BARUT Barut je eksplozivna smjesa koja brzo izgara nakon to se zapali i pri tom oslobaa

plinove koji su velike razorne moi. No, od svih eksploziva najsporije reagira, pa emo vidjeti
njegove prednosti, ali i nedostatke u razvoju vatrenog oruja. Barut moemo podijeliti na
CRNI i BEZDIMNI. Obini ili crni barut je smjesa koja se sastoji od 75% kalijeva nitrata,
12% sumpora i 13% drvenog ugljena. Stvara plinove koji daju dim, a najstariji je poznati
eksploziv. Temperatura izgaranja mu je 2400 stupnjeva, a brzina izgaranja 340 m/s.
Razlikujemo i bezdimni barut koji je dosta jai od obinog crnog, ali se u srednjem vijeku
nije upotrebljavao.
Najstariji spomen baruta nalazimo u jednom kineskom knjievnom djelu o vojnim
tehnikama. U poetku se koristio samo za proizvodnju dimnih bombi i eksploziva, a kasnije
za ispaljivanje projektila umetnutih u velike bambusove ili bronane cijevi. Izum je dospio u
Europu zahvaljujui Muslimanima koji su ga nazivali kineskim snijegom ili kineskom
solju. Jedan od prvih spomena baruta je i indijski dokument iz 5. st. pr. Kr. koji donosi
recept smjese koja se sastoji od salitre, sumpora i drvenog ugljena. Arapi su takoer
poznavali barut, koristili su npr. drvene rune muare. U Europi je sastav smjese baruta bio
poznat jo u 13. st. Prve formule nalazimo u nekim djelima iz 12. i 13. st., a Nijemci su npr.
otkrie pripisali

Bertholdu Schwartzu redovniku u 14. st., ali je upitno uope njegovo

postojanje.
TOP Prvo artiljerijsko oruje je imalo oblik posude iz koje su se izbacivali razliiti projektili
(klinovi, kamene i olovne kugle i sl.). A prvo oruje u Europi koje koristi barut je top. Prvi se
poinju koristiti poetkom 14. st. u opsadi gradova, ali djelovanje tih prvih topova je vie bilo
buno nego opasno i smrtonosno za protivnike. Vea je opasnost bila za onoga tko je punio
cijev i pripaljivao barut jer se znalo dogoditi da se prilikom eksplozije cijev razletjela. Prvo su
se proizvodili tehnikom kovanja, a od 2. pol. 14. st. lijevanjem.
Sami topovi su se razlikovali prema kalibru, mobilnosti, brzini paljbe, kutu paljbe itd. Npr.
najtei topovi su bili tzv. kartaune, s teinom kugle od 13 kg, a kalibar topova se odreivao
teinom zrna. Osnovane su i prve topolivnice, recimo jedna i u Dubrovniku. Topnitvo je u
poetku imalo sporednu ulogu, da bi krajem 15. st. je postalo sve neophodnije kao poboljanje
u ratovanju.
U 15. st. se proizvode dvije vrste topova: 1. za izbacivanje kamenih kugli i 2. za izbacivanje
olovnih ili eljeznih zrna, to su tzv. LUMBARDE ili BOMBARDE koje su lijevane u obliku

cijevi, s obruima za ojaanje, a sa stranje strane cijevi je bio okvir s ruicom za

pridravanje. U okvir se stavljao muar koji je bio pun baruta za pripaljivanje.
Stajali su na jednostavnim postoljima, nisu se mogle podizat cijevi pa su bile neprecizne.
Projektili su uzrokovali vie buke nego tete. Takoer, zbog teine su bili beskorisni u
bitkama na otvorenom polju. A postojale su i tzv. RUNE BOMBARDE.
Postupno dolazi do usavravanja topa pa se vie ne rade od lijevanog eljeza ve bronce,
drugaije cijevi za ciljanje i podizanje u vis, a rade se i laka postolja. U 15. st. je domet
topova bio od 200 do 400 metara, kasnije se to poveava na 600m, a brzina gaanja je bila tek
jedno zrno na sat. Muari su kratke cijevi velikog kalibra za gaanje unutar utvrda i opkopa.
Postojali su i tzv. signalni muari, dokazano je da se takvima najavljivao dolazak neprijatelja
u nekim straarskim utvrdama na hrvatskom podruju. Sami topovi su se punili s prednje
strane cijevi topa. Prvo se umetao barut, pa kamena ili metalna kugla omotana u platno kako
ne bi ispala iz cijevi. Na stranjem dijelu cijevi je bilo udubljenje u koje bi se usuo barut za
potpalu. Dakle, projektil se kod topa izbacuje eksplozijom barutnih plinova.
Dakle, tijekom 15. i 16. st. mijenjaju se sredstva koja se upotrebljavaju u ratovanju. Prije
svega, poboljava se kvaliteta pjeatva. To je jedna od najbitnijih posljedica primjene baruta
u ratovanju. Kako se ARTILJERIJA, tj. topnitvo razvija postupno postaje poseban red u
vojsci. Sve veim razvitkom vatrenog oruja poljska artiljerija se odvaja od ostalog pjeatva.
Tako artiljerija ima sve veu ulogu u bitkama na otvorenom polju. Artiljerija krajem 15. st.
sve vie usavrava i zbog upotrebe eljeznih kugli koje imaju vei domet i preciznije su od
kamenih zbog uglaanije povrine. Krajem 15. st. svaki je katel ili tvrava imala topove.
Vatreno naoruanje, tonije topovi su se koristili i u pomorskim bitkama, ali to ba i nije
bilo praktino. Kao prvo, vesla su oteavala koritenje topova na strani trupa broda (imamo
primjer Mary Rose s postavljenim topovima). Zato su se topovi najvie stavljali na krmu ili
pramac broda, ali niani se tek usmjeravanjem broda, a ne samog topa i zato je uloga topova
bila vie prestraivanje neprijatelja.
RUNO VATRENO ORUJE Koritenjem baruta postupno se razvija i runo vatreno oruje.
Tijekom 15. i 16. st. upotrebljavale su se tzv. arkebuze, bradatice ili kukae, to su bile cijevi
s kukom, iz koje se ispaljivalo uz pomo baruta, a palile su se uz pomo fitilja na stranjoj
strani cijevi. Arkebuze su zapravo prijelazni oblik iz topa u puku. Mogle su imati duu ili

krau cijev, koristile su se za obranu utvrda i eto za signaliziranje. Prve su bile jako teke pa
su morale stajati na metalnom postolju, a kasnije se jo razvijaju.
FITILJAE Oko 1500.- te se pojavljuju tzv. fitiljae nazvane tako zbog naina paljenja, na
fitilj. Sa strane se nalazila kuka s glavicom u koju se uvlaio fitilj, pomicanjem kuke se palio
se barut u cijevi. One su zapravo prvi tip cijevi koje su usaene u drvo, i predstavljaju zapravo
prve puke.
MUSKETA Najpoznatija puka na fitilj 16. i 17. st. je bila musketa. Isprva je bila teka oko
10 kg pa se stavljala na potporanj. Paljenje i upotreba te puke je bila dosta komplicirana.
Prvo se u cijev nabijala odreena koliina barutnog praha pa eljezno ili olovno zrno pa se
palio fitilj. Sav pribor za paljenje je musketir nosio na sebi. Barut koji je bio potreban za
punjenje se nosio u posudama koje su visjele na vrpci. Jo jedan od nedostataka fitiljae je
to se nije mogla koristiti pri vlanom ili kinom vremenu, a musketir je bio odlina meta jer
ga je osvjetljavao plamen fitilja. Osim toga, zbog naina paljenja ju nisu mogli nositi
konjanici. Ipak, musketa je znaila revoluciju u naoruanju, i postupno oklopi i kacige gube
na vanosti.
Poetkom 16. se jo jedan nain paljenja puaka MEHANIZAM NA KOLO, dakle
mehanizam kod kojeg se kolo (kota) navijao kljuem i tako se prave iskre koje zapale barut.
Njih su postupno zamijenile KREMENJAE, jednostavnije puke koje su radile na
mehanizam na kremen, a javljaju se u 2. pol. 16. st. Kod mehanizma na kremen postoji i
okida i desna ploica u koju okida udara pri povlaenju obaraa.
UTJECAJI VATRENOG ORUJA - Vidimo da se otkriem baruta, razvijaju prvo topovi
kao vatreno oruje, u poetku su se koristili teki topovi, neprecizni i teko prenosivi. Zbog
toga je vaniju ulogu preuzelo prenosivo vatreno oruje puka od koje se razvija i pitolj.
Musketa i pitolj radikalno mijenjaju tip naoruanja, a time i defenzivnu opremu. Recimo,
oklopi i kacige su sve vie gubile na vanosti. Sve ovo novo vatreno oruje, poevi od topa
zahtijeva i veu proizvodnju metala, eljeza i bakra, time se razvija i trgovina orujem, a ima
ga sve vie u Europi. Razvojem vatrenog oruja se na neki nain obnavlja cijelo ratno umijee
i pridaje se sve vea vanost pjeatvu, umjesto konjanitvu to se odrazilo i na plemstvo.
Tako se postupno u 15. i 16. st. raspada i viteki svijet, a time i postupno nestaje pripisivanje
ratnikih vrlina iskljuivo plemstvu. Osim to utjee na promjenu naina ratovanja, barut je
imao puno vee zasluge. npr jedan je istraiva vojne problematike, Ferdinando Lot rekao
kako bez izuma baruta vladari ne bi mogli uvrstiti svoju vlast nad cijelom dravom.

Barut je imao veliku ulogu u ratovima 14., 15. i 16. st. u raznim opsadama gradova. Npr u
opsadi Orleansa, na primjeru vidimo da se ratovalo kombinacijom vatrenog i hladnog oruja.
Osim toga, budui da je ovo vrijeme i prvih prekomorskih osvajanja topovi i ostalo vatreno
oruje koristilo se i u ekspanzijama europskih drava na nove kontinente.
U 17. st. dolazi do danjeg napretka topova. Barut postaje kvalitetniji i preciznost pogotka
postaje vea zbog bolje konstrukcije oruja. U 18. st. je manufakturna proizvodnja omoguila
jo veu produkciju artiljerijskog oruja, a od 19. st. arteljerija i vatreno oruje se sve vie
razvija i tako se razvijaju moderne puke, pitolji i revolveri.