja, mrave pilie ili zeeve. Sve bi to dovukao sa sobom i prodavao
susjedima za potenu zaradu. Njegov je ivot u svakom pogledu bio
organiziran.
Nije se znalo ima li kakvu enu. Uostalom, izmeu radnog tjedna i nedjelja
posveenih trgovanju zacijelo mu je nedostajalo slobodna vremena koje
zahtijeva preputanje sladostrau. No uvijek je izjavljivao da e se oeniti u
etrdesetoj godini i to za kakvu dobro stojeu enu. Dotada e ostati u svojoj
sobi, zgrtati novac i djelomino ivjeti kod majke. Ma kako se neobinim to
inilo, kad se uzme u obzir njegovo pomanjkanje arma, svoj je plan ostvario
kao to je rekao i oenio se jednom profesoricom glasovira, nimalo runom,
koja mu je, pored svog namjetaja, darovala, barem na nekoliko godina, sreu
graanskog ivota. Istina je da je Josephin na kraju morao zadrati namjetaj
umjesto ene. No, to je druga pria, ali jedina stvar koju Josephin nije
predvidio bilo je to da nakon svae s Ernestom vie nije mogao jesti kod majke,
nego je morao koristiti skupe restoranske usluge. Jacques vie ne pamti
uzroke toga stranog dogaaja.
Nerazumljive bi svae s vremena na vrijeme podijelile obitelj, i nitko
zapravo ne bi znao kako su poele, to vie to se, budui da im je pamenje bilo
slabo, nisu vie sjeali uzroka, ograniavajui se samo na to da mehaniki
odravaju posljedicu jednom zauvijek provakanu i prihvaenu. Od tog mu je
dana ostala samo slika Ernesta uspravnog pored jo neraspremljenog stola
kako uzvikuje nerazumljive psovke, osim one o Mzabitu, svom bratu koji je i
dalje sjedio i jeo. Zatim je Ernest pljusnuo brata, koji je uzmaknuo prije negoli
je ovaj navalio na njega. Ali baka je ve zgrabila Ernesta, a Jacquesova majka,
blijeda od straha, vukla je odostraga Josephina.
Pusti ga, pusti ga, govorila je, a dvoje djece blijeda lica i otvorenih usta,
nepomino ih je promatralo, sluajui bujicu ljutih kletvi koje su tekle samo u
jednom smjeru, sve dok Josephin, mrzovoljan, nije progovorio: To je
ivotinja. ovjek mu nita ne moe, te zaobiao stol dok je baka zadravala
Ernesta koji je htio potrati za bratom.
No, poto su vrata zalupila, Ernest je i dalje mahnitao. Pusti me, pusti me,
govorio je majci, lupit u te.
64

Ali ona ga je uhvatila ga za kosu i drmala ga: Ti, ti e udariti majku?

Ernest se tada sruio na stolicu plaui: Ne, ne, ne tebe. Ti si za mene kao
dragi Bog!
Jacquesova je majka otila lei ne dovrivi veeru, a sutradan ju je boljela
glava. Od tog dana Josephin vie nije dolazio, osim ponekad kad je bio siguran
da Ernest nije kod kue, da vidi majku.
Jo se jedne provale bijesa Jacques nije volio prisjeati jer joj nije elio
znati uzrok. Neko je vrijeme stanoviti gospodin Antoine, Ernestov daleki
znanac, prodava ribe na trnici, porijeklom Malteanin, prilino uznosita
dranja, visok i vitak, koji je uvijek nosio svojevrsni polucilindar tamne boje i
oko vrata, ispod koulje, svezanu kockastu maramu, svakog dana u vrijeme
veere redovito dolazio k njima. Kad je kasnije o tome razmiljao, prisjetio se
neega to tada nije bio primijetio, to jest da se njegova majka oblaila nekako
dopadljivije, odijevala pregae svjetlijih boja, a na obrazima se ak dao
naslutiti traak rumenila. Bilo je to vrijeme kad su ene poele kratiti kosu,
koju su dotada nosile veoma dugom. Jacques je, uostalom, volio promatrati
majku ili baku dok su se posveivale obredu eljanja. S runikom na
ramenima i ustima punim ukosnica, dugo bi etkale svoju sijedu ili crnu kosu,
zatim je podigle, pa zatezale glatke pramenove u punu na zatiljku
privrujui ih ukosnicama to su ih izvlaile iz usta jednu po jednu,
razdvojenih usana i vrsto stisnutih zuba, da bi ih jednu po jednu zabadale u
debelu masu pune. Nova se moda baki inila istovremeno i smijenom i
osude vrijednom; podcjenjujui stvarnu mo mode tvrdila je, ne obazirui se
na logiku, da samo ene koje ive slobodno mogu pristati da se tako
izvrgavaju ruglu.
Jacquesova je majka to uzela do znanja, ali se ipak, godinu dana kasnije,
otprilike u vrijeme Antoineovih posjeta, vratila naveer kui odrezane kose,
pomlaena i svjea, i s lanim veseljem, iza kojega se nasluivao strah, izjavila
da ih je htjela iznenaditi.
Za baku je to doista bilo iznenaenje; odmjeravajui je i promatrajui tu
nepopravljivu nesreu zadovoljila se time da joj, pred sinom, kae kako sada
nalikuje kurvi. Potom se vratila u kuhinju. Catherine Cormery prestala se
smjekati, i odjednom se sva nevolja ovog svijeta ogledala na njenom licu.
Njezin je pogled susreo ukoen sinov pogled, jo se jednom pokuala
nasmijeiti, no njezine su usnice podrhtavale te je plaui otrala u sobu i

Domainstvo Ernesta, Catherine poslije bakine smrti.

65

bacila se na krevet koji je bio jedino utoite za njezin odmor, njezinu samou
i njezinu tugu.
Jacques joj je, zbunjen, priao. Zarila je lice u jastuk, a kratke kovre koje
su otkrivale zatiljak i njezina mrava lea tresli su se od jecaja.
Mama, mama, govorio joj je Jacques dodirujui je srameljivo rukom.
Veoma si lijepa ovako.
No ona ga nije ula i kretnjom ruke zamolila ga je da je ostavi na miru.
Povukao se do vrata pa i sam, naslonjen o dovratak, zaplakao od nemoi i
ljubavi .
Nekoliko dana baka nije keri uputila ni rijei. Istovremeno je Antoine, kad
bi doao, bio primljen mnogo hladnije. Osobito je Ernest bio suzdran. Mada
kico i slatkorjeiv, Antoine je to dobro vidio. I to se tada dogodilo? Jacques
je vie puta u majinim oima primijetio tragove suza. Ernest je najee utio
otresajui se ak i na Brillanta. Jedne ljetne veeri Jacquesu se uinilo da vreba
neto na balkonu.
Dolazi Danijel? zapitalo je dijete.
Ovaj promrsi neto kroz zube. I odjednom Jacques ugleda kako se kui
pribliava Antoine koji nije dolazio nekoliko dana. Ernest izjuri iz stana i
nekoliko asaka potom sa stubita su dopirali mukli glasovi.
Jacques potri na stubite i spazi dva mukarca kako se bez rijei tuku u
mraku. Ernest je, ne osjeajui udarce, udarao i udarao akama, vrstim kao
elik, i zaas se Antoine skotrljao niza stube, ustao krvavih usta, izvadio
maramicu da obrie krv, ne prestajui gledati u Ernesta koji je odjurio kao lud.
Kad se vratio, Jacques je zatekao majku kako sjedi u blagovaonici, nepomina,
bezizraajna lica. I sam je sjeo ne rekavi nita. Zatim se Ernest vratio,
psujui kroz zube, i dobacio ljutit pogled sestri. Veera je protekla kao i obino,
osim to majka nije jela; Nisam gladna, odvratila je svojoj majci koja ju je
nutkala. Kad se veera zavrila otila je u svoju sobu. Po noi ju je Jacques,
budan, uo kako se vrti u krevetu.
Od tog je dana ponovno odijevala svoje crne i sive haljine, strogu odjeu
siromaha. Jacquesu je i u tome bila lijepa, moda jo i ljepa, zato to je postala

suze nemogue ljubavi

opisati to puno prije - tuu, ne Luciena.

66

jo daljom i jo odsutnijom, zauvijek se povukavi u siromatvo, samou i

starost koja e doi.
Dugo je Jacques to zamjerao svom ujaku i ne znajui to mu je zapravo
mogao predbaciti. No, istovremeno je znao da mu ne moe nita zamjerati i da
siromatvo, bolest i oskudica u kojoj je obitelj ivjela, nisu dodue isprika za
sve, ali ipak ne doputaju da itko ita osuuje kod onih koji su rtve takva
ivota.
Nanosili su jedni dugima bol i ne hotei, jednostavno stoga to su jedni u
drugima vidjeli olienje bijedne i okrutne neimatine u kojoj su ivjeli. U
svakom sluaju, nije ni sumnjao u gotovo ivotinjsku privrenost svoga ujaka
prije svega prema baki, a onda i prema Jacquesovoj majci i njezinoj djeci.
Osjetio je to na sebi onog dana kad se dogodila nesrea u bavarskoj radionici.
Svakog je etvrtka, naime, Jacques odlazio onamo. Ako je imao kakvu
domau zadau, na brzinu bi je napisao i odjurio u radionicu s istim onim
veseljem s kojim je nekad hrlio drugovima na ulici. Radionica se nalazila
nedaleko od vojnog vjebalita. Bilo je to svojevrsno dvorite zatrpano
otpacima, starim eljeznim obruima, puno ljake i zgarita. S jedne strane
bila je izgraena neka vrsta krova od cigle koji su u pravilnim razmacima
podravali stupovi od lomljenog kamena. Pod tim je krovom radilo pet do est
radnika. Svatko je u naelu imao svoje mjesto, to jest stolarsku klupu
postavljenu uza zid ispred koje je bio prazan prostor kamo su se odlagale
manje i velike bave, a od susjedne klupe dijelio ga je mali stol s procjepom u
koji se umetalo dno bave i runo brusilo s pomou alatke sline satari , samo
to je naotrena strana bila okrenuta prema ovjeku koji ju je drao objema
rukama.
Ta organizacija posla nije bila uoljiva na prvi pogled. U poetku je
raspored bio zacijelo takav, no s vremenom su stolovi promijenili mjesta,
metalni obruevi gomilali se izmeu stolarskih klupa, sanduci sa zakovicama
stalno su mijenjali mjesto, i morali ste dugo promatrati, ili bolje reeno, esto
posjeivati to mjesto da biste uoili kako se svaki radnik uvijek kree u istom
krugu. Prije negoli bi, s uinom za ujaka, stigao do radionice, Jacques bi ve
izdaleka raspoznavao udarce ekia po dlijetu kojim su se elini obruevi
nabijali na bave netom sklopljene od duica, radnici su udarali po jednom
jer starost e doi - u to vrijeme Jacquesu se njegova majka inila starom iako je imala jedva
neto vie godina nego on sada, no mladost je prije svega zbir mogunosti, a on prema kome je
ivot bio velikoduan... [taj je dio precrtan, prim. izd. ]
staviti bavarsku radionicu prije opisa bijesa, a moda ak i na sam poetak Ernestova
portreta.
provjeriti ime alatke

67

kraju dlijeta dok su drugim krajem ustro klizili oko obrua - ili bi pak po
snanijim i prorijeenim udarcima naslutio da zakivaju eline obrue
uhvaene u kripcima stolarskih klupa. Kad bi stigao u radionicu usred buke
udaraca ekia doekali bi ga radosni pozdravi i ples ekia bi se nastavio.
Ernest, odjeven u plave pokrpane stare hlae, u pagericama punim piljevine,
sivoj flanelskoj koulji bez rukava i sa starim fesom na glavi, koji je njegovu
lijepu kosu titio od strugotina i praine, poljubio bi ga i zamolio ga da mu
pomogne. Ponekad bi Jacques pridravao obru uspravljen na nakovnju koji
ga je stisnuo po irini, dok bi ujak svom snagom zabijao zakivke. Obru je
podrhtavao u Jacquesovim rukama zabijajui mu se pri svakom udarcu ekia
sve dublje u dlanove, ili bi pak Jacques, kad bi ujak opkoraivi je sjeo na jedan
kraj klupe, sjeo na drugi i vrsto stezao dno bave koje ih je razdvajalo dok bi
ga Ernest brusio. Ali najvie je volio iznijeti duice nasred dvorita gdje bi ih
Ernest ugrubo spojio, opasavi ih jednim obruem po sredini. Na dnu, unutar
bave otvorene s dvije strane, Ernest bi naslagao iverja, a Jacques je bio
zaduen da ga potpali. Uslijed vatre eljezo se irilo vie negoli drvo, to je
Ernest iskoristio da bi snanim udarcima dlijeta i ekia zabio obru jo nie,
i sve to u oblaku dima od kojeg su im suzile oi. Kad bi obru bio dobro nabijen,
Jacques bi donosio velika drvena vjedra koja bi na pumpi u dnu dvorita
napunio vodom, zatim bi se malo odmaknuli, a Ernest bi obilnim mlazovima
vode polijevao bavu, uslijed ega bi se obru ohladio, stisnuo se i tako se jo
dublje zario u drvo omekano vodom, uz oslobaanje silne koliine pare.
Tu bi prekinuli posao da bi neto prezalogajili, radnici bi se okupili oko
vatre od iverja i drva zimi, u sjeni krova ljeti. Bio je tu Abder, nekvalificirani
arapski radnik koji se odijevao u arapske hlae to su padale u irokim
naborima i koje su mu sezale do pola lista, stari haljetak preko majice sav u
dronjcima i fes, koji je govorio s neobinim naglaskom i obraao se Jacquesu
s kolega jer je radio isti posao kao i on kad je pomagao Ernestu. Gazda,
gospodin [ ], ustvari bivi bavar koji je sa svojim pomonicima izraivao
bave za neku veu nepoznatu bavariju. Jedan talijanski radnik uvijek tuan
i prehlaen. I, naravno, veseljak Daniel koji bi Jacquesa uvijek posjeo kraj
sebe, zadirkivao ga ili mazio. Jacques bi ih nakon nekog vremena ostavio pa
se klatio po radionici, crna mu je kuta bila puna piljevine, a bose noge u starim
sandalama, kad je bilo vrue, pune zemlje i iverja, s nasladom je udisao miris
piljevine, i jo svjeiji miris iverja, vraao se vatri da udahne ugodan miris
dima koji se iz nje dizao, ili pak isprobavao spravu za bruenje dna, oprezno,

dovriti bavu
ime neitko

68

na komadiu drva koji bi priklijetio u stegi, i pritom uivao u spretnosti svojih

ruku na kojoj su mu svi radnici estitali.
Za vrijeme jedne takve stanke popeo se glupo na klupu s vlanim onovima.
Iznenada se okliznuo prema naprijed, dok se klupa zaljuljala prema natrag, i
pao svom teinom na klupu koja mu je priklijetila desnu ruku. Istog je asa
na ruci osjetio tupu bol, ali je brzo ustao i poeo se smijati pred radnicima koju
su odmah pritrali. No i prije nego to se prestao smijati, Ernest se bacio na
njega, podigao ga u naruje i izjurio iz radionice, trei bez daha i zamuckujui:
Doktoru, doktoru.
Tek je tada opazio da je srednjak njegove desne ruke pri vrhu posve
zdrobljen, nalik na iroku prljavu i bezoblinu apu iz koje tee krv. Odjednom
mu pozli i on se onesvijesti. Pet minuta kasnije bili su kod arapskog doktora
koji je stanovao preko puta.
Nije to nita, doktore, nije nita, ha, govorio je Ernest blijed kao krpa.
Priekajte vani, rekao je lijenik, bit e on hrabar.
I morao je biti, o tome jo danas svjedoi Jacquesov pokrpani srednji prst.
Kad mu je stavio kope i zavio prst, lijenik mu je estitao na hrabrosti.
Unato tome, Ernest ga je htio prenijeti preko ulice, a na stubama njihove
kue odjednom je dijete poeo mahnito ljubiti, drhtei i privijajui ga uza se
tako snano da ga je boljelo.
Mama, ree Jacques, netko kuca.
To je Ernest, odvrati majka. Otvori mu. Sad zakljuavam zbog
razbojnika.
Kad je ugledao Jacquesa, Ernest je, zastavi na kunom pragu, ispustio krik
iznenaenja nalik engleskom how pa ga zagrlio uspravljajui se. Kosa mu je
bila potpuno sijeda, dok je lice ostalo mladoliko, pravilno i skladno. No
njegove su krive noge bile sad jo krivlje, lea posve pognuta, a dok je hodao
irio je i ruke i noge. Kako je? upita ga Jacques. Nije bilo dobro, probadanja,
reuma, uglavnom loe; a Jacques? Da, dobro je, kako je samo jak, ona (pritom
pokaza prstom na Catherinu) sretna to ga ponovno vidi. Od bakine smrti i
odlaska djece, brat i sestra ivjeli su zajedno i nisu ak mogli jedno bez drugog.
Njemu je trebalo da se netko brine o njemu, i u tom mu je smislu ona bila kao
ena, kuhala mu, prala rublje, njegovala ga kad je trebalo. Njoj nije trebao
novac, jer su joj djeca novano pomagala, nego drutvo mukarca, i on je na
nju pazio na svoj nain ve godinama otkako su ivjeli zajedno, da, kao mu i
ena, ne po puti ve po krvi, pomaui si uzajamno u ivotu koji su njihove
tjelesne mane inile jo teim, vodei nijemi razgovor osvijetljen povremeno
69

kakvim komadikom reenice, ali sloniji i poznavajui jedno drugo daleko

bolje od mnogih normalnih parova.
Da, da, govorio je Ernest. Jacques, Jacques, ona stalno spominje.
I evo me tu, odvrati mu Jacques.
I evo ga, zaista, tu, ponovno meu njima kao nekad, ne znajui to da im
kae iako ih nije nikad prestao voljeti, barem njih, koje voli jo i vie stoga to
mu omoguuju da ih voli, on koji je bio nesposoban voljeti tolika stvorenja
koja su to zasluivala.
A Daniel?
Dobro je, star kao ja; Pierrot njegov brat u zatvoru.
Zato?
Kae sindikat. Ja mislim da je s Arapima. Pa odjednom zabrinuto: uj,
razbojnici, to dobro?
Ne, ree Jacques, drugi Arapi da, razbojnici ne.
Dobro, rekao sam tvojoj majci gazde previe okrutni. Bilo je neizdrivo, ali
razbojnici, to ne ide.
Upravo tako, ree Jacques. Ali moramo uiniti neto za Pierrota.
Dobro, reem Danielu.
A Donat? (To je bio radnik u plinari, boksa.)
Umro je. Rak. Svi smo stari.
Da, Donat je bio mrtav. I teta Marguerite, mamina sestra, bila je mrtva, ona
kojoj ga je baka vukla svake nedjelje poslije podne i gdje mu je bilo strano
dosadno, osim kad bi ga tetak Michel, koji je bio koija i kojem su ti razgovori
u mranoj blagovaonici uz zdjelicu crne kave na stolnjaku od votanog platna
takoer bili dosadni, odveo u svoju konjunicu nedaleko od kue, i ondje, u
polumraku, dok je poslijepodnevno sunce vani grijalo ulice, osjetio bi najprije
miris dlake, slame i konjske balege, uo kako lanci ulara struu po drvenim
jaslama, konji bi okrenuli prema njima svoje oi s dugim trepavicama, a tetak
Michel, visok, mrav, dugakih brkova, koji je i sam mirisao po slami, podigao
bi ga na konja koji bi mirno, zaronivi ponovno glavu u jasle nastavio mljeti
svoju zob, dok bi mu tetak donosio rogae koje je vakao i cuclao sa slau,
pun zahvalnosti prema tom tetku duhom uvijek vezanom uz konje, i upravo bi
s njim na Uskrnji ponedjeljak cijela obitelj odlazila na izlet u umu Sidi-

70

Ferruch, Michel bi iznajmio jedan od onih konjskih tramvaja kakvi su u ono

vrijeme prometovali izmeu njihove etvrti i sredita Alira, svojevrstan veliki
kavez s reetkama i klupama okrenutim lea uz leda u koji su bili upregnuti
konji, prednjaka bi Michel izabrao u svojoj konjunici, rano ujutro u tramvaj
bi natovarili velike koare za rublje pune velikih, prostih brioa zvanih mounas
i laganih i prhkih kolaa zvanih oreillettes to su ih sve ene iz obitelji mijesile
kod tete Marguerite puna dva dana uoi izleta na stolnjaku od votanog platna
posutom branom, na kojem bi tijesto razvlaile valjkom dok ne bi prekrilo
gotovi cijeli stolnjak, pa s nazubljenim kotaiem od imirova drva izrezivale
kolaie, a djeca ih na pladnjevima odnosila do velikih posuda s kipuim uljem
u kojima su se prili, pa ih kasnije redali u velike koare za rublje, odakle se
onda dizao ugodan miris vanilije koji ih je pratio cijelim putem do SidiFerrucha, pomijean s mirisom morske rose to je dopirala sve do ceste uz
obalu, kojom su ustro grabila etiri konja iznad kojih je Michela pucketao
biem, dodajui ga s vremena na vrijeme Jacquesu koji je sjedio pored njega,
Jacquesu koji je bio oparan etirima golemim sapima to su se njihale ispod
njega uz glasnu zvonjavu praporaca ili se rastvarale dok bi se rep podizao, pa
je mogao lijepo vidjeti kako se pojavljuje i pada na zemlju sona konjska
balega, a ispod potkova su frcale iskre i praporci su zvonili sve bre dok su
konji kadili zrak oko sebe.
U umi, dok su ostali smjetali izmeu drvea velike koare za rublje i
prostirali kuhinjske krpe, Jacques je pomagao Michelu da guvom od slame
istrlja konje i objesi im oko vrata zobnice od grubog platna u kojima su ovi
vakali, zatvarajui i otvarajui svoje tople oi ili pak nervozno kopitom
tjerajui muhe. uma je bila puna ljudi, jeli su gurajui se jedan preko drugog,
plesali tu i tamo uz zvuke harmonike ili gitare, u blizini je hualo more, nikad
nije bilo tako toplo da bi se kupali, ali uvijek dosta toplo da bosonogi hodaju
po prvim valovima, dok su ostali poivali i dok se u svjetlosti to je neprimjetno
postajala sve blaom nebeski svod inio jo prostranijim, tako prostranim da
su djetetu suze navirale na oi i bilo mu je da klie od radosti i zahvalnosti
prema tom divnom ivotu. Ali teta Maguerite je umrla, ona onako lijepa, i
uvijek lijepo odjevena, i previe dopadljivo, govorkali su, i pravo je imala jer
ju je eerna bolest prikovala uz stolac, pa se u zaputenom stanu poela
nadimati i postala tako debela i podbuhla da je jedva disala, runa da se
prestrai, okruena svojim kerima i epavim sinom postolarom koji su, s

vratiti se na Michela za vrijeme potresa u Orleansvilleu.

71

tugom u srcu, stalno oslukivali da li jo die.

Sve se vie debljala,
naopana inzulinom, i na kraju joj je doista ponestalo daha.
Ali umrla je i teta Jeanne, bakina sestra, ona koja bi nedjeljom poslije
podne prisustvovala koncertima i koja je dugo izdrala na svom imanju
obijeljenom vapnom, okruena trima kerima ratnim udovicama, priajui
stalno o svom muu koji je odavno poginuo u ratu , i s tetkom Josephom koji
je pak govorio samo mahonskim jezikom i kome se Jacques divio zbog njegove
sijede kose iznad lijepog ruiastog lica i zbog crnog sombrera koji je nosio ak
i za stolom, koji je sa svojim neponovljivim otmjenim dranjem bio pravi
seoski patrijarh, no kome se ipak dogaalo da se za vrijeme jela malo pridigne
i ispusti nepristojan zvuk zbog kojeg se onda uljudno ispriavao pred
rezigniranim prijekorima svoje ene. I bakini su susjedi, Massonovi, svi
pomrli, najprije stara, zatim starija sestra, velika Alexandra, i [ ] s klempavim
uima, koji je bio akrobat i pjevao je na matinejama u kinu Alcazar. Da, svi,
ak i najmlaa ki Marthe, kojoj se njegov brat Henri udvarao i vie nego
udvarao.
Nitko vie nije govorio o njima. Ni njegova majka ni njegov ujak nisu vie
govorili o preminulim roacima. Ni o tom ocu o kojem je traio neki trag, ni o
drugima.
Nastavljali su ivjeti oskudno iako nisu vie bili siromani, ali navika je bila
tu, a osim toga i nepovjerenje prema ivotu kojeg su voljeli nagonski, ali su iz
iskustva znali da redovito donosi nesreu, nikad je ne najavljujui. Osim
toga, takvi kakvi su oboje bili, utljivi i povueni, bez uspomena i vjerni samo
ponekoj nejasnoj slici, ivjeli su sada nadomak smrti, to jest uvijek samo u
sadanjosti. Od njih nee nikada saznati tko je bio njegov otac, pa ak ni kad
bi, samom svojom prisutnou, probudili u njemu nove izvore potekle iz
siromanog i sretnog djetinjstva, nije bio siguran da bi te tako bogate
uspomene, tako jake u njemu, bile doista vjerne djetetu kakvo je bio. Ali je zato
bio mnogo sigurniji u to da se mora zadovoljiti s dvije ili tri povlatene slike
koje su ga sjedinjavale s njima, koje su ga stapale s njima u jedno, koje su
esta knjiga 2. dio
I Francis je umro (vidjeti posljednje biljeke)
Denise ih naputa s osamnaest godina i odaje se razvratnom ivotu - Vraa se kad joj je
dvadeset i jedna godina, obogatila se, i prodaje svoj nakit da bi obnovila oevu konjunicu podlijee nekoj epidemiji.
keri?
Neitko ime.
pa to su ustvari udovita? (ne, on je .)

72

iskljuivale ono to je godinama pokuavao biti i svodile ga konano na

anonimno i slijepo bie koje je preivjelo sve te godine kroz svoju obitelj i koje
je bilo najplemenitiji dio njega.
Poput slike onih sparnih veeri kad bi se cijela obitelj sa stolicama sila na
plonik pred ulazna vrata, gdje se zaguljiv i vru zrak sputao s pranjavih
fikusa, dok su stanovnici etvrti pred njima odlazili i dolazili, a Jacques ,
glave naslonjene na mravo rame svoje majke u malo zavaljenoj stolici,
promatrao kroz kronje zvijezde na ljetnom nebu, ili pak slika one Badnje
veeri kad su se iza ponoi bez Ernesta vraali od tete Marguerite i vidjeli
ispred restorana nedaleko od njihova ulaza ovjeka ispruena na podu, i
drugog kako oko njega plee. Dva su ovjeka, ve podobro pijana, traila jo
pia. Vlasnik restorana, krhki plavokosi mladi, nije ih htio posluiti. Ovi su
mu onda nogama izudarali enu koja je bila trudna. Tada je vlasnik restorana
potegnuo pitolj. Metak se zabio ovjeku u sljepooicu. Njegova je glava sad
poivala na rani. Pijan od alkohola i uasa, onaj je drugi poeo oko njega
plesati, i dok je restoran zatvarao vrata ljudi su se razbjeali prije negoli doe
policija. U tom zabaenom dijelu etvrti gdje su stanovnici ivjeli vezani jedni
za druge, te dvije ene to su vrsto privijale djecu uza se, rijetka svjetla na
ploniku masnom od nedavne kie, dugi i mokri tragovi automobila to su
klizili cestom, buni i osvijetljeni tramvaji to su prolazili u pravilnim
razmacima, puni veselih putnika ravnodunih prema tom prizoru iz nekog
drugog svijeta, urezali su u prestraeno Jacqueovo srce sliku koja je nadivjela
sve ostale: sladunjavu i nametljivu sliku etvrti kojom je bezbrino i pohlepno
vladao danju, ali koja je s dolaskom noi odjednom postajala tajnovitom i
zastraujuom, kad su se ulice poele puniti sjenama ili pak kad bi jedna jedina
bezimena sjena iznenada izronila iz mraka preplavljena krvavom svjetlou
crvene kugle u izlogu ljekarne, i kad bi dijete obuzeto odjednom nekom
zebnjom tralo prema jadnoj kui da se skloni k svojima.
kola
Ovaj nije poznavao njegova oca, ali je o njemu govorio kao o nekom
pomalo mitolokom biu, i, u svakom sluaju, u odreenom mu je trenutku
znao nadomjestiti oca. Jacques ga stoga nije nikad zaboravio, kao da je, ne
osjetivi nikad stvarno odsutnost oca kojeg nije ni upoznao, ve kao dijete pa

ponizan i ponosan gospodar ljepote noi.

Pogledati u dodatku List II. koji je autor umetnuo izmeu 68. i 69. stranice rukopisa
prijelaz s 6?

73

i kasnije u ivotu, nesvjesno prepoznavao jedini oinski postupak,

istovremeno promiljen i odluan, s kojim se susreo u djetinjstvu. Jer
gospodin Bernard, njegov uitelj, u odreenom je trenutku zaista uloio sav
svoj ljudski napor da promijeni sudbinu tog djeteta o kojem se morao brinuti,
i odista ju je promijenio.
Gospodin Bernard sad je bio tu pred Jacquesom u svom malom stanu
zavojite ulice Rovigo, gotovo u podnoju Casbahe, etvrti koja nadvisuje grad
i more, napuenoj sitnim trgovcima svih rasa i vjera, gdje kue miriu na
zaine i bijedu.
Bio je tu pred njim, ostario, prorijeene kose, sa starakim pjegama na ve
prozirnoj koi lica i ruku, kretao se sporije nego nekad i bio oigledno sretan
kad se mogao ponovno zavaliti u svoj naslonja od trstike, pokraj prozora koji
je gledao na trgovaku ulicu i na kojem je cvrkutao kanarinac, a i godine su ga
smekale pa nije skrivao uzbuenje, to ne bi bio uinio ranije, ali bio je jo
uspravan, a glas mu je bio jak i odluan, kao u vrijeme kad bi stojei pred
razredom govorio: U red po dvojica. Po dvojica. Nisam rekao petorica! I
guranje bi prestalo, uenici koji su se gospodina Bernarda bojali i istovremeno
ga oboavali, poredali bi se uz vanjski zid razreda, na galeriji prvog kata, sve
dok redovi napokon ne bi bili pravilni i nepomini, a djeca utihnula, dok ih
jedno Ulazite sad, bando lijenina ne bi oslobodilo i dalo znak za pokret i
poetak nove, tie aktivnosti koju bi gospodin Bernard, snaan, elegantno
odjeven, s muevnim licem okrunjenim prorijeenom, ali uredno zaglaenom
kosom, namirisan kolonjskom vodom, nadzirao dobrohotno i strogo.
kola se nalazila u razmjerno novom dijelu te stare etvrti, meu
jednokatnicama i dvokatnicama sagraenim prije rata 70. godine i neto
novijim skladitima koja su povezivala glavnu ulicu, u kojoj je bila Jacquesova
kua, s unutranjim pristanitem Alirske luke, gdje su bili gatovi s ugljenom.
Jacques je dva puta dnevno pjeaio do kole, koju je poeo pohaati s etiri
godine jo kao malu kolu i od koje mu u sjeanju nije ostalo nita osim
umivaonika od tamna kamena u dnu natkrivenog kolskog dvorita u koji je
jednog dana udario glavom, ustavi u krvi, s napuklom arkadom i izazvavi
sveopu paniku uiteljica, i tada se zapravo prvi put susreo s kopama, koje
su, tek to su mu ih skinuli, zamijenile druge, na drugoj arkadi, jer je njegov
brat kod kue bio zamislio da mu nabije na glavu stari polucilindar koji mu je
zaklanjao oi i obue stari kaput o koji je zapinjao pri hodu, pa je udario
glavom o odlijepljenu ploicu to je strala iz poda i krv je opet potekla. Ve je
u malu kolu iao s Pierreom, godinu dana ili gotovo godinu starijim od njega,
koji je stanovao u oblinjoj ulici s majkom, takoer ratnom udovicom,
potanskom slubenicom, i s dva ujaka zaposlena na eljeznici. Njihove su
74

obitelji vie-manje prijateljevale, onako kako je to obiaj u takvim etvrtima,

a to znai uzajamno se potujui, ali se gotovo nikad ne posjeujui, i bili su
spremni iskreno jedni drugima pomoi iako im se za to gotovo nikad nije
pruila prilika. Samo su djeca postala pravi prijatelji, od prvog dana, kad su
dvojica djeaka, Jacques, jo u haljinici, kojeg su povjerili Pierreu, svjesnom
svojih kratkih hlaa i svoje odgovornosti starijeg, krenuli u malu kolu.
Proli su nakon toga zajedno cijeli niz razreda osnovne kole, niih i onih
viih, u koje je Jacques krenuo s devet godina. Punih pet godina etiri su puta
dnevno zajedno prelazili isti put, jedan plavokos, drugi crnokos, jedan miran,
drugi buan, ali braa po podrijetlu i po sudbini, obojica dobri aci i
istovremeno neumorni igrai. Jacques se u nekim predmetima vie isticao, no
njegovo ponaanje, njegova nestanost, njegova potreba da se pravi vaan,
takoer, tjerali su ga na tisuu ludosti, to je davalo prednost Pierreu,
promiljenijem i zatvorenijem. Tako su naizmjence bili najbolji u razredu, i ne
pomiljajui da se zbog toga uzohole, za razliku od njihovih obitelji. Njihova
su zadovoljstva bila drukija. Ujutro bi Jacques ekao Pierrea pred kuom.
Krenuli bi prije prolaska ulinih pometaa, ili bolje reeno malih kola koja je
vukao konj oguljenih koljena i kojima je upravljao jedan stari Arapin. Plonik
je bio jo mokar od none vlage, a zrak to je dolazio s mora imao je okus soli.
Pierreova ulica, koja je vodila do trnice, bila je naikana kantama za otpatke,
po kojima su izgladnjeli Arapi i Mauri, i poneki panjolski kloar, prekapali u
zoru nalazei jo uvijek poneto u onome to su siromane i tedljive obitelji
dovoljno prezirale da bi odbacile.
Poklopci kanti za otpatke bili su uglavnom podignuti, i u to doba jutra ilave
i mrave uline make zauzele bi mjesto otpada. Dva bi se djeaka neujno
prikrala kantama i naglo spustila poklopac zatvorivi maku u kantu. To nije
bio lak pothvat jer su make roene i odrasle u siromanoj etvrti imale svu
okretnost i brzinu ivotinja naviklih da brane svoje pravo na ivot. Ipak bi se
ponekad, potpuno zaokupljena kakvim ukusnim pronalaskom koji je bilo
teko izvuci iz hrpe smea, maka dala iznenaditi. Poklopac bi se spustio uz
tresak, maka bi uasnuto zamijaukala, te grevitim pokretima leda i pandi
uspjela podii krov svog cinanog zatvora, izvui se iz njega, dlake
nakostrijeene od uasa i strugnuti kao da joj je opor pasa za petama, uz
grohotan smijeh dvaju nadmonih krvnika nesvjesnih svoje okrutnosti. Ti
su krvnici, dodue, bili istovremeno sasvim nedosljedni jer su s gnuanjem
proganjali intara, kome su djeca dala nadimak Galouf
(to na
egzotizam, juha od graka
Taj je nadimak dobio po prvom ovjeku koji je obavljao tu slubu i koji se stvarno zvao
Galoufa.

75

panjolskom...). Taj gradski inovnik djelovao je otprilike u isto vrijeme, no,

ponekad je, po potrebi, iao u obilazak grada i poslije podne. Bio je to europski
odjeven Arapin koji je obino stajao u dnu neobinog vozila s dva upregnuta
konja, kojima je pak upravljao drugi, stari ravnoduni Arapin. Vozilo se
sastojao od svojevrsne drvene kutije u kojoj su sa svake strane bila dva reda
kaveza vrstih reetaka. Bilo je ukupno esnaest kaveza, a svaki je mogao
primiti po jednog psa koji bi se tu naao priklijeten izmeu reetaka i
pregrade kaveza. Uspravljen na papuici na stranjem dijelu kola, s nosom u
visini krova kaveza, imao je dobar pregled nad svojim lovitem.
Kola su vozila polako mokrim ulicama koje su se poele puniti djecom to
su odlazila u kolu, domaicama koje su odlazile po kruh i mlijeko u
flanelastim kunim haljinama s cvjetnim uzorkom arkih boja, arapskim
trgovcima koji su odlazili na trnicu s malom rasklopnom tezgom na jednom
ramenu i ogromnom pletenom koarom punom robe za prodaju na drugom.
Stari bi Arapin na iznenadni povik intara zategnuo uzde i kola bi stala. inter
je spazio jednu od svojih jadnih rtava dok je grozniavo kopala po kanti za
otpatke, izbezumljeno pogledavajui iza sebe, ili pak dok je kidala du kakvog
zida, urno i uznemireno kako to ine izgladnjeli psi. Galoufa bi tad s vrha kola
dohvatio volujsku ilu sa eljeznim lancem na vrhu to je putem prstena klizio
drkom.
Spretnim, brzim i tihim korakom trapera pribliavao se ivotinji, stigao do
nje, i ukoliko nije imala ogrlicu, koja je obiljeje tatinih sinova, potrao prema
njoj i iznenadnom i zapanjujuom brzinom, prebacio joj oko vrata svoje oruje
koje je funkcioniralo poput lasa od eljeza i koe. Uhvaena tako za vrat,
ivotinja se luaki odupirala i bespomono cvilila. No ovjek bi [je] brzo
odvukao do kola, otvorio jedna vrata-reetku te podigao psa, stiui mu sve
vie omu oko vrata, i ubacio ga u kavez, dobro pazei da provue drku svog
lasa kroz reetke. Kad je kavez bio dobro zatvoren, povukao bi eljezni lanac i
oslobodio vrat psu lienom slobode. Tako je bar bilo kad psu ne bi pritekla u
pomo djeca iz etvrti. Jer svi su se urotili protiv Galoufe. Znali su da uhvaene
pse odvode u gradsku intarnicu, dre ih tamo tri dana, a nakon toga, ako nitko
ne doe po njih, ivotinje ubijaju. No, ak i da to nisu znali, kukavan prizor tih
mrtvakih kola koja se vraaju na odredite poslije uspjenog obilaska,
natovarena nesretnim ivotinjama svih dlaka i veliina, koje su, prestraene
iza reetaka, ostavljale iza kola trag cvilea i zavijanja pred smru, bio bi
dovoljan da ih ozlojedi. Stoga su djeca, im bi se kola s kavezima pojavila u
etvrti, jedna drugima dala znak.
Razbjeali bi se po cijeloj etvrti pa i sami krenuli u lov na pse da ih
potjeraju u druge dijelove grada, daleko od stranoga lasa. Kad bi se pak,
76

unato tim mjerama opreza, dogodilo, kao mnogo puta, da inter otkrije kakva
psa lutalicu u Jacquesovoj i Pierreovoj nazonosti, taktika je bila uvijek ista.
Prije negoli bi se lovac uspio pribliiti svom plijenu, Jacques i Pierre bi poeli
vikati: Galoufa, Galoufa tako glasno i prodorno da bi pas strugnuo to je bre
mogao i zaas bio izvan dometa. Tog su trenutka i djeca morala dokazati da
znaju brzo trati, jer bi jadni Galoufa, koji je bio plaen po uhvaenom psu, lud
od bijesa, pojurio za njima vitlajui svojom volujskom ilom.
Odrasli su im obino pomagali u bijegu, bilo tako to su ometali Galoufu,
ili ga pak naprosto zaustavljali i zamolili da se radije brine o psima. Radnici iz
etvrti, svi odreda lovci, voljeli su pse i nisu imali nikakva razumijevanja za to
neobino zanimanje. Kako je znao rei ujak Ernest: On ljenina! Svu je tu
strku s visine promatrao stari Arapin to je upravljao konjima, utke,
ravnoduan, mirno motajui cigaretu ako bi se rasprava oduljila. No bez obzira
na to jesu li zarobljavali make ili oslobaali pse, djeaci su brzo nastavljali
put prema koli i uenju, dok bi za njima leprale pelerine, ako je bila zima, ili
odzvanjao klepet sandala (zvanih mevas), ako je bilo ljeto. Putem bi proli
preko trnice i bacili brz pogled po tezgama, gdje su se ovisno o godinjem
doba, pred njima nizala brda oskorua, narani ili mandarina , marelica,
bresaka, dinja i lubenica, plodova od kojih e oni kuati samo one najjeftinije
i to u ogranienim koliinama, zajahali nekoliko puta uglaani rub velikog
bazena oko vodoskoka, ne isputajui kolsku torbu, pa odjurili dalje uz
skladita bulevara Thiers zapahnuti mirisom narani koji je dopirao iz
tvornice gdje su ih gulili i od kore spravljali razne likere, uspeli se malom
ulicom punom vrtova i vila, te napokon izbili u ulicu Aumerat koja je vrvila
djecom, to su, u sveopoj graji razgovora ekala da se otvore kolska vrata.
Zatim bi poela nastava. S gospodinom Bernardom ona je uvijek bila
zanimljiva iz jednostavnog razloga to je on strasno volio svoj poziv. Vani je
sunce moglo vritati po riim zidovima, uionica kljuati od vruine unato
sjeni od zavjesa na iroke, ute i bijele pruge. Moglo je i kiiti kao iz kabla, kao
to to biva u Aliru, pa se ulice pretvore u mrane i mokre jame, pozornost
razreda jedva da je bila poremeena. Samo su muhe pred nevrijeme odvraale
pozornost djece. Lovili bi ih i ubacivali u tintarnice gdje ih je ekalo gadno
umiranje, davljene u ljubiastom talogu malih stoastih porculanskih
tintarnica umetnutih u za njih predviene rupe na kolskoj klupi. No, metoda
gospodina Bernarda, koja se sastojala u tome da bude nepopustljiv kad je bila
rije o ponaanju, ali da zauzvrat kolski sat uini zanimljivim i zabavnim,
pobjeivala je ak i muhe.

Sic

77

Uvijek je u pravom trenutku znao izvuci iz svog ormara s blagom zbirku

minerala, herbarij, punjene leptire ili kukce ili... , koji su zaokupili zanimanje
njegovih uenika im bi ono popustilo. Jedini je na koli uspio dobiti
epidijaskop, pa im je dva put mjeseno prireivao projekcije iz prirodopisa i
zemljopisa. Uveo je i natjecanje u raunanju napamet, iz aritmetike, koje je
prisiljavalo uenika da brzo razmilja. Zadao bi razredu, koji je morao sjediti
prekrienih ruku, zadatak iz dijeljenja, mnoenja ili ponekad malo tei zadatak
iz zbrajanja. Koliko je 1267+691? Onaj koji bi prvi tono rijeio zadatak dobio
bi jedan bod koji mu se pribrojio opem mjesenom uspjehu. to se ostalih
predmeta tie, sluio se udbenicima znalaki i tono... To su uvijek bili
udbenici koji su bili u uporabi u metropoli. I ta djeca, koja su znala samo za
iroko, prainu, obilne i kratke pljuskove, za pijesak sa ala i more to plamti
pod suncem, marljivo su itala, pazei na toku i zarez, za njih mitske prie o
djeci to se s vunenim kapama na glavi i izmama na nogama vraaju kui po
cii zimi, vukui za sobom naramke drva po stazama prekrivenim snijegom,
dok konano ne ugledaju krov svog doma pod snijegom i dimnjak to se dimi,
to je bio znak da se na ognjitu pripravlja juha od graka.
Jacquesu su te pripovijetke bile prava egzotika. Sanjao je o njima, svoje
sastave ispunjavao opisima jednog svijeta koji nije nikad vidio, i nije prestajao
ispitivati baku o snijegu koji je padao puni sat dvadeset godina ranije u Aliru
i okolici. Te su pripovijetke za njega bile dio kolskih ari, meu koje se
ubrajao i miris lakiranih ravnala i pernica, izvrstan okus remena kolske torbe
koji je vakao rjeavajui teke zadatke, gorak i opor miris ljubiaste tinte,
pogotovu kad bi na njega doao red da napuni tintarnice tintom to se nalazila
u velikoj tamnoj boci koja je imala ep sa staklenom koljenastom cjevicom,
pa je Jacques s uivanjem prinosio nos njezinu otvoru, njean dodir s
glatkoom stranica nekih knjiga, koje su uz to ugodno mirisale na tiskaru i
ljepilo, i konano, za kinih dana, onaj miris mokre vune koji se isparavao iz
vunenih kabanica u dnu razreda i koji kao da je nagovjetao onaj rajski svijet
u kojem djeca s izmama i vunenim kapama tre kroz snijeg prema ugrijanoj
kui.
Samo je kola Jacquesu i Pierreu pruala te radosti. U njoj su bez sumnje
voljeli ono to nisu nalazili kod kue, gdje su siromatvo i neznanje inili ivot
tekim, sumornim, kao zatvorenim u sebe sama; siromatvo je tvrava bez
viseeg mosta.
No, nije to bilo samo to, jer Jacques se osjeao najnesretnijim djetetom na
svijetu kad je dolo vrijeme kolskih praznika pa ga je baka, ne bi li se nakratko
oslobodila neumornog derita, poslala u djeju koloniju gdje je bilo pedesetak
djece i aica odgojitelja, u brda Zaccar, u Milianu, gdje su bili smjeteni u
78

kolu opremljenu spavaonicama, dobro jeli i udobno spavali, igrali se i etali

po cijeli dan, pod nadzorom ljubaznih bolniarki, a kad bi se spustila veer,
kad su se sjene urno uspinjale obroncima planina i kad se iz oblinje vojarne,
usred mukle tiine gradia izgubljenog u brdima kojih stotinjak kilometara od
svakog posjeenog mjesta, tugaljivim notama oglasila truba najavljujui
policijski sat, dijete je osjetilo kako u njemu raste beskrajan oaj, i eznulo u
tiini za ubogom kuom svog djetinjstva lienom svega
No, kola za njih nije znaila samo bijeg od obiteljskog ivota. Ona je,
barem to se tie nastave gospodina Bernarda, bila hranom njihovoj gladi za
otkrivanjem novog, jo svojstvenijoj djetetu negoli odraslu ovjeku. I u drugim
su razredima nedvojbeno poduavali djecu mnogim stvarima, ali to je bilo
pomalo slino tovljenju gusaka. Posluivali su im ve zgotovljenu hranu i
molili ih da je progutaju. U razredu gospodina Germainea prvi su put osjetili
da postoje i da su predmetom najvieg potovanja: stavljeno im je, naime, do
znanja da su dostojni da otkrivaju svijet. tovie, njihov se uitelj nije
posveivao samo tome da ih naui onome za to je bio plaen da poduava, on
ih je s lakoom primio u svoj ivot, ivio ga s njima, pripovijedao im o svojem
djetinjstvu i o ivotima neke djece koju je upoznao, iznosio im svoja gledita,
nipoto svoje ideje, pa tako, primjerice, iako je bio antiklerikalac kao i veina
njegovim drugova, u razredu nikad nije rekao ni jednu rije protiv religije, ni
protiv bilo ega to bi moglo biti predmetom neijeg izbora ili neijeg
uvjerenja, ali je zato iz dna due osuivao ono o emu se nije imalo to
raspravljati, krau, prokazivanje, bezobzirnost, nepotenje.
Pripovijedao im je osobito o ratu, jo posve bliskom, u kojem je proveo
etiri godine, o patnjama vojnika, o njihovoj hrabrosti, njihovu strpljenju i o
srei primirja. Na kraju svakog tromjeseja, prije negoli ih je poslao na
praznike, i s vremena na vrijeme kad bi mu raspored to doputao, obiavao im
je itati duge odlomke iz Dorgelesove knjige Les croix de boisa. Jacquesu su ta
tiva otvarala jo jedna vrata egzotike, no egzotike u kojoj su vrebali strah i
nevolje, iako ih nikad, osim teoretski, nije povezivao s ocem kojeg nije nikad
upoznao.
Jednostavno se svim srcem predavao tivu koje bi njegov uitelj itao svim
svojim srcem i koje mu je opet govorilo o snijegu i dragoj mu zimi, ali i o
udesnim ljudima odjevenim u teke tkanine skruene od blata, koji govore
nekim neobinim jezikom i ive u rupama pod stropom od granata, raketa i
metaka.
produljiti i hvaliti laiku kolu
Ovdje autor naziva uitelja njegovim pravim imenom.

79

Svako su itanje on i Pierre iekivali sa sve veim nestrpljenjem. Taj rat o

kojem su svi jo govorili (Jacques je sluao bez rijei, naulivi ui, Daniela
kad je na svoj nain prepriavao bitku na Marni u kojoj je sudjelovao, ne
znajui ni dandanas kako se odande vratio, kad su ih, njih, zuave, pripovijedao
je, poslali u strijelce, pa su silazili s orujem na gotovs u usjeklinu i nije bilo
nikoga pred njima i hodali su tako i hodali i iznenada kad su se nali na pola
spusta, strijelci su padali jedan za drugim, i dno klanca puno krvi i onih to su
zazivali mama, bilo je strano), koji preivjeli borci nisu mogli zaboraviti i ija
je sjena lebdjela nad svim to se oko njih odluivalo i nad svim planovima to
su se kovali za povijest, arobnu i jo udesniju nego to su bile bajke koje su
itali u drugim razredima i koje bi bili sluali s razoaranjem i dosadom da je
gospodin Bernard pokuao izmijeniti svoj program. No on je nastavljao,
zabavni prizori smjenjivali su se sa stravinim opisima, i malo pomalo, afrika
su se djeca upoznavala s... X, Y, Z-om, koji su postali dio njihove druine, o
kojima su meusobno razgovarali kao o starim prijateljima, tako prisutnim i
tako ivim da Jacques nije mogao zamisliti da bi, iako su ivjeli u ratu, mogli
postati njegovom rtvom. Tako, onog dana na kraju kolske godine, kad je,
stigavi do kraja knjige , gospodin Bernard tihim glasom proitao da je D.
umro, kad je sklopio knjigu u tiini, suoen sa svojim osjeajima i svojim
uspomenama, i podigao pogled prema razredu, opazio je kako ga Jacques iz
prve klupe netremice gleda, lica oblivena suzama, jecajui tako bolno kao da
nikada nee prestati: Hajde, mali, hajde, rekao je gospodin Bernard jedva
ujnim glasom, pa ustao i pospremao knjigu u ormar, leima okrenut razredu.
Priekaj, mali, ree gospodin Bernard. Ustane s naporom, prijee noktom
kaiprsta po reetkama krletke svog kanarinca koji zapjeva od sveg glasa. Ah,
Casimir, gladni smo, traimo da nam tata neto da, i uputi se prema maloj
kolskoj klupi u dnu sobe, pored kamina. Pretrai jednu ladicu, zatvori je,
otvori drugu, izvue neto iz nje. Dri, ree, to je za tebe.
Jacques uzme knjigu umotanu u smekast duanski papir i bez natpisa na
koricama. I prije negoli ju je otvorio, znao je da je to knjiga Les croix de bois,
upravo onaj primjerak iz kojeg im je gospodin Bernard itao u razredu. Ne,
ne, htio je rei, to je previe. Ali nije nalazio rijei.
Gospodin Bernard kimao je svojom starom glavom. Plakao si zadnji dan
kole, sjea se? Od tog dana ta ti knjiga pripada.
I okrenu se da bi sakrio suze to su mu odjednom navrle na oi. Ponovno
ode do pisaeg stola, pa se s rukama na leima vrati k Jacquesu te mu, maui

vidjeti knjigu (Novela o I Sv. ratu)

80

pred nosom kratkim i vrstim crvenim ravnalom kae: Sjea li se slatkog

prutia?
Oh, Gospodine Bernard, ree Jacques, pa vi ste ga sauvali! Znate li da
je to danas zabranjeno?
Pih, bilo je i onda. A ti si mi svjedokom da sam ga upotrebljavao.
Jacques je doista bio svjedokom, jer je gospodin Bernard bio pristalica
tjelesnog kanjavanja. Obino je kanjavanje, dodue, donosilo negativne
bodove koji su se na kraju mjeseca odbijali od bodova koje je uenik prikupio,
to je utjecalo na njegov opi uspjeh. No, u ozbiljnim sluajevima gospodin
Bernard nije, poput njegovih kolega, slao prijestupnika direktoru. On je to sam
rjeavao i to prema ustaljenom ritualu. Jadni moj Robert, govorio bi, morat
emo upotrijebiti slatki pruti. Nitko u razredu ne bi reagirao (samo bi se
moda u sebi smijao, sukladno stalnom pravilu ljudskog srca prema kojem je
kanjavanje jednih uvijek uivanje za druge ). Dijete bi ustalo, blijedo, ali
najee trudei se da se dri hrabro (neki su ustajali iz kolske klupe ve lijui
suze i ili prema katedri pokraj koje je, ispred ploe, ve stajao gospodin
Bernard.) Dio rituala, u kojem je bilo uvijek i malo sadizma, bilo je i to da
Robert ili Joseph sami sa stola uzmu slatki prut i predaju ga prinositelju
rtve.
Slatki pruti bilo je debelo i kratko ravnalo od crvena drva, s mrljama od
tinte i puno kojekakvih ogrebotina, koje je gospodin Bernard oduzeo jo davno
nekom zaboravljenom ueniku; uenik bi ga predao gospodinu Bernardu koji
bi ga uzeo, uglavnom s podrugljivim izrazom lica, i razmaknuo noge. Dijete bi
moralo gurnuti glavu meu uiteljeva koljena, a ovaj bi je vrsto stegnuo
skupivi bedra. Po tako izloenoj a stranjici, gospodin Bernard bi, sukladno
kazni, udarao razliit broj puta, rasporeujui udarce ravnomjerno na obje
polutke. Reakcije na tu kaznu razlikovale su se prema uenicima. Jedni su
jecali jo prije negoli su dobili batine, na to bi neustraivi uitelj primijetio da
pretjeruju, drugi bi naivno pokrivali stranjicu rukama koje bi gospodin
Bernard zaas sklonio. Neki su se, pak, pod udarcima koji su pekli, divljaki
ritali. Bilo je i onih, meu kojima je bio Jacques, koji su podnosili udarce bez
rijei, drhtei, i vraali se na mjesto gutajui krupne suze. Openito uzevi,
meutim, tu su kaznu prihvaali bez gorine, prije svega jer su gotovo svu
djecu tukli i kod kue pa su batine doivljavali kao prirodni nain odgoja, a i
stoga to je uiteljeva pravednost bila apsolutna, i to se unaprijed znalo iza
kojih prekraja, uvijek istih, slijedi obred ispatanja, a svi oni koji su
kazna
ili ono to je kanjava jedne, veseli druge.

81

prekoraili granicu iznad koje negativni bodovi nisu vie bili dostatni, znali su
to ih eka, i da e presuda biti primijenjena podjednako i sa istim arom na
sve, od prvog do posljednjeg. Jacques, koga je gospodin Bernard oito mnogo
volio, dobivao je svoje poput ostalih, pa tako i sutradan nakon to mu je
gospodin Bernard javno pokazao svoju naklonost.
Jacques je odgovarao pred ploom pa poto je dobro odgovorio na
postavljeno pitanje, gospodin Bernard pomilovao ga je po obrazu, u razredu je
netko tiho promrmljao mezimac, a gospodin Bernard ga je privinuo uza se i
ozbiljno rekao: Da, prema Cormeryu osjeam posebnu naklonjenost kao
uostalom i prema svima onima meu vama koji su u ratu izgubili oca. Ja sam
ratovao s njihovim oevima i ostao sam iv. Pokuavam barem ovdje
zamijeniti moje mrtve drugove. A sada, ako netko hoe rei da imam svoje
mezimce, neka se javi.
Ta je besjeda primljena potpunim mukom. Kad su izlazili, Jacques je pitao
tko ga je nazvao mezimcem. Primiti takvu uvredu i ne reagirati znailo je
izgubiti ast.
Ja, javio se Munoz, visok plavokos djeak prilino mlitav i bezbojan, koji
je rijetko govorio, ali je uvijek pokazivao antipatiju prema Jacquesu.
Dobro, odvrati mu Jacques. Onda ti mater kurva.
To je bila jedna od uobiajenih psovki koje su odmah izazvale tuu, psovati
majku ili mrtve na obalama Mediterana bila je od pamtivijeka najgora uvreda.
Munoz je meutim oklijevao.
No obiaji su obiaji, i drugi su progovorili umjesto njega. Hajde, na zeleno
polje.
Zeleno polje je bilo naputeno zemljite, nedaleko od kole, gdje je
mjestimice rasla krljava trava i koje je bilo zatrpano starim eljeznim
obruima, limenkama i trulim bavama. Tu su se odvijale takozvane
donnades. Donnades su bili obini dvoboji, u kojima je aka zamjenjivala
ma, ali koji su, barem u naelu, potivali ista pravila. Njihov je cilj bilo
rjeenje svae u kojoj je dovedena u pitanje ast jednog od protivnika, bilo
tako to mu je netko opsovao najbliu rodbinu ili pretke, bilo da je podcijenio
njegovu nacionalnu ili rasnu pripadnost, bilo da je nekoga prokazao ili bio
optuen da je to uinio, ukrao ili bio optuen da je ukrao, ili pak zbog posve
nejasnih razloga kakvi svakodnevno iskrsavaju meu djecom. Kad bi jedan od
uenika smatrao, a napose kad bi drugi za njega smatrali (a on to shvatio) da

i sve tvoje mrtve.

82

je uvreda bila takva da svakako treba sprati ljagu, uobiajena reenica bila je:
U etiri sata na zelenom polju. im bi ta presudna reenica bila izgovorena,
uzbuenje bi splasnulo i komentari bi prestali. Protivnici bi se povukli u
pratnji svojih drugova. Za vrijeme kolskih sati to su slijedili, vijest bi ila od
klupe do klupe kao i imena ampiona koje su drugovi kriomice promatrali i
koji su se prema tome drali mirno i odluno kako to dolikuje mukarcima.
Ono to su proivljavali u sebi bila je druga stvar, pa su i oni najhrabriji
rastreseno pratili nastavu, zaokupljeni tjeskobom to se primie trenutak kad
e se suoiti s nasiljem. No nije se smjelo pruiti priliku drugovima iz
protivnikog tabora da se podsmjehuju i optuuju ampiona da mu se stisnuo
upak, kako je bilo uobiajeno rei.
Jacquesu se, poto je ispunio svoju muku dunost i izazvao Munoza na
dvoboj, poprilino stisnuo, kao uostalom svaki put kad bi morao zadati ili
primiti udarac.
No ve je donio odluku i nije dolazilo u obzir da ni na trenutak pomisli na
odustajanje. Tako je moralo biti, i on je znao da e ta lagana munina koju
osjea u elucu prije boja nestati im se suoi s protivnikom, kad ga ponese
njegova vlastita estina, koja mu je uostalom isto toliko koristila koliko mu je
kodila... i koja ga je stajala
Te veeri kad je bio zakazan okraj s Mimozom sve se odvijalo prema
ustaljenom ritualu. Borci, u pratnji svojih navijaa prometnutih u sekundante
koji su ve nosili ampionovu torbu, doli su prvi na zeleno polje, a za njima
su stigli svi oni koje je privlaila tua i koji su, na bojnom polju, na kraju
okruili protivnike to su odbacili pelerinu i kaputi u ruke svojih
sekundanata. Tog je puta ba zahvaljujui svojoj estini Jacques navalio prvi,
bez mnogo uvjerenja, natjerao Munoza da ustukne, a ovaj povlaei se bez
nekog reda i nespretno uzvraajui kroeima svog protivnika, dohvati
Jacquesa u obraz udarcem koji ga zaboli i ispuni slijepim bijesom koji je sve
vie rastao potpomognut vriskom, smijehom i navijanjem prisutnih. Navalio
je na Munoza, obasuo ga udarcima, zbunio ga, i s uitkom zadao kroe po
desnom oku, a ovaj se, izgubivi posve ravnoteu, jadno srui na stranjicu,
plaui na jedno oko, dok mu je drugo sve vie oticalo. ljiva na oku, kraljevski
i vrlo cijenjen udarac, jer je dobrih nekoliko dana, i to veoma vidljivo,
svjedoio o slavi pobjednika, kod svih su prisutnih izazvali urlike nalik na
Sijuksove. Munoz nije odmah ustao, pa je Pierre, kao intimni prijatelj, odmah
odluno intervenirao i proglasio Jacquesa pobjednikom, obukao mu kaputi,
zaogrnuo pelerinom i odveo ga s bojnog polja, u pratnji oboavatelja, dok se
Odlomak tu prestaje.

83

Munoz pridizao, i dalje plaui i odijevajui se u malom krugu zaprepatenih.

Jacques, oamuen tom brzom slavom jer se uope nije nadao da e biti tako
potpuna, jedva je uo oko sebe estitke i ve uljepane opise borbe. elio se
osjeati zadovoljnim, i njegovoj tatini je to na neki nain godilo, no, u
trenutku kad je naputao zelenu polje, i kad se okrenuo prema Munozu, neka
mu je sumorna tuga pritisnula srce pri pogledu da izoblieno lice onoga koga
je potukao. I tako je spoznao da rat nije dobar, jer pobijediti ovjeka isto je
tako gorko kao i biti od njega pobijeen.
Kako bi upotpunili njegov odgoj, bez odlaganja su ga poduili da Tarpejska
peina nije daleko od Kapitola. I doista, sutradan, dok su ga drugovi zadivljeni
udarali pod rebra, osjetio je da se mora praviti vaan i razmetati se. Kako na
poetku sata Munoz nije odgovorio kad su ga prozvali, Jacquesovi su drugovi
njegovu odsutnost komentirali ironinim cerekanjem i namigivali pobjedniku,
emu Jacques nije odolio pa je, okrenuvi se drugovima, zakiljio na jedno oko
i napuhao obraz te, ne znajui da ga gospodin Bernard promatra, stao izvoditi
kojekakve grimase koje su u tren oka nestale s njegova lica kad je uiteljev glas
iznenada odjeknuo utihnulom uionicom.
Jadni moj mezime, govorio je taj hladnokrvni podrugljivac, i ti ima
poput ostalih pravo na slatki pruti.
Pobjednik je morao ustati, otii po spravu za muenje, pa zaroniti u
osvjeavajui miris kolonjske vode to se irio oko gospodina Bernarda, i
napokon zauzeti sraman poloaj za kanjavanje.
Afera Munoz nije imala zavriti tom poukom iz praktine filozofije. Djeak
je izbivao dva dana, pa se Jacques unato svom bahatom ponaanju ipak malo
zabrinuo, treeg dana ude u razred visok uenik i obavijesti gospodin Bernarda
da je uenik Cormery pozvan direktoru. Direktoru se ilo samo u jako
ozbiljnim sluajevima pa je uitelj samo podigao obrve i rekao. Pouri,
komariu, nadam se da nisi napravio neku glupost.
Klecavih koljena Jacques je slijedio visokog uenika galerijom iznad
cementiranog dvorita, zasaenog lanim paprom ija slaba sjena nije titila
od paklenske vruine, do direktorove sobe koja se nalazila na drugom kraju
galerije. Prvo to je ugledao kad je uao bio je, pred direktorovim pisaim
stolom, Munoz u pratnji ene i mukarca namrgoena lica.
Iako mu je oko bilo nateeno i posve zatvoreno to je izobliavalo lice
njegova druga, Jacques je osjetio olakanje kad je vidio da je ovaj iv. No nije
imao vremena uivati u tom olakanju.
Jesi li ti udario svog druga? upita direktor, omalen elav ovjek ruiaste
puti i energina glasa.
84

Da, ree Jacques bezbojnim glasom.

Rekla sam vam, gospodine, na to e ena. Andre nije fakin.
Potukli smo se, ree Jacques.
To kao da i nisam uo. Zna da sam zabranio bilo kakve tue, ak i izvan
kole. Povrijedio si svog druga, a mogao si ga i ozbiljnije raniti. Slijedeih e
tjedan dana za vrijeme odmora u dvoritu stajati u kutu, to ti je prva opomena!
Ponovi li se to jo jednom, leti iz kole. Obavijestit u tvoje roditelje o tvojoj
kazni. Moe se vratiti u razred.
Jacques je bio zaprepaten i nije se ni pomaknuo.
Idi, ree direktor.
Onda, Fantomas? ree gospodin Bernard kad se vratio u razred. Jacques
je plakao. Hajde, sluam te.
Isprekidanim glasom najprije je obznanio svoju kaznu, zatim rekao da su
Munozovi roditelji podnijeli tubu i napokon priznao da su se potukli.
Zato ste se potukli?
Nazvao me mezimcem.
Jo jedanput?
Ne, ovdje u razredu.
To je znai bio on. A ti si smatrao da te ja nisam dovoljno branio.
Jacques je oajniki promatrao gospodina Bernarda. Oh, jeste, jeste. Vi...
I brine u pla.
Idi na mjesto, ree gospodin Bernard.
To je nepravedno, procijedi dijete kroz suze.
Da, ree on tiho

Sutradan, za vrijeme odmora, Jacques je stajao po kazni u dnu natkrivenog

kolskog dvorita, leima okrenut prema igralitu i veselim povicima svojih
drugova. Prebacivao je ravnoteu s jedne noge na drugu, umirui od elje
da i sam potri. S vremena na vrijeme pogledao bi iza sebe i vidio gospodina
Bernarda kako u jednom dijelu dvorita seta s kolegama i ne obazirui se na
njega. No, drugog dana nije ni primijetio kad mu je priao iza leda i potapao
Odlomak tu prestaje
Gospon, podmetnuo mi je nogu.

85

ga po potiljku: Kakvo ti je to pokislo lice? I Munoz je u kazni. Eno, doputam

ti da pogleda.
Na drugom kraju dvorita Munoz je doista stajao sam i mrzovoljan. Tvoji
suuesnici odbili su se igrati s njim cijeli tjedan dok si ti u kazni. Gospodin
Bernard se smijao. Vidi, obojica ste kanjeni. I to je u redu. Potom se nagne
prema djetetu te mu, smijui se s puno ljubavi od koje se u osueniku podigao
val njenosti, kae. Bogme, komariu, kad te ovjek vidi ne bi vjerovao da
ima takav kroe!
Toga ovjeka, koji danas razgovara sa svojim kanarincem i koji mu se
obraa s mali iako je ovome etrdeset godina, Jacques nije nikad prestao
voljeti, unato tome to su ga godine, udaljenost, i napokon Drugi svjetski rat
djelomino odvojili od njega jer nije imao nikakvih vijesti, i bio je sretan poput
djeteta kad je 1945. vremeni rezervist u vojnikoj kabanici pozvonio na
njegova vratima, i to je bio gospodin Bernard, koji je ponovno stupio u vojsku,
ne zbog rata, nego protiv Hitlera, govorio je a i ti si se mali borio, znao sam
ja da si ti od dobre sorte, a nadam se da nisi zaboravio svoju majku, dobra je
ona, ima li bolje od tvoje majke na svijetu, a sad idem natrag u Alir, posjeti
me, i Jacques ga je posjeivao svake godine, ve petnaest godina, svake
godine kao danas kad je na odlasku poljubio toga ganutog starca koji mu je
stiskao ruku na vratima, toga ovjeka koji ga je bacio u svijet, preuzeo posve
sam odgovornost da ga iupa iz njegove sredine i poalje ga prema jo veim
otkriima .
kolska godina bliila se kraju, i gospodin Bernard pozvao je Jacquesa,
Pierrea, Fleurya, svojevrsnog fenomena koji je bio podjednako uspjean u
svim predmetima: On je glava za politehniku, govorio je uitelj i Santiago
(lijepog djeaka koji je bio neto manje nadaren, ali veoma marljiv). Eto,
rekao je kad se razred ispraznio. Vi ste moji najbolji uenici. Odluio sam vas
prijaviti za stipendiju. Poloite li ispit, moi ete pohaati licej i maturirati.
Puka je kola najbolja kola. Ali ona vas nikamo ne vodi. Licej vam otvara sva
vrata. I drae mi je da na ta vrata udu siromani djeaci poput vas. No, za to
mi treba pristanak vaih roditelja. A sad, magla!
Odjurie, zbunjeni, i razioe se bez komentara. Jacques je zatekao baku
samu kod kue kako prebire leu na stolnjaku od votana platna u
blagovaonici.
Oklijevao je, a onda odlui priekati majku. Ona stigne, oito umorna, stavi
pregau i pone pomagati baki prebirati leu. Jacques se ponudio da i on

Stipendija

86

pomogne, pa su mu dali tanjur od debelog bijelog porculana na kojem je bilo

lake razlikovati kamenie od dobre lee. Objavio je novost nosa zabodena u
tanjur.
Kakva je to pria, ree baka. S koliko se godina polae matura?
S deset, odvrati Jacques.
Baka odgurne svoj tanjur. uje li ti to?
Nije ula. Jacques joj polako ponovi novost.
Oh, ree ona, to je zato to si pametan.
Pametan ili ne, sljedee je godine trebao u zanat. Dobro zna da nemamo
novaca. Donosit e u kuu svoju tjednu plau.
Istina je, ree Catherine.
Vani su danje svjetlo i vruina poeli jenjavati. U to doba dana kad su
radionice radile punom parom, etvrt je bila pusta i tiha. Jacques je promatrao
ulicu. Nije znao to ustvari hoe, ali je znao da eli posluati gospodina
Bernarda. No, s devet godina, niti je znao niti se mogao suprotstaviti baki. Ona
je, meutim, oito oklijevala.
A to e raditi poslije?
Ne znam. Moda u biti uitelj, poput gospodina Bernarda.
Da, za est godina! Prebirala je leu neto sporije. Pa, ree, ali ne, ipak
smo mi presiromani. Rei e gospodinu Bernardu da mi to ne moemo.
Sutradan su ostala trojica priopila Jacquesu da su se njihove obitelji
sloile.
A ti?
Ne znam, ree on osjetivi se odjednom jo siromanijim od svojih
prijatelja, i to ga zaboli.
Nakon nastave ostadoe sva etvorica. Pierre, Fleury i Santiago dali su
odgovor.
A ti, komariu?
Ne znam.
Gospodin Bernard ga je gledao. U redu je, ree on ostalima. Ali morat
ete naveer poslije nastave raditi sa mnom. Sredit u to, moete ii. Kad su
ovi izali, gospodin Bernard sjedne u svoj naslonja i privue Jacquesa k sebi.
Onda?
87

Baka kae da smo previe siromani i da na godinu moram poeti raditi.

A tvoja majka?
Moja baka zapovijeda.
Znam, ree gospodin Bernard. Neko je vrijeme razmiljao, pa zagrli
Jacquesa. Sluaj: mora je razumjeti. ivot joj je teak. Njih su vas dvije same
odgojile, tvog brata i tebe, i uinile od vas dobre djeake. Zato se boji, to je
neizbjeno. Unato stipendiji trebat e ti jo malo pomoi, a osim toga est
godina nee donositi novac u kuu. Razumije?
Jacques kimnu glavom i ne gledajui uitelja.
Dobro. Ali moda joj moemo objasniti. Uzmi svoju torbu, idem s tobom!
Kui?, zapita Jacques.
Pa da, bit e mi zadovoljstvo opet vidjeti tvoju majku.
Neto kasnije, gospodin Bernard pokucao je na njihova vrata pred
zbunjenim Jacquesovim pogledom. Baka ih je dola otvoriti tarui ruke u
pregau tako stisnutu oko pasa da joj je iskoio njezin staraki trbuh. Kad je
spazila uitelja krenula je rukom prema kosi da je zagladi.
Onda, bako, ree gospodin Bernard, u poslu, kao obino. Vrijedni ste vi.
Baka uvede posjetitelja u sobu kroz koju je trebalo proi do blagovaonice,
ponudi mu da sjedne za stol, izvadi ae i anisovac. Ne dajte se smetati, doao
sam samo malo popriati s vama.
Za poetak, raspitivao se o njezinoj djeci, pa o njezinu ivotu na imanju, o
njezinom muu, pripovijedao o svojoj djeci. U tom trenutku ue Catherine
Cormery, usplahiri se, oslovi gospodina Bernarda s Gospodine uitelju, ode
u svoju sobu da se poelja i stavi istu pregau, pa se vrati i sjedne na rub
stolca podalje od stola.
A ti malo proeci, ree gospodin Bernard Jacquesu. Shvaate, ree
zatim baki, hvalit u ga, pa bi mali jo mogao pomisliti da je to istina...
Jacques izae, strmoglavi se stubama i stane u zasjedu na ulazna vrata. Proao
je cijeli sat, ulica je ponovno oivjela, nebo je izmeu fikusa postajalo zeleno,
kad je gospodin Bernard izronio iz stubita i naao mu se iza lea. Poeao ga
je po glavi. No, dobro, sve je dogovoreno. Tvoja je baka hrabra ena. to se
pak tvoje majke tie...Ah!, ree, nemoj je nikada zaboraviti.
Gospodine, oglasi se odjednom baka i pojavi se u hodniku. Jednom je
rukom drala pregau, a drugom brisala oi. Zaboravila sam... rekli ste da ete
davati dodatne satove Jacquesu.
88

Razumije se, ree ovaj. I nee dangubiti, vjerujte mi.

Ali mi vam neemo moi platiti. Gospodin Bernard ju je pozorno gledao.
Nita se ne brinite, ree drmajui Jacquesa, on mi je ve platio.
On je ve bio otiao, a baka uzme Jacquesa za ruku da se popnu u stan, i
tada mu prvi put stisnu ruku, svom snagom, i s nekom oajnikom njenou.
Mali moj, govorila je, mali moj.
Punih mjesec dana, svakog dana poslije nastave gospodin Bernard
zadravao je djecu po dva sata u koli i s njima radio. Jacques se naveer
vraao kui ponekad posve iscrpljen i razdraen i prihvaao se svojih zadata.
Baka ga je promatrala s tugom i ponosom.
On pametna glava, govorio je Ernest uvjereno, udarajui se akom po
glavi. Da, ali to e biti s nama?
Jedne veeri, ona se trgnu: A njegova prva priest?
Istini za volju, religija u njihovoj kui nije zauzimala nikakvo mjesto .
Nitko nije iao na misu, nitko nije spominjao ili pouavao Boje zapovijedi,
niti je itko aludirao na nagrade ili kazne na onome svijetu. Kad bi pred bakom
za nekog rekli da je umro: Dobro je, nee vie prdit. Ako se radilo o nekom
prema kome je bilo za oekivati da neto osjea: Jadnik, rekla bi, bio je tako
mlad, bez obzira to je pokojnik ve odavno bio u godinama kad se umire. No
ona to nije radila iz neodgovornosti. Oko nje ih je, naime, mnogo pomrlo.
Njezino dvoje djece, njezin mu, zet i svi njezini neaci u ratu.
Smrt joj je bila isto tako bliska kao rad i siromatvo, nije na nju mislila nego
ju je na neki nain ivjela, a osim toga svakodnevne brige padale su joj jo tee
nego Alircima openito, koji su, zbog svojih predrasuda i svoje kolektivne
sudbine lieni onog posmrtnog pijeteta koji cvjeta na vrhuncu civilizacija .
Za njih je to bilo iskuenje s kojim se trebalo suoiti, poput onih koja su im
prethodila, o kojima nisu nikad govorili, u kojima su pokuavali dokazati
hrabrost koju su smatrali najveom ovjekovom vrlinom, ali koju je do
daljnjega trebalo pokuati zaboraviti i odagnati od sebe. (Odatle smijena
strana svakog pogreba. Roak Maurice?) Ako se tom opem raspoloenju
doda okrutnost borbi i svakodnevnog rada, ne raunajui, kad je rije o
Jacquesovoj obitelji, stranu istroenost bijedom, bilo je teko nai mjesto

Na margini: tri neitka retka.

Smrt u Aliru.

89

religiji. Za ujaka Ernesta, koji je ivio na razini osjetila, religija je bila ono to
je vidio, to jest pop i sveanost.
Koristei se svojim komiarskim darom, nije proputao nijednu priliku da
oponaa misni obred, ukraavajui ga onomatopejama koje su doaravale
latinski jezik, a na kraju bi glumio istovremeno vjernike koji se klanjaju na
zvuk zvonca i sveenika koji kradom, dok su oni sagnuti, pije misno vino. to
se tie Catherine Cormery, ona je bila jedina osoba ija se blagost mogla
dovesti u vezu s vjerom, no ta je blagost ujedno bila i njezina jedina vjera. Ona
niti je osporavala niti odobravala, pomalo se smijala alama svog brata, ali je
sveenike koje bi srela pozdravljala s Gospodine upnie. Nikad nije govorila
o Bogu. Iskreno govorei, Jacques tu rije nije ni uo cijelog svog djetinjstva, i
to ga nije zabrinjavalo. ivot, tajanstven i prtav, bio mu je dostatan da ga
cijelog ispuni.
Pored svega toga, ako bi u obitelji nekoga pokopali prema graanskom
obredu, nerijetko bi, to je bilo paradoksalno, baka ili ak ujak jadikovali zato
nije bilo sveenika: kao psa, govorili bi. Za njih je, naime, religija, kao i za
veinu Aliraca, bila dio drutvenog ivota i nita drugo. Bili su katolici
jednako tako kao to su bili Francuzi, to je obvezivalo na stanovit broj obreda.
Istinu govorei, ti su se obredi svodili na svega etiri: krtenje, prvu priest,
vjenanje (ako ga je bilo) i posljednju pomast. Izmeu tih etiriju vremenski
udaljenih obreda, ljudi su se bavili drugim stvarima, prije svega
preivljavanjem.
Bilo je stoga samo po sebi razumljivo da Jacques mora ii na prvu priest,
kao to je iao i Henri kojem je ostala u najrunijem moguem sjeanju, ne
zbog samog obreda, nego zbog drutvenih posljedica, a ponajvie zbog
obvezatnih posjeta, u narednih nekoliko dana, prijateljima i roacima koji su
mu morali darovati neto novca, to je Henri s nelagodom primio i morao
predati baki, koja mu je od ukupne vrijednosti dala sasvim mali dio, jer prva
priest kota. No taj se obred obavlja oko djetetove dvanaeste godine, a prije
toga mora dvije godine pohaati vjeronauk. Jacques e tako moi na prvu
priest tek u drugom ili treem razredu liceja. Upravo se na tu pomisao baka
trgnula. Za nju je licej bilo neto pomalo mrano i zastraujue, kao mjesto
gdje treba uiti deset puta vie nego u pukoj koli jer ono vodi k boljem
materijalnom poloaju, a prema njezinom shvaanju, nijedno materijalno
poboljanje nije mogue stei bez prekomjernog rada. S druge je pak strane, iz
dna due prieljkivala Jacquesov uspjeh zbog rtve koju je unaprijed
prihvatila, pa se bojala da e vrijeme posveeno vjeronauku ii nautrb
vremenu za uenje. Ne, ree, ne moe ii istovremeno u licej i na
vjeronauk.
90

Dobro, onda neu ii na prvu priest, ree Jacques, mislei pritom prije
svega na to kako e izbjei sve one mune posjete i nepodnoljivo ponienje
oko primanja novca.
Baka ga pogleda. Zato? To se moe srediti. Obuci se. Idemo upniku.
Ona ustane i odlunim korakom ode do svoje sobe. Kad se vratila, umjesto
haljetka i radne haljine koju je skinula, odjenula je svoju jedinu crnu haljinu
za izlaske [ ], zakopanu do vrata, i svezala oko glave crni svileni rubac.
Vijenac sijede kose obrubljivao je rubac, a njezine svijetle oi i stisnute usne
davali su joj izgled odlunosti same.
U sakristiji crkve Saint-Charles, grozne neogotike graevine, sjedila je,
drei za ruku Jacquesa koji je stajao pored nje, pred upnikom, debelim
ovjekom od ezdesetak godina, okrugla lica, pomalo mlitava, debela nosa,
mesnatih usana s dobroudnim osmijehom ispod krune od prosijede kose, koji
je sklopio ruke na svojoj halji napetoj iznad rairenih koljena. elim da mali
obavi prvu priest, ree baka.
Veoma dobro, gospoo, uinit emo od njega dobrog kranina. Koliko mu
je godina?
Devet.
Imate pravo to ga aljete na vjeronauk tako rano. Za tri godine bit e
savreno spreman za taj veliki dan.
Ne, ree odsjeno baka. To se mora obaviti odmah.
Odmah? Ali priesti su tek za mjesec dana, osim toga on ne moe pred
oltar bez najmanje dvije godine vjeronauka.
Baka mu objasni situaciju. No upnik nije shvaao zato je nemogue
istovremeno se baviti studijem i vjerskim obrazovanjem. Strpljivou i
dobrotom, pozivao se na svoje iskustvo, navodio primjere...
Baka ustane. U tom sluaju, mali nee ii na prvu priest. Doi, Jacques,
i povue dijete prema izlazu.
No, upnik potri za njima. ekajte, gospoo, ekajte. Njeno je odvede
natrag do njezina mjesta, pokua je urazumiti.
No baka je tresla glavom poput tvrdoglave stare mazge. Ili odmah, ili e
proi bez nje.

Neitka rije

91

upnik napokon popusti. Bio je uvjeren da e Jacques, poto proe ubrzanu

poduku iz vjeronauka, moi na prvu priest ve za mjesec dana. I sveenik ih,
klimajui glavom, otprati do vrata, gdje pomiluje dijete po obrazu.
Dobro sluaj to e ti govoriti, ree. Pritom ga je gledao s nekom tugom.
Jacquesu su se tako nagomilali dodatni satovi s gospodinom Germaineom
i satovi iz vjeronauka etvrtkom i subotom naveer. Ispiti za stipendiju i prva
priest pribliavali su se i vremenski se poklapali, dani su mu bili
preoptereeni, vie nije bilo mjesta za igranje, ak ni nedjeljom ili bolje rei
osobito nedjeljom, kad je mogao malo predahnuti od uenja, ali ga je baka
odmah zaposlila u kui i slala u trgovinu, podsjeajui ga na budue rtve koje
e obitelj morati podnijeti radi njegova kolovanja i na sve te godine kad nee
vie nita moi raditi za kuu.
Ali, moda u i pasti, rekao je Jacques, ispit je teak. Na neki je nain
ponekad to i prieljkivao, jer mu se teki teret svih tih rtava koje su mu
neprestano nabrajali uinio pretekim za njegov mladi ponos.
Baka ga je zbunjeno pogledala. Nije pomiljala na tu mogunost. Zatim je
slegnula ramenima, ne elei se objanjavati. Samo probaj, ree, isprait u
ti tur.
Predavanja iz vjeronauka drao je pomoni upnik, visok, gotovo beskrajan
u svojoj dugoj crnoj halji, suh, orlovskog nosa i upalih obraza, isto toliko strog
i neumoljiv koliko je stari upnik bio blag i dobar. Njegova je nastavna metoda
poivala na uenju napamet i, mada primitivna, bila je moda jedina doista
prilagoena tim malim sirovim i tvrdoglavim ljudima koje je imao zadatak
duhovno obrazovati. Trebalo je nauiti pitanja i odgovore: to je Bog... ?
Te rijei mladim katekumenima nisu znaile apsolutno nita, i Jacques ih
je, budui da je imao izvrsno pamenje, recitirao nepogreivo, ne
razumijevajui nikad nita. Kad bi neko drugo dijete odgovaralo, on bi
prodavao zjake ili se kreveljio s drugovima.
Tako ga je jednog dana visoki upnik uhvatio pogledom dok je izvodio
jednu od svojih grimasa, te mislei kako je upuena njemu, odlui ga podsjetiti
da valja potivati njegovu svetost, pred svom djecom pozove Jacquesa te mu
svojom dugom koatom rukom prilijepi propisnu pljusku. Udarac je bio tako
jak da je Jacques umalo pao.
Idi sad na mjesto, ree upnik.

Pogledati jedan katekizam

92

Dijete ga pogleda, ne ispustivi ni suze (uostalom, cijelog ivota samo su ga

dobrota i ljubav mogli rasplakati, nikad zlo ili batine koji su, naprotiv, samo
jaali njegovu sranost i odlunost) i vrati se u klupu. Lijevi mu je obraz gorio,
osjeao je okus krvi u ustima. Vrkom jezika otkrije da mu je od udarca obraz
s unutranje strane napuknuo i krvari. Proguta krv.
Ubudue je na satovima vjeronauka sjedio odsutno, kad mu se sveenik
obraao gledao je u njega mirno, ni neprijateljski ni prijateljski, bez greke
recitirao pitanja i odgovore to su se odnosili na boansko bie i Kristovu rtvu,
tisuu milja udaljen od mjesta na kojem je recitirao, razmiljajui o svoja dva
ispita koji su zapravo bila jedan. Zadubljen u uenje kao u jedan te isti san koji
ne prestaje, dirnut samo, i to na neki nejasan nain, veernjim misama u
groznoj hladnoj crkvi kojih je bilo sve vie, ali za kojih je sluao glazbu s orgulja
koju je tada uo po prvi put, jer je do tada sluao samo neke glupe pripjeve,
sanjao je jo punije i jo opojnije snove nastanjene zlaanim milovanjima
crkvenih predmeta i sveenikog ruha u polutami crkve, ususret tajni, tajni
bez imena, gdje imenovana i strogo odreena boanska bia nisu imala to
traiti, jer su bila samo nastavak turog svijeta u kojem je ivio; ta topla i
nejasna tajna u koju bi uranjao, nadovezivala se na svakodnevnu tajnovitost
suzdrljivog smjeka ili utnje njegove majke, kad bi u predveerje uao u
blagovaonicu gdje je, ne upalivi petrolejsku svjetiljku jer je bila sama kod
kue, sjedila u tami putajui da no polako ispuni prostoriju, njena prilika,
jo tamnija i gua od tame, kroz prozor je zamiljeno promatrala ulinu
vrevu, za nju posve nijemu, dijete bi tad zastalo na pragu, tuna srca,
ispunjeno oajnikom ljubavlju prema majci i prema onome u njoj to nije ili
to vie nije pripadalo ovom svijetu i prostoj svakidanjici. Onda je dola prva
priest, od koje se Jacques sjeao uglavnom samo ispovijedi dan uoi, na kojoj
je priznao samo one svoje loe postupke za koje su mu rekli da su greni, dakle
malo toga, i jeste li imali grene misli?. Da, oe, reklo je dijete za svaki
sluaj iako mu nije bilo jasno kako misao moe biti grena, i do sutradan je
ivio u strahu da mu se ne otme neka grena misao ili pak, to mu je bilo
razumljivije, neka od onih nepristojnih rijei kojima je obilovao njegov rjenik
kolarca, pa se kako je znao i umio barem od rijei suzdravao do jutra kad se
odravao obred, i kad je u mornarsko plavom odijelu i s bijelom trakom oko
rukava, s malim molitvenikom i krunicom od sitnih bijelih kuglica u ruci, sve
to poklon manje siromanih roaka (tete Marguerite itd.), prolazio s
votanicom sredinjom laom u povorci djece koja su takoer drala u ruci
votanice pod ushienim pogledima rodbine koja je stajala u pokrajnim
laama, a glazba to je zagrmjela u tom trenutku ga sledi, ispuni ga jezom i
nekim izvanrednim zanosom u kojem je po prvi put osjetio svoju snagu, svoju
sposobnost da pobjeuje i da ivi, zanos koji ga nije naputao cijelo vrijeme
93

obreda, koji mu je odvraao pozornost od svega to se dogaalo, ukljuujui i

samu priest, pa ni kasnije, za vrijeme objeda s roacima koji su bili pozvani
za stol [bogatiji] nego obino, to je silno podiglo raspoloenje uzvanika
naviklih da jedu i piju malo, sve dok silna radost nije ispunila prostoriju, i to
je posve unitilo Jacquesov zanos i ak ga do te mjere zasmetalo da je u
trenutku deserta, na vrhuncu opeg oduevljenja, briznuo u pla. to ti je?,
pitala je baka. Ne znam, ne znam, na to ga je baka, oajna, pljusnula. Tako
e barem znati zato plae, ree. Ali zapravo je znao, dok je gledao preko
stola majku koja mu se tuno osmjehivala.
To je dobro prolo, ree gospodin Bernard, a sad na posao. Jo nekoliko
dana naporna rada, zadnji sati odravali su se kod gospodina Bernarda
(opisati stan?), i jednog jutra, na tramvajskoj postaji nedaleko od Jacquesove
kue etiri aka oboruana podmetaem za pisanje, ravnalom i pernicom
okupila su se oko gospodina Germainea, i Jacques je vidio majku i baku kako
se naginju preko balkona i mau im.
Licej u kojem su se odravali ispiti bio je tono na drugom kraju, s druge
strane gradskog luka du zaljeva, u nekad bogatoj i sumornoj etvrti koja je,
zahvaljujui panjolskim doseljenicima, postala jednom od najpukijih i
najivljih alirskih etvrti. Sam je licej bilo golemo etverokutno zdanje to se
nadnijelo nad ulicu. Do njega su vodila dva pobona stubita i jedno sredinje,
iroko i monumentalno, kojem su se sa svake strane nalazili skromni vrtovi
zasaeni stablima banana i [ ] zatieni od akog vandalizma reetkastom
ogradom.
Sredinje je stubite vodilo do galerije na kojoj se sastajalo s pobonim
stubitima i gdje su se otvarala monumentalna vrata u posebnim prilikama,
pored kojih su bila jedna mnogo manja to su vodila uz stan portira, i ta su se
obino koristila.
Upravo u toj galeriji, meu prvim pristiglim acima, od kojih je veina
skrivala strah nemarnim, neusiljenim dranjem, dok su kod nekih bljedilo i
utnja odavali tjeskobu, ekali su i gospodin Bernard i njegovi aci, pred
zatvorenim vratima u rano, jo svjee jutro i pred jo vlanom ulicom koju e
sunce zaas prekriti prainom. Uranili su dobrih pola sata, utjeli su, stisnuvi
se uz uitelja, koji nije znao to bi im rekao pa ih je odjednom ostavio, rekavi
da se odmah vraa. I doista nekoliko trenutaka kasnije vidjeli su ga kako im
prilazi, elegantan kao uvijek u svom eiru sa svinutim obodom i gamaama
koje je stavio posebno za tu priliku, nosei u svakoj ruci po dva zamotuljka od
svilenog papira spiralno uvinuta s jednog kraja da bi ih se moglo drati, a kad
Na tom mjestu u rukopisu nedostaje rije.

94

im se sasvim pribliio primijetili su na njima masne mrlje. Evo kroasana,

ree gospodin Bernard. Pojedite jedan sada, a drugi sauvajte za deset sati.
Rekli su hvala i jeli, ali ivakano i neprobavljivo tijesto teko im je silazilo niz
grlo. Nemojte paniariti, ponavljao je uitelj. Paljivo proitajte zadatak i
temu sastavka. Proitajte ih vie puta. Imate vremena.
Hoe, proitat e vie puta, posluat e ga, njega koji je znao sve i pored
kojeg je ivot bio bez problema, bilo je dovoljno prepustiti mu se. U tom
trenutku zau se graja pokraj malih vrata. ezdesetak okupljenih aka uputi
se zajedno u tom smjeru. Neki je podvornik otvorio vrata i poeo itati popis.
Jacquesovo ime prozvano je meu prvima. Drao je uitelja za ruku, na
trenutak je oklijevao. Idi, dijete moje, ree mu gospodin Bernard. Jacques se
drhtei uputio prema vratima i prije nego to je preao prag okrenu se prema
svom uitelju. On je stajao na svom mjestu, visok, vrst, mirno se smjekao
Jacquesu i kimao glavom u znak odobravanja .
U podne ih je gospodin Bernard ekao na izlazu. Pokazali su mu svoje
koncepte. Samo se Santiago zabunio u rjeavanju zadatka.
Tvoj je sastavak veoma dobar, rekao je kratko Jacquesu. U jedan sat
otpratio ih je natrag.
U etiri sata opet je bio tamo i provjeravao njihova rjeenja. Idemo, ree,
sad treba ekati.
Dva dana kasnije, u deset sati ujutro opet su sva petorica bila pred malim
vratima. Vrata se otvorie i podvornik opet pone itati ovaj put mnogo krai
popis onih koji su proli. U opoj graji Jacques nije uo svoje ime. Ali osjeti
radosno tapanje po potiljku i zau g. Bernarda kako mu kae: Bravo,
komariu. Primljen si. Samo je dobri Santiago pao, i svi su ga gledali s
tugom. Nita zato, govorio je, nita zato. Jacques vie nije znao gdje je ni
to se zbiva, vraali su se sva etvorica tramvajem, otii u do vaih roditelja,
rekao je gospodin Bernard, svratit u najprije do Cormerya jer je on najblie;
skromna je blagovaonica sad bila puna ena, bila je tu baka, majka, koja je
uzela slobodan dan za tu priliku (?), i njihove susjede Massonove, a Jacques
se drao uz uitelja, udiui po posljednji put miris kolonjske vode, prilijepljen
uz prijateljsku toplinu toga postojanog tijela, a baka je blistala od sree pred
susjedama.
Hvala vam, gospodine Bernard, hvala vam, govorila je dok je uitelj
milovao dijete po glavi.

provjeriti program stipendija.

95

Vie me ne treba, rekao je, sad e imati uitelje uenije od mene. Ali
zna gdje sam, doi do mene ako ti zatreba pomo. Otiao je, a Jacques je
ostao sam, izgubljen meu svim tim enama, zatim je potrao do prozora, i
dok je gledao uitelja kako ga jo jednom pozdravlja ostavljajui ga samog,
umjesto radosti zbog uspjeha, golema djeja tuga obuze mu srce, kao da je
unaprijed znao da ga je taj uspjeh upravo oteo nevinom i toplom svijetu
siromanih, svijetu zatvorenom u sebe poput otoka u drutvu, u kojem,
meutim, siromatvo zamjenjuje obitelj i solidarnost, da bi bio baen u
nepoznati svijet, koji nije bio njegov, i za koji nije mogao vjerovati da su uitelji
u njemu ueniji od ovoga ovdje ije je srce znalo sve, svijet u kojem e odsad
morati uiti, otkrivati bez iije pomoi, kako postati konano odrastao ovjek
bez podrke jedinog ovjeka koji mu je ikada pomogao, odrastati i izgraivati
se sam, uz najveu moguu cijenu.

Mondovi: Kolonizacija i otac

Sad je odrastao ovjek... Na cesti od Bonea za Mondovi, kola u kojima je
bio J. Cormery mimoilazila su se s dipovima naikanim pukama koji su
vozili polako...
Gospodin Veillard?
Da.
Uokviren vratima svoje skromne seoske kue, ovjek koji je gledao
Jacquesa Cormerya bio je nizak, zdepast i oblih ramena. Lijevom je rukom
drao vrata otvorenima dok je desnom vrsto zagrlio dovratak, tako da je
istovremeno nudio i prijeio prolaz u kuu. Sudei po rijetkoj prosijedoj kosi
koja mu je davala izgled Rimljanina, mogao je imati etrdesetak godina. No
preplanula koa njegova pravilnog lica, svijetle oi, pomalo tromo tijelo, ali
bez imalo sala i bez trbuha, u hlaama kaki boje, sandale i plava koulja s
depovima inili su ga jo mlaim. Nepomino je sluao Jacquesova
objanjenja. Zatim ree: Uite, i nestane u kui.
Dok je Jacques prolazio malim hodnikom obijeljenih zidova, u kojem su od
namjetaja bili samo jedna smea krinja i drveni dra za kiobrane, zauo je
iza sebe gazdin smijeh. Sve u svemu, pravo hodoae. Pa, iskreno reeno,
pravi je trenutak za to.
Zato?, upita Jacques.

Kola na konjsku zapregu - vlak - brod - avion.

96

Uite u blagovaonicu, odvrati kolon. To je najhladnija prostorija.

Pola blagovaonice inila je veranda u kojoj su sve slamnate zavjese, osim
jedne, bile sputene. Pored stola i ormara za stolno posue od svijetla drva
izraenih u modernom stilu, u prostoriji su jo bili stolci od trstike i brodske
lealjke. Jacques se okrenu i opazi da je sam. Primakne se verandi i kroz
prostor to ga nisu zakrivale zavjese ugleda dvorite u kojem bijahu zasaena
stabla lanog papra meu kojim su se svjetlucala dva arko crvena traktora. U
daljini, pod jo podnoljivim prijepodnevnim suncem, poinjali su redovi
vinove loze. Trenutak kasnije, gazda ue s pladnjem na koji je stavio bocu s
anisovcem, ae i bocu ohlaene vode.
Domain podigne svoju au s mlijeno bijelom tekuinom. Da ste doli
malo kasnije, moglo vam se dogoditi da vie nikog ne zateknete ovdje. U
svakom sluaju nijednog Francuza koji bi vam mogao dati bilo kakvu
obavijest.
Stari mi je lijenik rekao da sam se rodio na ovom vaem imanju.
Da, on je pripadao imanju Saint-Apotre, no, moji su ga roditelji kupili
poslije rata. Jacques se ogledavao uokolo. No, vi sigurno niste roeni u ovoj
kui. Moji su roditelji sve pregradili.
Jesu li prije rata znali mog oca?
Ne vjerujem. ivjeli su uz tunisku granicu, a onda su se eljeli pribliiti
civilizaciji. Solferino je za njih bila civilizacija.
Nisu uli govoriti o bivem upravitelju?
Nisu. Budui da ste odavde, znate kako je. Tu se nita ne uva. Rui se i
ponovno gradi. Misli se na budunost i zaboravlja sve ostalo.
Dobro onda, ree Jacques, smetao sam vam ni za to.
Niste, odvrati ovaj, bilo mi je drago. I nasmijei mu se.
Jacques ispije svoje pie. Vai su roditelji ostali uz granicu?
Ne, to je zabranjena zona. Pored brane. Vidi se da ne poznajete mog oca.
I on ispije ostatak svog pia, pa kao da je odjednom ivnuo, prasnu u smijeh:
On je stari kolon. Onaj staromodni. Od onih koje psuju u Parizu, znate ve.
Istina je da je uvijek bio krut. ezdeset godina. Ali visok i suh poput puritanca
s onom svojom [konjskom] glavom. Patrijarhalni tip, shvaate. Njegovi su
arapski radnici s njim vidjeli svoje, a i njegovi sinovi, poteno govorei. Tako
je prole godine kad se trebalo iseliti tu bila prava korida. Cijeli je kraj postao
opasan. Morali smo spavati s pukama. Kad je napadnuto imanje Raskil,
sjeate se?
97

Ne, ree Jacques.

Da, otac i dva sina zadavljeni, majka i ki dugo silovane pa ubijene...
Ukratko... Prefekt je imao tu nesreu da kae okupljenim poljoprivrednicima
kako treba razmotriti [kolonijalna] pitanja, odnos prema Arapima, i da je sad
okrenuta nova stranica. Na to mu je stari odgovorio da nitko na svijetu nee
njemu krojiti zakon. No, otada nije vie otvorio usta. Nou bi ustajao i izlazio.
Moja ga je majka promatrala kroz rebrenice i vidjela ga kako seta svojom
zemljom. Kad je stigao nalog za evakuaciju, nije rekao ni rijei. Berba je bila
zavrena, vino u bavama. Odepio je bave, otiao zatim do izvora slane vode
koji je sam svojevremeno skrenuo sa svoje zemlje te ga vratio u stari tok,
privrstio za traktor plug za duboko oranje. Puna tri dana je, gologlav, za
volanom traktora, upao trsove vinove loze sa cijelog imanja. Zamislite samo
starog kako onako suh poskakuje na traktoru, pritie gas kad ralo zapne za
koji deblji trs, nije dolazio ni na jelo, majka mu je donosila kruh, sir i
[soubressade] koje je gutao smireno, kao to je sve radio, pa se, bacivi zadnji
okrajak kruha, jo ee dao na posao, i tako od izlaska do zalaska sunca, ne
osvrui se na planine na obzorju, ni na Arape koji su zaas bili obavijeteni
pa su, drei se po strani, utke, gledali to radi. A kad je mladi kapetan, kojeg
je netko upozorio, doao i zatraio objanjenje, stari mu je rekao: Mladiu,
budui da je sve to smo ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati. Kad je sve bilo
gotovo, vratio se na imanje, proao dvoritem natopljenim vinom to je isteklo
iz bavi, i poeo se pakirati. Arapski radnici ekali su ga u dvoritu. (Bila je tu
i patrola koju je poslao kapetan, nije ba bilo jasno zato, s ljubaznim mladim
porunikom koji je ekao nareenje.)
to emo mi, gazda?
Da sam na vaem mjestu, rekao je stari, iao bih u Makiju. Oni e
pobijediti. Nema vie pravih ljudi u Francuskoj.
Domain se smijao: Bio je prilino izravan, ne?
Oni su s vama?
Ne. On vie nije htio uti za Alir. U Marseilleu je, u novogradnji... mama
mi pie da se vrti po sobi kao lav u kavezu.
A vi?
Ah, ja, ja ostajem, i to do kraja. Ostat u togod da se dogodilo... Obitelj
sam poslao u Alir, a ja u krepati ovdje. To u Parizu ne razumiju. Znate li tko
nas, osim nas samih, jedini moe razumjeti?
Arapi.

98

Upravo tako. Stvoreni smo da se razumijemo. Jednako glupi i sirovi kao

mi, ali ista ljudska krv u ilama. Jo emo se malo ubijati, rezati si jaja i
uzajamno se muiti. A nakon toga emo ponovno ivjeti kao ljudi. To je takva
zemlja. Jo jedan anisovac?
Ali lagani, ree Jacques.
Ubrzo zatim, izaoe. Jacques je htio znati je li u kraju ostao jo netko tko
je mogao poznavati njegove roditelje. Po Veillardovu miljenju, nije, osim
starog lijenika koji ga je donio na svijet i koji je kao umirovljenik ostao u
Solferinu, nije bilo vie nikoga. Imanje Saint-Apotre dva put je mijenjalo
vlasnike, mnogi su arapski radnici pomrli u oba rata, rodili su se novi. Ovdje
se sve mijenja, ponavljao je Veillard. I to brzo, veoma brzo, sve se zaboravlja.
Ipak, moda stari Tamzal... On je bio uvar na jednom od majura imanja
Saint-Apotre. Godine 1923. mogao je imati dvadesetak godina. Na kraju
krajeva, Jacques e tako barem razgledati kraj u kojem je roen.
Osim sa sjevera, krajolik je u daljini bio okruen planinama iji su se obrisi
jedva nazirali uslijed podnevne ege, nalik na goleme blokove od kamena i
svjetlucave magle, izmeu kojih je dolina Sevbouse, nekad movarna, pruala
sve do mora na sjeveru, pod nebom izblijedjelim od vruine, svoje vinograde
pravilnih redova, s liem to se plavilo od modre galice i ve crnim
grozdovima, presijecane mjestimice redovima empresa ili umarcima
eukaliptusa u ijoj su se sjeni sklonile kue. Ili su poljskim putem i crvena se
praina podizala iza svakog njihova koraka. Pred njima, sve do planina, zrak
je treperio, a sunce prilo. Kad su stigli do male kue iza umarka platana bili
su mokri od znoja. Nevidljivi pas doeka ih bijesnim laveom.
Vrata od dudova drva na maloj, prilino oronuloj kui, bila su brino
zatvorena. Veillard pokuca. Lajanje se udvostrui. inilo se da dolazi iz malog
zatvorenog dvorita s druge strane kue. Nitko se ne pomaknu.
Povjerenje je na visini, ree Veillard. Tu su. Ali ekaju. Tamzal!, viknu,
ja sam, Veillard.
Prije est mjeseci doli su po njegova zeta, htjeli su znati da li opskrbljuje
hranom pobunjenike. Vie nisu uli za njega. Onda su prije mjesec dana rekli
Tamzalu da je najvjerojatnije htio pobjei pa su ga ubili.
Ah, tako, ree Jacques. A je li doista opskrbljivao pobunjenike?
Moda je, moda nije. to ete, rat je. No, to objanjava zato se vrata tako
sporo otvaraju u zemlji gostoljubivih ljudi.

99

U tom trenutku vrata se otvorie... Tamzal, nizak, kose [ ] sa slamnatim

eirom iroka oboda na glavi, u pokrpanom plavom radnom odijelu,
smjekao se Veillardu i gledao Jacquesa. To je prijatelj. Roen je ovdje.
Ui, ree Tamzal, popit e aj.
Tamzal se niega nije sjeao. Da, moda. Jedan njegov ujak pripovijedao
mu je o nekom upravitelju imanja koji je ostao nekoliko mjeseci, poslije rata.
Prije, na to e Jacques.
Da, ili prije, mogue je, on je tada bio veoma mlad, a to je bilo s njegovim
ocem? Poginuo je u ratu.
Mektoub , ree Tamzal. Rat je gadna stvar.
Uvijek je bilo rata, ree Veillard. Ali ovjek se brzo privikne na mir. Pa
misli da je to normalno. A zapravo je rat normalan .
Ljudi su ludi, ree Tamzal, odlazei u drugu sobu po pladanj s ajem to
mu ga je pruala neka ena glave okrenute na drugu stranu.
Ispie kipui aj, zahvalie se, pa krenue pregrijanim putem to je vodio
kroz vinograde.
Vraam se svojim taksijem u Solferino. Doktor me pozvao na veeru.
I ja se pozivam. Priekajte. Ponijet u neto za jelo.
Kasnije, u avionu koji ga je vraao u Alir, Jacques je pokuao dovesti u red
obavijesti koje je prikupio. Bilo ih je, zapravo, veoma malo i nijedna nije imala
izravne veze s njegovim ocem. inilo se da se no uspinje sa zemlje gotovo
mjerljivom brzinom da bi konano potpuno obavila avion, koji je klizio ravno,
bez ijednog trzaja, poput vijka to se zabija u debljinu noi. Tama je samo
pojaavala Jacquesovu nelagodu, osjeao se dvostruko zatoenim, avionom i
tamom, i teko je disao. Prisjeao se matine knjige roenih, imena dvaju
svjedoka, pravih francuskih imena kakva se mogu proitati na cimerima
parikih duana, a stari lijenik, poto mu je ispripovijedao poneto o oevu
dolasku, o njegovu roenju, rekao mu je da su to bila dva trgovca iz Solferina,
prvi koje su naili, koji su pristali uiniti uslugu njegovu ocu, a nosili su imena
iz parikog predgraa, da, ali nije u tom bilo nieg neobinog, jer su Solferino
osnovali revolucionari iz etrdeset osme.

Dvije neitke rijei.

Na arapskom: Tako je bilo zapisano (u sudbini)
proiriti

100

Ah, da rekao je Veillard, moji su pradjedovi bili meu njima. Odatle mom
starom revolucionarni duh. Zatim doda da je njegov pradjed bio stolar u
Foubourgu Saint-Denis, a prabaka pralja finog rublja. U Parizu je vladala
velika nezaposlenost, poeli su nemiri, i Ustavotvorna skuptina je izglasala
pedeset milijuna za financiranje jedne kolonije . Svakom je obeana kua i 2
do 10 hektara zemlje. Moete zamisliti koliko je bilo kandidata. Vie od
tisuu. I svi su sanjali o Obeanoj zemlji. Pogotovu mukarci. ene su se,
meutim, bojale nepoznatog. Ali oni! Pa nisu dizali revoluciju nizato! Bili su
od onih to vjeruju u Djeda Mraza. A njihov je Djed Mraz, tj. Boinjak, nosio
burnus. I bogami, dobili su svoj mali Boi. Otili su 49. a prva je kua
izgraena 54. U meuvremenu...
Jacques je sada lake disao. Prva se tama razlila nebom, povukla se poput
plime, ostavljajui za sobom pregrt zvijezda, pa je nebo sad bilo posuto
zvijezdama. Ometala ga je jo samo zagluujua buka motora pod njegovim
nogama. Pokuao se prisjetiti starog trgovca rogaima i krmivom koji je
poznavao njegova oca, nejasno ga se sjeao i neprestano ponavljao: Nimalo
razgovorljiv, nije bio nimalo razgovorljiv. Ali buka ga je zamarala, tonuo je u
neku vrstu tuposti u kojoj je uzalud pokuavao zamisliti oca koji se gubio iza
tog nepreglednog i neprijateljskog krajolika, stapao se s bezimenom povijesti
toga sela i te doline.
Pojedinosti iz razgovora s lijenikom dolazile su mu u misli s istim onim
naporom s kojim i teglenice koje su, prema rijeima lijenika, odvele parike
kolone u Solferino. Istim onim naporom, jer u ono vrijeme nije bilo vlaka, ne,
ne, da, bilo je, ali je iao samo do Lyona. Dakle, est teglenica koje su vukli
teglei konji i Marseljeza i Le Chant du depart, razumije se, u izvoenju
gradskog orkestra, uz blagoslov opinara i klera na obalama Seine, sa
zastavom na kojoj je bilo izvezeno ime jo nepostojeeg sela koje e putnici
udom stvoriti. Teglenica se ve otisnula od obale, Pariz je klizio u daljinu,
gubio obrise, nestajao, blagoslovljen bio va pothvat, i ak su i oni najjai,
okorjeli borci s barikada, utjeli, srce im se paralo, njihove su se prestraene
ene privijale uz njihovu snagu, a u potpalublju je trebalo spavati na utavim
slamaricama i s prljavom vodom u visini glave, i ene su se svlaile prve, iza
plahti koje su jedne drugima pridravale. Gdje je u svemu tome bio njegov
otac? Nigdje, a ipak su mu te teglenice to su ih sto godina ranije teglili konji
po kanalima u kasnu jesen, otiskujui se mjesecima od obala rijeka
prekrivenih poutjelim liem, ispraivane ljeskama i ogoljelim vrbama pod
sivim nebom, doekivane u gradovima slubenim fanfarama, i ispraivane
svaki put s novim teretom tih novih skitnica prema nepoznatoj zemlji, govorile
48 [broj je autor zaokruio perom, prim. izd. ]

101

o tom mladom pokojniku iz Saint-Brieuca vie nego [senilne] i zbrkane

uspomene koje je doao traiti. Motori su sad promijenili brzinu. Te tamne
gromade, ti razlomljeni i britki komadi noi tamo dolje, to je bila Kabilija,
divlji i krvav predio te zemlje, veoma dugo divlje i krvave, prema kojem su sto
godina ranije radnici iz 48, nagurani u fregatu na zamanjak. Labrador,
rekao je stari doktor, tako se zvala, moete li zamisliti, Labrador za putovanje
prema suncu i komarcima.
Labrador koji je svim lopatama brodskog kotaa grabio ledenu vodu to ju
je maestral podizao u oluju, s palubama ibanim polarnim vjetrom punih pet
dana i noi, a osvajai u dnu potpalublja, nasmrt bolesni, povraaju jedni po
drugima i ele jedino umrijeti, i tako sve do ulaska u luku u Boneu, sa svim
onim ljudstvom u pristanitu okupljenim da s glazbom doeka avanturiste
pozelenjelih lica to su doli izdaleka, napustili glavni grad Europe, sa svojim
enama, djecom i namjetajem da bi se iskrcali teturajui, nakon pet tjedana
lutanja, na tom tlu plaviastih obzorja, gdje su ostali zateeni nekim udnim
mirisom, mjeavinom gnoja, zaina i [ ]
Jacques se okrenu u svom sjedalu; napola je spavao. Vidio je oca kojeg nije
nikad upoznao, kojem ni stas nije poznavao, vidio ga je na tom pristanitu u
Boneu s ostalim iseljenicima, dok su koloturi sputali sirotinjski namjetaj koji
je preivio putovanje, a ljudi se svaali zbog onog koji se izgubio. Bio je ondje,
odluan, smrknut, stisnutih zuba, i napokon, nije li moda upravo tom cestom,
od Bonea do Solferina, etrdesetak godina ranije, proputovao dvokolicom, pod
istim jesenskim nebom? No, za iseljenike nije postojala cesta, ene i djeca
tiskali su se na vojnim kolima za municiju, mukarci su pjeaili, probijajui
se nasumce kroz movarnu dolinu ili bodljikavu makiju pod neprijateljskim
pogledima grupica Arapa koje su sretali s vremena na vrijeme i koji su se drali
podalje, praeni neprestano laveom opora kabilskih pasa, sve dok krajem
dana nisu stigli u isti onaj kraj u koji je bio stigao i njegov otac etrdesetak
godina ranije, ravan, okruen udaljenim visovima, bez ijedne kue, bez
komadia obraene zemlje, prekriven samo aicom vojnikih atora boje
zemlje, samo goli i pust prostor, koji je za njih predstavljao kraj svijeta, izmeu
praznog neba i opasne zemlje, a ene su nou plakale od umora, od straha i
razoaranja.
Isti taj dolazak nou u neko bijedno i neprijateljsko mjesto, isti ljudi, i onda,
i onda... Oh! Jacques nije znao je li bilo tako i s njegovim ocem, ali ostali su se,
a to je dolazilo na isto, morali trgnuti pred vojnicima koji su se smijali, i
Jedna neitka rije
nepoznate

102

smjestiti se u atore. Kue e doi kasnije, sagradit e ih, podijeliti zemlju, a

rad, sveti rad, donijet e spas za sve. Ali rad je morao priekati... rekao je
Veillard. Kia, alirska kia, obilna, okrutna, nepresuna, padala je punih
osam dana, rijeka Seybouse se razlila. Movare su dopirale sve do ruba atora
iz kojih nisu mogli izai, neprijateljska braa u prljavom promiskuitetu
golemih atora to su odzvanjali pod beskrajnim pljuskom, i da bi izbjegli
smrad nasjekli su uplje trske da bi mogli urinirati iznutra prema van, a im
je kia prestala, doista su se prihvatili posla pod nadzorom stolara i gradili
drvene barake.
Bili su doista hrabri, ree Veillard smijui se. Zavrili su svoje kuerke u
proljee, a onda zaradili koleru. Ako je vjerovati mom starom, pradjed stolar
izgubio je tada ker i enu, koje su imale pravo to su oklijevale pred tim
putovanjem.
Da, da, govorio je etajui gore-dolje stari lijenik, uvijek uspravan i
ponosan sa svojim gamaama, i koji nije znao sjediti na miru, umiralo ih je
na desetke dnevno. Vruine su nastupile prije vremena, kuhali su se u
barakama. A to se higijene tie... Ukratko, umiralo ih je na desetke dnevno.
Njihova subraa, vojnici, nisu vie znali to initi. udna su to bila subraa,
uostalom. Iscrpli su sve svoje lijekove. Onda im je pala napamet jedna
zamisao. Ljudi moraju plesati da bi im se zagrijala krv. Tako su koloni svake
noi poslije posla, izmeu dva pogreba, plesali uz zvuke violine. I doista, to i
nije bila tako loa zamisao. Uz vruinu koja je vladala, ti su se jadni ljudi kupali
u znoju, a epidemija je zaustavljena. Tu zamisao treba produbiti. To je doista
bila dobra zamisao. Po vruoj i vlanoj noi, meu barakama u kojima su
spavali bolesnici, oko violinista koji je sjedio na drvenom sanduku, uz
svjetiljku oko koje su zujali komari i ostali kukci, osvajai odjeveni u duge
halje ili zamotani u plahtu, svojski su se znojili uz veliku vatru od ipraja, dok
su na sve etiri strane logora strae uvale zatoenike od crnogrivih lavova, od
kradljivaca stoke, od arapskih bandi ili pak racija pripadnika drugih
francuskih kolonija u potrazi za zabavom ili hranom. Kasnije su im, napokon,
dali zemlju, parcele razasute daleko od sela s barakama. Kasnije su izgradili i
selo sa zemljanim zidinama. Ali dvije treine doseljenika, ondje kao i u cijelom
Aliru, pomrlo je ne dotakavi se ni motike ni pluga. Ostali su se nastavili
ponaati kao Pariani na polju i obraivali su zemlju sa sklopivim cilindrom
na glavi, s pukom o ramenu, lulom u zubima, samo su lule s poklopcem bile
doputene, nipoto cigarete, zbog opasnosti od poara, s kininom u depu,
kininom koji se prodavao u gostionicama u Boneu i u kantini u Mondoviu kao
svako drugo pie, uzdravlje, a uz njih su bile ene u svilenim haljinama. Ali
puke i vojnici uvijek su bili oko njih, ak su i za pranje rublja u Sevbousi ene,
koje su nekad u praonici ulice des Archives radei mirno avrljale, trebale
103

pratnju, i esti su bili napadi na samo selo nou, kao 51. za vrijeme jedne od
pobuna kada su stotine konjanika u burnusima to su leprali oko zidina na
kraju pobjegli pred dimnjacima eljeznih pei to su ih u njih uperili
zatoenici, imitirajui topovske cijevi, gradei i radei u neprijateljskoj zemlji
koja je odbijala okupaciju i osveivala se na svemu na to je naila, i zato je
Jacques, sad dok se avion dizao i sputao, mislio na svoju majku? U mislima
je vidio onaj tenk zaglibljen u blato na cesti za Bone, gdje su koloni ostavili
trudnu enu da bi otili po pomo, a kad su se vratili nali su je rasparana
trbuha i odrezanih dojki.
Bio je rat, rekao je Veillard.
Budimo poteni, dodao je stari lijenik, zatvorili su ih u pilje s njihovim
obiteljima, ma, jesu, jesu, i odrezali jaja prvim Berberima, a oni su pak... i tu
dolazimo do prvog zloinca, znate, onog koji se zvao Kain, i otada traje rat,
ljudi su uasni, pogotovu pod estokim suncem.
A poslije objeda proetali bi selom nalik stotinama drugih sela po cijelom
kraju, nekoliko stotina kuica u graanskom stilu s kraja 19. stoljea,
rasporeenih u nekoliko ulica koje su se sjekle pod pravim kutem, s velikim
zdanjima poput zadruge, poljoprivredne tedionce i dvorane za sveanosti, a
u sreditu svega mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije koji je podsjeao
na vrtuljak ili na ulaz u metro, i gdje su godinama, mjesno pjevako drutvo ili
vojni orkestar, na blagdane davali koncerte, dok su parovi u nedjeljnom ruhu
kruili oko njih, usred praine i sparine, ljutei kikiriki. I danas je bila
nedjelja, ali su propagandne vojne slube u paviljonu postavile zvunike,
mnotvo su sainjavali uglavnom Arapi, ali nisu etali trgom ve su podalje
mirno sluali arapsku glazbu koja se preklapala s govorima, a Francuzi su se,
izgubljeni u mnotvu, drali na okupu, i imali isti onaj izraz lica smrknut i
usmjeren prema budunosti, poput onih to su neko dospjeli ovamo na
Labradoru, ili onih to su se zatekli negdje drugdje pod istim okolnostima, s
istim patnjama, bjeei od bijede ili progona ususret patnjama i kamenu. Kao
na primjer panjolci iz Mahona, odakle je potjecala njegova majka, ili Alzaani
koji su 71. odbili njemaku dominaciju i odluili se za Francusku, pa su im dali
zemlje ubijenih ili zatvorenih pobunjenika iz 71. , odmetnici to su zauzeli jo
toplo mjesto pobunjenika, proganjani progonitelji od kojih je potekao njegov
otac, koji je etrdeset godina kasnije stigao ovamo s istim onim smrknutim i
tvrdoglavim izrazom, sav okrenut prema budunosti, poput onih to ne vole
svoju prolost i koji je poriu, i on iseljenik poput svih onih koji su ivjeli ili
bijahu ivjeli na tom tlu ne ostavivi traga, osim na sitnim istroenim i
pozelenjelim kamenim ploama malih groblja kolonizacije, slinim onome
koje je Jacques, na kraju, kad je Veillard otiao, posjetio sa starim lijenikom.
104

S jedne strane, nove i odvratne grobnice po posljednjoj modi, ukraene raznim

predmetima i perlicama s trnice rabljenom robom u kojima se potpuno gubi
suvremena suut. S druge strane, meu starim empresima, u drvoredima
prekrivenim borovim iglicama i eerima, ili uz vlane zidove u podnoju kojih
raste oksalis utih cvjetova, stare kamene ploe to se gotovo stapaju sa
zemljom postale su neitke.
Cijela su mnotva ljudi pristigla ovamo prije vie od jednog stoljea,
obraivali su zemlju, orali brazde, na nekim mjestima sve dublje, na drugima
sve krivudavije, dok ih nije prekrila lagana zemlja, a kraj ponovno bio
preputen korovu, raali su se i nestajali. Tako i njihovi sinovi. I sinovi i unuci
njihovih sinova nali su se na tom tlu kao to se i on sam naao tu, bez
prolosti, bez udorea, bez obrazovanja i bez vjere, ali sretni to postoje, to
postoje u svjetlosti, puni tjeskobe pred nou i pred smru. Sve te generacije,
svi ti ljudi pristigli iz toliko razliitih zemalja pod to udesno nebo na kojem se
ve slutio nagovjetaj sumraka, ieznuli su ne ostavivi traga, zatvoreni sami
u sebe. Neizmjeran se zaborav nadvio nad njih, i to je ustvari bilo ono to je
donosilo oprost toj zemlji, to to se zajedno s mrakom sputalo s neba na tri
mukarca koja su se vraala u selo s tugom u dui zbog nadolazee tame, puni
one tjeskobe to obuzima sve afrike ljude kad se veer hitro sputa na more,
na zastraujue planine i na visoravni, ista ona sveta tjeskoba iz koje su na
obroncima Delfa, gdje veer budi isti takav osjeaj, nikli hramovi i oltari. Ali
na afrikom tlu hramovi su porueni, ostao je samo taj ugodan i nepodnoljiv
teret na dui. Da, kako su samo bili mrtvi! I kako jo uvijek umiru! Tihi i daleki
od svega, kao to je umro njegov otac u nerazumljivoj tragediji, daleko od svoje
domovine po krvi i mesu, nakon ivota koji nije izabrao, izmeu sirotita i
bolnice, preko neizbjenog braka, ivota koji se izgraivao oko njega, protiv
njegove volje, dok ga rat nije ubio i pokopao, ostavljajui ga zauvijek
nepoznatog njegovoj obitelji i sinu, preputajui i njega zaboravu koji je bio
konana domovina ljudi njegove rase, mjesto gdje je zavravao ivot zapoet
bez korijena, i onda sve one knjige po ondanjim bibliotekama o tome kako
upotrijebiti djecu naputenu za vrijeme kolonizacije zemlje, da, svi su tu bili
ostavljena i izgubljena djeca to su gradila prolazne gradove da bi na kraju
umrli u sebi i u drugima. Kao da je ljudska povijest, ta povijest koja neprestano
napreduje jednim od svojih najstarijih kontinenata gotovo ne ostavljajui
traga, hlapjela pod neumornim suncem zajedno s uspomenom na svoje prave
tvorce, svedena na provale nasilja i umorstva, na bljeskove mrnje, na bujice
krvi to brzo narastu i, poput voda, brzo presue. No je sad navirala iz samog
tla i preplavljivala sve, i mrtve i ive, pod uvijek prisutnim udesnim nebom.
zebnja

105

Ne, on nikad nee upoznati svog oca koji e i dalje poivati tamo dolje, lica
zauvijek izgubljenog u pepelu. Bila je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je
htio dokuiti. No, na kraju krajeva, nije li to bila samo tajna siromatva od koje
su sainjena bia bez imena i bez prolosti, tajna koja im osigurava mjesto u
nepreglednom mnotvu bezimenih mrtvaca koji su stvorili svijet zauvijek sebe
unitivi.
Upravo je to bilo ono to je povezivalo njegova oca s ljudima s Labradora.
Mahonce iz Sahela, Alzaane s visoravni, s tim nepreglednim otokom izmeu
pijeska i neba, kojeg je sad stala prekrivati beskrajna tiina, to jest
anonimnost, na razini krvi, hrabrosti, rada, nagona, istovremeno okrutna i
milosrdna. A on koji je htio pobjei od te bezimene zemlje, bezimenog mnotva
i bezimene obitelji, ali u kojem je netko uporno zazivao tamu i anonimnost,
pripadao je tom plemenu, dok je slijepo koraao kroz no uz starog lijenika
to je jedva disao s njegove desne strane, dok je oslukivao glazbu to je na
mahove dopirala s trga, dok se prisjeao strogih i zagonetnih lica Arapa
okupljenih oko paviljona, samosvjesnog smijeha i dranja Veillardova, dok se
s njenou i tugom koji su mu parali srce prisjeao nasmrt prestraenog
majina lica kad je odjeknula eksplozija, dok je prolazio kroz no svih tih
prolih godina po zemlji zaborava u kojoj je svatko prvi ovjek, u kojoj se i on
sam morao izgraivati posve sam, bez oca, ne upoznavi nikad onaj trenutak
kad otac sina, doekavi da je ovaj dovoljno odrastao da moe s njim govoriti,
poziva na razgovor kako bi mu povjerio obiteljsku tajnu, ili neku staru tugu, ili
svoje ivotno iskustvo, onaj trenutak u kojem ak i smijeni i mrski Polonije
razgovarajui s Laertom odjednom postaje velik, a on je navrio esnaest
godina, pa dvadeset, a da nitko s njim nije razgovarao, sve je morao nauiti
sam, odrasti sam, izgraivati sam svoju snagu i svoju mo, pronai sam svoj
moral i svoju istinu, roditi se napokon kao ovjek da bi se nakon toga morao
roditi jo teim roenjem, roditi se za ljude oko sebe, za ene, kao to to moraju
svi ljudi roeni u toj zemlji koji, jedan po jedan, pokuavaju nauiti ivjeti bez
korijena i bez vjere, i koji svi zajedno danas, kad im prijeti da zauvijek postanu
anonimni i da se izgube jedini sveti tragovi njihova prolaska na zemlji, neitke
kamene ploe koje je na groblju sad prekrila no, moraju pouiti druge kako
da se rode, cijela mnotva izvlatenih osvajaa to su im prethodila na tom tlu
i koje su sad morali prihvatiti kao brau po rasi i po sudbini.
Avion se sad sputao prema Aliru. Jacques je mislio na malo groblje u
Saint-Brieucu gdje su grobovi vojnika bolje uuvani od onih u Mondoviu .
Mediteran je razdvajao u meni dva svijeta, jedan u kojem su u ogranienim
prostorima sauvane uspomene i imena, drugi u kojem pjeani vjetar brie
Alir

106

tragove ljudi po beskrajnim prostranstvima. On je pokuao umaknuti

anonimnosti, sirotinjskom ivotu, tvrdoglavom neznanju, nije mogao
prihvatiti ivot na razini toga slijepog strpljenja, bez rijei, bez ijednog plana
za budunost. Obiao je svijet, izgraivao, stvarao, iznevjerio bia, njegovi su
dani bili prekomjerno ispunjeni. A ipak je sad u dui osjeao da mu SaintBrieuc i to to je on predstavljao nikad nisu nita znaili, mislio je na istroene
i pozelenjele grobove koje je upravo napustio, pristajui s nekom neobinom
radou da ga smrt odvede u njegovu pravu domovinu i prekrije tekim
zaboravom uspomenu na tog monstruoznog i [banalnog] ovjeka koji je
odrastao i izgradio se bez iije pomoi i potpore, u siromatvu, na sretnoj obali
i pod svjetlom prvih svitanja svijeta, da bi potom, sam, bez sjeanja i bez vjere,
stupio u svijet odraslih svoga vremena i u njegovu stravinu i uzbudljivu
povijest.

107

DRUGI DIO: SIN ILI PRVI OVJEK

Licej
Kad je 1. listopada te godine Jacques Cormery , nesiguran u svojim
glomaznim novim cipelama, do grla zakopan u koulji jo tvrdoj od apreture,
natovaren kolskom torbom koja je mirisala na lak i kou, vidio kako voza,
do kojeg su Pierre i on stajali u prednjem dijelu tramvaja, povlai ruicu
mjenjaa prema prvoj brzini, i kad je teko vozilo napustilo postaju u
Belcourtu, okrenuo se ne bi li vidio, nekoliko metara dalje, majku i baku, koje
su se jo uvijek naginjale kroz prozor da bi ga to dalje ispratile na taj prvi put
prema tajanstvenoj gimnaziji, ali nije ih uspio vidjeti jer je njegov susjed
upravo itao srednje stranice lista Depeche algerienne. Stoga se okrenuo
prema naprijed i promatrao eline tranice koje je tramvaj ravnomjerno
gutao i iznad njih elektrine ice to su podrhtavale u svjeini jutra, s tugom u
srcu okreui lea svom domu, staroj etvrti koju je zapravo tako rijetko
naputao i to samo nakratko (govorili su idem u Alir kad bi ili u sredite
grada), odmiui sve bre i s uznemirujuim osjeajem usamljenosti, unato
bratskom ramenu Pierrovu koji se gotovo prilijepio uz njega, prema nekom
nepoznatom svijetu u kojem nije znao kako e se morati ponaati.
Ustvari, nitko im nije mogao dati nikakav savjet. Pierre i on ubrzo su
shvatili da su posve sami. ak ni gospodin Bernard, kojeg se uostalom nisu
usudili smetati, nije im mogao nita rei o tom liceju o kojem nije nita znao.
Kod kue, neznanje je bilo jo potpunije.
Za Jacquesovu obitelj, latinski je, primjerice, bila rije koja nije imala ama
ba nikakva znaenja. Da su postojala vremena (izvan vremena divljatva, koje
su naprotiv mogli zamisliti) u kojima nitko nije govorio francuski, da su se
smjenjivale cijele civilizacije (sama ta rije nije im nita znaila) iji su se
obiaji i jezici posve razlikovali, te istine nisu doprle do njih. Ni slika, ni pisana
rije, ni usmena predaja, ni povrna kultura koja se raa iz banalnih
razgovora, nisu ih se dotakli. U toj kui u kojoj nije bilo novina, ni knjiga, sve
dok ih Jacques nije donio, niti radija, gdje su postojali samo najneophodniji
uporabni predmeti, u koju je zalazila samo obitelj, i iz koje se odlazilo samo
rijetko i opet da bi se otilo u posjet nekom od lanova te iste neuke obitelji,

Zapoeti s odlaskom u licej i nastaviti kronolokim redom, ili pak opisati odraslo udovite i
zatim se vratiti na razdoblje polaska u licej sve do bolesti.
fiziki opis djeteta

108

sve to je Jacques donosio iz liceja bilo je neprihvatljivo, i tiina izmeu njega

i obitelji bivala je sve veom. U liceju, pak, ne bi mogao govoriti o svojoj
obitelji, iju je neobinost osjeao ne mogavi je objasniti, ak i da je uspio
svladati u sebi nepobjedivi sram koji mu je zatvarao usta pred tom temom.
Ono to ih je dijelilo od ostalih nije bila ak ni klasna pripadnost. U toj
zemlji doseljenika, zemlji brzog bogaenja i strmoglavih padova, granice meu
klasama bile su manje naglaene od onih meu rasama. Da su bili arapska
djeca, njihovi bi osjeaji bili mnogo bolniji i gori. Uostalom, dok su u
osnovnoj koli njihovi drugovi bili mali Arapi, arapska su djeca u gimnaziji
bila iznimke, a i ona su uvijek bila sinovi bogatih biljenika. No to to ih je
dijelilo od ostalih, i to jo vie Jacquesa nego Pierrea, jer je ta neobinost bila
izraenija u njegovoj obitelji nego u Pierreovoj, bila je nemogunost da je
usporedi s tradicionalnim vrijednostima ili kliejima. Na pitanja postavljena
na poetku kolske godine mogao je, razumije se, odgovoriti da mu je otac
poginuo u ratu, to je, u krajnjoj liniji, bilo svojevrsno obiljeje drutvenog
poloaja, a da je on zjenica svoje nacije, kao i svi uostalom. No, to se ostalog
tie, tu su nastupale potekoe. U obrascu koji je morao ispuniti nije znao to
da stavi kao zanimanje roditelja. Stavio je najprije kuanica, a Pierre
potanska slubenica. No Pierre mu je objasnio da kuanica nije zanimanje,
nego da je to ena koja je kod kue i obavlja kuanske poslove. Ne, rekao je
Jacques, ona obavlja kuanske poslove kod drugih, a ponajvie kod sitniara
preko puta. Onda, rekao je Pierre oklijevajui, mora staviti slukinja. Ta
pomisao Jacquesu uope nije pala napamet iz jednostavnog razloga to tu
rije, tako rijetku, kod njega nisu nikad izgovarali - pored ostalog i stoga to
nitko nije imao osjeaj da ona radi za druge, radila je prije svega za svoju djecu.
Jacques je poeo ispisivati tu rije, zastao i odjednom osjetio sram to se
posramio.
Dijete nije nita samo po sebi, njega predstavljaju roditelji. Kroz njih se
odreuje u svojim oima i u oima drugih. O njemu sude preko njegovih
roditelja, to jest sude mu bez mogunosti opoziva, i ba je taj sud ljudi Jacques
upravo otkrio, a s njim i vlastiti sud o nezahvalnu srcu kakvo je bilo njegovo.
Nije mogao znati da se, kad jednom postanemo odrasli ljudi, ne moramo
osjeati posebno zaslunima ako ne poznamo te rune osjeaje. Jer drugi o
nama sude, dobro ili loe, prema onome to jesmo, a mnogo manje prema
naoj obitelji, jer se ak dogaa da se o obitelji sudi prema djetetu koje je
postalo odraslim ovjekom. No, Jacques bi morao imati izuzetno isto i
junako srce pa da ne pati zbog otkria do kojeg je upravo doao, kao to je
morao biti neizmjerno ponizan da bi bez bijesa i srama prihvatio tu patnju
[sic]

109

zbog onoga to je spoznao o svojoj prirodi. On nije imao nita od svega toga,
nego samo tvrdokorni i bijedan ponos koji mu je bar u toj prilici bio od pomoi
i omoguio mu da odlunim perom upie u obrazac rije slukinja, i odluno
ga preda prefektu koji se na nj nije ni osvrnuo. Pored svega toga Jacques nije
nipoto elio promijeniti ni svoj poloaj ni svoju obitelj, a njegova je majka,
takva kakva je bila, bila neto to je volio najvie na svijetu, mada i ljubavlju
oajnika. Kako uostalom objasniti da se siromano dijete moe ponekad
posramiti nikome pritom ne zavidei?
U jednoj drugoj prilici, kad su ga pitali za vjeroispovijest, odgovorio je
katolik.
Pitali su ga treba li ga upisati na vjeronauk, a on je, prisjeajui se bakinih
strahovanja, odgovorio da ne treba. Ustvari, rekao je prefekt koji je bio jedan
od onih hladnokrvnih podrugljivaca, vi ste katolik, ali ne i praktikant.
Jacques mu nije mogao rei kako su stajale stvari u njegovoj kui, niti objasniti
udan nain na koji su njegovi pristupali vjeri. Odluno je odgovorio da,
ime je izazvao smijeh i doao na glas kao vrst karakter u trenutku kad se
osjeao izgubljenijim nego ikad.
Jednog pak drugog dana, profesor knjievnosti podijelio je uenicima tekst
koji se odnosio na probleme unutranje organizacije nastave, i traio da
roditelji potpiu.
Tekst, u kojem se potanko nabrajalo sve to je acima bilo zabranjeno
unositi u licej, od oruja do stripova preko igraih karata, bio je napisan tako
kompliciranim jezikom da ga je Jacques majci i baki morao saeti vrlo
jednostavnim rijeima. Jedino se njegova majka mogla potpisati svojim
nemutim potpisom
. Budui da je poslije smrti svog mua svakog
tromjeseja primala mirovinu kao ratna udovica, te je dravna uprava, u
ovom sluaju dravna blagajna - no Catherine Cormery rekla bi samo da ide u
blagajnu to je za nju bila rije bez ikakva smisla dok su djeca naprotiv
zamiljala neko mitsko mjesto nepresunog bogatstva iz kojeg je njihova
majka s vremena na vrijeme smjela crpsti skromne koliine novca - od nje
svaki put traila da se potpie, nakon prvih potekoa, jedan ju je susjed (?)
nauio oponaati uzorak potpisa Udova Camus
koji joj je vie-manje
uspijevao, ali je bio priznat. Sutradan ujutro, meutim, Jacques je otkrio da se
majka, koja je izala prije njega da bi otila pospremiti duan koji se rano

poziv
dobivala
1 Sic

110

otvarao, zaboravila potpisati. Baka se nije znala potpisati. Ona je uostalom i

raunala s pomou krugova koji su, ve prema tome jesu li bili precrtani
jednom ili dvjema crtama, oznaavali jedno cijelo, desetinu ili stotinu. Jacques
je morao odnijeti u kolu nepotpisan tekst s uputama o ponaanju, rekao je da
je majka zaboravila, na pitanje nije li netko drugi u kui mogao potpisati,
odgovorio da nije i po iznenaenju profesorovu zakljuio da je njegov sluaj
manje banalan nego to je do tada vjerovao.
Jo su ga vie obeshrabrivali mladi iz francuske prijestolnice koje su u Alir
dovele karijere njihovih oeva. Onaj koji ga je naroito navodio na razmiljanje
bio je Georges Didiera , kojeg je ljubav prema predmetu francuskog i prema
itanju pribliila Jacquesu sve do njenog prijateljstva, na koje je Pierre
uostalom bio ljubomoran. Didier je bio sin asnika, gorljivog katolika. Njegova
se majka bavila glazbom, sestra (koju Jacques nije nikad vidio, ali je o njoj
eznutljivo matao) je vezla, a Didier se, kako je sam govorio, namjeravao
posvetiti sveenikom pozivu. Izvanredno inteligentan, bio je nepopustljiv oko
pitanja vjere i morala, i o tim pitanjima njegovi su stavovi bili nepokolebljivi.
Nikad nije izgovorio prostu rije niti pravio aluzije, kao to su inila druga
djeca s neumornim zadovoljstvom, na prirodne funkcije ovjekove ili funkcije
reprodukcije, koje im uostalom nisu bile tako jasne kao to su to htjeli
prikazati.
Prvo to je zamolio Jacquesa kad je zapoelo njihovo prijateljstvo bilo je da
prestane prostaiti. Jacquesu to nije bilo teko kad je bio s njim. Ali s drugima
se zaas prilagodio razgovorima o prostotama. (Ve se tada ocrtavala njegova
viestruka priroda koja mu je trebala olakati mnogo toga i uiniti ga
sposobnim da govori svaijim jezikom, da se prilagodi svakoj sredini, da igra
sve uloge, osim...) Uz Didiera je Jacques shvatio to je to prosjena francuska
obitelj. Njegov je prijatelj u Francuskoj imao obiteljsku kuu u koju je odlazio
za vrijeme praznika, o kojoj je Jacquesu neprestano govorio ili pisao, kuu koja
je imala tavan pun starih kovega u kojima su se uvala obiteljska pisma,
uspomene, fotografije. Znao je sve o ivotima svojih djedova i pradjedova, ak
i o jednom pretku koji je bio mornar u Trafalgaru, i iz te duge povijesti, tako
ive u njegovoj mati, crpio je primjere i pouke za svoje ponaanje u
svakodnevnom ivotu. Moj je djed govorio da... Otac eli da... , govorio je
opravdavajui time svoju strogost, svoju nepokolebljivu istou. Kad bi
govorio o Francuskoj rekao bi naa domovina i prihvaao unaprijed sve rtve
koje ta domovina od njega zahtijeva (Tvoj je otac poginuo za domovinu,
govorio bi Jacquesu...), dok je za Jacquesa taj pojam domovine bio bez ikakva
smisla; on je znao da je Francuz, da to za sobom povlai stanovite dunosti, no
vratiti se na njega u trenutku njegove smrti.

111

Francuska je za njega bila neto daleko na to si se pozivao, koja je ponekad

tebe pozivala, neto poput Boga, o kojem je poneto uo izvan svog doma, i
koji je, naizgled, bio apsolutni djelitelj dobra i zla, na kojeg je nemogue
utjecati, ali koji ima svu mo nad sudbinom ovjekovom. A tako su sve to, i jo
i vie, doivljavale i ene s kojima je ivio.
Mama, to je to domovina

?, upitao je jednog dana.

Ona ga je gledala prestraeno kao uvijek kad ne bi razumjela. Ne znam,

rekla je, ne znam.
To je Francuska.
Ah, da.
inilo se da joj je laknulo. Didier je, meutim, dobro znao to je to, obitelj
je za njega intenzivno postojala generacijama, kao to je zemlja u kojoj se rodio
imala svoju povijest, on je Ivanu Orleansku zvao po imenu, a isto su tako dobro
i zlo za njega bili jasni kao njegova sadanja i budua sudbina. Jacques, a i
Pierre, iako on manje, osjeali su da pripadaju nekoj drugoj vrsti, bez prolosti,
bez obitelji, bez tavana pretrpanog pismima i fotografijama, bili su teoretski
graani neke neodreene nacije gdje snijeg prekriva krovove kua dok oni
rastu pod stalnim i surovim suncem, oboruani samo najelementarnijim
moralom koji zabranjuje na primjer krasti, koji ti nalae da brani majku i
enu, ali ostaje nijem na mnotvo pitanja koja se tiu ena, odnosa s
pretpostavljenima... (itd.), ukratko, neuka djeca koja nisu znala za Boga niti je
on znao za njih, nesposobna da zamisle neki budui ivot, toliko im se sadanji
inio svakim danom neiscrpnim pod zatitom ravnodunih boanstava sunca, mora i siromatva. Ustvari, ono to je Jacquesa duboko vezalo za
Didiera bilo je, zacijelo, srce tog djeteta obuzetog apsolutnim, nepokolebljivog
u svojim odanim strastima (prvi put je Jacques uo rije odanost iz
Didierovih usta) i njegova tako privlana njenost, ali i to to se u njegovim
oima doimao nekako stranim, njegov je arm za Jacquesa bio upravo
egzotian i tim ga je vie privlaio, kao to e ga, kad odraste, neodoljivo
privlaiti strankinje. To dijete obitelji, tradicije i vjere, a imalo je za Jacquesa
privlanost pustolova koji se preplanuli od sunca vraaju iz tropskih krajeva,
skrivajui u sebi neku neobinu i nerazumljivu tajnu.
No kabilski pastir, koji na svojoj golemoj planini nagrizenoj suncem
promatra let roda, sanjarei o Sjeveru s kojeg su doletjele nakon duga puta,
moe tako sanjariti po cijeli dan, ali naveer se vraa svojim poljima mastike,
svojoj obitelji u dugim haljinama, svojoj bijednoj kolibi u kojoj je pustio
otkrie domovine 1940.

112

korijenje. I zato, koliko god Jacques bio oaran neobinim draima graanske
tradicije(?), on je ipak ostao istinski vezan za onog koji mu je bio najsliniji, a
to je bio Pierre. Svakog jutra, u est i etvrt (osim nedjeljom i etvrtkom),
Jacques bi se spustio stubama grabei po etiri, izletio u vlaan i topao ljetni
zrak ili u jaku zimsku kiu od koje je njegova pelerina bubrila kao spuva,
skrenuo kod esme u Pierreovoj ulici, i neprestano trei, popeo se stubama
do drugog kata gdje bi lagano pokucao na vrata. Pierreova majka, lijepa ena
bujna stasa, otvorila bi mu vrata koja su vodila ravno u sirotinjski namjetenu
blagovaonicu. U dnu blagovaonice po jedna vrata sa svake strane vodila su u
sobe. Jedna je bila Pierreova, a dijelio ju je s majkom, druga je pripadala
dvojici ujaka, grubih eljezniara, utljivih i nasmijeenih. Kad se ulo u
blagovaonicu, odmah s desne strane bila je mala prostorija bez zraka i danjeg
svjetla, koja je sluila kao kuhinja i kupaonica.
Pierre je redovito kasnio. Sjedio bi za stolom prekrivenim stolnjakom od
votanog platna, kraj upaljene petrolejske svjetiljke po zimi, sa smeom
zdjelicom od pocakljene gline u rukama, i pokuavao ispiti, a da se ne opee,
vrelu tekuinu koju mu je majka netom natoila. Pui, govorila je. Puhao bi
i srkao, a Jacques bi se premijetano s noge na nogu promatrajui ga. Kad
bi Pierre zavrio s dorukom, morao je jo svratiti u kuhinju osvijetljenu
votanicom, gdje ga je pokraj cinanog sudopera ekala aa vode i na njoj
etkica za zube s debelim slojem posebne paste jer je patio od gnojenja zubnog
mesa. Pokupio bi pelerinu, kolsku torbu i kapu i tako natovaren snano i dugo
etkao zube i glasno pljuvao u cinani sudoper.
Apotekarski miris paste za zube mijeao se s mirisom bijele kave. Jacques,
kome je bilo pomalo muno, gubio je strpljenje i davao mu to do znanja, to bi
zavravalo jednim od onih durenja koja uvruju prijateljstva. Potom bi
utei izali na ulicu, hodali do tramvajske postaje bez ijednog osmijeha. Drugi
bi se, pak, put utrkivali glasno se smijui ili bi trali dodajui si torbe kao da
su lopte za ragbi. Na postaji bi ekali, vrebajui dolazak crvenog tramvaja da
bi vidjeli s kojim e od dva ili tri vozaa tog dana putovati.
Nikad nisu ulazili u dvije otvorene prikolice nego bi se popeli u prva kola,
probijajui se prema naprijed jer je tramvaj bio krcat radnicima koji su ili u
sredite grada, pri emu su im torbe oteavale kretanje. Stojei u prednjem
dijelu kola, koristili su svaki silazak putnika kako bi se to vie priljubili uz
pregradu od eljeza i stakla i uz visoku i usku mjenjaku kutiju navrh koje se
poluga s ruicom kretala vodoravno du kruga na kojem je veliki elini zubac
oznaavao mrtvu toku, tri naredna tri uzastopne brzine, i peti rikverc. Vozai,
kaket srednjokolca

113

koji su jedini smjeli rukovati tom polugom, i s kojima je, kako je to nalagao
natpis iznad njihove glave, bilo zabranjeno razgovarati, uivali su kod djece
ugled polubogova.
Nosili su uniformu veoma slinu vojnikoj, i kapu s konatim obodom, a
arapski vozai fes. Dvoje ih je djece razlikovalo po njihovu izgledu. Bio je tu
simpatini mladac koji je imao lice zavodnika i krhka ramena; smei
medvjed, visok i snaan Arapin grubih crta lica s pogledom uperenim uvijek
pred sebe; prijatelj ivotinja, stari Talijan blijeda lica i svijetlih oiju, sav
iskrivljen nad upravljakom polugom, a koji je svoj nadimak dobio po tome
to bi gotovo zaustavio tramvaj da potedi kakvog nesmotrenog psa ili pak psa
koji bi bez ustruavanja nasred tranica polagao svoj izmet; i Zoro, nalik na
veliku kobasicu, s licem i briima kao u Douglasa Fairbanksa.
Prijatelj ivotinja bio je srcima dvaju djeaka najdrai. No njihovo je
divljenje ipak bilo upueno smeem medvjedu koji je, nepokolebljiv i
uspravan na svojim vrstim nogama, vozio svoj buni stroj svom brzinom,
golemom lijevom akom vrsto drei drvenu ruicu poluge, gurajui je, im
bi mu promet dopustio, do tree brzine, dok mu je desna ruka budno poivala
na velikom kotau konice, desno od mjenjake kutije, spremna ustro
okrenuti kota nekoliko puta dok je polugu vraao na nultu toku, a stroj
tromo klizio tranicama. Upravo bi se sa smeim medvjedom, u zavojima i na
skretnicama, velika motka privrena za krov tramvaja debelom spiralnom
oprugom, vrlo esto odvojila od elektrine ice s kojom je bila povezana preko
kotaia sa lijebom na obodu, pa se uspravila uz buno podrhtavanje ica i
frcanje iskri. Kondukter bi tada iskoio iz tramvaja, uhvatio dugu icu
privrenu za kraj motke koja se automatski namatala u kutiju od lijevana
eljeza na stranjem dijelu prvih kola, i, vukui iz sve snage kako bi svladao
otpor spirale eline opruge, povukao motku unatrag, otputao je polako dok
se ne uspravi, i nastojao je vratiti u ljeb kotaia, uz prtanje iskri.
Nagnuti izvan kola, ili, kad je bila zima, nosa priljubljenog uz prozorsko
staklo, djeaci su pratili cijelu operaciju, pa kad je bila ovjenana uspjehom,
objavili su to u sav glas i tako obavijestili vozaa, ne krei pritom zabranu da
s njim razgovaraju. No, smei medvjed ne bi ni trepnuo; ekao bi da mu
kondukter da znak povlaenjem ueta to je visilo u dnu kola i pokretalo
zvonce sprijeda. Ponovno bi pokrenuo tramvaj, bez posebnih mjera opreza.
Djeca su promatrala kako elina cesta juri ispod i iznad njih, kroz kino ili
blistavo jutro, veselei se kad bi tramvaj svom brzinom pretekao neka kola s
konjskom zapregom ili se pak nakratko natjecao u brzini s kakvim zadihanim
uze i zvonce

114

automobilom. Na svakoj postaji tramvaj bi iskrcao dio tereta to su ga inili

arapski i francuski radnici, te ukrcavao to bolje odjevenu klijentelu to se vie
pribliavao sreditu, ponovno kretao uz zvonjavu zvonca i vozio s jednog kraja
na drugi, dugim lukom kruga du kojeg se prostirao grad, sve do trenutka kad
je iznenada izbio na luku i na nepregledni prostor zaljeva koji se pruao sve do
plaviastih planina daleko na obzorju. Tri postaje dalje bila je zadnja postaja,
La place du Gouvernement, gdje su djeca silazila. Trg je s tri strane bio
obrubljen drveem i kuama s nadsvoenim trjemovima, a s etvrte otvoren
prema bijeloj damiji i prema luci. U sreditu se uzdizao konjaniki spomenik
vojvode od Orleansa prekriven sivo-zelenom patinom pod bljetavim nebom,
a njegova ve potamnjela bronca blistala se na kii za runa vremena
(pripovijedalo se da je kipar, zaboravivi isklesati jedan podbradnjak, poinio
samoubojstvo) dok se s konjskog repa voda neumorno slijevala u mali vrt s
reetkastom ogradom koji je okruivao spomenik. Ostatak trga bio je oploen
malim glatkim kamenim ploama po kojima bi se djeca, iskoivi iz tramvaja,
odsklizala do ulice Bab-Azoun kojom su u pet minuta stigla do liceja.
Ulica Bab-Azoun bila je uska ulica koju su nadsvoeni trjemovi s obje
strane, to su poivali na golemim etvrtastim stupovima, inili jo uom,
jedva ostavljajui mjesta za tramvajsku liniju, ovu je drala neka druga
kompanija, to je povezivala tu etvrt s najviim etvrtima grada. Za vruih
dana, jarko plavo nebo visjelo je nad ulicom poput uarena poklopca, ali je u
sjeni trjemova bilo svjee. Za kinih dana, cijela bi se ulica pretvorila u dubok
usjek od mokra i blistava kamena. Du nadsvoenih trjemova nizali su se
duani, trgovine tkaninama na veliko s tamno obojenim proeljima i balama
svijetlih tkanina to su se bjelasale u sjeni, trgovine mjeovitom robom to su
mirisale na klinac i kavu, duanii u kojima su arapski trgovci prodavali
slatkie s kojih se cijedilo ulje i med, mrane i duboke kavane u kojima su u to
doba dana strojevi za kavu radili punom parom (naveer su, pak, osvijetljeni
slabim svjetlom, vrvjeli od buke, cijela vojska mukaraca gazila bi po piljevini
kojom je bio posut parket i gurala se oko tezge zatrpane aama s opalno
bijelom tekuinom i zdjelicama punim lupina, slanih ribica, celera
nasjeckanog na komadie, peenih krumpiria i kikirikija) i konano trnica
za turiste gdje se nudila odvratna orijentalna staklarija u plitkim izlozima
uokvirenim stalcima s razglednicama i maurskim maramama arkih boja.
Jednu od tih trnica pod nadsvodenim trjemovima, drao je debeo ovjek
koji je uvijek sjedio iza izloga, u sjeni ili u svjetlu elektrine rasvjete, golem i
blijed, izbuljenih oiju, nalik onim ivotinjama koje otkrijemo kad podignemo
kamen ili stari panj, i posve elav. Djeca iz liceja zbog njegova su mu neobina
izgleda dala nadimak klizalite za muhe ili uzletite za komarce, tvrdei

115

da ti kukci, dok hodaju ogoljelom povrinom njegove lubanje, promae zavoj i

izgube ravnoteu.
esto bi naveer, poput jata voraka, pretravali ispred njegova duana,
izvikujui nadimke nesretnika i imitirajui sa bzzz tobonje sklizanje muha.
Debeli bi ih trgovac estoko grdio; jednom ili dvaput pokuao ih je uhvatiti,
ali je morao odustati. Povukao bi se iznenada pred rafalima urlika i
podrugivanja, te nekoliko veeri zaredom pustio djecu da se iivljavaju
urlajui mu pred nosom. A onda jedne veeri, arapski mladii koje je trgovac
potplatio, iskoili su iza stupova gdje su bili skriveni i dali se u trk za
djeacima. Jacques i Pierre te su veeri mogli zahvaliti samo svojoj izuzetnoj
brzini to su izbjegli batinama. Jacques je zaradio samo jedan zaunjak, a onda
se pribrao i umaknuo neprijatelju. No, dvojica ili trojica njihovih drugova
zaradila su dobrih batina. aci su nakon toga skovali plan kako da opljakaju
duan i fiziki unite njegova vlasnika, no na kraju su ipak odustali od svog
mranog nauma, prestali progoniti svoju rtvu i otada dobroudno prolazili
suprotnim plonikom.
Ustrtarili smo se, rekao je s gorinom Jacques.
Uostalom, rekao mu je Pierre, nismo bili u pravu i bojali smo se batina.
Te se zgode, zacijelo, prisjetio kasnije kad je (stvarno) shvatio da se ljudi
samo pretvaraju da potuju tua prava, a povlae se jedino pred silom .
Negdje na sredini ulica Bab-Azoun se irila, a nadsvodeni trjemovi su se s
jedne strane gubili i prepustili mjesto crkvi Sainte-Victoire. Ta mala crkva
stajala je na mjestu nekadanje damije. Na njezinu proelju obijeljenu
vapnom bio je uklesan svojevrsni oltar(?) uvijek okien cvijeem. U vrijeme
kad su djeaci prolazili, na slobodnom su se ploniku cvjearnice ve otvarale
i nudile struke perunika, karanfila, rua i anemona, ovisno o godinjem doba,
uronjene u visoke limenke rave od vode kojom su stalno kropili cvijee. Na
istom je ploniku bio i mali duani s arapskim utipcima, a to je bio ustvari
mali sobiak u koji bi jedva stale tri osobe. Na jednom zidu sobika bilo je
ugraeno ognjite, rub kojeg je bio obloen plavom i bijelom majolikom, i na
kojem je cvrao poprilian kotli s kipuim uljem. Pred ognjitem se u turskom
sjedu smjestio neobian lik u arapskim hlaama, razgolienih grudi za vruih
dana i sati, a inae odjeven u europski kaputi zatvoren ispod vrata
sigurnosnom iglom, koji je zbog svoje obrijane glave, suha lica i krezubih usta,
podsjeao na Gandhija bez naoala, i koji je s pjenjaom od crvene gledi u ruci
nadgledao peenje okruglih utipaka to su rumenjeli u ulju. Kako bi koji
on kao i ostali.

116

utipak bio peen, to jest kad bi mu rub postao zlaano rumen, a vrlo tanko
tijesto u sredini prozirno i hrustavo (poput prozirnog prenog krumpiria)
paljivo bi provukao pjenjau ispod utipka i brzo ga podigao iz ulja, ocijedio
ga potom iznad kotlia, tresui dva tri puta pjenjaom, pa ga poloio pred sebe
na stalak zatien staklom, sainjen od polica s rupicama na kojima su bili
poredani, s jedne strane tapii od utipaka s medom, ve zgotovljeni, a s
druge, plosnati i okrugli utipci iz ulja. Pierre i Jacques bili su ludi za tim
poslasticama, i kad bi jedan ili drugi, nekim sluajem, imali koji novi, nali
bi vremena da svrate po utipak iz ulja zamotan u papir koji bi od ulja odmah
postao proziran, ili po tapi koji bi trgovac, prije negoli bi im ga pruio,
umoio u vr to je stajao odmah do njega, pored vatre, pun tamnog meda
naikanog mrvicama od utipaka. Djeca bi uzimala te divote i zagrizala u njih
trei prema koli, naginjui se prema naprijed da ne zaprljaju odjeu.
Upravo ispred crkve Sainte-Victoire, neposredno nakon poetka kolske
godine, polijetale su lastavice na jug. U gornjem, proirenom dijelu ulice,
naime, bilo je razapeto mnotvo elektrinih ica, pa ak i vodova pod visokim
naponom koji su nekad sluili za pokretanje tramvaja, a koji, iako izvan
uporabe, nisu bili demontirani. S prvim hladnoama, relativnim hladnoama
uostalom, jer nije nikad smrzavalo, ali ipak osjetnim nakon mjeseci zaguljive
vruine, lastavice koje su letjele uglavnom iznad bulevara uz more, iznad
trga pred licejom ili nebom siromanih etvrti, strmoglavljujui se s vremena
na vrijeme uz glasan cvrkut na plodove divlje smokve, komad smea na moru
ili kakav svje izmet, najprije bi se poele pojavljivati pojedinano, u koridoru
ulice Bab-Azoun, letjele bi najprije nisko ususret tramvajima, pa odjednom
uzletjele visoko i izgubile se na nebu iznad kua. Onda bi ih jednog jutra
osvanulo na tisue po icama iznad malog trga Saint-Victoire i po krovovima
kua, stisnule bi se jedna uz drugu klimajui glavicama nad malim crno-sivim
grudima, lagano tapkajui noicama i udarajui repom kako bi napravile
mjesta za pridolice, prekrivajui plonik svojim malim pepeljastim izmetima,
bilo je to muklo cvrkutanje pojaano povremenim kliktajima, pravi tajni sabor
bez stanke koji bi se od samog jutra nadvio nad gradom, postepeno se sve vie
irio i postao gotovo zagluujuim s dolaskom veeri, kad su djeca trala
prema tramvajima koji su ih trebali odvesti kui, a onda bi kao na neki
nevidljiv znak utihnule, tisue glavica i crno-bijelih repova klonulo bi na
usnulim pticama. Puna dva ili tri dana pristizale su lastavice sa svih strana
Sahela, poneke iz jo veih udaljenosti, pokuavale bi se smjestiti meu onima
to su ve bile tu, i malo pomalo rasporedile se po krovnim vijencima du ulice,
Zlabias, Makroud
pogledati alirske vrapce kod Greniera.

117

s jedne i druge strane glavnog okupljalita, neprestano umnoavajui iznad

glava prolaznika lepet krila i sveopi cvrkut koji bi na kraju postao
nepodnoljiv. A onda, jednog jutra, ulica bi iznenada osvanula prazna. U noi,
neposredno prije svanua, ptice bi sve zajedno odletjele na jug. Time je za
djecu zapoinjala zima, mnogo prije kalendarske, jer za njih nije bilo ljeta bez
prodornog cvrkuta lastavica na jo toplom veernjem nebu.
Ulica Bab-Azoun na kraju je izbijala na veliki trg gdje su s lijeve i s desne
strane, jedna nasuprot drugoj, stajala licej i vojarna. Licej je zaeljem bio
okrenut prema arapskom dijelu grada ije su se strme i vlane ulice penjale
breuljkom. Vojarna je okrenula zaelje moru. Iza liceja pruao se perivoj
Marengo; iza vojarne, siromana i napola panjolska etvrt Bab-el-Oued.
Nekoliko minuta prije sedam i etvrt, uspevi se svom brzinom stubama,
Pierre i Jacques uli bi s rijekom ostale djece kroz mala vratareva vrata pokraj
velikih sveanih vrata. Izbili bi na prostrano sveano stubite, s obje strane
kojeg su visjele poasne ploe, kojim su se opet svom brzinom penjali do
odmorita, odakle se s lijeva odvajalo stubite za katove i koje je bilo odvojeno
od velikog dvorita zastakljenom galerijom. Tu, iza jednog od stupova na
odmoritu, opazili bi Nosoroga koji je vrebao na zakanjele uenike. (Nosorog
je bio glavni nadzornik, mali i nervozni Korzikanac koji je svoj nadimak
dugovao svojim zafrkanim brkovima.) Tog trenutka zapoinjao bi jedan drugi
ivot.
Pierre i Jacques zbog svoje su obiteljske situacije dobili stipendiju za
poluinternat. Provodili su dakle cijeli dan u liceju i objedovali u blagovaonici
internata. Nastava je poinjala u 8 ili 9 sati ovisno o danima, a doruak se
posluivao pitomcima internata u 7 i 1/4 i vanjski su uenici imali na nj pravo.
Obitelji dvojice djeaka nisu mogle ni zamisliti da je mogue odrei se bilo
kakvog prava, kad su ih ionako imali tako malo; Jacques i Pierre bili su dakle
meu malobrojnim polupitomcima koji su stizali u 7 i 1/4 u veliku bijelu
okruglu blagovaonicu gdje su napola probueni pitomci ve zauzeli svoja
mjesta za dugim stolovima obloenim cinkom, pred velikim zdjelicama i
ogromnim koarama s naslaganim krikama suhog kruha, dok su djeaci,
uglavnom Arapi, omotani visokim pregaama od gruba platna, prolazili kroz
redove s nekad sjajnim velikim kavovarima sa svinutim kljunom za lijevanje,
da bi svakom u zdjelicu natoili kipuu tekuinu i kojoj je bilo vie divke nego
kave.
Poto bi ostvarila svoje pravo, djeca bi, etvrt sata kasnije, mogla otii u
uionicu u kojoj su pod nadzorom repetitora, takoer uenika internata,
mogla ponoviti lekcije prije poetka nastave.

118

Velika razlika u odnosu na osnovnu kolu bilo je mnotvo nastavnika.

Gospodin Bernard znao je sve i poduavao je sve to je znao na isti nain. U
liceju su se nastavnici mijenjali s predmetima, a metode s osobama .
Postojala je mogunost usporeivanja, to znai da je trebalo izabrati izmeu
onih koje ste voljeli i onih koje uope niste voljeli. Uitelj je u tom smislu
sliniji ocu, on zauzima gotovo posve njegovo mjesto, neizbjean je poput
njega, i u svakom smislu neophodan. Ustvari se pitanje voli li ga ili ne uope
ne postavlja.
Najee ga volimo jer apsolutno ovisimo o njemu. Ali ako ga dijete
sluajno ne voli, ili ne ba osobito, ovisnost i neophodnost ostaju, i oni su
gotovo kao ljubav.
U liceju, naprotiv, nastavnici su bili poput ujaka koje moe birati. Moglo
ih se, na primjer, i ne voljeti, kao to je to bio sluaj sa stanovitim profesorom
fizike, neobino elegantno odjevenim, autoritativnim i prostim, kojeg Jacques
i Pierre nisu mogli provakati, a opet su se tijekom godina morali s njim vie
puta sresti. Onaj koji je imao najvie uvjeta da bude voljen bio je nastavnik iz
knjievnosti, koga su djeca ee viala, a Jacques i Pierre doista su bili vezani
uz njega kroz gotovo sve razrede, ne mogavi se, meutim, osloniti na njega
jer on o njima nije znao nita, nakon zavrene nastave vraao se za njih posve
nepoznatom ivotu, a oni svojoj udaljenoj etvrti gdje nije bilo nikakve
vjerojatnosti da se nastani profesor liceja, tako da nisu nikad nikoga susretali,
ni od profesora ni od uenika, na svojoj tramvajskoj liniji - liniji crvenih
tramvaja koji su vozili u donjogradske etvrti (C.F.R.A.) dok je za
gornjogradske, otmjene etvrti prometovala linija zelenih tramvaja, takozvana
T.A. Ti su T.A. uostalom vozili do liceja, dok su CFRA. ili samo do trga du
Gouvernement, pa se [ ] liceju s donje strane. Tako je na kraju dana dvoje
djece osjetilo da se razlikuje od ostalih ve na samim vratima liceja ili samo
malo dalje, na trgu du Gouvernement kad bi se, oprostivi se od vesele grupe
svojih drugova, uputili prema crvenim tramvajima to su vozili u siromane
etvrti. To to su osjeali bila je razliitost, ali ne i inferiornost. Bili su iz neke
druge etvrti, to je bilo sve.
Za vrijeme nastave, meutim, ta bi razliitost potpuno nestala. Kute su
mogle biti otmjene ili manje otmjene, sve su bile sline. Postojalo je samo
suparnitvo u inteligenciji za vrijeme nastave i u fizikoj spretnosti u igrama.
Gospodina Bernarda su voljeli i divili mu se. Nastavniku u liceju u najboljem su se sluaju
divili, ali ga se nisu usudili voljeti.
rei koje? i proiriti?
Jedna neitka rije.

119

U obje vrste natjecanja dvoje djece nije bilo meu zadnjima. Solidno
obrazovanje koje su dva djeaka dobila u osnovnoj koli dalo im je osjeaj
nadmonosti, zahvaljujui kojem su se estom razredu nali meu najboljima.
Njihovo savreno poznavanje pravopisa, temeljito poznavanje rauna, njihovo
izvjebano pamenje i nadasve potovanje [ ] koje su im usadili za sve vrste
znanja, bili su, barem na poetku njihova kolovanja, glavni aduti. Da Jacques
nije bio tako nestaan, to ga je redovito spreavalo da se nae na poasnoj
ploi, da je Pierre bolje prionuo uz latinski, njihova bi pobjeda bila potpuna.
U svakom sluaju, ohrabreni svojim nastavnicima, bili su potovani. to se
igara tie, radilo se prije svega o nogometu, Jacques je ve na prvim odmorima
otkrio ono to e tolike godine biti njegovom strau. Utakmice su se igrale za
vrijeme odmora, odmah poslije objeda u blagovaonici i onog od jedan sat koji
je za pitomce, polupitomce i vanjske ake slijedio iza zadnjeg sata u 4. To je
bio odmor od jednog sata koji je djeci omoguavao da uinaju i odmore se prije
nego to e dva sata provesti uei gradivo za sutradan.
Jacques nije ni
pomiljao na uinu. S ostalim zaljubljenicima u nogomet, pohrlio bi u
betonirano dvorite, s etiri strane obrubljeno trjemovima na debelim
stupovima (ispod kojih su treberi i oni mudri etali avrljajui) du kojih je
bilo nekoliko klupa, ukraeno velikim fikusima zatienim eljeznim
ogradama. Dva bi tabora podijelila dvorite, golmani se smjestili svaki na svoj
kraj izmeu stupova, a velika gumena lopta postavljena je u sredinu. Nije bilo
sudaca, i nakon prvog uta poela bi vriska i trka. Na tom je terenu Jacques,
koji je s najboljim uenicima razgovarao kao sa sebi ravnima, zadobio
potovanje i ljubav i onih najloijih, kojima nebo, uskrativi im pamet, esto
podari snane noge i neiscrpan dah; tu se po prvi put odvojio od Pierrea koji
nije igrao nogomet, iako je bio prirodno spretan, ali je bivao sve osjetljiviji,
budui da je rastao bre od Jacquesa, i kosa mu je postajala sve svjetlijom, kao
da je kod njega premjetanje u drugu sredinu loije uspjelo . Jacques je pak
zaostajao u rastu, zbog ega je dobio nadimak pikavac i niskoguzi, ali to ga
nije pogaalo, do iznemoglosti je naganjao loptu, nastojei izbjei as drvo, as
neprijatelja, osjeao se vladarom dvorita i ivota. Kad bi se oglasio bubanj
koji je oznaavao kraj odmora i poetak uenja, on doista kao da bi pao s neba,
zaustavio bi se tog asa na cementu, zadihan i znojan, ljut to su sati tako
kratki, pa postajui polako svjestan trenutka potrao opet prema drugovima,
briui rukavom znoj s lica, i odjednom se zgrozio pri pomisli da su se avli na
njegovim onovima istroili, pregledavao bi ih sa zebnjom za vrijeme nastave,
Jedna neitka rije.
dvorite djelomice ispranjeno poto su vanjski dai otili kui
proiriti

120

pokuavajui ustanoviti promjenu u odnosu na prethodni dan i bio ohrabren

otkriem da je veoma teko odrediti stupanj istroenosti. Osim kad bi, nakon
neke nepopravljive tete, otvoren on, unitena koa, iskrivljena peta, bilo
sasvim izvjesno kakav ga doek oekuje kod kue.
Tijekom posljednja dva sata gutao bi slinu s grem u elucu i pokuavao se
iskupiti za poinjenu tetu marljivim radom na koji se ipak, unato svim
nastojanjima, zbog straha od batina nije uspio usredotoiti. Taj je zadnji dio
nastave bio uostalom i najdulji. Prije svega stoga to je trajao dva sata. Osim
toga odvijao se kad je ve pao mrak ili se sputao sumrak. Visoki prozori
gledali su na perivoj Marengo. Oko Jacquesa i Pierrea koji su sjedili jedan do
drugog, djeca su bila tia nego obino, umorna od rada i igara, zaokupljena
rjeavanjem posljednjih zadataka. Osobito krajem godine, veer se sputala na
veliko drvee, na cvjetnjake i stabla banana u perivoju. Sve zelenije nebo sve
se vie irilo, amor grada bivao je sve udaljenijim i sve muklijim. Kad je bilo
jako vrue i jedan od prozora odkrinut, mogao se uti cvrkut posljednjih
lastavica iznad malog vrta, a miris jasmina i velikih magnolija preplavio bi
kiselkaste i gorkaste mirise tinte i ravnala. Jacques bi sanjario s nekom
neobinom tjeskobom u dui, sve dok ga mladi repetitor, koji je i sam pisao
svoj rad za fakultet, ne bi opomenuo. Valjalo je ekati posljednji udarac
bubnja.
U sedam sati, svi bi navalili na izlaz liceja, a onda u trku, u bunim
grupama, ulicom Bab-Azoun gdje su svi izlozi bili osvijetljeni, plonici ispod
nasvodenih trjemova puni ljudi, tako da su ponekad morali trati kolnikom,
izmeu tranica, dok ne bi naiao tramvaj pa su ipak morali skrenuti pod
nadsvodene trjemove, sve dok se pred njima konano ne bi pojavio trg du
Gouvernement, rasvijetljen po obodu kioscima i tezgama arapskih trgovaca
osvijetljenim acetilenskim svjetiljkama, miris kojih su djeca s uitkom udisala.
Crveni su tramvaji ekali, dupkom puni, za razliku od jutra kad je ipak bilo
manje ljudi, tako da su ponekad morali ostati na nogostupu prikolice, to je
bilo istovremeno zabranjeno i doputeno, sve dok na nekoj od stanica ne bi
siao dio putnika pa bi se djeca ugurala u masu ljudi, razdvojena, ne mogavi
dakle brbljati, i pokuavala se strpljivim radom lakata i tijela domoi ograde
odakle se mogla vidjeti luka u mraku, gdje su veliki parobrodi, istokani
svjetlom u tami mora i neba, izgledali kao olupine izgorjelih kua u kojima sva
eravica jo tinja. Veliki osvijetljeni tramvaji buno su prolazili uz more, zatim
skretali u unutranjost grada i vozili izmeu sve siromanijih kua do same
etvrti Belcourt, gdje se valjalo oprostiti i popeti se stubama, koje nisu nikad
bile osvijetljene, do kruga svjetlosti ispod petrolejske svjetiljke koja je
napad pedera

121

osvjetljavala votano platno na stolu i stolice oko njega, ostavljajui u tami

ostatak prostorije gdje je Catherine Cormery iz ormara za posue vadila jedai
pribor, baka u kuhinji podgrijavala podnevni paprika, a stariji brat u kutu
stola itao neki pustolovni roman. Ponekad je trebalo otii do mzabitskog
trgovca mjeovitom robom po sol ili etvrtinu maslaca koji bi uzmanjkali u
zadnji as, ili pak po ujaka Ernesta koji je na dugo i na iroko raspravljao u
gostionici kod Gabya. Veeralo se u 8 sati, u tiini, ili je pak ujak prepriavao
kakvu nesuvislu dogodovtinu od koje se grohotom smijao, no o liceju nikad
ni rijei, osim kad bi baka pitala Jacquesa je li dobio dobre ocjene, a on bi
odgovorio da je i o tome vie nitko ne bi govorio, majka nije nita pitala, samo
bi kimala glavom i promatrala ga svojim blagim pogledom kad bi odgovorio
da je dobio dobre ocjene, ali uvijek utljiva i pomalo odsutna, ne ustaj, rekla
bi svojoj majci, idem ja po sir, i to je bilo sve, do kraja veere, kad bi ustala i
poela raspremati stol. Pomozi majci, rekla bi mu baka jer se on ve dohvatio
Pardaillana i stao pohlepno itati. Pomogao bi joj pa se vratio pod svjetiljku,
poloio veliku knjigu koja je govorila o dvobojima i o hrabrosti na glatko i golo
votano platno, dok bi majka povukavi stolicu izvan dosega svjetiljke sjela
zimi uz prozor, ljeti na balkon, i gledala kako prolaze tramvaji, automobili,
prolaznici, koji se bivali sve malobrojniji. Opet bi baka rekla Jacquesu da
mora na spavanje jer sutradan ustaje u pet i pol, poljubio bi najprije nju, zatim
ujaka i na kraju majku koja bi mu uzvratila njenim i rastresenim poljupcem,
pa ponovno zauzela svoj nepomini poloaj, u polumraku, pogleda odlutalog
prema ulici i rijeci ivota to je neumorno tekla dolje ispod obale na kojoj je
ona neumorno stajala, dok ju je njezin sin, s tugom u srcu neumorno
promatrao u tami, gledao ta suha i pogrbljena leda, pun neke neizmjerne
tjeskobe pred nesreom koju nije mogao pojmiti.
Kokoinjac i klanje kokoi
Ta tjeskoba pred nepoznatim i pred smru s kojom se suoavao svaki put
kad bi se iz liceja vraao kui, koja je ve tada u smiraj dana ispunjavala
njegovu duu istom onom brzinom kojom je tama prodirala svjetlost i zemlju,
i koja bi ieznula tek kad bi baka upalila petrolejsku svjetiljku, odlaui staklo
na votano platno, pridiui se malo na prste, bedara oslonjenih o rub stola,
tijela nagnuta naprijed, nakrivivi glavu kako bi bolje vidjela plamenik pod
sjenilom, jednom rukom drei bakreni kotai s pomou kojeg se podeavao
fitilj, a drugom struui upaljenom ibicom po fitilju sve dok se ovaj ne bi
prestao dimiti i dao lijep jasan plamen, tada bi baka vratila na svjetiljku staklo

Lucien- 14 EPS-16 Osiguranje

122

koje je kripalo u dodiru sa zupcima bakrenog lijeba u koji ga je valjalo

umetnuti, zatim se ponovno uspravila pored stola i samo jednom podignutom
rukom podeavala fitilj sve dok se toplo uto svjetlo ne bi ravnomjerno razlilo
po stolu u savrenom irokom krugu, osvjetljavajui blagom svjetlou, koja
kao da se odbijala od votanog platna, lica ene i djeteta koje je s druge strane
stola prisustvovalo cijelom obredu, a njegova je tjeskoba polako nestajala kako
je svjetlost rasla.
Istu bi tu tjeskobu osjeao ponekad dok bi pokuavao svladati u sebi
oholost ili tatinu kad bi mu baka zapovjedila da u odreenim okolnostima
ode po koko u dvorite. To bi uvijek bilo naveer, uoi nekog vanog
blagdana, Uskrsa ili Boia, ili pak kad bi im u pohode dolazili oni bolje stojei
roaci, koje je trebalo istovremeno poastiti i zavarati to se tie stvarnog
materijalnog stanja u obitelji. Za vrijeme prvih godina liceja, naime, baka je
dogovorila s ujakom Josephinom da joj sa svojih nedjeljnih trgovakih izleta
donosi arapske pilie, zamolila ujaka Ernesta da joj u dnu dvorita, na samom
podu ljepljivom od vlage, sagradi jednostavni kokoinjac u kojem je uzgajala
pet do est kokoi koje su joj davale jaja, a povremeno i svoju krv. Kad se baka
odluila na prvo smaknue, obitelj je bila za stolom i ona je starijem djeaku
rekla da ode po rtvu. No Louis je odbio, on je jasno i glasno izjavio da ga je
strah. Baka se podrugljivo nasmijala i ukorila tu razmaenu djecu koja su
toliko drukija od one iz njezina vremena, iz zabiti u unutranjosti, koja se nisu
niega bojala. Sigurna sam da je Jacques hrabriji. Hajde, idi ti.
Iskreno govorei, Jacques se nije osjeao nimalo hrabrijim. Ali kad su ga
ve takvim proglasili nije mogao ustuknuti, i te je prve veeri otiao. Trebalo
se spustiti stubitem tapkajui u mraku, skrenuti lijevo u isto tako mraan
hodnik, pronai dvorina vrata i otvoriti ih. No je bila manje mrana od
hodnika. Mogle su se nazrijeti etiri skliske i pozelenjele stube koje su se
sputale u dvorite. S desne strane, kroz rebrenice kuice u kojoj su ivjeli
frizer s obitelji i arapska obitelj, dopirala je krta svjetlost. Nasuprot vratima
mogao je primijetiti bjeliaste
mrlje ivotinja usnulih na zemlji ili na
posranim prekama. Kad bi se pribliio i dotaknuo klimavi kokoinjac, sagnut,
s prstima iznad glave uvuenim u rupice eline mree, iz njega bi se podiglo
prigueno kokodakanje pomijeano s odvratnim mlakim smradom izmetina.
Otvorio bi iana vrataca pri samoj zemlji, nagnuo se da bi mogao zavui
unutra ruku, s gaenjem dotaknuo tlo ili ukaljanu preku te brzo izvukao ruku,
a dah bi mu zastao od straha kad bi zauo mlataranje krila i nogu i kad bi

Jacquesov brat zove se ponekad Henri, ponekad Louis.

izobliene

123

ivotinje stale letjeti i trati na sve strane. Te uskomeane ivotinje u tami, taj
kutak mraka i prljavtine, ispunjali su ga tjeskobom od koje mu se grio
eludac. Unato tome, morao je smoi odlunosti jer su ga odredili za taj
zadatak kao najhrabrijeg. ekao je, promatrao jasnu no iznad sebe, nebo
obasuto sjajnim i spokojnim zvijezdama, pa posegnuvi rukom jo dublje
dohvatio prvu nogu koja mu se nala nadohvat, izvukao prestraenu
raskokodakalu ivotinju iz kokoinjca, poupavi joj pritom dio perja 0 iana
vrata, dok je kokoinjac odjekivao prodornim i obezumljenim kokodakanjem,
a stari Arapin oprezno izaao u pravokutnik svjetlosti to je iznenada zasjao.
Ja sam, gospodine Tahar, reklo je dijete bezbojnim glasom, doao sam
po koko za baku.
Ah, ti si. Dobro je. Mislio sam da su lopovi, i vratio se u kuu, ostavljajui
dvorite u potpunom mraku.
Jascques bi tada poeo trati, koko se luaki otimala, udarao je njome o
zidove hodnika i o reetke stubine ograde, bilo mu je muno od gaenja i od
straha dok je osjeao u ruci debelu, hladnu i hrapavu kou kokojih nogu, trao
sve bre odmoritem i hodnikom na katu, te napokon uletio u blagovaonicu
kao pobjednik. Pobjednikov se lik ocrtavao na kunom pragu, raupan,
koljena zelenih od dvorine mahovine, drei koko to dalje od sebe, lica
blijeda od straha. Vidi?, rekla je baka starijem bratu. Mlai je od tebe, a
postidio te.
Jacques se prepustio uivanju u zasluenoj slavi tek poto je baka
odlunom kretnjom dohvatila noge kokoi koja se istog trenutka primirila kao
da je osjetila da je dola u neumoljive ruke. Njegov je brat jeo desert i osvrnuo
se na njega samo da bi mu dobacio pogled pun prezira, to je pridonijelo
Jacquesovu samozadovoljstvu. Ono je meutim kratko trajalo. Sretna to joj
je unuk tako muevan, baka ga je za nagradu pozvala u kuhinju da joj pomae
pri klanju kokoi. Ve je bila opasala veliku plavu pregau pa je, ne isputajui
kokoje noge iz ruku, postavila na pod veliki duboki bijeli tanjur od porculana
i dugi kuhinjski no koji je ujak Ernest redovito brusio s pomou dugog crnog
kamena tako da je, istanjen uporabom, bio nalik na sjajnu elinu nit. Stani
tu. Jacques bi stao gdje bi mu pokazala, u dno kuhinje, dok bi baka stala na
vrata, prepreujui tako izlaz i kokoi i djetetu. Kria naslonjenih na sudoper,
(lijevog) ramena na zid, gledao je, uasnut, precizne kretnje prinositeljice
rtve. Baka bi povukla tanjur pod svjetlost male petrolejske svjetiljke na
drvenom stolu lijevo od ulaza. Poloila bi ivotinju na tlo, te kleknuvi desnom
nogom na pod uklijetila kokoi noge, pritiui je rukama kako bi joj
onemoguila da se otme, pa joj lijevom rukom zgrabila glavu koju je povukla
unatrag do tanjura. Noem otrim poput britve polako joj je rezala grkljan na
124

mjestu gdje je kod ovjeka Adamova jabuica, produbljujui rez i zavrui joj
sve vie glavom kako se no uz grozan zvuk usjecao u hrskavicu, te pridravala
ivotinju koja je stravino podrhtavala cijelim tijelom, nepomina, dok joj je u
bijeli tanjur otjecala purpurna krv u koju je Jacques gledao drhtavih nogu kao
da je to njegova krv iz njega istjecala.
Uzmi tanjur, rekla je baka poslije beskrajno mnogo vremena.
ivotinja je prestala krvariti. Jacques je oprezno poloio na stol tanjur s
krvlju koja je ve bila potamnjela. Koko, ije je perje izgubilo sjaj i na ije
staklaste oi su se ve spustili smeurani kapci, baka je bacila pored tanjura.
Jacques je promatrao to nepomino tijelo, noge na kojima su prsti sad bili
spojeni i koje su mlitavo visjele, spljotenu krijestu bez sjaja, jednom rijeju,
smrt, te otiao u blagovaonicu.
Ja to ne mogu gledati, rekao mu je brat te prve veeri, obuzdavajui bijes.
To je odvratno.
Ma nije, odgovorio mu je Jacques nesigurnim glasom.
Louis ga je promatrao istovremeno neprijateljski i ispitivaki. Jacques se
trgnuo. Odjednom se suoio sa svojom tjeskobom, s tim paninim strahom od
noi i od smrti, te u ponosu, i samo u ponosu, pronaao volje da bude hrabar
to mu je na kraju dalo hrabrosti.
Boji se, to je sve, rekao mu je napokon.
Da, rekla je baka koja je tog trenutka ula, ubudue e Jacques ii u
kokoinjac.
Dobro, dobro, rekao je ujak Ernest sav ozaren, hrabar je on.
Jacques je sav ukoen gledao u majku, koja je, malo dalje, krpala arape na
velikom drvenom jajetu. Da, ree, to je dobro, ti si hrabar.
I ponovno se okrenula prema ulici dok je Jacques, ne skidajui pogleda s
nje, osjeao kako mu se nesrea uvlai u duu.
Poi spavati, rekla je baka.
Ne palei malu petrolejsku svjetiljku, Jacques bi se svlaio u sobi pri svjetlu
to je dopiralo iz blagovaonice. Legao bi na rub kreveta za dvije osobe kako ne
bi morao doticati brata, ni smetati mu. Odmah bi zaspao, malaksao od umora
i uzbuenja, samo bi ga ponekad probudio brat, opkoraujui ga da bi legao
uza zid, on je naime kasnije ustajao, ili majka koja bi svlaei se u tami udarila

sutradan miris svjeeg kokojeg mesa osmuenog na plamenu.

125

u ormar, tiho se popela na svoj krevet i spavala tako tiho da se inilo da je

budna, Jacques je to ponekad i pomislio, pa je poelio zazvati je, ali je znao da
ga ionako ne bi ula, zato se trudio ostati budnim koliko i ona, isto tako tihim,
nepominim i neujnim, sve dok ga san ne bi svladao kao to je svladao
njegovu majku poslije naporna dana provedena u pranju i spremanju.
etvrci i praznici
Samo su se etvrtkom i nedjeljom Jacques i Pierre vraali svome svijetu, s
iznimkom pojedinih etvrtaka kad bi Jacques ostao u pritvoru, to jest bio
zadran u kazni (kako je pisalo u pismu razrednika koje je Jacques morao dati
majci na potpis poto joj je njezin sadraj saeo u jednu rije kazna) te morao
ostati dva sata, od 8 do 10 (u teim sluajevima i etiri) u liceju i u posebnoj
uionici s ostalim krivcima, te pod nadzorom repetitora, koji bi uglavnom bio
bijesan to su mu upropastili slobodan dan, rjeavati izrazito dosadnu zadau
za kaznu . Pierre meutim, u svih osam godina liceja, nije nikad ostao u
kazni. Jacques je pak, izrazito nemiran i tako tat da je izvodio bilo kakve
gluposti ne bi li privukao na sebe panju, samo nizao kazne. Uzalud je
objanjavao baki da se kazne odnose na ponaanje, ona nije razlikovala
glupost od loeg ponaanja. Za nju je dobar uenik bio neizbjeno krepostan i
pametan, kao to je krepost vodila ravno u znanost. Tako su, barem prvih
godina, kazne etvrtkom bile pojaane ukorima srijedom.
etvrci bez kazne i nedjeljna jutra bili su posveeni odlasku u trgovinu i
kuanskim poslovima. A poslije podne su Pierre i Jean mogli izai zajedno.
Za ljetna vremena ili su na plau Sablettes ili na vojno vjebalite, veliku
ledinu na kojoj je bilo nogometno igralite i mnotvo staza za boanje. Tu su
mogli igrati nogomet, najee s krpenom loptom i s momadima sastavljenim
na licu mjesta od arapske i francuske djece. No, preostali je dio godine dvoje
djece odlazilo u Dom Invalida Kouba gdje je Pierreova majka, koja je bila
napustila potansku slubu, radila kao efica praonice rublja. Kouba je bilo
ime breuljka istono od Alira gdje je zavravala jedna tramvajska linija .
Tu je zapravo prestajao grad, a poinjali su blagi krajolici Sahela sa skladnim
vinogradima, relativno mnogo voda, s gotovo sonim livadama i poljima
plodne crvenice, presjecanim mjestimice drvoredima visokih empresa ili
u liceju, ne donnade nego castagne
Rije je o Jacquesu
Je li mu to ime?
poar

126

trstikom. Vinova loza, voke, kukuruz rasli su tu u izobilju i bez mnogo uloena
truda. Onome tko bi doao iz grada i njegovih vruih i vlanih donjogradskih
etvrti, zrak se ovdje inio otrim i smatrao se ljekovitim. Alircima koji su,
im bi stekli neto imovine ili novca, odlazili ljeti iz Alira u Francusku gdje je
klima blaa, bilo je dovoljno da zrak koji negdje udiu bude samo malo svjeiji
pa da ga krste francuskim. Tako se i na Koubi udisao francuski zrak. Dom
invalida, koji je bio otvoren odmah poslije rata za umirovljene ratne invalide,
bio je udaljen pet minuta od krajnje tramvajske postaje. Bio je to bivi
samostan, prostrano zdanje sloene arhitekture s nekoliko krila, debelih
zidova obijeljenih vapnom, s natkrivenim trjemovima i velikim, svjeim
dvoranama sa svodovima u kojima su bile smjetene blagovaonice i sve
pratee slube. Praonica rublja, koju je vodila gospoda Marlon, Pierreova
majka, nalazila se u jednoj od tih velikih dvorana. Tu bi doekala djecu, u
mirisu vruih glaala i vlanog rublja, u prisutnosti dviju radnica, jedne
Arapkinje i jedne Francuskinje, koje su radile pod njezinim nadzorom. Dala bi
im svakom komad kruha i okolade pa, zavrui rukave na svojim svjeim i
vrstim rukama, rekla: spremite to u dep za etiri sata i idite u vrt, imam
posla.
Djeca bi najprije lutala trjemovima i unutranjim dvoritima i najee bi
odmah pojela uinu da se otarase kruha koji im je smetao i okolade koja im
se topila meu prstima. Susretali bi invalide kojima je nedostajala jedna ruka
ili noga, ili pak one u kolicima s kotaima od bicikla. Nije bilo unakaenih lica
ili slijepaca, samo invalidi bez ruku i nogu, uredno odjeveni, poneki s odlijem,
s rukavom koulje, kaputa ili nogavicom od hlaa brino svrnutima i
privrenim sigurnosnom iglom oko nevidljiva batrljka, i to nije bilo strano,
bilo ih je mnogo.
Djeca su se, poto se stialo iznenaenje koje su doivjela prvi dan, prema
njima odnosila kao prema svemu novom to bi otkrila i odmah potom uklopila
u prirodni red svih stvari. Gospoda Marlon objasnila im je da su ti ljudi izgubili
ruku ili nogu u ratu, a rat je ionako bio dio njihova svijeta, samo su o njemu i
sluali oko sebe, on je ostavio toliko traga na njihovu okolinu da im nije bilo
teko shvatiti da se u njemu moglo izgubiti ruku ili nogu, pa ak ni da ga se
moglo opisati upravo kao razdoblje u ivotu u kojem se gube ruke i noge. Stoga
taj svijet hromih ljudi za dvoje djece nije bio tuan. Istina je da su neki bili
utljivi i smrknuti, ali veinom su to bili mladi, nasmijani ljudi, koji su se
dapae alili na raun svoje hromosti. Imam samo jednu nogu, govorio bi
jedan, plavokos, muevna etvrtasta lica i zdrav kao dren, a esto ga se moglo
zatei u praonici rublja, ali ti jo uvijek mogu dati nogom u guzicu. Pa bi se,
oslanjajui se desnom rukom o tap, a lijevom o ogradu trjema, uspravio i
svojom jedinom nogom zamahnuo prema njima. Djeca bi se s njim alila, pa
127

odjurila glavom bez obzira. inilo im se posve normalnim da oni jedini mogu
trati i sluiti se svojim dvjema rukama. Jedan jedini put je Jacquesu, poto je
istegnuo gleanj na nogometu pa je nekoliko dana vukao nogu, proletjela
glavom misao da invalidi koje via etvrtkom vie nikad u ivotu nee moi,
kao to on moe, potrati za jureim tramvajem ili udariti nogom loptu.
Odjednom shvati svu udesnost ljudskog mehanizma, i neka ga nejasna zebnja
obuzme na pomisao da bi i on mogao postati bogalj, ali ubrzo na to zaboravi.
Prolazili su pokraj blagovaonica s pritvorenim rebrenicama u kojima su
se veliki pocinani stolovi jedva primjetno sjali u sjeni, zatim uz kuhinje s
golemim posudama, kotlovima i loncima odakle se dizao jak miris zagorjele
masti. U zadnjem krilu primijetili su spavaonice s dva ili tri kreveta prekrivena
sivim prekrivaima i s ormarima od svijetla drva. Zatim bi se vanjskim
stubitem spustili u vrt.
Dom invalida bio je okruen velikim, gotovo posve zaputenim perivojem.
Nekoliko invalida prihvatilo se odravanja velikih ruinjaka i cvjetnjaka
oko kue te malog povrtnjaka opasanog ogradom od suhe trstike. Ostali dio
perivoja, neko velianstvenog, bio je posve zarastao u korov. Ogromni
eukaliptusi, kraljevske palme, kokosove palme, kauukovci golemih debala,
ije su se najnie grane svijale do poda i ondje opet uhvatile korijen, tvorei
tako biljni labirint pun sjene i tajnovitosti, gusti i snani empresi, ilava
stabla naranai, umarci neobino velikih, ruiastih i bijelih oleandara,
gospodarili su izbrisanim drvoredima na kojima je glina pojela ljunak,
zaraslima u mirisni gusti jasmina, pavitine, Kristova cvijeta, grmove kozje
krvi i same utonule u debeo sag djeteline, kiselice i korova. etati tom
mirisnom dunglom, penjati se po drveu, zabiti nos u travu, kriti noem
zarasle puteljke iz kojih izlazi izgrebenih nogu i lica puna vode, bilo je pravo
pijanstvo.
No, proizvodnja opasnih otrova zauzimala je takoer dobar dio
poslijepodneva.
Ispod stare kamene klupe naslonjene na komad zida obraslog u divlju lozu,
djeca bi nagomilala svu silu tuba od aspirina, boica od lijekova ili starih
tintarnica, krhotina od posua i razbijenih alica koje su inile njihov
laboratorij. Tu bi, izgubljeni u dnu perivoja, daleko od znatieljnih pogleda,
spravljali svoje tajanstvene napitke. Temelj svakog napitka bio je ruiasti
oleander, i to stoga to su oko sebe esto sluali o tome da je njegova sjena
djeca
drugo veliko drvee.

128

tetna i da se neopreznik koji usne ispod njega vie nikad ne probudi. Lie od
oleandra, i cvijet kad mu je bilo vrijeme, dugo su gnjeili izmeu dva kamena
dok se ne bi pretvorili u opasnu (pogibeljnu) kau koja je obeavala stranu
smrt. Tu bi kau ostavljali izloenu zraku i ona bi se zaas poela prelijevati
svim duginim bojama, to joj je davalo posebno prijetei izgled. Za to vrijeme,
jedno od djece otralo bi napuniti bocu vodom. Zatim bi na red dolo
drobljenje eera. Djeca su bila sigurna u njihovu zloudnu mo s nesigurnog
razloga to to drvee raste na grobljima. eere su brali, nisu ih skupljali po
tlu gdje su onako suhi i tvrdi djelovali nepodnoljivo zdravo. Dvije su kae
zatim pomijeali u staroj zdjelici i razrijedili vodom, pa cijedili kroz prljavu
maramicu. Tako dobivenim sokom, zastraujue zelene boje, djeca su
rukovala oprezno kao to se rukuje ubojitim otrovom. Paljivo su ga nalijevali
u tube od aspirina ili ljekarnike boice koje bi potom zaepili, pazei da ep
ne dodirne tekuinu. Ono to bi preostalo pomijeali bi s drugim kaama od
svakojakih bobica koje su mogli nai, pa su tako proizvodili cijele serije sve
jaih otrova, briljivo ih obiljeavali i slagali pod klupu do narednog tjedna
kako bi se vrenjem pretvorili u neprijeporno kobne otrove. Kad bi taj mraan
posao bio zavren, Jacques i Pierre oduevljeno su gledali zbirku zastraujuih
boica i sa zadovoljstvom udisali gorak i kiselkast miris to se dizao s kamena
umrljanog zelenom kaom. Ti otrovi nisu, uostalom, bili nikom namijenjeni.
Ovi su kemiari dodue pokuavali izraunati koliki bi broj ljudi mogli ubiti,
pa su u svom optimizmu ili tako daleko da su smatrali da im je proizvedena
koliina dostatna da isprazne grad. Nije im meutim nikad palo napamet da
bi ih ta udotvorna droga mogla osloboditi nekog druga ili mrskog profesora.
Jer, oni ustvari nikoga nisu mrzili, to e im zadavati neprilike kasnije u ivotu
i u drutvu u kojem e morati ivjeti.
No, najuzbudljiviji dani bili su dani s vjetrom. Jedan bok kue koji je gledao
na perivoj zavravao se neim to je nekad bila terasa, kamena ograda koje je
poivala u travi pokraj cementnog podnoja obloenog crvenim ploicama. S
terase koja je bila otvorena s triju strana otvarao se pogled na perivoj, a iza
perivoja zjapila je provalija koja je dijelila breuljak Kouba od jedne od
visoravni Sahela. Terasa je bila okrenuta tako da je istoni vjetar, uvijek estok
u Aliru, kad bi zapuhao, ibao njome poprijeko iz sve snage. Tih bi dana djeca
otrala do prvih palmi u ijem podnoju je uvijek bilo listova. Ostrugali bi
donji dio stabljike da odstrane bodlje kako bi ih mogli uhvatiti s obje ruke.
Zatim bi, vukui palmino lie za sobom, otrali do terase; vjetar je puhao
svom snagom, zvidao u velikim eukaliptusima, suludo vitlajui njegovim

uspostaviti kronoloki red.

129

najviim granama, kutrao palme, guvao iroke i sjajne listove kauukovaca

koji su utali poput papira.
Trebalo se popeti na terasu, visoko podii palmin list i stati leima prema
vjetru.
Djeca bi rukama vrsto uhvatila suho i utavo palmino lie, zaklanjajui
ga djelomice svojim tijelom, pa se naglo okrenula. U taj as bi se list priljubio
uz njih, udisali bi njegov miris po praini i po slami. Igra se sastojala u tome
da se napreduje protiv vjetra podiui palmin list sve vie. Pobjednik je bio
onaj tko bi prvi stigao do kraja terase ne dopustivi da mu vjetar istrgne list iz
ruku, stao ondje s listom u ispruenim rukama, tijela oslonjena na jednu nogu
izbaenu prema naprijed, i izdrao tako, pobjedniki i to je dulje mogue
prkosei podivljaloj snazi vjetra.
Tu, iznad perivoja i visoravni to je vrvjela drveem, pod nebom kojim su
jurili golemi oblaci, Jacques je osjeao kako vjetar, to je dolazio iz dalekih
krajeva, klizi niz palmin list u njegove ruke i ispunjava ga takvom snagom i
radou da nije prestajao klicati od oduevljenja sve dok, ruku i ramena
iznemoglih od napora, ne bi ispustio palmin list koji bi odmah odnio vjetar
zajedno s njegovim poklicima. Naveer, leei u krevetu shrvan umorom, u
tiini sobe gdje je njegova majka spavala svojim laganim snom, jo je uvijek
uo u sebi huanje pobijenjelog vjetra koji e voljeti cijeloga ivota.
etvrtak je osim toga bio i dan kad su Jacques i Pierre odlazili u gradsku
knjinicu. Jacques je oduvijek gutao sve knjige koje bi mu se nale pod rukom
i to s istom onom pohlepom s kojom je ivio, igrao se ili sanjario. itanje mu
je omoguavalo da pobjegne u bezazlen svijet gdje su bogatstvo i siromatvo
bili podjednako zanimljivi, budui posve nestvarni. L'intrepide, veliki
ilustrirani albumi koje su on i njegovi drugovi razmjenjivali sve dok im korice
od ljepenke ne bi postale sive i hrapave, a stranice poderane i pune uha,
odnosili su ga u svijet ale i junatva koji je zadovoljavao njegove dvije bitne
potrebe, potrebu za radou i potrebu za hrabrou. Sklonost prema junatvu
i bljetavilu kod dva je djeaka bila zacijelo veoma izraena, ako je suditi po
njihovoj nevjerojatnoj potronji pustolovnih romana i po lakoi kojom su
povezivali junake iz Pardaillana sa svojim svakodnevnim ivotom. Njihov
omiljeni pisac bio je ustvari Michel Zevaco, a renesansa, poglavito talijanska,
s okusom maa i otrova, rimskih i firentinskih palaa te raskoi kraljevskog i
papinskog dvora, bila je omiljeno carstvo tih dvaju aristokrata koje se moglo
zatei kako, u utoj pranjavoj ulici u kojoj je ivio Pierre, jedan drugog

izdvojiti ih iz njihove sredine.

130

izazivaju na dvoboj, poteu duga lakirana ravnala iz [ ] i meu kantama za

otpatke uputaju se u estoke dvoboje od kojih su im jo dugo ostajali oiljci
na prstima . U to se vrijeme nisu ni mogli susresti s nekim drugim knjigama
jer je u njihovoj etvrti malo tko itao, a sami su mogli kupiti, i to samo s
vremena na vrijeme, samo popularne knjige koje su se povlaile po tezgama
prodavaa novina.
No, otprilike u vrijeme kad su poeli pohaati licej, otvorena je u etvrti
gradska knjinica, na pola puta izmeu ulice u kojoj je ivio Jacques i breuljka
gdje su poinjale otmjenije etvrti s vilama okruenim malim vrtovima, punim
miomirisnih biljaka koje su bujale na tim vlanim i vruim padinama Alira.
Te su vile okruivale perivoj zavoda Saint-Odile, crkvenog internata za
djevojke.
Upravo su u toj etvrti, tako blizu i tako daleko od njihove, Jacques i Pierre
otkrili svoje najdublje emocije (jo nije vrijeme da se o njima govori, ali e o
njima biti govora itd.) Granica izmeu dvaju svjetova (jednog pranjavog i bez
drvea, u kojem su sav prostor zauzimali njegovi stanovnici i kamen u kojem
su ivjeli, drugi u kojem su cvijee i drvee nudili svu ovozemaljsku rasko) bio
je prilino iroko etalite s velianstvenim platanama na oba plonika. S
jedne njegove strane nizale su se vile, a s druge male jeftine stambene zgrade.
Gradska knjinica nalazila se na toj drugoj strani.
Bila je otvorena tri dana u tjednu, od kojih etvrtkom, naveer poslije
radnog vremena i cijelo jutro. Jedna mlada nastavnica, prilino nezahvalne
vanjtine, koja je dobrovoljno poklanjala nekoliko sati svog vremena knjinici,
sjedila je za prilino irokim stolom od svijetla drva i izdavala knjige.
Prostorija je bila pravokutna, zidovi potpuno prekriveni policama od svijetla
drva i knjigama uvezanim u crno platno. Tu je bio i stoli s nekoliko stolica za
one koji su htjeli na brzinu pogledati neto u rjeniku, jer tu su se knjige samo
posuivale, i abecedna kartoteka kojom se ni Jacques ni Pierre nisu nikad
sluili, njihova se metoda sastojala u tome da eu uz police, izaberu knjigu
prema njezinu naslovu, rjee prema autoru, da zapamte njezin broj i upiu ga
na plavi karton koji je trebalo ispuniti da bi se dobila eljena knjiga. Da bi se
steklo pravo na posuivanje knjiga trebalo je predoiti uplatnicu od stanarine
i uplatiti minimalnu lanarinu. Nakon toga biste dobili lansku iskaznicu, a
posuene knjige upisivale su se istovremeno u iskaznicu i u knjigu koju je
drala mlada knjiniarka.

Jedna neitka rije.

Ustvari su se tukli da odlue tko e biti d'Artagnan ili Passepoil. Nitko nije htio biti Aramis,
Athos ili u krajnjem sluaju Porthos.

131

U knjinici je bilo ponajvie romana, no mnogi su bili zabranjeni mlaima

od petnaest godina i stajali su posebno. Stoga iskljuivo intuitivna metoda
dvoje djece nije dostajala da se izaberu najbolje od preostalih knjiga. No, sluaj
ipak ne teti uvijek kulturi, pa su tako dva halapljivca, prodirui sve na to su
naili, uz ono najgore gutali i ono najbolje, ne trudei se, uostalom, da bilo to
zapamte, i pamtila su doista samo ono neobino i jako uzbuenje koje je
tjednima, mjesecima i godinama poticalo i pothranjivalo u njima cijeli jedan
svijet slika i uspomena, nespojiv sa stvarnou u kojoj su svakodnevno ivjeli,
ali nita manje stvaran za tu strastvenu djecu koja su ivjela svoje snove s
istom onom estinom s kojom su ivjela ivot.
Sadraj tih knjiga bio je ustvari prilino nevaan. Vano je bilo ono to bi
osjetili ulazei u knjinicu, gdje nisu vidjeli zidove s crnim knjigama nego
prostor s mnogim obzorjima koji ih je, ve na samom pragu oteo skuenom
ivotu njihove etvrti. Onda bi doao trenutak kada bi, svaki s dvije knjige na
koje su imali pravo, vrsto pritisnute laktovima o bok, hodali u taj sat ve
mranim etalitem, drobei pod nogama plodove velikih platana i zamiljali
uitke koje e im donijeti njihove knjige, ve ih unaprijed usporeivali s onima
od prethodnog tjedna, sve dok ne bi stigli do glavne ulice gdje bi ih pod slabim
svjetlom uline svjetiljke otvorili ne bi li uhvatili koju reenicu (na primjer:
bio je neobino snaan) koja bi potakla njihovu radosnu i nezasitnu nadu.
Brzo bi se rastali i pohitali prema blagovaonici da poloe knjigu na votano
platno, pod svjetlost petrolejske svjetiljke. Jaki miris ljepila dizao se iz grubog
uveza koji im je grebao prste.
Sam nain na koji je bila tiskana knjiga govorio je itatelju kakav e uitak
iz nje izvui. R i J. nisu voljeli veliki slog sa irokim marginama u kojima su
uivali istanani pisci i itai, nego stranice pune sitnih slova to su tekle u
zbijenim redovima, do vrha ispunjene rijeima i reenicama, poput onih
ogromnih seljakih tanjura iz kojih moete jesti mnogo i dugo a da ih nikad ne
ispraznite i koji jedini mogu namiriti neke velike apetite. Nisu marili za
istananost, oni nisu znali nita, a htjeli su saznati sve. Bilo je nevano je li
knjiga loe napisana, a kompozicija romana nezgrapna, ako je bila razumljiva
i puna uzbudljivog ivota; te su knjige, i samo one, bile graa za njihove snove,
nad kojima su onda snivali dubokim snom.
Svaka je knjiga, osim toga, imala poseban miris, ovisno o papiru na kojem
je bila tiskana, blag i nenametljiv miris u svakom sluaju, no tako osobit da je
J. zatvorenih oiju mogao razlikovati biblioteku Nelson od tekuih izdanja
Stranice iz rijenika Quillet, miris tabli.
Gospoice, je li dobar Jack London?

132

koja je tiskao Fasquelle. Svaki od tih mirisa, jo prije negoli je zapoeo s

itanjem, prenosio je Jacquesa u jedan drugi svijet pun ve [ispunjenih]
obeanja koji je zaas zasjenio prostoriju u kojoj je sjedio, izbrisao i samu
etvrt i njezine zvuke, grad i cijeli svijet koji e posve ieznuti im se s
pohlepom i arom baci na itanje koje e ga dovesti u stanje takva pijanstva iz
kojeg ga nee moi trgnuti ni opetovane naredbe . Jacques, po trei put ti
kaem, postavi stol. Napokon bi postavio stol, prazna i odsutna, pomalo
smetena pogleda, kao opijena tivom, pa se vratio knjizi kao da se od nije ni
odvajao. Jacques, jedi, i on bi jeo posluenu hranu koja mu se unato svojoj
gustoi inila manje stvarnom i manje vrstom od one koju je nalazio u
knjigama, potom bi raspremio stol i ponovno uzeo knjigu. Ponekad bi mu
prila majka prije nego to bi sjela u svoj kut. To je biblioteka, rekla bi. Loe
je izgovarala tu rije koju je ula samo iz sinovih usta i koja joj nije nita
znaila, ali raspoznavala je korice knjiga . Da, rekao bi Jacques ne podiui
glavu. Catherine Cormery tada bi se nagnula preko njegova ramena.
Promatrala bi taj dvostruki pravokutnik pod svjetlom, pravilne redove crta; i
ona je udisala njihov miris, ponekad ak prelazila stranicom svojim prstima
ukoenim i smeuranim od pranja rublja, kao da je htjela bolje shvatiti to je
to knjiga, pribliiti se malo tim tajanstvenim, za nju nerazumljivim
znakovima, u kojima je njezin sin tako esto, i to satima, nalazio ivot koji joj
je bio nepoznat i iz kojeg se vraao gledajui je kao da gleda neznanku.
Izobliena je ruka njeno milovala djeakovu glavu, no on nije uzvraao, a
ona bi samo uzdahnula i otila sjesti daleko od njega. Jacques, idi spavati.
Baka bi ponovila svoju naredbu. Sutra e zakasniti. Jacques bi ustao, s
knjigom pod pazuhom spremio torbu za sutradan, te stavivi knjigu pod
jastuk, usnuo tekim snom, poput pijanca.
Tako je godinama Jacquesov ivot bio neravnomjerno podijeljen izmeu
dva ivota koja nije nikako mogao spojiti. Dvanaest sati, uz zvuke bubnja, u
drutvu djece i profesora, zaokupljen igrama i uenjem. Dva do tri sata
svakodnevnog ivota u svojem domu u staroj etvrti, uz majku kojoj je bio
doista blizak samo u snu. Iako je njegov prvi ivot bila zapravo ta etvrt, njegov
sadanji ivot i jo vie njegova budunost bio je licej. Tako se njegova etvrt
na kraju na neki nain svela na veer, spavanje i snove. I je li ta etvrt,
uostalom, uope postojala ili je bila samo pustinja u koju se pretvorila jedne
veeri kad je djeak izgubio svijest?

proiriti.
dali su mu napraviti (ujak Ernest) mali pisai stol od bijela drva.

133

Pad na beton... Ma kako bilo, ni s kim u liceju nije mogao govoriti o majci
ni o svojoj obitelji. Jednako tako ni s kim kod kue nije mogao govoriti o liceju.
Nijedan kolski drug, nijedan profesor, za svih tih godina koje su ga dijelile
od mature, nije nikad doao k njemu kui. to se pak majke i bake tie, one
nisu dolazile u licej, osim jednom godinje na dodjelu nagrada, poetkom
srpnja. I tog bi dana, istina, ule na velika vrata, okruene mnotvom sveano
odjevenih roditelja i uenika. Baka bi stavila svoju haljinu i crni rubac za
sveane izlaske, Catherine Cormery stavila bi eir ukraen smeim tilom i
crnim grozdom od voska, smeu ljetnu haljinu, i jedine cipele s malom
potpeticom koje je imala.
Jacques je nosio bijelu koulju s ovratnikom poput Dantonova i s kratkim
rukavima, ispoetka kratke, kasnije duge hlae, koje bi majka veer uoi
briljivo izglaala, pa bi koraao izmeu dviju ena, vodio ih prema crvenom
tramvaju, oko jedan sat u podne, smjestio ih na klupu u prvim kolima, a sam
stao sprijeda promatrajui kroz staklo majku koja bi mu se s vremena na
vrijeme osmjehivala, i koja bi za cijelo vrijeme vonje provjeravala je li joj eir
dobro namjeten, kako joj stoje natovi na arapama ili je li na svom mjestu
mala zlatna medalja s Bogorodicom to joj je na tankom laniu visila o vratu.
Od trga Gouvernement slijedio je komad svakodnevnog puta kojim je dijete
samo jednom godinje prolazilo u drutvu dviju ena, ulicom Bab-Azoun.
Jacques je udisao majin losion (Lampero) kojim se majka obilno zalila za tu
priliku, baka je koraala uspravno i ponosno, korei ker kad se ova alila na
noge (Tako ti i treba kad u svojim godinama kupuje premale cipele) dok im
je Jacques neumorno pokazivao duane i trgovce koji su postali vanim
dijelom njegova ivota. Sveana vrata liceja ve su bila otvorena, zelenilo u
loncima ukraavalo je od vrha do dna monumentalno stubite kojim su se ve
poeli uspinjati prvi roditelji i uenici, kao i Cormeryevi koji su, razumije se,
doli puno prerano, kao to to uvijek ini sirotinja koja ima malo drutvenih
obveza i malo zadovoljstava, i koja se uvijek boji da nee stii na vrijeme .
Potom bi stigli do dvorita za starije ake, prekrivenog redovima stolaca
iznajmljenih iz agencije za plesove i koncerte, gdje je u dnu, ispod velikog sata,
po cijeloj irini bio podignut podij prekriven stolcima i naslonjaima, i on
ukraen svom silom lonanica. Dvorite se malo-pomalo ispunjavalo svijetlim
haljinama, ene su naime bile u veini. Oni koji su stigli prvi zauzeli su mjesta
u sjeni, ispod drvea. Ostali su se hladili arapskim lepezama od tanke pletene

a oni koje je sudbina zakinula ne mogu a da se ne osjeaju na neki nain odgovornima za to

pa im se ini da tu sveopu krivicu ne treba jo poveavati malim propustima...

134

slame obrubljenima crvenim vunenim jabuicama. Iznad prisutnih, plavetnilo

neba se zgunjavalo i od vruine to ga je prila postajalo sve tvrim.
U dva sata, vojna glazba, nevidljiva na gornjoj galeriji, zasvirala je
Marseljezu, svi bi prisutni ustali, a u dvorite bi uli profesori s
etvrerouglatim tokama i dugim togama od etamina koji je mijenjao boje
ovisno o njihovim specijalnostima, predvoeni ravnateljem i jednim
predstavnikom vlasti (uglavnom visokim vladinim dunosnikom). Zvui
naredne vojnike koranice popratili bi smjetanje profesora, i odmah potom
rije bi uzeo predstavnik vlasti i iznio svoje miljenje o Francuskoj openito i
o obrazovanju napose. Catherine Cormery je sluala iako nije nita ula, ali
nikad nije pokazivala nestrpljenje ili dosadu. Baka je ula, ali nije ba mnogo
razumjela. Dobro govori, rekla bi keri, koja bi kimala s odobravanjem. To
bi ohrabrilo baku da se okrene svom susjedu ili susjedi s lijeve strane,
nasmijei se i kimanjem glave potvrdi to je upravo izrekla. Prve je godine
Jacques primijetio da jedino njegova baka nosi rubac kakav su nosile stare
panjolke, i bi mu neugodno. Taj ga ustvari lani sram nije nikad napustio;
pokuao je srameljivo baki govoriti o eiru, a kad mu je odgovorila da nema
novaca na bacanje i da je uostalom rubac grije za uha, shvatio je da se tu ne da
nita uiniti. No, kad bi se baka poela obraati svojim susjedima za vrijeme
dodjele nagrada, osjetio je kako se vraki crveni. Nakon predstavnika vlasti,
ustao bi najmlai profesor, uglavnom tek stigao te godine iz metropole, koji je
po tradiciji morao odrati sveani govor. Govor je obino trajao izmeu pola i
jednog sata, a mladi sveuilitarac ne bi propustio priliku da ga naika
aluzijama iz kulture i humanistikim finesama potpuno nerazumljivima tom
alirskom opinstvu. Kako je osim toga bilo veoma vrue, pozornost bi
opadala, a lepeze mahale sve bre. ak bi i baka pokazivala da joj je dosta,
gledajui uokolo. Jedino je Catherine Cormery, paljiva, podnosila, ne
trepnuvi, tu kiu uenosti i mudrosti to je padala po njoj bez prestanka.
Jacques se pak gnijezdio na stolici, traio pogledom Pierrea i ostale drugove,
slao im kojekakve znakove i uputao se u dugi razgovor grimasama. Dugi
pljesak na kraju bi zahvalio govorniku to je zavrio, i tada je poelo prozivanje
nagraenih. Poinjalo se s viim razredima, pa je tako prvih godina dvjema
enama prijepodne prolo u ekanju na doe na red Jacquesov razred. Samo
su najvie nagrade pozdravljane fanfarama nevidljive glazbe. Nagraeni
uenici, sve mlai i mlai, ustajali bi, proli dvoritem, popeli se na podij,
prihvatili stisak ruke, ukraen lijepim rijeima, predstavnika vlasti, zatim
ravnatelja, koji bi im predao sveanj knjiga (to ga je ovome prethodno dodao
sveuilini podvornik popevi se prije nagraenog uenika s mjesta ispod
otskakala

135

podija gdje su stajale kutije na kotaiima pune knjiga). Zatim bi nagraeni

uenik siao s podija praen glazbom i pljeskom, s knjigama pod rukom,
ozaren, traei pogledom sretne roditelje koji su brisali suze. Nebo je sad ve
bilo manje plavo, poneto od njegove vruine isparilo je kroz nevidljivu
pukotinu negdje iznad mora. Nagraeni uenici penjali su se i silazili, fanfare
su se smjenjivale, dvorite se malo-pomalo praznilo, nebo se ve poinjalo
zelenjeti, i doao je red na Jacquesov razred. im je izgovoreno ime njegova
razreda, prestao bi se kreveljiti i uozbiljio se. Kad bi prozvali njegovo ime,
ustao bi, a u glavi bi mu zujalo. Jedva bi uo iza sebe majku, koja nije nita
ula, kako kae baki: Rekao je Cormery?
Da, odvratila bi baka rumena od uzbuenja. Betonirano dvorite kojim je
trebao proi, podij, prsluk predstavnika klizila vlasti s lancem od depnog sata,
dobroudan osmijeh ravnateljev, poneki prijateljski pogled nekog od njegovih
profesora izgubljenog u mnotvu na podiju, zatim povratak, uz glazbu, dvjema
enama koje su ve stajale u prolazu, majka koja ga je gledala s nekom
zauenom radou, a on joj je dao na uvanje debeli popis nagraenih, baka
koja je pogledom pozivala susjede za svjedoke, sve se odvijalo prebrzo nakon
beskrajnog poslijepodneva i Jacques je jedva ekao da se nae kod kue i
pogleda knjige koje je dobio.
Vraali bi se obino s Pierreom i njegovom majkom , dok bi baka u tiini
usporeivala visinu dviju hrpa knjiga. Kod kue bi Jacques najprije uzeo popis
nagraenih i na majin zahtjev napravio uha stranicama na kojima se
spominjalo njegovo ime, kako bi ih mogla pokazati susjedima i rodbini. Onda
bi napravio inventuru svog blaga. I ne bi jo ni zavrio, a majka je ve svuena,
u papuama, zakopavala svoju platnenu kutu i povukavi svoj stolac sjela do
prozora.
Smjekala mu se: Dobro si radio, govorila bi mu i gledajui ga kimala
glavom. I on je nju gledao, ekao je, nije znao to, a ona se okrenula prema
ulici, i zauzela svoj uobiajeni poloaj, daleko od gimnazije, koju e ponovno
vidjeti tek za godinu dana, dok je tama preplavljivala sobu i ve se palile prve
svjetiljke na ulici kojom su sad prolazili samo etai bez lica.

Les travailleurs de la mer

Ona nije vidjela licej i nije znala nita o njegovu iivotu u njemu. Prisustvovala je jednoj
priredbi za roditelje. Ali licej nije bilo to, licej to je bilo...
plonicima

136

I majka bi se u tom trenutku zauvijek oprostila od liceja koji je jedva i

vidjela, a Jacques se iznenada ponovno naao u obitelji i etvrti iz koje nije
izlazio.
kolski praznici takoer su Jacquesa vraali obitelji, barem prvih godina.
Nitko od njih nije iao na dopust, mukarci su radili bez odmora, tijekom cijele
godine.
Samo bi im nesree na radu, kad su bili zaposleni u poduzeu koje ih je
osiguralo od takve vrste rizika, donijelo malo slobodna vremena, koje bi
proveli u bolnici ili pod lijenikim nadzorom. Ujak Ernest, na primjer, u
jednom se trenutku kad se osjeao sasvim iscrpljenim, stavio na teret
osiguranja, namjerno si otrgnuvi strugom komad mesa s dlana. Sto se pak
ena tie, i Catherine Cormery, one se radile bez prestanka, jednostavno stoga
to je odmor za sve njih znaio skromnije obroke. Nezaposlenost, za koju nije
postojalo nikakvo osiguranje, bila je zlo kojega su se najvie bojali. To
objanjava zato su ti radnici, u Pierreovoj i u Jacquesovoj obitelji, koji su u
svakodnevnom ivotu bili najtolerantniji ljudi na svijetu, bili tako
ksenofobini kad se radilo o poslu, i optuivali naizmjence Talijane, panjolce,
idove, Arape i na kraju cijeli svijet da im kradu posao - stajalite zacijelo
zbunjujue za one intelektualce koji zastupaju teoriju o proletarijatu, a ipak
tako ljudsko i razumljivo. Ti neoekivani nacionalisti nisu onim drugim
nacionalistima osporavali pravo da vladaju svijetom, imaju novaca ili
slobodna vremena, nego pravo da slue. Rad u toj etrvti nije bio vrlina, nego
nunost, koja vas je, omoguujui vam da preivite, vodila u smrt.
U svakom sluaju, ma kako vrue bilo alirsko ljeto, dok su pretrpani
brodovi odvozili dravne slubenike i dobro stojee ljude na oporavak na
dobar francuski zrak (a oni koji su se vraali bili su puni bajoslovnih i
nevjerojatnih pria o plodnim poljima bogatima vodom usred kolovoza),
siromane etvrti nastavljale su ivjeti nepromijenjenim ivotom, i umjesto da
se napola isprazne, poput etvrti u sreditu grada, inilo se da su jo
napuenije jer se na ulice slilo mnotvo djeurlije .
Za Pierrea i Jacquesa, koji su lutali suhim ulicama u probuenim
pagericama, istroenim hlaama i pamunoj majici s okruglim izrezom oko
vrata, praznici su znaili prije svega vruinu. Posljednje su kie pale jo u
travnju ili najkasnije svibnju. Tijekom tjedana i mjeseci, sve stalnije i sve jae
sunce, posuilo je, isuilo i napokon sprilo zidove, smrvilo buku, kamenje i
crijepove u sitnu prainu koju su vjetrovi raznosili uokolo, prekrivajui njome
ulice, izloge duana i lie sveg drvea. Cijela bi se etvrt tada, u srpnju,
prije toga igrake vrtuljak korisni darovi.

137

pretvorila u svojevrsni sivo-uti

labirint, danju posve pust i sa svim
rebrenicama svih kua brino zatvorenima, nad kojim je vladalo okrutno
sunce, obarajui pse i make na pragovima kua, prisiljavajui iva bia da se
uljaju uz zidove kako bi mu umakla. U kolovozu bi sunce nestalo iza debele
kuine neba sivog od sparine, tekog i vlanog, s kojeg se sputala difuzna
bjelkasta svjetlost, zamorna za oi, koja bi na ulicama izbrisala i posljednje
tragove boja. U bavarskoj radionici, ekii su odjekivali mlitavije, a radnici
povremeno prekidali posao da bi glavu i gole grudi oblivene znojem stavili pod
mlaz svjee vode iz pumpe
. U stanovima su boce s vodom, i one,
malobrojnije, s vinom, bile omotane vlanim krpama.
Jacques ova baka hodala je zamraenim sobama bosonoga, odjevena samo
u laganu koulju, maui mehaniki slamnatom lepezom, radila ujutro, u
vrijeme podnevna poinka odvlaila Jacquesa sa sobom u krevet, i ekala prvu
veernju svjeinu da nastavi s poslom. Tjednima su se ljeto i njegovi sunjevi
tako povlaili pod tekim, vlanim i arkim nebom, sve dok ne bi zaboravili i
samo sjeanje na zimske svjeine i zimske vode , kao da svijet nije nikad
upoznao vjetar, ni snijeg, ni ugodne kie, i kao da je od stvaranja svijeta pa sve
do ovoga rujanskog dana postojao samo taj golemi suhi mineral s izdubljenim
pregrijanim hodnicima kojima su se sporo, smeteno i ukoena pogleda kretala
pranjava i znojna bia. A onda bi se odjednom, zgreno nad samim sobom do
krajnje napetosti, nebo otvorilo. Prva rujanska kia, jaka i obilna, preplavila bi
grad. Sve bi ulice u etvrti zablistale, zajedno sa sjajnim fikusovim liem,
elektrinim icama i tramvajskim tranicama. Preko breuljaka koji su
nadvisivali grad, miris mokre zemlje dolazio je s udaljenih polja, donosei
zatoenicima ljeta poruku o prostoru i slobodi.
Djeca bi pohitala na ulice, trala pod kiom u svojoj laganoj odjei i sretno
gacala po nabujalim potocima na ulici, hvatala se u kolo u velikim lokvama
vode, drei se za ramena, ozarenih lica, podignutih prema kii koja nije
prestajala, gazila u ritmu blatnu kau da bi iz nje iscijedila prljavu vodu
opojniju od vina.
Oh da, vruina je bila nesnosna, i esto je izluivala ljude koji su postajali
iz dana u dan sve nervoznijima, ali nisu imali snage reagirati, vikati, psovati ili
udarati, a nervoza se nagomilavala poput vruine, sve dok ne bi, u rioj i tunoj
etvrti, ovdje-ondje, iznenada eksplodirala - kao onog dana, u ulici Lyon,
gotovo na rubu arapske etvrti nazvane Marabout, oko groblja isklesanog u
divlji
Sablettes? i druge ljetne zabave.
kie

138

crvenoj glini breuljka, kad je Jacques vidio kako iz pranjava lokala maurskog
frizera izlazi Arapin, odjeven u plavo i obrijane glave, koji je uinio nekoliko
koraka plonikom ispred djeteta, udno se drei, tijela nagnuta prema
naprijed, a glave zabaene unatrag mnogo vie nego to se inilo moguim.
Frizer, koji je brijui ga poludio, jednim je potezom svoje dugake britve
prerezao ponueni mu vrat, a ovaj je pod neujnom otricom osjetio samo krv
koja ga je guila, i izaao je, trei poput napola zaklane patke, dok je frizer,
koga su muterije odmah svladale, mahnitao - ba kao i sama vruina tih
beskrajnih dana.
Voda to se izlijevala iz nebeskih vodopada, nemilosrdno je prala drvee,
krovove i ulice od ljetne praine. Tako blatnjava, brzo bi napunila odvodne
kanale, divljaki glogotala u otvorima kanalizacije, a kanalizaciju gotovo svake
godine zaepila i razlila se kolnikom, pa ikljala pred prolaskom automobila i
tramvaja, pretvarajui se u dva ukasta iroka krila. I samo je more na plai i
u luci postajalo blatnjavo. A onda bi se pod prvim suncem stale puiti kue i
ulice, cio grad. Postojala je mogunost da se vruine vrate, ali ne vie tako
teke, nebo bi postalo otvorenije, disanje olakano, a iza debelog sloja sunca,
treperenje zraka, obeanje kie, nagovijetali su dolazak jeseni i poetak
kolske godine .
Ljeto je predugo, govorila je baka koja bi s istim uzdahom olakanja
doekivala jesenske kie i Jacquesov odlazak u kolu, jer je njegovo lijeno
razvlaenje za tih dana ege po sobama sa zatvorenim rebrenicama, samo
poveavalo njezinu nervozu. Ona uostalom nije nikako mogla razumjeti zato
je jedno razdoblje u godini posebno odreeno za besposliarenje. Ja nisam
nikad imala praznike, govorila je, i to je bila istina, ona nije upoznala ni kolu
ni trenutke dokolice, radila je od djetinjstva i to bez prestanka. Pristala je da
radi nekog vieg cilja njezin unuk nekoliko godina ne donosi novac u kuu. Ali,
ve je od prvog dana gunala zbog ta tri izgubljena mjeseca, te kad je Jacques
upisao trei razred zakljuila je da je red da mu za vrijeme praznika nade neki
posao. Ovog e ljeta raditi, rekla mu je kad je zavrila kolska godina, i
donijeti neto novca u kuu. Ne moe tako ba nita ne raditi.
Jacques je, dodue, smatrao da ima sasvim dovoljno posla, izmeu
kupanja, izleta na Koubu, sporta, tumaranja ulicama Belcourta, itanja
ilustriranih albuma, popularnih romana, Almanaha Vermont ili neiscrpnog

u liceju - pretplatnika karta - obnavljanje svakog mjeseca - zadovoljstvo da moe odgovoriti:

Pretplaen, i slavodobitna provjera.
upletanje majke - Umorit e se.

139

kataloga tvornice oruja u Saint-Etienneu

. Ne raunajui odlazak u
kupovinu za obitelj i male kuanske poslove koje bi mu baka namijenila. Ali
upravo je sve to za nju znailo nita ne raditi, jer djeak niti je donosio novac
u kuu niti je radio kao za vrijeme kolske godine, ta je situacija bez pokria
zna nju sjala sjajem svih ognjeva pakla. Najjednostavnije je dakle bilo nai mu
posao.
To, meutim, i nije bilo tako jednostavno. U malim oglasima po novinama
traili su, istina, trgovake pomonike ili trgovake putnike. A gospoa
Bertaut, mljekarica iji je duan, to je mirisao po maslacu (neobian miris za
nosnice i nepce naviklo na ulje), bio odmah pored firizeraja, davala ih je baki
na itanje.
No, poslodavci su uvijek zahtijevali da kandidat ima najmanje petnaest
godina, a bilo je teko bezono ne lagati govorei o Jacquesovim godinama jer
on ni za svojih trinaest godina nije bio visok. S druge strane, oni su uvijek
sanjali o slubenicima koji e kod njih graditi karijeru. Prvi kojima ga je baka
(uparaena kao i uvijek u vanim prilikama) predstavila Jacquesa smatrali su
da je premlad ili pak jednostavno nisu htjeli zaposliti nekoga na dva mjeseca.
Ne preostaje drugo nego rei da e ostati, rekla je baka.
Ali to nije istina.
Nije vano. Povjerovat e.
No Jacques nije to htio rei, i ustvari nije ga uope zabrinjavalo hoe li mu
povjerovati ili nee. Jednostavno je osjeao da e mu ta la zapeti u grlu.
Razumije se da je kod kue esto lagao, da bi izbjegao kazni, domogao se 2
franka, i mnogo ee iz zadovoljstva da govori i da se hvali. No, dok mu se
laganje kod kue inilo posve malim grijehom, laganje stranim ljudima
shvaao je kao smrtni grijeh. Nejasno je osjeao da ljudima koje volimo ne
laemo u bitnim stvarima, jednostavno stoga to ne bismo vie mogli ivjeti uz
njih ni voljeti ih. Poslodavci su o njemu mogli znati samo ono to im se reklo,
to e rei da o njemu ne bi znali zapravo nita, la bi dakle bila potpuna.
Hajdemo, rekla je baka veui maramu, jednog dana kad ju je gospoda
Bertaut upozorila da velika eljeznarija u Aghi trai mlada trgovakog
pomonika. eljeznarija se nalazila na jednom od uspona koji vode prema
sreditu grada; srpanjsko sunce palilo ga je i izvlailo iz kolnika miris urina i
katrana. U prizemlju je bio uzak i veoma dubok duan, po duini podijeljen na
dva dijela tezgom prekrivenom uzorcima eljezne robe i lokota, dok su zidovi

itanje prije? gornjogradske etvrti?

140

bili veim dijelom obloeni ladicama s tajanstvenim naljepnicama. Desno od

ulaza, nad tezgom se dizala reetka od kovana eljeza i tu je bila smjetena
blagajna. Prezrela gospoda zamiljena lica koja je stajala iza reetke pozvala je
baku da se popne do kancelarija na prvom katu. Drvene stube, u dnu duana,
doista su vodile do kancelarije rasporeene i usmjerene kao i duan, u kojem
je pet ili est inovnika, mukaraca i ena, sjedilo oko stola na sredini. Sa
strane su jedna vrata vodila u direktorovu sobu.
Gazda je bio samo u koulji i raskopana okovratnika, u svom pregrijanom
uredu . Mali prozor, iza njegovih leda, gledao je na dvorite do kojeg nije
dopiralo sunce, iako su bila dva sata poslije podne. Bio je nizak i debeo, drao
je palce zadjenute u iroke svijetlo-plave naramenice i teko disao. Nije se
dobro razaznavalo lice iz kojeg je izlazio dubok i zadihan glas koji je baki
ponudio da sjedne. Jacques je udisao miris eljeza koji se osjeao u cijeloj kui.
Gazdina nepominost slutila mu je na nepovjerljivost, pa su mu se noge stale
tresti pri pomisli na lai koje e morati izgovoriti pred tim monim i stranim
ovjekom. Baka se, meutim, nije nimalo tresla. Jacques e uskoro navriti
petnaest godina, vrijeme mu je da se zaposli i to bez odlaganja. Gazdi ba nije
izgledao kao da mu je petnaest godina, ali ako je inteligentan... i kad smo ve
kod toga, ima li svjedodbu o zavrenoj srednjoj koli? Ne, ali ima stipendiju.
Kakvu stipendiju? Za licej. U liceju je, znai? U kojem razredu? Treem. I
odluio je napustiti licej? Gazda je postao jo nepominiji, njegovo se lice sad
moglo bolje vidjeti, njegove su okrugle i mlijene oi etale od bake do djeteta.
Jacques je od tog pogledao zadrhtao.
Da, rekla je baka. Presiromani smo.
Gazda je postao neto oputeniji. teta, rekao je, budui da je darovit.
Ali ovjek moe dobro zaraditi i u trgovini.
Ta dobra zarada poinjala je, istina, skromno. Jacques e zaraivati 150
franaka mjeseno za osamsatno radno vrijeme.
Moe poeti ve sutra.
Vidi, rekla mu je baka. Povjerovao nam je.
Ali kad odem, kako u mu objasniti?
Prepusti to meni.
Dobro, odgovorilo je dijete predajui se.

gornje dugme na koulji, ovratnik koji se skida.

141

Gledao je nebo iznad njihovih glava i mislio na miris eljeza, na kancelariju

punu sjena, na to kako e morati rano ustajati i kako su praznici, tek to su
poeli, ve bili zavreni.
Dvije godine zaredom Jacques je preko ljeta radio. Najprije u eljeznariji,
zatim kod nekog pomorskog posrednika. Svaki je put sa strahovanjem
doekivao 15. kolovoza, datum kad je trebalo dati otkaz .
Praznici su doista bili gotovi, iako je ljeto bilo isto kao i prije, sa svojom
egom i svojom dosadom. No izgubilo je ono to ga je nekad inilo drukijim,
svoje nebo, prostore, graju. Jacques nije vie provodio dane u uarenoj etvrti
siromatva, nego u sreditu grada, gdje je sirotinjsku buku zamijenio bogati
cement od kojeg su kue poprimale sivu boju, otmjeniju, ali i tuniju. Od osam
sati, kad bi Jacques uao u duan koji je mirisao po eljezu i po hladovini, u
njemu bi se ugasila neko svjetlo, nebo bi nestalo. Pozdravio bi blagajnicu i
popeo se do prostranog i loe osvijetljenog ureda na prvom katu. Za njega nije
bilo mjesta za stolom u sredini. Stari knjigovoa, s brkovima utim od cigareta
koje je savijao i puio po cijeli dan, pomoni knjigovoa, ovjek od tridesetak
godina napola elav, bikovska trupa i lica, dva mlaa trgovaka pomonika, od
kojih je jedan, mrav, tamnokos, miiav, lijepa i pravilna profila dolazio
uvijek u mokroj koulji priljubljenoj uz tijelo, irei oko sebe ugodan miris po
moru jer bi se svakog jutra prije nego to bi se na cijeli dan zakopao u uredske
prostorije okupao u luci, a drugi, debeli aljivija koji nije mogao obuzdati
svoju veselu ud, i na kraju, gospoda Raslin, glavna tajnica, malo konjasta
izgleda, ali ugodna za oi u svojim uvijek ruiastim haljinama od fina ili gruba
platna, koja je svima upuivala svoj strogi pogled, bili su dostatni da sa svojim
dosjeima, raunskim knjigama i pisaim strojem zauzmu cijeli stol. Jacques je
stoga sjedio na stolcu desno od vrata to su vodila u direktorovu sobu i ekao
da mu daju posla, a najee se radilo o razvrstavanju rauna ili trgovakih
pisama u kartoteku koja je uokvirivala prozor, i iz koje je u poetku volio
izvlaiti separatore na poteg, prevrtati ih i udisati njihov miris, sve dok se taj
miris na papir i ljepilo, ispoetka tako ugodan, nije na kraju pretvorio u miris
same dosade, ili bi mu pak dali da jo jednom provjeri neki dugi zbroj, to bi
radio na koljenima sjedei na stolcu, ili bi ga pomoni knjigovoa pozvao da s
njim kolacionira niz brojki te bi, stojei, marljivo oznaavao brojke koje bi
ovaj nabrajao sumornim i priguenim glasom da ne bi ometao kolege. Kroz
prozor se mogla vidjeti ulica i zgrade preko puta, ali nikad nebo. Ponekad bi,
ali to nije bilo ba esto, poslali Jacquesa po uredski pribor u papirnicu odmah
do duana ili na potu s nekom hitnom poiljkom.

Autor je ovaj odlomak zaokruio perom

142

Glavna pota nalazila se dvjesta metara dalje na irokom etalitu koje se

penjalo od luke prema vrhu breuljka na kojem je sagraen grad. Na tom je
etalitu Jacques opet naao prostranstvo i svjetlost. Sama pota, smjetena u
golemoj okrugloj graevini s kupolom dobivala je dnevnu svjetlost kroz troja
velika vrata i kroz prostranu kupolu . No, Jacquesa su, naalost, slali s
pismima na potu najee iza radnog vremena, i to je onda bila jo jedna
muka vie jer je trebalo trati, dan je u taj sat ve poinjao blijedjeti, prema
poti krcatoj ljudima, ekati u redu pred alterima, a ekanje bi samo
produljilo njegovo radno vrijeme. Dugo ljeto za Jacquesa se ustvari svodilo na
tmurne dane bez sjaja provedene u beznaajnim obavezama. Ne moe nita
ne raditi, govorila je baka. No, upravo je u tom uredu Jacques imao dojam da
nita ne radi. Nije odbijao rad, iako mu nita nije moglo zamijeniti more i igre
na Khoubi. Ali pravi rad za njega je bio, na primjer, onaj u bavariji,
dugotrajan napor miia, niz spretnih i preciznih kretnji vrstih i okretnih
ruku, i na kraju bi se pojavio rezultat tvog truda: nova bava, pomno izraena,
bez ijedne pukotine, koju je radnik mogao promatrati.
No taj uredski posao niti je odakle dolazio niti je neemu vodio. Prodavati
i kupovati, sve se vrtilo oko tih neznatnih i neopipljivih radnji. Iako je do tada
ivio u siromatvu, Jacques je tek u tom uredu otkrio pravu bijedu i plakao za
izgubljenom svjetlou. Njegovi kolege nisu bili krivi za taj osjeaj guenja. Bili
su s njim ljubazni, nisu mu nita grubo nareivali, ak bi mu se i stroga
gospoa Raslin ponekad nasmijeila. Malo su meusobno govorili, i to s onom
mjeavinom vesele srdanosti i ravnodunosti svojstvene Alircima. Kad bi
gazda stigao ujutro, etvrt sata poslije njih, ili kad bi izaao iz svog ureda da
izda neku zapovijed ili da provjeri neki raun, (kod ozbiljnih stvari, pozvao bi
starog knjigovou ili odgovornog slubenika u svoj ured), njihovi bi karakteri
vie doli do izraaja, kao da su se ti mukarci i te ene mogli odrediti samo u
odnosu prema moi, stari raunovoa neljubazan i samosvojan, gospoa
Raslin izgubljena u svom strogom snu, a pomoni knjigovoa naprotiv
savreno ponizan. No, ostali dio dana, zatvorili bi se u svoju ljusku, i Jacques
bi na svom stolcu ekao zapovijed koja e mu pruiti priliku za to smijeno
troenje koje je njegova baka nazivala radom.
Kad vie ne bi mogao izdrati, kipei doslovce na stolcu, siao bi u dvorite
iza duana i osamio se u zahodima-uavcima betonskih zidova, krto
osvijetljenima, u kojima je vladao opor zadah mokrae. Tu bi u tami zatvorio
oi i, udiui dobro poznat miris, sanjario. Neto se mrano, neto slijepo

potanski poslovi?
Ljeto, satovi poslije male mature - tupo lice pred njim.

143

pokrenulo u njemu, na razini krvi i vrste. Pred oi su mu dolazile noge gospoe

Raslin kao onog dana kad se, ispustivi kutiju s gumbanicama tik pred njom,
sagnuo da ih pokupi, pa podigavi glavu ugledao njezina razmaknuta koljena
ispod suknje i bedra u ipkastom rublju. Nikad do tada nije vidio to ena nosi
ispod suknje, i od tog iznenadnog prizora posuila su mu se usta i uhvatila ga
je neka gotovo luaka drhtavica. Pred njim se otvorila tajna, koju, unato
svim svojim iskustvima, nee nikad do kraja proniknuti.
Dva puta dnevno, u podne i u est sati, Jacques bi izjurio van, spustio se u
trku strmom ulicom i uskakao u prepune tramvaje s grozdovima putnika na
nogostupima koji su vozili radnike [u] njihovu etvrt. Stisnuti jedni uz druge
u sparini, stajali su nijemi, i odrasli i djeca, okrenuti prema kuama koje su ih
ekale, mirno se znojei, preputajui se ivotu podijeljenom izmeu posla bez
due, dugotrajnih odlazaka i dolazaka u neudobnim tramvajima i, konano,
sna u koji bi za tren potonuli. Jacquesu se, dok ih je ponekad naveer
promatrao, stezalo srce. Do tada je poznavao samo rasko i radosti siromatva.
No ta vruina, dosada i umor otkrivali su mu njegovo prokletstvo, prokletstvo
oajniki zaglupljujueg i beskrajno monotonog posla od kojeg dani izgledaju
predugi, a ivot prekratak.
Kod pomorskog posrednika ljeto je bilo ugodnije jer su uredi gledali na
etalite Front-de-mer, i nadasve stoga to se dio posla odvijao u luci. Jacques
se naime morao penjati na brodove svih moguih nacionalnosti koji su
pristajali u Alirsku luku i koje je posrednik, lijep starac ruiaste puti i
kovrave kose, morao zastupati kod raznih administrativnih tijela. Brodske bi
isprave Jacques odnio u ured gdje bi ih preveli, i poslije tjedan dana on je sam
morao prevesti popis robe i ponekad brodski tovarni list ako je bio napisan na
engleskom i upuen carinskoj upravi ili velikim uvoznim kuama koje bi
preuzimale robu. Jacques je dakle morao redovito odlaziti u trgovaku luku u
Aghi po te dokumente. ega je pustoila ulice to su se sputale prema luci.
Teke ograde od lijevana eljeza s jedne i druge strane bile su usijane, bilo je
nemogue na njih poloiti ruku. Na prostranim dokovima sunce je ispraznilo
sve osim prostora oko brodova to su upravo pristali, bokom uz dok, i oko
kojih su se uskomeali dokeri u plavim radnim hlaama s nogavicama
zavinutim do lista, golog i preplanulog poprsja, i s vreom na glavi koja bi im
prekrivala ramena sve do kria, na koju bi onda tovarili vree cementa, ugljena
ili pakete otrih bridova. Odlazili su i dolazili mostiem koji se sputao s broda
na dok, ili bi pak ulazili izravno u trbuh teretnog broda kroz irom otvorena
vrata spremita, urno koraajui preko debele daske prebaene izmeu
spremita i doka. Iza mirisa sunca i praine to se dizao s dokova ili mirisa
pregrijanih paluba na kojima se katran topio, a sav okov gorio, Jacques je
prepoznavao osobit miris svakoga teretnog broda. Oni iz Norveke mirisali su
144

na drvo, oni to su dolazili iz Dakara ili oni brazilski donosili su sa sobom miris
kave i mirodija, njemaki su mirisali po ulju, engleski po eljezu. Jacques bi se
popeo mostiem na brod, pokazao mornaru, koji ga nije razumio,
posrednikovu iskaznicu. Zatim bi ga poveli uskim brodskim hodnicima gdje je
i hladovina bila vrua, do kabine asnika ili pak zapovjednika broda . U
prolazu je sa zaviu gledao te male uske i gole kabine koje su sadravale bit
cijeloga jednog ivota mukarca, i koje su mu tada postale draima od
najraskonijih odaja. Ljubazno su ga primali jer se i sam ljubazno smjekao i
zato to je volio ta lica grubih mueva, taj pogled koji su svi poprimili uslijed
samotnikog ivota, i to im pokazivao. Poneki bi od njih govorio poneto
francuski i postavljao mu pitanja.
Zatim bi se zadovoljan vraao prema uarenom doku, usijanim eljeznim
ogradama i uredskom poslu. Ta jurnjava po suncu naprosto ga je iscrpljivala,
spavao je tekim snom, i mjesec kolovoz zatekao ga je mravog i nervoznog.
S olakanjem je vidio kako se pribliavaju dvanaestosatni dani provedeni u
liceju, ali je istovremeno rasla u njemu nelagoda pri pomisli da e u uredu
morati obznaniti da naputa posao. Najtee je bilo sa eljeznarijom. Bio bi
najvie volio kukaviki ne otii na posao i poslati baku da kae bilo to. No
baka je smatrala da je najjednostavnije preskoiti sve formalnosti, bilo je dosta
da ode po plau i vie se ne vrati, bez ikakva objanjenja. Jacques, koji je
smatrao sasvim prirodnim da poalje baku da gazda na nju srui svoj bijes, i
na neki nain, istina je da je ona bila odgovorna za cijelu situaciju i za la u
koju ga je uvukla, negodovao je meutim, ne znajui objasniti zato, pred tim
rjeenjem; iznenada pronae uvjerljiv argument: Ali gazda e poslati nekoga
ovamo.
Istina, rekla je baka. A ti e mu lijepo rei da e raditi kod ujaka.
Jacques je upravo kretao, sa zebnjom u dui, kad mu baka ree: Svakako
najprije uzmi plau. Govorit e poslije.
Kad je dola ta veer, gazda ga je pozvao u svoju jazbinu da mu preda plau.
Evo, mali, ree mu pruajui mu omotnicu. Jacques je ve neodluno pruao
ruku, kad mu se ovaj nasmijei. Dobro ti ide, zna. Moe rei roditeljima. I
Jacques je ve progovorio i objanjavao kako vie nee dolaziti.
Gazda gaje gledao sa zaprepatenjem, ruke jo uvijek ispruene prema
njemu.

Nesretni sluaj s dokerom? Pogledati novine.

145

Zato? Sad je trebalo lagati, no la mu je zapela u grlu. Jacques je ostao

nijem, ali s takvim izrazom oaja na licu da je ovaj shvatio. Vraa se u licej?
Da, ree Jacques i unato svemu strahu i oaju odjednom mu laknu i suze
mu navru na oi.
Gazda bijesno ustane. Znao si to kad si doao ovamo. I tvoja baka je znala.
Jacques nije mogao ne potvrditi glavom. Povieni glasovi odjednom su
ispunili prostoriju; ponijeli su se nepoteno, a on, gazda, mrzi nepotenje. Zar
ne zna da ima pravo ne isplatiti ga, i bio bi lud kad to ne bi uinio, tako je, nee
mu platiti, neka doe baka k njemu, bit e primljena kako zasluuje, uostalom,
da su mu rekli istinu moda bi ga bio zaposlio, ali ta la, ah! ne moe vie
pohaati licej, presiromani smo, a on je nasjeo.
Upravo zbog toga, ree odjednom Jacques, zbunjeno.
Kako zbog toga?
Zato to smo siromani, ree i zauti, a ovaj drugi, pogledavi ga,
dometnu polako: ... Zato ste to uinili, zato ste izmislili cijelu priu?
Jacques je, stisnutih zuba, zurio u pod. Nastade tiina, beskrajna. Zatim
gazda dohvati sa stola omotnicu i prui mu je:
Uzmi svoj novac. I odlazi, ree grubo.
Neu, ree Jacques.
No gazda mu gurnu omotnicu u dep: Odlazi.
Jacques je trao ulicom i plakao, rukama se uhvativi za revere kaputia
kako ne bi doticao novac koji ga je pekao u depu. Lagati da bi stekao pravo na
to da nema praznike, raditi daleko od ljetnog neba i mora koje je toliko volio,
i ponovno lagati da bi se mogao vratiti napornom radu u liceju, ta ga je
nepravda nasmrt pogaala. Jer ono najstranije nisu bile te lai koje na kraju
nije uspio izgovoriti, on, uvijek spreman lagati iz zadovoljstva, ali nesposoban
za lai iz nude, nego prije svega sve one izgubljene radosti, ona preputanja
godinjem doba i svjetlosti koja su mu bila oduzeta, pa se godina pretvorila u
niz urnih ustajanja i sumornih dana koji bi prohujali u trenu.
Morao se odrei onog najljepeg u svom ivotu siromaha, onog
nezamjenjivog bogatstva u kojem je tako obilato i tako pohlepno uivao, da bi
zaradio koji novi s kojim se nije mogao kupiti ni milijunti dio tog blaga.
Unato tome, znao je da to mora uiniti, ak je jedan dio njega, u trenutku
najveeg otpora, bio ponosan to je to uinio. Jer jedinu nagradu za ta ljeta
rtvovana bijednom laganju, dobio je na dan svoje prve plae, kad je, uavi u
blagovaonicu gdje je baka gulila krumpir koji je bacala u zdjelu s vodom, gdje
146

je ujak Ernest, sjedei, trijebio buhe strpljivom Brillantu stiui ga meu

koljenima, a majka koja je upravo stigla razvezivala je na jednom kraju ormara
za posue mali zaveljaj prljavog rublja koji su joj dali za pranje, Jacques je
priao i bez rijei poloio na stol novanicu od 100 franaka i kovanice koje je
cijelim putem kui vrsto stiskao u ruci. Baka je, takoer bez rijei, gurnula
prema njemu kovanicu od 20 franaka i pokupila ostatak. Rukom je lagano
udarila Catherine Cormery po boku kako bi privukla njezinu panju i pokazala
joj novac: To je tvoj sin. Da, rekla je ova, i svojim tunim pogledom
pomilovala dijete. Ujak je kimao glavom, zadravajui Brillanta koji je
pomislio da je njegovim mukama doao kraj. Dobro, dobro, rekao je. Ti,
ovjek.
Da, postao je ovjek, plaao je svoj dio duga, i pomisao da je barem malo
umanjio siromatvo te kue ispunjavala ga je onim gotovo drskim ponosom
koji osjeaju ljudi kad se ponu osjeati slobodnima i niemu podlonima. I
doista, s poetkom nove kolske godine, kad je uao u dvorite drugog razreda,
nije vie bio ono izgubljeno dijete koje je, etiri godine ranije, u svitanje
napustilo Belcourt, posrui u svojim potkovanim cipelama, s tjeskobom u
dui pri pomisli na nepoznat svijet koji ga je oekivao, a pogled kojim je gledao
svoje drugove izgubio je poneto od svoje nevinosti. Mnogo ga je toga,
uostalom, od tog trenutka poelo odvajati od djeteta kakvo je do tada bio. I
kad je jednog dana, on, koji je uvijek strpljivo podnosio bakine batine kao da
su one bile neizbjean dio ivota svakog djeteta, baki istrgnuo iz ruku volujsku
ilu, lud od estine i bijesa i spreman udariti tu sijedu glavu ije su ga svijetle
i hladne oi izbezumljivale, tako da je baka shvatila, ustuknula i zatvorila se u
svoju sobu, oajavajui, zacijelo, to je odgojila tako izopaenu djecu, ali
sasvim uvjerena da vie nikad nee udariti Jacquesa, kojeg doista vie nikad
nije udarila, bilo je to stoga to je dijete doista umrlo u tom mravom i
miiavom adolescentu razbaruene kose i divljeg pogleda, koji je radio cijelog
ljeta da bi donio plau u kuu, koji je izabran za golmana kolskog tima, i koji
je, tri dana ranije, gotovo se onesvijestivi, prvi put okusio djevojake usne.

Zagonetan samom sebi

Da, da, tako je to bilo, takav je bio ivot tog djeteta, takav je bio ivot na
siromanom otoku te etvrti, odreen golom nudom, u obitelji bogalja i
neznalica, s mladom i uzburkanom krvlju u ilama, nezasitnom glau za
ivotom, neobuzdanom i lakomom inteligencijom, a sve to u bunilu radosti
koju bi povremeno naruili prodori nepoznatog svijeta, ostavljajui ga nekako
praznog, iako bi se od njih brzo oporavljao, nastojei razumjeti, upoznati,
usvojiti taj svijet koji nije poznavao, i napokon ga usvojivi jer mu je prilazio
147

pohlepno, ne pokuavajui se uvui u njega, nego dobronamjerno, ali ne

ponizujui se, i ne gubei nikad onu svoju mirnu sigurnost, da, onu svoju
samouvjerenost, zahvaljujui kojoj je osjeao da e uvijek postii sve to eli i
da nita, nikada, za njega nee biti nedostino na ovom svijetu i samo na ovom,
pripremajui se (i pripremljen ve ogoljelou svog djetinjstva) na to da
njegovo mjesto bude svugdje, jer nije elio nijedno mjesto, nego jedino radost,
slobodna bia, snagu i sve ono dobro i tajanstveno to nudi ivot, a to nije
mogue niti e ikad biti mogue kupiti. Pripremajui se ak kroz neimatinu
da bude sposoban jednog dana primiti novac, ali ga nikad ne traiti i nikad mu
ne robovati, takav kakav je bio sada, on, Jacques, etrdesetogodinjak,
gospodar tolikim stvarima, a ipak tako siguran da je nevredniji od
najbezvrednijeg stvora, i da je u svakom sluaju nitavan u usporedbi sa
svojom majkom. Da, ivio je u igrama na moru, na vjetru, na ulici, pod teretom
ljeta i jakih kia kratkotrajnih zima, bez oca, bez ikakve naslijeene tradicije,
pronaavi oca samo na godinu dana i to u pravom trenutku, napredujui kroz
bia i stvari [ ], i spoznaje do kojih je dolazio i na temelju kojih je mogao
izgraditi nekakvo svoje ponaanje (posve dostatno u onom trenutku s obzirom
na okolnosti koje su mu se nudile, nedostatno kasnije pred zloudnim
tumorom svijeta) i stvoriti svoju osobnu tradiciju.
No, je li to bilo sve, te kretnje, te igre, ta smjelost, taj zanos, obitelj,
petrolejska svjetiljka i mrano stubite, palmino lie na vjetru, roenje i
krtenje u moru, i konano ta tmurna i mukotrpna ljeta? Bilo je sve to, oh, da,
bilo je upravo tako, no bila je tu i ona mrana strana bia, ono to se u njemu
svih tih godina potajno komealo poput podzemnih voda u dnu stjenovitih
labirinata koje nisu nikad vidjele danje svjetlo, a ipak odraavaju neku
priguenu svjetlost koja dolazi tko zna odakle, isisana moda kamenim
kapilarama iz uarenog sredita zemlje prema crnom zraku skrivenih peina,
gdje ljepljiva i (stlaena) flora jo uvijek pronalazi hrane da preivi tamo gdje
se svaki ivot ini nemoguim. I to slijepo gibanje u njemu, koje nije nikad
prestalo, koje jo i sad osjea, taj crni oganj pritajen duboko u njemu poput
vatre treseta ugaene na povrini no sa arom koji unutra i dalje tinja,
premjetajui vanjske napukline treseta i te nezgrapne vrtloge vegetacije, tako
da gibanja kaljave povrine odgovaraju onima movarnog treseta, a iz tog
tromog i neprimjetnog talasanja jo se i danas, dan za danom, raaju njegove
najee i najstranije udnje kao i njegove pustinjske tjeskobe, njegove
najplodnije enje, njegove iznenadne potrebe za ogoljelou i umjerenou,
kao i njegova tenja da ne bude nita, da, to tajanstveno gibanje svih tih godina
bilo je usklaeno s tom nepreglednom zemljom oko njega, iji je pritisak
Jedna neitka rije.

148

osjetio ve kao dijete, s beskrajnim morem pred sobom, a iza sebe s

nepreglednim prostranstvom planina, visoravni i pustinje koje se naziva
unutranjou, a izmeu jednog i drugog stalna opasnost o kojoj nitko nikada
nije govorio jer se inila posve prirodnom, ali koju je Jacques nasluivao kad
bi, na malom imanju Birmandreis s prostorijama vapnom obijeljenih svodova
i zidova, teta prije spavanja obilazila sobe i provjeravala jesu li posvuda
navueni golemi zasuni na tekim kapcima od punog drva, s krajolikom u koji
se osjeao baenim poput njegova prvog stanovnika, ili prvog osvajaa, onamo
gdje je jo uvijek vladao zakon sile i gdje je pravda postojala samo zato da bi
nemilosrdno kanjavala ono to obiaji nisu mogli sprijeiti, okruen tim
istovremeno privlanim i uznemirujuim narodom, bliskim, a odvojenim, s
kojim se svakodnevno druio, raala su se i prijateljstva, ili drugarstva, ali kad
bi se spustila veer, svi bi se, meutim, povlaili u svoje tajnovite kue u koje
nitko nije imao pristupa, zabarikadirane zajedno s njihovim enama koje se
nije moglo nikad vidjeti, ili, ako ste ih i susreli na ulici, sa arom do pola lica i
onim lijepim toplim i blagim oima iznad bijele tkanine, niste znali tko su, a
bilo ih je toliko u etvrtima u kojima su ivjeli, bilo ih je tako mnogo da su,
mada umorni i rezignirani, samim svojim brojem predstavljali neku nevidljivu
prijetnju koja se ponekih veeri osjeala u zraku po ulicama kad bi izbila tua
izmeu Francuza i Arapina, isto tako kao to je mogla izbiti izmeu dva
Francuza ili dva Arapina, no ta tua nije bila primljena na isti nain, Arapi u
etvrti, u ispranim radnikim odijelima ili svojim bijednim galabijama, polako
bi prilazili, sa svih strana, ne zastajui, sve dok malo po malo sve zbijenija
gomila ne bi iz sebe izbacila, bez nasilja, samim svojim sjedinjavanjem, onih
nekoliko Francuza privuenih tuom, i dok se Francuz koji se tukao, uzmiui,
ne bi iznenada naao suoen sa svojim protivnikom i s mnotvom smrknutih i
zagonetnih lica koja bi mu oduzela svu hrabrost da nije odrastao u toj zemlji i
da nije znao da samo hrabrost omoguuje da se u njoj ivi, tada bi, dakle,
suoio s tim prijeteim mnotvom koje i nije prijetilo, osim svojom nazonou
i kretanjem koje se nije moglo obuzdati, a najee bi oni sami zaustavili
Arapina koji se tukao ponesen bijesom kako bi ga odveli prije negoli se pojave
redari, koji bi stigli bre nego to bi bili obavijeteni, i bez pogovora pokupili
protivnike i prolaznike, zlostavljajui ih ispod Jacquesovih prozora i odvodei
ih u policijsku postaju.
Jadnici, rekla bi baka gledajui dva ovjeka to su ih vrsto zgrabili i
gurali pred sobom, a iza njihova bi odlaska dijete osjealo kako prijetnja,
nasilje i strah vrebaju ulicom, dok bi mu neka nepoznata tjeskoba stezala grlo.
Ta no u njemu, da, to mrano i isprepleteno korijenje koje ga je vezivalo za tu
velianstvenu zemlju, za njezine vrele dane i veeri tako kratke da svisne od
tuge, a koji su bili neki njegov drugi ivot, moda ak i stvarniji po svojem
149

svakidanjem prividu od prvog ivota i ija je povijest bila sainjena od niza

mranih elja i snanih i neopisivih dojmova, mirisa kole, staja u njegovoj
etvrti, luga na majinim rukama, jasmina i kozje krvi u gornjogradskim
etvrtima, stranica iz rjenika i progutanih knjiga, ustajalog mirisa zahoda kod
kue i u eljeznariji, mirisa velikih hladnih uionica u koje bi ulazio posve sam
prije ili poslije nastave, topline najdraih kolskih drugova, vonja tople vune
ili vode za ispiranje usta to se vukla za Didierom, ili pak mirisa kolonjske vode
kojom bi majka zalijevala velikog Marconia i zbog kojeg bi se Jacques u klupi
najradije bio jo vie primaknuo svom prijatelju, mirisa rumenila za usne to
ga je Pierre uzeo jednoj svojoj teti i koji su njih nekoliko zajedno mirisali,
zbunjeni i uznemireni poput pasa kad udu u kuu kojom je prola kuja koja se
tjera, zamiljajui da je ena taj komad slatkastog mirisa bergamote i kreme,
koji je u njihovom okrutnom svijetu galame, znoja i praine bio kao objava
nekog profinjenog i njenog i neizrecivo privlanog svijeta od kojeg ih ak ni
prostote, koje su usput izgovarali oko tog tapia rumenila, nisu mogle
zatititi, pa onda ljubav prema tijelima od njegova najranijeg djetinjstva,
prema njihovoj ljepoti zbog koje je plakao od sree na plaama, prema njihovoj
toplini koja ga je neprestano privlaila, bez nekog jasnog razloga, ivotinjski,
ne zato da bi ih posjedovao, to nije ni umio, nego naprosto zato da bi osjetio
njihovo zraenje, naslonio se ramenom na rame najboljem drugu, s osjeajem
preputanja i povjerenja, gotovo se onesvijestio kad bi se ruka neke ene u
prepunom tramvaju malo dulje zadrala na njegovoj, ta elja, da, elja da ivi,
da ivi jo vie, da se pomijea s onim najtoplijim to zemlja ima, s onim to je
i ne znajui oekivao od svoje majke, ali nije nikad dobio ili se nije usudio
primiti, to je pronalazio uz psa Brillanta kad bi se opruio pored njega na
suncu i udisao jak miris njegove dlake, ili u najjaim i najanimalnijim
mirisima u kojima je ona udesna toplina ivota bila unato svemu sauvana
za njega koji nije mogao bez nje.
U tom mraku u njemu raala se ona nezasitna strast, ona luda udnja za
ivotom koja je uvijek bila u njemu i koja je do danas ouvala njegovo bie
netaknutim, uinivi samo malo gorim - u obitelji s kojom se ponovno naao
i pred slikama svog djetinjstva - straan i iznenadni osjeaj da je vrijeme
mladosti otilo, poput one ene koju je volio, oh, da, volio ju je silno svom
duom i tijelom, da, pouda je s njom bila tako uzviena, a svijet se, kad bi se
povukao s nje uz nijemi krik u trenutku najveeg uitka, ponovno vraao u svoj
uareni poredak, volio ju je zbog njezine ljepote i zbog te njezine udnje za
ivotom, nesebine i oajnike, koja ju je tjerala da ne prihvati, da ne prihvati
injenicu da vrijeme moe proi, iako je znala da ba u tom trenutku prolazi,
dodati popisu

150

ne elei da za nju jednog dana kau kako je bila mlada, nego elei ostati
mladom, zauvijek mladom, koja je briznula u pla kad joj je jednog dana u ali
rekao da mladost prolazi, a dani se primiu kraju: oh, ne, oh, ne, govorila je
kroz suze, ja tako volim ljubav, i, budui da je bila inteligentna i superiorna
u mnogo emu, i moda ba zbog toga to je doista bila inteligentna i
superiorna, nije prihvaala svijet takav kakav je. Kao onda kad je otputovala
nakratko u stranu zemlju u kojoj je bila roena, oni turobni posjeti tetama za
koje su joj govorili: vidi ih posljednji put, i doista, ona njihova lica, ona
njihova tijela, njihove olupine, htjela je otii vritei, ili pak one obiteljske
veere na stolnjacima to ih je izvezla prabaka koja je odavna bila mrtva, i na
koju nitko nije mislio, osim nje, koja je mislila na svoju mladu prabaku, na
njezine radosti, na njezinu glad za ivotom, slinu njoj, udesno lijepoj u sjaju
svoje mladosti, i svi su je za stolom obasipali komplimentima, za tim stolom
oko kojeg su se na zidovima nizali portreti mladih i lijepih ena, tih istih koje
su joj sad dijelile komplimente i koje su bile umorne i oronule. I krv joj je
zakipjela, htjela je pobjei, pobjei u zemlju gdje nitko ne stari i ne umire, gdje
je ljepota neprolazna, ivot uvijek neobuzdan i bljetav, i koja nije postojala;
kad se vratila, plakala je u njegovu zagrljaju, a on ju je oajniki volio.
I on, moda jo vie negoli ona, budui da se rodio u zemlji bez predaka i
bez sjeanja, gdje je unitenje onih koji su mu prethodili bilo jo potpunije, i
gdje starost nije nalazila nikakve utjehe u enji kao to je nalazi u
civiliziranim zemljama [ ], i on, poput usamljene i uvijek titrave otrice
osuene biti slomljenom odjednom i zauvijek, ista udnja za ivotom suoena
s potpunom smrti, osjea danas da mu ivot, mladost i bia izmiu, da nita ne
moe spasiti, i preputa se samo slijepoj nadi da e mu ta mrana sila, koja ga
je godinama uzdizala iznad ivota, prekomjerno ga hranei, slina
najokrutnijim okolnostima, s istom onom neumornom nesebinou s kojom
mu je pruala razloge da ivi, pruiti i razloge da ostari i da umre bez pobune.

Jedna neitka rije.

151

PRILOZI

List I.

Na brodu. Poslijepodnevni odmor s djetetom + rat 1914.

Kod majke - atentat.
Putovanje u Mondovi - poslijepodnevni odmor; kolonizacija.
Kod majke. Nastavak djetinjstva - nalazi djetinjstvo, ali ne i oca. Spoznaje
da je prvi ovjek. Gospoa Lua.

Kada ga je, poljubivi ga svom snagom dva ili tri puta, privijajui ga uza
se, i oslobodivi ga zagrljaja, pogledala i ponovno privukla k sebi da ga jo
jednom poljubi, kao da je ocijenila da je svoj njezinoj njenosti (koju je upravo
izrazila) nedostajalo jo neto i . Odmah se zatim okrenula te se inilo da vie
ne misli na njega, da ne misli, uostalom, vie ni na to, i s vremena na vrijeme
pogledala bi ga s nekim udnim izrazom u oima kao nekoga tko je odjednom
suvian, tko remeti taj prazan, zatvoren i skuen svijet u kojem se kretala.

List II.

Jedan je kolon 1869. pisao odvjetniku: Da bi Alir izdrao postupke

svojih lijenika, mora doista imati duu prikovanu uz tijelo.
Sela opasana jarcima ili zidinama (i kule na sva 4 ugla).
Od 600 kolona poslanih 1831. godine, 150 ih umire pod atorima. Odatle
veliki broj sirotita u Aliru.
U Boufariku obrauju zemlju s pukom na ramenu i s kininom u depu.
Izgleda kao Boufarik. 19% mrtvih u 1839. Kinin se prodaje u
gostionicama kao bilo koje drugo pie.
Bugeaud eni svoje kolone, vojnike u Toulonu, poto je pismeno zatraio
od gradonaelnika Toulona da izabere 20 jedrih djevojaka. Bila su to
vjenanja na zapovijed. No, vidjevi mladenke, vojnici ih meusobno
razmjenjuju kako znaju i umiju. Tu je nastanak Fouka.
Regionalna kolonizacija. Cheragas je koloniziralo 66 obitelji vrtlara iz
Grassea.
Gradske uprave u Aliru uglavnom nemaju arhiva.

Reenica se ovdje zavrava.

naseljenik

152

Mahonci koji se iskrcavaju u malim grupama s kovezima i s djecom.

Njihova rije ima vrijednost isprave. Nikad ne zaposli panjolca. Njima
alirsko priobalje duguje svoje blagostanje.
Birmandreis i Bernardina kua.
Povijest (Dr. Tonnac) prvog kolona u Mitidji.
Cf. Bandicorn, Povijest kolonizacije u Aliru
Pria o Piretteu, str. 44 i 45.

List III.
10

- Saint-Brieuc

14 - Malan
22 - Igre iz djetinjstva
30 - Alir. Otac i njegova smrt (+ atentat)
42 - Obitelj
69 - Gospodin Germain i kola
91 - Mondovi - Kolonizacija i otac
101 - Licej
140 - Zagonetan samom sebi
145 - Adolescent

List IV.

Takoer vana tema glumljenja pred drugima. Ono to nam pomae u

trenucima najtee boli je osjeaj da smo sami i naputeni, ali ipak ne toliko
sami da drugi ne bi primijetili nau nesreu. U tom su smislu nai trenuci
sree ponekad oni u kojima nas osjeaj naputenosti ispunjava i uzdie u
beskrajnoj alosti. U tom je smislu i srea esto samo osjeaj saaljenja nad
vlastitom nesreom.
Kad je dijelio siromanima - Bog je postavio ugodu pored oaja kao lijek
pored boli .
Brojevi odgovaraju stranicama u rukopisu.
Rukopis se prekida na strani 144.
bakina smrt

153

Kad sam bio mlad, traio sam od bia vie nego to su ona mogla dati:
stalno prijateljstvo i stalne osjeaje.
Sada znam od njih traiti manje nego to ona mogu dati: prisutnost bez
rijei. A njihovi osjeaji, njihovo prijateljstvo, njihovi velikoduni postupci
imaju za mene vrijednost uda: uinak iste milosti.
Marie Viton: zrakoplov

List V.

Bio je kralj ivota, okrunjen izvanrednom darovitou, eljama, snagom,

radou i zato je doao da je moli za oprost, nju, koja je ponizno robovala
danima i ivotu, koja nije nita znala, nita prieljkivala niti se togod
usudila poeljeti, ali je ipak sauvala u sebi netaknutom istinu koju je on
izgubio i koja jedina opravdava nae ivljenje.
etvrci u Koubi
Vjebanje, sport
Ujak
Matura
Bolest
O majko, o njena, oboavana djevojice, vea od mog vijeka, vea od
povijesti koja te sebi podinila, istinskija od svega to sam na tom svijetu
volio, o majko, oprosti svom sinu to je pobjegao od noi tvoje istine.
Baka, tiranin, no za stolom je posluivala stojeki.
Sin koji zahtijeva da se potuje majka, ali udara ujaka.

Prvi ovjek (Biljeke i skice)

Nita ne pomae protiv jadnog neukog, tvrdokornog ivota...
Claudel, u Echange (Razmjena)

v
Ili pak
Razgovor o terorizmu:
Ona je objektivno odgovorna (solidarna)
Promijeni priloku oznaku ili u te udariti
to?

154

Ne uzimaj od Zapada ono najgluplje. Nemoj vie rei objektivno jer u te

udariti.
Zato?
Da li je tvoja majka legla pred vlak Alir-Oran? (trolejbus)
Ne razumijem.
Vlak je odletio u zrak, etvero djece je mrtvo. Tvoja se majka nije
pomaknula. Ako je objektivno ipak odgovorna
, znai da odobrava
strijeljanje talaca.
Ona nije znala.
Niti ova. Ne reci vie nikad objektivno.
Priznaj da ima nedunih ili u i tebe ubiti.
Zna da bih to mogao uiniti.
Da, vidio sam te.
Jean je prvi ovjek.
Posluiti se Pierreom kao odrednicom i dati mu prolost, domovinu, obitelj,
moral (?) - Pierre - Didier?
Mladenake ljubavi na plai - i veer koja se sputa nad morem - i zvjezdane
noi.
Susret s Arapinom u Saint-Etienneu. I to bratstvo dvaju prognanika u
Francuskoj.
Mobilizacija. Kad je moj otac pozvan u vojsku, nikad dotada nije vidio
Francusku. Ugledao ju je i bio ubijen.
(to je skromna obitelj, kao to je moja, dala za Francusku.)
Posljednji razgovor sa Saddokom kad je J. ve protiv terorizma. No ipak
prima kod sebe S. budui da je pravo na azil sveto. Kod majke. Njihov se
razgovor odvija pred majkom. Na kraju, Pogledaj, kae J. pokazujui na
majku. Saddok ustaje, krene prema majci, s rukom na srcu, da bi je poljubio
klanjajui se kako to ine Arapi. J. ga nikada nije vidio da to ini, jer je
prihvatio francuske obiaje. Ona je moja majka, rekao je. Moja je umrla.
Volim je i potujem kao da je moja majka.

solidarna
Ci. Povijest kolonizacije

155

(Pala je zbog atentata. Loe joj je.)

v
Ili pak:
Da, mrzim vas. Potenje svijeta po mom miljenju nalazi se kod potlaenih,
ne kod monih. I samo kod njih ima nepotenja. Kad jednom u povijesti svijeta
jedan potlaeni ovjek bude znao...onda
Dovidenja, ree Saddok.
Ostani, uhvatit e te.
Tako je bolje. Njih mogu mrziti, i pridruujem im se u mrnji. A ti si moj
brat i mi smo razdvojeni.
No. J. je na balkonu... U daljini se uju dva pucnja i tranje...
to se dogaa?, pita majka.
Nita.
Oh! Pobojala sam se za tebe.
Baca se na nju...
Poslije uhapen zato to je pruio utoite.
Nosili su pei k pekaru
Baka, njezin autoritet, njezina energija
Krade novac 2 franka u jami
Osjeaj asti kod Aliraca.
Nauiti to je pravda i to je moral znai suditi o dobru i zlu jedne strasti po
njezinim posljedicama. J. se moe prepustiti enama - no ako mu one zaokupe
sve njegovo vrijeme...
Dozlogrdilo mi je ivjeti, djelovati i osjeati da bih jedne osuivao, a
drugima davao za pravo. Dozlogrdilo mi je ivjeti prema slici koju mi drugi
daju o meni. Odluujem se za autonomiju, zahtijevam neovisnost u
meuovisnosti.
Bi li Pierre mogao biti umjetnik?
Jeanov otac koija?

156

Nakon bolesne Marie, P. pada u krizu tipa Clamence

tada J. (ili Grenier) odgovara na pad.

(ne volim nita...),

Suprotstaviti majci svijet (zrakoplov, najudaljenije zemlje meusobno

povezane).
Pierre odvjetnik. I odvjetnik d' Yveton
Da smo tako hrabri, ponosni i snani kakvi jesmo... imali neku vjeru,
nekog Boga, nita nas ne bi moglo povrijediti. Ali mi nismo imali nita, trebalo
je sve nauiti, i ivjeti samo za ast koja ima svojih slabosti...
To bi trebala biti istovremeno povijest kraja jednog svijeta - protkana
tugom za godinama svjetlosti...
Philippe Coulombel i veliko imanje u Tipazi. Prijateljstvo sa Jeanom.
Njegova smrt u zrakoplovu iznad imanja. Nali su ga s drkom metle u boku,
lica smrskana na komandnoj ploi. Krvava kaa posuta komadiima stakla.
Naslov: Nomadi. Poinje selidbom i zavrava iseljavanjem s alirskih
posjeda.
2 egzaltacije: siromana ena i svijet neznabotva (inteligencija i srea).
Svi vole Pierrea. J. svojim uspjesima i oholou izaziva mnoga
neprijateljstva.
Prizor linovanja: 4 Arapina baena s Kassoura.

v
Njegova majka jest Krist.
Pustiti druge da govore o J., uvesti ga, predstaviti ga preko drugih i preko
njegova proturjenog portreta koji svi zajedno skiciraju.
Obrazovan, sportski tip, razvratnik, usamljenik i najbolji mogui prijatelj,
zao, odan do krajnosti itd, itd.
On ne voli nikoga, nema nesebinijeg stvorenja, hladan i suzdran,
srdaan i strastven, svi ga smatraju energinim osim njega samoga, koji se
stalno izleava.
Razvijati lik na taj nain.

Protagonist u Kamusovom delu Pad

Militantni komunist koji je postavio eksploziv u jednu tvornicu. Giljotiniran za vrijeme
alirskog rata.

157

Kad on govori: Poeo sam vjerovati u svoju nevinost. Bio sam car. Vladao
sam svime i svima, bilo mi je na raspolaganju (itd.). Onda sam saznao da
nemam dovoljno srca da bih mogao istinski voljeti i mislio sam da u umrijeti
od prezira prema samom sebi. A onda sam se pomirio s tim da ni drugi ne vole
istinski i da moram prihvatiti da sam vie-manje kao svi drugi ljudi.
Onda sam ipak odluio da ne i da jedino sebi moram predbaciti to nisam
dovoljno velik i oajavati koliko me volja u oekivanju prilike da to postanem.
Drugim rijeima, ekam trenutak kad u postati carem i u tome ne uivati.

v
Ili pak:
Ne moemo ivjeti s istinom - znajui - onaj tko to ini odvaja se od drugih
ljudi, ne moe vie dijeliti s njima njihove iluzije. On je udovite - a ja sam
upravo to.
Maxime Rasteil: Kalvarija kolona 1948. Mondovi: Umetnuti povijest
Mondovia?
Primjer 1) grob povratak i [

] i Mondoviu. 1b) Mondovi od 1848. do 1913.

Njegova panjolska strana suzdrljivost i senzualnost

energija i nada
J. : Nitko ne moe zamisliti to sam propatio... Cijenimo ljude koji su
uinili velika djela. No trebalo bi uiniti jo i vie za neke ljude koji su se,
unato tome to su bili, znali suzdrati od najveih nedjela. Da, cijenite me.
Razgovor s padobranskim porunikom:
Predobro govori. Vidjet emo prijeko hoe li biti isto tako blagoglagoljiv.
Idemo.
U redu, ali elim vas najprije upozoriti, jer vi se zacijelo niste nikad sreli s
ljudima. Sluajte dobro. Drim vas odgovornim za ono to e se dogoditi
prijeko, kako vi kaete. Ako ne popustim, nee biti nita. Jednostavno u vam
javno pljunuti u lice onog dana kad to bude mogue. No ako popustim i
izvuem se, bilo to za godinu ili 20, ubit u vas, vas osobno.
Pazite na njega, ree porunik taj je tvrda glava.

Neitka rije.
susree ga razoruanog [izaziva] dvoboj.

158

J.-ov prijatelj se ubija da bi Europa bila mogua. Da bi se stvorila Europa

potrebna je dobrovoljna rtva.
J. ima etiri ene istovremeno i ima dakle prazan ivot.
C.S. : kad dua previe pati, u njoj se javi glad za nesreom koja...
Cf. Povijest pokreta Combat

Chatte umire u bolnici dok susjedov radio brblja gluposti. - Bolest srca.
Hodajui mrtvac.
Da se ubijem, to bi bar predstavljalo nekakvu inicijativu.
Samo e ti znati da sam se ubio. Poznata su ti moja naela. Mrzio sam
samoubojstva. Zbog onoga to ona ine drugima. Potrebno je, ako se za to
odluimo, zamaskirati stvar. Iz nesebinosti. Zato ti to kaem? zato to ti voli
nesreu. To je moj poklon tebi. Dobar tek!
J. : Dinamian ivot, koji se obnavlja, mnogostrukost osoba i iskustava,
sposobnost obnavljanja i [preputanja nagonima] (Lope)
Kraj. Ona podie prema njemu svoje ruke kvrgavih zglobova i pomilova ga
po licu.
Ti si najvei. Bilo je toliko ljubavi i oboavanja u tim tamnim oima (pod
pomalo uvelim vjeama) da se onaj dio njega - onaj koji je znao - pobunio...
Trenutak kasnije, on je zagrli. Budui da ga je ona, tako pronicljiva, voljela,
morao je to prihvatiti, a da bi prepoznao tu ljubav morao je i sam sebe malo
voljeti...
Musilova tema: traenje spasa za duh u suvremenom svijetu: D (Druenje)
i rastanak u Demonima.
Muenje. Krvnik iz solidarnosti. Nikad nisam mogao prii nijednom
ovjeku - sad smo rame uz rame.
Kransko stanje: isti osjeaj.
Knjiga mora biti nedovrena. Primjer: Ana brodu koji ga je vraao u
Francusku...
Ljubomoran je, a pretvara se da nije i izigrava svjetskog ovjeka. Nakon
toga nije vie ljubomoran.
X vidi terorista kako puca na... uje ga kako tri mranom ulicom iza njega,
ne mie se, naglo se okree, srui ga podmetnuvi mu nogu, pitolj pada.
Naziv lista Otpora iji je urednik bio Kami (prev.)

159

Zgrabi oruje i dri ovjeka na nianu, onda shvati da ga ne moe predati,

odvodi ga u udaljenu ulicu, natjera ga da tri i puca u njega.
Mlada glumica je u logoru: vlat trave, prve trave usred sedre i taj estok
osjeaj sree. Bijedan i radostan. Kasnije ona voli Jeana - zato to je ist. Ja?
Ali ja [ne zasluujem] da me voli. Upravo tako. Oni koji [pobuuju] ljubav,
ak i oni posrnuli, vladaju svijetom i opravdavaju njegovo postojanje.
28. studeni 1885: roenje C. Luciena u Ouled-Fayetu: sin C. Baptista (43
godine) i Cormery Marie (33 godine). Oenio se 1909. (23. studenog) s
gospoicom Sintes Catherine (roenom 5. studenog 1882.). Umire u SaintBrieucu 11. listopada 1914.
S 45 godina, usporeujui datume, otkriva da je njegov brat roen dva
mjeseca prije vjenanja? A ujak mu opisujui obred vjenanja govori o dugoj
uskoj haljini...
Lijenik joj pomae pri porodu drugog sina u novoj kui pretrpanoj
namjetajem.
Ona odlazi u srpnju 14. s djetetom nateenim od uboda komaraca iz
Sevbouze.
Kolovoz, mobilizacija. Mu se prikljuuje izravno svom [korpusu] u Aliru.
Jedne se veeri iskrade da bi izljubio svoje dvoje djece. Vie ga nisu vidjeli do
obavijesti o njegovoj smrti.
Jedan protjerani kolon unitava svoje vinograde i ponovno puta slanu
vodu... Ako je to to smo ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati... ,
Mama (govorei o N.): onog dana kad si bio primljen - kad si dobio
nagradu.
Criklinski i asketska ljubav.
udi se to se Marcelle, koja mu je upravo postala ljubavnicom, ne zanima
za nedae njegove zemlje. Doi, kae ona. Ona otvara jedna vrata: njezino
devetogodinje dijete - roeno pomou forcepsa koji mu je povrijedio
motorike ivce - paralizirano, lijeva strana lica via od desne, koje treba
hraniti, prati itd.
On zatvara vrata. Zna da ima rak, ali ne kae da zna. Ljudi oko njega
uvjereni su da glume pred njim.
1. dio: Alir, Mondovi. Sree Arapina koji mu govori o njegovu ocu. Njegov
odnos prema arapskim radnicima.
J. Douai: Ustava.
160

Beralova smrt u ratu.

Krik R koja brine u pla kad saznaje za njegovu vezu s Y.: I ja sam lijepa.
I krik Y.: Ah! neka netko doe i odvede me.
Poslije, mnogo poslije drame, F. i M. se susreu. Krist se nije spustio u Alir.
Prvo pismo koje od nje dobiva i njegov osjeaj dok gleda svoje ime ispisano
njezinom rukom.
U idealnom sluaju, kad bi knjiga bila napisana majci, od poetka do kraja
- a tek bi na kraju saznali da ona ne zna itati - da to bi bilo to.
Ono to je elio najvie na svijetu, da njegova majka proita sve to je bilo
njezin ivot i njezino meso, to je bilo nemogue. Njegova ljubav, njegova jedina
ljubav ostat e zauvijek nijemom.
Oteti tu siromanu obitelj sudbini siromanih, a ta je da ieznu iz povijesti
bez traga. Nijemi. Bili su i jesu vei od mene.
Poeti s noi roenja. Poglavlje I, zatim poglavlje II: 35 godina kasnije,
jedan e se ovjek iskrcati iz vlaka u Saint-Brieucu.
Gr , kojeg sam prihvatio kao oca, rodio se ondje gdje je moj pravi otac
umro i gdje je pokopan.
Pierre i Marie. U poetku je ne moe imati: zato je poinje voljeti. Naprotiv,
J. i Jessica, trenutana srea. Zato mu treba vremena da je istinski zavoli njezino je tijelo skriva.
Mrtvaka kola na visoravnima (Figari).
Pria o njemakom oficiru i djetetu: nita nije vrijedno da se za to umre.
Stranice iz rjenika Quillet: njihov miris, table.
Mirisi bavarske radionice: strugotina ima vie [ ] miris nego piljevina.
Jean, njegovo stalno nezadovoljstvo.
Naputa kuu kao adolescent da bi spavao sam.
Otkrie religije u Italiji: kroz umjetnost.
Kraj I. poglavlja: za to vrijeme, Europa je podeavala svoje topove. Zapucali
su est mjeseci kasnije. Majka stie u Alir, vodei jedno dijete od 4 godine za
ruku i s drugim u naruju, onim nateenim od uboda komaraca iz Sevbouze.
Grenier
Jedna neitka rije.

161

Pojavljuju se kod bake koja ivi u trosobnom stanu jedne siromane etvrti.
Majko, hvala nam to nas primate. Baka, uspravna, svijetlih i strogih oiju
gleda je: Morat e raditi, keri.
Mama: poput neukog Mikina. Ona ne poznaje Kristov ivot, osim na kriu.
A ipak, tko mu je blii?
Jutro, u dvoritu jednog provincijskog hotela, ekajui M. Taj osjeaj sree
koji je mogao doivjeti samo u privremenom, u nedoputenom - koji je samim
time to je bio nedoputen onemoguavao toj srei da potraje - najee mu je
zagoravao ivot, osim u rijetkim trenucima kad bi se nametnuo, kao sada, u
svom istom stanju, u blagoj jutarnjoj svjetlosti, medu dalijama jo sjajnim od
rose...
Pria o XX.
Ona dolazi, navaljuje, ja sam slobodna itd, izigrava enu bez predrasuda.
Zatim lijee gola u krevet, ini sve da bi... konano jedan lo [ ]. Jadnik.
Naputa mua - oajnog itd. Mu pie onom drugom: Vi ste odgovorni.
Nastavite je viati ili e se ubiti. U stvari, neuspjeh je zajamen: zaneseni smo
apsolutnim, i zato elimo dostii nemogue - ona se dakle ubija. Dolazi mu.
Znate li to me dovodi?
Da.
Dobro onda, imate izbor, ili u vas ubiti ili ete vi mene ubiti.
Ne, vi morate preuzeti na sebe teret izbora.
Ubijte. U stvari, jedna od onih bezizlaznih situacija u kojima rtva
zapravo i nije odgovorna. Ali je [najvjerojatnije] odgovorna za neto drugo za
to nije nikad platila. Gluposti.
XX. Ona nosi u sebi duh razaranja i smrti. [Odana] je Bogu.
Naturist: neprestano nepovjerljiv prema hrani, zraku itd.
U okupiranoj Njemakoj:
Dobra veer herr officer.
Dobra veer, kae J. zatvarajui vrata. Iznenaen je tonom njegova glasa. I
shvaa da mnogi osvajai imaju taj ton jer im je neugodno to osvajaju i
okupiraju.
J. eli ne biti. Ono to ini, gubi ime itd.
Jedna neitka rije

162

Lik: Nicole Ladmiral.

Oeva afrika tuga.
Kraj. Vodi sina u Saint-Brieuc. Na malom trgu, stoje jedan nasuprot
drugom. Kako ivi? pita sin. to? Da, tko si ti itd. (Sretan) osjeti kako se oko
njega zgunjava sjena smrti.
V.V. Mi mukarci i ene ovog vremena, ovog grada, ove zemlje, grlili smo
se, rastajali, ponovno sastajali i konano se razili. Ali sve to vrijeme nismo si
prestajali uzajamno pomagati, s predivnom solidarnou onih koji se moraju
boriti i patiti zajedno. Ah, to je ljubav - ljubav za sve.
S 40 godina, poto je cijelog ivota po restoranima naruivao krvave
bifteke, shvaa da zapravo vie voli da su samo napola krvavi ili da uope nisu
krvavi.
Prestati se brinuti za umjetnost i za formu. Ponovno uspostaviti izravni
dodir, bez posrednika, dakle nevinost. Zaboraviti umjetnost ovdje znai
zaboraviti sebe. Odrei se sebe, ali ne iz vrline. Naprotiv, prihvatiti svoj pakao.
Onaj tko eli biti bolji dri do sebe, onaj tko eli uivati dri do sebe. Samo onaj
tko prihvaa ono to dolazi sa svim posljedicama, odrie se onoga to jest,
odrie se svoga ja. Taj je onda u izravnom dodiru.
Pribliiti se veliini Grka ili velikih Rusa preko te nevinosti 2. stupnja. Ne
bojati se. Niega se ne bojati... No tko e mi pritei u pomo!
Tog poslijepodneva, na cesti izmeu Grassea i Cannesa, u nevjerojatnom
zanosu otkriva odjednom, i to nakon mnogo godina njihove veze, da voli
Jessicu, da konano voli, i cijeli mu se svijet uini poput neke sjene u usporedbi
s njom.
Nije me bilo ni u emu od onoga to sam rekao ili napisao. To se nisam ja
oenio, niti sam to ja postao ocem, niti sam ja, itd...
Bezbroj napisanih radova da bi se nahoad dovela u vezu s kolonizacijom
Alira. Da. Svi mi ovdje.
Jutarnji tramvaj, od Belcourta do trga du Gouvernement. Sprijeda, voza i
njegove poluge.
Ispripovijedat e priu o udovitu. Pria koju u ispripovijedati...
Majka i povijest: Govore joj o Sputniku: Oh, ne bi mi se svidjelo gore!
Poglavlje natrake. Taoci, kabilsko selo. Ukopljeni vojnici - raiavanje
terena itd., i tako malo po malo do prvog pucnja kolonizacije. Ali zato stati na

163

tome? Kain je ubio Abela. Tehniki problem: samo jedno poglavlje ili kao
kontrapunkt?
Rasteil: kolon s gustim brkovima i prosijedim zaliscima.
Njegov otac: tesar iz Faubourga Saint-Denis; njegova majka: pralja finog
rublja.
Svi koloni su iz Pariza uostalom (od kojih mnogo revolucionara iz 1848.).
U Parizu mnogo nezaposlenih.
Ustavotvorna skuptina je izglasala 50 milijuna da bi otpremila jednu
koloniju: Za svakog kolona: jedna nastamba 2 do 10 hektara sjeme, razne
kulture itd.
obroci namirnica
Nije bilo eljeznice (pruga je ila samo do Lyona). Zbog toga kanali - na
teglenicama koje su vukli teglei konji. Marseljeza, Chant du depart, blagoslov
sveenika, zastava koju dobivaju za Mondovi.
6 teglenica izmeu svake 50 do 100 metara. Smjeteni na slamaricama. Da
bi presvukle donje rublje ene se skidaju iza plahti koje jedna drugoj
pridravaju.
Gotovo mjesec dana putovanja.
U Marseilleu, veliki Lazaret (1500 osoba), punih tjedan dana. Zatim ih
ukrcavaju na staru fregatu na kota: Labrador. Isplovljavanje po maestralu.
Pet dana i pet noi - svi bolesni.
Bone - sve stanovnitvo u pristanitu doekuje kolone.
Stvari nagomilane u potpalublju, mnoge izgubljene.
Od Bonea do Mondovia (na kolima za streljivo, a mukarci pjeice da bi
ostavili mjesta i zraka enama i djeci) nema ceste. U movarnoj dolini ili u
makiji pod neprijateljskim pogledima Arapa, uz bijesan lave kabilskih pasa 8. XII. 1848 .
Mondovi nije postojao, vojniki atori. Nou su ene plakale - 8 dana
alirske kie pod atorima, a vadi se razlijevaju. Djeca obavljaju nudu u
atorima. Tesar izrauje lagane zaklone prekrivene plahtama da bi se zatitio

Naziv bolnice
Autor zaokruio perom.

164

namjetaj. uplja trska nasjeena na obalama Sevbouze kako bi djeca mogla

mokriti iz atora van.
4 mjeseca pod atorom zatim provizorne barake od dasaka; u svaku
dvostruku baraku moralo je stati est obitelji.
U proljee 49: preuranjene vruine. Kuhaju se u barakama. Movarna
groznica zatim kolera. 8 do 10 mrtvih dnevno. Umire tesareva ki Augustine,
zatim njegova ena. I urjak. (Pokapaju ih pod sloj sedre.)
Preporuka lijenika: Pleite da biste zagrijali krv.
I pleu po cijele noi izmeu dva pogreba uz violinu.
Koncesije su se trebale davati tek 1851. Otac umire. Rosine i Eugene ostaju
sami.
Kad odlaze prati rublje u pritoku Sevbouze, potrebna je vojnika pratnja.
Vojska gradi bedeme + opkope. Kuice i vrtovi, grade ih svojim rukama.
Pet ili est lavova rie oko sela. (Numidski lav crne grive.) akali. Veprovi.
Hijene. Pantere.
Napad na selo. Kraa stoke. Izmeu Bonea i Mondovia, zaglibljuju se jedna
kola.
Putnici odlaze po pojaanje, osim mlade trudne ene. Pronalaze je
rasporenog trbuha i odsjeenih grudi.
Prva crkva, etiri zida od slamnatog lijepa, bez stolaca, nekoliko klupa.
Prva kola: koliba od letava i granja. 3 sestre.
Zemlja: razbacane parcele, obrauju ih s pukom na ramenu. U selo se
vraaju naveer.
Kolona od 3000 francuskih vojnika u prolazu nou opljaka selo.
Lipanj 1851: ustanak. Stotine konjanika u burnusima oko sela. Postavljaju
eljezne dimnjake od pei na niskim bedemima kako bi izgledali kao topovske
cijevi.
Ustvari, Pariani na njivi; mnogi su odlazili u polje sa sklopivim cilindrom
na glavi, a njihove ene u svilenim haljinama.
Zabranjeno je puiti cigarete. Doputena je samo lula s poklopcem. (Zbog
poara.)
Kue sagraene 1854.

165

U departmanu Constantine, 2/3 kolona umire prije negoli je i dotaklo

motiku i plug.
Staro groblje kolona, beskrajni zaborav .
Mama. Istina je da ja, unato svoj mojoj ljubavi, nisam mogao ivjeti na
razini tog slijepog strpljenja, bez rijei, bez planova. Nisam mogao ivjeti
njezinim neukim ivotom. Putovao sam svijetom, gradio, stvarao, ranjavao
bia. Moji su dani bili ispunjeni preko mjere - ali nita mi nije ispunilo srce
kao...
Znao je da e opet otii, opet se prevariti, zaboraviti ono to je znao. No ono
to je znao bilo je upravo to da je istina njegova ivota bila tu u toj sobi...
Pobjei e zacijelo od te istine. Tko moe ivjeti sa svojom istinom? No
dovoljno je znati da je ona tu, ukratko, dovoljno ju je poznavati pa da samim
time pothranjuje u nama skriveni i tihi [ar], nasuprot smrti.
Mamino kranstvo potkraj ivota. Siromana ena, nesretna, neuka [ ]
pokazati joj sputnik? Neka joj kri bude na pomoi!
1872. kad se naseljava oeva loza, to je poslije:
- Komune
- arapskog ustanka 71. (prvi ubijeni u Mitidji bio je uitelj).
Alzaani okupiraju zemlje pobunjenika.
Dimenzije epohe.
Neukost majina kao kontrapunkt svim [

] povijesti i svijeta.

Bir Hakeim: to je daleko ili tamo dolje.

Njezina je religioznost vizualna. Ona zna to je vidjela, ali ne moe to
protumaiti.
Isus je patnja, on pada itd.
ena-borac.
Napisati svoj [ ] da bi se pronala istina

v
Beskrajni zaborav autor zaokruio.
Dvije neitke rijei.
Jedna neitka rije.
Dvije neitke rijei

166

1. Dio: Nomadi
1) Roenje u selidbi. 6 mjeseci poslije rata
ide u napad sa slamnatim eirom na glavi.

. Dijete. Alir, otac kao zuav

2) 40 godina kasnije. Sin pred ocem na groblju u Saint-Brieucu. Vraa se u

Alir.
3) Stie u Alir u vrijeme dogaaja. Traenje. Putovanje u Mondovi.
Pronalazi svoje djetinjstvo, ali ne i oca. Spoznaje da je prvi ovjek .

v
2. Dio: Prvi ovjek
Adolescencija: Udarac akom
Sport i moral
ovjek: (Politika akcija (Alir), Pokret otpora)

v
3. Dio: Majka
Ljubavi
Kraljevstvo: stari prijatelj iz sporta, stari prijatelj, Pierre, stari uitelj i pria
o njegova 2 zalaganja.
Majka
U posljednjem dijelu, Jacques objanjava majci arapsko pitanje, kreolsku
civilizaciju, sudbinu Zapada. Da, kae ona, da. Zatim potpuna ispovijest i
kraj.
Postojala je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio rasvijetliti.
Ali, na kraju krajeva, postoji samo tajna siromatva koja stvara bia bez
imena i bez prolosti.

v
Mladost na morskim alima. Poslije dana punih sunca, graje, iscrpljujueg
skakanja, pritajenih ili razbuktalih elja. Veer se sputa na more. Visoko na
nebu oglasi se lasta. I zebnja mu ispuni srce.
Mondovi 1848.
Mahonci 1850. - Alzaani izmeu 72.-73. i 1914.
Cijeli taj odlomak je autor zaokruio.

167

Napokon uzima kao uzor Empedokla. Filozof [

] koji ivi sam.

elim ovdje napisati priu o paru vezanom istom krvlju i o svim njihovim
razliitostima. Ona slina onom najboljem to zemlja ima, a on smireno
udovian. On baen u sve ludosti nae povijesti; ona koja ivi stalno u istoj
povijesti kao da pripada svim vremenima. Ona gotovo uvijek utljiva i
izraavajui se sa svega nekoliko rijei; on koji ne prestaje govoriti i
nesposoban da s tisuama rijei iskae ono to ona moe izraziti samo jednom
rijeju svoje utnje... Majka i sin.
Sloboda da progovori bilo kojim tonom.
Jacques, koji se sve do tada osjeao solidarnim sa svim rtvama, sada
otkriva da je solidaran i sa krvnicima. Njegova tuga. Definicija.
Trebali bismo ivjeti kao promatrai svoga ivota. Da bismo mu dodali san
koji bi ga zaokruio. No, mi ivimo, a drugi sanjaju na ivot.
Promatrao ju je. Sve je stalo, a vrijeme je teklo pucketajui. Kao kad na
kino-predstavama uslijed kvara nestane slika, u tami kino-dvorane uje se
samo odvijanje filmske trake... pred praznim ekranom.
Ogrlice od jasmina to su ih prodavali Arapi. Nizovi utog i bijelog mirisnog
cvijea [ ]. Ogrlice brzo uvenu [ ] cvijee pouti [ ] ali miris traje, u
sirotinjskoj sobi.
Svibanjski dani u Parizu gdje posvuda zrakom lebde latice kestenova
cvijeta.
Volio je svoju majku i svoje dijete, ono na to nije mogao utjecati svojim
izborom.
I napokon, on koji je sve osporavao, sve dovodio u pitanje, uvijek je volio
samo ono to je bilo neizbjeno. Bia koja mu je sudbina nametnula, svijet
onakav kakvim mu se prikazivao, sve ono to u ivotu nije mogao zaobii,
bolest, poziv, slavu ili siromatvo, svoju zvijezdu jednom rijeju. Sve ostalo,
sve ono to je morao izabrati pokuao je i zavoljeti, ali to nije isto. Zacijelo je
upoznao zanos, srast i trenutke njenosti. No svaki ga je trenutak nosio prema
drugim trenucima, svako bie prema drugim biima, i na kraju nije volio nita
od svega to je izabrao, osim onoga to mu se stjecajem okolnosti s vremenom

Jedna neitka rije.

est neitkih rijei.
Dvije neitke rijei.
Dvije neitke rijei.

168

nametnulo, potrajalo zahvaljujui sluaju koliko i njegovoj volji, i na kraju

postalo neizbjenim: Jessica. Prava ljubav nije ni sloboda ni izbor. Srce,
pogotovu srce nije slobodno. Ono je neizbjenost i prihvaanje neizbjenosti.
A on je, doista, od sveg srca volio uvijek samo ono to je neizbjeno. Sada mu
je preostalo jo jedino da voli vlastitu smrt.
Sutra, est milijuna utih, milijarde utih, Crnih, mulata, zapljusnut e
Europu... i u najboljem sluaju [preobratiti je]. Sve to su ga nauili, njega i
njemu sline, sve to je sam nauio, od tog e dana, ljudi njegove rase, sve
vrijednosti zbog kojih je ivio, umrijeti od beskorisnosti. to e onda jo imati
smisla?... utnja njegove majke. Pred njom je polagao oruje.
M. ima 19 godina. Njemu je tada bilo 30, i nisu se poznavali. Jasno mu je
da ne moemo vratiti vrijeme, sprijeiti voljeno bie da je postojalo, djelovalo,
trpjelo, ne posjedujemo nita od onoga to izaberemo. Jer, trebalo bi izabrati
s prvim krikom dok se raamo, a raamo se odvojeni - osim od majke.
Posjedujemo samo ono to je neophodno, stoga se tome trebamo vratiti i
(vidjeti prethodnu biljeku) i pokoriti se. Ipak, koje li nostalgije i kojeg
aljenja.
Treba odustati. Ne, nauiti voljeti ono to je neisto.
Na kraju, moli majku za oprost - Zato bio si dobar sin - Ali zbog svega
ostalog to ona ne moe znati ni zamisliti [ ] to jedino ona moe oprostiti
(?)
Budui da sam obrnuo, pokazati Jessicu ve u godinama prije nego to je
pokaem mladu.
eni se s M. jer prije njega nije upoznala mukarca, a on je time opinjen.
eni se njome zbog svojih mana, zapravo. Kasnije e nauiti voljeti ene koje
su ve posluile - to jest - voljeti stranu neizbjenost ivota.

v
Poglavlje o ratu 1914. Inkubator naeg vremena. Kako ga vidi majka, koja
ne poznaje ni Francusku, ni Europu, ni svijet. Koja misli da se geleri granate
pokreu sami.
Usporedna poglavlja koja bi dala glas majci. Komentari istih injenica
izraeni njezinim rjenikom od 400 rijei.

v
Sanja o njoj za poslijepodnevna odmora
Jedna neitka rije

169

Ukratko, govorit u o onima koje sam volio. I samo o tome. Neizmjerna

radost.
Saddok:
1)
Ali zato se eni tako, Saddok?
Moram li se eniti po francuskom obiaju?
Francuskom ili nekom drugom! Zato se pokoravati tradiciji koju smatra
glupom i okrutnom ?
Zato to se moj narod poistovjeuje s tom tradicijom, jer nema nita drugo,
jer se uz nju zauvijek vezao, i jer bi odvojiti se od te tradicije znailo odvojiti se
od njega. Zato u sutra ui u tu sobu, razodjenu-ti jednu neznanku, i silovati
je uz prasak puaka.
Dobro. U meuvremenu, poimo jesti.
2)
Onda?
Kau da za sada treba uvrstiti antifaistiku frontu, da se Francuska i
Rusija moraju braniti zajedno.
Zar se ne mogu braniti provodei pravdu kod sebe?
Kau da e to doi kasnije, da treba ekati.
Pravda nee ekati ovdje i ti to dobro zna.
Kau da ete, ne budete li ekali, objektivno posluiti faizmu.
I zato je zatvor dobar za vae stare drugove.
Kau, kau. A ti uti.
utim.
Gledao ga je. Vruina je poela rasti.
Znai, izdaje me?

Sve to u lirskom [neproivljenom], tonije reeno nimalo realistinom stilu.

Francuzi imaju pravo, ali njihov nas razum tlai. Stoga izabirem arapsku ludost, ludost
potlaenih.

170

Nije rekao: Izdaje nas i imao je pravo jer izdaja se odnosi na meso, na
pojedinca itd...
Ne. Danas naputam partiju...
3)
Sjeti se 1936.
Ja nisam terorist za komuniste. Ja sam to protiv Francuza.
Ja sam Francuz. I ona takoer.
Znam. ao mi je.
Znai izdaje me.
Saddokove oi sjale su se kao u groznici.

v
Ako se ipak odluim za kronoloki red, Gospoa Jacques ili lijenik bit e
potomci prvih kolona u Mondoviu. Ne alimo se, kae lijenik, zamislite tek
nae pretke, ovdje... itd.
4)
I Jacquesov otac ubijen na Marni. to je preostalo od toga mranog ivota?
Nita, neopipljiva uspomena - lagani pepeo leptirova krila izgorjelog u
umskom poaru.
Dva alirska nacionalizma. Alir izmeu 39. i 54. (pobuna). U to su se
pretvorile francuske vrijednosti u alirskoj svijesti, svijesti prvog ovjeka.
Ljetopis dviju generacija objanjava dananju dramu.
Ljetna kolonija u Miliani, trube iz vojarne ujutro i naveer.
Ljubavi: htio je da sve budu djevianski iste od prolosti i od mukaraca. I
jedinom biu koje je sreo i koje je to doista bilo, posvetio je svoj ivot, ali sam
nije nikad mogao biti vjeran. Htio je dakle da ene budu ono to on nije mogao
biti. A upravo to to je bio tjeralo ga je enama koje su mu bile sline i koje je
onda volio i uzimao pomamno i strasno.
Adolescencija. ivotna snaga, vjera u ivot. Ali on pljuje krv. Zar je to dakle
ivot, bolnica, smrt, samoa, apsurd. Odatle ta rastresenost. A duboko u
njemu: ne, ne, ivot je neto drugo.
Prosvjetljenje na cesti izmeu Cannesa i Grassea...

171

I znao je da e, ak i ako se bude morao vratiti toj turosti u kojoj je oduvijek

ivio, posvetiti svoj ivot, svoje srce, zahvalnost cijeloga svog bia koje mu je
jedanput, moda samo jednom, ali ipak jedanput, omoguilo pristup...
Posljednji dio zapoeti ovom slikom: slijepi magarac koji godinama
strpljivo krui ukrug pokreui dolap, trpi udarce, okrutnost prirode, sunce,
muhe, unato svemu nastavlja trpjeti, a od njegova polaganog hoda ukrug,
naizgled jalovog, monotonog, bolnog, neumorno teku vode...
1905. godina. Rat u Maroku i L.C.

Ali na drugom kraju Europe, Kaljajev.

ivot L.C.-a. Posve izvan njegova utjecaja, osim njegove odluke da ivi i
opstane.
Sirotite. Poljoprivredni radnik prisiljen oeniti se svojom enom. Njegov
se ivot tako gradi unato njemu - a onda ga ubija rat.
Posjeuje Greniera: Ljudi poput mene, to sam shvatio, moraju se
pokoravati. Trebaju im nametnuta pravila itd. Vjera, ljubav itd.: za mene
nemogue. Stoga sam odluio obeati vam poslunost. Ono to slijedi (vijest).
Na kraju, ne zna tko je njegov otac. A tko je uope on sam? 2. dio.
Nijemi film, itanje potpisa baki.
Ne, ja nisam dobar sin: dobar sin je onaj koji ostaje. Ja sam otiao u svijet,
iznevjerio sam je zbog tatine, zbog slave, zbog stotine ena.
Ali, zar si samo nju volio?
Ah! samo sam nju volio!
Kad stojei pred oevim grobom osjea da se vrijeme raspada - taj novi
vremenski poredak odgovara onom u knjizi.
On je ovjek neumjerenosti: ene itd. U njemu je dakle ono [pretjerano]
kanjeno. Nakon toga zna.
Tjeskoba u Africi, kad se veer naglo sputa na more ili na visoravni ili na
zastraujue planine. To je tjeskoba pred svetim, uas pred vjenou. Ista ona
koja je u Delfima, gdje veer izaziva slian osjeaj, potaknula gradnju svetita.
Ali na afrikom su tlu svetita razorena, i ostaje samo taj golemi teret na dui.
Kako samo umiru tada! Tihi i udaljeni od svega.
Ono to nisu voljeli, bio je Alirac u njemu.

Vjerojatno Lucien Camus, otac.

172

Njegov odnos prema novcu. Djelomino posljedica siromatva (nita nije

kupovao), a djelomino njegova ponosa: nikad se nije cijenjkao.
I za kraj, ispovijest majci.
Ne razumije me, a ipak jedino mi ti moe oprostiti. Mnogi se nude da to
uine. Mnogi takoer uzvikuju na sva zvona da sam kriv, a ja nisam kriv kad
mi to kau. Drugi pak imaju pravo da mi to kau i znam da imaju pravo, i da
bih morao dobiti njihov oprost. No mi traimo oprost od onih za koje znamo
da nam mogu oprostiti. Samo to, oprostiti, i ne traiti od nas da zasluimo
oprost, da ekamo. [Nego] jednostavno s njima razgovarati, sve im rei i
primiti njihov oprost. Znam da oni i one od kojih sam to mogao zatraiti,
negdje duboko u srcu, unato njihovoj dobroj volji, ne mogu i ne znaju
oprostiti. Jedno jedino bie moglo mi je oprostiti, ali nisam mu nikad uinio
nita naao i dao sam mu svoje srce, a ipak, mogao sam mu se obratiti, esto
sam to inio u mislima, ali ono je mrtvo i ja sam sam. Samo ti to moe uiniti,
no ti me ne razumije i ne moe proitati to to piem. I ja ti tako govorim,
piem, tebi, samo tebi, a kad zavrim, bez ikakva u te objanjenja zamoliti da
mi oprosti i ti e mi se nasmijeiti...
Prilikom bijega iz tajnih prostorija redakcije, Jacques ubija jednog od
progonitelja (kreveljio se, posrtao, nagnut prema naprijed. Tada Jacques
osjeti kako u njemu raste straan bijes: udari ga jo jednom odozdo prema
gore u [grlo], i ogromna rupa zijevnu tog asa u donjem dijelu vrata, a onda,
lud od gaenja i od bijesa, udari ga jo jednom [ ] ravno medu oi i ne
gledajui kamo udara...)...zatim odlazi k Wandi.
Berberski seljak siromaan i neuk. Kolon. Vojnik. Bijelac bez zemlje. (Njih
je volio, a ne one meleze sa iljastim utim cipelama i rupcem oko vrata koji
su od Zapada uzeli samo ono najgore.)
Kraj.
Vratite zemlju, zemlju koja nije niija. Vratite zemlju koja nije ni za kupnju
ni za prodaju (da, i Krist se nije nikad spustio u Alir jer su ak i redovnici
ondje imali posjede i koncesije.)
I uzvikne, gledajui majku, zatim ostale: Vratite zemlju. Dajte svu zemlju
siromasima, onima koji nemaju nita i koji su tako siromani da nisu nikad
ak ni eljeli neto imati ili posjedovati, onima koji su poput nje u ovoj zemlji,
golema vojska jadnika, veinom Arapi, i poneki Francuz, koji ive ili
preivljavaju ovdje zahvaljujui tvrdoglavosti i izdrljivosti, s jedinom au

etiri neitke rijei.

173

koja vrijedi na svijetu, au siromanih, dajte im zemlju kao to se daje neto

sveto onima koji su sveti, a ja u se tada, ponovno siromaan i konano osuen
na najgore izgnanstvo na kraj svijeta, smjekati i umrijeti zadovoljan, znajui
da su napokon sjedinjeni pod suncem mog roenja, zemlja koju sam toliko
volio i oni i ona koje sam duboko potovao.
(Tada e ta velika bezimenost postati plodnom - i prekrit e i mene - Vratit
u se u tu zemlju.)
Pobuna. Cf. Sutra u Aliru, str. 48, Servier.
Mladi politiki povjerenici iz FLN -a koji su uzeli ime Tarzana za ratno
ime.
Da, ja zapovijedam, ubijam, ivim u planinama, pod suncem i pod kiom.
to si mi ti bolje nudio: nadniar u Bethuni.
I Saddokova majka, cf. str. 115.
Suoen s... u najstarijoj povijesti svijeta mi smo prvi ljudi - ne ljudi na
zalasku kako to uzvikuju u [ ] novinama ve ljudi jedne neodreene i drukije
zore.
Djeca bez Boga i bez oca, uasavali smo se uitelja koje su nam predlagali.
ivjeli smo bez zakona - Oholost.
Ono to se naziva skepticizmom novih generacija - la.
Otkad je poten ovjek koji odbija vjerovati laljivcu skeptik?
Plemenitost spisateljskog posla je u otporu prema tlaenju, dakle u
pristajanju na osamljenost.
Ono to mi je pomoglo da podnesem zlu sudbinu pomoi e mi moda da
dobijem premilostivu sudbinu - A ono to me podralo prije svega je vanost,
velika vanost koju pridajem umjetnosti.
Ne stoga to bi ona za mene bila iznad svega, nego zato to se ne odvaja ni
od koga.
Iznimka je (antika).
Pisci su zapoeli s ropstvom.

Front de Libration Nationale (fr.): Nacionalni Oslobodilaki Front

Neitka rije.

174

Izborili su se za slobodu - ne radi se [ ]

K.H.: Sve to je pretjerano, beznaajno je. No Gospodin K.H. bio je
beznaajan prije nego to je poeo pretjerivati. Volio je nagomilavati.

Dva pisma
19. studenog 1957.
Dragi gospodine Germain,
Priekao sam da se malo stia galama koja me okruivala ovih dana da bih
vam se javio i progovorio iz dna due. Ukazana mi je velika ast koju niti sam
traio niti prieljkivao. No kad sam primio vijest, prva moja misao, nakon one
upuene mojoj majci, bila je upuena vama. Bez vas, bez one tople ruke koju
ste pruili malom siromanom djetetu kakvo sam bio, bez vae poduke i vaeg
primjera, nita se od svega ovoga ne bi dogodilo. Ne mislim da je ova vrsta
priznanja neto osobito. Ali to je barem prilika da vam kaem to ste mi znaili
i to mi jo uvijek znaite, te da vas uvjerim da su va uloeni trud, va rad i
vaa velikodunost jo uvijek ivi u jednom od vaih malih aka koji, unato
svojim godinama, nije prestao biti vaim zahvalnim uenikom. Grlim vas iz
sveg srca.
Albert Camus
Alir, 30-tog. travnja 1959.
Dragi moj djeae,
Primio sam, adresiranu tvojom rukom, knjigu Camus koju mi je ljubazno
posvetio njezin autor gospodin J.-Cl. Brisville.
Ne znam kako izraziti veselje koje si mi priinio svojom plemenitom gestom
niti znam kako bih ti zahvalio. Kad bi to bilo mogue, vrsto bih zagrlio velikog
djeaka kakvim si postao i koji e za mene uvijek biti moj mali Camus.
Nisam jo proitao knjigu, osim nekoliko prvih stranica. Tko je Camus?
Imam osjeaj da oni koji pokuavaju proniknuti u tvoju linost ne uspijevaju
ba najbolje. Ti si oduvijek pokazivao nagonski stid prema otkrivanju svoje
prirode, svojih osjeaja. I u tome izvrsno uspijeva jer si jednostavan i
neposredan. A uz to jo i dobar. Taj sam utisak stekao o tebi u koli. Pedagog
koji se eli savjesno baviti svojim pozivom, ne proputa nijednu priliku da bi
upoznao svoje uenike, svoju djecu, a prilika za to ima bezbroj. Jedan odgovor,
etiri neitke rijei

175

jedna kretnja, ponaanje, tota otkrivaju. Mislim dakle da dobro poznajem

dragoga malog ovjeuljka kakav si bio, a dijete, veoma esto, nosi u sebi klicu
ovjeka kakvim e postati.
Zadovoljstvo to moe biti u koli izviralo je iz svih tvojih pora. Tvoje je
lice zrailo optimizmom. Promatrajui te, nikad nisam mogao zamisliti kakve
su stvarne prilike u tvojoj obitelji. To mi je postalo malo jasnije kad je tvoja
majka dola k meni radi tvog upisa na popis kandidata za stipendiju. To je,
uostalom, bilo u trenutku kad si trebao otii od mene. No, sve do tada izgledalo
mi je da si u istom poloaju kao i tvoji drugovi. Uvijek si imao sve to ti je
trebalo. Ba kao i tvoj brat, bio si uredno odjeven. Mislim da ne mogu izrei
ljepu pohvalu tvojoj majci.
Da se vratim na knjigu gospodina Brisvillea, ona sadri bogatu
ikonografiju. Bio sam dirnut kad sam, preko slike, upoznao tvog jadnog Tatu
kojeg sam uvijek smatrao svojim drugom. Gospodin Brisville bio je tako
dobar da me citira: zahvalit u mu se.
Vidio sam popis, stalno sve vei, djela posveenih tebi ili onih koja govore
o tebi.
Veliko mi je zadovoljstvo ustanoviti da ti slava (a to je iva istina) nije
udarila u glavu. Ostao si Camus: bravo.
Sa zanimanjem sam pratio mnotvo zapleta kazalinog komada koji si
adaptirao i reirao: Demoni. Previe te volim a da ti ne bih poelio najvei
mogui uspjeh: onaj koji zasluuje. Malraux ti, osim toga, eli dati jedno
kazalite. Znam da je to kod tebe prava strast. Ali... hoe li se moi nositi kako
valja s tolikim usporednim aktivnostima? Bojim se da prekomjerno troi
svoju snagu. I, dopusti svom starom prijatelju da primijeti kako ima ljupku
suprugu i dvoje djece, a oni trebaju supruga i oca. Kad smo kod toga, ispriat
u ti to nam je znao rei na direktor u Ecole Normale. Bio je veoma, veoma
strog, i to nas je spreavalo da vidimo, da osjetimo da nas stvarno voli.
Priroda dri veliku knjigu u koju zapisuje sva vaa pretjerivanja. Priznajem
da me je to mudro upozorenje obuzdalo u trenutku kad sam bio spreman
zaboraviti ga. Pokuaj stoga i ti ostaviti praznom stranicu koja ti je
namijenjena u Velikoj Knjizi prirode.
Andree me podsjetila da smo te vidjeli i sluali u jednoj televizijskoj emisiji
posveenoj knjievnosti, u povodu Demona. Bilo je dirljivo sluati te kako
odgovara na postavljena pitanja. Nisam se mogao suzdrati da pomalo zlobno
ne primijetim kako ni ne sluti da u te, napokon, vidjeti i uti. To je unekoliko
nadomjestilo tvoje izbivanje iz Alira. Ve te odavno nismo vidjeli...

176

Prije nego to zavrim, elio bih ti rei koliko me, kao svjetovnog uitelja,
pogaaju prijetei planovi upereni protiv nae kole. Vjerujem da sam u cijeloj
svojoj karijeri potivao ono to je u djetetu najsvetije: pravo da samo trai
svoju istinu. Sve sam vas volio i vjerujem da sam inio sve to je bilo u mojoj
moi kako ne bih izraavao svoje ideje i tako utjecao na vau mladu
inteligenciju. Kad se govorilo o Bogu (jer to je na programu), govorio sam vam
da neki ljudi vjeruju u njega, drugi ne. I da u punoi svojih prava, svatko ini
to eli. Isto tako, kod poglavlja o religijama, ograniio sam se na to da
navedem one koje postoje, i kojima pripadaju oni kojima se to svia. Istinu
govorei, dodavao bih da ima i takvih ljudi koji se nisu priklonili nijednoj
religiji. Znam da se to ne svia onima koji bi od uitelja htjeli uiniti putujue
trgovce religijom, tonije reeno, katolikom religijom. Na Ecole Normale u
Aliru (koja se tada nalazila u perivoju Galland), moj je otac, kao i njegovi
drugovi, morao ii na misu i svake se nedjelje prieivati. Jednog je dana, ljut
zbog te prisile, posveenu hostiju stavio u molitvenik i zatvorio ga! Direktor
kole saznao je za to i bez oklijevanja izbacio mog oca iz kole. Eto to ele
pristae Slobodne kole (slobodni ste... da mislite kao oni). Uz sadanji
sastav Poslanikog doma, bojim se da bi se taj mrani plan mogao ostvariti. Le
Canard enchaine objavio je da se u jednom departmanu u stotinjak razreda
laike kole nastava odvija uz raspelo na zidu. Ja u tome vidim odvratan napad
na djeju svijest. U to e se to, moda, pretvoriti za neko vrijeme? Ta me
razmiljanja iskreno rastuuju.
Mali moj, pribliavam se kraju 4. stranice: doista zlorabim tvoje vrijeme i
molim te da mi oprosti. Ovdje je sve u redu. Mojem zetu Christianu sutra
poinje 27. mjesec slube!
Znaj da, iako ti ne piem, esto mislim na tebe. Gospoa Germain i ja
grlimo vas sve etvero od sveg srca. Iskreno va.
Germain Louis
Sjeam se dana kad ste ti i tvoji drugovi s prve priesti svratili k nama u
razred. inilo se da si sretan i ponosan na odijelo koje si nosio i na blagdan
koji si slavio. Iskreno, bio sam sretan zbog vaeg veselja, i smatrao sam da
idete na priest zato to vam se to svia? Dakle...

Biljeka Gallimarda
Danas objavljujemo Prvog ovjeka. Rije je 0 djelu na kojem je Albert
Camus radio neposredno prije svoje smrti. Rukopis je pronaen u njegovoj
torbi 4. sijenja 1960. Sastoji se od 144 stranice ispisane perom, ponekad bez
177

toke i zareza, brzim, teko odgonetljivim rukopisom, nikad preraivanim

(pogledati faksimil na strani 286).
Ovaj smo tekst priredili na temelju rukopisa i prvog tipkanog prijepisa
Francine Camus. Radi boljeg razumijevanja teksta uveli smo interpunkciju.
Rijei koje se moglo dvojako proitati stavljene su u uglate zagrade. Rijei ili
dijelovi reenica koje je bilo nemogue odgonetnuti naznaene su bjelinom u
uglatoj zagradi. U dnu stranice navedene su, naznaene zvjezdicom, varijante
ispisane iznad rijei; slovima, dodaci na marginama; brojevima, biljeke
izdavaa.
Dodatak sadri listove (koje smo obiljeili s I. do V.) od kojih su neki bili
umetnuti u rukopis (list I. ispred poglavlja 4, list II. ispred poglavlja kola),
a ostali (III, IV. i V.) su se nalazili na kraju rukopisa.
U nastavku objavljujemo biljenicu s naslovom Prvi ovjek (Biljeke i
skice), malu biljenicu uvezanu spiralom s papirom na kvadratie, koja
itatelju omoguuje nazrijeti kako je autor namjeravao razvijati svoje djelo.
Kad itatelj proita Prvog ovjeka, shvatit e zato smo u dodatku tiskali i
pismo koje je Albert Camus poslao svom uitelju Louisu Germaineu sutradan
po primitku Nobelove nagrade te posljednje pismo koje je Louis Germain
uputio njemu.
elimo na kraju zahvaliti Odette Diagne Creach, Roger Grenieru i Robertu
Gallimardu na pomoi koju su nam pruili svojim velikodunim i postojanim
prijateljstvom.
Catherine Camus

178

LJETOPIS ALBERTA CAMUSA

7. studenog 1913: roen u Mandovi (pokrajina grada Constatinea), gdje
je i krten. Otac, Alzaanin, podrumski je radnik na nekom vinogradarskom
imanju. Njegova majka, podrijetlom iz panjolske, Catherine Santes,
katolkinja je, ali ne prakticira vjeru.

rujan 1914: otac mu je ubijen u bitci na Marni. Majka seli u Alir (etvrt
Belcourt).

1918-1923: Albert Camus sa starijim bratom Lucienom pohaa osnovnu

kolu u ulici Aumerat. U upi tijekom dvije godine slua vjeronauku za
katekumene.

1923: zahvaljujui uitelju Luisu Germainu, Camus dobija stipendiju za

srednju kolu. Baka inzistira da mu upnik podijeli prvu priest na kraju
kolske godine 1922/23., prije upisa u srednju kolu.

1923-1930: pohaa licej. Prestaje sa svakom religioznom praksom.

1929: prvi dodiri s filozofijom. Profesor mu je Jean Grenier.

1930: prvi napadaji tuberkuloze. A. C. ulazi u Prvu viu kolu, gdje se

ponovno susree s J. Grenierom.

1933: Jean Grenier objavljuje svoje Les lles (Otoci). Camus se upisuje na
fakultet u Aliru. Priprema svoj diplomski rad iz filozofije.

1934: eni se sa Simone Hie, kerkom alirskog lijenika. Pod utjecajem

svog profesora Renea Poiriera upoznaje se s modernom filozofijom
(Kierkegaard, Husserl, Heidegger).

1935: razvodi se. Vodi neovisan i relativno neuredan ivot. Pristupa

komunistikoj partiji i bavi se propagandom meu muslimanima. Zapoinje
pisati L'Envers et l'Endroit (Nalije i lice), osniva, u suradnji s mladim 289
radnicima, Kazalite rada (Theatre du Travail) Dovrava svoj diplomski rad.

1936: dobija diplomu Visokog uilita (Etudes Superieurs) - tema

Kranska i neoplatonska metafizika. Taj rad ga uvodi u kransku, premda ga
privlai i smirenost grke filozofije.

oujak 1936: Njemaka ponovno osvaja Rhenanie. A. C. dovrava svoj

prvi kazalini komad: Revolte dans les Asturies (Pobuna u Asturiesima),
politiki, ali ne i anti-klerikalni komad.

svibanj 1936: uspjeh Narodne fronte. Poetak graanskog rata u

panjolskoj.

ljeto 1936: putovanje u centralnu Europu.

1937: zbog zdravlja ne smije prihvatiti profesuru. Udaljuje se od

komunistike partije i odluuje se za M.L.N. Messali Hadja. Odbija mjesto
uitelja u Sidi-bel-Abbesu.

179

1938: A. C. je novinar u novinama Alger Republicain to ih je osnovao

s P. Piaom.

1939: istraga u Kabvlie.

3. rujna 1939: objava rata. Camus razmilja da se prijavi u vojsku, ali je

odbijen zbog loeg zdravlja.

1940: eni se s Francine Faure iz Orana s kojom ima blizance. Alger

Republicain je zabranjen zbog cenzure. A. C. dolazi u Pariz gdje surauje s
Paris-Soir, ali prolazi nezapaeno.

svibanj 1940: dovrava L'Etranger (Stranac), to ga je poeo pisati 1937.

1941: povratak u Oran, gdje radi kao profesor. Zavrava Le Mythe de

Sisyphe (Mit o Sizifu), to ga je zapoeo 1938.

1942: novi napadaj hemoptizije. Povratak u Francusku. Objavljivanje

Stranca. A. C. poinje La Pete (Kuga). Ulazi u mreu pokreta otpora
Combat, gdje susree Claudea Bourdeta.

1943: objavljivanje Mita o Sizifu. Prva redakcija Le Malentendu

(Nesporazum), Prvo Lettre a un Ami allemand (Pismo njemakom prijatelju).
U travnju u Cahiers du Sud prikaz knjige J. Guittona o P. Pougetu, djelo koje
ga je osvojilo.

1944: susret sa Sartreom. Drugo Lettre a un Ami allemand (Pismo

njemakom prijatelju). Camus s Pascalom Piaom preuzima novine Combat.
Le Malentendu (Nesporazum) je postavljen s Mariom Casares.

1945: Caligula u Theatre Hebertot. Bombardiranje Hiroime.

1946: itanje tekstova Simone Weil koje Camus daje objaviti u

Gallimardu.

Dominikancima u Boulevard de la Tour-Maubourg dri predavanje na

temu Nevjernik i krani.

1947: represije u Madagaskaru i Aliru. Rat u Indokini. U lipnju izlazi La

Pete (Kuga), iji je uspjeh ogroman. Raskid grupe oko Combata: jedne
privlai R.P.F., druge socijalizam. A. C. se povlai i preputa vodstvo Claudeu
Bourdetu.

1948: Pu u Pragu. Jugoslavija raskida sa SSSR-om. Camus pie L'Etat

de Siege (Opsadno stanje) i Les Justes (Pravedni). Prijateljuje s P.
Bruckbergerom i kranskim pjesnikom R. Levnaudom. U rujnu Camus
provodi tajanstven dan u dominikanskom samostanu Saint-Maximum, o
emu pie svom prijatelju, pjesniku Francoisu Pongeu. Tamo sam naao
unutarnju tiinu koja mi je bila potrebna.

1949: proces Rajk u Maarskoj. Poziv na pomo grkim komunistima

osuenima na smrt. Putovanje u Junu Ameriku. Camus je bolestan. U
prosincu izvedba Les Justes (Pravedni).

1951: L'homme revolte (Pobunjeni ovjek).

180

1952: u svibnju Camusova reakcija na F. Jeansonov lanak u Temps

Modernes: raskid sa Sartreom je konaan. U studenom, nakon to je
primljena panjolska, Camus se povlai iz UNESCO-a.

1954: L'Ete (Ljeto).

1955: lanci u L'Express o sjeverno-afrikom problemu.

1956: u sijenju u Aliru podrava jedan trajk. U svibnju La Chute (Pad).

Ljeto:

kazalina adaptacija Faulknerova Requiema pour une none. U

studenome pu u Maarskoj. Camus sudjeluje u protesnom meetingu protiv
ruskih tenkova.

1957: u oujku L'Exil et le Royaume (Progonstvo i kraljevstvo). U

studenome Nobelova nagrada za knjievnost.

1958: kupuje kuu u Lourmarinu.

1959: izvedba Les Possedes (Demoni).

4. sijenja 1960: Camus je poginuo u prometnoj nesrei na putu prema

Parizu.

Jadranka Brni

181