Pie: Slavia Kukriar

Kome se smijete? Sebi se smijete.

Kau da je najtee odglumiti iskren osmijeh, jer veselost i srea jednog ovjeka je
najvidnija crta i emocija. Sve to vie uim i, valjda, napredujem, poinjem da vjerujem da o
ljudimo iz njihovog smijeha moemo mnogo da nauimo. Lino smatram da moemo
zakljuiti koliko je neko pametan, prema tome emu se smije. Dostojevski tvrdi da je smijeh
najbolja proba due, a da samo ovjek vrlo visokog i vrlo srenog razvitka umije da bude
veseo i da zarazi druge. Nemojte se zavarati, neu vas razmaziti svojim tekstovima tako to
u pisati o nekim optim i standardnim stvarima. Ovaj tekst, kao i prethodni, bie vezan za
nau (ne)kulturu i pozorite, jer smatram da sam tu donekle i kompetentan da kaem koju
rije. Ovo smatrajte nastavkom prie o umjetnosti i kulturi.
Nemamo esto priliku da idemo u pozorite, niti da gledamo predstave u naem gradu, ali
kada nam se ta prilika prui, mi je definitivno upropastimo. Prvi redovi rezervisani za visoko
pozicionirane linosti, vodee glave naeg grada, obino ostanu prazni. Izgleda da njihova
malenkost smatra da su klasici i vrhovni poglavari, kroz istoriju, samo gubili vrijeme u
pozoritu. Ali oni nisu moja tema. Iako su jedan od problema, danas nisu tema. Danas piem
o nama i vama i o tome, ta nama predstavlja pozorite. Nedavno, gledajui predstavu Braa
Karamazov: Slablasni eros posmatrao sam publiku i njihove reakcije. Predstava je jako teka
i vrlo je intrigantno napravljena dramatizacija koja vie lii na neko skraeno izdanje romana.
Budui da je rije o duhovnoj drami koja istrauje hriansku etiku, slobodu volje, otuenost,
suparnitvo i moral, nita od tih stvari nije van konteksta u kojem se mi kao drutvo u ovom
trenutku nalazimo. Ali publika to ne vidi, oni trae smijeh. Sjedio sam u zadnjim redovima,
utao i gledao, kada se u jednom momentu, jedna od glumica saplela o scenski rekvizit i
blago posrnula. Ba u tom trenutku uslijedio je smijeh, a jo mi nije jasno, emu su se
smijali? Da li je to jedini detalj koji je bio razumljiv tom dijelu publike? To je samo jedan od
gorkih primjera nae samosvijesti i kulture. injenica je da pozorite ne moe postojati bez
publike, ali moda naa ira publika i dalje nije dovoljno isprofilisana. Istraivanje pozorine
publike, koje se moe uklopiti u jedan kompleks istraivanja o kulturnom ivotu uopte, ima
danas veliku drutvenu aktuelnost. Odmah se mora naglasiti da je ovakva tema veoma
sloena, s obzirom da je teorijski i empirijski nedovoljno istraena kod nas, ali smatram da je
bitno da se ova pria pokrene. Sadanji trenutak u razvoju naeg drutva dovodi do velikog
stepena zaotrenosti, to se posredno ili neposredno odraava na kulturni ivot svih
drutvenih grupa, posebno na drutvene grupe sa profilisanim interesovanjima u domenu
kulturnog ivota. Naalost, takve drutvene grupe danas se mogu izraziti u promilima. Da li
dananjem drutvu pozorite mora biti relaksacija i smijeh? emu se zapravo smijete kada
odete u pozorite, a niste svjesni da ste otili jednom u dvije godine? Kome se smijete? Ako
je pozorite kroz istoriju bilo slika drutva, duh jedne sredine i personifikacija ivota, zar vas
ni malo ne brine to to nismo sposobni da gledamo ozbiljnu radnju na sceni? Smatram da je

tragedija daleko bolji opis ove kulturne ruine u kojoj danas ivimo, nego komedija koju
publika konstantno trai. Dananje drutvo u znaajnoj mjeri karakteriu procesi
(samo)razaranja, koji su u nekim podrujima drutvene realnosti (kao to je pozorite) doli
do faze u kojoj je opravdano govoriti o razorenom drutvu. Odnos drutva i kulture na
najneposredniji nain obezbjeuje vezu izmeu individualnog i kreativnog sa drutvenim i
javnim. Kultura, jedna od osnovnih dimenzija svakog drutva, naroito je znaajna za
razumjevanje procesa stvaranja, profilisanja i kristalizacije sistema vrijednosti.
Naravno, dananje vrijeme prua mnogo izbora u vidu filmova, tv serija, za informisanje
i osvjetavanje, ali smatram da postoji neto posebno u ivoj igri, a to je osjetljiva emocija.
Ako se ve zalaemo za pozorite u naem gradu, trebamo se i zalagati za kvalitetan
repertoar, staviti kvalitet ispred kvantiteta i poeti sebi da postavljamo prava pitanja, te da se
duhovno obrazujemo. Ako ve publika trai komediju, neka to bude istinska verbalna ili
karakterna komedija, kao nauk i didaktika, a ne kao cirkus, farsa i skakanje sa stolice u au
punu vode. Oni koji danas u Republici Srpskoj odluuju o raspodjeli budeta, kulturu
posmatraju ne samo kao troak, oni je tretiraju kao viak i otpad, ali i mi smo krivi. Ne elim
samo da nas kritikujem i govorim ono to i sami ve znamo, ja elim mnogo vie. elim da
vas navedem da postavite sebi prava pitanja i da se zapitate, kako lako, ba mi moemo biti
predmet ismijavanja i smijeha. Ko se zadnji smije?