Pie: Slavia Kukriar

Ima li u naem drutvu mjesta za kulturu i umjetnost?

U konfuznim i ponekad tjeskobnim vremenima ivimo, a danas to dovodi do toga da
pomalo nezainteresovano uzimamo zdravo za gotovo sve to nam se servira, te letargino
prihvatamo realnost da mjesta za napredak nema. Sve u svemu, jako je teko danas govoriti o
kulturi i kulturnom napretku, dok se borimo sa vandalistikim ruenjem iste na ovim
prostorima, godinama unazad i kroz istoriju. Izraz kultura izveden je iz rijei kult, dakle od
sakralnog, a koje postoji jo od formiranja ovjekove samosvijesti, samim tim kultura jednog
naroda predstavlja fundament zdravog drutva i okoline. Dananjem drutvu jedino ide od
ruke da pretvara jeste u bio dok ivimo u prolosti, sjedimo skrtenih ruku u sadanjosti,
a alimo se na budunost.
injenica je da kada se egzistencija poklopi sa ambicijom, nije lako proizvesti bilo
kakav oblik umjetnosti od veeg kulturnog znaaja. Moe se rei da je dijelom kriva i
ekonomska situacija koja nema sluha za kulturu ili moda neto jo gore od toga, ali injenica
je da smo sami sebi najvei neprijatelji. Osnovni pokreta napretka, kako duhovnog tako i
ekonomskog, jeste hijerarhija vrijednosti koju uporno odbacujemo. Naizgled, ki je
najzastupljeniji u naem drutvu i kulturi. Moda ne i najzastupljeniji, koliko je to njegov
najgori i najnii oblik. Ki je u ekspanziji tamo gdje pravila ne odreuju inventivni pojedinci,
ve mase, koje ne posjeduju adekvatno obrazovanje, nemaju razvijen i istanan ukus i ne
doseu do ontolokog, odnosno metafizikog, to je preduslov svim velikim umjetnikim
djelima. Dok piem ove redove, namee mi se pitanje, koliko kultura i umjetnost zaista
zauzimaju mjesta u dananjem drutvu? Muzeji se zatvaraju, pozorita gase, a kulturnoumjetnika drutva bitiu, dok mi to ni ne primjeujemo. Ono, to su nai preci gradili
vijekovima uzimamo zdravo za gotovo i odbacujemo u nedostatku empatije i zrelosti drutva
u cjelini. Da ne bih bio jedan od onih bandoglavih vikaa po nagovoru, govoriu iz vlastitog
primjera tragine sudbine kulturne grane koja treba da bude moj posao, hljeb i ivot.
Nedavno je u naem gradu Istonom Sarajevu, odran Meunarodni festival malih
scena i monodrama. Od godine 1996. odrava se u Srpskom Novom Sarajevu (sadanje
Istono Novo Sarajevo) odnosno u Srpskom Sarajevu (sadanje Istono Sarajevo). Dobija
naziv Svesrpski festival monodrama Srpske. Organizator festivala do 2003. godine je Srna
fest, da bi kasnije organizaciju preuzeo novoosnovani Kulturni centar Istono Novo Sarajevo.
Festival dobija svoj zvanini naziv 2012. godine, Meunarodni festival malih scena i
monodrama. Otvaranjem prologodinjeg festivala nekoliko uticajnih ljudi stavilo nam je do
znanja da ale zbog nedostatka reprezentativne predstave na ovakvoj manifestaciji u naem
gradu. Kao graanin osjeao sam se nezadovoljno i uskraeno, dok sam kao student opte
knjievnosti i teatrologije bio razoaran. Prije sedam godina na Filozofskom fakultetu
Univerziteta u Istonom Sarajevu otvoren je studijski program za optu knjievnost i
teatrologiju. Broj studenata koji je predvien za ovaj studijski program premauje broj

aktivnih pozorita u Republici Srpskoj, ali ipak broj zainteresovanih i upisanih studenata bio
je razuman i adekvatan. Studijski program opte knjievnosti i teatrologije funkcionie punih
est godina, sve do odluke Univerziteta u Istonom Sarajevu da ne eli vie da koluje mlade
ljude za biro i da je vrijeme da se smanji suficit. Cilj ovakve odluke takoe poiva na tome da
budui studenti treba da se vie okrenu tehnikim fakultetima i deficitarnim zanimanjima, a
gdje ne bude upisano minimalno 15 studenata, nastava nee biti odrana. Lino smatram da je
ovo zaista zanimljiv pristup smanjivanju hiperprodukcije i usmjerivanja mladih na tehnike
fakultete. Svaki pojedinac koji ikada izrazi elju za umjetnou i pozoritem, zapravo
podsvjesno eli biti ininjer, a suficit e se smanjiti prebacivanjem studenata na studijske
programe koji su ve popunili normu od 15 studenata, logino. Ovakav kompleksan studij,
koji se bavi pozoritem, dramom, produkcijom, reijom, glumom i knjievnou, jednostavno
ne smije biti svrstan u ablonski skelet ostalih fakulteta i studijskih programa.
Ovo je samo jedan u nizu primjera da se kultura, pozorite i umjetnost vie nikako ne
cijene. Srpsko pozorite koje je bilo u ogromnom zaostatku, a u trideset godina uhvatilo
korak sa svjetskim pozoritem, nakon Drugog svjetskog rata (od 1956. godine), svelo se na
zanemarene prostorije koje e ugostiti tua pozorita tokom jednog festivala u godini. Viljem
ekspir umire 1616. godine, a Srbi osnivaju prvu gimnaziju 1792. godine u Sremskim
Karlovcima, pa ipak uspijevamo da iznjedrimo neke od svjetski poznatih dramskih pisaca u
XX vijeku. U dananjem nezrelom i sebinom drutvu, didaktika svrha pozorita ne igra
nikakvu ulogu, ve predstavlja lagani vid relaksacije. Da li kultura uopte i pozorite,
najstariji medij, zasluuju takav tretman? Da li treba da zanemarujemo nau istoriju i kulturu
koja se vijekovima gradila na rtvama naih predaka? To su samo neka od pitanja koja svako
sebi treba da postavi. Savremeni ovjek sve manje i sve rjee shvata da je povratak izvorima
povratak "vjeitim uzorima mudrosti". Zapitajmo se koliko smo mudri u dananje vrijeme, jer
kao da se uporno trudimo da vratimo onu razliku u godinama izmeu svijeta i nas, kada su
kultura i umjetnost u pitanju.