NEOZBILJNO PONAANJE

Mlada, ria kuca - mjeanac jazavara i psa pokuara - njuke vrlo sline lisiijoj, trala je gore-dolje po
trotoaru i za-brinuto zirkala
na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plaui, podizala as jednu, as drugu ozeblu apu i pokuavala
da shvati kako se to moglo
dogoditi da zaluta.
Odlino se sjeala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospjela na taj nepozanti trotoar.
Dan je poeo time to je njen gospodar, stolar Luka Aleksandri, navukao kapu na glavu, pod miku uzeo
nekakvu drvenu stvar
zavijenu u crvenu maramu i viknuo:
- Katanka, hajdemo!
uvi svoje ime, mjeanac jazavara i psa pokuara iziao je ispod struga gdje je spavao na strugotinama,
slatko se protegao i potrao
za gospodarom. Muterije Luke Aleksandria su ivjele uasno daleko, tako da je on, prije nego to bi stigao
do svakog od njih, morao
da nekoliko puta navraa u krmu i da se potkre-pljuje. Katanka se sjeala da se tim putem ponaala
krajnje nepristojno. Od radosti
to ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone to su ih konji
vukli, utravala u dvorita i
jurila za psima. Stolar ju je svaki as gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je ak
srdito epao za njeno lisiije
uho, prodrmusao je i procijedio:
- Crk-la da-bog-da, gaduro jedna!
Kada je obiao muterije, Luka Aleksandri je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je poao
poznaniku knjigovescu, od
knjigovesca u krmu, iz krme kumu itd. Kratko reeno, kada je Katanka dospjela na nepoznati trotoar,
ve se smrkavalo i stolar je
bio kao sjekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunao:
- Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, grijesi, grijesi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a
kada umremo - u paklu
emo da gorimo...
Ilije prelazio na dobroduni ton, dozivao Katanku i govorio joj:
- Ti si, Katanka, sitna ivotinjica i nita vie. Spram ovje-ka ti si isto to tesar spram stolara...
Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatretala muzika. Kada se Katanka okrenula, vidjela je da
ulicom pravo na nju ide
itav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je ila na ivce, ona se uznemirila i poela da zavija.
Na njeno veliko
iznenaenje, umjesto da se uplai, zakreti i pone da psuje, stolar se iroko nasmijeio, stao mirno i
salutirao svo-jom ruurdom.
Videi da je njen gospodar ne grdi, Katanka je poela jo jae da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice
jurnula na drugi trotoar.
Kada je dola sebi, muzika vie nije svirala i puka vie nije bilo. Potrala je preko ulice prema mjestu gdje je
ostavila gospo-dara, ali
avaj! stolara tamo vie nije bilo. Jurnula je naprijed, zatim nazad, jo jednom je pretrala ulicu, ali stolar
kao da je u zemlju propao...
Katanka je poela da njuka trotoar nadajui se da e gospodara nai po mirisu njegovog traga, ali prije
toga je proao neki nitkov u
novim gumenim kaljaama i sad su se svi tanani mirisi mijeali sa otrim smradom kauuka, tako da se
nita nije moglo razabrati.
Katanka je jurila naprijed i nazad i nikako nije mogla da nae gospodara, a u to vrijeme poelo je i da se
smrkava. S obje strane ulice
upalili su se fenjeri i na kunim prozorima je zasijala svjetlost. Padao je krupan, pahuljasti snijeg i bjelinom
bojio kaldrmu, konjska
lea i koijake kape, i to se vie smrkavalo, predmeti su postajali sve bjelji. Pored Katanke su
neprekidno gore-dolje prolazile
nepoznate muterije, gurale je nogama i zak-lanjale joj vidik. (itavo ovjeanstvo Katanka je dijelila na
dva veoma nejednaka dijela:
na svoje domaine i njihove mute-rije; meu jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali
pravo da je tuku, a druge je
ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te muterije su sada nekud urile i na nju nisu obraale nikakvu
panju.
Kada se ve sasvim smrklo, Katanku je obuzelo oajanje i uas. Ona se uurila uz neku kapiju i gorko
zaplakala. Umo-rila se
lutajui itav dan sa Lukom Aleksandriem, ui i ape su joj ozeble, a uz to jo bila je i strano gladna.
itavog dana samo joj se
dvaput posreilo da neto proguta: kod knjigovesca je pojela malo ljepila od kroba i u jednoj krmi pored
tezge je nala koicu od
kobasice - i to je bilo sve. Da je bila ovjek, sigurno bi ve pomislila:
"Ne, tako se ne moe ivjeti! Morau se ubiti!"

II