A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str.

281-290 (1990)

ANTE RUKAVINA

JO IVE VELEBITSKE UME

Ante Rukavina
Veterinarska stanica
YU, 48000 Gospi

UDK :630.4 Velebit

Pregledni lanak
Ur.: 1990-08-23

U ovom radu autor iznosi problematiku iskoritavanja velebitskih uma i devastaciju krajoli
ka u prolosti i danas. Dokazuje da su velebitski podgorski obronci bili ogoljeni sjeom i palje
njem, kako bi se dobilo to vie orae zemlje i panjaka, ve u vrijeme Ilira i po doseljenju Hrvata
od VII. stoljea. Zatim kako se uma sjekla i za izvoz, brodogradnju i potrebe seoskog gospodar
stva. Velika sjea ume bila je u vrijeme Vojne krajine. Osobito istie sjeu uma nakon drugoga
svjetskoga rata i njihovu izloenost propadanju zbog zagaenosti atmosfere industrijskim razvo
jem.

Promatra li prolaznik golema velebitska prostranstva u svoj njihovoj cjelovitosti, i ona

obrasla umom a pogotovo ona to svojom potpunom ogoljelou izazivaju alosne uzdahe, po
nekad mu iskrsne pitanje: kako je do toga dolo i kako su ti predjeli izgledali prije 500, tisuu ili
vie godina. Kakav je onda bio krajolik te i danas udesno lijepe, raznolike i zanimljive planine,
kakve su slike tih pejzaa gledane s tih istih mjesta nosili u oima nai davni preci ili neki drugi
ljudi koji su nastanjivali tu planinu?
ini se da iste slike velebitskih predjela traju ve nekoliko stoljea iako im se odhrvavamo
na sve mogue naine pronalazei brojne krivce. Ogoljelost pejzaa velebitskih podgorskih
obronaka, kako navodi Rogi (1), opisuju ve mletaki inovnici druge polovice 16. stoljea, a
smatra se da je nastala poveanim iskoritavanjem stoarskih itelja u 14. stoljeu. Tko zna ko
liko je puta i prije tog razdoblja nastajalo unitenje velebitskoga biljnog pokrova. A da se on te
ko obnavlja, poznato je svima onima koji prate njegov razvoj u posljednjih nekoliko stoljea.
Stoga je pretjerana esto ponavljana tvrdnja da su velebitske podgorske obronke ogolili
Mleani odvozei hrastovinu za izgradnju Venecije. Ne moe se posve porei ta tvrdnja, ali je

281

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)

Mleanima bila blia pristupanija istarska obala i slini krajevi, a rahlo tlo pri zidanju svojih po
znatih zgrada uvrivan su duboko zabijenim trupcima iz Sibira.
Da su ti obronci bili ogoljeli i u ilirskom razdoblju svjedoe brojni tumulusi i nekropole.
Vjerojatno se u bujnoj umi ili barem ikari ne bi pravili grobni humci i od petnaestak metara
promjera, a brojni se pokojnici zakopavali izmeu tankih kamenih ploa, i to u podugakom ni
zu. Brojni sporovi za velebitske panjake takoer govore o njihovu vegetacijskom pokrovu, a
moda nije pretjerano ustvrditi da su se i u okolici kasnije nazvanog Pisanog kamena koristili
prostrani panjaci. U tom bezvodnom kraju koritenje vode jedinog vrela izazivalo je este spo
rove izmeu Parentina i Ortoplina.Postignuti sporazum pod pritiskom rimskih vlasti uklesan je
u golemu stijenu pa i danas govori o tom dobu i sporu nastalom prije skoro 2000 godina. Da je
u tim predjelima bila kao danas gusta uma, onda oni nebi bili pogodni za paarenje i vjerojatno
ne bi bilo sporova.
Da je na podgorskoj strani u nekim razdobljima bilo vie uma nego danas, doputa i esto
raseljavanje itelja s tih obronaka, npr. u doba turskih osvajanja. Ipak je smjelo nekritiki pri
hvatiti tvrdnju Jure Brkljaia-iljega, nekadanjeg domara planinarskog sklonita u Bakim
Otarijama o prii njegova djeda da se nekada iz Bakih Otarija moglo spustiti do mora u Karlobagu po ograncima usputnog drvea. Ta bi se tvrdnja mogia odnositi na sredinu 19. stoljea ili
na prijanje razdoblje, a ve na kraju 19. stoljea Frani (2) pie:
to smo se vie odmicali od Senja i Sv. Jurja, to nam se je Velebit prikazivao sve to velebniji u svojoj ogromnosti i goloti. Velebit je krevita i divlja planina, puna vrletnih uvala, zubatoga stijenja i golemih litica. S morske strane su mu krne boine veinom bez raa od kie i sni
jega do gola isprane. Silne kamenite gromade uzdiu se na stotine metara visoko.
Stoji gora do sinjega mora,
Kr do kra, kamen do kamena....

'

*^8

%;;
#>r*^.
*fe-

282

&^'

PP^

^ % . '<"

^ *

******

5/. 95. - Planinski predjeli

siev. Velebita, iznad doca
Sinokos, arheoloko istra
ivanje prethistorijskog tumula, uz put prema Prizni, snimio dr S. Boievi 1983.

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)
Ipak, na tom prostoru to ga omeuje more i najvii planinski vrhovi te cesta Senj-Vratnik
i cesta Tulove grede-Obrovac postoji autohtoni umski pokrov sastavljen od graba, hrasta i bu
kve te neto crnogorice zastupljene crnim borom, jelom i smrekom. Veinom u dolcima i dulibama odolijevaju loim klimatskim i pedolokim uvjetima, dugotrajnoj i jakoj insolaciji, malim
i nepovoljno rasporeenim oborinama, jakim vjetrovima, a ponajvie nekad neracionalnom
koritenju ili pravom haraenju.
S druge strane na likim se obroncima steru goleme ume listopadnog drvea, ponajvie bu
kve, zatim javora, graba, hrasta, a u pojedinim predjelima smreke i jele. To golemo bogatstvo,
ta plua cijele planine oduvijek su bila predmet grubog iskoritavanja. I to je ovisilo o politikim
prilikama i stupnju naseljenosti na prileeim obroncima i u podnoju planine.
Ve samo naseljavanje predstavljalo je ozbiljan udar na umski pokrov. S poveanjem bro
ja itelja trebalo je stjecati nove ivotne prostore, a to je znailo neobuzdanu sjeu ili paljevinu
u svrhu stvaranja oranica i panjaka. Tako su stvarani i takvi su do danas ostali mnogi planinski
proplanci. A sam nain ivota u skromnim nastambama i obiteljima s puno djece zahtijevao je
stalno odravanje vatre na ognjitu. Vatra se nije smjela gasiti. Rijetki su bili oni koji su nepa
njom ugaenu vatru mogli obnoviti kresivom i komadiem dobro osuene gljive (gube). Zato se
po nekoliko ugaraka kao zametak obnovljene vatre esto odlazilo i u kue udaljene nekoliko sa
ti hoda. Kao i uvijek takve su sluajeve prepriavali stariji ljudi jo nakon prolog rata. Iz Jadovnog se odlazilo u Bake Otanje po zametak nove vatre. Naime, Jadovno je bilo malo naselje i
ljudi bi se ljeti zabavili svojim poslovima, a vatra bi se ugasila. Najzgodnije je bilo preko Metle
otii u Bake Otarije. Jer tamo je bilo vie kua, pri neprekidnom protjecanju kirijakih kola
trebalo je uvijek biti pripremljenog jela i vatra je morala gorjeti. Time je uobiajeni ivot u dru
gom naselju bio nastavljen.
Otvoreno je ognjite gutalo velike koliine drva. U planini je bilo izvaljenog i slomljenoga
drvea, ali ga esto nije bilo dosta pa je sjekira namicala potrebni ostatak. to je to znailo u raz
dobljima guih naseljenja, vidi se i danas po goletima u okolici sela.

283

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)
SI. 97. - Planinski predjeli
Dundovi-padea, snimio
dr. S. Boievi 1983.

Ukoliko je tona tvrdnja koju iznosi u jednom spisu iz godine 1588. mletaki opunomoe
nik Matteo Zane, da je Morlakia, tj. velebitska primorska padina, prije trurske provale bila
naseljena s 12.000 obitelji, a one su sigurno bile brojano jake, onda je lako dokuiti koliku je
koliinu ogrjeva moralo potroiti priblino toliko vatara. Iako Rogi (1) smatra da je ovaj poda
tak daleko od stvarnosti, ipak je i manji broj obitelji dobrano pridonosio unitavanju vegetacijskog pokrova osobito uma.
Drugi nain prekomjernoga koritenja velebitskih uma bilo je izvoenje drvne mase u bli
e ili dalje predjele. Pritom su najei kupci bili itelji s naih otoka, ali se ogrjevno i graevno
drvo izvozilo ak u Mletke. Doprema je do obale bila mukotrpna. Donekle se moglo dosei do
dobrih stabala u velebitskim dolinama, gudurama, vrtaama ili na planinskim pristrancima, ali
je dovlaenje trupaca bilo uistinu teko. Kako nije bilo pogodnih cesta ni utrtih staza, vlaka, to
je bio posao za koji je trebalo puno snage i vjetine te pomoi teglee stoke.
Za one naoko sitne potrebe, za trgovanje pojedinaca s pojedincima s druge strane velebit
skoga kanala moglo se svakog dana nasjei breme ili dva drva, i na tovarnoj ivotinji, obino
magarcu ili mazgi, spustiti ih do same obale. Kako nije bilo pila, to se odsjeeno drvo sjeklo sje
kirom na manje komade pri emu su nastajale vee koliine tresaka, no tko je o tome brinuo!
Vano je bilo unoviti ono breme koje su neki i na svojim leima snosili k moru. Naravno, kada
se uspostavilo gospodarenje s velebitskim umama u doba Vojne krajine, sav se taj promet odvi
jao skriveno od nadlenih slubi koje ni za ivu glavu nisu smjele vidjeti svjee odsjeeno drvo.
Naravno, iste te slube posve su preuzele plasman drva preko velebitskih luka, ime su bili po
goeni itelji velebitskog podgorja.
Meutim, ista ta vojnokrajika vlast poinje, osobito u doba Marije Terezi je (1740-1780),
izgradnju prekovelebitskih cesta u svrhu to obilnijeg iskoritavanja velebitskih uma. Ali i vla
ka, utrtih staza kojima su se povlaili trupci ak s druge strane Velebita, iz onih predjela gdje su
postojale crnogorine ume s kvalitetnijim stablima. Tragovi tih vlaka jo se i danas opaaju u
okolici Mirova. Osobito su bili traeni jarboli. A za njih su trebala biti odsjeena stabla odree
ne debljine bez ikakvih kvrica ili oteenja. Bavljenje tim poslom nazivalo se iskrivljenim nazi-

284

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)
SI. 98. - Planinski predjeli
sjev. Velebita, staro ljetno
stanite Podgoraca Lubenovac, snimio dr. S. Boievi 1983.

vom jamboraenje (3). Iziskivalo je puno iskustva i paljivog postupanja s odsjeenim drvetom,
jer ga nije bilo jednostavno, niz kamene velebitske bokove, dovlakati sauvana do mora dese
tak ili vie kilometara.
Naravno da se jedan dio trupaca upotrebljavao za izgradnju brodova, i tuih i domaih.
Pritom se ne smije zanemariti injenica da se drvo zamjenjivalo s Mleanima za ito, a tada se ni
je tedjela ni snaga ni vrijeme da do te zamjene i doe.
I na likoj je strani koritenje drveta velebitskih uma imalo viestruku namjenu. U prvom
redu to je bio ogrjev, a onda graevinski materijal. U tu svrhu, uz postojee prekovelebitske ce
ste probijale su se i brojne ue i manje kvalitetne umske ceste. Ali i jedne i druge imale su na
brojnim zavojima proirenja i od 7 metara da bi se niz njih mogli sputati i svoziti balvani duine
i po 20 metara.
Na likoj se strani sjea obavljala obino zimi, u dane kada je bilo manje snijega. Zaudo to
se dogaalo obino u sijenju, a onda bi se reklo: ove je godine zima promaita. Ba u to doba
u drvetu je bilo najmanje mezgre (soka), pa se lako cijepalo, a bilo je i lake. Zato nije ni udo
da se taj mjesec i nazvao sijeanj.
Da bi graevno drvo dobilo na vrijednosti ve je godine 1866. izgraena u tirovai pilana.
To je samo povealo skidanje dragocjenoga velebitskoga runa, i to upravo predjelima gdje su
rasla divna cmogorina stabla. Izrasla u vis i do 30 metara, ravna i bez kvrica predstavljala su
uzorne primjerke svoje vrste, a njihove zbijene kronje sve do unatrag desetljee ili dva nisu do
putale da snijeg padne do tla. Uzalud je bilo proglaenje tirovae godine 1929. Nacionalnim
parkom, uzalud sve ostale naredbe i uredbe, pa i nedavno proglaenje Velebita Parkom prirode
po Ujedinjenim narodima, jer se kroz te predjele i izmeu prorijeenih stabala vide i oblinji
obronci.
Sluilo je velebitsko drvo i za druge namjene. Bilo je to na primjer paljenje ugljena. Tako
se zvao postupak pretvaranja sirova drveta u obini drveni ugljen. Tim su se ugljenom koristile
prvotne elektrine centrale i poetni veleobrtni pogoni. Ali, zato se trebala upotrijebiti izvala,
tj. izvaljeno drvee i ono koje je ve zub vremena nagrizao. No, tko bi na to sve pazio!

285

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)
Ugljenari bi iskopali u zemlji rupe potrebne im veliine i sloili u njih drvo. S jedne bi strane
potpalili i dopustili da izgara do odreenog trenutka kada je ve nagorjelo drvu izgubilo vei dio
bioloke vode. Tada bi sve to potrpali daskama pa zemljom. Vatra bi se odmah ugasila, a drugi
se dan ugljen vadio i - prodavao.
Slino je bilo i s izradom vapna. Opet je trebalo kopati rupe. U njih se zatim slagao kamen
u obliku bunje, one bunje koja je Bunjevcima predstavljala dom i po kojoj su najvjerojatnije i
prozvani. Zidovi su te bunje bili i do 1 metar debeli. U sredini je ostavljen otvor u koji su se sla
gala drva. Bunja je u visini zavravala posve malim otvorom kroz koji e kasnije izlaziti dim. Sve
se to pokrivalo zemljom, a zatim se zapalila vatra. Nekoliko su dana tu izgarale goleme koliine
drva i trebalo ih je stalno dodavati da ne jenja visoka temperatura u unutranjosti. Zatim bi se
ekalo da se cijeli pogon ohladi, pa bi se sve razotkrilo. Kamen bi se pretvorio u vapno, svako
me neophodan graevni materijal. Treba spomenuti da se paljenje krea izvodilo u onim
predjelima gdje je za to bilo pogodna kamena, onoga pravoga vapnenca. A kako su se tim poslo
vima bavile pojedine obitelji u vie narataja, nije im nedostajalo iskustva. Tako se jednim po
slom zadiralo u velebitski okoli, a da najee na njega nije bilo nikakvih primjedaba.
U dobrih tesarskih znalaca bilo je uobiajeno traenje stabala pogodnih za izradu imle.
Bio je to nekada i jedini krov na kuama i stajama u Lici imunijih gospodara, dok su oni manje
imuni koristili raovu slamu. Ti bi znalci doli na povieno mjesto nekog obronka po kojem je
rasla crnogorica i ve po pravilnom obliku kronje odabrali pogodno drvo za sjeu. Takve su se
smreke ili jele morale lako cipati (cijepati) u priblino jednako debele daice koje su se zatim
doraivale prije ugraivanja u krov.
Analogno tome na podgorskoj je strani bilo uobiajeno traenje stabala od kojih bi se iz
raivala vesla. Trebalo je obino u visinskim predjelima pronai stablo odreene debljine i du
ine bez ijednog vora. A zatim ga donijeti do mora. Nakon uvoenja umskog reda upravo se
takva stabla nisu smjela sjei. Ali ploviti se moralo ...
Takoer su se posve pravilno izrasla stabla traila za svakodnevne izrade obinih kunih
potreptina, kunog pribora i pomagala. Neke su se obitelji posvetile izradi najjednostavnijega
kunog namjetaja i bile po tome nadaleko poznate. Najpoznatiji su bili itelji iz Kutereva iz
okolice Otoca.
Danas su se ve zaboravili neki naini iskoritavanja velebitskih uma, u ovom sluaju bo
rova. Bilo je smolarenje, tj. dobivanje pakline. Naime, zarezivanjem uokrug i nanie u koru na
borovima cijedila se iz nastale pukotine smola. Posebnim postupkom dobivala se crna smolasta
masa pod nazivom paklina. To je bio dosta est lijek za nateenja i nagnjeenja kod ljudi i ivo
tinja, a i za druga vanjska oboljenja shodno postojeoj praksi i iskustvu. Po dobivanju pakline
bili su poznati predjeli Velike i Male Paklenice pa se smatra da su one po tom dobile i svoje na
zive.
Ve je posve zaboravljeno paljenje bukovine u svrhu dobivanja bukova pepela koji se upo
trebljavao u talijanskom staklarskom obrtu. Usput u Mletke se izvozilo dosta drvena ugljena za
potrebe njihove lonarske i porculanske industrije. Sve te trgovake poslove propisivao je Senj
ski statut iz godine 1388. kojim je i inae bila regulirana cjelokupna trgovina drvetom s Velebita.
U poslijeturskom razdoblju sreuju se prilike. Novonaseljeno iteljstvo osniva svoja nase
lja sluei se obadvjema velebitskim padinama pa i najviim planinskim panjakim povrina
ma. Razumljivo je da u tom razdoblju nastaju i brojni toponimi koji podsjeaju na raznovrsnu
umu koju su Bunjevci tu zatekli: Bristovac, Rastovci, Javorovac, Grabarje, Klada, Donja i
Gornja Bukva, Jablanac, Jelarje, Javorje, Rakita, Smrevac, Vlaka, Jasenovaa, Grabova stra
na, Meralovac, Lipovac, Bukovac, Borovac, Jelovac, tirovac, zatim Jabukovac, Kruica itd,
a toponim Duikrava Gajina (4) podsjea na ilirsko razdoblje (duk = hrast).
Meutim vojnokrajika vlast ve godine 1765. objavljuje novi umski red kojim je drvna
286

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)
trgovina postala dravni monopol. Pritom su izdane i opirne instrukcije graniarskom umar
skom osoblju o mjerama za uvanje uma. Pri kraju 18. stoljea iz jednog izvjetaja krajikog
umara Pirkera vidi se koliko tete nanose umama koze. Zato je ve godine 1777. proglaena
prva zabrana dranja koza, koja je vrijedila sve do godine 1803. U ondanjim nesigurnim prili
kama ta se zabrana nije dosljedno provodila pa su neka ogranienja obnavljena. Tako se od go
dine 1852. u sjevernom, a od godine 1873. u dalmatinskom dijelu koze nisu smjele putati u u
mu.
Ukidanjem Vojne krajine donosi se zakonska uredba o ulaganju novanih prihoda od pro
danih uma za poumljavanje ogoljelih krkih predjela. U Senju se osniva inspektorat za poumljavanje kra koji raspolae vlastitim rasadnikom i administrativnim osobljem te moe
preuzeti cjelokupnu organizaciju poumljavanja. Gole su povrine poumljavane veinom
crnim borom, poumljene povrine ograivane su kamenim suhozidom i na taj su se nain sma
njivale panjake povrine. Iako su stoari na tim radovima mogli ostvariti poneto kratkotraj
ni je novane dobiti, ipak su se krajnje nepovjerljivo odnosili prema toj akciji koja im je u prvom
redu smanjivala panjake, zatim spreavala kretanje stoke, a navukla na glavu lugare koji su
vlastima prijavljivali ulazak stoke u branjevine, ali su u isti mah estim boravkom u tim predje
lima vidjeli i ono drugo to se dogaa sa umom, a to tim iteljima nije bilo pravo.
Uz to godine 1888. proglaena je nova zabrana dranja koza u umskim predjelima. To je
bilo neposredno po ukidanju Vojne krajine. Tada je protiv koza agitirao i jezikoslovac Stjepan
ulek (5), profesor gimnazije u Gospiu i Otocu, govorei da je koza slina dobroinitelju koji
uzima dvaput vie nego to daje.
Godine 1954. proglaena je i trea zabrana dranja koza, no kako se u poslijeratnom raz
doblju naglo smanjio broj stoara na Velebitu, ta je zabrana sama po sebi odumrla i sedamdese
tih se godina rjeavanje toga pitanja preputa podrunim opinama.
Nijedna se od tih zabrana nije strogo provodila, pogotovo ne na junom Velebitu, gdje je
esto u tim nepristupanim predjelima vladala opa nesigurnost. No s neoekivano velikom po
tranjom drvne mase u posljednjim desetljeima pojavila su se i nova tehnika sredstva koja ne
da brste umu nego je kose i anju, a kako se to sve planira u visokim forumima, esto je glas za
titnika ume, prirode i Velebita samo nemoan uzdah koji vjetar raznese preko velebitskih go
leti.
Danas se ini jako naivnim nekadanje skupljanje lia (unja) za prostirku u seoskim sta
jama, iako su umari nastojali i to urediti nareujui da se svake godine koriste drugi predjeli,
jer da se koritenjem uvijek istih predjela odnosi supstrat potreban za stvaranje hranjive um
ske podloge. Takoer i skupljen je listnica, tj. kresanje grana veinom graba, jasena ili hraste za
prehranu ovaca i koza u pomanjkanju sijena za dugih zima. Od grana napravljeni linjaci u obli
ku stogova uistinu su oskrvnjivali vei broj stabala, no daleko manje nego stoje unitio poslije
ratni izum tzv. golih sjea pri kojima se posijee svako drvo na nekom obronku. Struno obja
njenje da e se te povrine poumiti esto se ne ostvari pa na ogoljelom mjestu izraste bezvri
jedna ikara ili bujice odnesu zemlju i obronak pretvore u pravu pusto.
Pri tom se potpuno zaboravlja na onaj nekadanji plakat koji se nekada nalazio i u svakoj
akoj itanci s geslom: uvaj, gaji i tedi umu! I uz njega idilian tekst:
MOLITVA UME: ovjee! Ja sam toplota tvog ognjita u hladnim zimskim noima, pri
jateljski hlad po ljetnom suncu. - J a sam sljeme tvoje kue, daska na tvojoj trpezi, postelja na
kojoj spava i drvo od koga gradi lae. - Ja sam dizalica tvoje motike, vrata tvog obora, drvo
tvoje koljevke i mrtvakog sanduka. - J a sam kruh dobrote i cvijee ljepote. Sluaj molitvu mo
ju: NE UNITAVAJ ME!
Poslijeratno razdoblje nije uvaavalo razloge koji su govorili u prilog ouvanju ume. Po
treba je za drvom bila golema, svake godine postajala sve veom, umske su ceste postajale pre287

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)
Si. 99. - Planinski predjeli
sjev. Velebita, Dundovipade, stari naputeni pa
stirski ljetni stanovi Podgoraca, snimio dr. S. Boievi 1983.

kratke, a prijevoz drvne mase kirijaenjem tj. konjskim i volovskim zapregama, prespor. Prola
su vremena kada su kirijai preko cijelog Velebita u podgorske luke prevozili goleme trupce. Na
isti su se nain podmirivale i potrebe za ogrjevom u likim selima. Ali je raseljavanje likih sela
ubrzo znatno umanjilo takav nain drvarenja. U veini sluajeva ivotinjske su zaprege zamije
nili golemi teretnjaci. I sve je to jo bilo podnoljivo sve do onoga dana kada su se pojavila naj
novija tehnika dostignua u obliku strojnih pila i mehanikih utovarivaa koji su ubrzano od
nosili runo s Velebita.
S njima su se pojavila i nova zanimanja: sjeka, vlaka, tovara i maklja, a svako je od njih
pridonosilo sve veoj devastaciji ume, iako je pri planovima sjee, barem na rijeima i na papi
ru, uzimana u obzir svaka mogunost za njezinu zatitu.
Sjekai su odsijecali redom obiljeena stabla, a usput i koje neobiljeeno, vlakai su ubrza
no traktorima, a na najteim terenima i konjima izvlaili trupce na ceste, tovarai tovarili cjepa
nice i trupce, a makljai gulili koru s onih stabala koja su bila odreena za preradu u papir. Sve
je to unosilu pravu pusto u velebitske predjele, na pleima planinskim ostajali su oiljci koji se
stoljeima nee sakriti.
No, kako je ve napisano (6), Posao mora tei bez zastoja, jer treba s velebitskog trupla
skinuti godinje nekoliko stotina tisua prostornih metara oblovine, tehnikog drveta i ogrjeva,
288

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290(1990)

i prebaciti ih na kopnenu ili podgorsku stranu. Meu tisuama trupaca nalaze se i oni iz najdub
ljih vrtaa, s najstrmijih padina i najviih predjela, koji najdue prkose snijegu i vjetru i lome
sjeiva motornih pila i sjekira, ali ipak padaju; to su oni uveni i nadaleko poznati trupci koji na
koncu prkose i zakonima fizike, jer ako pri utovaru na brodove-strance sluajno padnu u more,
nestaju u dubini, kao da koriste posljednju priliku da ostanu uz ile starca Velebita s kojeg su
ponikli. I svi ti trupci, sva ta brda izvezenog drveta jedva mogu uzdravati nekoliko likih tvor
nica utemeljenih na toj drvnoj masi. Odlaze i preko granice da se povrate skupi i preskupi, jer
iza njih ostaju padine ogoljele sjeom, koje potom raznesu bujice, oderu i stvore na kartama no
va bijela mjesta, rane u velebitskim krajolicima to ostavljaju tugu u srcima velebitskih posjeti
laca.
Uzalud zato one brojne koritene i nekoritene lugarnice po Velebitu. U prvi mah napra
vljene zato da barem donekle spreavaju neobuzdanu sjeu postupno su se pretvarale u prave
izvidnice odakle se ocjenjivalo koji e se predjel to prije posjei. A lugar i ostalo umarijsko
osoblje naalost nagrauje se po to veem uinku. A sve to plaa planina. Posljednji dokaz za
to potjee upravo iz godine 1990. kada je trebalo u zavianskim predjelima po Premuievoj sta
zi izgraditi cestu u samo srce Roanskih kukova. Odakle je trebalo iskoristiti nekoliko tisua
smreka promjera pri zemlji oko tridesetak centimetara, to govori da su stare i do 500 godina.
ini se ipak da su brojni protesti sprijeili umariju iz Senja u tom naumu.

Rijetki su danas preostali stoari na Velebitu, a jo rjei oni koji u svojim nastambama
upotrebljavaju plin. I ne mogu se nauditi to ih netko u rana poratna vremena nije nauio da se
slue ovim tehnikim dostignuem. Zamislite samo, kau, koliko bi se ume, a nama truda, bilo
utedjelo na taj nain.
No ima jo nekoliko stalnih i velikih opasnosti za velebitske ume. Na neke se od njih moe
donekle djelovati, ali ponekad nikakve pomoi nee biti ukoliko cijelo ovjeanstvo ne pronae
putove da spasi samo sebe.
U prevratnim godinama, a takvih je, hvala Bogu, u nas dosta, u umama nastaje pravo pu
stoenje. U danima kada su svi ljudi zabrinuti za svoju sutranjicu iskoristi se svaki tren da se iz
ume izvue to vie, ponekad pravo bogatstvo. Naalost takva navika nekima ostaje zauvijek u
krvi i ne mogu se je odrei, jer vide da to isto rade i oni koji bi umu morali uvati i zato su pla
eni, ali je valjda zbog toga iskoritavaju s jo veim intenzitetom. I prolaze teretnjaci, desetke
ih, i stotine, kao da je velebitska uma vlasnitvo najveeg neprijatelja....
Ponekad, u topla ljeta, kada boja zvijezda usije i kamen na proplancima, pojave se umski
poari. I gori na Velebit, gori, ali ne ba esto. Nadljudskim naporima cijelih sela trnaina bi
uspjela ograniiti nepogodu na najmanju moguu tetu i time spasiti planinu. Jer ako bi se vatra
ugnjezdila u daleke i neprohodne dolove, nema te sile koja bi ustavila njezin vatreni hod. Samo
kia ... a nakon toga zacrnjeni obronci godinama su upozoravali na veliko zlo koje je godine te
i te snalo planinu. A to se pamtilo...
I na onim planinskim mjestima gdje ljudska noga rijetko zae primjeuju se promjene. Po
jedina stabla pokazuju oite znakove bolesti. Usred najboljega vegetacijskog razdoblja na drve
u uti lie. Stoari sa strahom u rijeima i oima kau prolazniku: Dico moja, uma propada,
sui se skoro svako peto drvo, ponekad i vie od toga. to e biti sa umom i s nama?
To je danak koji uma plaa nezaustavljivom hodu industrijskog razvoja. Koliko e on na
koditi velebitskim umama, pokazat e budunost. A u sve budue godine sa zebnjom emo
promatrati velebitske vrine. I oblake nad njima. I pomiljati: donose li oni planini nove kolii
ne otrovnih sastojaka ? Ili joj slue kao zastori nad ljepotama koje, vjerujemo to i dalje, nee ni
kada nestati.

289

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)
IZVORI:
i. Rogi, V.: Velebitska primorska padina, Zagreb,1958.
2. Frani, D.: Sgjacima, Donja Tuzla, 1901.
3. Balen, S.: Velebit se nadvio nad more, Zagreb, 1985.
4. Kosovi, B.: Postanak naziva Lika i Liani, Liki kalendar, Zagreb, 1935.
5. Ani, M.: O pridizanju umske privrede u Lici, Liki kalendar, Zagreb, 1935.
6. Rukavina, A.: Velebitskim stazama, Zagreb, 1979.

DIE VELEBITISCHEN WLDER LEBEN NOCHIMMER

Zusammenfassung
In diesem Artikel wird die Problematik der Ausnutzung der velebitischen Wlder ausfhrlich dargestellt. Der Autor bearbeitet die Frage der Devastation dieser Wlder und ihres Landschaftsbildes in der Vergangenheit und heute. Er beweist, dass die vorgebirgischen velebiti
schen Abhnge schon in der iilyrischen Periode entblsst waren, aber es gab dort zu dieser Zeit
auch ppige Hutweiden. Das beweist eine Steininschrift iiber die Ausnutzung des Wassers von
einer einzigen Quelle in dieser wasserlosen Gegend.
Viele gebirgischen Abhnge sind grob ausgenutzt worden, weil viele Einwohner neue Gegenden besetzt hatten, und das resultierte mit wildem Baumschlagen oder mit Brandlegung zum
Zweck des Schaffens der Hutweiden und Ackerfelder.
Eine Art Ausnutzung der velebitischen Wlder war auch die Ausfuhr der Holzmasse in na
heren und entfern teren gegenden.
Zur Zeit der Militrgrenze wurden die Wlder (wegen des Ausbauens der transvelebitischen Strassen) sehr devastiert.
Das velebitische Holz diente zum Ausarbeiten der Ruder und verschiedener Hausgebrauchsgegenstnde.
Grosse Devastation enststand nach dem zweiten Weltkrieg, aber das Traurigste ist, dass
die Wlder krank geworden sind: sie zahlen Steuer dem unaufhaltbaren Gang der industriellen
Entwicklung.
290