Prevela s engleskoga Maja Šoljan

Naslov izvornika Edith Nesbit, The Enchanted Castle

EDITH NESBIT
ZAČARANI ZAMAK
 Poglavlje I

Bilo ih je troje - Jerry, Jimmy i Kathleen. Dakako, Ierry se zapravo zvao

Gerald, a ne Jeremija, kako ste možda pomislili; Jimmy se zapravo zvao James;
a Kathleen nikada nisu zvali pravim imenom, već Kata ili Keti, kad su braća bila
njome zadovoljna, ili Krakata kad nisu bila zadovoljna. Bili su u internatu u
malom gradu na zapadu Engleske - dječaci u jednoj školi, dakako, a djevojčica u
drugoj, jer običaj da dječaci i djevočice idu u istu školu još nije tako proširen
kao što se nadam da će jednog dana biti. Viđali su se subotom i nedjeljom u kući
ljubazne neudate gospođice. Ali, to je bila jedna od onih kuća u kojoj se ne
možete igrati. Poznata vam je ta vrsta kuća. Kod njih nešto čovjeka priječi čak i
da razgovara s ostalima kad vas odrasli ostave nasamo, a igra djeluje nekako
neprirodno. Zato su se uvijek veselili praznicima, kad su svi išli kući i zajedno
provodili cijeli dan u kući u kojoj je igra bila prirodna, a razgovor moguć, dok
su šume i livade Hampshirea nudile obilje zanimljivih stvari. Njihova rođakinja
Betty trebala im se pridružiti, i već su skovali različite planove. Betty je škola
završavala ranije, pa je ona prva stigla u Hampshire. Čim je došla, dobila je
ospice, tako da naša trojka uopće nije smjela kući. Možete zamisliti kako su se
osjećali. Već sama pomisao na sedam tjedana kod gospođice Hervey bila je
nepodnošljiva i sve troje tako je i napisalo u pismima kući. I o je zaprepastilo
njihove roditelje, jer su oni uvijek mislili kako je baš lijepo što djeca mogu
boraviti kod drage gospođice Hervey. Međutim, ponijeli su se “vrlo pristojno”,
kao što je rekao Jerry, i nakon mnogo pisama i telegrama uređeno je da dječaci
dođu u Kathleeninu školu, gdje za praznika nije bilo djevojčica ni nastavnica,
osim nastavnice trancuskog.
- Bit će nam bolje nego kod gospođice Hervev - rekla je Kathleen
dječacima, koji su došli upitati Mademoiselle kad bi bilo zgodno da se
usele - a osim toga, naša škola nije tako gadna kao vaša. Mi ipak imamo
stolnjake na stolovima i zavjese na prozorima, a kod vas su sve same daske,
pisaći stolovi i tinta.
Kad su otišli spakirati kovčege, Kathleen je uljepšala sve sobe koliko je
mogla, napunivši staklenke od džema cvijećem, uglavnom nevenima, jer su oni
jedini rasli u stražnjem vrtu. U vrtu što je gledao na ulicu cvale su geranije,
kalceolarije i lobelije, ali djeci nije bilo dopušteno da ih beru.
- Morali bismo smisliti neku igru koja će nam potrajati cijele
praznike -rekla je Kathleen kad su užinali i kad je raspakirala odjeću dječaka i
složila je u komode, osjećajući se vrlo odraslom i brižnom dok je uredno
razvrstavala odjeću po ladicama. - Recimo da napišemo knjigu.
- Ti to ne bi znala - rekao je Jimmy.
- Nisam mislila ja sama - rekla je Kathleen malo uvrijeđeno. - Mislila
sam svi mi.
- Prevelika gnjavaža - rekao je Gerald kratko.
- Kad bismo napisali knjigu - bila je uporna Kathleen - o tome
kako je zapravo u školi, ljudi bije čitali i onda rekli kako smo pametni.
- Prije bi nas izbacili iz škole - reče Gerald. - Ne, smislit ćemo igru
izvan kuće - lopova i žandara ili takvo nešto. Ne bi bilo loše da pronađemo
spilju. U njoj bismo mogli sakriti zalihe hrane i tamo jesti.
- Ovdje nema spilja - rekao je Jimmy, koji je svakome volio
proturječiti. - A osim toga, ona tvoja Mademoiselle neće nas puštati da sami
izlazimo.
- No, to ćemo vidjeti - reče Gerald. - Idem na jedan očinski razgovor s
njom.
- Ovakav? - Kathleen prezirno pokaže na njega te se on pogleda u
zrcalo.
- Naš će junak u tren oka očešljati kosu, očetkati odijelo i oprati lice i
ruke - reče Gerald i pođe da poprati riječi djelom.
Ubrzo je vrlo uredan dječak, smeđe kose, mršav i zanimljiva izgleda
pokucao na vrata salona u kojem je sjedila Mademoiselle čitajući knjigu u
žutim koricama.
Cicrald je uvijek mogao postići to da u tren oka djeluje zaunimljivo, što
je vrlo korisna vještina u ophođenju s nepoznatim odraslima. To je postizao tako
što bi širom otvorio svoje sive oči, malo ovjesio uglove usnica i poprimio blag
molećiv izraz ponešto nalik na izraz sirotog malog l.”rda Fauntlerova - koji je,
uzgred budi rečeno, sad po a oj prilici vrlo star i užasan gnjavator.
- Entrez! -rekla je Mademoiselle oštrim francuskim naglaskom. I on je
ušao.
-Eh bien? - reče ona prilično nestrpljivo.
-Oprostite što smetam - reče Gerald koji je Jiolovao kao najkrotkiji
dječak na svijetu.
-Što bi htio? - reče ona malo odobrovoljena.
-Mislio sam kako je red da dođem i pozdravim vas reče Gerald - jer vi
ste ipak naša domaćica.
Pružio joj je netom opranu ruku, još vlažnu i crvenu. Ona je prihvati.
-Ti si doista uljudan dječak - reče ona.
-Nipošto - reče Gerald još uljudnije nego prije. - Zaista vas žalim. Mora
da vam je grozno što nas morate paziti za vrijeme praznika.
-Ali nipošto - reče Mademoiselle. - Sigurna sam đa ćete se ponašati kao
dobra djeca.
Geraldov pogled uvjeravao ju je da će on i ostali biti onoliko nalik na
anđele koliko to djeca mogu, a da pritom no prestanu biti ljudska bića.
- Trudit ćemo se - reče on iskreno.
-Mogu li nešto za vas učiniti? - upitala je nastavnica francuskog
ljubazno.
-O, ne, hvala - reče Gerald. - Mi vam ne bismo htjeli biti na teret. A
mislio sam da bi vama bilo lakše ako bismo sutra proveli cjeli dan u šumi i
ponijeli ručak sa sobom - hladne nareske, tako nešto -da ne opterećujumo
kuharicu.
-Vrlo ste obzirni - reče Mademoiselle hladno. A onda su se Geraldove
oči nasmiješile; umio je to izvesti tako ila mu usta ostanu potputno ozbiljna.
Mademoiselle je uhvatila taj smiješak i nasmijala se, a onda se i Gerald
nasmijao.
 -Mali prevarant! - reče ona. - Zašto odmah ne kažeš da želite biti
slobodni od surveillance, kako se to kaže...?
- Od nadzora - umjesto da se pretvaraš da mi želite ugoditi?
- Čovjek mora biti oprezan s odraslima - reče Gerald - ali nije to sve
pretvaranje. Mi vam zbilja ne želimo biti na teret, i zbilja ne želimo...
- Da ja budem vama na teret. Eh bien! Dopuštaju li vaši roditelji takve
izlete u šumu?
- O, da - reče Gerald iskreno.
- Onda ja neću biti veći zmaj nego što su vaši roditelji. Obavijestit
ću kuharicu. Jesi li zadovoljan?
- Naravno! - reče Gerald. - Mademoiselle, vi ste zlato.
- Zlato? - ponovila je ona.- Kao zlatnik?
- Ne, nego... cherie - reče Gerald - prava pravcata cherie. I
nećete požaliti. Možemo li mi nešto učiniti za vas - namotati vam vunu, ili
pronaći naočale ili... ?
- On misli da sam ja baka - reče Mademoiselle i od srca se nasmije, -
Hajde sada i nemojte biti zločestiji nego što morate.
- Onda, kakve si bio sreće? - upitali su ostali.
- Sve je u redu - reče Gerald hladnokrvno. - Rekao sam da će sve biti
u redu. Domišljati mladić osvojio je naklonost guvernante strankinje, koja je u
mladosti bila prva ljepotica u svome selu.
- Ne vjerujem daje ikad bila. Previše je stroga -reče Kathleen.
- Ah - reče Gerald - to je samo zato što ne znaš s njom postupati. Sa
mnom nije bila stroga.
- Ma ti si zbilja sav vražji - reče Jimmy.
- Ne, ja sam dip... kako se to ono kaže? Nešto kao ambasador. Diplomat
- to sam ja. Uglavnom, smijemo na izlet, i ako u jednom danu ne nađemo špilju,
ne zvao se ja Robin Hood.
Mademoiselle, blaža nego što ju je Kathleen ikad vidjela, sjedila je na
čelu stola za večerom koja se sastojala od kruha i pekmeza namazanog nekoliko
sati prije, a na svijetu nema ničeg tako tvrdog i suhog kao što je stari kruh s
pekimezom. Gerald joj je vrlo uljudno dodavao maslac i sir i nutkao je da kuša
kruh i pekmez.
-Kao da jedem pijesak, tako je suho! Je li moguće da vam se to sviđa?
-Ne - reče Gerald - nije moguće, ali nije pristojno da dječaci stavljaju
primjedbe na hranu.
Nasmijala se, ali poslije toga više nikada nisu dobili suhi kruh i pekmez
za večeru.
-Kako ti to izvodiš? - zadivljeno je šapnula Kathleen dok su se spremali
na spavanje.
-To je sasvim jednostavno čim postigneš da odrasli znaju što ti zapravo
hoćeš. Vidjet ćeš, poslije ovoga jest će mi iz ruke.
Sljedećeg jutra Gerald je rano ustao i ubrao kiticu ružičastih karanfila iz
gredice koju je pronašao skrivenu među nevenima. Kiticu je zavezao crnim
pamučnim koncem i položio je na Mademoisellin tanjur. Ona se nasmiješila i
djelovala vrlo ljupko kad je zatakla cvijeće za pojas.
 -Misliš li da je u redu - upitao je Jimmy poslije - ljude podmićivati
cvijećem i time što im dodaješ sol za stolom, da bi ti oni dopustili da radiš što
hoćeš?
- Nije to podmićivanje - reče Kathleen. Znam što Gerald misli, samo što
se ja nikada toga ne mogu na vrijeme sjetiti. Vidiš, ako želiš da odrasli budu
dobri prema tebi, moraš i ti biti dobar prema njima i sjetiti se malih stvari kojima
ćeš im ugoditi. Ja se nikada ničega ne mogu sjetiti. Gerry može. Zato ga sve
stare gospođe vole. To nije podmićivanje. To je neka vrsta poštenja, kao da
plaćaš za ono što si uzeo.
- No, uglavnom - reče Jimmy i time okonča to moralno pitanje - dan je
kao stvoren za izlet u šumu. A dan je uistinu bio prekrasan. Široka glavna ulica
bila je čak i u ovo rano jutarnje doba tiha poput ulice iz sna i sva okupana u
sunčevu sjaju. I .išćc se caklilo oprano sinoćnjom kišom, ali put je bio suh, a na
suncu se čak prašina s puta presijavala poput dragulja. Lijepe stare kuće, čvrste i
solidne, kao da su se grijale na suncu i uživale u toplini.
- Ima li tu kakva šuma? - upitala je Kathleen dok su prolazili preko
tržnice.
- Šuma nije važna - reče Gerald zaneseno - važno je da nađemo bilo što.
Jedan prijatelj iz škole rekao mi je kako mu je tata pričao da je, dok je bio
dječak, postojala mala spilja pod nasipom na cesti blizu puta u Salisbury, ali
pričao mu je i da je tamo bio začarani zamak.
- Kad bismo imali rog - reče Kathleen - i iz sve snage trubili cijelim
putem, možda bismo pronašli čarobni zamak.
- Ako imaš toliko novaca da ih bacaš za rog... - reče Jimmy posprdno.
- Zapravo imam, eto vidiš! -reče Kathleen. I kupili su rogove u
dućančiću s izbočenim izlogom krcatim igračkama, slatkišima i ušećerenim
voćem.
I tihim trgom na kraju grada, gdje stoji crkva, i među kućama
najuglednijih građana zaorio je zvuk roga, otegnut i glasan. Ali ni jedna se kuća
nije pretvorila u začarani zamak.
Uputili su se cestom prema Salisburyju, koja je bila užarena i prašnjava,
te su odlučili da ispiju bocu limunade.
- Bolje je da limunadu nosimo u sebi nego u boci - reče Jimmy - a bocu
možemo sakriti kraj puta i uzeti je na povratku.
Ubrzo su stigli do mjesta gdje se put, kako je to Gerald opisao, razdvajao
u dva smjera.
- Ovo mi već miriše na pustolovinu - reče Kathleen. Prvo su skrenuli
putem koji je vodio udesno, a na sljedećem raskršću skrenuli su ulijevo, tako da
sve bude pošteno, rekao je Jimmy, a onda opet udesno i onda ulijevo, i tako
dalje, sve dok se nisu potpuno izgubili.
- Potpuno smo se izgubili - reče Kathleen. - Baš zgodno!
Sada im se drveće sklapalo kao svod nad glavama, a nasip uz cestu bio je
visok i obrastao žbunjem. Naši pustolovi već su davno prestali puhati u svoje
rogove. Dosadno je trubiti u rog kad nema nikoga kome bi to smetalo.
- Grom i pakao! - naglo primijeti Jimmy, - Da sjednemo i nešto
pojedemo. Možemo to proglasiti ručkom - dodao je uvjerljivo.
 Sjeli su kraj živice uz cestu i pojeli zrele crvene ribizle koje su im trebale
biti desert.
Dok su sjedili i odmarali se i željeli da im cipele nisu tako pune nogu,
Gerald se naslonio na grm. Grm je odjedanput popustio tako daje umalo pao na
leđa. Nešto se mak nulo pod pritiskom njegovih leđa i čuo se zvuk nečega
teškoga kako pada.
- Opa! - rekao je Gerald i naglo se pribrao. - Tu je nešto šuplje, kamen
ne koji sam se naslonio jednostavno je nestao!
- Volio bih da je to spilja - reče Jimmy - ali nije.
- Ako puhnemo u rog možda postane - reče Kathleen i žurno
zasvira u svoj rog.
Gerald gurne ruku u grmlje. - Nema ničega osim /raka-reče on - tu je
samo jedna rupa. Kathleen i Jimmy ra/.grnu grmlje i zbilja, pokaže se rupa u
nasipu. - Ja ulazim - izjavi Gerald.
- Joj, nemoj! - reče njegova sestra. - Radije bih da ne ideš. Zamisli ako
unutra ima zmija!
- Valjda nema - reče Gerald, ali se ipak nagne naprijed i upali šibicu. -
To je zbilja spilja! - poviče on, podigne se na koljena preko mahovinom
obraslog kamena na kojem je sjedio, preskoči ga i nestane.
Uslijedi stanka u kojoj nitko nije disao.
- Jesi li živ? - upita Jimmy.
- Da, dođite za mnom. Bolje da idete nogama naprijed, malo je
strmo.
- Idem ja - reče Kathleen i krene, nogama naprijed. Noge su joj mlatile
po zraku.
- Pazi! - reče Gerald iz mraka. - Izbit ćeš mi oko. Pusti noge, nemoj ih
dizati. Ovdje se ne može letjeti, nema prostora.
Pomogao joj je tako što ju je snažno povukao za noge, a onda prihvatio
ispod pazuha. Pod cipelama joj je zašuštalo suho lišće i stajala je pripravna da
prihvati Jimmvja koji se spuštao naglavačke kao da skače u nepoznato more.
- Pa ovo je doista spilja - reče Kathleen.
- Mladi istraživači - protumačio je Gerald zakrilivši ulaz ramenima -
zaslijepljeni u početku mrakom spilje, nisu ništa vidjeli.
- Mrak ne može zaslijepiti - reče Jimmy.
- Kad bismo bar imali svijeću - reče Kathleen.
- Može, može - suprotstavi se Gerald. Nisu ništa vidjeli. Ali njihov
neustrašivi voda, čije su se oči privikle na tamu dok su nezgrapna tijela ostalih
zatvarala ulaz u spilju, nešto je otkrio.
- Što to? - Oboje su već bili navikli na to da Gerald pripovijeda priču u
isti mah dok se ona odigrava, ali ipak su katkad željeli da ne govori tako dugo i
knjiški u uzbudljivim trenucima.
- Nije otkrio užasnu tajnu svojim vjernim sljedbenicima sve dok se nisu
zakleli čašću da će biti mirni.
- Naravno da ćemo biti mirni - reče Jimmy nestrpljivo.
- Dobro onda - reče Gerald, odjedanput prestane govoriti knjiški, i
pretvori se u običnog dječaka - tamo je svjetlo, pogledajte iza sebe!
 Pogledali su. I tamo je zbilja bilo svjetlo. Slabo sivilo na smeđim
stijenama spilje, i jasnije sivilo što ga je oštro presijecala tamna crta pokazivali
su da zakrivljeni tunel spilje vodi prema danjem svjetlu.
- Mirno! - reče Gerald; zapravo to je mislio reći, a rekao je - ... rno! -
kao što i priliči vojnikovu sinu. Ostali su automatski poslušali.
- Stajat ćete mirno dok ne dam zapovijed “polako naprijed”, a onda ćete
pažljivo krenuti naprijed za drugim slijedeći svoga junačkoga predvodnika i
pazeći da ne gazite po mrtvima i ranjenima.
- Joj, daj malo prestani! - reče Kathleen.
- Nema mrtvih i ranjenih - reče Jimmy tražeći njezinu ruku u mraku.
- On samo hoće reći da paziš da se ne spotakneŠ o kamen.
U tom trenutku dotaknuo joj je ruku i ona vrisne.
- To sam samo ja - reče Jimmy. - Mislio sam da bi voljela da te držim za
ruku. Ali ti se ponašaš kao prava djevojčica.
Oči su im se sada privikle na mrak i vidjeli su da stoje u spilji izdubenoj
u hrapavoj stijeni koja se pružala ravno tri ili četiri metra, a onda naglo skretala
udesno.
- Smrt ili pobjeda - primijeti Gerald. - a sada polako naprijed!
Koračao je polako i pažljivo gazio između grumena zemlje i kamenja
rasutih po tlu spilje. -Jedro na vidiku! - poviknuo je kad je zašao za krivinu.
- Krasno! - Kathleen je duboko uzdahnula kad je i/aSla na sunce.
- Ja ne vidim nikakvo jedro - reče Jimmy koji je i/ašao poslije nje.
Uski prolaz završavao je zaobljenim lukom koji je bio obrastao paprati i
puzavcem. Prošli su kroz luk u duboki, i Mesni jarak oivičen kamenom
prekrivenim mahovinom, a u prosijecima izbijala je paprat i dugačka trava.
Drveće, stoje i.islo po vrhu nasipa, spajalo se u sredini tako da je sunce prodiralo
sad jače, sad slabije i pretvaralo jarak u nadsvođeni hodnik zlatastozelene boje.
Stazica od zelenka-Mosivih kamena po kojima je ležalo raštrkano suho lišće
lagano se spuštala, a na kraju se uzdizao još jedan zaobljeni luk što je vodio u
tamu, okružen stijenama, travom i jirmljem.
- Ovo kao da je ulaz u željeznički tunel - reče James.
- To je ulaz u začarani zamak - reče Kathleen. - Hajde da zasviramo u
rog.
-Tišina! - reče Gerald. - Neustrašivi kapetan prekine čavrljanje svojih
podređenih...
- No, to mi se sviđa! - reče Jimmy indignirano. - I mislio sam da će ti se
sviđati - reče Gerald i naredi im da tiho i pažljivo krenu naprijed jer bi tu mogao
netko ili nešto biti, a ovaj drugi luk možda je ulaz u ledaru i li nekakva opasnost.
- Kakva opasnost? - upita Kathleen tjeskobno.
- Na primjer, medvjedi - odvrati Gerald kratko.
- Nema medvjeda izvan kaveza, barem ne u Engleskoj – reče
Jimmy.
- Naprijed marš! - glasio je Geraldov odgovor.
I počeli su marširati. Gazili su po tvrdoj kamenoj stazici ispod nanosa
vlažnog lišća. Zastali su kod tamnog luka.
Tu su neke stepenice koje vode prema dolje - reče Jimmy.
 - To je ipak ledara - reče Gerald. Ne idemo unutra - reče Kathleen.
Naš junak - reče Gerald - kojeg ništa nije moglo /uustaviti, povratio je
poljuljane nade svojih poniznih podanika izjavivši da on ide dalje, a oni neka
rade što hoće.
Ako nam budeš dijelio uvrede - reče Jimmy - možeš ići sam.
- To je dio igre, glupane - objasni mu Gerald ljubazno. - Ti sutra
možeš biti kapetan, zato ti je bolje da držiš jezik za zubima i da smišljaš uvrede
koje ćeš nama izreći kad dođe na tebe red.
Polako i pažljivo spustili su se niza stepenice. Kameni svod dizao im se
iznad glava. Kad nisu mogli napipati rub posljednje stepenice, Gerald je upalio
šibicu i ustanovili su da to i nije više stepenica, već početak hodnika koji vodi
ulijevo.
- Ovim putem - reče Jimmy - vratit ćemo se na cestu.
- Ili ispod nje - reče Gerald. - Spustili smo se niz jedanaest stepenica.
Krenuli su dalje u korak za Geraldom koji je napredovao vrlo polako jer
se bojao, po njegovim riječima, stepenica. Hodnik je bio sasvim mračan.
- Ovo mi se uopće ne sviđa - šaptao je Jimmy.
A onda se zabijelila traka danjeg svjetla koja je rasla i širila se, dok se na
kraju nije pojavio još jedan luk i pred njima se ukazao prizor toliko nalik na
sliku iz kakve knjige o Italiji da su svi ostali bez daha a onda krenuli naprijed
nijemi od čuda i raširenih očiju. Kratki drvored čempresa vodio je, lagano se
šireći, do mramorne terase koja se bijelila na suncu. Djeca su se, trepćući očima,
nalaktila na široku kamenu ogradu i bez riječi gledala. Točno ispod njih
prostiralo se jezero - baš poput jezera u “Ljepotama Italije” -jezero s
labudovima, otočićem i žalosnim vrbama; iza jezera, uzdizali su se zeleni
obronci s raštrkanim gajevima, a među drvećem blistali su kipovi od bijelog
kamena. Na brežuljku lijevo stajala je okrugla bijela zgrada sa stupovima, a
desno se vodoskok rušio preko kamena prekrivenog mahovinom i žuboreći
ulijevao u jezero. Sa terase stepenice su se spuštale do vode, a druge stepenice
vodile su do zelene tratine kraj jezera. U daljini su po travnatim obroncima pasli
jeleni, a još dalje gajevi su postajali gušći i pretvarali se u pravu šumu iz koje su
se pomaljali golemi sivi kameni, takvih oblika kakve djeca nisu nikad prije
vidjela.
- Onaj moj prijatelj iz škole... - započe Gerald.
- To je zbilja začarani zamak - reče Kathleen.
- Ne vidim nikakav zamak - reče Jimmy.
- A što je onda ovo? - Gerald je pokazao na bijele tornjiće i kule koji su
se ocrtavali na plavetnilu neba iza pojasa drveća.
- Nigdje nikoga ne vidim - reče Kathleen - a opet, sve je tako uredno.
Sigurno je to neka čarolija.
- Da, čarobne kosilice - dobaci Jimmy.
- Da smo sad u knjizi, to bi bio začarani zamak, morao bi biti - reče
Kathleen.
- To je zbilja začarani zamak - reče Gerald bezizražajno.
- Ali, začarani zamkovi na postoje - Jimmy je bio u to sasvim siguran.
- Kako ti znaš? Misliš li da na svijetu ništa ne postoji osim onoga što si
ti vidio svojim očima? - Njegov je prezir bio porazan.
- Mislim da je čarolije nestalo kad su ljudi počeli upotrebljavati parni
stroj - uporno je tvrdio Jimmy - i novine, i telefone i bežični telegraf.
- Kad malo bolje o tome razmišljam radio je neka vrsta čarolije - reče
Gerald.
- O, na takvu ti čaroliju misliš! - kaže prezirno Jimmy.
- Možda su čarolije nestale zato što su ljudi prestali u njih vjerovati -
reče Kathleen.
- Hajde onda da ne pokvarimo ovu lijepu zabavu nekakvom glupom
nevjericom - reče Gerald odlučno. - Ja ću sada vjerovati u čarolije najjače što
mogu. Ovo je začarani vrt, tamo je začarani zamak, i ja sam čvrsto odlučio da
sve to istražim. Smjeli vitez uputio se naprije ostavivši svojim sljedbenicima da
sami odluče hoće li ga slijediti ili neće. - Preskočio je balustradu i odlučnim
korakom krenuo prema tratini tako da su mu cipele upravo odjekivale od
odrešitosti.
Ostali su pošli za njim. Takav vrt postojao je samo na slici ili u bajci.
Prošli su tik kraj jelena koji su samo podigli svoje lijepe glave da ih pogledaju i
kao da se uopće nisu preplašili. Prešavši prostranu tratinu, zašli su u gusti
šumarak bujnog drveća i našli se u ružičnjaku, ograđenom gustom potkresanom
živicom, koji se prostirao crven, ružičast, zelen i bijel na suncu poput kakve
divovske, raznobojne, namirisane maramice.
- Točno znam da će se za minutu pojaviti vrtlar i pitati nas što mi ovdje
radimo. I što ćemo mu onda reći? - upita Kathleen s nosom priljubljenim uz
ružu.
- Reći ću da smo zalutali, a to je uostalom i istina - reče Gerald.
Ali vrtlar se nije pojavio, niti itko drugi, a osjećaj čarolije sve je više
rastao, tako da ih je već pomalo postalo strah od zvuka vlastitih koraka na tome
prostranom i tihom mjestu. Iza ružičnjaka uzdizala se živica u koju je bio urezan
luk, a to je bio početak labirinta poput onoga u Hampton Courtu.
- A sada - reče Gerald - pazite što ću vam reći. U sredini labirinta naći
ćemo tajnu čaroliju. Isučite mačeve, dobri moji ljudi, i hajte za mnom u
potpunoj tišini.
To su i učinili.
U labirintu je bilo vrlo vruće između gusto postavljenih živica, a put do
središta labirinta bio je dobro sakriven. Svako malo bi se ponovo našli kod luka
u živici što je vodio u ružičnjak, a svima je Bilo draGo šTo uza se Imaju velike i
čiste rupčiće.
Kad su četvrti put došli do ulaza u ružičnjak, Jimmy je odjednom
povikao - Oh, kako bih htio... - a onda odjednom zastao. - Oh! - dodao je
potpuno drukčijim glasom - gdje je naš ručak? - I u mučnoj tišini svi se se sjetili
da su košaricu s ručkom ostavili na ulazu u spilju. S čežnjom su mislili na
hladno janjeće pečenje, šest rajčica, kruh i maslac, smotuljak sa soli, pitu od
jabuka i čašicu od debelog stakla iz koje su pili limunadu.
- Idemo natrag - reče Jimmy - da nađemo naše stvari i ručamo.
- Hajde da još jedanput pokušamo riješiti ovaj labirint. Mrzim
odustajanje - reče Gerald.
 - Ali ja sam tako gladan! - reče Jimmy.
- Zašto to nisi prije rekao? -upita Gerald ogorčeno.
- Prije nisam bio gladan.
- Onda nisi ni sad. Čovjek ne može ogladnjeti u minuti. Što je ovo?
“Ovo” je bilo nešto crveno što je ležalo u podnožju živice - crvena crta
tako tanka da je nikada nitko ne bi npazio, osim ako se baš ne zapilji u korijenje
živice.
Bila je to nit konca. Gerald se sagne i podigne je. Jedan kraj konca bio je
svezan za naprstak sa sitnim rupicama, a drugi...
- Nema drugog kraja - reče Gerald slavodobitno. - to je ključ rješenja,
eto što je to. Kome je sada do hladne janjetine? Uvijek sam znao da će se
jednoga dana dogoditi nešto čarobno, i evo, sad se dogodilo.
- Mora da je to ostavio vrtlar - reče Jimmy.
- A princezin srebrni naprstak? Gledaj, na naprstku je kruna.
To je bilo točno.
- Hajde, hajde - reče Gerald tihim glasom punim nagovaranja -ako ste
pustolovi, budite pustolovni. A osim toga, uvjeren sam da je netko već davno
prošao cestom i pokupio našu janjetinu.
Uputio se naprijed namatajući crveni konac oko prsta. I to je uistinu bio
ključ rješenja, jer ih je doveo ravno u sredinu labirinta. A u samoj sredini
labirinta naišli su na čudo.
Crveni ih je konac poveo uz dvije kamene stepenice do okrugle tratinice.
U sredini se ustobočio sunčani sat, a uokolo uza živicu pružala se niska i oširoka
mramorna klupa. Crveni konac išao je preko trave, pokraj sata, a završavao je u
smeđim prstićima zakićenim dragocjenim prstenjem. Prsti su, dakako, pripadali
ruci na kojoj je bilo mnogo narukvica sa crvenim, plavim i zelenim dragim
kamenjem što se presijavalo. Ruka je bila u rukavu od ružičastog i zlatnog
brokata, mjestimice izblijedjelog, ali još prekrasnog, a rukav je bio dio haljine u
koju je bila odjevena dama što je ležala na kamenoj klupi i spavala na suncu.
Ružičastozlatna haljina otvarala se nad izvezenom podsuknjom nježnozelene
boje. Rub je bio od stare žućkaste čipke, a tanki bijeli veo osut srebrnim
zvjezdicama prekrivao joj je lice.
- To je začarana princeza - reče Gerald, uistinu pod dojmom ovog
doživljaja. - rekao sam vam.
- To je uspavana ljepotica -reče Kathleen. -Zbilja jest, pogledajte kakvu
starinsku haljinu ima, kao sa slika dvorskih dama Marie Antoinette. Ona spava
već stotinu godina. Oh, Geralde, ti si najstariji, ti moraš biti princ. Tko bi to
pomislio!
- Ona nije zapravo princeza - reče Jimmy. Ali ostali su se samo
nasmijali, dijelom stoga što su ovakve njegove izjave mogle pokvariti svaku
igru, a dijelom zato što doista nisu bili sigurnni je li to prava princeza koja ovdje
leži mirna poput sama sunčeva sjaja. Svaki korak ove pustolovine - spilja, divni
vrt, labirint, ključ rješenja - osnažili su osjećaj čarolije, tako da su sada Kathleen
i Gerald bili gotovo posve opčarani.
Podigni veo, Jerry - reče Kathleen šaptom. - Ako nije lijepa, znat ćemo
da nije princeza.
 - Podigni ga sama - reče Gerald.
- Vjerojatno se figure ne smiju dirati - reče Jimmy.
- Budalo, nije to voštana figura - reče njegov brat.
- Ne - reče sestra - vosak bi se rastopio na ovom suncu. A osim toga,
vidi se da diše. To je prava princeza. - Vrlo pažljivo podigla je krajičak vela.
Princezino lice bilo je maljušno i bijelo, uokvireno dugim crnim pletenicama.
Imala je ravan nosić i fine tanke obrve. Nos i jagodice bili su osuti pjegicama.
- Nije ni čudo - šapnula je Kathleen - kad sve ove godine spava na
suncu. - Usta joj nisu bila nalik na ružin pupoljak. Ali ipak...
- Nije li ljupka! - promrmljala je Kathleen.
- Nije pretjerano prašnjava - kao da je rekao (icrald.
- Dakle, Jerry - reče Kathleen odrešito - ti si najstariji.
- Jasno da jesam - reče Gerald nelagodno.
- Onda ti moraš probuditi princezu.
- Nije to princeza - reče Jimmy s rukama u džepovima hlača.
- To je obična djevojčica, samo preodjevena.
-Ali ima dugu haljinu - reče Kathleen. Da, ali pogledaj koliko joj je
haljina duža od nogu. Kad bi ustala, ne bi bila ništa viša od Jerryja.
- No, onda - nagovarala je Kathleen. - Jerry, ne izmotavaj se. Moraš to
učiniti.
- Što to? - upita Jerry, udarajući lijevom cipelom po desnoj.
Probuditi je poljupcem, dakako.
- Ja ne! - odvrati Jerry ne oklijevajući.
- Pa netko mora.
- Sigurno bi me napala istog trenutka kad bi se probudila - reče Gerald
zabrinuto.
-Ja bih je iz ovih stopa poljubila - reče Kathleen - i li bojim se da to ne bi
puno pomoglo.
Poljubila ju je i to nije pomoglo. Princeza je i dalje spavala dubokim
snom.
- Jimmv, sad je na tebe red. Mislim da ćeš ti uspjeti. Makni se prije nego
što ti stigne opaliti pljusku.
- Neće ga udariti, on je još mali - reče Gerald.
- Sam si mali! - reče Jimmv. - Nije mi teško da je poljubim. Nisam
kukavica kao neki koje sad neću imenovati. Samo, ako je poljubim, ja ću
biti smioni vođa do kraja dana.
- Ma, čekaj malo! - poviče Gerald - Možda bi bilo bolje da ja... - ali u
međuvremenu Jimmv je glasno i od srca cmoknuo blijedi princezin obraz, i sad
je sve troje stajalo bez daha, očekujući ishod.
A onda je princeza otvorila krupne tamne oči, protegnula se, malo
zijevnula prekrivši usta smeđom ručicom i rekla, sasvim jasno i razgovijetno,
tako da nije bilo mjesta zabuni: - Znači, prošlo je sto godina? Kako je živica
narasla! Koji je od vas moj princ koji me probudio iz dubokog stoljetnog sna?
- Ja - reče Jimmv neustrašivo, jer ona nije djelovala kao da će nekome
opaliti pljusku.
- Plemeniti moj spasioče! - reče princeza i pruži ruku. Jimmv je prihvati
i žestoko protrese.
- Ali, čuj - reče on - ti nisi prava princeza?
- Naravno da jesam - odgovori ona. - Što bih drugo mogla biti? Pogledaj
moju krunu. - Skinula je posrebreni veo i otkrila dijademu od pravih pravcatih
dijamanata, koji su tako očito bili pravi daje čak i Jimmv to morao zapaziti.
- Ali... - reče Jimmv.
- Pa valjda ste - reče ona i širom otvori oči - znali da sam ovdje, jer kako
biste me inače našli? I kako ste uspjeli proći pokraj zmajeva?
Gerald je prečuo to pitanje. - Slušaj - reče on - ti zbilja vjeruješ u čarolije
i takve stvari?
- Ako itko vjeruje -reče ona -onda to moram biti ja. Evo, ovdje sam se
ubola na vreteno. - Pokazala je mali ožiljak na zapešću.
- Znači, ovo je doista začarani zamak?
- Pa, jasno - reče princeza. - Kako ste glupi! - Ustala je i ružičasta
haljina od brokata naborala joj se u šarenim naborima oko nogu.
- Rekao sam da će joj haljina biti predugačka - reče Jimmy.
- Dobro mi je pristajala kad sam zaspala - reče princeza. - Mora da je
narasla u ovih stotinu godina.
- Ne vjerujem da si ti zbilja princeza - reče Jimmy.
- Barem...
- Nemoj se ni truditi da vjeruješ ako ti to nije po volji
- reče princeza. - Nije toliko važno što ti vjeruješ koliko je važno ono što
ja jesam. - Okrenula se prema ostalima.
- Hajdemo u dvorac - reče ona - i pokazat ću vam sve svoje prekrasne
dragulje i ostalo. Hoćete?
- Da- reče Gerald, ali se jasno čulo da oklijeva. - Ali...
- Ali što? - princezin je glas odavao nestrpljenje.
- Ali mi smo užasno gladni.
- Joj, i ja sam gladna! - poviče princeza.
- Nismo ništa jeli od doručka.
- A sad je već tri - reče priceza pogledavši na sunčani sat.
- Pa vi niste jeli već satima. A tek ja! Ja nisam ništa jela cijelo stoljeće.
Dođite, idemo u dvorac.
- Miševi su sigurno već sve pojeli - reče Jimmy žalosno. Sad je uvidio
da je to zbilja prava princeza.
- A, nisu - poviče princeza radosno. - Zaboravio si daje ovdje sve
začarano. Vrijeme je naprosto stajalo stotinu godina. Idemo, ali jedan od vas
mora mi pridržavati skute jer inače neću moći hodati kad mi je haljina tako
strašno narasla.

Poglavlje II

Dok ste još mali, ima mnogo stvari u koje je vrlo teško povjerovati, a
ipak, i najgluplji ljudi reći će vam da su istinite takve stvari, na primjer, kao da
se zemlje okreće oko sunca i da nije ravna, već okrugla. Ali ono što djeluje
posve uvjerljivo, kao bajke i čarolije, sve to, tako bar kažu odrasli, nije istina. A
opet, tako je lako u to povjerovati, osobito kad svojim očima vidiš da se to
uistinu događa. Uvijek sam tvrdila da se najčudnije stvari događaju
najrazličitijim I ludima, samo što za njih nikad ne saznate jer ljudi misle da im
nitko neće vjerovati i o tome ne pričaju nikome živom osim meni. A meni ih
pričaju zato što znaju da ću ja u sve povjerovati.
Kad je Jimmy probudio uspavanu ljepoticu i ona po/vala našu trojku u
palaču da nešto pojedu, svi su bili posve uvjereni da su došli na mjesto gdje se
događa nešto čudesno. Polako jedno za drugim pošli su preko tratine prema
dvorcu. Princeza je išla prva, za njom Kathleen koja joj je pridžavala sjajne
skute, onda Jimmy i na kraju Gerald. Svi su bili duboko uvjereni da su se ušetali
usred kakve biljke, a kako su bili umorni i gladni, to su vise vjerovali da )c lome
uistinu tako. Zapravo, tako su bili umorni i gladni tlu su jedva zamjećivali kamo
idu ili zapažali ljepotu parka kroz koji ih je vodila princeza. Hodali su kao u snu
i tek su hc djelomično probudili kad su se zatekli u velikoj dvorani gtlje su po
zidovima visjeli viteški oklopi i stari barjaci, po pođu bile prostrte kože
životinja, a uokolo poslagani teški Molovi od hrastovine i drvene klupe.
Princeza je ušla polako i veličanstveno, ali kad je zakoračila u dvoranu,
istrgla je skute iz Jimmvjeve ruke i okrenula se našoj trojci.
- Pričekajte ovdje trenutak - reče ona - i pazite, nemojte razgovarati dok
me nema. Ovaj je zamak krcat čarolijama i ne znam što će se dogoditi ako
budete govorili. - Rekavši to prikupila je bogate zlatnoružičaste nabore haljine,
podigla ih i istrčala, kako je Jimmy poslije rekao, “ne baš kao princeza”, tako da
su se ispod haljine vidjele crne čarape i crne cipele s kopčom.
Jimmy bi vrlo rado rekao kako on ne vjeruje da bi se išta dogodilo, ali se
bojao da se nešto ipak ne dogodi ako progovori, tako da se samo iskreveljio i
isplazio jezik. Ostali su se pretvarali da to ne vide, što je mnogo poraznije
djelovalo nego da su bilo što o tome rekli. Tako su sjedili bez riječi, samo je
Gerald strugao cipelom po mramornom podu. Uto se vratila princeza, vrlo
polako, gurajući svakim korakom duge suknje. Nije mogla podići rub haljine
zato što je u rukama nosila pladanj.
Nije to bio srebrni pladanj kao što ste možda očekivali, već obični ovalni
limeni pladanj. S treskom gaje spustila na dugački stol i odahnula s olakšanjem.
- Joj, zbilja je težak - rekla je. Ne znam kakvu su divnu gozbu djeca sebi
dočarala u mašti. Svakako ovo nije bilo ni nalik tome. Na teškom pladnju stajao
je jedan hljeb, komad sira i smeđi vrč vode. Ono što je bilo teško bili su samo
tanjuri, šalice i noževi.
- Poslužite se - reče princeza gostoljubivo. -Našla sam samo kruh i sir,
ali nije važno, jer ovde je ionako sve začarano, i ako nemate u sebi neku užasnu
skrivenu manu, kruh i sir pretvorit će se u što god želite. Što bi ti htjela? - upita
ona Kathleen.
- Pečeno pile - odvrati Kathleen ne oklijevajući. Ružičasta princeza
odsiječe krišku kruha i položi je na
tanjur. - Izvoli - reče - pečeno pile. Da gaja razrežem, ili ćeš sama?
- Ti, molim te - reče Kathleen i dobije komad suhog kruha na tanjuru.
- Graška? - upita princeza, odreže komadić sira i položi ga pokraj kruha.
Kathleen počne jesti kruh režući ga nožem i viljuškom kao da jede
piletinu. Nije smjela priznati da ne vidi ni piletine, ni graška, nego samo sir i
suhi kruh, jer to bi značilo da priznaje kako u njoj postoji neka užasna skrivena
mana.
- Ako ta mana postoji, zbilja je skrivena, čak ni ja ne znam za nju - rekla
je u sebi.
Dječaci su zatražili goveđe pečenje i kupus - a to su i dobili,
pretpostavljala je Kathleen, premda je to njoj slikovalo kao suhi kruh i sir
trapist.
- Baš bih voljela znati kakvu to užasnu skrivenu manu imam - mislila je
Kathleen, dok je princeza izjavila kako bi, da se nju pita, rado pojela komadić
pečanog fazana. - Ovo je - rekla je princeza i prinijela ustima zalogaj suha kruha
- vrlo ukusno.
- To je samo igra, nije li tako? - upita Jimmy.
- Što je igra? - upita princeza i namršti se.
- Pa to što se pretvaramo da jedemo goveđe pečenje, a to je kruh i sir.
- Igra? Ali to je zbilja goveđa pečenka. Pa vidiš valjda reče princeza i
pogleda ga razrogačenih očiju.
- Pa naravno - reče Jimmy slabašno. - Samo sam se šalio.
Kruh i sir možda nisu tako ukusni kao pečena govedina, piletina ili
fazanovo meso (ne znam zapravo kakav je fazan jer ga nikad nisam okusila,
jeste li vi?), ali kruh i sir su svakako mnogo bolji nego ništa kad to ništa traje još
od doručka (ribizli i limunada teško da se mogu uračunati u hranu) a već je
davno prošlo vrijeme ručka. Svi su jeli i pili i osjećali su se mnogo bolje.
- A sada - rekla je princeza i otresla mrvice sa svojih zelenih svilenih
skuta - ako ste sigurni da ne želite više pečenja, dođite da pogledamo moju
riznicu. Sigurno nećete vise ni komadića piletine? Ne? Pođite, onda, za mnom.
Ustala je i krenuli su za njom niz dugačko predvorje do onoga kraja gdje
su velike kamene stepenice vodile prema gore sa svake strane i spajale se u
široko stubište što se uspinjalo na galeriju. Ispod stepenica visjele su tapiserije.
- Ispod tapiserije su - reče princeza - vrata koja vode u moje odaje. -
Podigla je tapiseriju objema rukama jer je bila teška i pokazala su se skrivena
vratašca.
- Ključ - rekla je ona - visi iznad vrata.
I ključ je zaista bio tamo na velikom zarđalom čavlu.
- Stavi ga u ključanicu - reče princeza - i okreni. Gerald je poslušao, i
veliki ključ zaškripao je u bravi.
- A sad gurnite - reče ona - svi zajedno.
Svi su zajedno gurnuli, vrata su popustila i svi su popadali jedan preko
drugoga u mračnu prostoriju.
Princeza je spustila zavjesu i ušavši zatvorila za sobom vrata.
- Pazite! - reče ona - tu su dvije stepenice.
- Hvala - reče Gerald trljajući koljeno na dnu stepenica. - I sami smo
to ustanovili.
- Žao mi je - reče princeza - ali niste se mogli jako ozlijediti. Idite ravno.
Više nema stepenica.
Pošli su ravno, u potpunom mraku.
 - Kad dođete do vrata, pritisnite kvaku i uđite. Stojte mirno dok ne
nađem šibice. Znam gdje su.
- Zar su prije sto godina postojale šibice? - upita Jimmy.
- Mislila sam reći kresivo - reče princeza žustro. - Uvijek smo ga zvali
šibice. A vi? Idem ja prva.
Krenula je prva, i kad su došli do vrata već ih je čekala sa svijećom u
ruci. Dodala je svijeću Geraldu.
- Čvrsto je drži - reče ona i otvori žaluzine na velikom prozoru, tako da
se prvo zažutila traka a zatim ih je zaslijepilo jarko svjetlo i sobu je preplavilo
sunce.
- Ova je svijeća sada prilično nepotrebna - reče Jimmy.
- Zbilja - reče princeza i ugasi svijeću. Zatim uzme ključ, stavi ga u
bravu i otključa vrata.
Prostorija u kojoj su se našli bila je mala i vrlo visoka. Zasvođeni strop
bio je obojen tamnoplavo sa zlatnim zvjezdicama. Zidovi su bili od izrezbarenog
drveta, a namještaja uopće nije bilo.
- Ovo je - reče princeza - moja riznica s blagom.
- Ali - upita Kathleen uljudno - gdje je blago?
- Zar ga ne vidite? - upita princeza.
- Ne, ne vidimo ga - reče Jimmy ne oklijevajući. - Nećeš nam valjda
opet pokušati podvaliti istu priču kao s onim kruhom i sirom, ne dvaput
zaredom.
- Ako ga zbilja ne vidite - reče princeza - morat ću izgovoriti čarobne
riječi. Zatvorite oči, molim vas. I dajte mi časnu riječ da ih nećete otvoriti dok
vam ne kažem, i da nećete nikome pričati o onome što ste vidjeli.
Djeca nisu baš bila sretna što moraju dati časnu riječ, ali ipak su je dali i
čvrsto stisnuli oči.
- Hoćete li mi vjerovati? - izgovori princeza brzo, i samo su čuli kako je
njezina svilena haljina zašuštala preko sobe. A onda je nešto zaštroptalo i
zaškripalo.
- Ona će nas zaključati ovdje! - poviče Jimmy.
- Dali smo časnu riječ - dahne Gerald.
- Oh, požuri! - zastenje Kathleen.
- Možete otvoriti oči - reče princeza. Otvorili su oči. Prostorija više nije
bila ista, a opet, da, zvjezdani plavi svod bio je tu i ispod njega oko dva metra
tamnog drveta na rubovima, ali ispod toga stijene prostorije sjale su, ljeskale se i
prelijevale bijelo, plavo, crveno, zeleno, zlatno i srebrno. Uokolo prostorije
protezale su se police, a na njima su stajale zlatne čaše, srebrni pladnjevi, vrčevi
osuti draguljima, ukrasi od zlata i srebra, dijademe od dijamanata, ogrlice od
rubina, niske smaragda i bisera, čitava ta nezamisliva divota bila je složena na
podlozi od izblijedjela plavog baršuna. Bilo je to nalik na krunske dragulje što ih
možete vidjeti kad vas ljubazni ujak povede u Londonsku kulu, samo što je
ovdje bilo mnogo više dragulja nego što ih je ikada itko vidio, u Londonskoj
kuli ili bilo gdje drugdje.
Troje djece ostalo je bez daha i razjapljenih usta zurili u u blještave
krasote dok je princeza stajala ruke ispružene kao da zapovijeda, a ponosni
smiješak titrao joj je na usnama.
- Vidi ovo! - reče Gerald prigušenim šapatom. Nitko nije govorio. Čekali
su kao začarani da princeza nešto kaže.
Ona je progovorila.
- Onda, što kažete o ovoj igri? - upita ona slavodobitno. -Znam
li čarati?
- Znaš, znaš! - reče Kathleen.
- Smijemo li dodirnuti? - upita Gerald.
- Sve što je moje sada je i vaše - reče princeza i velikodušno zamahne
smeđom ručicom, ali brzo doda - Samo, naravno, ne smijete ništa ponijeti sa
sobom.
- Nismo mi lopovi! - reče Jimmy. Ostali su već bili i,razgledali prekrasne
stvari na plavim baršunastim policama.
- Možda niste - reče princeza - ali ti mi nikako ne vjeruješ. Misliš da ne
znam što ti u sebi misliš. Zapravo, znam što misliš.
Što? - upita Jimmy.
- Znaš ti vrlo dobro - reče princeza. - Misliš o kruhu i siru koji sam
pretvorila u pečenku i o svojoj skrivenoj mani. Hajdemo se sada svi
preodjenuti tako da i vi budete prinčevi i princeze.
- Naš se junak - reče Gerald i uzme zlatnu krunu s križem - u tren oka
okrunio. - Stavio je krunu na glavu, ogrlicu oko vrata i opasao nisku blještavih
smaragda koja, doduše, nije bila dovoljno dugačka da je zakopča. Uradio je to
vješto prilagodivši remen od hlača, a zatim se okrenuo i vidio da su se ostali već
bili uresili dijademama, ogrlicama i prstenjem.
- Sjajno izgledaš! - reče princeza -ali voljela bih da su vam odijela
ljepša. Kakvu to ružnu odjeću ljudi danas nose! Prije sto godina...
Kathleen je odjedanput zastala držeći dijamantsku narukvicu u ruci.
- Čuj - reče ona. - A kralj i kraljica?
- Kralj i kraljica? - upita princeza.
- Tvoj otac i majka, ožalošćeni roditelji - reče Kathleen.
- Mora da su se već probudili. Sigurno bi te željeli vidjeti nakon sto
godina.
- O ... pa da - reče princeza polako. - Zagrlila sam svoje drage roditelje
kad sam otišla po kruh i sir. Sada objeduju. Još me ne očekuju. Gle - doda ona i
žurno prisloni narukvicu od rubina uz Kathleeninu ruku - kako je ovo krasno!
Kathleen bi vrlo rado cijeli bogovetni dan isprobavala različite dragulje i
gledala se u malom zrcalu u srebrnom okviru što ga je princeza uzela s jedne
police, ali dječacima je ubrzo dosadila ta zabava.
- Slušaj - reče Gerald - ako si sigurna da te otac i majka neće tražiti,
idemo van da se nečega igramo. U onom labirintu možemo se izvrsno igrati
opsade zamka, osim ako nam nećeš opet izvesti neku Čaroliju.
- Zaboravio si - reče princeza - da sam ja odrasla. Ja se više ne igram. A
ne volim izvoditi previše čarolija odjedanput jer me to umara. Osim toga, trebat
će nam dosta vremena dok sve ovo vratimo na svoje mjesto.
Trebalo im je doista mnogo vremena. Djeca bi bila odložila dragulje bilo
kamo, ali princeza im je pokazala kako svaka ogrlica, prsten i narukvica imaju
svoje mjesto na baršunu imalo udubljenje u podlozi lako da je svaki dragi
kamen ločno pristajao u vlastito malo gnijezdo.
Dok je Kathleen odlagala posljednji blistavi ukras na mesto, opazila je
da na jednom dijelu police nema sjajnih dragulja, već da su tu prstenovi, broševi,
lanci, kao i još mnogo neobičnih predmeta kojima nije znala imena, sve od
običnog metala i čudnovatog oblika.
- Kakve su ovo tričarije? - upita ona.
- Ma nemoj, tričarije! - reče princeza. - To su sve Čarobni predmeti!
Svatko tko nosi ovu narukvicu, na primjer, mora govoriti istinu. Ovaj lanac daje
ti snagu desetorice. S ovom mamuzom konj će ti juriti milju u minuli, a ako
hodaš, koračat ćeš kao da nosiš čizme od Ncd;im milja.
A ovaj broš? - upita Kathleen i posegne rukom. Princeza je zgrabi za
zapešće.
- Ne smiješ ništa dirati! - reče ona. - Ako itko osim mene dodirne ove
stvari, sva će Čarolija nestati i više se nikada neće vratiti. Ovaj broš ispunit će ti
svaku želju.
- A ovaj prsten? - pokaže Jimmy.
- Od njega postaješ nevidljiv.
- A što je ovo? - upita Gerald i pokaže čudnovatu kopču.
- To poništava djelovanje svih drugih čarolija.
- Zbilja? - upita Jimmy. - Ne šališ se?
- Da se šalim! - odvrati princeza prezirno. - Mislim da sam vam
već pokazala dovoljno čarolija da shvatiš kako se ne bi smio obraćati jednoj
princezi na ovaj način.
- Čuj - reče Gerald vidno uzbuđen. - Mogla bi nam pokazati kako ti
predmeti rade. Možda da svakom od nas ispune po jednu želju?
Princeza nije odmah odgovorila. A naša trojka razmišijala je o željama,
domišljatim, a opet, razumnim koje očito nikada ne padaju na pamet ljudima u
bajkama kad im se pruži prilika da im se ispune tri želje.
- Ne - reče princeza. Ne može vama ispuniti želje, samo meni. Ali
pokazat ću vam kako mi prsten daje nevidljivost. Samo morate zatvoriti oči.
Zatvorili su oči.
- Brojite do pedeset - rekla je princeza - a onda možete pogledati. Onda
ih opet zatvorite, i brojite do pedeset, i ja ću se ponovo pojaviti. - Gerald je
brojio naglas. Kroz brojanje se čulo šuštanje i škripanje. - Četrdeset sedam,
četrdeset osam, četrdeset devet, pedeset! - rekao je Gerald, i svi su otvorili oči.
Bili su sami u sobi. Dragulji su iščezli, a iščezla je i princeza.
- Otišla je kroz vrata, jasno - rekao je Jimmy, ali vrata su bila
zaključana. - To je doista čarolija - rekla je Kathleen bez daha.
- Takav trik može izvesti svaki mađioničar! - rekao je Jimmy. - A ja sam
gladan.
- Gladan! - U Geraldovu se glasu osjećao prezir. - Ljupka princeza -
nastavio je -ponovo se pojavila čim je naš junak nabrojio do pedeset. Jedan, dva,
tri, četiri...
I Gerald i Kathleen su zatvorili oči. Ali Jimmy slučajno nije. Nije
namjeravao varati, samo je zaboravio. I kad je Gerald nabrojio do dvadeset,
vidio je kako se polako pomiče oplata pod prozorom.
- Ah! - rekao je u sebi. - Znao sam da je trik! - i smjesta je zatvorio oči,
kao pravi pošteni dječak.
Na riječ “pedeset” tri para očiju su se otvorila. A oplata je bila zatvorena
i princeze nije bilo.
- Ovaj put nije uspjela - rekao je Gerald.
- Možda bi morao još jedanput brojiti - rekla je Kathleen.
- Mislim da je pod prozorom nekakav pretinac - rekao je Jimmy - i ona
se u njemu sakrila.
- Gledao si! Varaš - rekao mu je princezin glas, tako blizu uha da je
poskočio.
- Nisam varao.
- Pa gdje je? Ma što je ovo - povikali su sve troje uglas. Jer princeze još
nije nigdje bilo.
- Budi opet vidljiva, draga pricezo - rekla je Kathleen. - Da
zatvorimo oči i iznova brojimo?
- Ne budite glupi! - rekao je princezin glas, i zvučao je vrlo ljutito.
- Nismo glupi - odgovorio je Jimmy, također ljutito. - Zašto se ne vratiš
pa da završimo s time? Ionako si se samo sakrila.
- Nemoj! - rekla mu je Kathleen blago. - Ona je doista nevidljiva, znaš.
- Bila bi i ti da se zavučeš u ormar - rekao je Jimmy.
- O, da - rekao je princezin glas podrugljivo - mislite da ste strašno
pametni, je li? Ali mene nije briga. Možemo se igrati da me ne možete vidjeti,
ako baš hoćete.
- Ali doista ne možemo - rekao je Gerald. - Ne vrijedi se uzrujavati. Ako
si se sakrila, kao što Jimmy kaže, bolje da iziđeš. Ako si zaista postala
nevidljiva, bit će bolje da se što prije pretvoriš u vidljivu.
- Hoćeš reći - upita glas, potpuno izmijenjen, ali još princezin - da me
doista ne možete vidjeti?
- Pa zar ne vidiš da ne možemo? - upita Jimmy, dosta nelogično.
Sunce je žarilo kroz prozore; u osmerokutnoj je sobi bilo vrlo vruće i svi
su već bili ljuti.
- Ne možete me vidjeti. -U glasu nevidljive princeze osjećao se jecaj.
- Ma ne, kad ti kažem - rekao je Jimmy - a ja sam već gladan i... - Kao
da mu je riječ zastala u grlu. I tada se, u tom zlatnom poslijepodnevu, dogodilo
nešto doista užasno: Jimmy se iznenada trgnuo unazad, zatim naprijed, širom
otvorenih očiju i usta. Ljuljao se naprijed i natrag, vrlo brzo, a onda stao.
- Oh, dobio je napadaj! Jimmy, dragi Jimmy! - vrisnula je Kathleen i
pohitala k njemu. -Stoje, dušo, što se dogodilo?
- Nije to nikakav napadaj - dahnuo je Jimmy ljutito. - Ona me
drmala.
- Točno - rekla je princeza - i drmat ću ga i opet ako bude i dalje tvrdio
da me ne vidi.
- Onda drmaj mene - rekao je Gerald bijesno. - Ja bar nisam manji od
tebe.
Istoga trenutka Gerald je osjetio ruke na ramenima i odmah ih je uhvatio
za zapešće. I tako je stajao, držeći ruke koje nije mogao vidjeti. Bio je to jeziv
osjećaj. Od jednog se nevidljivog udarca nogom malo trgnuo, ali i dalje je čvrsto
držao nevidljive ruke.
- Keti - viknuo je - dođi i uhvati je za noge, udara me.
- Gdje? -upitala je Kathleen, u želji da pomogne. - ne vidim nikakve
noge.
- Ja je držim za ruke - vikao je Gerald. - Ona je doista nevidljiva. Uhvati
je za ovu ruku, i onda napipaj gdje joj je noga.
Kathleen ga je poslušala. Kad bih vam bar nekako mogla protumačiti
kako je silno, silno neugodno i sablasno dodirivati, na jarkom danjem svjetlu,
ruke i nadlaktice koje ne možete vidjeti.
- Neću da me držite za noge - rekla je nevidljiva princeza otimajući se iz
sve snage.
- Zašto si tako ljuta? -Gerald je bio potpuno miran. - Rekla si da ćeš biti
nevidljiva, i jesi.
- Nisam.
- Jesi, doista. Pogledaj se u zrcalo.
- Nisam; ne mogu biti.
- Pogledaj se u zrcalo - ponovio je Gerald nepokolebivo.
- Onda me pusti - rekla je.
Gerald ju je pustio, ne vjerujući ni sam sebi da je maločas zaista držao
nevidljive ruke.
- Vi se samo pretvarate da me ne vidite - rekla je princeza zabrinuto - je
li? Recite da se pretvarate. Dosta ste se šalili. Mogli biste prestati. Meni se to ne
sviđa.
- Na časnu riječ? - rekao je Gerald - ti si još nevidljiva.
Zavladala je šutnja. Tada je princeza rekla: - Hajde, otvorit ću vam vrata
i možete otići. Već mi se dosadilo igrati s vama.
Išli su za njenim glasom do vrata, i onda malim hodnikom u dvoranu.
Nitko ništa nije govorio. Svi su se osjećali vrlo nelagodno.
- Hajdemo odavde - šapnuo je Jimmy čim su došli do kraja dvorane.
Ali princezin glas je rekao: - Idite ovim putem; ovuda je brže. Mislim da
ste zapravo odvratni. Žao mi je što sam se uopće s vama počela igrati. Mama mi
je uvijek govorila da se ne družim s nepoznatom djecom. - Jedna su se vrata
otvorila premda se nije vidjela nikakva ruka koja bi ih dodirivala. - Hajde,
prođite, jeste li čuli? - rekao je princezin glas.
Bilo je to malo predsoblje, s dugačim, uskim zrcalima između dugačkih,
uskih prozora.
- Zbogom - rekao je Gerald. - I hvala što si nas tako lijepo zabavila.
Rastanimo se kao prijatelji - rekao je pružajući ruku. Jedna nevidljiva ruka
polako se spustila na njegovu; on ju je smjesta stegnuo.
- A sada - rekao je - sada ćeš se morati pogledati u zrcalo i priznati da
mi nismo lažljivci. -Odveo je nevidljivu princezu do jednog zrcala i pridržao je
pred njim za ramena.
- Evo, - rekao je - pogledaj i sama. Zavladala je tišina, a onda je očajan
krik odjeknuo u sobi.
 - Oh-oh-oh! Zaista sam nevidljiva. Pa što da radim?
- Skini prsten - rekla je Kathleen. I opet tišina.
- Ne mogu!- povikala je princeza. - Ne da se skinuti. Ali to ne može biti
od prstena; prsten ne može, mkoga učiniti nevidljivim.
- Rekla si da ovaj može - rekla ja Kathleen - i sada si nevidljiva.
- Ali to ne može biti -rekla je princeza. -Ja sam se samo igrala čarolije.
Samo sam se sakrila u tajnom pretincu to je bila igra. Oh, jadne li mene, što ću
sada?
- Igra? - upita je Gerald polako. - Ali ti zaista znaš čarati - dragulji su
bili nevidljivi, a ti si ih pretvorila u vidljive.
- Ah, samo treba povući skriveno pero u zidu, i cijeli se zid pomakne.
Oh, što ću sada, recite mi?
Kathleen je krenula prema nevidljivom glasu i nespretno obujmila
rukama ružičasti svileni struk koji nije vidjela. Nevidljive su je ruke stegle, vrući
nevidljivi obraz našao se uz njezin, a tople nevidljive suze tekle su između ilva
lica.
- Nemoj plakati, dušo - rekla je Kathleen - ja ću utići da pozovem Kralja
i Kraljicu.
- Koga?
- Njihova veličanstva Kralja i Kraljicu, tvog tatu i tvoju mamu.
- Molim te, nemoj mi se rugati! - rekla je jadna princeza. - Pa znaš da je
i to bila samo šala, kao...
- Kao onaj kruh i sir - rekao je Jimmy pobjedono-
Znao sam, znao sam!
- Ali ona tvoja haljina, i to što si spavala u perivoju,
- Ah, ja sam se samo odjenula tako, za zabavu, zato što su svi bili otišli
na sajam, pa mije bilo dosadno. Najprije sam igrala Lijepu Rozamundu, a onda
sam vas čula kako govorite u labirintu, i pomislila sam, baš ćemo se lijepo
zabaviti; a sada sam nevidljiva i nikada više neću biti kako treba, nikada - znam
da neću! I pravo mi budi, kad sam lagala, ali nisam zapravo ni mislila da ćete mi
vjerovati - bar ne više od polovice - dodala je žurno trudeći se da govori istinu.
- Ali ako nisi princeza, tko si onda? - upitala je Kathleen, i dalje grleći
nevidljivu djevojčicu.
- Moja tetka stanuje ovdje - rekla je nevidljiva princeza. - Može se
svakog trena vratiti kući. Oh, što da radim?
- Možda ona zna neke čarobne riječi?
- Ah, koješta! - rekao je glas oštro. - Ne vjeruje ona u čarobne riječi. Bit
će tako ljuta. Oh, samo da me ne vidi ovdje! -dodala je, zbunjeno. -A ni vas. Bit
će užasno ljuta.
Čudesan čarobni dvorac u koji su djeca bila povjerovala sada kao da se
rušio oko njih. Jedino što je ostalo bila je princezina nevidljivost. Ali, to je,
priznat ćete i sami, prilično mnogo.
- Ja sam to samo tako rekla - naricao je glas - i obistinilo se. Da se bar
nikada nisam igrala čarolijama - da se bar uopće nikada nisam igrala.
- Hajde, nemoj tako govoriti - rekao je Gerald blago. - Idemo u vrt, kraj
jezera, gdje je svježije, pa ćemo održati savjetovanje. To će ti se svidjeti, je li?
 - Oh! - po vikala je Kathleen iznenada - kopča na pojasu! Ona razbija
čaroliju!
- Ne, zapravo - promrmljao je glas, koji kao da je govorio bez usana. -
Ja sam to samo tako rekla.
- “Samo si rekla” i za prsten - rekao je Gerald. - Možemo bar pokušati.
- Ne vi -ja ću sama - rekao je glas. - Spustite se do Florina hrama, kraj
jezera. Ja ću se sama vratiti u sobu s draguljima. Teta bi vas mogla vidjeti.
- Tebe neće vidjeti - rekao je Jimmy.
- Nemoj joj sada to stavljati pod nos - rekao je Gerald. - Gdje je taj
Florin hram?
- Idete onuda - rekao je glas - niz one stepenice i po zavojitu puteljku
kraj ružičnjaka. Sigurno ćete ga vidjeti. Od bijelog mramora, s kipom božice.
Troje djece sišlo je do bijelog mramornog Florina hrama koji je stajao uz
mali brežuljak i sjelo u hladovinu. Posvuda oko njih bili su lukovi, osim uz
brežuljak iza kipa, i unutra je bilo prohladno i mirno. Nisu sjedili ni pet minuta
kad su začuli kako netko trči po šljunčanoj stazi. Sjena, vrlo tamna i izrazite,
pala je na bijeli mramorni pod.
- Svakako, sjena ti nije nevidljiva - rekao je Jimmy.
- Ah, ma pusti sad moju sjenu! - odgovorio je princezin glas. - Ostavili
smo ključ u vratima i ona su se zatvorila na vjetru, a sad ih ne mogu otvoriti jer
je brava na pero!
Nastupila je duga stanka.
Tada je Gerald rekao vrlo poslovno:
- Sjedni, princezo, pa ćemo dobro pretresti cijelu stvar.
- Ne bih se začudio - reče Jimmy - kad bismo se sada probudili i
ustanovili da je sve ovo bio samo san!
- Nismo mi te sreće - rekao je glas.
- Dakle - rekao je Gerald - kao prvo, kako se zoveš, i, ako nisi princeza,
tko si onda?
- Ja sam -ja sam - rekao je glas rastrgan jecajima ja sam nećakinja -
ključarice u dvorcu - i zovem se Mabel Prowse.
- To sam i mislio - rekao je Jimmy. Drugi su šutjeli. Bio je to trenutak
pun uzbuđenja i zbrkanih pojmova.
- Dakle, ako ništa drugo - rekao je Gerald - ti ovamo pripadaš.
- Da - rekao je glas, što je dopirao s poda, kao da se onaj kome je
pripadao bacio na tle od očaja. - O, da, pripadam ovamo, nedvojbeno, ali što ti
vrijedi nekamo pripadati kad si nevidljiv?

Poglavlje III

Onim mojim čitateljima koji su već imali prilike da se druže s

nevidljivim prijateljem nije potrebno objašnjavati koliko je to nespretno. Kao
prvo, ma koliko vjerovali da je vaš prijetelj uistinu nevidljiv, zacijelo od
vremena do vremena uzvikujete - Ovo mora da je san! - ili - Znam da ću se
začas probuditi! - Upravo tako su se osjećali Gerald, Kethleen i Jimmy dok su
sjedili u bijelom, mramornom Florinu hramu, gledali kroz kolonade na park
obasjan suncem i slušali glas začarane princeze koja, zapravo, nije uopće bila
princeza već domarkina nećakinja, Mabel Provvse; ali je, kao što je Jimmmv
rekao, zbilja bila začarana.
- Nikakve koristi od razgovora -ponavljala je ona, a glas joj je dopirao iz
naizgled praznog prostora između dva stupa. - Nikada nisam vjerovala da se išta
može dogoditi a sad se, evo, dogodilo.
- Možemo li - reče Gerald ljubazno - nekako pomoći? Jer ako ne
možemo, mislim da bismo trebali poći kući.
- Da - reče Jimmy - htio bih na užinu.
- Užina! -reče nevidljiva Mabel prezirno. -Hoćete reći da odlazite na
svoju užinu a mene ostavljate, pošto ste me u ovo upetljali?
- Dakle, od svih nepravednih princeza koje sam ikada sreo... - počne
Gerald. Ali Kathleen ga prekine.
- Nemoj je napadati - reče ona. - Pomisli kako mora da je grozno biti
nevidljiv.
- Osim svega - reče skrivena Mabel - mislim da me moja tetka baš ne
ljubi. Nije mi dopustila da idem na sajam zato što sam zaboravila vratiti na
mjesto neku glupu cipelu koju je nosila kraljica Elizabeta. -- Izvadila sam je iz
staklenog ormarića da je probam.
- Je li ti pristajala? - upita Kathleen znatiželjno.
- Ne, bila mi je premala - reče Mabel. - Ne vjerujem da je ikada ikome
pristajala.
- Ja bih ipak htio svoju užinu - reče Jimmy.
- Mislim da bismo zbilja morali poći - reče Gerald. - I sama vidiš da ti
ne možemo pomoći.
- Morat ćeš sve priznati svojoj tetki - reče Kathleen ljubazno.
- Ne, ne i ne - jadikovala je nevidljiva Mabel. - Povedite me sa sobom.
Ostavit ću joj poruku da sam pobjegla na more.
- Djevojčice ne bježe na more.
- Mogle bi - reče kameni pod između stupova - kao slijepi putnici ako
netko ne bi htio malog od palube, zapravo malu od palube.
- To ne dolazi u obzir - reče Kathleen odrješito.
- Pa što onda da radim?
- Zbilja - reče Gerald - ne znam što djevojčice mogu raditi. Neka pođe s
nama kući na...
- Na užinu, tako je - reče Jimmy i poskoči.
- Na jedno savjetovanje.
- Poslije užine - reče Jimmy.
- Ali tetka će opaziti da je nema.
- Opazila bi da me nema i da ostanem tu.
- Ma daj, molim te - reče Jimmy.
- Ali tetka će pomisliti da joj se nešto dogodilo.
- Pa, i dogodilo se.
- Pozvat će policiju i svuda će me tražiti.
- Nikada te neće naći - reče Gerald. - Tako si se dobro maskirala da te
nitko neće moći prepoznati!
 - Uvjerena sam - reče Mabel - da me tetka radije više nikada ne bi
vidjela nego da me vidi ovakvu. To ona ne bi preživjela, ionako ima napade, a
ovo bi je dokrajčilo. Napisat ću joj pisamce i ubaciti ga u sandučić za poštu kod
ulaza. Ima li netko olovku i komadić papira?
Gerald je imao bilježnicu s listovima sjajnog papira na kojima se moralo
pisati posebnom olovkom, a nipošto kemijskom. A ta specijalna olovka ne piše
po drugom papiru, nego samo po ovom u bilježnici, i to je velika gnjavaža kad
se čovjeku žuri. Sad su mogli vidjeti čudan prizor kako se olovka namješta u
neobičan, gotovo nemoguć položaj i miče se sama od sebe kao što se miču
obične olovke dok njima pišete.
- Smijemo li ti gledati preko ramena? - upita Kathleen.
Nije bilo odgovora. Olovka je i dalje pisala.
- Smijemo li ti gledati preko ramena? - ponovno upita Kathleen.
- Jasno da smijete! - reče glas u blizini papira. - Kimnula sam glavom.
Joj, zaboravila sam, i kad kimnem, to je isto nevidljivo.
Olovka je ispisivala lijepa, obla slova na stranici istrgnutoj iz
bilježnice. Napisala je ovo:

Draga teta,
bojim se da me neko vrijeme nećeš vidjeti. Jedna gospoda u automobilu
posvojila me i sad idemo na obalu gdje ćemo se ukrcati na brod. Nema potrebe
da me slijediš. Zbogom i budi mi sretna. Nadam se da si se lijepo provela na
sajmu.
Mabel

- Ali to je sve gola laž - reče Jimmy.

- Ne, nije. To su izmišljotine - reče Mabel. - Da sam napisala kako sam
postala nevidljiva, tek bi onda mislila da lažem.
- Ma krenimo - reče Jimmy - možemo se svađati i dok hodamo.
Gerald je složio pisamce onako kako ga je prije mnogo godina naučila
jedna gospođa u Indiji, a Mabel ih je povela iz parka drugim, mnogo kraćim
putem. Put do kuće bio je sada mnogo kraći nego kad su išli ovamo.
Nebo se neoblačilo dok su bili u Florinu hramu, a kad su stigli kući,
davno poslije vremena za užinu, počele su padati prve kapi kiše.
Mademoiselle je stajala kod prozora i, kad ih je spazila, izašla im je
ususret.
- Mnogo ste zakasnili! - poviče ona. - Nešto vam se dogodilo? Sve je u
redu?
- Zbilja nam je jako žao - reče Gerald. - Trebalo nam je dulje do kuće
nego što smo mislili. Nadam se da se niste brinuli. Mislio sam na vas cijelim
putem do kuće.
- Hajde - reče Francuskinja sa smiješkom - dobit ćete užinu i večeru
istodobno.
Tako je i bilo.
- Kako si mogao reći da si mislio na nju cijelim putem kući? - reče glas
tik uz Geraldovo uho kad ih je Mademoiselle ostavila nasamo uz kruh, maslac,
mlijeko i pečene jabuke. - To je isto tako laž kao i da je mene posvojila gospođa
u automobilu.
-Ne, nije - reče Gerald s punim ustima kruha i maslaca. - Zbilja sam
mislio o tome hoće li se ona pjeniti.
Na stolu su bila samo tri tanjura, ali Jimmy je prepustio svoj tanjur
Mabel, a on je jeo s Kathleen. Bilo je prilično grozno gledati kako komad kruha
namazan maslacem vitla po zraku i nestaje zalogaj po zalogaj, ali bez ikakva
vidljiva djelovanja ljudske ruke; i kako se žlica podiže natovarena pečenim
jabukama te vraća u tanjur prazna. Čak i vrh žlice nestajao je kad bi se našao u
Mabelinim nevidljivim ustima tako da je povremeno izgledalo kao da je netko
otkinuo dio žlice sa drške.
Svi su bili vrlo gladni i trebalo je još kruha i maslaca. Kuharica je
gunđala kad je treći put napunila pladanj.
- Moram reći - reče Jimmy - doista sam bio izla dan.
- Moram reći - reče Gerald - da će biti strašno komplicirano dati Mabel
nešto za doručak. Mademoiselle će biti s nama. Pala bi u nesvijest da vidi
viljušku s prženom slaninom kako nestaje pa se onda vraća, a slanina je otišla u
nepovrat.
- Morat ćemo kupovati hranu i potajno je davati našem jadnom
zatočeniku - reče Kathleen.
- Naši džeparci neće dugo potrajati - reče Jimmy sumorno. - Imaš li ti
novca?
Okrenuo se prema šalici mlijeka koja je lebdjela u zraku, kako se činilo,
sama od sebe.
- Nemam baš novca - došao je odgovor negdje iz blizine šalice - ali
imam mnogo dobrih ideja.
- O svemu ćemo razgovarati ujutro - reče Kathleen.
- Samo da kažemo laku noć Mademoiselle, a onda ti možeš spavati u
mom krevetu, Mabel. Posudit ću ti spavaćicu.
- Sutra ću donijeti svoju spavaćicu - reče Mabel vedro.
- Ići ćeš po svoje stvari?
- Zašto ne? Nitko me ne može vidjeti. Već naslućujem zabavne
dogodovštine koje nas čekaju. Uopće nije loše biti nevidljiv.
Vrlo je neobično, mislila je Kathleen, promatrati kako se princezina
odjeća pomalja niotkud. Prvo je koprenasti veo zalepršao u zraku. Onda je
blještava dijadema odjednom skočila na komodu. Zatim se pojavio jedan rukav
ružičaste haljine, pa još jedan, a onda je cijela haljina polegla po podu nabrana u
krug kad su nevidljive Mabeline noge iskoračile iz nje. Svaki dio odjeće, naime,
postajao je vidljiv kad bi ga Mabel skinula. Spavaćica se podigla s kreveta i
malo-pomalo nestala.
- Uvuci se u krevet - reče Kathleen prilično uzrujano.
Krevet je zaškripao i na jastuku se pojavilo udubljenje. Kathleen je
ugasila plinska svjetla i legla u krevet, čarolije su je već izmučile i malo se
bojala, ali sada u mraku više se nije osjećala tako neugodno. Mabeline ruke
obgrlile su je oko vrata čim je legla, i dvije djevojčice poljubile su se pod
zaštitničkim okriljem tame gdje se i vidljivo i nevidljivo mogu susresti, potpuno
jednaki.
- Laku noć - reče Mabel. - Ti si zbilja srce, Ket. Jako si bila dobra prema
meni i to ti nikada neću zaboraviti. Nisam to htjela reći pred dječacima, jer znam
da oni misle kako je glupo biti zahvalan. Zbilja sam ti zahvalna. Laku noć.
Kathleen je još neko vrijeme ležala budna. Baš kad je počela tonuti u
san, odjedanput se sjetila da će služavka, koja ih ujutro budi, primijetiti
prekrasno princezino ruho.
- Moram ustati i sakriti haljine - reče ona. - Kakva gnjavaža!
I dok je ležala i razmišljala kakva je to gnjavaža, nekako ju je ophrvao
san, a kad se probudila već je svanulo jasno jutro, i Eliza je stajala kraj stolice na
kojoj je bila odložena Mabelina odjeća, piljila u ružičastu princezinu haljinu i
govorila - Gospode!
- Joj, nemojte, molim vas, to dirati! - Kathleen je iskočila iz kreveta u
trenutku kad je Eliza posegnula za haljinom.
- Gdje ste, zaboga, ovo našli?
- To nam treba za predstavu - reče Kathleen kojoj je taj čas nadošlo
očajničko nadahnuće. - Posudili smo kostime.
- Pa, pokažite mi ih, gospojice - predloži Eliza.
- Molim vas, ne! - reče Kathleen i ustoboči se pred stolicom onako u
spavaćici. - Vidjet ćete nas u predstavi kad se kostimiramo. Ali nemojte nikome
pričati, važi?
- Neću, ako budete dobri - reče Eliza. - Ali nemojte zaboraviti da
me pozovete na predstavu. Gdje ste samo...
U tom trenutku oglasilo se zvono i Eliza je morala otvoriti vrata, jer je to
bio poštar, a ona gaje osobito željela vidjeti.
- Eto - reče Kathleen navlačeći čarape - sada ćemo morati prirediti
predstavu. Sve je to tako zamršeno.
- Predstava nije zamršena - reče Mabel, a čarapa koju ništa nije držalo
zaleprša zrakom i brzo nestane. - Ja ću u tome uživati.
- Zaboravljaš - reče Kathleen obzirno - da nevidljive glumice ne
mogu sudjelovati u predstavama osim ako to nisu čarobne predstave.
- O! - poviče glas negdje ispod podsuknje koja je lebdjela u zraku. -
Palo mi je napamet nešto sjajno!
- Pričat ćeš nam poslije doručka - reče Kathleen dok je voda u lavoru
škropila naokolo i slijevala se iz zraka natrag u lavor. - I nije mi baš drago što si
svojoj teti napisala one užasne laži. Mislim da ipak ne bismo smjeli lagati.
- Kakva korist od toga da kažem istinu ako mi nitko ne vjeruje? - čulo se
u pljuskanju vode.
- Ne znam - reče Kathleen - ali sigurna sam da moramo govoriti istinu.
- Ti izvoli ako hoćeš - reče glas iz ručnika koji je sam samcat mlatarao
ispred toaletnog stolića.
- U redu. I reći ćemo istinu, odmah poslije doručka, tvog doručka.
Moraš ovdje čekati dok se ne domognemo hrane i ne donesemo ti je. Pazi da se
makneš Elizi s puta kad dođe namjestiti krevet.
Bila je to vrlo zabavna igra za nevidljivu Mabel, a malo je još i sama
pridonijela zanimljivosti izvlačeći podvijene uglove plahti i pokrivača dok Eliza
nije gledala.
- K vragu i posteljina! - reče Eliza; - čovjek bi pomislio da je ukleta.
Potražila je po sobi prekrasne princezine haljine koje je ujutro bila
vidjela. Ali, Kathleen ih je sakrila na potpuno sigurno mjesto - ispod madraca,
jer je znala da ga Eliza nikada ne okreće.
Eliza je žurno pomela s poda one sićušne loptice prašine i nečistoće koje
se pojavljuju bog zna odakle, čak i u najbolje održavanim kućanstvima. Mabel,
koja je već bila vrlo gladna i nestrpljiva zbog duge odsutnosti ostalih, nije mogla
izdržati, te je odjednom šapnula Elizi u uho: - Uvijek pometite i ispod tepiha.
Djevojka se trgnula i problijedila. - Mora da sam pobenavila -
promrmljala je. - A to mi je baš mama uvijek govorila. Nadam se da neću sići s
uma kao teta Emilija. Čudo božje, što se sve čovjeku ne pričini.
Ipak je, za svaki slučaj, podigla prostirač ispred kamina, pomela ispod
njega i ispod ograde kamina. Tako je temeljito radila, a u licu je tako ublijedila
da je Kathleen, ušavši s komadom kruha što ga je Gerald ukrao iz smočnice,
povikala: - Još niste gotovi? Eliza, vi kao da ste bolesni! Što vam je?
- Pa mislila sam da bi trebalo sobu dobro pospremiti
- reče Eliza, još potpuno blijeda.
- Da vas nije nešto uzrujalo? - upita Kathleen. U sebi je pomalo strepila.
- Ništa, ništa, samo uobrazilja - reče Eliza. - Još sam kao curetak
imala bujnu maštu, sanjarila sam o nebeskim vratima i onim anđelčićima
koji imaju samo glavice i krila.
Kad su je se uspjeli riješiti, Mabel je pojela kruh i napila se vode iz čaše
u kojoj su držali četkice za zube.
- Bojim se da voda ima okus paste za zube od jagoda
- reče Kathleen ispričavajući se.
- Nije važno - odvrati glas iz čaše. - Puno je zanimljivije od obične
vode. Rujno vino koje spominju u baladama mora da je nalik na ovo.
- Danas opet smijemo na izlet - reče Kathleen pošto je nestao i
posljednji komadić kruha - a Gerald ima isto mišljenje o lažima kao i ja. Zato
idemo tvojoj teti i reći ćemo joj gdje si ti zapravo.
- Neće vam vjerovati.
- Nije važno, glavno da kažemo istinu - reče Kathleen.
- Vjerojatno ćete požaliti - reče Mabel - ali, dobro, idemo. I molim te,
pazi da me ne lupaš vratima po nosu dok budemo izlazili. Sad si me umalo
pogodila.
Na jarkom suncu što je bilo preplavilo glavnu ulicu četiri sjene troje
djece ocrtavale su se opasno jasno. Mesarov pomoćnik predugo je gledao u
sjenu viška, a njegov veliki smeđi pas ponjušio je noge vlasnice sjene i
nelagodno zaskvičao.
- Hodaj iza mene - reče Kathleen - tako da se naše sjene spoje.
Ali Mabelina sjena vrlo je vidljivo padala na Kathleenina leđa i krčmar
gostionice “Davenand” pogledao je uvis da vidi kakva je to velika ptica bacila
krupnu sjenu.
Žena što se provezla na kolima u kojima su bili pilići i patke do viknula
je: - Hej, curice, sva su ti leđa crna! Na što si se to naslonila?
 Svima je odlanulo kad su izašli iz grada.
Otkrivanje istine Mabelinoj tetki ispalo je potpuno drukčije nego što je
itko, čak i Mabel, očekivala. Tetku su zatekli kako čita ljubavni roman u
ružičastim koricama sjedeći kraj prozora koji je obrastao zelenim puzavcem i
klematicom, gledao na lijepo malo dvorište kamo je Mabel dovela našu grupu.
- Oprostite - reče Gerald - ali čini mi se da ste izgubili nećakinju?
- Nisam je izgubila, dječače - reče tetka, mršava i visoka žena sa sijedim
šiškama i vrlo damskog glasa.
- Znam nešto o njoj - reče Gerald.
- Molim vas - odvrati tetka glasom punim upozorenja - bez
prigovora. Moja je nećakinja otišla i uvjerena sam da nitko ne pridaje manje
pažnje njezinim nestašlucima od mene. Ako se s vama i našalila, to je samo
bezazlena igra. Idite, djeco, imam posla.
- Jeste li primili njezino pisamce? - upita Kathleen. Tetka je sada
pokazala da je sve to malo više zanima, ali je još držala prst među stranicama
romana.
- Aha, - reče ona - znači vidjeli ste kako odlazi? Je li djelovala kao da
joj je drago što ide?
- Pa, onda mogu biti samo zadovoljna što netko vodi brigu o njoj - reče
tetka. - Vama je to, po svoj prilici, čudno. Ali takve romantične pustolovine
često nam se događaju u obitelji. Lord Yalding izabrao me među
jedanaest kandidata za mjesto domarke dvorca. Duboko sam uvjerena da je
djevojčica zamijenjena s nekim kod rođenja i sada su je pronašli njezini bogati
rođaci.
- Ali, zar nećete nešto učiniti, pozvati policiju ili...
- Pst! - reče Mabel.
- Ja neću šutjeti - reče Jimmy. - Vaša je Mabel nevidljiva i to je sve. Sad
je tu kraj mene.
- Gnušam se. Neiskrenost mi je odvratna - reče tetka strogo - u svim
oblicima. Budite ljubazni i odvedite ovog dječaka. Ja sam savršeno
zadovoljna Mabelinom sudbinom.
- Dakle - reče Gerald - vi ste zbilja prava tetka! Ali što će reći Mabelin
otac i majka?
- Mabelini su roditelji mrtvi - reče tetka mirno, a kraj Gerald ova uha
začuje se tihi jecaj.
- U redu - reče on - idemo mi. Ali nemojte poslije tvrditi da vam nismo
rekli istinu.
- Niste mi rekli ništa - reče tetka - nitko od vas, osim onoga dječaka koji
mi je rekao glupu izmišljotinu.
- Imali smo dobru namjeru - reče Gerald blago. - Neće vam smetati što
smo prošli kroz park dvorca? Pazili smo da ništa ne diramo.
- Posjeti nisu dopušteni - reče tetka i nestrpljivo baci pogled na roman u
ruci.
- Ah, ali mi nismo posjetioci - reče Gerald svojim najuljudnijim glasom.
- Mi smo Mabelini prijatelji. Naš je otac pukovnik.
- Ma nemojte! - reče tetka.
 - A naša je tetka lady Sandling, pa možete biti mirni; nećemo napraviti
nikakvu štetu na imanju.
- Uvjerena sam da ne biste ni muhu zgazili - reče tetka odsutno. - Do
viđenja. Budite dobri.
Nakon toga brzo su se udaljili.
- Dakle - reče Gerald kad su izašli iz malog dvorišta - tvoja je teta posve
luda. Zamisli da joj nije stalo što se s tobom dogodilo i da je povjerovala u sve
one gluposti o gospođi u automobilu!
- Znala sam da će to povjerovati kad sam joj pisala poruku - reče Mabel
skromno. -Nije ona luda, samo što neprestano čita ljubavne romane. Ja čitam
knjige iz velike knjižnice. To je tako krasna soba što miriše po koži i starim u
kožu uvezanim knjigama, koje se već pomalo raspadaju. Jedanput ću vas tamo
povesti. A sad, da vam je savjest mirna što se tiče moje tetke, da vam kažem što
sam smislila. Hajdemo do Florina hrama. Drago mi je što ste od tetke izvukli
dopuštenje da se šećete parkom. Bilo bi strašno nezgodno da se morate skrivati
iza grmlja kad god se pojavi neki od vrtlara.
- Da - reče Gerald skromno - na to sam mislio. Dan je bio vedar poput
jučerašnjeg, a pogled što je
pucao iza bijelog mramornog hrama podsjećao je na rukom obojenu
gravuru ili na kakvu imitaciju Turnerovih slika. Kad se troje djece udobno
smjestilo na stepenicama što su vodile prema bijelom kipu, glas četvrtog djeteta
žalosno je rekao: -Nisam nezahvalna, ali prilično sam gladna. A vi ne možete
neprestano za mene krasti hranu iz smočnice. Ako hoćete, vratit ću se da živim u
dvorcu. U dvorcu ionako navodno ima duhova. Pa onda mogu i ja biti duh. To
sad i jesam, neka vrsta duha. Idem ako želite.
- Ma ne, nipošto - reče Kathleen srdačno. - Moraš ostati s nama.
- Ali hrana je problem. Nisam nezahvalna, zbilja nisam, ali doručak je
doručak, a kruh je samo kruh.
- Ako skineš prsten s ruke, onda se možeš vratiti.
- Da - reče Mabelin glas - ali, vidite, ne mogu ga skinuti. Opet sam
pokušala sinoć u krevetu i jutros. A to je ipak krađa kad uzimate stvari iz
smočnice, čak ako je to običan kruh.
- Da, to je krađa - reče Gerald koji je izveo taj smioni pothvat.
- Znači, sad nam jedino preostaje da zaradimo nešto novca.
Jimmy primijeti da je to lako reći.
- Hoću reći - nastavi glas - da je, zapravo, veoma dobro što sam
nevidljiva. Doživjet ćemo različite pustolovine, vidjet ćete.
- “Pustolovine” - reče hrabri gusar, - “nisu uvijek probitačne” -
promrmlja Gerald.
- Ali ova će biti. Samo ne možemo svi zajedno. Pazite, samo kad bi
Jerry mogao izgledati malo prostački...
- No, to je barem lako - reče Jimmy. A Kathleen mu naredi da ne bude
neugodan.
- Nisam neugodan - reče Jimmy - samo...
- Samo što on duboko u sebi predosjeća da će nas ova Mabel dovesti u
gadnu neprili - dometne Gerald. - Kao La Belle dame sans merci, a on baš ne bi
volio da ga buduća pokoljenja zateknu kako sam i blijeda lica ide po
pustopoljinama.
- Neću vas dovesti u nepriliku, zbilja neću - reče glas. - Pa mi smo sada
braća dovijeka. Čim ste me jučer onako podržali. Smislila sam, naime, da Gerald
na sajmu izvodi mađioničarske vještine.
- Ali on ne zna nikakve mađioničarske vještine - reče Kathleen.
- Zapravo, ja ću ih izvoditi - reče Mabel - a neka se Jerry pretvara kao
da ih on izvodi. Kao da miče stvari a da ih pritom ne dodiruje i slično. Ali ne
možete sve troje na sajam. Čim je više djece zajedno, ljudi se počnu pitati što ta
djeca tu rade sama bez pratnje odraslih.
- Vješti je mađioničar zaključio da su to mudre riječi - reče Gerald, a na
očajničko pitanje: - Pa dobro, a što je s nama? - što su ga postavili njegov brat i
sestra, odgovorio im je da se mogu neprimijećeno umiješati u gomilu. - Ali ne
smijete pokazati da me poznajete - rekao je - i morate se praviti kao da pripadate
nekim odraslima na sajmu. Ako tako ne postupite, sigurno će se pojaviti ljubazni
policajac da uzme izgubljenu dječicu za ruku i povede ih kući očajnoj obitelji, u
ovom slučaju francuskoj guvernanti.
- Pođimo - reče glas na koji se nikako nisu mogli posve priviknuti, jer je
neprestano dolazio s različitih mjesta, ovisno o tome kuda se nevidljiva Mabel
kretala. I oni pođoše.
Sajam se održavao na utabanoj ledini otprilike pola milje od ulaza u
zamak. kad su se približili toliko da su čuli orguljice vrtuljka, Gerald je
predložio da on pođe prvi i nabavi nešto za jelo, jer u džepu ima devet penija, a
ono što potroši nadomjestit će novcem koji zarade međioničarskim trikovima.
Ostali su čekali u sjeni drvoreda kraj puta i on se ubrzo vratio, premda im se
činilo da ga čekaju cijelu vječnost. Donio je nešto oraha, šarene jabuke, male i
slatke žute kruške, blijedo ljepljivo pecivo, deset dekagrama pepermint
bombona i dvije bočice limunade.
- To se zove ulaganje u posao - reče on kad je Kathleen primijetila nešto
o rastrošnosti. - Svima nam je potrebna posebna ishrana da održimo snagu,
osobito veličanstvenom mađioničaru.
Jeli su i pili. Bila je to prava gozba, a udaljena glazba orguljica davala je
nešto svečano ovoj prigodi. Dječacima nikada ne bi dosadilo gledati kako Mabel
jede, zapravo, gledati kako hrana nestaje na čudnovat, gotovo čudesan način.
Neprestano su se divili tom prizoru i nutkali je da jede čak i više nego što joj je
uistinu pripadalo, samo da bi mogli uživati u tome kako hrana nestaje.
- Ho-ho-ho! - ponavljao je Gerald. - Publika će ostati bez daha.
Tako je i bilo.
Jimmy i Kathleen išli su prije ostalih i, stigavši na sajam, umiješali se u
gomilu tako da ne bi bili nikome ni najmanje sumnjivi.
Stali su pokraj debele gospođe koja je gledala šatru gdje se obaraju
kokosovi orasi i ubrzo su primijetili kako se čudnovata pojava s rukama u
džepovima polako šeće po ugašenoj, žutoj travi prekrivenoj komadićima papira i
različitim otpacima kojih je uvijek puno tlo na svakome sajmu u Engleskoj. Bio
je to Gerald, ali u prvi mah jedva su ga prepoznali. Skinuo je kravatu, a oko
glave je poput turbana omotao žarkocrveni školski šal. Kravata je, vjerojatno,
preuzela ulogu džepnog rupčića. A lice i ruke bili su mu sjajnocrni poput lijepo
ulaštene peći.
Svi su se stali okretati i gledati ga.
- Izgleda kao pravi mađioničar - šapne Jimmy. - Svejedno sumnjam da
će uspjeti, što ti misliš?
Slijedili su ga na maloj udaljenosti, a kad se približio skromnoj šatri gdje
je na ulazu besposleno stajala žena tugaljiva, izduženog lica, zastali su trudeći se
da djeluju kao da pripadaju farmeru koji je pokušavao osvojiti dobitak mlateći
golemim maljem po drvenom postolju.
Gerald priđe ženi.
- Kako ide? - upita on, a ona mu razmjerno blago reče da ne bude
bezobrazan i neka se izgubi.
- I sam sam u istom poslu - reče Gerald. - Ja sam mađioničar iz Indije.
- Ma nemoj - reče žena. - Nisi ti nikakav mađioničar. Uši su ti
odostraga sasvim bijele.
- Zbilja? - reče Gerald. - To ste dobro primijetili!
- Protrlja uši rukama. - Je li sada bolje?
- Sada je u redu. A kakvu ti podvalu imaš na umu?
- Ja sam zbilja mađioničar - reče Gerald. - U Indiji to rade i manji
dječaci od mene. Slušajte, vaš sam dužnik zato što ste mi rekli da su mi uši
bijele. Ako mi pomognete u programu, dijelimo dobitak. Dajte mi da nastupim u
vašoj šatri, a vi pravite reklamu na ulazu.
- Joj meni, ne znam ti ja tu reklamu. Ti me hoćeš nasamariti. Pokaži ti
meni te svoje trikove kad si već tako pametan.
- Imate pravo - reče Gerald čvrsto. - Vidite ovu jabuku? Sada ću izvesti
da se ona polako kreće kroz zrak, a kad kažem “nestani”, nestat će.
- Da, nestat će, tebi u ustima. To su same gluposti.
- Previše ste pametni da bih vas mogao prevariti - reče Gerald. -
Gledajte sad!
Ispružio je ruku u kojoj je držao jabučicu i žena je odjedanput vidjela
kako se jabuka polako, a da je nitko ne drži, kreće kroz zrak.
- A sad, nestani! - uzvikne Gerald i jabuka nestane.
- Što kažete? - upita on slavodobitno.
Ženino lice zasjalo je od uzbuđenja i oči su joj se raširile. - Ovo je
najbolje što sam ikada vidjela - prošaptala je. - Pogodili smo posao, dečko, ako
znaš još takvih trikova.
- Znam ih gomilu - reče Gerald s pouzdanjem. - Ispružite ruku. - Žena
pruži ruku i najedanput se niotkud pojavi jabuka i smjesti joj se na dlan. Jabuka
je bila malo vlažna.
Žena je časak piljila u jabuku a onda šapnula: - Dobro, u poslu smo samo
ti i ja i nitko više. Ali ne u šatri. Smjesti se tu pokraj šatre. Dvaput se više zaradi
na otvorenom.
- Ali nitko neće platiti za nešto što može vidjeti besplatno.
- Prvi put ne, ali poslije hoće, vidjet ćeš. A osim toga, ti sam sebi moraš
praviti reklamu.
- Možete mi posuditi svoj šal? -upita Gerald. Žena skine šal, crvenocrno
karirani, i on ga prostre po tlu kao što je vidio da rade čarobnjaci u Indiji i sjedne
prekriženih nogu kraj njega.
- Nitko ne smije stajati iza mene i to je sve - reče on i žena žurno zatvori
mali prostor oko njega objesivši neke vreće na konope koji su držali šator. -
Spreman sam - reče Gerald. Žena donese bubanj iz šatre i stane po njemu
udarati. Vrlo brzo okupi se gomila ljudi.
- Dame i gospodo - reče Gerald - došao sam iz Indije i priredit ću
vam takvu zabavu sa svojim madioničarskim vještinama kakvu još nikada u
životu niste vidjeli. Kada se na šalu nađu dva šilinga, počinjem.
- No, da nam je to vidjeti! - reče jedan od promatrača i začuje
se podsmijeh.
- Dakako - reče Gerald - ako svi ne možete prikupiti dva šilinga - u
gomili je bilo otprilike tridesetak ljudi - onda nemamo što razgovarati.
Dva tri penija pala su na šal, zatim još nekoliko, a onda su prestali
padati.
- Devet penija - reče Gerald. - Doista ste velikodušni. Za tih
devet penija dobit ćete mnogo više nego što oni vrijede. Ne želim vas
obmanjivati. Imam pomoćnika, ali on je nevidljiv.
Gomila se gušila od smijeha.
- Uz njegovu pomoć - nastavi Gerald - pročitat ću bilo koje pismo koje
netko od vas slučajno ima uza se. Ako jedan od vas stane ovdje kraj mene, moj
će nevidljivi pomoćnik pročitati pismo preko mene.
Izađe čovjek crvena lica koji je izgledao kao da ima neke veze s
konjima. Iz džepa je izvukao pismo i stao tako da su ga svi vidjeli i bilo je jasno
da mu nitko ne može viriti preko ramena.
- Sad! - reče Gerald. Nastupila je kratka stanka. A onda se začu slabašni,
udaljeni, pjevuckavi glasić. On je govorio:
- Poštovani gospodine, primili smo vaše pismo od petnaestog ovog
mjeseca. U vezi s hipotekom na vašu zemlju, žao nam je što nismo u
mogućnosti...
- K vragu, dosta! - poviče čovjek i okrene se prijeteći prema Geraldu.
Vratio se među ljude i stao objašnjavati da ništa ni približno takvo ne
piše u njegovu pismu, ali nitko mu nije vjerovao i začuje se žamor uzbuđenih
glasova, koji je naglo prestao kad je Gerald opet progovorio.
- A sada - reče on i porćda devet penija na šalu - pažljivo gledajte ove
novčiće i vidjet ćete kako jedan po jedan nestaju.
Novčići su, dakako, nestali. A onda su se jedan po jedan opet pojavili, jer
ih je tamo spustila Mabelina nevidljiva ruka. Gomila stane burno pljeskati. -
Bravo! Ovo je zbilja prava stvar! Pokaži nam još! - vikali su ljudi u prvim
redovima. A oni odostraga počeli su se gurati naprijed.
- Sad ste - reče Gerald - vidjeli što umijem, ali nema više ničega dok ne
vidim pet šilinga na svojoj prostirci.
Za dvije minute skupilo se sedam šilinga i tri penija i Gerald je izveo još
nekoliko trikova.
Kad su ljudi u prvim redovima prestali bacati novce, Gerald ih zamoli da
daju mjesta ostalima. Voljela bih da vam mogu ispričati kakve je sve trikove
izvodio; trava oko mjesta gdje je sjedio bila je potpuno ugažena od nogu ljudi
koji su hrpimice navaljivali da ga vide. Gotovo da nema kraja čarolijama koje
možete izvesti ako imate nevidljiva pomoćnika. Svakojaki predmeti micali su se
uokolo očito sami od sebe, pa i nestajali u naborima Mabeline odjeće. Žena je
stajala u blizini, a lice joj je postajalo sve ljubaznije dok je gledala kako novac
upravo pljušti; čim bi Gerald završio predstavom, ona bi stala udarati u svoj
izlizani bubanj.
Sajmom se pronio glas. Gomila je pomahnitala od oduševljenja. Čovjek
koji je upravljao šatrom s kokosovim orasima preklinjao je Geralda da se uortači
s njim; vlasnik streljane nudio mu je besplatan stan i hranu i pola zarade; a
poslovna pokrupna dama u krutoj crnoj svili, s ljubičastim šeširićem, željela je
ugovoriti nastup na skorašnjem dobrotvornom sajmu za...
Sve to vrijeme ostala djeca motala su se među gomilom, potpuno
neprimijećena jer nitko uopće ništa nije vidio osim Geralda. Već je bilo
razmjerno kasno, davno je prošlo vrijeme užine i Gerald, koji se već umorio i
osim toga bio potpuno zadovoljan svojim dijelom zarade, počne smišljati kako
da se izvuku odatle.
- Kako da umaknemo? - promrmljao je dok je Mabel izvodila da
njegova kapa nestane, jednostavnim postupkom koji se sastojao od toga da mu
je skine s glave i stavi je sebi u džep. - Nikada nam neće dopustiti da odemo. Na
to nisam prije mislio.
- Daj da razmislim - šapne Mabel; a u slijedećem trenutku reče mu u
uho: - Razdijeli novac i dodaj joj nešto za šal. Položi novac na šal i reci... - I
rekla mu je što da kaže.
Gerald se smjestio u sjeni šatre jer bi inače svi, dakako, vidjeli sjenu
nevidljive Mabel dok se kreće uokolo i čini da stvari nestaju.
Gerald reče ženi da podijeli novac i ona to učini sasvim pošteno.
- Osim toga - reče on dok se nestrpljiva gomila gurala sve bliže - dat ću
vam pet šilinga za šal.
- Sedam šilinga i šest penija - reče žena mehanički.
- Može! - reče Gerald i stavi svoj dio zarade u džep.
- Ovaj će šal sada nestati - reče on i podigne ga s tla. Doda šal Mabel
koja se zamota u njega i, dakako, šal nestane. Buran pljesak prolomi se iz
publike.
- A sada - reče on - posljednji trik. Zakoračit ću tri koraka unatrag i
nestati. - Stupio je tri koraka unatrag, Mabel omota nevidljiv šal oko njega i ne
dogodi se ništa. Budući da je bio nevidljiv, šal ga nije uopće sakrio.
- Ha, ha! - poviče neki dječak iz gomile. - Gle ga, to ne može izvesti.
- Kad bih te bar mogla strpati u džep - reče Mabel. Gomila je nadirala
sve bliže. Još samo malo i netko bi mogao dodirnuti Mabel, a onda tko zna što bi
se dogodilo. Gerald je zario ruke u kosu kao uvijek kad je bio uplašen ili
obeshrabren. Nevidljiva Mabel kršila je ruke kao što obično čine ljudi u
knjigama; to jest, sklopila ih je i čvrsto stezala.
- Oh! -šapne Mabel - prsten se olabavio. Mogu ga skinuti.
- Ne valjda...
- Da, prsten.
 - Hajde, mladiću, pokaži nam nešto ili vraćaj pare - povikao je neki
seljak.
- I hoću - reče Gerald. - Ovaj put zaista ću nestati. Sakrij se u šatru -
došapne on Mabel. - Gurni prsten ispod šatorskog platna. Onda izađi kroz izlaz i
pridruži se ostalima. Kad te vidim s njima, ja ću nestati. Idite polako, da vas
mogu stići.
- To sam ja - reče blijeda i vidljiva Mabel Kathleen na uho. - Prsten je
kod njega. Idemo prije nego što se gomila rasprši. Dok su napuštali sajmište,
čuli su kako gomila viče od iznenađenja i ljutnje, i znali su da je Gerald zaista
nestao.
Prešli su već jednu milju kad su začuli korake na putu i okrenuli se.
Nikoga nije bilo na vidiku.
U idućem trenutku začuje se Geraldov glas iz praznog prostora.
- Ehej! - reče glas sumorno.
- Grozno! - viknu Mabel. - Baš si me uplašio! Skini prsten. Sva se ježim
kad ti čujem glas, a ne vidim te.
- Tako je bilo i nama s tobom - reče Jimmy.
- Nemoj ga još skidati - reče Kathleen koja je uistinu bila vrlo razborita
za svoju dob - jer si još namazan crnilom i netko bi te mogao prepoznati i
odvesti ciganima, pa bi onda zauvijek morao prikazivati mađioničarske
trikove.
- Bolje da ga ipak skineš - reče Jimmy. - Nema smisla da hodaš okolo
nevidljiv, a ljudi nas vide s Mabel. Svi će reći da smo je oteli.
- Da - reče Mabel nestrpljivo - to bi zbilja bilo blesavo. Osim toga, hoću
svoj prsten.
- On je tvoj koliko i naš - reče Jimmy.
- Ne, moj je - reče Mabel.
- Ma, dosta s tim! - reče umoran Geraldov glas tik kraj nje. - Kakva
korist od svađe?
- Hoću svoj prsten - reče Mabel tvrdoglavo.
- Hoćeš - riječi su dolazile iz blagog večernjeg zraka - kao da je važno
što ti hoćeš. Ne možeš dobiti prsten. Ne mogu ga skinuti!

Poglavlje IV

Poteškoća je bila ne samo u tome što je Gerald imao prsten koji nije
mogao skinuti pa je stoga bio nevidljiv, nego i u tome stoje Mabel, prije
nevidljiva tako da se lako mogla prokrijumčariti u kuću, sada postala jasno
vidljiva.
Djeca će prvo morati nekako objasniti zašto jednog od njih očito nema, a
k tome još objasniti i kako se tu stvorila jedna potpuno nepoznata osoba.
- Ne mogu se vratiti tetki. Ne mogu i neću - izjavila je Mabel odlučno -
pa makar bila još dvadeset puta vidljivija.
- Da se vratiš,tetki bi postalo sumnjivo - priznao je Gerald -cijela ona
priča s gospodom u automobilu koja te posvojila. A što da kažem Mademoiselle
o tebi... -Pritom je navlačio prsten.
 - Recimo da joj kažemo istinu - reče Mabel značajno.
- Ne bi nam povjerovala - reče Kathleen. - A da nam povjeruje, sigurno
bi sišla s uma.
- Ne - reče Geraldov glas - ne smijemo joj reći. Ali ona je sasvim
zgodna osoba. Mogli bismo je zamoliti da ti kod nas prespavaš zato što je
prekasno da se sama vraćaš kući.
- Sve je to lijepo - reče Jimmy - ali što ćemo s tobom?
- Ja ću poći na spavanje - reče Gerald -jer me boli glava. To uopće nije
laž! Zbilja me boli glava. Valjda od sunca. Znam da crna boja privlači sunce.
- Prije će biti od krušaka i onoga gadnoga peciva - reče Jimmy. -
Krenimo. Da sam barem ja nevidljiv. Sigurno ne bih išao rano na spavanje zato
što me boii glava. To je sigurno.
- A što bi ti radio? - upita Gerldov glas tik iza njega.
- Glupane, nemoj se neprestano micati! - reče Jimmy. - Gotovo
sam pao od straha. - Uistinu je snažno poskočio. - Hodaj između Keti i mene.
- Onda, što bi ti radio? - ponovi Gerald iz naizgled praznog prostora
između Jimmvja i Kathleen.
- Bio bih provalnik - reče Jimmy.
Kathleen i Mabel podsjete ga kako je provalništvo loše, a Jimmy odvrati:
- Dobro, onda detektiv.
- Da bi bio detektiv, prvo moraš imati neki zločin koji ćeš rješavati -
reče Mabel.
- Detektivi ne rješavaju uvijek zločine - reče Jimmy vrlo uvjerljivo. -
Ako ništa drugo, bio bih zbunjeni detektiv. I detektiv koji ne zna riješiti
slučaj svejedno se lijepo zabavlja. Zašto ne bi to radio?
- Upravo ću to i napraviti - reče Gerald. - Proći ćemo kraj policijske
stanice da vidimo kakve nam zločine nude.
Stigavši do policijske stanice, pročitali su obavijest na ploči kraj ulaza.
Izgubljena su dva psa, jedna torbica i mapa s dokumentima koji “nemaju
vrijednost osim za vlasnika”. Osim toga, netko je provalio u zamak Houghton i
ukrao stanovitu količinu srebra. “Dvadeset funti nagrade za svaku informaciju
koja bi pomogla da se pronađu izgubljene vrijednosti”.
- Ova provala spada u moje područje - reče Gerald. - Riješit ću taj
slučaj. Evo, ide Johnson - doda on - gotova mu je smjena. Raspitajte se o provali
kod njega. Vrli detektiv, budući da je nevidljiv, nije mogao sam ispitati
policajca, ali mlađi brat našeg je junaka vrlo dostojno zamijenio.
Jimmy pozdravi policajca.
- Zdravo, Johnsone! - reče on.
A Johnson mu odvrati: - Zdravo, razbojnice!
- Ma, vi ste razbojnik! - reče Jimmy, ali bez zlobe.
- Što radite vani u ovo doba noći? - upita policajac u šali. -- Svi su pilići
već davno u kokošinjcu.
- Bili smo na sajmu - reče Kathleen. - Tamo je nastupao mađioničar.
Šteta što ga niste vidjeli.
- Čuo sam - reče johnson. - Sve vam je to prevara. Brza ruka prevari
svako oko.
 Takvi su putevi slave. Gerald, koji je stajao u sjenci, zazvecka sitnišem u
džepu da se bar malo utješi.
- Što je sad to? - upita policajac.
- To zvecka naš novac - reče Jimmy iskreno.
- Baš je nekim ljudima dobro - primijeti Johnson.
- Da barem ja imam čime zveckati u džepu.
- Zašto ne? -upita Mabel. -Zašto ne dobijete ovih dvadeset funti
nagrade?
- Da vam kažem zašto. Zato što u ovoj slobodnoj zemlji, u Britaniji, ne
smijete uhapsiti nikoga ako samo sumnjate na njega, pa makar bili sasvim
sigurni da je on krivac.
- Baš glupo! - reče Jimmy toplo. -A što vi mislite, tko je krivac?
- Ništa ja ne mislim, ja znam. - Johnsonov glas bio je veličanstven baš
kao i njegove čizme. - To je jedan “čovjek koji je dobro poznat policiji zbog više
zločina koje je počinio, ali nikako to neće da prizna, a mi ne možemo prikupiti
dovoljno dokaza da ga uhapsimo.
- Kad završim školu - reče Jimmy - doći ću k vama kao detektivski
šegrt. A sada mislim da moram kući na večeru. Laku noć!
Gledali su kako široka policajčeva pleća zamiču za vrata policijske
stanice.; kad su se vrata prestala njihati na šarkama i zavladala je tišina,
Geraldov glas stao je ljutito prigovarati.
- Ti valjda umjesto mozga imaš zemičku - reče on.
- Nisi saznao nikakvih pojedinosti o tome kako je i kada srebro
ukradeno.
- Ali on je rekao da zna tko je to učinio - branio se Jimmy.
- Da, i to je sve što si iz njega izvukao. Glupe ideje glupog policajca. Idi
kući na svoju dragu večeru! Za to si jedino i dobar.
- A što ćeš ti večerati? - upita Mabel.
- Zemičke! - reče Gerald. - Zemičke za peni. One će me podsjećati na
moga dragoga maloga brata i sestricu. Mislite da bi netko od vas mogao
pokazati dovoljno razuma da kupi zemičke? Ja ne mogu u dućan ovakav.
- Molim te, ne gnjavi toliko - reče Mabel žestoko. - Zbilja dajemo sve
od sebe. Da sam ja na Ketinom mjestu, mogao bi sebi naslikati te zemičke.
- Da si ti na Ketinom mjestu, smjeli mladi detektiv već bi davno
pobjegao od kuće. Bolja je kajuta krijumčarskog parobroda nego
najljepši obiteljski dom s bijesnom sestrom - reče Gerald. - Draga moja, ti si u
ovom trenutku suvišna osoba. Jimmy i Keti vrlo dobro znaju kad se njihov vođa
ljuti, a kad ne.
- Ne znamo kad ti ne vidimo lice - reče Kathleen s olakšanjem. - Zaista
sam mislila da si bijesan, a i Jimmy je to mislio, je li, Jimmy?
- Gluposti! - reče Gerald. - Hajde, idemo u pekaru.
Pošli su do pekare. Dok su Keti i Jimmy bili u dućanu, a ostalo dvoje
kroz staklo izloga napasalo oči na kolačima s džemom, savijačama, sendvičima i
pecivima prekrivenim tankim žutim muslinom, Gerald je Mabel na uho ispričao
sve o svojim planovima i nadama u vezi s njegovom netom započetom
detektivskom karijerom.
 - Kažem ti, noćas ću držati oči otvorene - počeo je on. - Ništa mi neće
promaći. Nevidljivi detektiv ne samo što će možda otkriti što se dogodilo s
torbicom i sa srebrom nego će riješiti i neki zločin koji još nije ni počinjen.
Čekat ću sve dok ne primijetim kako neki sumnjivci odlaze iz grada, krišom ću
ih slijediti, uhvatiti ih na djelu s rukama punim dragulja neprocjenjive
vrijednosti i predati ih policiji.
- Oh! - poviče Mabel tako glasno i naglo da je Gerald prekinuo svoje
sanjarenje kako bi joj izrazio sućut.
- Boli te? - rekao je ljubazno. - To je od jabuka, zbilja nisu bile sasvim
zrele.
- Ma nije to - reče Mabel zabrinuto. - Joj, kako je to strašno! Kako se
samo prije nisam sjetila!
- Čega si se to trebala sjetiti? - upita nestpljivo Gerald.
- Prozora.
- Kakvog prozora?
- Prozora u sobi s drvenom oplatom. Kod kuće, u zamku. Gotovo je,
moram smjesta kući. Ostavili smo prozor otvoren, i žaluzine su otvorene, a tamo
su dragulji i sve one dragocjenosti. Tetka nikad ne ulazi u tu sobu. Gotovo je,
moram kući iz ovih stopa.
U tom trenutku Jimmy i Kata izašli su iz dućana s rukama punim
zemički i ostalo dvoje žurno im je objasnilo o čemu je riječ.
- Moram smjesta kući - dovršila je Mabel. Kathleen se složila.
Ali Jimmy je izjavio da ne vidi nikakve koristi od toga. - Ključ je ionako
s unutrašnje strane vrata.
- Tetka će pobjesniti - reče Mabel turobno. - Morat će dovesti vrtlare
da donesu ljestve i...
- Hura! - reče Gerald. - Tu sam ja! Tko bi mogao biti plemenitiji i
tajnovitiji od nevidljivog Jerrvja. Ući ću u sobu kroz prozor, znam da se mogu
popeti do prozora po bršljanu, zatvorit ću prozor i žaluzine, sasvim nečujno,
vratiti ključ na njegov čavao i iskrasti se neopazice kroz stražnji izlaz, pazeći da
pritom ne zagazim na tijela zaspalih stanovnika zamka. Imam dosta vremena.
Pretpostavljam da provalnici ne idu u akciju prije gluhog doba noći.
- Zar te nije strah? - upita Mabel. - Nije li to opasno? Zamisli da te
uhvate.
- Ma kakvi opasno, ne mogu me uhvatiti - odvrati Gerald, čudeći se u
sebi kako to da je pitanje postavila Mabel a ne Kathleen koja je obično sklona da
diže paniku, smatrajući da su pustolovine opasne i prava ludost.
Ali Kathleen je samo rekla: - Onda, doviđenja. Doći ćemo ti sutra u
posjet, Mabel. Sastanak u cvjetnom hramu u pola jedanaest. Nadam se da nećeš
imati previše problema zbog svoje priče o gospođi u automobilu.
- Idemo sada na večeru - reče Jimmy.
- Dobro - reče Gerald malo ogorčen. Teško je upustiti se u ovakvu
pustolovinu i onda otkriti da to nikoga baš osobito ne zanima. Po Geraldovu
mišljenju, on je u ovom trenutku morao biti u samoj žiži zanimanja. Ali nije bio.
Oni su mirno razgovarali o večeri. Pa, dobro, neka im bude. Kao daje njemu
stalo! Progovorio je oštrim, strogim glasom: - Ostavite prozor smočnice otvoren
da mogu ući u kuću kad obavim detektivski posao. Idemo, Mabel. - Uhvatio ju
je za ruku. - Ali, zemičke idu s nama - dodao je, dograbio vreću sa zemičkama,
utrpao je Mabel u ruke i koraci dva para čizmica odjeknuli su pločnikom glavne
ulice dok je Mabelina prilika postajala sve manja i manja.
Mademoiselle je bila u dnevnoj sobi. Sjedila je kraj prozora i pri danjem
svjetlu koje je gasnulo čitala pisma.
- Ah, vous voicil - rekla je nerazgovijetno. - Opet ste zakasnili. A moj
mali Gerald, gdje je on?
Bio je to strašan trenutak. Jimmvjev plan nije sadržavao odgovor na to
neizbježno pitanje. Tišina je trajala sve dok Jimmy nije progovorio.
- Rekao je da ide na spavanje jer ga boli glava. - To je, dakako, bila
istina.
- Jadni Gerald! - reče Mademoiselle. - Da mu odnesem večeru u sobu?
- Kad ga boli glava, obično ništa ne jede - reče Kathleen. I to je bila
istina.
Jimmy i Kathleen pošli su na spavanje, ni najmanje zabrinuti za svog
brata, a Mademoiselle je izvadila svežanj pisama i stala ih čitati kraj ostataka
skromne večere.
- Baš je sjajno biti vani ovako kasno - reče Gerald u blagom ljetnom
sumraku.
- Da - reče Mabel, koja je naizgled sama samcata koračala cestom. -
Nadam se da se tetka neće jako ljutiti.
- Uzmi još jednu zemičku -predloži Gerald i uslijedi složno žvakanje.
Vrlo blijeda i uzdrhtala, Mabel je pokucala na ulaz za osoblje zamka
Yalding i vrata joj je otvorila tetka glavom. Pogledala je iznad Mabel kao da je
očekivala neku mnogo višu osobu. Onda se začuo tanki glasić: - Tetiće!
Tetka se trgnula a onda koraknula prema Mabel.
- Ti, zločesta djevojčice! - povikala je ljutito. - Kako si me samo mogla
uplašiti? Zbog toga bih te trebala tjedan dana držati u kućnom pritvoru. O,
Mabel, hvala bogu da si živa i zdrava! - I tetkine ruke obgrle Mabel, a Mabel
obgrli tetku i stisnu se u takvu zagrljaju kao nikad dosad.
- Ali jutros si se ponašala kao da ti uopće nije stalo do mene - reče
Mabel shvativši da je teka bila zabrinuta i da joj je drago što je opet kod kuće na
sigurnom.
- Kako znaš?
- Bila sam ovdje i sve sam čula. Nemoj se ljutiti, tetiće.
- Mislim da se više nikada u životu neću na tebe naljutiti, glavno da si
opet tu sa mnom - reče tetka na opće iznenađenje.
- Pa što je to onda bilo? - upita Mabel.
- Draga moja - reče tetka značajno - kao da sam bila u nekakvom transu.
Mislim da ću se možda razboljeti. Uvijek sam te voljela, ali nisam te htjela
razmaziti. Ali jučer oko tri i pol razgovarala sam s gospodinom Lewsonom o
tebi na sajmu i odjedanput mi se učinilo da uopće nije važno što se s tobom
dogodilo. Isto sam se tako osjećala kad sam primila tvoje pismo i kad su me
posjetila ona djeca. A danas dok sam pila čaj, probudila sam se iz svega toga i
shvatila da tebe nema. To je bilo grozno. Mora da ću se razboljeti. Oh, Mabel,
zašto si to učinila?
- Bila je to samo šala - reče Mabel slabašno. A zatim njih dvoje uđoše u
zamak i zatvoriše vrata za sobom.
- Ovo je zbilja vrlo neobično - reče Gerald koji je ostao vani. - Čini mi
se daje sve to neka čarolija. Mislim da još nisam dokučio o čemu je zapravo
riječ. Ima nečega u ovom zamku što je zagonetno.
Tako je i bilo. Jer, zamak je zapravo bio... ali ne bi bilo pošteno prema
Geraldu da vam o tome govorim više nego što je on znao te noći kad se sam i
nevidljiv uputio sjenovitim prostranim parkom prema otvorenom prozoru što je
vodio u sobu s drvenom oplatom. Te noći nije znao ništa više nego što vi sada
znate; ali dok je hodao orošenom tratinom i među grmljem i drvećem gdje su se
nalazila jezerca nalik na velika zrcala u kojima su se ogledale mirne zvijezde, a
kipovi izgledali poput tamnih sjena, počeo se osjećati ne uzbuđeno, niti
iznenađeno, niti tjeskobno, već nekako - drukčije.
Događaj s nevidljivom princezom došao je kao iznenađenje,
mađioničarski trikovi što ih je izvodio na sajmu bili su uzbudljivi, a nagla
odluka da postane detektiv donijela je sa sobom neku vrstu tjeskobe; ali svi ti
dogođaji, ma koliko čudesni i neobični, ipak su pripadali krugu mogućega -
čudesni kao što su čudesni kemijski pokusi gdje dvije tekućine spojene
proizvedu vatru, iznenađujući kao stoje kljunaš čudnovati, uzbudljivi kao
žonglerova igra, ali ništa više od toga. Tek sada, dok je koračao kroz ovaj vrt
obuzelo gaje novo čuvstvo; danju je vrt podsjećao na san, a noću je bio poput
priviđenja. Gerald nije vidio svoje noge, ali vidio je kako se ugibaju rosne vlati
trave po kojoj je hodao. A osjećaj koji ga je obuzeo vrlo je teško opisati, a opet
tako je zbiljski i nezaboravan - osjećaj daje u nekom drugom svijetu koji je
prekrio onaj stari kao što sag prekriva pod. Pod je i dalje tu, ispod, ali on je
hodao po sagu što ga prekriva, a taj je sag prožet čarolijom baš kao što je cijela
tratina ovlažena rosom.
To je čudesan osjećaj. Možda ćete ga i vi jednoga dana doživjeti. Na
svijetu još postoje mjesta gdje se takvo što može doživjeti, ali svake godine sve
ih je manje.
Čarolija vrta i njega je osvojila.
- Ne idem još u zamak - reče on u sebi. - Još je prerano. A možda više
nikad neću imati priliku da ovdje budem noću. Vjerojatno sada sve izgleda
drukčije.
Nešto bijelo pomaklo se ispod žalosne vrbe i bijele ruke razmaknule su
dugačko šuštavo lišće. Izroni bijela prilika, stvorenje s rogovima i kozjim
nogama, a glavom i rukama dječaka. A Gerald se nije uplašio. To je bilo
najčudesnije od svega premda on to ne bi nikada priznao. Bijeli stvor se
protegne, zakotrlja po travi, uspravi se i odskakuće preko tratine. Nešto se i dalje
bijelilo ispod vrbe. Približivši se tri koraka, Gerald spazi postolje kipa - prazno.
- Kipovi oživljavaju - reče on, a još jedan bijeli lik izađe iz Florina
hrama i nestane u grmlju lovora. - Oni oživljavaju.
Začuje se škripa kamičaka na pošljunčanoj stazi. Nešto golemo, dugačko
i mrkosivo puzalo je prema njemu. Mjesec izađe upravo na vrijema da to
osvijetli. Bio je to jedan od onih golemih guštera kakve možete vidjeti u muzeju,
načinjen od kamena, u istoj onoj strahovitoj veličini kakav je bio prije nekoliko
milijuna godina kad su svijetom gospodarili gušteri.
- Ne vidi me - reče Gerald. - Ne bojim se. I on je oživio.
Dok je gušter gmizao kraj njega, Gerald ispruži ruku i dodirne divovski
rep. Bio je od kamena. Stvorenje nije oživjelo, kako je on mislio, već je uistinu
živjelo. Gušter je, međutim, osjetio dodir i okrenuo se, ali i Gerald se okrene i
pojuri koliko ga noge nose prema zamku. Jer s tim kamenim dodirom Strah je
došao u vrt i umalo ga uhvatio. Bježao je od Straha, a ne od kamene zvijeri.
Zaustavio se usopljen ispod petog prozora. Kad se po čvornatom bršljanu
što je puzao uza zidove uzverao na prozorsku dasku, pogledao je niza sivi
obronak, jer je čuo pljuskanje vode iz jezerca u kojem su se ogledale zvijezde, i
vidio kako se golema kamena zvijer praćaka u plićaku među lopočima.
Ušavši u sobu, Gerald još jedanput pogleda kroz prozor. Jezerce je ležalo
mirno i tamno, a u njemu se zrcalio mjesec. Kroz granje žalosne vrbe mjesečina
je padala na kip koji se nepomočno ustobočio na postolju. U vrtu je sada sve bilo
na svome mjestu. Ništa se nije micalo i ništa nije šuškalo.
- Kako neobično! - reče Gerald. - Tko bi mislio da čovjek može zaspati
šećući kroz vrt i onda usnuti ovakav san.
Zatvorio je prozor, kresnuo šibicu i spustio žaluzine. Druga šibica
osvijetlila je vrata. Okrenuo je ključ u bravi, izašao, ponovo zaključao vrata,
objesio ključ na čavao i odšuljao se do kraja hodnika, tamo je sačekao, pod
štitom nevidljivosti, dok mu se oči ne oporave od jarke svjetlosti šibica, a da bi
se opet mogao snaći u tome mu je pomagala mjesečina koja je padala kroz
nezastrte prozore hodnika i ocrtavala svijetle pačetvorine na podu.
- Pitam se gdje je kuhinja -reče Gerald. Potpuno je zaboravio daje na
detektivskom zadatku. Mislio je samo na to kako da se što prije vrati kući i
ispriča ostalima čudnovati san koji je usnio u vrtu. - Zapravo, uopće nije važno
koja ću vrata otvoriti. Još sam nevidljiv. Tako je, ne vidim svoju ruku. - Prinio je
ruku očima da provjeri. -Dobro, pokret.
Otvorio je mnoga vrata, zašao u velike dvorane u kojima je namještaj bio
prekriven smeđim jutenim navlakama koje su djelovale bijelo u čudnovatu
mjesečevu sjaju, u prostorije gdje su svijećnjaci visjeli umotani u vrećice s
visokog stropa, u sobe čiji su zidovi bili načičkani slikama, sobe gdje su zidove
prekrivali bezbrojni redovi starih knjiga, veličanstvene spavonice gdje je u
velikom krevetu s baldahinom zacijelo spavala kraljica Elizabeta. (Usput rečeno,
mora da je kraljica Elizabeta vrlo malo vremena provodila kod kuće, jer se čini
da je provela noć u svakoj staroj kući u Engleskoj.) Ali nije mogao pronaći
kuhinju. Najzad je došao do vrata što su se otvarala na kamene stube, koje su
vodile prema gore, zatim uski kameni hodnik, stube koje vode dolje, i na kraju
vrata ispod kojih je prodiralo svjetlo. Geralda kao daje nešto priječilo da stavi
ruku na kvaku i otvori ta vrata.
- Besmislica! - reče Gerald u sebi. - Ne budi glup! Pa zar nisi nevidljiv?
Otvorio je vrata i čuo kako je netko u prostoriji nešto rekao grubim
promuklim glasom.
Gerald se povukao i priljubio uza zid, a čovjek je skočio na vrata i uperio
džepnu svjetiljku u hodnik.
 - Sve je uredu - reče čovjek, gotovo zajecavši od olakšanja. - Vrata su se
sama od sebe otvorila, tako su teška. To je sve.
- Dođavola i vrata! - reče drugi opori glas. - Bog me ubio ako nisam
pomislio da nam je policija za vratom.
Ponovno su zatvorili vrata. Geraldu to nije smetalo. Draže mu je bilo da
su zatvorena. Nisu mu se ti ljudi sviđali. Bilo je nečega prijetećeg u njima. U
njihovoj nazočnosti kao da mu ni nevidljivost nije pružala dovoljnu zaštitu. A
Gerald je, uostalom, vidio sve što je htio vidjeti. Ustanovio je kako je imao
pravo kad je tvrdio da je riječ o bandi. Pukom srećom - svaki kartaš bi mu rekao
da je to početnička sreća -zatekao je provalnike na djelu prve noći svoje
detektivske karijere. Provalnici su uzimali srebrninu iz dva velika sanduka,
zamatali je u krpe i spremali u jutene vreće. Vrata prostorije bila su od petnaest
centimetara debelog željeza. To je zapravo bila neka vrsta sefa, a provalnici su
obili bravu. Oruđe kojim su to učinili ležalo je na podu, na komadiću tkanine u
kakvu obično stolari drže svoj alat.
- Požuri! - čuo je Gerald. - Nećemo ovdje valjda provesti cijelu noć.
Srebrnina je zazveketala.
- Zvekećeš tim pladnjevima kao da su kastanjete - reče vrlo grub glas.
Gerald se okrene vrlo oprezno i brzo se udalji. Čudno, ali dok prije nikako nije
mogao naći put do prostorija za osoblje, dok ni o čemu drugom nije morao
razmišljati, sada kad mu je glava bila puna, da tako kažemo, srebrnih viljušaka i
srebrnih čaša, i kad ga je mučilo hoće li netko dojuriti za njim niz vijugavi
hodnik, došao je ne lutajući ravno do vrata što su iz hodnika vodila u prostoriju
koju je tražio.
Putem su se događaji uobličavali u riječi.
- Zadovoljni detektiv - reče on samom sebi - kojem su se ispunila sva
očekivanja, pa i više od toga, napustio je mjesto događaja da potraži pomoć.
Ali kakvu pomoć? Zacijelo je u zgradi bilo još ljudi, a tu je i tetka, ali
nije ih mogao upozoriti. Bio je beznadno nevidljiv i nikako ne bi mogao ostaviti
povoljan dojam na nepoznatu osobu. Od Mabel nema puno koristi. Policija?
Prije nego što ih uspije dozvati - a već je i to samo po sebi bilo vrlo zamršeno -
provalnici bi se već davno pokupili s vrećama punim srebra.
Gerald zastane i duboko se zamisli; pritom se uhvatio rukama za glavu.
Znate kako to izgleda - isto onako kako se vi katkad hvatate za glavu nad
jednostavnim jednadžbama ili datumima slavnih bitaka.
A onda je Gerald, uz pomoć olovke, bilježnice, prozorske daske i sve
lukavosti koju je u tom trenutku mogao prikupiti, napisao:
“Znate gdje je prostorija sa srebrninom. Provalnici je pljačkaju, obili su
vrata. Pošaljite nekoga po policiju. Ja ću slijediti provalnike da ne bi pobjegli
prije nego što policija stigne.”
Trenutak je oklijevao, a zatim dopisao:
“Prijatelju - ovo nije nikakva podvala.”
To je pismo, omotano oko kamena i vezano uzicom za cipele, uletjelo s
treskom kroz prozor sobe gdje su Mabel i njezina tetka, u žaru ponovnog
susreta, uživale u večeri posebno pripremljenoj za ovu priliku - bilo je tu
ukuhanih šljiva, slatkog vrhnja, kolača, biskvita s kremom i pudinga od
čokolade.
Gerald, gladan i nevidljiv, čeznutljivo je gledao kroz prozor u prostrt stol
s hranom prije nego što je bacio kamen. Sačekao je da Mabel i tetka prestanu
vriskati, podignu kamen i pročitaju pismo.
- Glupost! - reće tetka kad se malo primirila. - Kakav bezobrazluk! Jasno
da se to netko neukusno šali.
- Pošalji nekoga po policiju, kad on tako kaže - kukala je Mabel.
- Kad tko kaže? - odsiječe tetka.
- Tko god to bio - cvilila je Mabel.
- Smjesta pozovite policiju - reče Gerald izvana najdubljim glasom što
je mogao. - Požalit ćete ako to ne učinite. Ja vam više ne mogu pomoći.
- Pustit ću pse na vas! - poviče tetka.
- Nemoj tetiće! - Mabel je pocupkivala od uzbuđenja. - to je
istina, znam da je to istina! Molim te, probudi Batesa!
- Ne vjerujem ni jednu jedincatu riječ od svega ovoga - reče tetka. Nije
vjerovao ni Bates kad su ga ipak probudili, jer je to Mabel uporno zahtijevala.
Ali kad je vidio poruku i morao odabrati ili da pođe do prostorije sa srebrom i
provjeri što se uistinu događa ili da pođe po policiju biciklom, ipak je izabrao
ovo drugo.
Kad je policija stigla, vrata prostorije sa srebrninom bila su odškrinuta, a
srebrnina, odnosno onoliko srebrnine koliko su trojica provalnika mogli odnijeti,
nestala.
Geraldova bilježica i olovka još su jednom odigrale važnu ulogu, kasnije
te iste noći. U svoj se krevet uvukao tek u pet ujutro nasmrt umoran i promrzao
do kostiju.
- Gospodine Gerald! - odjekivao je Elizin glas - već je sedam sati, vani
je svanuo lijep dan, a dogodila se još jedna provala... Majko moja! - vrisnula je
Eliza kad je otvorila žaluzine i okrenula se prema krevetu. - Pa krevet mu je sav
uprljan nečim crnim, a njega nema! Jooj! - Ovaj put to je bio pravi vrisak.
Kathleen dotrči iz svoje sobe, a Jimmy se uspravi i krevetu i protrlja oči.
- Pa što se to događa? - poviče Kathleen.
- Ne sjećam se kad sam se ovako prepala - Eliza se teško spustila na
kutiju za posteljinu. - Prvo kad pogledam vidim da mu je krevet prazan, ali crn
kao dimnjak iznutra, a njega nema, onda pogledam opet, a on u krevetu. Mora
da sam sišla s uma. To sam već jučer pomislila kad sam čula one anđeoske
glasove kako mi govore. Ali tužit ću te ja Mademoiselle, dragoviću moj, u to
možeš biti siguran. Kakve su to šale! Sav si se nečim zagaravio i zasvinjio čiste
plahte i jastučnice. Što je previše, previše je.
- Slušajte - reče Gerald polako. - nešto ću vam reći.
Eliza je samo frknula nosom, što je vrlo nepristojno. No s druge strane
doživjela je šok i nije se još oporavila.
- Možete li čuvati tajnu? - upita Gerald krajnje ozbiljan premda mu je
lice bilo još sivo, jer je tek djelomično skinuo crnilo.
- Da - reče Eliza.
- Onda je čuvajte, a ja cu vam dati dva šilinga.
- Ali što ste mi ono htjeli reći?
 - To što sam rekao. To za dva šilinga i tajnu. A vi sada držite jezik za
zubima.
- Ne bih smjela uzeti novac - reče Eliza i pruži dlan. - A sad ustanite i
dobro se umij te.
- Tako sam sretna što si živ i zdrav - reče Kathleen kad je Eliza otišla.
- Sinoć kao da ti nije bilo osobito stalo - reče Gerald hladno.
- Uopće mi nije jasno kako sam te mogla pustiti. Sinoć mi zbilja nije
bilo stalo. Ali danas kad sam se probudila, odjedanput sam shvatila!
- Dobro, dosta, sva ćeš se uprljati - reče Gerald braneći se od
neobuzdanih zagrljaja svoje sestre.
- Kako si postao vidljiv? - upita Jimmy.
- Kad me Eliza pozvala, prsten je jednostavno sam od sebe spuznuo s
prsta.
- Sve nam ispričaj - reče Kathleen.
- Još ne - reče Gerald tajanstveno.
- A gdje je prsten? - upita Jimmy poslije doručka. - Sad bih ga ja htio
isprobati.
- Negdje sam ga zaboravio - reče Gerald. - Bit će da je u krevetu.
Ali nije bio u krevetu. Eliza je već namjestila krevet.
- Kunem se da ovdje nije bilo nikakva prstena - rekla je ona. - Da je bio
tu, sigurno bih ga vidjela.

Pogavlje V

- Nakon dugotrajne, ali uzaludne potrage - reče Gerald pošto su

pregledali svaki kutak spavaće sobe ada prsten nisu našli - naš je junak detektiv
primijetio da će vrlo brzo imati pametnijeg posla, a ako vi ostali želite doznati
što se sinoć dogodilo...
- Čekaj dok ne stignemo do Mabel, da i ona čuje - reče Kathleen
herojski.
- Sastanak je u deset i pol. Zašto Gerald ne bi putem pričao? Osim toga,
sumnjam da se bogzna što dogodilo. - To je, dakako, rekao Jimmy.
- Pojma ti nemaš -reče Gerald. - Što se mene tiče, Mabel može čekati. -
A onda je počeo pjevuckati: -Imam pametnijeg posla, imam pametnijeg posla -
na melodiju neke poznate pjesme sve dok ga Kathleen umalo nije počela-štipati
od muke.
Jimmy se hladno okrenuo i rekao: - Pričekat ću dok ne prestaneš.
Ali Gerald je i dalje pjevao. Imam pametnijeg posla, Imam pametnijeg
posla, Imam pametnijeg posla To zbilja znaju svi.
- Kako samo možeš biti tako dosadan? - upita. Kathleen.
- Ne znam - reče Gerald ponovo u prozi. - Manjka mi sna ili sam opijen
uspjehom. Idemo tamo gdje nas nitko ne može čuti. Ovdje i zidovi imaju uši -
šapnuo je, naglo otvorio vrata i gle, tamo je bila Eliza, šćućurena uz
ključanicu. Slabašno je mahnula krpom za prašinu po dovratku, ali uzalud se
pretvarala.
- Vi znate što se radi s prisluškivačima - reče Jimmy strogo.
 - Ništa nisam čula - reče Eliza, ali uši su joj bile žarko crvene. Izašli su,
spustili se glavnom ulicom do groblja i sjeli na zid. A cijelim putem Gerald je
šutio, stisnuvši usnice u tanku tvrdoglavu crtu.
- Počni - reče Kathleen. - Jerry, ne budi tvrdoglav kao mazga! Umirem
od nestrpljenja da čujem što se dogodilo.
- To je već bolje - reče Gerald i ispriča im svoju priču. Dok je
pripovijedao, nešto od tajnovite bjeline i čarolije mjesečinom okupanog vrta
uvuklo mu se u glas i u riječi, i kad je opisivao kipove koji su oživjeli i golemu
zvijer koja se micala u svom kamenom oklopu, Kathleen je drhtala od
uzbuđenja i tako se zanijela u priču da ga je čvrsto stegla za ruku, čak je i Jimmy
prestao mlatarati nogama i slušao otvorenih usta.
Onda su čuli napetu priču o provalnicima i o pismu što gaje ubacio u
sobu u kojoj su mirno sjedile Mabel i njezina tetka. Gerald je pričao s najvećim
užitkom i s toliko pojedinosti da je sat na crkvi odbio jedanaest i pol kad je on
rekao: - Učinivši sve što je u ljudskoj moći, a kako se nije mogao nadati pomoći,
naš mladi hrabri detektiv... Oho, ide Mabel!
I zaista. Iskočila je iz stražnjeg dijela seljačkih kola točno pred njih.
- Više nisam mogla čekati - objasni ona - a vi nikako da dođete.
Povezao me ovaj čovjek kolima. Je li se još nešto dogodilo? Kad je Bates
stigao do sobe sa srebrninom, provalnika više nije bilo.
- Nećeš valjda reći da je cijela ova priča istinita? - upita Jimmy.
- Jasno da je istinita - reče Kathleen. - Nastavi, Jerry. Upravo je došao
do onog mjesta kad ti je bacio kamen kroz prozor ravno u čokoladno puding.
Nastavi.
Mabel se popela na zid i sjela kraj njih. - Ti si prije postao vidljiv nego ja
- reče ona.
Gerald kimne glavom i nastavi priču:
- Moram vam ukratko ispričati što se dogodilo, jer u dvanaest sati imam
drugog pametnijeg posla, a sad je već prošlo jedanaest i pol. Pošto je bacio
kamen da upozori ostale, Gerald alias Sherlock Holmes pohitao je, i dalje
nevidljiv, na lice mjesta gdje su uza svjetlo provalničkih lampi provalnici i dalje
pljačakali, vrlo brzo i vješto. Činilo mi se da nema smisla izlagati se opasnosti,
pa sam jednostavno čekao u hodniku pokraj stepenica. Znate gdje je to.
Mabel kimne glavom.
- Ubrzo su izašli, dakako vrlo oprezno, i ogledali se oko sebe. Nisu me
vidjeli te su zaključili da nema nikoga i pošli hodnikom jedan za drugim. Jedna
vreća sa srebrninom me očešala. Ubrzo su se iskrali u noć.
- Kojim su putem izašli?
- Kroz onu sobicu s ogledalom gdje si ti postala nevidljiva. Naš ih je
junak hitro slijedio. Tri zločinca zašla su u šumu i krišom prošli kroz park i - tu
mu je glas utihnuo i zagledao se ravno pred sebe u gomilicu šljunka s druge
strane bijeloga prašnjavog puta - oni kameni kipovi koji oživljavaju virili su
između grmlja i ispod drveća, i ja sam ih vidio, ali oni nisu vidjeli mene. Vidjeli
su provalnike, ali ovi nisu vidjeli njih. Užasno.
- Kipovi oživljavaju? - Mabel je zahtijevala objašnjenje. - Ja nikada
nisam vidjela da oživljavaju -reče ona - a često sam uvečer u vrtu.
 - Ja sam ih vidio - reče Gerald ukočeno.
- Znam, znam - požurila je Mabel da se opravda. - Mislila sam,ne bi bilo
nikakvo čudo da ih čovjek može vidjeti samo kad je sam nevidljiv, hoću reći,
vidjeti kako su živi, a ne kako su kameni. Gerald je shvatio, a nadam se da ste
shvatili i vi.
- Ne bih se čudio da si u pravu - reče on. - Vrt zamka sigurno je začaran,
samo bih volio znati kako i zašto. Hajde sad, požurimo, moram uhvatiti
Johnsona prije dvanaest. Hodat ćemo do tržnice, a onda trkom.
- Ali, pričaj nam dalje svoju pustolovinu - reče Mabel. - Možeš pričati
putem. Ali, molim te, nastavi, tako je napeto!
Geraldu je to veoma godilo.
- Slijedio sam ih dalje kao u kakvom snu. Prošli su putem kroz spilju,
znate, onim putem kojim smo mi došli, i već sam mislio da sam ih izgubio.
Morao sam čekati sve dok se nisu malo udaljili niz cestu tako da me slučajno ne
bi čuli kako gazim po šljunku, pa sam onda morao juriti da ih stignem. Skinuo
sam cipele, a sad čarape mogu baciti.
Slijedio sam ih i slijedio i slijedio, a oni su prošli kroz siromašni dio
grada sve dolje do rijeke. I... joj, moramo požuriti.
Priča je prestala i počeli su trčati.
Johnsona su uhvatili u njegovu dvorištu. Baš se prao u lavoru na klupi uz
vrata kuće.
- Čujte, Johnsone - reče Gerald - što ćete mi dati ako vam pomognem
da dobijete onih dvadeset funti nagrade?
- Pola-pola - reče Johnson smjesta - i jednu po ušima ako je to nekakva
tvoja neslana šala.
- Nije šala - reče Gerald vrlo dostojanstveno. - Ako nas pozovete u
kuću, sve ću vam ispričati. A kad uhvatite provalnike i pronađete plijen, dat ćete
mi samo funtu za sreću. Više ne tražim.
- Hajde, uđite - reče Johnson - neka mlade dame oproste na ručniku. Ali,
siguran sam da ćeš još nešto tražiti od mene. Zašto inače ne bi sam uzeo
nagradu?
- Mudar je ovaj Johnson. -Svi su sada ušli u kućicu i vrata su bila
zatvorena. - Zahtijevam da nikad ne odate tko vam je ovo rekao. Neka svi misle
da ste sami riješili slučaj vlastitom dosjetljivošću i iskustvom.
- Sjednite - reče Johnson - a ako ti mene vučeš za nos, bolje bi bilo da
djevojčice odu kući prije nego što te ja uhvatim u svoje ruke.
- Ne vučem vas za nos - odgovori Gerald umilnim glasom. - Ni
slučajno. Samo policajac ne može shvatiti zastoja ne želim da itko sazna da sam
to bio ja. Otkrio sam zločin usred noći i to na mjestu na kojem nikako nisam
smio biti. Kod kuće bi poludjeli da saznaju kako sam cijelu noć bio vani. Je li
vam sada jasno, pametnjakoviću?
Johnson se sad već previše zainteresirao da bi obraćao pažnju na to
kakvim ga sve imenima naziva Gerald; tako je Jimmy kasnije primijetio. Rekao
je da mu je jasno i htio doznati još.
- Samo mi nemojte postavljati nikava pitanja. Reći ću vam točno
onoliko koliko je potrebno da znate. Sinoć oko jedanset sati bio sam u zamku
Yalding. Nije važno kako sam tamo došao, ni zašto. Jedan je prozor bio otvoren,
ja sam ušao i vidio svjetlo. Svjetlo je dolazilo iz sobe sa srebrom, a tamo su bila
trojica i trpala srebro u vreće.
- Ti se, dakle, upozorio osoblje zamka da pozovu policiju? -Johnson se
znatiželjno nagne naprijed s rukama na koljenima.
- Da, to sam bio ja. Ako hoćete, neka ispadne da ste to bili vi. U to
vrijeme niste bili na dužnosti, nije li tako?
- Ja sam - reče Johnson - hrkao u svom krevetu.
- Uglavnom, policija nije došla dovoljno brzo. Ali tamo sam bio ja,
usamljeni detektiv. I ja sam ih slijedio.
- Ti si ih slijedio?
- I vidio sam kako sakrivaju plijen i znam da su ukradene stvari iz
Houghton Courta na istome mjestu. Čuo sam i kako se dogovaraju kada da sve
to odnesu.
- Pokaži mi gdje je to - reče Johnson i tako naglo skoči daje prevrnuo
stolicu koja je s treskom pala na ciglom popločeni pod.
- Ni govora - reče Gerald mirno. - Ako odete tamo prije ugovorenog
vremena, naći ćete srebro, ali nikada nećete uhvatiti lopove.
- To imaš pravo. - Policajac podigne stolicu i ponovno sjedne. -
Dakle?
- Dakle, na putu iza spremišta za čamac čeka ih automobil noćas u
jedan. U ponoć i pol uzet će stvari iz skrovišta i ukrcati ih na čamac. To je vaša
prilika da napunite džepove i steknete čast i slavu.
- Tako mi svega - Johnson je bio zamišljen i još sumnjičav - tako mi
svega, ovo nisi mogao sve izmisliti.
- Kako da ne, mogao sam, ali nisam. A sad, pazite. Ovo vam je životna
prilika, Johnsone. Meni funta, vi nikome ništa ne govorite, i gotov posao.
Prihvaćate?
- Prihvaćam, prihvaćam - reče Johnson. - Ali, ako vi mene mislite
nasamariti...
- Pa zar ne vidite da vas neće nasamariti? - uzvikne Kathleen
nestrpljivo. - On ne laže, nitko od nas nikada ne laže.
- Ako ne želite da se pogodimo, samo recite - reče Gerald - i lako ću
pronaći drugog policajca koji je razumniji od vas.
- Mogao bih nekome izbrbljati da si cijele noći bio vani - reče Johnson.
Ne biste se valjda tako nečasno ponijeli - reče Mabel vedro. - Mogli biste
pokazati malo više povjerenja kad vam već hoćemo učiniti uslugu.
- Da sam na vašemu mjestu - posavjetova ga Gerald - uzeo bih još
dvojicu i pošao do skrovišta s plijenom. Mogli biste pripremiti zasjedu u pilani,
to je blizu. A još dvojica ili trojica morala bi na cesti čekati automobil.
- Ti si trebao biti policajac - reče Johnson s divljenjem. - Ali što
ako je sve to samo podvala?
- No, onda biste vi ispali magarac, ali to valjda ne bi bilo prvi put - reče
Jimmy.
- Jesmo li se pogodili? - brzo se umiješa Gerald. - Ti Jimmy začepi,
glupane jedan!
 - Jesmo - reče Johnson.
- Onda kad budete na dužnosti, dođite u pilanu i tamo gdje obrišem nos
rupčićem, to je mjesto. Vreće su vezane konopom za stupove pod vodom. Vi
samo prošećite onako dostojanstveno kao pravi policajac i zapamtite točno
mjesto. Čeka vas slava, a kad postanete glasoviti i dobijete čin narednika, sjetite
se mene.
Johnson je samo ponavljao kako ne može vjerovati, onda je rekao da
pristaje i dodao da iz ovih stopa mora krenuti.
Johnsonova kućica smjestia se na rubu grada iza kovačnice i djeca su
došla putem kroz šumu. Vratili su se istim putem, a zatim prošli kroz grad,
uskim prljavim uličicama do pristaništa tegljača uz skladišta drva. Ovdje su stali
trčati uz debla golemog drveća, zavirili u pilanu. Budući da su radnici otišli na
ručak, a ovo je bilo omiljelo igralište svih dječaka miljama uokolo, napravili su
klackalicu od svježe ispiljene jelove daske koja je još mirisala na šumu i jednoga
panja topole.
- Kakvo sjajno mjesto! - reče Mabel, sjedeći bez daha na jednom kraju
klackalice. - Čini mi se da ovo više volim od svih igara, čak više i od čarolije.
- I ja - reče Jimmy. - Jerry, prestani tako šmrcati, ostat ćeš bez nosa.
- Što mogu - odgovori Gerald. - Ne usuđujem se obrisati nos rupčićem
jer se bojim da Johnson viri odnekud iz zasjede. Bolje bi bilo da sam smislio
neki drugi znak. Šmrc! Osim toga, da ne znam da ne smijem brisati nos, ne bih
ga ni trebao brisati. U tome je problem. Istoga trenutka kad smo stigli ovamo i
kad sam se sjetio dogovorenog znaka, počeo mi je curiti nos... Hvala bogu, evo
ga.
Pretvarajući se da su zanesena bezbrižnom igrom, djeca su se udaljila od
klackalice.
- Slijedite vođu! -- poviče Gerald i pojuri duž oguljenog debla
hrasta, a ostali za njim. Trčali su uokolo, između i preko gomila cjepanica, ispod
naslaganih dasaka, i upravo kad su teške policajčeve čizme stupile na stazu što
je vodila preme pristaništu, Gerald se zaustavio na kraju malog privezišta od
trulih dasaka s trošnom ogradom, povikao “gotovo” i snažno useknuo nos u
maramicu.
- Dobro jutro - rekao je.
- Dobro jutro - reče Johnson. - Prehlađen si, je li?
- Ne bih se prehladio da imam čizme poput vaših - odvrati Gerald s
divljenjem. - Pogledajte ih samo. Vaš se korak čuje na kilometre. Kako ikada
uspijete doći dovoljno blizu da nekoga uhapsite? - Skočio je s privezišta i
prošavši kraj Johnsona šapnuo mu: - Samo hrabro, brzo i vješto. Ovo je to
mjesto. - I s tim je riječima otrčao, predvodnik živahne povorke.
- Doveli smo prijateljicu na ručak - reče Kathleen kad im je Eliza
otvorila vrata. - Gdje je Mademoiselle?
- Otišla je u zamak Yalding. Danas je dan za posjete. A vi požurite s
ručkom. Imam slobodno poslijepodne, a moj prijatelj ne voli kad me mora dugo
čekati.
- Dobro, sve ćemo smazati u tren oka - obeća Gerald, - Budite anđeo i
postavite još jedno mjesto.
 Održali su riječ. Ručak, goveđi gulaš, krumpiri i nabujak od riže -
vjerojatno najneukusnija stvar na svijetu - bio je gotov za petnaest minuta.
- A sada - reče Mabel kad je Eliza otišla na kat s vrčem tople vode - gdje
je prsten? Moram ga vratiti na mjesto.
- Još nisam došao na red - reče Jimmy. - kad ga pronađemo, onda ga
Keti i ja moramo malo nositi kao ti i Gerald.
- Kad ga nađemo? - Blijedo Mabelino lišće uokvireno tamnim
kovrčama još je više problijedilo.
- Jako mi je žao ... Svima nam je jako žao - počne Kathleen, i onda su
morali ispričati kako je prsten nestao.
- Sigurno niste dobro tražili - prosvjedovala je Mabel. - Nije mogao
nestati.
- Ne znaš što taj prsten sve može, a ne znamo ni mi. Nema potrebe da se
tako rogušiš, draga moja. Možda je njegova tajna upravo u tome da nestaje.
Znaš, naprosto mi je spuznuo s prsta dok sam bio u krevetu. Sve smo pretražili.
- Da li bih ga smjela i ja potražiti? - Mabel preklinjući pogleda
svoju malu domaćicu. - Znaš, ako je prsten izgubljen, ja sam kriva, to je gotovo
isto kao da sam ga ukrala. Onaj bi Johnson sigurno rekao da je to krađa. Znam
da bi.
- Idemo svi zajedno - reče Kathleen i skoči na noge. - Jutros smo se
zbilja prilično žurili.
Tražili su prsten i tražili. U krevetu, ispod kreveta, ispod saga, pod
namještajem. Protresli su zavjese, pregledali zakutke i pronašli prašinu i mrvice,
ali prstena nigdje. Tražili su i tražili, posvuda. Jimmy se čak zapiljio u strop kao
da je prsten možda skočio uvis i zalijepio se tamo gore. Ali nije.
- Znači - reče Mabel napokon - da ga je vaša dvorkinja ukrala. To je sve.
Reći ću joj da mislim kako ga je ukrala.
Mabel bi joj to doista bila rekla, da se u tom trenutku nije začula lupa
izlaznih vrata, što je značilo da je Eliza otišla, udešena u najlješu odjeću za
izlazak, na sastanak sa svojim prijateljem.
- Nema pomoći - Mabel je bila na rubu suza. - Možete me malo ostaviti
nasamo? Možda mi smeta što vi tražite zajedno sa mnom. Sama ću pregledati
svaki pedalj sobe.
Poštujući osjećaje svoje gošće, svi su se povukli. Tiho su za sobom
zatvorili vrata i ostavili Mabel da i dalje traži.
Čekali su je, dakako, jer je tako nalagala uljudnosti, a osim toga, morali
su biti kod kuće dok ne dođe Mademoiselle, premda je dan bio prekrasan, a
povrh svega. Jimmy se sjetio da Gerald ima pune džepove novaca zarađenih na
sajmu kojima zapravo još ništa nisu kupili do nekoliko peciva koje on nije ni
okusio. Zato su čekali vrlo nestrpljivo.
Činilo im se da je prošao cijeli sat, a zapravo je prošlo deset minuta, kad
su čuli kako se otvaraju vrata sobe i Mabelini koraci silaze niza stepenice.
- Nije ga pronašla - reče Gerald.
- Kako znaš? - upita Jimmy.
- Po koracima - reče Gerald. Zbilja, gotovo uvijek možete odrediti je li
čovjek našao ono što je tražio po tome kako hoda kad se vraća. Mabelini koraci
govorili su “ništa” jasnije nego što bi to rekle riječi. A njezino lice samo je
potvrdilo žalosnu vijest.
Nisu stigli ni reći kako im je žao niti se pretvarati kako su sigurni da će
se prsten ubrzo naći jer ih je spriječilo lupanje koje se odjedanput začulo sa
stražnjih vrata.
Budući da je sva posluga osim Elize otišla na praznike, djeca su pošla da
otvore vrata, a Gerald je rekao da je to možda pekar, te da mogu od njega kupiti
kolače za desert.
- Uz ovakav ručak desert je neizbježan - rekao je.
Ali nije bio pekar. Kad su otvorili vrata, na popločanom dvorištu pokraj
crpke, kante za smeće i korita s vodom, stajao je mladić s nakrivljenim šeširom,
razjapljenih usta pod čupavim plavim brkovima i razrogačenih očiju. Imao je
odijelo boje svijetle gorušice, plavu kravatu i pozlaćeni lanac od sata preko
prsluka. Stajao je tijela zabačena unatrag, desnu je ruku ispružio prema vratima,
a na licu je imao izraz čovjeka kojega vuku nekamo protiv njegove volje. Tako
je neobično izgledao da mu je Kathleen umalo zatvorila vrata pred nosom,
mrmljajući - Ovaj je pobjegao iz ludnice. - Ali vrata se nisu mogla zatvoriti.
Nešto je smetalo.
- Pusti me na miru! - reče mladić.
- Naravno da ću te pustiti na miru! - Bio je to Elizin glas, ali Elize nije
bilo na vidjelu.
- Tko vas to drži? - upita Kathleen.
- Ona - odgovori nesretni neznanac.
- Tko je to ona? - upita Kathleen da dobije na vremenu, kako je poslije
objasnila, jer sad je već dobro znala da se između vrata i dovratka uglavila
Elizina nevidljiva noga.
- Moja zaručnica. To svakako jest njezin glas, i čini mi se daje mogu
dodirnuti, ali nešto me kanda obuzelo i ne vidim je.
- Evo! To on neprestano ponavlja - reče Elizin glas.
- To je moj prijatelj. Tko je tu lud, on ili ja?
- Po svoj prilici oboje - reče Jimmy.
- Dakle - reče Eliza - ti kažeš da si muškarac. Pogledaj mi u oči i reci da
me ne vidiš.
- Eto, ne vidim te - reče ojađeni prijatelj.
- Da sam ja ukrao prsten - reče Gerald zagledan u nebo - sjedio bih kod
kuće miran kao bubica a ne bih stajao na stražnjim vratima i pravio od sebe
predstavu.
- Slaba je to predstava koju ne vidiš -šapne Jimmy.
- Dragi prsten!
- Ja nisam ništa ukrao - reče mladić. - Daj, ostavi me na miru. Nešto nije
u redu s mojim očima. Ostavi me na miru, čuješ li?
Odjedanput mu ruka klone i on zatetura i prihvati se za korito s vodom.
Eliza ga je pustila na miru. Krenula je u kuću odgurnuvši djecu u stranu
nevidljivim laktovima. Ali Gerald je zgrabi za ruku, napipa joj uho i šapne: -
Stanite mirno i da niste više ni pisnuli. Ako me ne poslušate, smjesta ću pozvati
policiju.
 Koliko je Eliza znala, to bi on doista mogao učiniti. Zato je poslušala
zapovijed i stala, nevidljiva i tiha, osim što je malko dahtala i šmrcala, kao
uvijek kad bi se uzrujala.
Mladić u odijelu boje gorušice vratio je ravnotežu i sad je stajao i piljio u
djecu očima koje su bile još šire nego prije.
- Što je to, pobogu? - mucao je on zbunjeno. - O čemu je riječ?
- Ako ne znate, bojim se da vam ne možemo kazati
- reče Gerald uljudno.
- Jesam li lupetao besmislice? - upita on, skine šešir i protare rukom
čelo.
- Strašne besmislice - reče Mabel.
- Nadam se da nisam izlanuo ništa nepristojno - reče on zabrinuto.
- Ni govora - reče Kathleen. - Samo ste rekli da vas zaručnica drži za
ruku, a vi je ne vidite.
- Pa i ne vidim je.
- Ni mi je ne vidimo - reče Mabel.
- Pa nisam to valjda sanjao i onda u snu došao ovamo i napravio od sebe
majmuna?
- Vi najbolje znate što se dogodilo - reče Gerald udvorno.
- Ali - žrtva u odijelu boje gorušice gotovo je urlala
- pa nećete mi valjda reć...
- Ništa vam ja neću reći - reče Gerald - ali dat ću vam jedan savjet.
Pođite kući, malko prilegnite i stavite hladan oblog na glavu. Do sutra će sve biti
u redu.
- Ali ja nisam...
- Da sam na vašemu mjestu - reče Mabel - pošla bih kući. Sunce zbilja
žeže.
- Sad mi je bolje - reče on - ali... mogu samo reći da mi je žao, to je sve
što mogu reći. Nikada me ovakvo nešto nije spopalo. Nemojte misliti da sam i
prije imao ovakve napade. Ali, mogao bih se zakleti da je Eliza... zar nije izašla
na sastanak sa mnom?
- Eliza je kod kuće - reče Mabel. - Danas ne može ni na kakav sastanak.
- Nećete joj valjda reći što sam izvodio, sigurno nećete? To bi je moglo
udaljiti od mene, mogla bi misliti da imam nekakve napadaje. A nikad ih nisam
imao, ni dok sam bio sasvim mali.
- Nećemo ništa reći Elizi.
- I oprostite za ovo.
- Pa naravno. Znamo da niste mogli drukčije - reče Kathleen. - Pođite
sad lijepo kući i prilegnite. Sigurna sam da vam je odmor potreban. Doviđenja.
- Doviđenja, gospojice - reče on kao u snu. - A ipak još osjećam trag
njezinih prstiju tamo gdje me uhvatila za ruku. Ali nemojte da za ovo sazna moj
gazda, moj poslodavac. Nije dobro za čovjeka u bilo kojem poslu da pati od
ovakvih napadaja.
- Ne, ne, ništa ne brinite. Doviđenja - rekli su svi uglas. Zavladala je
tišina dok je mladić polako zaobišao korito s vodom i zatvorio zelena vrata
dvorišta za sobom. Tišinu je prekinula Eliza.
 - Predajte me! - reče ona. - Predajte me policiji i nek mi srce pukne u
zatvorskoj ćeliji!
Nešto je kapnulo i okrugla mokra kapljica stvorila se na pragu.
- Kiša iz vedra neba - reče Jirnmv, ali to je bila suza iz Elizina oka.
- Predajte me - nastavi ona - predajte me policiji - opet kapljica - ali
nemojte da me hapse ovdje u gradu gdje me ljudi znaju i poštuju. A opet
kapljica. - Hodat ću, ako treba, i deset kilometara samo nek me hapsi nepoznati
policajac, a ne Johnson, koji je najbolji prijatelj moga rođenoga bratića! -
Kapljica. - Al” na jednom vam hvala. Niste rekli Elfu da sam ja ukrala prsten.
A i nisam. Kapljica. - Samo sam ga malo posudila, kad već imam izlaz, a moj
prijatelj se tako lijepo nosi, i sami ste vidjeli. Djeca su kao opčinjena gledala
zanimljive suze koje su postajale vidljive kad bi se skotrljale niz nevidljivi nos
sirote Elize. Gerald se pribrao i progovorio.
- Nema potrebe da toliko pričate - reče on. - Mi vas ne vidimo.
- To je i on rekao - reče Elizin glas - ali...
- Vi ni samu sebe ne vidite -nastavi Gerald. -Gdje vam je ruka?
Eliza je očito pogledala u svoju ruku i, dakako, nije ju vidjela, jer je u
tom trenutku, uz vrisak koji bi zacijelo privukao policiju da je bila u blizini, pala
u pravu histeriju. Djeca su poduzela što su mogla, sve što se u takvim prilikama
čini u knjigama, ali je teško ispravno postupiti s nevidljivom kućnom
pomoćnicom koja ima histeričan napad, a odjevena je za izlazak. Zato se kasnije
i ustanovilo da joj je najbolji šešir potpuno uništen, a i najbolja plava haljina
više nije ono što je bila. Dok su palili komadiće peruške za prašinu ispod Elizina
nosa, odnosno ondje gdje su naslućivali da bi Elizin nos mogao biti, buknuo je
jak plamen i nešto je strašno zavonjalo. Premda je Gerald odmah rukama ugasio
vatru, jasno se vidjelo da je Elizina pernata boa također priskočila u pomoć.
I zaista je pomogla. Eliza se pribrala, duboko zajecala i rekla: - Nemojte
mi spaliti moj šal od pravog nojeva perja. Sad mi je bolje.
Pomogli su joj da se digne s tla i posjeli je na stepenicu pred vratima, te
su joj polako i sasvim ljubazno objasnili da je doista nevidljiva i da kad čovjek
ukrade - čak i samo posudi -- prsten, nikada ne zna što mu se sve može dogoditi.
- Pa, dobro, da li ja sad moram zauvijek ovakva ostati? - jadikovala je
Eliza kad su joj dodali malo zrcalo na dršci od mahagonija što je visjelo iznad
sudopera i uvjerili je da je doista nevidljiva. - A trebali smo se vjenčati za Uskrs.
Nitko neće oženiti djevojku koju ne može vidjeti. Tko bi to htio?
-- Ne, nećete ovakvi biti zauvijek - reče Mabel sućutno - ali morate
pričekati dok prođe, kao ospice. Mislim da ćete već sutradan biti kao prije.
- Već večeras, to ja mislim - reče Gerald.
- Pomoći ćemo vam koliko” možemo i nikome ništa nećemo reći - reče
Kathleen.
- Čak ni policiji - reče Jimmy.
- Idemo sada pripremiti večeru za Mademoiselle - reče Gerald.
- I za nas - reče Jimmy.
- Ne - reče Gerald - mi ćemo užinati vani. Priredit ćemo piknik, a povest
ćemo i Elizu. Idem kupiti kolače.
- Ja neću jesti kolače - reče -Elizin glas - ni slučajno. Vidjeli bi
kako mi klize zalogaji. Kako bi to izgledalo, da jedem kolače i pokazujem ih
ljudima kao da su u zraku. Je 1" to pristojno? Joj, strašna je to kazna, a samo
sam posudila prsten!
Uspjeli su je umiriti, prirediti užinu, Kathleen je otvorila vrata
Mademoiselle, koja je došla umorna i pomalo tužna, tako im se učinilo, pričekali
da se vrati Gerald s kolačima i krenuli u zamak Yalding.
- Nije dopušteno unositi hranu u park -reče Mabel.
- Mi smijemo - reče Gerald kratko. -A sad, Eliza, uhvatite Kathleen pod
ruku, a ja ću hodati iza vas da sakrijem vašu senu. Molim vas, skinite taj šešir.
Zbog njega vam sjena izgleda kao neko čudovište. Ljudi će pomisliti da smo svi
pobjegli iz mjesne ludnice.
Šešir je postao vidljiv u Kathleninoj ruci i onda se lijepo vidjelo kako
voda kojom su pljuskali Elizino lice uglavnom nije dospjela onamo kamo su
namjeravali.
- Moj najbolji šešir - reče Eliza i zavlada šutnja isprekidana šmrcajima.
- Dajte, Eliza - reče Mabel - razvedrite se. Mislite kako je ovo samo san.
Da vas grize savjest zbog toga jer ste uzeli prsten točno biste ovakav san usnuli.
- Hoću li se ja ikada probuditi?
- Jasno da ćete se probuditi. Sad ćemo vam zavezati oči i provesti vas
kroz jedna mala vrata. Molim vas, nemojte se opirati, inače će vam se u snu
smjesta prikazati policajac.
Nemam ovdje vremena da opisujem kako je Eliza ušla u spilju. Pošla je
uglavnom nadolje. Djevojčice su se gurale, a dječaci vukli s druge strane. Da se
Gerald nije sjetio da joj zaveže ruke, zacijelo bi nekoga gadno ogrebla. Ovako je
samo Mabelina ruka stradala, ukliještena između hladne stijene i pete na cipeli
što je mlatarala zrakom. A neću ni ponavljati sve što je Eliza rekla dok su je
vodili klancem obraslim paprati i kroz slavoluk u čudesni krajolik, poput onih u
Italiji. Srećom, Eliza je iscrpila svoj rječnik kad su joj skinuli zavoj s očiju ispod
žalosne vrbe gdje je kip Dijane s lukom u rukama stajao na prstima jedne noge,
što mi se uvijek činilo vrlo neprikladnim stavom za streljaštvo.
- A sada - reče Gerald - gotovo je. Sad slijede kolači i ostale fine
stvari.
- Zbilja je vrijeme za užinu - reče Jimmy. 1 bilo je vrijeme.
Kad su Elizu naposljetku uspjeli uvjeriti da nije prozirna, premda je
nevidljiva, i da nitko kroz nju ne vidi koliko je kolača pojela, prionula je jelu.
Ostali su joj se pridružili. Ako želite zaista uživati u užini, ručajte gulaš s
krumpirima i nabujak od riže, zatim doživite nekoliko sati uzbuđenja i užinajte
kasno.
Nježne zelenkaste i sive boje vrta polako su se počele mijenjati; zeleno
se pretvorilo u zlatno, sjenke su pocrnjele, a jezero u kojem su se vidjele sjene
labudova, odmah ispod Febova hrama, zalila je ružičasta svjetlost što se spuštala
iz pahuljastih oblačića zarumenjelih od zalaska sunca.
- Joj, što je krasno! - reče Eliza. - Baš k”o na razglednici, onoj finoj,
za dva penija.
- Morala bih kući - reče Mabel.
- Ja ne mogu kući ovakva. Ostat ću ovdje i živjeti k”o divljak u onoj
bijeloj kućici, samo kad bi imala zidove i vrata - reče Eliza.
- Misli na Dionizijev hram - reče Mabel i pokaže ga prstom.
Sunce odjedanput zađe iza borove šume što se crnjela na vrhu obronka i
bijeli hram, dotad obliven nježnim rumenilom, postane siv.
- Baš bi bilo lijepo tamo živjeti, čak da i ostane ovakav kakav jest -
reče Kathleen.
- Promaha - reče Eliza -a osim toga, koliko tu ima stuba za čišćenje!
Zašto prave kuće bez zidova? Pa tko bi stanovao... - Odjedanput zastane,
nekamo se zagleda i upita: - Što je sad ono?
- Koje?
- Ono bijelo što silazi niza stepenice. Gle, pa to je onaj mladić koji je
bio kip.
- Ovdje kipovi oživljavaju kad zađe sunce - reče Gerald kao da iznosi
najobičniju činjenicu.
- Vidim i sama. - Eliza se očito nije čudila, niti se bojala. - Evo još
jednoga. Vidi, kakva ima krilca na nogama, ko golublja.
- To je vjerojatno Merkur - reče Gerald.
- Ispod kipa koji ima krila na nogama piše da je to Hermes - reče
Mabel - ali...
- Ja ne vidim nikakve kipove - rečeJimmv. -Zašto me udaraš pod rebra?
- Kako ne razumiješ? - šapne Gerald, ali nije ni morao utišati glas jer
je Elizina pažnja bila potpuno usredotočena na hitro kretanje nevidljivih
kipova, tako da se samo okretala amo-tamo. - Kako ne shvaćaš? Kipovi
oživljavaju kad sunce zađe, ali ne možeš ih vidjeti ako sam nisi nevidljiv, a kad
ih vidiš, ne bojiš se, osim ako ih ne dotakneš.
- Hajde da natjeramo Elizu da dotakne kip, pa da vidimo što će se
dogoditi - reče Jimmy.
- Joj, skočio je u vodu - reče Eliza zanesenim glasom. - Vidi ga
kako samo pliva! A onaj s krilcima na nogama leti nad jezerom i igra se s ovim
u vodi. Baš je to krasno. Kao oni andelčici koje stavljaju na svadbenu tortu. Evo
još jednoga, to je neki mališan s dugim ušima, a uz njega trči lane! A ona se
gospođa igra s djetetom, baca ga u zrak i hvata k”o da je lopta. Kako je samo
nije strah! Ali lijepo ih je gledati.
Veliki se park protezao pred njima, sjene su postajale tamnije a vladala
je tišina. U sve mračnijoj šumi vidjeli su kipove kako stoje bijeli i nepomični.
Ali Eliza je vidjela nešto drugo. Sad je gledala bez riječi, i oni su gledali bez
riječi, a večer se spuštala kao otežala i sve tamnija koprena. Pala je noć. Mjesec
je izronio iznad drveća.
- On - poviče Eliza odjedanput -evo onog slatkog dječaka s lanetom.
Dolazi po mene, sunce malo!
U idućem je trenutku vrisnula, onda je šljunak zaškripao od koraka u
trku, a njezina se vika gubila u daljini.
- Idemo! - poviče Gerald. - Dodirnula je kip i onda osjetila strah. Tako
je bilo i sa mnom. Trkom! Uzbunit će cijeli grad ako dospije tamo u ovakvu
stanju. Samo glas i cipele! Trkom, trkom!
Potrčali su. Ali Eliza je bila u prednosti. Osim toga, dok je trčala po
travi, nisu joj čuli korake i morali”su čekati dok ne stupi cipelama na šljunčanu
stazu. A povrh toga, nju je gonio strah, a strah goni brže od vjetra.
Trčala je očito najkraćim putem, nevidljiva na mjesečini, a samo ona zna
što je vidjela na obroncima i u šumarcima.
- Ja ostajem ovdje. Vidimo se sutra - propentala je Mabel kad su
slijedeći topot Elizinih koraka dospjeli na terasu. - Otišla je prema
konjušnicama.
- Na stražnji ulaz - dahne Gerald, svi se okrenuše u mjestu i pojuriše
natrag.
Nešto nevidljivo ali izvan sebe od straha kao da je pokušavalo otvoriti
zaključana stražnja vrata. Sat na crkvi odbije pola.
- Devet i pol - uspije protisnuti Gerald. - Povucite prsten. Možda ga sad
možete skinuti.
Te je riječi uputio praznom pragu. Odjedanput se pojavi ruka koju su
vidjeli i pred njim je stajala Eliza, izgužvane odjeće, usoptana od trčanja,
raščupane kose, nakrivljena ovratnika, a u ruci je držala, jasno vidljiv na
mjesečini, tamni obruč čarobnog prstena.
- Evo me, došao sam! -reče Elizin prijatelj sljedećeg jutra. Čekao ju je
pred vratima kad se ona pojavila s kantom punom vode i četkom. - Žao mi je što
jučer nisi mogla izaći.
- I meni je žao. - Eliza prebriše mokrom krpom prvu stepenicu. - Što si
jučer radio?
- Malo me boljela glava - reče njezin prijatelj. - Cijelo sam poslijepodne
ležao u krevetu. Što si ti radila?
- O, ništa osobito - reče Eliza.
- Znači, sve je to bio san - reče ona kad je on otišao. - Ali to mi je pouka
da nikada više ne diram tuđe prstenje.
- Znači, nisu joj rekli što sam jučer radio - reče on samom sebi odlazeći.
- Valjda me sunce uhvatilo. Nadam se da mi se to više neće dogoditi.

Poglavlje VI

Johnson je bio junak dana. On je slijedio i pronašao provalnike, skovao

plan kako da ih uhvati i povratio ukradenu srebrninu. Međutim, nije bacio
kamen kroz prozor - javno je mišljenje odlučilo kako se Mabel i njezinoj tetki
vjerojatno samo učinilo da je u sobu doletio kamen. Ali Johnson nije nijekao
postojanje pisma upozorenja. Gerald je poslije doručka izašao da kupi novine i
naglas je ostalima pročitao dva stupca čiste izmišljotine koje su u “Glasniku
Liddlesbvja” objavili kao činjenični izvještaj o tome što se zbilo. Dok je čitao,
sva su se usta širom rastvorila u nevjerici, a kad je završio riječima “ovaj
nadareni sugrađanin čije detektivske sposobnosti nadmašu-ju sposobnosti
gospodina Lecoqa i Holmesa sad će bez daljega napredovati u službi”, zavladala
je potpuna tišina puna nedoumice.
- Dakle - reče Jimmy i prekine tišinu - ovdje su zbilja svašta nadrobili.
- Osjećam se krivom - reče Kathleen. - Kao da smo mi sami smislili sve
te užasne laži. Krivi smo, jer da nije bilo tebe, Gerald, to ne bi ovako ispalo.
Kako je samo mogao sve ovo napisati?
- Pa, znaš - reče Gerald trudeći se da bude pošten - novinar mora nešto
napisati. Drago mi je da sam ... i zatim je zašutio.
- Što ti je to drago?
- Nije važno - reče on držeći se kao da prešućuje važne državničke
poslove. - Onda, što ćemo danas? Dolazi odana Mabel. Sigurno hoće svoj
prsten. A hoćeš ga i ti, i Jimmy. Aha, znam. Mademoiselle već dugo nitko
nije ukazao nikakvu pažnju, dulje nego što je naš junak voljan priznati.
- Volio bih da prestaneš za sebe govoriti da si naš junak - reče Jimmy. -
Moj svakako nisi.
- Obojica ste moji junaci - umetne Kathleen žurno.
- Dobra djevojčica - Gerald se bezobrazno nasmiješi. - Samo da mali
braco ne počne cmizdriti prije nego što se vrati njegova dadilja.
- Ali ne ideš nikamo bez nas? - upita Kathleen brzo.
Danas je sajam, evo me žurim, pjevao je Gerald.
Za svoju dragu cvijeće da kupim.
- Ako idete sa mnom, obucite cipele, ali munjevitom brzinom.
- Ja ne idem - reče Jimmy i šmrcne. Kathleen uputi Geraldu preklinjući
pogled.
- Kako mi je teško zaboraviti da si ti moj mlađi brat! - reče Gerald
tužno. - Čim se prema tebi počnem ponašati kao prema bilo kojem od
svojih prijatelja, i zafrkavam te kao što bih zafrkavao Turnera ili nekog drugog
dečka iz škole, evo što se događa.
- Ali nikome nikada ne kažeš da je cmizdravi braco osim meni - reče
Jimmy. To je zapravo i bila istina.
- Ne, ne kažem, a ubuduće ću pripaziti da ni tebi to ne govorim. Pođimo,
junače moj i junakinjo moja. Odani Harun vaš je vjerni sluga.
Naša trojka našla se s Mabel na zgodnome mjestu, na uglu trga gdje su
svakog petka postavljali tezge, velike suncobrane i platnene nadstrešnice; perad,
svinjetina, grnčarija, povrće, tkanine, slatkiši, igračke, alat, ogledalca i još
svakojaki zanimljivi predmeti ležali su izoženi na drvenim tezgama, nagomilani
na kolima iz kojih su ispregnuli konje, i pod rudo podmetnuli drvene sanduke, a
posuđe i metalnu robu rasprostrli su na kamenim kockama kojima je bila
popločena tržnica.
Sunce je blagonaklono sjalo i Mabel je primijetila da se sva priroda
nekako vedro smiješi. Među povrćem bilo je i nešto kitica cvijeća i djeca nisu
mogla odlučiti što da kupe.
- Maćuhice su baš slatke - reče Mabel.
- Ruže su ipak ruže - reče Kathleen.
- Karanfili su po dva penija - reče Jimmy i Gerald, koji je njuškao među
kiticama ruža, zaključi da to rješava stvar.
Tako su kupili karanfile, kiticu žutih poput sumpora, kiticu bijelih poput
tučenog vrhnja i kiticu crvenih poput obraza lutke kojom se Kathleen nije nikada
igrala. Ponijeli su karanfile kući i pred samim vratima napravili od njih buket, te
ga zavezali Kathleeninom zelenom vrpcom za kosu.
Zatim je Gerald diskretno pokucao na vrata dnevne sobe gdje je
Mademoiselle sjedila po cijele dane.
- Entrez! - začuje se njezin glas i Gerald uđe. Mademoiselle nije
kao obično čitala već se sagnula nad blokom za crtanje; na stolu je stajala
otvorena kutija s bojama koja je djelovala vrlo neengleski i čaša puna mrke
tekućine jednako dobro poznata najvećem umjetniku akvarela kao i
najobičnijem djetetu koje packa jeftinim vodenim bojicama.
- Ovo je poklon od svih nas - reče Gerald i položi kitu cvijeća pred nju.
- Ma ti si doista drago dijete. Zato te moram poljubiti. I prije
nego što je Gerald uspio objasniti da je za to ipak prevelik, ona ga izljubi u oba
obraza, lakim i dražesnim poljupcima.
- Nešto slikate? - upita on žurno ne bi li prikrio kako ga je zasmetalo što
se ona prema njemu ponaša kao prema bebi.
- Da, pravim sliku od jučerašnje šetnje - odgovori ona. Još se nije stigao
zapitati kako bi to jučerašnja šetnja mogla izgledati na slici kad mu ona pokaže
vrlo lijepu i vjernu sliku dvorca Yalding.
- Pa to je perfektno! - glasio je njegov komentar. - Smiju li i ostali
vidjeti? - Došli su i ostali, pa i Mabel koja je sramežljivo stala malo po strani i
virila preko Jimmvjeva ramena.
- Vi ste zbilja umjetnik - reče Gerald s puno poštovanja.
- Kakva korist od talenta kad čovjek mora protratiti cijeli život u
podučavanju djece? - reče Mademoiselle.
- Mora da vam je zbilja gadno - prizna Gerald.
- Jesi li vidjela sliku? - upita Mademoiselle Mabel dodavši: - To vam je
prijateljica iz grada, da?
- Dobar dan, kako ste? - reče Mabel uljudno. - Ne, nisam iz grada.
Stanujem u dvorcu Yalding.
To očito kao da se vrlo dojmilo Mademoiselle. Gerald se u sebi sa
strepnjom nadao da Mademoiselle nije snob.
- U dvorcu Yalding - ponovi ona. - Vrlo neobično. Je li moguće da si ti
rođakinja lorda Yaldinga?
- On nema obitelji - reče Mabel. - Nije oženjen.
- Mislila sam, jesi li ti, kako se ono kaže, sestrična ili nećakinja?
- Ne - reče Mabel i sva se zajapuri. - Ja uopće nisam visokog roda. Ja
sam nećakinja domarke lorda Yaldinga.
- Ali lorda Yaldinga poznaš, zar ne?
- Ne - reče Mabel - nikad ga nisam vidjela.
- On nikada ne dolazi u svoj chateau?
- Otkako sam ja tamo, još nikada. Ali, dolazi sljedeći tjedan.
- Zašto tamo ne stanuje? - upita Mademoiselle.
- Teta kaže daje presiromašan -reče Mabel i ispriča im potanko sve što
je čula da se o tome govori kod domarke: kako je ujak lorda Yaldinga ostavio
sav svoj novac, ali ne lordu Yaldingu, već njegovu bratiću iz drugog koljena i
kako jadni lord Yalding ima taman toliko novaca da održava stari zamak i da
vrlo povučeno i skromno živi negdje drugdje, ali nipošto dovoljno da
drži zamak otvorenimli da u njemu stanuje, i kako ne može prodati kuću zato
što je “pod apotekom”.
 - Što to znači“pod apotekom”? - upita Mademoiselle.
- To je jedna posebna apoteka koja je zavedena u pravnim spisima - reče
Mabel, ponosna na svoje znanje i polaskana velikim zanimanjem Francuskinje.
- Kad pravnici zavedu kuću pod jednu takvu hipoteku, onda je ne smijete ni
prodati ni pokloniti, nego je morate ostaviti svom sinu, pa čak ako to i ne želite.
- Kako je samo njegov ujak mogao biti tako surov da mu ostavi chateau,
a ne i novac? - upita Mademoiselle, a Kathleen i Jimmy čudom su se čudili zašto
nju najedanput tako silno zanima ta, po njihovu mišljenju, krajnje dosadna priča.
- O, i to znam -reče Mabel. - Lord Yalding htio se oženiti jednom
damom koja nije bila po volji njegovu ujaku, jer je bila konobarica, ili balerina,
ili tako nešto, ali on je se nije htio odreći, pa je njegov ujak rekao “dobro onda,”
i ostavio sve bratiću.
- I, kažeš, da se nije oženio?
- Ne, ta je dama otišla u samostan. Sad je valjda već živa zazidana.
- Zazidana?
- Zatvorena u zid - reče Mabel i pokaže na ružičaste i zlatne cvjetiće
zidne tapete kao da objašnjava. - Tamo ih zazidaju da umru. Tako to rade u
samostanima.
- Ni govora - reče Mademoiselle. - U samostanima su vrlo ljubazne i
dobre žene. Samo je jedno odbojno u samostanu, a to su zaključana vrata.
Katkad osoba ne može izaći, osobito ako je vrlo mlada, a u samostan ju je
smjestila rodbina radi njene vlastite dobrobiti i sreće. Ali, zazidati, zatvoriti
nekoga u zid da ga ubiju? To se nikada ne radi. A taj lord, je li on tražio svoju
voljenu?
- Pa da, dugo ju je tražio - uvjeravala ju je Mabel. - Ali samostana ima
silno mnoštvo i nije znao odakle da počne, a pisma su mu se neprestano vraćala,
i...
- Ciel! - poviče Mademoiselle - Pa, zar se sve zna u domarkinu salonu?
- Gotovo sve - reče Mabel jednostavno.
- I misliš da će je pronaći?
- Kako da ne, sigurno će je pronaći - reče Mabel - kad bude star i oronuo
i na samrti. Onda će mu milosrdna sestra poravnati jastuke i u trenutku kad bude
umirao, ona će mu priznati tko je i reći mu “ljubavi moja izgubljena”, a njegovo
će lice ozariti sreća i izdahnut će s njezinim ljubljenim imenom na suhim
usnama.
Mademoiselle je bila tako zapanjena da je ostala bez riječi. Najzad je
rekla: - Ti se baviš proročanstvima?
- Ma kakvi - reče Mabel - to sam pročitala u jednoj knjizi. Ako želite,
mogu vam ispričati još gomilu takih tragičnih ljubavnih priča.
Francuskinja se malko trgne kao da se odjedanput nečega sjetila.
- Uskoro će i ručak - reče ona. - Vaša prijateljica, Mabelle, pravit će
vam društvo i u njenu čast priredit ćemo malu gozbu. Moje krasno cvijeće...
molim te, stavi ga u vodu Kathleen. Trčim po kolače. Operite ruke, svi, i budite
pripremljeni kad se vratim.
Sa smiješkom na licu Mademoiselle kimne djeci i otrči uza stepenice.
- Kao da se pomladila - reče Kathleen.
 - Pa ona i jest mlada - reče Mabel. - Kad djevojke dobivaju ženidbene
ponude, uglavnom nisu ništa mlađe od nje. A vidjela sam mnogo vjenčanja gdje
je mladenka bila puno starija. Osim toga, niste mi rekli da je ona prava ljepotica.
- Ona, ljepotica? - začudi se Kathleen.
- Pa, jasno. I baš je zlatna što u moju čast kupuje kolače i priređuje
gozbu.
- Zbilja - reče Gerald - to je veoma lijepo od nje. Znate, nastavnice
imaju bijedne plaće, dovoljne tek da se održe na životu, a ona sad svoju skromnu
ušteđevinu troši na nas. Hajde da danas ne izlazimo, nego da se igramo s njom.
Vjerojatno se ona užasno dosađuje.
- Hoće li to njoj zbilja biti drago? - pitala se Kathleen. - Teta
Emilija kaže da se odrasli zapravo ne vole igrati. Igraju se samo zato da bi nama
ugodili.
- A i ne znaju - odgovori Gerald - koliko puta se mi igramo samo zato
da bismo ugodili njima.
- Mogli bismo izvesti igrokaz u kojem ćemo se kostimirati u
odjeću princeze. To smo ionako već obećali - reče Kathleen. - Tako ćemo joj
prirediti zabavu.
- Neka to bude malo prije užine - predloži Jimmy. - To će biti zgodna
izlika za stanku, pa igrokaz ne mora dugo trajati.
- Nadam se da su sve stvari na sigurnom - reče Mabel.
- Jesu. Rekla sam ti gdje smo ih pohranili. Dođi, Jimmy, pomogni mi
postaviti stol. Nagovorit ćemo Elizu da iznese najbolje posuđe.
I otišli su.
- Zapravo - reče Gerald - jer mu je to sinulo - sreća što provalnici iz
riznice nisu odnijeli dijamante.
- Nisu mogli - odvrati Mabel gotovo šapatom -jer nisu znali da postoje.
Sumnjam da itko zna za te dijamante osim mene, i vas, a vi ste se zakleli da ćete
čuvati tajnu. To su, zacijelo se sjećate, obavili negdje na samom početku knjige.
- Sigurna sam da tetka ne zna. Ja sam sasvim slučajno pronašla tajnu oprugu.
Lord Yalding dobro je čuvao tajnu.
- I ja bih rado čuvao takvu tajnu - reče Gerald.
- Ako provalnici znaju za dijamante -reče Mabel - to će se otkriti na
suđenju. Odvjetnici na sudu izvuku iz čovjeka sve što zna i još gomilu laži.
- Neće biti suđenja - reče Gerald zamišljeno lupkajući vrškom
cipele po nozi klavira.
- Neće biti suđenja?
- Tako je pisalo u novinama - nastavi polako Gerald. - “Krivce su
po svoj prilici upozorili njihovi saveznici, jer su temeljite pripreme za
hapšenje, kad se vrate po svoj nepošteno stečeni plijen, ostale bez rezultata. Ali,
policija im je na tragu.”
- Šteta! - reče Mabel.
- Ne brini, nisu im na tragu - reče Gerald, i dalje usredotočen na nogu
klavira.
- Nisam mislila na trag. Mislila sam na saveznike.
- Šteta što misliš daje to šteta, jer saveznik sam ja - reče Gerald, ustane i
najzad ostavi nogu klavira na miru. Zagleda se ravno pred sebe, kao dječak na
palubi gorućeg broda.
- Nisam mogao drukčije - reče on. - Znam da misliš kako sam ja
kriminalac, ali jednostavno nisam imao srca. I nije mi jasno kako detektivi to
mogu. Jednom sam s ocem bio u inspekciji zatvora. Kad sam rekao Johnsonu
kako da dođe do provalnika, sjetio sam se tog zatvora i jednostavno nisam
mogao podnijeti pomisao na to. Znam da sam svinja i da nisam vrijedan da
budem britanski državljanin.
- Zapravo, mislim daje to bilo vrlo lijepo od tebe - reče Mabel toplo. -
Kako si ih upozorio?
- Gurnuo sam papirić pod vrata jednome od trojice za kojeg sam znao
gdje stanuje i savjetovao mu da bude na oprezu.
- Oh, reci mi što si točno napisao? - Mabel se zagrijala za novi razvog
događaja.
- Napisao sam: “Policija zna sve osim vaših imena. Popravite se i neće
vam se ništa dogoditi. Ali, bude li još provala, sve ću otkriti. Potpis: prijatelj.”
Znam da to nije u redu, ali zaista nisam mogao drukčije. Nemoj ostalima ništa
reći. Ne bi razumjeli zašto sam tako postupio. Ni ja sam ne razumijem.
- Ja razumijem - reče Mabel. Zato što imaš dobro i plemenito srce.
- Ma gluposti! -reče Gerald, odjedanput se prestane držati kao dječak na
palubi broda u plamenu i postane onaj stari Gerald. - Sad trkom da opereš ruke.
Crna si kao tinta.
- Tvoje su ruke prljave - reče Mabel - a ne moje. To mi je od boje za
tkaninu. Teta je jutros bojila bluzu. U ženskom časopisu izašla je uputa kako se
to radi, i sad je teta sva crna od boje, a bluza je izašla prugasta. Šteta što prsten
ne može učiniti nevidljivim samo neke dijelove, naprimjer prljavštinu.
- Možda - reče iznenada Gerald - više nitko ne bi postao nevidljiv s tim
prstenom.
- Zašto ne? Nisi ga valjda oštetio? - upita Mabel oštro.
- Ne, nisam. Ali, zar nisi primijetila da si ti bila nevidljiva dvadeset i
jedan sat, ja četrnaest, a Eliza samo sedam sati. Znači, svaki put sedam sati
manje. A sad smo stigli do...
- Kako samo dobro znaš računati - reče Mabel sa strahopoštovanjem.
- Vidiš, svaki put sedam sati manje, a kad se oduzme sedam od sedam,
to je nula. Znači, sad bi se moralo dogoditi nešto drugo. A onda, poslije toga,
dobili bismo minus sedam, a ne vidim kako bi to bilo moguće osim ako čovjek
ne bi postao još vidljiviji, deblji, razumiješ.
- Dosta! - reče Mabel. - Vrti mi se u glavi.
- A još je nešto čudno - nastavi Gerald. - Kad si nevidljiv, tvoji te bližnji
više ne vole. Sjeti se svoje tete, i kako Keti nije okom trepnula kad s,am išao
provaliti u zamak. Nismo još ni izdaleka riješili zagonetku toga prstena.
Uf! Evo Mademoiselle s kolačima. Juriš, razbojnici, na pranje ruku!
I oni su odjurili.
Nije tu bilo samo kolača; bilo je tu šljiva, grožđa, kolačića s pekmezom,
narančade, soka od borovnice, čokolade u lijepim kutijama i gustog slatkog
vrhnja u smeđim vrčićima, čak i buket ruža. Mademoiselle je bila neobično
vesela za jednu nastavnicu. Nutkala ih je da jedu kolača i svega drugoga koliko
mogu, isplela vjenčiće od cvijeća i stavila ih svakome na glavu. Nije mnogo jela,
ali je ispila čašu u zdravlje Mabel, kao počasnog gosta, nazdravivši joj
prekrasnim ružičastim pićem, koje se dobiva kad pomiješate narančadu i sok od
borovnice a čak je i uspjela nagovoriti Jimmvja da stavi cvjetni vjenčić na glavu
uvjeravajući ga da su grčki bogovi isto kao i božice na gozbama uvijek bili
ovjenčani.
Otkad postoje nastavnice francuskog, nikad još ni jedna nastavnica nije
priredila ovakvu gozbu. Šalili su se, pričali i smijali. Jimmy je izveo sve one
vještine s viljuškama, čepovima, šibicama i jabukama. Mademoiselle im je
pričala o svojim školskim danima dok je bila “mala djevojčica sa dvije debele
kikice”. No, kako oni nisu znali što su to kikice, zatražila je olovku i papir i
nacrtala dražesnu sličicu sebe kao djevojčice sa dvije kratke, guste pletenice
koje su joj stršale na glavi poput pletaćih igala što vire iz klupka tamne vune.
Zatim im je crtala sve što god im je padalo na pamet, a onda je Mabel povukla
Geralda za kaput i šapnula mu: - Predstava!
- Nacrtajte nam pročelje kazališta - reče Gerald lukavo. - Francuskog
kazališta.
- Francuska su kazališta ista kao i engleska - reče Mademoiselle.
- Volite li predstave, mislim kazalište?
- Obožavam kazalište.
- Dobro - reče Gerald odsječno. - Izvest ćemo danas poslijepodne za vas
predstavu.
- Poslijepodne Eliza pere suđe - šapne mu Kathleen - a obećali smo joj
da će vidjeti predstavu.
- Onda večeras - reče Gerald. - I molim vas, Mademoiselle, smije li i
Eliza gledati?
- Pa, naravno - reče Mademoiselle. - Lijepo se zabavljajte, djeco.
- Ali - reče odjedanput Mabel - mi želimo vas zabaviti. Zato što vas tako
jako volimo. Nije li tako?
- Da - bez oklijenja su odgovorili uglas, premda sami ne bi takvo što
rekli. A opet, čim je to Mabel izgovorila, s iznenađenjem su ustanovili kako
uistinu tako misle.
- Tiens! - reče Mademoiselle. - Volite vašu staru nastavnicu francuskog?
Nemoguće - ali govorila je prilično nerazgovijetno.
- Niste vi stari - reče Mabel. - Barem ne jako stari - doda veselo - a lijepi
ste kao princeza.
- Hajde, hajde, laskavice! - reče Mademoiselle smijući se i Mabel
pode. Ostali su već bili na pola puta uza stepenice.
Mademoiselle je sjedila u dnevnoj sobi kao i obično i dobro da se nije
bavila ozbiljnim poslom, jer su se vrata bez prestanka otvarala i zatvarala cijelo
poslijepodne. Smiju li uzeti izvezene prekrivače i jastučiće s divana? Smiju li
uzeti konopac za sušenje rublja iz praonice? Eliza je rekla da ne smiju, ali možda
ipak smiju? Smiju li uzeti prostirke od ovčje kože? Smiju li užinati u vrtu, jer su
u blagovaonici već gotovo priredili pozornicu, a Eliza hoće poslužiti užinu?
Može li im Mademoiselle posuditi neku šarenu odjeću - šalove, ili kućnu
haljinu, ili bilo što u žarkim bojama? Da, Mademoiselle im može nešto posuditi,
i donijela je mnoštvo svilenih stvari, sasvim neočekivano lijepih za jednu
nastavnicu. Ima li Mademoiselle rumenilo za obraze? Čuli su da dame u
Francuskoj... Ne, Mademoiselle nije imala rumenilo, a sudeći po boji njezinih
obraza, Mademoiselle rumenilo i nije bilo potrebno. Misli li Mademoiselle da se
u ljekarnici može kupiti rumenilo, i da li možda ima kakvu periku? Na ovaj
izazov, Mademoiselle je bijelim prstima iz kose izvukla desetak ukosnica i niz
leda, sve do koljena, spustila se najljepša modrocrna teška kosa.
- Ne, grozna djeco - poviče ona. - Nemam periku ni rumenilo. Možda
hoćete i lažne zube?
Nasmijala se i pokazala red blistavih bijelih zubi.
- Rekla sam da ste vi princeza - reče Mabel - a sad znam. Vi ste
Rapunzel. Morate uvijek nositi raspuštenu kosu! Smijemo li, molim vas, dobiti
one lepeze od paunova perja nad kaminom, i ono što pridržava zavjese, i sve
rupčiće koje imate?
Mademoiselle im je dala sve što su tražili. Dobili su lepeze, rupčiće,
velike komade skupog papira za crtanje iz ormara sa školskim potrepštinama,
Mademoisellinu najbolju kičicu i kutiju s bojicama.
- Tko bi pomislio - mrmljao je Gerald, zamišljeno grickajući kičicu i
razgledavajući papirnatu masku koju je upravo oslikao - da je ona zapravo tako
dobra? Ne znam zašto ova crvena boja ima tako ogavan okus.
Toga je dana sve bilo nekako ugodno. Ima takvih dana, znate i sami, kad
sve ide dobro od početka; sve stvari koje tražite na svom su mjestu, ako nešto
kažete nitko to ne shvati pogrešno, i sve što radite ispadne izvrsno. Sasvim su
druga priča oni dani koje svi predobro poznajemo, dani kad vam pukne uzica na
cipeli, češalj nestane, četka za odijelo padne vam na pod, zavrti se i pobjegne
ispod kreveta gdje je ne možete dohvatiti, ispustite sapun, padne vam dugme,
trepavica vam uđe u oko, potrošili ste posljednji čisti rupčić, ovratnik vam je
izlizan i zarezuje vam se u vrat, i na kraju vam još pukne naramenica, a nigdje
nema ničega što bi poslužilo umjesto nje. U takve dane, jasno, zakasnite na
doručak i svi misle da ste namjerno zakasnili. Kako dan ide dalje, postaje sve
gori - negdje ste zametnuli bilježnicu, udžbenik matematike padne vam u blato,
pukne vrh na olovci, a kad otvorite nožić da naoštrite olovku, zarežete nokat. U
takvim danima pričepite prst vratima i u glavi vam se pobrka sve što su vam
odrasli rekli da morate napraviti. Prevrnete šalicu čaja, a sendvič vam se
neprestano raspada. A kad, najzad, legnete u krevet - obično već očajni i ukoreni
- ni najmanje vas ne može utješiti to što znate kako se ništa od svega toga nije
dogodilo vašom krivicom.
Ovaj dan, kao što ste već primijetili, nikako nije bio jedan od tih. Čak i
užina u vrtu, koju su poslužili na popločanom dijelu uz cvijetnjak gdje se mogao
postaviti stol, bila je pravi užitak, premda je od petoro nazočnih, četvoro bilo
zaokupljeno mislima na predstavu što su je pripremali, a peta se osoba bavila
svojim mislima koje nisu imale nikakve veze ni s užinom ni s predstavom.
Poslije užine opet je počelo: vrata su lupala, povremeno bi zavladalo
zatišje, onda topot koraka gore - dolje po stepenicama.
Još se nije ni smračilo kad se oglasilo zvono za večeru - znak je bio
dogovoren za užinom i pažljivo su ga rastumačili Eli. Mademoiselle je odložila
knjigu, prošla kroz predvorje zlatno od zalaska sunca i ušla u dnevnu sobu
osvijetljenu žućkastom plinskom rasvjetom. Eliza, koja je hihotala, pridržala joj
je vrata, a zatim ušla za njom. Žaluzine su bile spuštene, a ispod i iznad njih
prodirale su tanke crte danjeg svjetla. Zelenocrni stolnjaci sa stolova iz školske
blagovaonice visjeli su na konopcu za sušenje rublja. Konopac se izvjesio, ali
služio je svrsi, to jest, pridržavao je zavjesu što je sakrivala dio sobe koji je
predstavljao pozornicu.
Na drugom kraju sobe stajali su redovi stolica - tu kao da su bile sve
stolice iz kuće - i Mademoiselle poskoči od straha zapazivši da je šest-sedam
stolica zauzeto. Tu su sjedili neki vrlo neobični ljudi - starica s kapicom
zavezanom pod bradom crvenim rupčićem, gospoda s velikim slamnatim
šeširom iskićenim cvijećem i čudnovatim rukama što su stršale preko naslona
stolice ispred nje, nekoliko muškaraca nezgrapnih tjelesa, svi sa šeširima na
glavi.
- Kako to - prošaptala je Mademoiselle kroz otvor među stolnjacima -
pozvali ste neke prijatelje? Morali ste me pitati za dopuštenje, djeco.
Umjesto odgovora, iza zavjes od stolnjaka začuo se smijeh i nešto nalik
na “hura”.
- U redu, Mademoiselle Rapunzel - poviče Mabel - pojačajte svjetlo. To
sve spada u program.
Eliza, koja se još hihotala, progura se među stolicama, pritom zbacivši
jednom od posjetilaca šešir s glave i pojača plin u tri svjetiljke.
Mademoiselle pogleda spodobu što je sjedila uz nju, sagne se da bolje
vidi, nasmije se i vrisne u isti mah, te naglo sjedne.
- Oh! - poviče ona - pa oni nisu živi!
Eliza je upravo to isto ustanovila, samo je mnogo glasnije vrisnula i
drukčije to izrazila. - Ovi nemaju utrobe - rekla je.
Sedam gledatelja što su sjedili među šumom praznih stolica zaista nisu
imali utrobe. Tijela su im bila načinjena od oblih jastučića i smotanih pokrivača,
umjesto kičme imali su drške od metle, a umjesto ruku i nogu kišobrane i
štapove za hokej. Ramena su im bila od drvenih vješalica na kojima je
Mademoiselle držala svoje haljine i kapute; ruke su im bile rukavice ispunjene
rupčićima; a lica papirnate maske što ih je Gerald nevjestom rukom oslikao toga
poslijepodneva i privezao za okrugle glave načinjene od ukrasnih jastučića. Lica
su djelovala prilično zastrašujuće. Gerald je dao sve od sebe, ali uza sav trud
teško da bi itko mogao na njima razabrati crte lica da nisu bila na mjestu što
ga lice obično zauzima. Iznad očiju crnile su se namrštene obrve, a oči su im
bile velike poput novčića od pet šilinga i gotovo isto tako okrugle; za usne i
obraze Gerald je utrošio mnogo crvene boje i gotovo cijelu tubicu cinobera.
- Napravili ste sebi publiku? Bravo! - povikala je Mademoiselle, koja se
malo pribrala i zapljeskala. Čim se začuo pljesak, zavjesa se podigla ili, bolje
reći, razdvojila. Jedan od uzbuđenja prigušen glas rekao je - Ljepotica i Zvijer i
pokazala se pozornica.
Bila je to uistinu prava pozornica, napravljena od stolova koje su složili
jedan kraj drugoga i prekrili ih ružičastobijelim krevetskim prekrivačima.
Pozornica je bila malo klimava i škripala je kad se po njoj hodalo, ali djelovala
je sasvim vjerodostojno. Ukazala se jednostavna, ali uvjerljiva scena. Veliki
komad kartona, presavijen, u kojem su prorezali otvore i iza njega zapalili
svijeće, nedvojbeno je predstavljao domaće ognjište. Elizina okrugla limena
kutija za šešire stajala je na tronošcu ispod kojega je gorjela noćna svjetiljka i
samo bi se najveći zlobnik usudio tvrditi da to nije korito za iskuhavanje rublja.
Košara za otpatke sa dvije-tri krpe za prašinu i jednim kaputom, te plava
pidžama prebačena preko stolice upotpunjavali su prizor. Najava koja se čula iza
pozornice - Praonica u kući Ljepotice - nije uopće bila potrebna. Bilo je posve
jasno da je upravo riječ o praonici.
Iza kulisa Mabel je šapnula: - Djeluju baš kao prava publika. Kreni,
Jimmy, i ne zaboravi da se Trgovac mora praviti važan i upotrebljavati dugačke
riječi.
Jimmy, ojačan jastucima ispod Geraldova najboljeg kaputa, koji je i
njemu namjerno kupljen prevelik, jer će narasti u dvije godine koliko je kaput
trebao trajati, s turbanom od ručnika na glavi i otvorenim kišobranom, započeo
je prvi čin jednostavnim i tečnim monologom:
- Ja sam najnesretniji od svih trgovaca koji su ikada postojali. Nekoć sam
bio najbogatiji trgovac u Bagdadu, ali svi su mi brodovi potonuli i sad živim u
trošnoj potleušici. Vidite da krov propušta kišu, a moje kćeri moraju prati tuđe
rublje. I...
Nastupila je stanka koja se ponešto otegla, ali u to je utrčao Gerald, vrlo
elegantan u Mademoisellinu ružičastom kućnom ogrtaču, glumeći najstariju
kćerku.
- Krasan dan za sušenje rublja - zacvrkutao je Gerald. - Dragi oče,
okreni kišobran naopako. Time ćemo sebi prištedjeti trud da idemo po vodu dok
vani pada kiša. Dođite sestre, naš dragi otac nabavio nam je novo korito za
pranje. Kakva raskoš!
Oko kišobrana koji je sada bio izvrnut naopako tri su sestre kleknule i
počele prati zamišljeno rublje. Kathleen je imala ljubičastu Elizinu suknju, svoju
plavu bluzu, a na glavi pokrivalo od rubaca. Bijela spavaćica, opasana bijelom
pregačom i dva crvena karanfila u Mabelinoj crnoj kosi jasno su ukazivali koja
je od njih Ljepotica.
Prizor je vrlo dobro protekao. Završni ples u kojem su mahali ručnicima
bio je vrlo šarmantan, rekla je Mademoi-selle; Eliza se tako dobro zabavljala da
ju je zabolio trbuh od smijeha.
Lijepo možete zamisliti kako izgleda predstava “Ljepotica i Zvijer” kad
je igra četvoro djece koja su cijelo poslijepodne provela u pripremanju kostima,
te im nije preostalo vremena da isprobaju ono što će govoriti. Ali, ipak, oni su
uživali, a publika je bila očarana. A što čovjek može više tražiti od kazališne
predstave, pa bio to i Shakespeare? Mabel u odjeći princeze blistala je u ulozi
Ljepotice, a Gerald, umotan u krznene prostirke iz dnevne sobe, bio je neobično
upečatljiv kao Zvijer. Premda Jimmy kao Trgovac nije previše govorio,
nadoknadio je to svojom gotovo bezgraničnom debljinom, a Kathleen je
iznenadila i zadivila čak i samu sebe brzinom kojom se pretvarala čas u ovaj, čas
u onaj sporedni lik - u vilu, sluškinju ili glasnika. Negdje pod kraj drugog čina
Mabel, čiji je kostim dostigao vrhunac elegancije te se više nije morala
presvlačiti, rekla je Geraldu koji se preznojavao pod veličanstvenom težinom
zvjerinje kože: - Čuj, mogao bi mi vratiti prsten.
- Hoću - reče Gerald koji je pose zaboravio na prsten. - Vratit ću ti ga u
sljedećoj sceni. Samo ga nemoj izgubiti i nemoj ga staviti na prst. Mogla bi
posve nestati tako da te nitko više nikada ne bi vidio ili bi mogla postati sedam
puta vidljivija od svih, pa bi mi ostali pokraj tebe djelovali kao sjene, tako bi bla
debela ili...
- Spremni! - reče Kathleen dotrčavši, sad opet kao zla sestra.
Gerald je uspio zavući ruku u džep ispod svojih krzna i kad je zakolutao
očima u ljubavnom jadu i rekao: - Zbogom, draga Ljepotice! Brzo se vrati, jer
će bez tebe tvoja vjerna Zvijer zacijelo skapati - stavio joj je prsten u ruku i
dodao: - Ovo je čarobni prsten koji će ti ispuniti svaku želju. Kad se poželiš
vratiti svojoj nesebičnoj Zvijeri, natakni prsten na prst i izreci svoju želju.
Smjesta ćeš se naći kraj mene.
Ljepotica, odnosno Mabel, uzela je prsten, a to je bio onaj prsten.
Zavjesa se zatvorila uza srdačan pljesak dva para ruku.
Sljedeći prizor izvrsno je tekao. Sestre su bile gotovo previše prirodne u
svojoj zloći, a ljutnja Ljepotice kad su joj poprskali haljinu pravom vodom i
sapunicom doživljena je kao vrhunsko glumačko umijeće. Čak je i Trgovac
pokazao da nije samo puka mješina od jastuka, i zavjesa se spustila dok je on
žalostivo tumačio kako će, bez svoje drage Ljepotice, jednostavno okopniti i
umrijeti. Dva para ruku ponovo su zapljeskala.
- Mabel, drži ovo - molio je Gerald pod teretom sušila za rublj, čajnika,
pladnja i zelene pregače pomoćnog vrtlara, što je zajedno sa četiri crvene
geranije iz hodnika, puzavicama s kamina u dnevnoj sobi i fikusima s prozora
dnevne sobe imalo predstavljati vodoskok i vrt u posljednjem činu.
Pljesak je već bio zamro.
- Kad bi barem - reče Mabel i preuzme teret čajnika - kad bi barem ona
stvorenja oživjela. Onda bismo dobili pravi pljesak.
- Meni je baš drago što nisu živa - reče Gerald dok je namještao zelenu
pregaču preko sušila za rublje. -Gadni su. Nekako se čudno osjećam kad god
pogledam u njihove papirnate oči.
Zavjesa se otvorila. U krzna umotana Zvijer ležala je ničice u očaju
okružena ljepotom tropskog vrta, cvjetnjakom puzavica, grmovima fikusa,
drvećem geranija i vodoskokom Čajnika. Ljepotica je stajala pripravna za veliki
izlazak na scenu u svoj uzbudljivoj divoti tuge. I onda se odjednom dogodilo.
Mademoiselle je započela - zapljeskala je prizoru u vrtu, lagano
udarajući hitrim dlanovima. Pridružili su joj se ogrubjeli crveni Elizini dlanovi,
a onda -još je netko stao pljeskati, šest ili sedam ljudi, samo što je njihov pljesak
zvučao prigušeno, kao da udaraju nečim pojastučenim. Prema pozornici
okrenulo se devet lica umjesto dva, a sedam od tih devet bila su obojena, šiljata,
papirnata lica. A svaka ruka i svako lice bili su živi. Pljesak je postao jači kad je
Mabel izašla na pozornicu, a kad je zastala i pogledala u publiku, njen posve
neizvještačeni izraz strave i zaprepaštenja izazvao je još burniji pljesak, ali ne
dovoljno glasan da prekrije vrisak Mademoiselle i Elize koje su navrat - nanos
izjurile iz prostorije, rušeći pred sobom stolice i sudarivši se na izlazu. Čulo se
kako se dvoja vrata s treskom zatvaraju, vrata Mademoiselline sobe i Elizine
sobe.
- Zavjesa! Zavjesa! Brzo! - krikne Ljepotica Mabel, glasom koji nije bio
ni Mabelin, ni Ljepotičin. -Jerry, ona su stvorenja zbilja oživjela. Oh, što ćemo
sad?
Krznom omotan Gerald skoči na noge. Dok su Jimmy i Kathleen
navlačili zavjesu, ponovo zašumori mekan, prigušen pljesak.
- Što se događa? - pitali su oni zatvarajući zavjesu.
- Sad si zbilja uprskala stvar! -reče Gerald rumenoj, oznojenoj Mabel. -
K vragu i ovi konopci!
- Ne možeš ih rastrgati? Ja sam uprskala? - odvrati Mabel. - To mi se
sviđa!
- Svakako više nego meni - reče Gerald.
- Dobro, dobro - reče Mabel. - Hajde, idemo rastaviti ta stvorenja na
dijelove, pa onda više neće moći biti živa.
- Svakako, ti si kriva - reče Gerald potpuno nekavalirski. - Nije ti jasno?
Prsten se pretvorio u prsten koji ispunjava želje. Znao sam da će se pretvoriti u
nešto drukčije. Dajte mi moj džepni nožić, ovaj konopac je pun čvorova. Jimmy,
Keti, ova naša publika je oživjela zato što je Mabel to poželjela. Požurite i
raskomadajte ih u dijelove.
Jimmy i Kathleen provire kroza zavjesu i smjesta užasnuto odskoče,
blijedi kao kreda i razrogačenih očiju. - Ja ne! - kratko izjavi Jimmy. Kathleen
reče - Ni slučajno! - Svakome je bilo jasno da to zaista i misli.
Upravo kad se Gerald gotovo ispetljao iz svojih krzna i pritom slomio
nokat na najčvršćoj oštrici noža, iza zastora začulo se muklo šuškanje i teški,
oštri topot.
- Izlaze! - vrisne Kathleen - Izlaze na nogama od kišobrana i drški metli!
Ne možemo ih zaustaviti, Jerry, sablasni su!
- Svi će u gradu do sutra navečer poludjeti ako ih ne zaustavimo -
poviče Gerald. - Daj mi prsten, poništit ću želju.
Zgrabi prsten iz ruke Mabel koja se nije opirala, te poviče: - Želim da
one spodobe ne budu žive - izleti kroz vrata. U mašti je već vidio Mabelinu želju
poništenu i učinilo mu se da su po predsoblju razbacani jastuci, šeširi, kišobrani,
kaputi i rukavice, beživotni rekviziti koje je zauvijek napustio kratkotrajni dah
života. Ali predsoblje je bilo puno živih bića, čudnovatih bića, jezivo patuljastih
na jezivim kratkim nogama od kišobrana i drški metli. Jedna je mlohava ruka
mahnula. Zašiljeno bijelo lice crvenih obraza okrenulo se prema njemu i široka
crvena usta nešto su mu rekla, ali nije razabirao što. Glas ga je podsjećao na glas
starog prosjaka kraj mosta koji nije imao nepce u ustima. Ova stvorenja nisu
imala nepce, naravno. Nisu imala ni...
- Moe a peouii obaoel? - ponovi glas. I ponovio je još četiri puta dok se
Gerald nije dovoljno sabrao da shvati kako mu ova užasna spodoba - živa i po
svoj prilici potpuno nesavladiva - govori stravično mirno i uljudno, ali vrlo
uporno:
- Možete li nam preporučiti dobar hotel?
 Poglavlje VII

- Možete li nam preporučiti dobar hotel? - U glavi bića koje je govorilo

nije bilo ničega. Gerald je to najbolje znao. Ispod kaputa nije bilo ramena, samo
vješalica na koju gospođe odlažu svoje ogrtače. Ruka što se upitno podigla
uopće nije bila ruka, već rukavica ispunjena zgužvanim džepnim rupčićima i
pričvršćena na Kathleenin kišobran. A opet, biće je bilo živo i postavljalo je
sasvim određeno i svakom čovjeku, svakom tko je zaista čovjek, razumljivo
pitanje.
Osjetivši kako se u njemu nešto prelama, Gerald shvati da se sad ili
nikad mora pokazati doraslim prilici. Na tu pomisao još se više snuždio. Ni uz
najbolju volju nije se osjećao ovome dorastao.
- Oprostite, nisam razumio - bilo je najbolje što je tog trenutka mogao
smisliti. Zašiljeno lice od obojenog papira još se jednom okrenulo prema njemu
i još jednom reklo: - Moee a peouii obaoel?
- Tražite hotel? - ponovi Gerald tupo. - Dobar hotel?
- Obaoel - ponavljale su obojene usne.
- Užasno mi je žao - reče Gerald (ma što se događa, čovjek uvijek može
biti uljudan, a Gerald je takav bio po prirodi) - ali naši se hoteli rano zatvaraju.
Čini mi se, već u osam sati .
- Uaemo - reče spodoba, nazovimo je Ružli. Gerald još ni dandanas ne
može shvatiti kako se jedna neslana šala, na brzinu sklepana od šešira, kaputa,
papirnatog lica i mlitavih ruku, mogla samim time što je oživjela pretvoriti u
vrlo dostojanstvenog gospodina od pedesetak godina, očito imućnog, poznatog i
poštovanog u susjedstvu, u gospodina koji uvijek putuje prvim razredom i puši
supe cigare. Ovaj put Geraldu nije trebalo ponoviti, jer je razabrao što Ružli
govori: - Kucat ćemo.
- Ne vrijedi - objasni Gerald. - Svi su gluhi kao top, svi su hotelijeri u
ovome gradu do zadnjega gluhi. Takav je - mahnito je nastavljao izmišljati -
mjesni zakon. Samo gluhi smiju držati hotele. To je zbog hmelja u pivu - dodao
je. - Znate, hmelj pomaže kod uhobolje.
- Ia iuan a azuje - reče dostojanstveni Ružli. Gerald se ni najmanje nije
začudio kad je razabrao da ga spodoba “ne razumije najbolje”.
- Malko jest neobično - reče on. Ostali Ružliji okupili su se oko njih.
Gospođa s kapicom rekla je, a Gerald je ustanovio da već sasvim dobro razumije
govor bića bez nepca u ustima: - Ako nema hotela, barem kakvo prenoćište.
- Prenoćit ću na hladnom kamenu - riječi pjesme same od sebe navrle su
Geraldu u misli. Čekaj malo, možda je to ideja!
- Znam jedno prenoćište - reče on polako - ali... Najviši među Ružlijima
progura se naprijed. Bio je odjeven u stari smeđi ogrtač i cilindar, što su uvijek
visjeli na vješalici kraj ulaza u školu kako bi obeshrabrili potencijalne lopove
dajući im na znanje da je u kući muškarac i da je sad kod kuće. Djelovao je
nekako opuštenije, nije bio tako suzdržan kao prvi govornik i jasno se vidjelo da
nije baš pravi gospodin.
- Aiio zai - počeo je, ali ga je prekinula gospođa Ružli sa šeširom
urešenim cvijećem. Govorila je razgovjetni-je od ostalih zahvaljujući, kako je
Gerald kasnije ustanovio, činjenici da su joj usta nacrtali otvorena, a dio papira
presavili prema unutra. Premda je to bio samo papir, poslužio je kao neka
vrsta nepca.
- Voljela bih znati - rekla je ona Geraldu - gdje su kočije koje smo
naručili?
- Ne znam - reče Gerald - ali ću saznati. Sad bismo morali krenuti -
dodao je. - Znate, predstava je završila i sad se mora zatvoriti zgrada i pogasiti
svjetla. Pođimo.
- Ae eoao - ponovi dostojanstveni Ružli i uputi se prema vratima.
- Uamu - reče dama zakićena cvijećem, a Gerald me uvjerava da su joj
se grimizne usne razvukle u osmijeh.
- Bit će mi osobito drago - reče Gerald ozbiljno i vrlo ljubazno - da
učinim sve što mogu, naravno. Uvijek nešto nezgodno iskrsne baš onda kad se
čovjek najmanje nada. Mogao bih poći s vama i pomoći vam da pronađete
prenoćište ako biste samo pričekali nekoliko trenutaka u ... dvorištu. To je
upravo izvanredno dvorište - nastavi on, primijetivši da je preko bijelih
papirnatih lica prešao izraz iznenađenja pomiješanog s prezirom - to nije
obično dvorište, znate. Česma - stane bjesomučno izmišljati - je nedavno
obojena u zeleno, a kanta za smeće je od emajliranog željeza.
Ružliji su se okrenuli jedni prema drugima da se posavjetuju i Gerald je
saznao kako, po njihovu mišljenju, zelena boja česme i emajlirana kanta za
smeće znače daje to onda sasvim nešto drugo.
- Strašno mi je žao - rekao je Gerald gorljivo - što vas moram zamoliti
da sačekate, ali imam ujaka koji je potpuno lud i moram mu dati njegovu kašu
točno u devet i pol. Prima hranu samo iz moje ruke. - Gerald više uopće nije
mario što govori. Jedini ljudi kojima se smije lagati su Ružliji; oni su samo
odjeća bez nutrine, jer nisu ljudska bića već samo neka vrsta vrlo stvarnog
priviđenja i stoga ih se ne može zapravo prevariti premda se čovjeku može
učiniti da ih je prevario.
Kroz stražnja vrata s plavim, žutim, crvenim i zelenim staklom i niza
željezne stepenice u dvorište - Gerald je išao prvi, a Ružliji su stupali za njim.
Neki od njih imali su čizme, ali oni čije su noge bile napravljene od drški za
metle ili od kišobrana gadno su se namučili na rešetkastim željeznim
stepenicama.
- Ako vam ne bi bilo teško - reče Gerald - da pričekate ispod balkona?
Moj je ujak zaista veoma lud. Da on vidi nekakve nepoznate ljude, čak i ovako
otmjene, ne bih mogao odgovarati za posljedice.
- Možda bi - reče dama s rascvjetanim šeširom nervozno - bilo bolje da
sami pronađemo prenoćište?
- To vam ne bih savjetovao - reče Gerald tmurno kao što to samo on
zna. - Policija ovdje hapsi sve strance. To je novi zakon što su ga liberali
nedavno donijeli - doda on uvjerljivo - i našli biste se u prenoćištu koje vam se
zacijelo ne bi svidjelo. Ne bih mogao podnijeti pomisao na to da ste zatočeni u
tamnici - doda brižno.
- Iao ovine - reče dostojanstveni Ružli i pridoda nešto što je zvučalo kao
“prava sramota”.
Ipak su se svi nagurali ispod balkona sa željeznom ogradom. Gerald baci
još jedan pogled na njih i zapita se duboko u sebi kako to da se ne boji premda je
u onom najgornjem sloju svijesti čestitao samom sebi na hrabrosti. Spodobe su
zaista djelovale stravično. U polumraku bilo je teško povjerovati da su zbilja
načinjeni samo od odjeće, jastuka i štapova. Dok se penjao uza stepenice, čuo je
kako Ružliji razgovaraju na svom čudnovatom jeziku, sve samo “u” i “a”.
Učinilo mu se da je razabrao kako glas dostojanstvenog Ružlije govori: -
Neobično pristojan dječak - a dama zakićena cvijećem srdačno se pridružuje: -
Da, uistinu je pristojan.
Zatvorio je za sobom vrata s obojenim staklima. Iza njega je bilo
dvorište napučeno sa sedam nevjerojatnih stvorenja. Ispred njega prostirala se
tiha kuća nastanjena, kao što je vrlo dobro znao, sa pet ljudskih bića, uplašenih
onoliko koliko ljudska bića mogu biti uplašena. Možda mislite da nema
nikakvog razloga da se boje Ružlija. To mislite samo zato što nikada niste
vidjeli nijednog. Napravite jednoga - poslužit će vam staro odijelo vašeg tate,
šešir koji on nikada ne nosi, jedan ili dva jastučića, obojeno lice od papira,
nekoliko štapova i par cipela. Nagovorite tatu da vam posudi prsten koji
ispunjava želje, vratite mu ga tek pošto je učinio svoje i da vidite kako će vam
onda biti.
Jasno, Gerald se nije bojao zato što je imao prsten, jer, kao što smo
vidjeli, posjednik prstena ne boji se ničega osim ako to ne dodirne. Ali Gerald je
svejedno mogao zamisliti kako je ostalima. Zato je na trenutak zastao u
predvorju da pokuša zamisliti što bi njega najviše umirilo da je on tako
prestravljen kao što su sad oni.
- Kathleen! Hej! Jimmy! Halo, Mabel! - povikao je zvonko i
razdragano, a vlastiti mu je glas djelovao sasvim nestvarno.
Vrata blagovaonice oprezno su se otškrinula.
- Zbilja, kakva zabava! - nastavi Gerald i lagano gurne vrata ramenom. -
Hej, zašto ne otvriš ta vrata?
- Jesi li... sam? - upita Kathleen prigušenim glasom i bez daha.
- Pa naravno. Ne budi glupa.
Vrata se širom otvore i pokažu se tri užasnuta lica i razbacane stolice na
kojima je prije sjedila neobična publika.
- Gdje su? Jesi li poželio da nestanu? Čuli smo kako govore. Jezivo!
- U dvorištu su - reče Gerald, oponašajući najbolje što je mogao vedro
uzbuđenje. - Baš je zabavno! Oni su sasvim kao pravi ljudi, zgodni su i ljubazni.
Savršeno se zabavljam. Nemojte ništa govoriti Mademoiselle i Elizi. Ja ću se za
njih pobrinuti. Onda Kathleen i Jimmy moraju na spavanje, ja ću otpratiti Mabel
kući, a čim izađemo, moram pronaći nekakvo prenoćište za Ružlije. Zbilja su
zgodni. Baš bih volio da možete svi sa mnom.
- Zgodni? - ponovila je nepovjerljivo Kathleen očajnim glasom.
- Ne mogu biti zgodniji - izjavi Gerald odlučno. - A sad pažljivo slušajte
što ću reći Mademoiselle i Elizi i podržite me koliko god možete.
- Ne misliš valjda reći - reče Mabel - da ćeš me ostaviti samu čim
izađemo iz kuće i otići s onim groznim stvorenjima. Izgledaju kao zlodusi.
 - Čekaj dok ih ne vidiš izbliza - posavjetuje je Gerald. - Pa oni su
sasvim obični. Prvo što me jedan od njih pitao bilo je da mu preporučim dobar
hotel. U prvi mah nisam razumio što me pita, jer nema nepca u ustima.
Gerald je smjesta uvidio da to nije smio reći.
Mabel i Kathleen držala su se za ruke tako đa se jasno vidjelo kako su
još prije nekoliko trenutaka grčevito stezale jedna drugu izbezumljene od strave.
Sad su se opet bacile jedna drugoj u zagrljaj. A Jimmy, koji je sjedio na rubu
bivše pozornice i lupkao cipelama po ružičastom prekrivaču za krevet, vidljivo
je zadrhtao.
- Nije to važno - objasni Gerald. - Hoću reći, nije važno što nemaju
nebaca. Brzo počneš razumjeti što govore. Čuo sam ih kako kažu da sam ja vrlo
pristojan dječak. Zlodusi ne bi nikada primijetili takvu sitnicu.
- Baš me briga što oni misle da si pristojan. Ako me ne otpratiš do kuće,
nisi uopće pristojan i to je sve. Hoćeš li me otpratiti? - upita Mabel.
- Jasno da hoću. Baš ćemo se lijepo provesti. A sad idem do
Mademoiselle.
Dok je govorio, navukao je ogrtač te potrčao uza stepenice. Stisnuti u
gomilici, ostali su u predvorju čuli kako kuca na vrata Mademoiselline sobe, a to
kao da je govorilo “ništa se strašno ne događa, zašto ste se zaključali u sobu”, a
potom glas koji smireno kaže: - To sam samo ja, Gerald - zatim stanka, zvuk
vrata koja se otvaraju i tihi razgovor koji je uslijedio; zatim Mademoiselle i
Gerald na vratima Elizine sobe. Glasovi koji smiruju, i Elizin strah, glasan, i
kako se postupno ublažava.
- Baš me zanima kakve im je sve laži servirao - gunđao je Jimmy.
- Nisu to laži - reče Mabel. - Jednostavno im je rekao onoliko istine
koliko je za njih dobro da znaju.
- Da si se rodila kao muškarac - reče Jimmy ledeno
- bila bi jezuit i skrivala bi se po dimnjacima.
- Da sam samo običan dječak - odgovori Mabel - ne bih umirala od
straha pred hrpom starih kaputa.
- Strašno mi je žao što ste se uplašili - dopro je niza stepenice Geraldov
medeni glas. - Nije nam palo na pamet da biste se mogli uplašiti. A trik nam je
zbilja uspio, nije li tako?
- Eto vidiš! - šapne Jimmy. - Rekao joj je da je to samo trik koji smo mi
izveli.
- Pa i jesmo - reče Mabel odrešito.
- Trik je doista uspio - reče Mademoiselle. - A kako ste pokrenuli lutke?
- O, pa to smo često radili, uz pomoć konopaca - objasni Gerald.
- I to je istina - šapne Kathleen.
- Da vidim još jedanput kako to izvodite - reče Mademoiselle, stigavši
na posljednju stepenicu.
- Sad sam ih već sve iznio iz kuće - reče Gerald. (- I to je istina - reče
Kathleen Jimmyju.) -Bilo nam je žao što ste se preplašili, pa smo mislili da ih ne
biste više rado vidjeli.
- Pa onda - reče Mademoiselle vedro pošto je zavirila u neurednu
dnevnu sobu i vidjela da su figure doista nestale - mogli bismo večerati i
raspredati o vašoj krasnoj predstavi.
Gerald joj potanko objasni kako bi njegov brat i sestra to doista voljeli.
A što se njega tiče, Mademoiselle zacijelo shvaća kako mu je dužnost da otprati
Mabel kući i premda je vrlo ljubazno od Mademoiselle što joj je ponudila da
prespava kod njih, to je neizvodivo zbog prevelike ljubavi i brige Mabeline tetke
prema Mabel. A nema nikakve koristi od toga da Eliza prati Mabel kući, jer se
Eliza boji mraka osim ako nije u društvu svoga prijatelja.
Tako je Mabel stavila svoj šeširić i navukla ogrtač koji nije bio njezin, te
su ona i Gerald izašli iz kuće ispraćeni ljubaznim riječima i dogovorima za sutra.
Čim su se vrata zatvorila, Gerald zgrabi Mabel za ruku i žustro je povede
do ugla pokrajnje ulice koja je vodila u dvorište. Zašavši iza ugla, stane.
- A sad - reče on - hoću znati samo jedno: jesi li ti idiot ili nisi?
- Sam si idiot! - odvrati Mabel, ali sasvim makinalno jer je
uvidjela da misli ozbiljno.
- Naime, ja se ne bojim Ružlija. Bezopasni su poput kunića. Ali idiot bi
se mogao uplašiti i sve bi izišlo na vidjelo. Ako misliš da si idiot, samo reci, i
smjesta se vraćam kući da im kažem kako te strah hodati po mraku i da ću ja
obavijestiti tvoju tetu da ćeš prespavati kod nas.
- Nisam idiot - reče Mabel - a osim toga - doda zvjerajući oko sebe onim
izbezumljenim pogledom čovjeka kojeg je obuzela strava - ja se ničega ne
bojim.
- Dopustit ću ti da podijeliš sa mnom sve tegobe i opasnosti - reče
Gerald. - Svakako, sklon sam ti to dopustiti. Mogu ti reći da to ne bih učinio ni
rođenom bratu. A ako mi pokvariš posao, nikada više neću s tobom govoriti, niti
ću dopustiti drugima da govore s tobom.
- Ti si svinja, eto što si ti! Ne moraš mi prijetiti da me ohrabriš. Ja jesam
hrabra.
- Mabel - reče Gerald dubokim, tronutim glasom, jer je uvidio da je
došao trenutak za novu pjesmu - znam da si ti hrabra. Ja vjerujem u tebe. Zato
sam udesio da budemo zajedno. Uvjeren sam da ispod tvoje crnobijele vanjštine
kuca lavlje srce. Mogu li se pouzdati u tebe? Do smrti?
Mabel je znala da će, kaže li bilo što osim “da”, smjesta izgubiti
dragocjenu reputaciju odvažne osobe. Zato je i rekla “da”.
- Onda me čekaj ovdje. Svjetiljka ti je u blizini. A kad me vidiš kako
dolazim s njima, sjeti se da su bezopasni poput zmija... hoću reći poput
golubića. Razgovaraj s njima kao što bi razgovarala sa svakim. Jasno?
Okrenuo se da ode, ali zaustavilo ga je njeno sasvim prirodno pitanje:
- Što si rekao, u koji ćeš ih hotel odvesti?
- O, moj bože! - zabrinuti Gerald stane čupati rukama kosu. - Eto,
vidiš, Mabel, već mi pomažeš. - Čak ni u tom trenutku nije ga napustio smisao
za takt. - Potpuno sam zaboravio! Htio sam te pitati, postoji li kraj zamka
nekakva kućica ili spremište ili bilo što gdje bih ih mogao smjestiti preko noći?
Čarolija će prestati za neko vrijeme, isto kao što je bilo s nevidljivošću, i oni će
se opet pretvoriti u hrpu kaputa i drangulija koje onda možemo lako odnijeti
kući. Postoji li takva kućica?
- Postoji tajni hodnik - počne Mabel, ali tog trena otvore se vrata
dvorišta i jedan Ružli izviri, te zabrinuto pogleda niz ulicu.
- Evo me! - Gerald potrči Ružliju ususrt. Mabel se morala svim snagama
obuzdavati da ne odjuri u suprotnom smjeru kako se ne bi susrela s Ružlijem.
Morala se truditi svim snagama, ali uspjela je i ponosila se sama sobom.
A onda su, vrlo tiho i oprezno, jer je tako nalagala blizina neobično
ludog ujaka, Ružliji izmarširali iz dvorišta.
- Hodaj na prstima - šapnula je gospođa Ružli s kapicom dami zakićenoj
cvijećem; čak i u tom trenutku najvećeg uzbuđenja Gerald se morao zapitati
kako to ona hoda na prstima, jer su joj prsti na jednoj nozi zapravo bili drška
palice za golf, a na drugoj drška štapa za hokej.
Mabel je zaključila da se neće osramotiti povuče li se do svjetiljke na
uglu lice, ali kad je ć stigla tamo, primorala je samu sebe da stane. Nitko, osim
Mabel nikad neće saznati koliko joj je to bilo teško. Samo zamislite: stajati tamo
postojano i šutke i čekati da se te spodobe približe, klopoćući po pločniku
batrljcima od nogu ili bešumno klizeći, kao dama sa rascvjetalim šeširom kojoj
je s,uknja dopirala do poda, a ispod, Mabel je to savršeno dobro znala, nije bilo
baš ničega.
Stajala je posve nepomično. Dlanovi su joj se ohladili i ovlažili, ali
stajala je nepomično i neprestano ponavljala: - Ovo nije zbilja, oni ne mogu
zbilja postojati. To je samo san. Nije java. To je nemoguće. - A onda se Gerald
našao kraj nje okružen gomilom Ružlija i rekao:
- Ovo je naša prijateljica, Mabel, princeza u predstavi, sigurno se sjećate.
Budi muško! - dodao je šapatom tako da ga samo ona čuje.
Mabelini su živci bili napeti poput struna na violini i u jednom užasnom
trenutku nije znala je li kadra biti muško ili će jednostavno postati mala
preplašena djevojčica koja vrišti i bježi. Jer u tom trenutku dostojanstveni Ružli
pružio joj je mlohavu ruku (- ovo ne može biti zbilja - rekla je ona u sebi), a
dama zakićena cvijećem primila ju je pod ruku mekom rukavicom na kraju
drške kišobrana i rekla: - Ti si ta ljupka pametna djevojčica! Pođi sa mnom! -
djevojačkim, gugutavim glasom, na jeziku u kojem gotovo uopće nije bilo
suglasnika.
Onda su se svi uputili glavnom ulicom kao, kako je Gerald rekao,
najobičniji ljudi.
Bila je to čudnovata povorka. No, ljudi u gradiću Liddlesbvju rano
odlaze na spavanje, a gradska policija, kao i u većini gradova, nosi čizme koje se
čuju na kilometar. Da su začuli taj zvuk, Gerald bi imao vremena da se okrene i
povede ih u drugom smjeru. Silno se ponosio Mabelinom hrabrošću dok je
slušao kako ona uljudno odgovara na još uljudnije primjedbe druželjubivih
Ružlija. Nije pojma imao koliko je ona biizu toga da vrisne i tako otkrije cijelu
stvar i dovede policiju i sve stanovnike, što bi značilo potpunu propast.
Putem nisu nikoga sreli, osim jednog čovjeka koji je samo promrmljao: -
Mili bože, pomozi mi - i žurno prešao preko ceste. Kad je sljedećeg dana
ispričao svojoj ženi stoje vidio, nije mu vjerovala, a povrh toga je rekla da mu je
to božja kazna, što uopće nije zaslužio.
Mabel se činilo da sudjeluje u kakvoj savršeno iz režiran oj noćnoj mori,
ali i Gerald je u njoj sudjelovao, Gerald koji ju je pitao je li ona idiot. Zasad nije,
ali mogla bi uskoro biti. A ipak je i dalje odgovarala na samoglasničke upite
ovih nemogućih ljudi. Često je čula kako teta spominje nemoguće ljude. Dakle,
sad točno zna što se time misli.
Ljetni se sumrak pretopio u ljetnu noć obasjanu mjesečinom. Sjenke
Ružlija na bijelom putu bile su još jezivije od njihovih tjelesa. Mabel je
poželjela da nema mjesečine, a onda zadrhtavši brzo promijenila želju.
Dok ga je Ružli s cilindrom radoznalo propitkivao o školi, sportovima
kojima se bavi, razonodama i ambicijama, Gerald se pitao koliko će čarolija
trajati. Prsten je očito djelovao po sistemu sedmica. Hoće li ova bića živjeti
sedam sati, ili četrnaest, ili dvadeset i jedan sat? U duhu se zanio u složene
probleme tablice množenja sa sedam (koja nije jednostavna čak i u najboljim
trenucima) i pribrao se u čudu kad je povorka stigla do kapije koja je vodila u
park oko zamka.
Jasno, bilo je zaključano.
- Vidite - objasnio je Gerald dok su Ružliji uzaludno drmusali
željeznu kapiju - vrlo je kasno. Postoji još jedan put. Ali morate proći kroz rupu.
- Ali tu su gospode - stane prigovarati dostojanstveni Ružli; gospode
su, međutim, jednoglasno izjavile da obožavaju pustolovine. - To je tako strašno
uzbudljivo - doda dama zakićena ružama.
Uputili su se cestom, a kad su stigli do rupe - malo ju je teže bilo pronaći
na mjesečini koja uvijek nekako mijenja oblik čak i onim stvarima koje dobro
poznajemo - Gerald je krenuo prvi, noseći biciklističku svjetiljku koju je
dograbio dok su njegovi pratioci izlazili iz dvorišta; slijedila je unezvjerena
Mabel, a za njom su se provukli Ružliji. Uz mukli klopot drvenih udova po
kamenu i ispuštajući čudne uzvike pune samoglasnika što su izražavali krajnje
čuđenje, muževnu hrabrost i ženstvenu usplahirenost, pošli su prema svjetlu na
kraju tunela, kroz jarak obrastao paprati i ispod luka.
Kad su izbili u čarobni talijanski vrt zaliven mjesečinom, posve
razgovijetni “oh” divljenja i iznenađenja oteo se s obojenih papirnatih usana; a
dostojanstveni Ružli ustvrdio je kako to mora da je neko vrlo otmjeno mjesto.
Mramorne terase i vijugave pošljunčane staze zacijelo nikada nisu
odjekivale tako čudnim koracima. Nikad takve nevjerojatne sjene nisu pale na
ove guste, sivkaste, rosom orošene tratine, ma koliko one bile začarane. Gerald
je upravo to mislio, ili nešto slično tome (zapravo je mislio da ovdje nikada nije
bilo ovakvog spektakla!), kad je spazio kako Hermesov kip skače s postolja i trči
prema njemu i njegovim pratiocima sa živahnom znatiželjom uličnog derana,
koji jedva čeka da se uključi u uličnu tučnjavu. Vidio je i da jedino on
primjećuje bijelu priliku koja im se približavala. Znao je da zbog prstena što ga
nosi vidi ono što drugi ne mogu vidjeti. Skinuo je prsten s prsta. Da, Hermes je
stajao na postolju, nepomičan poput snjegovića što se pravi za božične praznike.
Ponovno je stavio prsten, i Hermes je opet bio tu, kružio je oko skupine i
radoznalo zagledao u lice svakog Ružlija, koji nisu ni slutili što se događa.
- Ovo mora da je vrlo raskošan hotel - reče Ružli s cilindrom. - Svakako,
okoliš je lijepo uređen.
- Morat ćemo ući na stražnja vrata - odjedanput reče Mabel. - Prednja
vrata zaključavaju u devet i pol.
 Niski, debeljuškasti Ružli s plavožutom sportskom kapicom, koji dotad
ništa nije govorio, promrmljao je nešto o dječačkim pustolovinama i kako se
opet osjeća mladim.
Zaobišli su mramorom obzidano jezerce u kojem su se presijavale zlatne
ribice i kamo je golema prethistorijska zvijer dolazila da se kupa i na pojilo.
Voda je na mjesečini bljeskala poput bijelih dijamanata, a jedini je Gerald od
svih njih vidio kako se ljuskavi gušter i sada valja i brčka među lopočima.
Požurili su uza stepenice Florina hrama. Na stražnjoj stijeni hrama nije
se otvarao otmjeni luk, već se ona prislanjala uza strmu liticu, visoku klisuru
kakvih je bilo nekoliko razbacano po vrtu. Mabel zađe iza kipa božice, nešto
pročačka, a onda se u svjetlu Geraldove svjetiljke pokažu vrlo visoka i vrlo uska
vrata; komad kamena što ih je zatvarao polako se okrene pod pritiskom
Mabeline ruke.
- Ovuda - reče ona, kao bez daha. Osjetila je hladnoću i žmarce na
potiljku.
- Dječače, kreni prvi sa svjetiljkom - reče uljudni Ružli, ponešto
odrješitim, ali i dalje prijaznim glasom.
- Moram... moram ostati zadnji da zatvorim vrata - reče Gerald.
- Može ih princeza zatvoriti. Mi ćemo joj pomoći - reče dama okićena
cvijećem vrlo srdačno, te Gerald pomisli kako ona sigurno uvijek gura nos gdje
treba i gdje ne treba.
Morao im je blago objasniti da je on na sebe preuzeo odgovornost za ta
vrata.
- Vi sigurno ne biste voljeli da imam neprilika zbog ovoga - reče on, a
Ružliji su se, onako ljubazni i razumni, složili da im to doista nikako ne bi bilo
drago.
- Uzmite vi svjetiljku - reče Gerald i doda svjetiljku postarijem Ružliju.
- Vi ste rođeni vođa. Idite samo ravno naprijed. Ima li stepenica? - upita on
Mabel šapatom.
- Nema - odgovori ona također šapatom. - Hodnik ide
unedogled, a onda skreće.
- Nije pristojno - šaptati u društvu - reče najmanji Ružli.
- Kao da on zna što je pristojno - šapne jedna gospođa Ružli. - Ne
obraćajte na njega pozornost. On je pravi skorojević - a pritom je stisnula
Mabelinu ruku užasnim, mlohavim stiskom.
Dostojanstveni Ružli poveo ih je, a ostali su pošli za njim s punim
povjerenjem; i svi do jednoga nestali su u uskom prolazu. Gerald i Mabel stajali
su vani suzdržavajući dah u strahu da čak i samo disanje ne bi usporilo povorku
i gotovo su zajecali od olakšanja. Preuranjeno, kako se pokazalo. Jer, odjednom
je u hodniku nastala nekakva strka i komešanje, a kad su pokušali zatvoriti vrata,
Ružliji su svim silama navalili da ih opet otvore. Da li su vidjeli nešto u
mračnom hodniku što ih je uplašilo ili je u njihovim praznim glavama sinulo da
ovo ne može biti stražnji ulaz zbilja pristojnog hotela, ili su odjednom sasvim
nagonski osjetili da su nasamareni, to Mabel i Gerald nikada nisu saznali. Ali
znali su da Ružliji više nisu prijateljski raspoloženi i obični, već da im se
dogodila neka strahovita promjena. Krikovi “ne”, “ne!”, “ne idemo dalje!”,
“neka on vodi!” parali su mir predivne noći. Ženski su glasovi vrištali, bijesni su
Ružliji grubim i odlučnim uzvicima pozivali na otpor, a najgore od svega bilo je
što su uska kamena vrata koja su zamalo uspjeli zatvoriti iza sablasne povorke
Ružliji iznutra neprestano gurali ne bi li ih opet otvorili. Mogli su ih nazrijeti
kroz procijep između vrata i dovratka: uskomešana crna gomila pod svjetlom
svjetiljke, meko pojastučena ruka seže za vratima, drveni udovi ljutito se pružaju
prema svijetu koji će im vrata, ako se zatvore, oduzeti zauvijek. A njihov govor
bez suglasnika nije više zvučao dobroćudno, već je prijetio i zloslutno
nagoviještao nešto loše.
Pojastučena ruka spustila se na Geraldovo rame i u tren oka sav onaj
užas, koji je dotad samo zamišljao, postao mu je stvaran i odjedanput je uvidio,
u kratkotrajnom bljesku, kako se ljudima koji se utapaju prikaže cijeli
dotadašnji život, koliko je mnogo tražio od Mabel i koliko je ona podnijela.
- Guraj, guraj svom snagom! - poviče on i, oduprijevši se
petama o postolje Florina kipa, gurne iz petnih žila.
- Ne mogu više, ne mogu! - zastenje Mabel, te se pokuša također
oprijeti petama, ali su joj noge bile prekratke.
- Ne smiju izaći, ne smiju! - propenta Gerald.
- Dobit ćete vi svoje kad izađemo - začuje se iza vrata, a te bjesomučne
prijetnje iz usta bez nebaca ne bi ni jedno uho razumjelo, osim onog izoštrenog
strahom toga neopisivoga trenutka.
- Što se tamo događa? - poviče neki novi glas; glas u kojem su se čuli
svi suglasnici, jasan i zvonak, i najednom se još jedna sjenka ocrta na mramoru
Florina hrama.
- Pomognite nam gurati! - Geraldov glas jedva je dopro do neznanca. -
Ako izađu, sve će nas pobiti.
Snažno, baršunom prekriveno rame uguralo se između ramena Geralda i
Mabel; pete krupnog čovjeka oslonile su se na postolje božice; teška, uska vrata
polako su popustila, zatvorila se, opruga je skočila na mjesto i podivljala,
uskomešana i prijeteća gomila Ružlija bila je zatvorena, a Gerald i Mabel -
kakvo olakšanje! - ostali su vani. Mabel se bacila na mramorni pod i zajecala
teškim jecajima od iscrpljenosti i uspješno obavljena posla. Da sam ja bila tamo,
skrenula bih pogled da ne vidim da li se i Gerald prepustio suzama.
Neznanac, koji je djelovao kao lovočuvar, kako je to Gerald poslije
zaključio, pogledao je dolje u... no, svakako u Mabel, i rekao: - Hajde, hajde,
nemoj tako cmizdriti. - (Možda je rekao “nemojte tako cmizdriti”.) - Tko su oni i
što se tu uopće događa?
- To vam zbilja ne mogu reći - proštenje Gerald.
- To ćemo još vidjeti - reče neznanac srdačno. - Dođite na mjesečinu pa
da razmotrimo situaciju.
Gerald je, čak i u trenutku kad se cijeli njegov svijet okrenuo
naglavačke, našao vremena da pomisli kako lovočuvar koji ovako govori mora
da ima romantičnu prošlost. Ali istodobno je shvatio da će ovakvom čovjeku biti
mnogo teže zamazati oči negoli Elizi, ili Johnsonu, pa čak i Mademoiselle –
ipak, bilo je jasno da jedina priča koju bi mogli ispričati, kod njega nikako neće
proći.
 Gerald ustane ako već nije prije ustao, ili je možda čitavo vrijeme
stajao i uhvati drhtavu, vrelu ruku uplakane Mabel. Neznanac opet uzme
Geralda za ruku i tako izvede oboje djece iz sjenke Florina hrama na jasno
svjetlo mjesečine što se razlila po stepenicama hrama. Tu je sjeo, stavio djecu
svako na jednu stranu, provukao im ruke ispod svojih baršunastih pazuha,
stisnuo ih uza se kao da ih želi prijateljski osokoliti i rekao: - Eto! A sad da
čujem.
Mabel je samo jecala. Moramo joj oprostiti. Ponijela se zaista hrabro, a
nedvojbeno su sve junakinje, od Ivane Orelanske do Grace Darling, doživjele
trenutke slabosti.
A Gerald je rekao: - Ne vrijedi. Da izmislim nekakvu priču, vi biste me
smjesta prozreli.
- To mi je svakako kompliment zbog moje moći zapažanja - reče
neznanac. - Zašto mi ne bi rekao istinu?
- Da vam kažemo istinu - reče Gerald - ne biste nam vjerovali.
- A da pokušate? - reče čovjek u baršunu. Bio je glatko izbrijan, a velike
su mu oči svjetlucale na mjesečini.
- Ne mogu - reče Gerald i bilo je posve očito da govori istinu. - Ili biste
pomislili da smo ludi i dali nas zatvoriti ili... ma, nema smisla. Hvala što ste nam
pomogli i pustite nas da idemo kući.
- Pitam se - reče neznanac zamišljeno - imate li vi mašte.
- Kad se uzme u obzir da smo mi izmislili one... - započne Gerald
žučljivo, i zaustavi se sa zakasnjelim oprezom.
- Ako su “oni” ljudi koje sam vam pomogao zatočiti tamo u grobnici -
reče neznanac i obgrli Mabel oko ramena - zapamtite da sam ih ja i čuo, i vidio.
A uza sve poštovanje prema vašoj mašti, ne vjerujem da vaša
izmišljotina može biti baš toliko uvjerljiva.
Gerald se osloni laktovima na koljena i podboči rukama bradu.
- Saberite se - reče čovjek u baršunastom odijelu - a dok to činite, ja ću
vam reći kako ovo izgleda s mojeg stajališta. Čini mi se da ne znate točno kakav
je moj položaj. Došao sam iz Londona da se brinem o velikom imanju.
- I mislio sam da ste lovočuvar - umetne Gerald.
Mabel položi glavu na neznančevo rame.
- Znam, vi ste tajanstveni junak - šmrcne ona.
- Ni govora - reče on. -Točnije bi bilo reći da sam upravitelj imanja. I
već prve večeri izađem na šetnju po mjesečini i u blizini bijele zgrade čujem
nekakvu galamu, komešanje i izbezumljene pozive u pomoć. Ponesen
uzbuđenjem toga trenutka, zbilja priskočim u pomoć i tako zatvorim bogzna
koga iza kamenih vrata. Dakle, ne mislite li kako je sasvim umjesno da pitam
koga sam to zatvorio, zapravo, pomogao zatvoriti, i kome sam to pomogao?
- Sasvim umjesno - prizna Gerald.
- No, onda - reče neznanac.
- No, onda - reče Gerald -zapravo... Ne - doda nakon kratke stanke -
zapravo, to vam jednostavno ne mogu reći.
- Onda se moram obratiti drugoj strani - reče Baršunasti. - Idem
otvoriti vrata i sve ću saznati.
 - Reci mu - reče Mabel, prozborivši prvi put. - Nije važno vjeruje li ili
ne. Ne smijemo dopustiti da izađu.
- U redu - reče Gerald - reći ću mu. Slušajte, gospodine upravitelju,
hoćete li nam dati riječ pravog engleskog gospodina, jer vidim da ste zbilja
gospodin, upravitelj ili ne, hoćete li nam obećati da ni živoj duši nećete ispričati
ovo što ćemo vam reći i da nas nećete strpati u ludnicu makar mislili da smo
potpuno ludi?
- Dobro - reče neznanac - mislim da to mogu obećati. Ali ako ste se
igrali rata ili takovo nešto i onda bacili protivnike u onu rupu, možda bi ih ipak
sad morali pustiti van. Sigurno se užasno boje. Naposljetku, to"su ipak samo
djeca.
- Čekajte dok čujete našu priču - odvrati Gerald. - Nisu to djeca, ni
slučajno! Da vam ispričam samo o njima ili da počnem ispočetka?
- Ispočetka, dakako - reče neznanac.
Mabel podigne glavu s baršunastog ramena i reče: - Ja ću početi.
Pronašla sam prsten i rekla sam da će me učiniti nevidljivom. Rekla sam to u
igri. A prsten je to doista i učinio. Bila sam nevidljiva dvadeset ijedan sat. Nije
važno gdje sam našla prsten. A sad, Geralde, ti nastavi.
Gerald nastavi; to je trajalo razmjerno dugo, jer je priča doista bila
veličanstvena.
- I tako smo ih - završi on - tamo utrpali. A kad prođe sedam sati, ili
četrnaest, ili dvadeset i jedan, ili nešto sa sedmicom, ponovno će se pretvoriti u
stare kapute. Oživjeli su devet i pol. Mislim da će prestati živjeti za sedam sati,
dakle u četiri i pol. Možemo li sada kući?
- Otpratit ću vas kući - reče neznanac, a u glasu mu se sada začuo posve
novi prizvuk gotovo uvredljive blagosti.
- Hajde, pođimo.
- Ne vjerujete nam - reče Gerald. - Jasno da nam ne vjerujete. Ta i tko
bi? Ali mogao bih vas natjerati da vjerujete kad bih htio.
Sve troje je ustalo, a neznanac se zagleda u Geraldove oči sve dok
Gerald nije odgovorio na neizrečeno pitanje.
- Ne, ne djelujem kao da sam lud, je li tako?
- Ne, nisi lud. Ali, slušaj, ti si neobično razuman dječak. Ne misliš
možda da imaš groznicu ili tako nešto?
- A što je s Kathleen, Jimmvjem, Mademoiselle, Elizom, što sa
čovjekom koji je rekao “bogo moj, pomozi mi”, i, napokon s vama? Vidjeli ste
kako se kreću. Čuli ste kako viču. Jeste li vi bolesni?
- Ne, nisam bolestan, ali zbilja bih htio nešto više o ovome saznati.
Pođimo da vas otpratim kući.
- Mabel stanuje u zamku - reče Gerald kad je neznanac skrenuo na
širok put što je vodio do velike kapije.
- Nemam nikakve veze s lordom Yaldingom - reče Mabel žurno. - Ja
sam domarkina nećakinja. - Cijelim putem držala je neznanca za ruku. Na ulazu
za poslugu podigla je lice na poljubac i ušla.
- Jadnica mala! - reče upravitelj, kad su se uputili stazom prema kapiji.
Dopratio je Geralda do ulaza u školu.
 - Slušajte - reče Gerald na rastanku. - Znam što ćete sada napraviti.
Pokušat ćete otvoriti ona vrata.
- Pogodio si - reče neznanac.
- Nemojte. Ili barem pričekajte dok ne svane i dajte da mi budemo kraj
vas. Možemo se naći u deset.
- U redu, čekam vas u deset - odgovori neznanac.
- Bogami, nikad nisam sreo tako neobičnu djecu.
- Mi jesmo neobični - prizna Gerald - ali i vi biste bili da... laku noć.
Četvoro djece koračalo je glatkom tratinom prema Florinu hramu i
razgovaralo, kao, uostalom i cijelo jutro, o pustolovinama prošle noći i o
Mabelinoj hrabrosti. Nije bilo deset, nego dvanaest i pol, jer je Eliza, koju je
Mademoiselle u tome podržala, zahtijevala da počiste, i to vrlo temeljito,
“smeće” koje su sinoć napravili.
- Zaslužila si orden za hrabrost - reče Kathleen toplo. - Trebali bi ti
podići spomenik.
- Da ga podignu ovdje, oživio bi - reče Gerald kiselo.
- Ja se ne bih bojao - reče Jimmy.
- Na danjem svjetlu - objasni mu Gerald - sve djeluje drukčije.
- Nadam se da će on biti tu - reče Mabel. - Zbilja je bio zlatan. Savršen
upravitelj, a u duši pravi gospodin.
- Ali nema ga - reče Jimmy. - Mislim da ste ga samo sanjali, baš kao i
kipove koji oživljavaju.
Popeli su se osunčanim mramornim stubama i bilo je teško povjerovati
daje upravo ovdje, još sinoć na mjesečini, strah ledenim prstima dodirnuo
Mabelino i Geraldovo srce.
- Da otvorimo vrata - predloži Kathleen - i počnemo nositi kapute
kući?
- Prvo da osluhnemo - reče Gerald. - Možda još nisu postali obični
kaputi.
Prislonili su uši uz šarke kamenih vrata iza kojih su prošle noći Ružliji
vriskali i prijetili. Sve je bilo mirno, baš kao i ovo vedro jutro. A kad su se
okrenuli, odjedanput su spazili čovjeka s kojim su se imali naći. Bio.je s druge
strane postolja Florina kipa. Ali nije stajao. Ležao je potpuno nepomično na
leđima, raširenih ruku.
- Joj, gledajte! - poviče Kathleen i pokaže rukom. Lice mu je bilo
nezdrave, zelenkaste boje, a na čelu mu se crvenila posjeklina. Na rubovima je
poplavila, a malo je krvi bilo poškropilo bjelinu mramora.
U isti mah i Mabel je pokazala prstom, ali nije povikala kao Kathleen.
Pokazala je na bujni grm rododendrona sjajnog lišća iz kojeg je izvirivalo
obojeno, zašiljeno papirnato lice, bijelo i crveno u sunčevu svjetlu, a kad su ga
djeca ugledala, brzo se povuklo u zaklon glatkog lišća.

Poglavlje VIII

Sve je bilo i odviše jasno. Nesretni upravitelj mora daje otvorio vrata
prije nego stoje čarolija istekla, dok su Ružliji još bili nešto više od puke hrpe
kaputa, šešira i štapova. Navalili su na njega i ozlijedili ga. Ležao je u nesvijesti.
Je li mu posjeklinu na čelu zadao štap za golf ili hokejaška palica, pitao se
Gerald. Djevojčice su priskočile ranjeniku i već je njegova glava počivala na
Mabelinu krilu. Kathleen ju je pokušala smjestiti sebi na krilo, ali Mabel je bila
brža.
I Jimmy i Gerald znali su stoje najpotrebnije čovjeku u nesvijesti, čak i
prije nego stoje Mabel nestrpljivo povikala: - Vode! Vode!
- U čemu? - upita Jimmy, sumnjičavo pogledavši u svoje ruke, a zatim
niz zeleni obronak što se spuštao prema mramorom obrubljenom jezercu s
lopočima.
- U šeširu, snađi se - reče Mabel. Dva dječaka krenu.
- A što ako pođu za nama? - reče Jimmy.
- Što da pođe za nama? - odbrusi Gerald.
- Ružliji - šapne Jimmy.
- Tko ih se boji? - zapita Gerald.
Ali, ipak je pažljivo pogledao lijevo i desno i krenuo putem koji nije
vodio kraj grmlja. Zagrabio je vodu slamnatim šeširom i vratio se do Florina
hrama, pomno ga noseći objema rukama. Kad je primijetio kako voda brzo
otječe kroza slamu, zubima je izvukao rupčić iz džepa i ubacio ga u šešir. Tim
su rupčićima djevojčice otrle krv s upraviteljeva čela.
- Morali bismo imati mirišljavu sol - reče Kathleen napola u suzama. -
Znam da se to koristi.
- To bi pomoglo - prizna Mabel.
- Možda tvoja tetka ima mirišrjavu sol?
- Da, ali...
- Ne budi kukavica - reče Gerald. - Sjeti se prošle noći. Tebi ne bi
učinili ništa nažao. On ih je valjda uvrijedio. Potrči, Mi ćemo paziti da ništa ne
trči za tobom.
Nije bilo druge doli prepustiti glavu zanimljivog ranjenika Kathleen;
učinivši to, Mabel baci oprezni pogled po cijelome obronku obrubljenom
grmljem rododendrona i poleti prema zamku.
Preostalo troje prigne se nad upraviteljem koji je i dalje bio u nesvijesti.
- Nije valjda mrtav? - upita Jimmy zabrinuto.
- Nije - razuvjeri ga Kathleen. - Srce mu kuca. Mabel i ja opipale smo
mu bilo, kao liječnici. Kako je samo zgodan! -
- Nije loš - prizna Gerald.
- Nikad ne znam što se misli pod zgodan - reče Jimmy i iznenada se na
mramoru ocrta još jedna sjenka i javi četvrti glas, ali ne Mabelin; nju su mogli
vidjeti u daljini kako hita prema zamku.
- Sasvim naočit mladić - reče glas.
Djeca dignu pogled i ugledaju lice najstarijeg Ružlija,. onoga
dostojanstvenoga. Jimmy i Kathleen vrisnu. Žao mi je, ali doista su vrisnuh.
- Tišina! - reče Gerald bijesno; on je, naime, još imao prsten. - Jezik za
zube! Ja ću ga odvući - doda šapatom.
- Vrlo žalosna situacija - reče dostojanstveni Ružli. Govorio je s
neobičnim naglaskom, bilo je nečega čudnog u tome kako je izgovarao “r”, a
“m” i “n” zvučali su kao da pati od strahovite hunjavice. Ali više nije bilo onih
jezivih “uuuuu” i “aaaa” kao sinoć. Kathleen i Jimmy zgurili su se kraj
upravitelja. Čak i u nesvijesti, on je ipak bio čovjek i činilo im se da im može
pružiti zaštitu. Ali Gerald, siguran i bez straha jer je imao prsten, zagledao se
ravno u Ružlijevo lice - i trgnuo se. Premda je lice bilo gotovo isto kao ono što
ga je svojom rukom naslikao na papiru, ipak nije bilo posve isto. Više nije bilo
od papira. Sada je to bilo pravo lice, a ruke, tanke i gotovo providne, bile su
prave ruke. Kad se spodoba malo pomakla da bolje vidi upravitelja, jasno se
vidjelo da ima noge, žive noge i pravu pravcatu hrptenjaču. Biće je doista
oživjelo - i te kako oživjelo.
- Kako se to dogodilo? - upita Gerald trudeći se da bude miran, vrlo
uspješno.
- Krajnje nezgodna stvar - reče Ružli. - Ostali mora da su zalutali sinoć
u hodniku. Nisu našli hotel.
- A vi? - upita Gerald bezizražajno.
- Naravno da jesam - reče Ružli. - Vrlo pristojan hotel, baš kao što ste
rekli. A kad sam napustio hotel, nisam se poslužio prednjim izlazom jer sam htio
ponovo pogledati ovaj lijepi šumski prizor po danjem svjetlu, a osoblje me nije
znalo uputiti ovamo, te sam u hodniku kraj vrata zatekao ostale, vrlo ljutite.
Cijelu su noć proveli ovdje pokušavajući izići. Onda su se vrata otvorila, valjda
ih je otvorio ovaj gospodin, i prije nego što sam ga stigao spriječiti, onaj prosti
čovjek s cilindrom, sjećate ga se...
Gerald ga se sjećao.
- ... udario ga je po glavi i on se srušio tu gdje i sada leži. Ostali su se
razbježali, a ja sam upravo krenuo po pomoć kad sam primijetio vas.
Sad su primijetili da je Jimmy u suzama, a Kathleen bijela poput papira.
- Što je, dragi dječače! - reče dostojanstveni Ružli ljubazno. Jimmy
smjesta prestane plakati i udari u dreku.
- Evo ti prsten! - reče Gerald glasnim šapatom i natakne prsten na
Jimmvjev vreli i ovlaženi prst koji se opirao. Jimmy prestane drečati. A Gerald
protrne jer je toga trenutka shvatio kako se Mabel osjećala prošle noći. Ali, sad
je dan, a Gerald nije kukavica.
- Moramo pronaći ostale - reče on.
- Rekao bih -izjavi Ružli - da su otišli na kupanje. Odjeća im je tamo u
šumi.
I pokaže ukočenom rukom.
- Pođite vas dvoje - reče Gerald. - Ja ću ostati ovdje da vlažim ranjeniku
čelo.
U šumi je Jimmy, sada neustrašiv poput lava, otkrio četiri gomilice
odjeće zajedno s drškama metli, hokejaškim palicama i papirnatim maskama;
bio je tu sav pribor od kojeg su jučer načinili gospodu Ružlije. Na kamenoj klupi
na suncu sjedile su dvije gospođe Ružli i Kathleen im se s gađenjem približi.
Smionost, kao što svi znamo, mnogo se lakše iskazuje po sunčanu danu nego po
noći. Približivši se klupi, Jimmy i Kathleen ustanove da su se i one pretvorile u
sasvim obične lutke: U njima nije bilo života. Jimmy ih prodrma tako da su se
raspale na dijelove, a Kathleen se otme uzdah olakšanja.
 - Čarolija je prestala, vidiš - reče ona - a onaj stari gospodin, on je zbilja
čovjek, samo što slučajno nalikuje na Ružlija kojeg smo mi izradili.
- Svakako, ima na sebi kaput koji je visio kod nas u predsoblju - reče
Jimmy.
- Ma ne, to je samo sličan kaput. Idemo natrag k neznancu u nesvijesti.
Vratili su se, a Gerald je zamolio staroga gospodina Ružlija da se povuče
s Jimmvjem u grmlje. - Mislim - reče on - da će se nesretni upravitelj ubrzo
osvijestiti i mogao bi se preplašiti ako vidi nepoznata lica. A Jimmy će vam
praviti društvo. Najbolje da on ide s vama – doda žurno.
Budući da je Jimmy imao prsten, to je svakako bilo točno.
Tako su se njih dvojica povukli iza rododendrona. Mabel se vrati s
mirišljavom soli upravo kad je upravitelj otvorio oči.
- Eto što je život - reče ona. - Nije bilo nikakve potrebe da idem po tu
sol. Ipak... spustila se na koljena i stavila bočicu pod patnikov nos dok nije stao
kihati i slabašno joj odgurnuo ruku, te upitao: - Što se događa?
- Ozlijedili ste glavu - reče Gerald. - Budite mirni.
- Neću više mirišljave soli - reče on tiho i ponovno legne.
Ubrzo se, međutim, podigao u sjedeći položaj i ogledao oko sebe.
Vladala je tjeskobna tišina. Tu je bio odrasli čovjek upućen u tajnu prošle noći, a
nitko od djece nije znao ne predviđa li možda zakon kakvu strogu kaznu za ljude
koji izrađuju Ružlije i onda ih oživljuju, tako da oni postaju opasni, nasrtljivi i
bijesni. Što će ovaj odrasli reći, što će učiniti? On reče: - Baš čudno. Jesam li
već dugo u nesvijesti?
- Satima - reče Mabel ozbiljno.
- Ne baš dugo - reče Kathleen.
- Ne znamo koliko. Zatekli smo vas u nesvijesti - reče Gerald.
- Sad mi je dobro - reče upravitelj, a onda mu za oko zapne krvlju
umrljan rupčić. - Bome, dobro sam se udario. A vi ste mi pružili prvu pomoć.
Najljepša vam hvala. Ali to je ipak grozno.
- Što je grozno? - Uljudnost je nalagala Geraldu da to upita.
- Možda i nije grozno, vjerojatno sam vas vidio trenutak prije nego što
sam se onesvijestio, ili što mi se već dogodilo, ali sanjao sam najneobičniji san,
a u snu sam vidio vas.
- Ništa osim nas? - upita Mabel bez daha.
- O, još koješta, sasvim nevjerojatne stvari, ali vas sam vidio kao na
javi.
Svi su duboko odahnuli od olakšanja. Kako su se kasnije svi složili,
uistinu su se sretno izvukli.
- Je li vam sigurno dobro? - svi su zapitali kad se čovjek osovio na noge.
- Sasvim mi je dobro, hvala. - Dok je govorio, zavirivao je iza Florina
kipa. - Zamislite, sanjao sam da su ovdje vrata, ali jasno da ih nema. Ne znam
kako da vam zahvalim - doda on i pogleda ih. Djevojčice su poslije izjavile kako
ima prekrasne i mile oči. - Imao sam sreću što ste naišli. Dođite kad god zaželite
- dometne on. - Dopuštam vam da se slobodno krećete parkom. - Vi ste novi
upravitelj, nije li tako? - reče Mabel.
- Da. Kako znate? - upita on brzo, ali nisu mu rekli otkud znaju.
Ustanovili su kojim on putem ide i krenuli drugim putem pošto su se srdačno
rukovali i izjavili kako se nadaju da će se ubrzo ponovno sresti.
- Da vam kažem - reče Gerald dok su gledali kako se visoka, plećata
upraviteljeva prilika polako smanjuje odlazeći niza suncem obasjan zeleni
obronak. - Znate li kako ćemo provesti današnji dan? Jer ja znam.
Ostali nisu znali.
- Riješit ćemo se ovog Ružlija, već ćemo smisliti kako, i čim to
obavimo, idemo kući, stavit ćemo prsten u kuvertu i zalijepiti je tako da prsten
bude bezopasan. Tako ćemo se osigurati od novih iznenađenja. Onda ćemo se
popeti na krov i tamo provesti miran dan uz knjige i jabuke. Da vam pravo
kažem, već mi je dosta pustolovina.
Ostali su ga podržali.
- A sad, mislite - reče on. - Mislite kao nikad u životu, kako da se
riješimo Ružlija.
Svi stanu misliti, ali um im je bio premoren od straha i briga, te misli što
su ih smišljali nisu bile vrijedne ni da se misle kako je Mabel rekla, a kamoli da
se kažu.
- Valjda je s Jimmvjem sve u redu - reče Kathleen zabrinuto.
- S njim je sve u redu, kod njega je prsten – reče Gerald.
- Nadam se da mu neće pasti na pamet da poželi nešto blesavo - reče
Mabel, ali Gerald joj naredi da šuti i pusti ga da misli.
- Mislim da najbolje mislim dok sjedim - reče on i sjedne. - A katkad je
najbolje misliti naglas. Ovaj Ružli je zbilja živo biće, nemojmo se zavaravati. A
postao je pravo živo biće u onom hodniku. Ako ga uspijemo opet dovesti u
hodnik, možda se ponovno promijeni, a onda možemo odnijeti kapute i sve
ostalo kući.
- Možda postoji neki drugi način? - upita Kathleen, a Mabel, otvorenija
od nje, izjavi: - Ja ne.idem u onaj hodnik i gotovo!
- Bojiš se! Usred bijela dana - podsmjehne se Gerald.
- Tamo unutra nije bijeli dan - reče Mabel, a Kathleen zadrhti.
- Kad bismo mu prišli i naglo mu stegnuli kaput - reče ona - ta on i jest
samo kaput, ne bi više mogao biti živ.
- Misliš da ne bi? - reče Gerald. -Tko zna kakav je ispod kaputa.
Kathleen opet zadrhti. A sve to vrijeme sunce je veselo sjalo, a bijeli
kipovi, zeleno drveće, vodoskoci i terase djelovali su vedro i romantično poput
prizora u kakvu igrokazu.
- Svakako - reče Gerald - moramo pokušati da ga odvučemo u hodnik i
onda zatvorimo vrata. To je najviše š.o možemo učiniti. A onda jabuke i
Robinson Crusoe ili Obitelj Robinson iz Švicarske ili bilo koja druga knjiga,
samo da u njoj nema čarolija. A sad prionimo na posao. Osim toga, on sada i
nije tako sablastan, zbilja nije. Naime, sad je pravi.
- O, pa onda je to sasvim nešto drugo - reče Mabel i pokuša samu sebe
uvjeriti da to doista i jest nešto drugo.
- Osim toga sad je bijeli dan, vidi kakvo je sunce - bio je uporan Gerald.
- Hajdemo!
Uzeo je obje djevojčice za ruku i odlučno su krenuli prema grmlju
rododendrona iza kojega je Jimmvju i Ružliju rečeno da čekaju, a dok su hodali
Gerald je ponavljao: - On je živ. Sunce šija. Sve će biti gotovo u minuti. - I
neprestano je to ponavljao, kako ne bi bilo nikakve zabune.
Kad su se približili grmlju, sjajno je lišće zašuštalo, zatreperilo i
razdvojilo se i prije nego što su se djevojčice stigle sakriti iza Geralda pojavi se
Jimmy trepćući očima na suncu. Granje se sklopi iza njega, umiri se i prestane
šuštati. Nitko više nije izašao iz grmlja. Jimmv je bio sam.
- Gdje je? - upitaju djevojčice u isti mah.
- Šeće gore-dolje po aleji jela - reče Jimmv - i nešto zbraja u knjižici.
Kaže da je strahovito bogat i da se mora hitno vratiti u grad na bulzu ili tako
nešto. Ako si pametan, tamo možeš promijeniti papir u zlato, tako on kaže. Baš
bih volio ići na tu bulzu da i ja malo mijenjam, što misliš?
- Meni su nekako dojadile promjene - reče Gerald. - Bilo ih je i previše.
Pokaži nam gdje je, moramo ga se nekako riješiti.
- Ima automobil - nastavi Jimmv, odmičući vrele, ulaštene grane
rododendrona - i vrt s igralištem za tenis, i jezero, i kočiju sa dva konja, a za
praznike ide u Atenu, kao što drugi ljudi idu u toplice.
- Najbolje da mu kažemo - reče Gerald, slijedeći Jimmvja kroz žbunje -
kako najkraći put iz parka vodi kroz hotel koji misli da je sinoć našao.
Dovedemo ga do hodnika, gurnemo unutra, odmaknemo se i zalupimo vrata.
- Umrijet će tamo od gladi - reče Kathleen - ako je doista živ.
- Po svoj prilici to neće dugo potrajati, čarolija prstena je
kratkotrajna. Osim toga, to je jedino što mi sada pada napamet.
- Veoma je bogat - nastavio je Jimmv, uopće se ne obazirući na ono
što govore. Oko njih pucketale su grančice. -Sad podiže knjižnicu 2a ljude
u svom kraju, a dao je i da mu se naslika portret, pa će ga tamo objesiti. Misli da
će se to ljudima svidjeti.
Prošavši pojas rododendronova žbunja, djeca izađu na glatku, travom
obraslu stazicu obrubljenu visokim borovima i crnogoricom svih vrsta. - Evo, tu
je, iza ugla – reče Jimmy. - On se valja u novcu. Ima ga toliko da ne zna što će s
njim. Sagradio je pojiliste za konje i česmu sa svojim poprsjem. Zašto ne
napravi privatni bazen odmah pokraj kreveta tako da se ujutro jednostavno
skotrlja u vodu? Da sam barem ja bogat. Već bih mu ja pokazao.. .
- To je razumna želja - reče Gerald. - Kako nam to već prije nije palo na
pamet? Joj, naopako! - doda on, s dobrim razlogom. Jer tu se, u zelenim
sjenkama drvoreda borova i usred šumske tišine koju je narušavao samo šumor
lišća i teško disanje troje zabrinute djece Jimmvju ispunila želja. U nekoliko
brzih, ali savršeno vidljivih koraka, Jimmy je postao bogat. Užasno je što su
vidjeli da se nešto događa, ali nisu točno razumjeli što se događa, a da i jesu, ne
bi to mogli spriječiti. Vidjeli su samo kako Jimmy, njihov Jimmy s kojim su se
šalili, prepirali i mirili otkako znaju za sebe, kako taj Jimmy pred njihovim
očima brzo i nezaustavljivo postaje star. Sve je bilo gotovo u tren oka. A opet, u
tih nekoliko trenutaka vidjeli su kako se pretvara u mladića, mladog čovjeka,
sredovječnog čovjeka; a onda se, uz neku vrstu strujnog udara, neizrecivo
groznog i konačnog, uobličio u postarijeg gospodina, u skupom, ali neupadlji-
vom odijelu, koji ih je gledao kroz naočale i raspitivao se za najkraći put do
kolodvora. Da nisu svojim očima vidjeli kako se promjena odvija sa svim
strašnim pojedinostima, nikada ne bi pogodili da je ovaj dežmekasti, očito
imućni postariji gospodin s cilindrom, frakom i velikim crvenim pečatnjakom
što mu visi preko obline istrbušenog prsluka njihov Jimmy. No, vidjeli su
promjenu i znali su strašnu istinu.
- Oh, Jimmy, nemoj! - poviče Mabel očajnički. Gerald reče: - Pa ovo je
jezivo - a Kathleen brizne u gorki plač.
- Ne plači, djevojčice - reče Ono što je bilo Jimmy. - A ti, dječače, ne
znaš uljudno odgovoriti kad te netko lijepo nešto pita?
- Pa on nas ne poznaje! - jaukne Kathleen.
- Tko vas ne poznaje? - reče Ono što je bilo, nestrpljivo.
- Ti, ti! - jecala je Kathleen.
- Ja vas ne poznam - odvrati Ono što je bilo - ali ne vidim zašto bi vas to
toliko potreslo.
- O, Jimmy, Jimmy, Jimmy! -još je glasnije jecala Kathleen.,
- On nas zbilja ne pozna - potvrdi Gerald - osim ako... Čuj, Jimmy,
valjda se ne šališ s nama? Jer ako se šališ, onda si ti najgori i najodvratniji...
- Ja sam gospodin... - reče Ono što je bilo Jimmy i navede tačno ime.
Uzgred, možda je zgodnije da ovog postarijeg, debeljuškastog čovjeka koji je
bio Jimmy, samo bogat, zovemo nekim jednostavnijim imenom od ovoga kojim
sam se dosad služila. Zvat ćemo ga “Ono”, ukratko za “Ono što je bilo Jimmy”.
- Što ćemo sad? - šapne Mabel usplahireno, a naglas reče: - Oh,
gospodine James, ili kako se već zovete, molim vas, dajte mi prsten. - Jer na
prstu Onoga jasno se vidio sudbonosni prsten.
- Ne dolazi u obzir - reče Ono odlučno. - Ti si vrlo gramziva djevojčica.
- Ali što vi namjeravate? -upita Gerald bezbojnim glasom, u potpunom
beznađu.
- Polaskan sam vašim zanimanjem - reče Ono. - Hoćete li mi reći gdje je
kolodvor ili nećete?
- Ne - reče Gerald - nećemo.
- U tom slučaju - reče Ono, još uljudno, premda bijesno - možda mi
kažete gdje je najbliža ludnica?
- Ne, ne i ne! - poviče Kathleen. - Pa niste valjda tako grozni.
- Možda nisam, ali vi jeste - odvrati Ono. - Ako niste ludi, onda ste
maloumni. Međutim, vidim tamo jednog gospodina koji je valjda pri zdravoj
pameti. Zapravo, čak mi se čini da ga poznajem. - I zaista, približavao im se
jedan gospodin. Bio je to stari Ružli.
- Pa zar se ne sjećaš Jerrvja? - poviče Kathleen. - A tvoje drage
Kathleen? Najdraži Jimmvju, ne budi tako glup!
-- Slušaj, djevojčice - reče Ono i ljutito je pogleda preko naočala - žao mi
je što nisi bolje odgojena. - I ukočenim se korakom uputi prema Ružliju. Dva su
se šešira podigla na pozdrav, izgovoreno je nekoliko riječi, i dva starca pošla su
jedan uz drugoga niz zeleni drvored, a slijedila su ih ojađena djeca,prestravljena,
zaprepaštena, zabrinuta i, što je najgore od svega, sad već zaista na rubu pameti.
- Poželio je da bude bogat i sad je bogat - reče Gerald. - Sasvim sigurno
ima novaca za kartu i sve ostalo.
 - A kad čarolija prestane, a mora prestati, naći će se na nekom užasnom
mjestu, ili u nekom skupom hotelu i neće pojma imati kako se tamo stvorio.
- Baš me zanima koliko su Ružliji potrajali - reče Mabel.
- Da - nastavi Gerald - to me podsjeća. Vas dvije morate pokupiti kapute
i sve one stvari. Sakrijte ih gdje stignete pa ćemo ih sutra odnijeti kući ako sutra
ikad svane - doda on mračno.
- Nemoj, molim te! -reče Kathleen ponovo na rubu suza. -Tko bi rekao
da sve može biti ovako jezivo, a sunce i dalje šija.
- Pazite sad - reče Gerald. - Ja, dakako, moram ostati uz Jimmvja. Vas
dvije vratite se kući i recite Mademoiselle da smo Jimmy i ja otputovali
vlakom s jednim gospodinom. Recite da je taj gospodin bio nalik na našeg
ujaka. On i jest neka vrsta ujaka. Poslije ćemo dobiti jezikove juhe, ali nemamo
drugog izlaza.
- Sve sama gola laž - reče Kathleen. - Ne možemo ubaciti ni jednu
jedinu istinitu riječ.
- Ništa ne brini - reče njezin brat. - Nisu to laži. To je istina koliko je
istina i sve drugo u ovoj glupoj čarobnoj zavrzlami u koju smo se upleli. Kao
kad lažeš u snu. Ne da se izbjeći.
- Ja samo znam da bih htjela da sve napokon prestane.
- Velika mi korist od toga što bi ti htjela - reče Gerald na rubu živaca. -
Doviđenja. Ja moram ići, a vi morate ostati. Ako vas to tješi, mislim da ništa od
svega ovoga nije zbiljsko. Jednostavno ne može biti, previše je zamršeno. Recite
Mademoiselle da ćemo se Jimmy i ja vratiti na vrijeme za užinu. Ako se
slučajno ne vratimo, znači da tu nije bilo pomoći. Ničemu nema pomoći, osim
možda Jimmvju. - I Gerald potrči, jer su djevojčice malo zaostale, a Ružli i Ono
(bivši Jimmy) ubrzali su korak.
Djevojčice su gledale za njima.
- Moramo pronaći onu staru odjeću - reče Mabel.
- Jednostavno moramo. Prije sam htjela biti junakinja. Malo je drukčije
kad to zbilja moraš biti.
- Sasvim drukčije - reče Kathleen. - Gje ćemo sakriti odjeću kad je
pronađemo? Ne valjda u onaj hodnik?
- Ni slučajno! - reče Mabel odrješito. - Sakrit ćemo je u unutrašnjost
kamenog dinosaurusa. On je iznutra šupalj.
- Ali oživljava u kamenu - reče Kathleen.
- Ne po danu - reče Mabel uvjerljivo - i ne bez prstena.
- Ništa od jabuka i knjiga - reče Kathleen.
- Ne, ali čim stignemo kući, počet ćemo se igrati neke najobičnije dječje
igre. Priredit ćemo čajanku za lutke. Možda zaboravimo da postoje čarolije.
- To bi morala biti neka posebna čajanka - reče Kathleen sumnjičavo.
A sad vidimo Geralda; sićušna, ali vrlo odlučna prilika tapka po
mekanoj, bijeloj prašini osunčane ceste, na tragu dva postarija gospodina. Ruku
je zabio u džep na hlačama i sa zadovoljstvom prebire po gomili zveketavog
sitniša, svojem dijelu zarade od mađioničarskih trikova na sajmu. Tenisice ga
bešumno nose do kolodvora gdje, neprimijećen, sluša kod blagajne što govori
Ono što je bilo Jimmy. - Jednu za London, prvi razred - kaže Ono. Kad su Ono i
Ružli odšetali na peron čavrljajući o politici i tržištu u Kafiru, Gerald kupi
povratnu kartu trećeg razreda do Londona. Vlak ulazi u stanicu, uza škripu i
huktanje. Promatrani se smještaju u vagon s plavom crtom. Promatrač skače u
žuti drveni odjeljak. Zviždaljka zapišti, zastavica mahne. Vlak se malo sabere,
trgne se, potegne i krene.
- Ne razumijem - reče”Gerald, sam u odjeljku trećeg razreda - kako
vlakovi i čarolije mogu postojati u isto vrijeme.
A ipak, postoje.
Mabel i Kathleen usplahireno zaviruju između grmova rododendrona, po
šikari i ispod razgranatih jelki i pronalaze nekoliko hrpica kaputa, šešira, suknji,
rukavica, štapova za golf, hokejaških palica i drški od metle. Zadihane i
oznojene pod nemilosrdnim podnevnim suncem nose ih uz obronak do kamenog
dinosaurusa koji se golem ustobočio u šumarku ariša. Dinosaurus u trbuhu ima
otvor. Kathleen pokazuje Mabel kako da joj napravi ljestvice i penje se u hladnu
kamenu unutrašnjost čudovišta. Mabel joj dodaje odjeću i štapove.
- Ima mnogo mjesta - kaže Kathleen. - Rep mu se spušta sve do tla.
Poput tajnog hodnika.
- Zamisli da nešto odatle izađe i skoči na tebe - reče Mabel, a Kathleen
užurbano siđe.
Čini se da neće biti lako objasniti Mademoiselle što se točno dogodilo,
ali, kako je Kathleen poslije rekla, dovoljna je i najmanja sitnica da odraslom
odvuče pozornost na nešto drugo. Netko je prolazio pokraj prozora upravo dok
su oni objašnjavali da je onaj čovjek izgledao baš kao njihov ujak, te su dječaci s
njim otišli u London.
- Tko je to? - upita Madmoiselle i upre prstom iako svi znamo da to nije
pristojno.
To je upravitelj koji se upravo vraća od liječnika sa sterilnim zavojem na
onoj gadnoj posjekotini što su mu je jutros tako dugo viđali. Kažu joj da je to
upravitelj zamka Yalding i ona kaže - Nebo! - (Ciel!) i više nije postavila ni
jedno nezgodno pitanje o dječacima. Vrlo kasni ručak prolazi u tišini. Poslije
ručka Mademoiselle izlazi u šeširu s mnoštvom ružičastih ruža i s ružama
ukrašenim suncobranom. Djevojčice u mrtvačkoj tišini pripremaju čajanku za
lutke s pravim čajem. Kod druge šalice Kathleen brzine u plač. Mabel također u
suzama pada joj u zagrljaj.
- Kad bih barem - jeca Kathleen - kad bih barem znala gdje su dječaci!
Bilo bi mi mnogo lakše.
Gerald je znao gdje su dječaci i nije mu zbog toga bilo nimalo lakše. Ako
malo bolje razmislite, jedino je on mogao znati gdje su, jer Jimmy nije znao da
je dječak, a zapravo i nije bio, a od Ružlija se nije moglo očekivati da raspolaže
bilo kakvim činjenicama. U trenutku kad je drhtava Kathleenina ruka nalijevala
drugu šalicu čaja za lutke, Gerald je vrebao (to se nikako drukčije ne može
opisati) na stepeništu jedne uredske zgrade u Citvju. Na katu ispod bila su vrata
s pločicom na kojoj je pisalo: “Gosp. R. Užlić, burzovni mešetar”, a kat iznad
bila su druga vrata na kojima je bio natpis s imenom Geraldova malog brata koji
je, eto, postao bogat na tako čudesan i turoban način. Ispod Jimmvjeva imena
nije bilo nikakva objašnjenja. Gerald nije mogao pogoditi kakvoj vrsti poslovnih
transakcija Ono (što je bilo Jimmy) ima zahvaliti svoj imutak. Dok je njegov
brat ulazio u ured, kroz otvorena vrata uspio je vidjeti gomilu činovnika i pisaćih
stolova od mahagonija. Očito je ono upravljalo pozamašnim pogonom.
Što će sad Gerald? Što uopće može? Gotovo je nemoguće, a osobito za
nekoga tko je tako mlad poput Geralda ući u velike londonske tvrtke i objasniti
da poštovani gospodin u godinama, direktor tvrtke, nije ono za što se izdaje, već
je zapravo vaš mali brat koji je u jednom trenu postao star i bogat uz pomoć
hirovita prstena što ispunjava želje. Ako slučajno mislite da je to moguće,
izvolite probati sami. A nije mogao ni pokucati na vrata gosp. R. Užlića,
burzovnog mešetara, i obavijestiti njegove Činovnike kako im šef nije ništa
drugo doli hrpa stare odjeće, što je pukim slučajem oživjela i nekom čarolijom,
koju sada ne može protumačiti, postala zbiljska preko noći provedene u dobrom
hotelu koji zapravo i ne postoji.
Kao što vidite, situacija je bila gotovo bezizlazna. Kako je već davno
prošlo Geraldovo vrijeme za večeru, sve žešća glad ubrzano je poprimala
razmjere najkrupnijeg problema. Na stubištu londonske uredske zgrade možete
glatko umrijeti od gladi ako se ljudi koje čekate zadrže predugo u svojim
uredima. Geraldu je ta bolna istina postajala sve jasnija i sve bolnija.
Dječak s kosom nalik novom otiraču za noge uspinjao se zviždeći uza
stepenice. Nosio je tamnoplavu torbu na ramenu.
- Imaš od mene stotku ako mi za drugu stotku doneseš zemičke -
reče Gerald s onom brzinom odlučivanja karakterističnom za sve velike
zapovjednike.
- Pokaži mi te stotke - odvrati dječak jednako brzo. Gerald mu ih
pokaže. - U redu, davaj.
- Isplata kod isporuke - reče Gerald posluživši se izrazom koji je čuo u
trgovini i nikad ga nije dosad imao prilike upotrijebiti.
Dječak se s divljenjem iskesi.
- Nisi ni ti bedast - reče on. - Vidi se, nisi sis’o vesla.
- Nikako - složi se Gerald sa skromnim ponosom. - Budi dobar i požuri.
Ja moram ovdje čekati. Ako hoćeš, pričuvat ću ti torbu.
- Pa nisam ni ja vesla sis’o - reče dječak i naprti torbu na rame. - Znam
ja sve te finte, još otkad sam bio tvojih godina.
Uputivši mu tu otrovnu strelicu na rastanku, on ode i nakon kratkog
vremena vrati se natovaren zemičkama. Gerald mu da novce i uzme zemičke.
Kad je dječak nekoliko trenutaka poslije izašao iz ureda gosp. R. Užlića,
burzovnog mešetara, Gerald ga zaustavi.
- A kakav je ovaj ovdje? - upita ga i naglasi pitanje pokazavši palcem
prema vratima ureda.
- Krupna zvjerka - reče dječak. - Valja se u parama. Ima automobil i
sve što možeš zamisliti.
- A znaš li nešto o onom na katu iznad?
- A, on ti je još krupnija zvjerka. Stara tvrtka, ima poseban podrum u
engleskoj banci gdje sprema lovu, drži je u buradima k”o kiseli kupus. Bogami,
ne bi imao ništa protiv da me tamo ostave jedno pola sata kraj otvorenih vrata a
da policija malo zažmiri. Ništa protiv! Čuj, puknut ćeš ako pojedeš sve te
zemičke.
- Hoćeš jednu? - odvrati Gerald i pruži mu vrećicu.
- U nas u uredu se priča - reče dječak i pošteno plati zemičku
obavještenjem, a da Gerald nije ni pitao - da bi ta dvojica najradije prerezali
jedan drugome grkljan, ne zapravo, nego u poslovnom smislu. Tako je to već
godinama.
Gerald stane bjesomučno razmišljati. Kakva je to čarolija i koliko je te
čarolije bilo potrebno da ova dva stvorenja od jučer, bogati Jimmy i Ružli,
dobiju povijest i prošlost? Ako ih uspije ukloniti, hoće li svaka uspomena na njih
izblijediti i u sjećanju ovog dječaka, kao i kod svih ljudi koji su s njima
poslovali u Citvju? Hoće li uredi opremljeni činovnicima i pisaćim stolovima od
mahagonija jednostavno izblijediti i nestati? Jesu li činovnici stvarni? A pisaći
stolovi? Je li on sam stvaran? A dječak?
- Znaš li čuvati tajnu? - upita on dječaka. - Jesi raspoložen za jedan
pothvat?
- Morao bih se vratiti u ured - reče dječak.
- Pa onda se vrati - reče Gerald.
- Nemoj odmah spustiti nos - reče dječak. - Baš sam ti htio reći kako to
nije važno. Znam izvesti da mi prokrvari nos dogodi li se da zakasnim.
Gerald mu čestita na toJ korisnoj, vještini, te reče: - Pazi sad. Dat ću ti
pet šilinga, časna riječ.
- Zašto? - upitao je dječak, sasvim prirodno.
- Ako mi pomogneš.
- Da čujem.
- Ja sam privatni istražitelj - reče Gerald.
- Detektiv? Ne izgledaš kao detektiv.
- Jadan ti je to detektiv kojem se odmah na nosu vidi što je - reče Gerald
i zagrize u novu zemičku. - Za onim starkeljom na katu iznad raspisana je
tjeralica.
- Traži ga policija? - upita dječak krajnje nehajno.
- Ne, nego ojađena rodbina.
- Aha, vrati nam se - reče dječak - sve ti je oprošteno. Shvaćam.
- I ja sam zadužen da ga dovedem. E sad, kad bi ti otišao k njemu i dao
mu poruku da se netko želi sastati s njim radi posla...
- Samo polako! - reče dječak. - Znam mnogo bolji štos. Dogovori se sa
starim Užlićem. Taj bi dao desnu ruku da mu se onaj starkelja na nekoliko dana
makne s puta. Baš su o tome govorili jutros kod mene u uredu.
- Čekaj da razmislim - reče Gerald i odloži posljednju zemičku
na koljena da bi se mogao uhvatiti rukama za glavu.
- Ne zaboravi razmišljati o mojih pet šilinga - reče dječak.
Na stepenicama je zavladala tišina koju je narušavalo samo kašljucanje
činovnika u uredu Onoga i kuckanje pisaćeg stroja u uredu gosp. R. Užlića.
Onda Gerald ustane i dokrajči zemičku.
- Imaš pravo - reče on. - Riskirat ću. Evo ti pet šilinga.
Gerald otrese mrvice zemičke s krila, pročisti grlo i pokuca na vrata
gosp. R. Užlića. Vrata se otvore i on ude.
 Dječak s kosom nalik na otirač za noge još je malo pričekao zaštićen
svojom sposobnošću da opravda dugi izostanak pomoću dobro izvježbanog nosa
i čekanje mu se isplatilo. Spustio se niza vijugavo stepenište i do njega je dopro
glas gosp. R. Užlića, dobro poznat u tom stubištu kao i na burzi, kako govori
tiho i oprezno: - Onda ću ja zatražiti da mi pokaže prsten i zatim ću ga ispustiti.
Ti ga uzmi. Ali zapamti, to je sve čisti slučaj i ti me nikada nisi vidio. Ne
smijem dopustiti da moje ime bude umiješano u ovakvu igru. Siguran si da je
doista poremećen?
- Sto posto - reče Gerald. - Lud je za tim prstenom. Išao bi za
njim na kraj svijeta. Znam da bi. A pomislite i na njegovu ojadenju rodbinu.
- Mislim, mislim - reče gosp. R. Užlić dobroćudno.
- Samo na to i mislim, dakako.
Zatim se uspne stepenicama do drugog ureda i Gerald začuje glas Onoga
kako govori činovnicima da ide na ručak. Jezivi Ružli i Jimmy, u Geraldovim
očima ništa manje jeziv, sišli su niza stepenice gdje su se na mračnom odmorištu
dva dječaka sakrila što su bolje znala, i izašli na ulicu, razgovarajući o akcijama
i dionicama, kruškama i jabukama. Dječaci pođu za njima.
- Ma čuj ti - reče dječak s otiračem za noge, pun udivljenja - što si ti to
smislio?
- Vidjet ćeš - reče Gerald samouvjereno. - Hajde!
- Reci mi sad. Moram se vratiti u ured.
- Dobro, reći ću ti, ali nećeš mi vjerovati. Ovaj stari gospodin uopće nije
star. On je moj mladi brat koji se odjednom pretvorio u ovo što sad vidiš. Onaj
drugi nije zapravo ljudsko biće nego samo hrpa stare odjeće, a iznutra šuplje.
- Tako mi baš i djeluje, moram reć - prizna dječak.
- Ali slušaj, svašta si ti tu meni nadrobio.
- Brat mi je postao ovakav pomoću čarobnog prstena.
- Čarolije ne postoje - reče dječak. - To sam naučio u školi.
- Onda dobro - reče Gerald. - Hajde, zdravo.
- Samo ti nastavi, - reče dječak - premda mislim da si mi svašta
nadrobio.
- Dakle, ako se uspijem dokopati toga čarobnog prstena jednostavno ću
poželjeti da se stvorimo na jednom određenom mjestu. To će se i dogoditi. A
onda mogu s njima izaći na kraj.
- Izaći na kraj?
- Razumiješ, prsten neće poništiti želju koju si već poželio. Čarolija
prestaje sama od sebe s vremenom, kao opruga koja se polako opušta. Ali
ispunit će ti novu želju, u to sam gotovo siguran. Svakako, moram riskirati.
- Vidim ja, ti si pravi majstor - reče dječak s puno poštovanja.
- Stani i gledaj - ponovi Gerald.
- Ej, pa nećeš valjda ući u ovaj fini lokal! Dječak je zastao osupnut
veličanstvenim restoranom.
- Da, ući ću. Ne mogu nas izbaciti dok god se pristojno ponašamo.
Dođi i ti. Častim te ručkom.
Ne znam zašto se Gerald toliko držao ovog dječaka. Dječak baš nije bio
osobito dobar. Možda zato stoje Gerald samo njega poznavao u Londonu, osim,
naravno, Jimmvja i Ružlija, a nije imao nikakve želje da razgovara ni s jednim
od njih.
Ono što je dalje bilo dogodilo se tako brzo, baš kao čarolija, kako je
Gerald poslije rekao. Restoran je bio krcat. Zaposleni ljudi žurno su gutali hranu
koju su im užurbano donosile zaposlene konobarice. Viljuške i tanjuri su
zveckali, pivo je grgbljilo pretačući se u čaše, glasovi su žagorili i mirisalo je na
različita fina jela.
- Dva odreska, molim -reče Gerald, poigravajući se sa šakom novca tako
da ne bi bilo dvojbe o njegovim časnim namjerama. U tom su trenutku sa
susjednog stola do njega doprle riječi - Ah, da, vrlo zanimljiva stara obiteljska
dragocjenost - zatim je Ono skinulo prsten s prsta, a gosp. R. Užlić mrmljajući
nešto o jedinstvenom antikvitetu, posegnuo je svojom nemogućom rukom
prema prstenu. Dječak s otiračem za noge promatrao je sve ovo bez daha.
- Vidi, zbilja prsten - priznao je. Odjedanput prsten klizne iz ruke gosp.
R. Užlića i zakotrlja se po podu. Gerald skoči i zgrabi ga kao što hrt skače na
zeca. Natakne željezni kolut na prst i poviče iz svega glasa, usred prepunog
restorana: - Želim da se Jimmy i ja stvorimo u tajnom hodniku iza Florina kipa.
To je bilo jedino sigurno mjesto kojeg se mogao sjetiti.
Svjetla, zvukovi i mirisi restorana nestali su kao što se kapljica voska
topi na vatri, ili kap kiše utapa u vodi. Ne znam, a ni Gerald nije nikad saznao,
što se dalje dogodilo u restoranu. U novinama nije ništa o tome pisalo, premda je
Gerald sa strahom tražio naslov “Neobični nestanak poznatog biznismena”. Ne
znam ni što je učinio ili mislio dječak s otiračem za noge umjesto kose. Ne zna
ni Gerald. Ali on bi volio znati, dok je mene baš briga. Uostalom, svijet i dalje
traje, što god on mislio ili radio. Zamrla su svjetla, zvukovi i mirisi restorana.
Umjesto svjetla spustila se tama; umjesto zvukova zavladala je tišina; a umjesto
mirisa govedine, svinjetine, janjetine, riba, teletine, kupusa, luka, mrkve, piva i
duhana, vonjalo je onim pljesnivim, vlažnim mirisom podruma koji je već dugo
zatvoren.
Gerald je osjećao laganu mučninu i vrtoglavicu, a osim toga, nešto ga je
kopkalo sasvim u dnu svijesti i znao je da će osjećati još veću mučninu i
vrtoglavicu čim se dovoljno pribere da shvati što ga to kopka. U međuvremenu,
najvažnije je bilo smisliti prikladne riječi kojima će smiriti poslovnog čovjeka
koji je nekoć bio Jimmy, smiriti ga dok vrijeme, poput opruge što se polako
opušta, ne poništi čin, i sve opet ne bude onako kako je bilo i kako treba biti.
Uzalud je tražio riječi. Nisu mu padale na pamet. A nisu bile ni potrebne. Jer iz
neprobojne se tame začuo glas, i to nije bio glas poslovnog čovjeka koji je nekoć
bio Jimmy, već glas pravog Jimmvja, Geraldova malog brata koji je poželio
nesretnu želju da bude bogat, što se moglo ispuniti samo tako da se mladi i
siromašni Jimmy prometne u ono što bi Jimmv bio da je star i bogat. Taj je glas
rekao: - Jerry, Jerry? Jesi budan? Sanjao sam grozan san.
Nastupio je trenutak u kojem nitko ništa nije govorio, ni činio.
Gerald stane pipati kroz gusti mrak, kroz duboku tišinu i težak miris
stare, neprovjetrene zemlje, i napipa Jimmvjevu ruku.
- Sve je u redu, Jimmy, stan druže -reče on. -Ovo je sad java, a ne san.
Opet onaj zlobni prsten. Morao sam poželjeti da se stvorimo ovdje, inače uopće
ne bismo mogli izaći iz tvog sna.
- Poželjeti da se stvorimo gdje? - Jimmy mu je stezao ruku tako jako da
bi u nekom svjetlijem trenutku on sam prvi proglasio takvo ponašanje
djetinjastim.
- U hodniku iza Florina kipa - reče Gerald i doda - sve je sada u redu.
- Jasno da je u redu - odgovori Jimmy iz mraka razdraženim glasom, ali
ipak nije bio toliko razdražen da bi pustio bratovu ruku. - Ali, kako ćemo izaći
odavde?
Gerald sada shvati što ga je to kopkalo i zbog čega će osjetiti jaču
vrtoglavicu nego što ju je prouzročio munjeviti let od Londona do zamka
Yalding. Ipak, odvažno izjavi: - Poželjet ću da izađemo, dakako. Međutim,
cijelo je to vrijeme vrlo dobro znao da prsten ne poništava ispunjene želje.
Nije išlo.
Gerald je poželio. Onda je pažljivo dodao prsten Jimmyju kroz
neprozirnu tamu. 1 Jimmy je poželio.
1 još su bili na istom mjestu, u crnom hodniku iza Florina kipa stoje
vodio - barem u slučaju jednog Ružlija
- do dobrog hotela. A kamena su vrata bila zatvorena. A oni nisu znali
čak ni na koju stranu da krenu.
- Da bar imamo šibice! - reče Gerald.
- Zašto me nisi ostavio u snu? - cendrao je Jimmy.
- Tamo je bilo svjetlo i upravo sam naručio losos i salatu od krastavaca.
- A ja sam - pridruži mu se Gerald sumorno upravo naručio odrezak i
pržene krumpire.
Tišina, tama i miris zemlje bilo je sve što su sad imali.
- Uvijek sam se pitao kako je to - reče Jimmy tihim i jednoličnim
glasom - kad te živog zakopaju. I sad znam! Oh! krikne - ovo nije istina, nije i
nije! To je samo san, mora biti!
Nastupila je stanka koja je trajala dok se odbroji do deset. A onda...
- Da - reče Gerald hrabro, kroz miris i tišinu i tamu - to je samo san,
dragi moj Jimmy. Jednostavno ćemo tu sjediti i tu i tamo pozvati u pomoć, tek
toliko, šale radi. Ali naravno, to je zapravo samo san.
- Naravno -reče Jimmy, u tišini i tami i mirisu stare zemlje.

Poglavlje IX

Ima jedna zavjesa, tanka poput paučine, prozirna poput stakla i čvrsta
poput čelika, što zauvijek dijeli svijet čarolije i svijet koji se nama čini
zbiljskim. A jednom kad ljudi u toj zavjesi pronađu sitnu slabu točkicu koju
obilježava čarobni prsten, amajlija ili takvo što, gotovo sve postaje moguće.
Stoga nam i ne mora biti čudno što su Mabel i Kathleen, dok su vrlo savjesno
održavale najdosadniju čajanku za lutke u kojoj su ikad sudjelovale, odjedanput
obje u isti mah osjetile čudnu, ali neodoljivu potrebu da se smjesta vrate u Florin
hram, čak i po cijenu toga da pribor za čaj ostane neopran, a grožđice tek napola
pojedene. Pošle su kao što čovjek mora kad ga tjera neki čudan nagon, protiv
razuma i gotovo protiv volje.
Što su se više bližile Florinom hramu u zlaćanom zatišju poslijepodneva,
to su sigurnije postajale da su upravo to morale učiniti.
Time možemo objasniti kako to, da kad su Gerald i Jimmy, držeći se za
ruke u mraku hodnika, prvi put uglas pozvali u pomoć, “tek toliko, šale radi”,
kako to daje netko izvana smjesta čuo njihov poziv.
U onome dijelu hodnika gdje su najmanje očekivali da su vrata sine tanki
prorez svjetla. Kamena vrata polako se otvore i oni izađu iz hodnika u Florin
hram, trepćući na svjetlu dana, i bez opiranja prepuste se Kathleeninim
zagrljajima i Mabelinim pitanjima.
- A onog Ružlija si ostavio na slobodi u Londonu? - istakne Mabel. -
Mogao si poželjeti da se i on stvori ovdje s vama.
- Njemu je sasvim dobro tamo gdje je - reče Gerald. - Nisam mogao na
sve misliti. A osim toga, neka njega, hvala! A sad idemo kući i prsten ćemo
zalijepiti u omotnicu.
- Ja još nisam došla na red za prsten - reče Kathleen.
- Čovjek ne bi mislio da ga još želiš kad si vidjela što sve prsten može
napraviti - reče Gerald.
- Ne bi radio takve stvari da ja poželim želju - prosvjedovala je
Kathleen.
- Čujte - reče Mabel - nabolje da ga vratimo u riznicu i gotovo. Zapravo,
nisam ga ni smjela uzeti. To je kao krađa. To je isto kao i kad je Eliza posudila
prsten da zadivi svoga prijatelja.
- Nemam ništa protiv da ga vratimo na mjesto ako ti tako hoćeš - reče
Gerald. - Ali ako netko od nas smisli razumnu želju, onda ćeš nam dopustiti da
ga opet uzmemo, naravno?
- Naravno, naravno - pristane Mabel. Odmarširali su do dvorca, Mabel
je pritisnula oprugu koja je pomicala drvenu oplatu i otkrivala dragulje, te su
prsten vratili na njegovo mjesto među čudnovati, neugledni nakit za koji je
Mabel jednom rekla da je čaroban.
- Kako samo bezazleno djeluje! - reče Gerald Nitko ne bi povjerovao da
u njemu ima išta čarobnog. Djeluje kao najobičniji prstenak. Tko zna je li istina
ono što je Mabel rekla za sve druge stvari. Mogli bismo isprobati.
- Nemoj! - reče Kathleen. - Ja mislim da čarobni predmeti rade protiv
nas. Baš uživaju kad te dovedu u nepriliku.
- Ja bih voljela probati - reče Mabel - samo... sve je ovo bilo jako
naporno i sad sam zaboravila što sam rekla o svakom predmetu.
Ni ostali se nisu sjećali. Možda se zato, kad je Gerald rekao da će
brončana kopča na nozi djelovati kao čizme od sedam milja, ništa nije dogodilo;
kad je Jimmy u kojem kao da je preostalo nešto od londonskog biznismena,
rekao da će željezna ogrlica osigurati da uvijek imaš novaca u džepu, njegov je
vlastiti džep ostao prazan; a kad su Mabel i Kathleen izmislile najdivnija
svojstva različitog prstenja, lanaca i broševa, nije se baš ništa dogodilo.
- Samo je prsten čaroban -reče Mabel naposljetku. - Ej, čekaj malo! -
doda posve izmijenjenim glasom.
- Što je sad?
 - A možda čak ni prsten nije čaroban!
- Ali vidjeli smo da jest.
- Ne znam - reče Mabel. - Mislim da danas uopće nije danas. Mislim
daje danas onaj dan ... sve smo to samo sanjali. Danas je onaj dan kad sam
izmislila one gluposti o prstenu.
- A ne, nije - reče Gerald. - Toga si dana bila u odjeći princeze.
- Kakvoj odjeći princeze? - reče Mabel i širom otvori tamne oči.
- Daj, ne budali - reče Gerald umorno.
- Ne budalim -reče Mabel. - I mislim daje vrijeme da idete kući. Sigurna
sam da Jimmy želi užinati.
- Jasno -- reče Jimmy. - Ali toga si dana imala na sebi princezinu
odjeću. Hajde da sad zatvorimo prozore i ostavimo prsten tamo gdje i spada.
- Kakav prsten? - reče Mabel.
- Ne obraćajte pažnju na nju - reče Gerald. - Ona se samo pravi
duhovita.
- Ne pravim se duhovita - reče Mabel - nego sam nadahnuta kao Piton ili
gospođa Sibila. Kakav prsten?
- Prsten koji ispunjava želje - reče Kathleen. - Prsten koji te čini
nevidljivim.
- Još vam nije jasno - reče Mabel, a oči su joj se još šire otvorile. -
Prsten je ono što kažeš da jest. Zato smo i postajali nevidljivi, jer sam ja tako
rekla. Joj, ako je to tako ne možemo ga onda ovdje ostaviti. To onda nije krađa,
zbilja nije. Prsten je jednostavno previše dragocjen da ga tu ostavimo. Reci,
kakav je to prsten?
- To je prsten koji ispunjava želje - reče Jimmy.
- To smo već imali i ti si poželio svoju blesavu želju - reče Mabel i sve
ju je jače obuzimalo uzbuđenje. - Kažem da to nije prsten koji ispunjava želje.
Kažem daje to prsten koji onoga što ga nosi čini četiri metra visokim.
Dok je govorila, zgrabila je prsten, i tek što je izustila ove riječi, kad se
prsten našao visoko iznad glava djece na prstu jedne sasvim nevjerojatne Mabel
koja je doista bila četiri metra visoka.
- Sad si zbilja udesila stvar! - reče Gerald, i bio je u pravu. Uzalud je
Mabel tumačila da je to prsten koji ispunjava želje. To taj prsten očito nije bio;
prstenje bio ono što je ona rekla da jest.
- Uopće nema načina da odredimo koliko će djelovati - reče Gerald.
- Pogledajte nevidljivost. - To je vrlo teško izvesti, ali ostali su ga
razumjeli.
- Moglo bi potrajati danima - reče Kathleen. -Joj, Mabel, baš si
napravila glupost.
- Samo tako, stavljaj mi to na nos - reče Mabel gorko. - Trebali ste mi
vjerovati kad sam rekla daje prsten ono što ja kažem da jest. Onda vam ne bih
bila trebala dokazivati i sad ne bih bila ovako glupo velika. Što ću sada, baš me
zanima?
- Moramo te negdje sakriti dok se ponovo ne vratiš na svoju pravu
veličinu, to je sve - reče Gerald praktično.
- Da, ali gdje? - reče Mabel i lupi o pod nogom broj 78.
 - U jednu praznu sobu. Nećeš se bojati?
- Naravno da neću - reče Mabel. - Joj, da smo bar stavili prsten na
njegovo mjesto i tamo ga ostavili.
- No, nismo mi koji nismo - reče Jimmy, više istinoljubivo nego
gramatički točno.
- Sad ću ga staviti na mjesto - reče Mabel i stane skidati prsten.
- Ne bih to radio da sam na tvom mjestu - reče Gerald zamišljeno. -
Sigurno ne želiš ostati ovako velika. A ako prsten nije na tvom prstu kad istekne
rok čarolije, sumnjam da bi djelovao.
Mabel se pokunji i dodirne oprugu. Drvena oplata polako klizne na
mjesto i sakrije blistave dragulje. Riznica je ponovo bila obična osmerostrana
prostorija s drvenom oplatom, bez namještaja i puna sunca.
- Dakle, - reče Mabel - gdje da se sakrijem? Dobro što mi je teta
dopustila da prespavam kod vas. Kako je ispalo, jedan od vas morat će
prespavati kod mene. Ne želim biti sama dok sam ovako blesavo visoka.
Visoka je bila prava riječ; Mabel je rekla četiri metra visoka - i postala je
četiri metra visoka. Ali nije bila ništa deblja nego kad je bila visoka tek metar i
četrdeset i opći dojam bio je, Geraldovim riječima, izrazito glistolik. Odjeća je,
dakako, narasla s njom i Mabel je djelovala poput djevojčice koja se ogleda u
iskrivljenim zrcalima u lunaparku koja debele ljude pretvaraju u ljupke i vitke, a
vitke ljude u iznurene kosture. Mabel sjedne na pod. Izgledalo je kao da se
dugački metar na rasklapanje sam od sebe sklopio.
- Nema ti koristi od sjedenja ovdje - reče Gerald.
- Ne mislim sjediti - odvrati Mabel. - Spustila sam se zato da se
provučeni kroz vrata. Sad ću više-manje svuda morati prolaziti četveronoške,
bojim se.
- A nisi gladna? - upita Jimmy.
- Ne znam - reče Mabel potišteno. - To mi je sad sve tako daleko!
- Idem u izvidnicu - reče Gerald. - Ako je put čist...
- Čuj - reče Mabel - mislim da bih radije bila vani sve dok se ne smrači.
- Ne možeš biti vani. Netko će te sigurno vidjeti.
- Neće ako se budem držala živice - reče Mabel. - Ima ta tisova živica, a
kroz nju je prosječen tajni prolaz Jao u živici u “Sreći Vailovih”.
- U čemu?
- U “Sreći Vailovih”. Izvrsna knjiga. Kad sam je pročitala, prvi put mi je
palo na pamet da tražim skrivena vrata u drvenoj oplati i slično. Ako propužem
kroz taj prolaz na trbuhu, kao zmija, doći ćemo do rododendro na, blizu
dinosaura i možemo se tamo utaboriti.
- Morali bismo užinati - reče Gerald koji nije ručao.
- Ne znam samo što - reče Jimmy koji također nije ručao.
- Pa nećete me valjda napustiti! -- reče Mabel. - Sjetila sam se. Napisat
ću poruku za tetu. Ako je kod kuće i ne spava, dat će vam sve što treba za
piknik. Ako nje nema, dat će djevojka.
I napisala je na list iz Geraldove neprocjenjive bilježnice:
 Draga tetice,
možeš li nam, molim te, dati sve što je potrebno za piknik? Gerald će sve
donijeti. Došla bih sama, ali malo sam umorna. Čini mi se da u posljednje
vrijeme jako brzo rastem.
Tvoja odana nećakinja
Mabel
P.S. Puno hrane, molim te, jer su neki od nas vrlo gladni.

Uz velike napore, Mabel je uspjela propuzati kroz tunel u tisovoj živici.

Uspjela je, ali je išlo polako, te je tako naša trojka jedva imala vremena da se
smjesti među rododendro-nima i ogorčeno se upita, gdje je Gerald i što radi kad
ga tako dugo nema, kad se on pojavi dašćuči povijen pod teretom prekrivene
košare. Spustio je košaru na lijepi travnati sag, zastenjao i izjavio: - Ipak, bilo je
vrijedno truda. A gdje nam je Mabel?
Izduljeno, blijedo Mabelino lice izviri iz rododendronova lišća pedalj
iznad zemlje.
- Ovako mogu proći kao normalan čovjek, što mislite? - upita ona
tjeskobno. - Ostatak mi je kilometrima daleko, pod različitim grmovima.
- One komadiće koji vire između grmova pokrili smo suhim lišćem i
grančicama - reče Kathleen i tako izbjegne odgovor. - Ne migolji se, Mabel, jer
će sve spuznuti s tebe.
Jimmy je sa žudnjom vadio stvari iz košare. Bila je to obilata užina:
dugačka štruca kruha, maslac umotan u list kupusa, boca mlijeka, boca vode,
kolač i krupni, glatki, žuti ogrozd u kutiji, u kojoj je prije bila najveća boca
nečeg za kosu i brkove. Mabel oprezno izbaci duge ruke iz svoga grma
rododendrona i podboči se na mršavi, zašiljeni lakat, Gerald stane rezati kruh i
maslac, a Kathleen je uslužno trčkarala uokolo na Mabelin zahtjev da provjeri
nije li zeleni pokrov skliznuo s nekih udaljenijih dijelova Mabeline osobe. Onda
je nastupila zadovoljna, gladna tišina isprekidana jedino onim kratkim,
značajnim izjavama kakve priliče zgodi:
- Molim te, još malo kolača.
- Dodaj mi mlijeko.
- Dobaci taj ogrozd.
Svi su se primirili i život im se učinio ljepšim. Ugodan osjećaj, napola
umor, a napola spokoj, obuzeo je udove društva. Čak i nesretna Mabel osjetila je
to u svojim udaljenim nogama koje su se prekrižene smjestile ispod trećeg
rododendrona u smjeru sjever-sjeverozapad od mjesta piknika. Gerald je samo
izrazio osjećaje svih ostalih kad je, ne bez žaljenja, rekao: - Sad sam kao nov, ali
da mi platiš, ne bih više mogao pojesti ni jedan jedini ogrozd.
- Ja bih mogla - reče Mabel. - Znam da smo sve pojeli i da sam dobila
svoj dio. Ali mogla bih pojesti još. To je valjda zato što sam tako dugačka.
Slatki mir koji dolazi poslije hrane prožeo je ljetni zrak. Malo dalje, kroz
grmlje sivio se mahovinom obrastao golemi kameni dinosaur. I on kao da je bio
miran i sretan. Gerald uhvati njegov kameni pogled kroz otvor medu lišćem.
Učinilo mu se da ga gleda s razumijevanjem.
- I on je u svoje vrijeme sigurno volio dobro pojesti - reče Gerald i
slasno se protegne.
- Tko to?
- Pa taj dino ili kako se već zove - reče Gerald.
- Danas je već nešto pojeo - reče Kathleen i zahihoće.
- Da, dobio je jesti - zahihoće i Mabel.
- Ne smiješ se smijati niže od prsa - reče Kathleen zabrinuto - jer će
zelenilo popadati s tebe.
- Kako to mislite, dobio je jesti - upita Jimmy sumnjičavo. - I zašto se
tako cerekate?
- Dobio je jesti. Napunio je želudac - odgovori Kathleen i dalje
hihoćući.
- Ma dobro, samo se vi zezajte - reče Jimmy, naljutivši se. - Ionako
nas to ne zanima. Je li, Jerry?
- Mene zanima - reče Gerald ledeno. - Umirem od znatiželje. Probudite
me, djevojke, kad se prestanete pretvarati da nećete ništa reći.
Navuče šešir preko očiju i zavali se na travu kao da će drijemati.
- Daj, ne budi glup! - reče Kathleen brzo. - Samo smo nahranile
dinosaura kroz rupu u želucu odjećom od koje su bili napravljeni Ružliji.
- Aha, dobro, onda možemo ponijeti stvari kući - reče Gerald, grickajući
jedan kraj vlati trave.
- Slušajte --reče Kathleen. - Imam ideju. Dajte mi malo prsten. Neću
vam reći što mi je palo na pamet ako ne uspijem, tako da ne možete reći kako
sam glupa. Vratit ću prsten prije nego što odemo kući.
- Ali, nemojte još ići! -reče Mabel molećivo. Skine prsten s prsta. -
Jasno - doda ona iskreno - nemam ništa protiv da isprobaš što si zamislila. Nema
veze ako je glupo.
Kathleen je palo na pamet nešto sasvim jednostavno. Možda će prsten
promijeniti svoje moći ako ga preimenuje netko drugi, netko tko nije pod
djelovanjem čarolije. Istoga trenutka kad je prsten iz Mabeline dugačke, blijede
ruke prešao u njenu punašnu, toplu i crvenu šapicu, skočila je na noge i
povikala: - Idemo iz ovih stopa isprazniti dinosaura
- i zabrzala koliko je noge nose prema prethistorijskom čudovištu.
Namjerno je krenula znatno prije ostalih, jer je htjela reći naglas, a opet tako da
je nitko drugi ne čuje: - Ovo je prsten koji ispunjava želje. Ispunit će što god
poželiš.
- To je i rekla. I nitko je nije čuo, osim ptica i pokoje vjeverice i možda
kamenog Fauna čije ljupko lice kao da joj se nasmijalo dok je jurila pokraj
njegova postolja.
Staza je bila strma, sunce je žeglo, a Kathleen je trčala najbrže što je
mogla, premda su je braća dostigla prije nego stoje dospjela do velike, tamne
dinosaurove sjenke. Zato joj je, kad se napokon domogla hladovine, bilo toliko
vruće da nije uopće bila kadra smireno odlučiti što bi bilo najpametnije
poželjeti.
- Ja ću se popeti u unutrašnjost i dodavati vam stvari, jer točno znam
gdje sam ih stavila - reče ona.
Gerald napravi ljestvice, Jimmy joj pomogne da se popne i ona nestane
kroz otvor u mračnu nutrinu nemani. Ubrzo se iz otvora spusti pljusak praznih
prsluka, hlača s nogavicama što su landrale i kaputa koji su mahali rukavima.
- Pazi glave! - poviče Kathleen i počnu padati štapovi za hodanje,
palice za golf, hokejaški štapovi i drške metli, uza stropot i klopot.
- Gotovo - reče Jimmy.
- Čekaj malo - reče Gerald. - Idem ja gore. - Uhvati se za rub otvora
rukama i skoči. Upravo kad je provukao ramena kroz otvor i oslonio se
koljenima na rub, začuo je Kathleenine korake u unutrašnjosti dinosaura i
Kathleen kako kaže: - Baš je ovdje fino svježe. Kipovima sigurno nikada nije
vruće. Da sam barem ja kip. Oh!
Taj “Oh!” bio je krik strave i očaja. I kao da ga je odjednom prekinula
užasna, kamena šutnja.
- Što je sad? - upita Gerald. Ali u srcu je znao što je. Uspentrao se u
veliku šupljinu. Na slabom svjetlu što je dopiralo kroz otvor vidio je kako se
nešto bijeli kraj sivih stijenki dinosaurove utrobe. Još na koljenima, opipao je
džepove, upalio šibicu, i kad se plamen pretvorio iz plavog u jasnožuti, digao je
pogled da vidi ono stoje i očekivao da će vidjeti -Kathleenino lice, bijelo,
kameno i beživotno. Kosa joj je bila bijela, kao i ruke, odjeća, cipele... Kathleen
se ispunila želja: postala je kip. U unutrašnjosti dinosaura dugo je trajala
potpuna tišina. Gerald nije mogao govoriti. Ovo je bilo odviše naglo i odviše
grozno. Gore od svega što se dosad dogodilo. Zatim se okrene i iz svijeta ledene,
kamene tišine javi se Jimmvju u zelenom, osunčanom, šuštavom i živom
vanjskom svijetu.
- Jimmy - reče on savršeno običnim glasom i posve staloženo - Kathleen
je rekla daje to prsten koji ispunjava želje. Prsten je, naravno, to i postao. Sad mi
je jasno što je namjeravala kad je onako trčala. A onda je mala glupača poželjela
da bude kip.
- I? - upita Jimmy odozdo.
- Dođi i vidi - reče Gerald. I Jimmy se uspne, dijelom tako što ga je
Gerald povukao, a dijelom sam skočivši.
- Zbilja je kip -reče on, glasom punim strahopoštovanja. - Užas!
- Ništa to nije - reče Gerald odlučno. - Hajde, idemo reći Mabel.
Dva su se dječaka vratila do Mabel koja je ostala diskretno ležati
skrivajući svoju duljinu iza rododendrona, i rekli joj što je novo, otprilike isto
tako nježno kao da su razbili bocu metkom iz pištolja.
- Joj meni! - reče Mabel i zamigolji cijelom dužinom tako da je s nje
popadalo suho lišće i paprat, pa je osjetila kako joj sunce grije noge. - Pa što
ćemo sad? O, joj meni!
- Proći će joj to - reče Gerald, hineći da je potpuno miran.
- Da, ali što će biti sa mnom? -jadikovala je Mabel. - Sad ja nemam
prsten. A meni će vrijeme isteći prije nego njoj. Donesite mi prsten. Možete joj
ga skinuti s ruke? Vratit ću joj ga čim ponovo poprimim svoju pravu veličinu.
Časna riječ, hoću.
- Ne moraš zato cmizdriti - reče Jimmy, a to se odnosilo na šmrcaje koji
su joj u ovom govoru poslužili umjesto zareza i točaka. - Ti ne moraš cmizdriti.
- Ah, ne znaš ti kako je meni - reče Mabel. - Ne možeš zamisliti kako je
grozno biti ovako dugačak. Molim vas, donesite mi prsten. Uostalom, to je moj
prsten više nego vaš, jer sam ga ja našla i ja sam rekla da je čaroban.
Osjećaj za pravdu što je uvijek tinjao u Geraldovim grudima na ovu se
molbu rasplamsao.
- Prsten se vjerojatno pretvorio u kamen, jer su joj cipele kamene, kao i
sva odjeća. Ali, vidjet ću što se može učiniti. Samo, ako se ništa ne može učiniti,
onda je to to i nema smisla da praviš od toga dramu.
Prva šibica koju je kresnuo u unutrašnjosti dinosaura osvijetlila je prsten
koji se tamno isticao na bijeloj ruci Kathleenina kipa.
Prsti na ruci bili su joj ispruženi. Gerald uhvati prsten i na njegovo
iznenađenje, prsten s lakoćom klizne s hladnog i glatkog mramornog prsta.
- Čuj, Keti, zbilja mi je žao - reče on i stisne mramornu ruku. Onda
mu sine da ga ona možda čuje. Stoga ispriča kipu potanko sve što on i ostali
namjeravaju. To mu je pomoglo da u glavi raščisti plan. Stoga se, lupnuvši kip
po mramornim leđima kao da ga želi obodriti, vratio do rododendrona
pripravan da izdaje naređenja onako jasno i precizno kao što to može samo
rođeni predvodnik (tako je kasnije rekao). Kako nitko od ostalih nije imao
nikakav plan, njegov je plan bio jednoglasno prihvaćen, kako to već biva.
- Evo ti tvoj dragi prsten - reče on Mabel. - Sad se više ničega ne bojiš,
nije li tako?
- Tako je - reče Mabel s iznenađenjem. - Na to sam zaboravila. Slušajte,
ostat ću ovdje ili još malo dublje u šumi ako mi ostavite sve kapute tako da mi
ne bude hladno po noći. Onda mogu biti ovdje na licu mjesta kad Kathleen
prestane biti kamena.
- Da - reče Gerald. - Točno je tako rođeni predvodnik i zamislio.
- Vas dvojica idite kući i recite Mademoiselle da Kathleen ostaje u
zamku. To je, uostalom, i istina.
- Čarolija radi na komade od sedam sati - reče Gerald. - Ti si bila
nevidljiva dvadeset i jedan sat, ja četrnaest, Eliza sedam. Dok je prsten
ispunjavao želje, počelo je sa sedam. Ali zapravo ne znamo s kojim brojem sati
sada možemo računati, zato i ne možemo predvidjeti koja će se od vas dvije
prva vratiti u pravo stanje. Svakako, pošto poželimo laku noć Mademoiselle,
išuljat ćemo se kroz prozor i spustiti niz bršljan da te obiđemo prije spavanja.
Smjesti se tu malo bliže dinosauru, a mi ćemo te zatrpati lišćem prije nego što
odemo.
Mabel se zavuče u skrovište među visokim drvećem i tamo se ustoboči,
vitka kao jablan i nestvarna kao pogrešan rezultat dugotrajne operacije
dijeljenja. Kako je bila velika, nije joj bilo teško da se zavuče ispod dinosaura i
gurne glavu kroz otvor. Tamo je vidjela bijelu Kathleeninu priliku.
- Sve je u redu - reče ona kamenom kipu. - Bit ću sasvim blizu. Pozovi
me čim osjetiš da čarolija prestaje.
Kip je stajao nepomično kako već kipovi obično stoje, te Mabel povuče
glavu iz otvora, legne na tlo, dječaci je prekriju starom odjećom i odu kući. U
ovim okolnostima to je bilo jedino razumno. Ne bi bilo zgodno da se
Mademoiselle zabrine i pošalje policiju u potjeru za njima. U tome su se svi
slagali. Šok otkrića izgubljene Kathleen ne samo u dinosaurovoj utrobi nego,
štoviše, i u obliku vlastita kamenog kipa, lako bi pomutio um svakom
policijskom inspektoru, a da i ne spominjemo um Mademoiselle koji je, jer je
strankinja, svakako nježniji i podložniji uzrujavanju. A što se tiče Mabel...
- Daje sad netko vidi u ovom stanju! -reče Gerald. - Mislim da nema tog
čovjeka koji ne bi sišao s uma. Osim nas.
- Mi smo drukčiji - reče Jimmy. - Naši su se umovi već na sve navikli.
Mnogo bi se toga trebalo dogoditi da nas potrese.
- Svejedno, jadna Kathleen! - reče Gerald.
- Zbilja je jadna - reče Jimmy.
Sunce je zašlo za drveće i pojavio se mjesec. Svom svojom dužinom
prekrivena kaputima, prslucima i hlačama, Mabel je mirno spavala u svježini
noći. U unutrašnjosti dinosaura Kathleen, živa u svom mramoru, također je
spavala. Čula je sve što je Gerald govorio i vidjela svjetlo šibica. Bila je ista ona
Kathleen kao i uvijek, samo zarobljena u mramornom tijelu koje joj nije
dopuštalo da se kreće. Nije mogla ni zaplakati, čak i daje htjela. Ali nije joj se
plakalo. Mramor iznutra nije uopće bio ni hladan ni tvrd.
Kao da je bio meko podstavljen nečim toplim, ugodnim i sigurnim. Leđa
je nisu boljela od stajanja. Ruke joj nisu utrnule premda su satima bile
nepomične. Sve je bilo dobro - čak i više nego dobro. Samo je trebalo mirno
čekati i ona će izaći iz ovog kamenog tijela i ponovo postati ona Kathleen na
kakvu je već bila navikla. Stoga je čekala, mirno i zadovoljno, i ubrzo se čekanje
pretvorilo u ne-čekanje, ni u što; i u sigurnom zagrljaju meke nutrine mramora
spavala je mirno i spokojno kao u svojoj postelji. Probudila se, jer je najedanput
shvatila da ne leži u svojoj postelji, da zapravo uopće ne leži, nego stoji, a u
nogama osjeća trnce. I ruke koje je nekako čudno držala bile su joj ukočene i
umorne. Ona protrlja oči, zijevne i sjeti se. Bila je kip, kip u unutrašnjosti
kamenog dinosaura.
- Dakle, sad sam opet oživjela -zaključila je ona - i sad mogu izaći.
Sjela je, spustila noge kroz otvor koji se sivkasto nazirao na donjoj
stijenci kamene zvijeri, ali je jedan razmjerno polagan i otegnuti trzaj baci na
stranu. Dinosaur se kretao!
- Jao! - reče Kathleen unutra - pa to je grozno! Vani je valjda mjesečina
i stvor je oživio, baš kao što je Gerald pričao.
Stvorenje se doista kretalo. Kroz otvor na trbuhu vidjela je kako promiče
trava, nisko šipražje i mahovina, dok se dinosaur nezgrapno gegao. Nije se
usudila skočiti kroz otvor dok je neman u pokretu, jer se bojala da bi je mogao
smrviti svojom orijaškom nogom. A toj se pomisli pridružila još jedna: gdje je
Mabel? Je li negdje u blizini? Što ako golema noga nagazi na neki dio Mabelina
izduženog tijela? Kad se uzme u obzir Mabelina trenutačna veličina, vrlo je
teško ne nagaziti na neki njen dio, ma koliko se trudio da to izbjegneš. A
dinosaur se ne bi ni trudio. Zašto i bi? Kathleen je neodlučno virkala kroz otvor.
Golema se zvijer ljuljala sad na ovu, sad na onu stranu. Išla je sve brže. Ništa ne
vrijedi, Kathleen se nije usuđivala iskočiti. Uostalom, sad su se valjda ionako
već udaljili od Mabel. Dinosaur je grabio sve brže i brže. Donja se stijenka
trbuha nakosila -išli su nizbrdo. Grančice su pucketale i lomile se dok se
grdosija probijala kroz hrastov šumarak; šljunak je škripao i mrvio se pod
kamenim nogama. Onda je kamen udario o kamen. Nastupila je stanka. A onda
pljus! Voda je bila u blizini, jezerce gdje je Hermes lepršao na mjesečini, a
Janus i dinosaur zajedno plivali. Kathleen se hitro spusti kroz otvor na glatki
mramor što je obrubljivao jezero, pojuri ustranu i sva zadihana zastane u sjenci
podnožja kipa. Upravo na vrijeme, jer tek stoje čučnula, čudovišni je gušter
svom težinom pljusnuo u vodu, potopivši pritom na stotine nježnih, sjajnih
lopoča i otplivao prema otočiću na sredini jezera.
- Ne miči se, djevojčice. Sad skačem! - glas je došao s postolja, i u
sljedećem trenutku Feb je skočio sa svog postolja u malenom hramu, preletio
preko stepenica i našao se nekoliko koraka od nje.
- Ti si nova ovdje - reče Feb preko ljupkog ramena. - Ne bih te
zaboravio da sam te već vidio.
- Da - reče Kathleen - potpuno sam nova ovdje. Nisam znala da možeš
govoriti.
- Zašto ne? - nasmije se Feb. - I ti možeš govoriti.
- Ali ja sam živa.
- A ja valjda nisam? - upita on.
- Valjda jesi - reče Kathleen, ponešto zbunjena, ali nimalo uplašena. -
Samo što sam mislila da moram imati prsten čak i da vidim kako se krećeš.
Feb je očito razumio što je htjela reći, što mu doista služi na čast, jer se
ona nije odviše jasno izrazila.
- Ah, to je za smrtnike - reče on. - Mi čujemo i vidimo jedni druge u
onih nekoliko kratkih trenutaka kad nam pripada život. To je dio divne čarolije.
- Ali ja sam smrtni! - reče Kathleen.
- Skromna si baš koliko i dražesna - reče Feb Apolon odsutno. -
Bijele me vode zovu! Idem - i u slijedećem trenutku krugovi rastavljenog srebra
stanu se širiti jezerom s mjesta gdje su bijele sklopljene ruke boga Sunca
zaronile u vodu.
Kathleen se okrene i pođe uz brežuljak prema grmlju rododendrona.
Mora pronaći Mabel i smjesta moraju poći kući. Da barem Mabel nije tako
velika; u ovcj veličini zaista nije prikladna za posjete. Ali lako je moguće daje
sad, u ovo doba čarolija, postala manja. Kathleen ohrabri ta pomisao i ona
požuri naprijed. Dok je prolazila kroz žbunje rododendrona, sjeti se zašiljenog,
obojenog, papirnatog lica koje je virilo iz sjajnog lišća, i premda je očekivala da
će osjetiti strah, straha nije bilo. Lako je pronašla Mabel, mnogo lakše nego da
je Mabel bila onakva za kakvu se nadala da će je zateći. Jer iz vrlo velike daljine
na mjesečini je vidjela dugo i crvoliko tijelo, ispruženo u punoj dužini od četiri
metra i prekriveno kaputima, hlačama i prslucima. Mabel je nalikovala na cijev
koju su prekrili jutenim krpama da se ne smrzne preko zime. Kathleen joj blago
dodirne izduženi obraz i Mabel se probudi.
- Što je? - reče ona pospano.
- To sam samo ja - rastumači Kathleen.
- Kako su ti hladne ruke! - reče Mabel.
- Probudi se - reče Kathleen. - Moramo razgovarati.
- Ne bismo li mogli kući? Strašno sam umorna, a dugo je vremena
prošlo od užine.
 - Ti si predugačka da ideš kući - reče Kathleen turobno i onda se Mabel
sjeti.
Ležala je zatvorenih očiju, a onda se pomakla i povikala: - Joj, Keti. tako
se čudno osjećam, kao onaj dalekozor na sklapanje kad ga ponovno slažeš da
stane u svoju kutiju. Ja se... da, znam da se sad...
I zaista; Kathleen, koja ju je pomno promatrala, složi se da djeluje baš
kao rastvoreni dalekozor koji se polako zatvara i uvlači u sebe u rukama djeteta.
Mabeline se udaljene noge privuku, Mabeline duge, mršave ruke skrate,
Mabelino lice više nije bilo pola metra dugačko.
- Čarolija prestaje, sad si kao i prije! O, tako mi je drago! - poviče
Kathleen.
- Znam da sam kao i prije - reče Mabel, i dok je to govorila, postala je
opet Mabel.
- Sad je sve u redu. Hura, hura! Baš mi je drago! - reče Kathleen
razdragano. - A sad idemo ravno kući.
- Kući? - reče Mabel, polako sjedne i zagleda se u Kathleen krupnim,
tamnim očima. - Kući, ovakva?
- Kakva? - nestrpljivo upita Kathleen.
- Pa ti - glasio je čudnovati odgovor.
- Sa mnom je sve u redu - reče Kathleen. - Hajde, idemo.
- To znači da ti ne znaš? - reče Mabel. - Pogledaj se, pogledaj ruke,
haljinu, sve.
Kathleen pogleda u ruke. Bile su bijele poput mramora. 1 haljina takđer,
i cipele, i čarape, čak i kosa. Bila je bijela poput tek napadalog snijega.
- Pa što je sad ovo? - upita ona, sva uzdrhtala. - Zašto sam ove grozne
boje?
- Pa zar ne shvaćaš? Joj, draga Kathleen, zar ne shvaćaš? S tobom još
nije sve u redu. Ti si i dalje kip.
- Nisam, ja sam živa, pa vidiš da razgovaram s tobom.
- Jasno da razgovaraš -reče Mabel, smirujući je kao što se smiruje
mušičavo dijete. - Zato što je mjesečina.
- Ali, valjda vidiš da sam živa.
- Naravno da vidim. Imam prsten.
- Ali sa mnom je sve u redu. Čarolija je istekla.
- Pokušaj shvatiti - reče Mabel blago i uhvati je za bijelu, mramornu
ruku. - Još nije sve u redu. Mjesečina je, i ti si kip, i sad si oživjela sa svim
ostalim kipovima. A kad mjesec zađe, ponovno ćeš biti kip. Vidiš, draga moja,
zato sad ne možemo kući. Ti si i dalje kip, samo što si sad oživjela kao i drugi
mramorni kipovi. Gdje je dinosaur?
- Kupa se - reče Kathleen. - I sve ostale kamene nemani se kupaju.
- Dakle - reče Mabel, gledajući s vedre strane - eto, bar nešto na čemu
možemo biti zahvalni.

Poglavlje X

- Budući da sam samo kip koji je oživio - reče Kathleen, neutješna u

svom mramoru - čudim se kako to da me se ne bojiš.
- Imam prsten - reče Mabel odrješito. - Glavu gore, sve će opet biti
dobro. Nemoj o tome razmišljati.
Obraćala joj se kao da se obraća djetetu koje je porezalo prstić ili palo
trčeći po stazici i diglo se izgrebenih koljena po kojima se zalijepio šljunak.
- Znam, znam - odvrati Kathleen odsutno.
- Baš sam nešto mislila - reče Mabel vedro - mogli bismo mnogo toga
saznati o ovom začaranom mjestu kad kipovi ne bi bili odviše oholi da s nama
razgovaraju.
- Pa i nisu - uvjeravala ju je Kathleen. - Barem Feb nije. Bio je ljubazan
i fin prema meni.
- A gdje je on sad? - upita Mabel.
- U jezeru, bio je tamo malo prije - reče Kathleen.
- Pođimo onda onamo - reče Mabel. - Oh, Kathleen, kako je
krasno opet imati svoju pravu debljinu! - Mabel poskoči i suha paprat i grančice
što su je pokrivali svom dužinom te se, kad se smanjila na pravu veličinu,
nagomilali po njoj, sad su popadali kao što pada lišće u šumi za iznenadne oluje.
Ali bijela Kathleen nije se micala.
Dvije djevojčice sjedile su na mjesečinom oblivenoj travi, a oko njih je
vladala noćna tišina. Veliki je park bio miran poput kakve slike. Tišinu su
narušavali samo žubor vodoskoka i udaljeni zvižduk željeznice.
- Što si se tako snuždila, sestrice! - reče glas iza njih, glas kao od zlata.
One se naglo i uplašeno okrenu, poput ptičica koje je netko iznenadio. Na
svjetlu mjesečine stajao je Feb, još makar od jezerske vode, i smiješio im se
nježno i prijateljski.
- O, to si ti! - reče Kathleen.
- Ja, glavom - reče Feb veselo. - A kako se zove tvoja prijateljica, dijete
zemlje?
- Ovo je Mabel - reče Kathleen.
Mabel ustane, nakloni se, i nakon malog oklijevanja ispruži ruku.
- Vaš sam rob, mala damo - reče Feb i stisne joj ruku mramornim
prstima. - Ali ne razumijem kako to da nas vidiš i da nas se ne bojiš.
Mabel podigne ruku na kojoj je bio prsten.
- To sve objašnjava - reče Feb. -Ali kad već imaš prsten, zašto i dalje
nosiš ovaj bijedni i otrcani ljudski lik? Prometni se u kip i zaplivaj s nama u
jezeru.
- Ne znam plivati - reče Mabel, izgovarajući se.
- Ni ja - reče Kathleen.
- Ti znaš - reče Feb. - Svi kipovi koji oživljavaju vješti su tjelovježbi. A
ti, dijete očiju i kose boje noći, poželi da si kip i pridruži se veselju.
- Oprostite, ali radije ne bih - reče Mabel oprezno. - Znate, ovaj prsten...
kad nešto poželite, nikad ne znate koliko će to trajati. Sada bih voljela biti kip, to
je sigurno jako zgodno, ali ujutro bih više voljela da nisam.
- To se zemljanima često događa, tako kažu - glasno je razmišljao
Feb. - Ali, dijete moje, ti kao da ne poznaješ moći prstena. Poželi točno, i prsten
će sve točno ispuniti. Ako ne ograničiš vrijeme, čudnovate čini što ih baca
Aritmos, prognani bog brojeva, uplest će se i pokvariti čaroliju. Reci ovako:
“Želim da do osvita budem kip od živog mramora, baš kao i moja prijateljica, a
poslije tog vremena da budem kao i prije, Mabel tamnih očiju i kose boje noći”.
- Joj, hajde, rsci to, bas će biti zabavno! - poviče Kathleen. - Hajde,
Mabel! A ako smo obadvije kipovi, hoćemo li se bojati dinosaura?
- U svijetu živog mramora strah ne postoji - reče Feb. -Nismo li mi
braća, mi i dinosaur, braća od iste vrste, napravljeni od kamena i života?
- A hoću li onda znati plivati?
- I plivati, i plutati na vodi, i roniti. I moći ćeš u društvu gospođa s
Olimpa prostirati noćnu gozbu, jesti hranu bogova, piti iz njihova kaleža, slušati
vječne pjesme i smijeh sa usana besmrtnika.
- Gozba! - reče Kathleen. - Hajde, Mabel! Ne bi oklijevala da si gladna
kao i ja.
- Ali to nije prava hrana - protivila se Mabel.
- Za tebe će biti prava kao i za nas -- reče Feb. - Nema druge
stvarnosti, čak ni u vašem raznobojnom svijetu.
Mabel je još oklijevala. Onda pogleda u Kathleenine noge i reče: -
Dobro, hoću. Ali prvo ću skinuti cipele i čarape. Mramorne cipele izgledaju
zbilja užasno, a osobito uzice. A da ne govorim o mramornim čarapama koje
vise, kao što moje vise!
Skinula je cipele, čarape i pregaču.
- Mabel ima smisla za lijepo - reče Feb s odobravanjem. - Izgovori
čarobne riječi, dijete i povest ću vas gospođama s Olimpa.
Malo dršćući Mabel izgovori riječi, i na mjesečinom obasjanoj tratini sad
su stajala dva mala živa kipa. Visoki Feb uhvati ih za ruke.
- Hajde, potrčimo! - poviče on, i stanu trčati.
- Oh, kako je krasno! - propenta Mabel. - Gle, kako mi se noge bijele u
travi. Mislila sam da ću kao kip biti sva ukočena, ali nisam.
- Nema ničega ukočenog u besmrtnika - nasmije se bog Sunca. - A
večeras, ti si jedna od nas.
Štrcali su niz obronak do jezera.
- Skači! -poviče on. Skočili su i voda je prsnula uvis oko tri blistava
bijela tijela.
- Gle, znam plivati! - dahne Kathleen.
- I ja - reče Mabel.
- Jasno da znaš - reče Feb. - A sad tri puta oko jezera i onda na otočić.
Plivali su jedan pokraj drugoga, a Feb je plivao polako da održi korak s
djecom. Mramorna odjećanije ih ni najmanje ometala u plivanju, kao što bi nm
naša odjeća smetala da odjednom skočimo u fontanu na Trafalgar Squareu i
počnemo se tamo brčkati. A plivali su sa savršenom lakoćom i bez ikakva
napora ili umora, kao što i mi katkad znamo plivati u snu. Jezero je bilo kao
stvoreno za plivanje; lopoči čije dugačke i vijugave peteljke inače tako smetaju
običnim kupačima, nisu uopće ometali kretanje mramornih udova. Mjesec se
uzdigao visoko na čistom nebeskom svodu. Žalosne vrbe, čempresi, hramovi,
terase, razlistalo drveće, bujno žbunje, i lijepa stara kuća, sve je to dopunjavalo
taj romantični i dražesni prizor.
 - Ovo je najljepše što nam je prsten do sada dao - reče Mabel, polako i
bez napora zamahujući rukama kroz vodu.
- Znao sam da će vam se svidjeti - reče Feb prijazno. - Sad još jedan
krug oko jezera i onda na otočić.
Isplivali su na žalo, obraslo trstikom, hajdučkom travom, kiprejom,
vrbicama i ponekom zakasnjelom, mirišljavom medunikom. Otočić je bio veći
nego što se činilo s obale i u prvi je mah djelovao kao da je potpuno prekriven
šumom i šipražjem. Ali kad su, slijedeći Feba, zašli u sjenku raslinja, primijetili
su kako nešto iza drveća svijetli, a to svjetlo nikako nije moglo biti na drugoj
strani otočića. Kad su izbili iz šumarka, vidjeli su odakle dopire svjetlo. Pojas
drveća što su ga upravo prošli okruživao je prostranu čistinu, mrk i sabijen poput
gomile oko nogometnog igrališta, kako je primijetila Kathleen.
Pred njima se prostirao široki obruč guste tratine, a malo dalje mramorne
su se stube spuštale u okrugli ribnjak u kojem nije bilo lopoča, već samo zlatne i
srebrne ribice što su promicale amo-tamo i ljeskale se poput žive i tamnih
plamičaka. Vodu, mramor i tratinu osvjetljavalo je jasno, bijelo, blještavo
svjetlo, sedam puta jače od najjasnije mjesečine, a na mirnoj površini ribnjaka
zrcalilo se sedam mjeseca. Odraz im se razlamao i mijenjao kad god bi zlatne i
srebrne ribice gipkim perajama i repovima namreškale površinu vode.
Djevojčice pogledaju prema nebu, gotovo kao da su očekivale da gore
vide sedam mjeseca. Ali ne, obični stari mjesec sjao je sam, kao i uvijek.
- Tu je sedam mjeseca - reče Mabel zbunjeno i upre prstom, što nikako
nije pristojno.
- Jasno - reče Feb dobrodušno. - U našem svijetu svega ima sedam puta
više nego u vašem.
- Ali vas nema sedam - reče Mabel.
- Ne, ali ja vrijedim sedam puta više - reče bog Sunca. - Razumiješ,
postoje brojevi i postoji količina, a da i ne spominjem kakvoću. To zacijelo
razumiješ.
- Ne baš sasvim - reče Kathleen.
- Objašnjavanje me uvijek zamara - prekine je Feb. - Hoćemo li se
pridružiti gospođama?
Na suprotnoj obali ribnjaka smjestila se velika skupina, tako bijela da je
djelovala poput velikog, bijelog otvora među stablima. Okupilo se tamo njih
dvadeset ili trideset, a svi do jednog kipovi i svi su bili živi. Neki su kipovi
sjedili, uronivši bijele noge u vodu među zlatne i srebrne ribice, i slali valiće
preko sedam mjesečevih odraza. Neki su se nabacivali ružama, ružama tako
opojna mirisa da su ga djevojčice osjećale čak na drugoj strani ribnjaka. Neki su
se opet držali za ruke i plesali u kolu, a dva su kipa sjedila na stubama i igrala se
drevne igre, namatajući između prstiju konopac od bijela mramora i praveći od
njega zamršene uzorke.
Čim su se novi gosti približili, pozdrave ih uzvici i veseli smijeh.
- Opet kasniš, Febe! - poviče netko. A drugi opet reče: - Je li ti kojem
konju otpala potkova? - Još jedan glas poviče nešto i samo se razabiralo da
spominje lovor.
- Dovodim dvije gošće - reče Feb i umah se kipovi okupe oko njih,
stanu gladiti kosu djevojčica, štipkati ih za obraze i tepati im ljupkim imenima
odmilja.
- Jesu li vijenci spremni, Hebo? - poviče najviša i najdivnija od svih
dama. - Načini još dva!
I ubrzo Heba siđe niza stube noseći u punašnim rukama naramak
vijenaca od ruža. Svaka se mramorna glava ovjenčala vijencem.
Svi su sada bili sedam puta ljepši nego prije, a to nije mala stvar kad je
riječ o bogovima i božicama. Djevojčice su se prisjetile kako im je na gozbi s
napitkom od borovnice i narančade Mademoiselle rekla da bogovi i božice
uvijek sjedaju za trpezu ovjenčani.
Heba svojeručno okiti glave djevojčica ružama, a Afrodita Uranija,
najljupkija gospođa na svijetu, s glasom milozvučnim poput majčina glasa onda
kad je najviše volite, uzme ih za ruke i reče: - Dođite, moramo pripremiti gozbu.
Eros, Psiha, Heba i Ganimed, vi mladi mogli biste lijepo složiti voće.
- Ne vidim nikakvo voće - reče Kathleen, kad su se četiri vitka lika
odvojila od bijele skupine i prišla im.
- Već ćeš ga vidjeti -reče Eros, doista naočit mladić, kako su se
djevojčice smjesta složile. - Samo ga moramo ubrati.
- Ovako - reče Psiha i segne mramornom rukom do grane vrbe. Zatim
pruži ruku prema djeci, a u ruci je držala zreli nar.
- Aha, shvaćam - reče Mabel. - Samo ovako ... - Dodirne prstima granu
vrbe i u ruci joj se stvori krupna, zrela i sočna breskva.
- Da, samo ovako - nasmije se Psiha, koja je bila dobra duša, to se
odmah vidjelo.
Heba skine nekoliko srebrnih košarica s obližnje johe i naša četvorka
stane marljivo brati voće. U međuvremenu, stariji su kipovi ubirali zlatne kaleže,
vrčeve i zdjele sa grana jasena i mladih hrastova, punili ih svakojakim
slasticama za jelo i piće, svime što čovjek može poželjeti, i onda to odlagali na
stube. Bio je to nebeski piknik. Zatim su svi posjedali ili polijegali i gozba je
počela. I oh! Kako je ukusna bila hrana poslužena u tom posudu, kako je
čudesno slatko bilo piće koje je iz zlatnih vrčeva kvasilo bijela usta uzvanika! A
voće - na zemlji ne uspijeva takvo voće i ne čuje se takav smijeh kao stoje
smijeh ovih usana, ni pjesma poput pjesama što su odzvanjale tišinom čarobne
noći.
- Oh! - poviče Kathleen, a kroz prste joj se cijedio sok već treće breskve
i kapao poput suzica na mramorne stube. - Kako bih voljela da su i dječaci
ovdje!
- Baš me zanima što sada rade - reče Mabel.
- U ovom trenutku - reče Hermes koji je upravo obletio široki krug,
poput goluba, i vratio se među ostale, - u ovom trenutku očajni lutaju oko mjesta
gdje inače stoji dinosaur, jer su se iskrali iz kuće kroz prozor da bi vas pronašli.
Strahuju da ste stradale i zacijelo bi zaplakali da ne znaju kako suze ne priliče
muškarcima, ma koliko bili mladi.
Kathleen ustane i otrese mrvice ambrozije s mramornog krila.
- Hvala vam lijepa svima - reče ona. - Vrlo je ljubazno od vas što ste nas
pogostili i bilo nam je zbilja krasno, ali mislim da bismo sada trebale poći.
 - Ako vas more brige zbog braće - reče Feb susretljivo - sasvim je
jednostavno udesiti da vam se pridruže. Posudi mi načas prsten.
Uzme prsten iz Kathleenine ponešto nevoljke ruke, uroni ga u odraz
jednog od sedam mjeseca i vrati joj ga. Kathleen stisne prsten u šaku. - A sad -
reče bog Sunca - poželi za njih ono što je Mabel poželjela za sebe. Reci...
- Znam već - prekine ga Kathleen. - Želim da dječaci budu kipovi od
živog mramora poput Mabel i mene, sve do osvita, a poslije da budu isti kao što
su sad.
- Da me nisi prekinula... - reče Feb. - Ali, što se može, mlad je mramor
neiskusan. Morala si poželjeti da se stvore ovdje, ali nije važno. Hermes, budi
dobar i pohitaj po njih, a putem im možeš sve rastumačiti.
Ponovo je uronio prsten u odraz jednog mjeseca, a onda ga tek vratio
Kethleen.
- Eto - reče on - sad je prsten opran i pripravan za novu čaroliju.
Nije naš običaj da ispitujemo goste - reče kraljica Hera i zagleda se
krupnim očima u djecu - ali ovaj prsten pobudio je zanimanje sviju.
- To je upravo onaj prsten - reče Feb.
- To mi je, dakako, jasno - reče Hera. - Ali, kad bi mi gostoljubivost
dopuštala da postavljam pitanja, upitala bih kako je dospio u ruke ove zemaljske
djece?
- To je - reče Feb - duga priča. Poslije gozbe slijedi priča, a iza priče
pjesma.
Hermes je očito putem sve potanko rastumačio; jer kad su Gerald i
Jimmy, obojica od bijelog mramora, stigli držeći se za krilate noge boga, koji ih
je pronio zrakom, ponašali su se posve prirodno. Naklonili su se božicama
najbolje što su umjeli i sjeli na svoja mjesta tako neusiljeno kao da cijeloga
života svake večeri sjedaju za trpezu Olimpa. Heba im je već isplela vijence od
rža, i dok je Kathleen gledala kako njezina braća jedu i piju, potpuno lagodni u
svom mramoru, bilo joj je drago što i kraj nepresušnog potoka breskvina soka
nije na njih zaboravila.
- A sada - reče Hera, kad su dječaci dobili sve što su mogli poželjeti i
više nego što su mogli pojesti - a sada, priča.
- Da, da - reče Mabel gorljivo, a Kathleen se pridruži: - Tako je, a
sada priča. Baš krasno!
- Priču će nam - reče Feb nenadano - ispričati naši gosti.
- Joj, ne! - reče Kathleen i sve se uvuče u sebe.
- Možda su dječaci odvažniji - reče vladar Zeus, skinuvši pritom vijenac
koji mu je bio pomalo tijesan i protrlja prignječene uši.
- Ja zbilja ne bih - reče Gerald. - Osim toga, ne znam ni jednu priču.
- Ni ja - reče Jimmy.
- Njih zanima priča o tome kako smo došli do prstena - reče Mabel
užurbano. - Ako hoćete, ja ću je ispričati. Jednom davno živjela je jedna mala
djevojčica po imenu Mabel - počne ona hitro i nastavi pripovijedati priču o
začaranom zamku, koju ste vi već pročitali na ovim stranicama. Mramorni
stanovnici Olimpa slušali su kao opčinjeni, začarani baš kao i sam zamak.
Vrijeme je prolazilo u trenucima nalik na bisere obasjanim blagom mjesečinom
što padaju u duboki, crni bunar i tonu u nepovrat.
- I tako - okonča Mabel priču - Kathleen je zaželjela da dođu dječaci,
gospodar Hermes ih je doveo i sad smo svi tu.
Kad je priča završila, svi počnu u isti glas sa zanimanjem ispitivati i
govoriti, ali graju prekine Mabel.
- A sad - reče ona kad je najzad zavladao tajac - sad je red na vama da vi
pričate.
- Što da pričamo?
- Kako to da ste živi, kako to da znate za ovaj prsten i uopće sve što
znate.
- Sve što ja znam? - Feb se nasmije, jer se Mabel njemu obratila, i ne
samo njegova, već sva usta razvuku se u smiješak. - Cijeli tvoj vijek, drago
dijete zemlje, ne bi dostajao da me saslušaš kad bih htio ispričati sve što ja
znam.
- Onda nam barem recite sve o prstenu i kako to da oživljavate - reče
Gerald. - Nama je sve to potpuno zagonetno.
- Reci im, Febe - reče najmilija gospođa na svijetu. - Ne zadirkuj djecu.
I Feb se zavali na gomilu leopardovih koža što ih je Dionizije širokom
rukom nabrao iz smreke i počne pričati.
- Svi kipovi - reče on - mogu oživjeti kad šija mjesec, ako tako žele.
Ali kipovi koji stoje u ružnim gradovima to nikada ne požele. Zašto da se
zamaraju promatrajući rugobu?
- Točno - reče Gerald uljudno, da ispuni stanku.
- U svim vašim divnim hramovima - nastavi bog Sunca - kipovi
svećenika i ratnika što leže prekriženih nogu na svojim grobnicama postaju živi i
šeću onako mramorni po hramovima, po šumama i livadama. Ali samo jedne
noći u cijeloj godini može ih ljudsko oko vidjeti. Vi nas vidite zato što imate
prsten, i zato što ste sada od naše vrste, od mramora kao i mi, ali te jedne noći
svi nas ljudi mogu vidjeti.
- A kad je to? - upita Gerald, opet uljudno, u stanci.
- U noći žetvene svečanosti - reče Feb. - U toj se noći mjesec pomalja i
baca jednu blistavu zraku na oltar u pojedinim hramovima. Jedan je od tih
hramova u Heladi, zakopan pod nanosom planine što ju je Zeus u svom gnjevu
srušio. Jedan je u ovoj zemlji, baš u ovom vrtu.
- To znači - reče Gerald sa zanimanjem - kad bismo došli u taj hram baš
te noći, mogli bismo vas vidjeti, čak i da nemamo prsten i da nismo kipovi?
- Tako je, čak i onda - reče Feb. - Štoviše, te noći moramo odgovoriti na
svako pitanje koje nam postavi neki smrtnik.
- A kad je ta noć?
- Ha! - reče Feb i nasmije se. - To vas, vidim, zanima!
No, tada je golemi, mramorni kralj bogova zijevnuo, počešao dugu bradu
i rekao: - Dosta pripovijedanja. Ugodi svoju liru, Febe.
- Ali prsten - šapne Mabel, dok je bog Sunca ugađao bijele strune na
nekoj vrsti mramorne harfe što je bila kraj njegovih nogu. - Kako to da znate sve
o prstenu?
- Strpi se malo - uzvrati bog Sunca šapatom. - Moramo se povinovati
Zeusu. Ali, pitaj me još jedanput prije svitanja i reći ću ti sve što znam. - Mabel
se povuče i osloni na udobna Demetrova koljena. Kathleen i Psiha sjedile su
držeći se za ruke. Gerald i Jimmy ležali su opruženi i, podbočivši bradu o
lakat, gledali u boga Sunca. Tek što je uzeo liru u ruke, prije nego što su mu
prsti i dodirnuli strune, duh glazbe prožeo je zrak i zarobio svako uho, prigušio
svaku misao.
A onda Feb udari po strunama i stane prebirati tihi napjev, i najljepši
snovi cijeloga svijeta dolepršaju na krilima poput grlica; a sve umilne misli koje
su katkad blizu, ali nikad tako blizu da ih čovjek može uhvatiti, sad su se
ugnijezdile u srcima onih što su slušali. Dok su slušali, zaboravili su na vrijeme i
prostor, zaboravili su kako je to kad si tužan i kad si ne valjao, i činilo se kao da
cijeli cjelcati svijet leži poput čarobne jabuke u ruci svakog slušatelja, i da je
cijeli taj svijet lijep i dobar.
A onda se čarolija razbila. Feb udari neskladni akord i zavlada trenutak
tišine. Onda skoči na noge i poviče: - Sviće! Sviće! Vratite se na postolja, o,
bogovi!
U tren oka skupina lijepih mramornih ljudi skoči na noge, jurne kroz
šumarak tako da ini je pod nogama pucketalo i šuškalo, i djeca začuju
zapljuskivanje vode. Začuju i šumno disanje goleme nemani, i znali su da se i
dinosaur vraća na svoje mjesto.
Jedino je Hermes imao vremena da još načas ostane s njima, jer brže se
stiže leteći nego plivajući, i šapne im uz nestašni smijeh: - Za četrnaest dana od
danas u hramu čudnovatog kamenja.
- U čemu je tajna prstena? - dahne Mabel.
- Prsten je srce čarolije - reče Hermes. - Upitajte kod izlaska mjeseca
četrnaestog dana, i sve ćete saznati.
S tim riječima, zamahne snježnobijelim štapićem i podigne se u zrak na
krilatim nogama. Kad je otišao, sedam se mjesečevih odraza ugasi i puhne
ledeni vjetar; nebo se prelilo sve svjetlijim sivilom, ptičice su se probudile i stale
cvrkutati, a mramor je spao s djece poput opečene kože, i sad više nisu bili
kipovi, već djeca od krvi i mesa kao i prije, a stajali su u čičcima i do koljena
visokoj travuljini. Nije bilo meke tratine, ni mramornih stuba, ni malenog
ribnjaka sa sedam mjesečeva. Rosa je ovlažila travu i čičke, i bilo je vrlo hladno.
- Bolje bi bilo da smo otišli s njima - reče Mabel cvokoćući. - Sad kad
više nismo od mramora, ne znamo plivati. A ovo je zaista otok.
To je doista bio otok, a oni nisu znali plivati.
U to su bili sigurni. Takve stvari čovjek ne mora ni probati da bude
siguran. Naprimjer, savršeno vam je jasno da ne znate letjeti. Tu nema nikakve
dvojbe.
Zora je svitala, a budućnost im je svakog trenutka djelovala sve crnja.
- Ovdje nema nikakvog čamca, Što misliš? - upita Jimmy.
- Ne - reče Mabel. - Ne na ovoj strani jezera. Postoji čamac u spremištu,
jasno, ako možeš do tamo otplivati.
- Znaš da ne mogu - reče Jimmy.
- Zar nitko ne može ništa smisliti? - upita Gerald drhtureći.
- Kad ustanove da smo nestali, ispustit će svu vodu iz jezera - reče
Jimmy s puno nade - za slučaj da smo pali u vodu i potonuli na dno. Kad dospiju
do nas, možemo zvati u pomoć i bit ćemo spašeni.
- Da, dušo, to će zbilja biti fino - glasila je Geraldova gorka primjedba.
- Ne budi tako neugodan - reče Mabel tako neobično vedrim glasom da
su se ostali u čudu u nju zapiljili.
- Prsten! - reče ona. - Dovoljno je da samo poželimo i stvorit ćemo se
kod kuće. Feb gaje isplahnuo u mjesečevu odrazu i sad je prsten spreman da
opet ispunjava želje.
- To nam nisi prije rekla - reče Gerald, vrlo oraspoložen. - Nije
važno. A gdje je prsten?
- Bio je kod tebe - Mabel podsjeti Kathleen.
- Znam da je - reče djevojčica pokunjeno - ali ja sam ga dala Psihi da ga
pogleda, i sad je kod nje, na njenom prstu!
Svi su se trudili da se ne naljute na Kathleen. Svima je to djelomično
pošlo za rukom.
- Ako se ikad maknemo s ovoga groznoga otoka - reče Gerald - nadam
se da ćeš moći pronaći Psihin kip i uzeti prsten?
- Ne, neću -jauknula je Mabel. - Ne znam gdje je taj kip. Nikad ga nisam
vidjela. Možda je u Heladi, gdje god to bilo. Ja zbilja pojma nemam gdje je.
Na ovo nitko od njih nije imao odgovora i drago mi je što vas mogu
obavijestiti da nitko nije ništa ni rekao. Sad se već zabijelila zora, a nebo se na
sjeveru prelijevalo blijedoružičasto.
Dječaci su stajali pognutih glava, zabivši ruke u džepove. Mabel i
Kathleen privile su se jedna uz drugu kao daje to jedino što im preostaje, a trava
što ih je škakljala po nogama bila je ledena od rose.
Tajac prekine tihi šmrcaj i uzdah.
- Hej, pazi ovamo - reče Gerald otresito. - To ne dolazi u obzir. Čujete
me? Nema koristi od cendranja.
Hajde da obiđemo otok. Možda je neki čamac sakriven ispod granja što
se spušta uz vodu.
- Zašto bi tamo bio čamac? - upita Mabel.
- Možda gaje netko tamo ostavio, naprimjer - reče Gerald.
- Ali kako bi onda otišao s otoka?
- Drugim čamcem, dakako - reče Gerald. - Pođimo.
Potpuno uvjereni da nema i ne može biti nikakvog Čamca, četvoro djece
bezvoljno se uputi u istraživanje otoka. Koliko je puta svatko od njih sanjao o
otocima, koliko je puta poželio da bude brodolomnik! Sad se to ostvarilo. Zbilja
je katkad posve različita od snova, a nije ni upola tako zabavna. Najgore je bilo
Mabel koja je cipele i čarape ostavila na kopnu. Oštra trava i čičci bolno su je
grebli po bosim nogama.
Probili su se kroz šumu do obale, ali po žalu se nije moglo hodati jer je
raslinje bilo pregusto. Uska travnata stazica vijugala je među stablima i njome
su išli potišteni i žalosni. Sve se više smanjivala mogućnost da se neprimijeće-ni
vrate kući. A ako se primijeti da ih nema i da nisu ni spavali u svojim krevetima
- no, onda će biti grdnih neprilika i, kao što je Gerald rekao, zbogom slobodo!
- Već ćemo se nekako izvući odavde - reče Gerald. - Čim primijetite
vrtlara ili čuvara na kopnu, počnite vikati. S druge strane, tada će se sve otkriti i
gotovo je s našom tajnom.
- Da - rekli su svi sumorno.
- Glave gore! - reče Gerald jer se u njemu opet probudio duh rođenog
generala. - Kako smo se dosad izvlačili, izvući ćemo se i sada. Dobro znate da
ćemo se izvući. Evo, i sunce je izašlo. Sad vam je odmah bolje i raspoloženje
vam je bolje, nije li tako?
- Da, oh, da! - rekli su svi glasom punim jada. Sunce je izašlo i
kroz duboku usjeklinu među
brežuljcima snop svjetla obasja otok. Žute, gotovo vodoravne sunčane
zrake probijale su se kroz debla i šipražje i zaslijepile djeci oči. To, kao i
činjenica da nije gledao kuda ide, što Jimmy kasnije nije propustio naglasiti,
objašnjava ono što se dogodilo Geraldu koji je predvodio malu, snuždenu
povorku. Gerald je posrnuo, prihvatio se za stablo, promašio i odjednom nestao
uz krik i štropot.
Mabel, koja je išla odmah iza njega, umalo se i sama skotrljala niza
strme, mahovinom obrasla stube, koje kao da su se otvorile u tlu pod njezinim
nogama,
- Oh, Gerald! - poviče ona niza stube. - Jesi li se ozlijedio?
- Ne - reče Gerald negdje u dubini, vrlo ljutito. - Tu su nekakve stube i
prolaz.
- Uvijek postoji neki prolaz - reče Jimmy.
- Znala sam da je tu prolaz - reče Mabel. - Vodi ispod jezera i izlazi u
Florinu hramu, Čak i vrtlari znaju za taj prolaz, ali nerado se njima služe, jer se
boje zmija.
- Znači da tuda možemo izaći. To si nam zbilja mogla reći - začuje se
odozdo Geraldov glas.
- Nisam se sjetila - reče Mabel. - Barem... osim toga mislim da prolaz
vodi kraj onog mjesta gdje je Ružli pronašao dobar hotel,
- Ja ne idem - reče Kathleen odlučno. - Ne idem u mrak i to je sve. Kad
vam kažem!
- U redu, bebice - reče Gerald strogo, pomaljajući glavu kroz splet
čičaka. - Nitko ne traži da ideš u mrak. Ako hoćeš, ostani ovdje, a mi ćemo se
vratiti po tebe čamcem, Jimmy, daj mi svjetiljku za bicikle! - I Gerald pruži
ruku.
Jimmy izvadi svjetiljku za bicikle iz njedara, što se uvijek drže svjetiljke
u bajkama - vidi priču o Aladinu i druge.
- Uzeli smo je - objasni Jimmy - da ne polomimo noge na komadima
dugačke Mabel između rododendrona.
- A sad - reče Gerald vrlo odlučno, kresne šibicu i otvori debela staklena
vratašca na svjetiljci - ne znam što vi ostali namjeravate, ali ja ću se spustiti
stubama i proći kroz prolaz. Ako nađemo dobar hotel... pa, dobar hotel još
nikada nikome nije naškodio.
- Ah, ništa to ne vrijedi - reče Jimmy slabašno. - Dobro znaš da ne
možeš otvoriti ona vrata u Florinvi hramu, čak i ako do njih dospijes.
- Ne znam - reče Gerald koji se i dalje držao zapovjednički - Po svoj
prilici i s unutrašnje strane vrata postoji tajna opruga. Sjeti se da prošlog puta
nismo imali pri ruci svjetiljku pa je nismo ni mogli potražiti.
- Ako nešto mrzim, onda je to podzemlje - reče Mabel
- Ti nisi kukavica - reče Gerald, posluživši se takozvanom
diplomacijom. - Ti si hrabra, Mabel. Tko to zna bolje od mene! Ti uhvati
Jimmvja za ruku, a ja ću držati Kathleen. Hajdemo.
- Ja neću da me se drži za ruku - reče Jimmy. - Nisam dijete.
- Ali Kathleen. Jadna mala Keti! Dobri braco će je držati za ručicu.
Geraldovo otrovno zadirkivanje promašilo je cilj, jer je Kathleen sa
zahvalnošću prihvatila ruku koju joj je on podrugljivo pružio. Inače je ona
uvijek unijela osjetiti kad je vuče za nos, ali sad je bila previše ojađena. - Joj,
hvala ti, Jerry, - reče ona zahvalno. - Zbilja si zlatan, a ja ću se jako truditi da se
ne bojim. - Jednu dugu minutu Geralda je grizla savjest i stidio se što je bio tako
grub.
Sunce što se sve više dizalo pozlatilo je krajolik, a naša četvorka spustila
se niz kamene stube koje su vodile u podzemlje i prema podvodnom prolazu i
sve se oko njih zamračilo, a onda se pojavilo slabašno malo svjetlo; krasotu
rujne zore nadomjestio je sitni plamičak njihove svjetiljke. Stube su uistinu
vodile do prolaza, a na ulazu u prolaz nagomilalo se suho lišće mnogih jeseni.
Ubrzo je prolaz zavijao, opet su se pojavile stube koje su vodile dolje i još dolje,
a dalje je sve bilo ravno. Prolaz je bio popločen bijelim mramorom, po podu, po
stropu i po zidovima. Gerald je držao Kathleen za ruku i to mu uopće nije
smetalo, već mu je naprotiv baš godilo.
A Kathleen je opet sa čuđenjem ustanovila da se boji mnogo manje nego
što je očekivala.
Kroz izbočeno staklo svjetiljke plamičak je bacao meki krug magličastog
svjetla i djeca su ga tiho ukorak pratila. A onda se plamičak u svjetiljci prituljio
kao što se plamen svijeće smanjuje kad je jznesete na sunce da pripalite kriješ ili
ispalite raketu. Jer sada su se, s čuđenjem, zanimanjem i divljenjem, ali bez
straha, djeca obrela u golemoj dvorani s visokim svodom poduprtim sa dva reda
oblih stubova, a svaki kutak dvorane ispunjalo je blago i čudesno svjetlo, baš
kao što voda ispunjava stjenovite zakutke skrivenih morskih spilja.
- Kako je krasno! - šapne Kathleen bratu na uho, a Mabel uhvati
Jimmvja za ruku i prošapće: - Moram te držati za ruku, moram se za nešto
uhvatiti, jer inače ne bih mogla vjerovati da je ovo java.
Ta dvorana u kojoj su se djeca zatekla bila je nešto najljepše na svijetu.
Neću je opisivati, zato što je svaki čovjek vidi drukčije, i teško da biste što
razabrali kad bih vam pokušala opisati kako su je vidjela naša četiri junaka. Ali
svakom od njih ta je dvorana djelovala kao nešto najsavršenije moguće. Reći ću
samo da su se svuda uokolo uzdizali veliku lukovi; Kathleen je vidjela maurske
lukove, Mabel tudorske, Gerald normanske, a Jimmy kasnogotičke. (Ako ne
znate kakvi su to lukovi, upitajte ujaka koji sakuplja stare gravure i on će vam
sve rastumačiti /a možda će vam Đenana Voljevica nacrtati u ilustracijama
različite vrste lukova/). A kroz lukove vidjelo se mnogo toga, oh, koliko toga!
Kroz jedan luk vidio se maslinik, a u njemu dvoje ljubavnika koji se drže za
ruke pod talijanskim mjesecom; kroz drugi razbješnjelo more i brod što
gospodari uzburkanim valovima. Iza trećeg luka sjedio je kralj na prijestolju, a
oko njega se uzletjeli ponizni dvorani; iza četvrtog stajao je dobar hotel, a
dostojanstveni Ružli uživao je na suncu pred ulazom. Ondje se majka nadvijala
nad drvenom kolijevkom. Ovdje je slikar kao opčinjen gledao platno koje je
netom dovršio još vlažnim kistom, sliku generala koji pada na bojnom polju
gdje je Pobjeda zabola ljubljenu mu zastavu. A to nisu bile samo slike, već
istiniti i živi prizori, i to, kako se lijepo razaznavalo, besmrtni.
Još su se mnoge slike vidjele kroz lukove. I sve su prikazivale onaj
trenutak kad život bukti i cvate, ono najbolje što duša čovjekova može poželjeti i
ljudska sudbina dati. A dobar hotel također se tu našao, jer ima duša koje od
života ne traže ništa uzvišenije nego “dobar hotel”.
- Oh, kako mi je drago što smo ovamo došli! Tako mi je drago! -
govorila je Kathleen i čvrsto stezala bratovu ruku.
Polako su pošli dvoranom, a slabašna svjetiljka koju je Jimmy nosio sva
se nakrivila i djelovala je gotovo kao sjenka u ovom velikom, divnom svjetlu.
Dospjevši gotovo do kraja dvorane, djeca otkriju odakle dopire svjetlo.
Zračilo je i širilo se iz jedne točke, a tamo je stajao kip za koji Mabel nije znala
gdje je - kip Psihe. Djeca se polako približe, sretna i začuđena. A kad su se
primakli sasvim blizu, na podignutoj ruci Psihe vidjeli su tamnu traku prstena.
Gerald ispusti Kathleeninu ruku, zakorači na podnožje i upre koljenom o
postolje kipa. Njegov se tamni ljudski lik uspravi kraj bijele djevojke s
leptirovim krilima.
- Nadam se da mi ne zamjerate - reče on i nježno joj skine prsten s ruke.
Onda skoči na tlo i reče: - Ovdje ne. Ne znam zašto, ali ne ovdje.
Zašli su iza bijelog kipa Psihe, i njihova svjetiljka ponovo je oživjela, te
ih Gerald provede kroz mračni prolaz što je vodio iz Dvorane... No, tada još nisu
znali kakva je to Dvorana.
Kad ih je vijugavi prolaz odveo u tamu koja se, natiskivala oko sićušnog
svjetla, Kathleen reče: - Daj mi prsten. Znam točno što ću reći.
Gerald joj dade prsten, ali ne odviše voljko.
- Želim - reče Kathleen polako - da nitko kod kuće ne zna da smo ovu
noć proveli vani, i želim da smo sad na sigurnom, svatko u svojem krevetu, u
spavaćicama, i da spavamo.
I sljedećeg trenutka bilo je pravo danje svjetlo, ono kad vas obično bude,
i svi su bili u svojim krevetima. Kathleen je vrlo razumno uobličila želju. Jedino
je pogriješila što je rekla “svatko u svojem krevetu” jer je, dakako, Mabelin
krevet bio u zamku Yalding, i do dana današnjeg Mabelina teta ne shvaća kako
to da je Mabel ujutro bila u krevetu, a ostala je prespavati u gradu kod djece s
kojom se družila i sigurno nije došla kući do jedanaest sati kad je zaključala
vrata. No, teta ipak nije bila toliko glupa a da ne prihvati bilo koje od jedanaest
maštovitih objašnjenja što ih joj je Mabel ponudila toga jutra. Prvo od tih
objašnjenja (sve zajedno dvanaest) bilo je živa istina, ali teta nije u takvo što
povjerovala.
 Poglavlje XI

Zamak Yalding bio je na današnji dan otvoren za razgledavanje, i djeca

su zaključila kako bi bilo zgodno posjetiti Mabel i, Geraldovim riječima,
umiješati se neprimijećeni u gomile ljudi. Tako mogu krisom likovati zbog
svega onoga što znaju, a drugi ljudi o tome pojma nemaju - o zamku i pomičnoj
oplati, o čarobnom prstenu i kipovima koji oživljavaju. Kod čarolija i čudesnih
događaja općenito možda je najljepše to što vam pružaju osjećaj da znate nešto
što ostali ljudi ne znaju, a i da znaju, ne bi, tako reći, vjerovali.
Kraj bijele ceste što je vodila do ulaza u park zamka crnile su se
ispregnute kočije, laka zaprežna kola i gigovi. Tri ili četiri automobila brundala
su u mjestu, a bicikli su nagomilani ležali u travom obraslom jarku duž ograde
od crvene opeke. Ljudi koji su se do zamka dovezli kočijama, zaprežnim
kolima, gigovima, biciklima i automobilima, kao i oni koji su dopješačili na
vlastitim nogama, razmiljeli su se sad parkom ili razgledavali one prostorije
dvorca što su se jednom tjedno otvarale da prime posjetioce.
Danas je posjetilaca bilo više nego obično, jer se nekako pročulo da je
stigao lord Yalding i da će se s namještaja skinuti zaštitne navlake kako bi
bogati Amerikanac, koji je želio unajmiti dvorac da u njemu stanuje mogao
vidjeti kuću i pokućstvo u punom sjaju.
Sve je doista djelovalo vrlo raskošno. Izvezena svila, pozlaćena koža i
gobleni, donedavna skriveni pod neuglednim navlakama, davali su ugodan
dojam da se u ovim sobama doista živi. Na stolićima i pod prozorima stajale su
vaze s ružama i ukrasne biljke u cvatu. Mabelina se teta dičila svojim smislom
za ukusno uređenje doma, i proučila je upute za aranžiranje cvijeća što ih je
časopis za žene objavio u nizu članaka pod zajedničkim naslovom “Kako sa
skromnim budžetom otmjeno urediti kuću.”
Veliki kristalni svijećnjaci, oslobođeni vrećica koje su ih dosad ometale,
presijavali su se sivim i grimiznim sjajem. S raskošnih su kreveta uklonjeni
smeđi, platneni prekrivači, a crvena užad što je inače priječila prostom puku da
svuda gura nos sad je bila smotana i odložena.
- Osjećam se baš kao da smo došli u posjetu obitelji koja tu stanuje -
rekla je piljarevakći iz Salisburvja svojoj prijateljici kitničarki.
- Ako se onaj Amerikanac predomisli, što kažeš na to da se ti i ja ovdje
smjestimo kad se vjenčamo? - upita trgovački pomoćnik svoju draganu. A ona
reče: - Oh, Reggie, kako možeš! Baš si duhovit!
Cijelo su poslijepodne gomile posjetilaca u prazničnoj odjeći -
ružičastim bluzicama, svijetlim odijelima, cvijećem zakićenim šeširima i
šalovima promicale u povorci kroz polumračno predvorje, veličanstvene salone,
budoare i galerije slika. Brbljava rulja malo bi utihnula od strahopoštovanja u
tihim, otmjenim ložnicama gdje su se ljudi rađali i umirali, gdje su posjetioci
kraljevske krvi počivali u davnim ljetnim noćima, dok ih je zdjela bazgova
cvijeta na kaminu štitila od groznice i zlih Čini. Terasa, na kojoj su u starim
vremenima dame s uškrobljenim Čipkanim ovratnicima mirisale divlje ruže i
slatki pelin, što su cvali u vrtu, i šetale, napudrane i narumenjene, odjevene u
brokat, njišući široke krinoline, sada je odjekivala topotom jeftinih smeđih
čizama i kuckanjem visokih potpetica i prodornim smijehom i blebetavim
glasovima koji nisu govorili ništa što bi djeca rado čula. To im je pokvarilo
tišinu začaranog zamka i uznemirilo spokoj čudesnog vrta.
- Ipak nije onako zabavno kao što sam mislio - prizna Gerald, dok su
kroz okno sjenice na kraju terase promatrali drečave boje i slušali smijeh. - Gade
mi se svi ovi ljudi u našem vrtu.
- To sam jutros rekla onom zgodnom upravitelju - reče Mabel i sjedne
na kameni pod - a on je rekao kako je to samo jedanput tjedno, a to nije puno.
Još je rekao da bi lord Yalding trebao ljudima dopustiti da dođu kad god žele, i
da bi im i dopustio da ovdje stanuje.
- Ma što on zna! - reče Jimmy. - Je li još nešto rekao?
- Još puno toga - reče Mabel. - Zbilja mi se sviđa! Pričala sam mu...
- Nisi valjda!
- Jesam, pričala sam mu o našim pustolovinama. Upravitelj zna slušati.
- Draga moja Mabel, ako budeš previše brbljala, svi ćemo lijepo završiti
u ludnici.
- Ni govora! - reče Mabel. - Pričala sam onako, znate već kako, svaka
riječ je istinita, a ipak nitko živ ne vjeruje. Kad sam mu sve ispričala, rekao je da
imam dara za pisanje, i ja sam obećala da ću staviti njegovo ime na početak
prve knjige koju ću napisati kad narastem.
- Ne znaš ni kako se zove - reče Kathleen. - Hajde da izvedemo nešto s
prstenom.
- Ne dolazi u obzir! - reče Gerald. - Zaboravio sam vam reći, ali sreo
sam Mademoiselle kad sam išao po rupčić, i ona želi da se ovdje nađemo i
zajedno odšetamo kući.
- Pa što si ti na to rekao?
- Rekao sam - reče Gerald polako - da je to veoma lijepo od nje. I jest
lijepo. To što mi to ne želimo ne znači da to nije lijepo.
- Možda je lijepo, ali je i gnjavaža - reče Mabel. - Sad moramo ovdje
čučati i čekati da se ona pojavi, a ja sam obećala upravitelju da ćemo se naći s
njim. On će donijeti hranu u košari i priredit ćemo piknik.
- Gdje?
- Iza dinosaura. Obećao mi je da će nam pričati o nekakvim antedivnim
životinjama - to su životinje koje s živjele prije Noeve arke i bilo ih je još puno
osim dinosaura - zauzvrat za moje zanimljive fantazije. Da, tako ih je nazvao.
- Kada?
- Čim se zatvori ulaz u park. Znači, u pet.
- Mogli bismo povesti i Mademoiselle – predloži Gerald.
- Njoj će biti ispod časti da ide na piknik s običnim upraviteljem,
vjerojatno. Čovjek nikada ne zna kako će odrasli prihvatiti najjednostavnije
stvari - rekla je Kathleen.
- Dobro, onda ovako - reče Gerald i lijeno se izvrne na kamenoj klupi.
- Vi idite i nađite se sa svojim upraviteljem. Piknik je ipak piknik. A ja ću
sačekati Mademoiselle.
Mabel presretna izjavi daje to zbilja lijepo od Geralda, na što on
skromno odvrati: - Ma ništa to nije!
 Jimmy pridoda kako se Gerald zapravo voli ulizivati odraslima.
- Mali se dječaci ne razumiju u diplomaciju - reče Gerald mirno.
- Ulizivanje je glupo. Ali dobrota više vrijedi od ljepote i...
- Kako znaš? - upita Jimmy.
- I osim toga - nastavi njegov brat - nikad ne znaš kad ti netko od
odraslih može biti od koristi. Osim toga, njima se to sviđa. Moraš im pružiti
nekakvo zadovoljstvo. Pomisli kako mora da je grozno biti star. Sto mu
gromova!
- Nadam se da neću ostati stara frajla - reče Kathleen.
- Ni slučajno! - reče Mabel. - Radije ću se udati za kotlokrpu.
- Baš bi bilo fino - razmišljala je Kathleen - udati se za ciganskog kralja
i lutati uokolo s Čergom, gatati i putovati kolima po kojima vise metle i košare.
- O, kad bih mogla birati - reče Mabel - onda bih se, naravno, udala za
razbojnika i živjela u njegovoj planinskoj utvrdi i bila bih dobra
prema njegovim zarobljenicima i pomagala im da pobjegnu i...
- Ti bi zbilja bila desna ruka svojem suprugu - reče Gerald.
- Da - reče Kathleen - a i mornar bi bio zgodan. Čekala bih da njegov
brod doplovi u luku i stavljala upaljenu svjetiljku u prozor da mu za oluje
osvijetli put do kuće. A kad bi se utopio, bila bih užasno ucviljena i svakog dana
polagala bih cvijeće na njegov grob.
- Da - brzo nadoveže Mabel -ili vojnik, i onda bih i ja išla u rat u
kratkim podsuknjama i s nakrivljenim šeširom, a oko vrata bih nosila bure kao
bernardinac. Na koricama nota jedne pjesme koju ima teta naslikana je
vojnikova žena.
- Kad se ja udam... - reče Kathleen hitro...
- Kad se ja oženim - reče Gerald - oženit ću se nijemom djevojkom, ili
ću pomoću prstena udesiti da može govoriti samo ako joj se obratiš.
Zatim je provirio jednim okom kroz izrezbarenu kamenu ogradu.
- Polako odlaze - reče. - Oni ružičasti i ljubičasti šeširi kimaju tamo u
daljini, vidim ih. A jedan smiješni starčić s kozjom bradicom uputio se u
suprotnom smjeru od svih ostalih, vrtlari će ga morati upozoriti. Ali ne vidim
Mademoiselle. Najbolje će biti da vi krenete. Prilika za piknik ne smije se samo
tako propustiti. Napušteni junak naše priče, sam i bez podrške, obodrio je svoje
hrabre suborce da pođu za kočijama komesarijata, a on je ostao prkositi
opasnostima i teškoćama, jer je rođen da stoji na palubi broda u plamenu kad svi
osim njega bježe, i da probudi ugasle nade kad već cijelo čovječanstvo očajava!
- Mislim da ću se udati za nijemog muža - reče Mabel - a u mojim
knjigama neće biti junaka, već samo junakinje. Idemo, Kathleen.
Kad su iz sjenovite, prohladne sjenice izašli na sunce, kao da su ušli u
pećnicu, a kamen terase pržio im je tabane.
- Sad znam kako se osjeća mačka na vrućem, limenom krovu - reče
Jimmy.
Pretpotopne životinje smjestile su se u bukovu gaju na obronku gotovo
kilometar hoda kroz park od zamka. Djed sadašnjeg lorda Yaldinga tamo ih je
dao postaviti sredinom prošlog stoljeća, u zlatno doba Princa Alberta, velike
izložbe 1851, Sira Josepha Paxtona i Kristalne Palače. Iz daljine su se kroz
stabla nazirala kamena tjelesa, široka, nezgrapna krila i krokodilski išarana leđa.
Većina ljudi misli da je podne najtopliji dio dana. Varaju se. Nebo bez
oblaka postaje sve toplije i toplije u toku poslijepodneva i dostiže najveću
vrućinu u pet. To ste zacijelo svi uočili kad oko pet idete nekamo u posjete
svečano odjeveni, osobito ako vam je odjeća uškrobljena, a morate pješice
prijeći razmjerno dugačak put bez hladovine. Kathleeni, Mabeli i Jimmvju bilo
je svakim korakom sve vrućije i vukli su se sve polaganije. Već su umalo zapali
u ono stanje zamora kad čovjek poželi da nikamo nije ni išao, kad su uz rub
bukova gaja spazili upravitelja kako maše bijelom maramicom.
Ta zastava koja je najavljivala užinu, hladovinu i mogućnost da se
nekamo sjedne, ulila im je novu snagu.
Ubrzali su korak i uz krajnji, očajnički napor nadali se u trk, te se našli
među sivo-zelenim golim korijenjem bukove šume gdje je tlo bilo prekriveno
nanosom bakrenastog lišća.
- Ah, užitak! - reče Jimmy i baci se na tlo. - Zdravo, kako ste?
Upravitelj je doista bio zgodan, mislile su djevojčice. Sad nije imao
baršunasto odijelo, već odijelo od sivog flanela koje ne bi prezreo ni kakav
barun; njegov slamnati šešir služio bi na čast vojvodi, a nijedan princ nije imao
ljepšu zelenu kravatu. Srdačno je pozdravio djecu. A među bukovim lišćem
stajale su dvije košare koje su svojom težinom mnogo obećavale.
Upravitelj je bio vrlo obziran čovjek. Poučni obilazak pretpotopnih
životinja po ovoj žegi, koji je djecu sve manje privlačio, nije bio spomenut ni
riječju.
- Mora da umirete od žeđi - reče on - a kad utažite žeđ, bit ćete gladni.
Pristavio sam kotlić čim sam u daljini razabrao lik svoje drage pripovjedačice.
Kotlić se javi šištanjem i ključanjem iz udubljenja između dva siva
korijena gdje je kipio na špiritijeri.
- Skinite cipele i čarape - reče upravitelj posve običnim glasom, kao
kad stare gospođe govore jedna drugoj da skinu kapicu. - Odmah iza one
uzvisine naći ćete jedan potočić.
Još nitko nije valjano opisao kakvo je to uživanje umočiti noge u
prohladnu, tekuću vodu poslije šetnje po vrućini. Mogla bih o tome ispisati
stranice i stranice. Kad sam ja bila mala, bio je jedan potok koji je tjerao mlin, u
njemu su plivale sitne ribice, suho lišće vrtjelo se u virovima, a nad njega su se
nadvijale vrbe i johe i bacale hladovinu na vodu, i... ali ovo nije priča o mom
životu.
Kad su se vratili s odmorenim, vlažnim i ružičastim nogama, čaj je već
bio skuhan i rastočen u šalice, ukusan čaj, a mogao si dodati mlijeka koliko god
ti srce želi jer gaje bila puna boca; a bilo je tu i kolača, peciva, šljiva i velika
dinja s komadom leda u sredini - užina za bogove!
To isto mora da je palo i Jimmvju na pamet, jer je odjedanput izronio iz
polumjesečaste kriške dinje u koju je bio zagrizao i rekao: - Ovo je gotovo kao
gozba kod besmrtnika.
- Budi dobar i protumači svoju zakučastu aluziju - reče domaćin u sivom
flanelskom odijelu, a Jimmy, koji je shvatio da ga ovaj pita “Kako to misliš?”,
zauzvrat ispriča cijelu priču o onoj Čudesnoj noći kad su kipovi oživjeli i
njihove su mramorne ruke ubrale nadnaravno ukusne i divne slastice s grana
drveća na otoku usred jezera.
Kad je sve ispričao, upravitelj reče: - Jesi li sve ovo negdje pročitao?
- Ne - reče Jimmy. - To smo doživjeli.
- Vi ste mi neka maštovita grupica mladih sanjara, nije li tako? - upita
upravitelj i ponudi šljivama Kathleen, koja se osmjehne ljupko, ali obuzeta
nelagodom. Zašto Jimmy ne može držati jezik za zubima?
- Ne, nismo - reče taj brbljavac tvrdoglavo. - Sve što sam vam pričao
zbilja se dogodilo, isto kao i ono što vam je Mabel pričala.
Upravitelj se držao kao da mu je malo neugodno. - U redu, staro momče
- reče on. I nastupi kratak, nelagodan tajac.
- Slušajte - reče Jimmy, koji se uskopistio poput mazge - vjerujete li vi
meni ili ne?
- Jimmy, ne budi glup! - šapne mu Kathleen.
- Jer ako mi ne vjerujete, natjerat ću vas da vjerujete!
- Nemoj! - rekle su Mabel i Kathleen uglas.
- Vjerujete ili ne? - bio je uporan Jimmy, koji se ispružio potrbuške i
bradu podbočio rukama, nalaktivši se na jastučiću mahovine, a bosim nogama
razbacivao je suho lišće.
- Mislim da vrlo živopisno pričaš pustolovine – reče upravitelj oprezno.
- U redu - reče Jimmy i naglo sjedne. - Ne vjerujete mi. Ma
glupost, Keti, vidi se da je on pravi gospodin iako je samo upravitelj.
- Hvala! - reče upravitelj, a u oku mu zaigra iskrica.
- Nećete nikome pričati, je li? - reče Jimmy.
- Što pričati?
- Bilo što.
- Jasno da neću. Kaošto si sam rekao, ja sam utjelovljeno poštenje.
- Dobro onda. Kathleen, daj mi prsten.
- O, ne! - uz viknu djevojčica uglas.
Niti mu je Kathleen htjela dati prsten, niti je Mabel mislila da mu ga
Kathleen treba dati, niti je Jimmy upotrijebio silu, ali već za nekoliko časaka
držao je u ruci prsten. Bio je to njegov trenutak. Svatko od nas povremeno
doživi taj trenutak kad mu sve, baš sve polazi za rukom.
- Evo - reče Jirnmv - ovo je prsten o kojem vam je Mabel pripovijedala.
Ja kažem daje to prsten koji ispunjava želje. Stavite ga na prst i poželite što god
hoćete i sve će vam se ispuniti.
- Moram li naglas poželjeti?
- Da, mislim da morate.
- Nemojte poželjeti ništa bezvezno - reče Kathleen, da spasi što se
spasiti da - kao naprimjer, da u utorak bude lijepo vrijeme ili da sutra za večeru
dobijete omiljeni desert. Poželite nešto do čega vam je zbilja stalo.
- I hoću - reče upravitelj. - Poželjet ću ono jedino što doista želim. Želim
da je... želim da je meni najdraža osoba ovdje.
Troje djece, upućeno u moć prstena, ogledalo se da vidi kako će se
pojaviti ta osoba; čovjek će biti iznenađen, mislili su, a možda i uplašen. Svi su
ustali, pripravni da smire došljaka i sve mu objasne. Ali nikakav zaprepašteni
gospodin nije izašao iz šume, samo su se u pjegama sunca i sjene među bukovim
stablima pojavili Mademoiselle i Gerald, Mademoiselle u bijeloj haljini, ljupka
kao na slici, Gerald zajapuren od vrućine i uljudan.
- Dobar dan - reče neustrašivi vođa ugaslih nada - Nagovorio sam
Mademoiselle...
Rečenicu nije izgovorio do kraja, jer su se upravitelj i nastavnica
francuskog zagledali jedno u drugo pogledom izmučenih putnika koji su se
nenadano našli na priželjkivanom kraju dugog, dugog putovanja. I djeca su
shvatila daje bolje da šute.
- Vi! - reče upravitelj.
- Mais ... c”est done vous - reče Mademoiselle, čudnovatim,
prigušenim glasom.
I stajali su nepomično i gledali se, “kao tele u šarena vrata”, kako je to
Jimmy kasnije opisao, vrlo, vrlo dugo.
- To je vama najdraža osoba? - upita Jimmy.
- Da, oh, da - reče upravitelj. - Vi ste mi najdraža osoba, nije li tako?
- Pa da -reče Mademoiselle tiho. -Jasno da jesam.
- Eto vidite! - reče Jimmy. - Prsten djeluje kao što sam vam rekao.
- Nećemo sada o tome raspravljati - reče upravitelj,
- Ti kažeš da je to prsten učinio. Za mene, to je slučajnost, najdivnija,
najsretnija...
- Znači, vi...? - reče nastavnica francuskog.
- Jasno - reče upravitelj. - Jimmy, daj bratu da nešto pojede.
Mademoiselle, dođite da prošetamo šumom. Imam mnogo toga da vam kažem.
- Jedi, moj Geralde -reče Mademoiselle. podmlađe-na i neobično nalik
princezi iz bajke. - Vraćam se za sat, i onda odlazimo zajedno. Jer sad moramo
razgovarati. Prošlo je dugo vremena kako se lord Yalding i ja nismo vidjeli.
- Znači, to je cijelo vrijeme bio lord Yalding - reče Jimmy i prekine
šutnju zaprepaštenja koja je zavladala dok su bijela haljina i sivo flanelsko
odijelo zamicali među drveće. - Kako nas je samo prevario! Svašta! I zamislite,
Mademoiselle mu je prijateljica i poželio je da ona bude ovdje! Drukčiji je od
nas, ha? Dobri naš prsten!
- Prijateljica! - reče Mabel posprdno. - Zar ne shvaćaš da je to njegova
dragana? Ne shvaćaš da je to ona dama koju su zazidali u samostan zato što je
on bio siromašan, a poslije je nije mogao pronaći. A sad im je prsten pomogao
da se nađu i da sretno žive zajedno do kraja života. Baš mi je drago! A tebi,
Kathleen?
- I meni! -reče Kathleen. -Ispalo je još bolje nego da se udala za nekog
mornara ili bandita.
- To je prsten izveo - reče Jimmy. - Ako Amerikanac unajmi zamak,
plaćat će im veliku stanarinu i od toga mogu živjeti.
- Možda se već sutra vjenčaju - reče Mabel.
- Zar ne bi bilo fino da mi budemo djeveruše? - reče Kathleen.
- Mogu li zamoliti još dinje? - reče Gerald. - Hvala! Zašto nismo
pogodili daje on lord Yalding? Kao da smo slijepi kraj zdravih očiju!
- Ja to znam još od sinoć - reče Mabel mirno - samo sam obećala da
neću nikome odati. Vidite kako znam čuvati tajnu!
- I predobro - reče Kathleen, malo ožalošćena.
- Prerušio s u upravitelja - reče Jimmy. - Zato nismo mogli pogoditi tko
je on.
- Prerušio se, malo sutra! - reče Gerald. - Ha, ha! Sad znam nešto što
Sherlock Holmes nikada nije uvidio, a ni onaj glupan Watson. Ako želiš da te
doista nitko ne prepozna, moraš se izdavati za ono što uistinu jesi. To moram
zapamtiti.
- To je kao i kad Mabel priča istinite događaje tako da nitko u njih ne
može povjerovati - reče Kathleen.
- Mislim da Mademoiselle ima sreće! - reče Mabel.
- Nije ona za odbaciti. Mogao je mnogo gore proći - reče Gerald.
- Šljive, molim!
Čarolija je sasvim očito bila na djelu. Idućeg jutra Mademoiselle je
djelovala kao preporođena. Obrazi su joj se ozarili, usne rumenjele, oči su joj
bile veće i sjajnije, a kosu je počešljala drukčije nego inače, nekako mladenački
neozbiljno i vrlo pristalo.
- Mamselle je procvala - primijetila je Eliza.
Odmah poslije doručka lord Yalding došao je u kočiji presvučenoj
elegantnim plavim suknom, što su je vukla dva konja smeđe, lijepo istimarene
dlake koja im je pristajala bolje nego što je plava presvlaka pristajala kočiji, i
cijelo se društvo u raskoši i sjaju odvezlo do zamka Yalding.
Čim su stigli, djeca su zatražila dopuštenje da potanko istraže zamak, za
što im se dotad nikad nije pružila prilika. Lord Yalding, koji se držao ponešto
odsutno, ali ipak srdačno, to im dopusti, i Mabel pokaže ostalima sva tajna vrata
i skrivene prolaze i stube koje je otkrila. Jutro je bilo divno. I lord Yalding i
Mademoiselle krenuli su u razgledavanje zamka, ali prilično bezvoljno. Ubrzo
su se umorili i izašli kroz vrata salona u ružičnjak, a odatle pošli sjesti na
kamenu klupu u središtu labirinta gdje su na samom početku, Gerald, Kathleen i
Jimmy pronašli uspavanu princezu u ružičastoj svili, zakićenu draguljima.
Djeca su ipak lakše disala bez nadzora odraslih, te su se nesputano bacila
u istraživanje, sa žarom kakve polarne ekspedicije. Upravo kad su silazili s
malog, trošnog, tajnog stubišta što je iz toaletne prostorije velike ložnice vodilo
na galeriju predvorja, našli su se licem u lice s onim smiješnim čovječuljkom
kozje bradice koji se jučer zaputio u pogrešnom smjeru.
- Ovaj dio zamka nije otvoren za posjete - reče Mabel vrlo pribrano i
zatvori vrata iza sebe.
- Znam - reče neznanac s kozjom bradicom. - Ali ja imam dopuštenje
lorda Yaldinga da razgledam cijelu kuću, koliko me volja.
- Oh, oprostite! - reče Mabel. - Nismo znali. I mi također imamo
dopuštenje.
- Vi ste, pretpostavljam, rođaci lorda Yaldinga? - upita kozja bradica.
- Ne baš - reče Gerald. - Prijatelji. Gospodin je bio mršav i vrlo uredno
odjeven. Imao je
sitne, vesele očice, a lice mu je bilo smeđe i suhonjavo.
- Vi se valjda nečega igrate?
 - Ne, gospodine - reče Gerald. - Samo istražujemo.
- Da li bi se jedan neznanac smio pridružiti vašoj istraživačkoj
ekspediciji? - upita neznanac sa škrtim, ali dobrodušnim smiješkom.
Djeca se pogledaju.
- Vidite - reče Gerald - malo mi je to teško objasniti... ali... jasno vam
je u čemu je problem?
- Hoće reći - reče Jimmy - da vas ne možemo uključiti u istraživačku
ekspediciju ako ne znamo što vi točno tražite.
- Jeste li vi fotograf? - upita Mabel - ili su vas neke novine poslale da
napišete članak o zamku Yalding?
- Potpuno mi je jasno što vas brine - reče gospodin. - Nisam fotograf,
niti me šalju novine. Imam svoje prihode, a putujem po ovoj zemlji s namjerom
da unajmim kuću u kojoj ću stanovati. Zovem se Jefferson D. Conway.
- A, tako! - reče Mabel. - Vi ste, znači, američki milijunaš.
- Taj mi se opis ne sviđa, mlada damo - reče gospodin Jefferson D.
Conway. - Ja sam američki građanin i posjedujem stanoviti imutak. Ovo je
vrlo lijepa kuća, vrijedna nekretnina. Da je na prodaju...
- Nije i ne može biti - požuri Mabel da objasni. - Pravnici su je stavili
pod apoteku tako daje lord YaJding ne može prodati. Ali vi je možete unajmiti i
u njoj stanovati i plaćati lordu Yaldingu masnu milijunašku stanarinu i onda bi
se on mogao oženiti nastavnicom francuskog...
- Pssst! - rekli su Kathleen i gospodin Jefferson D. Conway uglas, a on
doda: - Molim vas, povedite me. I volio bih da razgledavanje bude temeljito i
iscrpno.
Obodrena tim riječima, Mabel provede milijunaša kroz zamak. činilo se
da je zadovoljan, ali i dalje znatiželjan.
- Lijepa kuća - reče on, kad su se vratili na mjesto s kojeg su i krenuli u
istraživanje. -Ali pretpostavljam da u kući ove veličine mora negdje postojati
tajno stubište, ili skrovište, ili duh?
- I postoje - reče Mabel kratko. - Ali mislila sam da Amerikanci vjeruju
samo u strojeve i novine. - Dotakne oprugu što je pomicala oplatu iza nje i
pokaže se malo, trošno stubište. Kad je Amerikanac to vidio, postao je uzbuđen,
nestrpljiv, živahan.
- Ma vidi ti ovo! - neprestano je uzvikivao stojeći na vratima što su iz
toaletne prostorije vodila u kraljevsku ložnicu. - Pa ovo je sjajno, sjajno!
U svima su se probudile nove nade. Činilo se gotovo sigurnim da će
zamak biti iznajmljen za milijunašku stanarinu, te će se lord Yalding obogatiti
dovoljno da se može oženiti.
- Da se u ovom nasljednom dobru nađe i kakav duh, još danas bih
sklopio posao s lordom Yaldingom, bez oklijevanja - nastavi gospodin
Jefferson D. Conway.
- Da ostanete do sutra i da spavate u ovoj sobi, vjerujem da biste vidjeli
duha - reče Mabel.
- Znači, ovdje postoji duh? - reče on radosno.
- Kažu - odvrati Mabel - da stari Sir Rupert, kojem su odrubili glavu u
vrijeme Henrika VIII, šeće ovuda noću i nosi glavu pod rukom. Ali mi ga nismo
vidjeli. Mi smo vidjeli damu u ružičastoj haljini s dijamantima u kosi. U ruci
nosi upaljenu svijeću - doda Mabel žurno. Ostali, koje su shvatili što Mabel
namjerava, stali su također brzo uvjeravati Amerikanca da su svi vidjeli damu u
ružičastoj haljini, kao da govore svetu istinu.
On ih pogleda napola sklopljenim očima u kojima se nešto iskrilo.
- U redu - reče on - mislim da ću zamoliti lorda Yaldinga da mi dopusti
da prespavam u najljepšoj spavaćoj sobi njegovih predaka. I ako čujem barem
jedan fantomski korak ili barem uzdah duha, uzimam kuću.
- Baš mi je drago! - reče Kathleen.
- Vi kao da ste sasvim sigurni da će se duh pojaviti - reče Amerikanac i
dalje ih gledajući sjajnim očicama.- Da vam nešto kažem, mlada g, uvijek sa
sobom nosim pištolj i kad vidim duha, pucam.
Iz džepa na hlačama izvukao je pištolj i s ljubavlju ga pogledao.
- A sasvim sam pristojan strijelac - nastavi on, i prešavši ulašteni pod
velike ložnice, priđe otvorenom prozoru. - Vidite onu crvenu ružu, veliku
kao tanjurić?
Vidjeli su je.
U sljedećem trenutku gromki pucanj propara tišinu i crvene latice
pogođene ruže razletjele su se po terasi i ogradi.
Amerikanac pogleda djecu, jedno po jedno. Sva su lica bila bijela poput
krede.
- Jefferson D. Conway obogatio se tako što je brižljivo vodio poslove i
što je uvijek držao oči otvorene - doda on. - Hvala vam što ste bili tako ljubazni.
- Zamisli da si to izvela i da je pucao na tebe! - reče Jimmy vedro. - To
bi zbilja bila prava pustolovina, ha?
- Ja ću to ipak izvesti - reče Mabel, blijeda i prkosna. - Idemo
pronaći lorda Yaldinga i uzeti prsten.
Lord Yalding sve je uglavio s Mabelinom tetom i ručak za šest osoba
poslužen je u velikoj, prohladnoj blagovaonici, među oklopima i namještajem od
hrastovine - prekrasan ručak na srebrnom posudu. Gerald je do suza ganuo
Mademoiselle, koja je postajala sve mlađa i sve više nalik na princezu, kad je
ustao s čašom limunade u ruci i nazdravio “lordu i lady Yalding”.
Pošto mu je lord Yalding uzvratio govorom punim prijaznih šala,
Geraldu se trenutak učini pogodnim i on reče: - Onaj prsten, znate... vi ne
vjerujete u njega, ali mi vjerujemo. Možemo li ga dobiti?
I dobili su ga.
Poslije kratkog, užurbanog vijećanja što su ga održali u riznici s
drvenom oplatom, Mabel reče: - Ovo je prsten koji ispunjava želje i želim da se
sve Amrikančevo oružje svih vrsta stvori ovdje.
U hipu se prostorija ispuni gotovo dva metra visokom hrpom
ispremiješanog i isprepletenog oružja, mačeva, kopalja, strelica, tomahavka,
lovačkih pušaka, sačmarica, pištolja, revolvera, turskih sablji i kriseva, svim
vrstama oružja što ih možete zamisliti, i četvoro djece, stiješnjeno među ovim
smrtonosnim spravama, jedva se usudilo disati.
- Valjda sakuplja oružje - reče Gerald. - Ne bih se čudio da su strelice
otrovne. Poželi da se sve ovo vrati odakle je i došlo, Mabel, i pokušaj ponovno.
 Mabel poželi da oružje nestane, i smjesta se prostorija s oplatom isprazni
i djeca odahnu. Ali...
- Ne - reče Mabel - ne mogu ovo podnijeti. Izvest ćemo pojavljivanje
duha na neki drugi način. Želim da se Amerikancu pričini da je vidio duha kad
ode na spavanje. Sir Rupert s glavom pod rukom bit će dovoljan.
- On noćas spava ovdje?
- Ne znam. Želim da mu se Sir Rupert pričini svake noći, tako da
budemo spokojni.
- Baš glupo - reče Gerald. - Nećemo znati je li vidio Sira Ruperta ili
nije.
- Znat ćemo ujutro, kad unajmi kuću.
Nakon što su to obavili, ustanovljeno je da se teta zaželjela Mabelina
društva i ostala djeca otišla su kući.
Baš kad su bili za večerom, pojavio se lord Yalding i reče: - Gospodin
Jefferson Conway želi da vi, dječaci, provedete noć s njim u kraljevskoj ložnici.
Ja sam već naredio da stave krevete za vas. Nemate ništa protiv, je li? On očito
misli da mu vi namjeravate prirediti nekakvu šalu s duhovima.
Bilo je teško odbiti poziv, tako teško da se pokazalo čak i nemogućim.
U deset sati oba su dječaka ležala u uskim, bijelim krevetićima koji su
djelovali upravo smiješno maleni u toj visokoj, mračnoj prostoriji i prema
golemoj postelji s baldahinom, urešenoj goblenima i perjem što je podsjećalo na
sprovod.
- Od srca se nadam da se duh neće zbilja pojaviti - šapne Jimmy.
- Malo je vjerojatno - odvrati Gerald šapatom.
- Ali ja ne želim vidjeti đuh Sira Ruperta s glavom pod rukom - bio je
uporan Jimniv.
- I nećeš. U najboljem slučaju, vidjet ćeš milijunaša kojem se prikazuje
duh. Mabel je rekla da će ga on vidjeti, a ne mi. Po svoj prilici ćeš noć
prespavati i nećeš vidjeti ništa. Zatvori oči, broji do milijun i ne budi magarac!
Ali, Gerald nije računao s Mabel i s prstenom. Čim je Mabel od tete
saznala da će gospodin Jefferson D. Conway baš ove noći spavati u zamku,
požurila je da doda želju, “da se Sir Rupert sa svojom glavom noćas pojavi u
kraljevskoj spavaćoj sobi”.
Jimmy sklopi oči i počne brojati do milijun. Prije nego što je do kraja
izbrojio, zaspao je. Zaspao je i njegov brat.
Probudio ih je glasni prasak pucnja iz pištolja. Oba su se dječaka sjetila
pucnja ispaljenog tog jutra i otvorila su oči očekujući da vide suncem obasjanu
terasu i crvene latice ruže razasute po ugrijanom, bijelom kamenu.
Umjesto toga, vidjeli su sumračnu ložnicu, tek slabašno osvijetljenu
svjetlošću šest visokih svijeća. Tu je stajao Amerikanac u hlačama i košulji
držeći u ruci pištolj koji se dimio, a tamo, blizu vrata što su vodila u toaletu,
kretala se prikaza u kratkom haljetku i čarapama, s nabranim ovratnikom i - bez
glave! Glava je, doduše, bila tu, ali smjestila se pod desnom rukom, priljubljena
uz baršunasti rukav haljetka. Lice što je virilo ispod ruke prijazno se smiješilo.
Žao mi je što to moram reći, ali oba su dječaka vrisnula. Amerikanac ponovo
opali iz pištolja. Metak prođe kroz Sira Ruperta, koji je i dalje hodao kao da to
ne primijećuje.
Onda se svjetlo ugasilo. Sljedeće čega su dječaci postali svjesni bilo je
jutro. Sivkasto svjetlo prodiralo je kroz visoke prozore, jak je pljusak udarao po
staklima, a Amerikanac je nestao.
- Gdje smo? - upita Jimmy, uspravi se u krevetu zamršene, raskuštrane
kose i ogleda se oko sebe. - Joj, s&đ se sjećam! Fuj, baš je bilo gadno. Već mi je
prisjeo taj prsten, moram priznati.
- Koješta! - reče Gerald. - Ja sam baš “Mm©. Uopće se nisam bojao, ni
mrvicu. A ti?
- Ne - reče Jimmy. - Naravno da nisam.
- Postigli smo što smo htjeli - reče Gerald kasnije kad su saznali daje
Amerikanac do ručko vao rano s lordom Yaldingom i otputovao prvim vlakom u
London. - Otišao je otkazati druge kuće i unajmit će zamak. Dragi prsten
napokon je postao zbilja koristan.
- Možda ćete sad povjerovati u moći prstena - reče Jimmy lordu
Yaldingu kad ga je susreo nešto kasnije u galeriji. - Naša je zasluga što je
gospodin Jefferson vidio duha. Rekao nam je da će uzeti kuću ako vidi duha, pa
smo se dakako pobrinuli da ga zaista vidi.
- Vi ste se pobrinuli da ga vidi, je li? - reče lord Yalding neobičnim
glasom. - Vrlo sam vam zahvalan, vrlo.
- Nema na qemu - reče Jimmy ljubazno. - Mislio sam da će vam biti
drago, kao i njemu, uostalom.
- Možda će te zanimati da čuješ -reče lord Yalding, zabivši ruke u
džepove, i zagleda se u Jimmvja - da je gospodinu Jeffersonu D. Conwayu bilo
tako drago što je vidio vašeg duha da me digao iz kreveta u šest ujutro kako bi o
tome sa mnom porazgovarao.
- Izvrsno! - reče Jimmy. - I što vam je rekao?
- Rekao je, koliko se sjećam - reče lord Yalding, još onim neobičnim
glasom - rekao je ovako: “Moj lorde, kuća vaših predaka je A 1. Bolje rečeno,
super je. Kraljevski je raskošna, park oko zamka upravo je rajski. Rekao bih da
se ni na čemu nije štedjelo. Vaši su preci bili temeljiti. Sve su napravili baš
onako kako treba i pazili na svaku pojedinost. Sviđaju mi se vaši gobleni, i sviđa
mi se namještaj od hrastovine, i sviđaju mi se tajna stubišta. Ali mislim da je
vašim vrlim precima to moralo biti dovoljno i mogli su na tome i stati”. Pa sam
ja rekao da, koliko ja znam, i jesu, a on je zatresao glavom i kaže; “Ne,
gospodine. Vaši se preci šeću po noći s glavama pod rukom. Duh koji uzdiše ili
lebdi ili šuška, to da, to bih mogao podnijeti, još bih vam zahvalio i uzeo to u
obzir kod najamnine. Ali duh kroz kojega prolaze meci, a on stoji i kesi se, s
golim vratom i vlastitom glavom pod pazuhom, i mali dječaci koji vr|šte i padaju
u nesvijest u krevetima - to ne! Kažem vam, ako je to nasljdni obiteljski duh
britanskog plemstva, to nije za mene! Ispričajte me!” I otputovao je prvim
jutarnjim vlakom.
- Čujte - reče osupnuti Jimmy -zbilja mi je žao, a mislim da se nismo
onesvijestili, zbilja nismo... Ali mislili smo da je to ono što želite. A možda
netko drugi unajmi zamak.
- Ne znam nikog tko bi bio dovoljno bogat - reče lord Yalding. -
Gospodin Conway došao je dan prije nego što je najavio, inače ga se nikad ne
biste domogli. Ne znam kako ste to izveli niti hoću da znam. Bila je to dosta
neslana šala.
Nastupio je turobni tajac. Kiša je bubnjala po visokim prozorima.
- Čujte - Jimmy digne pogled prema lordu Valdingu, a okruglo mu
se lišce ozarilo novom idejom. - Čujte, ako vam zbilja treba novaca, zašto ne
prodate svoje dragulje?
- Zato što nemam nikakvih dragulja, ti glupi mali gnjavatoru - reče
lord Yalding već sasvim ljutito, i izvadivši ruke iz džepova, okrene se i ode.
- Mislim na one dragulje u komori s oplatom i zvjezdicama na stropu
- uporno je govorio Jimmy slijedeći ga.
- Nema tamo dragulja - reče lord Yalding odsječno.
- A ako je to još jedna od onih gluposti s prstenom, savjetujem ti da
malo pripaziš, mladiću. Polako mi je toga closta.
- Ali to nisu gluposti s prstenom - reče Jimmy. - Tamo su police i police
krasnih obiteljskih dragulja. Možete ih prodati i...
- O, ne! - poviče Mademoiselle, pojavivši se na vratima galerije portreta
poput kakve vojvotkinje sa slike.
- Nemojte prodavati obiteljski nakit...
- Nema obiteljskog nakita, moja damo - reče lord Valding i uputi se
prema njoj. - Mislio sam da nikad nećete doći,
- Kako to mislite, nema ga? - reče Mabel koja se pojavila iza
Mademoiselle. - Dođite i pogledajte!
- Hajde da vidimo što će nam pokazati - poviče Mademoiselle, jer se
lord Yalding nije micao s mjesta, - Moglo bi biti zabavno.
- I jest zabavno - reče Jimmy.
Pošli su, Mabel i Jimmy prvi, a iza njih Mademoiselle i lord Yalding,
držeći se za ruke.
- Mnogo je sigurnije držati se za ruke - reče lord Yalding. - S ovom
djecom čovjek nikada ne zna što ga čeka.

Poglavlje XII

Bilo bi zanimljivo opisati osjećaje lorda Yaidinga dok je slijedio Mabel i

Jimmsvja kroz dvorane svojih predaka, ali nemaim nikakva, načina da saznam
što je osjećao. Ipak, moramo pretpostaviti da je nešto osjećao: možda zbunje-
nost, pomiješanu s blagim čuđenjem, i željom da se uštipne. da provjeri nije li
sve ovo san. Možda je razbijao glavu pitanjima, “Jesam lija lud?” “Jesu li oni
ludi?”, a da nije bio kadar odgovoriti ni na jedno pitanje. Djeca su, naime, očito
vjerovala u neobične priče što su ih pripovijedala, i želja mu se uistinu ispunila, i
duh se zaista pojavio. Bit će da je mislio... ali sve je ovo uzaludno: o tome što je
on zbilja osjećao znam baš koliko i vi.
Ne mogu vam ništa reći ni o mislima i osjećajima Mademoiselle. Znam
samo da je bila vrlo sretna, ali to bi znao svatko tko joj vidi lice. Možda je ovo
prigodan trenutak za objašnjenje: njezin skrbnik, koji ju je stavio u samostan
kako ne bi protratila miraz udajom za siromašnog lorda, pobjegao je u Južnu
Ameriku i sa sobom ponio sav njezin imetak. Budući daje ostala bez novaca,
Mademoisel-le je morala raditi da bi preživjela. Stoga se zaposlila kao
nastavnica, a ovo je mjesto uzela zato što je bilo u blizini doma lorda Yaldinga.
Željela gaje vidjeti premda je mislila da ju je napustio i da je više ne ljubi. 1 sad
ga je napokon našla. Nešto od ovoga po svoj prilici joj je prolazilo glavom dok
je koračala njegovim zamkom, držeći ga za ruku. Ali, dakako ne mogu to sa
sigurnošću tvrditi.
Jimmvjeve misli naravno, čitam poput otvorene knjige. Mislio je: - Sad
mi možeš vjerovati, - Jimmyju je -, posve neobjašnjivo,, postalo najvažnije na
svijetu da mu lord Yalding povjeruje. Volio bi da su i Gerald i Kathleen ovdje,
da s njim podijele ovaj trenutak pobjede, ali oni su pomagali Mabelinoj teti da
prekrije veličanstveno pokućstvo zaštitnim prevlakama i zato nisu sudjelovali u
događajima koji su slijedili. Ne da su baš mnogo propustili, jer kad je Mabel
ponosno rekla: - Sad ćete vidjeti! - a ostali se okupili oko nje u komori s
opletom, nastupila je stanka, a onda... nije se dogodilo ništa!
- Ovdje negdje je tajna opruga - reče Mabel, pipajući prstima koji su
postali vrući i vlažni.
- Gdje? - upita lord Yalding.
- Ovdje - reče Mabel nestrpljivo - samo što je ne mogu pronaći.
I nije ju mogla pronaći. Bez ikakvih poteškoća pronašla je oprugu kojom
se otvarala oplata pod prozorom, ali to je djelovalo jadno prema draguljima što
su ih svi u mašti predočili, a dvoje među njima uistinu već i vidjeli. Ali opruga
pomoću koje se hrastova oplata pomicala ustranu i otkrivala dragulje što su očito
vrijedili cijelo bogatstvo - ta se opruga nije dala pronaći. Štoviše, jednostavno je
nestala. O tome više nije bilo dvojbe. Prstima su pomno prešli svaki centimetar
oplate. Usrdni prosvjedi Mabel i Jimmvja ubrzo su presahli i nastupila je tišina u
kojoj su osjećali kako im uši bride. Nisu se usudili nikome pogledati u oči i
ogorčeno su mislili kako se tajna poluga ne ponaša pošteno prema njima i,
ukratko, kako ovo nije fer.
- Eto vidite! - reče lord Yalding strogo. - Sad ste se malo našalili, ako to
zovete šalom, a meni je dosta ovog cirkusa. Dajte mi prsten, bit će da mi on i
pripada ako ste ga našli ovdje u zamku, i da više nisam čuo ni jednu jedinu riječ
o svim tim glupostima sa čarolijama i činima.
- Prsten je kod Geralda - reče Mabel potišteno.
- Onda idite po njega - reče lord Yalding. - Oboje. Turobna se dvojka
povuče, a vrijeme što ih nije bilo lord Yalding provede tumačeći Mademoiselle
koliko su dragulji nevažni u usporedbi s nekim drugim stvarima. Četvoro djece
vrati se zajedno.
- Dosta nam je ove priče s prstenom - reče lord Yalding. - Vratite mi ga
i svršeno je s tim.
- Ali... ne mogu ga skinuti s prsta - reče Gerald. - Uvijek je bio prilično
svojeglav.
- Već ću ja njega skinuti -reče lord Yalding. Ali nije uspio. - Pokušat
ćemo sa sapunom - reče on odlučno.
Četvoro djece dobro je znalo da je slaba vajda od sapuna.
- Ne vjeruju mi da postoje dragulji - stane jadikovati Mabel i brizne u
plač. - A ja ne mogu pronaći oprugu. Svuda sam pipala ... svi smo tražili... bila
je tu i sad...
Dok je govorila, prstima je prelazila preko oplate. Čim je prestala
govoriti, izrezbarena oplata klizne ustranu i pred nepovjerljivim očima lorda
Yaldinga i njegove buduće supruge ukazu se plave baršunaste police krcate
draguljima.
- Sunce žarko! - reče lord Yalding.
- Misericordia!. - reče njegova buduća.
- Ali zašto sada! - upita u čudu Mabel. - Zašto ne prije?
- Bit će da je posrijedi čarolija - reče Gerald. - Opruga nije prava opruga
i nije mogla djelovati jer nije bilo prstena. Znaš da nam je Feb rekao kako je
prsten srce cijele čarolije.
- Zatvori oplatu i ukloni prsten, da vidimo.
To su i učinili, i pokazalo se da je Gerald (kao i obično, kako je sam
naglasio) u pravu. Kad nije bilo prstena, nije bilo ni opruge; kad je prsten bio u
prostoriji, tu je bila i opruga (tako je objašnjavala Mabel).
- Eto vidite - rekla je Mabel lordu Yaldingu.
- Vidim da je opruga vrlo vješto skrivena - reče taj tvrdoglavi plemić. -
Moram reći, svaka vam čast što ste je uspjeli pronaći. A ako ovi dragulji nisu
pravi...
- Jasno da su pravi - reče Mabel indignirano.
- No, svakako - reče lord Yalding - svima vam hvala. Mislim da se
razvedrava. Naredit ću da vas kočija odvede kući poslije ručka. I ako nemate
ništa protiv, dajte mi prsten.
Pola sata trljanja vodom i sapunom nije dalo nikakvih rezultata, osim što
je Geraldov prst pocrvenio i počeo ga pomalo boljeti. Onda je lord Yalding
rekao nešto vrlo otresito, te se Gerald razljutio i povikao: -Zbilja bih volio da ga
mogu skinuti - i, dakako, istog časa prsten mu je skliznuo s prsta, “glatko kao
namazan maslacem”, kako je to kasnije opisao.
- Hvala - reče lord Yalding.
- Siguran sam da sad misli kako ga namjerno nisam htio skinuti s prsta -
rekao je Gerald kasnije, kod kuće, kad su se udobno smjestili na krovu i
pretresali cijeli događaj uz kompot od ananasa i bocu limunade. - Nekim ljudima
ne možeš ugoditi. Više mu se nije tako užasno žurilo da naruči kočiju kad je
ustanovio da Mademoiselle namjerava otići s nama. Ali više mi se sviđao dok je
bio obični upravitelj. Kad se sve zbroji, mislim da nam se ubuduće neće tako
sviđati.
- Ne zna što ga je snašlo - reče Kathleen i osloni se o popločeni, ravni
krov. - To je čarolija. Kao da imaš ospice. Ne sjećate se kako je na početku
Mabel bila ljuta zbog nevidljivosti?
- 1 te kako! - reče Jimmy.
- To je dijelom zbog čarolije - reče Gerald, trudeći se da bude nepristran
- a dijelom zbog toga jer je zaljubljen. Ljudi se u tom stanju obično ponašaju kao
idioti, tako mi je pričao prijatelj u školi. Tako je bilo i s njegovom sestrom,
znate, baš gadno. A prije nego što se zaručila, bila je sasvim podnošljiva.
Za užinom i za večerom Mademoiselle je blistala - ljupka poput kakve
dame na božićnoj čestitki, vesela poput vidre i mila kao što biste i vi htjeli
uvijek biti kad bi vam se dalo. Za doručkom, opet isto blistavilo, milina, ljupkost
i veselje. A onda je lord Yalding došao u posjet. Susret se održao u dnevnoj
sobi; djeca su se vrlo diskretno povukla u učionicu i nisu izlazila, dok Gerald,
koji je pošao po olovku u svoju sobu, nije zatekao Elizu kako čuči kraj vrata
dnevne sobe uha priljubljena uz ključanicu.
Nakon toga Gerald se smjestio na vrh stepenica s knjigom u rukama.
Nije mogao čuti razgovor što se vodio u dnevnoj sobi, ali držao je vrata sobe na
oku i tako budno pazio da ga nitko drugi ne čuje. Tako je i vidio kako se vrata
dnevne sobe otvaraju i lord Yalding izlazi. - Naš mlađahni junak - kasnije je
pričao - nakašljao se neizmjerno taktično ne bi li pokazao da je tu - ali lord
Yalding to očito nije primijetio. Kao obnevidio odjurio je do vješalice,
nestrpljivo stao prekapati po kišobranima i kišnim ogrtačima, napokon pronašao
svoj slamnati šešir i sumorno ga zagledao, nabio ga na glavu i izašao zalupivši
vratima.
Vrata dnevne sobe ostavio je otvorena i sad je Gerald,. koji je namjerno
zauzeo položaj odakle se iz dnevne sobe ništa ne čuje dok su vrata zatvorena,
sasvim jasno razabrao neki zvuk. To što je čuo rastužilo gaje i razljutilo, jer je
čuo jecanje i šmrcanje. Nije bilo sumnje da Mademoiselhe plače.
- Bome - primijeti on u sebi - nisu gubili vrijeme. Zamisli, već su se
počeli svađati! Nadam se da nikad neću morati biti nečiji zaručnik.
Ali sad nije bio trenutak da razbija glavu strahotama koje ga možda
očekuju u budućnosti. Eliza se tu može stvoriti svaki tren. Ona ne bi ni najmanje
oklijevala da uđe kroz otvorena vrata i zadre u najsvetije tajne Mademoiselli-na
ojađenoga srca. Geraldu se činilo kako je bolje da to bude on. Stoga je nečujno
sišao niz stepenice, prekrivene starim pohabanim zelenim sagom, ušao u dnevnu
sobu i tiho za sobom zatvorio vrata.
- Sve je gotovo - govorila je Mademoiselle, zagnjurivši lice u uzorak
ljiljana na crvenoj podlozi što gaje na jastučiću izvezla bivša učenica. - Neće me
uzeti za ženu!
Ne pitajte me kako je Gerald osvojio njezino povjerenje. Mislim da sam
već na samom početku rekla kako on vrlo lijepo umije s odraslima, kad hoće.
Svakako, držao ju je za ruku, tako nježno kao da je to njegova mama koju muči
glavobolja, i govorio: - Nemojte! - i - Nemojte plakati! - i - Sve će biti dobro,
vidjet ćete - najutješnijim glasom koji možete zamisliti, a pri tom ju je još
lagano lupkao po leđima i molio je da mu kaže što se točno dogodilo.
To nije bila samo znatiželja, kako ste možda pomislili. Gerald je htio
saznati pojedinosti, zato što je bio duboko uvjeren da je sve što se dogodilo
skrivio prsten. I Gerald je (još jedanput, kako je rekao samom sebi) bio u pravu.
Priča koju mu je ispripovjedila Mademoiselle svakako je zvučala
neobično. Sinoć poslije večere, lord Yalding pošao je u šetnju vrtom, “da
razmisli”.
- Znam - reče Gerald. - I imao je prsten na ruci. I vidio je...
- Vidio je kako spomenici oživljavaju - jecala je Mademoiselle. - Um
mu je bio uzburkan zbog smiješnih priča o vilama što ste mu ih vi pričali. Vidi,
Apolon i Afrodita žive u mramoru. Sjeća se da ste o tome pričali. Poželi daje on
kip. I onda poludi, zamišlja daje vaša priča o otoku istinita, skače u jezero, pliva
među zvijerima s Nojeve arke, jede s bogovima na otoku. U zoru ludilo se
smanji. Misli daje Pantheon nestao. Ali on, ne, još misli da je kip i skriva se od
vrtlara u vrtu do devet manje četvrt.
Onda mu padne na pamet da poželi da više nije kip i vidi da je sad od
krvi i mesa. Ružan san, ali njemu se razum pomutio od onih vaših priča. On
kaže, to nije san nego je on fou, kako se kaže? lud! A luđak se ne smije ženiti.
Nema nade. Ja sam u očaju! Život nema smisla!
- Ima nade - reče Gerald usrdno. - Uvjeravam vas da ima nade. A život
je sasvim u redu. 1 nema razloga da očajavate. On nije poludio, i to nije bio san.
To je čarolija. Prava, pravcata čarolija.
- Čarolije ne postoje - zavapi Mademoiselle. - On je poludio. To je od
sreće što me poslije toliko vremena ponovno vidio. O, la, la!
- Je li razgovarao s bogovima? - upita Gerald blago.
- To je ono najluđe od svega. Kaže da mu je Merkur zakazao
rendezvous u nekakvom hramu, sutra kad mjesec izađe.
- Odlično! - poviče Gerald. -Sjajno! Draga, lijepa, slatka Mademoiselle
Rapunzel, ne budite glupa guskica - na trenutak se malko upetljao u riječi od
milja kojima je obično tješio Kathleen kad je bila žalosna ili uzbuđena, ali žurno
se ispravio: - Hoću reći, nemojte plakati bez razloga. Sutra idemo u taj hram. Ja
idem, ti ideš i on ide. Mi idemo, vi idete, neka idu! I vidjet ćete, sve će biti u
najboljem redu. On će shvatiti da nije lud, a vi ćete uvidjeti o čemu se radi.
Uzmite moj rupčić, slučajno je sasvim čist, još ga nisam ni razmotao. O,
prestanite plakati, dobra, mila, izgubljena dragano.
Ovaj nalet rječitosti nije ostao bez rezultata. Uzela je njegov rupčić,
zajecala, napola se nasmiješila, otrla oči i rekla: - O, zloće! - Je li to neka vaša
šala, kao onaj duh?
- Ne mogu sad objasniti - reče Gerald - ali dajem vam svoju časnu riječ,
a vi znate što je časna riječ jednog engleskog gospodina, čak i ako ste
Francuskinja, dajem vam svoju časnu riječ da će sve biti onako kako vi poželite.
Još vam nikad nisam lagao. Vjerujte mi!
- Čudno - reče ona, brišući oči - ali vjerujem ti. - I još jednom ga je
poljubila tako naglo da se nije stigao snaći i oprijeti. Mislim, doduše, da se ne bi
ni opirao, jer bi to bilo okrutno prema Mademoiselle u njenoj boli.
- Njoj to godi, a meni ne smeta, ne previše - tako bi on mislio.
Još malo i mjesec će izaći. Nastavnica francuskog napola dvojeći, a
napola se nadajući, ali sva obuzeta čežnjom da bude uz lorda Yaldinga, bio on
lud da luđi ne može biti, i četvoro djece - Mabel su dozvali hitnim pismom što
su ga poslali dan prije - koračaju preko rosne tratine. Mjesec još nije izašao, ali
njegovo se svjetlo već na nebu stapa s ružičastim i grimiznim zalaskom sunca.
Na zapadu su se navukli tmasti oblaci i sve je prošarano jarkim bojama, ali na
istoku gdje ima izaći mjesec bistro je kao u stjenovitom jezercu.
Prelaze preko tratine, idu kroz jasenovu šumu i najzad kroz gustu
isprepletenu šikaru i trnovito grmlje izbijaju na malu uzvisinu što se izdiže na
zaravnjenom vrhu brežuljka - jedna uzvisina na drugoj. Ovdje se ustobočilo u
krug postavljeno golemo, hrapavo kamenje, a na jednom je kamenu neobična,
okrugla rupa izlizana tako da su joj rubovi glatki. U sredini kruga stoji veliki,
plosnati kamen, samotan, napušten, prepun značenja - kamen prekriven
uspomenama na davno zaboravljene vjere starih vremena. Nešto tamno miče” se
u krugu među kamenjem. Francuskinja se odvaja od djece, prilazi tamnom liku i
privija se uza nj. To je lord Yalding, i govori joj da ga ostavi.
- Nikad u životu! - klikne ona. - Ako si ti lud, i ja sam luda, jer vjerujem
u priče što ih ova djeca pričaju. A tu sam zato da budem s tobom i da s tobom
vidim što god nam mjesec na nebu pokaže.
Djeca stoje kraj plosnatog kamena i drže se za ruke, ganuta čarolijom u
djevojčinu glasu više nego bilo kakvom čarolijom čudotvornog prstena; čuju, a
trude se da ne slušaju.
- Ne bojiš se? - kaže lord Yalding.
- Da se bojim? Uz tebe? - smije se ona. On je obgrli. Djeca čuju kako
ona uzdiše.
- Ne bojiš se - kaže on - milo moje?
Gerald prelazi preko prostrane ledine da im kaže: - Dok imate prsten na
ruci, ne možete se bojati. Osim toga, žao mi je, ali čujemo svaku vašu riječ.
Ona se opet smije. - Nije važno - kaže. - Već znate da se volimo.
Zatim joj on stavlja prsten na ruku i stoje jedno uz drugo. Njegov bijeli
rukav stapa se s bjelinom njezine haljine i stoje zajedno kao isklesani iz istog
komada mramora.
Onda blago sivilo dodiruje stijenku okruglog otvora i polako se penje.
Odjednom se otvor pretvara u svijetleću plohu - mjesečev zrak pada ravno kroza
nj na sivozeleni krug što ga zatvara kamenje, i kako se mjesec diže, zraka se
kosi. Djeca su se povukla i sad stoje pokraj ljubavnika. Mjesečeva zraka sve se
više spušta: sad dodiruje rub kamena, sad dopire sve bliže sredini, i sad napokon
pada u samo srce i središte onog kamena. I onda kao da je netko dotakao oprugu
i oslobodio vodoskok svjetla. Sve se mijenja. Ili točnije, sve se ukazuje. Nema
više tajni. Poredak svijeta postaje jasan poput jednostavne cifre ispisane
krupnim znamenkama na dječjoj tablici. Sad je čudno kako je ikada išta moglo
biti čudno. Prostor ne postoji: svako mjesto što je ikad viđeno na javi ili u snu,
sad je ovdje. Vrijeme ne postoji: u ovom trenutku sabrano je sve što je ikad
učinjeno ili htjelo biti učinjeno. Sad je tek časak i sad je vječnost. Ovdje je
središte svemira i ovdje je svemir sam. Vječno je svjetlo dodirnulo i rasvijetlilo
vječno srce svih stvari.
Od šest ljudskih bića što su vidjela izlazak mjeseca, nijedno nikad nije o
tome mislilo kao o nečem povezanom s vremenom. Mjesečeva zraka mogla se
tek trenutak zadržati u samom središtu onog kamena. A ipak, bilo je vremena da
se štošta dogodi.
Iz te visine pucao je pogled na tihi park i uspavani vrt, a kroz sivkasto
zelenilo kretale su se i približavale različite spodobe.
Prvo su stigle goleme zvijeri, čudnovata stvorenja što su postojala kad je
svijet bio još sasvim nov: divovski gušteri s krilima, koji u sjećanju čovječanstva
žive kao zmajevi, mamuti, čudnovate velike ptice - svi su uspuzali uz brežuljak i
stali izvan kruga kamenja. A zatim, ne iz vrta već negdje izdaleka, došli su
kameni bogovi Egipta i Asirije – s tijelima bika i krilima ptice, s glavama sokola
i mačke, svi od kamena, i svi živi i- budni; zatim čudne, izobličene figure iz
tornjeva katedrala - anđeli sklopljenih krila i zvijeri raskriljenih krila; onda
sfinga; nezgrapni idoli s otoka palmi u Južnim morima; i na kraju, posljednji od
svih, lijepi mramorni bogovi i božice što su priredili gozbu na otoku posred
jezera i pozvali lorda Yaldinga i djecu na ovaj skup.
Nitko nije prozborio ni riječi. Svaka je kamena prilika rado i tiho ulazila
u krug svjetla i razumijevanja, kao što se djeca izmorena dugom skitnjom tiho
šuljaju kroz otvorena vrata u toplinu doma.
Djeca su namjeravala mnogo toga pitati. I bilo im je obećano da će na
svako pitanje dobiti odgovor. A ipak, sad nitko nije ništa govorio, jer su se našli
u krugu nepatvorene čarolije gdje se sve razumije bez riječi.
Kasnije se nitko od njih više nije uopće mogao sjetiti što se događalo.
Ali nikad nisu zaboravili da su bili negdje gdje je sve lako i lijepo. A ljudi koji
to pamte, više nikada nisu isti. I kad su sljedećeg dana o tome razgovarali,
ustanovili su da je u svakom od njih ostao barem djelić te noći velikog
prosvjetljenja.
Sva su se kamena bića okupila oko kamena, a od tamo gdje je padala
mjesečeva zraka, svjetlo je prštalo na sve strane poput pjene vodopada što se
ruši s visine. Svi su bili okupani bijelim sjajem. U golemu skupu vladao je tajac.
A onda se moćna gomila zatalasala, svi su se pokrenuli s istom nakanom.
Sva lica, bilo ptica, zvijer, grčki kip ili babilonsko čudovište, čovječje dijete ili
ljubavnik, okrenula su se prema gore, blještavo ih je svjetlo obasjalo i jedna se
riječ otela sa svih usana.
- Svjetlo! - povikali su, a glasovi su im zahučali poput velikog vala. -
Svjetlo! Svjetlo!
I svjetla više nije bilo, a san se, polako i mekano poput paperja spustio
na kapke svih očiju, osim očiju besmrtnika.
Trava je bila hladna od rose, a oblaci su zastrli mjesec. Ljubavnici i djeca
stajali su priljubljeni jedni uz druge, ne od straha, već od ljubavi.
- Ja želim - reče Francuskinja tiho - poći u pećinu na otoku.
Kroz blagu, spokojnu noć nečujno su sišli do spremišta za čamce,
otkačili zveketavi lanac i uronili vesla među potopljene zvijezde i lopoče.
Pristali su na otoku i pronašli stepenice.
- Donio sam svijeće - reče Gerald -za svaki slučaj. Dok su im put
osvjetljavale Geraldove svijeće, spustili su se do Dvorane Psihe, a tamo je sjajno
svjetlo isijavalo iz njezina kipa i sve je bilo baš onako kao što su djeca pamtila.
Bila je to Dvorana ispunjenih želja.
- Prsten - reče lord Yalding.
- Prsten -reče njegova dragana -Čarobni je prsten što ga je nekoć davno
dobio jedan smrtnik, i prsten je ono što kažeš da jest. Tvom ga je pretku dala
dama moga roda kako bi joj mogao podići vrt i kuću ravnu palači i vrtu što ih je
imala u svojoj domovini. Tako je ovaj zamak sazidan dijelom na njegovoj
ljubavi, a dijelom na čaroliji. Ona nije doživjela da vidi zamak. To je bila cijena
čarolije.
Jamačno je govorila engleski, jer kako bi je djeca inače razumjela? A
opet, riječi nisu zvučale kao da ih govori Mademoiselle.
 - Prsten zahtijeva naplatu - nastavi njen glas - osim od djece. Ti si za
mene platio, kad sam se po tvojoj želji pojavila, ovim strahom od ludila koji te
od tada proganja. Samo je jedna želja besplatna.
- A to je?
- Posljednja želja - reče ona. - Da zaželim?
- Da, zaželi - rekli su oni, svi do jednoga.
- Želim dakle - reče dragana lorda Yaldinga - da sve čarolije što ju je
ovaj prsten sačinio nestane, a prsten da ne bude ništa više i ništa manje od
amajlije koja će mene i tebe vezati zauvijek.
Prestala je govoriti. I kad je prestala, začarano svjetlo zamre, prozori s
ispunjenim željama ugasnu poput slika laterne magice. Geraldova je svijec”a
bacala slabo svjetlo na grubo nadsvođenu pećinu, a tamo gdje je stajao kip
Psihe, sad je bio kamen s uklesanim riječima.
Gerald prinese svijeću kamenu.
- To je njen grob - reče djevojka.
Sutradan se nitko nije ničega mogao točno sjetiti. Ali mnogo se toga
promijenilo. Više nije bilo prstena, samo jednostavna zlatna burma što ju je
Mademoiselle našla stisnutu u šaci kad se ujutro probudila u svojoj postelji. Više
od polovice dragulja iz riznice s oplatom je iščezlo, a oni koji su ostali više nisu
bili skriveni iza oplate, već su ležali vidljivi na baršunom presvučenim
policama. U stražnjem dijelu Florina hrama nije bilo tajnog prolaza. Mnogo
tajnih hodnika i skrivenih prostorija je nestalo. A u vrtu nije bilo ni približno
toliko kipova kako im se prije činilo. Cijeli su dijelovi zamka nestali i morali su
biti nadograđeni uz veliki trošak. Iz toga se može zaključiti da se predak lorda
Yaldinga uvelike služio prstenom prilikom gradnje.
Srećom, preostali dragulji dostajali su da pokriju sve troškove.
Brzina kojom su se raščinile sve čini prstena toliko je osupnula sve koji
su bili upleteni da su gotovo posumnjali je li čarolija ikada postojala.
Sigurno je da se lord Yalding vjenčao s nastavnicom francuskog i da joj
je na vjenčanju na prst stavio jednostavni zlatni prsten, a to, ako malo bolje
razmislite, ne može biti ništa drugo doli čarobni prsten pretvoren posljednjom
željom u amajliju koja će vezati njega i njegovu suprugu zauvijek.
Također, ako je cijela ova priča besmislica i izmišljotina i ako su Gerald,
Jimmy, Kathleen i Mabel jednostavno mojoj lakovjernoj duši poturili hrpu
nevjerojatnih laži, kako onda objasniti članak koji je izašao u večernjim
novinama dan poslije čarolije izlaska mjeseca?

TAJANSTVENI NESTANAK POZNATOG BIZNISMENA

glasio je naslov, a u članku je pisalo kako je gospodin, poznat i cijenjen
u financijskim krugovima, nestao bez traga. “Gospodin R. Užlić”, stajalo je u
novinama, “ostao je nešto poslije radnog vremena u uredu, kao što je povremeno
običavao. Vrata ureda bila su zaključana, a kad je policija provalila, na podu su
našli hrpu odjeće koja je pripadala nesretniku, zatim kišobran, štap za hodanje,
palicu za golf i, neobjašnjivo, perušku kakvom se sobarice služe kod brisanja
prašine. Tijelo je, međutim, nestalo bez traga. Policija je na tragu rješenja”.
Ako su uspjeli riješiti slučaj, onda su rješenje zadržali za sebe. Ali
mislim da nisu bili na tragu rješenja i nisu ni mogli biti, jer je, dakako, taj
dostojanstveni gospodin bio Ružli koji se pretvorio u pravog čovjeka kad je u
potrazi za dobrim hotelom zabasao u Dvoranu ispunjenih želja. A ako se ništa
od svega ovoga nije dogodilo, kako to da su četvoro djece takvi prijatelji s
lordom i lady Yalding i gotovo svake praznike provode u zamku?
Mogu se oni pretvarati koliko im drago da sam ja izmislila cijelu ovu
priču: činjenice su činjenice i to se nipošto ne da zanijekati.

Edith NESBIT:
Začarani zamak
(The Enchanted Castle)

Premda u nas začudo posve nepoznata, Edith Nesbit (1858-1924) ubraja

se među najveće engleske pisce dječje književnosti. Dok se s jedne strane
nadovezuje na tradiciju avanturističkog romana R. L. Stevensona i A. C. Doylea,
drži se da je utjecala na mnoge pisce, posebno na R. Kiplinga i C. S. Lewisa.
Najljepše su joj i najuspjelije priče u kojima isprepleće čudnovate i
fantastične događaje s prizorima iz zbiljskoga života, tako da postaju neobično
uvjerljivi. Vještina da nas iz prozaičnog svijeta svakidašnjice odjednom prenese
u carstvo čarolije očituje se i u njezinu po općem mišljenju najboljem romanu
Začarani zamak, bajci smještenoj u prirodan ambijent suvremenog života.
Začarani zamak (1907) opisuje pustolovine troje djece, Jimmva, Geralda i
Kathleen, koji slučajno nabasaju na ulaz u podzemni tunel što vodi do dvorca u
prekrasnom perivoju. Tu započinje niz čudesnih događaja: prsten koji pronalaze
ispunjava im sve želje, pa im, među ostalim, omogućuje da postanu nevidljivi, i
da u tom obliku dozive razne pustolovine. Gerald naprimjer nevidljiv otkriva
pljačku u zamku, te obavještava policiju gdje se nalazi plijen - ali kradljivcima
dopušta da umaknu, jer nije lako otpremiti nekoga u zatvor pomoću nadnaravnih
sposobnosti. (Uopće, kroz cijelu knjigu provlači se vrlo čvrst, ali nenametljivo i
duhovito formuliran moralni kodeks.)
Jedno se od čudesa događa za vrijeme predstave, koju djeca priređuju za
svoju nastavnicu francuskog jezika: budući da nema mnogo publike, naprave
gledaoce od palica za golf, vješalica za odjeću i starih kaputa. Sve obuzme
strava kad ta stvorenja oživi neoprezna želja jednoga djeteta. Srećom, učinak je
čarolije kratkotrajan - premda se jedno od strašila ipak nekako održi na životu, te
još dugo boravi u Cityu kao ugledan poslovni čovjek, a da nitko ne primjećuje
kako se sastoji samo od vješalice za odjeću i kaputa. S mnogo je mašte i pravih
elemenata vilinske bajke opisana fantastična noć koju djeca provode u perivoju
dvorca, u društvu oživjelih antičkih bogova, uz nektar i ambroziju. Uz njihove
pustolovine i čudesne dogodovštine, pratimo i mali ljubavni roman između
Mademoiselle i lorda Yaldinga, vlasnika zamka, koji je osiromašio i ne može
izdržavati svoju kuću. Naravno da će mu čarolija, kao u pravoj bajci, pomoći u
nevolji - prije nego što se konačno razbije, a čarobni prsten postane običan
vjenčani prsten za mladence. Zbog svih osobina proze E. Nesbit što dolaze do
izražaja u ovom romanu - dobre i napete fabule, živahnog i posve modernog
dijaloga, mudrih zapažanja o društvenim običajima i normama, i neke posebne
ljupkosti i vedrine tipične za djela E. Nesbit, ovo je djelo već desetljećima
omiljeno na engleskom govornom području.
Nada Šoljan

Scan i OCR: ibs

Ispravka i prelom: BABAC