Puk kao kolektivni junak u

romanu Seobe
Ono to me je fasciniralo dok sam itala ovo izvanredno djelo Miloa
Crnjanskog je neki opti osjeaj lutanja, neodreenosti i besciljnosti koji
preovladava u ovom romanu. Svi likovi koje je Crnjanski smjestio u turbulentno
vrijeme srpske istorije su u stalnoj potrazi za mirom, obeanom zemljom,
konanim stanitem i priznanjem od strane okoline. Ta potraga ih odrava u
ivotu, i tjera da i dalje prolaze kroz muke. Ono to je takoe specifino jeste to
to je Crnjanski kroz glavne likove Dafinu, Aranela i Vuka oslikao kao tipine
predstavnike srpskog naroda datog vremena, i individualce pogoene istim
dogaanjima, razvoj njihove linosti i njihove postupke, ali posebna
komponenta ovog djela je jo jedan od glavnih likova, slavonsko-podunavski
puk, koji kao kolektivni junak predstavlja narod koji je Crnjanski elio prikazati
u svom djelu i na ijem se primjeru najlake pribliiti sudbini Srba iji naizgled
jasan cilj zamagljuju ponienja, lutanja i beznadene potrage za sreom, koji ih
na kraju vode do tragedije.
Crnjanski nas upoznaje sa grupom srpskih vojnika, slavonsko-podunavskim
pukom, koji naizgled izgledaju kao samo jo jedna vojna jedinica: meutim, oni
predstavljaju sudbinu srpskog naroda. Pratei strukturu romana, koja je
komponovana kao tragini putopis pun beznaa i nesree, stie se slika o
srpskim vojnicima koji se svakodnevno rtvuju na putu za koji se ini da nema
kraj, a i ako ga ima, oni nisu u stanju da kontroliu ishod svoje mukotrpne borbe
za bolje sutra. Umjesto konanog utvrivanja svog identiteta i sudbine kojima se
nadaju, oni ostaju i bez prijanjeg i bez budueg identiteta koji im je oduzet od
strane tuina za ije se interese bore.
Kad pogledamo taj puk, vec na prvi pogled mozemo uociti da oni nisu neka jaka
vojna jedinica. Obicni ljudi, seljaci, snazni momci, svaki najbolji u svom selu,
odabrani su za vojsku. Iz bijede su krenuli u jos vecu. U tom puku je bilo mladih
ljudi, jos uvijek nezrelih, nespremnih. Mada, meu njim je bilo i iskusnih
vojnika, ratnika, koji su duzi niz godina boravili po bojistima boreci se za
razlicite vladare.

Vecina bese mlada, prvi put odabrana za rat, ali je bilo meu njima i onih,
sto su, posljednjih godina, ratovali na sve strane. Pa i takvih koji su se krvili
kod Beograda i Grocke, pa cak i onih sto su, pre skoro 30 godina, sekli
Turke, kod Varadina, i Temisvara, pod zastavom princa Evgenija
Savojskog.
Po dolasku u Austro-Ugarsku, opsjednuti svojom potragom za boljim sutra, oni
bivaju upleteni u beskrajni krug muka i ponienja, sve udaljeniji od svoje
zvijezde. Podvrgnuti stalnim pokuajima transformacije identiteta, Srbi, oni su
distancirani od svega to su ostavili iza sebe. To je najvidljivije u odnosu Vuka i
Dafine- posveen predvoenju svog naroda na mukotrpnom putu i spreman da
podnese svaku moguu rtvu da bi dostigao svoju zvijezdu i bolju budunost za
sve, on gubi dodir sa stvarnou i sa svojom porodicom. Slavonsko-podunavski
puk gubi orijentaciju na svom putu.
Njihovo putovanje ih je svaki dan sve vise iscrpljivalo. Bili su prljavi i gladni, i
umorni. Ostavljali su dojam divljaka. I kad ih se uporeivalo sa savrsenom,
urednom i nadasve disciplinovanom austro-ugarskom vojskom, njihova bijedna
situacija je izgledala jos vecom. Isticanje njihovog divljastva je ucinjeno sa
jednom namjerom: da se stvori slika citave jedne nacije na osnovu vojnog puka.
Slika puka kao zajednice je najbolje dosla dosla do izrazaja kad su stigli u Pecuj.
Za te vojnike to je bio nepoznat teritorij, jer vecina njih nije isla dalje od svog
sela prije nego sto su pristupili puku. Onako kako bi dolikovalo zivotinjama, puk
je bio odveden van sela, namamljen vatrom i mesom, da ne ugroze stanovnike
tog mjesta. Smjesteni izvan sela, u sumi, imali su priliku da se odmore. No kako
je puk bio sastavljen od mnogo neiskusnih nedisciplinovanih ljudi, doslo je do
problema. Zeljni zabave, neupoznati sa vrijednoscu odmora i dobrog sna,
krenuli su ka selu, izvoru sjaja, muzike. Necujno su pobjegli iz logora. U okrilju
mraka mnogo se desavanja zbilo; napravili su opci nered u selu, desile su se
krae, i silovanje. Losa narav nekih pripadnika puka je dosla do izrazaja.
Dozivese tako citava cuda u noci. Svi koji su prosli zbunje oko logora,
proose i vrtove i zidine oko grada. Upadali su u varos, kao kurjaci, kroz
strme hodnike, uske i vlazne kao oluci. I mada citavi sokaci behu pusti, oni
su, po mraku, naslutili ono sto su trazili. Ne dirajuci pilice po granama, i
obilazeci guske, nakrali su se mekih golubova. Krvavim prstima, za koje se
lepilo perje, cupali su plave glavice, pribijeni mesecinom uz zidove,
osecajuci kako se mala, vruca tela trzaju nekoliko trenutaka, u saci.
Cetveronoske, po mesecini, oni su plasili pse svojim skokovima i senkama i

zastajali dugo tamo gdje je jos gorela svetiljka, zagledani, kroz pukotine
dasaka, u nepoznata lica, da posle, postojavsi, umorno nastave svoje
tumaranje. Odose, i ne ostade za njima nista. Nista.
Gore navedeni citat ne zahtijeva neko posebno objasnjenje. Snaga rijeci,
isprepletena sa brutalnoscu daje nam sliku dijela puka. Divljacka skupina, ljudi
koji ne prezaju ni od cega. Nedisciplinovani. Neobzirni. Zadaju strah. Ostavljaju
pometnju iza sebe. Bas onakvi kakve su austro-ugarski velikani zeljeli. Pijuni u
igri, koji zive da umru. A takvi su najmanje bitni.
Nakon strasnih dogaanja, vecina prestupnika se uspjela vratiti u logor. Ostatak
je uhvacen u pijanom i jos uvijek u razuzdanom stanju. Jedan pripadnik puka je
brutalno kaznjen, da bi se dao primjer ostalima. Naime, ostali pripadnici puka su
ga morali bicevati. Najlaksi nacin pridobijanja puka bio je da ih pokatolice.
Katolicka crkva je raspolagala velikim materijalnim bogatstvima, i sav sjaj i
bogatstvo je bio privlacan. I taj isti puk je nastavio put ka sigurnoj smrti. Krenuli
su na bojiste da se bore za vladara cije ime nisu znali ni izgovoriti. Na svom
putovanju oni tragovi dostojanstva sto su ih nekad imali, nestajali su lagano.
Zastajkujuci sred nepoznatih sela, tiskajuci se preko neobicnih mu
mostova, zanocivi vie puta kraj bunara, nevidljivih u mraku, puk nikako
nije mogao da shvati kako je tako, ludo, uopte mogao i poci.
Vojnici su preispitivali svoju odluku, ali im je bilo kasno da je povuku.
Obesni i razjareni pri polasku, postadoe snudeni i ponizni kad su
odmicaliu tudinu. Nisu vie imali snage da lome i krhaju i ne usudivahu se
vie da diraju ene. Zbijeni u gomilu, stajahu nasred sela, stidljivi. Bratimili
su se i sprijateljili sa svakim ko im je priao, bojaljivo i snishodljivo. Nikad
pitomiji vojnici ne prodoe tuda.
Ta misija je imala skoro pa neprimijetnu, ali ipak znacajnu pozitivnu stranu,
vojnici su se smirili, na granici sa divljastvom zeljeli su da opet budu ljudi.
Oni su se tukli grozno. Oni su klali. Hvatali za grudi, obarali i klali,
zadiruci rukom u grkljane, cepajuci koe i meso kao krpe, prebijajuci
pukom rebra, ruke i kolena, razbijajuci temena kao tikve. Zato je
Berenklau, i samo zato, odgovarao oholo na Dvoru, kad bi mu neko
podrugljivo rekao: Vai panduri da, moji panduri.

Iskoristavani su koliko god je bilo moguce. Austro-Ugarski velikani su ih

ismijavali, za njih nisu imali nikakvu vrijednost. Njihov zivot nije imao
znacaja.I kao sto svemu doe kraj, tako je bilo i sa pukom.
Tako je izginuo te veceri, do mraka, Slavonsko-podunavski polk, po
brdovitim ulicama Caberna, potisnuv neprijatelja u zasede Trenkove, koji
ga onda smrvi.
Neiskusni i nedovoljno opremljeni, poginuli su u zasjedi. Unatoc svemu, ti ljudi
nisu bili samo zivotinje, naprotiv bili su ljudska bica kao i svi mi. Samo,
situacija je od njih pravila divljake. I ostace oni zapamceni, kao uspomena na
davnu okupaciju, i iskoristavanje Srpskog naroda.