Univerzitet u Sarajevu

Katoliki bogoslovni fakultet

IZBORNI PREDMET
Postmoderna: kraj ili poetak?

TEMA:
Gianni Vattimo. Kraj moderne (Uvod)

Student:

Profesor:

Ivan S. Vukevi, bogoslov (II godina)

Sarajevo, oujak 2015.

Dr. sc. Anto osi

Kraj moderne, knjiga Giannija Vattima (u prijevodu Maria Kopia a u izdanju Matice hrvatske iz
2000. godine) predstavlja rasvjetljavanje odnosa izmeu ishoda Nietzscheove i Heideggerove
refleksije1 te diskurs o kraju moderne epohe i o postmoderni, ime se kroz izloene teze otkrivaju
novi i bogatiji vidici istine a takoe i kritiziraju postulati puke i jednostavne kritike kulture2 kroz
povezanost postmoderne refleksije o okviru problema novih uslova egzistencije u
kasnoindustrijskom svijetu Nietzscheove i Heideggerove filozofske intuicije.
Prefiks post u terminu modernizam jeste onaj stav koji dvojica filozofa pokuavaju
razliitom ali nama bliskom interpretacijom i srodnim terminima konstituirati nasuprot tradiciji
euopskog miljenja (koje dovode u pitanje) a njihovim zajednikim takama u gleditima
definiramo modernu kao doba kojim dominira ideja o povijesti miljenja kao progresivnog
prosvjetljenja3 na temeljima zakljuaka teorijske i praktine revolucije zapadne povijesti, koja se
na taj nain (u naelu) legitimiraju kao ponovna pridobivanja, ponovna roenja ili ponovna
doaa. Temelj, kao pojam, Nie i Hajdeger sa jedne strane kritiziraju kao utemeljeno miljenje
zapada4 tj. zauzimaju kritiku distancu ali ono ne mogu podvrgnuti kritici u ime drugog, istinskijeg
utemeljenja.5 Nadvladavanje jeste termin koji se kritiki uvodu i cilju izbjegavanja logike razvitka
onoga to slijedi nakon moderne a istovremeno ono se koristi kao odrednica za nau poziciju u
trenutnoj povijesnoj taki.
Negacija stabilnih struktura bitka je jedna od karakteristinih sadrina filozofije XIX i XX
stoljea, jer stabilnost bitka u sistemima metafizike XIX stoljea ne postoji (tj. obstoji) nego biva
po nunim i prepoznatljivim ritmovima koji mu uvaju idealnu stabilnost.6 Ontoloke domaaje
(one ontologije, koja nije nita drugo nego interpretacija naeg stanja, jer ni bitak nije nita drugo
osim svog dogaaja) u terminima judeo-kranske batine (kroz ideje o povijesti kao povijesti
spasenja) smjetaju kao povijesne domaaje, tj. pridaju joj se odluna znaenja kroz koju
dominiraju naturalistika i ciklika vizija toka samog svijeta. Postmoderna se oznaava ne samo
kao neka novost (naspram moderne), nego i kao razrjeenje kategorije novog, kao iskustvo kraja
1

Gianni Vattimo, Kraj modern, Matica hrvatska, Zagreb, 2000, 5.

Idem.
3
Idem.
4
Ibid, 6
5
Idem.
6
Ibid, 7
2

povijesti, ije je stanovite raireno u kulturi XX vijeka a praeno je apokaliptikim stavovima i

predvianjima, a na nju se pozivaju i one filozofijske pozicije koje (pozivanjem na Nietzschea i
Heideggera) pozivaju takoer i na ponovno vraanje iskonima europskog miljenja, viziju bitka
koji nije zaraen nihilizmom ali slabost ove pozicije lei u bojazni da vraanjem na poetke ne bi
nastalo ono to je zapravo nekada nastalo.7
Kraj povijesti i u ovoj knjizi nije prikaz kraja u katastofinom smislu, ve se ono razmatra
kao elemenst novog naina iskustva ivljenja8 a diskurs o kraju povijesnosti vodi u terminoloki
nesporazum oko same rijei povijesnost kao objektivnog procesa i povijesnosti kao odreenog
naina osvjetenja pripadnosti (dakle, iskustvu ivljenja). Nae iskustvo u terminima
posthistorinosti vodi simplificirajuem sociologizmu (na to nijesu imuni ni sami filozofi, poput
Husserla i njegove fenomenologije, Heideggera i Bitak i vrijeme ili Wittgensteina) ali diskurs o
postmoderni se legitimizira na podlozi injenice da je za njegov opis adekvatan pojam Arnolda
Gelena pot-histoire a ono oznaava one uslove u kojima progres biva rutinom (npr. ljudske
sposobnosti su se intenzivirale i jo se intenziviraju, te se kao takve ne mogu u postignutim
rezultatima initi sve vie novim).9 Dakle, progres postaje neka vrsta rutine. Ideal progresa je po
sebi prazan jer je njegova konana vrijednost realizacija uslova u kojima je mogu opet novi
proces. Ona povijest koja se u kranskoj viziji inila kao povijest spasenja postala je najprije
traganje za stanjem svjetovne savrenosti a potom, korak po korak i povijest progresa. Ovi
Gelenovi opisi se mogu nai i kod Heideggera a pandan im je i u savremenoj kulturi. Ipak, ako ne
postoji jedinstvena, nosea povijest, nego samo neke razliite pri-povijesti, njeni nivo i naini
rekonstrukcije prolosti u svijesti, teko je uvidjeti gdje prestaje razrjeenje povijesti, kraj
historiografije kao arolike slike jedinstvenog toka zbivanja, kao konzistentnosti.10
Razrjeenje povijesti ona je karakteristika koja razlikuje savremenu od moderne povijesti.
Savremenost jeste ona epoha koja bi usavravanjem instrumenata prikupljanja i prenoenja
informacija realizirala univerzalnu povijest ali bi ona upravo u toj epohi postala nemoguom, jer
kako primjeuje Nicola Tranfaglia ne znai samo da nije mogua univerzalna povijest (kao

Ibid, 8.
Idem.
9
Ibid, 9.
10
Ibid, 10.
8

historiografija) nego da su, u stvari, iezli uslovi za univerzalnu povijest kao jedinstven tok
dogaaja, kao res.11
Liavanja iskustva dogaaja je posljedica sve vee uporabe tehnologije i instrumenata za
prikupljanje i irenje informacija (televizija i drugi mediji) a oni tee splonjavanju na nivo
savremenosti i simultanosti, koji neprestano stvaraju uvjete za konstrukcije i prijenos globalne
slike ljudskih zgoda i nezgoda a to po sebi doprinosi terminolokoj konfuziji definicije savremene
povijesti jer ona vie nije samo ono to obuhvata kronoloki najblie godine.
Ispunjavanje diskursa o moderni i postmoderni sadrajem nalazi se kod Gelena manje
neodreeno nego kod drugih, jer postmodernistike teorije legitimiraju i ine dostojnim diskusije
za radikalnim zaokretom u pogledu moderne a time i posthitorijskom znaenju dananje
egzistencije, a ogledaju se u historiografskoj praksi ali i u umjetnostima u kojima se moda
navijeta drugaija mogunosti ovjekove egzistencije.
Oslanjanje na Nietzschea i Heideggera, na dopunjenje u ovoj knjizi o prividnim
referencama na najnoviji razvitak hermeneutike, oivljavanje retorike i pragmatizma u dananjoj
filozofiji, donosi mogunost za prijelaz sa potpuno negativistikog kritikog opisivanja
postmodernog stanja (tipinog za ljudsku kulturu XX stoljea) na razmatranje kao pozitivne
mogunosti i anse12 o emu je Nietzsche, npr. govorio u svojoj teoriji o moguem aktivnom i
pasivnom nihilizmu a Heidegger aludirao u svojoj ideji o preboljevanju metafizike. Oslabljenje
bitka je sinteza nihovog miljenja, te kao sastavnica moe pomoi konstruktivnom smjetanju ovih
teorija u postmoderno stanje. Konstantna tema ove knjige je otvaranje nemetafizikog poimanja
istine, koja se ne tumai u polazitu od pozitivistikog modela naunog (znanstvenog) znanja nego
od umjetnikog iskustva i retorikog modela, iz ega proizilazi da je iskustvo istine estetsko i
retoriko iskustvo,13 koje ne oznaava svoenje istine na subjektivne osjeaje, nego je upravo
navodi na podruje diskursa koji se ne ograniava nego se i podlae kritici.

11

Ibid, 14
Ibid, 15.
13
Ibid, 16.
12