Jednom stvorena, jo mokra Poput ljenjaka zablistalih pod drvom u jesen, I dodirivane, otvorene, poele ivjeti Unato vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim, Plemenima u pokretu, planetima u kretanju. Mi jesmo, one govore, ak i kada im istrgnu stranice, ili im plamen olie slova. Toliko izdrljivije Nego to smo to mi, ija krhka toplina Hladi se u sjeanju, raspri se, nestaje. Zamiljam zemlju kada mene vie nee biti: Nita se ne dogaa, nema gubitka, jo uvijek je udna parada, enske haljine, oroeni ljiljani, pjesma u dolini, Pa ipak knjige e biti na policama, Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zraenja, visina.