Anelko Vuleti : Konci i konopci

Implicirajui one dvije: emu pjesnici u oskudna vremana (a

kad nisu) i one da su pjesnici tu da nam prevode s jezika
besmisla na jezik smisla, Vuleti se odluio za sintezu i napisao
ispovjednu knjigu bezinteresne divote i udivljenja koja ne prua
samo uitak u tekstu, nego divljenje govoto svakoj njezinoj
rijei. I zato odmak. I zato opis. Kritika ovdje pada na ispitu, jer
joj kategorijalni aparat i analiza mogu staviti konopac oko
vrata.

Jedan je njemaki romantik, ugledavi Napoleona, zapisao kako taj ne stane u pjesmu jer ivi i
traje u svijetu. Jedan je Vuo, kad su ga pitali zato voli Tina, rekao da ne zna, ali da ga oboava,
kao to ne zna kako i zato suce sja, a i to sunce voli. Suoen s rijetko lijepom i snanom
knjigom velikog pjesnika, osjeam da moram i sam ustuknuti, odmaknut se od disciplinarne
kritike i s vama podijeliti trake njezine nesvakidanje ljepote.
Na samom poetku, Anelko Vuleti pie da se osjea kao leptir... koji se ne da dozvati
pameti, nego se svom silinom obrui na plamen, /srui u plamen, /u plamen koji ga udahne. /
Ali nitko nee zamijetiti /da je plamen-ak da se stavi pod sitnozor, /malo jae bljesnuo. Jedna
od etiri elementarne estice svijeta kojemu pripadamo, prema Talesu, jest plamen. Ali,
pripadamo li mu ako se ne damo dozvati pameti pa se u njega bacamo, znajui da to nitko nee
zamijetiti? Ovaj skok u plamen vraa nas na paradoks dva pola ovjeka od kojih je jedan
pjesnik. Jesmo li neponovljiva uenja u svijetu, ili smo oni koje se upozorava da ne idu
maleni ispod zvijezda. Vuleti je, vrativi pjesniku status runozvana obina ovjeka istoga
postavio u prostor gotovo svete uzaludnosti rtve: glasnogovornika razuma.
Implicirajui one dvije: emu pjesnici u oskudna vremana (a kad nisu) i one da su pjesnici tu da
nam prevode s jezika besmisla na jezik smisla, Vuleti se odluio za sintezu i napisao ispovjednu
knjigu bezinteresne divote i udivljenja koja ne prua samo uitak u tekstu, nego divljenje govoto
svakoj njezinoj rijei. I zato odmak. I zato opis. Kritika ovdje pada na ispitu, jer joj kategorijalni
aparat i analiza mogu staviti konopac oko vrata. Moe je zavui u zamrene konce i konopce,
one koji pau gotovo svaijem vratu. Ona govori o drutvu predatora gotovo na nain pedgoga i
teologa osloboenja Paola Freirea. U drutvu u kojem nas na ulici, na poslu, telefonom... uvijek
netko napada i tlai, a mi, ljudi ko ljudi, uvijek mislimo da se i to dade preivjeti pa utimo i
trpimo.
A, dobro je to primjetio pjesnik kad govori o sebi kao o objektu napada: nema ni vremena u
kome bih ostao, / sam sa sobom, da malo porazmislim i da pripremim /obranu. Puni posla sa
sve manje nagrade za njega, ivot nam prolazi u snu o slobodi koja, ako slii na ovjeka / onda
mrtvi koraaju s nama. Zbijamo se u grumen straha / i ekamo da netko pone prvi. Pod
kaznom smo, tvrdi pjesnik, a ne znamo ijom. Stalno pod zapovjedima, u vojskama u koje nas
guraju, ali ni goniima nije lako, i njima doe mala snaga / doe im da se odmore od umora.
Pa i nama dopuste / da popadamo po zemlji. U san.
A za sve je kriva glava, taj instrument kojim mislimo ili koji misli za nas. A ima i jedna pjesma u
kojoj kae da je ovjek koji je postao ruka. Jer rukom je sve napravio i stekao. Rukama. Dvije
ruke, dva ovjeka, pie pjesnik. Ta glava i te ruke, rad, nada i krivnja. Uzaludnost baenosti u
svijet, sve pjesme ove knjige odbacuju binarizme i temelje se na konjunkciji, i, i, i... i zemlja koju
smo zatekli i u koju emo se vratiti i sve nae borbe koje e zavriti nerijeeno i sva ljepota
uzaludnosti i sva vjenost privremenosti... sve to ivi ruku pod ruku u ovoj prekrasnoj knjizi.
Posluajmo Anelka i neka svatko dalje, svojom pjesmom, nastavi ovu priu.