Milan Mesari (1919) doktor je

ekonomskih znanosti, redovni sveuilini profesor u mir., vii ekonomski savjetnik UN u mir., znanstveni savjetnik emeritus. Bio je
lan Komiteta za razvoj June Europe pri Ekonomskoj komisiji
UN-a (1954-1956). Od 1956. do
1960. ekonomski ie savjetnik vlade
Etiopije i voditelj grupe meunarodnih strunjaka za izradu plana
razvoja. Bio ie znanstveni savjetnik
Ekonomskog instituta u Zagrebu,
a 1968/1969. gostujui je profesor
na Sveuilitu Berkeley u Kaliforniji. Od 1970. do 1982. radi kao
ekonomski savjetnik i voditelj projekata UN za planiranje razvoja u
ri Lanki, Sierra Leoneu i Libiji.
Objavio je oko 50 znanstvenih i
strunih radova i 9 knjiga Uvjeti i
metode razvoja nedovoljno razvijenih zemalja (1965); Planiranje privrednog razvoja (1967); Uvod u
analizu tehnikog napretka (1970);
Suvremena
tehnika
revolucija
(1971); Civilizacija danas i sutra
(dvije knjige) (2004); XXI stoljee doba sudbonosnih izazova (2008).

MILAN MESARI
Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu

Urednik

Damir Mikulii

 Milan Mesari, 2010.

Sva prava pridrana / iuj rajtoj rezervitaj
Nakladnik
Sveuilina knjiara
Lektura i korektura
Slavica tefi
Likovno rjeenje naslovnice
Anelka Vidmar
Tehniki urednik
Stanislav Vidmar
ISBN 978-953-7015-50-3
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne
i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 750952

Zagreb, sijeanj 2011.

Milan Mesari

SOCIJALIZAM:

UTOPIJA, ZABLUDA ILI

REALNA ALTERNATIVA
KAPITALIZMU

sveuilina knjiara

SADRAJ

PREDGOVOR

I. S O C I J A L I S T I K E IDEJE I POKRETI U PRVOJ P O L O V I C I 1 9 . S T O L J E A . 1 1

II. M A R X I MARKSIZAM
III.

27

R A Z L I I T A T U M A E N J A MARKSIZMA: R O S A L U X E M B U R G ,
V . PLEHANOV, E . BERNSTEIN. K A R L KAUTSKY

55

IV. L E N J I N I Z A M : B O L J E V I K A VERZIJA MARKSIZMA

71

V . R U S K A SOCIJALISTIKA REVOLUCIJA

95

V I . S T A L J I N I Z A M T O T A L I T A R N A I ETATISTIKA VARIJANTA S O C I J A L I Z M A
( U S P O N I PAD S O V J E T S K O G S A V E Z A )
115
V I I . E U R O P S K I S O C I J A L I S T I K I POKRETI I PARTIJE, 1 8 5 0 - 2 0 0 0

141

V I I I . F R A N K F U R T S K A K O L A : KRITIKO I I N O V A T I V N O P R O M I L J A N J E
MARKSIZMA

175

IX. S O C I J A L I S T I K A R E V O L U C I J A U K I N I : O D M A O C E - T U N G O V E
'PERMANENTNE REVOLUCIJE' DO 'TRINOG SOCIJALIZMA'
D E N G XIAOPINGA

197

X. S O C I J A L I S T I K A R E V O L U C I J A I M O D E L T R I N O - P L A N S K O G I
SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA U JUGOSLAVIJI

229

X I . P O S T I N D U S T R I J S K I , N E O L I B E R A L N I , INFORMATIZIRANI I
G L O B A L I Z I R A N I KAPITALIZAM NOVI IZAZOV ZA S O C I J A L I S T I K U
I D E O L O G I J U I POLITIKU

267

X I I . S U V R E M E N I SVIJET I S O C I J A L I Z A M

305

X I I I . B T S O C I J A L I S T I K E IDEJE

329

XIV. POGLED U BUDUNOST

355

KAZALO

378

BILJEKA O AUTORU

383

PREDGOVOR

akon ruenja Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine, potom raspada Sovjetskog Saveza i Varavskog pakta, te sloma istonoeuropskih 'komunistikih' zemalja, u poslovnim i politikim krugovima Zapada, a i u znatnom dijelu javnosti, prevladalo je uvjerenje da je na
povijesnom ispitu pao ne samo sustav 'realnog socijalizma', t.j. etatistika,
totalitarna varijanta socijalizma, nego i ideologija socijalizma kao takva.
Propast zemalja 'realnog socijalizma' iskoritena je za kompromitiranje
same ideje socijalizma, koja je proglaena neostvarivom, nefunkcionalnom, tetnom pa i opasnom iluzijom, nespojivom s demokracijom i civilizacijskim napretkom. Nastupilo je tada vrijeme pobjedonosnog kapitalizma, i to u njegovoj najradikalnoj varijanti, neoliberalnog kapitalistikog
modela, kojem je cilj bio neobuzdano maksimiranje profita, akumulacija
kapitala i gomilanje bogatstva, bez obzira na moralne, drutvene i ekoloke
posljedice.
Kapitalizam je proglaen optimalnim i nezamjenjivim okvirom organizacije ekonomije i drutva, najavljena je definitivnu pobjeda kapitalistikog modela, a time i 'kraj povijesti'. Taj je model, koji promovira viziju svijeta u kojem vlada slobodno, nesputano globalno trite, kojem nije
primarni cilj opedrutvena dobrobit ve neometano oploivanje kapitala,
velian kao jedini uspjean temelj suvremene civilizacije, jedini mogu i
konaan drutveno-ekonomski poredak, koji nema alternative.
No ve nakon desetak godina, tijekom prvog desetljea 2 1 . stoljea,
izbile su na povrinu na oigledan, a esto i dramatian nain, sustavne
'genetske' slabosti i proturjenosti ne samo neoliberalne varijante globali-

ziranog, neoliberalnog kapitalizma, ve kapitalistikog sustava kao takvog.

Produbljivanje jaza izmeu bogatih i siromanih zemalja i drutvenih slojeva, ekoloka kriza s prijetnjom apokaliptikog ishoda, prevlast spekulativnog financijskog poslovanja nad realnom ekonomijom i, na kraju, duboka financijska i ekonomska kriza koja je 2008. godine potresla S A D i ubrzo
dobila globalne razmjere, uzdrmali su temelje neoliberalnog kapitalizma i
poljuljali vjeru u njegovu dugoronu odrivost.
Razmjeri drutvene polarizacije u vodeoj kapitalistikoj zemlji, Sjedinjenim Dravama Amerike, otkriva podatak da su u dvadeset godina
vladavine neoliberalnog kapitalizma (1973-1993) realne plae zaposlenih
smanjene za 11%, dok je drutveni proizvod povean za 29%. Istovremeno
je 1% superbogatih Amerikanaca posjedovalo vie od 40% ukupne vrijednosti privatne imovine. Proces neoliberalne globalizacije ojaao je dominaciju meunarodnog kapitala i bogatih zemalja nad svjetskim gospodarstvom i poveao eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa ostatka svijeta.
Posljedica takve globalizacije je siromatvo i bijeda 2,6 milijardi stanovnika
Treeg svijeta (koji ive s manje od dva dolara na dan), to je 36% vie nego
1 9 8 1 . godine, zbog ega se takva globalizacija s pravom naziva 'globalizacijom bijede'.
Drugi problem koji ugroava ne samo suvremenu civilizaciju nego i
opstanak ljudske vrste je upropatavanje prirode. Usprkos neospornih dokaza o opasnim i nepovratnim poremeajima ekoloke ravnotee, o emu
postoje mnoge znanstveno utemeljene studije i vie meunarodno prihvaenih izvjetaja i rezolucija, nema ozbiljne i koordinirane svjetske akcije za
spaavanje Zemlje kao mjesta pogodnog za ivot. Glavni su razlog naruavanja prirodnog okolia interesi meunarodnog financijskog i korporacijskog kapitala, koji u tenji za maksimiranjem profita ne tedi ni kolijevku
ovjeanstva: prirodu. Iako mnogi znanstvenici ve desetljeima upozoravaju na neizbjenost ekoloke katastrofe ako se hitno ne smanji emisija
staklenikih plinova, jedan od najglasnijih predstavnika krupnog kapitala,
American Petroleum Institut, tvrdi da nema razloga za uzbunu, jer da su
navodi o staklenikim plinovima kao uzroniku klimatskih promjena neosnovani. S druge strane izvjetaj Meunarodnog panela o klimatskim promjenama, koji su osnovali Ujedinjeni Narodi, i koji je utemeljen na istraivanjima 2500 znanstvenika i strunjaka, sadri brojne alarmantne primjere
i dokaze o razarajuim uincima emisije staklenikih plinova.
Posljednja rtva logike slobodnog i nesputanog trita u slubi kapitala je suverenost nacionalnih drava i demokracija, politiki sustav koji je

stvorio kapitalizam, jer mu je bila potrebna pravna drava, demokracija i

individualne slobode kako bi mogao slobodno i sigurno koristiti slobodnu' radnu snagu, pretvorenu u robu koja se nudi na tritu. Cilj je neoliberalne politike minimiziranje uloge drave, kako bi se nacionalna ekonomija
potpuno prepustila djelovanju svjetskog trita, u stvari odlukama i interesima svjetskog kapitala. Postaje sve oiglednije da neoliberalni globalizirani kapitalizam ima tenju zavladati svim podrujima drutvenog ivota,
sve podredi zakonima trita odnosno kapitala, pretvori drutvo u golemo
trite u kojem e se manjina vlasnika i upravljaa kapitalom nadmetati u
borbi za to vee profite i to bre bogaenje, a veina radnog stanovnitva
pretvoriti u izrabljivane i pokorne proizvoae vika vrijednosti.
Financijska i ekonomska kriza koja je 2008. godine buknula u SAD i
ubrzo zahvatila itav svijet, otkrila je na dramatian nain proturjenosti
i slabosti kapitalistikog sustava. Zahvaljujui brzoj i opsenoj intervenciji drave, kojoj neoliberalna ideologija inae porie pravo da se mijea u
ekonomiju, izbjegnut je i ovaj put, kao i 1930-tih godina, kolaps svjetskog
kapitalistikog sustava. Osnovni uzrok krize bila je tendencija financijskog
i korporacijskog kapitala da prisvaja nerazmjerno velik dio nacionalnog
dohotka, ostavljajui sve manji dio veini radnog stanovnitva, smanjujui tako njegovu kupovnu mo i prisiljavajui ga na sve vee zaduivanje.
Osim toga, spekulativni karakter znatnog dijela suvremenog kapitalizma,
u kojem neregulirane financijske transakcije dominiraju realnim sektorom
ekonomije, ine itav sustav labilnim i podlonim poremeajima i krizama.
Navedene pojave jasno su pokazale da kapitalizam, a naroito njegova neoliberalna varijanta, tee stvaranju ekonomske, drutvene i ekoloke
neravnotee i poremeaja kritinih razmjera te da utilitaristika filozofija
kapitalizma, koja na prvo mjesto u ponaanju pojedinca i drutva stavlja
maksimiranje korisnosti, odnosno ekonomskog uinka ili profita, dolazi u
sukob s etikim vrijednostima i naelima drutvene pravde, jednakosti i
slobode. Stoga nije iznenaujue da je posljednjih godina pojaan otpor
i pobuna protiv posljedica tog egocentrinog, neetinog i bezobzirnog
sustava te da su ojaale razne inicijative za transformaciju kapitalistikog
modela u moralan, drutveno odgovoran, socijalno osjetljiv kapitalizam,
kapitalizam 's ljudskim licem'. Istovremeno, oivjele su ideje za radikalnije
drutvene reforme, za zamjenu kapitalistikog modela novim socijalistikim drutvenim poretkom, u kojem bi opa dobrobit imala prednost nad
individualnim probitkom, u kojem bi suradnja i solidarnost imale veu
ulogu od bezobzirnog nadmetanja i uskogrudne sebinosti.

S druge strane, mnogi i dalje smatraju da je takvo socijalistiko drutvo neostvariva i opasna zabluda, jer je suprotno individualistikoj i sebinoj ljudskoj prirodi, to se dokazuje propau svih dosadanjih pokuaja
njenog ostvarenja. Pri tom se zanemaruje injenica da se socijalizam u
svim tim sluajevima (osim u sluaju Istone Njemake i ehoslovake, u
koje je izvana unesen) pokuao izgraditi u ekonomski zaostalim, agrarnim
zemljama, u kojima se proces industrijalizacije, demokratizacije i modernizacije nalazio u poetnim fazama. Osim toga, u strategiji razvoja novog
socijalistikog drutva potpuno je zanemarena humanistika i etika bt
socijalistike ideje, t.j. ukidanje ovjekove alijenacije, njegovo osloboenje
od svih oblika podinjenosti i stvaranje uvjeta za samoostvarenje ovjekove osobnosti. Umjesto 'asocijativnog socijalizma' na bazi udruivanja, kakav je zamiljao Marx, s neposrednim sudjelovanjem radnih ljudi u upravljanju gospodarstvom, drutvom i dravom, uveden je autokratski, totalitarni, centralizirani i represivni sustav, koji je dodue pokrenuo gospodarski rast i industrijalizaciju tih zemalja, ali zbog potiskivanja elementarnih
ljudskih, kulturnih i politikih sloboda nije mogao dugorono opstati.
Svrha ove knjiga je istraiti da li je u suvremenim uvjetima informatiziranog, postindustrijskog, globaliziranog i postmodernog svijeta, svijeta u
kojem dominira neoliberalna filozofija, ekonomija i politika, mogue ostvariti humaniji, pravedniji i funkcionalniji drutveni poredak, koji bi se mogao
nazvati demokratskim, humanistikim ili slobodarskim socijalizmom.
Pokuaj odgovora na to pitanje zahtijevao je svestranu analizu mnogih tema. Najprije je trebalo preispitati glavne ideje znaajnijih autora i
protagonista socijalistike ideologije i marksistike doktrine i njihova razliita tumaenja, zatim istraiti pokuaje primjene tih ideologija i razloge
njihovog neuspjeha. Imajui u vidu razliite definicije socijalizma, trebalo
je ustanoviti koja je percepcija tog drutvenog sustava najblia autentinim
zamislima glavnih teoretiara i ideologa te nove svjetonazorske i drutvene paradigme. Trebalo je potom ispitati kakav utjecaj na relevantnost i
perspektivu socijalistikog projekta imaju duboke tehnoloke, ekonomske
i socijalne promjene kao i dalekosene promjene u preraspodjeli ekonomske i politike moi na svjetskoj pozornici, a koje su se dogodile potkraj 20.
i u prvom desetljeu 2 1 . stoljea.
Koliko se uspjelo u namjeri jasnijeg sagledavanja navedenih tema i
u kojoj je mjeri autor uspio doprinijeti odgovoru na pitanje postavljeno u
naslovu ovog teksta, procijenit e itatelji.
Oujak, 2010.

I.

S O C I J A L I S T I K E IDEJE I P O K R E T I U
P R V O J P O L O V I C I 1 9. S T O L J E A

aznake socijalistikih ideja mogu se nai ve u Platonovoj Dravi (koju on zamilja kao idealnu zajednicu ljudi utemeljenu na naelima pravednosti i istine), zatim u Utopiji Thomasa Morea te u
humanistikim pogledima prosvjetiteljstva 18. stoljea. No moderni socijalizam dobiva svoje prve obrise u radovima raznih autora u prvoj polovici
19. stoljea, u doba razmaha industrijske revolucije i stvaranja kapitalistikog drutva u Zapadnoj Europi. Ti su se pioniri socijalistike misli protivili
novim oblicima izrabljivanja, podinjavanja, nepravde, nejednakosti i patnje mnogih, koje je sa sobom donijela industrijska revolucija i kapitalistiki nain proizvodnje. Oni su gramzljivom i nezasitnom egoizmu, opsesiji
stjecanjem profita i gomilanjem bogatstva, koji su obuzeli veinu vlasnika
financijskog i industrijskog kapitala, suprotstavili viziju novog, pravednijeg
i humanijeg drutva, koje su mnogi od njih zamiljali kao zajednicu proizvoaa meusobno povezanih bratskom solidarnou i u kojem je radni
dio stanovnitva trebao stei nadzor nad sredstvima za proizvodnju kao i
nad polugama politike vlasti.
Francuska je revolucija u srpnju 1789. godine i njena Deklaracija o pravima ovjeka i graanina, koja je donijeta u interesu nove graanske klase,
ali koja sadri neke univerzalne humanistike vrijednosti, kao to su sloboda,
jednakost i bratstvo svih ljudi, bila od epohalnog znaaja za napredak ljudske civilizacije. U Deklaraciji se istie da se ljudi raaju slobodni i jednaki u
odnosu na svoja prirodna i neotuiva prava slobode, vlasnitva, sigurnosti i
opiranja nasilju. A sloboda se ovako definira: Sloboda znai biti u stanju
ili biti ovlaten uiniti sve to nije tetno za druge. Uz pravo na slobodu i

jednakost, Deklaracija je proglasila i vlasnitvo neotuivim pravom ovjeka.

Francuska je revolucija sruila feudalni poredak i apsolutistiku vlast kralja,
koji je bio apsolutni vladar; njegova volja bila je zakon (Lex Rex), a feudalna aristokracija bila je vlasnik zemlje i istovremeno upravna, sudska i vojna
vlast. S druge strane, golema veina stanovnitva, seljaci-kmetovi, ivjela je
u krajnjem siromatvu i bijedi pod pritiskom kuluka, desetine, kraljevskih
poreza, esto maltretirani samovoljom i bezobzirnou feudalnih gospodara. U to vrijeme poela se ve u Francuskoj naglo razvijati industrija, rastao
je broj tvorniara, poduzetnika i trgovaca, raala se nova graanska klasa, uz
istovremenu pojavu sve brojnije nove, radnike klase. Financijska i ekonomska mo mlade buroazije bivala je sve snanija, tako da je sukob izmeu
interesa i razvojnog potencijala buroazije te zastarjelog, sterilnog feudalnog
poretka postao neizbjean, s predvidivim ishodom, [1]
Iz vremena Francuske revolucije potjee i podjela politikih orijentacija na ljevicu i desnicu, koja je ostala aktualna itavo 19. i 20. stoljee. Povod za to povijesno razgranienje ideolokih i politikih opredjeljenja bio je
spor u francuskoj Ustavotvornoj skuptini o pravu kraljevog veta i drugih
njegovih ovlasti tijekom 1789-1791. godine. Radikali, koji su bili za ukidanje
kraljevog veta, smjestili su se na lijevoj strani dvorane (gledano s predsjednikova mjesta), dok su konzervativci, pristae monarhistikih ovlasti, sjedili
na desnoj strani. Ljevica se zalagala i za druge demokratske promjene: za
izabrano, a ne imenovano sudstvo, za supremaciju zakonodavne nad izvrnom vlasti, za ope pravo glasa (po naelu jedan ovjek - jedan glas).
Kasnije (za vrijeme jakobinske vladavine, 1793-1794) francuska je ljevica
zahtijevala uvoenje narodne milicije umjesto profesionalne vojske, zatim
progresivni sustav oporezivanja i odvajanje crkve od drave. [2]
Glavni cilj francuske ljevice u vrijeme Francuske revolucije bio je
obaranje apsolutistiko-feudalnog sustava (ancien regime), t.j. ekonomski
i drutveno vladajue klase, ali se on nije ograniio samo na ukidanje postojeeg represivnog politikog sustava, ve je bio usmjeren i na ostvarenje
potpuno novih naela drutvenih odnosa izraenih u poznatoj sintagmi
'sloboda, jednakost, bratstvo' (libert, galit, fraternit). Ljevica je smatrala da se suverenitet naroda, odnosno politika sloboda ne moe postii bez
politike i socijalne jednakosti kao ni bez bratstva, kao izraza drutvene
solidarnosti. Prema tome, temeljna demokratska naela slobode, jednakosti i drutvene solidarnosti, koja su postala bitni dio ideoloke tradicije
veine lijevih odnosno socijalistikih pokreta, najprije je istakla francuska
ljevica u vrijeme Francuske revolucije.

Ciljevi i naela Francuske revolucije i njene Deklaracije o pravima

ovjeka i graanina bile su znatnim dijelom inspirirane idejama Jean Jacques Rousseaua (1712-1778), koji je tri desetljea prije revolucije kritizirao postojee drutvo kao pokvareno, korumpirano, opsjednuto porivom za bogaenjem bez rada i ugnjetavanjem. U svom prvom znaajnom
spisu, Discours sur l' origine de l' inegalit parmi les hommes ('Rasprava
o podrijetlu nejednakosti meu ljudima') on osuuje imovinu kao glavni uzrok drutvene nejednakosti. J. J. Rousseau naglaava kako se ovjek
rada slobodan, ali se u postojeem drutvu ubrzo nae u 'okovima samovolje i nasilja'. Vjera u izvornu dobrotu ovjeka temelj je njegove filozofije: ovjek je u sutini dobar, a izopauju ga nepovoljni drutveni uvjeti.
Rjeenje vidi u stvaranju demokratske drave koja bi poivala na sveopoj volji naroda i koja bi osigurala slobodu i jednakost. J. J. Rousseau je
vidio perspektivu u stvaranju dobrovoljnih zajednica slobodnih ljudi na
razini opina, gradova i drave, u kojima vlada sloboda, jednakost i sklad
izmeu individualnih i zajednikih potreba. Tu svoju viziju budueg
drutva izloio je 1762. godine u knjizi Contrat Social ('Drutveni ugovor'). Za razliku od Montesquieua, zagovornika liberalne parlamentarne
demokracije, Rousseau zastupa ideju neposredne, izravne demokracije:
Dok se Montesquieu brinuo kako sauvati slobodu pojedinca od uplitanja drave, Rousseau predlae da sami graani postanu drava, t.j. da
preuzmu voenje javnih poslova u svoje ruke, umjesto da brane svoju
slobodu od nasrtaja drave. Neposredna demokracija, t.j. to izravnije
ukljuivanje graana u obavljanju i kontrolu vlasti, znai prema Rousseauu sjedinjavanje pojedinanih slobodnih volja u opu, zajedniku volju,
a to pretpostavlja nadilaenje egoizma i neogranienog zadovoljavanja
samo vlastitih potreba. Rousseau je vrlo skeptian u odnosu na liberalnu,
parlamentarnu demokraciju, koja je tada postojala u Velikoj Britaniji. S
tim u vezi zanimljivo je ovo njegovo zapaanje: 'Engleski narod vjeruje
da je slobodan, no jako grijei; slobodan je samo tijekom izbora lanova
parlamenta. Netom nakon izbora on je rob'. [3]
Rousseaua mnogi smatraju idejnim preteom Francuske revolucije.
Meutim, on je svojom humanistikom filozofijom inspirirao ne samo
ideologe i izvrioce Francuske revolucije, koja je sruila anakroni feudalni
poredak otvorivi prostor razvoju modernog, industrijskog, kapitalistikog drutva. Njegova vizija budueg drutva potpune slobode i jednakosti
utemeljenog na dobrovoljnom udruivanju graana nadahnula je mnoge
kasnije socijalistike vizionare i mislioce.

Novi kapitalistiki drutveni poredak, iako je znaio veliki napredak

u odnosu na feudalizam, uskoro je pokazao da novosteena sloboda i jednakost nisu podjednaki za sve graane; u potpunosti su ih mogli koristiti
samo imuniji slojevi drutva. U Engleskoj su na primjer izbornom reformom iz 1832. godine pravo glasa dobili samo vlasnici imovine (radnici su
dobili pravo glasa 1885. godine, a ene tek 1918. godine). U drugoj polovici 19. stoljea britanskim je drutvom vladalo oko tisuu obitelji, koje su
drale sve vodee poloaje u dravi i drutvu, tako da K. Mannheim pie
o Engleskoj tog vremena kao o zemlji politike demokracije u kojoj vlada
oligarhija. [4]
Pokazalo se da stvarna sloboda i jednakost nisu mogui u drutvu
u kojem vlada eksploatacija najamnih radnika i u kojem manjina bogatih
vlasnika kapitala posjeduje monopol ne samo na ekonomsku ve i na politiku mo. Podjela drutva na povlatenu manjinu bogatih koji ive od
kapitala, izrabljujui veinu koja preivljava prodajui svoju radnu snagu,
pokrenula je ne samo razne oblike otpora radnike klase ve i pojavu razliitih ideologija i politikih programa koji su teili promjeni postojeeg
kapitalistikog poretka. Najsnanije je djelovanje imala ideja jednakosti,
prema kojoj je nejednakost meu ljudima glavni uzrok bijede i gubitka
ljudskog dostojanstva. Prema toj ideji svi ljudi imaju po prirodi ista prava u
raspodjeli sredstava nunih za ivot i na tom naelu egalitarizma temeljile
su se prve kritike kapitalizma.
Meu prvim kritiarima kapitalizma jaalo je uvjerenje da privatno
vlasnitvo kapitala neizbjeno dovodi do eksploatacije radnika i njihove
rastue bijede i da ga stoga treba ukinuti. A poetkom 19. stoljea eksploatacija radnika bila je bezobzirna i njihovi ivotni uvjeti bijedni. Radni dan
je u prosjeku trajao 15 sati (za djecu 12 sati), a nezaposlenost je bila 30-50
%. Nalije brze industrijalizacije i stvaranja bogate klase vlasnika kapitala bile su sirotinjske gradske etvrti, u kojime je vladala neishranjenost i
glad, visoka smrtnost, prljavtina i bijeda. Radnici nisu imali pravo glasa,
a njihovo udruivanje je bilo strogo zabranjeno (sindikalno djelovanje je
belgijski kazneni zakon kanjavao s 2-10 godina zatvora). Zakoni protiv
trajkova ukinuti su tek u drugoj polovici 19. stoljea. Socijalistike ideje
prije pojave marksizma esto se nazivaju utopijskim socijalizmom. Taj
je naziv prvim socijalistikim pokretima dao F. Engels u spisu Razvoj socijalizma od utopije do znanosti, a sam naziv utopijski potjee od naslova slavne knjige Thomasa Morea (1478-1535) Utopia. U toj knjizi Thomas
More daje poraznu kritiku drutvenih prilika i opisuje patnje naroda u

Engleskoj poetkom 16. stoljea. On tu takoer objanjava svoju viziju boljeg i pravednijeg drutva, u kojem e se ukinuti privatno i uvesti drutveno vlasnitvo. Drava u tom idealnom drutvu ne bi bila zavjera bogatih
protiv siromanih, a poloaji se ne bi temeljili na podrijetlu i titulama ve
na radu. Pravni poredak i sve dravne ustanove sluile bi osnovnoj svrsi
drave: ostvarenju i ouvanju pune slobode linosti. Thomas More se zbog
tih svojih zamisli s pravom smatra zaetnikom ideje o ljudskoj zajednici
utemeljenoj na naelima koja su nekoliko stoljea kasnije usvojile razliite
socijalistike ideologije i pokreti. A naziv 'socijalistiki' i 'socijalizam' poeo
se upotrebljavati 30-tih godina 19. stoljea u Francuskoj i Velikoj Britaniji
oznaavajui zamisli i zahtjeve za osloboenjem ugnjetenih i izrabljivanih
drutvenih slojeva, prvenstveno novonastale industrijske radnike klase i
za ostvarenje drutva u kojem e vladati pravda, jednakost i harmonija.

FRANOIS N O L BABEUF
Prvi antikapitalistiki pokret pokuao je organizirati Franois Nol Babeuf
(1760-1797) neposredno nakon Francuske revolucije (iako je tada u Francuskoj kapitalizam bio tek u zametku). Potaknut idejama Rousseaua, on
je zastupao naelo jednakosti svih graana, a naroito jednakost u raspodjeli dobara, kao glavno naelo svog pokreta. A budui da je prema njegovom miljenju privatno vlasnitvo bilo uzrokom nejednakosti, trebalo
ga je ukinuti. Babeuf se zalagao za ukidanje svih feudalnih privilegija, za
oduzimanje feudalnih i crkvenih posjeda bez odtete i za davanje te zemlje u dugoroni zakup seljacima. Zbog svojih radikalnih zamisli ubrzo
je uhien i osuen na 10-mjeseni zatvor, a tu je u drutvu jo radikalnijih
zatvorenika doao do uvjerenja da se postojei poredak moe promijeniti
jedino nasilnim putem, to je bilo u skladu s jakobinskom tradicijom (jakobinci pod vodstvom Robespierrea bili su vodea politika snaga Francuske revolucije; oni su se na vrlo brutalan nain obraunavali sa svojim
protivnicima). Po izlasku iz zatvora osniva sa svojim istomiljenicima Klub
jednakih (Socit des egaux) i Ustaniki odbor, koji je trebao pripremiti
oruani ustanak. U programu Kluba jednakih pod nazivom Manifeste des
egaux napisanom 1796. godine (a objavljenom tek 1828. godine) zahtijeva
se ukidanje svih socijalnih razlika, ne samo izmeu bogatih i siromanih,
nego i izmeu onih koji vladaju i kojima se vlada, kao i ukidanje privatnog
vlasnitva. Doktrina Babeufa prva je predviala potrebu diktature nakon
osvajanja vlasti i to toliko dugo koliko bude potrebno da se neprijatelji jed-

nakosti uine bezopasnim. Zavjera koju je pripremao Babeuf otkrivena je

1796. godine, a on je uhien i giljotiniran.
Ideje Babeufa i njegov pokuaj pobune ostavili su znaajan trag u dijelu socijalistikog pokreta, u kojem je prihvaeno stanovite da su siromatvo i bijeda radnike klase posljedica pretjerane i luksuzne potronje
bogataa i da bi prema tome preraspodjela potronih dobara i ukidanje
privilegija bogatim drutvenim slojevima donijela blagostanje i dobrobit
svima, kao i stanovite da je ukidanje drutvenih nejednakosti mogue
ostvariti jedino silom. U prvim fazama razvoja socijalistikih ideja nije jo
bilo pokuaja sustavne i kritike analize modela kapitalistike proizvodnje,
kako bi se otkrili ekonomski uzroci nejednakosti, ve se pokret protiv eksploatacije, nejednakosti i bijede zasnivao uglavnom na humanim i moralnim naelima.

HENRI CLAUDE SAINT-SIMON

Prvi protagonist socijalistikih ideja koji je pokuao izraditi teorijsku osnovu promjena kapitalistikog sustava i opisati obrise novog drutva i koji
je time postao zaetnik moderne socijalistike teorije bio je Henri Claude
Saint-Simon (1760-1825). On je kao potomak ugledne francuske plemike
obitelji odbacio plemiku titulu i posvetio se 'znanstvenom pozivu u korist
ovjeanstva', borbi za 'stvar industrijske slobode' i promiljanju vizije boljeg, pravednijeg drutva. Iako njegovo uenje nije dobilo cjeloviti i konzistentan oblik, ono je postalo ishodite mnogih ideja modernih socijalistikih doktrina. Prouavajui tok povijesnih promjena Saint-Simon je doao
do zakljuka da je tehnoloki napredak, t.j. razvoj sredstava za proizvodnju, glavni uzrok promjena drutvenih odnosa. A ideja vodilja njegovog
uenja bila je humanizacija ljudskog drutva putem afirmacije rada i stvaralatva. To ga je navelo na ideju da e u buduem drutvu, koje e nastati
na temelju visoko razvijene tehnologije, upravljanje proizvodnjom prei u
ruke radnika, da e koritenje privatnog vlasnitva (koje nee biti ukinuto,
ali e se ukinuti pravo nasljedstva) biti podreeno opem dobru i da e
proizvodnja biti planski usklaena s drutvenim potrebama.
Saint-Simon je drao, za razliku od klasinih ekonomista, da osobni,
egoistini interesi, nisu pogodan motiv za izgradnju poeljnog i pravednog
drutva, odnosno da egoizam ne moe biti glavna pokretaka snaga napretka ljudskog drutva. Meutim, za razliku od Babeufa, on je smatrao da
se drutvena preobrazba ne bi trebala izvriti nasilnim putem, ve opim

prihvaanjem naela jednakosti i bratstva svih ljudi, naela suosjeanja i

ljubavi. Na taj bi nain natjecanje meu jednakim zamijenilo konkurentsku borbu, a privatni bi interes bio u slubi itavog drutva. Novo drutvo
ne bi bilo egalitarno, jer svi ljudi nisu podjednako nadareni, ali bi svakom
trebalo omoguiti da u najveoj moguoj mjeri razvije svoje sposobnosti i
da svaiji poloaj u drutvu i u raspodjeli dohotka odgovora njegovim sposobnostima i radnom doprinosu. Politiki sustav bi se takoer temeljito
izmijenio: politika vlast se ne bi sastojala u vladanju ljudima, ve u upravljanju stvarima, t.j. sluila bi to uinkovitoj proizvodnji materijalnih dobara. Drutveni preobraaj ne bi, prema Saint-Simonu, pokrenula eksploatirana klasa radnika ve bi to izveli poduzetnici, bankari i znanstvenici, koji
bi prihvatili njegovu doktrinu i shvatili opravdanost i nunost drutvenih
promjena.
Glavni cilj ekonomsko-socijalnog programa Saint-Simona nije bilo
poveanje proizvodnje i profita ve poboljanje ivotnih uvjeta najbrojnije i najsiromanije drutvene klase i ukidanje izrabljivanja ovjeka. U tom
programu on prvi predlae slavno socijalistiko naelo raspodjele, prema
kojem svatko treba doprinositi drutvu prema svojim sposobnostima, a
primati od drutva prema svom radnom uinku. On takoer prvi iznosi
ideju o solidarnosti i bratstvu svih radnika kao i o potrebi njihovog udruivanja u proizvodne zajednice. Glavni zadatak drave bi prema njegovom
shvaanju trebao biti afirmacija rada i stvaralatva, a moralne vrijednosti
trebale bi predstavljati sr drutvenog ivota. Budue e drutvo zamijeniti eksploataciju ovjeka po ovjeku eksploatacijom prirodnih resursa od
strane kooperativno organiziranih radnika u korist itavog drutva. U tom
cilju ograniit e se pravo vlasnitva ukidanjem prava nasljedstva i ukidanjem kamata od kapitala. Ljudi se u svom ponaanju i djelovanju nee rukovoditi egoistinim interesima, ve prvenstveno humanim, moralnim i
religijskim naelima. Osobni dohoci nee dodue biti izjednaeni, jer e
raspodjela biti po naelu svakome prema njegovom radu, ali ta nejednakost nee biti posljedica eksploatacije i klasnih privilegija. Formalnu, fiktivnu jednakost i slobodu (koja nita ne znai ljudima bez zaposlenja i bez
sredstava nunih za ivot) zamijeniti e pravedna raspodjela dobara i sveopa solidarnost i bratstvo, to e omoguiti stvarnu slobodu i jednakost
svih ljudi.
Saint-Simonova vizija novog pravednog i humanog drutva imala je
veliku privlanu snagu i znatan utjecaj na irenje socijalistikih ideja u Europi, posebno meu obrazovanim slojevima. Njegova je doktrina bila prvi

pokuaj teorijskog i ideolokog osmiljavanja socijalistikog pokreta (i sam

termin socijalizam prvi je upotrijebio Pierre Leraux, sljedbenik Saint-Simona, 1832. godine u asopisu Le globe).

ROBERT O W E N
U Velikoj Britaniji reformu kapitalistikog sustava pokrenuo je Robert
Owen (1771-1858), koji je kao vlasnik tekstilnih tvornica imao priliku vidjeti siromatvo i bijedu svojih radnika: No za razliku od drugih kapitalistikih vlasnika on je nastojao poboljati radne i ivotne uvjete u svojim tvornicama ograniivi radni dan na deset sati, ukinuvi rad djece ispod deset
godina (u to vrijeme bilo je uobiajeno radno vrijeme od 14-16 sati kao i
zapoljavanje djece ve od este godine ivota); uveo je takoer besplatno osnovno kolovanje djece radnika. Tim je mjerama postigao bolje proizvodne rezultate od svojih konkurenata, to ga je navelo da pokua uvjeriti
i druge vlasnike tvornica i vladajue politiare u potrebu reformiranja postojeeg industrijskog sustava, to bi po njegovom uvjerenju bilo u interesu ne samo radnika nego i vlasnika kapitala kao i itavog drutva. Svoje je
ideje objavio 1813. godine u knjizi A New View of Society, or Essays on the
Principie of the Formation of the Human Character (Novi pogled na drutvo ili eseji o naelu oblikovanja ljudskog karaktera). U toj knjizi R. Owen
opisuje i obrazlae novi tip drutva zasnovanog na dobrovoljnoj kooperaciji, bez eksploatacije i klasnih antagonizama.
Svoje djelovanje Owen je do kraja ivota posvetio ublaavanju siromatva, nezaposlenosti i eksploatacije i to uglavnom putem organiziranja sindikalnog i kooperativnog radnikog pokreta. On je objanjavao da
je poboljanje materijalnog i socijalnog poloaja radnika u interesu samih
vlasnika tvornica, jer radnici sainjavaju glavninu kupaca industrijske robe.
Niske radnike nadnice, upozoravao je Owen, glavni su uzrok periodikih
kriza hiperprodukcije, jer zbog njih potranja ne prati porast proizvodnje.
R. Owen je vjerovao da je reforma kapitalistikog sustava u socijalistikom
duhu u opedrutvenom interesu i da e to shvatiti vladajue poslovne i
politike elite. No razoaran to njegove ideje i njegov projekt socijalne
tvornice nije naiao na iru podrku u Velikoj Britaniji on odlazi 1824. godine u Ameriku, gdje osniva tvorniku zajednicu New Harmony u dravi Indiana. Kad se nakon pet godina vratio u Veliku Britaniju, njegov program socijalnih reformi naiao je na podrku radnika. Zahvaljujui toj podrci on 1834. godine pokree osnivanje prvog radnikog sindikata Grand

National Consolidated Trade Union, s namjerom da se radnika klasa

Engleske ujedini u jedinstvenu radniku organizaciju. No taj prvi pokuaj
sindikalnog organiziranje radnika nije uspio, jer su poslodavci i vlada brzo
reagirali i sindikalni pokret je ubrzo uguen. [5] Owenov doprinos razvoju
britanskog sindikalnog pokreta i britanske radnike partije (Labour party)
je nemjerljiv, jer su oni preuzeli znatan dio Owenovih ideja, a njegov utjecaj bio je prisutan u programima i djelovanju i drugih socijaldemokratskih
partija u Europi.
U djelu Knjiga 0 novom moralnom svijetu (1844) R. Owen izlae svoj
koncept radne zajednice (ili radne zadruge), a i itavog drutva, u kojem e
se ljudi udruiti u cilju zajednike proizvodnje i raspodjele dobara. Budue drutvo Owen zamilja kao federaciju radnih zajednica (komuna), kojima e upravljati njihovi lanovi, proizvoai. On kritizira kapitalistiki
sustav kao industrijski feudalizam, u kojem je stvorena nova industrijska i
financijska aristokracija i u kojem sav dohodak proizveden radom prisvajaju vlasnici kapitala. Taj nepravedni drutveni sustav treba zamijeniti 'moralnom ekonomijom' utemeljenoj na solidarnosti i udruivanju rada i na
osloboenju ovjeka od podreenosti i eksploatacije. Polazei od spoznaje
tadanjih vodeih ekonomista da je rad izvor cjelokupnog bogatstva naroda, on zakljuuje da je rad prirodno mjerilo vrijednosti roba kao i mjerilo
raspodjele novostvorene vrijednosti, to znai da proizvoai imaju pravo
na itav proizvod svog rada. Da bi se to pravo ostvarilo, Owenove zasluge
za razvoj radnikog pokreta u Velikoj Britaniji priznao je i Engels izjavivi:
Svi socijalni pokreti, sva poboljanja poloaja radnike klase u Engleskoj
vezana su uz Owenovo ime. Godine 1857, godinu dana prije Owenove
smrti objavljena je njegova autobiografska knjiga ivot Roberta Owena, u
kojoj je on potanko opisao sve svoje zamisli, prijedloge socijalnih reformi,
dostignua i neuspjehe.

CHARLES FOURIER
Pored Saint-Simona i R. Owena trei vaan prethodnik modernih socijalistikih doktrina iz prve polovice 19. stoljea je Charles Fourier (1772-1837),
koji je u opsenom spisateljskom opusu dao maha svojoj mati iscrpno
opisujui idealno drutvo budunosti. Zahtjev za ukidanjem eksploatacije i bijede radnike klase bila je ishodina toka njegove doktrine. On je
zakljuio da je postojei drutveni i ekonomski poredak suprotan ljudskoj
naravi kao i prirodnim naelima pravde i slobode. Postojeu nepravednu,

nehumanu i neprirodnu organizaciju proizvodnje i razmjene zamijenit e

u njegovom idealnom drutvu proizvodne i ivotne zajednice, nalik zadrugama, koje je on nazvao falansterije. U tim zajednicama, falansterijama
(koje bi posjedovale oko 400 hektara zemljita i imale oko 1400 lanova)
njihovi lanovi e raditi i ivjeti zajedno, nagrada za rad ovisit e o uspjehu
i rezultatu rada, imovina zajednice je kolektivno vlasnitvo svih lanova,
obrazovanje je besplatno, svatko moe slobodno birati posao prema svojim sposobnostima i sklonostima, svaki lan e imati mogunost izraavanja i razvoja svojih talenata. Falansterije, koje bi se bavile poljoprivrednom i industrijskom proizvodnjom, zamiljene su kao dionika drutva.
U Francuskoj je osnovano svega nekoliko falansterija, no vie uspjeha ta je
ideja imala u Americi: u razdoblju 1840-1850. tu je osnovana 41 falansterija. Za razliku od kapitalistikog drutva koje poiva na najamnom radu,
novo drutvo, iji e osnovni organizacioni oblik biti falansterije, bit e
utemeljeno na dobrovoljnom udruivanju i radu, na slobodi, solidarnosti
i harmoniji.
Charles Fourier se u promiljanju novog drutvenog ureenja poziva na Isaaca Newtona i njegovu kozmologiju: on smatra da u ljudskom
drutvu, kao u kozmosu, djeluju sile privlaenja i univerzalna harmonija.
Ta ga je ideja navela na zakljuak da je postojee kapitalistiko drutvo,
utemeljeno na bespotednoj konkurenciji i na izrabljivanju radnika, iracionalno i u suprotnosti s prirodnim zakonima. U tadanjem mladom industrijskom drutvu vidio je potpuni izostanak solidarnosti i humanosti. Kao
sin bogatog francuskog trgovca imao je prilike vidjeti golemi jaz izmeu
bogatstva vlasnika kapitala i bijednih ivotnih uvjeta radnika (on se poslije
oeve smrti odrekao nasljedstva njegovog bogatstva). U takvom drutvu,
u kojem vlada 'egoistina anarhija'. novac i kapital postali su, smatra Fourier, ne samo instrumentom eksploatacije radnika nego i sredstvom politike moi: dravna vlast je u rukama trgovakog, industrijskog i financijskog kapitala, a liberalna demokracija je izraz prava jaega. Izlaz iz tog
nepodnoljivog stanja, u kojem su tvornice 'industrijski zatvori' gdje rade
'moderni robovi' za bijedne nadnice, Charles Fourier vidi u udruivanju
rada i u zamjeni natjecanja suradnjom lanova drutva, to jest u zamjeni
konkurencije kooperacijom, to e omoguiti drutveni sklad i puni razvoj
ljudskih potencijala.
Smatrajui da ljudsko drutvo evoluira iz niih u vie civilizacijske
oblike, Fourier je vjerovao u stvaranje drutva sklada i pravde, u kojem e
doi do izraaja humana i stvaralaka ljudska priroda. Taj prijelaz u har-

monino drutvo nee se postii nasiljem ve snagom uzora, koje e pruiti nove eksperimentalne organizacije, falansterije. U tom novom drutvu
nee vladati egoistiki individualizam ni samovolja fantomske 'nevidljive
ruke' trita; to e drutvo biti ureeno prema prirodnim zakonima privlaenja i sklada. Ljudi e se udruivati u radne i ivotne zajednice, u kojima
rad nee biti egzistencijalna nunost, ve privlana, stvaralaka i dobrovoljna aktivnost i oblik samopotvrivanja.
Bez obzira na mnoge kritiare utopistike doktrine Charlesa Fouriera,
koji su ga proglasili fantastom i udakom, neke su njegove ideje ule u tradiciju socijalistikog pokreta, posebno ideja o radnikim, te poljoprivrednim i potroakim zadrugama, kao i ideja o radnikom kooperativnom
vlasnitvu proizvodnih poduzea odnosno o radnikom dioniarstvu.

JOSEPH PROUDHON
Najutjecajniji teoretiar socijalizma prve polovice 19. stoljea bio je Joseph
Proudhon (1809-1865). On je ocijenio da Francuska revolucija nije uspjela ostvariti svoje ciljeve (egalit, fraternit, libert) stoga to se ograniila
samo na politike reforme. Da bi se proklamirani ciljevi postigli trebalo je
uspostaviti ne samo politiku ve i ekonomsku demokraciju, dakle proiriti slobodu i jednakost i na ekonomsku sferu. Za Proudhona je vrhovno naelo bila socijalne pravda, koja po njegovom miljenju ima korijen u uroenoj ovjekovoj tenji za pravdom. Ideali slobode i jednakosti su izvedeni
iz naela pravde. Drutveni poredak treba urediti tako, da u njemu vladaju
naela pravde, slobode i jednakosti, a dravnu vlast treba decentralizirati
prenoenjem to veih ovlasti na lokalne jedinice, komune, to bi na kraju
vodilo ukidanju centralne drave.
J. Proudhon je stekao veliku popularnost u radnitvu i u dijelu inteligencije (ali i mrnju vladajuih poslovnih i politikih krugova) svojom
brourom objavljenom 1840. godine pod naslovom Qu est ce que la propriete? (to je vlasnitvo), u kojoj je izjavio: vlasnitvo je kraa. Proudhonova socijalistika doktrina polazi od stanovita da je postojei kapitalistiki
sustav u suprotnosti s prirodnim drutvenim poretkom, t.j. takvim poretkom koji osigurava prirodna prava ovjeka: slobodu i jednakost. Proudhonova izjava da je vlasnitvo kraa nije znaila da se on zalagao za ukidanje privatnog vlasnitva ve je izraavala njegovo protivljenje koritenju
vlasnitva kao izvora prihoda koji se ne temelje na vlastitom radu. On je
naime smatrao da vlasnitvo kao takvo ne smije biti izvor prihoda ve da

to moe biti samo rad. Ako vlasnik tvornice upravlja svojom tvornicom,
onda on ima pravo na prihod ekvivalentan njegovom radu. Prihodi koji
proizlaze iz samog vlasnitva kao to su renta, profit, kamate, stanarina i sl.
nemaju, prema Proudhonu, socijalno ni moralno opravdanje; takvi prihodi
stvaraju drutvene nejednakosti i nepravde te ih stoga treba ukinuti. Sve
prihode koji nisu rezultat rada treba zabraniti, a raspodjela dohotka treba
biti razmjerna uloenom radu. Vlasnitvo ostaje, jer je ono uvjet osobne
slobode, ali treba ukinuti njegovo koritenje kao izvora nezasluenog prihoda i koncentracije bogatstva u rukama malobrojnih na raun pauperizacije radnika.
Proudhon se protivio Marxovom zahtjevu za ukidanje vlasnitva
smatrajui da e drava kao monopolistiki vlasnik sredstava za proizvodnju stei neogranienu vlast nad svojim graanima. Komunistiko drutvo, kako ga je zamislio Marx, guit e, po miljenju Proudhona, slobodu i
dostojanstvo ovjeka i uvesti despotsku vladavinu nad ljudima. Bitno obiljeje Proudhonove vizije socijalistikog drutva je raspodjela stvorenog
dohotka prema radu i (prema njegovom kasnijem shvaanju) kontrola
radnika nad sredstvima za proizvodnju, to se moe tumaiti kao zahtjev
za kolektivno vlasnitvo radnika nad poduzeem u kojem rade. Proudhon
je dakle na kraju doao do zakljuka da se potpuni sklad izmeu vlasnitva
i jednakosti moe postii jedino tako da sredstva za proizvodnju budu u
vlasnitvu onih koji s njima rade, to se moe interpretirati kao zagovaranje kolektivnog (drutvenog) vlasnitva ili radnikog dioniarstva.
Proudhon se protivio ruenju kapitalistikog sustava putem proleterske revolucije, jer je smatrao da e nasilje nad vlasnicima kapitala biti uvod
u nasilje nad svim graanima. On je vjerovao da je tenja za pravdom, jednakou i slobodom ukorijenjena u ljudskoj prirodi i da e se prijelaz na
novo socijalistiko drutvo, u kojem e se ostvariti te tenje, moi postii
uvjeravanjem i pozivanjem svih drutvenih slojeva na promjene koje su
opedrutvenom interesu.

LOUIS B L A N C
Louis Blanc (1811-1882), francuski teoretiar socijalizma takoer se protivio nasilnom ruenju kapitalistikog poretka, nadajui se da se putem
ekonomskih i socijalnih reformi mogu ukloniti drutvene nejednakosti,
eksploatacija radnika i nezaposlenost. U svojim knjigama on objanjava
neizbjenost radikalnih drutvenih reformi, kao na pr. uvoenje kolektiv-

nog vlasnitva radnika nad poduzeima, postupno ukidanje neograniene trine konkurencije i dravno, plansko reguliranje gospodarskih procesa. On je bio uvjeren da kapitalistiki sustav zasnovan na bespotednoj
konkurenciji neizbjeno rada krize, eksploataciju, pad radnikih plaa
i bijedu. Po njemu, samo drava moe uspjeno braniti interese marginaliziranih drutvenih slojeva. Kljune industrije, banke, osiguravajua
drutva i eljeznice trebalo bi nacionalizirati, a nacionalnim gospodarstvom trebala bi upravljati drava. U dravnim bi poduzeima (ateliers
nationaux) vlada imenovala direktore, ali samo prve godine, dok bi kasnije direktora birali sami radnici. Njegov je ideal bilo egalitarno drutvo, u kojem bi osobni interesi bili identini zajednikoj dobrobiti. Louis
Blanc je prvi predloio naelo svakome prema potrebama, a od svakoga
prema sposobnostima (a chacun selon ses besoins, de chacun selon ses
facultes), koje je prihvatio Karl Marx kao slavnu formulu komunistikog
drutva[6]. Protivio se i nasilnoj revoluciji, jer ona po njegovom miljenju
perpetuira represiju i nasilje. Stoga on pledira za preobrazbu drutvenog
ureenja putem reformi, koje bi trebale osigurati pravo na rad, pravedne p l a e , skraenje radnog dana, uklanjanje drutvenih nejednakosti,
besplatno obrazovanje i postupno podrutvljavanje sredstava za proizvodnju.
Veina autora prvih socijalistikih ideja prvoj polovici 19. stoljea zastupala je vie ili manje radikalne drutvene reforme u okviru postojeeg
politikog sustava odbijajui revolucionarne metode. Oni su zamiljali novi
poredak kao drutvo zasnovano na jednakosti, drutvenoj pravdi i slobodi,
to bi trebalo postii ukidanjem eksploatatorskog karaktera privatnog vlasnitva, odnosno kontrolom radnika nad proizvodnjom i raspodjelom, t.j.
njihovim kolektivnim vlasnitvom nad sredstvima za proizvodnju. Utopijski su socijalisti prevladavajuem individualizmu, egoizmu, konkurenciji
i drutvenoj hijerarhiji suprotstavili ideju zajednitva, kooperacije i jednakosti. Oni se nisu bavili izuavanjem strukturnih ekonomskih uzroka
klasnih nejednakosti niti strategijom prelaska na novi model drutvenog
ureenja. Ipak njihova kritika moralne degradacije kapitalistikog drutva,
njihove ideje o kolektivnoj samopomoi, samoupravljanju i 'osloboenju
rada', njihovo zalaganje za stvaranje novih oblika kooperacijskih proizvodnih i drutvenih odnosa, za razvoj participativne demokracije putem komunalne samouprave i njihova arka elja za stvaranjem pravednijeg svijeta, ostavili su trajan trag u radnikom pokretu. Iako njihove ideje nisu u
poetku naile na plodno tlo, one su se 1830-tih godina poele iriti zapad-

nom Europom postajui vanim izvorom i inspiracijom politikih programa socijaldemokratskih partija [7].
Kao to su u Velikoj Britaniji Owenove ideje imale snaan utjecaj na
razvoj trejdunionizma, tako su u Francuskoj uenja P. J. Proudhona, SaintSimona i Ch. Fouriera doprinijele irenju ideja o potrebi preobrazbe postojeeg individualistikog i konkurentskog drutva u drutvo 'uzajamnosti'
i 'kooperacije' [8]. Kritika kapitalistikog sustava i zahtjev za njegovu reformu odnosno smjenu temeljili su se uglavnom na humanistikim i etikim naelima, bez sustavnih analiza ekonomskih zakonitosti, tendencija i
proturjenosti tog sustava. Isto tako, zamiljeni obrisi novog humanijeg i
pravednijeg drutva bili su vie odraz plemenitih elja i imaginacije nego
plod temeljitog prouavanja ekonomskih, sociolokih, politikih, kulturnih i antropolokih pretpostavki i uvjeta za ostvarenje novog drutva na
vioj humanistikoj, etikoj i civilizacijskog razini. Najveim doprinosima
tih prvih socijalistikih mislioca i vizionara mogu se smatrati dvije ideje:
prvo, teza o radu kao jedinom izvoru novostvorenog dohotka i bogatstva,
iz ega slijedi zakljuak da taj dohodak u cijelosti pripada onima koji su ga
proizveli, i drugo, ideja o radnikom udruivanju u proizvodne zajednice
na bazi kolektivnog vlasnitva, kao alternative hegemoniji privatnog kapitala (i dravnom vlasnitvu). Mada nazivi 'socijalizam' i 'komunizam' nisu
u to vrijeme bili jasno razgranieni, komunistima su se nazivali pristae
potpunog ukidanja privatnog vlasnitva i revolucionarnih metoda borbe,
dok su se socijalistima smatrali zagovornici reformskog puta drutvenih
promjena.
Marx i Engels kritizirali su reformsko opredjeljenje socijalista iz prve
polovice 19. stoljea nazvavi njihove doktrine 'utopijskim socijalizmom'.
U knjizi Anti-Dhring (1878) F. Engels navodi da je utopijski socijalizam
posljedica situacije u kojoj radnika klasa jo nije sazrela da bude nosilac
drutvene revolucije. No i sm Engels odaje priznanje socijalistima-utopistima za njihovu kritiku kapitalistikog poretka, za matovito sagledavanje
slike budueg pravednijeg svijeta i za odvanost u obrani interesa radnike klase. Vizionari, autori i protagonisti utopijskog socijalizma su pioniri socijalistike ideologije. Iako njihove ideje, stavovi i vizije nisu bile plod
sistematskog znanstvenog istraivanja, one su imale znaajan utjecaj na
kasnije socijalistike teorije i ideologije. Oni su izmislili izraze socijalizam
i komunizam: 1832. godine asopis Le globe (koji je bio pod utjecajem Saint-Simona) uveo je termin socijalizam naglaavajui time da je zajednitvo, kao opreka individualizmu odnosno egoizmu, glavno obiljeje budu-

eg drutva pravde, jednakosti i slobode (naslov lanka u Le globe bio je

De l'individualisme et du socialisme). A rije komunizam poela se najprije
upotrebljavati u parikim radnikim udruenjima koji su bili pod utjecajem
J. Proudhona 1834-1835. godine, to znai da se pod tim pojmom u skladu s
kasnijim Proudhonovim idejama podrazumijevalo drutvo s preteno kolektivnim vlasnitvom nad sredstvima za proizvodnju kao jedinim nainom
da se ostvari potpuni sklad izmeu vlasnitva, jednakosti i pravde.

CITIRANA LITERATURA:
[1]
[2]
[3]

Alber Matjez, Francuska revolucija, Prosveta, Beograd, 1948.

Davide Coute, Left in Europe since 1789, Weidenfeld Nicholson, 1966.
Povijest, doba prosvjetiteljstva, 11. knjiga, Biblioteka Jutarnjeg lista,
2008, str. 474
[4] K. Mannheim, Freedom, Power and Democratic Planning, Oxford
University Press, New York, 1950, str. 99
[5] G. D. H. Cole, The Short History of the British Working Class, 17891947, Allen and Unwinn, London, 1938
[6] S. Vidalenc, Louis Blanc, 1811-1882, Presse Universitaire de France, Paris, 1948
[7] Ronald Garnet, Cooperation and Owenite Socialist Communities in
Britain, 1823-1845, Manchester University Press, Manchester, 1972
[8] Christopher Johnson, Utopian Communism in France, Cornell University Press, 1974
O S T A L A LITERATURA:
Leo Loubern, Louis Blanc: His Life and His Contribution to the Rise of
French Jacobin Socialism, Northwestern University Press, Evanston,
1961
Frank Manuel, The New World of Henri Saint-Simon, Notre Dame University Press, 1965
Alart Spitzer, The Revolutionary Theories of Louis Blanqui, Columbia University Press, New York, 1957
Samuel Bernstein, Louis Blanqui and the Art of Insurrection, Lawrence and
Wishat, London, 1971

MARX I M A R K S I Z A M

od izrazom 'marksizam' podrazumijeva se sveukupnost teorija, ideja i politikih programa koje su sredinom 19. stoljea oblikovali Karl
Marx (1818-1883) i (manjim dijelom) Friedrich Engels (1820-1893).
Znaajan doprinos razradi, dopuni i osuvremenjivanju marksistike doktrine dali su i drugi vodei teoretiari, sljedbenici te doktrine: V. Plehanov,
R. Luxemburg, E. Bernstein, V. I. Lenjin, M. Horkheimer, Th. Adorno, H.
Marcuse, E. Fromm i drugi, bez obzira na njihove esto razliite poglede
na pojedina pitanja. Pojam marksizam obuhvaa vrlo iroko i raznoliko
podruje: filozofiju, antropologiju, ekonomsku i socioloku teoriju, ideologiju i politiku, no sve su te discipline povezane i sintetizirane u bitnim
elementima jedinstvenu i relativno konzistentnu cjelinu.
Najvanije teme kojima se bavi marksistika doktrina su: sustavna i
radikalna kritika kapitalistikog drutva, njegovih proturjenosti i eksploatatorskog karaktera, kao i obrazloenje neizbjenosti njegovog sloma;
povijesni materijalizam koji se oituje u odluujuoj ulozi tehnolokog
napretka u oblikovanju drutvenih odnosa i kulture; neminovnost klasne
borbe i vodea uloga radnike klase u revolucionarnom ruenju kapitalistikog i u stvaranju novog, socijalistikog odnosno komunistikog poretka, u kojem e doi do ekonomskog osloboenja rada i do svestranog
razvoja ovjekove linosti.
Tri bitne karakteristike obiljeavaju Marxovo teorijsko djelovanje:
prvo, holistiki i dinamiki pristup u izuavanju prirodnih, drutvenih i
antropolokih fenomena; on sve te fenomene promatra u njihovoj meusobnoj povezanosti i interaktivnosti u toku dinamikog kretanja. Drugo,

bitno svojstvo Marxovog istraivakog rada je kritiko preispitivanje postojeih teorija i ideja te usvajanje pojedinih njemu prihvatljivih elemenata i njihovo koritenje u izradi jedne nove, originalne, cjelovite doktrine.
I trea, moda najvanija znaajka njegovog golemog opusa je stanovite
da se teorija odnosno filozofija ne smije zadovoljiti samo interpretacijom
stvarnosti, ve da je njen glavni zadatak mijenjanje svijeta.
U prvoj polovici 19. stoljea u zapadnoj je Europi provedena industrijska revolucija, a razvoj kapitalistikog poretka bio je u punom zamahu.
Stvorena je nova brojna i grubo eksploatirana drutvena klasa, industrijski
proletarijat. U to se vrijeme javlja marksizam kao nastojanje da se znanstveno objasni priroda kapitalistikog razvitka, njegove zakonitosti i njegova eksploatatorska narav, kao i da se izgradi teorija i program osloboenja novonastale radnike klase. Marx je gledao na povijest kao na proces
razvoja proizvodnih snaga drutva, koji uvjetuje promjene u nainu proizvodnje materijalnih dobara, a ove oblikuju obrasce drutvenih odnosa i
odgovarajue, u pravilu antagonistike drutvene klase. A klasu je Marx
definirao kao skupinu ljudi koji imaju isti poloaj u procesu proizvodnje
i koje stoga ujedinjuju isti interesi i isti svjetonazor. U kapitalizmu vlada
kapitalistika klasa, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, a time i drutvenu mo. No kad razvoj kapitalizma i proizvodnih snaga dostigne svoj
vrhunac, produbit e se i suprotnosti tog sustava u toj mjeri da daljnji tehnoloki, ekonomski i drutveni napredak nee biti mogu bez radikalnog
drutvenog preobraaja, t.j. bez smjene kapitalistikog novim socijalistikim sustavom. Budui da je politika demokracija bila tada slabo razvijena
(sindikati su bili zabranjeni, radnici u prvoj polovici 19. stoljea nisu imali
pravo glasa ni druga politika prava), a dravom su vladale imune, posjednike elite, nasilno ruenje kapitalistikog poretka izgledalo je Marxu
kao jedini raspoloivi nain drutvenog preobraaja.
U stvaranju svoje filozofske, socioloke i ekonomske doktrine Karl
Marx koristio je Hegelovu filozofiju (posebno njegovu dijalektiku), zatim
stavove klasine politike ekonomije (Adam Smith i David Ricardo), kao i
ideje europskih socijalista iz prve polovice 19. stoljea. Moe se stoga rei
da je Marxova doktrina proizala uglavnom iz tri izvora: njemake dijalektike, engleske politike ekonomije i francuske socijalistike misli. Marx je
iz svih tih uenja prihvatio ono to je odgovaralo njegovom svjetonazoru
i njegovoj viziji svijeta izgradivi relativno cjelovit i koherentan teorijski,
ideoloki i politiki sustav, koji je ostavio dubok trag u svjetskoj povijesti
20. stoljea.

Marx je najzasluniji za naglo irenje socijalistikih ideja i pokreta u

Europi u drugoj polovici 19. stoljea, naroito poslije 1864. godine, kad je
u Londonu osnovano Meunarodno udruenje radnika, poznato kao Prva
internacionala, koja je prihvatila Marxovo uenje kao ideoloki temelj svog
djelovanja i koja postala instrument promicanja tog uenja. U 80-tim godinama 19. stoljea socijaldemokratske partije, inspirirane idejama Karla
Marxa, bile su osnovane u gotovo svim europskim zemljama, a poetkom
20. stoljea mnoge od njih stekle su znaajan utjecaj na politika zbivanja
u svojim sredinama. Generacija europskih intelektualaca socijalista 60-tih
i 70-tih godina 19. stoljea izrasla je na idejama Marxa i Engelsa. Isto tako,
radniki pokreti, koji su ojaali i postali vrlo aktivni u drugoj polovici tog
stoljea (val trajkova u razdoblju 1868-1874. godine zahvatio je veinu europskih zemalja) bili su inspirirani uenjem Marxa i Engelsa. Veliki ugled
i autoritet koji je Marx stekao u krugovima lijevo orijentirane inteligencije treba pripisati ponajvie njegovim temeljitim, opsenim i originalnim
teorijskim radovima iz podruja politike ekonomije (posebno knjigama
Prilog kritici politike ekonomije, objavljene 1858. i Kapital, iji je prvi dio
tiskan 1867. godine), koji su bacili sasvim novo svjetlo na kapitalistiki ekonomski sustav i njegove drutvene implikacije. Ti su Marxovi radovi ubrzo
postali vrlo popularno tivo u intelektualnim krugovima i meu radnikim
aktivistima diljem svijeta: prva knjiga Kapitala ve je nekoliko godina nakon prvog njemakog izdanja prevedena na sve vanije svjetske jezike (a
prijevodi Komunistikog manifesta objavljeni su na 30 jezika). Pored teoretske analize i kritike kapitalistikog sustava, istraivanja zakona drutvenog razvitka, objanjenja nunosti smjene kapitalistikog sustava civilizacijski i etiki viim i superiornijim drutvenim ureenjem, socijalizmom,
K. Marx se vrlo rano ukljuio u politiko djelovanje. U vrijeme boravka u
Bruxellesu on je 1847. godine sudjelovao u osnivanju Udruenja njemakih
radnika (koji su bili na radu u Belgiji), a 1864. godine bio je inicijator osnivanja Prve internacionale, koja je trebala koordinirati djelovanje radnikih
pokreta u raznim zemljama.
U svom ranom politikom djelovanju Marx se nije slagao s blankistikim shvaanjem borbe za socijalizam, t.j. putem oruanog ustanka,
nazvavi takvu politiku 'revolucionarnim avanturizmom'. Marx i Engels su
ranih 40-tih godina 19. stoljea odbacili 'avangardizam' i 'voluntaristiki'
oruani ustanak, ve su stavili teite na politiko djelovanje i na jaanje
organizacija radnikog pokreta, za koje su vjerovali da e se iriti i sazrijevati usporedo s razvojem kapitalizma. Predviali su da e radnika klasa

doi na vlast onda kad e sainjavati veinu ukupnog stanovnitva i kad e

politika snaga socijalistikih partija toliko narasti da e one biti u stanju
demokratskim putem razvlastiti kapitalistiku manjinu. Marx je smatrao
da se socijalizam ne moe ostvariti prije nego to za to sazriju ekonomski i
socijalni uvjeti. S tim u vezi znaajne su ove njegove rijei: Dok traje opi
prosperitet koji proizvodnim snagama buroaskog drutva omoguuje da
se razvijaju u najveoj moguoj mjeri u okviru kapitalistikog sustava, ne
moe biti govora o pravoj socijalistikoj revoluciji. Takva revolucija postaje
mogua tek kad dva drutvena imbenika dou u neizbjeni sukob: moderne proizvodne snage i kapitalistiki odnosi proizvodnje, [1]
No u kasnim 1840-tim i ranim 1850-tim godinama Marx je doao do
uvjerenja da se kapitalizam moe pobijediti i uspostaviti vlast i emancipacija radnike klase jedino revolucionarnom borbom. Ipak, u toku 1860-tih
godina vratio se na svoje prvobitno stanovite, vjerojatno pod utjecajem
proirenja prava glasa u Velikoj Britaniji na znatan dio radnika (The Reform
Bill iz 1867): komentirajui tu reformu izbornog zakona Marx je naznaio
mogunost mirne evolucije britanskog drutva prema socijalizmu (istu je
mogunost predviao za SAD i neke druge razvijene kapitalistike zemlje).
Neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane radnika bit e potreban, po Marxovom uvjerenju, specifian oblik vlasti: 'politika vlast proletarijata' odnosno 'diktatura proletarijata'. Taj poseban, interimni, prijelazni
oblik vlasti bit e po njegovom uvjerenju potreban kako bi se razvlastio i
ukinuo postojei dravni aparat, koji je instrument kapitalistikih klasnih
interesa, i kako bi se konsolidirale tekovine socijalistikog preobraaja. Po
miljenju engleskog povjesniara Richarda Hunta, Marx je diktaturu proletarijata shvaao kao demokratsku vladavinu radnike klase, tog veinskog
dijela stanovnitva nad manjinom posjednikih klasa. [2] Prema Huntovoj
interpretaciji Marxovog shvaanja diktature proletarijata, taj oblik vlasti
bio je varijanta participativne, neposredne demokracije, za razliku od liberalne, parlamentarne demokracije u kojoj narod nema uinkovit utjecaj ni
kontrolu nad djelovanjem vlade i dravnog aparata.
Od Hegelove filozofije Marx je preuzeo dijalektiku metodu, prema
kojoj je sukob proturjenih tendencija pokretaka snaga cjelokupnog razvitka. No za razliku od Hegela, koji je dijalektiku shvaao kao univerzalni
zakon razvitka 'apsolutne ideje,' Marx je pomou dijalektike objanjavao
protuslovni, dinamiki razvitak ljudskog drutva. Za Marxa je glavni pokreta povijesnog napretka bila suprotnost izmeu karaktera proizvodnih
snaga i karaktera proizvodnih odnosa, kao i suprotnost izmeu drutve-

nih klasa koje postoje u odreenom drutvu. Jedna od njegovih glavnih

teza je da svakoj etapi u razvoju proizvodnih snaga drutva odgovaraju
odreeni oblici drutvenih odnosa kao i obrasci drutvene i individualne
svijesti. Prema toj tezi, proizvodna odnosno ekonomska struktura nekog
drutva je temelj na kojem poiva drutvena, politika i kulturna superstruktura. Taj pristup objanjenju civilizacijskog razvoja nazvan je povijesnim materijalizmom. Na taj je nain Marx objanjavao pojavu, razvitak i
propast pojedinih drutveno-ekonomskih struktura u povijesti ovjeanstva. Prvobitno besklasno, prakomunistiko drutvo bilo je zamijenjeno
klasnim robovskim drutvom onda kad se proizvodnost rada toliko poveala, da su postojei odnosi proizvodnje postali zapreka za daljnji razvitak
proizvodnih snaga. No na viem stupnju razvoja robovlasnikog sustava
ponovno se pojavila suprotnost izmeu karaktera naraslih proizvodnih
snaga i zastarjelih odnosa proizvodnje, to je nametnulo nastanak feudalnog drutva. I feudalni drutveni odnosi doli su na odreenom stupnju
razvoja u suprotnost s tehnolokim razvojem, pa su morali biti zamijenjeni
novim, kapitalistikim modelom drutvenog ureenja. Slian fenomen e
se pojaviti i na odreenom, visokom stupnju razvoja kapitalizma: njegova obiljeja, privatno vlasnitvo kapitala, zakon profita, radna snaga kao
roba i klasna podjela postat e zapreka daljnjem napretku i morat e biti
zamijenjeni novim modelom drutvenih odnosa, socijalizmom odnosno
komunizmom. Proturjenost izmeu zastarjelih kapitalistikih odnosa
proizvodnje i naraslih proizvodnih snaga javlja se kao sukob dviju drutvenih klasa, vladajue klase kapitalista i podinjene radnike klase. Sluei
se metodom materijalistike dijalektike Marx ide korak dalje: on anticipira
nastajanje novog drutvenog poretka i njegovih obiljeja, t.j. ukidanje privatnog vlasnitva, nestajanje klasnih razlika, ostvarenje potpune slobode i
jednakosti svih ljudi, raspodjela prema potrebama.
Od britanske klasine politike ekonomije (odreenije, od Davida Ricarda) Marx je preuzeo teoriju vrijednosti, ali je toj teoriji dao novi smisao,
objanjavajui kako radna snaga proizvodi viak vrijednosti koji prisvajaju vlasnici kapitala. Najamni radnik prodaje svoju radnu snagu vlasniku
tvornice i dok jedan dio radnog vremena proizvodi vrijednost potrebnu
za reprodukciju te radne snage (t.j. za svoje egzistencijalne potrebe), drugi
dio radnog vremena on proizvodi viak vrijednosti, koji prisvaja vlasnik
kapitala. Proturjenost izmeu drutvenog karaktera proizvodnje i privatnog prisvajanja je prema Marxu jedna od glavnih proturjenosti kapitalistikog naina proizvodnje.

Karl Marx je znanstveno obrazloio odluujuu ulogu koju ima tehnologija, t.j. nain proizvodnje materijalnih dobara ne samo u ekonomskom nego u cjelokupnom razvoju ljudskog drutva. Prema njegovom
miljenju, promjene u tehnologiji nameu odgovarajue prilagoavanje
organizacije drutva, prvenstveno oblika vlasnitva i na njima zasnovanih odnosa proizvodnje. Stanje tehnologije je prema Marxu onaj temeljni inilac koji odreuje drutvenu i politiku strukturu nekog drutva, o
kojem ovisi razina i priroda ljudske civilizacije i kulture. To stanovite je
Marx izrazio ovim rijeima: Nain proizvodnje materijalnog ivota uvjetuje proces drutvenog, politikog i duhovnog ivota uope. Ne odreuje
svijest ljudi njihovo bie, ve obrnuto, njihovo drutveno bie odreuje
njihovu svijest. Na izvjesnom stupnju svog razvitka materijalne proizvodne snage drutva dolaze u proturjenost s postojeim odnosima proizvodnje, ili, to je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasnitva u ijem
su se okviru do tada kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se
odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove vri se sporije ili bre prevrat itave
ogromne nadgradnje. [3]
Marxova opsesivna vizija bila je ostvarenje cjelovitog, totalnog ovjeka u drutvu slobode, zajednitva, jednakosti, obilja i humanosti. Pobjeda
industrijske revolucije i kapitalistikog naina proizvodnje i njegova eksploatatorska priroda pretvorila je ovjeka u robu, oduzela mu ovjenost,
degradirajui ga na stvar. ovjek je u kapitalizmu postao formalno slobodna jedinka, ali ne u ravnopravnosti i zajednitvu sa svim ostalim ljudima,
ve u ekonomski i socijalno podreenom poloaju u drutvu, koje poiva na vladavini privilegirane manjine. U takvom drutvu, pisao je Marx,
Sloboda ovjeka ne temelji se na povezanosti ovjeka sa ovjekom, ve
na odvajanju ovjeka od ovjeka. [4] ovjeku je, smatra Marx, potrebna
zajednica da bi se mogao uobliiti kao slobodna i cjelovita jedinka, ali u
dosadanjim surogatima zajednice postojala je osobna sloboda samo za
pojedince koji su pripadali vladajuoj klasi. Ukidanje sukoba izmeu ovjeka i ovjeka, kao i izmeu ovjeka i prirode i svestran razvoj ovjekove linosti bit e mogue tek kad visoka proizvodnost rada stvori drutvo
obilja i kad se ljudski rad pretvori iz egzistencijalne nunosti u slobodnu
i stvaralaku djelatnost. Tada e drutvo moi zadovoljiti ne samo 'nie',
egzistencijalne potrebe ve i potrebe 'vieg' reda, t.j. kulturne, kreativne
i druge humane potrebe, i to svim ljudima. Takvo visoko razvijeno (tehnoloki, ekonomski, socijalno i kulturno) i humanizirano drutvo, koje e

obiljeavati obilje i mogunost slobodnog razvoja ljudskih potencijala svakog ovjeka, Marx je nazvao komunizmom.
Vanu ulogu u marksistikoj doktrini ima shvaanje prirode ovjeka i njegove svijesti. U knjizi Njemaka ideologija Marx i Engels zastupaju
tezu da je ljudska svijest ovisna o drutvenim uvjetima u kojima ive, t.j.
da je nain miljenja odreen u osnovi materijalnim uvjetima proizvodnje sredstava za ivot. Svjesni ivot ljudi moe se razumjeti samo ako se
promatra kao sastavni dio cjeline njihovog ivota, prvenstveno u kontekstu naina proizvodnje i naina zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Za
Marxa su ljudske ideje uglavnom odraz procesa materijalne proizvodnje i
njime uvjetovanih drutvenih odnosa. Meutim, Marx nije iskljuiv u tom
pogledu: on takoer govori o aktivnoj ulozi ideja kao vanom imbeniku
preobrazbe oblika drutvenog ivota. On s tim u vezi pie: Okolnosti u
istoj mjeri stvaraju ljude u kojoj ljudi stvaraju okolnosti. Svijest o dehumanizaciji radnih ljudi u kapitalistikom drutvu, kad taj proces dosie
vrhunac, pretvara se u revolucionarnu svijest, koja postaje bitan imbenik drutvene dinamike i stvaranja novih drutvenih odnosa. Na taj nain
svijest o dehumanizaciji postaje klica raanja ideje o socijalizmu i borbe za
njegovo ostvarenje. Prema tome socijalizam nije samo povijesna nunost,
puki proizvod povijesnih zakonitosti, koje djeluju po sili prirodnog mehanizma, ve je rezultat svjesne borbe dehumaniziranih ljudi za povratak
vlastite ovjenosti.
Marksizam je od 6o-tih godina 19. stoljea postao vrlo utjecajna ideologija, prvenstveno stoga to je razotkrio i znanstveno objasnio eksploatatorsku prirodu kapitalistikog sustava, to je objasnio povijesnu nunost
njegove zamjene viim, humanijim drutvenim ureenjem i to se temeljio
na cjelovitoj i svestranoj, teoretski razraenoj doktrini. Osnovna je ideja
Kapitala, najvanijeg Marxovog djela iji je prvi tom objavljen 1867. godine, da se kapitalistika eksploatacija zasniva na prodaji radne snage od
strane najamnih radnika, pri emu ta radna snaga proizvodi veu vrijednost nego to je potrebno za njenu reprodukciju, a viak te vrijednosti prisvajaju vlasnici kapitala. To prisvajanje vika vrijednosti je izvor rastue
akumulacije kapitala, to nezaustavljivo jaa mo kapitala i slabi poloaj
radnike klase. Stoga na jednoj strani dolazi do gomilanja bogatstva, a na
drugoj strani do sve veeg relativnog osiromaenja radnog stanovnitva;
akumulaciju kapitala prati istovremena akumulacija siromatva i bijede.
Marx je bio uvjeren da kapitalizam nuno uzrokuje osiromaenje
radnike klase, i to zbog toga to u odreivanju visine nadnica vlada naelo

fiziolokog minimuma. Taj stav on iznosi u tekstu Nadnice, cijene i profit

(1865) ovim rijeima: Opa je tendencija kapitalistike proizvodnje ne da
povisi ve da snizi nivo nadnice vie manje do njene minimalne granice.
Kasnije je Marx modificirao to stanovite objanjavajui da vrijednost radne snage, t.j. visina nadnica ovisi takoer o kulturnim okolnostima, tradiciji
neke zemlje kao i o novim potrebama (koje takoer ulaze u sastav ivotnog
minimuma). To znai da je Marx odustao od teze o apsolutnoj pauperizaciji radnike klase. No relativno osiromaenje radnike klase, koje se ogleda u sve manjem udjelu radnikih plaa u ostvarenom dohotku, je zakonita pojava u kapitalizmu koja obiljeava i sve kasnije njegove razvojne faze.
Ipak, siromatvo nije glavni razlog borbe radnike klase protiv kapitalistikog poretka ve je to dehumanizacija, odnosno gubitak ljudskog digniteta
te podinjene i eksploatirane klase. Prema Marxovom miljenju, socijalistiki pokret nije dakle prvenstveno motiviran materijalnom bijedom ve
drutvenom marginalizacijom i dehumanizacijom najamnih radnika, to
izaziva klasni antagonizam i potie njihovu revolucionarnu svijest.
Najvaniji dio Marxova Kapitala je teorija vrijednosti, koja polazi od
teze Davida Ricarda, da je vrijednost svake robe proporcionalna koliini
rada uloenog u proizvodnju te robe. Marx je prihvatio tu tezu, ali je Ricardovoj teoriji vrijednosti dao dodatno, novo znaenje: dok je Ricardo
pomou teorije vrijednosti objanjavao stvaranje dohotka, Marx je pomou te teorije otkrio mehanizam eksploatacije u drutvu zasnovanom na
privatnom vlasnitvu kapitala. On je svojom teorijom vrijednosti nastojao
znanstveno obrazloiti i dokazati slijedee fenomene: prvo, da je ljudski
rad (fiziki i intelektualni) jedini izvor novostvorene vrijednosti (jer su i
sredstva za proizvodnju, t.j. kapital, takoer stvoreni ljudskim radom);
drugo, da najvei dio te radom stvorene nove vrijednosti prisvajaju vlasnici sredstava za proizvodnju (kapitalisti), koji na taj nain eksploatiraju
zaposlene radnike; tree, da su proizvodnja vika vrijednosti i akumulacija
kapitala glavne pokretake sile kapitalistikog naina proizvodnje; etvrto,
da zakon vrijednost vodi stalnom tehnolokom napretku, podizanju proizvodnosti rada i poveanju proizvodnog potencijala, ali samo do odreene toke, kad e kapitalistiki drutveni odnosi onemoguiti daljnji razvoj
proizvodnih snaga drutva; i peto, da zakoni kapitalistike proizvodnje neminovno vode u sve veu koncentraciju kapitala i bogatstva uz istovremeno poveanja siromatva, obespravljenosti i alijenacije (otuenja) veine
stanovnitva koja ivi od prodaje svoje radne snage, to na kraja mora dovesti do sloma kapitalizma.

Polazna premisa Marxove teorije vrijednosti izloene u Kapitalu je

da svaki proizvod ljudskog rada ima dvojaku vrijednost. Jedan oblik vrijednosti se ogleda u korisnosti toga proizvoda (upotrebna vrijednost), dok
je drugi oblik vrijednosti odreen koliinom radnog vremena uloenog u
njegovu proizvodnju. U razmjeni raznih proizvoda ta se vrijednost iskazuje kao prometna vrijednost. Najamni rad koji stvara vrijednost temelji
se na prodaji radne snage vlasniku kapitala na odreeno vrijeme. Radna
snaga je dakle u kapitalizmu roba i to specifina roba, ija se upotrebna
vrijednost sastoji u tome da u procesu proizvodnje stvara novu vrijednost.
Ali da bi radna snaga mogla obaviti tu ulogu potrebna su dva uvjeta: prvo,
mora postojati najamni radnik koji slobodno raspolae svojom radnom
snagom i ima pravo prodati je komegod hoe, i drugo, taj najamni radnik
ne smije posjedovati nita drugo osim svoje radne snage, kako bi bio prisiljen da ju prodaje. Taj drutveni odnos, u kojem je najamni radnik prisiljen
prodavati svoju radnu snagu vlasniku sredstava za proizvodnju, po Marxu
je bitno obiljeje kapitalizma. Vrijednost radne snage odreuje se na isti
nain kao i svakoj drugoj robi: drutveno neophodnim radnim vremenom
potrebnim za njenu reprodukciju. Eksploatacija radne snage u kapitalizmu
zasniva se na osobini radne snage da njena upotreba proizvodi veu vrijednost nego to je vrijednost same radne snage, t.j. nego to je vrijednost
proizvoda potrebnih za njenu reprodukciju. Drugim rijeima upotrebna
vrijednost radne snage temelji se na tome to ona stvara prometnu vrijednost veu od vlastite prometne vrijednosti. Viak vrijednosti koji se dobiva
upotrebom radne snage iznad vrijednosti njene reprodukcije je ekstra profit, koji prisvaja kapitalist. S tim u vezi Marx u Kapitalu pie: Kapitalist
brani svoje pravo kao kupac kad pokuava da radni dan uini to duim i
da od jednog radnog dana, ako ikako moe, napravi dva.
Najvie dostignue socijalistikog odnosno komunistikog drutva bit
e, u Marxovoj viziji, ukidanje degradacije ovjekove osobnosti i dostojanstva, njegove dehumanizacije, koja je dosegla svoj vrhunac u kapitalizmu.
Prauzrok dehumanizacije ovjeka Marx vidi u podjeli rada, a posebno u
podjeli fizikog i umnog rada. Podjela rada dovodi do proizvodnje roba za
trite, a robni karakter proizvoda i njihov izraz u obliku novca ini da se
drutveni odnosi oblikuju okolnostima neovisnim od ljudske volje. Posljedica takvog stanja je da ovjek biva podinjen vlasti svojih vlastitih proizvoda (robe, novca, kapitala), to je uzrok njegove degradacije i alijenacije.
ovjekovi se proizvodi dakle preobraavaju u samostalne sile koje vladaju
ljudima i drutvenim odnosima.

Takvo objanjenje otuenja ovjeka, njegove alijenacije namee zakljuak da je vraanje ovjeku vlasti nad rezultatima svog vlastitog rada, a
time i kontrole nad vlastitom sudbinom, mogue jedino ukidanjem podjele
rada kao izvora drutvene nejednakosti i privatnog vlasnitva kapitala kao
uzroka eksploatacije. A ukidanje podjele rada, prvenstveno podjele na fiziki i umni rad, bit e mogue tek onda kad tehnoloki napredak dostigne
veoma visoku razinu. Tada e ljudi postati gospodari proizvoda svog rada,
a time i gospodari svoje sudbine; svatko e moi birati rad i zanimanje koje
odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima. Takvo idealno drutvo
budunosti Marx naziva komunizmom.
Sutinsko obiljeje komunizma je za Marxa osloboenje ovjeka i ovjeanstva od prisile i podinjenosti bilo koje vrste. Preobraaj kapitalistikog u vii oblik drutvenog ureenja izvrit e proletarijat, t.j. drutvena
klasa koja je doivjela maksimalnu dehumanizaciju. U tom idealnom (prema Marxovim kritiarima utopistikom) komunistikom drutvu nee
postojati podjela rada na fiziki i umni, ukinut e se fetiizam robe i novca,
nestat e privatnog vlasnitva, drutvenih antagonizama i klasa, a raspodjela dobara i usluga vrit e se prema potrebama. Prema Marxovoj zamisli,
komunizam e znaiti ostvarenje potpune slobode, slobode od ekonomske eksploatacije i slobode od drutvene podinjenosti i degradacije. Iako
e tehnoloki razvoj u svojoj najvioj fazi nametnuti promjenu drutvenih
odnosa, ta se promjena nee dogoditi automatski: ona e biti rezultat klasne borbe odnosno revolucije koju e pokrenuti radnika klasa.
Meutim, borba radnike klase za radikalni drutveni preobraaj nije
samo u njenom interesu: taj je preobraaj u interesu svih drutvenih slojeva, itavog ovjeanstva i uvjet razvoja ljudske civilizacije na viu, humaniju razinu. U tom smislu Marx govori o nestajanju suprotnosti izmeu slobode i nunosti, jer ono to se javlja kao povijesna nunost, dolazi do izraaja kao slobodna inicijativa i akcija proletarijata. U revolucionarnom se
radnikom pokretu povijesna nunost realizira kao revolucionarna svijest
i klasna borba proletarijata. Revolucija je po Marxovom miljenju uvjerenju nuna (osim u sluaju kad demokratski sustav u nekoj zemlji omoguava radnoj veini stanovnitva da osvoji vlast mirnim putem), jer su politike institucije i ekonomska mo u kapitalistikim drutvima u pravilu u
rukama posjednikih klasa.
Marx priznaje da je kapitalistiki sustav omoguio golemi razvoj proizvodnih snaga, uvlaei u vrtlog tehnolokog i ekonomskog napretka velik
dio ovjeanstva. On s tim u vezi kae: Tek je buroazija pokazala to je

ljudska djelatnost u stanju postii. Ali uvjet za pokretanje tog gigantskog

tehnolokog i ekonomskog napretka bio je stvaranje proletarijata, koji je
prisiljen prodavati svoju radnu snagu po cijeni koja je dovoljna tek za pokrie minimalnih ivotnih potreba. Stvarajui klasu najamnih radnika, koji
su zbog obrane svojih egzistencijalnih interesa prisiljeni na udruivanje i
revolucionarnu borbu, buroazija stvara nesvjesno, kako kae Marx, grobare kapitalistikog sustava. On pie: Ali buroazija nije samo iskovala
oruje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji e to oruje nositi:
moderne radnike, proletere. [5]
Marx je smatrao da se kapitalizam ne moe reformirati odnosno popraviti; osloboenje radnike klase je po njegovom miljenju nemogue u
okviru kapitalistikog drutvenog ureenja. U jednom apelu koji su Marx
i Engels napisali 1850. godine stoji: Ne radi se o promjeni privatnog vlasnitva nego o njegovom ukidanju, ne radi se o ublaavanju klasnih razlika
nego o ukidanju klasa, ne radi se o popravcima postojeeg drutva nego o
stvaranju novog. Marx je bio uvjeren da e eksploatacija najamnih radnika i njihova dehumanizacija probuditi njihovu revolucionarnu svijest i
pokrenuti ih u borbu za osloboenje. U lanku u New York Daily Tribune
(1. kolovoza 1854) on pie: Iako radniku klasu mogu zadesiti i trenutni
porazi, djelovanje drutvenih i ekonomskih zakona e na koncu osigurati
njenu pobjedu. Kapitalizam pored stvaranja svoga 'grobara', t.j. radnike
klase, stvara i druge pretpostavke novog drutva: visoko razvijenu tehnologiju i goleme proizvodne snage, zatim velike korporacije u kojima dolazi
do odvajanja vlasnitva od upravljanja.
Smjena kapitalistikog sustava i uspostava komunistikog drutva
bit e mogua tek kad kapitalizam dovri svoju povijesnu misiju, t.j. visoki tehnoloki razvoj i stvaranje gigantskog proizvodnog potencijala. F. Engels s tim u vezi pie: Tek na odreenom veoma visokom stupnju razvoja
drutvenih proizvodnih snaga postaje mogue podizanje proizvodnje do
takvog nivoa, da ukidanje klasnih razlika postane stvarnim napretkom i
da ostane trajno ne uzrokujui zastoj ili ak nazadovanje drutvenog naina proizvodnje. (F. Engels, O drutvenim odnosima u Rusiji, Volksstaat,
1875).
Osnovna razlika izmeu kapitalistikog i socijalistikog naina proizvodnje sastoji se prema marksistikoj doktrini u ukidanju najamnog rada,
t.j. prodaji radne snage i u tome to ciljem materijalne proizvodnje postaje
ne oploivanje kapitala ve upotrebna vrijednost roba. To znai da e proizvodnja u komunistikom drutvu biti motivirana i odreena drutvenim

potrebama, a ne tenjom za maksimalizacijom profita. Meutim, da bi se

izgradilo komunistiko drutvo u svom potpunom obliku, bit e potreban,
kako Marx predvia u Gotskom programu, prijelazni period u kojem e
dodue biti ukinute klasne razlike, ali e naknada za rad biti proporcionalna
radnom uinku. Dakle, taj prijelazni period e jo sadravati obiljeje drutva iz kojeg je nastao, t.j. naelo 'svakome prema radu'. Pored toga, u prijelaznom periodu bit e neizbjena diktatura proletarijata kako bi se uvrstila
vlast radnike klase i provelo potpuno ukidanje klasnih podjela. Tek u vioj
fazi socijalistikog drutva, u komunizmu, moi e se ostvariti deviza: od
svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama. Tada e nestati
podvojenost izmeu fizikog i umnog rada i rad e postati ivotna potreba.
Marx ne opisuje podrobnije oblike i institucije tog idealnog komunistikog
drutva, ve se ograniava na definiranje njegovih temeljnih naela i obiljeja. A jedno od tih bitnih naela je mogunost da svaki ovjek slobodno
raspolae i razvija vlastite potencijale, t.j. da potpuno vlada svojom stvaralakom energijom, to Marx naziva 'potpunim oovjeenjem'.
*

Karl Marx je najvei teoretiar socijalistike misli; on je filozof, ekonomist,

sociolog i najznaajniji intelektualni i politiki voa radnikog pokreta 19.
stoljea. Ve u studentskim danima iskazuje irinu svojih intelektualnih interesa: studira pravo i istodobno prouava filozofiju, povijest i umjetnost.
Kao student sudjeluje u raspravama o filozofskim i drutvenim pitanjima
svog vremena. Diplomirao je pravo 1841. godine u Berlinu, a iste je godine doktorirao filozofiju na sveuilitu u Jeni s disertacijom Differenz der
demokritischen und epikureischen Naturphilosophie. S 25 godine osniva
i postaje glavnim urednikom asopisa Rheinische Zeitung, u kojem pie o
aktualnim ekonomskim i socijalnim problemima, a osobito o ivotu rajnske sirotinje. U potrazi za veom slobodom pisanja odlazi u Pariz, gdje
pokree asopis Deutsche-Franzoesische Jahrbuecher. Tu se upoznaje s
idejama francuskog utopijskog socijalizma i prouava ekonomske i socijalne probleme. No uskoro je prisiljen emigrirati u Bruxelles, gdje objavljuje svoje prve knjige, najprije 1845. godine Teze o Feuerbachu i godinu dana
poslije Die Deutsche Ideologie (Njemaka ideologija), u kojima izlae svoje
materijalistiko shvaanje povijesti.
Svoj trogodinji boravak u Bruxellesu (1845-1847) Marx je iskoristio
za prouavanje ekonomskih i socijalnih problema kapitalistikog drutva kako bi shvatio njegovo funkcioniranje i ustanovio zakone njegovog

razvitka te tako otkrio uvjete i mogunost osloboenja radnike klase od

ekonomske eksploatacije i socijalne degradacije. Na osnovu tih istraivanja
doao je do zakljuka da su obrasci ekonomske i drutvene organizacije
ovisni o razvijenosti tehnologije odnosno proizvodnih snaga nekog drutva i da e razvoj tih odreujuih imbenika drutvenog razvoja dovesti na
kraju do emancipacije radnike klase. Nakon Bruxellesa Marx odlazi 1848.
godine u London, gdje provodi ostatak svog ivota bavei se intenzivno
istraivakim, ali i politikim, radom u oskudnim materijalnim uvjetima.
Sa svojim istomiljenicima osniva Savez komunista, potom 1864. godine
organizira Prvu Internacionalu. S Engelsom pie Manifest komunistike
partije, ali najvie vremena posveuje pisanju monumentalnog djela Kapital (Das Kapital - Kritik der politischen Oekonomie), najvanije djelo
socijalistike politiko-ekonomske literature.
Kao to je spomenuto, Hegelova filozofija je imala bitan utjecaj na
oblikovanje marksistike doktrine. Hegel je zamijenio Aristotelovu formalnu logiku dijalektikom, proglasivi je apsolutnom metodom spoznaje
stvarnosti, ali je koritenje te metode ograniio na apstraktnu, metafiziku sferu postojanja. Glavno obiljeje Hegelove filozofskog sustava bio je
dijalektiki idealizam, prema kojem je stvarnost posljedica kretanja apsolutnog Duha, a taj se razvoj kree po naelima dijalektike, borbe i jedinstva suprotnosti. Marx je od Hegela preuzeo njegovu dijalektiku metodu i naela te metode (borba i jedinstvo suprotnosti, prijelaz iz kvantiteta u kvalitetu, i negaciju negacije), ali je odbacio Hegelovo idealistiko
shvaanje svijeta, primijenivi dijalektiku na istraivanje razvitka ljudskog
drutva. Marx je za razliku od Hegela zastupao materijalistiki pogled na
svijet koristei dijalektiku metodu za objanjenje materijalne i drutvene
stvarnosti.
Materijalizam je filozofski svjetonazor prema kojem je materija jedina
stvarnost, dok su svijest, miljenje i osjeaji proizvod materijalnih, fizikih
procesa. Taj se svjetonazor javlja ve kod klasinih grkih filozofa, a prvi
filozof koji je razradio cjeloviti materijalistiki filozofski sustav bio je grki filozof Demokrit (kome je Marx posvetio svoju doktorsku disertaciju).
U srednjem vijeku dominira u Europi idealistiki svjetonazor zahvaljujui
najvie tada vladajuem crkvenom kulturnom i intelektualnom utjecaju.
No pojavom prosvjetiteljstva u 18. stoljeu u Europi postaje vrlo utjecajna
materijalistika filozofija, koju u Engleskoj uvode Bacon, Hobbes i Locke,
a u Francuskoj Diderot, Montesquieu, Voltaire i Rousseau (tzv. francuski
materijalizam najcjelovitije je prikazan u najznaajnijem djelu prosvjeti-

teljstva, Francuskoj enciklopediji, objavljenoj 1751. godine). Marx i Engels

su prihvatili u njihovo vrijeme prevladavajui (barem u intelektualnim krugovima) filozofiju racionalizma, empirizma, determinizma, materijalizma
i scijentizma, koja je bila ideoloki temelj razvoja znanosti, tehnologije, industrijalizma i kapitalizma. Meutim, izmeu kapitalistike i marksistike
ideologije postojala je (i postoji) bitna razlika druge vrste, naime razlika u
njihovim vodeim motivacijskim i moralnim naelima: dok je pokretaka
snaga kapitalistikog sustava osobni interes, egoizam, stjecanje novca i bogatstva, temeljno naelo i ideja vodilja marksistike doktrine i socijalizma
je socijalna pravda, jednakost i sloboda svih ljudi i altruizam (iako se, kao
kod svih ljudskih tvorevina pa tako i u primjeni socijalistike ideologije,
esto postupalo suprotno njenim izvornim humanistikim i moralnim naelima).
Marx je dijalektiki materijalizam primijenio na prouavanje drutvenog i povijesnog razvitka, to je na pregnantan nain objasnio u predgovoru knjige Prilog kritici politike ekonomije ovim rijeima: U drutvenoj
proizvodnji svog ivota ljudi stupaju u odreene, nune odnose, nezavisno
od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju odreenom stupnju
razvitka njihovih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sainjava ekonomsku strukturu drutva, realnu osnovu na kojoj se die
pravna i politike nadgradnja i kojoj odgovaraju odreeni oblici drutvene
svijesti. Nain proizvodnje materijalnog ivota uvjetuje proces socijalnog,
politikog i duhovnog ivota uope. Svoje shvaanje povijesnog materijalizma Marx i Engels dodatno objanjavaju u knjizi Njemaka ideologija
ovako: 'Ljudi su se poeli razlikovati od ivotinja kad su poeli proizvoditi
sredstva za ivot.... Proizvodei sredstva za ivot ljudi su proizvodili uvjete svog materijalnog, a time i svog drutvenog ivota... Nain proizvodnje
i materijalni uvjeti njihovog ivota determiniraju oblike njihovog drutvenog ivota i njihovu svijest.[6] Marxov povijesni materijalizam daje potpuno novu filozofiju povijesti, novo objanjenje povijesne dinamike i razvoja ljudske civilizacije. Temeljna ideja tog novog poimanja i tumaenja
povijesti ljudskog roda je da je glavni pokreta povijesnih kretanja i civilizacijskog napretka razvoj proizvodnih snaga i da svaki stupanj razvoja tih
proizvodnih snaga trai odreene oblike vlasnitva i proizvodnih odnosno
drutvenih odnosa openito.
Marx je objedinio dijalektiku metodu i materijalistiki svjetonazor
u jedinstvenu koncepciju: dijalektiki materijalizam, prema kojem se sve
manifestacije stvarnosti svode u krajnjoj liniji na materijalni razvoj, koji se

kree po imanentnim dijalektikim naelima. Meutim, Marxovo materijalistiko poimanje svijeta, drutva i ovjeka ipak nije, kao to se najee
interpretira, jednostrano, iskljuivo, apsolutno i zatvoreno, to je vidljivo
iz njegove kritike Feuerbachovog materijalizma. L. Feuerbach (1804-1872)
je naime smatrao da se filozofija treba odrei metafizike i 'apstraktnih spekulacija' i orijentirati se iskljuivo na prouavanje materijalne stvarnosti,
t.j. prirode. Marx je vidio glavni nedostatak Feuerbachovog materijalizma
u jednostranom shvaanju stvarnosti, t.j. stvarnosti reducirane na objekt
neovisan od ovjekove djelatnosti, dakle stvarnosti odvojene od subjekta,
ovjeka. U Tezama 0 Feuerbachu Marx istie da ovjek nije puki proizvod
okolnosti, ve da je on aktivno bie koje te okolnosti, t.j. objektivnu stvarnost moe stvarati i mijenjati. Tim pristupom Marx je nastojao uspostaviti jedinstvo objekta i subjekta, prirode i ovjeka. On definira ovjeka kao
materijalno, fiziko, ali istovremeno i kao misaono, racionalno i kreativno
bie. A u pojmu prakse, t.j. ovjekovog praktinog djelovanja Marx je pronaao medij kojim se uspostavlja jedinstvo ovjeka i prirode. Prema njegovom shvaanju ovjekov misaoni razvoj i ovjekova spoznaja svijeta nije
toliko rezultat pasivnog promatranja i kontemplacije, koliko ovjekovog
praktinog djelovanja. Svojom praksom, koristei prirodne predmete, djelujui na prirodu i mijenjajui je za vlastite potrebe, ovjek je istovremeno
mijenjao i razvijao sebe, fiziki i psihiki. Takvo Marxovo razmiljanje vidljivo je iz njegove prve teze o Feuerbachu: Glavni nedostatak dosadanjeg
materijalizma, ukljuujui i Feuerbachovog, jest to se predmet, stvarnost,
osjetilnost uzima samo u obliku objekta ili u obliku promatranja, a ne kao
ljudska osjetilna djelatnost, kao praksa. Marx dakle smatra da ovjekovo
miljenje nije samo puki odraz stvarnosti: ono nastaje u interakciji materijalne stvarnosti i ovjekovog uma. Stoga Marxovo shvaanje materijalizma i dijalektike nije moglo rezultirati u nekom zatvorenom, rigidnom filozofskom sistemu: Marxova se filozofija moe s pravom interpretirati kao
otvoren, fleksibilan sistem miljenja.
Iako Marx esto naglaava 'prirodnu zakonitost' povijesnog razvitka
odreenu tehnolokim napretkom, on ipak ne zanemaruje bitnu ulogu ljudi, njihove svijesti i njihovog djelovanja u stvaranju svoje povijesti. Paljivo
itanje mnogih, naizgled razliitih Marxovih objanjenja povijesnog materijalizma, omoguuje slijedei zakljuak: Marx je uvjeren da se povijesni
razvitak odvija u okviru koji je objektivno dat, ali se sam razvitak ostvaruje
aktivnim djelovanjem subjektivnog faktora. Dakle Marx vjeruje u objektivnu nunost drutvenih promjena u ovisnosti o napretku proizvodnih

snaga, ali istovremeno smatra da e ljudi ostvariti taj objektivno dat razvoj
svojom svijeu, svojim odlukama i svojim djelovanjem.
Prema tome, Marxova filozofija povijesti ne moe se tumaiti kao tehnoloki determinizam, kao povijesni fatalizam, kao bezuvjetno predodreen tok dogaaja bez moguih alternativa. Suprotno vulgarnom materijalizmu, Marx je bio svjestan uloge neekonomskih, nematerijalnih motiva
u ljudskom ponaanju kao i uloge tih motiva i silnica (ideologije, religije,
etike, tradicije, kulture) u dinamici povijesnih procesa. Iako je prema njegovom shvaanju razvoj proizvodnih snaga (tehnologije i naina proizvodnje) glavni motor drutvenih i povijesnih promjena, Marx nije zanemario
ili podcijenio ulogu idejne i kulturne sfere, jer ta sfera vri znaajan povratni utjecaj na tehnoloki i ekonomski razvoj. Radi se dakle o interakciji tih
dviju sfera, materijalne, tehnoloke, ekonomske s jedne strane i nematerijalne, idejne i kulturne s druge strane, kod ega primat pripada onoj prvoj
sferi. Tehnologija i ekonomija su dakle glavni, ali ne i iskljuivi pokretai
drutvenih i povijesnih promjena. Takvo tumaenje Marxovog povijesnog
materijalizma bitno se razlikuje od jednostrane, ortodoksne i pogrene interpretacije u staljinistikoj verziji, koja ignorira Marxovo stanovite da su
u krajnjoj instanci ljudi, a ne stvari (sredstva za proizvodnju) pokretai inicijatori i nositelji drutvenih preobraaja. (Od svih proizvodnih sredstava
najvea revolucionarna snaga je sama revolucionarna klasa.[7] Sredstva
za rad su samo dio proizvodnih snaga; vaniji od njih su ljudi sa svojim
znanjem, iskustvom, sa svojom svijeu i potrebama.
Marx istie da teorija (odnosno ideologija) postaje materijalna sila kad
zahvati mase, ali uspjena upotreba te sile u velikim drutvenim preobraajima mogua je tek kad za to sazriju materijalni preduvjeti. Jednostrano
i stoga pogreno tumaenje Marxove koncepcije povijesnog materijalizma
najee se ogleda u objanjenju odnosa 'baze' i 'nadgradnje'. prema kojem
je 'nadgradnja' (drutveni odnosi, kultura, ideologija, religija) derivat 'baze'
(razvijenosti sredstva za proizvodnju odnosno tehnolokog napretka), t.j.
automatska posljedica stanja 'baze'. Nasuprot takvom tumaenju, autentino Marxovo stanovite je da kulturni i duhovni napredak ne slijedi automatski iz razvoja materijalne proizvodnje, ve da nastaje istovremeno s
njom u neprestanom uzajamnom djelovanju.
Najvei dio svojih istraivanja Marx je posvetio analizi geneze, strukture, zakonitosti i proturjenosti kapitalistikog sustava. Rezultate tih
istraivanja najcjelovitije je izloio u svom glavnom djelu Kapitalu, ali tim
se temama bavi i u brojnim drugim knjigama i spisima (Prilog kritici poli-

tike ekonomije, Nadnica, cijena i profit, Teorija vika vrijednosti, Najamni

rad i kapital i dr.). Posebnu je panju posvetio pitanju vika vrijednosti, o
emu je napisao svoju prvu veu ekonomsku studiju Teorije o viku vrijednosti (Theorien ber den Mehrwert), objavljenu tek nakon njegove smrti
(pojam vika vrijednosti Engels je oznaio najveim Marxovim otkriem
na podruju politike ekonomije). Stvaranje vika vrijednosti, a time i
oploivanja i akumulacija kapitala glavna je pokretaka sila kapitalistikog naina proizvodnje. A kapital ima jedan jedini ivotni nagon, nagon
da se oplouje, da stvara viak vrijednosti, da svojim postojanim dijelom,
sredstvima za proizvodnju, usisava to je veu masu vika rada. Kapital je
mrtav rad koji oivljava kao vampir samo usisavajui ivi rad i koji utoliko
vie ivi ukoliko vie od njega usisa. Vrijeme za koje radnik radi vrijeme je
za koje kapitalist troi radnu snagu koju je od njega kupio. Ako radnik svoje raspoloivo vrijeme troi za sebe, on potkrada kapitalistu. [8]
Ta neutaiva tenja za stalnim poveanjem mase vika vrijednosti odnosno profita, uz sve otriju konkurenciju, potie neprestano usavravanje
strojeva i naina proizvodnje, dakle nezaustavljivi tehnoloki napredak,
ime se smanjuje potreba za radnom snagom i stvara armija nezaposlenih.
S druge strane, kapitalistiki nain proizvodnje poveava centralizaciju i
koncentraciju kapitala, to dovodi do ekonomske i socijalne polarizacije
drutva: na jednom polu gomila se bogatstvo i drutvena mo u rukama
razmjerno sve manjeg broja ljudi, dok na drugom polu raste siromatvo i
socijalna degradacija. Marx taj proces ovako opisuje: Stalnim opadanjem
broja kapitalistikih magnata koji nasilno prisvajaju i monopoliziraju sve
prednosti tog procesa, raste masa bijede, pritiska, ropstva, degeneracije,
eksploatacije, ali i revolt radnike klase, koja stalno nabujava i koju sam
mehanizam kapitalistikog procesa proizvodnje koluje, ujedinjuje i organizira. Kapitalov monopol postaje okov za nain proizvodnje koji je s njim
i pod njim procvjetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju i podrutvljenje rada dostiu toku na kojoj vie ne mogu podnositi kapitalistiku
ljusku pa je razbijaju. Kuca posljednji as kapitalistikom privatnom vlasnitvu. Eksproprijatori bivaju eksproprijirani.
Marxovo teorijsko istraivanje i politiko djelovanje bilo je, pored
idejnog utjecaja ranih francuskih socijalista, britanskih ekonomista i njemake filozofije, motivirano i spoznajom o bezobzirnom izrabljivanju najamnih radnika, koje je u ranom kapitalizmu imalo drastine razmjere.
Marx u Kapitalu opirno opisuje bezobzirnu eksploataciju industrijskih
radnika (ukljuujui i djecu od 10-12 godina): radni je trajao 10, 12 pa i 14

sati, tako da ga je britanska vlada Factory Actom 1850. godine ograniila, ali ne u svim granama, na deset sati, jer je iscrpljivanje i zdravstveno
ugroavanje radnika postalo drutveno neodrivo, a nadnice su jedva bile
dovoljne za puko preivljavanje. O bijednom poloaju radnika u to vrijeme
piu i drugi autori. Eric Hobsbawm, profesor povijesti na londonskom sveuilitu ovako opisuje radne i ivotne uvjete radnika: 'ivotni uvjeti radne
sirotinje u Europi izmeu 1815. i 1848. godine bili su uasni.... Najvea bijeda vladala je u gradovima i industrijskim zonama, gdje su siromani esto
umirali od gladi... Nominalne, a esto i realne nadnice smanjivale su se od
1815. Za slobodnog ovjeka ulazak u tvornicu, gdje je postao samo 'ruka',
bio je jedva neto bolji od ropstva, i svi su, osim najgladnijih, pokuavali to
izbjei, a ako su ve bili u tvornici, opirali su se drakonskoj disciplini mnogo upornije nego ene i djeca, koje su zato vlasnici tvornica radije zapoljavali... Drutveni mehanizam kapitalistikog drutva bio je vrlo okrutan,
nepravedan i neljudski'. [9]
***
Najvaniji programski tekst marksizma je Manifest komunistike partije,
koji su Marx i Engels napisali 1848. godine. Zbog vanosti tog teksta za razumijevanje marksizma bit e korisno ovdje citirati neke njegove dijelove.
Tu izmeu ostalog pie: Historija svakog dosadanjeg drutva jest historija klasnih borbi. Epoha buroazije odlikuje se time to je pojednostavila
klasne suprotnosti. Cijelo se drutvo raspada na dva velika tabora, dvije velike klase - buroaziju i proletarijat. Buroazija je u historiji odigrala snanu revolucionarnu ulogu. Gdje god je dola na vlast, buroazija je razorila
sve feudalne, patrijarhalne i idiline odnose. Ona je nemilosrdno pokidala
arolike feudalne veze koje su ovjeka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila izmeu ovjeka i ovjeka nikakvu drutvenu
vezu osim golog interesa, osim bezdunog plaanja u gotovu. Ona je u
ledenoj vodi sebinog rauna utopila svete drhtaje pobonog zanosa, vitekog oduevljenja, malograanske osjeajnosti. Ona je osobno dostojanstvo rastvorila u prometnoj vrijednosti i na mjesto bezbrojnih poveljama
priznatih i izborenih sloboda stavila jednu besavjesnu slobodu trgovine.
Ona je, jednom rijeju, na mjesto eksploatacije prikrivene religioznim i
politikim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, suhoparnu eksploataciju. Buroazija je sa svih dosadanjih dostojanstvenih profesija, na
koje se gledalo sa strahopotovanjem, skinula svetaku aureolu. Ona je lijenika, pravnika, sveenika, pjesnika i uenjaka pretvorila u svoje plaene

najamne radnike. Buroazija je s porodinih odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela ga na isto novani odnos... Za razliku od prijanjih
klasa, buroazija ne moe postojati, a da stalno ne revolucionira orua za
proizvodnju. Ona je eksploatacijom svjetskog trita dala proizvodnji i potronji svih zemalja kozmopolitski karakter. Ona rui nacionalne ogranienosti i samodovoljnosti; duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opim
dobrom. ... Buroaski odnosi postali su preuski da bi obuhvatili bogatstvo
koje su stvorili. ... Ali buroazija nije samo iskovala oruje koje joj donosi
smrt, ona je stvorila i ljude koji e to oruje nositi - moderne radnike, proletarijat... Komunisti tee, kao i ostale proleterske partije, u prvom redu
da formiraju proletarijat kao klasu, da srue buroasku vladavinu i uspostave politiku vlast proletarijata. Eksproprijacija buroazije znai ukidanje dosadanjih odnosa vlasnitva. Buroazija se zgraa to komunisti ele
ukinuti privatno vlasnitvo, a ono je u kapitalizmu ve ukinuto za veliku
veinu njegovih lanova. [10]
Prema Marxovom uvjerenju, klasna je borba jedno od osnovnih obiljeja drutvenog razvoja i napretka. (Marx: 'Povijest dosadanjeg razvoja
ljudskog drutva je povijest klasnih borbi'). Kapitalizam je posljednje klasno drutvo, jer e klasna borba proletarijata na kraju rezultirati ukidanjem
svih klasa. Naime, u kapitalizmu klasne suprotnosti dobivaju akutno obiljeje: tu se oblikuju dvije nepomirljive, antagonistike klase: vlasnici sredstava za proizvodnju, t.j. kapitalisti i s druge strane najamni radnici koji
su prisiljeni kapitalistima prodavati svoju radnu snagu. Marx ne sumnja
da e u tom sukobu na kraju pobijediti radnika klasa, jer e proizvodne
snage koje e razviti kapitalistiko drutvo nametnuti radikalnu promjenu drutvenih odnosa i tako razrijeiti kako proturjenost izmeu naraslih
proizvodnih snaga i zastarjelih proizvodnih odnosa, tako i sukob izmeu
kapitalistike i radnike klase. (Marx: 'Umjesto starog buroaskog drutva
sa svojim klasama i klasnim antagonizmima, stvorit e se drutvena zajednica u kojoj e slobodan razvoj svakog pojedinca biti uvjet za slobodan
razvoj svih ljudi'). Ali uspostavi besklasnog komunistikog drutva prethodit e 'prijelazno razdoblje', socijalizam, u kojem e biti nuna diktatura
proletarijata.
Na Marxovu koncepciju socijalistike revolucije i diktature proletarijata bitno su utjecala revolucionarna previranja u Francuskoj na kraju
18. i u 19. stoljeu, kad su se dogodile etiri revolucije: 1789, 1830, 1848 i
1871. godine. Francusku je tada obiljeavala centralizirana dravna vlast s
golemim birokratskim aparatom, velikom i snanom vojskom i policijom,

koji je poslije svake revolucije postao sve jai i represivniji. U takvim uvjetima nije bio mogu demokratski, mirni, reformski put u socijalizam (za
razliku od Engleske, Amerike i Nizozemske, gdje je po miljenju Marxa i
Engelsa bilo mogue i parlamentarnim putem osvojiti vlast). Iskustvo Parike komune, uguene u krvi, navelo je Marxa na zakljuak: prvo, da se
hegemonija kapitalistike klase moe svrgnuti jedino revolucionarnom akcijom udruenog proletarijata; i drugo, da nakon revolucije treba razbiti
stari, centralistiki, birokratski dravni aparat i uspostaviti potpuno novi
oblik dravne vlasti pod vodstvom radnike klase, koji je on nazvao diktaturom proletarijata (sam izraz 'diktatura proletarijata' nije izmislio Marx
nego francuski socijalisti). U Kritici Gotskog programa Marx je izrazio svoj
stav o nunosti diktature proletarijata neposredno nakon revolucije ovim
rijeima: Izmeu kapitalistikog i komunistikog drutva nalazi se period
revolucionarnog preobraaja jednog drutvenog sustava u drugi, u kome
drava ne moe biti drugo do diktatura proletarijata. [11] Ali ta diktatura je, prema Marxovom stanovitu, samo prijelazni oblik dravne vlasti,
kojem je cilj ukidanje svih klasa i stvaranje besklasnog drutva, drutva u
kojem nee biti potrebna drava (koja je imanentno represivni organ u rukama vladajue klase).
Parika komuna, osnovana u Parizu i u drugim francuskim gradovima kao vlast radnike klase nakon revolucije u oujku 1871. godine, trajala
je svega 72 dana, jer su pobunjenici poraeni nakon estokih i krvavih borbi od vladinih snaga, uz pomo pruske vojske, nakon ega je slijedio veliki
masakr pobunjenih radnika (procjenjuje se da je samo u Parizu ubijeno
oko 30.000 ustanika). Kratkotrajan ivot i iskustva Parike komune uvjerili
su Marxa da je prijelaz na socijalizam neraskidivo povezan s novim, radikalno drukijim dravnim sustavom, koji e biti u stanju osigurati potpunu
kontrolu narodnih masa nad dravnim aparatom i birokracijom, u kojem
e se dravna vlast pretvoriti iz gospodara u slugu drutva.
Voe Parike komune su odmah shvatili da radnika klasa doavi na
vlast ne moe upravljati dravom pomou starog dravnog aparata, te da
u cilju ouvanja svoje vlasti moraju izgraditi novi dravni sustav, oblikovan
na sasvim drukijim naelima. Tom su cilju posluile prve mjere Parike
komune: prvo, na sva mjesta u dravnoj upravi i sudstvu postavljene su
osobe izabrane opim pravom glasa (s tim da su mogle biti u svako doba
opozvane odlukom njihovih biraa); i drugo, plae svih dravnih dunosnika i slubenika nisu smjele biti vee od radnikih plaa. Osim toga, donijet je dekret kojim se industrija reorganizira na zadrunoj osnovi tako da

se poduzea predaju na upravljanje radnicima. Marx i Engels su smatrali

da narodna kontrola nad dravnim aparatom i izbornost dravnih slubenika predstavljaju sutinu politikog preobraaja pokrenutog Parikom komunom i da se jedino na taj nain moe prevladati svoenje demokracije
na ispunjavanje glasakih listia svakih nekoliko godina. Dakle, bt novog
oblika dravne vlasti, nazvanog 'diktatura proletarijata', sastoji se u neprekidnoj i uinkovitoj kontroli odozdo, u demokraciji odozdo prema gore, u
emu je Marx vidio nain 'prijelaza ka ukidanju svih klasa, a time i same
drave'. [12]
Svoje shvaanje Parike komune Marx je ovako izrazio: Njena prava
tajna je bila ova: ona je bila bitno vlast radnike klase, konano otkriveni
politiki oblik u kojem se moglo provesti ekonomsko osloboenje rada.
Marxu je dakle bilo neprihvatljivo etatistiko, birokratsko upravljanje drutvom u socijalizmu, u kojem politika elita i birokracija upravljaju dravnim i drutvenim poslovima u ime radnike klase. U socijalizmu kao prijelaznom razdoblju, postupno e se, prema Marxovom uvjerenju, ukidati
upravljanje ljudima i uvoditi poredak u kojem e ljudi upravljati stvarima
i u kojem e radnici upravljati proizvodnjom. A u vioj fazi socijalizma, u
komunizmu, doi e do potpunog osloboenja ovjeka od svih oblika otuenja, podinjenosti, neslobode, nejednakosti i eksploatacije. Komunizam
e u Marxovoj viziji biti drutvo u kojem e se ostvariti istinski humani
odnosi, potpuna sloboda i jednakost, u kojem e svi ljudi moi realizirati
svoje ljudske potencijale. Marx je dakle diktaturu proletarijata zamiljao
potpuno drukije od nekih kasnijih interpretacija, to je vidljivo iz njegove
ocjene iskustva Parike komune, prema kojoj radnika klasa nakon preuzimanja vlasti treba ostvariti samoupravu slobodnih proizvoaa.
Marx prvi put spominje izraz 'diktatura proletarijata' 1850. godine
u jednom lanku u Neue Rheinische Zeitung (kasnije objavljen i u knjizi
Klasna borba u Francuskoj, 1848-1850), gdje on taj pojam ovako obrazlae: Klasna diktatura proletarijata je potrebna prijelazna toka ka ukidanju
svih klasnih razlika, ka ukidanju svih odnosa proizvodnje na kojima te klasne razlike poivaju, ka ukidanju svih drutvenih odnosa koji odgovaraju
tim odnosima proizvodnje, ka revolucioniranju svih ideja koje proizlaze iz
takvih drutvenih odnosa. [13] Koncept diktature proletarijata ukljuen
je 1850. godine u statut Meunarodnog udruenja komunistikih revolucionara, koji je osnovan, kako pie u statutu, sa ciljem da se srue sa vlasti
sve privilegirane klase i da se one podvrgnu diktaturi proletarijata sve do
ostvarenja komunizma, koji e biti posljednji, najvii oblik drutvene za-

jednice. U najvanijem programskom tekstu marksizma, Manifestu komunistike partije, koncept diktature proletarijata (iako se tu ne upotrebljava
izraz diktatura proletarijata) je ovako formuliran: Prvi korak u revoluciji
radnike klase je uzdignuti proletarijat na poziciju vladajue klase, kako
bi se dobila bitka za demokraciju. Proletarijat e koristiti svoju politiku
supremaciju da oduzme sav kapital buroaziji, da centralizira sva sredstva
proizvodnje u rukama drave, t.j. proletarijata kao vladajue klase i da povea proizvodne snage drutva to je bre mogue. [14]
U istom se dokumentu ovako objanjava sutina, smisao i cilj proleterske revolucije: Kad e tijekom razvoja nestati klasne razlike i kad e
itava proizvodnja biti koncentrirana u rukama proizvodnih asocijacija itavog naroda, javna e vlast izgubiti karakter politike vlasti. Politika je
vlast zapravo organizirana vlast jedne klase nad drugom. Ako je proletarijat u svojoj borbi s buroazijom prisiljen silom prilika da se organizira kao
klasa, ako posredstvom revolucije on postane vladajua klasa i ako silom
ukine stare odnose proizvodnje, onda e zajedno s tim odnosima ukinuti i
uvjete postojanja klasnog antagonizma i klasa uope i time e istovremeno
ukinuti i vlastitu klasnu supremaciju. Umjesto starog buroaskog drutva
sa svojim klasama i klasnim antagonizmima, imat emo asocijaciju u kojoj
e slobodni razvoj pojedinca biti uvjet za slobodni razvoj itave drutvene
zajednice. (ibid. str. 53).
U svojoj viziji politikog ureenja nakon socijalistike revolucije, koju
je zamislio prouavajui iskustva Parike komune, Marx stavlja teite na
neposredno uee radnih ljudi u formiranju i kontroli nove dravne vlasti. Prvenstveni cilj tog novog oblika vlasti je ukidanje svih oblika podinjavanja, eksploatacije i alijenacije. P. Bells u svojoj analizi marksistike
doktrine naglaava da Marxov opis modela dravne vlasti uspostavljen nakon pobjede Parike komune, koji obiljeava 'depolitizacija' i 'deinstitucionalizacija' javne vlasti, predstavlja autentino Marxovo poimanje diktature
proletarijata. [15]
I Hal Drapar smatra da je Marx u dravnom ureenju uspostavljenom u Parikoj komuni, koje je imalo demokratsko i egalitarno obiljeje,
vidio politiki model budueg socijalistikog drutva. Marxov socijalizam
se stoga moe definirati kao 'asocijativni socijalizam'. [16] Usprkos takvog
Marxovog shvaanja novog oblika dravne vlasti nakon pobjede socijalistike revolucije, u Staljinovoj verziji socijalizma dravna je vlast bila
osmiljena i ostvarena kao centralistiki, birokratski i represivni aparat (i
to ne kao privremeno ve kao trajno rjeenje), u kojem je monopol od-

luivanja bio u rukama partijskog vodstva i u kojem su stvarni utjecaj i

kontrola naroda bili zanemarivi. Radilo se dakle o modelu vlasti potpuno
razliitoj, ak suprotnoj, Marxovoj viziji, a razlog te devijacije od izvornog
Marxovog uenja treba traiti u injenici da je ruska socijalistika revolucija izvedena u ekonomski i politiki veoma zaostaloj i nerazvijenoj zemlji
(s dugom tradicijom centralistike, autokratske i represivne vladavine), zatim u injenici da se zemlja poslije Oktobarske revolucije i trogodinjeg
krvavog i razarajueg graanskog rata nala u kaotinoj situaciji (i na rubu
ekonomskog kolapsa), i na kraju u pogrenom shvaanju i interpretaciji
marksistike doktrine, posebno pojma diktature proletarijata.
Povijesno je iskustvo u posljednjih 150 godina potvrdilo neke Marxove teze i predvianja, a neke nije. Kapitalistiko se drutvo u mnogim aspektima znatno promijenilo: udio radnika u industriji i drugim proizvodnim djelatnostima se u najrazvijenijim zemljama bitno smanjio; dolo je
do fragmentacije radnike klase uz istodobnu golemu koncentraciju kapitala, to je mnogostruko povealo njegovu globalnu ekonomsku i politiku
mo. Marxova teza o neodoljivoj tenji kapitala za oploivanjem, za nezasitnim i neogranienim gomilanjem profita i bogatstva i za ekonomskom,
drutvenom i politikom dominacijom pokazala se tonom, naroito posljednjih nekoliko desetljea, dakle u vrijeme prevlasti neoliberalnog, globaliziranog kapitalizma. No, kapitalistiki je sustav istovremeno pokazao
veliku sposobnost prilagoavanja tehnolokim, ekonomskim i socijalnim
promjenama i zahtjevima kao i sposobnost svladavanja ili barem ublaavanja kriznih situacija. Iako je njegova eksploatatorska bt ostala nepromijenjena, a dihotomija rada i kapitala je ista, ako ne i vea danas nego u
Marxovo vrijeme, okolnosti su takve da se teza o revolucionarnom ruenju
kapitalistikog poretka, iji bi nosilac bila radnika klasa, ne ini realnom.
Jo je manje u suvremenim uvjetima relevantna teza o nunosti diktature proletarijata. Primjena te teze (naroito u boljevikoj odnosno staljinistikoj verziji) pokazala se kao jedan od glavnih uzroka sloma komunistikih reima u Istonoj Europi krajem 80-tih godina prolog stoljea.
Naime, Marxova ideja o diktaturi proletarijata u prijelaznom periodu, koja
se pretvorila u diktaturu komunistikih partija u tim zemljama, posluila je
kao opravdanje za uvoenje trajne diktature partijskih elita, to je na kraju
doprinijelo slomu tih reima. No s druge strane, Marxova analiza i kritika
kapitalistikog naina proizvodnje, njegovog eksploatatorskog karaktera,
njegovih proturjenosti i socijalnih antagonizama koje izaziva, pokazala
se tonom. Neoliberalni, globalizirani kapitalizam produbio je jaz izmeu

bogatih i siromanih drutvenih slojeva i zemalja, a udio rada u raspodjeli

drutvenog proizvoda je u stalnom opadanju. Dugorona neodrivost postojeeg neoliberalnog kapitalizma postaje sve oiglednija, ali metode njegove transformacije ili zamjene nekim socijalno pravednijim i ekonomski
uinkovitim modelom drutvenog ureenja bit e drukiji nego to ih je
zamiljao Karl Marx.
Osim novih tehnolokih, ekonomskih i socijalnih okolnosti koje obiljeavaju poetak 21. stoljea, bitno drukijih od onih koje su prevladavale
u 19. stoljeu kad je Marx formulirao svoju filozofsko-ekonomsko-socijalnu doktrinu, u 20. stoljeu dogodila su se i revolucionarna znanstvena
otkria, koja su dovela do novih saznanja i pogleda na prirodu, svijet, drutvo i ovjeka. To se u prvom redu odnosi na otkria kvantne teorije, koja
su uzdrmala ne samo klasine zakone njutnovske fizike, nego su stavila
na dnevni red preispitivanje nekih bitnih premisa racionalistikog, materijalistikog, deterministikog svjetonazora, kakav je prevladao u zapadnoj
civilizaciji posljednja dva stoljea. Otkriem mikrosvijeta elementarnih
estica ne samo da se promijenio tradicionalni pojam materije, ne samo da
su dovedeni u pitanje pojmovi i zakoni klasine fizike, nego se nametnula i potreba revalorizacije racionalistikog, empirijskog, deterministikog
i materijalistikog pogleda na svijet, prirodu, drutvo i ovjeka. Pokazalo
se da pored materijalne stvarnosti postoji nevidljiva i neopipljiva stvarnost
i da prirodne pojave koje zamjeujemo naim osjetilima nisu ono posljednje ili prvobitno to postoji.
U svakom sluaju, izgleda da se rada nova svjetonazorska paradigma
(koju veinski dio akademske znanosti jo nije spreman priznati), koja ukida naelo kauzalnosti i determinizma, koja nadilazi podjelu na objekt i subjekt, kao i podjelu na fiziku i metafiziku, na materiju (tijelo) i svijest (psihu, um, duh), otvarajui time prostor pluralizmu ideja (Henri Poincare: ako
nema determinizma, nema ni apsolutnih istina niti dogmi) i novim mogunostima daljnjeg razvoja znanosti i tehnologije, ovjeka i drutva. No promjena svjetonazorske paradigme ne utjee na sr marksistike misli, a to
je: prvo, njena sustavna i temeljita kritika analiza ekonomske i drutvene
sutine kapitalistikog drutva, i drugo, njen humanistiki, etiki sadraj,
t.j. tenja za ukidanjem nejednakosti, degradacije, eksploatacije i dehumanizacije ljudskih bia i za uspostavu drutva slobodnih i jednakih ljudi.
Radniki pokreti, sindikalne organizacije, socijalistike, socijaldemokratske i komunistike partije, koje su se proirile Europom (a kasnije i u
drugim dijelovima svijeta), inspirirane Marxovom kritikom kapitalizma

i njegovom vizijom novog pravednijeg i humanijeg drutvenog poretka,

prisilile su vladajuu posjedniku klasu na mnoge koncesije u smislu poboljanja ekonomskog i socijalnog poloaja najamnih radnika, do kojih
inae vjerojatno ne bi dolo. Marksizam je u prvom redu kritika teorija
kapitalizma, a ne teorija socijalizma, to je i sam Marx potvrdio ovim rijeima: Ako izgradnja budunosti i njeno konano oblikovanje nije na posao, onda je jo sigurnije to bismo trebali uiniti upravo sada - ja mislim
na bezobzirnu kritiku svega postojeeg. (Deutsch-Franzoesische Jahrbuecher, 1849). Marx se ograniio na definiranje temeljnih naela novog
drutva, koja su jasno izraena u Komunistikom manifestu: Na mjesto
starog buroaskog drutva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima,
stupa udruivanje u kojem je slobodan razvitak pojedinca uvjet slobodnog
razvitka za sve. A u Kritici Gotskog programa on ovako objanjava politiki ustroj novog drutva: Sloboda se sastoji u tome da se drava iz organa
koji je nadreen drutvu pretvori u organ koji mu je podreen. Drugi uvjet
slobode je da radnik postane vlasnik svojih sredstava za proizvodnju. Zakljuak koji proizlazi iz navedenih iskaza je nedvosmislen: Marx i Engels
zamiljali su socijalizam kao drutvo u kojem nestaje autoritarna drava;
nju zamjenjuje decentralizirana drutvena zajednica ije su osnovne elije
lokalne komune (po uzoru na Pariku komunu) i proizvodne samoupravne zajednice kojima upravljaju radnici.
Socijalistike revolucije u Rusiji, a kasnije u Kini i u drugim zemljama,
nisu uspjele izgraditi drutvo u skladu s Marxovom vizijom socijalizma, ali
razloge njihovog neuspjeha i propasti nije opravdano traiti u marksistikoj ideologiji na koju su se pozivale (a ije bitne elemente nisu ni primijenile). Razloge neuspjeha tih pokuaja socijalistike preobrazbe treba traiti
prvenstveno u tome to ni pokretanje socijalistikih revolucija u tim tehnoloki i ekonomski nerazvijenim zemljama, a ni metode izgradnje socijalistikog poretka nisu bile u skladu s Marxovom vizijom socijalizma, ve u
suprotnosti s njegovim temeljnim idejama. Marksizam su mnogi njegovi
sljedbenici shvatili kao skup neupitnih dogmi, pa se svako odstupanje od
te dogmatske interpretacije osuivalo ne samo kao pogreno, nego i kao
neoprostiva hereza (to je naroito dolo do izraaja u staljinizmu). Stoga je pogreno tumaiti propast socijalistikog poretka (koji u stvari i nije
bio socijalistiki, a jo manje komunistiki) u zemljama istone Europe kao
negaciju ideje socijalizma odnosno marksizma.
Osnovne ideje marksistike doktrine: eksploatatorska priroda kapitalizma; koncentracija kapitala, bogatstva i moi u rukama manjine, uz

istovremeno osiromaenje i obespravljenost veine; zatim nunost radikalne drutvene preobrazbe kad kapitalistiki odnosi postanu zapreka
daljnjem ekonomskom i civilizacijskom napretku; ukidanje razlika izmeu
fizikog i umnog rada na visokom stupnju tehnolokog razvoja; i na kraju Marxova vizija novog, pravednijeg i humanijeg drutva, nisu izgubile
na svojoj sutinskoj relevantnosti. Ako je tona teza uglednog amerikog
sociologa Manuela Castellsa da je dihotomija rada i kapitala danas vea
nego ikada ranije, onda u postojeim uvjetima vladavine neoliberalnog,
informatiziranog i globaliziranog kapitalizma, sutina kljunih Marxovih
ideja nije nita manje aktualna nego u njegovo doba. Bit e korisno na
kraju spomenuti (s obzirom da su mnogi danas skloni ignorirati ili omalovaiti Marxov intelektualni opus), da je jedan od najveih ekonomista 20.
stoljea, Joseph Schumpeter, svojevremeni profesor na Harvardskom sveuilitu, smatrao Marxa genijem i prorokom, a naroito je bio impresioniran njegovim profesionalnim znanjem i znanstvenom originalnou, to
je izrazio ovim rijeima: 'Kao ekonomski teoretiar, Marx je bio u prvom
redu vrlo uen znanstvenik. Isticanje tog miljenja o autoru kojeg sam nazvao genijem i prorokom moe zvuati nepotrebno, ali treba shvatiti da
se geniji i proroci obino ne istiu profesionalnim znanjem ni znanstvenom originalnou. No u Marxovoj ekonomskoj teoriji nita ne ukazuje
na nedostatak znanstvenog pristupa ili nepoznavanja metoda ekonomske
analize'. [17]

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]

Karl Marx, The Revolution 0/1848: Political Writings, Penguin, Hammonsworth, 1973, str. 341
Robert Hunt, The Political Ideas of Marx and Engels, Vol. I, Marxism
and Totalitarian Democracy, London, 1975, str. 363-367
Karl Marx, Prilog kritici politike ekonomije, Kultura, 1956, str. 8-9
Marx, Engels Werke, knjiga 1, Berlin, 1956, str. 364
K. Marx, K Engels, Izabrana dela, tom 1, Kultura, Beograd, 1949,
str. 16
K. Marx & E Engels, The German Ideology, Lawrence & Wishard,
1964. str. 31
Marx, Engels Werke, knjiga 4, Berlin, str.181
K. Marx, Kapital, Kultura, Zagreb, 1973, str. 241

[9] Kric Hobsbawm, Doha revolucija, Europa 1789-1848, kolska knjiga,

Zagreb, 1987, str. 178-179; naslov izvornika The Age of Revolution, Europe 1789-1848, Weidenfeld and Nicholson, London, 1962
[10] K. Marx i F. Engels, Manifest komunistike partije, Zagreb, 1948, str.
15, 19, 20
[11] Marx, Engels Werke, knjiga 17, Berlin, str. 338
[12] ibid. str. 266
[13] K. Marx, The Class Struggle in France, 1848-1850, Pelican Marx Library,
str. 117
[14] K. Marx & F. Engels, Manifesto of Communist Party, Pelican Marx Library, str. 52
[15] P. Bells, Marxism and the U.S.S.R., The MacMillan Press Ltd., London, 1979, str. 5
[16] Hal Drapar, Writings of Marx and Engels on Paris Commune, New
York, 1971
[17] Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, Harper &
Brothers Publications, New York, 1954, str. 21
OSTALA LITERATURA:
Karl
Karl
Karl
Karl
Karl

Marx, Rani radovi, Kultura, Zagreb, 1963

Marx, Kritika politike ekonomije, Svetlost, Beograd, 1935
Marx, Bijeda filozofije, Svjetlost, Sarajevo, 1973
Marx, Friedrich Engels, Ekonomski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973
Marx, Friedrich Engels, O istorijskom materijalizmu, Svjetlost, Sarajevo, 1973
Friedrich Engels, Anti-Dhring, Naprijed, Zagreb
Karl Marx, Teorije o viku vrednosti, I i II, Prosveta, Beograd, 1978
Friedrich Engels, Poreklo porodice, privatne svojine i drave, Kultura, Beograd, 1950
Karl Marx, Grundrisse, Foundation of the Critique of Political Economy,
Penguin Books Ltd., Middlessex, 1974
Karl Marx, Early Writings, Peguin Books Ltd., Middlessex, 1975
Karl Marx, The Civil War in France, Pelican Marx Library
Karl Marx, Friedrich Fngels, Selected Correspodence, Progress, Moscow,
1965
Friedrich Engels, Entwicklung des Sozialismus von der Utopia zur Wissenschaft, Berlin, 1962

Predrag Vranicki, Historija marksizma, (tri knjige), Naprijed, Zagreb, 19461971

Leek Kolakovski, Glavni tokovi marksizma, (tom I-III), BIGZ, Beograd,
1980
Ernst Fier, to je Marx stvarno rekao, Minerva, Subotica, 1973
M. M. Rozental, Marxistiki dijalektiki metod, Kultura, Beograd, 1983
Hans Magnus Encensberger (ur.), Razgovori s Marxom i Engelsom, Rad,
Beograd, 1983
Etienne Ballbar, On the Dictatorship of the Proletariat, Verso, London,
1977

Eric Hobsbawm, The History of Marxism, Vol. One: Marxism in Marx's

Day, University of Indiana Press, Bloomington, 1982
Robert Hunt, The political Ideas of Marx and Engels, Vol II: Classical
Marxism, University of Pittsburg, Pittsburg, 1984
David McLellan, Karl Marx, His Life & Thought, MacMillan, London, 1973
David McLellan, Marxism after Marx, MacMillan, London, 1979
Jacques Attali, Karl Marx ou I'esprit du monde, Fayard, 2005

III.
RAZLIITA T U M A E N J A
MARKSIZMA: R O S A L U X E M B U R G ,
GEORGIJ PLEHANOV, EDWARD
BRONSTEIN, KARL KAUTSKY

arxova doktrina, iako opirno opisana i objanjena u mnogim

njegovim radovima, ostavila je ipak dosta prostora za razliita
tumaenja, nedoumice i dileme. Tome su doprinijele i promjene
u Marxovim stavovima o nekim pitanjima u toku njegovog istraivakog
i politikog djelovanja. Stoga ne zauuje da su se pojavile razne teorije i
politiki programi, koji se pozivaju na Marxa, ali imaju razliite poglede na
neka bitna pitanja o metodama tranzicije u socijalistiko drutveno ureenje i o njegovim obiljejima.

ROSA L U X E M B U R G
Meu samostalnim marksistikim teoretiarima i aktivistima istaknuto mjesto zauzima Rosa Luxemburg (1870-1919), koja je bila odbaena od kasnije
dominantne lenjinistike struje marksizma. Ve kao studentica Varavskog
sveuilita aktivno sudjeluje u radnikom, socijalistikom pokretu Poljske
(roena je u Poljskoj, ali vei dio ivota ivi i djeluje u Njemakoj), gdje je
bila lanica ilegalne marksistike grupe Proletarijat. Kad je ta organizacija
1888. godine razbijena, odlazi u Zrich, gdje zavrava studij prirodnih znanosti i politike ekonomije i doktorira s tezom Industrijski razvitak Poljske. U
Njemakoj, u kojoj se nastanjuje 1897. godine, vrlo je aktivna u socijaldemokratskoj partiji (njenoj revolucionarnoj struji), predaje politiku ekonomiju
u partijskoj koli, pie lanke. [1] Prvi njen znaajni teoretski rad je feljton
Socijalna revolucija ili reforma?, objavljen 1899. godine. Istovremeno radi na
svom najveem djelu Akumulacija kapitala, koji je objavljen 1913. godine.

U spomenutom svom prvom znaajnom teoretskom spisu Socijalna revolucija ili reforma? Rosa Luxemburg razmatra kljunu dilemu socijalistikog pokreta tog vremena: treba li socijalizam ostvariti revolucijom
proletarijata ili postupnim reformama u okviru postojeeg kapitalistikog
sustava. R. Luxemburg tvrdi da je to lana dilema, jer te dvije metode nisu
meusobno suprotstavljene, ve usko povezane. Ona kae: Za socijalnu demokraciju, izmeu socijalne reforme i socijalne revolucije postoji neraskidiva veza, budui da za nju borba za socijalnu reformu predstavlja sredstvo, a
socijalni prevrat svrhu. [2] Oekivanje onih socijaldemokrata koji vjeruju
da se u okviru buroaske drave moe samo ekonomskim i socijalnim reformama postupno ostvariti socijalizam, ona smatra obinom iluzijom. Naime,
R. Luxemburg je uvjerena da drava u kapitalistikom sustavu, usprkos stanovitim reformama kojima se neto poboljava materijalni poloaj radnika,
postaje u sve veoj mjeri instrumentom klasnih interesa buroazije. Ukoliko
takva drava i uvodi neke ustupke u korist rada, ona to ini samo zato da dugorono uvrsti dominaciju vladajue kapitalistike klase. Ali istovremeno,
R. Luxemburg nije gajila ni iluziju da se tako duboka drutvena transformacija kao to je prijelaz iz kapitalistikog u socijalistiko drutvo moe ostvariti odjednom, putem proleterske revolucije. Ona s tim u vezi pie: Tako silan
prevrat, kao to je prevoenje drutva iz kapitalistikog u socijalistiki poredak, ne moe se uope zamisliti da bi mogao biti izveden jednim udarcem,
pobjedonosnim udarcem proletarijata... Socijalistiki prevrat pretpostavlja
dugotrajnu i upornu borbu, u kojoj e proletarijat, kako po svemu izgleda,
ne jednom biti odbaen natrag, tako da e on, govorei sa stanovita konanog rezultata itave borbe, prvi put 'preuranjeno' uzeti vlast. [3]
R. Luxemburg je vrsto vjerovala u revolucionarnu svijest i aktivnost
radnike klase, smatrajui da je spontani pokret radnih masa temelj revolucionarnog djelovanja. Stoga se ona usprotivila Lenjinovom stanovitu
o centralistikoj i discipliniranoj partiji profesionalnih revolucionara kao
glavnom imbeniku socijalistike revolucije. U svojim lancima u Neue
Zeit 1903. i 1904. godine ona otro kritizira Lenjinove ideje o takvoj 'avangardnoj' partiji. Po njenom miljenju, takvim tipom partije izraava se nepovjerenje u spontani radniki pokret i u revolucionarnu svijest radnika.
Ona je upozoravala na opasnost od autoritativnih i autokratskih tendencija 'nepogreivog' vodstva centralizirane partije i njenog birokratiziranja,
kao i guenja inicijative i aktivnosti radnih masa.

U lanku Organizacioni problemi ruske socijaldemokracije (Neue

Zeit, 1903) Rosa Luxemburg zamjera Lenjinu to je dao prevelike ovlasti

centralnom komitetu partije, ime su partijske organizacije pretvorene u

puki instrument provoenja odluka vrhovnog partijskog organa, to bitno slabi revolucionarni potencijal radnike klase. R. Luxemburg shvaa
radniku partiju kao organizaciju proletarijata utemeljenu prvenstveno na
djelovanju aktivista u bazi, koja funkcionira ne samo na osnovu uputa viih
partijskih organa, ve i po svojoj vlastitoj inicijativi. Ona je ovim rijeima
osudila Lenjinovo inzistiranje na centralistikoj, discipliniranoj partiji: 'Ali
ultracentalizam, to ga zagovara Lenjin, ini nam se po itavom njegovom
biu, da ga ne nosi pozitivan, stvaralaki duh, nego sterilan raunovodstveni duh. Njegov je tok misli usmjeren poglavito na kontrolu partijske
djelatnosti, a ne da se ona uini plodnom, na suavanje a ne na irenje,
na tlaenje a ne na okupljanje pokreta... Njegovo shvaanje organizacije
stvara najveu opasnost za rusku socijaldemokraciju. ... Radniki pokret
nita ne uva tako sigurno od svih oportunistikih zloupotreba nekog astohlepivog inteligenta kao revolucionarna samodjelatnost radnitva, kao
potenciranje njegovog politikog osjeaja odgovornosti'. [4]
Rosa Luxemburg je takoer otro osudila totalitarni i autokratski sustav vladanja uveden ubrzo nakon Oktobarske revolucije. Ona zagovara
model socijalistike demokracije kao suprotnost buroaskoj demokraciji,
to ovako objanjava: Osnovna greka Lenjina i Trockog je u tome, to
oni, kao i Kautsky, suprotstavljaju diktaturu proletarijata demokraciji. Ili
diktatura proletarijata ili demokracija - na taj su nain formulirali tu dilemu i boljevici i Kautsky. Potonji se odluio za buroasku demokraciju.
Nasuprot njemu, Lenjin i Trocki odabrali su diktaturu aice ljudi, t.j. diktaturu u skladu s buroaskim mjerilima... Povijesna je zadaa proletarijata,
kada stekne vlast, da stvori socijalistiku demokraciju umjesto buroaske
demokracije, a ne da ukine svaki oblik demokracije. [5]
Najznaajnije djelo Rose Luxemburg je Akumulacija kapitala, u kojem nastoji dokazati da kapitalistiki sustav moe funkcionirati sve dotle
dok raspolae s dovoljno velikim tritem za svoju masovnu i stalno rastuu proizvodnju. S obzirom na kontradiktorne tendencije kapitalistikog
sustava, koje se sastoje u tenji za stalnim poveanjem profita, to implicira
minimaliziranje radnikih nadnica, a time i ograniavanje potranje, kapitalizam, da bi mogao nastaviti sa svojom ekspanzijom, mora pronai nova
trita i otkriva ih u nerazvijenim, koloniziranim zemljama Azije, Afrike i
Latinske Amerike. S tim u vezi R. Luxemburg pie: Od poetka 19. stoljea pod ruku s ovim metodama ide izvoz akumulacije kapitala iz Europe u
nekapitalistike zemlje drugih dijelova svijeta; tamo on na novom polju, na

razvalinama domaih, starih oblika proizvodnje nalazi novi krug kupaca

svojih roba, a time i mogunost daljnje akumulacije.[6]
U toj svjetskoj ekspanziji kapitala, pie dalje R. Luxemburg, dolazi do
sve otrije konkurencije izmeu kapitalistikih monopola u borbi za nova
trita i nova podruja oploivanja kapitala, to neminovno dovodi do
konflikata, kriza i ratova. Istovremeno, pojaava se eksploatacije radnika
i produbljuje drutvena polarizacija na manjinu vlasnika kapitala i veinu
ljudi koji ive od prodaje svoje (fizike ili umne) radne snage. To e na kraju izazvati pobunu meunarodnog proletarijata protiv vladavine kapitala
i promjenu drutvenog ureenja. Glavni motiv kapitalistike proizvodnje
je akumulacija kapitala, t.j. pretvaranje vika vrijednosti u novi aktivni kapital. No da bi se akumulacija kapitala mogla ostvariti potrebno je da potranja roba prati njenu sve veu proizvodnju. Tome se uvjetu meutim
suprotstavlja imanentna tendencija kapitalistikog naina proizvodnje da
potiskuje nadnice radnika na razinu fiziolokog minimuma. Stoga dolazi
neizbjeno, tvrdi Rosa Luxemburg, do povremenih kriza hiperprodukcije
kao i sve vee socijalne polarizacije i na kraju do sloma kapitalistikog sustava.
Dosadanji je razvoj kapitalizma uglavnom potvrdio teze Rose
Luxemburg. No do njegovog sloma nije dolo, jer se kapitalistiki sustav
pokazao vrlo prilagodljivim i sposobnim da raznim mjerama ekonomske
i socijalne politike utjee na raspodjelu dohotka i na potranju roba i da
u stanovitoj mjeri kontrolira makroekonomske procese, zahvaljujui najvie ekonomskoj teoriji dravnog intervencionizma poznatog britanskog
ekonomiste John Maynard Keynesa. Meutim, naputanje Keynesove
ekonomske doktrine i vraanje trinom fundamentalizmu u obliku ekonomskog neoliberalizma 8o-tih godina prolog stoljea ponovno je otkrilo pravu narav i bt kapitalizma: njegov nezasitan i nezaustavljiv poriv za
gomilanjem profita i s tim povezanom sve bezobzirnijom eksploatacijom
radne snage i prirodnih resursa. Te su tendencije posljednjih 20-30 godina
zaotrile socijalne, politike i ekoloke probleme i posljedice koje izaziva
takav neobuzdan, 'divlji' kapitalizam.
Rosa Luxemburg nije, kao ni Marx, prihvatila teoriju o automatskom
slomu kapitalizma: taj drutveno-ekonomski sustav na odreenom stupnju razvoja postaje konicom daljnjem tehnolokom napretku i ekonomskom rastu, zbog ega je osuen na propast, ali je za to potrebna revolucionarna akcija proletarijata, u iju je revolucionarnu svijest ona vrsto
vjerovala. Ekonomske i socijalne reforme u cilju poboljanja poloaja rad-

nika su dodue korisne, ali one nisu dovoljne i ne postiu svrhu, ukoliko
nisu shvaene kao sredstvo za konano osvajanje vlasti, ako se dakle sprovode bez revolucionarne, socijalistike perspektive. Sindikalna borba za
vie nadnice i bolje radne uvjete u okviru kapitalistikog sustava dobivaju
socijalistiki smisao samo ako su dio strategije za postizavanje konanog
cilja: revolucionarnog osvajanja politike vlasti. Kao to istie u brouri Socijalna reforma ili revolucija?, R. Luxemburg ne vidi proturjenost izmeu
borbe za reforme i revolucionarne borbe za vlast, jer su reforme sredstvo,
a politika vlast je cilj. Ako bi se reforme shvatile kao cilj po sebi, to bi
znailo ne samo pristanak na trajno postojanje kapitalizma nego bi ak
doprinijelo njegovoj stabilizaciji uz cijenu sitnih ustupaka. Nikakve reforme ne mogu zamijeniti revolucionarnu akciju radnike klase ni sruiti kapitalizam. Uloga reformi je dvojaka: prvo, poboljanje poloaja radnika u
okviru postojeeg kapitalistikog sustava, i drugo, to je vanije, priprema
proletarijata za odluujuu revolucionarnu akciju. Zbog takvih stajalita
razumljiva je kritika R. Luxemburg engleskog radnikog pokreta, koji je
po njenom miljenju odustao od klasne borbe za socijalizam, zadovoljan
ogranienim poboljanjima radnih i ivotnih uvjeta radnika.
Iako R. Luxemburg odbacuje socijaldemokratsko naelo da partija
mora najprije osvojiti podrku veine stanovnitva i tek onda krenuti u
osvajanje vlasti, ona se protivila vladanju protivnom volji veine, t.j. ukidanju demokracije i politikih sloboda i odravanju vlasti pomou represije.
Osuivala je takoer ukidanje slobode tampe i politikog udruivanja. S
tim u vezi znaajne su ove njezine rijei: Sloboda samo za pristalice vlade,
samo za lanove jedne partije, pa makar kako bili brojni, nije sloboda. Sloboda je uvijek sloboda za onoga koji misli drugaije. Istinski je socijalizam
nezamisliv bez demokracije i slobode javnog mnijenja, bez slobodnih izbora, slobodnih medija, slobode udruivanja i politikog djelovanja. [7]
Rosa Luxemburg kritizira Lenjina to je umjesto predstavnikih tijela
izabranih na opim izborima odredio sovjete kao jedine prave zastupnike
radnog naroda. Uvjerena je da bez opih slobodnih izbora, bez slobode
tampe, sastajanja i udruivanja, bez slobodne borbe miljenja, odumire
pravi politiki ivot, da vlast monopolizira partijska elita, da se diktatura
proletarijata pretvara u diktaturu partijskog vrha. (ibid. str. 75). Jo davno prije boljevike revolucije, R. Luxemburg je (godine 1906.) zastupala
ideju da je socijalizam nespojiv s vladavinom manjine. A za boljeviku
je vlast izjavila da je umjesto diktature proletarijata uspostavila diktaturu
klike. Odmah nakon pobjede Oktobarske revolucije 1917. godine u sporne-

nutoj knjiici Die russische Revolution ponovila je svoje ve ranije izraeno neslaganje s boljevikom politikom, odnosno s uspostavom diktature
proletarijata.
itavo promiljanje kapitalizma, socijalizma i drutvenog prevrata R.
Luxemburg polazi od zakljuka njenog najvanijeg djela Akumulacija kapitala, u kojem ona predvia sve vee potekoe u funkcioniranju kapitalistikog sustava i s tim povezan povean pritisak na radnike plae i radne
uvjete, sve izraeniju radikalizaciju radnike klase, porast njene revolucionarne svijesti i zaotravanje radnike borbe za smjenu kapitalistikog
sustava. to se tie boljevike revolucije u Rusiji, ona ipak priznaje da su
specifini uvjeti u toj zemlji (njena velika ekonomska i politika zaostalost
i razaranja izazvana graanskim ratom) bili takvi da se neposredno nakon
revolucije nije mogla uspostaviti demokracija. Meutim, uvoenje represivnog naina vladanja bila je stvar nude, pa je trebala biti privremenog
karaktera, a ne trajno rjeenje i stvar naela.
Osim intenzivnog teoretskog i spisateljskog rada Rosa Luxemburg je
do kraja ivota bila vrlo aktivna u radnikom pokretu Njemake, zbog ega
je vie puta bila uhiena, a provela je nekoliko godina i u zatvoru. Nakon
izlaska iz zatvora 1916. godine osnovala je s Karlom Liebknechtom revolucionarnu socijalistiku organizaciju Savez spartakovaca (Spartacusbund).
Sudjelovala je u neuspjelom pokuaja radnikog ustanka u Njemakoj 1918.
godine, a poetkom 1919. godine je uhiena i ubijena zajedno s Karlom Liebknechtom. Teoretsko i politiko djelovanje Rose Luxemburg bilo je kritizirano, ignorirano i osueno od strane ruske boljevike partije, tako da
je ostalo gotovo zaboravljeno u europskom radnikom pokretu sve do 60tih godina prolog stoljea, kad su se poele intenzivnije traiti alternative
staljinistikom modelu socijalistikog drutva.

GEORGIJ PLEHANOV
Najzasluniji za irenje marksistike ideologije u Rusiji bio je Georgij Plehanov (1866-1918), kojeg stoga esto nazivaju ocem marksizma u toj zemlji.
Jo kao student prikljuio se organizaciji Zemlja i volja i postao aktivan
u tom pokretu, koji je teio da masovnim politikim aktiviranjem radnika
i seljaka ostvari promjenu caristikog, polufeudalnog poretka u Rusiji. No
ubrzo je zajedno s drugim vodama tog pokreta bio prisiljen emigrirati u
inozemstvo (u enevu). U Rusiju se vratio tek 1917. godine, nakon gotovo
30 godina izgnanstva. Na poetku svog teoretskog i politikog djelovanja

smatrao je da socijalizmu u Rusiji treba prethoditi liberalna politika revolucija kako bi se ostvarila demokracija i postigao bri ekonomski razvoj.
Kad se zahvaljujui industrijalizaciji i kapitalistikom razvoju stvori brojna radnika klasa, ona e postati glavna snaga socijalistikog preobraaja.
Dakle prvi je zadatak razvoj proizvodnih snaga u okviru kapitalistike ekonomije i uspostava demokracije; jedino ostvarenjem tih dvaju prethodnih
uvjeta otvara se socijalistika perspektiva u ekonomski zaostaloj, polufeudalnoj, preteno poljoprivrednoj Rusiji.
Sa skupinom istomiljenika koji su prihvatili marksizam Plehanov je
u emigraciji 1883. godine osnovao organizaciju nazvanu Grupa za osloboenje rada, kao prvu rusku socijaldemokratsku organizaciju, koja je
stvorila ideoloke i organizacione temelje socijalistikog pokreta u Rusiji. Te je godine Plehanov objavio svoju prvu knjigu Socijalizam i politika
borba, u kojoj objanjava da socijalizam u Rusiji moe nastati samo kao
posljedica proturjenosti kapitalistikog sustava. Ve od vremena reformi Aleksandra II. Rusija je krenula putem razvoja kapitalistike ekonomije, dodue veoma sporo, ali je Plehanov ipak oekivao da e daljnji proces
industrijalizacije u dogledno vrijeme dovesti do stvaranja brojne radnike
klase i rastueg drutvenog raslojavanja. No najprije e se morati dogoditi
tzv. buroaska revolucija, t.j. ukidanje caristikog apsolutizma i feudalizma
kako bi se uspostavila liberalna demokracija, jer je to interesu buroazije i
ubrzane industrijalizacije. Ali takav je razvoj takoer u interesu proletarijata i socijalistike perspektive, jer bez visoko razvijenih proizvodnih snaga,
t.j. bez zrelog kapitalizma nema uvjeta za socijalistiki preobraaj. No taj
preobraaj, ni kada se dostigne visoka razina kapitalistikog razvoja, nee
se dogoditi automatski, kao spontani proces. Preobrazbu kapitalistikog
u socijalistiki drutveni poredak moi e pokrenuti jedino radnika klasa svjesna svog poniavajueg klasnog poloaja, svoje eksploatacije, svog
revolucionarnog potencijala i svjesna mogunosti izgradnje pravednijeg,
socijalistikog drutva.
Plehanov je najzasluniji za irenje marksistike misli u Rusiji na prijelazu iz 19. u 20. stoljee i dugo je vremena bio najutjecajniji marksistiki
teoretiar i politiki aktivist toj zemlji (iako je ivio kao politiki emigrant
u inozemstvu). Ruski povjesniar M. N. Pokrovski pie o Plehanovu kao o
najinteligentnijem, najobrazovanijem i najnadarenijem ruskom publicistu potkraj 19. stoljea. [8] Plehanov je prihvatio glavne ideje marksistike
doktrine: dijalektiki materijalizam, tezu da je tehnoloki napredak glavna
pokretaka snaga drutvenog razvitka, neminovnost zamjene kapitalisti-

kog sustava novim, viim socijalistikim drutvenim ureenjem i tezu o

vodeoj ulozi radnike klase u ruenju kapitalizma. Dijalektiko shvaanje
povijesnog razvitka znai da se taj razvitak odvija kao borba proturjenosti i u skokovitim promjenama. Plehanov takoer prihvaa Feuerbachovu
tezu da je materija prvobitna supstancija postojanja svijeta i da su svijest i
miljenje proizvod razvoja materije, ali smatra da istovremeno ovjek, njegova svijest i njegovo djelovanje posjeduju sposobnost oblikovanja materijalnih uvjeta ivota i drutvenih odnosa. ovjek dakle nije samo pasivni
objekt povijesnih procesa, koje odreuje tehnoloki progres ve i aktivni
subjekt tih procesa. Ipak, u posljednjoj instanci (izraz koji Plehanov esto
upotrebljava) razvoj orua za rad, t.j. tehnoloki napredak je taj odluujui faktor koji oblikuje ljudsku svijest, drutvene odnose i povijesni razvoj.
Sazrijevanje ljudske svijesti dogaa se prvenstveno u procesu rada, a ne
kontemplacijom. Usprkos nastojanja da ostane u okvirima materijalistikog monizma, Plehanov je bio svjestan kompleksnosti procesa povijesnog
razvitka: on je shvatio da je taj razvitak posljedica velikog broja raznih
okolnosti, a ne samo tehnolokog napretka i njime uvjetovanog razvoja
proizvodnih snaga.
Zanimljivo je Plehanovo razmiljanje o utjecaju velikih linosti na tok
povijesnih dogaaja. On smatra da u povijesnom razvoju stvaralaka inicijativa i djelatnost ljudi, a pogotovo dalekovidnih, mudrih i snanih linosti
ima znaajnu ulogu. Iako prihvaa povijesni materijalizam, on nije sklon
apsolutiziranju utjecaja tehnolokog napretka na povijesni razvitak, smatrajui da se time podcjenjuje uloga svjesnog, subjektivnog faktora (putem
djelovanja velikih linosti ili masovnog djelovanja drutvenih skupina),
kao i uloga sluajnih, nepredvidivih dogaaja. Prema njegovom miljenju,
energija i kreativnost jakih linosti moe u velikoj mjeri utjecati na drutvenu i povijesnu dinamiku (kao i sluajne okolnosti), ali ipak u krajnjoj
liniji opi pravac povijesnog kretanja odreen je razvitkom proizvodnih
snaga nekog drutva. S tim u vezi on pie: Utjecajne linosti, zahvaljujui
osobinama svoga uma i karaktera, mogu izmijeniti fizionomiju dogaaja i
neke njihove djelomine posljedice, ali one ne mogu izmijeniti njihov opi
pravac, koji je uvjetovan drugim silama. (G. V. Plehanov, K voprosu o roli
linosti v istorii).
Plehanov je u poetku prihvatio Marxovu i Engelsovu doktrinu, ali
je kao kreativan mislilac neke teze te doktrine u svojim mnogobrojnim
teoretskim radovima dopunio, razradio i konkretizirao. [9] Dok je veina
marksista u njegovo vrijeme najveu panju obraala politiko-ekonom-

skim i socijalnim aspektima marksizma, Plehanov je naglaavao njegovu

filozofski i idejni okvir. Objanjavajui prvorazredni znaaj filozofskih
temelja marksizma, Plehanov je podsjeao da filozofija objedinjuje cjelokupno ljudsko znanje i iskustva i da ona predstavlja sintezu spoznaja
svih procesa i pojava ljudske civilizacije. Usprkos prihvaanja povijesnog
materijalizma, Plehanov je bio svjestan kompleksnosti dinamike povijesnih procesa. Stoga je njegovo shvaanje odnosa tzv. 'baze' (proizvodnih
snaga) i 'nadgradnje' (drutveno-politikog ureenja, ideologija, kulture)
slojevito i fleksibilno. Iako u krajnjoj liniji primat imaju materijalni temelji
odreene civilizacije, t.j. dostignuta razina razvoja proizvodnih snaga, ipak
drutveno-politiko ureenje, vladajua ideologija, kolektivna svijest, kao
i svijest ovjeka-pojedinca i njegova kreativnost imaju esto veliki utjecaj
na tok drutvenih zbivanja. Plehanov kod toga posebno naglaava ulogu
pojedinca, ija svijest i djelovanje ne odraava samo kolektivnu psihologiju
odreenog drutvenog sloja: ovjek-pojedinac posjeduje sposobnost individualnog, autonomnog rasuivanja, djelovanja i utjecanja na drutvena
kretanja.
Iako u veini Plehanovih djela prevladava ortodoksni marksizam, on
je ubrzo doao u sukob s Lenjinovom interpretacijom marksistike doktrine, t.j. sa boljevikom verzijom marksizma. Plehanov je predbacio boljevicima (kao i Rosa Luxemburg) tenju za apsolutnom vlau partijskog
rukovodstva, t.j. nastojanje da se diktatura proletarijata zamijeni diktaturom nad proletarijatom. Objanjavao je da Lenjinova koncepcija partije,
kao partije profesionalnih revolucionara-intelektualaca gui inicijativu
i mobilizaciju radnike klase, to je suprotno marksistikoj teoriji klasne
borbe. Taj model partije odraava, prema uvjerenju Plehanova, nepovjerenje prema radnikoj klasi, jer poiva na pretpostavci da se njena klasna
svijest moe razviti jedino aktivnou profesionalnih revolucionara. On se
ve 1903. godine raziao s Lenjinom, kad se nakon rascjepa ruske socijaldemokratske partije na boljevike i menjevike priklonio ovima posljednjima. Kad se 1917. godine vratio u Rusiju, podravao je Privremenu vladu smatrajui da treba najprije uspostaviti parlamentarnu demokraciju i
industrijalizirati zemlju, jer se socijalizam ne moe ostvariti u ekonomski
nerazvijenoj zemlji, s preko 80 % stanovnitva zaposlenog u poljoprivredi.
Plehanov je stoga osudio Oktobarsku revoluciju kao preuranjen i pogrean
in.

EDWARD BERNSTEIN
Edward Bernstein (1850-1932) bio je jedan od socijalistikih teoretiara i
aktivista koji se u mnogim pitanjima udaljio od izvorne Marxove doktrine.
On je bio jedan od voa Druge Internacionale (bio je takoer prijatelj F.
Engelsa), a svojim je lancima u Die Neue Zeit i Sozialistische Monatshefte o raznim filozofskim, sociolokim i ekonomskim temama dao znaajan
doprinos razvoju socijalistike misli i pokreta. E. Bernstein nije bio sklon
tezi o socijalizmu kao nunoj konsekvenci visokog tehnolokog i ekonomskog napretka; za njega je ostvarenje socijalistikog drutva bio prvenstveno humanistiki i moralni postulat. Na kritiku R. Luxemburg da time naputa povijesni materijalizam on je ovako odgovorio: Pobjedu socijalizma
ne inim ovisnom o njenoj imanentnoj ekonomskoj nunosti, ve naprotiv ne smatram ni moguim ni nunim da mu dam isto materijalistiko
obrazloenje. [10] U prilog tom shvaanju navodi da su Marx i Engels i
sami kasnije odustali od rigidnog i iskljuivog tumaenja povijesnog materijalizma. Naime, dok su oni u ranoj fazi svog teoretskog djelovanja tvrdili,
podsjea Bernstein; da biti materijalist znai prije svega priznati nunost
svega dogaanja i da kretanje materije odreuje oblikovanje ideja i volje, kasnije su osnivai marksizma donekle modificirali svoja gledita dajui idejama, svijesti i volji pojedinca i drutvenih skupina znaajnu ulogu
u drutvenom i povijesnom razvoju. Stoga E. Bernstein zakljuuje da je
filozofski i prirodoznanstveni materijalizam deterministiki, a marksistiko shvaanje povijesti to nije; ono ekonomskoj bazi ivota ne pripisuje
bezuvjetno odreujui utjecaj na oblike ivota, (ibid. str. 45).
Iako je u mladosti bio sljedbenik ortodoksnog marksizma, viegodinji boravak u Engleskoj poetkom 20. stoljea pokolebao je njegovu vjeru
u neke bitne elemente marksistike doktrine. U Engleskoj je uoio kako
je stanovito poboljanje materijalnog poloaja radnika oslabilo njihovu revolucionarnu svijest i spremnost na radikalne akcije. Osim toga, kontakti
s Fabijanskim drutvom utjecali su na preispitivanje njegovih ranijih ortodoksnih stavova. (Fabian society, britanska reformistika socijaldemokratska organizacija, koja se protivila marksistikoj doktrini klasne borbe i
revolucionarnog ruenja kapitalizma i zastupala politiku mirnog, evolutivnog preobraaja kapitalistikog drutva). Bernstein je doao do zakljuka
da jednokratni slom kapitalizma nije vjerojatan i da je realnija perspektiva
ostvarenje socijalizma putem postupnih reformi i to demokratskim putem
u okviru postojeeg kapitalistikog sustava. Zbog tog ideolokog i politikog zaokreta proglaen je od strane boljevike marksistike ortodoksije

za jednog od vodeih revizionista, t.j. onih socijalistikih teoretiara koji

dovode u sumnju neke bitne elemente marksizma, naroito obaranje kapitalizma putem revolucionarne borbe proletarijata.
Knjiga E. Bernsteina Die Voraussetzungen des Sozialismus und die
Aufgaben der Sozialdemokratie, objavljena 1889. godine, pokrenula je
sueljavanje dviju oprenih tendencija u socijalistikom pokretu: revolucionarne i reformistike. Vremenom, Bernstein se sve vie udaljavao od
ortodoksnog marksizma, kritizirajui mnoge njegove stavove i sve se vie
pribliavajui reformistikom liberalizmu. Stoga ga mnogi povjesniari
radnikog pokreta smatraju najvanijim tvorcem socijaldemokratske ideologije, kako se ona oblikovala poslije Prvog svjetskog rata, u opreci prema
komunistikoj ortodoksiji. Priznajui Marxovu zaslugu to je prvi otkrio
primarnu vanost tehnolokog napretka u dinamici drutvenih promjena,
Bernstein nije prihvatio naelo dijalektikog materijalizma kao jedino i neprikosnoveno objanjenje procesa drutvenog i povijesnog razvitka, koji je
po Bernsteinu posljedica mnogih, raznovrsnih faktora.
Glavna otrica Bernsteinove kritike Marxove doktrine bila je usmjerena protiv teze o neizbjenosti kriza hiperprodukcije i polarizacije drutvenih klasa u kapitalizmu, to bi prema Marxu trebalo dovesti do sloma
tog sustava. Bernstein s tim u vezi istie kako je kapitalizam pokazao veliku
vjetinu svladavanja trinih neravnotea. Osim toga, neviena ekspanzija
meunarodne trgovine proirila je manevarski prostor za rjeavanje povremenih poremeaja. Razne mjere monetarne, fiskalne i kreditne politike
pokazale su se kao efikasni instrumenti ublaavanja kriza umanjujui time
nadu u neizbjenost 'velike katastrofe' kapitalizma. Prema tome, zakljuuje Bernstein, tendencije razvoja kapitalistikog drutva poetkom 20. stoljea nisu bile naklonjene revolucionarnoj opciji socijalistikog pokreta.
Svoju tezu da je kapitalizam stalnim poveanjem svoga bogatstva i
fleksibilnosti svoje organizacije u stanju da izbjegne potpuni slom, Bernstein ovako obrazlae: Ako nepredvieni vanjski dogaaji ne izazovu
opu krizu, a to se, kao to je reeno, moe dogoditi svakog dana, nema
nunog razloga da do nje uskoro doe iz ekonomskih razloga. Lokalne i
parcijalne depresije su neizbjene, ali opi zastoj nije neizbjean pri dananjoj organizaciji i proirivanju svjetskih trita, a naroito pri velikom
poveanju proizvodnje ivenih namirnica. Ovaj posljednji fenomen ima
naroito znaenje za na problem. Moda nita nije pridonijelo ublaavanju poslovnih kriza ili spreavanju njihovog porasta kao pad najamnina i
cijena ivenih namirnica, [11] Takoer, Marxovo predvianje osiroma-

enja radnike klase (apsolutnog ili relativnog) u kapitalistikom sustavu

nisu se, prema Bernsteinovom miljenju, potvrdile. Zahvaljujui sve snanijem sindikalnom pokretu i silnom porastu proizvodnje, ivotni standard
radnika u razvijenim industrijskim zemljama u drugoj polovici 19. stoljea
osjetno je povean.
E. Bernstein je zamiljao put u socijalizam kao postupno kretanje
ovisno o porastu proizvodnosti rada, tehnolokom, ekonomskom i drutvenom napretku, kao i o podizanju kulturne i politike zrelosti radnike
klase. Demokracija nije samo drutveni okvir koji omoguava politiku
borbu i reforme na putu za socijalizam, nego i samobitan cilj i vrijednost
po sebi. Stoga je nezamisliv istinski socijalizam koji bi radnika klasa
ostvarila nasiljem nad ostalim drutvenim slojevima. Put u socijalizam temelji se na sve veem utjecaju socijaldemokracije na dravne institucije,
na sve veoj kontroli sindikata nad proizvodnjom i radnim uvjetima, na
osiguranju prava na rad i postupnom podrutvljenju proizvodnje. Bt socijaldemokracije je dakle u tome to ona tei socijalistikom preobraaju
putem postupnih ekonomskih i socijalnih reformi provedenih na demokratski nain. Ve 1889. godine E. Bernstein se u spomenutoj knjizi Die
Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie
zalae za reformistiki put u socijalizam. Tu on pie kako ni Marx nema
gotovu i detaljnu predodbu o novom socijalistikom drutvu, koje bi
se moglo uvesti dekretom. E. Bernstein smatra da osloboenje radnike
klase zahtijeva dugotrajnu politiku borbu, u toku koje e se izmijeniti ekonomske i drutvene okolnosti kao i svijest ljudi i tokom koje e se
pokrenuti i razviti elementi novog, socijalistikog drutva, koji su zaeti
ve u kapitalizmu. Prema njegovom miljenju insistiranje na revolucionarnoj borbi i na tradicionalnim utopijama predstavlja smetnju drutvenom napretku, jer odvraa panju od moguih i izvodljivih postepenih,
progresivnih promjena. U svom pismu kongresu Socijaldemokratske partije Njemake on pie: U sadanjoj situaciji partiji ne treba da je stalo
do velike katastrofe (kapitalizma), nego do postupnog irenja politikih
prava radnika i njihovog uea u upravljanju privrednim i komunalnim
poduzeima; osvajanje vlasti i podrutvljenje vlasnitva nisu cilj nego
sredstva. E. Bernstein je uvjeren da je socijalistiki pokret u stanju izboriti se za mnoge promjene koje e postupno unijeti u drutveni ivot
sve vie socijalistikih vrijednosti, dok bi fokusiranje politikog djelovanja
na ruenje kapitalizma revolucionarnim putem bilo suprotno stvarnom
osloboenju radnike klase.

Bernsteinove ideje i njegova politika djelatnost naili su na otre kritike tzv. ortodoksnih marksista svih boja. Tako je na pr. Rosa Luxemburg
pisala da je reforma kapitalizma mirnim putem nemogua, jer se eksploatacija radnike klase ne moe ukinuti sve dok je radna snaga roba koju je
radnik prisiljen prodavati vlasniku kapitala, a ovaj se nikad nee dobrovoljno odrei svoje privilegirane pozicije. Jedino rjeenje neodrive proturjenosti, nepravednosti i antagonizma kapitalistikog sustava je potpuno razvlaivanje kapitalistike klase, a ono je mogue po uvjerenju R. Luxemburg samo revolucionarnim preuzimanjem politike vlasti. Ipak, i ona se
kasnije priklonila umjerenim metodama klasne borbe uvidjevi da opada
revolucionarni zanos radnike klase Njemake zbog poveanog ivotnog
standarda i i uspjene borbe njemakih sindikata za poveanje nadnica i
poboljanje radnih uvjeta radnika (iako je 1919. godine sudjelovala u krvi
uguenoj radnikoj pobuni 'spartakovaca' u Njemakoj, u kojoj je i sama
brutalno ubijena).

KARL K A U T S K Y
Na ideologiju i politike programe socijaldemokratskih partija imale su
snaan utjecaj ideje njemakog marksistikog teoretiara Karla Kautskog
(1854-1938). On nije marksizam interpretirao na dogmatski nain, ali ga je
prihvatio i branio kao jedinu ispravnu metodu analize drutvenih pojava.
Kautsky se protivio zahtjevu revolucionarnih marksista za nasilnim, jednokratnim prevratom, t.j. za revolucionarno ruenje kapitalistikog poretka. Zbog kritike Oktobarske revolucije Lenjin ga je proglasio 'renegatom' i
izdajnikom. Kautsky je bio vrlo plodan pisac teorijskih rasprava o raznim
socijalnim i politikim temama (objavio je 15 knjiga). Najvanije je njegovo
teorijsko djelo Ethik und materialistische Geschichtauffassung (1906).
Kautsky je prihvatio Marxovo stanovite da je socijalizam nuna
posljedica visokog tehnolokog i ekonomskog razvoja koji je pokrenuo i
ostvario kapitalizam, ali se po njegovom miljenju to novo socijalistiko
drutvo moe postii jedino politikom aktivnou radnike klase. Socijalizam moe nastati samo kao rezultat visoke tehnoloke i ekonomske
razine kapitalistikog drutva i s tim povezane zaotrene klasne polarizacije. Borba proletarijata u razvijenom, zrelom kapitalizmu nije motivirana
prvenstveno siromatvom i bijedom radnike klase, ve njenim dehumaniziranim poloajem i njenom drutvenom marginalizacijom. Kautsky je
naglaavao da samo preuzimanje politike vlasti nee dovesti do ekonom-

skog osloboenja proletarijata, ako nisu sazreli uvjeti u smislu visokog tehnolokog i ekonomskog razvoja kapitalizma.
Tim se svojim stavom Kautsky priklonio reformskoj struji socijalistikog pokreta. Vano je takoer njegovo stanovite da su demokracija, sloboda govora i tiska, sloboda politikog udruivanja i djelovanja kao i sloboda kulturnog stvaralatva, prirodna, imanentna obiljeja socijalistikog
drutva. Bio je uvjeren da su demokratske slobode trajna tekovina ljudske
civilizacije i da bi socijalizam bez demokracije bio suprotan svojim vlastitim temeljnim naelima. Stoga socijalizam ne moe biti nametnut nasiljem revolucionarne manjine, ve se moe ostvariti samo politikim djelovanjem veine, koja priznaje prava manjine.
Uvjerenje K. Kautskog da se socijalistiko drutvo ne moe uspostaviti prije nego to sazriju tehnoloki i ekonomski preduvjeti kao i uvjerenje
da socijalizam nuno pretpostavlja demokraciju doveli su ga u sukob s Lenjinom i njegovim stratekim idejama i potezima: Oktobarskom revolucijom i diktaturom proletarijata. Kritika Lenjinove koncepcije i realizacije
socijalistikog projekta bila je vrlo radikalna: Kautsky je tvrdio da su boljevici naumili izgraditi socijalizam u ekonomski zaostaloj zemlji pomou
terora, pokuavajui prevladati ekonomsku zaostalost prinudnim radom,
prisilnim otkupom ita i represijom, pretvorivi diktaturu proletarijata u
tiraniju nove politike elite i dravne birokracije. Smatrao je da je najvei
grijeh boljevizma bio ukidanje demokracije, slobodnih izbora, slobodnog
tiska, slobode politikog udruivanja i djelovanja, kao i uvjerenje da se manjina moe nametnuti veini nasilnim metodama i represijom.
Bt uenja K. Kautskog moe se na saet nain ovako opisati: a) tehnoloki i civilizacijski napredak uzrokovat e neminovnu propast kapitalistikog modela odnosno njegovo prerastanje u socijalizam; b) moralna
prednost socijalizma je tako oigledna, da je nije teko objasniti i uvjeriti
veinu u humanistiku i civilizacijsku superiornost tog novog, vieg drutvenog ureenja; i c) socijalistiki pokret treba prema tome usmjeriti na irenje socijalistikih ideja te na provoenje socijalnih i ekonomskih reformi
i na taj nain transformirati postojei kapitalistiki poredak. Prema nekim
povjesniarima europskih radnikih pokreta, uspjesi njemake socijaldemokracije mogu se velikim dijelom pripisati utjecaju ideja K. Kautskog.

CITIRANA LITERATURA:
[1]

Paul Froelich, Rosa Luxemburg, Gedanke und Tat, Frankfurt am Main,

1967

[2] Rosa Luxemburg, Socijalna reforma ili revolucija?, u zborniku Marksizam i revizionizam, Zagreb, 1958, str.271
[3] ibid. str. 326
[4] U. H. Chamberlin, Die russische Revolution, Frankfurt, 1958, str.33
[5] ibid. str. 59,60
[6] Rosa Luxemburg, Akumulacija kapitala, Beograd, 1955, str. 279
[7] Rosa Luxemburg, Die russische Revolution, str.7 3
[8] M. N. Pokrovski, Povijest Rusije, Zagreb, 1935, str. 219
[9] Gajo Petrovi, Filozofski pogledi Plehanova, Zagreb, 1957
[10] Edward Bernstein, Pretpostavke socijalizma i zadaci socijaldemokracije, u zborniku, Marksizam i revizionizam, Zagreb, 1958, str. 254
[11] ibid. str. 120
OSTALA LITERATURA:
Rosa Luxemburg, Massenstreik, Partei und Gewerkschaften, Berlin, 1951.
Edward Bernstein, Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben
des Sozialdemokratie, Reinbek, 1969.
Edward Bernstein, Der Revisionismus der Sozialdemokratie, u Ein revisionistisches Sozialismusbild, Reinbek, 1969.
Edward Bernstein, Wie ist wissenschaftlicher Sozialismus mglich?, Berlin,
1901.
Peter Gay, Das Dilemma des demokratischen Sozialismus, Nuernberg,
1954Pierre Angel, Eduard Bernstein et l'volution du socialisme allemand, Paris, 1961.
Karl Kautsky, Die Diktatur der Proletariat, Wien, 1918.
Karl Kautsky, Demokratie oder Diktatur, Berlin, 1918.
Karl Kautsky, Von der Demokratie zur Staatsklaverei', Berlin, 1923.
Karl Kautsky, Ortodoksni marksizam i revizionizam, Globus, Zagreb,
1978.
Karl Kautsky, The Class Struggle (Erfurt Programm), Norton, New York,
1971-

IV.

LENJINIZAM - BOLJEVIKA
VERZIJA M A R K S I Z M A

ok je Marx bio u teorijskom, ideolokom i politikom smislu vodea linost radnikog socijalistikog pokreta u drugoj polovici 19.
stoljea, Lenjin je tu ulogu znatnim dijelom preuzeo u 20. stoljeu.
On je svojim teorijskim i ideolokim raspravama i stavovima kao i svojom
velikom energijom, revolucionarnim arom i organizacionim sposobnostima pripremio i vodio socijalistiku revoluciju u zemlji gdje se to najmanje
oekivalo, u polufeudalnoj, ekonomski zaostaloj Rusiji i time bitno utjecao
na svjetska politika kretanja u 20. stoljeu.
Vladimir Ilji Lenjin (porodino prezime Uljanov, 1870-1924) ve je
kao 19-godinji student prava bio aktivan u ilegalnim petrogradskim marksistikim kruocima; tada je prvi put uhien zbog sudjelovanja u studentskim nemirima. Na njegovu revolucionarnu orijentaciju utjecala je sudbina njegovog starijeg brata, koji je zbog sudjelovanja u atentatu na cara
Aleksandra III. u proljee 1887. godine osuen na smrt i objeen. Lenjin
je nakon zavretka studija prava 1894. godine poeo drati referate i pisati
lanke o aktualnim ekonomskim, socijalnim i politikim problemima Rusije. Godinu dana kasnije osniva revolucionarnu organizaciju Savez borbe za osloboenje radnike klase u Rusiji. No uskoro je uhien i osuen
na tri godine izgona u Sibir, gdje pie (i 1899. godine dovrava) jedno od
svojih najznaajnijih djela Razvitak kapitalizma u Rusiji. Po povratku iz
sibirskog izgnanstva (1900. godine) odlazi u inozemstvo, gdje pokree asopis Iskra. Lenjin je otpoetka zastupao radikalnu, revolucionarnu struju
radnikog pokreta, zbog ega dolazi na kongresu socijaldemokratske partije Rusije 1903. godine do polemika, sukoba i rascjepa izmeu revoluci-

onarne i reformistike struje. On je smatrao da se radniki pokret treba

pripremiti za revolucionarnu borbu i da je u tom cilju potrebno izgraditi
vrstu, discipliniranu i konspirativnu partiju, sastavljenu od profesionalnih
revolucionara, koja bi bila udarna snaga proletarijata u predstojeim revolucionarnim borbama. Pored politike aktivnosti Lenjin se intenzivno bavi
i teorijskim pitanjima marksizma, pie opirnu raspravu o materijalizmu
(Materijalizam i empiriokriticizam), prouava Hegela i druge filozofe (te
su njegove filozofske rasprave objavljene u knjizi Filozofske sveske).
Baselski kongres Druge Internacionale odran u predveerje Prvog
svjetskog rata, 1912. godine, jasno je pokazao podvojenost socijalistikog
pokreta u gledanju na neka bitna pitanja, posebno u odnosu radnikih pokreta prema predstojeem ratnom sukobu velikih imperijalistikih sila. To
je potaklo Lenjina da napie svoju drugu znaajnu knjigu Imperijalizam
kao posljednji stadij kapitalizma. Ulazak Rusije u Prvi svjetski rat pripremio je teren za revolucionarne promjene koje su uskoro uslijedile. Nakon
dvije i pol godina ratovanja s tehniki bolje opremljenim neprijateljem, rat
u kojem je Ruska armija imala ogromne gubitke, meu vojnicima se irilo
nezadovoljstvo, dolo je do masovnog dezertiranja i sve eih pobuna vojnika i seljaka, koji su traili pravo da steknu zemlju koju su generacijama
obraivali. Osim toga, u gradovima se irilo revolucionarno raspoloenje
meu radnicima, iji su radni i ivotni uvjeti postali sve tei i nepodnoljiviji. Stvoreni su tako povoljni uvjeti za revolucionarni pokret, koji je rezultirao Februarskom revolucijom 1917. godine. Iako je formalnu vlast imala
Privremena vlada, stvarnu vlast u zemlji obavljali su sovjeti radnikih i vojnikih predstavnika, koji su bili osnovani u veini ruskih gradova.
Lenjin je tada procijenio da je vrijeme zrelo za socijalistiku revoluciju, a da bi je pokrenuo vraa se u Rusiju 16. travnja 1917. godine. Lenjinov
povratak u Petrograd u 'zapeaenom vlaku' preko Njemake, s kojom je
Rusija bila u ratu, bio je dugo vremena obavijen velom tajnovitosti i sumnjienja (njegovi najei protivnici su ak tvrdili da je njemaki pijun i
optuili ga za veleizdaju). No engleski je povjesniar Robert Payne, istraujui taj dogaaj na osnovu raspoloivih dokumenata, dao uvjerljiv i detaljan prikaz tog 'misteriznog' putovanja i dokazao da su sumnjienja i optube u vezi s tim neosnovane. [1] Ve sutradan po dolasku, pred vodeim
lanovima petrogradske partijske organizacije Lenjin dri referat nazvan
'Aprilske teze' u kojem obrazlae kako je 'dvovlae' nastalo nakon Februarske revolucije neodrivo i trai da sovjeti preuzmu svu vlast u svoje ruke.
U kolovozu te godine Centralni komitet partije na Lenjinov prijedlog do-

nosi odluku o oruanom ustanku i ruenju Privremene vlade. Ta odluka

nije donijeta bez otpora: mnogi ugledni lanovi tog tijela, kao na pr. Zinovjev i Kamenjev su se kolebali i tek nakon upornog Lenjinovog nagovaranja njegov je prijedlog o pokretanju revolucije dobio veinu.
U listopadu revolucionarni radniki odredi i krontatski mornari zauzimaju u Petrogradu sve vanije dravne ustanove, osvajaju Zimski dvorac,
rue Privremenu vladu i uhiuju njene lanove (predsjednik vlade Kerenski
uspio je pobjei u inozemstvo). Dogodila se Oktobarska revolucija, koja je
radikalno promijenila tok ruske, pa i svjetske povijesti. Sastavljena je prva
sovjetska vlada na elu s Lenjinom. Usvojena je Deklaracija o pravima ovjeka, kojom je ukinuta eksploatacija ovjeka po ovjeku i Deklaracija o
pravima naroda Rusije, kojom je objavljeno pravo naroda na samoopredjeljenje. Ali ni protivnici revolucije nisu mirovali: uskoro je buknuo dugotrajan, okrutan i neizvjestan graanski rat, koji je trajao sve do travnja 1922.
godine. Velike zapadne sile (SAD, Engleska, Francuska i druge) poslale su
svoje u trupe i oruje u pomo protivnicima boljevike revolucije i zauzele velike dijelove ruskog teritorija (1918. godine je teritorij pod kontrolom
sovjeta i Crvene armije sveden uglavnom na Veliku Moskovsku Kneevinu). Ipak, postupnim jaanjem Crvene armije, koju su vodili iskusni bivi
carski asnici, boljevici su tijekom 1919. i 1920. godine osvojili gotovo sve
dijelove biveg Ruskog carstva. Uz goleme rtve i razaranja na kraju je pobijedila Crvena armija, ali je zemlja ostala opustoena i ope stanje kaotino. U takvoj je situaciji Lenjin smatrao da jedino vrsta centralna vlast pod
vodstvom partije moe zemlju izvesti iz kaosa, sprijeiti pokuaje otpora
poraenog protivnika i pokrenuti obnovu zemlje. No Lenjinovo je zdravlje
ozbiljno narueno 1922. godine i on je posljednje dvije godine ivota tek
sporadino i u ogranienoj mjeri mogao utjecati na tok dogaaja; glavnu
ulogu u donoenju bitnih odluka je ve tada preuzeo Staljin.
Lenjinova interpretacija marksizma, za koju je on bio uvjeren da
predstavlja jedinu ispravnu primjenu autentine marksistike doktrine na
aktualne okolnosti u Rusiji, bila je predmet mnogih kritika i osporavanja.
No bez obzira da li su te kritike i u kojoj mjeri utemeljene, lenjinizam je bio
prihvaen od veine komunistikih partija kao ideoloki okvir njihovog
djelovanja. Lenjinove teorijske rasprave i teze imale su uglavnom instrumentalni smisao: one su trebale posluiti ostvarenju socijalistike revolucije u Rusiji. Za Lenjina, teorijska pitanja nisu imala samostalnog smisla;
njihova je jedina svrha bila da prue ideoloku osnovu za klasnu borbu
proletarijata. Isto je mjerilo vrijedilo i za umjetnost, knjievnost, pravo i

druge drutvene i prirodne znanosti: one vrijede onoliko koliko su u slubi

klasnih interesa i proleterske revolucije.
Prema miljenju Leeka Kolakovskog, poljskog povjesniara marksizma, lenjinizam je u etiri aspekta odstupio od izvornog marksizma:
a) socijalistika revolucija se ne mora dogoditi samo u zemlji zrelog kapitalizma; ona je mogua i u ekonomski nerazvijenoj zemlji kakva je bila
Rusija, ako postoje dovoljno snane drutvene proturjenosti i napetosti;
b) savez proletarijata sa seljatvom treba prihvatiti kao osnovno strateko
naelo u prvoj fazi revolucije (u tzv. 'buroaskoj' revoluciji); c) rjeavanje
nacionalnog pitanja je vaan imbenik koji se moe iskoristiti za ciljeve
socijalistike revolucije; i d) centralizirana, disciplinirana i konspirativna
partija pod vodstvom profesionalnih revolucionara je kljuni faktor revolucionarnog osvjeivanja i mobilizacije radnike klase. [2] Lenjinizam je
bio temelj boljevike ideologije, koja je vladala u komunistikim partijama diljem svijeta gotovo 80 godina.
Lenjin je ve poetkom 20. stoljea u knjizi to da se radi najavio sutinu svoje doktrine. Dok je struja tzv. 'ekonomista' u socijalistikom pokretu Rusije gledala na socijalistiki preobraaj kao na posljedicu objektivnih ekonomskih okolnosti, a na socijaldemokratsku partiju kao na izraz
spontanog radnikog pokreta, Lenjin je bio uvjeren da se socijalistiki
preobraaj moe dogoditi jedino revolucionarnom borbom radnike klase predvoene partijom-avangardom. Ta partija, vodena profesionalnim
revolucionarima, treba pokrenuti revolucionarnu svijest radnika (koja ne
moe nastati spontano) i odigrati kljunu ulogu u revoluciji i socijalistikom preobraaju drutva. Mnogi su kasniji Lenjinovi kritiari pripisivali
upravo takvoj hijerarhijskoj, centraliziranoj, nedemokratski organiziranoj
partiji totalitarni i autokratski dravni i drutveni poredak kakav je obiljeavao Sovjetski Savez i druge 'komunistike' zemlje.
Lenjin je objanjavao avangardnu ulogu partije time to jedino takva
partija posjeduje teorijski zasnovanu revolucionarnu svijest, jedino njoj su
poznati zakoni povijesnog razvitka, jedino je ona svjesna nunosti revolucionarnog, socijalistikog preobraaja drutva. Stoga takvoj partiji nuno
pripada uloga predvodnika, pa ak i hegemona radnike klase u borbi za
njeno osloboenje. Klasna svijest proletarijata ne nastaje spontano, a jo
manje je sam proletarijat u stanju formulirati vlastite klasne ciljeve. Utvrivanje tih ciljeva i politika inicijativa stoga nuno pripadaju partiji teorijski, ideoloki, klasno i revolucionarno potpuno osvijetenih lanova.
Meutim, takvo shvaanje vodilo je praksi da odreivanje interesa i ciljeva

jedne drutvene klase, pa ak i itavog drutva, postane monopol uskog

kruga politike elite, bez konzultacije i aktivnog sudjelovanja te klase, a jo
manje bez drutva u cjelini. Nije stoga iznenaujue da je Lenjinova koncepcija rukovodee uloge partije-avangarde, u stvari njene hegemonistike
uloge, prerasla u Staljinovo vrijeme u diktaturu partije (umjesto proklamirane diktature proletarijata) i u totalitarno, autokratsko i represivno dravno ustrojstvo.
Svoju teoriju partije izloenu u knjizi to da se radi? Lenjin je obrazloio na Drugom kongresu ruske socijaldemokratske partije 1903. godine,
na kojem je upravo zbog razlika shvaanju partije (kao i zbog razlika u drugim vanim pitanjima socijalistike ideologije) dolo do razdvajanja u dvije
frakcije: boljeviku i menjeviku. Boljevika je frakcija dobila neznatnu
veinu glasova (odatle i nazivi 'boljevika', t.j. veinska i 'menjevika', t.j.
manjinska frakcija): No menjevici su unato poraza na kongresu zadrali
veinu u centralnom komitetu partije i u redakciji Iskre, zbog ega je Lenjin
morao istupiti iz redakcije. I. Plehanov je preao na stranu menjevika, koji
su imali prevlast i u najveoj lokalnoj socijaldemokratskoj organizaciji u
Petrogradu. U svim organizacijama ruske socijaldemokratske partije dolo
je do ogorenog nadmetanja izmeu boljevika i menjevika. [3] Boljevici su na elu s Lenjinom bili uvjereni da bi se partija bez organizacionog
jedinstva i monolitnosti, bez bespogovorne discipline i bez centralistike
i strogo hijerarhijske strukture pretvorila u amorfnu masovnu organizaciju, nesposobnu da predvodi radniku klasu u predstojeoj revolucionarnoj
borbi. Menjevici su pak predbacivali Lenjinu da podcjenjuje klasnu svijest
radnike klase, da podreuje partiju svemonom centralnom komitetu i
da ima autokratske ambicije. Dok su menjevici, slino prevladavajuoj
orijentaciji njemakih socijaldemokrata, bili odani demokratskim slobodama, za Lenjina je, prema miljenju L. Kolakovskog, demokracija bila samo
instrument kojim se partija moe sluiti u odreenim okolnostima. Lenjin
i njegovi sljedbenici bili su uvjereni da partija predstavlja interese proletarijata i da su njeni ciljevi i politika automatski identini ne samo interesima radnike klase nego i itavog drutva, jer jedino partija vlada teorijom
'znanstvenog socijalizma', t.j. poznavanjem zakona drutvenog razvitka.
Lenjin nije vjerovao u spontanost radnikog pokreta; takvo je miljenje nazivao sindikalizmom i tredjunionizmom. On kae: Svako klanjanje
pred spontanou radnikog pokreta, svako umanjivanje uloge svjesnog
elementa, t.j. uloge socijaldemokratske partije, znai samim tim, sasvim
nezavisno eli li to onaj koji je umanjuje ili ne, jaanje utjecaja buroaske

ideologije na radnike. [4] U citiranoj knjizi Lenjin se osvre na masovne radnike proteste i trajkove u godinama 1890-1896. i istie da su oni
bili izraz spontanog ogorenja i pobune radnika protiv bijednih radnih i
ivotnih uvjeta. Ali tim pokretima nedostajala je svijest o dubljim drutvenim uzrocima nepodnoljivog poloaja radnika u kapitalistikom drutvu,
kao i svijest o jedino moguoj sutinskoj i trajnoj promjeni tog poloaja, a
to je po Lenjinovom uvjerenju bilo ruenje kapitalistikog sustava. Stoga
masovni otpor ruskih radnika beskrupuloznoj eksploataciji krajem 19. stoljea nije postigao nikakav bitan pomak u njihovom podreenom i bespomonom drutvenom poloaju. Po Lenjinom miljenju, svijest o nepomirljivom sukobu rada i kapitala u kapitalistikom poretku, o nunosti klasne
borbe i revolucionarnog ruenja tog poretka, moe radnikom pokretu
pruiti jedino svjesna avangarda radnike klase, predvoena profesionalnim revolucionarima, koji poznaju zakone drutvenog razvitka. Lenjin je
od samog poetka svog javnog djelovanja iskazivao radikalizam svojih ideolokih i politikih uvjerenja i nesklonost kompromisima. On je nepokolebljivo vjerovao da se u Rusiji, zbog njenih specifinih okolnosti, moe u
socijalizam ui preicom, preskoivi fazu liberalne demokracije i kapitalistikog razvoja. Kao to navodi David Schob, kad je Lenjin 1893. godine
u vicarskom progonstvu posjetio Georgija Plehanova, osnivaa radnikog
pokreta u Rusiji, ovaj mu je rekao: 'Vi liberalima okreete leda, mi lice'. [5]
Plehanov je time izrazio svoj stav, da je u Rusiji potrebno najprije uspostaviti parlamentarnu demokraciju i razviti proizvodne snage koristei dinamiki potencijal kapitalistikog sustava, kako bi se ostvarili ekonomski
preduvjeti za izgradnju socijalizma. Jo 1885. godine Plehanov je upozoravao da bi pokuaj socijalistike revolucije bez objektivnih pretpostavki i
bez suglasnosti naroda stvorio opasnost od 'autoritativnog komunizma u
kojem bi jedna kasta upravljala proizvodnjom i drutvom'. (L. Labedz, Der
Revisionismus, Kln, 1962, str. 61).
Lenjinov revolucionarni radikalizam je iao tako daleko da je najavio bespotednu borbu protiv orijentacije na spontani razvitak radnikog
pokreta, proglasivi takvu politiku oportunizmom i priklanjanjem buroaskoj ideologiji. Za njega su postojala samo dva puta: revolucionarni, t.j.
socijalistiki, i onaj drugi, reformistiki put, koji je vodi ouvanju kapitalistikog poretka. On smatra da ekonomske i socijalne reforme usmjerene
na poboljanje poloaja radnika u okviru kapitalistikog sustava u krajnjoj
liniji doprinose ak konsolidaciji i jaanju kapitalizma. Klasna svijest radnika moe se razviti samo djelovanjem izvana, posredstvom 'vrsto or-

ganiziranog odreda revolucionara'. Prema Lenjinovom shvaanju, organizacija revolucionara mora obuhvaati prije svega ljude ija je profesija
revolucionarna djelatnost. S druge strane menjevici su bili protiv ('birokratske') ideje izgradnje partije odozgo nanie, ve su se zalagali za obrnuto naelo: odozdo prema gore, t.j..za oslanjanje na inicijativu i djelatnost
lanova partije i njihovih lokalnih organizacija. Glavni Lenjinov argument
u prilog centralizirane, disciplinirane i hijerarhijski organizirane partije,
koju vode profesionalni revolucionari, bila je njegova procjena da radniki
pokret ulazi u razdoblje revolucije, kad je radnikoj klasi potrebno vrsto i
jedinstveno vodstvo.
U Lenjinovoj viziji socijalistikog drutvenog preobraaja diktatura
proletarijata ima bitnu ulogu. Njegova je teza da je drava u kapitalistikom drutvu, bez obzira na demokratsko nalije, zapravo instrument nasilja koje vladajua klasa vri nad ugnjetenim drutvenim slojevima. Dok je
'buroaska' demokracija u stvari demokracija za manjinu, a diktatura nad
veinom, t.j. nad radnikom klasom i ostalim radnim slojevima stanovnitva, diktatura proletarijata je naprotiv demokracija za veinski, radni
dio stanovnitva, a diktatura za manjinsku posjedniku klasu, koja ne ivi
od rada ve od kapitala. Prema tome, zadatak je socijalistike revolucije
da uniti buroasku dravu i da u prijelaznom razdoblju uvede diktaturu
proletarijata, kako bi se slomio otpor poraenih eksploatatorskih klasa. No
krajnji cilj socijalizma je ukidanje klasa, to ponitava potrebu za dravom,
tako da e socijalistika drava odnosno diktatura proletarijata postupno
ali nuno odumrijeti. Oznaavajui potpuno odumiranje drave kao glavni
povijesni zadatak sovjetske vlasti, Lenjin je smatrao da taj cilj treba postii
uvlaenjem to irih slojeva radnog stanovnitva u poslove upravljanja dravom. On je zamiljao diktaturu proletarijata kao diktaturu veine naroda nad preostalim posjednikim klasama, dok e demokracija biti mogua
tek kad potpuno nestanu sve drutvene klase, t.j. kad se razvije besklasno
drutvo. A u jo daljoj perspektivi moi e se ukinuti svaka politika vlast,
t.j. doi e do potpunog nestanka drave. Meutim, u prijelaznom razdoblju diktatura proletarijata zasnovana na sili, uvjeren je Lenjin, povijesna je
nuda. [5]
Svoje shvaanje diktature proletarijata i demokracije Lenjin je jasno
definirao u svom odgovoru na kritiku totalitarnog sustava kakav se poeo
uvoditi u Rusiji poslije Oktobarske revolucije, a koju je izrekao K. Kautsky. Naime, stanovite Kautskog je bilo da su demokratski oblici upravljanja ne samo spojive s vlau proletarijata, nego i bitan uvjet izgradnje

socijalistikog drutva. U knjizi Diktatura proletarijata K. Kautsky tvrdi

da diktatura proletarijata ne samo da nije nuna, nego da je suprotna biti
socijalizma i da stoga ruska proleterska revolucija nije provedena u duhu
marksizma. On inzistira na stanovitu da nema istinskog socijalizma bez
temeljnih ljudskih i politikih sloboda i da zbog ukidanja tih sloboda boljevika revolucija nije socijalistika. Lenjin je odgovorio Kautskom u brouri Proleterska revolucija i renegat Kautsky u kojoj ga je optuio za izdajnitvo insistirajui da je diktatura proletarijata nuna i ponavljajui da je
ona vlast nasilja, a ne prava. Ali diktatura proletarijata je nuna samo u tzv.
prijelaznom razdoblju konsolidacije novog socijalistikog poretka. U tom
prijelaznom razdoblju diktatura proletarijata, kao represivni sustav vlasti,
je potrebna zbog suzbijanja pokuaja restauracije kapitalizma. No kad ljudi prihvate i priviknu se na nove vrijednosti socijalistikog drutva, a to
su solidarnost, dobrovoljni rad, prednost zajednikih pred pojedinanim
interesima i kad narasle proizvodne snage omogue zadovoljenje ivotnih
i kulturnih potreba svih stanovnika, kad nestanu i posljednji tragovi eksploatacije i nejednakosti, tada e biti mogue ukinuti ne samo diktaturu
proletarijata nego i dravu kao i svaki oblik represije. Tada e poslove vlasti obavljati naizmjenino svi graani, pa e nestati i potreba za konvencionalnom dravom. To je Lenjinova vizija idealnog (komunistikog) drutva,
u kojem e se ostvariti najvii oblik demokracije, t.j. neposredno uee
graana u upravljanju javnim poslovima, u kojem e nestati klase i svaki
oblik podinjavanja i izrabljivanja. Lenjin je bio uvjeren da liberalna, parlamentarna demokracija u kojoj ne postoji (ili je vrlo ograniena) ekonomska i socijalna jednakost graana, i gdje je radnik sveden na status robe
na tritu radne snage, i nije prava demokracija, ve da je ona instrument
odravanja prevlasti posjednikih klasa. No suprotno Lenjinovim prvobitnim zamislima i intencijama, ubrzo nakon Oktobarske revolucije diktatura
proletarijata (u stvari diktatura partije) poela se pretvarati iz privremenog
u trajno naelo vladanja.
Lenjinu su bili neprihvatljivi stavovi nekih marksista koji su dravu
promatrali kao nadklasnu organizaciju, koji su demokraciju shvaali na
formalno-pravni nain i koji su prema tome smatrali da se i vlast proletarijata mora oslanjati na parlamentarnu veinu. Lenjinovo je stanovite bilo
da o buroaskoj dravi ne treba imati iluzije: i najdemokratskija buroaska
drava je zapravo diktatura koja se provodi na vie ili manje suptilan nain.
Lenjin odluno odbacuje 'liberalno-graansku' koncepciju demokracije
prema kojoj je ta demokracija dijametralna suprotnost diktaturi. Takvo

Lenjinovo razmiljanje logiki ga je dovelo do dva zakljuka: prvo, da bi

se ostvarilo socijalistiko drutvo, prethodno treba sruiti buroasku dravu; i drugo, u prijelaznom periodu, t.j. do ukidanja svih klasa neizbjena
je potreba za dravom i to obliku diktature proletarijata kao instrumentu
vladavine jedne klase (ovaj puta klase proletera) nad drugim klasama, ali s
dugoronim ciljem stvaranja besklasnog drutva i time ukidanja potrebe
za dravom, kao represivnim aparatom vladanja ljudima. U tom prijelaznom razdoblju e se dokidati vlast ovjeka nad ovjekom, kao i eksploatacija ovjeka po ovjeku i ostvarivati drutvena zajednica slobodnih ljudi
koji e vladati nad stvarima. Lenjin o toj svojoj viziji pie: Mi postavljamo
kao svoj konani cilj unitenje drave, t.j. svakog organiziranog i sustavnog
nasilja nad ljudima uope. Mi ne predviamo dolazak drutvenog poretka
u kome se ne bi potovalo naelo podvrgavanja volje manjine veini. Ali
teei socijalizmu, mi smo uvjereni da e on prerasti u komunizam, u kojem e ieznuti potreba za podvrgavanje jednog ovjeka drugome ili jednog dijela drutva drugom dijelu (pa u vezi s tim i podvrgavanje manjine
veini), jer e se ljudi naviknuti da potuju elementarne uvjete drutvenog
ivota bez podinjavanja i nasilja. [7]
U Aprilskim tezama, koje je napisao istog dana (3. travnja 1917. godine) kad se poslije Februarske revolucije vratio u Petrograd nakon dugogodinjeg egzila, Lenjin izlae svoje vienje politikog i drutvenog ureenja
socijalistike Rusije. On tu istie kako poslije proleterske revolucije nee
biti uspostavljena parlamentarna demokracija, nego e nova Rusija biti
republika sovjeta, sastavljenih od predstavnika radnika, seljaka i vojnika.
Lenjin takoer predvia nacionalizaciju zemlje i osnivanje velikih modernih poljoprivrednih poduzea, kojima e upravljati sovjeti poljoprivrednih
radnika. Ali socijalistika organizacija gospodarstva i drutva nee se moi
provesti odjednom, nego postupnim preuzimanjem kontrole sovjeta nad
cjelokupnom drutvenom proizvodnjom i raspodjelom. Taj Lenjinov program naiao je na otro protivljenje menjevika, jer po njihovom miljenju
nije bio zasnovan na marksizmu, optuivi Lenjina da namjerava zavesti
boljeviku diktaturu. Jedan od vodeih menjevika, Viktor ernoj tih je
dana u novinama Djelo naroda ovako opisao Lenjina: Lenjin je ovjek velikih intelektualnih i politikih kapaciteta, ali uvjeti dugogodinjeg ivota
u emigraciji smanjili su mogunost njegovog realnog sagledavanja ruske
situacije... Lenjin moe rei: 'Ja ne znam kuda idem, ali ja tamo idem bez
kolebanja'. Lenjin je svakako odan revoluciji, ali on je revoluciju poistovjetio sa svojom osobom: 'Revolucija to sam ja'. Za njega nema razlike izmeu

njegove osobne politike i interesa partije, interesa socijalizma. On posjeduje izvanredan, ali jednostran intelekt. On je apsolutno poten ovjek, ali
ovjek s jednosmjernim umom, zbog ega je njegov moralni osjeaj priguen. Lenjinov je socijalizam bezobziran, surov socijalizam: on upotrebljava
sjekiru tamo gdje bi trebalo koristiti skalpel. [8]
Neposredno nakon Oktobarske revolucije Lenjin je potpisao uredbu
0 radnikoj kontroli, koja pokazuje kako je on tada zamiljao diktaturu proletarijata: Ta uredba potvruje miljenje Predraga Vranickog, koji smatra
da su Lenjina na odstupanje od svojih prvobitnih zamisli prisilile izuzetne okolnosti dugotrajnog, neizvjesnog, brutalnog i razornog graanskog
rata i iznimno teka situacija u kojoj se Rusija nakon toga nala: razoreno
gospodarstvo, duboke drutvene i politike podjele (koje nisu prevladane
vojnom pobjedom Crvene armije nad kontrarevolucijom) i ope kaotino
stanje zemlje. [9] Naime, navedenom uredbom se propisuje uvoenje 'radnike kontrole' koju vre svi radnici i namjetenici nekog poduzea ili ustanove (ili kod veih poduzea i ustanova njihovi izabrani predstavnici), bez
njenog se odobrenja ne mogu otputati radnici, njoj moraju biti dostupni
svi podaci, dokumenti i poslovne knjige. Jo 1918. godine Lenjin zamilja
socijalistiku dravu kao organizaciju koja e se temeljiti na neposrednom
upravljanju samih radnih ljudi u komunama. On u vezi s tim pie: Socijalistika drava moe nastati samo kao mrea proizvoako-potroakih komuna, koje savjesno vode evidenciju o svojoj potronji i proizvodnji, ekonomiziraju s radom, stalno podiu njegovu produktivnost i time
postiu mogunost skraivanja radnog dana na sedam, est sati dnevno
i jo manje. [10] A dravna bi se vlast, prema Lenjinovoj ideji, provodila
uglavnom preko sovjeta (vijea) sastavljenih od predstavnika radnog naroda, kao oblika diktature proletarijata koji najvie odgovara prijelaznom
razdoblju. Uvlaenjem to ireg kruga radnih ljudi u upravljanje dravom i
gospodarstvom preko sovjeta i proizvodno-potroakih komuna ostvaruje
se prema Lenjinovom uvjerenju tip demokracije vii od 'formalno-politikog demokratizma' koji prevladava u kapitalistikim drutvima..
Vaan dio lenjinistike doktrine bili su stavovi o nacionalnom pitanju,
u kojima se naglaava pravo naroda na samoopredjeljenje. Za razliku od
austrijskih marksista koji su se zalagali za nacionalnu autonomiju u okviru
austrougarske monarhije, Lenjin je bio odluan u zahtjevu za priznavanje
prava svakom narodu na samoopredjeljenje, t.j. pravo na vlastitu dravu.
Dok je Marx u tom pogledu pravio razliku izmeu 'povijesnih' i 'nepovijesnih' naroda, Lenjin je smatrao da svaki narod ima pravo na svoju nacio-

nalnu dravu. Ipak, klasni interes je on stavljao ispred nacionalnog. Zbog

toga su mu neki kritiari predbacivali da partija koristi nacionalno pitanje
u taktike svrhe, t.j. da nastoji iskoristiti nacionalne aspiracije potlaenih
naroda u borbi za preuzimanje vlasti. Tu je kritiku priznao i sam Lenjin
ovim rijeima napisanim neposredno nakon Oktobarske revolucije: Ali
nijedan marksist nee biti u stanju osporiti da interesi socijalizma stoje
iznad prava naroda na samoopredjeljenje. Stoga je prema Lenjinovom
shvaanju, nakon to je stvorena proleterska drava, interes te drave postao vaniji od bilo kojeg pojedinanog nacionalnog interesa.
Pored nacionalnog pitanja, koje je po Lenjinovoj ocjeni sadravalo
veliki revolucionarni potencijal, on je vidio snanog saveznika radnike
klase u sitnom i srednjem seljatvu, ali samo u prvoj etapi revolucije, u tzv.
'buroaskoj' revoluciji, koja je zbog ekonomske i politike zaostalosti polufeudalne Rusije trebala prethoditi socijalistikoj revoluciji. U proklamaciji
Za seljaku sirotinju, objavljenoj 1903. godine, Lenjin pie: Socijaldemokrati nee nikad oduzeti vlasnitvo sitnim i srednjim posjednicima, koji ne
unajmljuju radnu snagu. Budui da je industrijski proletarijat sainjavao
neznatnu manjinu ruskog stanovnitva, socijaldemokracija se morala osloniti na podrku sitnog i srednjeg seljatva. Ali u drugoj etapi revolucije, t.j.
u socijalistikoj revoluciji i nakon uspostave diktature proletarijata, prema
Lenjinovom predvianju seljatvo e se, osim seoskog proletarijata t.j. seljaka- bezemljaa, okrenuti protiv revolucije. Partija e podravati seljatvo
u borbi za ukidanje feudalnih ostataka, t.j. za ukidanje ostataka kmetstva,
ali budui da je cilj socijalizma ukidanje privatnog vlasnitva zemlje, jedino e seljaci-bezemljai ostati vjerni saveznici gradskog proletarijata. U
Reviziji agrarnog programa Lenjin pie: Koliko se vie pribliava pobjeda
seljakog ustanka, toliko je blie okretanja seljaka-posjednika protiv proletarijata, toliko je potrebnija samostalna proleterska organizacija. Seoski se
proletarijat mora samostalno organizirati zajedno s gradskim radi borbe
za potpunu socijalistiku revoluciju.
Problem ruskog seljatva Lenjin je analizirao u knjizi Razvitak kapitalizma u Rusiji i doao do zakljuka da je razvoj trine privrede i kapitalizma u Rusiji uzrokovao raslojavanje seljatva na imune poljoprivrednike i na seoski proletarijat. Prijelazni sloj u toj diferencijaciji je srednje
seljatvo, koje proizvodi uglavnom za vlastite potrebe, a na tritu prodaje
samo manji dio svojih proizvoda. Ruska e se poljoprivreda po Lenjinovoj
procjeni sve vie komercijalizirati, a pored toga doi e do koncentracije
proizvodnje u rukama manjine krupnih zemljoposjednika i potiskivanja

veine seljaka u redove seoskog proletarijata. Toj se tendenciji nee moi

oduprijeti ni seoske 'obine' (poljoprivredne zajednice seljaka) u kojima
su 'narodnjaci' vidjeli oblik 'narodne poljoprivredne proizvodnje' i poeljni
perspektivni model razvoja ruske poljoprivrede.
Nakon Oktobarske revolucije, osvajanja vlasti i pobjede u graanskom ratu, Lenjin je teite gospodarske strategije stavio na to bru industrijalizaciju zemlje, a perspektivu poljoprivrede je vidio u stvaranju velikih socijalistikih poljoprivrednih organizacija, ali bez prisile i nasilja nad
individualnim poljoprivrednicima. Predlagao je dodue eksproprijaciju
velikih posjeda, ali je srednje seljatvo htio zadrati kao saveznike. S tim u
vezi pisao je: Nasilje u odnosu na srednje seljatvo predstavljalo bi najveu tetu. To je mnogobrojni, milijunski sloj seljatva... Mi se moramo pomiriti s injenicom da se ovdje metodama nasilja po prirodi same stvari ne
moe postii nita... Djelovati ovdje nasiljem znailo bi upropastiti cijelu
stvar. [11] Umjesto prisile, Lenjin preporuuje da se srednje seljake nastoji
uvjeriti o prednostima moderne poljoprivredne proizvodnje u veim proizvodnim organizacijama i da se uimo od seljaka o metodama prijelaza
na bolji sustav, ne usuujui se njima zapovijedati.
Lenjin je znaajan dio svog teoretskog rada posvetio analizi tendencija svjetskog kapitalistikog gospodarstva, koje je izloio u knjizi Imperijalizam kao najvii stadij kapitalizma, objavljenu 1917. godine. Tu on potanko
opisuje obiljeja najvie razvojne faze kapitalizma, koju naziva imperijalizam. Jednu od bitnih tendencija u razvoju kapitalizma Lenjin vidi u rastuoj i nezaustavljivoj koncentraciji proizvodnje i kapitala, koja rezultira
vladavinom velikih monopolistikih poduzea i koncerna svjetskim gospodarstvom (on je dakle tono predvidio proces globalizacije koji je velikim koracima poeo svoj svjetski osvajaki pohod 80-tih godina prolog
stoljea). Ta se koncentracija, predvia Lenjin, ubrzava spajanjem industrijskog s bankarskim kapitalom, to vodi stvaranju svemone globalne
financijske oligarhije. Takoer se bitno poveava meunarodno kretanje
kapitala. Istovremeno dolazi do podjele svijeta izmeu monopolistikih
saveza vlasnika kapitala kao i izmeu velikih imperijalistikih sila. Te e
tendencije zaotriti konkurentsku borbu za trita i za izvore sirovina, a
time produbiti proturjenosti kapitalizma, to e neizbjeno rezultirati
ratnim sukobima. Lenjin smatra da imperijalizam ne moe opstati bez ratova, jer su ratovi u takvom sustavu jedino sredstvo rjeavanja zaotrenih
razvojnih neravnotea i suprotnosti kao i nezasitnih tenji za gomilanjem
profita i kapitala. No glavni je cilj Lenjinove analize imperijalizma bio da

ona poslui kao teoretska osnova za politiku strategiju ruske komunistike partije. Naime iz ocjene da u stadiju imperijalizma kapitalizam poprima
globalni karakter, slijedi zakljuak da se i borba za socijalizam mora voditi
u globalnim okvirima. U zadanim okolnostima to je znailo da socijalistiki pokret treba podrati oslobodilaku borbu potlaenih naroda protiv
kolonijalnih, imperijalistikih sila, jer ta borba doprinosi slabljenju i razaranju svjetskog kapitalistikog sustava.
Iako je najvei dio svog teorijskog i publicistikog djelovanja posvetio
pitanjima povezanim sa socijalistikom revolucijom i izgradnjom novog
drutvenog poretka, Lenjin se intenzivno bavio i filozofskim temama. Lenjinovo je filozofsko opredjeljenje bilo naravno, kao i Marxovo, dijalektiki materijalizam. Materijalistiki svjetonazor Lenjin je objanjavao prema
njemu neospornom tezom da je materija primarna, a svijest sekundarna,
jer je materija 'objektivna stvarnost' koja postoji neovisno od ljudske svijesti, koja je samo odraz te 'objektivne stvarnosti'. Lenjin je ostao uporan u
svom materijalistikom shvaanju svijeta usprkos novih znanstvenih otkria, koja su po shvaanju nekih znanstvenika dovela u pitanje taj svjetonazor. Ve u drugoj polovici 19. stoljea dolo je novih, dalekosenih otkria
u fizici, koja su nastavljena u prvoj polovici 20. stoljea. Tim je otkriima
izvrena prava revolucija u prirodnim znanostima. Ona su dovela u pitanje
ne samo naela klasine fizike ve su otvorila i neka bitna filozofska pitanja, kao to je odnos subjekta i objekta, naelo kauzalnosti odnosno determiniranosti prirodnih i drutvenih procesa, odnos svijesti i materije itd.
No Lenjin je usprkos novim spoznajama o prirodi materije i novim
pogledima na stvarnost ostao vjeran svojem materijalistikom svjetonazoru. On je bio uvjeren da je nova fizika skrenula u idealizam stoga to fiziari nisu poznavali dijalektiku, koja relativizira svaku spoznaju o strukturi
materije, jer svaka nova spoznaja otkriva nova svojstva materije. Za njega je
u obrani materijalistikog svjetonazora bilo bitno da materija postoji izvan
nae svijesti, dakle da je ona jedina 'objektivna realnost'. Meutim, nobelovac Niels Bohr, jedan od osnivaa kvantne teorije postavio je tezu da promatra, odnosno znanstvenik-istraiva (t.j. njegova svijest ili um) utjee
na ponaanje elementarnih estica koje promatra. Bohrova interpretacija
(tzv. kopenhaka interpretacija) kvantne fizike (koju dodue ne prihvaa
tradicionalna struja znanstvenika, jer bi se time sruila materijalistika paradigma na kojoj je jo uvijek poivala tzv. 'akademska' ili 'konvencionalna'
znanost) navodi na zakljuak da je svjesni akt promatranja kljuni faktor u
oblikovanja stvarnosti

Zanimljivo je da je Lenjin u vrijeme Oktobarske revolucije oekivao

poetak svjetske (ili barem europske) socijalistike revolucije, koju je trebala pokrenuti pobjeda ruske proleterske revolucije. Osim toga, smatrao je
da se Prvi svjetski rat moe okonati jedino ruenjem kapitalistikog poretka. Koliko je vjerovao u skoru socijalistiku revoluciju u Europi govori ova njegova izjava na moskovskoj partijskoj konferenciji u srpnju 1919.
godine: Idui srpanj doekat emo s pobjedom meunarodne sovjetske
republike, a ta e pobjeda biti potpuna i neopoziva. [12] No ubrzo se pokazalo da europski proletarijat nije bio spreman podrati boljevike i pokrenuti revoluciju kao i da je bilo mogue dovriti svjetski rat bez ruenja
kapitalizma i bez revolucije.
Mjesec dana nakon Oktobarske revolucije odrani su izbori za Ustavotvornu skuptinu, na kojima su boljevici dobili samo etvrtinu glasova.
Vijek ruske parlamentarne demokracije bio je vrlo kratak: Ustavotvornu
skuptinu, u kojoj su veinu imali menjevici i socijalni revolucionari, rastjerali su naoruani mornari. Lenjin je rasputanje skuptine opravdavao
tvrdnjom da interese naroda ne treba podreivati formalnom demokratizmu, kao i upozorenjem da bi u ruskim uvjetima parlamentarna demokracija znaila povratak vladavine veleposjednika i buroazije. Ipak, sovjetska
je vlast, kad ju je ugrozila kontrarevolucija s prijetnjom povratka na stari poredak, dobila podrku radnika i veine seljaka, jer bez te podrke ne
bi bila mogua pobjeda boljevika u dugotrajnom i krvavom graanskom
ratu, u kojem su protivnike boljevika pomagale zapadne sile (s tim u vezi
vano je napomenuti da su i menjevici pozivali svoje sljedbenike da se
prikljue Crvenoj armiji).
Lenjinovo kolebanje izmeu vlasti sovjeta kao izraza neposredne,
socijalistike demokracije i etatistikog modela bilo je moda izraz sukoba izmeu njegovih istinskih namjera i realnih okolnosti, koje su po njegovom miljenju nametnule drukiji sustav upravljanja gospodarstvom i
drutvom (ali samo kao privremeno rjeenje). No injenica je da je ve za
njegovog ivota zavladao i ukorijenio se etatistiki model. Prema Dekretu o radnikoj kontroli usvojenom u studenom 1917. godine tvorniki su
sovjeti bili odgovorni za 'red, disciplinu i ouvanje imovine'. Petrogradsko
vijee tvornikih sovjeta predloilo je da se proiri uloga sovjeta s tim da
sve odluke uprave poduzea budu podlone njihovom odobrenju, ali je
taj prijedlog odbijen tako da je upravljanje poduzeima ostalo potpuno u
rukama uprava imenovanih od dravnih organa. Uskoro je ipak dolo do
promjene: na Sveruskom kongresu sindikata u sijenju 1918. godine pred-

loeno je da u upravljanju poduzeima sudjeluju sindikati i taj je prijedlog prihvaen na partijskom kongresu u oujku 1919. godine. U partijskom
programu usvojenom na tom kongresu pie: 'Sindikati moraju u svojim
rukama koncentrirati upravljanje gospodarstvom'. [13]
Ideju o vanoj ulozi sindikata u poslovanju poduzea naroito je
uporno podravala tzv. 'radnika opozicija' unutar same partije: Aleksandra Kolontaj, teoretiarka 'radnike opozicije' (koja je bila narodni komesar za opskrbu), pisala je: 'Stvaralakom moi klase koja se uzdie u obliku
industrijskih sindikata doi emo do ponovnog uspostavljanja i razvitka
stvaralakih snaga zemlje, do ienja same partije od stranih elemenata,
do ispravljanja djelatnosti partije povratkom na unutarpartijsku demokraciju, na slobodu miljenja i kritike'. [14] No u svojem zahtjevu za demokratizaciju partije i politikog sustava 'radnika opozicija' nije uspjela:
na partijskom kongresu u oujku 1921. godine njen prijedlog za uvoenje
'radnike demokracije' i za 'ienje partije od birokrata' ne samo da je odbijen nego je ocijenjen kao 'objektivno kontrarevolucionaran'. Taj partijski
kongres bio je i posljednji na kojem su se mogli slobodno iznositi prijedlozi suprotni slubenoj partijskoj politici: na njemu je donijeta odluka o
zabrani frakcija i svakog 'opozicionog' djelovanja unutar partije. Stoga se
taj kongres moe oznaiti prekretnicom u konsolidaciji ideolokog jednoumlja, politikog monopola partije i etatistikog gospodarskog i drutvenog modela u SSSR-u.
Lenjin je bio svjestan da se pobjeda socijalistike revolucije u Rusiji
nije zasnivala na proturjenostima izmeu 'proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa'. On je u vezi s tim pisao: U usporedbi s naprednim zemljama.
Rusima je bilo lake poeti veliku proletersku revoluciju, ali e biti tee nastaviti je i dovesti je do definitivne pobjede u smislu potpune organizacije
socijalistikog drutva. Nama je bilo lake poeti, prvo, zato to je, neobina za Europu 20. vijeka, zaostalost carske monarhije izazvala izuzetnu
snagu revolucionarnog pritiska masa. Drugo, zaostalost Rusije spojila je
proletersku revolucije protiv buroazije sa seljakom revolucijom protiv
feudalnih veleposjednika. [15] Dakle, ruska socijalistika revolucija nije
imala nita zajedniko s tradicionalnom doktrinom marksizma o smjeni
kapitalistikog sustava novim, socijalistikim modelom drutvenog ureenja, kad kapitalistiki model dostigne svoj vrhunac i kad postojei drutveni odnosi postanu zaprekom daljnjem napretku proizvodnih snaga. Te
netipine okolnosti u kojima je izvrena socijalistika revolucija u Rusiji
odrazile su se i na naine na koje se pokuavalo izgraditi novi drutveni

poredak, na goleme probleme na koje se u tom nastojanju nailazilo, na kolebanja, potekoe i pogreke i na kraju te su okolnosti bile jedan od razloga za neuspjeh itavog projekta.
Neposredno nakon pobjede u graanskom ratu zaveden je reim
'ratnog komunizma', koji je Lenjin smatrao jedinim uinkovitim nainom
svladavanja golemih potekoa u kojima se nala zemlja nakon sedam godina krvoprolia i razaranja. Industrijska proizvodnja spala je na svega 14%
prema 1913. godini, obraeno poljoprivredno zemljite je prepolovljeno, a
broj stoke drastino je smanjen. Ljudske rtve uzrokovane svjetskim i graanskim ratom bile su goleme: procjenjuje se da je u tom razdoblju (19141921) zbog rata i gladi umrlo 18 do 20 milijuna osoba (od ukupno stotinu
milijuna stanovnika). U reimu 'ratnog komunizma' ukinuta je robna proizvodnja i slobodno trite, u gradovima je uvedeno racionirano snabdijevanje osnovnim ivenim namirnicama, na selu su prisilno otkupljivani
mali preostali vikovi ita, u tvornicama je upravljanje radnika zamijenjeno postavljanjem autoritarnih dravnih direktora, a svaki pokuaj otpora
slamao se represivnim mjerama.
Budui da je najvei problem bila proizvodnja hrane i prehrana stanovnitva, ito se prinudno rekviriralo od seljaka, to je izazvalo njihovo
ogorenje i otpor i s tim povezan pad poljoprivredne proizvodnje. No vano je spomenuti da Lenjin u to vrijeme nije shvaao ukidanje trgovine i
prisilni otkup kao privremenu mjeru zbog izuzetnih okolnosti i nude ve
kao obiljeje socijalistike ekonomije, t.j. ekonomije prijelaznog perioda.
On je tim povodom rekao: Znamo da kad bi u zemlji vladala slobodna
trgovina itom, onda bi ta okolnost bila glavni izvor obnove kapitalizma...
Sada se vodi odluujua bitka s kapitalizmom i slobodnom trgovinom,
naa najznaajnija bitka izmeu kapitalizma i socijalizma... Slobodna trgovina itom bila bi povratak kapitalizmu, povratak svemoi veleposjednika
i kapitalista, estokoj borbi meu ljudima za profit, slobodnom bogaenju
malobrojnih i povratak na bijedu masa i njihovom vjenom ropstvu.
Meutim, reim 'ratnog komunizma' nije dao eljene rezultate; ubrzo
su se pojavile posljedice prisilnog otkupa ita i drugih represivnih mjera ne
samo u obliku naglog pada ionako nedovoljne poljoprivredne proizvodnje,
nego i u obliku duboke ope ekonomske i politike krize. Lenjin je priznao
neuspjeh politike 'ratnog komunizma': na 10. kongresu partije u oujku
1921. godine izjavio je da e sitnoseljaka proizvodnja kao i slobodna trgovina itom biti neizbjene jo dugi niz godina. Tada je uinjen radikalni
zaokret: uvedena je 'nova ekonomska politika' (NEP), kojom je dozvoljena

slobodna trgovina, dravna poduzea davana su u zakup privatnim poduzetnicima, odobravane su koncesije inozemnom kapitalu, poveana je
samostalnost dravnih poduzea, poticano je i pomagano zadrugarstvo,
seljacima su smanjeni porezi za 40%, doputena im je slobodna prodaja
vikova itarica na tritu, privatnicima je doputeno otvaranje trgovina,
obrta i malih industrijskih poduzea. No strateki ekonomski sektori (velika poduzea, banke, vanjska trgovina) ostali su u dravnom vlasnitvu.
Uinjeni su napori da se privue i strani kapital: Henry Ford je sagradio tvornicu traktora u Harkovu. Lenjin je uvoenje NEP-a ovako obrazloio: Mi smo raunali, ili bit e tonije rei mi smo pretpostavljali bez dovoljno rauna, da emo neposrednim naredbama proleterske drave moi
organizirati dravnu proizvodnju i dravnu raspodjelu proizvoda u sitnoseljakoj zemlji. ivot je pokazao da smo pogrijeili. Potreban je itav niz
prijelaznih stupnjeva: dravni kapitalizam i socijalizam da bi se radom u
toku dugog niza godina pripremio prijelaz ka komunizmu. Ne neposredno
na entuzijazmu, nego pomou entuzijazma, koji je rodila velika revolucija,
na osobnom interesu. Na osobnoj zainteresiranosti, na ekonomskoj raunici treba najprije izgraditi putove koji u sitnoseljakoj zemlji vode preko
dravnog kapitalizma ka socijalizmu.
Radikalna promjena ekonomskog modela uvedena NEP-om, koju je
inicirao Lenjin, pokazala je da je on usprkos svojim esto nepopustljivim i
dogmatskim stavovima bio spreman priznati pogreke i prilagoditi se realnim okolnostima. Taj novi sustav oivio je gospodarske aktivnosti u industriji i poljoprivredi: industrijska proizvodnja 1927. godine nadmaila je
predratnu razinu (iz 1913. godine) za 20%, no poljoprivredna proizvodnja,
iako je osjetno porasla, nije dostigla predratnu razinu. U toku NEP-a vrlo
su ojaali bogati seljaci, kulaci, koji su 1927. godine zapoljavali oko pet
milijuna najamnih radnika i nadzirali opskrbu gradova ivenim namirnicama.
U jednoj stvari Lenjin nije bio spreman na reviziju svojih ideja: to je
bila ideja o nunosti diktature proletarijata kao uvjetu uspjene izgradnje
socijalistikog drutva. No pravi je problem bio u tome to se izvorno Lenjinovo shvaanje diktature proletarijata ubrzo pretvorilo u diktaturu partije i to je to znailo ukidanje elementarnih demokratskih sloboda, koje
su postale civilizacijska tekovina zapadnih drutava. U Rusiji je odmah
nakon Oktobarske revolucije ukinuta sloboda tiska, politiko udruivanje i djelovanje, autonomija sveuilita, zabranjeno je privatno vlasnitvo
nad sredstvima za proizvodnju, uvedeno je dravno upravljanje gospodar-

stvom, ukinuto slobodne trite. NEP je dodue donio stanovitu privremenu liberalizaciju gospodarstva, ali nije dolo do poputanja dravnog
autokratskog upravljanja politikim i drutvenim ivotom. Stanovite da
partija ima pravo na monopol politike vlasti i da boljevicima pripada prirodno pravo da u ime radnike klase vladaju drutvom bilo je neprikosnoveno. Monopoliziranje politike i ekonomske moi od strane jedne partije,
odnosno njenog vodstva bez konzultacije, participacije i kontrole radnike
klase, ije je interese partija trebala zastupati, izazvalo je nezadovoljstvo i
otpor dijela radnika. Postojala je opozicija i u redovima same partije, koja
je traila sudjelovanje radnika u upravljanju poduzeima i unutarpartijsku
demokraciju. Ali ti su zahtjevi igosani kao anarho-liberalistiko skretanje. Stvorena je golema dravna birokracija, kojom je rukovodila partija,
koja je imala apsolutnu vlast nad svim sferama gospodarskog, drutvenog i
kulturnog ivota. Lenjin je dodue osnovao radniko-seljaku inspekciju s
velikim ovlastima, koja je trebala nadzirati djelovanje dravnog aparata (na
elu joj je bio J. V. Staljin). Pod Staljinovim je rukovodstvom radniko-seljaka inspekcija postala vrlo mona organizacija, koju je on 1922. godine,
kad je postao generalni sekretar partije, koristio za unutarpartijske obraune i za uvrivanje svog osobnog utjecaja i moi.
I meu Lenjinovim pristaama bilo je utjecajnih pojedinaca koji su
se protivili ukidanju demokratskih sloboda. Sekretar Sveruskog centralnog
sovjeta sindikata S. A. Lozovski, sudionik revolucije 1905. kao i Oktobarske
revolucije 1917. godine, izjavio je u prosincu 1917. godine: 'U ime partijske
discipline ne mogu utjeti kad se unitava tampa onih koji drukije misle,
kad se pretrauju kue i poduzimaju samovoljna hapenja, koja u stanovnitvu izazivaju potisnuta gunanja i u radnim masama pobuuju dojam
da taj reim sablje i bajuneta nije onakva diktatura proletarijata kako su je
socijalisti godinama predstavljali. Ne mogu utjeti u ime partijske discipline kad jedan narodni komesar prijeti pukama radnicima koji trajkaju,
otputa ih i alje na frontu, kad se ukida pravo udruivanja radnika steeno
u krvavoj borbi'. [17]
Zagovornici lenjinizma smatraju da Lenjin u uvjetima graanskog
rata, opustoenosti zemlje i gladi i openito tekog i kaotinog ekonomskog, drutvenog i politikog stanja u kojoj se Rusija nala nakon dugotrajnog, brutalnog i razornog graanskog rata nije imao mnogo izbora. Jedino
je vrsto, jedinstveno, centralizirano i odluno vodstvo, po tom miljenju,
bilo u stanju u postojeim izvanrednim okolnostima izvesti zemlju iz kaosa i poeti rjeavati najakutnije probleme: eliminirati glad, uvesti mir i red,

pokrenuti poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, kao i suzbiti djelovanje protivnika novog socijalistikog poretka, koji porazom u graanskom
ratu nisu nestali s pozornice. (Predrag Vranicki, Historija marksizma, Naprijed, Zagreb, 2. izdanje, 1971, prva knjiga, str. 376). Lenjin je bio uvjeren
da u takvim izuzetnim okolnostima zemlju iz kaosa moe izvui jedino
centralistiki organizirana i disciplinirana partija utemeljena na naelu tzv.
demokratskog centralizma, s naglaenom vodeom ulogom centralnog
partijskog vodstva. Taj je sustav nazvan demokratskim centralizmom, a
Lenjin ga je ovako obrazloio: vii organi partije trebaju biti izabrani demokratskim putem i odgovorni za svoje odluke i djelovanje kongresu partije, ali nakon te demokratske procedure odluke viih organa obavezne su
za nie organizacije.
Ipak, u prvim godinama nakon Oktobarske revolucije Lenjin je tolerirao opoziciju unutar partije, koja nije bila beznaajna. ak su o najvanijem stratekom pitanju, t.j. o pokretanju revolucije i ruenju Privremene vlade u listopadu 1917. godine, postojala razliita miljenja: neki vani
lanovi centralnog komiteta (Zinovjev, Kamenjev, Rykov, Miljutin) nisu se
slagali s Lenjinom. Ti su lanovi, iako su se na kraju suglasili s podizanjem
revolucije i u njoj aktivno sudjelovali, nakon zauzimanja vlasti i dalje u nekim pitanjima oponirali Lenjinu: oni su na pr. smatrali da u vladu treba
ukljuiti i menjevike, te su zbog neslaganja s Lenjinom podnijeli ostavke
na lanstvo u Centralnom komitetu. Tek nakon dugih rasprava Lenjin ih je
uspio nagovoriti da povuku svoje ostavke. Drugi sukob izbio je u vezi mira
s Njemakom na emu je inzistirao Lenjin, a usprotivili su se Buharin i
Trocki kao i moskovski partijski komitet. Tek nakon dugotrajnih diskusija
i uvjeravanja Lenjin je uspio dobiti veinu u Centralnom komitetu.
Navedeni primjeri pokazuju da je Lenjin tolerirao razlike u miljenjima i da je nastojao te razlike prevladati uvjeravanjem i argumentima (no
ako je smatrao da je to nuno u interesu ostvarenja ciljeva socijalistike
revolucije i izgradnje, Lenjin se nije libio upotrebe i nasilnih, represivnih
metoda). Veina se kroniara ruske revolucije slae da Lenjin nije imao
diktatorskih sklonosti; iako je uivao neprikosnoveni autoritet i posjedovao veliku mo. Kad se 1918. godine razbuktao graanski rat i kontrarevolucija, Lenjin je zakljuio da treba primijeniti centralistiki, hijerarhijski i
autokratski model upravljanja, da vrijeme graanskog rata i sueljavanja sa
brojnim unutranjim i vanjskim neprijateljima nije pogodno za demokratske oblike vladanja. Meutim, i po zavretku graanskog rata Lenjin je odbio uvoenje demokratskih metoda djelovanja kako u partiji tako i gospo-

darstvu, dravnim institucijama, u kulturi i drutvu openito. Ovaj puta je

zadravanje naela 'demokratskog centralizma' opravdavao argumentom
da obnova zemlje i njena normalizacija ne dozvoljavaju gubljenje vremena
u raspravama i prepirkama, ve da trae jedinstvenu i vrstu vlast.
No unutarpartijska opozicija nije mirovala: godine 1921. znatan je broj
lanova Centralnog komiteta kao i oblasnih komiteta formirao tzv. 'radniku opoziciju'. zahtijevajui da se upravljanje poduzeima prepusti sindikatima. Radnika opozicija je smatrala da uloga radnike klase u drutvu
sve vie slabi i da je njen utjecaj na upravljanje zemljom i na odluke organa
vlasti sve manji. Ta je skupina lanova Centralnog komiteta upozoravala
da je u partiji prevladao birokratizam i da se izgubilo povjerenje u radniku klasu. Koliko je bilo raireno nezadovoljstvo postojeim stanjem unutar
redova pobornika boljevike revolucije pokazala je na drastian nain u
oujku 1922. godine pobuna oko 16.000 krontatskih mornara, onih istih
koji su prije pet godina bili udarna snaga Oktobarske revolucije (tu je pobunu nakon 10-dnevnih krvavih borbi uguila Crvena armija).
Lenjin se otro suprotstavio gleditima 'radnike opozicije'. nazvavi ih sitnoburoaskim, anarhistikim i kontrarevolucionarnim. Smatrao je
da okolnosti i dalje zahtijevaju da vlast proletarijata, odnosno diktaturu
proletarijata treba provoditi preko komunistike partije (t.j. preko diktature partije, u stvari njenog vodstva, t.j. Centralnog komiteta). Lenjinovi
stavovi su ponovno prevladali, tako da je 10. Kongres partije u oujku 1921.
godine donio Rezoluciju kojom se zabranjuju frakcije i opozicione skupine unutar partije, a oni lanovi partije koji ne potuju odluke Rezolucije
iskljuuju se iz lanstva. Ta je Rezolucija imala prijelomni znaaj za razvoj
sovjetskog sustava, jer je njom definitivno uveden sistem centralistikog,
birokratskog i autokratskog upravljanja partijom i dravom, koji je uvren i dalje razvijen pod Staljinovim vodstvom. Treba ipak ponoviti da je
sve do te Rezolucije (koju je Lenjin opravdavao izvanrednim okolnostima
graanskog rata) glavno sredstvo Lenjinove borbe sa svojim politikim
protivnicima bila polemika, rasprava, uvjeravanje i argumentacija. Tek je
Staljin definitivno usvojio politiku diktata, netoleriranja tueg miljenja,
bespogovornog pokoravanja, zakulisnih borbi, kompromitiranja i na kraju likvidacije svojih politikih suparnika i protivnika, koncentrirajui svu
vlast u svojim rukama.
Lenjin se kao mlad, svestrano obrazovan i socijalno osjetljiv intelektualac, uvjereni sljedbenik Marxovog uenja nije pomirio s anakronim, apsolutistikim, polufeudalnim i eksploatatorskim reimom carske Rusije i

sa siromatvom, bijedom i obespravljenou veine graana svoje zemlje

(naroito industrijskih radnika i seoske sirotinje). On je smatrao da su proturjenosti i nepravde ruskog drutva toliko duboke i nepodnoljive da je
situacija zrela za radikalni preokret putem socijalistike revolucije. Lenjin
je fanatino vjerovao u mogunost i opravdanost revolucije i tom je cilju posvetio svu svoju intelektualnu, politiku i organizatorsku energiju i
sposobnost i na kraju je u tom svom naumu, usprkos golemih potekoa i
rtava, djelomino uspio. Uspio je naime u provedbi i obrani socijalistike
revolucije, ali ne u polaganju temelja za izgradnju socijalistikog drutva,
u emu su ga sprijeile dijelom objektivne okolnosti, dijelom pogreni stavovi, a takoer i prerana smrt. Problemi i zapreke koje su mu se isprijeile
na putu revolucionarne preobrazbe ruskog drutva bile su vee nego to
je vjerojatno oekivao, pa je pod pritiskom okolnosti esto morao (kako
je on procijenio) odstupiti od mnogih svojih prvobitnih zamisli, koje su u
osnovi bile humane i usmjerene na ostvarenje drutvene pravde, ljudske
slobode i jednakosti.
U Lenjinovoj viziji, sudei po njegovim tekstovima i govorima, Oktobarska revolucija nije bila cilj po sebi, odnosno osvajanje politike vlasti zbog vlasti kao takve, ve sredstvo za ostvarenje, kako je on vjerovao,
pravednijeg, humanijeg, socijalistikog poretka, u kojem e se ukinuti eksploatacija ovjeka po ovjeku. Moe se s pravom pretpostaviti da su njegovi ciljevi i namjere bile dakle humane i moralne, ali su metode njihovog
ostvarenja bile esto pogrene (ostaje otvoreno pitanje da li i u kojoj mjeri zbog objektivnih, neizbjenih okolnosti ili loih subjektivnih procjena
i odluka). Istaknuti neomarksist i teoretiar Nove ljevice, bivi profesor
ekonomije na Sveuilitu Harvard, Paul Sweezy (1910-2004) smatra da je u
Lenjinovom promiljanju socijalistike revolucije otpoetka bila prisutna
sumnja u spontani razvoj revolucionarne svijesti radnike klase, to ga je
navelo da kljunu ulogu u socijalistikom preobraaju drutva dade revolucionarnoj, avangardnoj, monolitnoj partiji. Sweezy podsjea da je Lenjin
jo 1902. godine u knjizi to da se radi? tvrdio kako je povijest pokazala
da radnika klasa moe razviti samo sindikalnu svijest i da je stoga zadaa
revolucionarnih intelektualaca da radnicima usade socijalistiku svijest i
da ih povedu u revoluciju. [17] l ime je, kako smatra P. Sweezy, proletarijat
pretvoren od subjekta u instrument revolucije, to je dovelo do modela politike vlasti u kojem revolucionarna partija vlada u ime radnike klase i u
kojem se diktatura proletarijata pretvorila u diktaturu partije. To je i glavni
razlog zato socijalistiki projekt u Rusiji nije ispunio oekivanja, naroito

u pogledu najvanijeg proklamiranog cilja marksizma i socijalizma: osloboenja ovjeka od svake prisile, podinjavanja i dehumanizacije. F. Engels
kao da je predviao takav razvoj dogaaja napisavi: 'Ljudi koji se hvale da
su napravili revoluciju uvijek otkrivaju slijedeeg dana da nisu znali to su
napravili, da revolucija koju su izveli uope nije slina onoj koju su htjeli
ostvariti'. [18]
Iako je Lenjin bio fanatini pobornik ortodoksnog marksizma i socijalistike revolucije, on je ipak ostao dovoljno racionalan, pragmatian
i fleksibilan kao teoretiar i politiar. On po miljenju mnogih nije bio
autokrat opsjednut vlau, moi ili slavom; u svom se politikom djelovanju preteno sluio uvjeravanjem, raspravom i argumentima (iako nije
oklijevao i u koritenju sile i represije, ako su to zahtijevale okolnosti).
Mnogi njegovi teorijski stavovi i politike odluke predmet su sporenja u
krugovima lijevo orijentiranih intelektualaca i politiara. Prigovara mu se
da je trebalo ouvati jedinstvo ruske socijaldemokratske partije i sprijeiti
njen rascjep na boljevike i menjevike. Moda je njegova kljuna odluka
o ruenju liberalno-demokratske Privremene vlade Kerenskog bila preuranjena i pogrena. Moda je trebalo ostaviti toj 'buroaskoj' vladi da izvede
Rusiju iz anakronog, polufeudalnog, apsolutistikog samodravlja, iz ekonomske, drutvene i politike zaostalosti u moderno doba 20. stoljea i da
se tek nakon dostizanja razine 'zrelog kapitalizma' (kako je to zamiljao
Marx) pone pripremati prijelaz na vii oblik drutvene organizacije, na
socijalistiko drutvo.
Lenjinova odluka, usvojena na X. kongresu partije u proljee 1921.
godine, da se zabrani svako oponiranje partijskoj politici i time ukine unutarpartijska demokracija imala je dalekosene posljedice, jer je posluila
kao opravdanje Staljinu za njegove brutalne istke meu vodeim partijskim kadrovima. Takoer je bilo pogreno, kako je to potvrdio kasniji
tok dogaaja, Lenjinovo inzistiranje na centralistikom, nedemokratskom
modelu upravljanja bez sudjelovanja graana u javnim poslovima i bez
participacije radnika u voenju poduzea. Velika je zabluda bila poslije
okonanja graanskog rata proiriti mo partijske i dravne birokracije i
pojaati represiju. Treba ipak napomenuti da je sve te mjere, kako izgleda,
Lenjin shvaao kao privremene i kao mjere u danim okolnostima nune za
obranu revolucije i za izvlaenje zemlje iz kaosa izazvanog izuzetno brutalnim i devastirajuim graanskim ratom. Ne treba zaboraviti da je Lenjin
zamislio sovjete kao organe neposredne demokracije (Gramsci je bio oduevljen Lenjinovom izvornom koncepcijom sovjeta izjavivi da su sovjeti

oznaili poetak nove ere ovjeanstva), no ni injenicu da su sovjeti izgubili prvobitno znaenje ve za Lenjinova ivota.
Meutim, i pored navedenih pogrenih odluka moda bi ipak, u sluaju da je Lenjin ostao iv i da je on narednih desetljea ostao glavni strateg
izgradnje novog socijalistikog drutva, ekonomski, a pogotovo drutveni i
politiki razvoj Sovjetskog Saveza, nakon politike i ekonomske konsolidacije i izvlaenja zemlje iz siromatva i ekonomske zaostalosti, imao drukije, humanije i demokratskije oblike.
Usvajanje Nove ekonomske politike (NEP) ukazuje da je Lenjin bio
dovoljno racionalan da prizna pogreke i da ih barem djelomino ispravi.
No Lenjin je 1922. godine odabrao Staljina za generalnog sekretara partije i svog nasljednika, i to navodno zbog njegovih velikih organizacijskih
sposobnosti, to se ubrzo pokazalo kao fatalna povijesna pogreka, koju je
uvidio (ali prekasno) i sm Lenjin. U svojoj slavnoj oporuci preporuio je
smjenu Staljina, uvidjevi njegovu netrpeljivost, bezobzirnost, okrutnost
i autokratske sklonosti. U Lenjinovom testamentu izmeu ostalog pie:
Drug Staljin, postavi generalnim sekretarom partije, koncentrirao je golemu mo u svojim rukama, a ja nisam siguran da on zna kako koristiti tu
mo s dovoljno panje. [19] Meutim, Lenjinova je oporuka zakasnila i
ostala bez uinka: Staljin je ve previe uvrstio svoj poloaj i vlast u partiji
i dravi da bi ga se moglo smijeniti. Idua tri desetljea razvoja Sovjetskog
Saveza i svjetskog komunistikog pokreta obiljeit e ideologija i politika
koja je dobila naziv 'staljinizam'.

CITIRANA LITERATURA:
[1]

Robert Payne, The Life and Death of Lenin, W. H. Allen & Co., London, 1964, str. 272-302

[2] Leek Kolakovski, Glavni tokovi marksizma, 3 toma, BIGZ, Beograd,

1980
[3] M. N. Pokrovski, Povijest Rusije, Zadruna tamparija, Zagreb, 1935,
str. 312
[4] V. I. Lenin, to delat?, str. 354
[5] David Schob, Lenin, Wiesbaden, 1952, str.37
[6] V. I. Lenjin, Dela, tom 10, Beograd, 1973, str.131
[7] V. I. Lenin, Gosudarstvo i revoljucija, str. 428
[8] Robert Payne, The Life and Death of Lenin, str. 316

[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]

Predrag Vranicki, Historija marksizma, Naprijed, Zagreb, 1971

V. I. Lenin, Oerednije zadaci sovetskoj vlasti, sv.27. str. 226
V. I. Lenin, Doklad o rabote i derevno, 1919, svezak 28, str. 187-18
V. I. Lenjin, Dela, tom 27, Beograd, 1973. str. 154
R. Meissner, Das Parteiprogramm der KPdSD 1903-1961, Kln, 1961,
str. 121
U. H. Chamberlin, Die russische Revolution, Frankfurt, 1954, str. 77
V. I. Lenjin, Dela, tom 30, str. 350
C. Bruegmann, Die russische Gewerkschaften in Revolution und Buergerkrieg, 1917-1919
P. Sweezy, C. Bettieheim, On the Transition to Socialism, Monthly Review, New York 1971
Vera Zuzuli, K. Marx, F. Engels, Dela, Beograd, 1968-1979
R. Payne, The Life and Death of Lenin, str. 553

O S T A L A LITERATURA:
V. I. Lenjin, Izabrana djela (2 knjige), Kultura, Zagreb, 1948-1950
V. I. Lenjin, Imperijalizam kao posljednji stadij kapitalizma, Naklada literature na stranim jezicima, Moskva, 1946
V. I. Lenjin, Drava i revolucija, marksistika teorija drave i zadaci proletarijata u revoluciji, Zagreb, 1946
V. I. Lenjin, Materijalizam i empiriokriticizam, Kultura, 1948
Georg Lukacs, Lenin: A Study in the Unity of Thought, New Left Books,
1970
Roy Medvedev, Leninism and the Western Socialism, Verso, London, 1981
Ziva Gallili, The Menshevik Leaders in the Russian Revolution: Social Reali*

ties and Political Strategies, Princenton University Press, Princenton,

1989
The Bolshevik Revolution, 1917-1923, Vol. I-III, Penguin, Harmondsworth,
1966
James (oil, The Second International, 1889-1914, Routledge, New York, 1966
L. Labeds, Der Revisionismus, Kln, 1962

V.

RUSKA SOCIJALISTIKA
REVOLUCIJA

veljai 1 9 1 7 . godine u carskoj se Rusiji dogodila Februarska revolucija: sruena je dinastija Romanova, koja je tri stoljea vladala Rusijom, i uspostavljena je liberalno-socijalistika vlast. A osam mjeseci
kasnije, u listopadu te iste godine uslijedio je jo jedan, dalekoseniji prevrat: Oktobarskom revolucijom svu je vlast u zemlji preuzela pod Lenjinovim vodstvom boljevika partija, korjenito preobrazivi politiki, ekonomski i drutveni sustav zemlje. Taj prevrat, za koji je John Reed u svojoj
poznatoj knjizi Deset dana koji su potresli svijet rekao da je uzdrmao svijet,
bio od globalnog znaenja, jer je tijekom sljedeih desetljea izmijenio politiku kartu svijeta: 1950-tih godina gotovo je treina ovjeanstva ivjelo
u dravama u kojima su na vlasti bile komunistike partije.
Oktobarska revolucija je bila provedena s ciljem da se u Rusiji, ekonomski zaostaloj, polufeudalnoj, preteno seljakoj zemlji, uspostavi vlast
radnike klase u obliku diktature proletarijata, kako bi se izgradilo socijalistiko drutvo u smislu marksistike doktrine. No, kao to je poznato,
Marx je predvidio da e se takva revolucija, koja e smijeniti kapitalistiki
sustav novim, pravednijim i humanijim socijalistikim poretkom, dogoditi
tek kad kapitalizam dovri svoju povijesnu misiju, t.j. kad ostvari veoma
visok razvoj proizvodnih snaga. Pokuaj uspostave socijalistikog, dakle
postkapitalistikog sustava u zemlji sa 85% seljakog stanovnitva, koja je
zaostajala za zapadnom Europom barem jedno stoljee, koja se nalazila
tek u poetnoj fazi industrijalizacije i koja je poznavala jedino autokratski
oblik vladanja, zanimljiv je fenomen koji zahtijeva pomniju analizu specifinih okolnosti koje su do toga dovele.

Revolucionarni slom carskog, polufeudalnog, policijskog reima

imao je duboke povijesne korijene. Dok je zapadna i srednja Europa u 19.
stoljeu doivljavala zamah industrijalizacije, liberalizacije i modernizacije, u carskoj je Rusiji kmetstvo ukinuto (i to ne potpuno) tek 1863. godine.
Tada je caru Aleksandru II. i plemstvu postalo jasno da je glavni razlog
golemog zaostajanja Rusije za ostalom Europom feudalni poredak, koji
nije omoguavao ponudu slobodne radne snage nunu za razvoj kapitalizma. Osim toga, buntovno raspoloenje kmetova dostiglo je kritinu toku,
tako da je sam car izjavio da je bolje ukinuti kmetstvo odozgo, nego da ono
bude ukinuto odozdo. Meutim, i to zakanjelo osloboenje seljaka od feudalne obespravljenosti i eksploatacije bilo je samo djelomino. Bitni uvjet
politikog i ekonomskog osloboenja seljaka bilo je njihovo vlasnitvo nad
zemljom koju obraduju, a taj uvjet je samo djelomino ispunjen: seljaci su
dobili vlasnitvo samo nad onim malim dijelom feudalne zemlje koju su
obraivali za sebe, a to nije bilo dovoljno ni za golo preivljavanje. Stoga
su izbile masovne pobune seljaka: samo u jednoj godini, 1870, zabiljeeno
je oko tisuu seljakih buna. [1] No i taj mali posjed nije postao njihovo
individualno vlasnitvo, ve je predan u vlasnitvo seoske zajednice, 'obine'. Tek je 1910. godine carskim dekretom ukinuta seoska zajednica kao
obavezna organizacija; seljaci su tim dekretom dobili pravo da veinom
glasova odlue o rasputanju zajednice i podjeli zemlje pojedinanim domainstvima.
Politika i ekonomska mo u Rusiji bila je koncentrirana u rukama
cara, njegove obitelji i najblie okoline. Osim apsolutne politike vlasti,
carska dinastija Romanova bila je poznata po golemom bogatstvu. Ruski
povjesniar M. N. Pokrovski smatra da je Aleksandar III. u svoje vrijeme
bio meu najbogatijim ljudima u svijetu. Uvoenjem zatitnih carina 1822.
godine poinje industrijski razvoj Rusije i to najprije podizanjem pamunih predionica i tkaonica. Pamuna industrija se dosta brzo razvijala zahvaljujui velikom domaem tritu i zatitnim carinama: umjesto gotovih pamunih proizvoda iz Engleske sada se uvozio pamuk koji se plaao
izvozom ita. Znatan doprinos industrijalizaciji zemlje dala su ulaganja
stranog kapitala (uglavnom francuskog, engleskog i njemakog): 1914. godine u stranom je vlasnitvu bila jedna treina ruske industrije. Izgradnja
eljeznike mree dala je poticaj metalnoj industriji i metalurgiji. Industrijalizaciju je pratio nagli porast radnitva: njihov je broj povean s 95.000 u
1801. na 1,742.000 u 1898. godini. Ipak, u cjelini Rusija je ostala ekonomski
vrlo zaostala zemlja: neposredno pred Prvi svjetski rat dohodak po glavi

stanovnika bio je deset puta nii u usporedbi sa zemljama zapadne Europe

i SAD. Udio stanovnika zaposlenih u nepoljoprivrednim zanimanjima je
tada u Rusiji iznosio oko 12%, dok je u zapadnim zemljama taj udio bio
na 60-70%. Razlog velikoj opoj ekonomskoj zaostalosti Rusije usprkos
relativno brzom razvoju industrije u prvom desetljeu 20. stoljea bila je
prvenstveno vrlo primitivna poljoprivredna proizvodnja koja je po agrotehnici i proizvodnosti ostala na razini 17. stoljea.
U pripremanju revolucionarne atmosfere, osim naglo rastue, nemilosrdno eksploatirane radnike klase koncentrirane u velikim poduzeima,
odigrala je znaajnu ulogu i ruska inteligencija, velikim dijelom plebejskog
porijekla, nastala u drugoj polovici 19. stoljea, koja je bila sklona stanovitu glede neodrivosti postojeeg stanja i nunosti promjena. Znatan
dio inteligencije opredijelio se za ideju ruenja despotskog, polufeudalnog
carskog reima i za radikalne politike i socijalne reforme. Meu raznim
disidentskim strujama ruske inteligencije, marksistiki se pokret pojavio
60-tih godina 19. stoljea (ruski prijevod Kapitala objavljen je 1869. godine, svega dvije godine nakon prvog njemakog izdanja). Prva marksistika
organizacija u Rusiji osnovana je 1883. godine pod nazivom Organizacija
za osloboenje radnike klase, a njen ideoloki voa bio je Plehanov. Petrograd je bio sjedite mnogih marksistikih debatnih klubova i tu su Lenjin i Martov osnovali 1895. godine partiju Borbeni savez za osloboenje
radnike klase. Krajem 19. stoljea marksistiki je pokret, iako jo malobrojan, postao znaajan faktor u politikom ivotu Rusije. Meutim, velika
je nevolja tog pokreta gotovo od samog poetka bila njegova podvojenost
na dvije struje: radikalnu revolucionarnu i umjerenu reformistiku. Osnivanjem jedinstvene ruske socijaldemokratske partije ta je podvojenost
privremeno i formalno prevladana, ali je ve 1903. godine na 2. kongresu
partije ponovno izbila na povrinu podjelom na boljeviku i menjeviku
frakciju. Boljevika frakcija predvoena Lenjinom, iako brojano nejaka,
bila je sastavljena od lanova obrazovanih u duhu marksistike doktrine i
fanatino odanih ciljevima proleterske revolucije.
Preludij u Oktobarsku revoluciju dogodio se 12 godine ranije, neuspjelom radniko-seljako-mornarskom pobunom 1905. godine. Poniavajui
poraz ruske vojske u ratu s Japanom i katastrofa ruske ratne mornarice kod
dalekoistone luke Port Arthur bili su okida za masovnu pobunu, koja je
ve dulje vremena tinjala kod radnika ogorenih zbog grubog izrabljivanja,
kod seljaka koji su traili podjelu zemlje i kod mornara esto maltretiranih
od pomorskih asnika-plemia. Radnici, nezadovoljni niskim nadnicama

i 10-satnim radnim vremenom pokrenuli su masovne trajkove u Petrogradu i u drugim gradovima. U Petrogradu je pod vodstvom menjevika
osnovan u listopadu 1905. godine sovjet radnikih zastupnika, koji je izdao
proklamaciju u kojoj se kae da proletarijat nee poloiti oruje dok god
monarhija ne bude zamijenjena demokratskom republikom. U trajkovima i demonstracijama sudjelovalo je vie od milijun radnika zahtijevajui 8-satni radni dan, sazivanje ustavotvorne skuptine i donoenje ustava. U Petrogradu je poetkom sijenja 1905. godine oko 200.000 radnika
krenulo prema Zimskom dvorcu (carskoj rezidenciji), gdje ih je paljbom
doekala vojska ubivi vie stotina radnika. Pobuna je zahvatila i mornare: mornari najveeg ratnog broda Potemkin bacili su sve asnike u more,
izvjesili crvenu zastavu i uplovili u crnomorsku luku Odesu, gdje je bio u
toku opi trajk. Meutim, carska je vojska slomila trajkae, a mornari s
Potemkina su se na kraju predali u rumunjskoj luci Konstanci tamonjim
vlastima. Tako je porazom zavrio prvi pokuaj ruenja anakronog, autokratskog carskog 'samodravlja' 1905. godine i to prvenstveno zbog nepostojanja zajednikog programa i vodstva. No neodrive proturjenosti i
akutni drutveni sukobi unutar ruskog drutva ostali su i dalje nerijeeni,
ekajui novu priliku za erupciju masovnog nezadovoljstva i pobune.
Ta se druga prilika za masovnu pobunu ukazala u veljai 1917. godine. Februarska revolucija, koja je ukinula trostoljetnu vladavinu dinastije
Romanova, poela je 23. veljae, kad su radnice tekstilnih tvornica u Petrogradu, njih oko sto tisua, stupile u trajk i krenule prema sreditu grada.
Idui dan ve je polovina petrogradskih industrijskih radnika izalo na ulice uzvikujui: Dolje autokracija, Dolje rat, Hoemo kruha. trajkovi
i demonstracije su iduih dana zahvatile cjelokupno radnitvo Petrograda.
Dolo je do sukoba s policijom, pale su prve rtve, situacija je postajala
sve zaotrenija i raspoloenje masa sve revolucionarnije. Izgledalo je da je
sukob s policijom i vojskom neizbjean. No, iako je vojska dobila naredbu
da puca na demonstrante, ona se, osim u nekoliko sluajeva, ponaala prilino neutralno i pomirljivo. Odluujui trenutak u Februarskoj revoluciji
bilo je prikljuenje jedne policijske jedinice demonstrantima, a nju su ubrzo slijedile druge policijske i vojne jedinice. Idui dan dogodilo se potpuno
rasulo preostalih jedinica ili njihov prijelaz na stranu pobunjenika; vie nita nije stajalo na putu obaranja carskog reima. Revolucija koja se zbila u
Petrogradu ubrzo je zahvatila itavu zemlju. Car Nikola II. bio je prisiljen
na abdikaciju; on i njegova obitelj su uhieni. Ta povijesna, revolucionarna promjena politikog sustava u Rusiji, iako bez velikog krvoprolia (broj

ubijenih i ranjenih na obje strane procijenjen je na oko 1300), dogodila se

bez planirane pripreme i bez politikog i organiziranog vodstva. To je bio
uglavnom spontani pokret izrabljivanih i obespravljenih petrogradskih
radnika, kojima su se prikljuili dijelovi policije i vojske, uz politiku podrku socijalistikih partija (menjevika, boljevika i socijal-revolucionara), a i liberalnih, graanskih partija.
Nakon pada carskog reima nastao je politiki vakuum, koji je popunilo dvovlae: s jedne strane Duma (narodna skuptina koja je ostala i
nakon prevrata) formirala je Privremenu vladu, a s druge strane pobunjeni
radnici osnovali su sovjete radnikih i vojnikih zastupnika i Izvrni komitet sovjeta kao vrhovni organ vlasti. Pobunjena masa radnika i pridruenih
vojnika nije imala povjerenje u Dumu i Privremenu vladu, jer su ih smatrali predstavnicima plemstva i posjednikih klasa, pa su uspostavili vlastiti
sustav vlasti, sovjete. Meutim, politiki voe koji su imali preteni utjecaj
na sovjete bili su menjevici, koji su smatrali da je Rusija ekonomski previe zaostala i prema tome nezrela za socijalistiku revoluciju i za diktaturu proletarijata. Oni su bili skloni preputanju vlasti liberalnoj buroaziji
predstavljenoj u Privremenoj vladi, koja bi trebala provesti demokratske
reforme i ubrzati industrijski i opi razvoj zemlje i tako pripremiti uvjete
za socijalistiki preobraaj. No gospodari situacije i stvarna politika vlast
postali su sovjeti, usprkos drukijih namjera njihovih politikih mentora.
Sovjeti su kontrolirali ne samo tvornice ve i sve vane javne institucije:
vojsku, policiju, eljeznice, potu, centralnu banku. Privremena vlada bila
je samo onoliko efektivna vlast, koliko joj je to doputao Izvrni komitet
sovjeta.
Dvovlae je paraliziralo rjeavanje goruih politikih, ekonomskih
i socijalnih problema i nije se moglo dugo odrati. Situacija u zemlji je i
dalje bila vrlo turbulentna. Seljaci su zahtijevali da im se podijeli zemlja
veleposjednika, radnici su traili vee nadnice i kontrolu nad upravljanjem
poduzeima, meu vojnicima iscrpljenim ratom vladalo je buntovno raspoloenje, a kod neruskih naroda jaao je pokret za nekom vrstom autonomije. Politike struje koje su izbile na povrinu u to vrijeme i koje su
utjecale na politika kretanja imale su razliite poglede na stvaranje novog
politikog poretka. Kadeti, koji su prije revolucije bili predstavnici liberalne buroazije, zastupali su sada konzervativna stajalita: zahtijevali su nastavak rata i odgaanje ekonomskih i socijalnih reformi do zavretka rata.
Na suprotnoj strani politikog spektra, boljevici su inzistirali na radikalnim reformama: konfiskaciji velikih poduzea, potpunu radniku kontrolu

poduzea i obustavu rata. Privremena vlada je dodue objavila dekret o

8-satnom radnom vremenu, ali to vie nije bilo dovoljno da zadovolji narasle zahtjeve radnika. Donijet je takoer dekret kojim su uvedeni tvorniki
radniki komiteti, ali njihove su funkcije bile samo savjetodavne. Raskorak
izmeu Privremene vlade i sovjeta bivao je sve vei; postalo je jasno da je
stanje dvovlaa neodrivo.
U prvim mjesecima nakon Februarske revolucije boljevici su bili
manjina u gotovo svim lokalnim sovjetima (pa i u najveem petrogradskom sovjetu) zbog ega sve do Lenjinovog dolaska u Petrograd nisu bili
u stanju nametnuti svoja radikalna, revolucionarna stajalita. No, Lenjinov dolazak 3. travnja 1917. godine oznaio je prekretnicu u dinamici ruske socijalistike revolucije. U pozdravnom govoru na masovnom doeku
predsjednik Vrhovnog sovjeta, menjevik N. S. heidze naglasio je, u
skladu s menjevikim stavovima, da je najprei revolucionarni zadatak
socijaldemokratske partije konsolidirati novi demokratski poredak. No
Lenjin je u svom dvosatnom govoru odluno odbacio taj stav i pozvao
radnike na preuzimanje sve vlasti u ruke sovjeta i na proletersku revoluciju. On je zahtijevao da revolucija odmah prijee iz buroaske u socijalistiku etapu, to je izrazio ovim rijeima: 'Ne parlamentarna republika;
povratak na to znaio bi korak natrag, ve republika sovjeta radnikih i
seljakih deputata, koja izrasta odozdo prema gore... Ekonomija e biti
reorganizirana nacionalizacijom zemlje, pretvaranjem velikih posjeda u
uzorne dobra, stvaranjem jedne narodne banke i stavljanjem proizvodnje
i distribucije pod kontrolu sovjeta'. (Vladimir I. Lenin Collected Works,
Vol. 24, Lawrence & Wishard, London, 1964, str. 24). Lenjinova odlunost
da se bez odlaganja provede socijalistika revolucija u Rusiji bila je poduprta njegovim uvjerenjem da e uskoro doi do revolucionarnih promjena u Europi, pa i itavom svijetu: Imperijalistiki je rat oznaio poetak
graanskog rata u Europi... Svjetska socijalistika revolucija je na pomolu... Svakim danom moe se oekivati slom europskog kapitalizma. Ruska
revolucija, koju ste vi ostvarili, otvorila je put u novu epohu. Neka ivi
svjetska socijalistika revolucija!. [2]
Dan nakon Lenjinovog dolaska u Petrograd, 4. travnja, odran je sastanak vodeih linosti obje socijaldemokratske struje, menjevika i boljevika, s namjerom da se dogovori zajednika politika platforma i program
djelovanja. Lenjin je u svom govoru ponovio zahtjev za uklanjanje liberalne, 'buroaske' Privremene vlade i za preuzimanje sve vlasti u ruke sovjeta.
Petrogradski partijski komitet je najprije odbacio te Lenjinove teze, ali je

nakon upornog uvjeravanja veina lanova komiteta prihvatila boljeviko

stanovite da u jednoj dravi ne mogu postojati dvije vlasti i da svu vlast
trebaju preuzeti sovjeti. Meutim, na Prvom sveruskom kongresu sovjeta
u lipnju 1917. godine boljevici su ostali u manjini (dodue neznatnoj) u
odnosu na menjevike i esere (socijal-revolucionare). Odnosi snaga promijenili su se u korist boljevika tijekom iduih mjesec dana, emu je doprinio propali pokuaj kontrarevolucije pod vodstvom generala Kornilova.
Prihvaanje Lenjinovog programa u petrogradskom i moskovskom sovjetu bilo je odluujue za prevagu boljevika nad menjevicima. [3] Broj partijskog lanstva, naroito u Petrogradu i Moskvi, u toku nekoliko mjeseci
naglo je povean: u Petrogradu na 60.000, u Moskvi na 70.000, a u itavoj
zemlji na 350.000 lanova. [4]
Rascjep ruske socijaldemokracije na dva nepomirljiva tabora postao
je sve oigledniji i to ne samo zbog razliitih koncepcija partijske organizacije ve prvenstveno zbog razliitih pogleda na ostvarenje socijalistikog
drutva u Rusiji. Menjevici su bili uvjereni da realizacija socijalizma nije
mogua prije nego to se dostigne visoka razina tehnolokog i ekonomskog razvoja, a taj se razvoj po njihovom miljenju moe najbre ostvariti u
sustavu liberalne demokracije i slobodnog trita. Nasuprot tome, boljevici su smatrali da ruska buroazija nije sposobna da provede nune ekonomske i socijalne reforme i da pokrene ubrzanu industrijalizaciju i modernizaciju zemlje. Bili su uvjereni da e taj zadatak mnogo bre i uspjenije izvriti nova, socijalistika vlast. Osim toga, vjerovali su da se Europa,
posebno Njemaka, nalaze pred erupcijom radnike pobune i pred opom
socijalistikom revolucijom. Lenjin je bio sjajan govornik, koji je ne samo
retorikom vjetinom nego i uvjerljivou svojih argumenata znao pridobiti za svoje stavove i pokrenuti u akciju masu koja ga je sluala. On je
znao odabrati jasne, jednostavne i za masu u tom trenutku najaktualnije
i najprivlanije parole, kao to tada bile: Mir, Kruh, Zemlja i na taj nain
mobilizirati masu na ostvarenje zacrtanih ciljeva. A ti su ciljevi tada bili:
bez odlaganja pokrenuti proletersku, socijalistiku revoluciju i uspostaviti
diktaturu proletarijata.
Osmomjeseno razdoblje izmeu Februarske i Oktobarske revolucije
bilo je vrlo burno, gotovo kaotino, obiljeeno dramatinim dogaajima,
sukobima, kompromisima, trajkovima, masovnim demonstracijama, otimanjem zemlje veleposjednicima, osipanjem armije, pojavama nasilja i sl.
itava zemlja, a naroito Petrograd, nalazila se u stanju potpunog gra, u
dubokoj politikoj, socijalnoj i ekonomskoj krizi, u sukobu nepomirljivih

ili teko pomirljivih suprotnosti. Takvo stanje nije moglo dugo potrajati i
do nekog raspleta je uskoro moralo doi.
Povjesniari ruske revolucije dijele to kratko, a sudbonosno razdoblje
ruske povijesti na tri faze. U prvoj fazi, od veljae do srpnja 1917. godine, masovna, estoka, ali nedovoljno artikulirana pobuna sruila je carski
reim i uspostavila dvovlae: Privremenu vladu s jedne i sovjete s druge
strane. Drugoj fazi, od srpnja do rujna, dala je peat velika pobuna petrogradskih radnika i vojnika, koju su uguile vojne jedinice lojalne Privremenoj vladi. Poetak tree faze, u rujnu 1917. godine, oznaio je pokuaj generala L. G. Kornilova da u ime konzervativne struje slomi revolucionarne
snage. Meutim, taj je neuspjeli pokuaj imao upravo suprotan uinak: on
je bitno ojaao utjecaj boljevika. Broj lanova i simpatizera boljevike
partije naglo je porastao i njihov je politiki utjecaj u sovjetima i radnikim
masama postao dominantan. Odmah nakon Februarske revolucije radnici
su zahtijevali hitno poveanje nadnica kao i radniko upravljanje poduzeima. U gradovima je poela konfiskacija kua, a na selu su seljaci otimali
zemlju veleposjednicima. Ni Privremena vlada ni Izvrni komitet sovjeta
nisu imali kontrolu nad tokom dogaaja. A odnosi izmeu ta dva paralelna vrhovna organa vlasti bili su neodreeni, nejasni i najee konfliktni.
U oima radnikih i vojnikih masa sovjeti su bili pravi i jedini nosioci narodne vlasti, ali menjeviki su voe smatrali da nije vrijeme za socijalistiku revoluciju.
U svibnju je formirana nova Privremena vlada u koju je ulo est
umjerenih socijalistikih predstavnika, kako bi se na taj nain ojaao njen
autoritet. U meuvremenu je nezadovoljstvo i rasulo u vojnim jedinicama
sve vie uzimalo maha, to nije potaklo menjeviko vodstvo u Izvrnom
komitetu sovjeta da zatrai obustavu rata. Ono je bilo u tom pogledu i dalje neodluno: s jedne strane smatralo se da je korisno drati armiju na
okupu kao garanciju ouvanja javnog reda i sigurnosti i da stoga treba nastaviti rat dok nekako, a to se oekivalo uskoro, svjetski rat na ovaj ili onaj
nain ne zavri. S druge strane, menjevici su bili svjesni da nastavak rata
zemlju sve vie iscrpljuje i da jaa proturatno, buntovno raspoloenje vojnika i radnika. U meuvremenu, trajkovi su se sve vie irili; radnicu su vidjeli kako se vlasnici tvornica bogate i ostvaruju velike profite zahvaljujui
vojnim narudbama, dok je kupovna mo njihovih ionako niskih nadnica
zbog rastue inflacije naglo padala. Stoga su jaali zahtjevi za radniko preuzimanje kontrole nad poduzeima; sve je vei broj radnikih komiteta u
tvornicama donosio rezolucije protiv rata, za kontrolu cijena ivenih na-

mirnica i za radniku kontrolu tvornica. Podrka boljevika tim radnikim

zahtjevima bio je jedan od glavnih razloga njihovom sve veem utjecaju u
radnikim redovima i u sovjetima. Tome je takoer doprinosila suradnja
menjevika s Privremenom vladom, iji se ugled naglo srozavao.
Jedan od najvanijih dogaaja u povijesti ruske socijalistike revolucije bila je Rezolucija petrogradskog sovjeta donijeta u svibnju 1917. godine, kojom se podrava zahtjev boljevika da sva vlast prijee u ruke sovjeta. Veina sovjeta u drugim gradovima bila je dodue sve do rujna pod
pretenim utjecajem menjevika, no petrogradski sovjet je predstavljao
najmilitantniji dio ruske radnike klase i stoga je njegovo svrstavanje na
stranu boljevika imalo odluujui utjecaj na daljnji tok ruske revolucije.
Narasla politika snaga boljevika dola je do izraaja u masovnim lipanjskim demonstracijama oko 400.000 radnika Petrograda, koji su isticali parole: Dolje kapitalistiki ministri, Sva vlast sovjetima, Kruha, mira i
slobode. Zahtjeve za okonanje rata pospjeio je teak poraz ruske vojske
u Galiciji. Istovremeno je eskalirao radniki bunt: poetkom srpnja radnici
jedne od najveih ruskih tvornica, Putilov, stupili su u trajk zahtijevajui
poveanje nadnica i kontrolu nad upravljanjem tvornicom. Uskoro su im
se pridruili radnici 70 drugih petrogradskih poduzea. Pobuni se takoer
prikljuio jedan bataljun vojske zaprijetivi da nee oklijevati silom sruiti
Privremenu vladu, ako pokua pomou vladi lojalnih vojnih jedinica uguiti radniku pobunu. Vojnici pobunjenikog bataljuna i petrogradski radnici izali su na ulice sa sloganom Sva vlast sovjetima. Demonstracije su
dobile revolucionarnu dimenziju, kad im se iduih dana pridruilo 20.000
krontatskih mornara. Izgledalo je da je situacija zrela za ruenje Privremene vlade i preuzimanje vlasti, no boljevike su voe smatrali da jo nije
vrijeme za konani obraun, s obzirom da u ostalim dijelovima zemlje nisu
imali podrku veine sovjeta. Osim toga, procijenili su da vojne jedinice na
fronti jo nisu bile spremne podrati ruenje Privremene vlade. Stoga su
nakon nekoliko dana pozvali mornare da se vrate u Krontadt, a radnike
da obustave daljnje demonstracije.
Kolebanje boljevikog vodstva iskoristila je Privremena vlada pokrenuvi antirevolucionarnu kontraofenzivu, dodue ne oruanu ve propagandnu, i to na vrlo perfidan nain: poetkom srpnja objavili su proglas u
kojem optuuju Lenjina da je njemaki agent. Iako optuba nije bila poduprta nikakvim dokazima (navodno je bila utemeljena na izjavi jedne nepouzdane osobe), ipak je u prvi mah postigla namijenjenu svrhu: javnost je
bila zateena, zbunjena i uznemirena, a boljevici su bili primorani na pri-

vremeno povlaenje. Vlada je izdala nalog za uhienje Lenjina, Zinovjeva

i Kamenjeva, zbog ega su se oni morali povui u ilegalu. Neki boljeviki
voe, kao Trocki, koji nisu uspjeli izbjei uhienje, bili su zatvoreni u krontatsku tvravu.
Predsjednik Privremene vlade Kerenski bio je uvjeren da je sada, kad
je pola boljevikog vodstva u zatvoru, a druga polovica u ilegali, politika situacija u zemlji pod njegovim nadzorom. Meutim, zanemario je injenicu da je posljednjih mjeseci brojana snaga boljevike partije silno
porasla: broj lanova partije je od travnja do srpnja 1917. godine povean
od 80.000 na oko 200.000. Partijski aktivisti nastavili su politiki djelovati
u tvornicama i gradskim sreditima, naroito u Petrogradu, gdje su boljevici brojano i po politikom utjecaju nadjaali menjevike. Uskoro se
veinsko raspoloenje radnikih i vojnikih masa opet okrenulo u prilog
boljevika. Pokuaj Kerenskog da lanom optubom da je njemaki plaenik i agent diskreditira Lenjina i boljevike nije uspio. Meutim sada su
svi mostovi dogovora i suradnje izmeu dvije vodee struje ruske politike scene: liberala, kadeta i menjevika s jedne strane i boljevika s druge
strane bili porueni, a konani obraun neizbjean. Neminovnost sukoba
postala je jasna i ruskim generalima, koji su odluili da sukob u korist konzervativnih snaga rijee vojnom silom: ef generaltaba ruske armije general Kornilov obavijestio je predsjednika Privremene vlade Kerenskog da
namjerava pomou vojske raspustiti sovjete i likvidirati boljevike voe.
A da misli ozbiljno pokazalo se uskoro: krajem kolovoza u blizinu Petrograda dopremljene su vojne jedinice koje su ekale naredbu za zauzimanje
petrogradskih institucija i preuzimanje vlasti. Krajem kolovoza vojne pripreme za zauzimanje petrogradskih javnih ustanova i ukidanje sovjeta bile
su dovrene.
No sada je dolo novog dramatskog obrata: Kerenski je shvatio da bi
general Kornilov pomou znatnih vojnih snaga koje su okruile Petrograd
mogao sruiti ne samo sovjete kao uporita boljevikih revolucionarnih
planova nego u ime konzervativnih krugova, u ijem je interesu i organizirao vojni udar, ukinuti i Privremenu vladu. Da je takav neoekivani razvoj situacije bio ne samo mogu nego i izvjestan, Kerenskog je obavijestio
princ V. N. Lvov, koji je djelovao kao posrednik u pregovorima izmeu Kerenskog i Kornilova. On je Kerenskom prenio poruku Kornilova, kojom
ovaj zahtijeva proglaenje izvanrednog stanja u Petrogradu, ostavke svih
lanova Privremene vlade i prijenos sve vlasti, civilne i vojne, na njega, t.j.
Kornilova kao vrhovnog vojnog zapovjednika. Kerenski je reagirao brzo i

odluno: na hitno sazvanoj sjednici Privremene vlade smijenjen je Kornilov s poloaja vojnog zapovjednika, a na tu je dunost postavljen Kerenski:
Osim toga, izdana je naredba o zabrani pokreta i djelovanja svih vojnih
jedinica.
No odluujuu ulogu u slamanju pokuaja vojnog pua odigrali su
radnici i vojne jedinice Petrograda: pod vodstvom boljevika osnovan je
Komitet za borbu protiv kontrarevolucije, koji je organizirao Crvenu gardu s 20.000 naoruanih pripadnika. Konani udarac kontrarevoluciji zadao je 31. kolovoza dolazak jedne divizije regularne vojske u Petrograd i
njeno prikljuenje Crvenoj gardi. Kornilov i njegovi generali bili su uhieni
i zatvoreni. Fijasko vojnog pua silno je ojaao utjecaj boljevika i utro put
njihovoj pobjedi u Oktobarskoj revoluciji. U dva najvanija lokalna sovjeta, petrogradskom i moskovskom boljevici su sada imali neupitnu veinu,
to je im je omoguilo da sljedeih mjeseci steknu dominantnu ulogu na
ruskoj politikoj sceni.
Iznenadnoj, velikoj promjeni politikih snaga u korist boljevika poslije sloma pokuaja vojnog pua doprinijela su tri kljuna faktora: prvo,
ubrzani raspad regularne armije; drugo, sve masovnija uzurpacija veleposjednikih posjeda od strane seljaka; i tree, najvanije, rastue revolucionarno raspoloenje radnike klase. Osipanje vojnih jedinica, posebno onih
u prvim ratnim linijama, poelo je ve nakon Februarske revolucije: procjenjuje se da je jedan milijun vojnika (od ukupno sedam milijuna) dezertiralo s poloaja nakon ruenja carskog reima. Nedisciplina, dezerterstvo
i pobune vojnika jo su se vie proirile nakon uhienja glavnog vojnog zapovjednika Kornilova i njegovih generala. Ruska armija, kao organizirana,
homogena i disciplinirana vojna sila, nakon sloma vojnog pua vie nije postojala. to se tie seljaka, glavni izvor nezadovoljstva i bunta bila je njihova
neutaena glad za vlastitom zemljom. Ni ukidanjem kmetstva 1861. godine
seljaci nisu postali individualni vlasnici zemlje koju su obraivali: zemlja je
dana u vlasnitvo seoskim poljoprivrednim zajednicama, 'obinama'. Iako
je 1906. godine omogueno rasputanje seoskih zajednica, taj je proces bio
vrlo spor: procjenjuje se da je pred poetak Prvog svjetskog rata svega 10%
seoskih domainstava (od ukupno 14 milijuna) posjedovalo vlastitu zemlju.
Dezerterstvo vojnika nakon Februarske revolucije, koje je postalo masovna
pojava nakon neuspjelog vojnog pua, dalo je snaan poticaj pokretu seljaka
za stjecanje vlasnitva nad zemljom (golemu veinu ruske armije sainjavali su seljaci). Budui da su boljevici podupirali zahtjeve seljaka za vlastitom
zemljom, njihovo sve buntovnije raspoloenje ilo je u prilog boljevika.

Iako su raspad ruske armije i pobune seljaka stvorili povoljne uvjete

za boljeviku revoluciju u listopadu 1917. godine, odluujui faktor pobjedonosne Oktobarske revolucije bilo je revolucionarno raspoloenje ruske
radnike klase. Udio industrijskih radnika u ukupnom stanovnitvu Rusije
bilo je tada dodue neusporedivo manji u odnosu na razvijene industrijske zemlje Zapada, ali je ipak 1913. godine broj tih radnika iznosio oko tri
milijuna, i to je vrlo vano, ta je mlada radnika klasa Rusije bila koncentrirana u velikim poduzeima i velikim gradovima. Osim toga, ruski su
radnici bili radikalniji i borbeniji u svojim zahtjevima, vjerojatno zbog daleko teih radnih i ivotnih uvjeta i veeg siromatva i bijede. Nadnice su
bile jedva dovoljne za preivljavanje, radni dan trajao je 10 sati, sindikatu
su bili zabranjeni, stambeni uvjeti krajnje loi. [5] Revolucionarno raspoloenje radnika, poticano djelovanjem boljevikih agitatora, razbuktalo se
jo vie u toku rata zbog naglog porasta cijena (zbog galopirajue inflacije
vrijednost rublje je 1917. pala na svega 10% vrijednosti iz 1914. godine), nestaice ivenih namirnica (1917. godine uvedena je u gradovima prodaja
kruha na bonove, etvrt kilograma dnevno po osobi). Pokazala se tonom
ocjena Lava Trockog: 'Mogue je da radnici u jednoj ekonomski zaostaloj
zemlji dou na vlast prije nego u razvijenoj zemlji'.[6]
Bunt radnika poeo je sa zahtjevima za veim nadnicama, boljim
radnim uvjetima i skraenim radnim vremenom. Kako tim zahtjevima
nije udovoljeno, trajkovi su postali sve ei i radniko nezadovoljstvo
sve ogorenije. U poetku, radniki je pokret bio uglavnom spontan, a
vremenom je sve vie dolazio pod utjecaj boljevike partije, koja je zastupala iste zahtjeve kao i radnici. Nakon ruenja carskog reima doputeno
je djelovanje sindikata, ije je lanstvo rapidno raslo: na prvoj sveruskoj
sindikalnoj konferenciji u srpnju 1917. godine objavljeno je da je ukupan
broj lanova povean na 1,5 milijun. No lanstvo se i dalje poveavalo: do
kraja te godine bilo ih je 2,3 milijuna (samo u Petrogradu bilo je u kolovozu 1917. godine oko 400.000 lanova sindikata). Osim sindikata, u tvornicama su osnovani i radniki komiteti, koji su nastojali postii kontrolu
nad upravljanjem poduzeima. U proljee 1917. godine Privremena je vlada donijela odluku o 8-satnom radnom vremenu, ali to nije ublailo buntovno raspoloenje radnika. trajkovi su se i dalje irili, a sukobi izmeu
radnika i vlasnika, odnosno uprava, tvornica postajali su sve ei i otriji,
tako da su mnogi vlasnici odluili obustaviti proizvodnju. To je samo pojaalo zahtjeve radnika za potpuno preuzimanje poduzea u svoje ruke,
to se u nekim sluajevima i dogodilo. Radniko upravljanje, na emu su

inzistirali radniki komiteti, nije dodue nailazilo na podrku boljevika

(oni su zastupali koncepciju dravnog upravljanja gospodarstvom), ali se
nisu tome otvoreno ni suprotstavljali. Nakon poraza kontrarevolucije generala Kornilova, radniki komiteti su potpuno prihvatili politiko vodstvo boljevika. Sindikalne organizacije su takoer najveim dijelom dale
podrku boljevicima u njihovom nastojanju za revolucionarno osvajanje
vlasti.
Iako su svi boljeviki voe bili suglasni u pogledu ruenja Privremene vlade i preuzimanja vlasti, ipak su neki od njih smatrali da okolnosti jo
nisu sazrele da se to uini odmah, kako je traio Lenjin. Razlog oklijevanja
nekih vodeih boljevika bila je bojazan da e biti teko zadrati vlast nakon revolucije. Centralni komitet boljevike partije sastao se 10. listopada
kako bi se donijela odluka o pokretanju revolucije. Od 21 lana komiteta,
dvojica, Zinovjev i Kamenjev, suprotstavila su se Lenjinovom prijedlogu
da bez odlaganja zaponu pripreme za oruano preuzimanje vlasti. Odmah poslije odluke Centralnog komiteta Lenjin se opirnim pismom obratio partijskim organizacijama, u kojem kae: U ime povijesti, u ime meunarodnog proletarijata, u ime ruske revolucije i ruske radnike klase, mi
nemamo pravo stavljati na kocku nau budunost kolebanjem u pogledu
revolucionarnog osvajanja vlasti.
Privremena je vlada tih kritinih dana uinila potez koji se pokazao
fatalnom pogrekom i koji je ubrzao boljeviku revoluciju: donijela je
odluku o slanju nekih vojnih jedinica iz Petrograda na frontu. Odmah je
reagirao Vojni revolucionarni komitet pismom zapovjedniku Petrograda
generalu Polkovnikovu, upozorivi ga da nijedna njegova naredba nee
biti provedena bez suglasnosti komiteta. Revolucionarni komitet poslao
je istovremeno slubenu notu Privremenoj vladi u kojoj izjavljuje da se ta
vlada ukida kao institucija vlasti. Meutim, Privremena vlada nije ozbiljno
shvatila notu Revolucionarnog komiteta; ona ju je jednostavno ignorirala.
Postalo je jasno da e biti potrebna oruana akcija da se svrgne Privremena
vlada. Za psiholoku pripremu masa za vojni udar iskoritena je proslava
godinjice osnivanja petrogradskog sovjeta, 22. studenog. Pred golemom
masom radnika Trocki je u svom govoru rekao: Sovjetska e vlada prekinuti patnje naih vojnika u rovovima. Ona e seljacima dati zemlju i u
zemlji zavesti red i mir... Sovjetska e vlada dati sve to naa zemlja ima
siromanim graanima i vojnicima. ... Zahvaljujui vaoj snazi i podrci
naa e revolucija pobijediti i osigurati vam mir, zemlju i kruh. Prema
opisu Nikolaja Suhanova, koji je nazoio tome skupu, oduevljenje mase

bilo je na granici ekstaze. [7] Revolucionarna psihoza petrogradskih masa

dostigla je razinu potrebnu za odluujui udarac postojeem reimu.
Za vojnu premo boljevika uoi revolucionarnog udara odluujue
je bilo osvajanje kontrole, 23. studenog, nad Petropavlovskom tvravom,
koja se nalazila na otoku usred rijeke Neve, s topovima uperenim na Zimski dvorac. Idueg dana jedinice Vojnog revolucionarnog komiteta zauzele
su dvije glavne eljeznike stanice, a krstarica Aurora i nekoliko torpednih
amaca usidrilo se u neposrednoj blizini Petrograda. Istovremeno, Crvena je garda zauzela telefonske centrale i druge javne ustanove. Zadnji in
Oktobarske revolucije, osvajanje Zimskog dvorca, poeo je rano ujutro 25.
studenog ispaljivanjem topovske granate s broda Aurora i mitraljeskom
paljbom na obranu dvorca, na to se veina branitelja (uglavnom kozaka i
pitomaca vojne akademije) razbjeala. Crvena garda i mornari uli su gotovo bez otpora u Zimski dvorac (ubijeno je est vojnika i mornara), a lanovi Privremene vlade su uhieni (iduih su dana puteni na slobodu).
Lenjin se nakon etveromjesenog boravka u ilegali pojavio u javnosti
nakon osvajanja Zimskog dvorca i u svom obraanju okupljenim graanima Petrograda izmeu ostalog rekao: Novu vladu formirat e potlaene
mase. Postojei dravni aparat bit e rasputen od vrha do dna; stvorit e
se nova dravna vlast u obliku sovjeta. Sada poinje nova era u povijesti
Rusije; ova revolucija e dovesti do pobjede socijalizma u naoj zemlji. Na
je prvi zadatak obustaviti rat. Takoer je svakome jasno da emo ukinuti kapitalistiki poredak. U tom zadatku pomoi e nam radniki pokreti
Italije, Njemake i Engleske... Podrku seljaka emo dobiti dekretom kojim
emo im podijeliti zemlju. A radnicima emo osigurati kontrolu nad njihovim tvornicama. Lenjinov govor ukazuje na etiri jasno deklarirana strateka cilja boljevike revolucije: a) zavretak rata; b) stvaranje novog tipa
drave u obliku sovjeta, kojima se uvodi neposredno upravljanje radnih
ljudi javnim poslovima; c) radnika kontrola poslovanja poduzea; i d) podjela zemlje seljacima. Moe se pretpostaviti da je Lenjin u to vrijeme vjerovao u ostvarenje tih ciljeva, no osim prvog (zavretak rata) nijedan drugi
najavljeni cilj socijalistike izgradnje nije ostvaren. Nova je vlada dodue
dva tjedna nakon Oktobarske revolucije izdala Dekret 0 radnikoj kontroli, prema kojem su radniki savjeti trebali nadzirati poslovanje poduzea.
Meutim, o stvarnoj ulozi radnikih savjeta postojala su razliita stanovita: dok je Centralni komitet tvornikih savjeta smatrao da su odluke radnikih savjeta obavezne za tvorniku upravu, prema odluci Sveruskog sovjeta upravljanje poduzeima bilo je u iskljuivoj nadlenosti direktora. Na

kraju je prevladalo Lenjinovo stanovite da ulogu radnikih savjeta preuzmu tvorniki sindikalni organi s obrazloenjem da sindikati predstavljaju interese radnike klase kao cjeline, a radniki savjeti samo pojedinane
interese. [8] Miljenja se razlikuju u procjeni koliko su naputanju prvobitno zacrtanih ciljeva doprinijele objektivne okolnosti, a koliko razlike u
shvaanju biti socijalizma. Bilo kako bilo, u odstupanju od sudjelovanja
radnih ljudi u upravljanju dravom i gospodarstvom, u prisilnoj kolektivizaciji individualnih seoskih posjeda, kao i u uvoenju autokratskog, etatistikog, birokratskog i represivnog modela upravljanja dravom, drutvom
i gospodarstvom, treba traiti glavni uzrok neuspjeha boljevikog modela
socijalizma inauguriranog Oktobarskom revolucijom.
Ve na sam dan Oktobarske revolucije sazvan je Drugi kongres sovjeta, na kojem su boljevici imali neto manje od dvotreinske veine: od
ukupno 650 delegata boljevika je bilo 390. Nakon estoke kritike menjevike politike, koju je u svom govoru iznio Trocki, menjevici su napustili
sjednicu (uvjereni da boljevici vode zemlju u pogrenom pravcu, oni su
iduih dana osnovali Komitet za spas zemlje i revolucije), a kongres je nastavio rad u pobjednikom ozraju. Lenjin je u svome govoru najprije apelirao na sve vlade zaraenih zemalja kao i na radniku klasu Velike Britanije, Francuske i Njemake da obustave ratne operacije i da odmah prihvate
tromjeseno primirje. Drugi Lenjinov prijedlog bilo je donoenje dekreta o
ukidanju privatnog vlasnitva na zemlju i podjeli zemlje na koritenje onima koji je obraduju. Trei proklamirani cilj boljevike politike takoer je
dobio legalnu osnovu u obliku dekreta, kojim se radnicima daje pravo kontrole nad poslovanjem poduzea. Meutim, kao i u sluaju individualnih
seljakih posjeda, koji su ukinuti kolektivizacijom poljoprivrede, tako je i
radniko upravljanje ubrzo naputeno uvoenjem monopola drave nad
cjelokupnim gospodarstvom.
Prva konkretna mjera nove sovjetske vlasti bila je zabrana svih, ne
samo konzervativnih nego i liberalnih, novina, to Suhanov procjenjuje kao
znak nesigurnosti i straha od politikih pokreta neprijateljski raspoloenih
prema novoj sovjetskoj vlasti. Suhanov smatra da je zabrinutost boljevikog
vodstva za budui razvoj dogaaja bila opravdana: radnici, koji su velikim
dijelom podravali revoluciju, sainjavali su mali dio ukupnog stanovnitva
(5 do 8%, dok je seljaka, politiki nepouzdanih saveznika, bilo 85%). Osim
toga, sljedbenici socijalistike doktrine (boljevici, menjevici i socijalni revolucionari) bili su razjedinjeni i definitivno posvaani, to se pokazalo kobnim za kasniji tijek i konani neuspjeh ruske socijalistike revolucije. Kako

je zapisao menjevik Nikolaj Suhanov, kod veine sljedbenika socijalistikog

pokreta u Rusiji postojalo je raspoloenje za stvaranje koalicije svih socijalistikih struja, ali su menjevici svojim demonstrativnim naputanjem Kongresa sovjeta tu mogunost upropastili prepustivi svu vlast boljevicima.
(N. Suhanov: 'Potpuno smo odrijeili ruke boljevicima, uinili smo ih gospodarima cjelokupne situacije i ustupili im itavu arenu revolucije'. [9]
Nova boljevika vlast nije mogla odustati od izbora za Ustavotvornu
skuptinu, jer su se za to energino zalagali prolih godina. Izbori su odrani 12. studenog, ali s neoekivano nepovoljnim ishodom za boljevike:
62% glasova pripalo je umjerenim socijalistima (menjevicima i socijalnim
revolucionarima), a svega 23% boljevicima (15% dobile su liberalno-graanske stranke). Boljevici nisu imali drugog izbora, ako su htjeli sauvati
vlast (koju nisu nakon uspjene revolucije namjeravali ustupiti ni pod koju
cijenu), nego da raspuste Ustavotvornu skuptinu. To su i uinili odlukom
Izvrnog komiteta sveruskog sovjeta 5. sijenja 1918. godine s obrazloenjem da je ta skuptina kontrarevolucionarna.
Iako su boljevici, kako je spomenuto, na Drugom kongresu sovjeta
odranom na sam dan pobjedonosne Oktobarske revolucije imali veinu,
znaajan udio umjerenih socijalista, menjevika i socijalnih revolucionara (40%) ukazivao je na kronino nejedinstvo u socijalistikim redovima,
to je bitno oslabilo politiki potencijal boljevika u njihovim naporima
u ouvanju vlasti od kontrarevolucije i kasnije u izgradnji socijalistikog
drutva. Dubina tog nejedinstva, zapravo raskola, jo je vie dola do izraaja u izborima za Ustavotvornu skuptinu, na kojima su boljevici dobili
svega 23% glasova, to je bio jasan znak da se na vlasti mogu odrati jedino
ukidanjem demokratskih sloboda, slobodnih izbora, slobode tiska i politikog djelovanja. Antagonizam izmeu dviju suprotstavljenih socijalistikih struja (boljevike s jedne i menjevike i socijalrevolucionarne s druge
strane) prerastao je u ogoreno neprijateljstvo, to je na drastian nain
pokazao atentat na Lenjina u kolovozu 1918. godine. Fanea Kaplan, lanica
socijalrevolucionarne partije (koja je provela sedam godina u zatvoru u vrijeme carizma zbog pokuaja atentata na jednog carskog dunosnika) je iz
neposredne blizine ispalila dva metka na Lenjina, jer je bila uvjerena da je
Lenjin izdao revoluciju rasputanjem Ustavotvorne skuptine (metci nisu
bili smrtonosni i Lenjin se od dobivenih rana uskoro oporavio). Boljevici
su sazvali 15. sijenja 1918. godine Trei sveruski kongres sovjeta kako bi
opravdali rasputanje Ustavotvorne skuptine, na kojem je donijeta Deklaracija 0 pravima radnog i eksploatiranog naroda.

Sporadini pokuaji kontrarevolucionarnih snaga neposredno poslije revolucije (pobuna carskih generala poela je ve u prosincu 1917.
godini na podruju Dona), iako neuspjeli, nagovjetavali su da konana
bitka za prevlast boljevika u itavoj zemlji jo nije dobivena i da je na
pomolu dugotrajan graanski rat. U travnju 1918. godine britanske i japanske snage zauzele su Vladivostok, a eke jedinice sastavljene od bivih ratnih zarobljenika napale su poloaje Crvene armije na Volgi (vojne
jedinice 14 stranih zemalja pruale su pomo snagama kontrarevolucije),
jedinice Bijele garde pribliile su se Moskvi na udaljenost od svega 150
km. Osim toga, kontrarevolucionarne snage okupljale su se u Finskoj i
Estoniji pripremajui napad na Petrograd. Izgledalo je da se Crvena armija i sovjetska vlast nalaze u sve bezizglednijoj situaciji. Najtea je bila
1919. godina: armije Denjikina, Kolakova i Judenia zauzele su velik dio
ruskog teritorija, reducirajui podruje pod nadzorom sovjetskih vlasti
na krug oko Moskve promjera oko 1000 km. Na rubovima toga kruga
bile su tri bjelogardijske armije potpomognute vojnim snagama SAD-a,
Velike Britanije, Francuske, Italije i Japana, vrei snaan pritisak na Crvenu armiju.
Organizaciju i zapovijedanje Crvenom armijom preuzeo je L. Trocki, koji je imenovan komesarom obrane, i u tome bio vrlo uspjean: u jesen 1919. godine jedinice Crvene armije krenule su u protunapad, prisilivi
kontrarevolucionarne snage na povlaenje na svim frontama. Slavni oklopni vlak s kojeg je Trocki rukovodio operacijama Crvene armije krstario
je Rusijom pojavljujui se na svim kritinim tokama. Ve se krajem 1919.
godine mogao naslutiti poraz kontrarevolucije, ali je do konane pobjede
Crvene armije nad Bijelom gardom i stranim intervencionistikim snagama dolo tek 1921. godine. U meuvremenu, u travnju 1920. godine, Rusiju odnosno Crvenu armiju napali su i Poljaci u namjeri da ostvare 'Veliku
Poljsku' pripajanjem dijela Ukrajine. No Crvena armija je potukla Poljake
i stigla do Varave, gdje su ih tek uz pomo francuskih jedinica zaustavili
i porazili. Na kraju je mirom u Rigi oujka 1921. godine Poljskoj ustupljen
dio Ukrajine i Bjelorusije. Vaan, a moda i odluujui faktor pobjede Crvene armije i boljevike vlasti u trogodinjem graanskom ratu bila je podrka veine ruskog naroda i to prvenstveno zbog dva razloga: prvo, voe
kontrarevolucije su namjeravali vratiti Rusiju na stanje prije Februarske
revolucije (to je ne samo za radniku klasu ve i za veinu seljatva bilo
neprihvatljivo) i drugo, intervenciju stranih sila velik dio naroda doivio je
kao napad na domovinu.

Iako su nakon trogodinjeg graanskog rata boljevici pobijedili,

Rusija je ostala politiki duboko razjedinjena, ekonomski devastirana i u
potpunoj meunarodnoj izolaciji. Nacionalni je dohodak pao na treinu,
a industrijska proizvodnja na petinu predratne razine. eljeznika mrea
je bila gotovo potpuno unitena, a poljoprivredna proizvodnja toliko smanjena, da je veina stanovnitva jedva preivljavala (mnogi su i gladovali).
Zemljom je vladala nezaposlenost, siromatvo i glad. Uestale su pobune
seljaka, koje je tek 1922. godine uguila Crvena armija. Pred pobjednikom
boljevikom vlau stajao je krajnje teak zadatak: izvui zemlju iz drutvenog i ekonomskog kaosa, prevladati duboke ideoloke i politike podjele i antagonizme, obnoviti devastirano gospodarstvo, pokrenuti industrijalizaciju i uz sve to poloiti temelje novih socijalistikih drutvenih odnosa.
Nije stoga iznenaujue da je 11a tom putu bilo mnogo lutanja, improvizacija, pogrenih poteza i odstupanja od nekih temeljnih naela izvorne
marksistike doktrine. Lenjin je jedini izlaz vidio u uvoenju reima 'ratnog komunizma'. to je podrazumijevalo prisilni otkup preostalih malih
vikova ita, uvoenje racioniranog snabdijevanja ivenim namirnicama
u gradovima i imenovanje dravnih direktora u tvornicama (umjesto tek
uvedenog radnikog upravljanja), dakle uvoenje etatistikog, centraliziranog gospodarskog sustava i autokratskog, totalitarnog oblika vladanja.

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]

Joe Carmichael, A Short History of the Russian Revolution, Sphere

Books Ltd., London, 1971, str..20
N. N. Nikolajevitch Suhanov, The Russian Revolution 1917: A Personal
Record, 1955.
Edward Carr, The Bolshevik Revolution, 1917-1923, Harmondsworth,
Penguin, 1966, str. 23
T. H. Rigbi, Communist Party Membership in the USSR, 1917-1967,
Princenton University Press, Princenton, 1968
Alexander Rabinovitch, The Bolsheviks Come to Power: The Revolution
in Petrograd 1917, Norton, New York, 1978, str. 219-233
Leon Trotsky, The Permanent Revolution - Results and Prospects,
New York, 1969
N. N. Nikolajevitch Suhanov, The Bolshevik Revolution 1917: A Personal Record

[8]

M. Brinton, The Bolsheviks and Worker's Control, Black Rose, Montreal, 1975, str. 30
[9] Alexander Rabinovitch, The Bolsheviks Come to Power: The Revolution
in Petrograd 1917, str. 204
O S T A L A LITERATURA:

Vladimir I. Lenin, Collected Works, Lawrence & Wishard, London, 1964

Beryl Williams, The Bolshevik Revolution, 1917-1921, Oxford University Press,
1987
Steve Smith, Red Petrograd Revolution in the Factories, 1917-1918, Cam
bridge University Press, Cambridge, 1983
M. N. Pokrovski, Povijest Rusije, Zadruna tamparija, Zagreb, 1935

VI.
STALJINIZAM TOTALITARNA I ETATISTIKA
VARIJANTA SOCIJALIZMA
( U S P O N

R A S P A D

S O V J E T S K O G

S A V E Z A )

zraz 'staljinizam' se obino shvaa kao naziv za onu vrstu socijalistike

ideologije, politike i drutvenog ureenja koja je nastala za vrijeme vladavine Josipa Visarionovia Staljina, generalnog sekretara Komunistike
partije SSSR-a. Tu je verziju socijalistike ideologije i prakse obiljeavala
prvenstveno neograniena, autokratska vlast jedne osobe, J. V. Staljina.
Model socijalizma koji je inaugurirao Staljin vladao je s malim izmjenama i poslije njegove smrti 1952. godine ne samo u Sovjetskom Savezu,
nego i u ostalim zemljama u kojima je poslije Drugog svjetskog rata uveden komunistiki poredak (osim SFR Jugoslavije nakon prekida sa SSSRom, i Kine nakon poetne primjene sovjetskog modela)), a bio je takoer
prihvaen (sa stanovitim modifikacijama) od gotovo svih komunistikih
partija u zapadnim zemljama. Idejni i politiki temelji staljinizma imaju u
odreenoj mjeri svoj korijen u lenjinizmu, jer je Lenjin beskompromisno
zastupao tezu o nunosti diktature proletarijata, iz koje se mogla izvesti
ideja o opravdanosti totalitarne drave i represivnog oblika vladanja.
No staljinizam se ipak ne moe izjednaiti s lenjinizmom. U prvom
redu, Staljin je marksistiku doktrinu u svojoj interpretaciji pretvorio u neupitnu, okotalu dogmu. Zatim, svu je vlast i mo do maksimalnih granica
koncentrirao u svojim rukama, i, na kraju, Staljin se u provoenju svoje
politike i u obraunu sa svojim stvarnim i zamiljenim protivnicima sluio
vrlo okrutnim i bezobzirnim metodama, koje nisu bile svojstvene Lenjinu.
Osim toga, Lenjin je u teorijskom pogledu bio neusporedivo kreativniji,
produktivniji, fleksibilniji, ukratko superiorniji u odnosu na Staljina. Staljin je marksistiku doktrinu pretvorio u kodificirani, kanoniziram sustav

neupitnih i nepromjenljivih dogmi, a njegova se apsolutna mo zrcalila ne

samo u tome da je on osobno donosio, kao neprikosnoveni i nepogreivi
voa, sve vane politike i ekonomske odluke, nego i u tome to je imao
monopol u odluivanju o teorijskim i ideolokim pitanjima. Staljinizam je
verzija marksizma koju je osobno zamislio i formulirao sm Staljin i ta je
verzija postala slubena, neupitna i kanonizirana ideologija.
Kao to navodi poljski filozof Leek Kolakovski (koji se od zagovornika 'humanistikog socijalizma' prometnuo u radikalnog kritiara marksizma, nakon to je poslije iskljuenja iz partije emigrirao na Zapad i postao
profesorom na sveuilitima u Engleskoj, Kanadi i SAD), povijest Rusije
poslije Lenjinove smrti moe se podijeliti na tri etape (L. Kolakovski, Glavni tokovi marksizma, BIGZ, Beograd, 1985, tom III, str. 11): a) etapa NEP-a,
koja traje od 1922. do 1929. godine; b) etapa od 1930. godine do Staljinove
smrti 1952. godine, koju obiljeava jaanje totalitarne, autokratske vladavine partije u svim sferama gospodarskog, drutvenog i kulturnog ivota; i c)
poststaljinski period koji traje od 1953. do 1989. godine, u kojem se uglavnom nastavlja totalitarni model vladanja, iako s izvjesnim odstupanjima.
Iako je za vrijeme NEP-a bila doputena slobodna trgovina i privatno vlasnitvo (uz stanovita ogranienja), partija odnosno drava su i dalje zadrale potpuni nadzor nad cjelokupnim drutvom.
Drugo razdoblje (1930-1952), kad je partijski i dravni totalitarizam
poprimio najdrastinije oblike, poelo je prisilnom kolektivizacijom poljoprivrede, t.j. ukidanjem seljakih posjeda i njihovim prinudnim udruivanjem u kolhoze ili stvaranjem dravnih poljoprivrednih poduzea, sovhoza. Kolektivizacija poljoprivrede provedena je vrlo brutalnim metodama:
stotine tisua imunijih seljaka (kulaka) prognano je u Sibir, a mnogo ih je
i ubijeno. Na taj je nain uniten posljednji drutveni sloj koji je zadrao
odreen stupanj ekonomske i politike neovisnosti i koji je time predstavljao potencijalnu opasnost kao otpor totalitarnoj dravnoj vlasti. Razvlaivanjem seljatva kao najbrojnije drutvene klase i potpunom kontrolom
poljoprivrednog sektora omoguilo je partiji i dravi totalnu i neupitnu
dominaciju i kontrolu nad cjelokupnim gospodarstvom i drutvom. Meutim, cijena prisilne i brutalne kolektivizacije bila je vrlo visoka: poljoprivredna je proizvodnja drastino smanjena i desetljeima se nije oporavila
od nasilne kolektivizacije.
Josif Visarionovi Dugavili (1879-1952) kolovao se u pravoslavnoj
teolokoj koli u Tiflisu (Gruzija). Ve su tada, prema njegovim biografima, zapaene neke njegove osobne znaajke, kao na pr. netrpeljivost pre-

ma drukijim miljenjima, upornost, tvrdoglavost, odvanost, potiskivanje emocija, koje e biti vrlo izraene u njegovom kasnijem politikom
djelovanju. Zbog sudjelovanja u socijaldemokratskim kruocima izbaen
je 1899. godine iz teoloke kole i od tada se posveuje revolucionarnom
politikom radu, priklanjajui se boljevikoj struji ruskog socijalistikog
pokreta. Na Lenjinov prijedlog kooptiran je 1912. godine u Centralni komitet partije. U vrijeme Oktobarske revolucije Staljin je pripadao najuem
krugu Lenjinovih suradnika (uz Trockog, Zinovjeva, Kamenjeva, Sverdlova i Lunaarskog), a u prvoj sovjetskoj vladi dobio je mjesto komesara za
nacionalne manjine. 1919. godine imenovan je komesarom novoosnovane
radniko-seljake inspekcije, to mu je omoguilo jaanje osobnog poloaja i utjecaja u partijskoj i dravnoj hijerarhiji. Godine 1922. postaje vriocem dunosti generalnog sekretara partije. U trenutku Lenjinove smrti bio
je najmonija osoba u partiji i dravi.
Iako je Lenjin u svom testamentu dao negativnu ocjenu o Staljinu,
on se nametnuo kao njegov nasljednik. Mnogi Staljinovi suradnici ve su
tada zapaali loe osobine njegovog karaktera, koje su kasnije dole do punog izraaja u njegovoj politici i djelovanju, kao to su neodoljiva tenja za
koncentracijom osobne vlasti i moi, odbijanje svakog drukijeg miljenja,
suprotstavljanja i kritike, nelojalnost i bezobzirnost u politikim obraunima. Ali, s druge strane, Staljin je bio sposoban i uinkovit organizator,
neumoran i sistematian u radu, pronicljiv i lukav u promiljanju i provoenju svojih zamisli i ciljeva. No isto tako bio je nesmiljen i brutalan u
eliminiranju svojih protivnika, emu treba dobrim dijelom zahvaliti svoju
karijeru i osvajanje apsolutne, autokratske vlasti i moi u Sovjetskom Savezu i u drugim komunistikim dravama i partijama tijekom tri desetljea, koliko je trajala njegova vladavina. Staljin nije imao talenta za teoretska
pitanja (iako je imao takvih ambicija); njegovi lanci i rasprave ne sadre
originalne ideje ni teoretski utemeljene i obrazloene stavove. Njegov najpoznatiji teorijski rad O osnovama lenjinizma (1924) svodi se na ponavljanje i kodifikaciju (donekle modificirane) Lenjinove ideologije.
U poetku Staljinove vladavine partijom i dravom glavni protivnik
mu je bio Trocki, koji je smatrao da e konana pobjeda socijalizma u Rusiji, zbog malobrojnosti radnike klase i prevage seljatva, ovisiti o podrci
meunarodnog proletarijata i o svjetskoj revoluciji. Staljin je napao 'trockizam' zamjerajui mu da podcjenjuje seosku sirotinju kao saveznika radnike
klase. Nasuprot Trockome, on je bio uvjeren da je u Rusiji mogue izgraditi
socijalizam bez vanjske pomoi. No u jednom stratekom cilju svi su se sla-

gali: teite u izgradnji socijalizma treba biti na to brem razvoju industrije, iako su postojale razlike u pogledu forsiranja industrijalizacije na raun
zaostajanja poljoprivrede i zanemarivanja seljatva. Zagovornici maksimalno brze industrijalizacije smatrali su da je stvaranje snane industrijske
baze prioritetan cilj kojem treba podrediti sve ostalo. Glavni predvodnik te
struje, Preobraenski, traio je da se putem visokih cijena industrijskih proizvoda i niskih cijena poljoprivrednih proizvoda izvri prelijevanje dohotka
iz poljoprivrede u industriju i tako ubrza proces industrijalizacije.
S druge strane, Nikolaj Ivanovi Buharin, koji je bio glavni ideolog
NEP-a i koji je uivao ugled istaknutog ekonomskog teoretiara, zastupao
je stanovite o slobodnoj trgovini poljoprivrednim proizvodima i o potrebi
razvoja sitnoseljake proizvodnje uz paralelnu ubrzanu izgradnju industrije (ali ne na raun poljoprivrede). Staljin je u poetku podravao Buharina
optuujui 'lijevu opoziciju' da eli sruiti savez proletarijata sa siromanim
i srednjim seljacima. Preobraenski je pak predbacivao Buharinu da titi interese kulaka. Staljin i Buharin su u to vrijeme (1925. godine) bili uvjereni da
bi sukob sa seljacima ugrozio oporavak i razvoj poljoprivrede, a time i proizvodnju vikova hrane bez kojih nije bila mogua ubrzana industrijalizacija.
Buharinova koncepcija razvoja socijalistikog gospodarstva u Sovjetskom Savezu, koja je bila temelj NEP-u i koju je Staljin kasnije odbacio
(to je imalo kobne posljedice po sudbinu socijalistikog projekta ne samo
u SSSR-u nego i ire), zasluuje da joj se posveti nekoliko redaka. Jedno
od glavnih obiljeja te koncepcije bilo je Buharinovo uvjerenje da se industrijalizacija u Rusiji nakon socijalistike revolucije moe provesti bez
okrutnih socijalnih i humanih posljedica koje su obiljeavale kapitalistiki
model industrijalizacije. Ako proces industrijalizacije u Rusiji ne bude socijalno pravedan i etian, on nee, smatrao je Buharin, uvesti rusko drutvo u socijalizam. Njegovo je naelno stanovite bilo da uspjeh nekog drutvenog pothvata ovisi ne samo o proklamiranom cilju nego i o sredstvima
odnosno metodama kojima se taj cilj ostvaruje. Taj svoj stav na primjeru
agrarne politike u SSSR-u on je ovako obrazloio: Mi ne elimo tjerati
seljaka-srednjaka u komunizam eljeznom metlom, gurati ga udarcima
ratnog komunizma. [1]
Buharin se slagao s Preobraenskim da se industrijalizacija Rusije treba oslanjati na domae resurse i da je zbog toga potreban transfer
sredstava iz agrarnog sektora (koji je predstavljao u to vrijeme daleko
najvei dio drutvenog proizvoda) u nerazvijeni industrijski sektor. Ali
on je bio protiv takvog opsega i takvih metoda pretakanja akumulacije iz

agrara u industriju, koji bi ugrozili razvoj poljoprivrede i koji bi se provodili represivnim metodama. Razlog zbog kojeg se tako uporno protivio zahtjevu Preobraenskog za apsolutnim primatom industrijalizacije
u razvojnoj strategiji SSSR-a (za tzv. 'superindustrijalizaciju') bilo je njegovo uvjerenje da se bez napretka poljoprivrede i bez porasta kupovne
moi seljaka ne moe ni industrija ubrzano i trajno razvijati. Njegovo je
geslo bilo: Socijalizam sa siromanim seljacima je bijedan socijalizam.
Uzajamnost i interakcija industrijskog i poljoprivrednog razvoja bili su za
Buharina temeljni uvjet uravnoteenog i brzog rasta cjelokupnog gospodarstva. On je to ovako objanjavao: Najbri industrijski razvoj ne moe
se osigurati maksimalnim uzimanjem iz poljoprivrede. Uzmemo li iz poljoprivrede manje danas, potaknut emo vei dohodak u poljoprivredi i
tako osigurati veu potranju naih industrijskih proizvoda sutra. Osiguravajui naim poljoprivrednicima vei dohodak moi emo od tog veeg
dohotka idue godine uzeti vie nego to smo uzeli prole, to znai da
e u budunosti naa industrija jo bre rasti. Ako prve godine krenemo
neto sporijim tempom, krivulja naeg razvoja podizat e se nakon toga
mnogo strmije.'[2]
U Partiji su nastale dvije struje koje su zastupale razliita stanovita
o strategiji razvoja, a obje su se pozivale na Lenjina, koji je govorio o potrebi saveznitva sa sitnim i srednjim seljatvom, ali i o opasnosti od jaanja kulaka. Buharin je tvrdio da bi se unitenjem kulaka ugrozilo i srednje
seljatvo, dok su Preobraenski i njegovi pristalice bili protiv pomaganja
srednjih seljaka smatrajui da bi se na taj nain potaklo bogaenje kulaka.
Iako je Staljin podravao Buharina, nije se previe isticao u obrani njegovih stajalita, preputajui Buharinu da uglavnom sm vodi tu polemiku
s Preobraenskim. Liberalniji odnos prema seljacima u vrijeme NEP-a
doveo je dodue do stanovitog poveanja poljoprivredne proizvodnje, ali
1925. godine jo nije dostignuta predratna razina proizvodnje, dok se zbog
ubrzane industrijalizacije i urbanizacije naglo poveala potranja za poljoprivrednim proizvodima. Javila se nestaica prehrambenih proizvoda u
gradovima, pa je Staljin 1927. godine radikalno promijenio politiku prema selu, zahtijevajui prisilni otkup itarica i otriji kurs prema kulacima.
Idue godine, kako je nestaica hrane u gradovima postajala sve akutnija,
Staljin je sasvim preao na stranu Preobraenskog, proglaavajui kulake
kontrarevolucionarima i naglaavajui da ubrzani razvoj industrije (posebno teke) trai prelijevanje akumulacije iz poljoprivrede u industriju i najavljujui masovnu kolektivizaciju seljakih posjeda, t.j. osnivanje kolhoza

i sovhoza. Kao to je ranije Preobraenskog i njegove pristae kritizirao za

'lijevo skretanje'. tako je Staljin sada optuio Buharina za 'desno skretanje'.
Razdoblje 1920-tih godina bilo je obiljeeno burnim drutvenim,
politikim i ekonomskim previranjima. Ateizam je proglaen slubenom
ideologijom pa je uloga pravoslavne Crkve marginalizirana, a uenje vjeronauka u kolama je ukinuto. Sloboda tiska je bila vrlo ograniena; glavna
uloga masovnih medija bila je objanjavanje i irenje partijske ideologije i
politike. S druge strane, mnogo je uinjeno na iskorjenjivanju nepismenosti i razvoju svih razina obrazovanja. Kultura je prvih poslijeratnih godina
doivjela procvat: avangardni kulturni pokreti kao futurizam, ekspresionizam i simbolizam bili su u punom zamahu. Ali ubrzo je odlueno da
umjetniko stvaralatvo treba sluiti prvenstveno tumaenju partijske i dravne ideologije i politike.
Ustav iz 1924. godine, kojim je zamijenjen ustav iz 1918. godine, definirao je federativnu strukturu drave kao Savez Sovjetskih Socijalistikih
Republika i odredio funkcije sredinje i republikih vlada. Staljin je postupno jaao centralnu vlast, a naroito svoju osobnu mo. Izmeu 1923. i
1927. godine trajao je sukob izmeu Staljina i Trockog, iz kojeg je na kraju
Staljin izaao kao apsolutni pobjednik. Trocki je smatrao da bez meunarodne revolucije nije mogua izgradnja socijalizma u zaostaloj i izoliranoj
Rusiji. Osim toga, on se protivio NEP-u vjerujui da e se tom politikom
obnoviti kapitalistiki odnosi. Takoer se zalagao za demokratizaciju partije i upozoravao na opasnost prevelikih ovlasti birokratskog dravnog
aparata. Staljin je optuio Trockog kao protivnika lenjinizma i kao izdajnika socijalistike revolucije, pa je on 1926. godine deportiran u Sibir, a 1929.
godine protjeran iz SSSR-a.
Nakon to se rijeio Trockog, Staljin je svu svoju energiju fokusirao
na politiku ubrzane industrijalizacije, posebno razvoja teke industrije. Bio
je uvjeren da se mobilizacijom bogatih prirodnih i obilnih ljudskih resursa
moe, nasuprot stanovitu Trockog, u Rusiji izgraditi socijalizam usprkos
ekonomske zaostalosti i meunarodne izolacije. U cilju koncentracije svih
raspoloivih resursa na ubrzani industrijski razvoj ukinuo je potkraj 1920tih godina NEP. Drugi strateki Staljinov cilj u to vrijeme bila je kolektivizacija poljoprivrede, koja je pokrenuta 1929. godine. Smatralo se da se
poljoprivredna proizvodnja moe bre modernizirati i poveati (i time osigurati prehrana naglo rastueg broja industrijskih radnika i gradskog stanovnitva openito) u velikim proizvodnim organizacijama, nego u sitnim
seljakim posjedima. Kampanja kolektivizacija provodila se prisilno uz ne-

milosrdnu represiju i uz ilave otpore i pobune seljaka. Stotine tisua (a po

nekim procjenama i vie milijuna) imunijih seljaka deportirano je u Sibir,
mnogi su ubijeni, a mjestimine pobune krvavo su uguene. Ve je idue
1930. godine kolhozima bilo obuhvaeno 58% poljoprivrednih domainstava, a 1934. godine udio privatnih posjeda sveden je na svega 2-3%.
No posljedice kolektivizacije bile su suprotne od oekivanih: poljoprivredna proizvodnja naglo je pala, a nestaica hrane i glad harale su zemljom. Katastrofalne posljedice te pogubne politike nasilja nad veinskim
dijelom sovjetskog stanovnitva i tada najveim gospodarskim sektorom
bio je prisiljen priznati i sam Staljin: na XVIII. kongresu partije 1933. godine izvijestio je da je broj grla stoke u Sovjetskom Savezu te godine u odnosu na 1929. godinu smanjen za 2-3 puta. (P. Vranicki, Historija marksizma,
str. 72). Od oka izazvanog nasilnom i represivnom kolektivizacijom ruska
se poljoprivreda godinama nije oporavila usprkos mnogih pokuaja njenog oporavka i znatnih investicija u poljoprivrednu mehanizaciju i modernizaciju.
Ukidanje privatnih seljakih posjeda i stvaranje kolhoza imalo je
OSIM ekonomskih i politike posljedice: seljatvo, koje je sainjavalo tri
etvrtine ruskog stanovnitva, od saveznika radnike klase i aktivnog sudionika u izgradnji novog drutva, pretvoreno je u politiki pasivnu, rezigniranu masu, koja nije imala interesa ni motiva za poveanje proizvodnosti
rada i unapreenje poljoprivredne proizvodnje. S gledita uvrenja totalitarne sovjetske vlasti, nestanak seljatva, kao ekonomski i politiki relativno slobodnog i neovisnog, a daleko najbrojnijeg drutvenog sloja, imao
je i neku prednost: neutralizirani su (barem u ekonomskom smislu) izvori
potencijalnog otpora apsolutnom monopolu politike i ekonomske vlasti
boljevike partije i drave.
Putem petogodinjih planova industrijalizacija se provodila izuzetno
brzim tempom. Prvi petogodinji plan (1928-1933) ostvaren je prije roka
s izvanrednim uspjehom: industrijska proizvodnja je uetverostruena u
odnosu na prijeratnu 1913. godinu; broj radnika povean je s dva milijuna u
1928. godini na 5,2 milijuna u 1932, godini; nezaposlenost je potpuno iskorijenjena. Drugi petogodinjeg plana (1933-1937) takoer je bio uspjean
(industrijska je proizvodnja poveana za 121%), dok je realizaciju Treeg
petogodinjeg plana (1938-1942) prekinuo rat. Uspjesi sovjetske industrijalizacije imali su velik odjek u svijetu, jer su se dogodili u vrijeme Velike
ekonomske krize u SAD i Europi, te su SSSR posjeivali mnogi intelektualci i politiari. Usprkos svih politikih i ekonomskih pogreaka, stvorena je

u Sovjetskom Savezu u samo dvanaest godina (od 1928. do 1941. godine, t.j.
u dva i pol petogodinja plana) snana industrijska baza, koja je omoguila opremanje sovjetskih oruanih snaga modernim orujem i odluujuu ulogu SSSR-a u pobjedi nad faizmom (dodue uz goleme materijalne i
ljudske rtve, koje se procjenjuju na oko 27 milijuna poginulih vojnika i civila). Da bi motivirao radnike na veu produktivnost, Staljin je odustao od
'uranilovke': plae i nadnice su se odreivale prema radnom uinku i tako
nastale razlike bile su znatne. Osim materijalne stimulacije, produktivnost
se poticala i 'socijalistikim natjecanjem' (stahanovski pokret). No na selu
su ivotni uvjeti ostali na vrlo niskoj razini, jer su otkupne cijene bile niske,
a otkupne kvote visoke. Prioritet je bila redovita i relativno jeftina prehrana radnitva i gradskog stanovnitva, koje je rapidno raslo: migracija selograd bila je u razdoblju 1926-1939. godine oko 20 milijuna ljudi.
Naputanje politike NEP-a znailo je kraj politikog utjecaja Buharina, a 'desno skretanje' postalo je glavni predmet Staljinovih napada. Uskoro su Buharin i njegovi pristae bili maknuti sa svih poloaja u partiji i dravnoj vlasti, a sam Buharin je 1937. godine optuen za izdaju i osuen na
smrt u jednom od mnogih politikih procesa kojima se Staljin na okrutan
i perfidan nain obraunao sa veinom svojih bivih suradnika koji su mu
smetali na putu potpunog monopoliziranja politike moi. Staljinova teza
0 'socijalizmu u jednoj zemlji' bila je suprotna Lenjinovom uvjerenju da
e socijalistika revolucija u Rusiji uspjeti zahvaljujui podrci svjetskog
proletarijata i socijalistikim revolucijama u drugim europskim zemljama.
Staljin je tu svoju tezu ovako objasnio: Smatramo da proletarijat moe
zadrati vlast i iskoristiti je za izgradnju potpuno razvijenog socijalistikog
drutva u naoj zemlji, uz simpatije i podrku proletarijata iz drugih zemalja, ali bez prethodne pobjede proleterske revolucije u tim zemljama.[3]
Stanovite o mogunosti izgradnje razvijenog socijalistikog drutva
u Rusiji bez pobjede socijalizma u drugim, industrijski razvijenim zemljama pretvorilo se u stanovite o primatu boljevikog modela socijalizma
i shodno tome o primatu boljevike partije nad svjetskim socijalistikim
pokretom. Taj je model, koji je oblikovao Staljin, trebao postati ne samo
uzor ve i obavezni obrazac socijalistikog drutva za sve komunistike
partije svijeta. Budui da je perspektiva socijalizma u svijetu po tom shvaanju ovisila o uspjehu izgradnje socijalizma u Sovjetskom Savezu kao i o
snazi te drave na meunarodnoj sceni, prvenstveni je zadatak komunistikih partija u svim zemljama trebao biti braniti interese SSSR-a i sluiti
tim interesima.

Dominantna uloga komunistike partije SSSR-a i osobno Staljina u

usmjeravanju djelovanja komunistikih partija u drugim zemljama imala je za posljedicu da su se te partije oblikovale po boljevikom modelu,
t.j. da je dolo do njihove 'boljevizacije'. Upute za takvo ustrojstvo i takav
nain djelovanja (t.j. za strogo centraliziranu organizaciju i disciplinirano
provoenje direktiva dobivenih) dane su na Petom kongresu Komunistike internacionale (Kominterne) 1924. godine. A poslije estog kongresa
Kominterne 1928. godine nametanje jedinstvene politike i smanjenje autonomije nacionalnih komunistikih partija postalo je jo naglaenije. U
to je vrijeme rukovodstvo sovjetske partije smatralo da se kapitalizam nalazi pred velikom ekonomskom krizom i da se stoga treba pripremati za
ruenje kapitalistikog poretka, to je zahtijevalo s jedne strane jedinstvenu strategiju i taktiku klasne borbe, a s druge strane suzbijanje reformistikih tendencija, kakve su zastupali socijaldemokrati. U komunistikim
partijama zavladao je dogmatski i sektaki duh: svako kolebanje u bespogovornom prihvaanju i provoenju direktiva Kominterne proglaavano
je izdajom klasne borbe. Tada je prekinuta svaka suradnja sa socijaldemokratskim partijama, koje su oznaene kao glavni neprijatelji proleterske
revolucije. Iako su se voe Komunistike partije Italije Palmiro Togliati i
Angelo Tasna na estom kongresu Kominterne usprotivili toj politici 'lijevog zaokreta' i napustili kongresnu dvoranu u znak protesta, P. Togliati je
na kraju popustio izjavivi: ' A k o ne pristanemo, Moskva nee oklijevati da
dovede novo rukovodstvo s nekim ljudima iz Staljinove kole'. [4]
Staljinizam je kao specifina, u biti iskrivljena verzija marksizma, poprimio svoje konane obrise 30-tih godina prologa stoljea. Ta totalitarna, dogmatska i kanonizirana doktrina uvrstila je svoj ideoloki monopol nakon prisilne i represivne kolektivizacije. Iste godine kad je poela
kolektivizacija poljoprivrede usvojen je Prvi petogodinji plan (1928-1932),
kojim je proklamiran primat teke industrije, to je ostalo trajno obiljeje
sovjetske razvojne strategije. Razvoj poljoprivrede bio je u drugom planu,
jer je dio dohotka ostvarenog u poljoprivredi trebalo koristiti za ubrzani
razvoj teke industrije. U razdoblju Drugog petogodinjeg plana (19331937) industrijalizacija je dobila pun zamah, dodue uz cijenu zaostajanja
poljoprivrede i ivotnog standarda stanovnitva. Zahvaljujui uspjenoj
industrijalizaciji, Staljinova mo dostigla je tih godina vrhunac i on je odluio da se rijei svih svojih stvarnih ili zamiljenih protivnika i suparnika.
Val progona poeo je ubojstvom Sergeja Kirova, vrlo popularnog sekretara
lenjingradske partijske organizacije, koga su neki lanovi Centralnog ko-

miteta po nekim izvorima namjeravali predloiti kao generalnog sekretara

partije umjesto Staljina. Na javnim, oigledno montiranim sudskim procesima, 1936. godine osueni su na smrt boljeviki veterani Zinovjev, Kamenjev, Smirnov i drugi. Idue godine otkrivena je navodna izdaja Radeka,
Pjatakova i drugih, koji su takoer osueni na smrt, da bi na kraju, 1938.
godine bili optueni za izdaju i ubijeni Buharin, Rikov, Jagoda i drugi istaknuti partijski i dravni dunosnici. Od posljednjeg ueg partijskog vodstva iz Lenjinovog vremena ostao je samo Staljin; odstranjeni su gotovo svi
stari boljevici, sudionici Oktobarske revolucije. istke nisu mimoile ni
vojsku: na velikom tajnom procesu osuena je na smrt ili na robiju skupina
visokih asnika na elu s maralom Tuhaevskim optuenih za veleizdaju. Tom je istkom znatno oslabljen asniki korpus sovjetske armije, to
je po miljenju povjesniara doprinijelo porazima sovjetske armije u prve
dvije godine rata s nacistikom Njemakom.
Jedna od bitnih znaajki staljinistike verzije marksistike doktrine
je njeno proglaavanje zbirkom neupitnih i nepromjenljivih kodificiranih
dogmi, koja ne doputa ni najmanje odstupanje, a kamoli osporavanje. Kanonizirana Staljinova verzija marksizma objavljena je 1938. godine pod naslovom Historija VKP (b), Kratki kurs. Ta je knjiga postala obavezni ideoloki prirunik za sve lanove komunistike partije ne samo u Sovjetskom
Savezu nego i u drugim zemljama.
Kratki kurs objanjava marksizam na krajnje pojednostavljen i dogmatski nain i predstavlja, kako je to nazvao Paoli Spriano, sakralizaciju
povijesti boljevike partije. [5] U knjizi se objanjava pojam dijalektikog materijalizma koji ima dva aspekta: materijalistiko shvaanje svijeta
i dijalektiku metodu. Materijalistika interpretacija svijeta temelji se na
tri naela: a) sadraj svijeta je materijalistiki, to znai da su sve pojave
oblici kretanja materije, b) materija odnosno 'objektivna stvarnost' postoji neovisno od ljudske svijesti; i c) sve pojave u svijetu i zakoni njihovog
kretanja mogu se spoznati ljudskim umom. Iz dijalektikog materijalizma
logino proizlazi i povijesni materijalizam: budui da je materija primarna,
a svijest sekundarna, onda je i u povijesnom razvitku tehnologija odnosno proizvodnja primarna, a drutveni, kulturni i duhovni ivot je njihov
sekundarni odraz. Prema tome, tehnoloki napredak, t.j. razvoj sredstava za proizvodnju je glavni pokreta povijesnog razvitka tijekom kojeg su
se smjenjivale drutveno-ekonomske epohe: prvobitna zajednica, drutvo
obiljeeno ropstvom, feudalni poredak, kapitalizam, kojeg e zbog istog
'tehnolokog determinizma' nuno naslijediti komunistiko drutvo. A

drugi aspekt dijalektikog materijalizma, t.j. dijalektiku metodu, obiljeavaju dva naela: a) sve u svijetu je meusobno povezano i sve pojave treba
promatrati u sklopu cjeline; i b) sve pojave sadre unutranje suprotnosti,
tako da se i sam razvoj sastoji u neprestanoj borbi tih suprotnosti.
Staljinova verzija marksistike doktrine razlikuje se u nekoliko bitnih
elemenata od teorijskih postavki izvornog marksizma. Jedna od Staljinovih 'inovacija' marksizma je teza da se tijekom izgradnje socijalizma zaotrava klasna borba, to je trebalo biti teoretsko opravdanje za primjenu represivnih metoda i vie desetljea nakon pobjedonosne socijalistike revolucije. Na taj se nain perpetuiralo naelo diktature proletarijata
(u stvari diktature partije), koja je prema Marxu trebala biti privremena
mjera nakon revolucije kako bi se konsolidirao novi drutveno-ekonomski
poredak. Staljin je na plenumu Centralnog komiteta komunistike partije
1928. godine izjavio: 'U mjeri u kojoj se mi kreemo naprijed, otpor kapitalistikih elemenata e rasti, a klasna borba e se zaotravati'. To stanovite
impliciralo je drugu bitnu razliku u odnosu na Marxovu doktrinu: zbog
zaotravanja klasne borbe tijekom izgradnje socijalizma mora jaati uloga drave i dravne prisile. Prema Staljinu, 'odumiranje drave nee doi
preko slabljenja dravne vlasti ve preko njenog maksimalnog jaanja'. To
'maksimalno jaanje' znailo je pretvaranje drave u sveobuhvatni i svemoni organizam koji kontrolira sva podruja gospodarskog, drutvenog
i kulturnog ivota, i to ne s perspektivom postupnog prerastanja u 'asocijativni socijalizam' ve s tendencijom ustaljenja totalitarnog, represivnog
dravnog sustava. Trea bitna razlika u odnosu na Marxa je naputanje
naela 'jedinstva teorije i prakse'. prema kojem se drutveni procesi i svijest o tim procesima (proleterska svijest) sjedinjuju, kao to se sjedinjuje
znanje o drutvu i praksa njegovog preobraaja. Staljin je proglasio naelo
primata prakse nad teorijom, to je sluilo kao opravdanje da se znanost,
knjievnost i umjetnost stave u slubu partije i drave, t.j. da djeluju prema
uputama i naredbama partije.
Totalitarni oblik vladanja drutvom pojaan je nakon pobjedonosnog
zavretka 2. svjetskog rata, to je uvrstilo Staljinov poloaj na domaoj i
meunarodnoj sceni, jer je stekao slavu ratnog pobjednika u borbi protiv faizma i ugled velikog dravnika. Posljedice pogrenih Staljinovog
shvaanja biti marksizma i primjene tih shvaanja u praksi bile su pogubne
ne samo za sovjetsko drutvo ve i za meunarodni radniki i socijalistiki pokret. Pod Staljinovim neprikosnovenim vodstvom Kominterna je od
meunarodnog revolucionarnog sredita postala transmisijom direktiva

Centralnog komiteta sovjetske komunistike partije, prvenstveno samog

Staljina. Miljenja drugih komunistikih partija su ignorirana, a iskustva
i praksa sovjetske partije nametnuta su svima kao opi, obavezni uzorak.
Za meunarodni radniki pokret takoer je bio poguban Staljinov krajnje
negativan i neprijateljski stav prema socijaldemokratskim partijama, koje
je jo 1924. godine proglasio 'umjerenim krilom faizma', s tim da se 'socijaldemokracija i faizam ne iskljuuju ve dopunjuju' i da nisu 'antipodi
ve blizanci'.
Dok je Marx (a i Lenjin) zamiljao diktaturu proletarijata kao privremenu nunost u tzv. prijelaznom razdoblju nakon socijalistike revolucije
zbog konsolidacije novog drutvenog poretka i suzbijanja otpora tek svrgnutih posjednikih klasa (a Lenjin i zbog izuzetno tekih okolnosti graanskog rata), Staljin je diktaturi proletarijata (u stvari diktaturi partijskog
vrha) dao trajno znaenje i bitno obiljeje socijalizma. Marx i Lenjin su
smatrali da e u procesu izgradnje socijalizma, kako bude nestajala podjela
drutva na klase, slabiti potreba za dravom kao instrumentom represije.
Meutim u Staljinovoj koncepciji izgradnje socijalizma dravi pod vodstvom partijske elite dana je kljuna i trajna uloga. Pri tom je maksimalno
centralizirano donoenje svih vanijih gospodarskih, drutvenih i politikih odluka s koncentracijom vlasti i moi u centralnom partijskom organu,
u stvari u Staljinovoj osobi. Time je uspostavljen autokratski i hijerarhijsko-birokratski model upravljanja kao bitno obiljeje staljinistike varijante socijalizma. Staljin je dakle shvaao izgradnju socijalizma kao primarno etatistiki proces s hegemonistikom ulogom partijskog vodstva, zbog
ega je jaanje dravno-partijskog i policijskog aparata imalo tako vanu
ulogu u njegovoj koncepciji razvoja socijalistikog drutva. Marx i Lenjin
su dodue naglaavali potrebu diktature proletarijata, no oni su istovremeno govorili o 'asocijaciji slobodnih proizvoaa' i o 'komunama', dok je
Staljin uveo centralistiko planiranje i upravljanje proizvodnjom i raspodjelom kao bitni i trajni mehanizam funkcioniranja socijalistikog gospodarstva, iskljuujui kod toga sudjelovanje i utjecaj radnika.
Staljin je teite u koncepciji izgradnje socijalizma stavio na dva glavna imbenika: prvo, na monopol partije i dravnog aparata (zapravo partijskog vrha i Staljina osobno) u upravljanju svim drutvenim procesima,
i drugo, na apsolutni primat industrije (prvenstveno teke industrije) u
gospodarskom razvoju zemlje. Politiki sustav koji je izgradio Staljin temeljio se na ova tri naela: a) partija ima neupitan monopol u upravljanju politikim, drutvenim, gospodarskim i kulturnim poslovima zemlje;

b) temeljno je naelo upravljanja 'demokratski centralizam', prema kojem

dunosnike na niim razinama imenuju njima nadreeni organi, kojima su
oni i odgovorni (a ne onima kojima upravljaju); i c) piramidalna i hijerarhijska struktura partijske i dravne organizacije, na ijem je vrhu centralni
komitet partije, odnosno njen generalni sekretar.
Opsjednut tim idejama, Staljin je potpuno zanemario ono to po
izvornim idejama marksizma predstavlja bt novih, socijalistikih drutvenih odnosa: ukidanje svih oblika podinjavanja i alijenacije ovjekove
linosti i proirenje sfere ljudskih sloboda. On je bio uvjeren da je industrijalizacijom i kolektivizacijom poljoprivrede (t.j. ukidanjem privatnih
poljoprivrednih posjeda i unitenjem kulaka kao potencijalnih generatora kapitalistikih odnosa na selu) ostvarena pobjeda socijalizma u Sovjetskom Savezu. To uvjerenje jasno proizlazi iz njegove izjave na XVIII. kongresu partije 1934. godine: Pobijedila je politika industrijalizacije zemlje...
Pobijedila je politika likvidacije kulaka i ope kolektivizacije... Na iskustvu
nae zemlje dokazano je da je pobjeda socijalizma u jednoj, zasebno uzetoj zemlji, potpuno mogua. [6] Smatrajui da je tim procesima dovrena
izgradnja socijalizma, Staljin je na istom kongresu proglasio prijelaz na komunistiko drutvo.
Navedeni Staljinovi stavovi pokazuju da se njegova koncepcija socijalizma bitno razlikuje od izvornog marksizma, prema kojem je temeljni cilj
socijalistike izgradnje ukidanje svih oblika obespravljenosti, otuenosti
i eksploatacije, bilo od strane privatnog kapitala, bilo od strane dravnog
aparata. Drutveni sustav koji je u Rusiji izgradio Staljin oigledno nije bio
u skladu s Marxovom vizijom socijalizma. Prema Staljinu, ukidanje privatnog vlasnitva i kapitalistike klase automatski dovodi do ukidanje eksploatacije ovjeka po ovjeku, zanemarujui pri tom injenicu da ni ostvarenim
dohotkom ni vikom vrijednosti u etatistikom modelu ne raspolau radnici ve je to monopol partije i dravnog aparata. Stoga imaju pravo kritiari
etatistikog socijalizma, koji ga u pogledu poloaja radnika izjednauju s
dravnim kapitalizmom, to podrazumijeva i njihovu eksploataciju. [7]
Centralno, direktivno planiranje, etatistiki gospodarski sustav, borba
protiv vanjskih i unutranjih neprijatelja kao i posvemanja kontrola svih
sfera ekonomskog, drutvenog, politikog i kulturnog ivota, zahtijevali su
neprestano irenje i jaanje dravnog aparata. Ti je bilo u oiglednoj suprotnosti s idejama Marxa i Engelsa (pa i Lenjina), koji su smatrali da su
drava i njen aparat, koji je po definiciji represivnog karaktera, potrebni
samo u prijelaznom periodu, dok se ne ukloni opasnost restauracije kapi-

talizma i dok se ne razviju novi drutveni organi, u kojima e neposredno

sudjelovati radni ljudi i upravljati javnim poslovima. Potrebu za jakom dravom kao bitnim uvjetom uspjene izgradnje socijalizma u SSSR-u Staljin
je uz ostalo opravdavao kapitalistikim okruenjem i nastojanjem kapitalistikih sila da srue socijalistiki poredak u SSSR-u.
Gospodarska situacija u SSSR-u 1945. godine, nakon pobjedonosnog
zavretka rata bila je vrlo teka. Osim velikih ratnih razaranja (18 milijuna
ljudi ostalo je bez krova nad glavom), sua je 1946. godine pogodila zemlju,
tako da je poljoprivredna proizvodnja osjetno smanjena izazvavi veliku
nestaicu ivenih namirnica. etvrti petogodinji plan donijet 1946. godine imao je u takvoj situaciji skromne ciljeve: za veinu poljoprivrednih i
industrijskih proizvoda (osim teke industrije) bilo je u najboljem sluaju
predvieno da se 1950. godine dostigne razina iz predratne 1940. godine
(najvie je zaostajala proizvodnja robe iroke potronje). Jedan od razloga
skromnih razvojnih ciljeva prvog poslijeratnog petogodinjeg plana bio je
izuzetno visok vojni proraun, koji je 1948. godine iznosio 16% drutvenog bruto proizvoda (u SAD je taj postotak bio 5%, a u Velikoj Britaniji i
Francuskoj 7%). Apsolutni prioritet u tom planu imala je teka industrija,
gdje je u toku pet godina ne samo obnovljena nego i znatno premaena
predratna razina proizvodnje: proizvodnja elika 1950. godine poveana je
u odnosu na 1940. godinu za 49%, lijevanog eljeza za 29%, ugljena za 59%,
elektrine energije za 7% i nafte za 22%.
Gospodarstvo, naroito teka industrija, obnovljeni su vlastitim naporima i odricanjima bez ikakve pomoi i u potpunoj izolaciji od strane
zapadnih sila. Zbog forsiranog razvoja teke industrije te velikog optereenja nacionalne ekonomije vojnim rashodima (zbog zaotravanja odnosa sa
zapadnim silama i hladnog rata) potronja stanovnitva ostala je na niskoj
razini ili je ak smanjena (godinja potronja mesa u SSSR-u 1950. godine
bila je svega 15 kg po stanovniku u odnosu na 25 kg na kraju NEP-a; u SAD
je te godine iznosila 50 kg). Doba neposredno nakon rata bilo je obiljeeno
masovnom migracijom seljatva iz ratom okupiranih i unitenih podruja
u gradove. Godine 1948. gradsko stanovnitvo doseglo je brojku od 56 milijuna, da bi se 1953. godine popelo na 75 milijuna. Dok su gradskom stanovnitvu neto poboljani ivotni uvjeti, seljaci organizirani u kolhoze, od
kojih su poljoprivredni proizvodi otkupljivani po niskim cijenama, i dalje
su ivjeli vrlo oskudno.
Pobjeda u Drugom svjetskom ratu uvrstila je Staljinov autoritet i mo
na domaoj sceni kao i njegov poloaj u meunarodnoj politici. Velianje i

diviniziranje Staljinove linosti poprimilo je neobine razmjere: on se slavio kao nepogreiv i genijalan teoretiar, politiar i dravnik. Ipak, ne moe
se osporiti da je on za svoje stavove, politiku i poteze uivao potovanje i
podrku znatnog dijela graana, posebno radnike klase, jer bez te podrke
ne bi bila mogua ni pobjeda u ratu kao ni brza obnova ratom devastirane zemlje i uspjena industrijalizacija. Zahvaljujui osobnoj neogranienoj moi i neupitnom ideolokom i politikom autoritetu Staljin je uspio
ostvariti potpunu kontrolu ne samo nad politikim i gospodarskim ve i
znanstvenim, kulturnim i umjetnikim ivotom.. Na podruju kulture glavni izvritelj Staljinove politike bio je Andrej danov, sekretar Centralnog
komiteta, koji je zahtijevao da sovjetska knjievnost slui ciljevima partije,
odnosno ciljevima izgradnje socijalizma. Takvo shvaanje uloge umjetnosti
ne samo u knjievnosti ve i drugim umjetnikim djelatnostima (slikarstvu,
muzici, kazalitu itd.) nazvano je 'socijalistikim realizmom' (socrealizam).
Kultura i umjetnost u kapitalistikim zemljama proglaeni su dekadentnim i reakcionarnim i svako njihovo odobravanje ili oponaanje smatralo
se neprijateljskom djelatnou. Isti iskljuivi stav zauzet je i na podruju
filozofije: marksizam u Staljinovoj verziji proglaen je jedinom ispravnom
filozofijom, a 'buroaska' idealistika filozofija proglaena je definitivno poraenom nakon pojave filozofije dijalektikog materijalizma.
Ideoloki kriteriji su takoer nametnuti i znanstvenoj djelatnosti: teorija relativnosti i kvantna mehanika su odbaene, jer su se protivile partijskoj ideologiji. Naime, teorija relativnosti, a posebno kvantna mehanika, otkrile su da je naelo determinizma neodrivo u mikro-procesima, a
takoer je relativiziran pojam materije, to je bilo suprotno dijalektikom
materijalizmu kao bitnom elementu marksistike filozofije. No najvei
stupanj povezivanja znanosti i ideologije dogodio se u genetici. Stanovite biologa Lisenka da je pogrena teza 'buroaske' genetike kako su geni
nosioci nasljednih osobina, ve da obiljeja ivih organizama odreuje iskljuivo njihova okolina, prihvatio je Centralni komitet kao slubeno partijsko stanovite. Lisenko je takoer osporavao tezu 'zapadne' genetike da
mutacije nastaju kao posljedica nekontroliranih i nepredvidivih okolnosti,
naglaavajui da je znanost 'neprijatelj sluajnosti'. Lisenko je bio slavljen
kao vodei sovjetski znanstvenik, koji je dokazao superiornost marksistike znanosti nad 'idealistikom' genetikom Zapada i uope nad dekadentnom buroaskom znanou.
Staljinizam je pretvorio marksistiku doktrinu u rigidnu ideologiju u
ije se dogme nije smjelo sumnjati, o njima kritiki raspravljati i dovoditi ih

u pitanje. Time je stvoren prostor za potpun ideoloki, politiki i kulturni

totalitarizam. Pretvorivi se u neku vrstu dogmatske religije, staljinistika
verzija marksizma nuno je morala imati i svoje heretike, koji dodue nisu
bili spaljivani, ali su bili nemilosrdno kanjavani i eliminirani. Buharin, koji
je osuen na smrt 1929. godine, bio je posljednji od boljevikih veterana
koji su zajedno s Lenjinom pripremili i izveli Oktobarsku revoluciju (Trocki, Zinovjev, Kamenjev); sve njih Staljin je na okrutan i perfidan nain eliminirao stvorivi tako monopol na apsolutnu, bespogovornu mo u partiji
i dravi. Stvoren je kult nepogreivog, neprikosnovenog i svemonog voe,
jedinog pravog Lenjinovog nasljednika i jedinog ispravnog tumaa Marxa
i Lenjina. I u toj neogranienoj Staljinovoj moi i u totalitarnom, autokratskom i represivnom nainu vladanja lei glavna osobina politikog sustava
koji se naziva staljinizmom.
Poljski marksist Wlodzimierz Brus ovako je opisao glavna obiljeja
totalitarizma: a) prevlast birokratskog aparata nad formalno izabranim tijelima na svim razinama politike strukture; b) zamjena normalnih izbora
imenovanjem kandidata za partijske, dravne i sindikalne funkcije odozgo;
c) vodea uloga partije koja se oituje u potpunoj subordinaciji svih ostalih
institucija partijskom aparatu i zabrana svih samostalnih politikih inicijativa; d) potpuna kontrola masovnih medija, ukljuujui opu preventivnu
cenzuru. [8]
Staljinova neprikosnovena mo protezala se i na podruje teorije i
ideologije. On je preuzeo ulogu najveeg ivueg teoretiara marksizma-lenjinizma. Njegovi spisi i knjige, u kojima se na pojednostavljen, jednostran
i dogmatski, a ponekad i iskrivljen nain interpretiraju ideje Marxa i Engelsa, postali su obavezna literatura za sve komuniste svijeta (glavna njegova
djela su: Naela lenjinizma, 1924; Pitanja lenjinizma, 1926; O povijesnom
i dijalektikom materijalizmu, 1936; Pregled povijesti SKP (b), koja je postala udbenikom staljinistike verzije marksizma). Staljin je bio opsjednut
teorijom zavjere (dijelom i opravdano, jer su konzervativni krugovi na Zapadu poduzimali sve kako bi izolirali, onemoguili i po mogunosti sruili
'komunistiki' poredak u SSSR-u). On je bio uvjeren da neprijatelji SSSR-a
i komunizma, kako vanjski tako i unutranji, neprestano kuju planove za
unitenje SSSR-a (no opsesija unutranjim neprijateljima mu je posluila i
za krajnje okrutan obraun sa svojim protivnicima i suparnicima). Mone i
sveprisutne tajne slube (GPU, t.j. Glavna politika uprava, a od 1934. godine NKVD, t.j. Narodni komesarijat za unutranje poslove) bile su vrlo uinkovite u otkrivanju, uhiivanju i progonima velikog broja sumnjivih osoba.

to se tie vanjskih neprijatelja, Staljin je otpoetka ulagao velike napore da stvori snanu i dobro naoruanu armiju (prioritetan razvoj teke
industrije bio je motiviran znatnim dijelom stvaranjem temelja za proizvodnju modernog naoruanja). S druge strane, kruti ideoloki dogmatizam i represivni oblik vladanja stvorili su velik broj poslunika, poltrona,
karijerista i licemjera, koji su zbog raznih sebinih interesa ili straha bespogovorno provodili partijske i dravne direktive, bez razumijevanja pravog
marksizma i bez njegovog svjesnog i iskrenog prihvaanja. Takvo stanje
duha doprinijelo je neoekivano naglom slomu staljinistikog modela socijalizma, koji se stvarao gotovo sedamdeset godina s velikim ambicijama
izgradnje pravednijeg i naprednijeg drutva, ali na pogrean nain.
Degeneracija izvornog marksizma u totalitarni, etatistiki socijalizam naglavce je okrenula Marxovu tezu o 'slobodi kao spoznaji nunosti'.
Prema Robertu Havemannu, ta teza u Staljinovoj verziji glasi: 'Sloboda
(drave) zahtijeva slobodu nunosti neslobode (individuuma)'. [9] Eugen
Varga, koji je dugo vremena bio Staljinov ekonomski savjetnik, ovako je
ocijenio staljinizam: 'Od tridesetih godina, komunistika partija u starom
lenjinskom smislu prestala je postojati; ona se pretvorila u partijski aparat.
Od tridesetih godina Staljin utjelovljuje u svojoj osobi sve vie ne politiku
partiju proletarijata, nego mo partijskog birokratskog vrha nad proletarijatom i ostalim slojevima radnog naroda.'[1o]
Staljinova deformacija marksizma nanijela je golemu tetu europskoj
i svjetskoj ljevici, jer je kritika totalitarnog i represivnog sovjetskog reima iskoritena za kompromitiranje marksizma i socijalistike ideje te je
time oteala afirmaciju demokratskog socijalizma. Ipak, i takav strukturno
deformirani socijalizam imao je jednu pozitivnu posljedicu: njegovo je postojanje doprinijelo poboljanju poloaja radnih ljudi u kapitalistikim zemljama zbog straha poslovnih i politikih elita od radikalizacije radnikog
pokreta i 'sablast komunizma'.
Staljinovom smru 1952. godine otvorila se velika praznina u sovjetskom politikom ivotu. Staljin je bio toliko dominantan i nedostian u
SSSR-u, da nije bilo osobe koja bi ga mogla zamijeniti. Vlast je preuzela skupina vodeih politiara, bez dovoljno autoriteta i moi. Prva znaajna mjera
koju su poduzeli bila je uhienje dugogodinjeg efa politike policije Berije,
u strahu da on, koji je drao sve konce stvarne moi nakon Staljinove smrti
usvojim rukama, ne prigrabi i formalnu vlast. Berija i njegova tajna policija,
koja je imala goleme ovlasti, bili su pod neposrednom kontrolom samog
Staljina (Berija je uhien tri mjeseca nakon Staljinove smrti, osuen je na

smrt i strijeljan). Ubrzo je na povrinu izbio Nikita Hruov, najdinaminiji i najenerginiji lan ueg sovjetskog vodstva, koji je dao peat razvoju
SSSR-a u narednih jedanaest godina. On je odmah krenuo putem promjena
suprotnih tridesetogodinjem staljinistikom kursu, usprkos otpora mnogobrojnih staljinista koji su ostali na vanim poloajima. 20. Kongres komunistike partije odran u veljai 1956. godine dao je podrku novoj politici
koju je provodio Hruov, koja je u stvari znaila postepenu destaljinizaciju
ivota u SSSR-u. Hruov je u svom govoru otro osudio Staljina; prema
njegovim rijeima, Staljin je bio 'ne samo lo strateg, nego i okrutan diktator'. Naroito znaajne su bile odluke Kongresa kojima se usvojilo naelo
uravnoteenog gospodarskog razvoja (to je podrazumijevalo bri razvoj
poljoprivrede). Takoer je istaknuta potreba breg tehnolokog napretka,
potreba breg podizanja ivotnog standarda stanovnitva i poticanja trgovinske razmjene i miroljubivog natjecanja s kapitalistikim zemljama.
Na tom je Kongresu (na tajnom zasjedanju) Hruov podnio svoj
slavni tajni referat koji je sadravao otru kritiku Staljinove vladavine,
iznosei mnogobrojne podatke o njegovim pogrekama i zlodjelima. Izvjetaj je ubrzo dospio u medije, izazvavi ok u domaoj javnosti i u drugim
komunistikim zemljama, kao i veliki interes u svjetskoj javnosti. Odmah
nakon Kongresa ukinuti su koncentracioni logori, osloboeni su politiki
zatvorenici i pokrenuta je revizija sudskih postupaka i rehabilitacija rtava
staljinistikih progona. Hruov je uspio ukloniti glavne protivnike destaljinizacije: Molotova, Maljenkova i Kaganovia. Sovjetsko je gospodarstvo
u prvoj fazi Hruovljevog doba (koje je knjievnik Ilja Ehrenburg nazvao
'dobom otopljavanja') doivljavalo znaajan napredak. No 1958. godine
dolo je do zastoja, naroito u poljoprivredi, gdje su zbog erozije tla na
velikim novoobraenim povrinama na istoku zemlje podbacili prinosi
uzrokujui pad poljoprivredne proizvodnje, pa je bilo je potrebno uvesti
znatne koliine ita iz inozemstva. Te su gospodarske potekoe poljuljale
Hruovljev ugled i autoritet i zadale ozbiljan udarac njegovim reformskim
nastojanjima. Pokazalo se da aktiviranje novih velikih poljoprivrednih povrina nije bilo dovoljno bez radikalne reforme itavog agrarnog sustava,
za trajniji razvoj i modernizaciju poljoprivrede, koja se zapravo od osnivanja sovjetske drave nalazila u permanentnoj krizi. S druge strane, potrebe
gradskog stanovnitva zbog nagle urbanizacije i poveanja kupovne snage
stalno su rasle. Povremene nestaice prehrambenih proizvoda i nedovoljno raznovrsna i kvalitetna ponuda industrijskih potronih artikala uzrokovale su nezadovoljstvo potroaa, ija su oekivanja sve vie rasla.

Ipak, pad Hruova 1964. godine nisu uzrokovali toliko unutranji

problemi i potekoe koliko njegov fatalno pogrean potez na meunarodnom planu. Njegov pad nisu sprijeili ni veliki uspjesi SSSR-a na podruju
tehnolokog napretka: 1957. godine uspjeno je testirana balistika interkontinentalna raketa (ime je uspostavljena vojna ravnotea sa SAD-om),
a iste su godine Sovjeti prvi u svijetu lansirali umjetni satelit na stazu oko
Zemlje, pretekavi u svemirskom programu Ameriku, demonstrirajui
time svoj veliki tehnoloki napredak u nekim podrujima i izazvavi zaprepatenje u amerikim politikim i vojnim krugovima. No taj novosteeni
meunarodni ugled i utjecaj upropastila je avantura sa slanjem interkontinentalnih balistikih raketa 1962. godine na Kubu na traenje Fidela Castra, koji se osjetio ugroen (s razlogom) od strane SAD-a. Na ultimatum
predsjednika J. F. Kennedyja Hruov je morao popustiti i povui rakete.
Iako je ta najopasnija kriza po svjetski mir rijeena kompromisom
(amerika se vlada obvezala da se vie nee uplitati u unutranje kubanske
poslove), Hruov je izgubio ugled i vjerodostojnost u oima svijeta, a jo
vie u vlastitoj zemlji. Dvije godine kasnije (1964) smijenjen je sa svih svojih dunosti, umirovljen i smjeten u blizini Moskve uz zabranu bavljenja
politikom. Smjena je izvrena regularno, bez politikih potresa, odlukom
Predsjednitva drave i Centralnog komiteta partije, to svjedoi o stanovitoj normalizaciji politikih prilika u poststaljinistikom razdoblju.
Ipak, destaljinizacija poslije 20. kongresa nije bila potpuna ni dosljedna, Prvi znak te polovinosti u naputanju Staljinovog nasljea bila je zabrana objavljivanja u SSSR-u 'tajnog' Hruovljevog izvjetaja o Staljinovim zloinima. Vrh partije oito nije imao povjerenje u politiku zrelost
sovjetskih graana pa se pribojavao njihovog nepredvidivog reagiranja na
izvjetaj. No nemogunost javne i otvorene rasprave o reimu pod kojim
su sovjetski graani ivjeli desetljeima unaprijed je sputalo i ograniilo
dosege istinske destaljinizacije.
Hruova je na dunosti generalnog sekretara partije naslijedio Leonid Brenjev, a na funkciji predsjednika vlade Kosigin. Brenjevljevo doba,
koje trajalo 18 godina, sve do njegove smrti 1982. godine, poelo je zaustavljanjem radikalnih antistaljinistikih reformi, zatim jaanjem vojne moi
SSSR-a. Brenjevljeva vladavina je posebno zapamena po vojnoj intervenciji u ehoslovakoj 1968. godini i brutalnom guenju Prakog proljea.
Ipak, promjene u okotalom gospodarskom sustavu nisu se mogle
izbjei: kako bi se mogao barem donekle drati korak s tehnolokom i informatikom revolucijom i kako bi se barem donekle mogle podmirivati

sve vee potrebe graana za raznovrsnom potroakom robom, trebalo je

mijenjati kruti, centralistiki, etatistiki i birokratski gospodarski sustav.
Kosigin je stoga 1975. godine predloio Vrhovnom sovjetu program umjerenih reformi, usmjeren na ogranieno djelovanje trinog mehanizma,
na mogunost privatne gospodarske djelatnosti, na smanjenje obuhvata i
rigidnosti centralnog planiranja, na vee koritenje ekonomskih poticaja
putem politike plaa, cijena, poreza, kredita i sl. Takoer je ukinuta staljinistika dogma o apsolutnom prioritetu teke industrije stavljanjem veeg
naglaska na proizvodnju robe iroke potronje, to je zahtijevalo ogranieno uvoenje trinog gospodarstva. Sve te reforme poeo je pred gotovo dvadeset godina provoditi Hruov, pa ih je Brenjev nakon kratkog
prekida nastavio. No Prako proljee i njegovo nasilno guenje sovjetskom
vojnom intervencijom kod dogmatski i staljinistiki raspoloenih kadrova
razbudilo je strah od liberalizacije ekonomskih i politikih odnosa i gubitka kontrole nad razvojem dogaaja, pa je ponovno uslijedilo ograniavanje
uvedenih sloboda.
Do sovjetske vojne intervencije u ehoslovakoj politika Leonida
Brenjeva kolebala se izmeu ogranienih reformskih inovacija i toleriranja prostaljinske struje, koja se pozivala na ortodoksno (u stvari staljinistiko) shvaanje marksizma-lenjinizma, da bi se nakon ehoslovake
epizode potpuno odustalo (opet privremeno) od reformskog kursa. Novim ustavom usvojenim 1977. godine kodificirano je u osnovi staljinistiko
shvaanje drave i drutva, no ipak s jednom bitnom razlikom: u Staljinovo doba provedba zakona ovisila je o Staljinovim arbitrarnim odlukama,
dok se sada vodilo rauna o potivanju zakonitosti i redovnoj zakonskoj
proceduri. Na gospodarskom planu, tehnoloki i opi razvoj je nametao
promjene: gospodarstvo je postajalo sve kompleksnije, pa vie nije bilo
mogue sve detalje obuhvatiti centralnim planom. Postala je oigledna potreba za fleksibilnijim sustavom planiranja, za veom autonomijom regija i
poduzea i davanja veeg prostora djelovanju trita.
Bilo je takoer potrebno proiriti meunarodne ekonomske odnose
kako bi se mogla lake uvoziti moderna tehnologija. Pokrenuta je i intenzivna stambena izgradnja, tako da je potkraj 1970-tih godina veina sovjetskih graana raspolagala sa skromnim, ali odgovarajuim smjetajem.
Sve je to doprinijelo dinamiziranju gospodarskih aktivnosti i stanovitom
poboljanju ivotnog standarda. No usprkos osjetnom napretku, sovjetska
je ekonomija preteno ostala ekstenzivna, tehnoloki zaostala, relativno
neefikasna, velikim dijelom nerentabilna i nefleksibilna.

Centralistiko, direktivno planiranje (iako donekle olabavljeno) kao

i etatistiki i znatnim dijelom birokratizirani gospodarski sustav koili su
bre usvajanje tehnolokih inovacija (koje su u to vrijeme u kapitalistikom svijetu zahvaljujui informatikoj revoluciji radikalno i gotovo svakodnevno mijenjale tehnologiju i organizaciju proizvodnje), oteavali su
elastinije prilagoavanje proizvodnje sve raznovrsnijoj potranji potroakih dobara, guili su motivaciju i inicijativu sudionika u proizvodnom
procesu i na kraju (potkraj 1970-tih i u 1980-tim godinama) doveli do posustajanja gospodarske dinamike i do stagnacije. Situaciju su pogorale
etiri uzastopne loe poljoprivredne godine kao i neispunjavanje planova
proizvodnje industrijske robe iroke potronje. Gospodarska stagnacija
imala je znaajne politike posljedice za daljnji tijek dogaaja.
U doba vladavine Brenjeva Sovjetski Savez se afirmirao kao velika
svjetska sila, odravajui ravnoteu moi na meunarodnoj sceni sa Sjedinjenim Dravama Amerike. Meutim, ve potkraj njegove vladavine, 1979.
godine, dva su dogaaja nagovijestila silaznu putanju kojom e iduih deset godina ubrzano padati kako unutarnja stabilnost sovjetskog drutva
tako i meunarodna uloga i utjecaj SSSR-a: ekonomska stagnacija i vojna
intervencija u Afganistanu.
Smrt Brenjeva 1982. godine ostavila je zemlju u dubokoj krizi. Amerika je vlada koristila unutranje potekoe Sovjetskog Saveza kao i opadanje sovjetske moi na meunarodnoj sceni (zbog debakla u Afganistanu)
pojaavajui sve oblike pritiska na Moskvu. Utrka u naoruanju i sve vei
vojni rashodi predstavljali su preveliko optereenje za posustalo sovjetsko
gospodarstvo, ograniavajui proizvodnju potronih dobara i ivotni standard graana. Nakon ostarjelih i boleljivih Andropova i ernjenka, koji
su svaki po priblino godinu dana bili nakon Brenjeva predsjednici vlade,
dunost generalnog sekretara je 1985. godine (a uskoro i dunost predsjednika vlade) preuzeo Mihail Sergejevi Gorbaov, mlad, dinamian i energian politiar, koji je odluio izvui zemlju iz ekonomske i politike krize
i povesti je u novom smjeru.
Jedna od prvih stratekih odluka Mihaila Gorbaova bilo je povlaenje sovjetskih jedinica iz Afganistana, usvojena na tajnoj sjednici najueg
partijskog vodstva u studenom 1986. (potpuno povlaenje dovreno je tek
poetkom 1989. godine). M. Gorbaov je pokrenuo opsean program politike i ekonomske liberalizacije i demokratizacije poznat kao 'glasnost'
i 'perestrojka'. Glasnost (otvorenost) je oznaavala novu politiku postepene liberalizacije i demokratizacije politikog ivota. Kao prvi korak u tom

smjeru, velik broj politikih disidenata puten je na slobodu (meu prvima, poznati nuklearni fiziar Andrej Saharov). Takoer su rehabilitirani
mnogi politiki veterani osueni u vrijeme Staljinovih procesa. Program
perestrojke (prestrojavanje) predviao je naputanje etatistikog upravljanja gospodarstvom i postupno uvoenje trine ekonomije.
Meutim, reforme Mihaila Gorbaova naile se na estok otpor konzervativnih, boljevikih dunosnika, koji su zadrali velik utjecaj u partijskom i dravnom aparatu, vojsci, obavjetajnim slubama, poduzeima i
medijima. Od 1988. godine poela je vidno slabiti mo i utjecaj M. Gorbaova na domaoj politikoj sceni. Osim otpora konzervativnih snaga, raslo
je razoaranje i nezadovoljstvo graana, koji su oekivali od najavljenih reformi poboljanje ivotnih uvjeta, a koji su istovremeno, zahvaljujui elektronskim medijima, postali sve vie svjesni vieg ivotnog standarda na
Zapadu. U politikom ivotu dolo je do sve veeg raslojavanja: komunistiku partiju napustilo je 1989. godine 142.000 lanova, a slijedee godine
ak 400.000. Partija se podijelila u na tri struje: radikalna konzervativna
struja (koju je vodio Ligaev), zatim umjereno reformistika struja na elu
s Gorbaovom, te radikalno liberalna struja pod vodstvom Borisa Jeljcina.
Jo bre od postupne unutarnje dezintegracije odvijao se proces raspada bloka zemalja udruenih u Varavski pakt pod vodstvom Sovjetskog
Saveza. Naroito snaan pokret za radikalne drutvene i politike promjene razvio se u Poljskoj, gdje je sindikalna organizacija Solidarnost pod
vodstvom Lecha Wafese dobila masovnu podrku i 1989. godine prisilila
vladu premijera Jaruselskog da raspie slobodne parlamentarne izbore. Na
tim je izborima premono pobijedila Solidarnost, tako da je u kolovozu
1989. godine u Poljskoj uspostavljena prva viestranaka vlada u zemljama
Varavskog pakta, koja je i prva zapoela tranziciju iz totalitarnog, 'komunistikog' u pluralno graansko drutvo. Zahtjevi za politikim promjenama i u drugim 'komunistikim' zemljama srednje i istone Europe bili
su toliko snani, da su tijekom 1989. godine komunistike partije skinute
s vlasti mirnim putem (osim u Rumunjskoj, gdje je diktator Nicolas Ceausescu svrgnut oruanom pobunom i po kratkom postupku osuen na
smrt). Nove postkomunistike vlade u tim zemljama traile su ukidanje
Varavskog pakta (vojnog saveza osnovanog 1955. godine) i SEV-a (Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomo). Ruenje Berlinskog zida u studenom
1989. godine i ujedinjenje Istone za Zapadnom Njemakom u listopadu
1990. godine najavili su konani raspad nekad monog sovjetskog imperija. Dok je Varavski pakt 1990. godine ukinut, NATO je i dalje nastavio

djelovati, a Sjedinjene Drave Amerike postale su jedina i dominantna

svjetska supersila.
Financijska kriza i ekonomske potekoe u koje je upao Sovjetski Savez sredinom 1980. godina, upravo kad je Mihail Gorbaov doao na vlast,
nastale su dijelom zbog naglog pada cijena nafte (o kojoj su ovisili izvozni
prihodi SSSR-a) na svjetskom tritu, kao i zbog iscrpljivanja vlastitih starih nalazita nafte. Sovjetski je Savez bio stoga prisiljen na sve vee vanjsko
zaduivanje: vanjski dug je 1989. godine narastao na 44 milijardi dolara, a
1990. godine na 57 milijardi dolara. Strani vjerovnici su obustavili daljnje
kreditiranje i poeli traiti otplatu dugova, to je ubrzalo gospodarski slom
SSSR-a. Gorbaov je 1990. godine na sastanku zemalja G-7 traio financijsku pomo kako bi otplatio dio duga, ali je bio odbijen (iako je neto
ranije znatna financijska potpora pruena Poljskoj, u kojoj se gospodarstvo
takoer nalazilo pred kolapsom, ali je tamo 1989. godine dola na vlast reformistika, prozapadna i antikomunistika Solidarnost pobjedom na parlamentarnim izborima).
Da e Zapad odbiti pomo Gorbaovu, da prebrodi financijsku i ekonomsku krizu, konsolidira svoju vlast i nastavi s demokratskim reformama, bilo je jasno ve nekoliko mjeseci ranije kad Bushova administracija
nije prihvatila prijedlog programa pomoi Sovjetskom Savezu nazvan Velika pogodba, koji je izradio ameriki ekonomist svjetskog ugleda, profesor
na Harvardu, Jeffrey Sachs sa svojim kolegama s Harvarda i M.I.T.-a. Taj je
program predlagao da se uz financijsku pomo SAD-a i Europe omogui nastavak gospodarskih reformi i demokratizacija SSSR-a pod vodstvom
Gorbaova. [11] Sjedinjenim Dravama oigledno nije bilo u interesu da
pomognu oporavak i konsolidaciju sovjetskog gospodarstva, iako na novim trinim i demokratskim, ali ipak socijalistikim osnovama, to bi u
smislu novog kursa koji je pokrenuo Gorbaov omoguilo transformaciju
sovjetskog sustava u neki oblik demokratskog, trinog socijalizma.
Uruavanje Varavskog pakta, raspad Sovjetskog Saveza, pad Rusije
na poziciju drugorazredne svjetske sile, unutarnja ekonomska i politika kriza, sve je to ozbiljno naruilo ugled i poloaj M. Gorbaova i vezalo
mu ruke u provoenju zamiljenih reformi. Ve je ishod izbora za Kongres narodnih deputata u svibnju 1989. godine ukazao na veliko politiko
raslojavanje i sve heterogenija politika strujanja: iako je Gorbaov dobio
veinsku podrku biraa, u velikim gradovima, posebno u Moskvi i Lenjingradu, kandidati KPSS-a su teko poraeni. Politiko previranje jo
se vie manifestiralo na sjednicama Kongresa narodnih deputata, gdje se

Gorbaov morao suoiti sa snanom oporbom, u stvari s dvije oporbene

struje, jednom konzervativnom, staljinistikom i drugom ultraliberalnom,
predvoenu Borisom Jeljcinom, pobjednikom izbora u Moskvi. U oujku
1990. godine Kongres je izabrao Gorbaova za predsjednika SSSR-a, no
ve za nekoliko mjeseci, na 28. (posljednjem) Kongresu KPSS-a (u lipnju
1990. godine), on je doivio estoku kritiku; otro su ga napali kako konzervativci tako i radikalni liberali. B. Jeljcin je zatraio rasputanje KPSS-a,
to je veina delegata prihvatilo. Tijekom 1990. godine zaotrit e se sukob
izmeu sovjetskog vodstva na elu s Gorbaovom i vodstva ruske federacije odnosno B. Jeljcina.
Politiku krizu pratile su sve vee gospodarske potekoe: stari sustav planske etatistike ekonomije nije vie funkcionirao, a novi sustav trine ekonomije nije jo bio uspostavljen. Predlagali su se razni programi ekonomskih reformi (najpoznatiji je bio liberalni 'program 400 dana'
Grigorija Javlinskog), ali nijedan nije proveden. Ekonomska situacija bivala
je sve tea i kaotinija: trgovine su opustjele, krenula je galopirajua inflacija, a meu stanovnitvom zavladala je zbunjenost, frustracija i apatija.
Poetkom 1990. godine Litva, Estonija i Latvija proglasile su neovisnost
od SSSR-a, a isto su neto kasnije uinile Ukrajina i Gruzija. Gorbaova
su sve ee optuivali za politiku i ekonomsku krizu i za raspad SSSR-a.
U toj dramatinoj situaciji skupina konzervativnih politiara osnovala je
Komitet za spas SSSR-a i socijalizma zatraivi od Gorbaova proglaenje
izvanrednog stanja. Kad je on to odbio, urotnici su ga internirali na Krimu,
gdje se tada nalazio, i 19. kolovoza 1990. godine pokuali su dravnim udarom preuzeti vlast. Taj je pokuaj propao zahvaljujui intervenciji Borisa
Jeljcina, podrci naroda i kolebanju vojske.
No sada je u prvi plan izbio B. Jeljcin, koji je odigrao najvaniju ulogu
u konanom formalnom raspadu Sovjetskog Saveza, rasputanju KPSS-a
i slomu komunistikog sustava u Rusiji. Komunistika partija Sovjetskog
Saveza stavljena je izvan zakona, a posebnom je rezolucijom proglaena
neovisnost svih republika, lanica SSSR-a. Tim je odlukama potvren kraj
Sovjetskog Saveza i sovjetskog komunizma. Zapoela je nova epoha u povijesti ruskog i ostalih istonoeuropskih naroda, a i nova epoha svjetske
povijesti, obiljeena globalnom hegemonijom SAD-a i neoliberalnog kapitalizma.

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]

[9]

[10]
[11]

Stephen N. Cohen, Bukharin and Bolshevik Revolution, Alfred A.

Knopf, New York, 1973, str. 170
ibid. str. 175
McLellan, Marxism after Marx, London, 1979, str.122
Fric Hobsbawm, Revolutionnaries, Pantheon, New York, 1973, str. 209
Paoli Spriano, Stalin and Europian Communists, Verso, London, 1985,
str. 79
Voprozy leninizma, Moskva, 1945, str. 465
Paul Bells, Marxism and the U.S.S.R, The MacMillan Press Ltd., London, 1979, 129-133
W. Brus, The Polish October: Twenty Years After, u R. Milliband, J. Saville (eds.) The Socialist Register 1977, Merlin Press, London, 1977, str.
183
R. Havemann, Sloboda kao nunost, u R. Dutschke i M. Wilke, Sovjetski Savez, Solenjicin i zapadna ljevica, Globus, Zagreb, str. 27;
naslov izvornika Die Sovietunion, Solschenitzin und westliche Linke,
Taschenbuch Verlag Gmbh, Hamburg, 1975
Sovietunion und China - Zwei Wege des sozialistischen Aufhau, Mnchen, 1970
Jeffrey Sachs, Kraj siromatva: ekonomske mogunosti naeg doba, Algoritam, Zagreb, 2007, str. 157-158; naslov izvornika The End of Poverty:
Economic Possibilities of Our Time, 2005

OSTALA LITERATURA:
Predrag Vranicki, Historija marksizma, (4 knjige), Naprijed, Zagreb, 19461971
Leek Kolakovsky, Glavni tokovi marksizma (3 knjige), BIGZ, Beograd,
1985
Vladimir I. Lenin, Collected Works, Lawrence & Wishard, London, 1964
Ervin inko, Sablast krui Europom, Globus, Zagreb, 1982
Paul Bellis, Marxism and USSR, MacMillan Press Ltd., London, 1979
Tariq Ali (ed.), The Stalinist Legacy: Its Impact on Twentyeth Century World
Politics, Penguin, Harmondsworth, 1984
McLellan, Marxism after Marx, McMillan, London, 1979
Olga Gankin, H. Fisher (ed.), The Bolsheviks and World War: The Crisis Of
the Third International, Stanford University Press, Stanford, 1940

Georges Haupt, Socialism and the Great War: The Collaps of the Second
International, Oxford University Press, Oxford, 1972
George Hodos, Show Trials: Stalinist Purges in Eastern Europe, Praeger,
New York
Caroline Kennedy-Pipe, Stalin's Cold War: Soviet Strategies in Europe,
1943-1956, Manchester University Press, Manchester, 1995
David Lane, The Rise and the Fall of State Socialism, Blackwell, Oxford,
1996
Kermit McKensie, Comintern and World Revolution, 1928-1943: The
Shaping of a Doctrine, Columbia University Press, New York, 1964
William Rosenberg (ed.), Bolshevik Visions: First Phase of the Cultural Revolution in Soviet Russia, University of Michigan Press, Ann Arbor,
1984
Leon Trotsky, The Permanent Revolution, Results and Prospects, New York,
1969
Stephen White, Gorbachev and After Cambridge University Press, Cambridge, 1997
Jeffrey Sachs, The End of Poverty: Economic Possibilities of Our Time, 2005
Strobe Talbot (ed.), Khrushcev Remembers, Little, Brown & Company, Inc.,
London, 1971
T. H. Rigbi, Communist Party Membership in the USSR, 1917-1967, Princenton University Press, Princenton, 1968
Alexander Rabinovilch, The Bolsheviks Come to Power: The Revolution 1917
in Petrograd, Norton, New York, 1976
R. Dutschke i M Wilke, Sovjetski Savez, Solzenjicin i zapadna ljevica, Globus, Zagreb; naslov izvornika: Die Sovietunion, Solschenitzin und
westliche Linke, Taschenbuch Verlag, Hamburg, 1975
Sovietunion und China - Zwei Wege des sozialistischen Aufbau, Mnchen,
1970.

VII.

EUROPSKI SOCIJALISTIKI
P O K R E T I I PARTIJE, 1 8 5 0 - 2 0 0 0 .

Zapadnoj Europi socijaldemokracija ima dugu tradiciju. Naroito

se brzo razvio socijaldemokratski pokret u Njemakoj, usprkos
nastojanja kancelara Otta Bismarcka da antisocijalistikim zakonima suzbije njegovo irenje. Prva socijaldemokratska partija osnovana je u Njemakoj 1863. godini pod nazivom 'Openjemaka radnika udruga'. Socijalisti su na izborima za Reichstag 1877. godine dobili
preko pola milijuna glasova i 12 zastupnika. Broj lanova socijaldemokratske partije se vie nego uetverostruio u jednom desetljeu: od
312.000 u 1881. povean je na 1.427.000 u 1890. godini. Nakon ukidanja antisocijalistikih zakona Socijaldemokratska partija Njemake
usvojila je 1891, godine Erfurtski program, kojim se trailo ukidanje
klasa i klasne vladavine. No usprkos revolucionarne retorike i ideoloke ortodoksije, socijaldemokratska politika u Njemakoj postajala je
sve pragmatinija prilagoavajui se parlamentarnim oblicima politikog djelovanja.
Socijalistiki radniki pokret imao je duboke korijene i u Francuskoj: u stvaranju Parike komune, sljedbenici Blanquia i Proudhona
igrali su vodeu ulogu. Meutim vei politiki utjecaj raznih socijalistikih struja slabilo je njihovo nejedinstvo i meusobne trzavice. ak i
nakon spajanja u jedinstvenu Socijalistiku partiju Francuske 1905. godine i dalje su postojale dvije razliite i suprotstavljene politike tendencije: revolucionarna i reformistika. Ipak, lanstvo Socijalistike partije
Francuske poveavalo se kao i njen utjecaj: broj socijalistiki zastupnika
u parlamentu porastao je od 54 u 1906. na 100 u 1914. godini.

Za razliku od njemakih, francuskih i ostalih europskih socijalista,

na koje je pretean utjecaj imala Marxova doktrina, britanskim radnikim
pokretom dominirala je ideologija Fabijanskog drutva (Fabian Society),
koje je osnovano 1880. godine (meu njenim osnivaima bio je i slavni pisac George Bernard Shaw). To je drutvo od 1889. godine objavljivalo vrlo
utjecajne Fabian Essays, koji su sadravali rasprave o vanim pitanjima
radnikog pokreta i predlagali poeljne socijalne reforme. Glavna znaajka
fabijanskog socijalizma bilo je nastojanje da se socijalistika transformacija
postigne putem postupnih reformi, izbjegavajui radikalne promjene postojeeg drutvenog poretka.
U posljednjoj etvrtini 19. stoljea socijaldemokratske partije osnovane su u veini ostalih europskih zemalja (u Danskoj 1870, Belgiji 1885,
Norvekoj 1887, Austriji 1888, Nizozemskoj 1894, vedskoj 1889. godini).
U mnogima od tih zemalja socijaldemokratske partije smjenjivale su se na
vlasti s demokranskim odnosno konzervativnim partijama i po podrci
biraa i politikom utjecaju u veini tih zemalja nisu zaostajale za strankama konzervativne orijentacije. To posebno vrijedi za vedsku, Austriju,
Njemaku i Veliku Britaniju, gdje su socijaldemokratske partije na izborima dobivale i 40-50% glasova, dok se u drugim zemljama podrka biraa
obino kretala u rasponu od 10 do 30%. Sam naziv socijaldemokracija
govori da se radi o ideologiji, politici odnosno politikoj partiji koja nastoji
spojiti socijalizam i demokraciju. Teorijsku i ideoloku osnovu socijaldemokratskoj doktrini dali su osim K. Marxa i Engelsa, F. Lassale, E. Bernstein, K. Kautsky, M. Adler, R. Hilferding i O. Bauer, koji nisu prihvatili
ortodoksnu, radikalnu, revolucionarnu interpretaciju marksizma, ve su
zastupali stanovite o reformskom, evolucionom i demokratskom prijelazu iz kapitalizma u socijalizam.
Mnogi socijalistiki teoretiari i aktivisti prije Oktobarske revolucije
smatrali su da e do smjene kapitalistikog sustava doi 'prirodnim' putem, kad razvoj kapitalizma dovede do ekstremne koncentracije kapitala,
do dubokog socijalnog raslojavanja drutva i stoga do prijeteeg nezadovoljstva radnog stanovnitva postojeim stanjem, to e socijalistikim
partijama omoguiti da steknu parlamentarnu veinu i tako dobiju priliku
da provedu radikalne ekonomske i socijalne reforme u pravcu izgradnje
socijalistikog drutva. Unapreenje demokracije i demokratskih sloboda
u veini zemalja zapadne Europe otvorilo je prostor za ire djelovanje radnikih, sindikalnih i socijalistikih pokreta, to je razbudilo nade za mirnu, demokratsku i reformsku transformaciju kapitalizma. S druge strane,

unutar socijalistikih i socijaldemokratskih partija postojala je i radikalna,

revolucionarna struja, koja je osporavala perspektivu mirnog parlamentarnog osvajanja vlasti. U vrijeme Prve Internacionale (Meunarodnog
udruenja radnih ljudi; The International Working Men s Association),
koja je bila pod neposrednim ideolokim i djelatnim utjecajem K. Marxa i
F. Engelsa, t.j. izmeu 1864. i 1876. godine, iako su u njoj bile okupljene razliite struje radnikog pokreta, prevladavale su radikalne, revolucionarne
tendencije. Meutim, podvojenost u pogledima na metode prevladavanja
kapitalistikog modela ostala je konstanta radnikog, socijalistikog pokreta, koja je jo vie dola do izraaja nakon osnivanja Druge internacionale
1889. godine. Dodue, na kongresu Druge internacionale 1904. godine u
Amsterdamu prevagnula je radikalna struja, koja se protivila participaciji
socijalista u 'buroaskim' vladama, ali je reformistika orijentacija ostala i
dalje veoma snana u veini socijaldemokratskih partija.
Rascjep socijalistikog radnikog pokreta na reformistiku, demokratsku, pragmatinu socijaldemokratsku struju s jedne strane i revolucionarnu, radikalnu, ortodoksnu, boljeviku struju s druge strane postao je
neizbjean nakon Oktobarske revolucije 1917. godine. Lenjinistika, boljevika doktrina je otpoetka odluno odbacivala perspektivu mirnog parlamentarnog osvajanja vlasti. Prema miljenju nekih povjesniara radnikog
pokreta, za taj rascjep, koji se pokazao pogubnim za ostvarenje socijalistikih ideja, nije bila odgovorna samo radikalna, dogmatska i netolerantna boljevika politika. Dio odgovornosti za taj sudbonosni razdor po tim
miljenjima snose i vodstva nekih socijaldemokratskih partija, koja nisu
iskoristila povoljne uvjete za dublje ekonomske i socijalne reforme neposredno nakon zavretka Prvog svjetskog rata, kad je u radnikoj klasi zapadne i srednje Europe zavladalo revolucionarno raspoloenje i spremnost
za odlunije akcije za ostvarenje svojih prava. To vrijedi osobito za Socijaldemokratsku partiju Njemake, koja je svu svoju energiju usmjerila na pobjedu na parlamentarnim izborima. Ona je dodue dola na vlast i bila je
lan vladajue koalicije 1918-1919. godine, ali nije imala razraen program
reformi, a ni dovoljno odlunosti ni sposobnosti za znaajnije promjene
u smislu socijalistikih naela. George Lictheim ak dri da su njemaki
socijaldemokrati kad su bili na vlasti sustavno izbjegavali suoavanje s bitnim pitanjima razvoja njemakog drutva. [1]
Reforme koje su nastojale pokrenuti i realizirati socijaldemokratske
partije nakon Prvog svjetskog rata (i u tome donekle uspjele) ostale su u
okviru postojeeg kapitalistikog sustava. Zbog nastojanja da se umjerene

i ograniene reforme provedu u postojeim ustavnim okvirima, to je bio

sluaj ne samo s britanskim laburistima nego i s veinom ostalih socijaldemokratskih partija, militantniji dio radnike klase i radikalniji dio lijeve
inteligencije opredijelio se za novoosnovane komunistike partije. Te su
partije udruene u Treoj internacionali preuzele okupljanje socijalistikih
aktivista spremnih na izvanparlamentarne, revolucionarne metode klasne
borbe. Tijekom 1920-1921. godine osnovan je vei broj komunistikih partija (nastalih cijepanjem socijaldemokrata na revolucionarni i reformistiki
dio), koje su pristupile Treoj internacionali. Istovremeno je vodstvo Tree internacionale postavilo rigidne uvjete ulanjenja: partije su morale biti
strogo disciplinirane i centralizirane i podinjavati se uputama Izvrnog
komiteta Kominterne. Tako je dolo do definitivne i sudbonosne podjele
u europskoj ljevici na dva suprotstavljena, gotovo neprijateljska tabora: s
jedne strane reformistiki opredijeljeni socijaldemokrati, odani ouvanju
demokratskih tekovina zapadne civilizacije, i s druge strane revolucionarni i radikalni komunisti, koji su prihvatili vodstvo Kominterne i sovjetski
model socijalizma. Socijaldemokrati su optuivali komuniste za netoleranciju, dogmatizam i revolucionarni avanturizam, a komunisti socijaldemokrate za izdaju marksizma i revolucije.
Ideja njemakih socijaldemokrata o razvoju 'ekonomske demokracije'
u smislu radnike kontrole, utjecaja i uea u upravljanju poduzeima kao
strategije za transformaciju kapitalizma, koja je trebala biti alternativa lenjinistikoj strategiji proleterske revolucije, naila je na plodno tlo i u drugim socijaldemokratskim partijama. Na politiku tih partija znatan su utjecaj imale ideje Rudolfa Hilferdinga, koji je smatrao da kapitalizam ulazi u
fazu razvoja koju je on nazvao 'organizirani kapitalizam'. Pod tim pojmom
on je podrazumijevao kapitalizam koji obiljeava poveana javna kontrola
kljunih sektora nacionalne ekonomije i s tim povezana sve vanija ekonomska uloga drave, to e po njegovom miljenju olakati provoenje
socijalistikih reformi kad socijaldemokratske partije dou na vlast. Bile
su popularne i teze Karla Kautskog o sve veoj i zaotrenijoj drutvenoj
polarizaciji u kapitalistikim drutvima kao i o neizbjenim i sve eim i
dubljim ekonomskim krizama, koje e omoguiti transformaciju kapitalistikog sustava demokratskim putem.
Neke su socijaldemokratske partije uspjele na parlamentarnim izborima doi na vlast, najee u koaliciji s drugim partijama, ali su ostale na
vlasti u pravilu prekratko vrijeme da bi provele zamiljene reforme ili nisu
bile dovoljno odlune ili sposobne da ih realiziraju. Reforme u ekonomskoj

i socijalnoj sferi koje su provodile socijaldemokratske partije, kad su bile

na vlasti ili u njoj sudjelovale, ostale su u okviru postojeeg kapitalistikog
sustava. Stoga je proputena prilika da se zahvaljujui zahtjevu znatnog
dijela stanovnitva za radikalnijim drutvenim promjenama neposredno
nakon zavretka Prvog svjetskog rata izvri odluniji pomak prema socijalistikim okvirima drutvenog ivota.
Dolazak nacista na vlast u Njemakoj poetkom 1933. godine oznaio
je prekretnicu, dodue ne dugoronu, u odnosima komunista i socijaldemokrata. Uspon faizma predstavljao je naime veliku opasnost ne samo za
susjedne zemlje ve i ozbiljnu prijetnju za socijalistike pokrete, bez obzira
na njihove meusobne vee ili manje razlike i trvenja (ve u prvim mjesecima nacistike vlasti unitene su njemaka komunistika i socijaldemokratska partija, koje su spadale u red najstarijih i najjaih europskih radnikih
partija). Osim toga, 1930-tih godina desniarski reimi bili su usponu u
veem broju europskih zemalja. Faizam je ve otprije vladao Italijom, a
desnica je tih godina dola na vlast u panjolskoj, Portugalu, Poljskoj, Austriji, Maarskoj, Bugarskoj, Grkoj, Estoniji i Letoniji. To je bio signal za
uzbunu i za preispitivanje meusobnih odnosa lijevih politikih stranaka u
Europi. Zaustavljanje naleta desnice i faizma postao je najvaniji zadatak
svih lijevih, socijalistikih snaga i pokreta. Ideoloke i programske razlike, suparnitvo i esto ogorena meusobna trvenja trebalo je potisnuti
pred zajednikom prijetnjom sve agresivnijeg faizma. Najprije su putem
pomirbe krenuli francuski socijalisti i komunisti: oni su u srpnju 1934. godine sklopili pakt o saveznitvu. I elnici Kominterne shvatili su potrebu
da se zakopaju ratne sjekire sa socijaldemokratskim partijama i da borba
protiv faizma zahtijeva okupljanje i suradnju svih lijevih partija. Politika
Ujedinjene fronte proglaena je 1934. godine slubenom politikom Kominterne.
U provoenju te nove politike Kominterne prednjaila je Komunistika partija Francuske, koja je u novim okolnostima umjesto klasne
borbe dala prioritet borbi protiv faizma i okupljanju svih antifaistikih
snaga. Stvaranje Ujedinjene fronte (kasnije preimenovane u Narodnu
frontu) i meunarodne antifaistike koalicije, koja je trebala obuzdati
nacistiku Njemaku i faistiku Italiju, proglaeni su glavnim ciljevima
Kominterne na njenom estom kongresu u srpnju 1935. godine. Narodna
fronta trebala je obuhvatiti ne samo socijaldemokrate, ve privui i druge
politike stranke i struje kao i sve ostale drutvene snage, koje su se osjeale ugroene faistikim nasiljem i agresijom. Najvee koristi od Narodne

fronte imala je Komunistika partija Francuske, ije je lanstvo zahvaljujui proirenoj politikoj platformi i odlunom stavu u obrani od faistike
opasnosti poraslo s 40.000 u 1934. na 330.000 u 1937. godini. [2] Koalicijska vlada francuskih socijalista i komunista na elu s L. Blumom uspjela je
postii veliki napredak u poboljanju poloaja radnika (obaveza sklapanja
kolektivnih ugovora, poveanje nadnica, 40-satni radni tjedan, osnivanje
radnikih savjeta u poduzeima itd). Meutim, vlada Narodnog fronta
bila je na vlasti samo neto vie od godinu dana; konzervativne snage su se
brzo oporavile, konsolidirale i raznim pritiscima prisilile Bluma poetkom
1938. godine na ostavku. [3]
Pad Blumove vlade najavio je potiskivanje, pa i progon ljevice ne samo
u Francuskoj ve i u veini europskih zemalja: komunistike su partije bile
zabranjene i prisiljene na ilegalan rad. Britanska i francuska vlada umjesto
da se suprotstave Hitlerovoj ekspanziji vodile su 'mirotvornu' politiku poputanja i ustupaka. Okupacija Austrije i njeno prikljuenje Treem Reichu u oujku 1938. godine nije nailo na odgovarajuu reakciju zapadnih
sila. Sporazum izmeu Hitlera i Mussolinija s jedne strane te predsjednika
britanske vlade Chamberlaina i predsjednika francuske vlade Daladiera s
druge strane u Mnchenu u rujnu 1938. godine, za koji se smatralo da e
otkloniti Hitlerovu ekspanziju na Zapad, jasno je ukazao na kapitulantsku
politiku koju su u tom trenutku vodili konzervativni krugovi Zapada (i
okupacija ehoslovake prihvaena je kao fait accompli).
S obzirom na takvu politiku vodeih zapadnih sila nije bilo
iznenaujue da je SSSR u kolovozu 1939. godine sklopio s Njemakom
pakt o nenapadanju, to su mnogi (a meu njima i socijaldemokrati) ocijenili kao izdaju antifaistike borbe i politike Narodne fronte. No drugi
su (posebno komunisti) smatrali da Staljin nije imao drugog izbora, jer je
bio suoen s jedne strane s pomirljivim i kapitulantskim (u to vrijeme) dranjem zapadnih sila prema Hitlerovim agresivnim planovima i akcijama,
a s druge strane sovjetska armija nije bila spremna u tom trenutku oduprijeti se faistikoj vojnoj nadmoi. S obzirom na Mnchenski sporazum
zapadnih sila sa Hitlerom, te odugovlaenje pregovora tih sila sa SSSR-om,
kao i s obzirom na progon komunistikih partija u Francuskoj i drugim
zemljama, nije opravdano, po miljenju Geoff Eleya, profesora povijesti na
sveuilitu Michigan, SAD, gledati na pakt o nenapadanju izmeu SSSR-a
i Njemaka kao na krenje meunarodnih moralnih normi. [4] Navedeni
autor smatra da se taj pakt moe tumaiti kao razumno kupovanje vremena, dakle kao razumljiv pragmatian potez koji je nacistiku Njemaku

drao podalje od SSSR-a u trenutku kad ni Zapad jo nije bio spreman na

otvorenu konfrontaciju s Hitlerovom agresijom.
No napad Njemake na Poljsku (1. 9. 1939.), zatim na Belgiju i Nizozemsku (10. 5. 1940.), pa na Francusku (5. 6. 1940.) i Veliku Britaniju (7. 9.
1940. dogodilo se prvo veliko bombardiranje Londona) i na kraju na SSSR
(22. 6. 1941), doveo je konano do ujedinjavanja svih antifaistikih snaga
i do sklapanja velike alijanse Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a. Ponovno je
oivjela ideja Narodne fronte kao oblika ujedinjavanja svih nacionalnih
antifaistikih snaga. U tome je opet prednjaila Francuska, gdje je komunistika partija 1943. godine pokrenula zajedno sa socijalistikom partijom
koaliciju u obliku Nacionalnog savjeta pokreta otpora (Conseil National
de la Resistance).
Pobjeda antifaistike koalicije (Njemaka je potpisala bezuvjetnu
kapitulaciju 7. 5. 1945), kojoj je bitan doprinos dao i najvee materijalne i
ljudske rtve podnio Sovjetski Savez (od ukupno procijenjenih 50 milijuna rtava 2. svjetskog rata vie od 20 milijuna ih je bilo iz SSSR-a) otvorio
je legalni politiki prostor komunistikim partijama u veini europskih
zemalja. Kao protagonisti pokreta otpora, komunisti i socijaldemokrati
dobili su na poslijeratnim izborima velik broj glasova: u Francuskoj 26%
komunisti, a 21% socijalisti; u Italiji komunisti 19%, socijalisti 21%; u Belgiji komunisti 13%, a socijaldemokrati 32%. Razdoblje 1943-1947. godine
bilo je jedno od rijetkih doba jedinstva i suradnje komunista i socijaldemokrata.
No uskoro je poetak hladnog rata izmeu Zapada i SSSR-a prekinuo tu suradnju i doveo do potiskivanja komunistikih partija na margine politike scene u mnogim zapadnim zemljama. Istovremeno, dolo je i
do promjena u politici europske socijaldemokracije: veina njih je sve vie
naputala marksistiku tradiciju, zanemarujui ideju klasne borbe i ne vjerujui u mogunost skorih radikalnih promjena kapitalistikog sustava. U
Skandinaviji su socijalistike partije pobjeivale na izborima s programima reformi zasnovanim na liberalnoj demokraciji, mjeovitoj ekonomiji i
snanoj socijalnoj dravi (najbolji izborni rezultati postignuti su u Norverkoj 1957. godine sa 48,1% glasova i u vedskoj 1960. godini sa 47,8%
glasova. U Austriji i Velikoj Britaniji su socijaldemokrati (odnosno laburisti) takoer postizavali vrlo dobre izborne rezultate i bili krae ili dulje
vrijeme na vlasti (u Austriji su socijaldemokrati 1959. godine osvojili 44,8%
glasova, a u Velikoj Britaniji su laburisti 1945. dobili podrku 47,8%, a 1951.
godine 48,8% biraa).

Usprkos potisnutoj klasnoj retorici, socijalistike i socijaldemokratske su partije, tamo gdje su uivale podrku znatnog broja biraa (kao u
skandinavskim zemljama, Velikoj Britaniji i Austriji, a kasnije i u Njemakoj), bile uspjeni pokretai ekonomskih i socijalnih reformi u korist radnike klase i opeg napretka (dodue, samo u postojeem ustavnom okviru
i u kontekstu dominantnog kapitalistikog poretka). Ekonomska doktrina
J. M. Keynesa, na kojoj je bila zasnovana ekonomska politika zapadnih
zemalja nekoliko desetljea nakon 2. svjetskog rata, a koju je obiljeavala snana uloga drave, tenja za punom zaposlenou i opsene mjere
socijalne politike, omoguila je tim zemljama uspjean gospodarski rast,
porast nadnica i ivotnog standarda kao i relativno nisku nezaposlenost.
Takav razvoj kapitalizma uvrstio je uvjerenje socijaldemokrata da je kapitalizam mogue reformirati iznutra postupnim ekonomskim i socijalnim
reformama i na kraju ostvariti socijalistike ciljeve, t.j. drutvo socijalne
pravde i jednakosti, osloboeno hegemonije kapitala, i to bez klasne borbe
i proleterske revolucije.
Veliki doprinos irem prihvaanju demokratskog socijalizma dao je
Kongres Njemake socijaldemokratske partije 1959. godine u Bad Godesburgu, proklamiravi doktrinu demokratskog socijalizma kao temelj svog
programa. Prema tom programu, bt demokratskog socijalizma sastoji se
u ostvarenju drutva u kojem e vladati sloboda, jednakost, solidarnost i
pravda. A takvo drutvo treba postii bez nasilja i revolucije, putem parlamentarne demokracije i socijalnih reformi. Tom je orijentacijom povuena granica izmeu socijalne demokracije (odnosno demokratskog socijalizma) i boljevikog shvaanja socijalizma utemeljenog na revoluciji,
diktaturi proletarijata i totalitarnom politikom modelu. Odustajanje od
revolucionarnih metoda naglaeno je i u program Socijalistike internacionale ovim rijeima: 'Novo drutvo u slobodi ostvarit e se demokratskim
sredstvima'. [5] Meutim, socijaldemokratsko shvaanje slobode razlikuje
se od liberalnog shvaanja, koje teite stavlja na individualne interese, dok
socijaldemokrati smatraju da se sloboda ne moe postii bez drutvene solidarnosti, u drutvu velikih ekonomskih i socijalnih nejednakosti.
Thomas Meyer navodi ovih pet bitnih obiljeja socijaldemokratskog
modela, a koji su u drugoj polovici 20. stoljea prihvatile europske socijaldemokratske partije: a) parlamentarna demokracija; b) mjeovito gospodarstvo; c) drava blagostanja; d) kejnzijanska ekonomska politika; i e)
tenja k drutvenoj jednakosti. [6] Godesburki program Socijaldemokratske partije Njemake potvrdio je orijentaciju europske socijaldemokraci-

je prema evolucijskom reformizmu, ideolokom i politikom pluralizmu,

trino-planskoj i mjeovitoj ekonomiji i ekonomskoj demokraciji, prema
stvaranju drave socijalne pravde i blagostanja. Istovremeno je naglaeno
distanciranje od revolucionarne i totalitarne ideologije komunistikih partija, koje su najveim dijelom prihvatile staljinistiku verziju socijalizma.
Kao to je navedeno, poslije Drugog svjetskog rata dolazi do velikog politikog uspona europskih socijaldemokratskih partija. One tada
u mnogim europskim zemljama postaju bitan imbenik politikih zbivanja. U vie sluajeva one su, bilo same bilo u koaliciji s drugim strankama, uspjele osvojiti vlast i postati vladajua politika snaga. U tom pogledu
najuspjenija je bila laburistika stranka Velike Britanije, koja je na izborima za donji dom parlamenta 1945. godine osvojila 47,8% glasova. Neki
autori ocjenjuju tada formiranu laburistiku vladu najuspjenijom vladom
u povijesti Velike Britanije, jer je uspjela u relativno kratko vrijeme obnoviti ratom razorenu zemlju, pokrenuti gospodarski rast i modernizaciju,
ostvariti punu zaposlenost, provesti naelo socijalne jednakosti i pravde,
uvesti ope zdravstveno osiguranje, znatno smanjiti siromatvo i poveati
mirovine za vie od dva i pol puta.
Ya vrijeme mandata laburistike vlade (1945-1951) broj lanova laburistike stranke je udvostruen. Poboljanje poloaja radnih ljudi u to
vrijeme dobro ilustrira izjava Sam Watsona, elnika rudara iz Durhama
na konferenciji laburistike stranke 1950. godine: 'Siromatvo je ukinuto.
Glad je nepoznata. Bolesni su zbrinuti. Starim ljudima pruena je odgovarajua skrb. Naa djeca ive u zemlji bezbrojnih mogunosti'. (citat iz Fabian Pamphlet 571, 1995). Laburistika je stranka i na izborima 1951. godine
osvojila vie glasova biraa od konzervativaca (48,8%), ali je dobila manje
poslanikih mjesta u parlamentu i izgubila vlast. I na svim kasnijim izborima sve do 1974. godine laburisti su dobivali preko 40% glasova, no na
vlast su se vratili tek 1997. godini dobivi veinsku potporu biraa sa 45%
osvojenih glasova.
S izbornim uspjehom britanskih laburista mogu se mjeriti austrijski socijaldemokrati i vedski socijalisti: austrijski su socijaldemokrati na
svim izborima od 1945. do 1990. godine osvajali preko 40% glasova, a vedski su socijalisti od 1945. do 1980. godine dobivali od 44% do 46% birake
podrke. Uspjena je bila i Socijaldemokratska partija Savezne Republike
Njemake: u razdoblju 1949-1998. godine osvajala je svake godine izmeu 28,8% (1953. godine) i najvie 45,8% (1972. godine) birakih glasova. U
Francuskoj je utjecaj socijalistike i komunistike partije bio podjednak, s

tim da je do 1978. godine u prednosti bila komunistika partija (koja je u to

vrijeme osvajala od 19% do 22,5% glasova), ali ju je na izborima 1978. godine pretekla socijalistika partija s osvojenih 22,6% glasova, da bi 1981, 1986.
i 1991. godine postala najjaa politika partija Francuske, osvojivi u tim
godinama 37,5%, 31,2% i 37% glasova biraa. [7] Zbog znatnog poveanja
broja svojih lanova, pristaa i biraa kao i znaajnog utjecaja na politika
kretanja u zapadnoj Europi Thomas Meyer ocjenjuje 20. stoljee kao 'zlatno doba' socijaldemokracije. [8]
Poslije 20. kongresa KP Sovjetskog Saveza 1956. godine i Hruovljevog izvjetaja o Staljinovim zloinima, u europskim komunistikim partijama poelo je kritiko preispitivanje sovjetskog modela. Taj je izvjetaj
djelovao kao ok koji je mnoge marksiste otrijeznio i vratio na izvorna naela marksizma, dok su neki izgubili vjeru u socijalizam. Slino traumatino djelovanje na mnoge sljedbenike marksizma imala je i knjiga Aleksandra Solenjicina Arhipelag Gulag, koja je dala dodatni poticaj za kritiku
staljinizma i 'realnog socijalizma'. Naputanje prvobitne Lenjinove ideje 0
sovjetima kao organa neposredne demokracije i posljedice autokratske i
represivne Staljinove vladavine uvjerile su mnoge marksiste da je demokracija uvjet istinskog socijalizma.
Do definitivnog distanciranja europskih komunistikih partija od
boljevikog modela 'realnog socijalizma' dolo je nakon sovjetske invazije
na ehoslovaku i brutalnog guenja Prakog proljea 1968. godine. Sekretar talijanske komunistike partije Enrico Berlinguer odbacio je sektaku
tradiciju komunistikih partija i pokrenuo politiku okupljanja svih lijevih
i progresivnih struja talijanskog drutva. Zahvaljujui toj novoj strategiji,
Komunistika partija Italije je na parlamentarnim izborima 1976. godine
osvojila 34,4%, a zajedno s ostalim partijama ljevice 46,7% glasova. Nova
politika europskih komunistikih partija, koju je prvi osmislio i pokrenuo
E. Belinguer nazvana je 'eurokomunizmom', a obiljeavalo ju je potivanje
postojeeg ustavnog poretka, legaliteta i demokracije, pribliavanje i suradnja sa socijaldemokratima i ostalim lijevim strujama, naputanje boljevikog modela kadrovske partije i njenog sektakog i militantnog stila
djelovanja, zalaganje za demokratizaciju partijske organizacije i oslanjanje
na izbornu bazu iru od tradicionalne klase industrijskih radnika.
Ukratko, 'eurokomunizam' je pokuao demokratizirati partijsku politiku i premostiti jaz koji je dijelio zapadnoeuropsku socijaldemokraciju od komunistikih partija. Na sastanku vodstava komunistikih partija Italije, panjolske i Francuske odranom u oujku 1977. godine u Madridu E. Belinguer

je osudio sovjetsku invaziju ehoslovake, kritizirao krenje ljudskih prava

u SSSR-u i objavio raskid s Moskvom, naglaavajui pravo svake zemlje da
nastoji ostvariti socijalizam svojim posebnim 'nacionalnim putem'. [9]
No Berlinguerova politika povijesnog kompromisa i drutvenih reformi nije uspjela. Nezaposlenost se u Italiji u to vrijeme osjetno poveala,
zbog ega je poraslo nezadovoljstvo i bunt radnika. Za neuspjeh reformi E.
Belinguer je okrivio premijera i predsjednika demokranske stranke Giulio Andreottija, koji je po njegovoj ocjeni sabotirao 'povijesni kompromis'
i suradnju s ljevicom. [10] Na izborima 1979. godine komunistika partija
Italije osvojila je 30,4% glasova (demokrani 38,3%) i vratila se u oporbu.
Slinu sudbinu doivjele su komunistike partije panjolske i Francuske:
pokuajem otvaranja, kompromisa i demokratizacije te su partije izgubile svoj tradicionalni borbeni identitet izgubivi tako potporu radikalnijeg
dijela radnike klase. Doavi do praga vlasti, doivjele su poraz od kojeg
se vie nisu oporavile. Na taj je nain propala i ideja 'eurokomunizma', koja
je neko vrijeme pobudila velike nade u redovima europske ljevice. Nakon
propasti SSSR-a i Varavskog pakta, europske komunistike partije pokuale su svoju politiku i programe prilagoditi novim okolnostima, ali su izgubile svoj raniji utjecaj na politikoj sceni zapadne Europe.
U programu Njemake socijaldemokratske partije je zapisano da
podrutvljavanje sredstava za proizvodnju dolazi u obzir samo tamo gdje
privatni kapital ne ispunjava svoju funkciju i gdje se drugim sredstvima
ne mogu osigurati bitni opedrutveni interesi. Sline stavove u pogledu
te kljune razlike izmeu komunistike i socijaldemokratske doktrine,
t.j. u pogledu podrutvljavanja sredstava za proizvodnju sadre programi
austrijske i norveke socijaldemokratske partije. I britanski su laburisti u
svom programskom dokumentu iz 1956. godine zauzeli u tom pogledu isti
stav: Kad je rije o javnoj kontroli, s njom se moe postii isto toliko kao i
sa socijalizacijom. Dodue, 17 godina kasnije oni su promijenili svoje gledite unijevi 1973. godine u svoj programski dokument ovaj iskaz: Jedino direktna kontrola preko vlasnitva nad znaajnim i vitalnim sektorima
razvojnih industrija, preteno preraivakih, koje su kljune za investicijske pothvate, omoguit e laburistikoj vladi da u budunosti ostvari svoje
osnovne planske ciljeve u nacionalnom interesu. Meutim kad su laburisti 1974. godine doli na vlast, znaajno su smanjili program nacionalizacije za koji se ranije izjasnila partijska konferencija.
Laburistika je vlada takoer bila suzdrana u pogledu ekonomskih i
socijalnih mjera koje bi mogle ozbiljnije ugroziti interese krupnog kapitala.

Dok su se pogledi o opravdanosti i razmjerima socijalizacije industrijskih

i ostalih poduzea i gospodarskih aktivnosti dosta razlikovali, veina socijaldemokratskih partija zalagala se za uvoenje radnikog sudjelovanja u
upravljanju poduzeima. Njihov je zahtjev bio da se ide dalje od koncepta
'industrijske demokracije' (koji se svodio na savjetodavnu ulogu radnikih
predstavnika u upravnim odborima poduzea) i da se radnika participacija proiri na sudjelovanje u upravljanju poduzeem.
Prva tri desetljea nakon zavretka 2. svjetskog rata, kad su zapadna
drutva biljeila brz ekonomski rast i kad je prevladavao kejnzijanski model dravnog intervencionizma i model drave blagostanja (Welfare State),
socijaldemokrati su bili uvjereni da se socijalnim i ekonomskim reformama
mogu ostvariti njihovi ciljevi, kao to je ukidanje klasnih privilegija, osiguranje jednakosti i solidarnosti i provoenje stvarne, (a ne samo formalne)
neposredne demokracije. Meutim radikalnije struje unutar socijaldemokratskog pokreta su procijenile da su rezultati takve politike u pogledu
stvarnih drutvenih promjena u smislu smanjivanja klasnih razlika i poboljanja poloaja radnih slojeva stanovnitva veoma ogranieni, gotovo zanemarivi. Argumentaciju za svoj zakljuak nali su u izvjetaju Socijalistike
partije vedske. U tom se izvjetaju kae da je za 40-godinje vladavine socijaldemokrata dodue ostvaren izuzetno brz ekonomski rast i da je bitno
poboljan ivotni standard radnih ljudi, ali da su usprkos toga ostale velike
socijalne razlike, da je dolo do goleme koncentracije kapitala, zbog ega je
ekonomska i drutvena mo kapitala znatno ojaala. U jednom je intervjuu
bivi predsjednik vedske vlade Olof Palme izjavio: Mi nismo uspjeli ostvariti osnovne pretpostavke koje bi bile pokretake sile naeg drutva. Nismo
uspjeli stvoriti takav stupanj jednakosti kakav predvia socijalizam.
Kritiari socijaldemokracije s radikalne ljevice istiu da socijaldemokratske partije nisu uspjele pokrenuti dublje ekonomske i socijalne reforme u pravcu socijalne pravde i jednakosti zato to nisu imale cjelovit i
konzistentan koncept svojih ciljeva ni strategiju njegovog ostvarenja. Politika se socijaldemokratskih partija uglavnom ograniavala na rjeavanje
tekuih parcijalnih i akutnih ekonomskih i socijalnih problema bez jasne,
razraene i cjelovite dugorone vizije. Ipak, ne moe se osporiti znaajan
doprinos tih partija ostvaren u toku prva tri poslijeratna desetljea u poboljanju poloaja radnika, ograniavanju privilegija koje proizlaze iz vlasnitva kapitala i proirivanju demokracije, dakle u opem drutvenom napretku zapadnih zemalja u tom razdoblju. Ostaje meutim injenica da se
taj stanoviti drutveni progres odvijao u koordinatama danog vladajueg

kapitalistikog modela, koji je u svojoj osnovi podreen interesima vladajuih drutvenih slojeva, t.j. vlasnika kapitala.
Kritiari socijaldemokracije predbacuju da socijaldemokratski voe i
teoretiari izbjegavaju jasno definirati sliku drutva kojem dugorono tee.
S jedne strane socijaldemokracija ne eli prekinuti nit koja je povezuje s
tradicionalnim socijalistikim idejama i ciljevima, no s druge strane njihovi vodei politiari smatraju da neposredne ciljeve i tekuu politiku treba
prilagoditi danim okolnostima, odnosno realnim mogunostima njihovog
ostvarenja. Stoga se u gotovo svim socijaldemokratskim partijama osjea stanovita averzija prema raspravama o doktrinarnim temama, a sklonost diskusijama o tekuim drutvenim problemima. Ukoliko se ne mogu
izbjei odgovori na neka dugorona programska pitanje i dileme, onda
se odgovori nastoje definirati na to openitiji nain. Na takav zakljuak
upuuje izjava biveg predsjednika socijaldemokratske partije i kancelara
Njemake Willy Brandta, koji kae da su ciljevi socijaldemokracije najpotpunije izraeni trijadom sloboda, jednakost i solidarnost, to je tono, ali
bez pokuaja da se ta opa naela konkretiziraju u obliku dugoronog politikog programa ona ne znae mnogo.
Program austrijskih socijaldemokrata bio je neto odreeniji u glede
vizije poeljnog drutvenog modela. Taj program sadri ovu formulaciju:
Socijalisti ele poredak drutvenih odnosa i meusobnih odnosa ljudi, iji
je cilj slobodan razvitak ljudske linosti. Oni ele ukinuti klase i pravedno
raspodijeliti prinos drutvenog rada. Socijalizam je neograniena politika, ekonomska i socijalne demokracija: socijalizam je potpuna demokracija. Gledajui u cjelini, socijaldemokracija uglavnom stavlja teite na
pravednu raspodjelu ostvarenog nacionalnog dohotka, a ne na ekonomsko
i socijalno osloboenje radnike klase. Dakle, trae se promjene u sustavu
raspodjele, a ne u sustavu proizvodnje, zbog ega radikalni kritiari nazivaju socijaldemokraciju 'distributivnim socijalizmom', jer je u sredite panje stavljen ovjek kao potroa, a ne ovjek kao proizvoa.
Ideoloka i politika orijentacija i dileme europske socijaldemokracije
u drugoj polovici 20. stoljea mogu se dobro sagledati iz korespondencije koju su u godinama 1972-1975. vodili predsjednici socijaldemokratskih
partija Njemake, vedske i Austrije, Willy Brandt, Olof Palme i Bruno
Kreisky, koji su u vrijeme te prepiske bili i premijeri svojih zemalja. [11] Ta
je prepiska toliko vana za poznavanje ideja, dilema i tendencija europske
socijaldemokracije u drugoj polovici prolog stoljea, da e se ovdje dati
njen kratki prikaz. Prepiska triju istaknutih voa europske socijaldemo-

kracije sadri mnogo ideja, ocjena i stavova relevantnih i u dananje vrijeme. Naime, mnoge dileme koje stoje pred suvremenim socijaldemokratskim partijama sline su onima prije 30 godina, iako su dananji izazovi jo
sloeniji i tei.
Willy Brandt se odmah na poetku izlaganja svojih pogleda poziva na
program Socijaldemokratske partije Njemake iz 1958. godine, kao ideoloki i politiki temelj ijim se naelima i vrijednostima njemaka socijaldemokracija trajno rukovodi. Osnovno naelo koje se istie u tom programu je opredjeljenje za demokratski socijalizam, koji se definira kao drutvo
u kojem svaki ovjek moe razvijati svoju linost u slobodi, u kojem svaki
ovjek moe odgovorno sudjelovati u politikom, gospodarskom i kulturnom ivotu. Osnovne vrijednosti demokratskog socijalizma su sloboda,
pravednost i solidarnost, koje imaju svoje korijene u europskoj tradiciji
humanizma i prosvjetiteljstva. Zadatak drave u demokratskom socijalizmu je da stvori preduvjete za to da pojedinac moe razviti svoje ljudske
potencijale uz osjeaj samoodgovornosti i drutvene dunosti.
Svoje poglede na karakter i ulogu drave u demokratskom socijalizmu Willy Bradt je opirnije izloio na partijskom kongresu 1971. godine.
On je tom prilikom istaknuo ova obiljeja demokratske socijalistike drave: a) autoritet i mo drave mora se temeljiti ne samo na volji i podrci
graana izraenoj na izborima nego i na moralnom legitimitetu; b) drava
se mora povremeno sluiti sredstvima moi kako bi osigurala mir u zemlji,
ouvala pravni poredak i suzbijala kriminal; c) demokraciju treba stalno
proirivati, to znai da treba jaati neposredni utjecaj i ulogu graana u
javnim poslovima; i d) treba sprijeiti da ustanove demokratske drave ne
postanu instrument monih privatnih interesa.
U pismu od 17. kolovoza 1972. godine W. Brandt se osvre na pitanje
razlika izmeu socijaldemokrata i komunista te istie da su socijaldemokrati izabrali put postupnih reformi kojima se popravlja postojei sustav,
umjesto puta revolucionarnog ruenja kapitalistikog drutva i izgradnje
novog socijalistikog drutva na ruevinama starog. Druga bitna razlika
koja dijeli socijaldemokraciju od komunistike ideologije sastoji se, po miljenju W. Brandta, u tome to se demokratski socijalisti ne veu uz jednu
jedinu obaveznu politiku teoriju ili filozofiju, odnosno nisu duni prihvatiti nikakvu zatvorenu, iskljuivu teoriju ili svjetonazor.
Daljnju razliku izmeu tih dviju lijevih ideologija W. Brandt vidi u
realistinom shvaanju ljudske prirode, koji zastupaju socijaldemokrati
imajui u vidu proturjenosti ljudskog karaktera. S tim u vezi W. Brandt

kae: Danas znamo koliko je ovjek istovremeno i bogat i ogranien u

svojim mogunostima. Poznajemo ga u njegovim agresivnim sklonostima
kao i njegovom osjeaju za solidarnost i bratstvo. Znamo da je u mogunosti da svoje izume primijeni za vlastito dobro, ali isto tako i protiv sebe
samoga, u smislu vlastitog razaranja. ... Ne elim prekrajati ovjeka, jer on
biva uniten kada ga se prisiljava na jedan sustav, ali vjerujem u mogunost mijenjanja ljudskih odnosa... Nakon Auschwitza i Hiroime, nakon
Nrnberga nauili smo valjda u kakvo se barbarstvo ovjek moe vratiti...
Ni visok gospodarski nivo ni visok razvoj kulture ne iskljuuje sa sigurnou mogunost provale ovjekove mrnje, mogunost da narodi budu baeni u propast, da se razori ovjeka dostojan poredak. W. Brandt smatra
da se socijaldemokrati moraju odhrvati iluziji o jednom idealnom drutvu
budunosti u kojem ive potpuno drukiji, savreni ljudi.
Olof Palme, poetkom 1970-tih predsjednik vedske vlade i predsjednik socijaldemokratske partije u svojim pismima naglaava ulogu socijaldemokracije u mijenjanju postojei drutvenih odnosa. On kae da
se socijaldemokratska partija razlikuje od drugih partija prvenstveno po
tome to njen glavni zadatak nije da upravlja drutvom ve da ga mijenja.
Kod toga se uvijek javlja problem usklaivanja dugoronih ciljeva s mogunostima i potrebama danog trenutka. Demokratski socijalizam treba
dugorono ostvariti tenju radnike klase za osloboenjem, i po tom svom
cilju demokratski socijalizam je oslobodilaki pokret. Stoga nije dovoljno
postii samo pravedniju raspodjelu drutvenog proizvoda putem porezne
politike i drugim mjerama, ve treba osloboditi radniku klasu od raznih
oblika drutvene marginalizacije i ugnjetavanja od strane vlasnika kapitala. Olof Palme posebno istie nedjeljivost socijalizma i demokracije. Glede dileme na koji nain ostvariti bolje i pravednije drutvo, revolucijom
ili reformama, socijaldemokracija se opredijelila za ostvarenje drutvenih
promjena mirnim putem.
No O. Palme ipak doputa mogunost da postoje situacije u kojima
je upotreba sile neizbjena i opravdana, ali samo kao posljednje raspoloivo sredstvo nacionalnog ili socijalnog osloboenja. To je bio sluaj sa zemljama koje su postigle nacionalno osloboenje oruanom borbom protiv
kolonijalnih vlasti ili protiv drugih oblika strane dominacije. Ali on podsjea da se oruana borba plaa golemim rtvama i da esto otvara teko
izljeive rane. vedska socijaldemokracija ostala je stoga vjerna demokraciji, potivanju pravno zasnovanog poretka, odbacujui silu kao sredstvo
ostvarenja politikih ciljeva.

O. Palme ne prihvaa liberalno shvaanje ekonomske uloge drave,

prema kojem se drava ne smije mijeati u trino gospodarstvo. Problemi
nezaposlenosti, rastuih razlika u dohocima i unitavanje prirodnog okolia zahtijevaju aktivnu ulogu drave. Trino gospodarstvo ne moe rijeiti navedene probleme. Socijaldemokracija ne moe dopustiti da tenja za
profitom odluuje o sudbini radnih mjesta i o ljudskim egzistencijama, kao
ni o ouvanju prirode. Ti su problemi od bitne vanosti kako za ivot pojedinaca tako i za stabilnost i napredak drutva u cjelini, te se njihovo rjeavanje ne moe prepustiti privatnim, parcijalnim interesima i spontanom
djelovanju trita. vedski su demokrati uoili ve 70-tih godina prolog
stoljea negativno nalije gospodarske ekspanzije razvijenog kapitalistikog drutva: iskljuenost radnih ljudi iz odluivanja o radnim procesima,
sve vee razlike u raspodjeli dohotka, rastua koncentracija kapitala i ekonomske moi te unitavanje ovjekove prirodne okoline. Osim toga, shvatili su da su izvori energije i sirovina ogranieni, te je stoga dotadanja vjera
u budui neogranieni gospodarski rast poljuljana. O. Palme podsjea da
su one zemlje u kojima vladaju konzervativne partije vie zahvaene socijalnim konfliktima i konfrontacijama od onih u kojima su socijaldemokratske vlade nastojale da politikom pravednije raspodjele dohotka, socijalne
sigurnosti i jednakosti prevladaju posljedice djelovanja slobodnog trita.
Usprkos povremenih kompromisa, trajni zadatak socijaldemokrata mora
biti pridobivanje ljudi za stvaranje alternative neogranienom privatnom
kapitalizmu i birokratskom dravnom kapitalizmu staljinistikog tipa.
S obzirom na injenicu da socijaldemokratske partije u veini europskih zemalja nemaju potporu apsolutne veine izbornog tijela, one su prisiljene na koaliranje s drugim partijama i na kompromise. Iako bez kompromisa nema politikog pluralizma ni demokracije, oni stvaraju socijaldemokratima znatne probleme, jer ih mnogi njihovi pristae shvaaju kao
uzmicanje pred monim privatnim, kapitalistikim interesima. S druge
strane, konzervativne partije su navikle na kompromise s raznim frakcijama i politikim strujama, pa su vjetije i uspjenije u tom djelovanju. Za socijaldemokrate je vano da sauvaju svoj identitet, da se ne izgube u kompromisima koji potkopavaju pouzdanje i borbu za promjene, da ouvaju
programsko jedinstvo i organizacionu snagu partije. Kod toga je vano da
socijaldemokracija ostane vjerna svojoj demokratskoj tradiciji. Posebno je
vana povezanost sa sindikalnim pokretom, jer socijaldemokracija zastupa u prvom redu interese najamnih radnika i radnih ljudi openito. Iako je
nuno imati jasnu viziju dugoronih ciljeva, politika socijaldemokratskih

partija mora se usredotoiti na rjeavanje praktinih, svakodnevnih ivotnih problema najamnih radnika i zaposlenika, kao i drugih marginaliziranih drutvenih slojeva. Prvenstveno treba razvijati naela ravnopravnosti
i solidarnosti, jer se solidarnost bez ravnopravnosti pretvara u milosre,
to je nespojivo s dostojanstvom radnih ljudi i njihovim osloboenjem od
drutveno podreenog i marginaliziranog poloaja.
Predsjednik Austrijske socijaldemokratske vlade u 1970-tim godinama, Bruno Kreisky u svojim pismima (od 2. svibnja 1972. i 8. svibnja 1973.
godine) objanjava da Socijaldemokratska partija Austrije dosljedno slijedi orijentaciju na temeljne vrijednosti demokratskog socijalizma i da se
u tom pravcu provode ekonomske i drutvene reforme. Zahvaljujui toj
politikoj platformi, socijaldemokratska partija dobila je na izborima 1971.
godine veinsko povjerenje biraa i mandat da sama upravlja zemljom.
Austrijski socijalisti ostali su vjerni Bekom programu iz 1958. godine,
u kojem pie: Socijalisti ele drutveni poredak koji e osigurati slobodan i potpun razvoj ljudske linosti. Oni ele ukloniti klasne razlike i pravedno raspodijeliti prinos drutvenog rada. Socijalizam znai ostvarenje
neograniene politike, ekonomske i socijalne demokracije: socijalizam
je potpuna demokracija. Meutim, napominje B. Kreisky, u svakodnevnom provoenja tih naela doputeni su i kompromisi i taktiziranja, ako
to zahtijevaju dane okolnosti. Iskustvo je pokazalo da zapadna liberalna
demokracija i slobodno trite nisu dovoljni za ostvarenje stvarne slobode
i istinsku demokraciju. To je mogue postii jedino proirenjem demokracije s podruja politike na sve sfere ekonomskog i drutvenog ivota; da bi
demokracija bila potpuna, ona dakle mora biti ne samo politika ve istovremeno ekonomska i socijalna.
to se tie stare dileme radnikog, socijalistikog pokreta, naime da li
nove drutvene odnose treba ostvariti reformama ili revolucijom, B. Kreisky smatra da je socijaldemokracija postupila ispravno izabravi put reformi. Meutim, s tim u vezi postavlja se kljuno pitanje: kakvi su ciljevi,
karakter i intenzitet tih reformi, naime tee li one postupnom mijenjanju
postojeeg drutvenog okvira ili zadravaju (ili moda ak jaaju) taj okvir.
Dosljedna socijaldemokratska politika je jedino ona politika koja nastoji da
putem ekonomskih i socijalnih reformi, demokratskim putem i potujui
postojei pravni sustav, postupno ostvari novi drutveni poredak u skladu
sa socijalistikim naelima. Iskustvo zemalja u kojima su na vlasti komunistike partije i u kojima se diktatura proletarijata pretvorila u diktaturu
privilegirane partijske elite svjedoi koliko je demokracija bitna za ostva-

renje istinskog socijalizma. B. Kreisky naglaava, kao i njegovi njemaki i

vedski kolege, da su socijalizam i demokracija neraskidivo povezani. Stoga socijaldemokratske partije trebaju uporno nastojati da se demokracija
proiri na sve sfere ekonomskog i drutvenog ivota i to prvenstveno uvoenjem suodluivanja radnika u poduzeima i graana u organima vlasti.
Posljednjih se desetljea ekonomska i politika scena kako na nacionalnim razinama tako i na meunarodnoj razini bitno promijenila u odnosu na vrijeme prepiske izmeu W. Brandt-a, O. Palme-a i B. Kreiskog.
Eksplozivni razvoj informatike tehnologije, kao i promjena vladajue
ekonomske paradigme (zamjena kejnzijanskog modela dravnog intervencionizma i drave blagostanja Friedmanovom neoliberalnom ideologijom nesputanog slobodnog trita), izazvali su (i jo izazivaju) dramatine
promjene u svim sferama ekonomskog i drutvenog ivota. Deindustrijalizacija zapadnih razvijenih ekonomija i raanje postindustrijske faze izazvali su drastine promjene u strukturi zaposlenih: u zapadnoj je Europi u
razdoblju 1960-1985. godine udvostruen je udio strunog, tehnikog i administrativnog osoblja u ukupnom broju zaposlenih. Nacionalne dravne
granice postale su preuski okvir za naglo narasle proizvodne potencijale i
za poveane apetite multinacionalnih korporacija. Globalizacija gospodarskih aktivnosti postaje glavno obiljeje nove postindustrijske, informatike
etape kapitalizma.
A potkraj prolog stoljea dogodio se jo jedan tektonski poremeaj
na svjetskoj sceni: raspao se Sovjetski Savez i Varavski pakt, a s njima je
propao i etatistiki, totalitarni socijalistiki sustav i diskreditirana je njegova ideologija. Dotadanja bipolarna konfiguracija svjetskog poretka, u kojem je svijet bio podijeljen na dva suparnika bloka, zapadni, kapitalistiki,
oslonjen na vojnu snagu N A T O saveza i predvoen SAD-om s jedne strane, i na istoni, komunistiki blok na elu sa Sovjetskim Savezom i vojnom
podrkom Varavskog pakta s druge strane, sada se pretvorio u unipolarni svijet s jedinom preostalom svjetskom ekonomskom, politikom i vojnom velesilom, Sjedinjenim Amerikim Dravama i jedinom globalnom
vojnom silom bez konkurencije, N A T O savezom. No postojea neupitna
globalna hegemonija SAD-a po svim znacima nee potrajati dugo, jer su
se na obzorju pojavile nove potencijalne svjetske velesile, u prvom redu
Kina, a potom ekonomski i politiki oporavljena Rusija, a i Indija se ubrzano pretvara u respektabilnog globalnog 'igraa'. Ukratko, poetkom 21. stoljea jasno se mogu razabrati obrisi novog multilateralnog meunarodnog
poretka.

Maksimalizacija profita pod svaku cijenu, a naroito sniavanjem trokova rada, glavno je naelo radikalnog, neoliberalnog modela kapitalizma.
A glavni akteri na nacionalnoj i meunarodnoj ekonomskoj sceni postale
su multinacionalne korporacije, koje osvajaju dominantnu ulogu ne samo
u gospodarstvu, ve i velik utjecaj na politiku, medije, znanost, obrazovanje, kulturu, sport. David Harvey ovako definira bt novog neoliberalnog
kapitalistikog modela: To je projekt uspostave apsolutne moi vie klase
(klase na vlasti) nametanjem strukturnih mehanizama neoliberalne vlasti i
neravnopravnog ekonomskog razvitka svijeta. [12] S gledita socijaldemokracije, najvanije su posljedice neoliberalnog kapitalizma: bitno oslabljen
poloaj radnika i ostalih zaposlenika u odnosu na kapital, zatim demontiranje 'drave blagostanja' i rastui jaz izmeu bogatih i siromanih.
Socijaldemokracija se dakle nala u novoj drutveno-ekonomslcoj situaciji suoena sa znatno agresivnijim, ojaanim i globaliziranim neoliberalnim kapitalizmom i s rastuim suprotnostima izmeu rada i kapitala.
Socijaldemokratske su partije na razliite naine pokuale prilagoditi svoju
ideologiju i politiku novonastalim okolnostima. vedska socijaldemokratska partija je dodue odustala od zahtjeva za kolektivizacijom vlasnitva,
ali se nije ni u novim uvjetima neoliberalne ekonomije i globalizacije odrekla, kako stoji u njenom Programu iz 1990. godine, temeljnog socijalistikog cilja da se ostvari prevlast interesa rada nad interesima i moi kapitala. S druge strane, voa britanskih laburista, Tony Blair je 1995. godine
objavio je svoju viziju 'novog socijalizma', u kojoj se prihvaa globalizacija
kao neizbjena realnost koja se ne moe promijeniti, to znai da je treba
prihvatiti, njoj se prilagoditi i iz nje izvui najvie mogue koristi za sve
graane. On predlae promjenu nekih ranijih, kako on smatra, preraslih
shvaanja socijalizma (naroito u odnosu na ulogu dravnog vlasnitva)
i novi pristup u borbi protiv siromatva i to prvenstveno reformom 'drave blagostanja' i trita radne snage. Taj se novi smjer laburistike stranke
naziva 'treim putem' i o njemu e se neto opirnije govoriti u nastavku. I
njemaka socijaldemokracija priznaje neizbjenost procesa globalizacije; u
Temeljnom programu iz 1998. godine obrazlau se dobre i loe strane globalizacije i definiraju se ciljevi i politika socijaldemokracije u novim okolnostima. Ta se politika ipak razlikuje od koncepcije Tonyja Blaira, jer se u
veoj mjeri istiu loe posljedice globalizacije kao i potreba da se aktivnom
socijaldemokratskom politikom te posljedice neutraliziraju.
vedska socijaldemokratska partija je, sudei po Programu usvojenom 1990. godine, ostala u velikoj mjeri dosljedna tradicionalnoj socijalde-

mokratskoj ideologiji i politici i u novim uvjetima. Takav se dojam dobiva

itajui ve uvod Programa, u kojem se kae da je glavni cilj socijaldemokratske partije preoblikovanje vedskog drutva na takav nain da pravo
odluivanja o proizvodnji i raspodjeli ima itav narod, a ne samo vlasnici
kapitala, kao i da se drutveni poredak zasnovan na klasama i klasnim privilegijama zamijeni 'zajednicom ljudi udruenih na naelima slobode i jednakosti'. Socijaldemokratski ideali su sloboda, jednakost, solidarnost i demokracija. Sloboda i temeljna graanska prava (ope pravo glasa, sloboda
misli, govora i udruivanja) kljune su socijaldemokratske vrijednosti. Meutim, zbog naglaenih ekonomskih i socijalnih razlika koje obiljeavaju
kapitalistiko drutvo, nemaju svi graani jednake mogunosti koritenja
tih prava. Stoga je prvenstveni zadatak socijaldemokracije stvaranje uvjeta
u kojima realizacija tih prava nee biti dovedena u pitanje zbog slabijeg
ekonomskog i socijalnog poloaja jednog dijela stanovnitva. U Programu se istie kako sloboda nije mogua bez pravedne raspodjele dohotka
i bogatstva i jednakopravnosti svih graana, zbog ega socijaldemokracija
odbacuje klasne privilegije svih vrsta i diskriminaciju u bilo kojem obliku.
Solidarnost je takoer temeljno socijaldemokratsko naelo, koje treba dominirati u meuljudskim odnosima i drutvenim razvojem.
U skladu sa socijaldemokratskom tradicijom, u programu vedske
partije izraava se uvjerenje da je demokratski, reformistiki put u socijalizam jedini uspjean i odriv nain drutvenog preobraaja i osloboenja
ovjeka svakog oblika podreenosti, diskriminacije i eksploatacije. Taj put
je dodue mukotrpan i dugotrajan, ali za uzvrat daje trajne rezultate, jer se
postie uz podrku i aktivno sudjelovanje veine graana, koji prihvaaju
vrijednosti socijalizma i doprinose stvaranju drutva slobode, jednakosti,
pravde i solidarnosti. to se tie gospodarskih odnosa, vedski socijaldemokrati odustaju od nacionalizacije privatnog vlasnitva nad sredstvima za
proizvodnju i od njegove zamjene kolektivnim vlasnitvom (dravnim ili
nekim drugim oblikom kolektivnog vlasnitva). Oni naime smatraju, da je
u demokratskom drutvu politika mo u rukama naroda, a ne u rukama
vlasnika kapitala i da se ta politika mo naroda moe koristiti, u situaciji
kad je socijaldemokratska partija na vlasti, ne samo za zatitu interesa rada,
nego i za ostvarenje prevlasti radnikih interesa nad interesima kapitala.
Na taj se nain stvarna kontrola gospodarskih i drutvenih procesa sve vie
prenosi s privatnih kapitalistikih interesa na graane, radnike i potroae.
Privatno vlasnitvo formalno dakle ostaje, ali zahvaljujui socijaldemokratskoj politikoj premoi, privatni kapital i profit nemaju vie pred-

nost pred svim ostalim interesima (pravedna raspodjela dohotka, humani

radni uvjeti, socijalna skrb, visoka zaposlenost, unapreenje zdravstvenih
i obrazovnih slubi, zatita prirode itd.). To znai da je radikalnu drutvenu transformaciju mogue provesti i uz zadravanje privatnog vlasnitva.
Osim toga, iskustvo zemalja s etatistikim socijalistikim sustavom pokazalo je da dravno vlasnitvo ne osigurava samo po sebi ostvarenje bitnih
socijalistikih ciljeva: slobode, jednakosti, drutvene pravde i solidarnosti. Socijaldemokratski nain kontrole nad proizvodnjom i raspodjelom
uz zadravanje privatnog vlasnitva je uinkovitiji, navodi se u Programu,
ne samo s ekonomskog ve i s politikog (demokratskog) stajalita. Na taj
se nain graanska prava mogu uiniti nadmonima vlasnikim pravima,
pravo rada nadmonim nad pravom kapitala i potroako pravo jaim od
prava proizvoaa. U Programu pie: Socijaldemokracija prema tome
eli zamijeniti koncentraciju ekonomske moi u privatnim rukama drutvenim sustavom u kojem svaki pojedinac ima pravo kao graanin, kao
osoba koja svojim radom zarauje plau i kao potroa, utjecati na tokove
proizvodnje i raspodjele kao i na radne uvjete.[13]
vedska socijaldemokracija nije dakle bila spremna ni u uvjetima dominacije radikalnog, neoliberalnog kapitalizma i globalizacije odustati od
nastojanja da se provede prevlast interesa rada nad interesima kapitala,
iako priznaje privatno vlasnitvo nad sredstvima proizvodnje. Ta se politika temelji na uvjerenju da ni dravno vlasnitvo (koje podrazumijeva
sveobuhvatno dravno planiranje i reguliranje gospodarskih procesa) ni
slobodno trite ne mogu sami za sebe osigurati odrivi ekonomski razvoj,
visoku zaposlenost, pravednu raspodjelu, zatitu prirode i demokratske
slobode. Ti se ciljevi mogu postii jedino spajanjem drutvene (dravne)
kontrole i trinog gospodarstva. Trini mehanizam dodue omoguuje
brzo i fleksibilno usklaivanje proizvodnje i potranje, no ono ima nekoliko bitnih nedostataka koji zahtijevaju drutvenu odnosno dravnu intervenciju. To se odnosi u prvom redu na tendenciju trinog mehanizma
da produbljuje jaz izmeu bogatih i siromanih i, drugo, da se u cilju to
veeg profita zanemaruje ouvanje prirodne ravnotee. Za socijaldemokraciju je vano da se ekonomski rast ne ostvaruje na nain koji ugroava
socijalnu pravdu i dobrobit veine; stoga ekonomski rast mora biti voden
i kontroliran s obzirom na njegovo djelovanje na etiku, okoli i socijalne
uvjete. Drutveno usmjeravanje i reguliranje ekonomskog rasta naroito je potrebno zbog ouvanja prirodnih resursa i ekoloke ravnotee kao i
zbog ravnomjernog regionalnog razvoja.

Temeljno socijalistiko naelo, jednakopravnost svih ljudi, trai da

svi ljudi imaju jednake mogunosti uobliavanja svojih ivota, to nije mogue ako se ne osigura pravedna raspodjela dohotka. Stoga vedska socijaldemokracija podupire politiku pravednih plaa i naelo jednaka plaa
za jednaki rad. Osim toga, socijaldemokracija brani pravo pojedinca na
rad; svaki pojedinac ima pravo sudjelovati u radu prema svojim sposobnostima. Socijaldemokracija ima za cilj punu zaposlenost i odbija prepustiti
nezaposlene njihovoj sudbini. Sveopa zaposlenost je jedan od najvanijih
ciljeva socijaldemokracije, jer nita nije tako djelotvorno za postizavanje
pravedne raspodjele dohotka i bogatstva i za ope blagostanje kao puna
zaposlenost.
Britanski laburisti su dolaskom Tonyja Blaira na elo laburistike partije najavili naputanje tradicionalne socijaldemokratske politike: On je
1995. godine objavio svoje shvaanje nove uloge socijaldemokracije, nove
ideoloke orijentacije britanske laburistike partije ('novi laburizam') u
promijenjenim okolnostima. (Fabian Society, Fabian Pamphlet 571, 1995).
Prema njegovom tumaenju, kljuni element ideoloke promjene u 'novom laburizmu' je revizija klauzule IV. Programa partije, koja je isticala
vanost dravnog vlasnitva i dravnog reguliranja gospodarstva (a koja je
imala znaaj dogme u tradicionalnoj socijaldemokraciji). Nove okolnosti,
smatra T. Blaire, zahtijevaju reviziju te dogme, a slom etatistikog modela socijalizma dodatno je potvrdio da bt socijalizma nije u kolektivnom
(dravnom) vlasnitvu i gospodarstvu ve u etikim naelima: u socijalnoj
jednakosti i pravdi.
Prema Blaireu, cilj socijalizma nije promjena privatnog u kolektivno
(dravno) vlasnitvo, nego u ostvarenju ideje zajednitva, ideje da dobrobit
pojedinca ovisi o boljitku svih lanova drutva. To je etiki temelj socijalizma, koji zahtijeva od socijaldemokratskih partija da vode politiku socijalne pravde i tolerancije, politiku ukidanja siromatva i nezaposlenosti. Ali
socijalisti, naglaava T. Blaire, moraju biti istovremeno moralisti i realisti,
to znai da trebaju ostvariti naela socijalizma u svijetu kakav jest, a ne
kakav bi eljeli da bude. Naime, socijalizam bez moralnih vrijednosti i nije
socijalizam, a socijalizam koji ne uvaava realne okolnosti nije ostvariv ni
odriv. Dok se temeljne vrijednosti socijalizma ne mogu mijenjati, naini
na koje se te vrijednosti ostvaruju moraju se prilagoditi danim okolnostima. A nova situacija zahtijeva da se prevlada odnosno nadraste jaz izmeu
javnog i privatnog sektora i razvije partnerstvo izmeu drave i privatnog
gospodarstva, kao i partnerstvo izmeu poslodavaca i zaposlenih u cilju

odrivog ekonomskog rasta i visoke zaposlenosti. Doktrina treeg puta

meutim nita ne govori da li e se i kako pokuati smanjiti golema koncentracija bogatstva i prihoda u rukama neznatne manjine: naime, prema
podacima uglednog profesora ekonomije J. E. Meadea 1960. godine u Engleskoj je 5% stanovnitva posjedovalo 78% ukupne privatne imovine i 92%
svih prihoda od imovine. [14])
Trei put je, prema rijeima Tonyja Blaira, oznaka za novu politiku
koju u Britaniji i u drugim zemljama oblikuje napredna ljevica. [15] (The
Fabian Society, London, 1998). Tu politiku on naziva moderniziranom socijalnom demokracijom, odanoj socijalnoj pravdi, ali i fleksibilnoj u izboru
sredstava za postizavanje svojih ciljeva, zasnovanoj na tradicionalnim naprednim vrijednostima: demokraciji, slobodi, pravdi, meunarodnoj ovisnosti i internacionalizmu. Ta se politika naziva treim putem, jer ide dalje
od stare ljevice, koja je bila zaokupljena pretjeranom dravnom kontrolom
i jednostranim i kratkoronim interesima radnika i jer je drugaija od desnice koja zazire od ekonomske i socijalne uloge drave i javnih investicija.
Teorijski autor doktrine treeg puta je Anthony Giddens, profesor
sociologije na University of Cambridge, koji je tu doktrinu opirno izloio
u svoje dvije knjige. [16] Po miljenju A. Giddensa, projekt treeg puta odgovor je na irenje doktrine neoliberalizma. On smatra da u novim uvjetima povratak na tradicionalni socijaldemokratski model vie nije mogu.
Doktrina Treeg puta nastoji stoga stvoriti model koji e biti sposoban na
odgovarajui nain reagirati na duboke promjene koje se dogaaju u suvremenom svijetu. Na kritike da ta doktrina prihvaa neke elemente neoliberalnog koncepta, A. Giddens odgovara da se ne radi o sintezi tradicionalnog socijaldemokratskog i neoliberalnog koncepta ve o kvalitativno
novoj doktrini, koja prihvaa stvarnost globalizacije, ali ne samo u smislu
globalizacije trita ve i smislu stvaranja novog kozmopolitskog drutva,
doktrini koja e moi odgovoriti novim civilizacijskim izazovima i koja e
istovremeno premaiti neoliberalne okvire i rigidnu tradiciju poslijeratne europske socijaldemokracije. Trei put nastoji uskladiti teme koje su
se smatrale antagonistikim, kao to su patriotizam i internacionalizam,
promicanje poduzetnitva i borba protiv siromatva, i to u cilju izgradnje
otvorenog, pravednog i naprednog drutva.
Filozofija treeg puta nastoji ujediniti dvije velike ideoloke struje: demokratski socijalizam i liberalizam. Izmeu tih dviju struja, smatra
Tony Blaire, ne postoji naelni sukob, iako su socijalni demokrati naglasak
stavljali na dravu kao glavnog promicatelja drutvene pravde, a liberali su

zastupali prioritet individualne slobode i trine ekonomije. Te dvije ideje

nisu kontradiktorne, ako se prihvate naela individualnih sloboda i trinog gospodarstva, uz istovremeno prihvaanja dravne vlasti kao jednog,
ali ne i jedinog ili glavnog sredstva za ostvarenje slobodnog, pravednog
i naprednog drutva. Taj se stav razlikuje ne samo od stavova radikalne
ljevice, koja je u dravnom vlasnitvu i u dravnoj kontroli gospodarskog
ivota vidjela ciljeve za sebe odnosno ideoloke dogme, nego i od tradicionalne socijaldemokratske orijentacije, koja dodue nije inzistirala na dravnom (ili kolektivnom) vlasnitvu, ali ga nije ni kategoriki odbijala.
Vrijednosni sustav treeg puta zasniva se na etiri elementa: a) pravedna raspodjela bogatstva, b) jednakost svih ljudi u izgledima na osobno, obrazovno, ekonomsko i drutveno napredovanje, c) vea odgovornost
pojedinaca i ustanova u izvravanju svojih zadataka; i d) razvijanje osjeaja
i prakse zajednitva. Drutvena pravda nije mogua bez pravedne raspodjele dohodaka i bogatstva meu svim pojedincima, bez obzira na njihov
drutveni poloaj, vjeru i rasu. Rad i talent moraju postati glavni kriteriji za
raspodjelu dohotka i bogatstva i drava mora svojom politikom nastojati
primijeniti ta naela. Jednakost svih ljudi u ansama Tony Blaire smatra
kljunom vrijednou nove politike, a to znai da se svakom pojedincu
moraju dati jednaki izgledi za stjecanje znanja, za zaposlenje, za poloaj u
drutvu i za raspodjelu dohotka i bogatstva. Sljedei je element vrijednosnog sustava Treeg puta vea osobna i drutvena odgovornost pojedinca, to je u prolosti smatrano prerogativom ideoloke i politike desnice.
To znai da trei put pretpostavlja i zahtijeva veu odgovornost pojedinca
prema zajednici, prema svojem obrazovanju i svojim radnim obavezama,
prema odgoju i obrazovanju svoje djece, prema ouvanju okolia itd. Ideja
zajednitva etvrta je bitna ideja Treeg puta i to zbog vanosti zajednice i
kolektivnih vrijednosti u ljudskom ivotu.
Tony Blaire s tim u vezi istie kobnu, po njegovom miljenju, pogreku ljevice u 20. stoljeu: vjerovanje da drava moe zamijeniti civilno drutvo i time unaprijediti slobodu. S druge strane, desnica upada u
drugu krajnost odbacujui dravne funkcije u ime ouvanja individualne
slobode. Trei put zastupa srednju mogunost, t.j. takvo koritenje dravne vlasti koje unapreuje i titi zajednike interese, suraujui pritom s
organizacijama civilnog drutva. Usvajajui spomenute vrijednosti treeg
puta i vodei dravnu politiku u njezinom duhu, trinom se mehanizmu,
slobodnom poduzetnitvu i novoj tehnologiji ostavlja dovoljno prostora
da budu glavni pokretai drutvenog dinamizma.

Prema tumaenju Tonyja Blaira, koncepcija treeg puta izraava povijesnu potrebu prilagoavanja britanskog drutva novim civilizacijskim
promjenama, koje on ovako opisuje: a) sve izraeniji razvitak globalnog
trita i globalne kulture; b) brz tehnoloki napredak i s tim u vezi kljuna
uloga obrazovanja i strune spreme kao pokretaa novih industrija i zapoljavanja; c) promijenjena uloga ena koja daje priliku polovini stanovnitva da razvije svoje potencijale prema vlastitom izboru; i d) radikalne
promjene u naravi politike zbog jaanja regionalnih organizacija (kao to
je Europska Unija) i opeg gubitka povjerenja u esto neodgovorne politike institucije. U takvoj situaciji vlade se susreu s dvostrukim pritiskom:
s onim lokalnim, koji tei sve veoj ulozi u rjeavanju svojih problema, i s
pritiskom globalizacije koja trai rjeavanje sve veeg broja problema meunarodnom kooperacijom. Stoga model treeg puta postavlja pred dravu tri osnovna cilja: a) ostvarenje dinamike ekonomije zasnovane na
znanju i obrazovanim pojedincima s jednakim ansama, ekonomije u kojoj
drava ne upravlja, nego omoguuje i potie, a motorna snaga razvitka je
slobodno poduzetnitvo i trite, koje je tako organizirano da slui jednako
privatnom kao i javnom interesu; b) poticanje civilnog drutva u kojem se
drava pojavljuje kao partner dobrovoljnih udruenja i organizacija graana; i c) stvaranje moderne drave zasnovane na suradnji i decentralizaciji.
Trei put prihvaa naelo da pokreta stvaranja bogatstva i generiranja zapoljavanja nije drava ve privatni sektor gospodarstva. No drava
treba igrati kljunu ulogu u poticanju znanstvenih i tehnolokih istraivanja, u omoguavanju svojim graanima da steknu znanja i vjetine potrebne u suvremenoj privredi u uvjetima brzih tehnolokih promjena, u
promicanju konkurentnosti domae proizvodnje na globalnom tritu, u
razvijanju trita koje e biti u slubi kako privatnih interesa tako i itavog
drutva. Naelni je stav treeg puta o odnosu drave i trita da treba poticati trite i konkurenciju gdje god je to korisno, a primjenjivati dravnu
regulaciju tamo gdje je to sa stanovita opih interesa potrebno. Meutim,
praktina politika 'novog laburizma' Tonyja Blaira se prilino razlikovala
od njegove retorike: ta politika, kao to istiu njeni kritiari, nije bila bitno
drukija od ekonomskog i socijalnog programa ranije konzervativne vlade:
ona se sve vie povezivala s interesima financijskog i korporacijskog kapitala. [17] Uostalom, glavni teoretiari treeg puta, Anthony Giddens [18] i
Geof Mulgan [19] uope ne dovode u pitanje sam kapitalistiki sustav niti
predlau ograniavanje moi multinacionalnih korporacija kao prioritetni
zadatak 'novog laburizma'.

Pogledi Socijaldemokratske partije Njemake na socijaldemokratsku

politiku u uvjetima neoliberalne globalizacije, kako su objanjeni 1998. godine u Memorandumu komisije za temeljne vrijednosti, u vie se toaka
znatno razlikuju od koncepcije 'novog laburizma'. U tom se programskom
dokumentu globalizacija objanjava kao proces s dva lica: s jedne strane, ona
je neizbjean povijesni proces i realnost koja se ne moe ignorirati niti joj
se moe oduprijeti i koja sadri mnoge pozitivne potencijale. No, s druge
strane, s obzirom na neoliberalnu ideologiju na kojoj se zasniva, ona stvara
mnoge probleme, to pred socijaldemokratsku partiju postavlja nove izazove
i zahtijeva nove odgovore. Navodei loe posljedice globalizacije posebno se
istie kako se zbog pritiska globalnog trita ponitavaju teko izborena socijalna prava radnog, veinskog dijela stanovnitva (u Europi je tada registrirano 57 milijuna siromanih stanovnika s manje od 50% prosjenog osobnog
dohotka u svojim zemljama). Slobodno trite pogoduje jakima, dok se slabiji pretvaraju u gubitnike. Zaotreno trino natjecanje prisiljava poduzea
na snienje trokova, to se esto postie izrabljivanjem zaposlenika i nepopravljivim izrabljivanjem prirode. Osim toga, postojei oblik globalizacije
smanjuje suverenitet nacionalnih drava i ugroava temelje demokracije.
Razarajue djelovanje aktualnog modela globalizacije moe prevagnuti nad njegovim prednostima, zbog ega djelovanje trita treba nadopuniti instrumentima dravnog reguliranja, kako bi ono doprinijelo
blagostanju svih. Isto je tako potrebno jaati mehanizme suodluivanja i
industrijske demokracije u sklopu trine ekonomije. Takav pristup vrijedi
i za proces globalizacije, u ijem oblikovanju treba aktivno sudjelovati politika, jer ostavljena iskljuivo slobodnom tritu globalizacija dovodi do
koncentracije kapitala i gospodarske moi u relativno malom broju ruku
(400 najveih milijardera posjeduju zajedno veu vrijednost imovine nego
tri milijarde najsiromanijih stanovnika svijeta), dok s druge strane dolazi do sve vee marginalizacije zaposlenih. Budui da je globalizacija bitno
ojaala mo kapitala, a time uzrokovala njegovu prevagu ne samo u ekonomskoj nego i u politikoj sferi, dovedena su u pitanje ostvarenja socijalne drave postignuta tijekom jednog stoljea.
Socijaldemokratska politika, kako se istie u Memorandumu Socijaldemokratske partije Njemake, ne moe se pomiriti s erozijom socijalne
drave, ali se ne moe ni oduprijeti povijesnom procesu globalizacije. Stoga treba ojaati politiku akciju na nacionalnom i internacionalnom planu
kako bi se globalizacija uskladila s interesima socijalne drave i demokracije. S obzirom na ubrzanu koncentraciju i internacionalizaciju kapitala,

politika akcija usmjerena na ograniavanje i reguliranje djelovanja i moi

kapitala ne moe biti uspjena ako se ne osmiljava i ne sprovodi na meunarodnoj razini. U tom cilju potrebno je ojaati ulogu Ujedinjenih naroda
i regionalnih saveza, poput Europske Unije. U Memorandumu se posebno
naglaava vanost meunarodne akcije za zatitu prava zaposlenih, ouvanja socijalne sigurnosti, odreivanja najniih plaa, osiguranja prava zaposlenih na suodluivanje, zabrane rada djece.
U meunarodnoj akciji, za preoblikovanje globalizacije veliku vanost
imaju organizacije za zatitu ljudskih prava (kao Amnesty International),
ekoloke udruge (kao Greenpeace), zatim potroake, mirotvorne i mnoge
druge organizacije i udruge civilnog drutva. Potrebno je dakle internacionalizirati socijalnu politiku, slino kao to je internacionalizirana ekoloka
politika. Od posebnog je znaaja uspostava meunarodne kontrole kretanja kapitala, koji sada bez ikakvog nadzora slobodno prelazi dravne granice. Memorandum upozorava da e napori nacionalnih drava ostati nedjelotvorni ako se ne regulira meunarodno kretanje i poslovanje kapitala.
Stoga se podrava prijedlog nobelovca James Tobina, koji je zatraio da se
u cilju obuzdavanja financijskih pekulacija, zloporabe financijske moi i
rezultirajue meunarodne financijske nestabilnosti umjereno oporezuju
svi meunarodni financijski transferi (kad bi se oporezovala samo desetina
svih meunarodnih financijskih transakcija, budetski bi se prihodi poveali za ukupno 720 milijardi dolara).
Budui da se nijedna zemlja ne moe oduprijeti dinamici svjetskog
trita, poboljanje nacionalne gospodarske konkurentnosti postaje vaan
preduvjet osiguranja postojeih i stvaranja novih radnih mjesta. S tim u
vezi, u memorandumu Njemake socijaldemokratske partije se napominje
da njemaki sindikati pokazuju spremnost za odgovornu politiku plaa ako
poslodavci pristaju na smanjenje prekovremenih radnih sati, na fleksibilno
skraenje radnog vremena, kao i na jamstvo zadravanja postojeih i stvaranja novih radnih mjesta. Istovremeno se naglaava da je jo vaniji nain
poveanja nacionalne konkurentnosti bra primjena tehnolokih inovacija
i racionalnije koritenje energije i sirovina. U cilju smanjenja nezaposlenosti istie se potreba breg razvoja uslunih djelatnosti. U zakljuku Memoranduma ponovno se naglaava da socijaldemokratska politika tei socijalnoj pravdi i da je stoga potrebno putem demokratske kontrole zatititi
globalizacijom oslabljen poloaj veinskog, radnog dijela stanovnitva.
Budui da slobodno trite doprinosi probitku jakih na raun slabijih,
socijaldemokratska drava treba zatititi slabe od jakih. Slobodno drutvo,

trino gospodarstvo i globalizacija gube svoju legitimnost ako uzrokuju

nepravednu preraspodjelu dohotka i jaanje privilegija u zemlji i u svijetu i
ako slabe ulogu i mo demokratskih mehanizama. U Memorandumu pie:
Samo po sebi, slobodno trino gospodarstvo nije u stanju osigurati pravednost i blagostanje za sve. Za to je potreban daljnji razvoj u smjeru socijalno-trinog gospodarstva i demokratske kontrole, kako je socijaldemokratska partija utvrdila u svom Berlinskom programu temeljnih naela...
Kao i dosad, potrebna je politika koja e se oduprijeti slobodnom tritu i
teiti usklaivanju u globalnim okvirima. [20]
Ve od kasnih 1970-tih godina, a naroito poslije pada 'komunistikih' reima u istonoj Europi, socijaldemokratski pokret uao je u razdoblje dugotrajne krize od koje se jo nije oporavio. Problemi su poeli
s pobjedom ikake ekonomske doktrine trinog fundamentalizma nad
kejnzijanskom politikom reguliranog trita i 'dravom blagostanja' krajem 1970-tih godina. Zatim se dogodio kolaps Sovjetskog Saveza i s tim
povezan gubitak povjerenja znatnog dijela javnosti (agresivno potican
neoliberalnom propagandnom kampanjom) ne samo u etatistiki, totalitarni socijalizam u staljinistikoj verziji, nego u socijalistiku ideju openito. Dogaaji posljednjih desetljea: informatika revolucija, radikalizacija kapitalistikog sustava (u smislu prevlasti neoliberalne ideologije i
politike, t.j. osloboenja trinog mehanizma ranijih stega i ogranienja),
smanjen utjecaj drave na ekonomska kretanja, postupno ukidanje 'drave blagostanja' i oslabljen poloaj rada u odnosu na kapital, zatim nezaustavljiv proces globalizacije (u smislu neogranienog meunarodnog kretanja roba, kapitala, usluga i informacija) i na kraju kolaps socijalistikog
('komunistikog') bloka zemalja na elu sa Sovjetskim Savezom, silno su
ojaali poloaj i mo globalno umreenog kapitala omoguivi mu gotovo
apsolutnu dominaciju ne samo u gospodarskom, ve i u svim drugim sferama drutvenog ivota.
Trijumfalistika neoliberalna retorika o 'kraju komunizma' izazvala je
prilino nedoumica i konfuzije ne samo u iroj javnosti ve i u ljeviarskim krugovima. Izgledalo je da su socijalistike ideje izgubile svoju raniju
privlanost i kredibilitet kao realna alternativa kapitalizmu. Socijalizam se
vie nije smatrao drutvenim projektom koji se moe ostvariti u dogledno
vrijeme. Socijaldemokratske partije nale su se tako u defenzivi pred naletom naglo ojaanog i sve agresivnijeg meunarodnog kapitala, to ih je
prisililo da preispitaju svoju politiku i pokuaju nai odgovore primjerene
novim okolnostima.

Poslije izborne pobjede laburista 1997. godine u Velikoj Britaniji,

1998. godine uvjerljivo je na parlamentarnim izborima pobijedila i Socijaldemokratska partija Njemake. Lijeve su partije u to vrijeme bile
takoer na vlasti u Francuskoj, Italiji kao i u veini skandinavskih zemalja.
Meutim, veina tih socijaldemokratskih partija na vlasti nije imala jasnu
viziju socijalistike budunosti svojih zemalja ni adekvatne odgovore na
agresivnu politiku neoliberalizma, niti je izradila cjelovitu i konzistentnu
alternativnu ekonomsku strategiju. Ranije socijalistiko oslanjanje na dravu kao uspjenog planera i upravljaa ekonomskog razvoja postala je
'zastarjela dogma'; ta je uloga preputena tritu. Socijaldemokratske su
se partije dodue zalagale za kontrolu trita, ali nisu bili razraeni instrumenti te kontrole koji bi ostavili dovoljno prostora autoregulacijskim
i stimulativnim mehanizmima trita uz istovremeno osiguranje potrebne razine socijalne pravde i zatitu ostalih opedrutvenih interesa. S tim
u vezi Geoff Eley u svojoj jednoipolstoljetnoj povijesti europske ljevice
pie: 'Pojavljivao se revizionizam predvoen izbornim pragmatizmom,
proet etikom socijalne pravde i retorikom 'modernizacije'. Socijalistike
strategije odbacile su planiranje, nacionalizaciju, redistributivno oporezivanje i javnu potronju. Sveprisutni jezik 'inovacije' podrazumijevao je
upravo odricanje od 'tradicionalnih' ideja, ostavljanje tih ideja iza sebe,
prihvaanje prevladavajuih oblika kapitalizma i vladavine trita. Socijalisti su izgubili povjerenje u dravu. Bez te arhimedovske toke-oslonca, njihova sposobnost promiljanja antikapitalistikih alternativa je presuila'. [21]
Politika socijaldemokratskih partija posljednjih 10-20 godina je esto
ostavljala dojam pomirenja s vladajuim kapitalistikim drutveno-ekonomskim okvirom. One nisu s jednakom dosljednou kritizirale neoliberalnu politiku i liberalnu demokraciju, koja je bez ekonomske i socijalne
jednakosti samo formalna, kao to su s pravom osuivale 'realni socijalizam' i despotski karakter staljinizma. Njihova je politika esto bila uvjetovana pragmatizmom i borbom za vlast. Treba meutim uvaiti injenicu
da je njihov manevarski prostor u situaciji totalne hegemonije neoliberalnog kapitalizma kao i smanjenja i razjedinjenosti njihove tradicionalne
izborne baze (industrijske radnike klase) bio vrlo suen. U veini sluajeva, socijaldemokratske partije su se u svojoj praktinoj politici kolebale
izmeu tradicionalnih socijalistikih vrijednosti i prilagoavanja danim
okolnostima. Ali one do sada nisu uspjele oblikovati novu dugoronu konzistentnu politiku strategiju niti izgraditi svoj novi identitet.

U nastojanju svog novog ideolokog i politikog profiliranja socijaldemokratske partije sputavalo je pored ostalog njihovo koaliranje sa liberalnim, a ponekad i s konzervativnim strankama, koje su u pravilu zauzimale neoliberalna stanovita. Poseban problem socijaldemokracije u postindustrijskom drutvu bio je to one nisu uspjele pronai formulu koja
bi predstavljala kljune interese nove populacije postindustrijskog radnog
stanovnitva, koja se bitno razlikuje od klasine industrijske radnike klase. Osim toga, svijet se u 21. stoljeu naao pred novim izazovima: pored
rastuih socijalnih nejednakosti na nacionalnom i meunarodnom planu,
socijaldemokratska je politika trebala zauzeti stajalita i pruiti odgovore
na nove globalne izazove, kao to prijetnja ekoloke katastrofe, meunarodni terorizam, irenje nuklearnog naoruavanja, nadmetanje oko preostalih izvora fosilnih goriva, stvaranje novog multilateralnog meunarodnog poretka. O tim novim civilizacijskim izazovima socijaldemokracija jo
nije zauzela jasne stavove. Po svemu sudei, socijaldemokratske partije jo
se uvijek nalaze u fazi traenja i oblikovanja svoje nove ideologije i politike,
koja bi bila prilagoena novim okolnostima postindustrijskog, informatikog drutva i neoliberalne, globalizirane ekonomije, a koja ne bi znaila
odustajanje od temeljnih socijalistikih naela i ciljeva.
Socijalistika kritika kapitalizma i zamisao o stvaranju humanistikog
drutva socijalne pravde, zajednitva, solidarnosti i neposredne demokracije, nasuprot egoistinoj i utilitaristikoj filozofiji neoliberalizma i na njoj
utemeljenog socijalno polariziranog, nepravednog i hijerarhijskog drutva, nije izgubila svoju svrsishodnost. Meutim, u korjenito izmijenjenim
uvjetima 21. stoljea oita je potreba za ideolokim i programskim inovacijama, a posebno za povezivanjem i usklaivanjem s ostalim drutvenim
pokretima koji tee promjenama (ekolokim, mirovnim, sindikalnim, feministikim, antiglobalizacijskim i sl.)

CITIRANA LITERATURA:

[1]
[2]

Georg Lichtheim, A Short History of Socialism, Fontana, London,

1975, str. 261
Geoff Eley, Kovanje demokracije - istorija levice u Europi, 1850- 2000,
Fabrika knjiga, Beograd, 2007, str. 365; naslov originala Emerging Democracy - The History of Left of Europe, 1850-2000, Oxford University
Press, 2002

[3]

Julian Jackson, The Popular Front in France: Defending Democracy,

1934-1938, Cambridge University Press, Cambridge, 1988, str. 271-287
[4] ibid. str. 377
[5] Demokratische Sozialismus, Geistige Grundlage und Wege in die Zukunft, Gnther Olzog Verlag, Muenchen, 1980, str. 107
[6] Thomas Meyer, Die Transformation der Sozialdemokratie, eine Partei
auf dem Weg im 21. Jahrhundert, Dietz Verlag, 1998, str. 53-62
[7] Anelko Milardovi, Socijaldemokracija, Pan Liber, Osijek- ZagrebSplit, 1999, str. 44-48
[8] Thomas Meyer, Die Transformation der Sozialdemokratie, eine Partei
auf dem Weg im 21 Jahrhundert, str. 9-15
[9] Donald Sassoon, One Hundred Years of Socialism: The West Europian
Left in the Twentieth Century, I. B. Tauris, London, 1996
[10] Geoff Eley, Kovanje demokracije - istorija levice u Europi, 1850-2000,
str. 5 5 0 - 5 5 1

[11] W. Brandt, B. Kreisky, O. Palme, Briefe und Geschprche, 1972-1975,

Europaische Verlagsanstalt, 1975
[12] David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University
Press, 2005
[13] Program vedske socijaldemokracije, iz knjige Socijaldemokracija,
priredio Anelko Mijardovi, str. 242
[14] J. F. Meade, Efficiency, Equality and Ownership of Property, Allen and
Unwinn, London, 1969, str. 27
[15] Tony Blaire, The Third Way, New Politics for the New Century, The
Fabian Society, London 1998
[16] Anthony Giddens, The Third Way: The Renewal of Social Democracy,
Cambridge University Press, 1998; Anthony Giddens The Third Way
and the Critics, Cambridge Policy Press, 2000
[17] Colin Crouch, Postdemokracija, Izvori, Zagreb, 2007, str. 69
[18] Anthony Giddens, The Third Way: The Renewal of Social Democracy i
'The Third Way and its Critics
[19] Geof Mulgan, Politics in Antipolitical Age, Polity, Cambridge, 1994
[20] Memorandum komisije za temeljna naela SDP-a, Bonn, 1998
[21] Geoff Eley, Forging Democracy - The History of the Left in Europe,
1850-2000, str.643

O S T A L A LITERATURA:

Peter Baldwin, The Politics of Social Solidarity: Class Basis of the European
Welfare State, 1875-1975, CUP, Cambridge, 1990
Eduard Bernstein, Der Revisionismus der Sozialdemokratie (u Ein revisionistisches Sozialismusbild, Dietzverlag, 1966)
Eduard Bernstein, Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben
der Sozialdemokratie, Reinbek, 1969
Thomas Meyer, Demokratische Sozialismus, Eine Einfhrung, Dietz Verlag,
Bonn 1991
Wolgang Merkel, Programme und Statuten sozialdemokratischen und sozialistischen Parteien Westeuropas, Friedrich Ebert Stiftung, Bonn,
1990
Rainer Kunz, Herbert Maier, Theo Stammen, Programme der politischen
Parteien in der Bundesrepublik Deutschland, Mnchen, 1979
Dieter Dowe, Kurt Klotzbach (Hrsg.), Programatische Dokumente der deutschen Sozialdemokratie, Berlin-Bonn, 1093
Rabinbach Hanson, The Crisis of Austrian Socialism: From Red Vienna to
Civil War 1927-1934, Chicago University Press, Chicago, 1984
Donna Harsch, German Social Democracy and the Rise of Nazism, University of North Carolina PRESS, Chapel Hill, 1993
Peter Kratz, Rechte Genossen, Neokonservatismus in der SDP, Elefanten
Press, Berlin, 1995
Anthony McGrew, The Transformation of Democracy: Globalisatin and
Teritorial Democracy, Polity Press, Cambridge, 1997
Logie Barrow, Ian Bullock, Democratic Ideas in the British Labour Movement, 1880-1914, Cambridge University Press, Cambridge, 1996
Anthony Giddens, Modernity and Self-Idendity: Self and Society in the Late
Modern Age, Polity Press, Cambridge, 1991
David Barclay, Eric Weitz (eds.), Between War and Revolution: German
Socialism and Communism from 1840 to 1990, Berghahn, New York,
1998
Stefan Berger, David Broughton (eds.), The Force of Labour: The Western
European Labour Movement and Working Class in Twentieth Century, Berg, Oxford, 1995
B. Brown, Socialism of Different Kind: Reshaping the Left in France, New
York, 1982
Lin Chung, The Britsh New Left, Edinburgh University Press, Edinburgh,
1993

Klaus Misgeld, Karl Molin, Klas Amark (eds.), Creating Social Democratic
Labor Party in Sweden, Perin State University Press, University Park,
1992
Karl Heimann, Thomas Meyer (eds.), Reformssozialismus und Sozial Democratic: Zur Theoriediskussionen des Demokratischen Sozialismus
in der Weimar Republik, Dietz, Bonn, 1982
Joel Krieger, British Politics in the Global Age: Can Social Democracy Survive?, Oxford University Press, New York, 1999
Christian Lemke, Gary Marx (eds.), The Crisis of Socialism in Europe, Duke
University Press, Durham, 1992
Wolgang Merkel, The Third Ways of European Social Democracy at the End
of Twentieth Century, Heidelberg, 1999
Donald Sassoon (ed.), Looking Left: Socialism in Europe after the Cold War,
New Press, New York, 1997
David Morgan, The Socialist Left and the German Revolution: A History of
the German Independent Social Democratic Party, 1917-1922, Cornell
University Press, Ithaca, 1975
William Paterson, Alastair Thomas (eds.), Social Democratic Parties in Western Europe, Croom Helm, London, 1977

VIII.
FRANKFURTSKA KOLA:
KRITIKO I INOVATIVNO
PROMILJANJE MARKSIZMA

zvorite kritikog i kreativnog promiljanja marksizma pripadnika Frankfurtske kole bio je Institut fr Sozialforschung u Frankfurtu, osnovan
1923. godine, koji se bavio istraivanjima raznih podruja humanistikih
znanosti: filozofijom, sociologijom, psihologijom, ekonomijom, umjetnou, orijentalistikom. Filozofi i sociolozi Frankfurtske kole bili su vrlo popularni u dijelu marksistike i lijeve inteligencije, a naroito meu studentima u drugoj polovini prolog stoljea. irok i raznolik spektar istraivanja
i tako steena irina pogleda utjecala je na suradnike Instituta da ne gledaju
na marksizam kao na sumu neospornih, obaveznih ideja, teza i stavova, ve
kao na ishodinu toku u analizi i kritici postojeeg drutvenog i civilizacijskog stanja i da trae inspiraciju i izvan marksizma. Frankfurtska kola,
kako je nazvana ta struja kritike interpretacije marksizma, nije se identificirala ni s jednom politikom ideologijom, pokretom ili partijom, s komunizmom, socijalizmom ili socijaldemokracijom; pripadnici te kole stalno su
naglaavali neovisnost svojih teorijskih istraivanja i stavova. Frankfurtovci
su dodue prihvatili Marxove teze o eksploataciji i alijenaciji proletarijata,
posebno naglaavajui proces 'reifikacije', koji u kapitalizmu po njihovom
miljenju poprima univerzalni karakter zahvaajui sve slojeve drutva, ali
nisu vjerovali u revolucionarnu misiju klasinog proletarijata. Oni su otro
osuivali degradaciju kulture, posebno umjetnosti, u tzv. masovnom drutvu, u kojem su sredstva manipulacije od strane vladajuih elita i medija
veoma snana. Bez obzira to su je ortodoksni marksisti proglasili 'revizionistikom', ta kola marksistike (ili postmarksistike) misli zastupala je stanovite o potrebi radikalne smjene postojeeg kapitalistikog poretka, iako

nije predloila konkretne obrasce novog drutva, smatrajui da se detaljna

obiljeja tog drutva ne mogu pouzdano sagledati iz sadanje perspektive,
ve se ograniila na definiranje njegovih temeljnih naela.
MAX HORKHEIMER I THEODOR A D O R N O

Glavni teorijski peat Frankfurtskoj koli dao je filozof i psiholog Max

Horkheimer (1885-1973), koji je od 1930. godine bio direktor Instituta
u Frankfurtu. Pored njega, znaajan je doprinos toj filozofskoj koli dao
filozof i muzikolog Theodor Adorno (1903-1970), a poetkom 1930-tih
lanovi Instituta i njegovi aktivni suradnici postali su Herbert Marcuse i
Erich Fromm. Od 1932. godine Institut je izdavao asopis Zeitschrift fr
Sozialforschung, u kojem su objavljivani teorijski radovi Instituta. Dolaskom nacizma na vlast u Njemakoj 1933. godine lanovi Instituta emigrirali su najprije u enevu i Pariz, a potom u Sjedinjene Drave. Tu su pri
Columbia University u New Yorku osnovali International Institut for Social Research, gdje su nastavili istraivanja zapoeta u Frankfurtu, a svoje
su radove objavljivali u asopisu Studies in Philosophy and Social Sciences.
Horkheimer i Adorno su se 1949. godine vratili u Njemaku (predavali su
na Sveuilitu u Frankfurtu), dok su Marcuse i Fromm ostali u SAD.
Filozofiju M. Horkheimera obiljeavaju dva temeljna stanovita: a)
postojea zapadna civilizacija je u svojoj cjelini bolesna i zahtijeva ne djelomine reforme ve totalnu promjenu; b) filozofsko promiljanje drutva
treba biti neovisno od postojeih doktrina (ukljuujui i marksizam). Ipak,
on prihvaa Marxovu tezu da su filozofske, socioloke i religijske ideje razumljive jedino ako se poveu s interesima razliitih drutvenih klasa, to
znai da su teorije i ideologije uvijek u funkciji drutvenog ivota. Meutim, usprkos uvjetovanosti teorije od danih drutvenih okolnosti, Horkheimer brani autonomiju teorijskog istraivanja. On je svjestan da dolazi do
sukoba izmeu tendencije da teorija slui odreenim, drutvenim interesima i zahtjeva za njenom autonomijom, no taj sukob tumai kao sukob
izmeu teorije i prakse. A budui da nijedna od tih kategorija nije potpuno
neovisna i autonomna, ne radi se zapravo toliko o sukobu koliko o meusobnom utjecaju i uzajamnom djelovanju teorije i prakse. Isto naelo
vrijedi i za odnos 'materijalne baze' i 'duhovne nadgradnje' kao i za odnos
'subjekt' - 'objekt' (pa stoga 'subjekt' ne treba shvatiti kao derivat 'objekta',
a ni obrnuto). Kod svih tih naizgled suprotstavljenih fenomena radi se u
stvari o njihovoj uzajamnoj povezanosti i interaktivnom djelovanju. Svako

davanje primata teoriji ili praksi, materijalnoj bazi ili duhovnoj nadgradnji,
subjektu ili objektu, znailo bi pristati na redukcionizam, koji vodi u vulgarni materijalizam ili u jednostrani idealizam, to na kraju najee zavrava u dogmatizmu.
Svoje je filozofske poglede M. Horkheimer cjelovito izloio u knjizi
Kritika teorija, [1] On tu kritizira tradicionalnu metodologiju istraivanja
drutvenih pojava koja se temeljila na dedukciji (t.j. na izvoenju pojedinanog iz opeg), dakle na definiranju opih pojmova i naela za koja se
pretpostavljalo da se pomou njih mogu objasniti drutveni procesi neovisno od empirijskih zapaanja. Suprotno tom stanovitu, Horkheimerova
'kritika teorija' smatra da su drutvene promjene, konkretno promjene
drutvenog procesa proizvodnje, pokreta razvoja teorije i s tim povezanog znanstvenog napretka. Konvencionalna filozofija vrsto je vjerovala u
neovisnost znanosti, to nije omoguilo da se istrai i shvati njena drutvena geneza i drutvena funkcija. Osim toga vladajue shvaanje znanosti
reduciralo je njenu ulogu na opisivanje i tumaenje drutvene stvarnosti,
bez namjere da se ta stvarnost mijenja (jer bi za to bili potrebni vrijednosni sudovi, ije definiranje nije u domeni znanosti). Prema Horkheimeru,
ovjekova percepcija ovisna je o drutvenim okolnostima: ideje, pojmovi,
naela, predrasude stvoreni su kolektivnim iskustvom i praksom; oni su
proizvod odnosno rezultat drutvenih, povijesnih kretanja.
Kritika teorija Frankfurtske kole prihvaa glavne ideje marksizma,
ali ih ne interpretira na dogmatski nain. Ona analizira postojee kapitalistiko drutvo i zakljuuje da je najkobnija posljedica tog sustava to
ono spreava razvoj ljudske linosti i prijeti povratkom ljudskog drutva
u barbarstvo. Kritika teorija takoer anticipira temeljna naela i obrise
budueg socijalistikog drutva (ne ulazei u konkretne institucionalne
detalje), u kojem e ljudi sami odluivati o svojoj sudbini, u kojem nee
biti razlike izmeu onoga to je nuno i onoga to je slobodno. U tom smislu, kritika teorija nastoji sluiti emancipaciji ovjeka i ukazati na mogunost uspostavljanja drukijeg, boljeg svijeta. Ali, za razliku od ortodoksnih
marksista, Max Horkheimer ne poistovjeuje svoju kritiku teoriju s klasnom svijeu proletarijata i 'mudrou' komunistike partije i ne misli da
su komunistike partije nepogreive. Istinitost odnosno vjerodostojnost i
ispravnost neke teorije moe se utvrditi jedino njenom empirijskom provjerom i analizom njene 'drutvene progresivnosti'.
Max Horkheimer i njegova kola posebno su kritini prema kultu
znanosti i tehnologije zasnovanim na pozitivistikoj i empirijskoj filozofiji.

On smatra da svijetu prijeti velika opasnost od napretka takve znanosti i

tehnologije, jer su one indiferentne prema etikim naelima i bilo kakvom
sustavu vrijednosti. Scijentizam osloboen etikih ogranienja i humanih
vrijednosti i ciljeva dovest e, prema Horkheimeru i Frankfurtskoj koli, do
manipulacije ljudima, do degradacije ljudske osobe, do propadanja kulture
i na kraju do totalitarnog drutva. U kritikom propitivanju i vrednovanju
suvremene znanosti vano je razlikovati pojam Razum (Verstand), na kojem se temelji znanost i tehnologija, od hegelijanskog Uma (Vernunft), koji
moe donositi vrijednosne sudove i definirati ciljeve (od ega scijentizam
zazire, jer se ciljevi ne mogu znanstveno utvrditi). Horkheimer i Adorno
bili su posebno kritini prema redukcionistikom pristupu u prouavanju
prirode, ovjeka i drutva, bilo da se radi Hegelovom ili Marxovom filozofskom sustavu. Oni smatraju da se priroda ovjeka i njegovo ponaanje ne
mogu objasniti iskljuivo drutvenim okolnostima, niti se drutveni razvoj
moe opisati samo u psiholokim kategorijama. Isto tako, niti je subjekt
obian derivat objekta, a ni obrnuto. Isto vrijedi i za odnos 'sutine' i 'pojavnosti', 'baze' i 'nadgradnje', teorije i prakse. Svugdje se radi o uzajamnoj
povezanosti i meusobnom utjecaju; posvuda je na djelu djelomina autonomija i djelomina ovisnost o vanjskim okolnostima, kod ega granice
autonomije i ovisnosti nisu striktno odreene.
Pripadnici Frankfurtske kole bili su prvenstveno usmjereni, za razliku od pozitivistike kole i scijentizma, na istraivanje biti humanizma,
odnosno 'sutine ovjeka', kao i uvjeta njegovog samoostvarenja i sree.
Oni su prihvatili Marxovo uvjerenje da je cilj istinskog drutvenog napretka ukidanje svih vrsta ovjekove alijenacije i njegovo osloboenje od svih
oblika podinjenosti. Ali, s druge strane, nisu se sloili s Marxovom tezom
da se ovjek fiziki i mentalno razvio i razvija iskljuivo u procesu rada i da
se 'sutina ovjeka', njegova ovjenost i 'samoostvarenje' mogu realizirati
samo radom (pa makar taj rad bio slobodan i makar u uvjetima iezavanja razlike izmeu fizikog i umnog rada).
Kritika scijentizma bila je povezana s kritikom ocjenom prosvjetiteljstva, europskog kulturnog pokreta u 18. stoljeu, kojemu je glavni cilj
bio, kako su se izrazili frankfurtovci, demitologizacija svijeta, t.j. ruenje
mitova i predrasuda znanjem. Meutim, vremenom je i samo prosvjetiteljstvo postalo mitom, preobratilo se u mitologiju. Jedno od glavnih obiljeja
prosvjetiteljstva bila je redukcija istraivanja i spoznaje svijeta na kvantitativne dimenzije, na klasifikaciju i kvantifikaciju; sve to se nije moglo
kvantificirati odbaeno je kao neznanstveno i irelevantno. Formalna logika

bila je paradigma prosvjetiteljskog uma; ona je trebala omoguiti spoznaju svijeta i otkriti njegove zakone. Prosvjetiteljstvu, koje predstavlja idejnu
sr zapadne civilizacije, je sve to se nije moglo kvantificirati i klasificirati,
svesti na broj, bio obian privid. Mitologizirajue izjednaavanje ideja s
brojevima: broj postade kanon prosvjetiteljstva. [2] Ali postavi mitom,
prosvjetiteljstvo je nepovratno krenulo putem samorazaranja: apsolutiziranjem znanosti (a tehnologija je opredmeenje te znanosti), ona (dakle
scijentizam) je postala drutvena mo, koja ne poznaje nikakve prepreke
ne samo u ovladavanju prirodom nego i u vladanju drutvom i ljudima. Taj
zakljuak M. Horkheimer i Th. Adorno ovako objanjavaju: Ono to ljudi
ele nauiti o prirodi je kako njome potpuno ovladati. Nita drugo ne vrijedi. Bez obzira prema samom sebi, prosvjetiteljstvo je unitilo posljednji
ostatak svoje vlastite samosvijesti. [3]
Prouavajui zapadnu civilizaciju i nastojei da shvate njenu bt, Horkheimer i Adorno su zakljuili da je glavni uzrok njene dekadencije utilitaristika filozofija i tenja da se sve kvantificira i klasificira. U tom sveopem kvantificiranju i kalkuliranju izgubila se kvaliteta, moralne vrijednosti
i smisao. Temeljni cilj znanosti postao je ovladavanje prirodom, a time i
ljudima. Na idejnim temeljima prosvjetiteljstva nastao je industrijalizam i
kapitalizam, u kojem se ovjekova egzistencija i materijalni napredak plaaju ne samo ovjekovim otuenjem, nego i postvarenjem, reifikacijom
njegovog duha: dok je animizam oduhovio stvari, industrijalizam i kapitalizam postvarili su ljudske due. Masovna proizvodnja i potronja roba,
novac i kapital vladaju ljudima, sam ovjek (njegova radna snaga) postaje
roba, tvrtke i njihove financijske, marketinke i medijske agenture nameu
svoj sustav vrijednosti, svoj stil ponaanja, svoju kulturu itavom drutvu.
Proirenjem kapitalistikog, robnog gospodarstva obasjao se tamni obzor
mitosa suncem kalkulativnog uma, pod ijim ledenim zrakama zrije sjetva
novoga barbarstva. [4]
Jedna od loginih posljedica hegemonije kapitala i profita je proirenje mentaliteta, naela, vrijednosti i pravila koje vrijede u korporacijama
na sve sfere drutvenog ivota, pa i na kulturu. Rada se masovna kultura, odnosno kulturna industrija, koja se prilagoava potrebama potroaa. Meutim, problem koji se preuuje je u tome, to se tim potrebama
manipulira, to potrebe i elje potroaa nisu autonomne ni autentine
ve velikim dijelom posljedica manipulacije. A ta manipulacija ovjekovim
eljama i potrebama je jedan od naina jaanja i odravanja hegemonije
centara ekonomske moi nad itavim drutvom. Kapital ostavlja ovje-

kovo tijelo prividno slobodnim, ali zarobljava njegovu duu. Prema Horkheimeru i Adornu, kapital alje ovjeku ovu poruku: ti moe slobodno
misliti i govoriti, moe i raditi to hoe, ali e te tvoja ekonomska nemo
prisiliti na konformizam i poslunost. Svemo kapitala stvara totalitarnu
industriju kulture, prilagoenu navodnim potrebama potroaa, pretvarajui je sve vie u zabavu. Budui da se kultura velikim dijelom svodi na
zabavu, njen je cilj stvarati osjeaj zadovoljstva i uitka, a da bi se to postiglo treba iskljuiti svaki misaoni napor. Uitak i zadovoljstvo znae da ne
treba razmiljati, da treba zaboraviti brige i probleme, to potie ne samo
bijeg od stvarnosti, od miljenja, nego i bijeg od kritike i otpora toj stvarnosti. M. Horkheimer i Th. Adorno zakljuuju svoja razmiljanja o kulturi
u suvremenoj tehnikoj civilizaciji - u svijetu posvemanjeg postvarenja i
komercijalizacije i pretvaranja svega, ne samo radne snage nego i kulturne
'proizvodnje' u robu - ovim rijeima: Osloboenje koje stvara takvo zadovoljstvo je osloboenje od miljenja kao negacije. [5]
U knjizi Pomraenje uma, M. Horkheimer i Th. Adorno istrauju problem formalizacije uma u suvremenom kapitalistikom drutvu vraajui
se kljunim temama 'kritike teorije', t.j. kritici pozitivizma, pragmatizma i
scijentizma. [6] Oni za 'pomraenje uma' okrivljuju prvenstveno prosvjetiteljstvo, koje je osudilo misticizam, praznovjerje i religiju u ime uma, da
bi na kraju putem pozitivizma unitilo autonomnu mo samog uma. S tim
u vezi znaajan je ovaj njihov iskaz: Napustivi autonomiju, um je postao instrumentom... U svom instrumentalnom aspektu, t.j. u pragmatizmu um se sasvim upregnuo u drutvene interese. Jedini kriterij postala je
njegova djelatna vrijednost, njegova uloga u vladanju prirodom i ljudima.
[7] Prema miljenju autora, ta instrumentalizacija uma, naroito u. znanosti, kulturi i umjetnosti, ima dalekosene posljedice. Pop-glazba, knjievnost i masovni mediji postaju sredstvom oblikovanja javnog mnijenja,
a javno mnijenje postaje zamjena za racionalno, kritiko promiljanje, za
pravu funkciju uma. Pod krinkom trijumfa demokratskog napretka krije
se manipulacija, to ima za posljedicu iezavanje samostalnog, kritikog
razmiljanja: pojedinac se ve od malih nogu prisiljava i navikava na prilagoavanje danim okolnostima (koje stvaraju vladajue elite), na konformizam, pretvarajui se od autonomnog, slobodnog individuuma u poslunog
i bespomonog pripadnika nekog poduzea, institucije, organizacije. Pojedinac biva prisiljen da prihvati filozofiju, vrijednosti, logiku kapitalistikih
poduzea i ustanova, koje se svode na utilitarizam, na kalkuliranje koristi i probitka i na odricanje od nade u osobno samoostvarenje. U takvom

ozraju industrijskog i birokratskog totalitarizma nestaje individualno miljenje i volja za otporom danom stanju, to oteava evoluciju pojedinca i
drutva prema viim stupnjevima ljudskosti.
Ipak, Horkheimera i Adorna nije napustila nada u mogunost promjene: oni smatraju da ovi negativni suvremeni procesi mogu izazvati preokret, koji e uvesti ovjeanstvo u novo doba procvata slobode, individualnosti i ovjenosti. A njihova 'kritika teorija' moe dati pozitivan doprinos tom preokretu osvjetljavajui postojee trendove ljudske civilizacije i
ukazujui na proturjenosti, zamke i opasnosti. Na taj nain ona moe djelovati kao korektiv povijesti, suprotstavljajui se barbariziranju ovjeanstva i potiui humanistike vrijednosti. Taj svoj optimizam Horkheimer i
Adorno temelje na vjeri u ovjekov um i ovjenost, to iskazuju ovim rijeima: Metoda negacije, odbacivanje svega to unakazuje ovjeanstvo i
to spreava njegov slobodan razvoj poiva na povjerenju u ovjeka. [8]
U djelu Negativna dijalektika Adorno svodi smisao filozofije na negaciju i na otpor pokuajima da se svijet objasni ili definira nekim univerzalnim naelom odnosno nekom opevaeom doktrinom, bilo da je rije
o idealizmu, pozitivizmu, marksizmu, egzistencijalizmu ili transcendentalizmu. [9] Adornova je namjera bila da se svojom negativnom dijalektikom suprotstavi tendenciji apsolutiziranja i petrificiranja bilo koje teorije
ili ideologije (pa i marksizma), pretpostavljajui da bi to dovelo do idejnog
i politikog totalitarizma, to bi sa svoje strane rezultiralo porobljavanjem
ovjeka. No s druge strane, Adorno u cijelosti prihvaa Marxovu kritiku
kapitalistikog drutva, koje sve podinjava 'prometnoj vrijednosti' i svodi
ljudska bia na stvari. U tom drutvu ukinuti su svi 'supstancijalni' pojmovi, a drutveni i meuljudski odnosi svedeni su na funkcionalne, utilitarne dimenzije. Negativna dijalektika treba prema Adornu vidjeti subjekt u
objektu kao i objekt u subjektu; isto tako treba prepoznati praksu u teoriji
kao i teoriju u praksi, a isto naelo vrijedi i za odnos sutine i pojave. Negativna dijalektika treba pronalaziti istinu, ali je ne smije apsolutizirati, ne
smije je shvaati kao posljednju, apsolutnu, neprikosnovenu istinu. Adorno vjeruje da ipak postoji kriterij istine, da teorija moe otkriti istinu, da
su istinite teoretske doktrine mogue, poeljne i potrebne i da one trebaju
upravljati ljudskom djelatnou. Prvenstveni cilj drutvenih teorija treba
biti da objasne mehanizme prometne vrijednosti, koji dominiraju dananjim svijetom i koji su sve sveli na novanu mjeru i doveli do reifikacije
i alijenacije ljudskog bia. No za razliku od Marxa, Adorno (kao ni Horkheimer) ne smatra da e industrijski proletarijat biti nosilac oekivanog

velikog drutvenog preokreta, niti da je ostvarenje socijalistikog drutva

povijesna nunost. On smatra da je ideja o 'Velikoj utopiji', o 'transcendiranju' postojeeg svijeta i dalje aktualna, poeljna i mogua, iako njene konkretne oblike iz sadanje perspektive nije mogue sagledati.
HERBERT

MARCUSE

Dok su se drugi pripadnici Frankfurtske kole uglavnom ograniili na teoretska istraivanja, Herbert Marcuse (1898-1979) je svojim teoretskim stavovima nastojao pokrenuti politiki aktivizam u smjeru mijenjanja postojeeg stanja. On je postao vrlo popularan u 60-ti godinama prolog stoljea meu studentima u SAD, Njemakoj i Francuskoj. Svojom ideologijom
'globalne revolucije' nametnuo se kao duhovni voa studentskog buntovnitva tih godina. Marcuse je u mladim danima bio lan Socijaldemokratske partije Njemake. Po dolasku Hitlera na vlast emigrirao je najprije u
vicarsku, a potom u Sjedinjene Amerike Drave, gdje je ostao do kraja
ivota. Tu je najprije radio u Institut for Social Research u New Yorku (koji
su osnovali M. Horkheimer i Th. Adorno), a kasnije je bio profesor na vie
amerikih sveuilita. Bio je vrlo plodan pisac, a najpoznatije su mu knjige
Um i revolucija, Eros i civilizacija, Sovjetski marksizam, ovjek jedne dimenzije, Represivna tolerancija i Five Lectures.
U knjizi Um i revolucija Marcuse ukazuje na bitnu razliku izmeu
Hegelove i Marxove teorije: dok kod Hegela sve kategorije zavravaju u
postojeem poretku, Marxova je teorija usmjerena na negaciju postojeeg
stanja. [10] Interpretirajui Marxovu analizu otuenog rada, Marcuse naglaava jedan vrlo vaan, esto zanemaren Marxov stav: on podsjea da
Marx u ukidanju privatnog vlasnitva vidi samo sredstvo za ukidanje otuenog rada, a ne cilj za sebe. To znai da je ukidanje privatnog vlasnitva
uvjet za bitno novi, vii drutveni poredak samo ako slobodni pojedinci,
a ne drutvo, postanu gospodarima podrutvljenih sredstava za proizvodnju. [11] Objanjavajui marksistiku dijalektiku Marcuse dri da je glavno
svojstvo te dijalektike njen negativitet, jer je ljudsko postojanje u klasnom
drutvu obiljeeno negativitetom. Marxova dijalektika otkriva vlast slijepih
ekonomskih sila nad drutvenim kretanjima i ljudima, te objanjava povijesnu nunost promjene postojeeg drutvenog ustrojstva kao i stvaranje
novog drutva, u kojem e drutvenim i ekonomskim procesima upravljati samosvjesni, udrueni pojedinci. U tom smislu marksistika dijalektika
omoguava spoznaju 'prirodnih zakona drutva'.

Zanimljivo je Marcuseovo tumaenje naela tehnolokog odnosno

povijesnog determinizma. Marcuse smatra da je Marx u pravu kad tvrdi
da tehnoloki napredak, t.j. unapreenje sredstava za proizvodnju i s tim
povezan razvoj proizvodnih snaga odreuje uzorke drutvenih odnosa i
da ti odnosi proizvodnje odluujue djeluju na ovjekovu svijest. Ali to ne
implicira, po shvaanju Marcusea, apsolutno, fatalistiko poimanje determinizma. Prema Marcuseu, Marxova teza da odnosi proizvodnje determiniraju ovjekovu svijest vrijedi samo za klasna drutva, gdje ti odnosi ograniavaju ovjekovu slobodu, a time i slobodan razvoj njegovih ljudskih potencijala, uzrokujui ovjekovu alijenaciju i reifikaciju. Meutim u drutvu
u kojem e biti ukinuta vladavina kapitala i klasne razlike, ljudi e postati
slobodni i svjesni subjekti i na taj nain biti u mogunosti da sami, autonomno oblikuju svoju svijest. To svoje stanovite Marcuse ovako objanjava:
Naravno, svijest ljudi e i dalje biti pod utjecajem materijalnih procesa
koji reproduciraju njihovo drutvo, ak i onda kad ljudi ponu upravljati
drutvenim odnosima na takav nain da oni najbolje pridonose razvitku
svih. Ali kada su ti materijalni procesi uinjeni racionalnim i kada su postali svjesnim djelom ljudi, prestaje slijepa ovisnost svijesti o drutvenim
odnosima; ona postaje odreena sama sobom. Socijalistika sloboda obuhvaa obje strane odnosa izmeu svijesti i drutvenog postojanja. Naelo
povijesnog determinizma vodi vlastitoj negaciji. [12]
Iz ovakvog Marcuseovog tumaenja dijalektike povijesti proizalo je
njegovo prihvaanje Marxove kritike kapitalizma kao i Marxove vizije jedne nove besklasne i slobodne ljudske zajednice. To svoje stanovite Marcuse je potvrdio i razradio u kritici Freudove teze o nemogunosti uspostave
'nerepresivne civilizacije', [13] Naime, prema Freudovoj teoriji, cjelokupna
ljudska povijest obiljeena je sukobom izmeu 'naela ugode' i 'naela
stvarnost', to znai da, prema Freudu, postoji stalan i neizbjean sukob
izmeu zahtjeva ljudskih nagona i civilizacijskih vrijednosti. Ljudska se civilizacija, smatra Freud, mogla razvijati zahvaljujui represivnoj sili koja je
ograniavala ili zabranjivala drutveno nepoeljne ili tetne ljudske elje i
nagone. No prema miljenju Marcusea, tetnost, agresivnost i destruktivnost nekih ljudskih nagona je velikim dijelom posljedica odreenih drutvenih odnosa, koji ovjeka prisiljavaju da kanalizira energiju prirodnih
nagona u pravcu koji nije u skladu s njihovom prirodnom tendencijom. U
industrijskom drutvu ta se potisnuta energija prirodnih nagona iscrpljuje
uglavnom pretjeranim radom i predugim radnim vremenom koji nameu
poslodavci. No kad visoki razvoj tehnologije omogui da se bitno skrati

i olaka ljudski rad, napredak civilizacije vie nee zahtijevati sputavanje

nagona odnosno njihovo iscrpljivanje u pogrenom smjeru; ljudski nagoni
e se tada vratiti svojoj prirodnoj funkciji, a ljudski e rad postati slobodna igra ljudskih sklonosti i sposobnosti. [14] Proizvodnja e se u toj novoj
civilizaciji prestati smatrati vrijednou po sebi, nestat e otueni rad kao
i sukob izmeu Freudovog 'naela ugode' i 'naela stvarnosti', odnosno potrebe poveavanja proizvodnje. Stoga represija zbog ograniavanja nagona
vie nee biti potrebna i Freudova teza o vjenom konfliktu izmeu nagona i civilizacije vie nee vrijediti.
H. Marcuse se meutim nije izjasnio vjeruje li da je ovjek po prirodi
dobar, odnosno da e takav biti u novoj 'nerepresivnoj civilizaciji', t.j. hoe
li tada moi ivjeti u potpunom skladu, miru, toleranciji, razumijevanju i
solidarnosti s drugim ljudima (to bi znailo da je ovjekova agresivnost i
neetiko ponaanje povijesna aberacija koja e u novoj civilizaciji nestati zajedno s otuenim radom). Povijesno i svakodnevno iskustvo govori u
prilog Marcuseovog stajalita: ono ukazuje da je ovjek po svojoj prirodi
dvojno bie. S jedne strane, on je bioloki (animalni) entitet s uroenim
egoistikim nagonima samoodranja, koji mogu prerasti u nekontroliranu
agresivnost, a s druge strane on posjeduje (makar nekad samo u latentnom
obliku) etiku, duhovnu (humanu) komponentu s velikim razvojnim potencijalom. Te dvije strane ljudskog bia su povezane, ali istovremeno u
stalnoj opreci i sukobu. Stoga izgleda, da e paralelno s mijenjanjem drutvenih odnosa trebati nastojati da se svijest to veeg broja ljudi podigne na
viu razinu u smislu tolerancije, suosjeanja, istinoljubivosti, pravednosti i
meusobne ljubavi, kako bi se mogla ostvariti Velika utopija, t.j idealno
drutvo o kojem su matali drutveni reformatori i vizionari.
U knjizi Um i revolucija Marcuse iznosi kritinu analizu suvremene
zapadne demokracije, u kojoj se manipulira javnim mnijenjem kao i ljudskim sklonostima i potrebama. On se s tim u vezi posebno bavi analizom
ljudskih potreba, koje dijeli na istinske (autentine, stvarne) i lane (nametnute). Lane potrebe su individuumu nametnuli posebni drutveni
interesi; to su potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju
i nepravdu... Veina predominantnih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponaanjem i konzumacijom prema oglasima da se voli ili mrzi
ono to drugi vole ili mrze, spada u tu kategoriju lanih potreba. [15]
Zadovoljenje takvih potreba moe biti ugodno, ali one najee slue
otupljenju ovjekovih sposobnosti da spozna patologiju postojeeg drutvenog sustava i da se aktivira na njegovom mijenjanju. Metode manipu-

lacije ljudskim miljenjem i emocijama, eljama i potrebama su tako rafinirane i djelotvorne da se u modernim drutvima veina ljudi miri, ak
identificira, s danim stanjem stvari i s vlastitom otuenom egzistencijom
koja im je nametnuta. Na taj nain, alijenacija ovjeka postaje objektivna:
alijenirani pojedinac prihvaa i identificira se sa svojom otuenom egzistencijom. Nove tehnologije masovnih medija i komunikacija, masovna
proizvodnja potronih roba, industrija zabave, sve to uspjeno namee ljudima odreene misaone i vrijednosne stavove i navike, stvarajui od njih
programirane konzumente masovne proizvodnje. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni stvaraju krivu svijest, koja je imuna spram svoje
pogrenosti. Kad ovi reklamirani proizvodi postaju pristupani sve veem
broju ljudi, tada indoktrinacija koju oni donose postaje nain ivota... Tako
nastaje model jednodimenzionalne misli i ponaanja u kojem su odbijene
ili reducirane one ideje, aspiracije i mogunosti koje transcendiraju postojei model miljenja i ponaanja. One su redefinirane racionalnou danog
sustava i njegovog kvantitativnog rasta. [16] To represivno drutvo reproducira se potrebama razvijenim u represivnom drutvu i njihovim zadovoljavanjem od strane veine stanovnitva. Po miljenju Marcusea, upravo taj
kontinuitet represivnih potreba spreava skok kvantiteta u novu kvalitetu
slobodnog, socijalistikog drutva. U razvijenoj industrijskoj civilizaciji
drutvo je sve sposobnije da zadovolji kako istinske tako i lane potrebe
pojedinaca, tako da u njoj prevladava ugodna, razumna i demokratska nesloboda. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona ukljuuje mukotrpan rad,
neizvjesnost i strah za veliku veinu stanovnitva. Kad ovjek ne bi vie bio
prisiljen da se potvruje na tritu kao slobodan ekonomski subjekt, iezavanje te vrste slobode bilo bi jedno od najveih ostvarenja civilizacije.
Tehnoloki napredak, mehanizacija, automatizacija i standardizacija mogli bi osloboditi individualnu energiju za jo neispisano podruje slobode s
onu strane nunosti.
Kritika teorija Frankfurtske kole ukazuje na proturjenosti i pogubne posljedice postojeeg kapitalistikog, klasnog drutva i na taj nain
iri svijest o nunosti korjenitih drutvenih promjena. No to, upozorava
Marcuse, nije dovoljno: bez odgovarajue drutvene i politike moi, i najvia razina i najmasovnija svijest o potrebi promjena nee biti dovoljna za
ostvarenje drutvenog prevrata. Upravo nesposobnost kritike teorije da
mobilizira oslobodilaku energiju depriviranih, potlaenih i ugroenih slojeva je po Marcuseu najvei nedostatak te teorije. A taj problem je mnogo
tei i sloeniji u uvjetima suvremenog jednodimenzionalnog kapitalisti-

kog drutva, nego to je bio u 19. stoljeu i prvoj polovici 20. stoljea, kad
je radnika klasa bila homogena, svjesna svoje klasne podreenosti i eksploatacije, dobro organizirana i buntovniki raspoloena. U modernom
kapitalizmu radnika je klasa fragmentirana, razjedinjena, organizaciono
uglavnom razbijena i znatnim dijelom integrirana u vladajui drutveni
sustav. Stoga tradicionalne metode i sredstva politike borbe vie nisu djelotvorna, a i snage otpora i pobune protiv postojeeg stanja su se promijenile. Dodue, ispod povrine konzervativne baze naroda postoji supstrat
odbaenih i autsajdera, eksploatiranih i odbaenih, drugaije rase i boje,
nezaposlenih i nezapoljivih. Oni egzistiraju izvan demokratskog procesa,
njihov je ivot najneposredniji i najrealniji motiv za dokrajenje nesnosnih
uvjeta i institucija. Stoga je njihova pozicija revolucionarna, ak i ako to
njihova svijest nije. Njihovo suprotstavljanje sustavu nije izloeno manipulaciji od strane sustava; oni predstavljaju elementarnu snagu koja rui pravila igre. ... injenica da oni poinju odbijati sudjelovanje u toj igri mogla
bi oznaiti poetak kraja jednog doba.[17]
U suvremenom kapitalistikom drutvu snage emancipacije nisu
ograniene na klasinu radniku klasu; one su rasprene na razne marginalne, otuene skupine, koje zbog svog diskriminirajueg poloaja imaju
velik revolucionarni potencijal. Marcuse je smatrao da se moe raunati
i na studentsku populaciju kao znaajnu snagu otpora postojeem drutvenom sistemu. Jednom je prilikom ak izjavio da su opozicioni studenti
odluujui faktor promjene, iako tu promjenu ne mogu izvriti vlastitim
snagama. No, postoji jo jedna latentna, neiskoritena revolucionarna sila,
a to su stanovnici siromanih, ekonomskih nerazvijenih zemalja, koje su
zapale u zaarani krug nerazvijenosti i siromatva. U objedinjavanju i savezu tih triju snaga (marginaliziranih i depriviranih slojeva u razvijenim
industrijskim zemljama, studentske opozicione populacije i stanovnitva
siromanih zemalja) Marcuse vidi glavnu nadu za oslobaanje ovjeanstva.
Ortodoksni marksisti kritizirali su Marcusea da je napustio Marxovu
ideju o radnikoj klasi kao nosiocu drutvenog preobraaja namijenivi tu
ulogu raznim neintegriranim, marginalnim skupinama i studentima. Svoj
stav o tome Marcuse je 1969. godine objasnio ovim rijeima: Studentska
opozicija jedna je od odlunih elemenata dananjeg svijeta. To doista nije
neposredna revolucionarna snaga, ali to je jedan od impulsa koji bi se mogao preobraziti u revolucionarnu snagu... Intelektualni proletarijat mora
nai zajedniki duhovni nazivnik akcije sa suvremenim industrijskim pro-

letarijatom. On mora vratiti radnikoj klasi povjerenje u sebe samu kao

revolucionarnu klasu. Radikalnog ostvarenja socijalizma kao integralne
duhovne, ekonomske i politike emancipacije ovjeka bez toga nema i ne
moe biti.[18]
Navedene revolucionarne snage mogu se, smatra Marcuse, sluiti i
nasiljem, jer je postojei sustav institucionalizirano nasilje ekonomski jakih nad ekonomski slabima i nemonima. Stoga otpor postojeemu sustavu i pokuaji njegove promjene ne mogu biti uspjeni ako se ogranie samo
na legalne okvire. A budui da se radi o borbi za osloboenje, nasilje je po
Marcuseu opravdano. Osim toga, nasilje je neizbjeno zato to je u postojeem sustavu veina ljudi osuena na lanu svijest; stoga je jedino diskriminirana manjina sposobna za revolucionarnu akciju. Naime, kapitalistiki sustav pronaao je vrlo uinkovite metode indoktrinacije i manipulacije,
tako da sloboda rijei, medija, politikog djelovanja i druge demokratske
institucije slue kao sredstvo zadravanja duhovne vladavine kapitalistikih vrijednosti. Tome cilju slui i naelo tolerancije, koje se istie kao jedna
od glavnih tekovina i vrijednosti liberalne demokracije. Meutim: Tolerancija je samo onda svrhovita, kad je doista obostrana, t.j. kad je koriste vladajui kao i oni kojima se vlada, gospodari i sluge, progonitelji kao i
njihove rtve. [19] U represivnom drutvu tolerancija moe davati privid
postojanja demokratskih sloboda, pa ak postati i sredstvom produavanja represije. Marcuse hoe rei da u represivnom drutvu, kakvo po njegovom miljenju prevladava u zapadnim zemljama, usprkos demokratske
fasade ne postoje uvjeti za istinsku toleranciju, jer ona slui prvenstveno
za obranu i odravanje represivnog drutva, jer se tu dakle radi o 'pervertiranoj toleranciji',
H. Marcuse opravdava revolucionarne metode (i uz upotrebu nasilja) u borbi za novi drutveni poredak ne samo s politikog ve i s etikog
stanovita, ali samo ako je svrha (te nove) vladavine ne samo najvea mogua sloboda, nego i najvea ovjekova srea, t.j. ivot bez straha i bijede,
ivot u miru. [20] Vano je s tim u vezi spomenuti Marcuseovo shvaanje
revolucije, koju on ovako definira: Pod revolucijom podrazumijevam obaranje zakonski uspostavljene vladavine i ustrojstva od strane neke socijalne
klase ili pokreta iji je cilj da se promijeni drutvena i politika struktura.
(ibid. str. 131). On dalje objanjava da takva radikalna kvalitativna promjena ukljuuje nasilje, koje je po njegovom miljenju etiki opravdano, ako
novi poredak smanjuje ili ukida bijedu i nepravdu i poveava individualnu
slobodu i sreu. Na potrebu nasilnog ruenja etabliranog i represivnog po-

retka upuuje po miljenju Marcusea povijesno iskustvo, koje pokazuje da

nositelji takvog poretka nikad nisu dobrovoljno napustili svoj privilegirani
drutveni poloaj.
No zagrebaki filozof marksistike orijentacije Milan Kangrga osporava Marcuseovu tezu o etikom opravdanju nasilne revolucije. On smatra
da je upotreba nasilja u cilju ruenja starog etabliranog poretka sa stanovita tog poretka etiki neopravdana: Revolucija kao takva svagda je bila
i uvijek e biti nemoralna spram onoga to jest, budui da njezino 'pravo'
lei u onome to moe i treba da bude s onu stranu postojeeg. Revolucionarno obaranje tog stanja (a to uvijek znai nasilno spram prava postojeeg, bez obzira to oblici tog nasilja mogu da budu vrlo blagi ili humani)
mora dobiti atribut nemoralnog, upravo zato to se time zadire u same
osnove postojeeg morala, koje je po svojoj biti samo svojevrsno duhovno-idejno-ideoloko sankcioniranje ili 'posveenje' vladajueg (dakle klasnog) poretka. [21] Ali ako se revolucija ne moe opravdati etikom, etika
dobiva svoj jedini i najdublji, upravo povijesni smisao ostvarenjem nove
drutvene zajednice utemeljene na naelima slobode, jednakosti i pravde,
(ibid. str. 23).
Svoje poglede o mogunostima i uvjetima drutvenog preobraaja iz
'carstva nunosti' u 'carstvo slobode', odnosno iz klasnog, kapitalistikog u
socijalistiko drutvo, Marcuse je saeto izloio u predavanju na Slobodnom sveuilitu u Njemakoj u srpnju 1967. godine. On je tom prilikom
naglasio da je suvremena tehnoloka revolucija stvorila nove mogunosti
prijeloma povijesnog kontinuiteta, t.j. mogunosti za kvalitativni drutveni preobraaj sadanjeg neslobodnog u novo slobodno drutvo. Te nove
mogunosti znae, po njegovom miljenju, da socijalistiki projekt vie
nije utopija, jer za njegovo ostvarenje sada postoje svi potrebni objektivni i subjektivni imbenici. On s tim u vezi kae: Kako su sada prisutne
sve materijalne i intelektualne snage za ostvarenje obrata, iako je njihova
upotreba sprijeena postojeom organizacijom proizvodnih snaga, moemo govoriti o kraju utopije... Te materijalne i intelektualne snage mogu biti
djelotvorne u ostvarenju slobodnog drutva. To to zasad nisu djelotvorne
u navedenom smjeru, treba pripisati iskljuivo totalnoj mobilizaciji postojeeg drutva protiv njegovih vlastitih mogunosti osloboenja. No, ovo
stanje ni na koji nain ne ini sam projekt obrata utopijom. [22] Zavrne
rijei Marcuseovog predavanja mogu se shvatiti kao credo i glavna poruka njegovog teorijskog i javnog djelovanja: I upravo stoga to takozvane
utopijske mogunosti ba nisu utopijske, nego ocrtavaju odreenu povije-

sno-drutvenu negaciju postojeeg, osvjeenje tih mogunosti i osvjeenje o snagama koje je prijee i nijeu, zahtijeva od nas veoma realistinu i
veoma pragmatinu opoziciju. Opoziciju slobodnu svih iluzija, no takoer
svakog defetizma, koji je ve svojim pukim postojanjem izdaja mogunosti
osloboenja. [23]

ERICH F R O M M
Erich Fromm (1910-1980) je bio po svojoj temeljnoj ideolokoj orijentaciji usko povezan s Frankfurtskom kolom. On je, kao i ostali pripadnici
te kole, prihvatio Marxovu kritiku moderne zapadne civilizacije, naroito
njegovo naglaavanje problema ljudske alijenacije i reifikacije u drutvu u
kojem je dominantna drutvena mo dobila oblik novca i kapitala, a temeljni cilj i motiv ljudskog djelovanja postalo stjecanje profita i bogatstva.
Ali s druge strane, E. Fromm, kao i ostali frankfurtovci, ne smatra da je u
suvremenim uvjetima klasina radnika klasa jedini ili glavni nositelj oslobodilake misije ovjeanstva u stvaranju novog pravednijeg i humanijeg
drutvenog poretka. Isto tako E. Fromm ne vjeruje poput ortodoksnih
marksista da e se socijalizam nuno ostvariti djelovanjem povijesnih zakona. Meutim, on je uvjeren da ljudi osjeaju prirodnu potrebu za slobodom i pravdom i da posjeduju velik stvaralaki potencijal kojim mogu
nadvladati meusobnu otuenost i izgraditi drutveni poredak zasnovan
na uzajamnom potovanju i ljubavi, u skladu s onom dobrom dimenzijom
ljudske prirode. Raspon Frommovog intelektualnog zanimanja i istraivanja je vrlo irok: on je pisao o temama s podruja antropologije i psihologije, kritiki je analizirao stanje zapadne civilizacije, izuavao je i napisao
knjigu o zen-budizmu i razmiljao je o obrisima novog drutva, koje je
nazvao 'humanistiki, komunatarni socijalizam'. Svoju teorijsku djelatnost
Fromm je poeo u Berlinu u Institutu za psihoanalizu, a nakon emigracije
1933. godine, zbog dolaska nacista na vlast u Njemakoj, nastavlja rad na
sveuilitu u New Yorku, a kasnije na sveuilitu u Mexico Cityju.
Smatrajui da ovjek i njegova sudbina, sloboda i srea trebaju biti u
sreditu svih teorija i nastojanja reformiranja drutva, E. Fromm je svoju
panju usmjerio najprije na izuavanje ljudske prirode. Bio je naime uvjeren da uvjeti, metode, mogunosti i ciljevi drutvenih reformi ovise prvenstveno o prirodi samog ovjeka, njegovim osjeajima, sklonostima, instinktima i potrebama. Bavei se antropologijskim i psiholokim istraivanjima napisao je vie knjiga o tim temama: Bijeg od slobode (1941), ovjek

za sebe (1947), Psihoanaliza, Marxov pojam ovjeka (1961), Srce ovjeka

(1964). U nastojanju da upozna sutinu ljudske prirode izuavao je Freudovu psiholoku teoriju, koja je stavljala teite na nagonsku prirodu ovjeka. Ve kao student, Fromm je prihvatio Marxovu kritiku kapitalistikog
drutva (naroito njegovu tezu o ovjekovoj alijenaciji u tom drutvu) kao
i Marxovu viziju nove, vie civilizacije koju e obiljeavati sloboda, jednakost i pravda. Stoga je usporeivao Freudovo objanjenje ljudske prirode s
Marxovim antropolokim pogledima. Dok je Freud korijene ljudske psihe
vidio u prirodnim silama, odnosno u fiziolokim nagonima (prvenstveno
u libidu), Marx je smatrao da se ovjekova svijest i karakter oblikuju najveim dijelom u ovisnosti o vladajuim drutveno-ekonomskim okolnostima
u kojima ivi. Za Marxa su ovjekovo bivstvo i njegova svijest odreeni
strukturom drutva kojeg je on dio; za Freuda, drutvo utjee samo na njegovo bivstvo veom ili manjom represijom na njegovo uroeno bioloko i
fizioloko ustrojstvo. Iz te prve razlike slijedi druga: Freud je vjerovao da
ovjek moe prevladati represiju bez drutvenih promjena. Marx je naprotiv bio prvi mislilac koji je vidio da se realizacija univerzalnog i potpuno
svjesnog ovjeka moe ostvariti samo zajedno s drutvenim promjenama,
koje vode jednoj novoj i potpuno humanoj ekonomici i socijalnoj organizaciji ovjeanstva. [24] Meutim, Fromm nije prihvatio tezu o apsolutnoj prilagodljivosti ljudske prirode drutvenim uvjetima, jer kad bi to bio
sluaj, onda bi despotski ili eksploatatorski drutveni poredak mogao trajati u nedogled. Povijest pokazuje da ovjekova tenja za pravdom i slobodom moe aktivirati dovoljno drutvene energije za promjenu nepodnoljivog stanja. Frommovo je dakle stanovite da se ovjek dodue prilagoava danim drutvenim uvjetima, ali da u njegovoj podsvijesti postoji neki
unutarnji osjeaj koji se buni protiv nepravde i podinjenosti. On kae: U
stvari, kad ovjek ne bi bio nita drugo nego odraz postojeih uzoraka kulture, nijedan drutveni poredak ne bi se mogao kritizirati ili prosuivati sa
stanovita ovjekove dobrobiti, jer ne bi postojao pojam ovjeka... ovjek
se moe prilagoditi gotovo svakom uzorku kulture, ali ako se oni previe
protive njegovoj prirodi, 0n razvija mentalne i emocionalne poremeaje
koji e ga na koncu prisiliti da izmijeni te uvjete, jer on ne moe izmijeniti
svoju prirodu. [25]
E. Fromm priznaje Freudu da je otkrio nove dimenzije ovjekove prirode svojom teorijom nagona i nesvjesnog, ali je ipak odbacio njegovu tezu
o primatu libida u oblikovanju ovjekovog karaktera kao i pretpostavku o
represivnoj funkciji civilizacije u odnosu na ljudske instinkte. Freud je na-

ime shvaao ovjeka kao bie oblikovano prvenstveno instinktivnim energijama, koje ga esto dovode u sukob s drugim ljudima, pa je stoga uloga
drutva u cilju osiguranja civilizacijskog napretka da ograniava i gui te
drutveno nepoeljne instinktivne porive. Na taj se nain nezadovoljeni
nagoni i elje usmjeravaju u druge, drutveno poeljne oblasti (a esto kao
sublimacije postaju kulturno-stvaralake). Po Freudu, ispunjenje svih ovjekovih prirodnih nagona, bez drutvenih ogranienja i represije, dovelo
bi do propasti civilizacije i unitenja ljudske vrste. No konflikt izmeu instinktivnih zahtjeva ljudske prirode i potrebe zajednikog ivota ne moe
se potpuno ukloniti, to kod mnogih ljudi izaziva neurotine posljedice
(naime, sublimacija nagona u stvaralakoj djelatnosti nije dostupna veini
ljudi).
Fromm odbacuje tezu da je ovjek definiran iskljuivo ili preteno
svojim prirodnim nagonima i da ga zadovoljenje tih nagona nuno dovodi u sukob s drugim ljudima. Prema Frommovom miljenju, ovjek osim
prirodnih nagona posjeduje i potrebu komunikacije i druenja s drugim
ljudima, potrebu pripadanja nekoj drutvenoj zajednici, potrebu za razumijevanjem, potovanjem i ljubavlju. Osim toga, ovjek osjea potrebu potvrivanja vlastitog identiteta, potrebu samopotvrdivanja, samoostvarenja,
potrebu za stvaralatvom. A to zahtijeva slobodu miljenja i djelovanja i
potie otpor ogranienjima i guenju slobode. Ali istovremeno, ovjek tei
za sigurnou, to nuno ograniava prostor slobode. ovjek eli slobodu,
ali je ponekad izbjegava, jer sloboda zahtijeva odgovornost, a osim toga
smanjuje sigurnost. Stoga se dogaa da ljudi bjeei od slobode trae zatitu u autoritetima, u totalitarnim sustavima, to vodi njihovom otuivanju od sebe samih.
ovjek je dio prirode, ali budui da ne ivi samo u prirodi nego i u
zajednici s drugim ljudima, u drutvu, on transcendira svoje prirodno, bioloko postojanje: on je dio prirode, ali je ipak nadilazi. ovjek je bioloko
bie sa svojim fiziolokim nagonima i potrebama, ali je istovremeno i bie
koje posjeduje svijest i samosvijest o svom identitetu, o svojoj prolosti i
budunosti. Stoga se ovjek nalazi u stalnoj egzistencijalnoj proturjenosti
izmeu svojih prirodnih, fiziolokih nagona i potreba koje proizlaze iz njegovog drutvenog bia. Ta proturjenost je, kako kae E. Fromm, izvor
svih psihikih sila koje motiviraju ovjeka, sve njegove strasti, afekte i brige.[26] Na drugom mjestu taj fenomen Fromm ovako objanjava: Drugim rijeima, nagon za ivotom i nagon za razaranjem nisu meusobno
neovisni, ve se nalaze u obrnutoj uzajamnoj ovisnosti. to se vie spre-

ava nagon za ivotom, to je nagon za razaranjem vei; a to se vie ostvaruje ivot, to je manja njegova ruilaka snaga. Ruilatvo je posljedica
neproivljenog ivota. [27] U ovjeku postoje dakle istovremeno razliite
sklonosti i nagoni, koje Fromm svrstava u dvije skupine; jednu skupinu on
zove 'sindrom rasta', a njihovo je temeljno obiljeje ljubav prema ljudima i
prema ivotu openito, dok drugu skupinu, nazvanu 'sindrom propadanja',
oznaava narcizam, agresivnost i mrnja. Ljudi u pravilu posjeduju oba
navedena sindroma ponaanja, iako u raznim omjerima; samo kod vrlo
malog broja ljudi jedan od tih sindroma potpuno je potisnuo drugi. ovjekovu tenju za samoostvarenjem, za razvojem i stvaralatvom Fromm dri
najhitnijom i najpozitivnijom osobinom ljudske prirode, s vanom napomenom da ostvarenje te tenje pretpostavlja slobodu. Prema tome, sloboda i ljudsko postojanje su nerazdvojno povezani. Meutim, u suvremenoj
civilizaciji ljudi se velikim dijelom odriu slobode, prilagoavajui se postojeim drutvenim okolnostima, prihvaajui nain miljenja i ponaanja
koji im se sugerira ili namee. Kao jednoobrazni konzumenti reklamiranih
proizvoda, usluga i naina miljenja i ponaanja, oni gube svoju individualnost. Tu pojavu, tipinu za suvremeno moderno drutvo, Fromm zove
bijegom od slobode. No ovjek moe i u tim uvjetima pokuati da prevlada
stanje otuenosti i nemoi i da postigne stanje 'pozitivne slobode', koje e
mu omoguiti da ostvari svoje umne i emocionalne sposobnosti i potrebe.
U suprotnom sluaja, t.j. u sluaju odustajanja od slobode, odnosno bijega
od slobode, od autentinosti svoga ja, ovjeku preostaje jedino da potrai
rjeenje u podinjavanju nekom vanjskom autoritetu, vanjskoj moi, organizaciji, ideologiji ili mitu.
Polazei od analize ljudske prirode Fromm istrauje dinamiku drutvene evolucije te ulogu i poloaj ovjeka u tom procesu. On priznaje da
je kapitalistiki sustav oslobodio u ljudima i u drutvu veliku stvaralaku
energiju, ali je istovremeno pokrenuo mone destruktivne sile. Ljudi su
postali svjesni svog individualnog identiteta i svojih mogunosti, otvoren
je prostor za osobnu inicijativu, ali se zbog opeg natjecanja, borbe za opstanak, uspjeh i sve bezobzirniju konkurenciju izgubila meuljudska solidarnost, a poveala netolerancija, agresivnost i eksploatacija slabijih. Osim
toga, kod mnogih ljudi pojavio se osjeaj usamljenosti, izolacije i alijenacije. Fromm prihvaa Marxovu tezu o alijenaciji kao za ovjeka najteoj posljedici kapitalistikog sustava. On smatra da je temeljna Marxova misao i
poruka - pobuna protiv uvjeta u kojima su ljudi izgubili svoju ovjenost
i pretvorili se u robu, kao i njegovo uvjerenje da su ljudi sposobni povratiti

svoju ovjenost i osvojiti slobodu ne samo od eksploatacije i bijede ve

i slobodu razvijanja svojih stvaralakih sposobnosti. Fromm smatra da je
neispravno tumaiti Marxov povijesni materijalizam kao stanovite da su
materijalni interesi glavna motivacija ljudskog ponaanja i djelovanja. Suprotno tome, Marx je vjerovao, istie Fromm, da se ljudi otuuju od vlastite
prirode zbog uvjeta koji ih primoravaju da se brinu samo o svojim materijalnim potrebama. Kapitalistiko drutvo, u kojem dominira darvinistika
borba za opstanak i u kojem stoga dolazi do meuljudskih sukoba i eksploatacije, u suprotnosti je s istinskim tenjama ljudske prirode koje se mogu
ostvariti jedino u slobodnom stvaralatvu i solidarnom, zajednikom ivotu s drugim ljudima. Temeljna Marxova ideja je po miljenju Fromma stvaranje drutvenih uvjeta u kojima e ovjek ponovno uspostaviti jedinstvo
sm sa sobom i s prirodom. Marx, naravno, hoe da se ljudi oslobode bijede, ali teite stavlja na slobodu i dostojanstvo ovjeka. Socijalizam u autentinom Marxovom smislu ne moe se reducirati na pravednije i potpunije
zadovoljenje materijalnih potreba, ve je njegov glavni cilj stvaranje uvjeta
za samoostvarenje ovjekova osobnosti i za pomirenje ovjeka sa sobom i
sa prirodom. Za Marxa, eksploatacija i nepravedna raspodjela dobara nije
glavno zlo kapitalizma; glavno je zlo pretvaranje ovjeka u puku robu i s
tim povezana degradacija ljudskog bia i gubitak esencije ovjenosti'.
U knjizi Zdravo drutvo, analizirajui drutvene promjene od 18. do
20. stoljea E. Fromm obrazlae svoju ideju o 'zdravom drutvu,' u kojem
e svi ljudi biti braa i u kojem e vladati univerzalni mir i harmonija.
[28] On to eljeno drutvo budunosti definira kao 'humanistiki socijalizam', a njegova obiljeja ovako opisuje: ukidanje autoritarnog, hijerarhijskog drutvenog ustroja; uee radnika u upravljanju poduzeima; osiguranje uvjeta za slobodni razvoj svakog pojedinca. Svoju humanistiku
orijentaciju Fromm je crpio iz Marxovog uenja; on je u Marxu vidio duhovnog nasljednika velikih ideja europskog humanizma. Stoga je nastojao,
kako kae, oistiti marksizam od pogrenih tumaenja i degradacije. On
tim povodom pie: Usprkos injenici da je veina autora koji tvrde da govore u ime Marxa negiralo i unitilo ovaj duh humanizma, ja vjerujem da
e renesansa zapadnog humanizma obnoviti Marxovo izuzetno mjesto u
povijesti ljudske misli. [29]
Frommova vizija budueg drutva naziva se i 'komunatarni socijalizam',
jer on u stvaranju novih drutvenih i meuljudskih odnosa daje veliki znaaj
malim drutvenim zajednicama na lokalnoj razini, gdje se odvija spontana
i neposredna komunikacija meu ljudima. Fromm smatra da je moderno

kapitalistiko drutvo 'bolesno', jer uzrokuje otuenje ljudskog bia, to dovodi do mentalnih poremeaja velikog broja ljudi (u to se Fromm mogao
uvjeriti tijekom svoje 30-godinje psihoanalitike prakse). To se 'bolesno'
drutvo ne moe popraviti, a da se ne promijene njegovi idejni, vrijednosni
i institucionalni temelji, to znai da treba traiti putove stvaranja 'zdravog
drutva' na novim osnovama. Jedno od bitnih obiljeja 'zdravog drutva' bit
e sudjelovanje radnika u upravljanju poduzeima. Fromm je vrlo kategorian u svom stavu o nunosti radnikog upravljanja proizvodnjom u novom
socijalistikom drutvu, to se vidi iz ovih njegovih rijei: Zadatak stvarnog upravljanja poduzeem mora se prepustiti radnicima koji u njima rade.
Oni trebaju organizirati proizvodnju i provoditi distribuciju i razmjenu. Oni
moraju izboriti industrijsko samoupravljanje s pravom da sami biraju direktore... Radnik moe postati aktivan, zainteresiran i odgovoran sudionik
samo ako moe utjecati na odluke koje se odnose na njegovu individualnu
radnu situaciju i na itavo poduzee. Njegova otuenost moe biti prevladana jedino ako nije objekt nareivanja ve ako postane odgovorni subjekt
odluivanja. Osnovni problem nije vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnu ve sudjelovanje u upravljanju i donoenju odluka.[30]
E. Fromm je svjestan da ostvarenje 'zdravog drutva', odnosno 'humanog socijalizma' ne ovisi samo o visokoj razini proizvodnih snaga nego
prvenstveno o tome hoe li i kada e veina ljudi osjetiti intenzivnu potrebu za samoosloboenjem, shvatiti s tim u vezi nunot radikalnih drutvenih promjena i aktivno se ukljuiti u pokret za realizaciju tih promjena. To
nee biti brzo, lako, a ni sigurno, jer u suvremenoj liberalnoj (i preteno
samo formalnoj) demokraciji i u uvjetima prevladavajue moi kapitala
manipulira miljenjem i ponaanjem graana mona propagandna mainerija, zbog ega veina graana ne posjeduje svoja autentina uvjerenja,
svoju autonomnu volju i svoje istinske interese. Ali E. Fromm ipak nije izgubio nadu u civilizacijski preobraaj ljudskog drutva u humanistikom
smislu, jer vjeruje da e na kraju prevladati ljubav prema ivotu, koji je
razvojem suvremene tehnoloke civilizacije ugroen (opasnost nuklearnog unitenja, mogunost ekoloke katastrofe i dr.). U predgovoru knjizi
Revolucija nade on kae: Samo jasno sagledavanje opasnosti koje prijete
ivotu moe mobilizirati ovaj potencijal za akcije, koje bi mogle dovesti
do drastinih promjena nae drutvene organizacije. Ja nemam iluzija 0
izgledima za uspjeh, ali vjerujem da jo postoji jedna realna, iako mala mogunost da e se ivot potvrditi. [31]

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]
[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]

[18]
[19]

[20]
[21]
[22]

[23]
[24]
[25]
[26]
[27]

Max Horkheimer, Kritika teorija, Stvarnost, Zagreb, 1962

Max Horkheimer, Theodor Adorno, Dialektik der Aufklrung, Amsterdam, 1947, str.17
ibid. str. 14
ibid. str. 45
ibid. str. 172
Max Horkheimer, Theodor Adorno, Pomraenje uma, Sarajevo, 1963
ibid. str. 28
ibid. str. 161
Theodor Adorno, Negativna dijalektika, BIGZ, Beograd, 1979
Herbert Marcuse, Um i revolucija, Sarajevo, 1966
ibid. str. 264
ibid. str. 284-285
Herbert Marcuse, Eros civilizacije, Zagreb, 1965
Herbert Marcuse, Five Lectures
Herbert Marcuse, Um i revolucija, str. 24
ibid. str. 30
Herbert Marcuse, ovjek jedne dimenzije - rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog drutva, IP Veselin Maslea, Sarajevo, 1968,
str. 236
Herbert Marcuse, Studentska opozicija i revolucija, Razlog, br. 1, 1969,
Zagreb, str. 11
Hebert Marcuse, Repressive Toleranz, u knjizi H. P. Wolff, B. Moore,
H. Marcuse, Kritik der reinen Toleranz, Frankfurt am Main, 1968, str.
96
Herbert Marcuse, Ethik und Revolution u Kultur und Gesellschaft,
Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1965., str. 130
Milan Kangrga, Etika ili revolucija, Nolit, Beograd, 1983., str. 22
Herbert Marcuse, Kraj utopije, esej o osloboenju, Stvarnost Zagreb,
1978. str. 18; naslov izvornika Das Ende der Utopie, Verlag Peter von
Maikowski, Berlin, 1967.
ibid. str. 15
Erich Fromm, Beyond the Chains of Illusions, New York, 1962, str. 113
Erich Fromm, ovjek za sebe, Zagreb, 1966, str. 31-32
Erich Fromm, The Heart of Man, New York, 1964.
Erich Fromm, Bekstvo od slobode, Beograd, 1964, str. 172

[28] Erich Fromm, Zdravo drutvo, Rad, Beograd, 1980.

[29] Erich Fromm, Beyond the Chains of Illusions, str. 12
[30] Erich Fromm, Zdravo drutvo, Rad, Beograd, str. 306
[31] Erich Fromm, Revolucije nade, Grafos, Beograd, 1978, str. 8

O S T A L A LITERATURA:
Erich Fromm, Man for himself - An Enquiry into the Psychology of Ethics,
Routledge & Kegan Paul, London, 1978.
Martin Jay, The Dialectical Imagination: A History of Frankfurt Shool and
the Institute of Social Research, 1923-1950, Heineman, London, 1973.
Herbert Markuze, Kultura i drutvo, BIGZ, Beograd, 1977.

IX.
SOCIJALISTIKA REVOLUCIJA
U KINI: OD M A O C E - T U N G O V E
'PERMANENTNE REVOLUCIJE'
DO 'TRINOG SOCIJALIZMA'
DENG XIAOPINGA

sobitosti kineskog puta u socijalizam, promjene i obrati na tom

putu, kao i ideoloka pozadina esto radikalnih, kontroverznih,
a posljednjih desetljea liberalnih drutvenih reformi, mogu se
razumjeti jedino ako se imaju u vidu povijesne, drutvene i kulturne specifinosti te goleme zemlje prastare civilizacije.
Kineska socijalistika revolucija bila je zapravo nastavak revolucionarnog procesa zapoetog ruenjem carske vladavine 1912. godine. Liberalno-demokratska revolucija pod vodstvom Sun Yat-sena prekinula je tisuljetno razdoblje autokratskog, feudalnog poretka na elu sa svemonim
i nedodirljivim kineskim carevima. Cilj te revolucije bio je ne samo ruenje
carskog reima ve i ukidanje feudalizma te agrarna reforma i osloboenje
zemlje od stranog imperijalistikog utjecaja. Politika Sun Yat-sena, voe
pokreta zvanog Kuomitang, koji je pokrenuo revoluciju, zasnivala se na
tri naela: nacionalizam, demokracija i prevladavanje siromatva. Kina je
u to vrijeme bila feudalna, polukolonijalna i vrlo siromana zemlja. Ekonomska zaostalost, siromatvo i polukolonijalni poloaj tadanje Kine bili
su u otroj suprotnosti s njenom velikom prolou i stoga poniavajui
za kineske intelektualne, politike i poslovne krugove. Kina je gotovo tisuu godina, sve do oko 1500. godine, bila po ekonomskoj i tehnolokoj razvijenosti vodea zemlja svijeta. No, europska je civilizacija ovladala Kinu
zahvaljujui svojim tehnikim izumima baziranim na kompasu, barutu i
tisku, dakle otkriima i dostignuima kineske civilizacije (meutim, Kina
svoja tehnoloka dostignua nije koristila, za razliku od europskih sila, u
praktine, a pogotovo ne u osvajake svrhe).

Kao to europsku odnosno zapadnu civilizaciju nije mogue razumjeti bez poznavanja njenih kulturnih i ideolokih korijena (grke filozofije,
rimskog prava, kranske religije i prosvjetiteljstva), tako ni kinesku povijest ni njenu sadanjost nije mogue shvatiti bez njenog duhovnog temelja,
konfucijanizma. Konfucijevo uenje je bitno utjecalo na kinesku kulturu,
na orijentaciju i djelovanje politike i kulturne elite, na mentalitet i ponaanje Kineza. Glavni cilj Konfucijevog uenja, njegovih misli i poduka bio je
odgojiti (uenjem i primjerom) plemenita, uzviena ovjeka, radi stvaranja
'zajednice velikog sklada'. Konfucije je nauavao da naobrazbom treba oblikovati ovjeka 'pravog karaktera', koji e savjesno ispunjavati svoje drutvene obaveze, potivati roditelje, biti lojalan prema dravi i njenim vladarima,
i koji e se prije svega u svom ponaanju drati etikog naela 'ne ini drugima ono to ne eli da drugi ine tebi' (to je temeljno etiko naelo Konfucije izrekao oko pet stoljea prije Krista). Moralno djelovanje sainjava
smisao ljudskog ivota; ono nema za cilj korisnost, ve je vrijednost po sebi.
Po Konfuciju, moralni je zakon usaen u ljudskoj prirodi; moralni ovjek
neprestano njeguje svoje moralno bie koje je njegova istinska bt. Moralno
ponaanje ljudi spaja ih s univerzalnim moralnim poretkom: 'Nai za nae
moralno bie pravi klju koji nas spaja s univerzalnim poretkom i postii
sredinju harmoniju, to je zaista najvie ljudsko dostignue'. [1] Konfucije
ovako opisuje visoko moralnog, ili kako ga on naziva 'uzvienog ovjeka':
'Uzvieni ovjek shvaa to je ispravno, neuzvieni shvaa ono to mu moe
biti od koristi... Uzvieni ovjek voli svoju duu, neuzvieni ovjek voli svoju
imovinu... Uzvieni ovjek je irokogrudan prema svakome i nije iskljuiv;
neuzvieni ovjek je iskljuiv i nije irokogrudan prema nikome'. [2]
Konfucijeva filozofija zahtijeva od ljudi da potuju vladara i dravu, ali
istovremeno postavlja stroge moralne i obrazovne kriterije za izbor vladajue elite ('Samo najpametniji i najestitiji pozvani su da obavljaju vrhovnu
vlast u zemlji, to prije to je ona iz dana u dan sve sloenija'. [3]) Konfucije u
vladanju dravom daje prednost 'upravljanju putem vrlina' pred 'upravljanjem putem prisila i kazni', jer upravljanje silom zakona ne razvija kod ljudi osjeaj asti i morala, dok upravljanje koje se oslanja na poticanje vrlina
podie kod ljudi osjeaj dostojanstva i odgovornosti. ('Kad sm vladar radi
ono to je pravo, imat e utjecaja na narod ne izdajui nareenja, a kada ne
radi ono to je pravo, sva njegova nareenja nee biti od nikakve koristi'.
[4]) Konfucijanizam, iako je u svojoj biti humanistiko uenje, usmjereno
na dobrobit ovjeka pojedinca, daje prednost interesima zajednice u odnosu na individualnu sebinost.

Maoistika je doktrina odbacila konfucijanizam. Kritika Konfucijevih

ideja kulminirala je u vrijeme kulturne revolucije (1973-1975), zamjerajui
mu naroito privrenost tradiciji i povratku na 'stare vrijednosti'. Konfucijanizam je napadan kao uenje koje istie dobrohotnost, a ne obraun s negativnim pojavama i ljudima; moralni uzor, a ne pozitivnu obvezu; uzvienu
ulogu odabranika, a ne liniju masa; prava birokracije da upravlja onima koji
rade fiziki; povratak na staro, a ne revoluciju. [5] Konfucijeva se filozofija osuivala kao reakcionarni pogled na svijet, koji otupljuje otricu klasne
borbe, zagovara restauraciju eksploatatorskog drutvenog poretka, istie
superiornost drutvene elite i podcjenjuje fiziki rad. Meutim, nakon smrti Mao Ce-tunga dolazi do postupne promjene u ocjeni uloge konfucijanizma kako u kineskoj povijesti tako i u sadanjosti. Priznaje se da je ta filozofija oblikovala kinesku intelektualnu tradiciju i kolektivnu svijest kineskog
naroda. U rujnu 1986. godine na jednoj znanstvenoj konferenciji u Pekingu
govorilo se o Konfuciju kao o 'simbolu kineske nacije'. (ibid. str. 197). Tada
dolazi do potpune rehabilitacije Konfucijevog uenja i njegove linosti: sveano se slave njegovi roendani, uva se velik broj kulturnih spomenika i
institucija u vezi s Konfucijem, osniva se Konfucijev istraivaki institut.
Mnogi povjesniari Kine smatraju da je tehnoloko i ekonomsko zaostajanje Kine poelo ve davne 1434. godine, kad je car iz dinastije Ming
zbog nejasnih razloga raspustio najveu svjetsku flotu oceanskih brodova,
simbol njenog tehnolokog napretka i ekonomske snage. Ta se mona flota sastojala od vie od 300 brodova, etiri puta veih od brodova s kojima je Kolumbo pola stoljea kasnije otkrio Ameriku. Zapadna je Europa
1500. godine dostigla Kinu u visini drutvenog bruto proizvoda po glavi
stanovnika, a 1600. godine ju je u tom najvanijem pokazatelju ekonomske
razvijenosti prestigla za 50%. Taj se jaz produbljivao u sljedeim stoljeima: dok je DBP po stanovniku u Kini ostajao priblino na istoj razini, u
zapadnoeuropskim zemljama je povean od 600 dolara u 1500. godini na
4600 dolara u 1950. godini. [6] Ipak, zahvaljujui svojoj veliini, Kina je po
opsegu drutvenog proizvoda ostala sve do 1820. godine vodea svjetska
ekonomija; ona je tada proizvodila jednu treinu svjetskog DBP-a. Od 16.
do 18. stoljea kineski izvoz svile, aja i porculana dominirao je svjetskim
tritima, a kineski su carevi kontrolirali veinu istonoazijskih drava (Japan, Koreju, Vijetnam, Laos, Burmu), koje su im plaala danak, a za uzvrat
Kina im je pruala vojnu zatitu. [7]
Povijesni se preokret u globalnom rasporedu ekonomske i politike
moi dogodio sredinom 18. stoljea, kad je pokrenuta industrijska revolu-

cija u Velikoj Britaniji, koja je naglo ekonomski ojaala tu zemlju, uvela kapitalistiki drutveno-ekonomski poredak i potakla njenu svjetsku ekspanziju u potrazi za novim tritima i izvorima sirovina. Prva se na udaru nala Indija, gdje su se vojnom pobjedom i ruenjem Mogulskog carstva 1757.
godine Velikoj Britaniji otvorili neiscrpni izvori prirodnih resursa, jeftine
radne snage i golemo trite za industrijske proizvode (naroito tekstil).
No britanska se ekspanzija nije zaustavila na Indiji. Nakon jednog
stoljea uslijedio je britanski (i europski) osvajaki prodor u Kinu, i to na
vrlo agresivan i brutalan nain (kao uostalom i u sluaju ostalih zemalja
Azije, Amerike i Afrike). Velika Britanija napala je Kinu 1840. godine u tzv.
Opijumskom ratu, kako bi je prisilila na uvoz opijuma. Britanski trgovci
izvozili su u Kinu velike koliine opijuma, koji su proizvodile njihove tvrtke u Indiji. Kad je kineska vlada zabranila uvoz opijuma, Velika Britanija je
napala Kinu kako bi zatitila svoje trgovake interese. Nakon poraza u tom
ratu, Kina je mirovnim ugovorom 1842. godine bila prisiljena prepustiti
Hong Kong Britancima i otvoriti europskoj trgovini svojih pet najveih
luka, u kojima su europske sile dobile reim eksterteritorijalnosti.
Od sredine 19. stoljea strani utjecaji i interesi poinju se naglo iriti
u kineskom gospodarstvu i drutvu, uz suradnju dijela inovniko-gradanske klase. I dok se u lukim gradovima pod stranom dominacijom brzo
razvija trgovina (a neto sporije i industrija) i dok se neki od tih gradova, poput angaja, pretvaraju u moderne trgovake i industrijske gradove, ostatak Kine ivi u krajnjem siromatvu i bijedi, zahvaljujui velikim
dijelom inertnosti, koristoljublju i korumpiranosti domaih vlasti i birokracije. este su poplave uzrokovale veliku nestaicu hrane i glad, pa je
dolo do seljakih pobuna u gotovo svim kineskim provincijama. Najvei
seljaki ustanak izbio je 1850. godine na jugu Kine (tzv. Tajpinki ustanak),
koji je bio usmjeren protiv dinastije Ching (koja je vladala Kinom od 1644
do 1911. godine). Cilj tog ustanka bio je stvaranje novog drutvenog ureenja zasnovanog na egalitarnim i kolektivistikim naelima (anticipirajui
vodee ideje maoizma stotinu godina kasnije). Carska je vojska porazila
ustanike 1864. godine, no socijalna i politika kriza Kine se i dalje produbljivala. Pobunjeniki su pokreti stvarali polukaotino stanje u mnogim
pokrajinama. Poslije poraza Kine u ratu s Japanom (1894-1895) dolazi do
daljnjeg jaanja kolonijalne dominacije i do podjele njenog teritorija meu
velikim silama. Najvei dio prisvojila je Velika Britanija, ali su znatna podruja pripala i drugim silama (Francuskoj, Njemakoj, Rusiji, Japanu, a u
manjoj mjeri i SAD-u). Poniavajui kolonijalni poloaj tako velike zemlje

s dugom i slavnom prolou i civilizacijom, izazivao je sve vee ogorenje

i otpor razliitih kineskih drutvenih slojeva, koji je kulminirao 1899. godine tzv. boksakim ustankom. Taj je ustanak pokrenula tajna udruga I
He Tuan (Pravedno slono drutvo) s ciljem da oslobodi zemlju od kolonijalne podreenosti. Ustanici su napali strane koncesije u Tientsinu i strana
poslanstva u Pekingu, no ustanak je nakon dvije godine borbi uguen u
krvi zajednikom vojnom intervencijom zapadnih sila. Nakon tog poraza, Kina je bila prisiljena dopustiti stacioniranje stranih postrojbi na svom
podruju, to je jo vie naglasilo njen poniavajui polukoionijalni poloaj. japanske i zapadne vojne jedinice nalazile su se na prilazima Pekinga,
kineske su provincije bile podijeljene na sfere utjecaja pojedinih zapadnih
sila, dravni su prihodi gotovo u cijelosti odlazili na otplate zajmova i razna davanja zapadnim silama, a vlast kineskog cara i njegove administracije bila je samo formalna.
Od poetka 20. stoljea iri se meu kineskom inteligencijom i studentima svijest o nunosti korjenitih drutvenih promjena i modernizaciji
kineskog drutva. Na elu tog pokreta za radikalne reforme, za ukidanje
monarhije i pretvaranje Kine u modernu demokratsku republiku, nalazi
se Sun Yat-sen, lijenik po profesiji, koga se openito smatra duhovnom
ocem kineske buroasko-demokratske revolucije. Rasadite novih ideja
o modernizaciji kineskog drutva i o potrebi prilagoavanja industrijskoj
kulturi Zapada postaje od 1905. godine sveuilite u Pekingu, gdje se razvija pokret nazvan 'nova kultura'. Istovremeno, na jugu Kine, gdje su bile
aktivne pristalice Sun Yat-sena, podie se od 1905. do 1911. godine vie
ustanaka, koji su doveli do proglaenja nezavisnosti nekoliko provincija od
carskog dvora. U prosincu 1911. godine formirana je u Nanjingu privremena centralna republikanska vlada na elu sa Sun Yat-senom. Ta vlada trai
prekid veza s dinastijom, i posljednji kineski car, Xuan-Tong, abdicira u
veljai 1912. godine. Meutim, nova republikanska vlada nije mnogo uinila po pitanju najavljenih drutvenih promjena, a naroito je zakazala u
reformi feudalnog sustava i u smanjivanju prevelikog utjecaja stranih sila.
Razlog toj neuinkovitosti bio je koalicijski sastav vlade; osim radikalnih
reformatora, sljedbenika Sun Yat-sena, u vladi su velik utjecaj imali branitelji monarhije i protivnici korjenitih drutvenih promjena. Iako je na
parlamentarnim izborima u prosincu 1912, godine premono pobijedio
Sun Yat-sen i njegov pokret Kuomitang, konzervativni predsjednik drave,
Yuan Shikai nije prihvatio rezultate izbora te uz podrku veleposjednika i
stranih sila rasputa parlament.

Unutranje kineske sukobe koristi Japan (koji je ve ranije okupirao

Mongoliju, Manduriju i neke jugoistone kineske provincije) i u sijenju
1915. godine podnosi kineskoj vladi ultimatum s ciljem da uspostavi nad
Kinom ekonomski, politiki i vojni protektorat, koji predsjednik Yuan Shikai, uz pritisak Velike Britanije i Francuske, prihvaa. Sun Yat-sen pokuava u angaju i Kantonu organizirati otpor Yuanovoj konzervativnoj i kapitulantskoj politici, ali bez uspjeha. U to vrijeme oivljavaju ideoloka i politika previranja, rasprave i sukobi, naroito u intelektualnim krugovima,
izmeu tradicionalista i reformista. Javljaju se nove politike ideologije,
meu ostalim marksizam, odnosno komunizam. Nezadovoljan politikom
sredinje vlade, Sun Yat-sen osniva u svibnju 1921. godine u Kantonu secesionistiku vladu. U meuvremenu, strane sile, naroito Velika Britanija i
Japan nastavljaju djelovati u Kini promiui svoje interese (Japan teritorijalne i ekonomske, a Velika Britanija ekonomske i politike), s tim da jaa
utjecaj Japana, a neto slabi uloga Velike Britanije.
U tim dramatinim okolnostima dubokih nacionalnih podjela i sukoba te nastojanja stranih sila da Kinu potpuno podine svojim teritorijalnim, ekonomskim i politikim aspiracijama, osniva se 1921. godine Komunistika partija Kine. Partija je prema preporukama Kominterne suraivala
s Kuomitangom, a oslonac je traila u gradskom proletarijatu (koji je 1926.
godine sainjavao svega 0,5% kineskog stanovnitva). Mao Ce-tung (18931976), jedan od osnivaa partije, zastupao je meutim drukiju orijentaciju: on je smatrao da se treba osloniti na seljatvo, zadobiti njegovu podrku
i organizirati oruane odrede sastavljene od seljaka. Na taj su nain u partiji djelovale dvije struje, koje su dodue slijedile iste ciljeve, t.j. osloboenje zemlje od strane dominacije i ukidanje feudalizma, ali su imale razliite
poglede na nain ostvarenja tih ciljeva. Radei u sveuilinoj biblioteci u
Pekingu, Mao Ce-tung se upoznao s marksistikom literaturom te se 1919.
godine prikljuio prvoj kineskoj marksistikoj skupini osnovanoj te godine u Pekingu. Bio je sudionik osnivakog kongresa Komunistike partije
Kine u angaju 1921. godine, a 1923. godine izabran je u Centralni komitet partije. U svojoj rodnoj provinciji Hunan poeo je organizirati oruani
seljaki pokret, oslobaati pojedina podruja i na njima dijeliti seljacima
zemlju oduzetu veleposjednicima, te osnivati kole, zadruge i nove organe vlasti. U jednom govoru u Centralnom komitetu Komunistike partije
Kine 1927. godine Mao Ce-tung je rekao: Nee proi mnogo vremena, a
u svim provincijama centralne, june i sjeverne Kine podii e se stotine
milijuna seljaka; oni e biti siloviti i neodoljivi kao uragan i nikakva ih sila

nee zadrati; raskinut e sve okove koji ih sputavaju; stremei svome osloboenju iskopat e grob svim imperijalistima, militaristima, inovnicima,
pljakaima i podmitljivcima. [8] Meutim, Centralni komitet odbacio je
tu strategiju Mao Ce-tunga kao 'seljako skretanje'.
Usprkos otpora veine partijskog vodstva, Mao Ce-tung je nastavio
svojim putem, t.j. stvaranjem seljakih gerilskih odreda, koji su vremenom izrasli u Crvenu armiju, i oslobaanjem sve veih podruja na kojima se ukidaju feudalni odnosi i uspostavlja novi revolucionarni drutveni
poredak (u tome ga nije sprijeilo ni iskljuenje iz Centralnog komiteta).
Oslanjanje na seljatvo kao temelj Crvene armije i glavnu snagu revolucije ipak nije za Mao Ce-tunga znailo otpisivanje radnike klase i njene
revolucionarne uloge. U jednom kasnijem spisu on o tome pie: Prema
tome, problem seljatva postaje osnovni problem kineske revolucije, a snaga seljatva glavna je snaga revolucije. Poslije seljatva, radnika klasa je
druga po redu u kineskom stanovnitvu. Kina ima milijun industrijskih
radnika i desetke milijuna zanatskih i poljoprivrednih radnika, bez kojih
Kina ne moe postojati, jer su oni temelj industrijske proizvodnje. Kineska
revolucija ne moe uspjeti bez njih, jer su oni najrevolucionarniji element
oslobodilakog pokreta. [9] Mao Ce-tung je zamiljao kinesku revoluciju u tom razdoblju kao borbu protiv dvostrukog neprijatelja: prvo, protiv
stranog imperijalizma, koji je prodro u Kinu i pokuao je podrediti svojim
ekonomskim i politikim interesima, i drugo, protiv domaih feudalacazemljoposjednika koji su izrabljivali seljake mase.
Na kongresu Kuomitanga u sijenju 1924. godine donijeta je odluka o
stvaranju ujedinjenog fronta s komunistikom partijom u borbi za osloboenje zemlje od teritorijalnih pretenzija stranih sila i za reformu kineskog
drutvenog i politikog poretka. U Manifestu koji je usvojio Kongres istie
se suprotstavljanje imperijalizmu i prevlasti feudalnih monika, zahtijeva
se uvoenje parlamentarne demokracije, ravnopravnost svih ljudi i nacionalnosti, vea uloga lokalne samouprave i kontrola nad djelovanjem stranog kapitala.
No savez Kuomitanga i Komunistike partije Kine nije dugo trajao.
Smru osnivaa i voe Kuomitanga, Sun Yat-sena, koji je zagovarao suradnju s Komunistikom partijom u borbi protiv zajednikog neprijatelja, i
dolaskom ang Kaj-eka (koji je bio eksponent veleposjednika i malobrojne, ali utjecajne domae kapitalistike klase) na elo tog oslobodilakog
pokreta, raskida se saveznitvo. Okrutnim progonom komunista u Kantonu 1926. i angaju 1927. godine ang Kaj-ek je nagovijestio ne samo

prekid suradnje nego i sukob s oruanim snagama komunistike partije,

pa i graanski rat. Crvena armija se sada morala boriti na dva fronta: protiv stranih sila i protiv Kuomitanga. Mao Ce-tung osniva 1928. godine Crvenu armiju i stvara prvu tzv. revolucionarnu bazu na jugu zemlje, u kojoj
provodi agrarnu reformu, t.j. podjelu veleposjednike zemlje seljacima.
Uskoro slijedi osnivanje novih revolucionarnih baza (koje obuhvaaju velika podruja u kojima se provode revolucionarne ekonomske i politike
reforme), tako da je njihov broj do 1930. godine povean na petnaest. Kuomitang, uznemiren naglim proirenjem teritorija pod kontrolom Crvene
armije i revolucionarnim reformama koje se tamo provode, poduzima tijekom 1930-1931. godine vie ofenziva u cilju zauzimanja revolucionarnih
baza i unitenja Crvene armije.
Te unutarnje sukobe iskoritava Japan, koji 1931. godine zauzima tri
sjeveroistone kineske provincije i osvaja angaj. Komunistika partija
predlae prekid sukoba s Kuomintangom i ponovno ujedinjenje snaga u
borbi protiv japanskih osvajaa, ali ang Kaj-ek ne samo da to odbija, ve
u listopadu 1933. godine poduzima s vie od 700.000 vojnika najveu, petu
ofenzivu protiv Crvene armije. Peta ofenziva brojnijih, bolje naoruanih i
opremljenih jedinica Kuomitanga godine bila je toliko silovita, da je Mao
Ce-tung morao svoju vojsku povui slavnim 'Dugim marom' uz cijenu velikih gubitaka, prelazei ukupno vie od 12.000 kilometara prema sjeveru
zemlje. Cilj 'Dugog mara' bilo je izvlaenje iz okruenja te probijanje na
sigurnije prostore sjeverozapadne Kine. Usprkos golemih patnji i ljudskih
rtava, taj se pothvat pretvorio u veliki strateki uspjeh Crvene armije i
Mao Ce-tunga. Taj je mar kako u Kini tako i u inozemstvu bio shvaen
kao ispit izdrljivosti i hrabrosti Crvene armije i dokaz njene nepobjedivosti. Zahvaljujui tom pothvatu, Mao Ce-tung je 1936. godine izabran za
generalnog sekretara Komunistike partije Kine.
Nova japanska agresija na Kinu 1936. godine ponovno je obnovila saveznitvo Crvene armije i Kuomitanga, pri emu su obje strane uinile stanovite ustupke: komunisti su pristali na ukidanje naziva Crvena armija i na
obustavu agrarne revolucije, a Kuomitang je priznao status komunistike
partije i obavezao se na pomo njihovim jedinicama u oruju i opremi.
Mao Ce-tung je u situaciji kad je Kina bila izloena japanskoj agresiji dao
prednost savezu s Kuomitangom i borbi protiv zajednikog neprijatelja.
On je ionako tu fazu revolucije smatrao, u skladu s lenjinistikom doktrinom, 'buroasko-demokratskom' revolucijom, koja je imala dva temeljna
cilja: prvo, osloboenje zemlje od kolonijalnih osvajaa, i drugo, uklanja-

nje prepreka na putu gospodarskog razvoja putem demokratskih i trinih odnosa. U toj 'prelaznoj' fazi revolucije Mao Ce-tung je gospodarski
sustav zemlje zamislio kao mjeavinu dravnog i privatnog kapitala: velika
monopolistika poduzea trebalo je nacionalizirati, dok bi srednja i mala
poduzea ostala u privatnom vlasnitvu. Glavno naelo u agrarnoj politici
bilo je da zemlja pripada onome koji je obraduje, to je podrazumijevalo
eksproprijaciju velikih feudalnih posjeda, ali ne i veih individualnih poljoprivrednih gazdinstava.
Razdoblje Drugog svjetskog rata proteklo je u Kini u borbi protiv japanskih okupatora, pri emu su glavni teret rata snosile jedinice pod vodstvom komunistike partije. ang Kaj-ek je ograniio svoj ratni angaman
uvajui vojni potencijal za konani obraun s komunistima. No Mao Cetungove jedinice su neprekidno jaale i zbog uspjene borbe protiv japanskog okupatora stjecale sve veu popularnost i podrku naroda. Kad je nakon pobjede nad Japanom an Kaj-ek zapoeo napad na Crvenu armiju,
doivio je ubrzo poraz, usprkos vojnoj pomoi zapadnih sila. Dvije stotine tisua vojnika koji su trebali braniti Peking predalo se u sijenju 1949.
godine, ali se rat nastavio do listopada te godine. Kineski je graanski rat
zavren pobjedom armije Mao Ce-tunga i tada je poela nova etapa kineske socijalistike revolucije. No posljedice polukolonijalnog poloaja kao
i dugotrajnih unutarnjih nemira, pobuna, graanskog rata i borbe protiv
japanskog okupatora bile su porazne: dok je poetkom 19. stoljea drutveni proizvod Kine iznosio jednu treinu svjetskog DBP-a, 1950. je godine
taj udio pao na 5%. Dramatini pad Kine na globalnoj ljestvici ekonomske
razvijenosti jo zornije otkriva ovaj podatak: poetkom 19. stoljea dohodak po glavi stanovnika u Kini bio je dva puta nii u usporedbi s industrijski razvijenim zemljama Zapada, da bi se 1950. godine taj dohodovni
jaz produbio na jedan prema dvadeset. [10] Od nekad mone i relativno
bogate zemlje Kina je sredinom 20. stoljea dospjela u red najsiromanijih
zemalja svijeta. Ta je injenica od bitnog znaenja za razumijevanje uzroka
i razvoja kineske socijalistike revolucije.
Narodna Republika Kina proglaena je 1. listopada 1949. godine, nakon pobjedonosnog okonanja borbe seljakih masa pod vodstvom komunistike partije i dugotrajnog nastojanja da se zemlji vrati nacionalni suverenitet. Odmah su pokrenute radikalne drutvene reforme, prvenstveno
nacionalizacija velikih privatnih poduzea i feudalnih posjeda. Srednja i
mala poduzea su ostavljena u privatnom vlasnitvu, ali su od 1952. godine
bila podvrgnuta strogoj dravnoj kontroli, da bi 1956. godine bila u cijelo-

sti nacionalizirana. Zakonom o agrarnoj reformi iz 1950. godine nacionalizirana je zemlja svih zemljoposjednika koji je nisu sami obraivali. Na
taj je nain nacionalizirano i podijeljeno seljacima oko polovice ukupnih
obradivih povrina (procjenjuje se da je tada oko 300 milijuna siromanih
seljaka dolo do zemlje). Na inicijativu Mao Ce-tunga, koji je bio uvjeren
da se poboljanje poloaja siromanih seljaka i unapreenje, a time i poveanje poljoprivredne proizvodnje, moe ostvariti putem osnivanja seoskih
komuna, poela je 1955. godine kolektivizacija poljoprivrede i sela na specifian kineski nain. Seoske su komune bile naime zamiljene i organizirane ne samo zbog kolektivne poljoprivredne proizvodnje ve i kao seoske
drutvene zajednice s mnogo irom ulogom, kao to je osnivanje raznih
preraivakih pogona; istovremeno, one su djelovale kao lokalni organi
vlasti, pa i kao lokalna vojna zapovjednitva. Sustav komuna osigurao je
minimalno pokrivanje potreba siromanih seljaka i djelomino zapoljavanje sve brojnijeg seoskog stanovnitva, ime se ublaila njihova masovna
migracija u gradove.
No agrarne reforme nisu urodile poveanjem poljoprivredne proizvodnje ni osjetnim poboljanjem ivotnih uvjeta seljaka, jer su izostala
ulaganja u navodnjavanje, u nabavu poljoprivrednih strojeva i umjetna
gnojiva i u poboljanje primitivne agrotehnike. Metode obrade zemlje
ostale su na niskoj razini kakva je bila stoljeima. Seosko je stanovnitvo
ubrzano raslo, a raspoloivo obradivo zemljite bilo je vrlo ogranieno (u
prosjeku oko 600-700 etvornih metara po poljoprivrednom domainstvu). Proizvodnja ivenih namirnica bila je stoga jedva dovoljna za puko
preivljavanje.
Prvi petogodinji plan (1952-1957) je po sovjetskom uzoru stavio teite razvojnih napora na industriju i to prvenstveno na tzv. teku industriju, na raun poljoprivrede i industrije potroakih dobara. Koncentracija investicija na industrijski sektor urodila je plodom: u pet godina industrijska proizvodnja je vie nego udvostruena (porast od 128%). Brzom
industrijalizacijom smanjena je masovna nezaposlenost koja je vladala u
gradovima; broj zaposlenih se poveao sa 16 milijuna u 1952. godini na 59
milijuna u 1970. godini (nakon liberalizacije ekonomskog sustava 1978. godine broj zaposlenih nastavio se poveavati tako da je 1990. godine dosegao 140 milijuna). Zapoljavanje seoske sirotinje i njihovo pretvaranje u
industrijske radnike stvorilo je pouzdan oslonac komunistikoj partiji u
gradovima: nova radnika klasa postala je glavni protagonist izgradnje socijalistikog drutva. Meutim 1960-tih godina potranja radne snage je

posustala u odnosu na brz porast gradskog stanovnitva. S druge strane,

masovno kolovanje rezultiralo je velikim brojem mladih ljudi sa srednjim
i viim obrazovanjem za koje nije bilo dovoljno radnih mjesta. Na taj su
nain kolovani, a nezaposleni mladi ljudi, koji su mogli kritiki promatrati stanje stvari, postali glavni imbenikom politikih previranja i politike
nestabilnosti, to je kulminiralo studentskim demonstracijama na trgu Tiananmen u Pekingu.
Smisao za zapadne ui kontradiktorne sintagme 'diktatura narodne
demokracije' Mao Ce-tung je ovako obrazloio: Mi stvarno uspostavljamo diktaturu. Iskustvo nekoliko desetljea, koje je sakupio kineski narod,
govori nam o nunosti uspostave diktature narodne demokracije. To znai
da reakcionari moraju biti lieni prava da izraavaju svoje miljenje i samo
narod moe imati pravo glasa, pravo da izraava svoje miljenje. Tko je to
'narod'? Na sadanjoj etapi, narod u Kini je radnika klasa, seljaka klasa i
sitna buroazija. Pod rukovodstvom radnike klase i komunistike partije
te klase su se ujedinile da bi stvorile svoju vlastitu dravu i izabrale svoju
vladu radi uspostavljanja svoje diktature nad slugama imperijalizma - veleposjednikom klasom i krupnim kapitalom, kako bi ih pokorile i dale im
djelovati samo u granicama doputenog.[11]
Budui da je Komunistika partija Kine dola na vlast na elu vojske
siromanih seljaka, u partiji i dravnom aparatu su dominirali kadrovi seljakog porijekla, zadojeni tradicionalnim moralnim i kulturnim nazorima, tvrdokornim autoritarizmom, nepovjerenjem prema intelektualcima,
averzijom prema strancima i stranom utjecaju (iako su rukovodei sloj
partije najveim dijelom sainjavali intelektualci odgojeni u duhu marksizma-lenjinizma). Nedostaci i posljedice preambicioznog i centraliziranog
planiranja i dravnog upravljanja narodnim gospodarstvom su relativno
brzo uoene, pa su poduzete reforme ne samo u pravcu decentralizacije,
nego su i drutveni prioriteti pomaknuti s ubrzanog industrijskog razvoja na obrazovanje i odgajanje 'novog ovjeka'. U tom smislu objavljena je
1956. godine na inicijativu Mao Ce-tunga liberalizacija kulturnog ivota
pod sloganom 'Neka se sto cvjetova rascvjeta i neka se sto kola (miljenja)
nadmee'. Partija je poticala znanstvenike i umjetnike na slobodno stvaralatvo, nesputano iznoenje miljenja, na slobodu znanstvenih istraivanja
i umjetnikog izraavanja. Mao Ce-tung je tim povodom govorio: Kaemo piscima i umjetnicima: pustite da cvjeta stotinu cvjetova. Uenjacima
pak kaemo: pustite da se meusobno natjee stotinu miljenja. Razliite
umjetnike forme i stilovi mogu se u naoj zemlji slobodne razvijati, a ra-

zne kole miljenja mogu se slobodno natjecati. Mislimo da bi bilo tetno

za napredovanje umjetnosti i znanosti kad bi se poduzele administrativne
mjere za nametanje odreenog posebnog stila u umjetnosti ili struje miljenja, a da se sve ostale zabrane. Pitanje tonog i pogrenog u umjetnosti i znanosti treba biti rijeeno putem slobodne diskusije u umjetnikim i
znanstvenim krugovima i praktinim radom u umjetnosti i znanosti.[12].
Ali kad se taj pokret novosteene slobode poeo prebrzo i nekontrolirano iriti, Mao Ce-tung je u lipnju 1957. godine naglo prekinuo plimu kulturnog i politikog liberalizma proglasivi svaku kritiku socijalizma tekim
prijestupom. Novosteene slobode iskoristili su kritiari komunistikog
reima za javne napade na Mao Ce-tunga i njegovu politiku. Sveuilini
profesor Kao Pei Ci objavio je lanak u kojem pie: ' K a d su komunisti 1949.
godine uli u gradove, narod im je poelio dobrodolicu s hranom i piem
i vidio u njima oslobodioce. Sad se narod odvojio od komunistike partije,
kao da su njeni lanovi bogovi ili demoni. lanovi partije ponaaju se kao
policajci u civilu i dre mase pod nadzorom'. [13] Reakcija partije bila je ponovna uspostava potpune kontrole znanstvene i kulturne djelatnosti kako
bi one ostale u okviru vaee ideoloke doktrine, te uhienje vie desetaka
tisua oporbenjaka i njihovo slanje na selo radi 'preodgoja'.
Ve nakon dvije godine partija je objavila jo jedan zaokret, ovaj puta
na podruju gospodarskog razvoja: 1957. godine pokrenuta je nova strategija razvoja pod nazivom 'veliki skok naprijed'. Nezadovoljavajui ukupni
rezultati Prvog petogodinjeg plana po sovjetskom modelu (usprkos brze
industrijalizacije) bili su povod za izradu nove razvojne strategije utemeljene na drukijim naelima i metodama. U toj novoj gospodarskoj strategiji
Mao Ce-tung je lansirao naelo 'hoda na dvije noge', to je znailo da usporedo s razvojem industrije treba unapreivati i decentralizirano komunalno, lokalno, zadruno gospodarstvo i tradicionalne oblike proizvodnje.
Glavna pokretaka snaga i oslonac gospodarskog razvoja u toj novoj strategiji trebala je biti mobilizacija, entuzijazam i stvaralatvo narodnih masa
(procjenjuje se da je u tu veliku radnu kampanju bilo ukljueno oko 350
milijuna ljudi), a ne centralistiko planiranje i upravljanje niti materijalni
interes odnosno novana stimulacija. Proces planiranja je decentraliziran
aktiviranjem i davanjem vee inicijative lokalnim organima u pripremi,
donoenju i realizaciji planova. Za vrijeme 'velikog skoka naprijed' Kina je
pretvorena u veliko gradilite; po cijeloj zemlji grade se tvornice (uglavnom
male i srednje veliine), golem broj malih lokalnih eljezara s primitivnom
tehnologijom (podignuto je vie stotina tisua takvih eljezara s milijuni-

ma novozaposlenih radnika), sustavi za navodnjavanje, ceste. Na selu su

'narodne komune' pretvorene od iskljuivo proizvodnih u kolektivistike
proizvodno-drutvene organizacije, ne samo sa zajednikim zemljitem i
kolektivnom proizvodnjom, nego i sa zajednikim stanovima, kuhinjama i
zajednikim ukupnim ivotom. Broj tih seoskih komuna rapidno je povean: od oko 9000 u 1956. godini njihov je broj za dvije godine narastao na
oko 17.000 obuhvaajui oko stotinu milijuna seoskih domainstva. Ideoloko obrazloenje 'velikog skoka' bila je maoistika teza da je energija i
entuzijazam narodnih masa najvaniji i najsnaniji pokreta razvoja i da se
mobilizacijom te kolektivne energije, a suzbijanjem individualnih interesa
i materijalnih poticaja moe postii bri, skokoviti napredak.
No i taj strateki eksperiment, kao i raniji pokret 'sto cvjetova' nije
urodio oekivanim rezultatom. Usprkos nekih znaajnih ostvarenja (izgradnja sustava za navodnjavanje te radno aktiviranje milijuna ljudi na
mnotvu razvojnih projekata), improvizacija, brzopletost, nedostatak planiranja te dezorganizacija, to je obiljeavalo kampanju 'velikog skoka naprijed', izazvali su neracionalno koritenje raspoloivih resursa, mnoge neuspjele projekte, ozbiljne debalanse u narodnom gospodarstvu i usporile
stopu gospodarskog rasta. Ukupnom neuspjehu kampanje doprinijele su
izuzetno teke prirodne nepogode (sue, poplave i biljne bolesti), koje su
u to vrijeme pogodile Kinu (Kinezi su nazvali to doba, 1959-1961, 'tri teke
godine'). Procjenjuje se da je za te tri godine umrlo nekoliko milijuna ljudi
zbog gladi i pothranjenosti. Naroito su stradala podruja sjeverne Kine,
gdje kia nije padala gotovo godinu dana, tako da se uta rijeka pretvorila u potok, a prinosi su uniteni ili bitno smanjeni na vie od polovice
obraenih povrina. Sm Mao Ce-tung je na partijskoj konferenciji 1959.
godine priznao da politika 'velikog skoka' nije uspjela, istaknuvi da je to
iskustvo pokazalo da e izgradnja socijalizma trajati mnogo dulje nego to
se oekivalo (kao to je rekao, najmanje sto godina). Napustivi poloaj
predsjednika republike, on je prihvatio odgovornost za neuspjeh politike
'velikog skoka', no zadrao je funkciju predsjednika partije.
Navedeni su dogaaji doveli do zaotravanja ve ranije postojeih
suprotnosti u vodstvu partije. Radilo se o sukobu dvaju razliitih pogleda
na strategiju socijalistike izgradnje: jedna je koncepcija, koju je zastupao
Mao Ce-tung, traila pokretanje stalnih revolucionarnih kampanja, od kojih se oekivalo da e oslanjajui se na podrku narodnih masa rezultirati
radikalnim prestrukturiranjem kineskog gospodarstva i drutva (koncepcija permanentne revolucije).. Druga je koncepcija davala prednost evo-

lucijskom putu postupnih reformi i industrijalizaciji putem dravno-planskog upravljanja gospodarskim razvojem. Izgleda da je znatan dio partijske hijerarhije, koji je srastao s dravnim aparatom, podravao ovu drugu,
kako su je zvali, konzervativnu politiku, odnosno partijsku frakciju koja
ju je zastupala. Borba tih dviju ideolokih struja u kineskoj komunistikoj
partiji vodila se, iako prikriveno, jo od 1958. godine.
Mao Ce-tung je bio uvjeren da se ideolokim odgojem i indoktrinacijom moe probuditi entuzijazam masa i mobilizirati njihova energija za brz
gospodarski i sveopi razvoj zemlje uinkovitije nego putem centralnog
plana i djelatnou dravnog i partijskog aparata. On nije robovao doktrinarnim postulatima marksizma, smatrajui da se politika treba prilagoavati okolnostima koje su razliite u razliitim zemljama i koje se stalno
mijenjaju. Za razliku od svojih ideolokih protivnika, koji su bili skloni sovjetskom modelu socijalistike izgradnje, t.j. modelu etatistiko-centralistikog upravljanja, Mao je traio oslonac u inicijativi i aktivnosti masa.
Odstupanje Mao Ce-tunga od nekih aksioma marksizma i lenjinizma bilo
je vidljivo ve na poetku njegovog revolucionarnog djelovanje u njegovoj
primarnoj orijentaciji na seljatvo. On je esto isticao da je u Kini, za razliku od Rusije, revolucija dola sa sela u grad i to iz jednostavnog razloga: siromano i izrabljivano seljatvo sainjavalo je golemu veinu stanovnitva
i samim tim predstavljalo prirodnu revolucionarnu snagu. Tim povodom
on je pisao: Vodea uloga proletarijata nas je obavezivala kao ideoloka
parola, meutim tijekom revolucionarnog razdoblja ona nije znaila nita
u organizaciji partizanskog seljakog rata. [14]
Poslije neuspjeha 'velikog skoka naprijed' i slabih rezultata u narodnim komunama Kinu zahvaa ekonomska i politika kriza. Izgledalo je da
Mao Ce-tung gubi efektivnu kontrolu nad partijskim i dravnim aparatom.
Predsjednik republike Liu ao i i njegovi pristae, iako su se formalno
i dalje izjanjavali za Mao Ce-tunga, zauzimali su sve vei utjecaj u partijskom i dravnom aparatu, vojsci i sindikatima. Razlike i latentni sukob
izmeu dvije razliite ideoloke i politike koncepcije, kako u pogledu gospodarskog, drutvenog i kulturnog razvoja tako i u pogledu vanjske politike (naroito glede odnosa sa Sovjetskim Savezom) bile su sve oiglednije.
Mao Ce-tung i njegovi pristae zastupali su stanovite da treba nastaviti
putem kolektivizacije i klasne borbe, a posebno da treba onemoguiti nastajanje privilegirane politike elite, koja bi monopolizirala vlast i drutvene privilegije. Konfrontacija dviju koncepcija socijalistike izgradnje i dviju
partijskih frakcija kulminirala je tijekom tzv. kulturne revolucije sredinom

1960-tih godina. Meu komunistikim intelektualcima jaala je tenja sa

veim politikim slobodama, za slobodnom politikom i kulturnom polemikom i za otvaranjem prema vanjskom svijetu. Mao Ce-tung meutim
ustraje na svom shvaanju socijalistike izgradnje, na kontinuitetu klasne
borbe i permanentnoj revoluciji, odbacuje ideje o ogranienoj liberalizaciji, demokratizaciji i modernizaciji drutvenog i gospodarskog ivota i napada partijske kadrove koji su 'krenuli kapitalistikim putem'.
U kolovozu 1966. godine Centralni komitet partije donio je odluku o
'velikoj proleterskoj kulturnoj revoluciji'. U toj se odluci kritiziraju protagonisti i pristae 'konzervativne struje' s optubom da su podlegli buroaskoj
ideologiji i da namjeravaju zemlju povesti 'kapitalistikim putem', te se trai
njihova smjena i javna osuda. Zahtijeva se zaotravanje klasne borbe i naglaava da revolucija ne moe biti obzirna prema svojim protivnicima i da
se prema tome ne treba libiti ni nasilnih metoda ni sukoba. Mimo redovnih
partijskih organa (zapravo velikim dijelom protiv njih) stvarani su na sveuilitima, kolama, ustanovama i gradskim etvrtima odbori 'proleterske kulturne revolucije', koji su bili nositelji kritike i raskrinkavanja pojedinih partijskih i dravnih dunosnika, protivnika Mao Ce-tunga. Ti su revolucionarni
odbori birali delegate za kongrese kulturne revolucije. Vlada je u rujnu 1966.
godine donijela 'dekret o slobodama', kojim se doputa slobodno izraavanje
miljenja i okupljanja, s ciljem da se potakne javna kritika i igosanje nepoeljnih partijskih dunosnika. Rezultat tih javnih poziva na raskrinkavanje
politikih protivnika Maove politike bilo je brutalno poniavanje i maltretiranje mnogih uglednih osoba kao i neredi koji su esto poprimali nasilne
oblike. Glavne rtve kritike i napada bili su stari partijski kadrovi odgojeni u
marksistiko-lenjinistikom duhu, koji su preteno bili zagovornici sovjetskog modela. Otvoreno se napadaju predsjednik republike Liu ao i i generalni sekretar Centralnog komiteta partije Deng Xiaoping.
Prvu fazu kulturne revolucije obiljeili su protesti gradske mladei
organizirane u Crvenu gardu, koja je prosvjedovala, poticana Mao-ovom
propagandom, protiv privilegija partijske elite i protiv hijerarhijskih struktura partije i drave. Kontrolu nad drutvom su preuzeli revolucionarni
odbori, koji su uspostavili mreu nove partijske i dravne vlasti u poduzeima, ustanovama i gradskim etvrtima. Odbori, komiteti i kongresi kulturne revolucije nisu bili zamiljeni kao privremene organizacije ve kao
trajni revolucionarni organi narodne vlasti. [15]
Kulturna je revolucija imala je i neke pozitivne uinke, posebno na
podruju zdravstva i obrazovanja. Mao Ce-tung je traio da se teite

zdravstvene skrbi premjesti na preventivnu medicinu i da se zdravstvena

sluba decentralizira. Bolnice, klinike i druge zdravstvene ustanove bile
su do tada koncentrirane u veim gradovima, a sada je poelo masovno
osnivanje ustanova za primarnu zdravstvenu zatitu kao i manjih bolnica na lokalnoj razini i u komunama. Skraenim programima medicinskog
kolovanja obrazovano je vie stotina tisua 'bosonogih doktora', koji su
pruali temeljne zdravstvene usluge seoskom stanovnitvu. Veliki je napredak postignut i u masovnom opismenjavanju i osnovnom obrazovanju
stanovnitva. Ranije je obrazovni sustav bio temeljen na formalnim ispitima i ocjenama s ciljem da se omladina koluje za razna gradska zanimanja. U vrijeme kulturne revolucije ukinuti su prijemni ispiti i kolarine,
osnovane su osnovne i razne strune kole u komunama, tako da je broj
uenika naglo porastao: osnovnim je obrazovanjem 1970. godine bilo obuhvaeno 90,9%, a u srednjim kolama bilo je 24,3% omladine odgovarajue
dobi. (stupanj skolarizacije je dalje povean i to za osnovno obrazovanje
na 100%, a za srednje kole na 49,9% u 1980. godini. [16] U toj nemirnoj
i turbulentnoj situaciji jedini imbenik stabilnosti bila je armija, koja je
intervenirala u sluajevima nereda veih razmjera. Armija je obuzdavala
pretjerano militantne aktiviste kulturne revolucije aljui ih ponovno na
selo, da bi se tamo 'preodgojili' fizikim radom. Politiki potresi izazvani
kulturnom revolucijom smirili su se 1969. godine. Po ocjeni veine promatraa, rezultat tog burnog obrauna 'radikalne' struje na elu s Mao
Ce-tungom s 'konzervativnom' strujom nije bila pobjeda Maove frakcije.
Dramatina borba i rasplet u vodstvu KP Kine trajali su do polovine 1971.
godine. Mnogi partijski kadrovi, pristae 'konzervativne' struje, naroito
na niim razinama, zadrali su svoje poloaje i utjecaj u novostvorenim
partijskim i dravnim organima, a poslije smrti Mao Ce-tunga (1976) ta
je struja prevladala. Politiki nemiri u vrijeme kulturne revolucije izazvali
su pad investicija i industrijske proizvodnje, pa je 1970. godine prevladala
tenja za vraanje poretka na redovne strukture vlasti. Kulturna revolucija
iscrpila je definitivno svoju energiju 1971. godine, kada su se stvari poele
vraati u normalnu koloteinu (te se godine u nerazjanjenim okolnostima
dogodila pogibija Lin Piaoa, ministra obrane i od Mao Ce-tunga nominiranog njegovog nasljednika).
U procesu konsolidacije (1971-1974) poslije turbulencija izazvanih Velikim skokom naprijed' i Kulturnom revolucijom kljunu je ulogu odigrao
predsjednik vlade u Enlai. Redovne dravne strukture poele su opet djelovati, a krenula je takoer i obnova i oivljavanje industrijske i poljopri-

vredne proizvodnje. u Enlai je lansirao krilaticu 'hodanja na dvije noge',

prema kojoj je prioritet trebalo dati poljoprivredi, ali istovremeno razvijati
i industriju. Rehabilitirani su mnogi intelektualci, strunjaci, administrativni kadrovi i partijski dunosnici, meu prvima Deng Xiaoping. Nakon
smrti u Enlaia kormilo kineske politike preuzeo je Deng Xiaoping, koji je
razradio i pokrenuo strategiju drutveno-ekonomske i kulturne obnove na
nain koji je bio u oiglednoj suprotnosti s naelima kulturne revolucije.
Smru Mao Ce-tunga 1976. godine prestali su pokuaji da se u Kini
ostvari drutvo potpune jednakosti i da se nastavi klasna borba. Poelo
je novo razdoblje kineske moderne povijesti, koje je obiljeavala stanovita sloboda govora i kritike, a naroito vea fleksibilnost i sloboda gospodarskog djelovanja. Konani zaokret se dogodio 1978. godine, kad su
dunosnici povezani s Deng Xiaopingom preuzeli potpunu kontrolu nad
komunistikom partijom. Deng Xiaoping je od druge polovice 1978. godine stabilizirao svoj vodei poloaj u partijskoj, dravnoj i vojnoj hijerarhiji,
postavi glavnim ideologom i pokretaem modernizacije Kine. Na treoj
sjednici Nacionalnog kongresa u kolovozu 1980. godine otro je kritizirana
kulturna revolucija i ideje Mao Ce-tunga o klasnoj borbi i permanentnoj
revoluciji. Tada je i slubeno prihvaen program reformi koji je predloio Deng Xiaoping, kojim se predviaju radikalne promjene u upravljanju
gospodarstvom, proirenje poslovne samostalnosti dravnih poduzea i
revitalizacija seoskog gospodarstva. Nova politika se poela najprije provoditi u poljoprivredi i to rasputanjem seoskih komuna i stavljanjem teita na individualna poljoprivredna domainstva. Konanim ukidanjem
komuna u razdoblju 1980-1981. godine obrada zemljita je privatizirana,
iako je ono ostalo u javnom vlasnitvu. Rezultati novog agrarnog sustava
bili su izvanredni: od 1978. do 1990. godine poljoprivredna je proizvodnja
udvostruena. Istovremeno su u selima masovno osnivana mala i srednja
preraivaka poduzea, koja su zapoljavala sve vei prirast mladog seoskog stanovnitva. Prvi put u kineskoj povijesti uvedena je na selu trina
ekonomija i prevladano je viestoljetno preivljavanje na rubu gladi.
Radikalni politiki potezi koje je periodiki poduzimao Mao Ce-tung
i koji su duboko potresali Kinu bili su u skladu s njegovom doktrinom permanentne revolucije. On je naime bio uvjeren da svaka trajnija konsolidacija politikih prilika vodi stvaranju i uvrivanju birokracije, njenih
privilegija i moi, prijetei da zavlada drutvom i iskljui narodne mase iz
politikog procesa i odluivanja o bitnim drutvenim pitanjima. Da bi se
to sprijeilo, bilo je potrebno periodiki obnavljati revolucionarne okove

kako bi se uzdrmali i oslabili okotali birokratski centri politike moi. Mao

je smatrao da su suprotnosti i konflikti neizbjeni u svakom drutvenom
poretku i da je 'konano' besklasno, harmonino i beskonfliktno drutvo
nemogue ostvariti. Smatrao je da i komunistiko drutvo nee biti vjeno,
to je izrazio ovim rijeima: Kapitalizam vodi u socijalizam, socijalizam
u komunizam, a komunistiko drutvo e se dalje preobraavati; i ono e
imati svoj poetak i kraj. [17] Druga bitna znaajka maoistike doktrine, po kojoj se ona razlikuje od ortodoksnog marksizma je, kao to je ve
spomenuto, oslonac na seljatvo kao glavnu revolucionarnu snagu. Iz tog
shvaanja o primatu seljatva u socijalistikoj revoluciji jedne ekonomski
zaostale, seljake zemlje proizala su i druga obiljeja maoistike verzije
marksizma: kult fizikog rada (praksa slanja intelektualaca na fiziki rad
na selo radi 'preodgoja'), egalitarizam, nepovjerenje prema intelektualcima i znanosti, prezir prema elitnoj kulturi, prednost prakse nad teorijom,
ksenofobija. Takva idejna orijentacija objanjava stalno i uporno traenje
vlastitog, posebnog modela drutvenog i gospodarskog razvoja, razliitog
od sovjetskog obrasca, prilagoenog specifinim kineskim uvjetima.
Socijalistika doktrina Mao Ce-tunga je, za razliku od sovjetskog
modela, stavljala teite na ideologiju umjesto tehnologiju, na odgajanje
'novog ovjeka' umjesto na materijalne stimulanse, na mobilizaciju narodnih masa umjesto na upravljaku ulogu partijske i dravne birokracije, na
stvaranje novih meuljudskih i drutvenih odnosa umjesto na materijalni
razvoj i blagostanje. Mao Ce-tung je bio uvjeren da e ljudi preodgojem u
socijalistikom duhu (a glavno obiljeje tog preodgojenog 'novog ovjeka'
je trebalo biti podreivanje osobnih interesa opem dobru) biti spremniji
za portvovan i kreativan rad, nego kad su poticani materijalnim interesima. U skladu s takvim stavom bila je i kritika sovjetskog modela materijalnih poticaja u cilju poveanja proizvodnosti rada. Nasuprot tome, naglaeni egalitarizam u raspodjeli dohotka bio je jedno od temeljnih naela
maoistike doktrine.
Gotovo tri desetljea, esti i veliki zaokreti u drutvenoj i ekonomskoj politici obiljeavali su kineski put u socijalizam. Ti periodiki obrati
u strategiji i taktici drutvenog i ekonomskog razvoja bili su najveim dijelom posljedica promjena u idejama i stavovima glavnog stratega kineske
revolucije, Mao Ce-tunga, koji je uglavnom sm donosio strateke odluke.
U prvoj fazi nakon dolaska na vlast 1949. godine kineska je politika slijedila
sovjetski ekonomski model, to je znailo vrlo visoku stopu investicija u
cilju to bre industrijalizacije (usmjerene preteno na tzv. teku industri-

ju). Rezultat te strategije bio je brz rast industrije: prosjena godinja stopa
rasta industrijske proizvodnje u razdoblju 1949-1978. godine bila je 11,5%.
Bez obzira na ekonomske i politike nedostatke sovjetskog ekonomskog modela, koji je u poetnoj fazi svog razvoja prihvatila Kina, zahvaljujui velikom investicijskom naporu i mobilizaciji svih raspoloivih resursa, u samo nekoliko godina obnovljeno je dugotrajnim ratom opustoeno
kinesko gospodarstvo, tako da je 1952. godine ne samo dostignuta ve i
premaena razina gospodarske aktivnosti iz najuspjenijih predratnih godina. Dramatine oscilacije u politikoj i ekonomskoj orijentaciji imale su
svoj odraz u gospodarskoj dinamici, prvenstveno u kolebanju investicijske
aktivnosti. U vrijeme 'velikog skoka' (1958-1960) udio investicija u DBP-u
skoio je s 25% na 43%, da bi kao posljedica neuspjeha te strategije pao
1962. godine na svega 15%. No, ve idue godine investicijska aktivnost
vratila se na visoku razinu od 42% DBP-a. Novi pad investicija dogodio se
u vrijeme kulturne revolucije (1966. godine), da bi 1970. godine stopa investicija ponovno dosegla ak 55%. Ciklusi politikih promjena oigledno
su izazivali investicijske cikluse; nagli i radikalni zaokreti u strategiji razvoja ponekad su poticali mobilizaciju kolektivne energije u pravcu ubrzanja
razvoja, a nekad su zbog unutarpartijskih, pa i irih sukoba paralizirali razvojne napore.
Ipak i pored svih navedenih burnih dogaaja, Mao Ce-tungovo razdoblje, 1950-1976. obiljeio je, iako isprekidan, u prosjeku dinamian ekonomski rast: prosjena godinja stopa rasta iznosila je prema slubenim
podacima 6,7 % (pa i ako se prihvati kao blia stvarnosti stopa od 4,5%,
kako ju procjenjuje Angus Madison, i ta dinamika rasta tijekom sedamnaest godina moe se ocijeniti vrlo uspjenom). U svakom sluaju, Mao Cetungova je politika, usprkos svih eksperimenata i lutanja, zaustavila gotovo
stoljetnu silaznu putanju kineskog gospodarstva i poloila temelje za izuzetno brz tehnoloki i gospodarski uzlet Kine poslije 1980-tih godina.
Glavni ciljevi dalekosenih reformi kineskog ekonomskog sustava u
smjeru 'trinog socijalizma' mogli bi se saeti u ovih est toaka: a) gospodarskom razvoju treba dati prednost pred ideolokim ciljevima (klasna borba, egalitarizam, diktatura proletarijata, monopol partije i drave
u upravljanju drutvom i gospodarstvom i sl.); b) zadravajui strateku
ulogu dravnog sektora, treba dopustiti i poticati i druge oblike vlasnitva,
privatno, mjeovito i zadruno vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju,
ukljuujui i vlasnitvo stranog kapitala; c) ograniiti ulogu centralnog planiranja na strateko usmjeravanje, dajui poduzeima dovoljno prostora

za samostalno odluivanje, d) otvoriti prostor djelovanju trinih zakona i

trinom natjecanju; e) dopustiti vee razlike u osobnim dohocima, jer je
egalitarizam 'oblik siromanog socijalizma'; i f) otvaranje prema inozemstvu, t.j. poveanje meunarodne razmjene i privlaenje stranog kapitala
i tehnologije. Deng Xiaoping je naroito zahtijevao decentralizaciju odluivanja, ograniavanje dravnog upravljanja gospodarstvom i centralnog
planiranja, veu slobodu trinog natjecanja. S tim u vezi on napominje,
da je prednost dravnog upravljanja gospodarstvom to se raspoloiva
sredstva mogu usredotoiti na kljune projekte i potrebe, ali ono ini gospodarstvo 'krutim i umrtvljenim'. Deng naglaava: Ne postoji fundamentalno proturjeje izmeu socijalizma i trine privrede. I socijalizam moe
koristiti trite kao sredstvo gospodarskog razvoja. [18]
Na Treem plenumu komunistike partije 1978. godine donijeta je
odluka o radikalnoj agrarnoj reformi, kojom je bitno smanjen obavezni
otkup poljoprivrednih proizvoda (koji je trideset godina guio motivaciju
seljaka da poveaju proizvodnju). Takoer su poveane cijene tih proizvoda, a kolektivnim farmama je doputeno da daju zemlju u zakup na samostalnu obradu svojim lanovima. Kad je 1983. godine dovrena podjela
zemlje u zakup individualnim poljoprivrednim domainstvima, postali su
oigledni rezultati te korjenite agrarne reforme: te je godine poljoprivredna proizvodnja u odnosu na 1978. godinu poveana za 35%. [19] Prvi put
nakon vie stoljea rijeen je problem kronine oskudice hrane i periodike pojave gladi. Istovremeno je zapoet proces prijelaza od etatistike, centralno i detaljno planirane, 'komandne' ekonomije na novi, trino-planski
model, koji je obiljeavala kombinacija trita i slobodnog poduzetnitva
s jedne strane i okvirnog planiranja i dravnog sektora u strateki vanim
djelatnostima s druge strane. Poveana je autonomija dravnih poduzea
u odreivanju plaa i cijena i uope u voenju poslovne politike.
Nakon 1984. godine poelo je bre osnivanje privatnih poduzea i intenzivnija ulaganja inozemnog kapitala, iako su dravna poduzea zadrala dominantnu ulogu, naroito u stratekim sektorima. Oblici vlasnitva su
bili raznoliki; najvei udio u industrijskoj proizvodnji i zapoljavanju imala
su dravna poduzea, ali znaajan je bio broj poduzea u drutvenom (kolektivnom) i zadrunom vlasnitvu, a od 1992. godine na inicijativu Deng
Xiaopinga krenula je velika ekspanzija privatnih domaih, a naroito stranih poduzea.
U privlaenju stranog kapitala veliku su ulogu odigrale slobodne gospodarske zone, koje se ubrzano osnivaju od 1980. godine. U tim zonama

strani investitori uivaju znatne povlastice glede slobode poslovanja, transfera ostvarene dobiti, poreza i carina, radnih odnosa i sl. Slobodnih gospodarskih zona je 1984. godine bilo 14, a njihov broj se iz godine u godinu
naglo poveavao. Kineski su ekonomski stratezi nastojali iskoristiti prednosti trita i slobodnog poduzetnitva zadravajui istovremeno dravnu
kontrolu ukupnog razvojnog procesa kako bi ga uskladili s nacionalnim
interesima i ciljevima. Proces tranzicije u novi, liberalniji, fleksibilniji i dinaminiji trino-planski model provoen je postupno, etapno (za razliku
od Rusije i drugih istonoeuropskih zemalja gdje je tranzicija izvedena tzv.
ok terapijom). Osim tog 'gradualistikog' pristupa tranziciji na socijalistiku trinu ekonomiju', znaajno specifino obiljeje kineske razvojne
strategije bio je poetni prioritet u reformi ruralnog sektora.
U prvoj su fazi (1978-1983) ekonomske reforme provoene u okviru
jo uvijek predominantno planske, etatistike ekonomije, ali je ve tada
otvoren prostor za slobodno djelovanje trita i privatnog poduzetnitva:
stranim je tvrtkama doputeno podizanje pogona i slobodno poslovanje
u slobodnim gospodarskim zonama, koje su se brzo irile i postale rasadnikom trinog gospodarstva, nove moderne tehnologije i korporativnog
naina upravljanja. Osim toga, lokalnim je organima doputeno da osnivaju i samostalno upravljaju malim i srednjim poduzeima mimo dravnog
plana i mijeanja centralnih organa, to se pokazalo vrlo uspjenim nainom dinamiziranja gospodarskog rasta (znaajna uloga lokalnih organa u
ekonomskom razvoju je nakon reformi potkraj 1970-tih postala specifino
obiljeje kineskog modela).
Kineski postmaovski ekonomski model obiljeava kretanje na 'dva kolosijeka', odnosno koegzistencija planskog usmjeravanja i dravnog sektora
s jedne strane i djelovanja trita i slobodnog poduzetnitva s druge strane.
To znai da u tom modelu koegzistiraju i djeluju dva regulaciona, koordinaciona i dinamika (pokretaka) mehanizma: prvo, dravno planiranje,
usmjeravanje i reguliranje, i drugo, trini mehanizam i privatna inicijativa. Dravnim planiranjem osigurava se ostvarenje kljunih, dugoronih
nacionalnih ciljeva i prioriteta, dok trini mehanizam daje gospodarskom
i razvojnom procesu motivaciju, dinamizam, fleksibilnost i automatsku
regulaciju ekonomskih procesa. Suavanje funkcije centralnog, dravnog,
'komandnog' planiranja i proirenje prostora trinog djelovanja provodilo
se postupno: jo 1980. godine dravna su poduzea dobivala od planskih
organa proizvodne zadatke (iako su ti zadaci zauzimali samo dio njihovih
kapaciteta, dok su preostali dio poduzea mogla koristiti samostalno), da

bi 1984. godine najvei dio poslovanja dravnih poduzea bio preputen

autonomnoj poslovnoj politici poduzea.
Daljnji korak u osamostaljivanju dravnih poduzea uinjen je 1993.
godine, kad je gotovo sasvim prestalo mijeanje dravnih organa u tekue poslovanje poduzea. Odluujui utjecaj na formiranje cijena i na poslovne odluke poduzea umjesto dravnog plana i dravnih organa preuzelo je trite. Ipak, centralno planiranje zadralo je ulogu formuliranja
strategije razvoja, t.j. definiranja nacionalnih razvojnih ciljeva i prioriteta.
Tu svoju ulogu strateko planiranje ostvarivalo je na etiri naina: prvo,
putem javnih investicijskih i tekuih rashoda za razvoj fizike, socijalne,
humane i znanstvene infrastrukture; drugo, putem kreditne politike dravnih banaka; tree, odgovarajuom zakonskom regulativom i institucionalnom infrastrukturom; i etvrto, putem ugovora koje su planski i ostali
dravni organi sklapali s poduzeima, a kojima su se regulirale porezne i
eventualno investicijske i proizvodne obaveze dravnih poduzea (ovo se
posljednje primjenjivalo jedino u sluaju proizvodnje od strateke vanosti). Sinergini rezultat vee poslovne samostalnosti, trinog natjecanja,
poveane motivacije uprava poduzea i radnika, uvoenja suvremenog
korporativnog upravljanja, kao i uspjenijeg praenja poslovanja dravnih
poduzea bilo je znaajno poveanje njihove uinkovitosti i dinaminosti.
U Kini nije bila prioritetna privatizacija dravnih poduzea ve poboljanje njihovog poslovanja.
Razvoj poljoprivrede i ruralnih podruja bio je vaan dio nove razvojne strategije pokrenute krajem 1970-tih godina. Sve do tog vremena selo
i poljoprivreda bili su u podreenom poloaju u odnosu na industriju i
gradove. Poljoprivredni su kolektivi bili obavezni prodavati ito po niskim
cijenama, to je bio nain prelijevanja ionako niskog poljoprivrednog dohotka za to bru industrijalizaciju. Dosta este velike poplave, pored inae
niske poljoprivredne proizvodnje, doprinosile su nestaici prehrambenih
proizvoda, a i gladi koja je nerijetko harala seoskim podrujima.
S druge strane, gradski su stanovnici primali svoje skromno, ali ipak
redovito racionirano snabdijevanje (u gradovima su bonovi za racionirano snabdijevanje glavnim prehrambenim proizvodima postojali gotovo 30
godina). U toku 1978-1980. godine kolektivne su farme ukinute gotovo u
itavoj zemlji, pa su obiteljski posjedi postali dominantnim oblikom poljoprivredne proizvodnje. Uprave kolektivnih farmi podijelile su zemlju u
zakup individualnim domainstvima, uzimajui u obzir veliinu domainstva kao i broj radno sposobnih lanova. Zahvaljujui poveanoj poljopri-

vrednoj proizvodnji krajem 1980-tih ukinuti su u gradovima bonovi za ivene namirnice, a takoer su smanjena ogranienja za migraciju seoskog
stanovnitva u gradove. Daljnji napredak u razvoju poljoprivrede i ruralnih podruja postignut je 2003. godine nizom mjera, od kojih je posebno
bilo vano ukidanje oporezivanje dohotka iz poljoprivredne proizvodnje,
ime je povean dohodak seoskih domainstava i njihov ivotni standard.
Ipak, veliki jaz u dohotku i ivotnom standardu izmeu urbanih i ruralnih
podruja ne samo da nije smanjen, nego je i povean zbog izuzetno brze
industrijalizacije i stvorenog rasta gradskih dohodaka i standarda.
Osim radikalnih reformi i ubrzanja gospodarskog rasta 1980-tih, te su
godine bile obiljeene velikim ideolokim previranjima. Meu intelektualcima irili su se zahtjevi za veim politikim slobodama, za liberalizacijom
i demokratizacijom politikog ivota i za brim uvoenjem trine ekonomije. Pod utjecajem liberalnih intelektualaca nezadovoljstvo postojeim
stanjem proirilo se na studente, koji su ogoreni zbog korupcije dijela dravne administracije i zbog privilegija politike i poslovne elite pokrenuli
sredinom 1989. godine viemjesene masovne demonstracije na glavnom
pekinkom trgu Tiananmenu. Velika oekivanja potaknuta korjenitim reformama i ubrzanjem ekonomskog razvoja pretvorila su se u razoaranje,
jer brzi ekonomski rast nije doveo do oekivanog poboljanja ivotnih
uvjeta i do veih politikih sloboda, to je kulminiralo studentskom pobunom na Tiananmenu. Voa ekonomskih i socijalnih reformi Zhao Ziygang
odbio je zapovjediti vojsci da upotrijebi silu protiv demonstranata, no on
je smijenjen i novo politiko vodstvo je u krvi uguilo studentske demonstracije, pri emu je ubijeno i ranjeno vie stotina studenata. Krvoprolie na Tiananmenu, koje je dobilo veliki svjetski publicitet, bilo je bolno
upozorenje da je veliki raskorak izmeu napretka u ekonomskom razvoju i
stagnacije u politikim i drutvenim odnosima dugorono neodriv.
Nakon dvogodinje stanke nastavljene su ekonomske reforme (usprkos pokuaja konzervativnih snaga da ih zaustave), suzbijena je inflacija,
a poeo je ponovno rasti i ivotni standard. Kljunu ulogu u oivljavanju
reformskog kursa imao je Deng Xiaoping (1904-1997), koji je odluno provodio pragmatinu politiku brzog razvoja i modernizacije Kine, podredivi ideoloka naela to brem svladavanju ekonomske zaostalosti zemlje i
siromatva njenih stanovnika. (Deng je u vrijeme kulturne revolucije bio
smijenjen s poloaja potpredsjednika vlade, ali je nakon smrti Mao Cetunga rehabilitiran, da bi uskoro preuzeo vodeu ulogu u transformaciji
Kine u zemlju s najbrim tempom gospodarskog rasta). On je 1992. go-

dine pokrenuo ubrzano provoenje reformi u pravcu daljnje ekonomske

liberalizacije, posebno otvaranja prema svjetskom tritu. Te je godine 14.
kongres Komunistike partije Kine usvojio koncept 'socijalistike trine
ekonomije' (iako nisu bila podrobnije razraena obiljeja tog modela). Sredinom 1990-tih godina Kina je od etatistike, 'komandne' ekonomije i centralistikog, detaljnog i operativnog planiranja sovjetskog ili maoistikog
tipa ve daleko odmakla u pravcu slobodnog trita i poduzetnitva, ali u
okviru nacionalne makroekonomske i razvojne strategije.
Sustav planiranja korjenito je promijenjen 1993. godine: ukinuta je
izrada 'materijalnih bilanci' za stotine proizvoda kao glavne metode operativnog planiranja proizvodnje; planiranje je svedeno na odreivanje ciljeva
i prioriteta gospodarskog i drutvenog razvoja s odgovarajuim analizama
i projekcijama kao i mjerama makroekonomske politike. U vezi s tim promjenama obustavljena je praksa sklapanja ugovora s dravnim poduzeima u kojima su bile odreene njihove fiskalne i druge obaveze; dravna
poduzea dobila su gotovo potpunu operativnu i poslovnu autonomiju.
Godine 1994. donijete su tri vrlo vane mjere: novi financijski, bankarski
i fiskalni sustav, novi sustav vanjske trgovine i novi zakon o poduzeima.
Od posebne je vanosti bilo restrukturiranje bankarskog sustava, kojim je
ojaana uloga Narodne banke kako bi se uspostavio uinkovit nadzor nad
kreditnom politikom dravnih banaka. Zakon o poduzeima propisao je
reorganizaciju dravnih poduzea u tvrtke s ogranienim jamstvom i uvoenje suvremenog korporativnog sustava upravljanja.
Drutvene i ekonomske reforme koje je pokrenuo Deng Xiaoping,
t.j. ukidanje kolektivistike strukture seoskog gospodarstva i liberalizacija
gospodarskih djelatnosti u gradovima, smanjile su u odreenoj mjeri mo
sredinje dravne vlasti i partije nad drutvom. Te su reforme dramatino
ubrzale proces ekonomskog razvoja i modernizacije (stopa rasta DBP-a u
1992. godini iznosila je 13%, u 1993. godini 14%, a iduih godina se kretala
oko 10%), ali se nisu proirile na politiku sferu u smislu demokratskog sudjelovanja graana u javnim poslovima. Gospodarska liberalizacija ostala
je u otroj opreci prema vrlo ogranienim politikim slobodama i demokraciji pluralistikog tipa. Tajnik komunistike partije Hu Yaobang pokrenuo je dodue 1986-1987. godine politike reforme, potaknut politikom
liberalizacijom koju je u SSSR-u poeo provoditi M. Gorbaov, doputajui veu slobodu izraavanja, polemike i kritike kao i veom autonomijom
i slobodom u znanstvenim i umjetnikim djelatnostima, no on je ubrzo
smijenjen. Nakon postupnog povlaenja Denga (zbog poodmaklih godina)

i njegove smrti 1997. godine, glavnu je ulogu u osmiljavanju i provoenju ekonomskih reformi i razvojnoj politici preuzeo potpredsjednik vlade
Zhou Rongji. On je 1998. godine postao predsjednikom vlade i do 2003.
godine (do kad je bio na toj dunosti) pokretao mjere u pravcu daljnjeg
unapreenja bankarskog i fiskalnog sustava, poboljanja regulativnih funkcija dravnog aparata, usavravanja korporativnog upravljanja dravnim
poduzeima, odravanja makroekonomske stabilnosti i poveanja vanjske
trgovine. Ulanjenje Kine u W T O (Svjetsku trgovinsku organizaciju) 2001.
godine otvorilo je nove mogunosti ukljuivanja kineskog gospodarstva u
svjetske tokove, njeno prilagoavanje standardima meunarodne trgovine
i iskoritavanje prednosti koje je pruao zahuktali proces globalizacije.
Demografska dimenzija razvoja bila je u Kini iznimno vana zbog golemog broja stanovnika (1300 milijuna 2005. godine), a posebno zbog vrlo
visoke stope demografskog rasta. Kako razne mjere u cilju smanjenja nataliteta uvedene ranije nisu dale oekivane rezultate, kineska je vlada suoena s demografskom eksplozijom koja je prijetila da ugrozi napore za ubrzanje gospodarskog rasta, uvela 1980. godine rigorozno ogranienje nataliteta odlukom o 'obitelji s jednim djetetom'. Cilj te radikalne, a za mnoge
i kontroverzne mjere, bio je da broj stanovnika u 2000. godini ne prijee
1200 milijuna. Do ubrzanog demografskog rasta bilo je naime dolo 1950.
godina, kad je zahvaljujui poboljanju ivotnih i higijenskih uvjeta kao i
uspjenoj kontroli zaraznih bolesti poela opadati stopa mortaliteta, to je
uz zadravanje visoke stope nataliteta uzrokovalo demografsku eksploziju (stopa demografskog rasta porasla je sredinom 1950-tih godina na 2%).
Politikom 'obitelji s jednim djetetom' uspjelo se dramatino smanjiti stopu nataliteta: ona je od 50 novoroene djece na tisuu stanovnika u 1962.
pala na svega 12 u 2003. godini. Posljednjih se godina ta mjera ne sprovodi
strogo, tako da mnoge obitelji imaju po dvoje djece. Budui da brza urbanizacija dovodi do spontanog pada nataliteta, moe se oekivati da e se
uskoro i ukinuti zakonsko ogranienje broja djece.
Jedan od glavnih imbenika vrlo visoke i dugotrajne stope gospodarskog rasta (oko 10% godinje u tri desetljea) bio je veliki investicijski
napor kineskog gospodarstva: udio investicija u DBP-u ve je 1970-tih
iznosio 30%, da bi tokom 1990-tih porastao na 35%, a 2004. godine dosegao ak 40%. Ali ono to je jo vanije od opsega investicija bila je njihova produktivnost odnosno razvojna uinkovitost, t.j. vrlo povoljan odnos
veliine investicija i prirasta DBP-a (capital-output ratio), koji je iznosio 4
:1. Upravo razvojna uinkovitost investicija (koja ovisi o nizu faktora, kao

to je udio proizvodnih investicija, primjena tehnolokih inovacija, makroekonomska politika, institucionalna infrastruktura, stupanj obrazovanja i
kvalificiranosti radne snage i menedmenta i dr.), a ne samo njihov opseg,
pokazala se u sluaju Kine kao odluujua determinanta gospodarskog rasta. Primjena suvremenih tehnologija bila je posljednjih desetljea u Kini
vrlo uspjena, emu su bitno doprinijele investicije multinacionalnih korporacija (njihova se vanost sastojala vie u transferu moderne tehnologije
nego u transferu kapitala).
Osim velikih investicija u fiziku infrastrukturu velik su udio imale
investicije u 'humani kapital' (obrazovanje, zdravlje). Znaajnu su ulogu u
izuzetno uspjenom dinamiziranju gospodarstva takoer imale veze s velikom i poslovno vrlo monom i iskusnom kineskom dijasporom u Hongkongu, Tajvanu i jugoistonoj Aziji. Sinergini uinak veeg broja povoljnih imbenika (visoke i razvojno uinkovite investicije, uspjeno strateko
planiranje i aktivna makroekonomska politika, liberalizacija trita i poduzetnitva, otvaranje svjetskom tritu i uspjeno ukljuivanje u globalizacijske procese, brz transfer suvremene tehnologije i menedmenta,
koritenje financijskog i poslovnog potencijala kineske dijaspore, stvaranje
odgovarajue institucionalne infrastrukture) bilo je izvanredno ubrzanje
tempa gospodarskog rasta i modernizacije. Kineski DBP dosegao je 2005.
godine 2225 milijarda dolara, premaivi Veliku Britaniju i Francusku i postavi po veliini DBP-a etvrto najvee svjetsko gospodarstvo*, a po opsegu vanjske trgovine trea zemlja u svijetu, odmah poslije S A D i Njemake.
Izuzetno visok ritam gospodarskog rasta posljednjih 30 godina imao
je za posljedicu duboke strukturne promjene prvenstveno glede dramatinog porasta udjela industrije i pada udjela poljoprivrede (to je normalna
popratna pojava ekonomskog razvoja, koju ekonomisti zovu 'eljeznim zakonom razvoja'). Mjereno cijenama iz 2004. godine udio industrije Kine u
DBP-u porastao je u razdoblju 1978-2005. godine s 29% na 47%, dok je postotni udio poljoprivredne proizvodnje pao s 42% na 13%. Neobino visok
udio industrije u DBP-u postignut u nekoliko desetljea odraava buran
tempo industrijalizacije Kine i njeno pretvaranje, kao to neki autori govore, u 'tvornicu svijeta, t.j. u jednog od najveih svjetskih izvoznika industrijskih proizvoda. No udio industrije u DBP-u nee rasti beskonano:
ekonomisti procjenjuju na osnovu iskustva mnogih zemalja da se taj udio
* Pred predaju ove knjige u tisak, sredinom kolovoza 2010, objavljena je vijest da je Kina po D B P premaila Japan i postala drugo po veliini svjetsko gospodarstvo, premda jo uvijek daleko iza SAD. - prirn. ur.

poveava dok per capita dohodak ne dostigne razinu od oko 10.000 US

dolara. Tada dolazi do naglog rasta tercijarnih (uslunih) djelatnosti (u
SAD je na pr. udio tercijarnih djelatnosti 2005. godine dosegao 70%, a pri
amerikom pri per capita dohotku od 40.000 dolara). Stoga se u sluaju
Kine moe oekivati da se postojei udio
industrije u DBP-u vie nee poveavati, ve da e neko vrijeme stagnirati, a onda poeti opadati. Udio poljoprivrede e se i dalje sniavati, to
ne znai da e taj sektor imati manju vanost u procesu razvoja. Naprotiv,
razvoj i modernizacija poljoprivredne proizvodnje je od kljunog znaaja
za opi ekonomski napredak neke zemlje, to su kineski voe shvatili zapoevi krajem 1970-tih transformaciju ekonomskog sustava korjenitom
agrarnom reformom. Kineski su ekonomski stratezi tada shvatili da je unapreenje poljoprivrede kljuni uvjet uspjene industrijalizacije, jer se na taj
nain osigurava snabdijevanje rastueg gradskog stanovnitva prehrambenim proizvodima po relativno niskim cijenama (ime se spreava pretjeran porast plaa i nadnica), smanjuje se broj zaposlenih u poljoprivredi
osiguravajui tako potrebnu radnu snagu za ubrzanu industrijalizaciju, i
istovremeno se proiruje domae trite za industrijske proizvode.
Ekonomski razvoj Kine u posljednja tri desetljea (1978-2007) bio je
doista spektakularan: s prosjenom godinjom stopom rasta od gotovo
10% drutveni bruto proizvod u tom razdoblju povean je oko petnaest
puta. Prema procjeni OECD-a, Kina e 2010. godine postati najvei svjetski izvoznik*. Kineske devizne rezerve su porasle od 180 milijardi u 2000.
godini na 2000 milijardi dolara u 2009. godini pa je Kina tako postala zemlja s najveim deviznim rezervama i najvei strani kreditor SAD, nadmaivi Japan. Kupovanjem amerikih dravnih obveznica Kina financira
prekomjernu ameriku potronju, stvarajui na taj nain golemo trite za
svoj rastui izvoz. Gospodarsku ekspanziju pratio je i izuzetno brzi rast
obrazovanja: prema izvjetaju amerike Nacionalne akademije znanosti u Kini je 2004. godine diplomiralo 600.000 inenjera (a u SAD svega
70.000). Slaba strana kineske razvojne strategije je nedovoljan rast domae
potronje i ivotnog standarda kao i rastui dohodovni jaz izmeu grada i
sela (iako je posljednjih dvadeset godina 400 milijuna Kineza izbavljeno iz
stanja krajnjeg siromatva, s prosjenom dnevnom potronjom ispod jednog dolara). Novi petogodinji plan (2006-2010) predvia smanjenje veli-

* Procjena se pokazala previe skromnom: Kina je ve 1009. postala najvei svjetski izvoznik - prirn. ur.

kih dohodovnih razlika izmeu pojedinih regija i drutvenih slojeva, bri

rast osobne potronje i neto usporeniji rast DBP-a.
Postojei kineski drutveno-ekonomski model kombinacija je djelovanja trinog mehanizma, privatnog poduzetnitva, dravnog stratekog
planiranja, aktivne makroekonomske i razvojne politike kao i snanog i dinaminog javnog sektora. Oko polovine kineskog DBP-a proizvedeno je u
dravnim poduzeima. Na dominantnu ulogu dravnog sektora ukazuje
takoer podatak, da se od 35 najveih kompanija registriranih na angajskoj burzi njih 34 nalazi u potpunosti ili djelomino u dravnom vlasnitvu.
Osim toga, sve su banke u dravnom vlasnitvu. Kineski se model pokazao
izuzetno uspjenim to se tie brzog gospodarskog rasta, ali je pokazao i
svoje loe strane u smislu nedovoljnog rasta ivotnog standarda, produbljivanja dohodovnih razlika izmeu pojedinih regija i drutvenih slojeva i
naruavanja ekoloke ravnotee (dakle sve poznate posljedice nesputanog,
nekontroliranog djelovanja trine ekonomije).
Meu zapadnim promatraima kineske scene postoje razlike u ocjeni
uspjenosti i budunosti kineskog drutveno-ekonomskog modela. Ipak,
prevladavaju kritike, najvie zbog autokratskog, nedemokratskog politikog sustava, krenja osobnih sloboda i ljudskih prava, monopola komunistike partije, zatim zbog rastueg jaza izmeu sela i grada kao i izmeu
novonastalog sloja bogataa i veine siromanih. to se tie kritike autokratskog sustava vladanja, zanemaruje se utjecaj vie od dvije tisue godina stare politike tradicije, koju je prije dvadeset i jedno stoljee uspostavio
prvi kineski car, Quin Shi Huangdi. Tada uveden sustav carske autokracije
bio je u skladu s Konfucijevim uenjem, koje je zahtijevalo potivanje autoriteta vlasti, jednom od temeljnih tradicionalnih vrijednosti. No u zamjenu
za odanost i poslunost, vladari su obeavali da e se brinuti za dobrobit
svojih podanika i prizivati za njih boansku zatitu. Ta je tradicija nadivjela vladavinu careva, bila je vidljiva kako za vrijeme Mao Ce-tunga, tako
i u doba Dengovih reformi, jer je kako izgleda postala dio kolektivne svijesti veine Kineza i stoga se nee moi brzo ni lako promijeniti u pravcu
prihvaanja vrijednosti zapadne civilizacije (individualizam, demokracija,
primat osobnih prava i sloboda).
Engleski novinar i publicist Jonathan Fenby definira sadanji kineski
drutveno-ekonomski model kao 'birokratski kapitalizam', u kojem glavnu
drutvenu mo ima birokratski aparat, koji obiljeava autokracija carskog
tipa i u kojem postoji vladavina zakona, ali ne i vladavina prava. [20] No i J.
Fenby priznaje da je ekonomski uspon Kine izvanredan i da je preobrazba

gradova i svakodnevnog ivota stotina milijuna ljudi donijela Kini materijalnu i socijalnu revoluciju. Kako taj autor navodi, stanovnitvo Kine svjesno je velikog napretka postignutog posljednjih desetljea: prema jednom
meunarodnom istraivanju iz 2008. godine 84% Kineza je izjavilo da su
se posljednjih godina ekonomski i ivotni uvjeti znatno poboljali (to je
najvei postotak u deset zemalja gdje je provedeno to istraivanje). Kineski dravni i partijski voe istiu svoju privrenost socijalistikim naelima
prilagoenim kineskim okolnostima; postojei kineski model oni nazivaju 'trinim socijalizmom' ili 'socijalizmom na kineski nain'. Petogodinji
plan objavljen 2005. godine predvia smanjenje dohodovnih i imovinskih
razlika izmeu pojedinih drutvenih slojeva i pokrajina i uspostavu 'uravnoteenog drutva', kao i prestanak devastacije okolia. Izgleda da je kineska vlada svjesna tetnih drutvenih nuspojava eksplozivnog ekonomskog
rasta i djelovanja slobodnog trita, pa upozorava na opasnost 'oboavanja
novca i hedonizma' kao i 'moralnog srozavanja'.
Dosadanji prioritet dan ubrzanju ekonomskog rasta i usmjeravanje
svih resursa i napora u tom smjeru razumljiv je kad se ima u vidu krajnja i
poniavajua ekonomska zaostalost i siromatvo te zemlje s najstarijom i
nekad najnaprednijom civilizacijom. U zahuktaloj ekonomskoj ekspanziji teko su se mogli istovremeno rjeavati nagomilani drutveni problemi
i neravnotee. No, s petnaest puta poveanim nacionalnim dohotkom u
samo tri desetljea stvoreni su materijalni uvjeti za ekonomski i socijalno uravnoteeniji razvoj i za ostvarenje socijalistikih naela drutvene
pravde i solidarnosti, ako za to postoji politika volja. Koliko e kineske
vlasti biti dosljedne i uspjene u realizaciji tih ciljeva pokazat e skora budunost. Ima skeptika koji ne vjeruju da e kineska politike elita odoljeti
izazovu zadravanja monopola apsolutne vlasti; ti skeptici su uvjereni da
e usprkos socijalistike retorike u Kini prevladati svojevrsni kapitalistiki
model, odnosno 'birokratski kapitalizam', kako ga naziva J. Fenby. Meutim, opsena decentralizacija upravljanja dravom i gospodarstvom, koja
se posljednjih godina sprovodi u Kini, ne govori u prilog teze o jaanju
centralne, autokratske vlasti.
Zanimljiv je podatak da je udio centralne kineske vlade u ukupnim
budetskim prihodima manji nego u SAD: dok u Kini on iznosi 50%, u
SAD je taj udio 70%. [21] Kineski ekonomist Minqi Li (koji je proveo dvije godine u zatvoru zbog sudjelovanja u studentskoj pobuni 1989. godine
na trgu Tiananmen, a sada je profesor na University Utah, SAD) s jedne
strane smatra da izvanredni gospodarski uspon Kine posljednjih desetlje-

a nagovjetava kolaps globaliziranog kapitalizma, dok s druge strane istie visoku socijalnu i ekoloku cijenu (u smislu loih radnih uvjeta, niskih
nadnica, socijalne polarizacije i ekolokih teta) ubrzane 'kapitalistike industrijalizacije' Kine. [22]
Kako e se kineski model dalje razvijati, kako e se u njega ugraditi
socijalistiki elementi i kakav e oblik imati 'socijalistika trina ekonomija' koju je proklamiralo kinesko partijsko dravno vodstvo, teko je predvidjeti. Ako kineski politiki i ekonomski stratezi ostanu dosljedni u ostvarenju modela s takvim nazivom, onda se moe oekivati da e se drutvenoekonomski sustav i dalje oslanjati na autoregulacijsku, motivirajuu i dinamizirajuu sposobnost trinog mehanizma i slobodnog poduzetnitva uz
istovremenu zatitu opedrutvenih interesa i uz provoenje socijalistikih
naela kao to su drutvena solidarnost, pravda i jednakost, vodei rauna
da glavne poluge drutvene moi ne dou pod kontrolu vlasnika kapitala
(ili politike i birokratske elite), ve da budu u rukama 'naroda', odnosno
veine stanovnika koji ive od svoga rada. Isto se tako moe oekivati da e
na oblikovanje kineskog modela 'socijalistike trine ekonomije' utjecati i tradicionalne kineske kulturne vrijednosti, kojima se, kako tvrdi beki
publicist Kurt Seinitz (koji 40 godina prati razvoj kineskog drutva), vraa
mladi kineski narataj, a koji se temelji na Konfucijevom uenju i njegovoj
etici. [23]

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]

Konfucije, B I G Z , Beograd, 1984, str. 40

ibid. str. 93
Ivo Dragievi, Kina, od nebeskog carstva do naih dana, Prometej,
Zagreb, 2002, str.189

[4]

Konfucije,

str.104

[5]

Ivo Dragievi, Kina, od nebeskog carstva do naih dana, str. 197

[6]

Angus Madison,
Paris, 2003

[7]

Minqi Li, The Rise of China and the Demise of the Capitalist Economy,

[8]

Pluto Press, 2008

Mao Ce-tung, Izabrana dela I, Beograd, 1957, str. 18

The

World Economy: Historical Statistics, OECD,

[9] Kineska nova demokracija - govori i lanci Mao Ce-tunga, Beograd,

1949, str. 149

[10]
[11]
[12]
[13]

[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]

[21]
[22]
[23]

Minqi Li, The Rise and the Demise of the Capitalist Economy, str. 24
Mao Ce-tung, O diktature narodnoj demokratii, Moskva, 1949, str. 10
Mao Ce-tung, O ispravnom tretiranju suprotnosti u narodu, 1957
L. Doddoli i M. Maradei, Svijet poslije 2. svjetskog rata, Marjan tisak
d.0.0., Split, 2005, str. 217; naslov izvornika Storia degli ultimi vent
anni,
Mao Ce-tung, Kineska revolucija i socijalizam, Globus, Zagreb, 1981,
str. 288
Joachim Schickel, Dialektik in China - Mao Tsetung und die Grosse
Kulturrevolution, Kursbuch, Frankfurt a. M., 1967
World Bank, Development Indicators Online, September 2007
Stuard Schram, Mao Tse-tung Unrehearsed, 1974
Ivo Dragievi, Kina, od nebeskog carstva do naih dana, str. 636
Barry Naughton, The Chinese Economy - Transitions and Growth,
MIT Press, Cambridge, Massachussets, 2007, str.119
Jonathan Fenby, Povijest suvremene Kine - propast i uzdizanje velike sile, 1850-2008, Sandorf, 2008, str. 701-702; naslov izvornika, The
Penguin History of Modern China. The Fall and Rise of a Great Power.
Penguin Books Ltd., 2008.
Fareed Zakaria, Svijet nakon Amerike, Fraktura, 2009, str. 103; naslov
izvornika The Post-American World, 2008.
Minqi Li, The Rise of China and the Demise of the Capitalist World
Economy, Pluto Press, 2008.
Kurt Seinitz, Vorsicht China: Wie das Reich der Mitte unser Leben
verndert, Ecowin Verlag, Salzburg, 2006.

O S T A L A LITERATURA:
Jung Chang and John Halliday, Mao: The Unknown Story, New York, Knopf,
2005.
Jonathan Spence, Mao, London, Weidenfeld and Nicholson, 1999.
Harry Broadman, Africa's Silk Road: China and India s New Economic
Frontier, World Bank Group, 2007.
Peter M. Mitchell, China, Tradition and Revolution, The MacMillan C o . ,
Toronto, 1977.
Fung You-lan, Istorija kineske filozofije, Nolit, Beograd, 1977
Samuel S. Kim, China, UN and World Order, Princenton University Press,
1979

J. D. Spence, The Search for Modern China, Norton Co., New York, 1991
J. K. Fairbank, China, A New History, Harvard University Press, 1992
Stephen Andors, China s Industrial Revolution, Pantheon Books, New
York, 1977
F. I,. Wheelwright and Bruce McFarlane, The Chinese Road to Socialism,
Pelican Books, Harmondsworth, 1973

X.
SOCIJALISTIKA REVOLUCIJA I
M O D E L TRINO-PLANSKOG,
SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA
U JUGOSLAVIJI
( G E N E Z A ,

R A Z V O J

K O L A P S )

pecifinosti socijalistike revolucije u Jugoslaviji 1 9 4 1 - 1 9 4 5 , posebne oblike socijalistikog modela koji se nastojao izgraditi u razdoblju
1945-1989. godine, kao ni uzroke sloma Federativne Socijalistike
Republike Jugoslavije i zajedno s njom propasti tog socijalistikog modela,
nije mogue razumjeti bez poznavanja povijesne pozadine, politikih prilika, proturjenosti i sukoba koji su obiljeavali taj turbulentni dio jugoistone Europe.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (stvorena 1918. godine) kasnije
kraljevina Jugoslavija, bila je unitaristika drava pod dominacijom srpske politike i poslovne elite, obiljeena nerijeenim nacionalnim pitanjem
(odnosno s problemom nacionalne neravnopravnosti), stoga i kroninom
politikom krizom. Osim toga, to je bila zemlja koja u 23 godine svog postojanja nije uspjela pokrenuti proces industrijalizacije i rijeiti akutne
agrarne i socijalne probleme. Ukratko, to je bila drava u kroninom politikom, ekonomskom i socijalnom kriznom stanju, drava koja nije bila
sposobna izvesti zemlju u doba modernog, industrijskog i demokratskog
razvoja, u 20. stoljee. Zbog toga je bila osuena na propast. Uz to, faistika Italija i nacistika Njemaka smatrale su kraljevinu Jugoslaviju umjetnom tvorevinom Versajskog mira pa su vodile politiku njenog slabljenja i
razbijanja, kako bi ostvarile svoje teritorijalne i druge interese na tom prostoru.
Zahvaljujui takvoj politici osovinskih sila, ustae, t.j. radikalni separatistiki hrvatski nacionali pokret na elu s Antom Paveliem, nalaze
u faistikoj Italiji prirodnog saveznika i utoite. Franjo Tuman ovako

procjenjuje taj radikalni, separatistiki ustaki pokret: Budui da ustaki

pokret, koji je Paveli poeo organizirati poslije svog odlaska u emigraciju
(januara 1929) u takvoj orijentaciji nije imao masovniji politiki oslonac u
hrvatskom nacionalnom pokretu pod vodstvom HSS-a, to se on pretvorio u teroristiku organizaciju u slubi talijanske imperijalistike politike
prema Jugoslaviji. [1] No Mussolini je 1934. godine, nakon ubojstva kralja
Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Jean-Louis Barthoua,
pod pritiskom Drutva naroda (jer je bilo oigledno da je u pripremi atentata sudjelovala ustaka organizacija) bio prisiljen 1934. godine internirati
ustae (njih oko 600) na Liparske otoke, a Pavelia uhititi i zatvoriti, da bi
ga nakon pet mjeseci pustio iz zatvora i internirao u Sieni. [2]
Kriza hrvatsko-srpskih odnosa u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
kulminirala je u lipnju 1928. godine ubojstvom dvojice prvaka Hrvatske seljake stranke i ranjavanjem Stjepana Radia, predsjednika te stranke i karizmatskog voe hrvatskog naroda (koji je uskoro od posljedica tog ranjavanja umro) i jo dvojice poslanika HSS-a, za vrijeme zasjedanja narodne
skuptine u Beogradu. Kralj Aleksandar je u sijenju 1929. godine proglasio
diktaturu, ukinuo ustav, raspustio skuptinu i zabranio sve stranke. Nakon
njegovog ubojstva u listopadu 1934. godine u Marseilleu postalo je jasno,
da je ta dravna tvorevina bez temeljnih politikih i socijalnih reformi osuena na propast. Jugoslaviju nije spasilo ni pribliavanje faistikim silama
Italiji i Njemakoj, to je od 1935. godine provodila vlada Milana Stojadinovia, ni sklapanje jugoslavensko-talijanskog sporazuma 1937. godine, ni
pokuaj unutranje konsolidacije sporazumom o rjeenju hrvatskog pitanja 1939. godine. Tim je sporazumom stvorena Banovina Hrvatska, to je
znailo priznanje neodrivosti centralistikog dravnog ustrojstva.
Ratni uspjesi nacistike Njemake u 1939. i 1940. godini naveli su vladu Cvetkovi-Maek da pristupi 25. oujka 1941. godine Trojnom paktu.
No ve nakon dva dana kasnije (27. oujka 1941. godine) u Beogradu je
izvren dravni udar (potaknut i potpomognut tajnim slubama zapadnih
sila) kojim je svrgnuta vlada Cvetkovi-Maek i kraljevsko namjesnitvo s
knezom Pavlom na elu te formirana nova prozapadna vlada generala Duana Simovia. Upravo u to vrijeme nacistika je Njemaka provodila pripreme za napad na Sovjetski Savez pa prozapadni pu u Jugoslaviji Hitler
nije mogao tolerirati: odluio je munjevitim napadom unititi Jugoslaviju i
na njenim ruevinama stvoriti nove politike tvorevine pod kontrolom sila
Osovine. Za razbijanje jugoslavenske vojske i okupaciju Jugoslavije Hitleru je trebalo svega 12 dana. 17. travnja 1941. godine jugoslavenska je vlada

potpisala bezuvjetnu kapitulaciju. Stvorena je Nezavisna Drava Hrvatska

pod njemako-talijanskim utjecajem. Jadranski pojas s Dalmacijom i Crnom Gorom preputen je Italiji, Slovenija je pripojena dijelom Italiji, a dijelom Njemakoj, Makedonija je preputena Bugarskoj, Baka Maarskoj,
a podruje Srbije je stavljeno pod njemaku vojnu upravu.
Jo u vrijeme priprema za napad na Jugoslaviju talijanska je vlada
spremala ustae na elu s Paveliem za dolazak u Hrvatsku i preuzimanje vlasti, dok je njemaki predstavnik Wesenmayer pokuavao u Zagrebu
okupiti skupinu politiara koja bi osigurala dominantan utjecaj Njemake.
Pokuaj Wesenmayera da pridobije Maeka nije uspio pa se on orijentirao
na pronjemake ustae predvoene Slavkom Kvaternikom. Novostvorenu
dravu NDH Nijemci su zadrali u svojoj interesnoj sferi, namijenivi joj
ulogu oslonca u jugoistonoj Europi u novom europskom poretku. Kad je
Maek odbio njemaku ponudu da doe na elo NDH, Paveli je dobio
odobrenje da sa svojom ustakom skupinom doe u Hrvatsku. Stigavi u
Zagreb 14. travnja 1941. godine proglasio se poglavnikom NDH, imenovao vladu i odmah poeo sa svojim sljedbenicima stvarati elitnu vojnu formaciju, ustaku vojnicu s komandnim kadrom preteno sastavljenim od
ustakih emigranata koji su se vratili u zemlju (njih oko 230). Te su ustake
jedinice ubrzo zapoele progone i pokolje srpskog stanovnitva: ve dva
tjedna nakon proglaenja NDH ustae su pobili u Gudovcu pokraj Bjelovara 196 Srba, a malo poslije toga dogodio se pokolj Srba u Glini i Blagaju
(nedaleko Slunja). Istovremeno su poeli progoni idova: od 40.000 idova s podruja NDH preivjelo je rat njih oko 9000, dok su ostali usmreni
u raznim koncentracionim logorima, najvie u Jasenovcu. Rasnim zakonima bili su pogoeni i Romi: veina njih, oko 15.000, deportirano je 1942.
godine u Jasenovac i najveim dijelom ubijeno. Najvee ustako stratite
bio je Radni logor Jasenovac: to je bio najvei koncentracioni logor u Europi kojim nisu upravljali Nijemci, u kojem je pogubljeno 80.000 - 100.000
osoba (40.000-52.000 Srba, oko 17.000 idova, oko 10.000 Roma i najmanje 10.000 Hrvata). [3]
Na sam dan ulaska njemake vojske u Zagreb, Centralni komitet Komunistike partije Jugoslavije pod vodstvom generalnog sekretara Josipa
Broza Tita odrao je sjednicu u Zagrebu i osnovao vojni komitet sa zadatkom da upravlja pripremama za oruani ustanak protiv okupatora. Nakon
raspada Jugoslavije jedino je KPJ imala politiku snagu i dovoljno jaku i
razgranatu organizaciju u itavoj zemlji da pokrene i organizira oruani
ustanak (KPJ je imala 6000-8000 lanova, od toga oko treina u Hrvatskoj,

i oko 10.000 aktivnih pristaa i lanova komunistike omladine, SKOJ). Na

dan njemakog napada na Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine, Centralni komitet KPJ pozvao je lanove partije i itav narod na oruani ustanak.
Isti dan osnovan je Sisaki partizanski odred (koji je ve sutradan minirao
prugu Sisak- Slunj). Oruani ustanak se brzo proirio meu srpskim stanovnitvom u Lici, Kordunu i Baniji, Bosanskoj Krajini i dijelovima Hercegovine (gdje su Srbi bili izloeni ustakim progonima i pokoljima). lanovi
partije organiziraju ustanike u vojne jedinice i predvode ih u napadima na
ustake i andarmerijske garnizone. Ustanku se ubrzo prikljuuje sve vie
Hrvata, naroito u Hrvatskom Primorju, Gorskom Kotaru, Dalmaciji i Slavoniji, ali i u drugim krajevima.
Narodnooslobodilaka borba (NOB) se brzo rasplamsala i u Srbiji: 23.
lipnja 1941. godine Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju pozvao je narod na
ustanak i ve u rujnu djelovala su 23 partizanska odreda s oko 15.000 ustanika, koji su drali pod kontrolom dvije treine teritorija Srbije. [4] Na podruju 'Uike republike' (oko 19.000 etvornih kilometara s oko milijun
stanovnika)) osnovani su organi narodne vlasti, organizirano je gospodarstvo i socijalne slube, radila je tvornica oruja. Meutim, istovremeno je
jaao i etniki pokret po vodstvom pukovnika Drae Mihailovia, koji su
provodili politiku ekanja i izbjegavanja veih sukoba s Nijemcima. Titovi
pokuaji da se nae sporazum s Draom Mihailoviem o zajednikoj borbi
protiv okupatora nakon viekratnih pokuaja nisu uspjeli. Naprotiv, kad su
Nijemci koncentrirali velike snage i krajem rujna 1941. godine zapoeli veliku ofenzivu s ciljem da unite partizanski pokret u Srbiji, etnici su napali
partizanske snage u Uicu i tako pomogli brojano i tehniki nadmonim
njemakim trupama da slome otpor partizana i krajem studenog zauzmu
Uice. Vrhovni tab NOV-a s oko 2000 boraca povukao se u Sandak, a
NOB. u Srbiji, koji zapoeo i proirio se veoma brzo i uspjeno, bio je uguen vie od dvije godine (iako je djelovalo nekoliko manjih partizanskih
odreda). eljeznika veza izmeu Beograda, Soluna i Atene, kao i od Nia
do Sofije, bila je za njemaku komandu od kljunog stratekog znaenja,
zbog ega je odlueno da se podruje Srbije zadri pod kontrolom. Dominantan politiki utjecaj u Srbiji je tada stekao etniki pokret, koji je sredinom 1944. godine imao oko 40.000 boraca. [5] Zapadni saveznici su do
ljeta 1943. godine priznavali jedino Drau Mihailovia, vou etnika i ministra obrane izbjeglike jugoslavenske vlade u Londonu. Potporu etnicima su prekinuli tek poetkom 1944. godine, kad su se preko svojih vojnih
misija uvjerili u kljunu ulogu partizanskog pokreta i njegovog voe Tita

u borbi protiv njemakih i talijanskih okupatora. Tada je britanski premijer W. Churchill, obrazlaui odluku o slanju pomoi NOB.-u, izjavio u
Donjem domu: 'Proglaavamo se odlunim pristaama marala Tita zbog
njegove masovne i herojske borbe protiv njemake vojske.'[6]
Borba protiv okupatora i kvislinkih reima imala je dvostruki karakter: ona je bila istovremeno narodno-oslobodilaka borba, t.j. borba za
osloboenje zemlje, i borba za radikalni drutveno-politiki preobraaj.
Tito je taj nacionalno-oslobodilaki i revolucionarno-socijalni karakter
NOB-a ovako obrazloio: Pozvati narod samo u borbu protiv okupatora, a
ne dati mu istovremeno da razumije da e tom borbom postii neto novo,
mnogo bolje, da se nee vratiti staro, tako ne bi bilo mogue pokrenuti
sve narode u borbu, niti iroke mase naroda zainteresirati za nju, niti bi se
moglo izdrati do kraja, t.j. pobijediti. [7] Dok su etnici bili za obnovu
monarhistike, centralistike Jugoslavije pod dominacijom Srba i provodili
taktiku ekanja dok ne doe vrijeme za opi ustanak protiv okupatora i za
obraun s partizanima, partizani su zastupali program stvaranja federalne
zajednice ravnopravnih naroda te, za razliku od etnika, otpoetka provodili ofenzivne operacije.
Ustanak je dobivao sve iri zamah: krajem 1941. godine u Hrvatskoj
je djelovalo oko 20 partizanskih odreda i vie desetaka manjih jedinica s
ukupno oko 7000 boraca. [8] Partizanski se pokret stalno irio i jaao, ali
je prolazio i ozbiljna iskuenja i krize. U jesen 1941. godine dolo je u Srbiji do sukoba s etnicima pukovnika Drae Mihailovia, koji su se uskoro
proirili na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, a 1942. godine i na Hrvatsku. Provodei taktiku ekanja, etnici su na kraju zavrili kao suradnici
okupatorske vojske, naroito u Hrvatskoj, gdje su etnike postrojbe bile
ukljuene u talijanski ratni stroj. U studenom 1942. godine osnovano je u
Bihau Antifaistiko vijee narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ),
kao zametak budue politike vlasti za cijelu Jugoslaviju. Uznemiren
uspjesima narodno-oslobodilake vojske, Hitler je poetkom 1943. godine naredio veliku ofenzivu (operacija Weiss, u kronologiji NOB-a etvrta
ofenziva), s ciljem da se uniti glavnina partizanskih snaga. U napadu je
sudjelovalo oko 120.000 njemakih vojnika (uz pomo talijanskih i ustakih jedinica). Vrhovni tab na elu s Titom i oko 40.000 partizana uspio
se izvui iz obrua, probiti se preko Neretve i usput poraziti glavninu etnikih snaga.
Meutim, uskoro je uslijedio drugi pokuaj njemake komande da
se ugui partizanski pokret (nazvan Peta ofenziva): sredinom 1943. godine

jake njemake, talijanske i ustake snage opkolile su est divizija narodnooslobodilake vojske (oko 20.000 boraca) na irem podruju Foe. Dogodila se najtea i najkrvavija bitka u etiri godine partizanskog ratovanja;
uz velike rtve partizani su na elu s Titom opet uspjeli izvui se iz obrua
nadmonog neprijatelja preavi na drugu stranu Sutjeske. Kao i u sluaju
ranijih ofenziva, partizani su uz estoki otpor i velike rtve sauvali glavninu svojih snaga, brzo se oporavili i ak ojaali, vratili ranije osloboena i
osvojili nova podruja.
Partizanski je pokret nezaustavljivo napredovao i irio se vojniki i
politiki. U lipnju 1943. godine na osloboenom podruju Like, u Otocu
osnovan je Z A V N O H (Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske), kao vrhovno predstavniko tijelo u Hrvatskoj, koje je potvrdilo program federalnog ustrojstvo budue drave. U izvjetaju njemake
Vrhovne komande sredinom 1943. godine pie: Politika situacija u zemlji
i dalje se pogorava. Vlasti NDH izgubile su sve pristalice ak i kod dijelova
hrvatskog naroda. Hrvatska vojska otpada kao oslonac drave, a njemaka
vojska nije kadra sama odravati red.[9]
Kapitulacija Italije u rujnu 1943. godine dala je snaan poticaj daljnjem irenju i jaanju NOB-a: partizani su doli do velike koliine naoruanja pa je za kratko vrijeme osloboen vei dio Dalmacije, Primorja,
Bosne i Hercegovine, znatan dio sredinje Hrvatske kao i dijelovi teritorija sjeverne Hrvatske. Partizanska je vojska u razdoblju velikih njemakih ofenziva vezala 40 njemakih divizija, to je usporedivo s njemakim
snagama u Africi u borbi s 8. britanskom armijom. [10] U studenom 1943.
godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu konstituirana je vrhovna
zakonodavna i izvrna vlast, usvojeno je federalno ustrojstvo drave sa est
federalnih jedinica (republika), imenovan je Nacionalni komitet osloboenja Jugoslavije kao privremena vlada, izbjeglikoj je vladi oduzeto pravo da
predstavlja zemlju, a kralju Petru zabranjen je povratak. Na osloboenom
podruju djelovali su narodno-oslobodilaki odbori kao novi organi vlasti.
U drugoj polovici 1944. godine dovreno je osloboenje jugoistonih dijelova zemlje (Beograd je osloboen u listopadu 1944. godine), Dalmacije,
Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije, a u ostalim dijelovima Jugoslavije vodile su se estoke borbe s jakim njemakim i kvislinkim
snagama. Tada je Narodno oslobodilaka vojska prerasla u veliku vojnu
silu: u oujku 1945. godine imala je pod orujem oko 800.000 boraca. Sjeverna i zapadna Hrvatska osloboeni su u travnju i poetkom svibnja 1945.
godine, a 8. svibnja osloboen je Zagreb.

No pobjednika partizanska vojska nije odoljela osvetnikom nagonu

(tako estom u ljudskoj povijesti): prema procjenama Vladimira erjavia
(koje mnogi prihvaaju kao najbliim stvarnom stanju) u zavrnim operacijama (koje su se vodile i nakon slubene kapitulacije nacistike Njemake 8. svibnja 1945. godine, jer se ustake jedinice nisu htjele predati partizanima) i nakon predaje ubijeno je ukupno oko 70.000 osoba (oko 50.000
Hrvata, te oko 20.000 Slovenaca, Srba, Bonjaka i ostalih. [11]
Josip Broz Tito je 1946. godine u lanku Temelji demokratije novog
tipa izloio glavne znaajke drutveno-politikog ustrojstva nove Jugoslavije ovim rijeima: Kakav je bio unutranji drutveni poredak u bivoj
Jugoslaviji? Prva krupna pogreka kod stvaranja bive Jugoslavije sastojala
se u tome to je ona po tzv. Vidovdanskom ustavu dobila strogo centralistiki karakter. Dakle, mnogonacionalna drava, drava neravnopravnih
naroda sa strogo centralistikim ureenjem, nosi u sebi od samog poetka
klicu teke hronine bolesti koja ovu vjetaku tvorevinu ini nesposobnom za dug i plodonosan ivot... Temelji na kojima poiva velika zajednika zgrada - Federativna Narodna Republika Jugoslavija - sastoji iz istog i
nerazruivog materijala. To je najpravednije rjeenje nacionalnog pitanja,
rjeenje koje svakom narodu, svakoj federalnoj republici posebice, osigurava svestran politiki, kulturni i ekonomski razvitak. U isto vrijeme, takvo
rjeenje nacionalnog pitanja omoguava da stvoreno bratstvo i jedinstvo
naroda Jugoslavije ostane trajno i nesalomljivo... Dalje, vrstina temelja na
kojima stoji naa nova dravna zgrada sastoji se i u rjeenju socijalnog pitanja, pitanja koje tangira radniku klasu Jugoslavije... Dalje, jedan od vrstih temelja na kojima stoji nova Jugoslavija jeste seljatvo, o kome drava
mora da vodi najveu brigu, u prvom redu o njegovom najbrojnijem dijelu,
siromanom seljatvu.[12]
Od poetka podizanja ustanka KPJ je naglaavala naelo ravnopravnosti, bratstva i jedinstva svih naroda Jugoslavije, to se ogledalo u ustroju
partije i NOV-a, kao i strukture nove vlasti u nastajanju: vojne jedinice su
bile pod neposrednim zapovjednitvom nacionalnih (republikih) glavnih
tabova, Partijom su upravljali republiki odnosno pokrajinski centralni
komiteti, a kasnije su osnovani i republiki organi vlasti (ZAVNOH u lipnju 1943., Z A V N O B I H u studenom iste godine). Stanovite o federativnom
ureenju Jugoslavije KPJ je prihvatila jo na IV. Kongresu odranom u lipnju 1928. godine u Dresdenu, gdje je odbaena unitaristika koncepcija
Sime Markovia i osuena hegemonistika politike 'srpske buroazije'. [13]
Naime u 1920-tim godinama, kad je generalni sekretar KPJ i vodei teore-

tiar bio Simo Markovi, nacionalno se pitanje svodilo na klasnu razinu,

odnosno na tezu da se zapravo radi o sukobu izmeu buroazija pojedinih
nacija. Osnivai jedinstvene Komunistike partije Jugoslavije smatrali su
da je za klasnu borbu najpovoljnija pretpostavka o postojanju jedinstvene
jugoslavenske nacije. [14] Promjena takve koncepcije nacionalnog pitanja
jasno je izraena u Titovom pismu komunistima Srbije iz studenog 1936.
godine, u kojem on istie naelo samoopredjeljenja naroda Jugoslavije kao
temelj budueg ustrojstva drave i predlae federativno ureenje sa sedam
federalnih jedinica. [15]
Iako su Tito i drugi vodei politiari nove drave isticali da zbog specifinih uvjeta drutveno-politiki razvoj socijalistike Jugoslavije ne mora
i ne moe slijediti primjer Sovjetskog Saveza, ipak su boljevika, staljinistika ideologija i praksa imale, naroito u prvim poslijeratnim godinama,
presudan utjecaj na strukturiranje novog jugoslavenskog drutva. A glavna
obiljeja sovjetskog modela bila su: dravno vlasnitvo nad sredstvima za
proizvodnju (to je podrazumijevalo njihovu nacionalizaciju), dravno centralistiko planiranje i upravljanje proizvodnjom i raspodjelom, apsolutni
prioritet industrije (prvenstveno tzv. teke industrije) u strategiji razvoja,
monopol komunistike partije u donoenju svih vanih politikih i drugih
odluka, vodea uloga dravnog aparata u upravljanju ekonomskim i drutvenim procesima. Jedna od najradikalnijih mjera u uvoenju novog drutveno-ekonomskog ureenja bila je nacionalizacija privatnih privrednih
poduzea, provedena na osnovu zakona o nacionalizaciji iz 1946. godine.
Primjena etatistikog modela upravljanja opravdavala se tezom da je
to najbolji nain da se zemlja brzo oporavi od golemih ratnih razaranja,
da se rijei problem opskrbe stanovnitva najnunijim namirnicama i da
se pokrene gospodarski razvoj. A po materijalnim razaranjima i ljudskim
gubicima Jugoslavija je spadala meu zemlje najtee pogoene u Drugom
svjetskom ratu: ljudski gubici procijenjeni su na oko 1,7 milijuna osoba,
uniteno je 36,5% industrije, 52% eljeznikih pruga, porueno je 822.000
stambenih zgrada. [16] Veina stanovnitva prihvatila je poziv za to bru
obnovu zemlje pa je zahvaljujui uspjenoj mobilizaciji i planskom usmjeravanju raspoloivih ljudskih i materijalnih resursa obnova dovrena za
svega tri godine. Istovremeno s obnovom pripreman je plan za ubrzani
gospodarski razvoj: 1947. godine donijet je Prvi petogodinji plan za razdoblje 1947-1951.
Ciljevi Plana bili su vrlo ambiciozni: predvieno je da se industrijska
proizvodnja povea za 5 puta, poljoprivreda za 1,5 puta, a ukupni dru-

tveni proizvod za 1,8 puta. Glavni uvjet za takvo izuzetno brzo dinamiziranje gospodarskog rasta bila je visoka stopa akumulacije i investicija te
plansko usmjeravanje investicija na prioritetne projekte (stopa investicija
u razdoblju 1947-1949, godine iznosila je 32%). Brz tempo gospodarskog
rasta u prve tri godine petogodinjeg plana izazvao je naglo poveanje zaposlenih: dok je 1945. godine bilo svega 461.000 zaposlenih, njihov broj je
u 1949. godini porastao na 1,990.000. Do raskida sa Sovjetskim Savezom
Plan se uspjeno izvravao: drutveni bruto proizvod je 1948. godine bio
vei od predratnog (1939. godine) za 1,7 puta, a industrijska proizvodnja za
3,5 puta. [17]
Ti impresivni rezultati u obnovi i industrijalizaciji postignuti su, po
ocjeni veine kroniara drutvenog i gospodarskog razvoja socijalistike Jugoslavije, zahvaljujui ne samo dravno-planskom upravljanju, ve i
uspjenoj mobilizaciji i aktivnom sudjelovanju veine stanovnitva, koje je
s nadom u bolji ivot prionulo obnovi i razvoju zemlje. Oko 800.000 ha
obradive zemlje, koja je po zakonu o agrarnoj reformi oduzeta veleposjednicima i bogatim poljoprivrednicima (tim je zakonom oduzeta svim zemljoposjednicima zemlja iznad doputenog maksimuma od 30 ha), podijeljena je siromanim seljakim domainstvima (zemlju je dobilo 316.000
tih domainstava). Da bi se zatitio standard zaposlenih graana uvedeno
je garantirano snabdijevanje osnovnim ivenim namirnicama po niskim
cijenama. Smanjeni su rasponi plaa, tako da je najvea plaa mogla biti
samo 3,5 puta via od najnie.
Sustav upravljanja drutvom i gospodarstvom bio je izrazito centralistiki i partijsko-etatistiki: mo odluivanja o svim bitnim pitanjima
dravne politike bila je koncentrirana u partijskom vrhu, t.j. u Politbirou
Centralnog komiteta Komunistike partije Jugoslavije. Premda je politiki
sustav bio formalno utemeljen na predstavnikoj demokraciji (odbornici,
zastupnici i poslanici opinskih, republikih i savezne skuptine birali su
se na izborima), stvarna vlast bila je u rukama partijsko-dravnih organa.
Zakonom o dravnim privrednim poduzeima bilo je odreeno da tim poduzeima upravljaju vlade federacije, republika i lokalni organi, ve prema
tome je li rije o poduzeima opedravnog, republikog ili lokalnog znaaja. A sve ovlasti neposrednog upravljanja poduzeima bile su u rukama
direktora imenovanih od nadlenih dravnih organa. Tijekom 1945-1949.
godine bilo je dovreno konstituiranje modela etatistiko-administrativnog upravljanja drutvom, koje je obuhvaalo sve drutvene, gospodarske
i kulturne djelatnosti.

Iako se taj sustav pokazao uinkovitim u mobilizaciji i usmjeravanju

raspoloivih nacionalnih resursa u obnovi razruene zemlje, ubrzo su izbile na povrinu mnoge njegove ekonomske i politike slabosti. Defekti
etatistikog ekonomskog modela su se naroito manifestirali u nedostatku interesa i motivacije uprava poduzea i radnika za sniavanje trokova
proizvodnje, za poboljanje kvalitete i proirenje asortimana proizvoda,
za tehnoloke i organizacione inovacije, za podizanje proizvodnosti rada.
Administrativni sistem upravljanja i raspodjele dohotka nije stimulirao direktore ni radnike da posluju racionalnije i rentabilnije, jer njihova osobna
primanja nisu ovisila o poslovnom uspjehu poduzea ni o proizvodnom
uinku radnika; plae su bile administrativno odreene, ovisno o strunoj
spremi i radnom vremenu. Dohotkom poduzea raspolagala je drava koja
je odreivala i cijene proizvoda. Administrativno odreivanje cijena, raspodjele dohotka i plaa, iskljuilo je regulaciono i stimulativno djelovanje
trita u prilagoavanju proizvodnje potrebama potroaa, u uspostavljanju ravnotee izmeu ponude i potranje i u poticanju proizvoaa za to
ekonominije poslovanje.
Naroito tetne posljedice imao je administrativni sustav upravljanja
u poljoprivredi, gdje je poetkom 1947. godine uvedeno propisivanje plana sjetve individualnim poljoprivrednim proizvoaima kao i obavezni
otkup itarica. Osim toga, otrim progresivnim porezom destimuliram
su bogatiji seljaci, koji su jedini raspolagali veim trinim vikovima za
trite, da poveaju proizvodnju. Navedene mjere ubrzo su urodile negativnim ekonomskim, a i politikim posljedicama: 1949. godine ukupne
zasijane povrine smanjene su u odnosu na prethodnu godinu za 500.000
ha, a osim smanjenja proizvodnje proirilo se neraspoloenje i otpor seljaka prema novim vlastima. No, umjesto liberalnije poljoprivredne politike rjeenje se pokualo nai po sovjetskom uzoru u kolektivizaciji poljoprivredne proizvodnje. Odluka Centralnog komiteta KPJ iz sijenja 1949.
godine o osnivanju seljakih radnih zadruga imala je teke ekonomske i
politike posljedice. Te su posljedice brzo uoene, pa je ve potkraj 1949.
godine, a posebno u 1950. godini usporeno osnivanje novih seljakih radnih zadruga, da bi se 1953. godine od programa kolektivizacije sela potpuno odustalo.
Djelominom naputanju etatistiko-administrativnog modela upravljanja gospodarstvom i drutvom doprinio je i raskid sa Staljinom i Sovjetskim Savezom 1949. godine. U pismu od oujka 1948. godine, koje su potpisali Staljin i Molotov, optuuje se vodstvo KPJ za porast kapitalistikih

elemenata, za nedostatak klasne borbe, za neutemeljene kritike sovjetske

politike. Na sjednici Informbiroa u lipnju 1948. godine usvojena je Rezolucija u kojoj se iznose teke optube: tvrdi se da je KPJ krenula putem izdaje meunarodnog komunistikog pokreta te se poziva lanstvo da smijeni
Centralni komitet i izabere novo partijsko vodstvo. U toj dramatinoj situaciji sazvan je u srpnju 1948. godine Peti kongres KPJ, na kojem je nakon
sedmodnevne rasprave odbijena Rezolucija Informbiroa kao 'netona, nepravilna i nepravedna'. Jugoslavija se nala u vrlo tekoj situaciji, pritijenjena izmeu dva mona svjetska bloka: neprijateljski nastrojenog sovjetskog
bloka, koji je ve poeo s potpunom ekonomskom blokadom, i nesklonih
joj zapadnih sila. Osim vanjske izolacije, pa i neskrivenih Staljinovih prijetnji, nije bio nezanemariv ni mogui unutarnji otpor dijela lanova KPJ
koji su ostali vjerni Staljinu i Sovjetskom Savezu (procjenjuje se da je registriranih tzv. kominformbiroovaca bilo oko 54.000). U studenom 1948.
donijeta je nova Rezolucija Informbiroa u kojoj se optuuje 'Titova klika'
da je plaenik anglo-amerikih imperijalista.
Ekonomska blokada je izazvala kritian gospodarski poremeaj, jer je
vanjska trgovina Jugoslavije bila usmjerena uglavnom na zemlje sovjetskog
bloka. Trebalo se brzo preusmjeriti na zapadna trita, to je bilo mogue
zahvaljujui poveanom izvozu drva i ruda, proizvoda traenih na tim tritima. U nastojanju da se nastavi ostvarivanje petogodinjeg plana, investicije su i dalje zadrane na visokoj razini (oko 32% DBP-a). Ipak, nije se
mogla izbjei ekonomska stagnacija: prosjena stopa rasta DBP-a u razdoblju 1948-1952. smanjena je na 1,8%. Zbog visokih investicija i velikog porasta vojnih rashoda (oko 23% DBP-a) dolo je u tim godinama do osjetnog
pada ivotnog standarda. No prekid Jugoslavije sa sovjetskim blokom bio
je u interesu zapadnih sila, koje su odluile pomoi joj u ouvanju njene
neovisnosti, pa su Sjedinjene Amerike Drave ve 1950. godine pruile
pomo od 95 milijuna dolara u hrani, a 1951. godine potpisan je sporazum
0 vojnoj pomoi sa SAD, Velikom Britanijom i Francuskom (vrijednost te
pomoi u razdoblju 1951-1954. iznosila je 407 milijuna dolara).
Raskid se Staljinom i Sovjetskim Savezom potaknuo je vodstvo Jugoslavije na propitivanje staljinistikih metoda izgradnje socijalistikog
drutva, t.j. centralistiko-etatistiko-administrativnog modela. Kao to
je spomenuto, mnoge tetne nuspojave i devijacije dravnog upravljanja
svim sferama gospodarskog i drutvenog ivota ve su u prve tri godine
dole do punog izraaja. Jedan od glavnih ideologa KPJ, Edvard Kardelj,
je sredinom 1948. godine nagovijestio novu drutveno-ekonomsku orijen-

taciju u svom govoru povodom Zakona o narodnim odborima, iznosei

stanovite da e razvitak socijalizma ne samo u Jugoslaviji ve i u svjetskim
razmjerima ovisiti o proirivanju 'socijalistike demokracije'. Stoga je cilj
novog Zakona jaanje uloge lokalne samouprave kako bi se na lokalnoj razini, gdje se odvija ivot, aktivirale stvaralake snage naroda.
Tijekom druge polovice 1949. godine partijsko je vodstvo definiralo
novu idejno-politiku koncepciju i novu strategiju razvoja socijalizma u
Jugoslaviji. Staljinistika doktrina osuena je kao dravno-kapitalistika
devijacija marksizma, birokratizam je oznaen kao glavni klasni neprijatelj, odlueno je da radnici, a ne drava, trebaju upravljati tvornicama
i da tritu treba omoguiti da u planiranim makroekonomskim okvirima obavlja svoju alokacijsku, regulacijsku i motivacijsku ulogu. Namjera
je bila da se umjesto birokratskog izgradi demokratski socijalizam i da se
umjesto dravno-partijskog upravljanja uvede sustav drutvenog samoupravljanja. No realizacija tih zamisli nije ila bez otpora i tekoa, to je E.
Kardelj objanjavao tendencijom da ubrzana industrijalizacija nedovoljno
razvijenih zemalja, u kojima vodeu ulogu ima dravni aparat, vodi ustaljenju moi tog aparata. [18]
Odluujui korak u uvoenju novog modela drutveno-ekonomskih
odnosa u Jugoslaviji utemeljenog na radnikom i drutvenom samoupravljanju bilo je donoenje, u lipnju 1950. godine, Zakona o upravljanju dravnim privrednim poduzeima i viim privrednim udruenjima od strane radnih kolektiva (nazvan Zakonom o predaji tvornica na upravljanje
radnicima). Boris Kidri, lan savezne vlade odgovoran za gospodarstvo
i jedan od vodeih stratega novog drutvenog i gospodarskog modela,
ovako je obrazloio znaajke tog modela: Stvarna socijalistika izgradnja
kategorino trai razvijanje socijalistike demokracije i smelo pretvaranje
dravnog socijalizma u slobodnu asocijaciju neposrednih proizvoaa. U
procesu pretvaranja dravne svojine u optenarodnu imovinu pod upravom neposrednih proizvoaa ponovno izlaze na videlo opte zakonitosti
socijalistike robne razmene.[19] Boris Kidri smatra da je u prijelaznom
razdoblju neizbjena robna proizvodnja, da dakle treba osloboditi prostor
za djelovanje trinih zakona, ali da se makroekonomski odnosi moraju
utvrditi putem drutvenog plana kao i da se akumulacija stvorena socijalistikom robnom proizvodnjom treba upotrebljavati u skladu s tim planom. Radi se dakle o ogranienom djelovanju trinih zakona, jer kao to
dri B. Kidri: Bez vrstih planskih proporcija i zahvaanja gotovo itave
akumulacije nastala bi anarhija u proizvodnji.

Dok je trini mehanizam u sferi proizvodnje i razmjene iako u skuenom opsegu ipak djelovao, njegov je utjecaj u sferi rada i kapitala bio
sasvim iskljuen. Da samoupravljanje iskljuuje trite radnom snagom
bio je kategorian ideoloki stav. Posljedice tog stajalita analizirao je 1983.
godine sociolog Josip upanov i doao do zakljuka da nepriznavanje trita rada uzrokuje neracionalno koritenje radnih resursa, koje se manifestira kao: sve slabiji interes za proizvodna zanimanja; vrlo niska mobilnost
radne snage; sve tee zapoljavanje mladih i obrazovanih radnika; opadanje radne discipline i intenziteta rada. upanov smatra da bi iskljuivanje
trita rada bilo opravdano kad bi samoupravna poduzea bila koncipirana i kad bi djelovala iskljuivo kao radne zajednice odnosno asocijacije
proizvoaa. Meutim, u stvarnosti samoupravna poduzea imaju dvojaki
karakter: one su asocijacije proizvoaa, ali se istovremeno ponaaju kao
ekonomska poduzea, jer jedino na taj nain mogu opstati i napredovati u
trinim, konkurentskim uvjetima. A da bi doista bila uspjena, konkurentna i 'profitabilna,' trebalo bi u pogledu radnih odnosa vaiti ne 'asocijativno' ve kontraktualno' naelo, t.j. slobodno ugovaranja radnog odnosa, ili
drugim rijeima trebalo bi priznati trite rada. [20]
Istodobno sa stanovitom liberalizacijom (u poetku vrlo ogranienom) gospodarskih djelatnosti, nastojalo se smanjiti prekomjernu centralizaciju upravljanja drutvom i gospodarstvom. Kao prvi korak u tom smjeru
savezna je vlada predala 1950. godine sva poduzea preraivake industrije, rudnike ugljena i elektroprivredu na upravljanje republikama, zadravi
nadlenost saveznih organa nad metalurgijom, strojogradnjom, naftnom
industrijom i prometom, dok su republike prenijele lokalnim organima
srednja i mala industrijska poduzea. Idue godine savezna je vlada predala u republiku nadlenost preostalih stotinjak 'saveznih' poduzea (pod
saveznom su upravom ostale samo eljeznice, pota i zrani prijevoz), to
je bitno smanjilo operativne funkcije savezne vlade i omoguilo smanjenje
njenog administrativnog aparata. U okviru nove koncepcije drutveno-politikog sustava donijet je Zakon o narodnim odborima, kojim je smanjena
njihova ovisnost o centralnim dravnim organima i proirena njihova samoupravna autonomija. Daljnji korak u preobrazbi drutveno-politikog
ureenja u pravcu deetatizacije i uvoenje samoupravljanja kao vodeeg
naela drutvene, politike i gospodarske organizacije bilo je donoenje
1953. godine novog Ustava, koji je i formalno proglasio samoupravljanje
proizvoaa i promjenu dravnog u drutveno vlasnitvo temeljnim naelima socijalistikih odnosa u Jugoslaviji. U skladu s tom orijentacijom,

Ustav je propisao promjenu strukture savezne i republikih skuptina uvoenjem vijea proizvoaa sastavljenog od poslanika koje biraju zaposleni
u gospodarskim djelatnostima.
No iako je tih godina (1949-1953) prihvaena i ozakonjena nova koncepcija drutvenog ureenja utemeljena na naelima decentralizacije,
deetatizacije i samoupravljanja, novi kurs liberalizacije i demokratizacije
provodio se u praksi dosta sporo i djelomino. Iako Zakon o upravljanju
poduzeima kae da radni kolektivi upravljaju poduzeima preko slobodno izabranih radnikih savjeta, u stvarnosti su i dalje najveu upravljaku
mo imali upravni odbor i direktor (direktor je imao pravo veta na odluke
radnikog savjeta). Jo je manji bio utjecaj samoupravnih tijela na makroplanu: raspodjela dohotka ostala je u nadlenosti dravnih organa. Upravo
zadravanje dravnog raspolaganja dohotkom stvorenim u poduzeima
pokazao se kao glavna zapreka ostvarenju stvarnog samoupravljanja radnika.
I u daljnjim estim reformama privrednog sustava oitovale su se dvije suprotne tendencije: jedna se sastojala u nastojanju da se dosljedno provede prihvaena ideja o decentralizaciji, deetatizaciji i samoupravljanju,
dok je druga tendencija odraavala stanovite da bi prevelika autonomija
republika, lokalnih organa i poduzea uzrokovala makroekonomske disproporcije, suboptimalnu strukturu i dinamiku gospodarskog razvoja, slabljenje drutvene, politike i socijalne kohezije, gubitak drutvene kontrole
nad ekonomskim procesima, to bi ugrozilo razvoj socijalistikih odnosa.
U praksi je esto prevladala ta druga tendencija, a najoigledniji znak toga
bilo je uporno zadravanje akumulacije u rukama sredinjih dravnih organa. Poduzea su dodue samostalno donosila planove proizvodnje, ali
je njihova poslovna autonomija bila prilino ograniena i to prvenstveno
trima planskim odredbama: propisivanjem minimalnog koritenja kapaciteta, odreivanjem visine platnog fonda i stopom akumulacije koju poduzee mora uplaivati dravi.
No usprkos oprezu i suzdranosti u iroj liberalizaciji gospodarskog i
politikog ivota i potpunijem samoupravljanju, dolo je do poputanja ranije rigidne partijsko-dravne kontrole, do slobodnijeg privrednog poslovanja i do slobodnijeg kulturnog i znanstvenog djelovanja. U takvoj novoj
drutvenoj klimi pojavila se otra kritika postojeeg stanja s neoekivane
strane: od Milovana ilasa, jednog od najbliih Titovih suradnika. U svojim novinskim lancima u dnevniku Borba krajem 1953. i poetkom 1954.
godine on je traio radikalnu i neodlonu liberalizaciju i demokratizaci-

ju drutva. Tvrdio je da su se vodei partijski kadrovi izdvojili od naroda

pretvorivi se u novu privilegiranu klasu. Takoer je osporavao partiji pravo na monopol upravljanja drutvom. Partijsko vodstvo je teze M. ilasa
smatralo potpuno neprihvatljivim i opasnim za razvoj socijalizma. Te su
teze otro osuene, a Edvard Kardelj, vodei partijski teoretiar i ideolog
ih je, izraavajui stanovite centralnog komiteta partije, ovako ocijenio:
ilasova koncepcija demokracije nije naa, nije socijalistika, nego meavina anarhizma i buroasko-liberalistikih formi. [21] M. ilas je na kraju
osuen na devet godina zatvora.
ilasova bespotedna kritika partijske politike i njegovi zahtjevi za
neposredno uvoenje pluralistike demokracije i za potpunu liberalizaciju politikog i drutvenog ivota, koji su naili na odjek u dijelu javnosti,
izazvali su reakciju partijskog vrha ne samo u obliku otre osude tih stavova ve i usporavanjem zapoetog procesa deetatizacije zbog bojazni da
bi nekontrolirani tijek dogaaja mogao skrenuti drutveni razvoj sa socijalistikog puta. Tom su usporavanju procesa liberalizacije i demokratizacije doprinijele i neke neeljene posljedice samostalnijeg poslovanja poduzea i slobodnijeg djelovanja trita. Novoosloboena inicijativa i motivacija uprava poduzea i radnika rezultirala je poveanjem proizvodnje
i proizvodnosti rada, poboljanjem kvalitete i proirivanjem asortimana
proizvoda, pa i poveanjem ivotnog standarda, ali je istovremeno poticala uprave nekih poduzea da u tenji za ostvarenjem to veih vlastitih
prihoda kre zakonske propise, izbjegavaju plaanje poreza, kre devizne
propise, pogreno prijavljuju kapacitete, proizvodnju i prihode i sl. Stoga je
odlueno da se pojaa dravna kontrola poslovanja poduzea, to je uvjetovalo usporavanje procesa deetatizacije i debirokratizacije.
U tom smislu uvedene su 1954. godine administrativne mjere koje su
smanjile poslovnu samostalnost poduzea i ulogu radnikih savjeta: novom uredbom odreen je postotak dobiti koji se moe podijeliti na plae
(to je pravo do tada imao radniki savjet), a lokalnim organima dano je
pravo odreivanja tarifnih pravilnika na osnovu kojih se izraunavao platni
fond poduzea. Dravni su organi raznim mjerama provodili znatan utjecaj na poslovnu politiku poduzea, a naroito na opi gospodarski razvoj
zemlje (odreivanjem kamata na vrijednost osnovnih i obrtnih sredstava,
propisivanjem stope amortizacije, sistemom raspodjele dohotka, odreivanjem cijena, raznim mjerama porezne i kreditno-monetarne politike).
No najsnaniji instrument usmjeravanja gospodarskog razvoja u
skladu s dravnim planovima bila je investicijska politika, koju je daleko

najveim dijelom definirala drava. Upravo se u dravnom raspolaganju

lavovskim dijelom akumulacije stvorene u poduzeima manifestirala jo
uvijek dominantna uloga drave u gospodarskim procesima. Naroito je
bila uoljiva suprotnost izmeu proklamirane politike decentralizacije i
velikog udjela federacije u ukupnim investicijama: dok je udio poduzea
u ukupnim investicijama 1958. godine iznosio 30,6%, udio 'saveznih' investicija je bio 38,5%. Iznenaujue mali je bio udio republika u ukupnim
investicijama i prema tome njihova relativno mala stvarna uloga u gospodarskom razvoju (taj udio 1958. godine iznosio svega 7%), to e postati
razlogom zahtjeva republika (naroito ekonomski razvijenijih republika,
Slovenije i Hrvatske) za veim udjelom u ostvarenoj akumulaciji i veim
utjecajem na razvoj, kao i povodom za porast nacionalistikih tendencija.
Samostalnije poslovanje poduzea, slobodnije djelovanje trita
(usprkos navedenih ogranienja) i velika investicijska ulaganja rezultirali
su poslije 1958. godine visokim stopama rasta DBP-a, naroito brzoj ekspanziji industrijske proizvodnje, koja je rasla po godinjim stopama od 1117%. U skladu s takvom izuzetno povoljnom gospodarskom dinamikom, i
petogodinji plan za razdoblje 1957-1961. postavio je ambiciozne razvojne
ciljeve: predvien je prosjeni godinji porast DBP po stopi od 9%, to je i
ostvareno. Poveanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje omoguilo
je osjetno poboljanje ivotnog standarda. I stanje na selu poelo se postupno popravljati: nakon ukidanja kolektivizacije 1952. godine i vraanja na
privatne posjed poljoprivredna je proizvodnja poela oivljavati. Na komercijalizaciju i modernizaciju poljoprivrednog sektora loe je djelovala
odluka donijeta 1953. godine o smanjenju maksimalne veliine privatnog
poljoprivrednog posjeda s 30 na 10 ha. U partijskom je vodstvu vladao
strah da e privatna poljoprivredna proizvodnja uz slobodnije djelovanje
trita uzrokovati ekonomsko i socijalno raslojavanje sela, potaknuti jaanje kapitalistikih tendencija i sprijeiti 'socijalistiki preobraaj' sela, to
je ostao dugoronim ciljem dravne politike. Glavni oslonac u poveanju
i modernizaciji poljoprivredne proizvodnje i 'socijalistikom preobraaju'
drava je nala u velikim poljoprivrednim dobrima. No i pored svih tih
ogranienja poljoprivredna je proizvodnja poslije 1957. poela osjetno rasti, naroito u drutvenom sektoru u iju su mehanizaciju i modernizaciju
ulagana velika sredstva.
Razvoj drutveno-ekonomskih odnosa i dalje se odvijao u znaku suprotstavljanja dviju razliitih tendencija, tendencije jaanja radnikog i
drutvenog samoupravljanja i slobodnijeg djelovanja trinih zakona s jed-

ne strane i tendencije zadravanja dominantne uloge drave u upravljanju

gospodarstvom. Obje struje imale su utjecajne zagovornike meu vodeim
partijskim i dravnim dunosnicima kao i meu uglednim ekonomistima.
No program SKJ, usvojen na VII. kongresu partije 1958. godine, odraavao
je stavove onog dijela partijskog vodstva koje bilo u veini i koje se zalagalo za ostvarenje drutvenog ureenja zasnovanog na podrutvljenim
sredstvima za proizvodnju u kome drutvenom proizvodnjom upravljaju
udrueni neposredni proizvoai. Meutim, usprkos takve jasne i nedvosmislene proklamacije, dravni su organi i dalje raspolagali najveim dijelom akumulacije, a drava je zadrala u svojim rukama sve glavne poluge o kojima je ovisila proizvodnja i raspodjela. Dodue, izmjene u sustavu
raspodjele dohotka provedene 1961. godine donekle su poboljale poloaj
poduzea u raspodjeli dohotka, ali drava je i dalje odreivala cijene za
oko 70% proizvoda i na taj nain bitno utjecala na ekonomski poloaj pojedinih industrijskih grana i poduzea. Sve do 1964. godine federacija je
imala vrlo visok udio u ukupnim investicijama: njen se udio u razdoblju
1954-1964. kretao u rasponu od 30-40%, udio republika je iznosio 7-10
%, lokalnih organa (kotareva i opina) 8-20%, a poduzea 26-36%. Dakle,
oko dvije treine investicija bile su u nadlenosti dravnih organa.
Uporno zadravanje dominantnog dravno-administrativnog utjecaja na gospodarske tokove, a posebno na 'proirenu reprodukciju' (t.j.
investicije), potaklo je liberalnu struju politiara i ekonomista da izrade
program radikalne i cjelovite reforme gospodarskog sustava na liniji ve
naelno usvojene orijentacije na deetatizaciju gospodarskog i drutvenog
ivota. Inicijativu u tom nastojanju pokrenuo je Vladimir Bakari, predsjednik Sabora Republike Hrvatske i sekretar Centralnog komiteta SKH,
koji se zalagao za radikalnije promjene. On je na skuptini Naune sekcije Saveza drutva ekonomista Jugoslavije poetkom 1963. godine branei
teze tzv. Bijele knjige (tekst Bijele knjige objavljen je u Ekonomskom pregledu, Zagreb, br. 3-5, 1963), koju je izradila skupina zagrebakih ekonomista
rekao slijedee: Tvrdim da kod nas u cijelosti vlada zakon vrijednosti i da
ne postoji 'ili-ili', ne suprotstavljaju se zakon vrijednosti i plan, nego je plan
element u zakonu vrijednosti i to najvaniji i najznaajniji. [22] V. Bakari
je time osporio tezu jednog od vodeih sovjetskih ekonomista, Strumilina,
da je planiranje u socijalizmu superiorno zakonu vrijednosti, to je postalo
slubeno sovjetsko stajalite. Treba napomenuti da su prijedlozi Bijele knjige naili na veliki otpor dijela ekonomista privrenih etatistikom konceptu socijalistike privrede kao i manje-vie prikriven otpor dijela partijskih

dunosnika, koji su zastupali stanovite o supremaciji plana nad trinim

zakonima, odnosno nad djelovanjem zakona vrijednosti.
Bakari je upozoravao da e socijalistika drava, koja je koncentrirala golemu ekonomsku mo i bitno utjecala na raspodjelu dohotka, na
opseg i strukturu investicija, na cijene i na druge makroekonomske odnose, ako svojim odlukama naruava objektivne ekonomske zakone izazvati
strukturne disproporcije i neravnotee, koje e na kraju dovesti do usporavanja ekonomskog rasta i stagnacije. Negativne pojave na koje je upozoravao V. Bakari ve su se poele dogaati: poveavao se deficit platne
bilance, jaale su tendencije autarhinosti, opadala je efikasnost investicijskih ulaganja, rasle su subvencije i premije za odravanje neekonomine
proizvodnje, dravno odreivanje cijena stvaralo je iskrivljenu sliku rentabilnosti (to je navodilo na pogrene investicione odluke), ukratko, pored visokih stopa rasta poveala se neracionalnost drutvene proizvodnje
i investicija.
Usprkos navedenih problema razdoblje od 1952. do 1964. godine bilo
je doba izuzetnog gospodarskog poleta i irenja prostora slobode u kulturi i drutvu openito. U tom je dvanaestogodinjem razdoblju postignut
vrlo brz gospodarski rast (meu najviima u svijetu): prosjena godinja
stopa rasta iznosila je 8,3%. Na kraju tog razdoblja Jugoslavija se po visini
per capita dohotka gotovo izjednaila s Portugalom, pribliila Grkoj i bila
svega za treinu ispod per capita dohotka panjolske (per capita dohodak
u dolarima kupovne moi iz 1975. godine bio je 1964. godine u Jugoslaviji
1568, u Portugalu 1580, u Grkoj 1859, a u panjolskoj 2387. [23] Meutim,
taj gospodarski i drutveni dinamizam poeo je jenjavati koncem 1960-tih
godina, kada su zapoeli meurepubliki nesporazumi i konfrontacije kao
i ponovno jaanje etatistiko-administrativnih stega i ogranienja. Dvanaestogodinje razdoblje ekonomskog i drutvenog prosperiteta moe se
uzeti kao indikacija, smatra Slavko Goldstein, da trino-planski i samoupravni model socijalizma moe biti funkcionalan i uspjean. On dri da
uzrok gospodarskih poremeaja i zastoja kao i politikih nesporazuma i
trvenja ne lei u samom samoupravnom modelu ve u etatistiko-politikim intervencijama. [24] Poslovnu samostalnost i efikasnost samoupravnih poduzea sve su vie sputavala prevelika fiskalna i druga optereenja
(zbog ega je poduzeima ostao premali dio ostvarenog dohotka za razvoj),
zatim hipertrofija zakonskih propisa i restriktivnih mjera, kao i sve ee
uplitanje politikih i dravnih struktura u poslovnu i kadrovsku politiku
poduzea. Porast politiko-dravnog intervencionizma guio je poslovnu

samostalnost i inicijativu poduzea kao i djelovanje trinog mehanizma,

uzrokujui viestruke negativne posljedice.
Slavko Goldstein skree panju na jedan moda kljuni nedostatak
usvojenog samoupravnog modela: radnicima su poduzea predana na
upravljanje, ali ne u vlasnitvo. Poduzea su proglaena drutvenim vlasnitvom, to znai da je njegov titular bilo itavo drutvo, to je pravno
neodreen pojam iza kojeg se sakrila drava, koja je u stvarnosti zadrala
bitna vlasnika prava, t.j. pravo upravljanja cjelokupnim gospodarstvom,
naroito pravo raspolaganja akumulacijom. [25] Time je stvoren stalan inherentni sukob (koji je nekad bio potisnut, a nekad je izbio svom estinom blokirajui uspjeno funkcioniranje samoupravnog, trino-planskog
modela) izmeu naela samoupravljanja (prema kojem bi proizvodnjom i
raspodjelom trebali upravljati udrueni proizvoai) i pretenzija drave da
upravlja i kontrolira sve bitne elemente organizacije i funkcioniranja poduzea i gospodarstva u cjelini. U tom sukobu dvaju suprotstavljenih naela
(koji nije bio neizbjean, jer su ta naela koliko suprotna toliko potencijalno i komplementarna, ali se nije pronala funkcionalna sinteza) u pravilu
je etatizam nadvladavao samoupravljanje. To je dovelo do ograniavanja
poslovne samostalnosti i inicijative poduzea, a time i do smanjenja njihove vitalnosti, fleksibilnosti, dinaminosti i uinkovitosti.
S druge strane, Branko Horvat, jedan od najuglednijih jugoslavenskih
ekonomista s velikom meunarodnom reputacijom, uzroke usporavanja
ekonomske dinamike i klizanja jugoslavenskog drutva prema ekonomskoj
i politikoj krizi poevi od 1965. godine vidi prvenstveno u uvoenju nekontroliranog laissez-faire, t.j. u stihijskom djelovanju trita, u naputanju znanstveno zasnovanog razvojnog planiranja kao drutveno poeljnog
makroekonomskog okvira djelovanja trita, u nedostatku konzistentne
ekonomske politike kao korektiva trinih zakona, te u sve veem arbitrarnom i ad hoc dravnom, administrativnom intervencionizmu. Posljedice
tih pojava brzo su se odrazile u padu stope rasta: od prosjene godinje
stope 8,1% u periodu 1953-1965. ta se stopa spustila u sljedeem desetljeu
(1966-1975) na 5,8%. [26] B. Horvat je miljenja da je temeljni uzrok zapoetog ekonomskog i drutvenog regresa bilo vraanje na 'autokratsko dirigiranje drave' u vrijeme kad su negativne posljedice stihijskog djelovanja
trita postale vie nego oigledne, umjesto da se potakne i ojaa uloga
samoupravnih radnih kolektiva u okviru makroekonomskih planskih proporcija. Dok se i dalje deklarativno isticala primarna vanost samoupravljanja, u stvarnosti je drava upravljala ekonomskim procesima i to ne na

temelju struno formuliranih, konzistentnih i ostvarivih razvojnih planova, ve preteno arbitrarnim, voluntaristikim, ad hoc mjerama.
Kad se sredinom 1960-tih godina ilo na jaanje uloge trita, to je
bila ispravna orijentacija, jer bi ukidanje ili reduciranje uloge trita nuno vodilo u etatistiki, staljinistiki oblik gospodarske i drutvene organizacije. Problem je meutim nastao zbog toga, to se istovremeno s liberalizacijom gospodarskih djelatnosti odustalo od znanstveno utemeljenog
razvojnog planiranja (planovi su se dodue i dalje formalno donosili, ali
nisu bili konzistentni, struno utemeljeni ni realni, a nisu ni sadravali instrumente za njihovu realizaciju) i konzistentne ekonomske politike, zbog
ega je trite djelovalo nekontrolirano i stihijski. A posljedice stihijskog
djelovanja trita pokuavalo se rijeiti arbitrarnim, ad hoc dravnim intervencijama ili kasnije tzv. samoupravnim dogovorima pod diktatom
drave.
Preteni utjecaj dravnih organa na gospodarske procese nautrb samoupravljanja najbolje se ogledao u investicijskoj politici: nijedna vanija
investiciona odluka se nije mogla donijeti bez suglasnosti saveznih, republikih ili lokalnih dravnih organa. Uloga radnih kolektiva u donoenju
investicionih odluka je bila vrlo ograniena, to znai da samoupravljanje
u najvanijom gospodarskoj sferi, u sferi 'proirene reprodukcije', t.j. investicija nije funkcioniralo. Temeljni razlog toj opoj regresiji jugoslavenskog
drutva od sredine 1960-tih godina B. Horvat vidi u tome to 'politika
superstruktura' nije evoluirala paralelno s porastom kompleksnosti gospodarstva i potrebama istinskog samoupravljanja. Stoga ta struktura nije ni
institucionalno ni struno bila dorasla rjeavanju sve sloenijih gospodarskih i drutvenih problema. Osnovni i fatalni neuspjeh te politike superstrukture bio je to nije uspjela pronai funkcionalni i odriv sklad i sintezu izmeu triju kljunih imbenika naelno usvojenog samoupravnog
drutveno-ekonomskog modela: a) samoupravljanja neposrednih i udruenih proizvoaa; b) planskog dravnog usmjeravanja razvoja u skladu s
nacionalnim ciljevima i prioritetima; i c) autoregulacijskog i stimulativnog
djelovanja trita. Temelj politikog ureenja bio je jednopartijski sistem,
koji je suprotan biti samoupravljanja i koji implicira koncentraciju politike i gospodarske moi u rukama partijskih i dravnih organa. Pokuaj da
se putem Socijalistikog saveza prevlada jednopartijski monopol nije uspio zbog jednostavnog razloga, to je i taj Savez bio pod kontrolom partije.
Zakljuak: jednopartijski sustav je suprotan biti samoupravljanja, ali alternativa tom sustavu nije se ni pokuala ozbiljno traiti.

Iako su postojala neslaganja u partijskom i dravnom vrhu o daljnjim

putovima drutvenog razvitka (koja su bila manje ili vie izraena itavo
vrijeme postojanja socijalistike Jugoslavije), na VIII. kongresu KPJ 1964.
godine prevladalo je stanovite o potrebi radikalnijih promjena u pravcu
smanjivanja dravnog utjecaja na gospodarska kretanja, breg prenoenja
akumulacije, investicija i poslovnih odluka na poduzea, jaanja samoupravljanja i uloge radnika u upravljanju poduzeima kao i slobodnijeg djelovanja trinih zakona. Rezultati zaokreta prema samoupravno-trinom
gospodarskom modelu manifestirali su se u smanjenju udjela saveznih
investicija, poveanju odgovornosti uprava poduzea i radnika za poslovne rezultate, ali i njihove motiviranosti i inicijative za poveanje i racionalizaciju proizvodnje. Novim petogodinjim planom za razdoblje 19661970. predvieno je da privreda sudjeluje sa 70% u raspodjeli ostvarenog
dohotka. No novi uvjeti poslovanja, u kojima su se poduzea morala na
konkurentskom tritu osloniti na vlastitu sposobnost prilagoavanja proizvodnje potrebama trita i osigurati opstanak i razvoj tehnolokim inovacijama, poveanom proizvodnou rada, boljom kvalitetom proizvoda
i snienjem trokova proizvodnje, izazvali su zastoj u zapoljavanju novih
radnika (veina poduzea je u stvari imala tzv. tehnoloki viak radnika).
Socijalne posljedice trogodinjeg zastoja u zapoljavanju su donekle
ublaene odlaskom znatnog broja radnika na 'privremeni rad' u zapadnu
Europu (1966. godine u inozemstvu je bilo zaposleno oko 400.000, a u
1970-tim godinama oko milijun radnika). Restriktivne mjere monetarne i
kreditne politike, slobodniji uvoz i vea konkurencija esto jeftinijih i kvalitetnijih uvoznih proizvoda, kao i prilagoavanje novim uvjetima poslovanja, uzrokovali su usporavanje gospodarske dinamike: prosjena godinja
stopa rasta DBP-a snizila se od 8,1%, koliko je iznosila u prethodnih trinaest godina (1952-1965), na 5,8% u razdoblju 1966-1975. godine, da bi ostala
na tom snienom nivou i u sljedeih pet godina (5,6% prosjeno godinje),
sve do poetka krize u 1981. godini, kada je zavladala ekonomska stagnacija (s prosjenom godinjom stopom rasta od 0,6% za 1981-1985).
Sredinom 1960-tih godina toliko se ponovno zaotrila konfrontacija
dravno-centralistike struje i struje koja je traila bru decentralizaciju
i deetatizaciju, da je na sjednici Centralnog komiteta SKJ u lipnju 1966.
godine na Brijunima (tzv. Brijunski plenum) potpredsjednik Jugoslavije i
lan najueg partijskog vodstva, Aleksandar Rankovi, koji je bio jedan od
najbliih Titovih suradnika, bio primoran dati ostavku na sve svoje partijske i dravne funkcije. Razlog: na plenumu su iznesene teke optube na

raun Slube dravne sigurnosti, za koju je bio odgovoran A. Rankovi. Ta

je sluba optuena da je nastojala da se 'pretvori u silu iznad drutva', da
je 'prisvojila pravo da dri pod kontrolom odgovorne dravne i politike
funkcionare putem prislukivanja, praenja i dobivanja izvjetaja', da se 'iz
redova te slube formirala protusamoupravna i birokratsko-centralistika
grupa, koja se suprotstavljala privrednoj i drutvenoj reformi'. Taj je sluaj bio povod da partijsko vodstvo zahtijeva ubrzanje provoenja novog
modela samoupravnog socijalizma, 'koji izrasta iz slobodne stvaralake
inicijative i napora milijuna radnih ljudi i koji trai uspostavljanje najire,
neposredne socijalistike demokracije'.
Intenziviranje borbe protiv birokratsko-dogmatsko-centralistikih
tendencija potaklo je sve glasnije zahtjeve ekonomski razvijenijih republika, Hrvatske i Slovenije, za brim prenoenjem ovlasti i sredstava s federacije na republike. Naime, na federalnoj su razini jo uvijek bila koncentrirana golema sredstva, sada ne vie u saveznom budetu odnosno
u saveznom investicijskom fondu, ve u 'saveznim' bankama. Pritisak tih
republika za ukidanje unitarizma i centralizma, t.j. za reformu federalnog
ustrojstva u pravcu jaanja suvereniteta republika i njihove uloge u gospodarskom i drutvenom razvoju bio je sve jai, tako da je tijekom 1969-1971.
godine pitanje reforme federacije i meunacionalnih odnosa postalo glavna tema politikih rasprava ne samo u okviru partijskih i dravnih tijela
ve i u iroj javnosti.
Istovremeno, dolo je do oivljavanja nacionalne identifikacije i svijesti i do sve izraenijih zahtjeva za veom nacionalnom politikom, ekonomskom i kulturnom afirmacijom u smislu jaanja autonomije i suvereniteta republika. Ali paralelno s tim zahtjevima postale su sve glasnije i
unitaristike tendencije, koje su teile ne samo zadravanju dominantne
politike, ekonomske i financijske moi na saveznoj razini, nego i integraciju nacionalnih kultura, jezika i identiteta u jedinstvenu jugoslavensku
cjelinu. Meutim, hod prema decentralizaciji i jaanju poloaja republika
izgleda da se vie nije mogao zaustaviti pa su federalni organi bili prisiljeni
donositi znaajnije odluke tek nakon konzultacija i dogovora s republikama. No sada se pojavio novi problem: zbog velikih razlika u ekonomskoj
razvijenosti republika i pokrajina i zbog toga njihovih razliitih interesa
dolo je meu njima do sve eih neslaganja, pa i sukoba, oko podjele saveznih sredstava, reforme federacije i razvojne politike.
IX. kongres SKJ odran 1969. godine podrao je novu ulogu republika i pokrajina, njihovo pravo da samostalno artikuliraju svoje ciljeve i

interese i da ih meusobno usklauju na temelju ravnopravnosti. To stajalite vrhovnog partijskog tijela dalo je poticaj republikama da jo slobodnije definiraju i zastupaju svoje nacionalne odnosno republike interese.
Jedan od glavnih problema sad je bila podjela velikih financijskih sredstava
nagomilanih tijekom dugog razdoblja centralistikog sustava na saveznoj
razini. Stoga je prijelaz od federalnog centralizma na istinski federalizam
bio bremenit meurepublikim nesporazumima i trvenjima. Savezni su
organi jo uvijek raspolagali sa znaajnim polugama moi, jer su vani instrumenti ekonomske politike, kao to je kreditna, monetarna, devizna i
vanjsko-trgovinska politika, bili u njihovim rukama.
U nastojanju da se sauva kohezija Jugoslavije, Edvard Kardelj je u
raspravi s predsjednicima centralnih komiteta Saveza komunista republika poetkom 1970. godine, osudivi unitarizam i pokuaje hegemonije bilo
kojeg naroda nad drugima, apelirao da republike iskau vee meusobno
povjerenje i da usklauju svoje interese na temelju dogovora i ravnopravnosti. Partijskom vodstvu postalo je jasno da je potrebna hitna ustavna reforma federacije u pravcu jaanju dravnosti i suverenosti republika. Tu
je potrebu E. Kardelj povezao s daljnjim razvojem samoupravljanja, smatrajui da je glavni uzrok nastalih problema sukob izmeu samoupravnog
modela drutvenog ureenja i jo uvijek snanog dravnog monopola u
upravljanju gospodarstvom.
Meutim, dok se smanjivala mo dravnih federalnih organa (posebno u raspolaganju akumulacijom i investicijama) gotovo neprimjetno
pojavili su se na saveznoj razini novi centri financijske i ekonomske moi:
'savezne' banke i velika vanjsko-trgovinska poduzea. Godine 1965. ukinut
je federalni investicijski fond i njegova su golema sredstva prenijeta na 'savezne' banke, koje su poslovale kao samostalne gospodarske organizacije,
raspolaui sa sredstvima koje je godinama stvaralo itavo jugoslavensko
gospodarstvo. Stvarna ekonomska mo se stoga nije premjestila ni na samoupravna poduzea ni na republike, ve na 'savezne' banke: one su 1971.
godine raspolagale s 50,9% ukupnih sredstava za investicije, dok je poduzeima ostalo 26,8%, a republikama i lokalnim zajednicama 15,2%. Umjesto jaanja uloge samoupravnih poduzea, ulogu savezne administracije
u nacionalnom gospodarstvu preuzele su sada 'savezne' banke i velika
vanjsko-trgovinska poduzea. Podreenost poduzea tim novim centrima
moi vidljiva je iz podatka prema kojem je 1971. godine 70,2 % akumulacije
poduzea odlazilo bankama na ime otplate investicijskih zajmova.

U Hrvatskoj i Sloveniji raslo je nezadovoljstvo zbog koncentracije financijske i ekonomske moi na saveznoj razini usprkos proklamirane decentralizacije (velike 'savezne' banke Jugobanka, Poljobanka, Investbanka,
koje su raspolagale golemim kapitalom, imale su sjedite u Beogradu), a to
je nezadovoljstvo bilo potencirano pogoranjem ekonomske situacije u drugoj polovici 1960-tih godina. Stopa ekonomskog rasta bitno je smanjena,
uz istovremeno poveanje nezaposlenosti i pad ivotnog standarda. Hrvatsko je gospodarstvo bilo znatnim dijelom izvozno orijentirano, a osim toga
velik je bio devizni prihod od turizma i doznaka zaposlenih u inozemstvu
(procjenjuje se da je u Hrvatskoj u to vrijeme svaki etvrti radnik bio zaposlen u inozemstvu, prvenstveno u Njemakoj). Meutim, sav se taj devizni
prihod slijevao u saveznu Narodnu banku, pa je hrvatsko politiko vodstvo
trailo da se dio deviznih prihoda ostvarenih u Hrvatskoj prepusti poduzeima koja su ih zaradila. No taj je prijedlog odbijen, kao to su odbijeni
i republiki planovi za izgradnju prometnica (autoceste Zagreb-Split i Zagreb-Rijeka te ravniarska eljeznika pruga Zagreb-Rijeka), koje su bile od
stratekog znaaja ne samo za razvoj Hrvatske ve i Jugoslavije.
U otporu novom obliku centralizacije financijske i ekonomske moi
na saveznoj razini prednjaile su Hrvatska i Slovenija, koje su traile da se
sredstva biveg saveznog investicijskog fonda koja su prenijeta 'saveznim'
bankama raspodjele na republike razmjerno njihovom udjelu u stvaranju
tih sredstava, kao i da se izvri reforma deviznog i vanjsko-trgovinskog
reima koji je sada favorizirao nove centre ekonomske moi na saveznoj
razini. Uvjerenje pretenog dijela hrvatskog partijskog i dravnog vodstva
da se ne provode ustavne promjene kojima su republike dobile veu suverenost i da nije izvrena najavljena decentralizacija financijskih sredstava i
gospodarske moi s federalne razine na republike i samoupravna poduzea, nailo je na iroku podrku hrvatske javnosti. Nosioci zahtjeva za veom afirmacijom i ulogom republika, za veim mogunostima izraavanja
i realizacije nacionalnog identiteta i interesa bili su Matica hrvatska i novonastali studentski pokret.
trajk hrvatskih studenata u studenom 1971. godine izazvao je otru
reakciju Predsjednitva SKJ, koji je taj trajk, kao i itav tzv. 'masovni pokret' u Hrvatskoj, ocijenilo kao pokuaj nacionalistikih snaga da se narui
stabilnost i jedinstvo Jugoslavije i da se razvoj drutveno-ekonomskih odnosa skrene sa zacrtanog socijalistikog puta. Na burnoj 21. sjednici Predsjednitva SKJ u prosincu 1971. godine u Karaorevu otro je kritizirano
vodstvo SKH to se nije suprotstavljalo i sprijeilo irenje nacionalistikog

pokreta koji je, prema ocjeni Predsjednitva, imao 'kontrarevolucionarne'

ciljeve. Vrh SKH, Savka Dapevi-Kuar, Pero Pirker i Miko Tripalo (koji
je bio lan Predsjednitva SKJ) bio je prisiljen podnijeti ostavku, a zbog
'sudjelovanja ili doprinosa u razvijanju nacionalistike i frakcionake djelatnosti' oko tisuu partijskih funkcionara i lanova Partije u Hrvatskoj iskljueno je iz Partije i smijenjeno sa svojih poloaja, a mnogi su osueni na
zatvorske kazne. Uskoro je dolo i do smjene 'liberalnog' vodstva SK Srbije
na elu s Markom Nikeziem i Latinkom Perovi. Ti su dogaaji zaustavili
procese deetatizacije, decentralizacije, liberalizacije i demokratizacije zapoete prije desetak i vie godina, zasnovanih na mnogim viekratno donesenim i potvrenim partijskim i dravnim odlukama i dokumentima.
Iduih desetak godina bilo je obiljeeno jaanjem neposrednog utjecaja partijskih i dravnih organa na gospodarska i drutvena kretanja. Partijski vrh je ocijenio da se otilo predaleko s liberalizacijom i demokratizacijom te da je to dovelo do pojave republikog separatizma, oivljavanja nacionalistikih tendencija, porasta moi 'tehnokratsko-upravljakih
struktura' i do tenji ka politikom pluralizmu. Partijsko je vodstvo izlaz
iz te nepoeljne situacije vidjelo u aktiviranju partijskih organizacija i njihovom preuzimanju vodee uloge u suzbijanju nacionalizma, separatizma
i 'tehnokratizma' (pod im se podrazumijevao rastui monopol banaka i
drugih 'otuenih centara ekonomsko-politike moi' u raspolaganju akumulacijom). Osim toga, rjeenje nastalih problema, koji su po ocjeni partijskog vrha prijetili dezintegracijom dravne zajednice i ugroavanjem
socijalistikih temelja jugoslavenskog drutva, pokuavalo se nai u novoj
koncepciji samoupravljanja zasnovanoj na ideji udruenog rada. Prema
toj koncepciji, robna proizvodnja i trite neophodni su i u socijalistikom
drutvu, ali da oni ne bi doveli do 'kapital odnosa', t.j. do prevlasti kapitala
nad radom (u konkretnim jugoslavenskim uvjetima do monopola 'otuenih centara moi' u raspolaganju vikom rada koji stvara radnika klasa, a
time i do prevlasti tih centara nad radnikom klasom), potrebno je naelo
samoupravljanja proiriti sa razine poduzea na ire gospodarske i drutvene okvire.
To novo shvaanje samoupravljanja ovako se objanjava u Platformi
za pripremu X. kongresa partije: Robna proizvodnja i trite u nas mogu
biti socijalistiki u onoj mjeri u kojoj se ostvaruju samoupravni socijalistiki odnosi povezivanja i udruivanja rada u irim razmjerima na bazi
dohotka i samoupravljanja drutvenim sredstvima za proizvodnju. U
Platformi se naglaava da se trite u socijalizmu ne moe primijeniti na

podruje kapitala i radne snage. Takoer se istie da drutveno planiranje treba postati sredstvom povezivanja dijelova udruenog rada u cjelinu drutvenog rada kao i da nosioci planiranja ne smiju biti ni drava
ni osamostaljeni ekonomski centri, ve organizacije udruenog rada. X.
Kongres SKJ odran u Beogradu u svibnju 1974. godine u potpunosti je
podrao i prihvatio prijedloge sadrane u Platformi. Novi Ustav iz 1974.
godine i Zakon o udruenom radu iz 1976. godine ozakonili su koncepciju
udruenog rada. Novi samoupravni i politiki sustav uveden tim pravnim
aktima zasnivao se na dva temelja cjelokupnog sustava: na osnovnoj organizaciji udruenog rada (OOUR) kao temeljnoj eliji udruenog rada, i
na mjesnoj zajednici kao temeljnoj samoupravnoj eliji teritorijalne organizacije graana. A kao ope naelo odluivanja u novom sustavu samoupravnog socijalistikog drutva uvedeno je naelo 'drutvenog dogovaranja
i sporazumijevanja'.
Ideje i namjere partijskog vrha o razvoju novog, vieg modela samoupravljanja, t.j. udruenog rada, kao odluujueg faktora ekonomskih
procesa i nosioca drutvene moi, usprkos neprestanih pokuaja i reformi u tom smjeru, nisu se ostvarile. Prema miljenju Duana Bilandia,
'partijsko-dravna' struktura ne samo da je zadrala ve i poveala svoju
mo i to nautrb samoupravljanja. [27] Odluke o imenovanju rukovodeih
kadrova u svim strukturama drutva donosili su elni ljudi dravnih i partijskih organa, to im je osiguralo odluujui utjecaj na poslovanje banaka
i drugih vanih gospodarskih i drutvenih institucija. Samoupravni model
drutva s dominantnom ulogom udruenog rada u razvoju drutva, kako
su ga zamiljali njegovi idejni tvorci (prvenstveno E. Kardelj), nije se uspio afirmirati u stvarnom ivotu; dravne i partijske strukture su poveale
svoj odluujui gospodarski i drutveni utjecaj, naroito u sferi proirene
reprodukcije (t.j. u investicionoj politici). Drugo vano obiljeje razvoja
jugoslavenskog drutva u 1970-tim godinama bilo je jaanje autonomije i
moi republikih i pokrajinskih dravnih i partijskih organa, to je bilo u
skladu s Ustavom iz 1974. godine.
Dileme i potekoe koje su obiljeavale nastojanje jugoslavenskih
ekonomista, sociologa i politiara da oblikuju konzistentan, funkcionalan
i uspjean model socijalistikog, samoupravnog poduzea, gospodarstva i
drutva proizlaze, kako se ini, velikim dijelom iz kontradiktorne prirode
samoupravne gospodarske organizacije u uvjetima trine privrede i drutvenog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju. Kao to je 1983. godine
konstatirao sociolog Josip upanov, samoupravne organizacije koje poslu-

ju u navedenim uvjetima imaju dvojaku prirodu: one su istovremeno asocijacije udruenih proizvoaa, ali s obzirom da djeluju u trinim okolnostima, moraju poslovati kao gospodarska poduzea, to znai da moraju
nastojati da ekonomiziranjem utroka rada i kapitala budu konkurentna
kako bi opstala i napredovala u trinoj utakmici. Ako se samoupravna poduzea ponaaju kao asocijacije proizvoaa, onda e one, ponaajui se
racionalno, prvenstveno tititi interese svojih lanova, t.j. nee otputati
eventualni viak zaposlenih ili zamijeniti svoje manje kvalificirane sa strunijim, obrazovanijim i produktivnijim radnicima, kako bi snizili trokove,
poveali dobit i postali konkurentniji. Njihov poslovni cilj bit e poveanje
dohotka po radniku, lanu radne zajednice. Ako s druge strane u samoupravnim gospodarskim organizacijama prevlada komponenta poslovnog
poduzea i njihovo ponaanje kao trinih aktera, one e dati prioritet sniavanju trokova rada i kapitala i poveanju dobiti, kako bi osigurale ne
samo svoje kratkorono preivljavanje u trinom takmienju ve i razvoj,
a s tim uvjetovano i poveanje osobnih dohodaka u budunosti.
Ameriki ekonomist Benjamin Ward jo je 1958. godine, prouavajui
model samoupravnog poduzea doao do zakljuka, da e radniki savjet
takvog poduzea usvojiti kao kriterij uspjenog poslovanja maksimiranje
dohotka po radniku. [28] A upravo to maksimiranje dohotka po radniku
(a ne dobiti, odnosno profita), kolikogod bilo racionalno s gledita kratkoronih interesa samoupravnih proizvoaa, nije racionalno s gledita
dugoronog razvoja samoupravnog poduzea kao ni s gledita nacionalne
ekonomije. Taj kriterij poslovnog cilja je, po miljenju B. Warda, glavni razlog manje ekonomske uinkovitost i slabijeg razvojnog potencijala samoupravnog poduzea u odnosu na kapitalistiko poduzee iji je poslovni
cilj maksimiranje dobiti (profita).
Meutim, trini uvjeti u kojima djeluje samoupravno poduzee, razvojna orijentacija uprave poduzea, zatim mjere ekonomske politike, kao
i eventualni dugoroniji vremenski horizont radnika u sagledavanju svojih
interesa, moe djelovati i na drukije ponaanje, t.j. u smjeru maksimiranja
dobiti kao cilja poslovne politike. Iskustvo je pokazalo da je velik broj poduzea i prihvatio taj nain poslovanja. Po svemu sudei, ponaanje radnika u samoupravnom poduzeu i izbor kriterija poslovnog cilja u velikoj
je mjeri ovisio o vremenskoj preferenciji radnika: ako radnici preferiraju
svoje kratkorone interese, izabrat e maksimiranje dohotka kao cilj poslovne politike. Ako pak svoje interese sagledavaju u dugoronijoj vremenskoj perspektivi, dat e prednost maksimiranju dobiti i na taj nain putem

vee dobiti, akumulacije i investicija u proirenje i tehnoloko unapreenje

proizvodnje stvoriti uvjete za vee osobne dohotke u budunosti.
Jugoslavenski ekonomisti i politiari bili su podijeljenog miljenja u
pogledu stvarnog odnosno poeljnog obrasca ponaanja samoupravnog
poduzea. Jedna je utjecajna skupina ekonomista, koju je podravao V. Bakari, smatrala da maksimiranje dohotka odgovara prirodi samoupravnog
poduzea i samoupravnog gospodarstva, dok se druga struja ekonomista
i politiara opredijelila za stopu dobiti, kao temeljni kriterij uspjenosti
samoupravnih poduzea. Navedene razlike, nikad prevladane, oteale su
stvaranje jedinstvenog, openito prihvaenog modela samoupravnog poduzea, kako na teoretskoj tako i na zakonskoj i operativnoj razini, koji bi
bio ostvariv, ekonomski uinkovit i koji bi istovremeno bio u skladu s prihvaenim naelima demokratskog, samoupravnog socijalizma.
Unato svih navedenih problema, razvoj jugoslavenskog gospodarstva u tri desetljea bio je vrlo dinamian: u razdoblju 1949-1979. prosjena
godinja stopa rasta drutvenog bruto proizvoda iznosila je 6%. Meutim,
taj kontinuirani brzi rast zaustavljen je poetkom 1980-tih; tada je stopa
rasta DBP pala od 7,2% u 1979. na 2,5% u 1981. godini, a godinji prosjek
stope rasta za itavo desetljee 1980-tih iznosio je svega 0,6%. [29] Posljednje desetljee postojanja SFRJ bilo je obiljeeno, osim gospodarske stagnacije, i produbljivanjem strukturnih poremeaja, visokom inflacijom i padom ivotnog standarda.
Uzroci zastoja jugoslavenskog gospodarstva 1980-tih godina su viestruki; do stagnacije nije dolo samo zbog pogrenih rjeenja u dugoronoj
strategiji razvoja (na pr. pretjeranog favoriziranja industrije na raun zaostajanja razvoja i modernizacije poljoprivrede), ve njene korijene treba
traiti prvenstveno u nerijeenim proturjenostima samog socijalistikog
samoupravnog modela. Usprkos upornih nastojanja i permanentnih institucionalnih i 'sustavnih' reformi, nisu prevladane suprotnosti izmeu
samoupravljanja, trita i etatizma, izmeu centralizma i federalizma, izmeu demokracije i jednopartijskog sustava. esti pokuaji izgradnje konzistentnog i funkcionalnog modela, koji bi pomirio navedene suprotnosti,
nisu urodili trajnim rjeenjima; to su bile uglavnom palijativne mjere kojima su se ublaavali simptomi bez rjeavanja temeljnih problema.
Kad je prisilna kolektivizacija 1948. godine izazvala drastian pad poljoprivredne proizvodnje (koja je pala ispod predratne razine), ta je strategija naputena (to je donekle oivjelo poljoprivrednu proizvodnju), ali
uskoro je smanjenjem zemljinog maksimuma od 30 na 10 hektara postav-

ljena nova zapreka modernizaciji i brem razvoju agrarnog sektora. Uvoenjem samoupravljanja 1950. godine i poticanjem deetatizacije i decentralizacije osloboena je inicijativa i poduzetnitvo radnih kolektiva, to se
ubrzo odrazilo na visokim stopama gospodarskog rasta, ali je ipak poslovna autonomija poduzea ostala i dalje previe ograniena, a alokacijsko i
stimulativno djelovanje trita slabo te sputano pretjeranom dravnim intervencionizmom.
Usprkos poputanja ranijeg totalnog dravnog upravljanja gospodarstvom te uvoenja samoupravljanja, jugoslavenski gospodarski model je i
dalje zadrao mnoga etatistika i centralistika obiljeja. Slijedila je reforma 1961. godine s namjerom da se povea samostalnost poduzea i uloga
trita i ublai kontrola osobnih dohodaka. Ali budui da rezultati te reforme nisu dali oekivane rezultate, pokrenuta je 1965. godine nova reforma
(uz dosta otpora dijela utjecajnih ekonomista i politiara) s ciljem radikalnog zaokreta u pravcu trinog poslovanja i vee poslovne autonomije samoupravnih poduzea. Povean je udio poduzea u ostvarenom dohotku,
poveani su osobni dohoci i njihova ovisnost o ekonomskoj uinkovitosti
poduzea i radnom uinku radnika. Ali i taj pokuaj liberalizacije, demokratizacije i revitalizacije jugoslavenskog gospodarstva i drutva nije bio
dovoljno dosljedan i radikalan za zadovoljavajui preokret u pravcu uravnoteenog i dinaminog razvoja, koji bi istovremeno bio usklaen s temeljnim naelima socijalistikog, samoupravnog, demokratskog drutva. Bitan
nedostatak reforme pokrenute 1965. godine bio je u tome to su kapital
i rad i dalje ostali izvan sfere djelovanja trinih zakona, zbog ega nisu
mogle biti uspostavljene 'ravnotene' odnosno ekonomske cijene tih primarnih faktora proizvodnje, uzrokujui njihovo neekonomino koritenje
i suboptimalno funkcioniranje cjelokupnog gospodarstva. U meuvremenu su uestali zahtjevi republika (naroito Hrvatske i Slovenije) za veom
ulogom u gospodarskom razvoja i veim udjelom u raspodjeli akumulacije
i investicijskoj politici. Pod tim pritiscima savezna je vlada ukinula savezne
investicijske fondove, ali sredstva nisu prenijeta na republike, lokalne organe vlasti i poduzea, nego u 'savezne' banke, koje su postale novi centri
gospodarske moi: Samoupravna poduzea nisu osposobljena u dovoljnoj
mjeri da osim kratkorone poslovne politike vode i dugoronu razvojnu
politiku, da raspolau sa svojom akumulacijom i da same donose investicijske odluke. Usprkos jo uvijek relativno visokih stopa gospodarskog
rasta (godinji prosjek tih stopa u razdoblju 1966-1975. iznosio je 5,8%, a
u razdoblju 1976-1980. bio je 5.6%) i 'radikalne' reforme iz 1965. godini,

osnovno obiljeje modela ostalo je i dalje pretjerano administrativno reguliranje, a uloga trinih zakonitosti ostala je sekundarna. U donoenju
bitnih ekonomskim odluka esto su bili vaniji politiki kriteriji i interesi nego ekonomski kriteriji, t.j. optimalizacija mikro i makroekonomskog
uinka. Stoga su se posljedice neuvaavanja ekonomskih zakonitosti morale pojaviti u obliku rastuih strukturnih neravnotea i poremeaja, koje
su u akutnom obliku izbile na povrinu poetkom 1980-tih.
Tih je godina dolo pored usporavanja i stagnacije gospodarskog rasta, do galopirajue inflacije (prosjena godinja stopa inflacije u razdoblju
1981-1985. bila je 48,6%), do viestrukog poveanja inozemnog duga (od 3.9
milijardi dolara u 1973. na 18,6 milijardi dolara u 1986. godini), do porasta
godinjih otplata tog duga od 1,58 milijardi dolara u 1975. na 3,83 milijarde
dolara u 1980. i na 5,22 milijarde dolara u 1984, godini, do poveanog trgovinskog i platnog deficita, do porasta nezaposlenosti (od 540.000 u 1975.
na 785.000 u 1980. i na 1,040.000 u 1985. godini), do stagnacije i pada ivotnog standarda (pad realnih osobnih dohodaka ukupno za 22% u razdoblju 1980-1985.)
Smrt Josipa Broza Tita (4. svibnja 1980), koji je svojim politikim autoritetom, odlunou i karizmom gotovo etiri desetljea vodio zemlju,
ostavila je jugoslavenski brod u nastalim burnim vodama bez kormilara.
Kolektivno rukovodstvo i naelo rotacije nisu se pokazali kao dovoljno
uinkovit nain upravljanja dravom, naroito u rjeavanju nagomilanih
i sve sloenijih ekonomskih i politikih problema. Osim ekonomske krize, meurepubliki i meunacionalni odnosi stalno su se pogoravali. A
vizija o samoupravljanju udruenog rada kao dominantnom drutvenom
modelu, koji je trebao osigurati razvoj demokratskog socijalizma i drutveni progres, nije se u potpunosti ostvarila. Nije bio ispunjen temeljni uvjet
stvarne ekonomske, a time i politike, prevlasti 'udruenog rada': upravljanje stvorenim dohotkom, a naroito akumulacijom. Prema nekim procjenama, radni su kolektivi poetkom 1980-tih godina raspolagali sa svega
oko 20% ukupne drutvene akumulacije. Usprkos napora da se prevladaju nastali akutni ekonomski i politiki problemi, u emu se djelomino i
uspjelo, zemlja je krenula silaznom putanjom, koja je na kraju zavrila raspadom zajednike drave i slomom socijalistikog sustava.
U sijenju 1989. godine Ante Markovi, mandatar nove federalne vlade, u pokuaju da zemlju izvede iz ekonomske stagnacije i politike krize,
najavio je znaajne promjene u koncepciji samoupravnog socijalizma i dogovorne ekonomije. Markovieva vizija 'novog socijalizma' temeljila se na

potpunom raskidu s etatizmom; ta je vizija traila rjeenje u dosljednoj liberalizaciji gospodarstva, slobodnijem djelovanjem trita i demokratizaciji politikog ivota. U Markovievom 'novom socijalizmu' trini zakoni
vrijede ne samo za proizvodnju i razmjenu ve i za radnu snagu i kapital,
jer jedino verifikacijom na tritu rad i kapital dobivaju pravu cijenu, to
omoguava njihovu ekonomski opravdanu alokaciju i uinkovito koritenje; i to je posebno vano, jedino se na taj nain potie bre ukljuivanje
u meunarodnu razmjenu. 'Novi socijalizam' takoer trai ukidanje drutvenog vlasnitva, na kojem je izrasla 'dogovorna ekonomija', t.j. donoenje
makroekonomskih i poslovnih odluka uglavnom na voluntaristiki nain,
mimo trinih zakonitosti.
Iza drutvenog vlasnitva i dogovorne ekonomije krio se, smatraju
autori Markovievog programa, u stvari etatizam, t.j. monopol partijskodravnih struktura, koji je guio istinsko samoupravljanje. U duhu 'novog
socijalizma' vlada je donijela novi Zakon o poduzeima, koji im daje veu
samostalnost i omoguava slobodno trino ponaanje. U novom ekonomskom modelu, formiranje cijena preputeno je tritu (ipak je zadrana kontrola oko jedne petine cijena zbog monopolnog poloaja nekih
poduzea). Usvojen je takoer program za suzbijanje hiperinflacije, uveden je konvertibilni dinar i doputeno slobodno raspolaganje deviznim raunima graana. Predloeni su ustavni amandmani kojima se omoguava
poduzeima slobodan promet kapitalom (osnovnim sredstvima), ukida se
zemljini maksimum i predviaju vea ovlatenja savezne vlade u voenju
porezne i tekue ekonomske politike.
No meurepubliki i meunacionalni nesporazumi, napetosti i konflikti su ve uzeli toliko maha da nije bilo realno oekivati dogovor o tako
radikalnoj promjeni postojeeg modela, koji je bio utemeljen na samoupravljanju i trino-planskoj ekonomiji, a u kojem su sve vanije ekonomske odluke donosili dravni i partijski organi, i to rukovodei se esto vie
politikim (ili ideolokim) nego ekonomskim kriterijima. Zanimljivo je da
su se sve republike i pokrajine osjeale zakinute postojeim sustavom ekonomskih odnosa: Slovenija i Hrvatska smatrale su da prevelik dio njihovog
dohotka odlazi u savezni budet, savezne fondove i 'savezne' banke, kao i
za pomo nerazvijenim republikama i pokrajinama; a slabije razvijene republike i pokrajine bile su pak uvjerene da se velik dio njihovog dohotka
prelijeva u Sloveniju i Hrvatsku zbog dispariteta cijena (preniskih cijena
sirovina i poljoprivrednih proizvoda s jedne strane i previsokih cijena industrijskih proizvoda s druge strane).

Objektivan razlog meurepublikim sporovima bila je velika razlika

u stupnju ekonomske razvijenosti: nacionalni dohodak po stanovniku u
Sloveniji je bio osam puta vei od onog na Kosovu (u ekonomski razvijenim federalnim zemljama, na pr. u S A D i Njemakoj, razlika izmeu najrazvijenije i i najmanje razvijene federalne jedinice kree se 2-2,5 prema 1).
Moda jo vaniji bili su povijesni korijeni meunacionalnih nesporazuma
i nepovjerenja (koji su bili dublji nego to se openito smatralo), naroito
to se tie hrvatsko-srpskih i srpsko-albanskih odnosa. To je dolo do izraaja ve krajem 1970-tih, a naroito u 1980-tim godinama, kad je dio nacionalistiki orijentiranih intelektualnih i politikih elita poeo oivljavati i
stavljati u prvi plan nacionalni identitet, interese i pretenzije.
U raspirivanju nacionalistikih pretenzija i animoziteta prema drugim
nacijama prednjaio je krug srpskih intelektualaca okupljenih u Srpskoj
akademiji nauka i Drutvu knjievnika Srbije, kao i novo vodstvo Saveza
komunista Srbije na elu sa Slobodanom Miloeviem. Dubina politike
krize izazvane meurepublikim trvenjima postala je oigledna kad je Srbija proglasila prekid ekonomskih odnosa sa Slovenijom nakon to je Slovenija onemoguila odravanje 'mitinga istine' u Ljubljani. Stoga je Markoviev
program radikalnih ekonomskih i politikih reformi, usmjeren na izgradnju
novog demokratskog, pluralistikog, trinog socijalizma, u danoj situaciji
u kojoj su s jedne strane jaale centralistike i unitaristike snage predvoene Miloeviem, a s druge strane zahtjevi Hrvatske i Slovenije za veom
suverenou (i kosovskih Albanaca za ouvanjem autonomije), imao slabe
izglede za ope prihvaanje i realizaciju. Politika kriza je uskoro eskalirala
do takvih razmjera da su ne samo propala sva nastojanja Markovieve vlade
da se 'novim socijalizmom' zemlja izvede iz krize, nego se vie nije mogao
sprijeiti raspad Jugoslavije i njenog socijalistikog sustava.
Jeffrey Sachs, ameriki ekonomist svjetskog ugleda, koji je bio Markoviev savjetnik u izradi programa ekonomskih reformi, smatra da su
sljedea tri razloga bila od odluujueg znaaja za neuspjeh tih reformi, za
propast Jugoslavije i kolaps socijalizma: a) Miloevieva opstrukcija Markovievog programa i njegova unitaristika politika; b) nacionalistike tendencije, koje su bile godinama potiskivane, a koje su izbile svom estinom
u zadnja dva desetljea 20. stoljea; i c) odbijanje SAD-a, Europske Unije i
M M F - a da pomognu realizaciju Markovievog programa odgodom plaanja jugoslavenskog duga. [30]
Usprkos burnog, brutalnog i krvavog kraja 45-godinjeg razdoblja
(1945-1990) povijesti junoslavenskih naroda u zajednikoj dravi, Soci-

jalistikoj Republici Jugoslaviji, to se vrijeme ipak ne moe ocijeniti kao

doba civilizacijske stagnacije ili ak nazadovanja. Naprotiv, iako sa stanovita demokratskih naela to razdoblje ne moe dobiti pozitivnu ocjenu,
postignuti rezultati u ekonomskom, socijalnom i kulturnom preobraaju
i napretku ne mogu se osporiti. Jugoslavija se u tih gotovo pola stoljea iz
zaostale agrarne zemlje pretvorila u srednje razvijenu industrijsku te ekonomski i politiki relativno stabilnu zemlju i u dravu sa znatnim ugledom
i utjecajem na meunarodnoj sceni. O razmjerima ekonomske i socijalne
transformacije rjeito govore ovi suhoparni, ali impresivni podaci: udio industrijske proizvodnje u DBP-u povean je od 18,3% u 1947. na 42,2% u
1985. godini; udio poljoprivrednog stanovnitva u istom je razdoblju smanjen od 67% na 19%; prosjena godinja stopa gospodarskog rasta u periodu 1948-1985. iznosila je 5,4% (to je za tako dugi niz godina visoka stopa);
broj zaposlenih povean je od 1,167.000 u 1947. na 6,491.000 u 1985. godini; broj uenika srednjih kola povean je od 113.677 u 1945/46. na 981.816
u 1984/85. godini, a broj studenata u viim i visokim kolama od 25.339 na
351.175; od ukupnog broja zaposlenih, udio osoba s viim i visokim obrazovanjem porastao je od 6,6% u 1956. na 12,6% u 1983. godini; broj lijenika
povean je od 3364 u 1952. na 36.872 u 1983. godini; realni osobni dohoci
od 1946. do 1980. godini rasli po prosjenoj godinjoj stopi od 4,3%. [31]
Ni pogoranje ekonomske situacije u 1980-tim godinama ne bi trebalo pokvariti opu pozitivnu ocjenu relativne ekonomske uspjenosti jugoslavenskog socijalistikog, samoupravnog, trino-planskog modela. Gospodarski poremeaji i stagnacija do koje je dolo u tom zadnjem desetljeu
postojanja SFR Jugoslavije nisu bili tako duboki i fatalni da se ne bi mogli
prevladati (potkraj tog razdoblja su se ve mogli naslutiti znakovi konsolidacije i oporavka). Uostalom, nema tog gospodarskog modela koji je imun
na ciklika kolebanja, t.j. na periodike uspone i padove gospodarske aktivnosti. Pitanje je zapravo moe li se govoriti o ekonomskoj krizi u tom
periodu (termin kojim se esto oznaava to razdoblje), jer DBP u cjelini
gledano nije smanjen (godinje stope rasta su se kretale izmeu - 1 % do +
2%), a zaposlenost se i dalje poveavala, iako usporenije (broj zaposlenih
rastao je po prosjenoj godinjoj stopi od 2,3%).
Najvei problem bila je galopirajua inflacija (godinje stope porasta
cijena na malo varirale su u rasponu od 30% pa ak do 70%) i pad ivotnog
standarda (realni osobni dohoci su se smanjivali po godinjim stopama od
3% do 10%). Ipak, u ostvarivanju jednog od tada najvanijih ciljeva ekonomske politike, uravnoteenja platne bilance s inozemstvom, postignut

je znaajan uspjeh (iako po cijenu usporavanja ekonomskog rasta, smanjenja investicija i pada ivotnog standarda): povean je stupanj pokrivenosti
uvoza izvozom roba i usluga sa 69% u 1981. na 87% u 1985. godini. Moe
se dakle zakljuiti da zastoj gospodarstva u 1980-tim, a ni nedostaci socijalistikog, samoupravnog gospodarskog modela nisu mogli biti uzrokom
sloma Jugoslavije i njenog socijalistikog sustava.
Zato onda nije uspio pokuaj da se socijalistika Jugoslavija razvije
i odri kao politiki stabilna i odriva zajednica ravnopravnih naroda, da
se u potpunosti oivotvori model trino-planskog, funkcionalnog i dinaminog gospodarstva i zato samoupravljanje udruenih proizvoaa nije
postalo vladajui oblik drutvenog ustroja?
to se tie prvog dijela postavljenog pitanja (pitanja dugorone stabilnosti multinacionalne dravne zajednice), sva nastojanja da se ostvari
i sauva kohezija i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije, usprkos poetnih uspjeha, pokazala su se nedovoljna pod pritiskom oivjelih (neko
vrijeme potisnutih, ali duboko ukorijenjenih) povijesno uvjetovanih nacionalnih frustracija, animoziteta, aspiracija i interesa, pogotovo naslijeenih
i neprevladanih tenji utjecajnog dijela politike i intelektualne elite najbrojnijeg, srpskog, naroda da ostvari prevlast nad ostalim narodima. to
se tie drugog (ali za opstanak Jugoslavije i njenog drutveno-ekonomskog
sustava ne i odluujueg) neuspjeha, naime nastojanja da trino-planski
model postane dovoljno uinkovit, razlog lei u neuspjehu da se pronae
djelotvorna sinteza triju mehanizama reguliranja ekonomskih procesa: samoupravljanja, trita i planiranja. Trini mehanizam nije bio razvijen do
razine koja bi mu omoguila da u dovoljnoj mjeri iskae svoj autoregulacijski i motivacijski potencijal; a ni planiranje se nije izgradilo u sustav koji bi
bio u stanju uspjeno dopuniti i korigirati djelovanje trinog mehanizma
u cilju promoviranja i zatite prioritetnih drutvenih ciljeva.
I na kraju, vizija samoupravljanja kao oblika neposredne demokracije
i vladavine radnih ljudi nailazila je na otpor dijela kako partijsko-birokratskih tako i tehnokratsko-menederskih struktura i 'otuenih centara moi'.
Samoupravljanje se nije uspjelo nametnuti kao osnovni drutveni odnos
niti su glavne poluge ekonomske i politike moi prele u ruke 'udruenog
rada'. Uz to jednopartijski sustav i nepostojanje politikog pluralizma nisu
omoguili da se nastali problemi pravovremeno rjeavaju demokratskim
putem, t.j. sueljavanjem i usklaivanjem razliitih stavova uz participaciju svih politikih snaga i uvaavanje raspoloenja i interesa graana, ve su
se problemi akumulirali ili rjeavali u uskom krugu vladajue partijske eli-

te, ee na arbitraran nain i u skladu s ideolokim opredjeljenjima nego

u skladu sa stvarnim i pragmatinim potrebama.
Vanim uzrokom neuspjeha (ili samo djelominog uspjeha, nedovoljnog za odrivi i trajni opstanak i razvoj) u ostvarenju koncepcije djelotvornog samoupravljanja, istinskog federalizma i ravnopravnosti naroda,
deetatizacije i demokratizacije, kao i samoregulirajueg i motivirajueg
djelovanja trita, usprkos dobrim namjerama i proklamacijama, moglo
bi se oznaiti zadravanje jednopartijskog monopola kao temeljnog politikog odnosa. Komunistika partija (odnosno Savez komunista) je itavo
vrijeme ostala autoritativna organizacija koja je u svojim rukama zadrala
gotovo svu politiku i ekonomsku mo, to je u proturjeju s biti samoupravljanja koje podrazumijeva i zahtijeva slobodno miljenje, slobodnu
raspravu i slobodno, demokratsko odluivanje. Dosljedno i potpuno samoupravljanje podrazumijeva demokraciju i pluralizam, dok se partija nije
bila u stanju odrei uloge jedinog (ili glavnog) arhitekta drutvenih odnosa i konanog arbitra u svim vanim drutvenim i ekonomskim pitanjima
No, politiki pluralizam i viestranaje moglo bi biti uspjeni u ouvanju
zajednike drave jedino u sluaju konfederalnog modela, u kojem bi svaki
narod imao puni suverenitet, onako kako je to bezuspjeno predlagala slovenska delegacija na 14. kongresu SKJ u sijenju 1990. godine.
Iako je i ranije bilo razlika i nesporazuma meu vodeim partijskim
dunosnicima o nekim kljunim pitanjima jugoslavenskog puta u socijalizam (najeklatantniji su primjeri sukobi s A. Hebrangom, M. ilasom i A.
Rankoviem), homogenost partije, njene ideologije i politike ozbiljno je naruena tek jaanjem i osamostaljivanjem republikih (nacionalnih) partija i
njihovim razliitim, esto suprotnim interesima i pogledima na rjeavanje
kljunih ideolokih, politikih i ekonomskih dilema. Te su centrifugalne
sile znatno ojaale u 1980-tim godinama, kad vie nije bilo Tita, Kardelja i Bakaria, koji su svojim politikim autoritetom bili u stanju odravati
potreban stupanj ideoloke kohezije i politikog jedinstva partije i drave
(barem povrinski, ako ne uvijek i dubinski). Pokuaji Ante Markovia u
smjeru demokratizacije i pluralizma doli su prekasno, kad su se unutarnje
suprotnosti, antagonizmi i sukobi toliko zaotrili da su onemoguili zajedniki dogovor o reformi postojeeg ekonomskog sustava i o zajednikoj
platformi daljnjeg dravnog ustrojstva i suivota.
etrnaesti kongres SKJ odran 20-22. sijenja 1990. godine bio je sudbonosan za budunost ne samo SK Jugoslavije nego i za sudbinu drave
Jugoslavije. Odluujui dogaaj bilo je odbijanje dvaju slovenskih aman-

dmana na novi Statut SKJ. Jednim se amandmanon predlagalo da se SKJ

definira kao organizacija republikih organizacija Saveza komunista, koje
se ravnopravno udruuju u SKJ, dok se drugim amandmanom trailo da
se u Statut unese formulacija da narodi udrueni u Jugoslaviju ispunjavaju svoju suverenost unutar republika i imaju pravo da odlue koja od svojih suverenih prava ele ostvariti preko demokratski izabranih institucija u
Jugoslaviji. Budui da kongres, na kojem je najvei utjecaj imao Slobodan
Miloevi, predsjednik SK Srbije, nije prihvatio slovenske amandmane,
slovenska je partijska delegacija napustila kongres, a njoj se pridruila i hrvatska delegacija. Njihov je odlazak oznaio raspad SKJ, ime je najavljen i
raspad zajednike drave SFR Jugoslavije.

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]

Franjo Tuman, Okupacija i revolucija, Institut za historiju radnikog

pokreta, Zagreb, 1963, str. 18
Jere Jareb, Pola stoljea hrvatske politike, Buenos Aires, 1960, str 32
Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb,
2008, str. 384
Branko Petranovi, lstorija Jugoslavije 1918-1978, Nolit, Beograd, str.
230
Janko Pleterski, Nacije, Jugoslavija, revolucija, Izdavaki centar Komunist, Beograd, 1985, str. 495
Enrico Cravetto (gl. urednik), Povijest - Predveerje rata i Drugi Svjetski rat, 1936-1945, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2008, str. 360
J. B. Tito, Stvaranje i razvoj Jugoslavenske armije, Beograd, 1949, str.
40-41
Franjo Tuman, Okupacija i revolucija, Institut za historiju radnikog
pokreta, Zagreb, 1963, str. 139

[9] Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, str. 404

[10] ibid. str. 361
[11] Vladimir erjavi, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga,
Zagreb, 1992.
[12] Josip Broz Tito, Temelji demokratije novog tipa, Komunist, br. 2, 1946.
[13] Janko Pleterski, Nacije, Jugoslavija, revolucija, str. 232
[14] Branko Petranovi, lstorija Jugoslavije 1918-1978, str. 234
[15] Janko Pleterski, Nacije, Jugoslavija, revolucija, str. 274

[16] Duan Bilandi, Historija Federativne Socijalistike Republike Jugoslavije, kolska knjiga, Zagreb, 1985, str. 112
[17] Industrijski razvitak Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1957, str. 12
[18] Kdvard Kardelj, Deset godina narodne revolucije, problemi nae socijalistike izgradnje, Kultura, Beograd, 1960, str. 106
[19] Boris Kidri, Teze o ekonomici prelaznog perioda u naoj zemlji, Komunist, br. 9, 1950.
[20] Josip upanov, Trite rada i samoupravni socijalizam, Nae teme, br.
3, Zagreb, 1983.
[21] Komunist, br. 1-2, 1954, str. 25
[22] Vladimir Bakari, Aktualni problemi sadanje etape revolucije, Stvarnost, Zagreb, 1967, str. 22
[23] Branko Horvat, Jugoslavensko drutvo u krizi, Globus, Zagreb, 1985,
str. 8
[24] Slavko Goldstein, Prijedlog 85, glas iz privrede, Scientia Jugoslavica,
Zagreb, 1985, str. 19
[25] Slavko Goldstein, Prijedlog 85, glas iz privrede, str. 137
[26] Jugoslavija, 1945-1985, Savezni zavod za statistiku., Beograd, 1986
[27] Duan Bilandi, Historija Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, str. 449
[28] Benjamin Ward, The Firm in Ilyria - Market Syndicalism, American
Economic Review, 4, 1958
[29] Marijan Koroi, Jugoslavenska kriza, Naprijed, Zagreb, 1988, str. 67
[30] Jeffrey Sachs, Kraj siromatva - ekonomske mogunosti naeg doba,
Algoritam, Zagreb, 2007, str. 150-151; naslov izvornika The End of Poverty, 2005
[31] Jugoslavija, 1945-1985, Savezni zavod za statistiku,
O S T A L A LITERATURA
Josip Broz Tito, Problemi nae socijalistike izgradnje (3 knjige), Kultura,
1948.
Edvard Kardelj, Put nove Jugoslavije, Kultura, 1949.
Edvard Kardelj, Problemi nae socijalistike izgradnje (4 knjige), Kultura,
Beograd, 1960.
Edvard Kardelj, Pravci razvoja politikog sistema socijalistikog samoupravljanja, Izdavaki centar Komunist, Beograd, 1977.

Dr. Vladimir Bakari, O poljoprivredi i problemima sela, Kultura, Beograd,

1960.
Dr. Vladimir Bakari, Aktuelne teme, Vjesnik, Zagreb, 1965.
Dr. Vladimir Bakari, Aktuelni problemi sadanje etape revolucije, Stvarnost, Zagreb, 1967.
Boris Kidri, Sabrana dela, lanci i rasprave, 1945-1948, Kultura, Beograd
Milovan ilas, lanci, 1941-1946, Kultura, Beograd, 1947.
Idejni osnovi socijalistikog samoupravljanja, Izdavaki centar Komunist,
Beograd, 1977.
Mesari, Rajkovi, Sekuli, Turi, Problemi daljnjeg razvoja drutvenog
planiranja u Jugoslaviji, Ekonomski institut, Zagreb, 1970.
Slobodan Kora, Automatizacija i samoupravno drutvo, Mladost, Beograd, 1979
Duan Bilandi, Jugoslavija poslije Tita, 1980-1985, Globus, Zagreb
Branko Horvat, Politika ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb, 1983.
Ivo Banac, Nacionalno pitanje Jugoslavije, porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb
Dragomir Vojni (ur.), Aktuelni problemi privrednih kretanja i ekonomske
politike Jugoslavije, Informator, Zagreb, 1983.
Ekonomski institut Zagreb, Problemi privrednog razvoja i privrednog sistema Jugoslavije, Globus, Zagreb, 1989.
Milovan Baleti (ur.), Ljudi iz 1971 - Prekinuta utnja, Vjesnik, Zagreb,
1990.
I.. V. Suedland, Junoslavensko pitanje, Hrvatska demokratska stranka, Varadin, 1990.
Drago Buva, 1990: Slom hiperinflacije ili Jugoslavije, Cankarjeva zaloba,
Ljubljana- Zagreb, 1990.
Dejan Jovi, Jugoslavija - Drava koja je odumrla, Prometej, Zagreb,
2003.
Duan Bilandi, Povijest izbliza - Memoarski zapisi 1945-2005, Prometej,
Zagreb. 2006.
Jasper Ridley, Tito - biografija, Prometej, Zagreb, 2001.

XI.
POSTINDUSTRIJSKI, NEOLIBERALNI
I GLOBALIZIRANI KAPITALIZAM N O V I IZAZOV Z A S O C I J A L I S T I K U
IDEOLOGIJU I POLITIKU

PREOBRAZBA INDUSTRIJSKE U
POSTI INDUSTRIJSKU EKONOMIJU
U vrijeme posljednja tri do etiri desetljea dogodile su se dalekosene
promjene koje su znaajno promijenile ne samo strukturu i funkcioniranje kapitalistikog sustava ve i globalnu ekonomsku, politiku i socijalnu
scenu, to je utjecalo, i utjee, na prilagoavanje ideolokih doktrina i politikih programa i pokreta novim okolnostima. Rije je o slijedeim dogaajima odnosno procesima od velikog povijesnog znaenja:
a) prerastanje industrijske, kapitalistike ekonomije u postindustrijsku,
'uslunu' ekonomiju, u kojoj naglo opada udio i znaaj industrije, a
raste udio raznih uslunih djelatnosti;
b) informatika revolucija, koja je revolucionirala ne samo procese komunikacije, proizvodnje i razmjene, dakle ne samo funkcioniranje
ekonomske sfere, nego i sva ostala podruja drutvenog ivota;
c) prevlast neoliberalne ekonomske doktrine, koja podrazumijeva bitno
smanjene funkcije drave u ekonomskim procesima i gotovo neogranienu slobodu trinog mehanizma i natjecanja;
d) uruavanje Sovjetskog Saveza i bloka zemalja udruenih u Varavskom paktu, to je po shvaanju mnogih znailo poraz komunistike
ideologije i njene realizacije (barem u njenoj boljevikoj verziji);
e) pretvaranje Sjedinjenih Drava Amerike u jedinu svjetsku velesilu s
pretenzijama ostvarenja globalne hegemonije;
f) globalizacija, t.j. intenziviranje planetarne cirkulacije roba, kapitala,

ljudi i ideja i sve tjenje povezivanje i umreavanje nacionalnih ekonomija u regionalne saveze i u sustav svjetske ekonomije;
g) posljednja dubinska promjena na svjetskoj sceni, koja je postala vidljiva u prvom desetljeu 21. stoljea i koja najavljuje kraj kratkotrajnog unilaterizma, t.j globalne neupitne dominacije S A D je neoekivano brz ekonomski razvoj i modernizacija Kine i njeno prerastanje u
monu svjetsku velesilu.
Kao to se 'obiteljski kapitalizam' 18. i 19. stoljea preobrazio u korporacijski i menederski kapitalizam 20. stoljea, tako se i taj oblik kapitalistike
ekonomije posljednjih desetljea prolog milenija poeo restrukturirati u
novi oblik kapitalistikog drutva, koje je ameriki sociolog Daniel Bell nazvao 'postindustrijsko drutvo'. [1] On je ve 1962. godine objavio studiju u
kojoj je predvidio preobrazbu kapitalistike ekonomije u postindustrijsko
drutvo. Za razliku od prvih faza industrijskog kapitalizma u vrijeme 18. i
19. stoljea, koje su se temeljile na parnom pogonskom stroju (i kasnije na
elektrinoj energiji), na mehanikim strojevima i manualnoj radnoj snazi,
u treoj fazi, u korporacijskom, menederskom kapitalizmu 20. stoljea
vaan pokreta industrijskog razvoja postao je napredak znanosti i tehnologije. A u sljedeoj fazi, u postindustrijskom kapitalizmu, teorijsko znanje
i primijenjena istraivanja postali su odluujui imbenik ekonomskog i
socijalnog razvitka.
Jedno od glavnih obiljeja te nove postindustrijske faze kapitalistikog drutva je naglo smanjenje udjela industrijskih radnika u ukupnom
broju zaposlenih. Dominantno mjesto u strukturi zaposlenih zauzima
sada struno, profesionalno, tehniko i administrativno osoblje. Kao to je
jedan od glavnih ekonomskih i socijalnih trendova u industrijskim zemljama u 19. stoljeu i prvoj polovici 20. stoljea bilo smanjivanje poljoprivrednog stanovnitva i porast udjela industrijskih radnika, tako je vrijeme od
1970-tih pa nadalje obiljeeno opadanjem udjela industrijskih radnika, to
je izazvalo dalekosene promjene u klasnoj strukturi ekonomski razvijenih
zemalja.
Postindustrijsko drutvo je utemeljeno na uslunim djelatnostima,
a izvor njegove dinamike nije energija, stroj i radna snaga, ve znanje i
informacija. Ako je glavni pokazatelj napretka industrijskog drutva bila
koliina proizvedenih materijalnih dobara i s tim povezano poveanje ivotnog standarda (u smislu poveane potronje tih dobara), postindustrijsko drutvo obiljeava (ili bi trebalo obiljeavati) porast kvalitete ivota

mjerene poveanjem i poboljanjem zdravstvenih, obrazovnih, kulturnih

i rekreacijskih usluga. Kao to je predvidio njemaki statistiar Christian
Engel jo potkraj 19. stoljea, udio ishrane u ivotnim trokovima se usporedo s porastom dohotka smanjuje, dok se izdaci za industrijska dobra
(odjea, trajna potrona dobra i sl.) poveavaju, da bi potom glavna stavka
ivotnih trokova postali izdaci za obrazovanje, zdravstvene usluge, kulturu i rekreaciju.
Kvantiteta, a jo vie kvaliteta, obrazovnih i zdravstvenih usluga postaje glavno mjerilo napretka postindustrijskih drutava. A budui da trini mehanizam nije najpogodnije sredstvo za proirenje i poboljanje tih
usluga, djelovanje drave na tim podrujima (kao i u cjelini drutva), naroito na lokalnoj razini, postaje vrlo vano. D. Bell je predviao da e postindustrijsko drutvo zbog svojih inherentnih sklonosti biti 'komunalno drutvo', u kojem e temeljna jedinica biti ljudska zajednica, a ne pojedinac, i u
kojem e kooperacija i participacija biti vanije od njihovog meusobnog
natjecanja i nadmetanja (o razlozima zato se to Bell-ovo predvianje nije
ostvarilo bit e govora kasnije u dijelu teksta u kojem se objanjava pojava
i uspon neoliberalizma).
U ekonomski najrazvijenijoj zemlji svijeta, SAD, prvi znakovi preobrazbe industrijske u postindustrijsku ekonomiju pojavili su se ubrzo nakon zavretka Drugog svjetskog rata: u vrijeme poslijeratnih dvadeset godina (od 1947. do 1967.) broj zaposlenih u uslunim djelatnostima poveao
se za 60%, dok je broj zaposlenih u industriji porastao za svega 10%. Taj se
trend nastavio i kasnije, tako da je udio zaposlenih u industriji od 1968. do
1980. godine smanjen (iako ne znaajno: s 25% na 24%), dok je udio zaposlenih u uslunim djelatnostima porastao sa 64% na 74%. (D. Bell, The Corning of Postindustrial Society, str. 130). Istovremeno se mijenja i struktura
zaposlenih u industriji: dok je 1970. godine udio 'bijelih ovratnika' (white
collar workers), t.j. profesionalnog, upravljakog, tehnikog i administrativnog osoblja u SAD iznosio 31% od ukupnog broja zaposlenih u industriji, taj se udio 1975. godine poveao na 35%. A unutar 'plavih ovratnika'
(blue collar workers, a to su fiziki radnici) povean je udio radnika koji
nisu zaposleni u neposrednom proizvodnom procesu ve na odravanju i
kontroli sve sloenijih automatskih strojeva.
Uvoenje novih tehnologija i sve sofisticiranijih strojeva trailo je sve
obrazovanije radnike: dok je 1920. kategorija polukvalificiranih radnika
bila najbrojnija radna skupina u amerikoj ekonomiji, udio te kategorije
zaposlenih smanjio se u 1968. na 18,4%, a u 1980. godini na 16,5%. Najbre

rastua skupina zaposlenika u S A D je ve 1970. godine bilo profesionalno,

tehniko i administrativno osoblje, to je imalo znaajne socijalne i politike posljedice. Jedan od najoiglednijih pokazatelja raanja novog tipa
kapitalistike ekonomije 1970-tih godina bio je nagli porast ope razine
obrazovanja zaposlenika. Udio zaposlenih s manje od 8 godina kolovanja
smanjio se od 1968. do 1980. godine s 10% na 6,2%, dok je udio zaposlenih s
najmanje 4 godine srednje kole povean u istom razdoblju sa 60% na 70%,
a udio zaposlenih s najmanje 4 godine visokog obrazovanja povean je s
14,2% na 16,6%. Te promjene u obrazovnoj odnosno kvalifikacijskoj strukturi zaposlenih, u prirodi njihovih poslova i prema tome u njihovom socijalnom poloaju, pokrenule su rasprave o nestanku klasine radnike klase
(u Marxovo doba pod radnikom klasom odnosno proletarijatom podrazumijevali su se uglavnom fiziki industrijski radnici).
Jedan od prvih marksista koji je jo 1963. godine postavio tezu o 'novoj radnikoj klasi' bio je Serge Mallet. Njegova je teza glasila: strunjaci i
tehniari postali su nova, visoko obrazovana radnika klasa s potencijalom
revolucionarnog djelovanja i vodstva. [2] Meutim, jedan drugi sljedbenik
Marxa, Andre Gorz, smatra da je raslojavanjem radnike klase, do kojeg je
dolo zbog novih proizvodnih tehnika koje istiskuju manualni rad iz proizvodnog procesa, stvorena nova ne-klasa (bijeli ovratnici), iji pripadnici
nemaju osjeaj pripadnosti radnikoj klasi ili bilo kojoj drugoj klasi i da ta
injenica zahtijeva preispitivanje marksistike teorije o socijalistikoj revoluciji predvoenoj radnikom avangardom. [3]

INFORMATIKA REVOLUCIJA I RAZVOJ

INFORMATIKE EKONOMIJE.
Jo radikalnije restrukturiranje kapitalizma dogodilo se potkraj 20. stoljea, kad je tehnoloka revolucija temeljena na informatikim tehnologijama poela dramatino mijenjati materijalnu osnovu drutva, izazivajui
duboke ekonomske i drutvene promjene. Tada se rodila nova tehnoloka
paradigma, koja se za razliku od tehnologije industrijskog doba obiljeene jeftinom ulaznom energije, zasnivala na jeftinim ulaznim informacija
zahvaljujui strelovitom napretkom mikroelektronike i telekomunikacija.
Nova informatika tehnologija, nastala 1970-tih godina u Silicijskoj dolini
u Kaliforniji, tijekom 1980-tih i 1990-tih godina proirila se velikim dijelom svijeta, praena pravom eksplozijom razliitih primjena. Prema miljenju uglednog amerikog sociologa Manuela Castellsa, informatika je

revolucija otvorila novu eru u razvoju ljudske civilizacije, koju je on nazvao

'informacijsko, umreeno drutvo'. [4] U sferi proizvodnje, informatika je
revolucija omoguila veu fleksibilnost proizvodnih procesa, veu efikasnost i decentralizaciju upravljanja i umreavanje proizvodnih pogona i
poduzea, openito skokoviti napredak ekonomske uinkovitosti.
Na podruju drutvenih odnosa, informatika je ekonomija obiljeena
fragmentacijom radne snage, to je u sprezi s neoliberalnom ekonomskom
politikom doprinijelo jaanu prevlasti kapitala nad radom, smanjenom
utjecaju sindikata, masovnom ukljuivanju ena u plaenu radnu snagu i
postupnom ukidanju 'socijalne drave'. Potrebno je meutim napomenuti
da su navedene socijalne tendencije, koje prate informatiku revoluciju, u
veoj mjeri posljedica neoliberalne doktrine i politike koja je od 1980-tih
godina zavladala kapitalistikim svijetom, nego to su uzrokovane informatikim tehnologijama. Naime, kratkorono maksimiranje profita pod
svaku cijenu, to je neoliberalna doktrina istaknula kao svoje glavno naelo, potisnulo je u drugi plan primjenu bitnog obiljeja informatike tehnologije, a to je da ona zahtijeva, kako bi se ostvarili njeni golemi potencijali u
sferi poveanja ekonomske uinkovitosti, samostalne, motivirane, obrazovane, samoinicijativne i kreativne radnike.
Osim toga, tenja za brzim, instant profitom izazvala je jo dvije vane posljedice: prvo, smanjen je udio ulaganja kapitala u realni sektor ekonomije, uz istovremeno poveanja plasmana u financijske transakcije, koje
su omoguavale stjecanje brzih golemih profita. Peter Gowan procjenjuje
da je posljednjih godina oko polovice korporacijskih prihoda ostvareno
u financijskom sektoru. [5] Daljnja posljedica nezaustavljivog nagona za
maksimizacijom profita pod svaku cijenu, koji je promovirao neoliberalni
kapitalizam, bila je masovno premjetanje proizvodnih pogona iz razvijenih kapitalistikih zemalja (naroito iz SAD-a) u zemlje Treeg svijeta, s
deset puta jeftinijom cijenom rada, s manjim ili nikakvim porezima i labavim ili nikakvim ekolokim i drugim ogranienjima.
Kao to su tehnoloki temelj industrijske revolucije bili novi izvori
energije (parni stroj, elektrina energija, fosilna goriva, nuklearna energija), tako je temelj informatike ekonomije postala tehnologija obrade,
prijenosa i pohranjivanja informacija, lako su ve u drugoj industrijskoj
revoluciji (od sredine 19. stoljea) vanu ulogu imale znanstvena istraivanja i tehnoloke primjene, tek su u informatikoj ekonomiji znanost i
tehnologija postali kljunim elementom razvoja proizvodnih snaga drutva. Vano obiljeje informatike tehnologije je njeno brzo planetno ire-

nje: dva su stoljea bila potrebna da industrijska revolucija obuhvati najvei dio svijeta, dok su za globalnu ekspanziju informatike tehnologije bila
dovoljna dva-tri desetljea (od sredine 1970-tih do kraja 20. stoljea), tako
da je poetkom novog milenija najvei dio svijeta bio povezan i umreen
u svjetski informatiki digitalni sustav. Najvaniji izumi u elektronici (prvo
elektronsko raunalo, poluvodii, ipovi, tranzistori) dogodili su se u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, ali tek je u 1970-tim
godinama izumom mikroprocesora (raunala na ipu) nova informatika
tehnologija dobila puni zamah. Poeo je vrtoglavi razvoj mikroelektronike (mikroraunalo, PC softver, umreavanje raunalnih sustava, elektroniki prekidai, optika vlakna, mobilna telefonija, internet). Taj je razvoj
omoguio povezivanje i umreavanje pojedinanih informatikih sustava
u vee integrirane, interaktivne cjeline, to je bitno povealo sposobnost
prilagoavanja i restrukturiranja sastavnih dijelova mree. Na taj je nain
postignuta visoka razina adaptibilnosti i fleksibilnosti mree kao cjeline i
pojedinih njenih dijelova, to je vrlo vano s obzirom na nepredvidive i
brze tehnoloke i trine promjene.
Informatika revolucija izazvala je znaajne promjene ne samo u proizvodnom procesu, organizaciji i poslovanju poduzea ve i restrukturiranje kapitalistikog sustava u cjelini. Kao to su 1984. godine istakli Michael
Piore i Charles Sabel, jedna od glavnih znaajki industrijske proizvodnje
u doba informatike tehnologije je prijelaz od masovne u fleksibilnu proizvodnju, odnosno iz 'fordizma' u 'postfordizam'. [6] Masovna industrijska
proizvodnja koja je obiljeavala drugu industrijsku revoluciju zasnivala
se na mehaniziranom procesu proizvodnje standardiziranog proizvoda
na pokretnoj traci. Nove tehnologije omoguile su zamjenu tekue trake
proizvodnim jedinicama koje se mogu lako reprogramirati i brzo prilagoavati promjenama potranje. A nagle i nepredvidive promjene trine
potranje, povezane s globalnim irenjem trita i brzim tehnolokim napretkom, postale su tipine za novu fazu kapitalistike ekonomije.
Druga znaajka restrukturiranja kapitalistikog sustava uzrokovana
informatikom revolucijom je kriza tradicionalnog korporacijskog sustava
zasnovanog na hijerarhijskoj organizaciji. Nova pojava je takoer obnovljeni dinamizam malih i srednjih poduzea pogodnih za primjenu fleksibilne
proizvodnje (ali ta su poduzea uglavnom vezana putem podugovora uz
velike korporacije, koje su ostale nosioci gospodarske moi). Nove oblike
korporacijske organizacije i nove metode menadmenta uvele su najprije
japanske tvrtke, pa se esto nazivaju 'toyotizam' (nasuprot tradicionalnom

'fordizmu'). Glavno obiljeje te nove korporacijske strukture je timski menedment, decentralizirano odluivanje, vea ukljuenost, samostalnost i
inicijativa radnika u procesu proizvodnje, stalno obuavanje zaposlenika,
suradnja menedmenta i radnika, dakle maksimalno koritenje sposobnosti i kreativnosti svih sudionika u proizvodnom procesu.
M. Castells bt novog korporacijskog modela vidi u promjeni ranije
vertikalne organizacije u horizontalno organiziranu korporaciju, koju definira kao dinamiku i strateki planiranu mreu samoprogramiranih,
samoupravnih jedinica zasnovanih na decentralizaciji, sudjelovanju i koordinaciji. [7] Zahvaljujui digitalizaciji telekomunikacijske mree i interaktivnim raunalnim sustavima, 1990-tih je godina dolo je do kvantnog
skoka u umreavanju proizvodnih jedinica, to je omoguilo stvaranje meusobno povezanih, interaktivnih, fleksibilnih sustava proizvodnje, distribucije i upravljanja. [8] Umreavanje je postalo glavno organizacijsko naelo informacijske ekonomije.
to se tie strukture zaposlenih, u informacijskoj je ekonomiji nastavljen trend poveanja udjela menedera, strunjaka i tehniara zapoet ve
u kasnoj industrijskoj eri. Taj je trend najizraeniji u SAD, gdje su 1991.
godine 'bijeli ovratnici' sainjavali 57,3% ukupnog broja zaposlenih (u drugim industrijskim zemljama oni ine oko 50% zaposlenih). Autori Silvestri
i Lukasiwics su 1991. godine ustanovili da veina zanimanja u S A D zahtijeva obrazovanje vie od srednje kole (vie od dvije treine najbre rastuih zanimanja trailo je 1990. godine kvalifikacije vie od srednje kole.
[9] A M. Castells je na osnovu istraivanja zaposlenosti u zemljama G-7
utvrdio ova glavna obiljeja strukturnih promjena zaposlenosti, tipinih za
informacijsku ekonomiju: nastavak opadanja zaposlenosti u poljoprivredi;
smanjenje zaposlenosti u industriji; ubrzan uspon menederskih, strunih
i tehnikih zanimanja; stvaranje 'proletarijata bijelih ovratnika' u trgovakim i uredskim djelatnostima; poveanje udjela zanimanja koja trae vie
obrazovanje.
Sve ire uvoenje strojeva zasnovanih na mikroelektronici i umreenih raunala u 1990-tim godinama radikalno je izmijenilo prirodu radnih
procesa i ulogu ovjeka u tim procesima: sada je ovjekova inteligencija
i znanje postalo vanije od njegovih fizikih sposobnosti. A da bi ovjekov mentalni potencijal, toliko bitan u informacijskoj ekonomiji, doao
do punog izraaja, potrebno je da radnik bude ne samo obrazovan ve i
da u svom djelovanju ima veu slobodu, samostalnost i motiviranost. No,
kako istie M. Castells, autoritarni menedment i eksploatatorska priro-

da kapitalizma suprotstavlja se toj tendenciji, imanentnoj informacijskoj

ekonomiji. Zbog opsjednutosti kratkoronim poveanjem profita mnoge
korporacije nisu shvatile novi potencijal informatike tehnologije, odnosno kljunu ulogu tzv. 'ljudskog kapitala'. Strojevi zasnovani na mikroelektronici uinili su tejloristiku pokretnu traku, koju su opsluivali radnici
obavljajui rutinske, ponavljane poslove povijesnim reliktom. Informacijska se tehnologija slui strojevima koji se mogu programirati i reprogramirati, a upravljanje tim strojevima zahtijeva znanje, analizu i sposobnost
samostalnog odluivanja.
Informatizacija proizvodnih procesa potaknula je novu podjelu rada
u proizvodnom poduzeu, koju je M. Castells svrstao u est kategorija:
a) donoenje stratekih odluka i planiranje (vii menederi);
b) inovacije proizvoda i procesa (istraivai);
c) prilagoavanje i oblikovanje inovacija (dizajneri);
d) prenoenje stratekih odluka, inovacija i dizajna u operativnu sferu
(srednji menederi, integratori);
e) izvravanje proizvodnih zadataka koristei vlastito znanje i inicijativu
(operatori); f) izvravanje pomonih poslova koji se ne mogu automatizirati ni programirati (pomoni radnici).
Harley Shaiken je ve 1985. godine na osnovu istraivanja u jednoj
tvornici automobila General Motorsa u Nashvillu, SAD, uoio da je potencijal informatike tehnologije mogue potpuno iskoristiti pod ovim
uvjetima: stalno obuavanje radnika; poveana autonomija, odgovornost i
inicijativa radnika; organizacija proizvodnje u radnim ekipama; sigurnost
radnog mjesta; sudjelovanje radnika odnosno sindikata u promjenama organizacije i tehnologije proizvodnje. [10] No, kao to e se vidjeti u nastavku, promjene u prirodi kapitalizma, t.j. prijelaz iz 'mekeg', (donekle)
socijalno osjetljivog kapitalizma u njegovu 'tvrdu', radikalniju i socijalno
neosjetljivu varijantu, u neoliberalni kapitalizam, ograniava ili spreava
navedene pozitivne promjene u ulozi rada u informatiziranom proizvodnom procesu.

D V I J E RAZLIITE D O K T R I N E K A P I T A L I S T I K O G M O D E L A :
J O H N M A Y N A R D K E Y N E S NASUPROT M I L T O N A FRIEDMANA
Osim informatike revolucije, koja je izazvala duboke strukturne ekonomske i drutvene promjene, potkraj 20. stoljea dogodila se jo jedna
dalekosena promjena: kraj ere Keynesovog modela kapitalizma, koju je
obiljeavala aktivna ekonomska i socijalna uloga drave i 'drava blagostanja'. Keynesov model zamijenjen je Friedmanovim modelom kapitalizma,
t.j. kapitalizma s maksimalnom slobodom trita i minimalnom ulogom
drave i postupnim ukidanjem 'drave blagostanja'. Ta je promjena znaila veliku prekretnicu u ekonomskoj i socijalnoj politici razvijenih kapitalistikih zemalja, ponajprije u S A D i Velikoj Britaniji: prekinuta je 40-godinja prevlast ekonomske doktrine engleskog ekonomista John Maynarda
Keynesa i drugih istaknutih ekonomista 20. stoljea, koji su bili uvjereni
da neograniena sloboda trita izaziva nepoeljne ekonomske i socijalne poremeaje i da je stoga potrebna aktivna dravna makroekonomska
politika, pa ak i planiranje gospodarskog razvoja. Meutim, 1980-tih godina Keynesa je zamijenio ikaki profesor ekonomije Milton Friedman i
njegova doktrina nesputanog trinog takmienja i maksimalne slobode
gospodarskih subjekata uz radikalnu redukciju uloge drave. Viestruko
OPEC-ovo poveanje cijena nafte, a posebno drugi 'naftni ok' 1979. godine i time prouzroena visoka inflacija i ekonomska recesija iskoriteni su
kao opravdanje za uvoenje radikalne varijante kapitalizma, to je znailo
prekid 'zlatnog doba' kapitalizma, doba neprekinutog gospodarskog uspona, rasta ivotnog standarda, niske nezaposlenosti, ekonomske stabilnosti
i opsenih mjera socijalne politike. Nastupila je nova era u razvoju kapitalizma, era nesputanog djelovanja trinih zakona, era 'trinog fundamentalizma', t.j neoliberalne ekonomije, koju obiljeava smanjivanje ili ukidanje
mnogih prava radnika steenih desetljeima sindikalne borbe, te postupno
ukidanje 'socijalne drave'.
Velika ekonomska kriza u S A D 1930-godina bila je povod aktivnog
angamana drave (poznatog kao New Deal) u spaavanju amerikog gospodarstva od potpunog kolapsa. Teoretsku podlogu za naputanje naela
klasine ekonomske politike i za novi model funkcioniranja kapitalistike
ekonomije dao je John Maynard Keynes, koji je ve 1919. godine u knjizi
The Economic Consequences of the War kritizirao naelo laisser-faire ['pustiti neka svatko ini to hoe', prim, ur.], to je ponovio 1926. godine u svom
pamfletu The End of Laisser-Faire. Svoju sumnju u apsolutnu djelotvornost

trinog mehanizma J. M. Keynes je izrazio i u svom svjedoenju 1931. godine pred MacMillanovim komitetom o problemu nezaposlenosti i recesiji
u Velikoj Britaniji. Odbacivi tada vladajue stanovite pristaa laissez-faire
da je jedini lijek za nezaposlenost snienje nadnica, on je tvrdio da samo
poveana dravna potronja moe razbiti zaarani krug stagnacije i recesije, vratiti poslovne profite na normalnu razinu i smanjiti rastuu nezaposlenost. U svom glavnom djelu General Theory of Employment, Interest
and Money, objavljenom 1936. godine, on je izradio teorijski temelj za novi
model kapitalistike ekonomije, koji je prevladavao sve do 1980-tih godina.
Glavne teze Keynesove ekonomske doktrine mogle bi se ovako saeti:
a) samoregulirajue trine snage nisu u stanju obnoviti gospodarstvo
koje je zapalo u duboku recesiju niti uspostaviti punu zaposlenost;
b) u uvjetima pada gospodarske aktivnosti potrebna je ekspanzionistika fiskalna i monetarna politika;
c) smanjivanje javne potronje u fazi recesije produbljuje krizu i poveava nezaposlenost ljudskih i materijalnih resursa;
d) vanu ulogu u ekonomskom i socijalnom napretku ima drava, jer je
njen jedini kriterij djelovanja unapreenje opih interesa (ili bi tako
trebalo biti).
Keynes je po svom svjetonazoru bio liberal i humanist i stoga je rjeenje
ekonomskih problema traio u okviru liberalnih i trinih institucija, uzimajui kod toga u obzir socijalne i humane dimenzije. No on je bio uvjeren da privatne prosudbe i privatni profiti, kako sada stvari sada stoje,
ne mogu adekvatno zadovoljiti potrebe zajednice. [ 1 1 ] Glavna je poruka
Keynesove teorije da treba odbaciti iluziju kako u kapitalizmu postoji mehanizam koji osigurava punu zaposlenost ljudskih i materijalnih resursa. U
skladu s tim uvjerenjem, Keynes je smatrao da se nacionalni interesi mogu
bolje ostvariti inteligentnom dravnom politikom, nego doktrinarnim
oslanjanjem ne slijepe snage trita. Iako je bio uvjeren u potrebu dravne
intervencije, Keynes je ostao gorljivi individualist, to svjedoe ove njegove rijei: Individualizam je, ako se oslobodi svojih slabosti i zloupotreba,
neophodna zatita osobne slobode, jer u usporedbi sa svim drugim sustavima u najveoj mjeri titi prostor osobnog izbora. [12]
S druge strane, klasina ekonomska teorija smatrala je da slobodno
trite i privatno poduzetnitvo automatski stvaraju tendenciju prema
makroekonomskoj ravnotei, optimalnoj alokaciji gospodarskih resursa,
punoj zaposlenosti radne snage i drugih proizvodnih potencijala. Glavna

propozicija te teorije, openito prihvaene u kapitalistikom svijetu sve do

velike ekonomske krize 1930-tih godina, bila je da slobodna konkurencija
na tritu roba i usluga te njome uvjetovana fleksibilnost cijena i nadnica automatski ponovno uspostavljaju privremeno naruenu gospodarsku
ravnoteu. No ekonomska kriza 1930-tih godina, koja je u SAD zaprijetila uruavanjem kapitalistikog sustava, pokazala je da je pretpostavka o
nepogreivosti trinog mehanizma opasna iluzija. Novu formulu funkcioniranja kapitalistike ekonomije ponudio je J. M. Keynes, a tu je formulu tadanji ameriki predsjednik Franklin Roosevelt objeruke prihvatio.
Keynesova je teza bila, prvo, da zaposlenost ovisi prvenstveno o veliini
investicija i, drugo, da je opseg privatnih investicija dovoljan za punu zaposlenost jedino u uzlaznoj fazi gospodarskog ciklusa, t.j. u fazi uspona
i prosperiteta. Meutim, u silaznoj fazi ciklusa, privatne se investicije u
pravilu smanjuju kako zbog oekivanog pada profita tako i zbog poveanih kamatnih stopa. Keynes stoga vidi jedino rjeenje u takvoj situaciji u
poveanju dravnih (javnih) investicija i openito u veoj ulozi drave u
poticanju i reguliranju gospodarskih aktivnosti i u provoenju programa
za ublaavanje socijalnih posljedica ekonomske krize.
Sline ideje zastupali su mnogi ugledni ekonomisti druge polovice 20. stoljea. Gunnar Myrdal, vedski ekonomist i dugogodinji glavni
tajnik Europske ekonomske komisije UN, bio je gorljivi pobornik dravnog usmjeravanja i koordiniranja gospodarskog razvoja u uvjetima 'korporacijskog kapitalizma'. On je smatrao da je glavni razlog koji zahtijeva
dravnu intervenciju raspad kompetitivnog trita, kojim u sve veoj mjeri
manipuliraju velike korporacije i moni monopoli i oligopoli. [13] Jedan
od vodeih amerikih ekonomista toga vremena, John Kenneth Galbraith,
kritizirajui nesputano djelovanje trinih zakona istie da ono neizbjeno
uzrokuje nepodnoljive nejednakosti u raspodjeli dohodaka i distorzije u
koritenju resursa. Po njemu, stvarnost kapitalizma kojim dominiraju velike korporacije demantira iluziju tradicionalne doktrine o trinom nadmetanju. On kae: Preputene same sebi, ekonomske sile ne rade za ope
dobro, osim moda za dobro monih. K. Galbraith takoer je opovrgava mit o 'suverenosti potroaa' koji navodno svojim eljama i potrebama
odreuju preko trita strukturu proizvodnje, jer sveprisutna, sugestivna i
sve agresivnija reklama manipulira eljama i sklonostima potroaa. [14]
Kako je dravno reguliranje ekonomskih procesa u zapadnim zemljama poslije Drugog svjetskog rata pod utjecajem navedenih ideja vodeih
ekonomista postala sve intenzivnije, javila se potreba usklaivanja poje-

dinanih mjera putem konzistentnog makroekonomskog okvira, odnosno

ekonomskog planiranja. Sve do 1940-tih godina u zapadnim je zemljama
prevladavao negativan stav prema ekonomskom planiranju; smatralo se da
je planiranje svojstveno jedino etatistikom gospodarskom modelu, kakav
je postojao u SSSR-u i drugim 'komunistikim' zemljama. Meu najvee
protivnike planiranja spadao je u to vrijeme F. V. Hayek, koji je tvrdio da
je ekonomsko planiranje ne samo tetno za efikasno funkcioniranje gospodarstva, nego da je ono takoer suprotno temeljnim naelima slobode
i demokracije. [15] No zbog sve aktivnije uloge drave u reguliranju ekonomskih procesa poslije Velike ekonomske krize, a naroito za vrijeme i
poslije Drugog svjetskog rata, sve se vie prihvaalo fleksibilno, indikativno ekonomsko planiranje kao koristan okvir, kako za dugoronu razvojnu
politiku, tako i za koordiniranje kratkoronih mjera ekonomske politike.
U zagovaranju planiranja naroito se isticao G. Myrdal, koji je zastupao
ovaj kategorian stav: Nema alternative ekonomskom planiranju. Sve vie
dravnog planiranja dio je povijesnog procesa.[16]
Slinog je miljenja bio i ugledni engleski ekonomist Richard Stone,
koji je ukazao na negativne posljedice pojedinanih nekoordiniranih mjera
ekonomske politike bez sagledavanja cjeline, to se po njegovom miljenju
moe izbjei makroekonomskim planiranjem. [17] Mnogi drugi ekonomski teoretiari su razraivali i razvijali teoriju i metodologiju ekonomskog
planiranja, koje su tada bile vaan dio ekonomske znanosti i prakse u vie
razvijenih kapitalistikih zemalja (naroito u Francuskoj i Japanu, gdje su
se desetljeima redovito donosili petogodinji planovi) i u gotovo svim
ekonomski nerazvijenim zemljama (posebno u Indiji).
Do znaajnih promjena u razvijenim kapitalistikim zemljama poslije
Velike ekonomske krize 1930-tih godina dolazi i u sferi socijalne politike.
U 19. stoljeu, u poslovnim i politikim elitama Zapada prevladavalo je
stanovite da su siromatvo i bijeda posljedica prirodnog zakona selekcije i preivljavanja najsposobnijih, kao i neizbjean nusproizvod djelovanja
ekonomskih zakona. Meutim, poetkom 20. stoljea dvojica uglednih
znanstvenika, Amerikanac Thorsten Veblen (1857-1929) i Englez Arthur
Pigou (1877-1959) izradili su teorijsku osnovu za novu socijalnu politiku
kapitalistikih drutava. T. Veblen je kritizirao socijalnu polarizaciju amerikog drutva na bogatu manjinu i siromanu veinu ustvrdivi da su
pripadnici privilegiranog amerikog establimenta najveim dijelom stekli bogatstvo i drutvenu mo zahvaljujui bezobzirnosti i lukavosti. [18]
Drugi kritiar asimetrine i nepravedne raspodjele dohotka u to doba bio

je slavni engleski ekonomist Arthur Pigou, koji je poloio teorijske temelje

'drave blagostanja' svojom tezom, da se granina korisnost novca smanjuje poveanjem njegove koliine u posjedu nekog pojedinca. [19] Ta Pigouova teza o smanjenju granine korisnosti novca bila je teorijsko opravdanje za preraspodjelu dohotka putem fiskalne i socijalne politike. U SAD
je 1930-tih godina glavni idejni pokreta novih mjera socijalne politike i
borbe protiv siromatva bio profesor na sveuilitu Wisconsin, John Commons. Zahvaljujui njegovim idejama i prijedlozima, ameriki je Kongres 1935. godine prihvatio zakone o pomoi nezbrinutim starim osobama
i djeci, o naknadama za nezaposlene i o starosnim mirovinama. Kasnije
su donijeti zakoni o zdravstvenom osiguranju, subvencioniranju trokova
stanovanja, djejem dodatku, besplatnim teajevima za nova radna mjesta, o programima izgradnje jeftinih stanova. U skladu s tezom profesora J. K. Galbraitha, da se smisao gospodarskog rasta sastoji u poveanju
blagostanja svih graana, postupno je uspostavljena 'drava blagostanja':
ameriki je Kongres 1965. godine usvojio Great Society Program i War on
Poverty. 'Drava blagostanja' je unato otporu predstavnika financijskog
i korporacijskog kapitala postala obiljeje veine kapitalistikih drutava,
to je i ostala sve do osamdesetih godina prolog stoljea, do pobjede radikalne varijante kapitalizma, t.j. trinog fundamentalizma i neoliberalne
ekonomske ideologije i politike.
O oblicima kapitalistikog drutvenog-ekonomskog ureenja i o njegovom funkcioniranju postoje dakle dvije bitno razliite teorije i politike.
Jedna se teorija i politika temelji na klasinoj i neoklasinoj ekonomskoj
misli, koju je u 20. stoljeu osuvremenio i radikalizirao Milton Friedman.
Ta teorija, koja zahtijeva maksimalnu slobodu trita i privatnog poduzetnitva uz minimalnu ulogu drave, pretrpjela je poraz nastupom Velike
ekonomske krize 1930-tih godina u SAD. Druga struja teoretiara kapitalistikog sustava ne podrava mit o nepogreivosti trita, ve naprotiv
istie njegova ogranienja i tetne 'nuspojave', koje se mogu neutralizirati
aktivnom dravnom makroekonomskom i socijalnom politikom. Ta struja
miljenja smatra da pretjerana socijalna polarizacija, kao posljedica nekontroliranog djelovanja trinih zakona, moe ugroziti neophodan stupanj
socijalne kohezije i time dovesti u pitanje i sam kapitalistiki sustav, to
se moe izbjei redistribucijom dohodaka i opsenim mjerama socijalne
politike. Ta 'meka', socijalnija i humanija varijanta kapitalizma vladala je
tri do etiri desetljea, da bi je 1980-tih godina zamijenio 'tvrdi', radikalan
oblik neoliberalnog kapitalizma.

Glavni teoretiar i ideolog 'trinog fundamentalizma' i neoliberalnog

kapitalizma, ikaki profesor Milton Friedman, ve je poetkom 1960-tih
godina traio ukidanje dravnog intervencionizma i 'socijalne drave'. On
je zahtijevao da drava prestane odreivati minimalne plae, kontrolirati stanarine i kamatne stope, da obustavi financiranje izgradnje 'socijalnih
stanova', da bitno smanji program socijalne pomoi i obaveznog mirovinskog osiguranja. [20] M. Friedman je smatrao da razni oblici socijalne skrbi trebaju biti funkcija humanitarnih organizacija, a ne drave. Po njemu
ulogu drave bi trebalo ograniiti na stvaranje stabilnog pravnog okvira i
na mjere fiskalne i monetarne politike. Taj model kapitalistikog drutva
doekao je trenutak svog ostvarenja krajem 1970-tih godina zahvaljujui
spletu raznih okolnosti, a ponajvie ekonomskoj krizi izazvanoj 'naftnim
okom' 1979. godine, kad je cijena barela nafte skoila s 12,70 na 28,76 dolara. Tako veliki porast cijena nafte uzrokovao je poveanje svih ostalih
cijena, visoku inflaciju, pad proizvodnje i zaposlenosti. Predstavnici financijskog i korporacijskog kapitala, pozivajui se na doktrinu M. Friedmana,
predlagali su kao izlaz iz ekonomske recesije ukidanje dravnog mijeanja
u djelovanje trinih zakona, obeavajui da e nesputana sloboda trinog
takmienja, potpuna liberalizacija i privatizacija gospodarskog poslovanja
izvui ameriko gospodarstvo iz recesije. Glavne teze neoliberalne doktrine definirane su tzv. Washingtonskim sporazumom poetkom 1980-tih
godina, u kojem su sudjelovali ameriko Ministarstvo financija, Federal
Reserve Board, Wall Street, M M F i Svjetska banka, a one glase: a) ukidanje
dravnog sektora ne samo u proizvodnim, ve i u uslunim djelatnostima
(maksimalna privatizacija); b) reduciranje dravnog intervencionizma na
najmanju moguu mjeru (maksimalna deregulacija); c) ukidanje svih prepreka slobodnom kretanju roba i kapitala (maksimalna liberalizacija); i d)
porezna reforma usmjerena na smanjenje poreznih stopa na dobit, kapital i
imovinu te prebacivanje poreznog tereta na dohodak i potronju graana.
Temeljni nedostatak ekonomske doktrine postavljene Washingtonskim sporazumom je to se ona zasniva na pojednostavljenom i nerealnom
obrascu trine ekonomije, t.j. na pretpostavci savrene kompetitivne ekonomije. Prema toj pretpostavci, za koju je iskustvo pokazalo da ne odgovara stvarnosti, 'nevidljiva ruka' trita djeluje bez zastoja i greaka u uspostavljanju i odravanju gospodarske ravnotee, u osiguranju optimalne
alokacije i koritenja raspoloivih resursa i openito u optimalizaciji gospodarskih procesa kako na mikro tako i makro razini. Stoga mijeanje drave
u gospodarske procese ne samo da nije potrebno, ve je i tetno. Privatiza-

cija se, kao to to preporuuje Washingtonski sporazum, nije ograniila na

gospodarsku sferu; ona se proirila i na podruja koja su se dotada smatrala
od neupitnog javnog interesa, kao razne komunalne slube, obrazovanje,
vatrogastvo, pa ak u nekim sluajevima policija i zatvori. [21]
Republikanska administracija predsjednika Ronalda Reagana, koja je
dola na vlast 1980. godine, objeruke je prihvatila neoliberalnu ekonomsku politiku. Kao prvi korak u tom smjeru ukinute su neke kljune odredbe Sherman Antitrust Billa, koji je ameriki Kongres donio 1960. godine u
cilju ograniavanja monopola. Potom su smanjene najvie porezne stope
na dohodak sa 75% na 33%, kao i porez na kapital i imovinu, ime je teite poreznog tereta prebaeno s kapitala na graane. Osim toga, smanjena
je nadlenost Savezne trgovinske komisije (Federal Trade Commission)
u suzbijanju antikompetitivnog ponaanja. Da bi se neutralizirao otpor
radnika, Reaganova je administracija zajedno s korporacijskim monicima uinila sve kako bi se smanjila uloga i utjecaj sindikata. Neoliberalni
smjer ekonomske politike usvojila je takoer konzervativna vlada Margaret Thatcher, koja je u Velikoj Britaniji dola na vlast 1979. godine.

P O S L J E D I C E NEOLIBERALNE EKONOMSKE DOKTRINE

Osim socijalnih i ekolokih posljedica, neoliberalna politika nije bila
uspjena ni u ekonomskom pogledu. Prema miljenju ekonomskog komentatora Newsweeka, Roberta Samuelsona, predsjedniki izbori u Brazilu u listopadu 2002. godine bili su nagovjetaj konanog poraza politike
Washingtonskog sporazuma. [20] Brazilska vlada pokuala je u osamdesetim i devedesetim godinama primijeniti preporuke tog sporazuma, koje
su obeavale bri ekonomski rast putem vee liberalizacije trita i vanjske
trgovine, putem privatizacije, restriktivne fiskalne i monetarne politike, ali
bez trajnih rezultata. Uvozne su carine smanjene s 80% u 1985. na prosjeno 15% u 2000. godini, privatizirane su dravne tvrtke. Hiperinflacija je
dodue bila ukroena, ali je stopa nezaposlenosti ostala visoka, socijalne
razlike bile su i dalje na granici podnoljivosti, a stopa ekonomskog rasta
u devedesetim iznosila je u prosjeku svega 1,5%. Premona, gotovo dvotreinska pobjeda predsjednika radnike partije Luiz Inacio Lula de Silva
na predsjednikim izborima Brazila bila je izraz opeg nezadovoljstva dotadanjom politikom brazilske vlade kakvu je sugerirao MMF. Novi smjer
gospodarske politike najavio je novoizabrani brazilski predsjednik ovim rijeima: Uloga je drave da planira i raznim poticajnim mjerama stimulira

razvitak i, ako je potrebno, sudjeluje u financiranju razvoja u partnerstvu s

privatnim sektorom. [23] Najavljeno odustajanje nove brazilske vlade od
neoliberalne politike i Washingtonskog sporazuma nije znailo generalno
odbacivanje trita, jer je i nova ekonomska politika priznavala njegove
prednosti kao motivatora ljudi na proizvodniji rad, na razvijanje inicijative, inovativnosti i kreativnosti, kao i prednosti glede brzog i fleksibilnog
prilagoavanja proizvodnje stalnim promjenama potranje.
Ne samo iskustvo, ve i sve vie teorijskih istraivanja, ukazivalo je na
potrebu dravne kontrole i reguliranja trita. Ameriki ekonomist Lester
Thurrow istie jednu vanu pogrenu pretpostavku neoliberalne ekonomske doktrine. On naime osporava samu osnovicu te doktrine, t.j. njenu pogrenu percepciju ovjeka i njegovog ponaanja. Osnovna antropoloka,
odnosno bihejvoristika premisa te doktrine jest gledanje na ovjeka kao
na bie koje se ponaa racionalno (famozni homo economicus), koje uvijek donosi racionalne odluke, t.j. odluke kojima se maksimira korisnost.
[24] Naime, prema ortodoksnoj liberalnoj ekonomskoj doktrini, ljudi,
usporeujui trokove i koristi, svojim racionalnim odlukama uvijek tee
maksimiranju ekonomske korisnosti To naelo maksimiranja ekonomske
korisnosti odralo se u ekonomskoj znanosti, usprkos suprotnim empirijskim dokazima, iako su psihologija i sociologija odavno odbacile takav
model ljudskog ponaanja. Za psihologiju nema sumnje da je ljudsko ponaanje odreeno u velikoj mjeri iracionalnim motivima, navikama, priroenim ili steenim sklonostima, instinktima, intuicijom, zaviu, eljom za
moi itd. Ukratko, ovjek je koliko racionalno toliko i emocionalno, iracionalno bie. Iracionalni motivi, kao neutemeljeni optimizam ili pesimizam,
igraju posebno veliku ulogu u suvremenim financijskim transakcijama.
Isto je tako poznat utjecaj psiholokih imbenika na pojavu i dinamiku inflacije. Poznata je takoer golema sugestivna mo reklame na formiranje
potroakih preferencija, jednako kao i uloga 'efekta demonstracije' u ekonomici potronje. Dalje, veina se ekonomskih odluka donosi s nepotpunim poznavanjem relevantnih informacija i u uvjetima neizvjesnosti, koja
sve vie obiljeava suvremenu stvarnost. Sve to naravno dovodi u pitanje
racionalnost ekonomskih odluka i naelo maksimiranja korisnosti, to je
temeljna pretpostavka liberalne ekonomske doktrine.
Znaajan teorijski udarac neoliberalnoj doktrini zadao je Joseph Stiglitz svojom teorijom 'asimetrinih informacija', u kojoj iznosi tezu o neravnopravnosti partnera u trinim transakcijama zbog toga to je prodava
mnogo bolje informiran o robi koju prodaje od kupca, pa je stoga u povla-

tenom poloaju. Iz toga J. Stiglitz izvlai zakljuak da trite samo za sebe

ne moe biti uinkovit regulator ekonomskih procesa, zbog ega je potrebna
korektivna uloga drave. Za tu teoriju J. Stiglitz je zajedno s M. Spenceom i
G. Akerlofom 2001. godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. A Jeffrey Garten, profesor ekonomije na Yale School of Management, smatra da
glavni razlog makroekonomske neuinkovitosti neoliberalne politike lei
u kratkoronom vremenskom horizontu koji dominira u njenoj poslovnoj
politici, jer je njen iskljuivi cilj kratkorono maksimiranje profita i cijena
dionica. Kako istie J. Garten, glavno poslovno naelo politike Wall Streeta
i korporacijske Amerike je 'show-me-the-money-now', (pokai mi novac
sada) t.j. to vea, ali prvenstveno to bra zarada. (Newsweek, 5. 3. 2007).
Prema njegovom miljenju, kratak vremenski horizont na kojem se zasnivaju poslovne odluke zasnovane na tom naelu uzrokuju dugorono neracionalnu alokaciju resursa, socijalno nepodnoljive disparitete u raspodjeli
dohotka i ireverzibilnu devastaciju okolia. No sve te empirijski i teorijski
utemeljene kritike ortodoksne klasine teorije i neoliberalne ekonomske
doktrine nisu bile dovoljne da zaustave pobjedonosni pohod neoliberalizma na prijelazu u novi milenij, koji se zasnivao na golemoj ekonomskoj i
drutvenoj moi financijskog i korporacijskog kapitala.
Rooseveltov New Deal bila je prva velika i uspjena primjena i provjera nove Keynesove ekonomske doktrine: rashodi federalne vlade porasli
su od 4 milijarde u 1933. na 8,5 milijardi dolara u 1936. godini, drutveni je
proizvod u istom razdoblju povean za gotovo 40%, a nezaposlenost smanjena od 25% u 1933. na 14% u 1936. godini. Golemo poveanje dravnih
rashoda u SAD u vrijeme Drugog svjetskog rata (od 13,2 milijardi dolara na 98,4 milijardi dolara u 1941. godini), zatim skokoviti rast drutvenog
proizvoda (za 70% u toku pet godina), praktino eliminiranje nezaposlenosti (stopa nezaposlenosti je svedena na 1,5%) po miljenju mnogih bili
su potvrda Keynesove teze o multiplikativnom i akceleratorskom uinku
javnih rashoda (pa makar se radilo o preteno vojnim rashodima).
Uspjena primjena Keynesove doktrine u svladavanju Velike ekonomske krize kao i njezina potvrda u uvjetima Drugog svjetskog rata uvrstili su ugled i utjecaj te doktrine u SAD i u ostalim zemljama Zapada. Taj
se utjecaj jasno odraavao u slijedeim obiljejima poslijeratne ekonomske
politike Sjedinjenih Drava Amerike: a) politika znaajne redistribucije nacionalnog dohotka putem budeta, porezne i socijalne politike; b) ekspanzija javnog sektora drutvenih slubi i gospodarstva; c) velik udio javnih
investicija. Ameriki je Kongres ve u toku rata, 1943. godine, usvojio pro-

gram poslijeratne politike nazvan Security, Work and Relief Policies, koji
je bio potpuno na liniji Keynesove doktrine i kojim se predviao opsean
program javnih radova, proirenje mjera socijalne skrbi i suzbijanje monopola. Iste je godine Kongres usvojio New Bill of Rights, koji je sadravao
takve progresivne mjere kao to su pravo na rad u itavom radnom vijeku,
pravo na 'fair plau', pravo na adekvatno podmirenje potreba svih graana
u hrani, odjei, stanovanju, obrazovanju i zdravstvenoj zatiti.
Utjecaj Keynesa u gospodarskoj politici S A D bio je posebno znaajan u ezdesetim godinama prolog stoljea, kad je predsjednik John F. Kennedy prihvatio prijedlog o ekspanziji javne potronje kao nainu stimuliranja gospodarskog rasta kao i ideju da je gospodarski rast nesvrsishodan
ako se njime ne poveava ope blagostanje. Ubrzanje rasta postalo je tada
vano nacionalno pitanje, jer je Kennedyeva administracija naslijedila gotovo stagnantno gospodarstvo i visoku nezaposlenost (to je bila posljedica
suzdravanja prethodne Eisenhowerove republikanske administracije od
aktivnog stimuliranja gospodarskog rasta). U to je vrijeme Kongres usvojio
i Sherman Antitrust Act, zbog jaanja monopola i oligopola i njihovom
sve veom dominacijom nekim segmentima trita (u elinoj, aluminijskom, kemijskom i automobilskoj industriji etiri najvee korporacije potpuno su kontrolirale proizvodnju i trite u tim industrijskom granama).
Tada su takoer fiskalna i monetarna politika bile dopunjene, u skladu kejnezijanskom doktrinom, politikom cijena i plaa. Tu je politiku nastavio i
predsjednik Lyndon Johnson usvajanjem Great Society Program i War on
Poverty Program. Ti su programi bili pokuaj ostvarenja Keynesove vizije prosperitetnog i socijalno pravednog drutva zasnovanog na privatnom
vlasnitvu i trinom gospodarstvu, ali s uravnoteenim i usklaenim individualnim i drutvenim interesima.
Cilj smjene 'meke' radikalnijom, 'tvrdom' varijantom kapitalizma
bio je uklanjanje svih prepreka na putu maksimiranja profita i gomilanja
kapitala pod svaku cijenu, bez obzira na socijalne i ekoloke posljedice, a
prvenstveno sniavanjem trokova rada. Drutveni interesi, koji su u doba
prevlasti Keynesove doktrine i 'drave blagostanja' imali odreenu vanost,
sada su pali u drugi plan ili su potpuno zanemareni. Vrhovna drutvena
vrijednost i najpoeljniji cilj individualnog i drutvenog djelovanja postaje
gomilanje novca, profita, kapitala i bogatstva. Taj novi sustav vrijednosti
prodire u sve drutvene sfere: u obrazovanje, zdravstvo, kulturu, sport. Velike multinacionalne korporacije i razne financijske ustanove postaju glav-

ni akteri ne samo ekonomske ve i drutvene i politike scene, kako na nacionalnom tako i na meunarodnom planu.
Dominantnu ulogu korporacija u neoliberalnom kapitalizmu najavio je John Kenneth Galbraith ve 1977. godine ovim rijeima: Mit da je
velika korporacija marioneta trita i nemoni sluga potroaa zapravo je
jedna od dosjetki, pomou kojih se ovjekovjeuje mo korporacija... Mi
osjeamo da nae ivote oblikuju drugi; velike korporacije imaju odluujuu ulogu u modernom kapitalistikom drutvu. [25] William Niskanen,
predsjednik prestinog Cato Institute, kae da su korporacije postale
toliko mone, da ugroavaju suverenost drava. Isto miljenje ima i Ira
Jackson, profesorica na Kennedy School of Goverment, koja tvrdi da su
korporacije i njihovi elnici zauzeli mjesto politike i politiara, kao novi
vrhovni sveenici i vladajui oligarsi naeg sustava. (citati iz knjige Joel
Bakana, Korporacija, patoloka tenja za profitom, Mirakul, Zagreb, 2005.
str. 38). Sutinu tog novog neoliberalnog modela kapitalizma David Harvey je ovako definirao: To je projekt uspostave apsolutne moi vie klase
(klase na vlasti) nametanjem strukturnih mehanizama neoliberalne vlasti i
neravnopravnog razvitka svijeta. [26]
Neizbjena posljedica neoliberalne politike bila je ubrzano socijalno
raslojavanje, odnosno produbljivanje dohodovnog i imovinskog jaza izmeu bogate manjine i veinskog dijela drutva. Taj je proces bio najizraeniji u Sjedinjenim Dravama Amerike: kao to navodi Lester Thurrow, u
prvih deset godina neoliberalnog kapitalizma cjelokupan prirast dohotka
stvorenog u tom razdoblju prisvojilo je 20% najbogatijih stanovnika SAD.
No taj podatak ne pokazuje dovoljno stupanj dotad neviene koncentracije bogatstva: naime, dvije treine prirasta dohotka u navedenom razdoblju
zavrilo je u rukama svega jednog postotka ukupnog amerikog stanovnitva, a tih 1% stanovnitva raspolagalo je s vie od 40% ukupne vrijednosti
privatne imovine, to je dvostruko vei udio u odnosu na 1975. godinu. [27]
L. Thurrow navodi da su u razdoblju 1973-1993. godine realne plae zaposlenih smanjene za 11%, dok je drutveni proizvod povean za 29%, tako da
su realne plae pale na razinu 1960. godine.
Ta otra polarizacija u korist vlasnika i menedera financijskog i korporacijskog kapitala navela je L. Thurrowa na zakljuak da je kapitalistika
elita u SAD uz potporu Reaganove administracije nagovijestila klasni rat
radnicima i da je taj rat dobila. Onemoguavanjem rada sindikatima (broj
sindikalno organiziranih radnika pao je u SAD u 1990-tim godinama na
10% zaposlenih) radnici su ostali bespomoni u borbi za svoja prava. Dok

su plae radnika s niom i srednjom strunom spremom (a naroito nekvalificiranih radnika) padale, plae vodeih menedera vrtoglavo su rasle: od 1970 do 1990. godine poveale su se pet puta, dosegnuvi oko 150
puta viu razinu od prosjene plae. Porast dohodovne nejednakosti se
proirio i na ostale zapadne zemlje: dok je raspon plaa izmeu najvie i
najnie dohodovne skupine u zemljama OECD-a 1969. godine iznosio 7,5
prema 1, u 1992. godini povean je na 11 prema 1. Novi pogorani poloaj
rada u odnosu na kapital vidljiv je i na makroekonomskoj razini: kako pie
Newsweek (5. 2. 2007) udio rada u raspodjeli nacionalnog dohotka u razvijenim zemljama Zapada smanjen je samo u razdoblju 2001-2005. godine s
56% na 54%, dok je istovremeno udio korporacijske dobiti povean s 10%
na 16%.
Osim zaostajanja plaa radnog stanovnitva u odnosu na porast drutvenog proizvoda (a naroito u odnosu na porast profita), njihov je poloaj u neoliberalnom kapitalizmu pogoran u jo teem obliku: ukinuta je
relativna stabilnost radnog mjesta uvoenjem tzv. 'fleksibilizacije' radnih
odnosa, t.j. zapoljavanjem na neodreeno (obino krae) vrijeme. Procjenjuje se da je 1997. godine u SAD 83% novozaposlenih bilo u privremenom
radnom odnosu, a taj se novi oblik zapoljavanja ubrzo proirio i na zapadnu Europu. Ameriki asopis USA Today (5.8.1997) citira izjavu jedne radnice, uesnice trajka radnika korporacije United Parcel Service zbog 'fleksibilizacije' radnih odnosa, koja kae: Kompanije su sada usvojile novu
poslovnu formulu: one vie ne zapoljavaju za stalno ili na dulje vrijeme.
One radnicima vie ne plaaju razne beneficije. A njihovi profiti rastu do
neba. A Naomi Klein pie: Jedna stvar je sigurna: stalno zaposlenje, koje
ukljuuje razne pogodnosti, plaeni odmor, odreenu sigurnost zaposlenja, sindikalno organiziranje, stvar su prolosti. [28]
U tom novom okviru zapoljavanja, koji nastaje u neoliberalnom sustavu u kombinaciji s informatikom revolucijom, oblikuje se s jedne strane malobrojna sredinja, stalna radna snaga, a s druge strane ostaje veina radnika s privremenim ili povremenim zaposlenjem. Sociolog Colin
Crouch procjenjuje da je 'fleksibilizacija' trita rada dovela osim naglog
porasta nejednakosti prihoda i do toga da je najmanje jednoj treini radne populacije ivotna egzistencija postala potpuno nesigurna. [29] Poloaj
zaposlenika naroito je bitno pogoran u veini tzv. tranzicijskih zemalja
(t.j. bivih 'komunistikih' zemalja), u kojima je usvojena neoliberalna ekonomska politika u svojoj radikalnijoj varijanti. O tome svjedoe rezultati
istraivanja zagrebake agencije za zapoljavanje 'Moj Posao' 2008. godi-

ne, prema kojem je 78% ispitanika izjavilo da na radnom mjestu ive pod
stresom, a njih dvije treine kao uzrok stresa navelo je nesigurnost radnog
mjesta i esto osoran odnos poslodavaca odnosno nadreenih. Kod mnogih ispitanika stres uzrokuje zdravstvene probleme: dvije treine se ali na
razne zdravstvene potekoe, a 57% pati od nesanice.
Predsjednik Hrvatskog psiholokog drutva Hrvoje Gligora komentirajui rezultate navedene ankete napominje da je stres svojevrsna epidemija suvremenog drutva i da se najvie izraava na radnom mjestu. H.
Gligora glavni uzrok toj novoj epidemiji suvremene civilizacije vidi u sve
manjoj sigurnosti zaposlenja te u injenici da zaposlenici imaju sve manje
utjecaja na zbivanja u poduzeu ili ustanovi u kojoj rade. On smatra da
je rjeenje te socijalno, humano i zdravstveno (a dugorono i ekonomski)
nepovoljne i neodrive situacije u ukljuivanju zaposlenika u proces odluivanja o pitanjima koja se tiu njihovog posla. (Novi list, 18.8.2008).
Zakljuujui ovaj prikaz neoliberalnog kapitalizma i njegovih ekonomskih i socijalnih implikacija, treba napomenuti da je jedna od bitnih
razlika izmeu protagonista neoliberalne doktrine i njenih kritiara u
tome to pristup ekonomskoj politici ovih drugih nije moralno neutralan;
njihovi su motivi i kriteriji ne samo znanstveni, nego istovremeno humani
i moralni. Dok je filozofska osnovica neoliberalne doktrine utilitarizam, a
moralno polazite egoizam, njezini su kritiari inspirirani humanizmom,
ljudskom solidarnou i altruizmom. Takav pristup podrazumijeva tenju
za ostvarenjem ne samo ekonomski uspjenog nego i socijalno pravednog
i humanog drutva. Upravo zbog toga, nobelovac J. Stiglitz smatra da se
dominacija ekonomskog neoliberalizma ne moe dugorono odrati; on
vjeruje da se ta dominacija blii svome kraju i da nije daleko doba ponovne
svojevrsne reafirmacije Keynesa i njegove ekonomske doktrine kao i doktrine 'socijalne drave'.

GLOBALIZACIJA
Financijski i korporacijski kapital, osloboen neoliberalnom ekonomskom
politikom dotadanjih stega i ogranienja, krenuo je 1980-tih godina u globalni pohod za novim prilikama oploivanja kapitala, gomilanja profita i
bogatstava. Tu je globalnu ekspanziju omoguila i pospjeila informatika
revolucija: zahvaljujui mikroelektronikoj tehnologiji stvorena je globalna
informacijska i komunikacijska mrea, tako da je sada kapital mogao nesmetano cirkulirati velikom brzinom po itavom planetu u potrazi za no-

vim i veim profitima. Goleme koliine financijskog kapitala u razliitim

sofisticiranim oblicima kolaju svijetom nezamislivom brzinom: ukupna
vrijednost financijskih transakcija u svijetu procjenjuje se na vrtoglavih
2000 milijardi dolara dnevno. Isto tako, nova je informatika tehnologija
omoguila da se iz sjedita multinacionalnih korporacija upravlja pogonima lociranim na bilo kojoj toki planeta.
Ritam globalizacije znatno je ubrzan nakon kolapsa SSSR-a i Varavskog pakta, kad su sruene sve barijere globalnoj ekspanziji financijskog i
korporacijskog kapitala i irenju svjetskog trita. Taj se povijesni dogaaj
shvatio kao konana pobjeda modela slobodnog trita i neoliberalnog kapitalizma. Poslovni svijet Zapada zahvatila je euforija globalizacije. Velike
su korporacije krenule u planetarni pohod za jeftinom radnom snagom,
jeftinim prirodnim resursima i novim tritima za plasman svojih roba,
usluga i kapitala. Broj pogona multinacionalnih korporacija izvan njihove matine drave porastao je od 7000 u 1975. na 60.000 u 2002. godini.
Globalizacija je postala u uvjetima informacijske revolucije i neoliberalne
ekonomije nezaustavljiv, ireverzibilan proces.
Globalizaciju obiljeavaju ove nove tendencije:
a) Dok je ranije u veini sluajeva proizvodnja bila orijentirana na nacionalno trite, sada se teite premjestilo na proizvodnju za svjetsko
trite (opseg meunarodne trgovine povean je u razdoblju 19901999. godine za 60%);
b) Proizvodnja se bez zapreka i ogranienja premjeta diljem globusa na
mjesta gdje su trokovi proizvodnje najnii i uvjeti poslovanja najpovoljniji.
c) Financijski se kapital u golemim iznosima i nevjerojatnom brzinom
kree po itavom svijetu u potrazi za veim profitima. Financijska sfera poslovanja postala je vanija od realne ekonomske sfere, jer se sada
kapital moe bre 'oploditi' financijskim transakcijama, manipulacijama i pekulacijama, nego veom i ekonominijom proizvodnjom. Ali
taj, znatnim dijelom pekulativni, karakter 'nove ekonomije' poveao
je mogunost nepredvidivih poremeaja ravnotee nacionalnih ekonomija kao i veu nestabilnost svjetske ekonomije. Svjetska ekonomija postala je veoma ranjiva;
d) Bitno je smanjena mo nacionalnih drava (naroito malih i ekonomski nerazvijenih) u usmjeravanju i reguliranju svog nacionalnog
gospodarstva. Nacionalna gospodarstva sve vie gube atribut 'nacio-

nalnog', jer na razne naine urastaju (preko raznih regionalnih i globalnih institucija i multinacionalnih korporacija) u sustav svjetskog
gospodarstva;
e) Takav razvoj pogoduje narastanju moi meunarodnog financijskog
kapitala, multinacionalnih korporacija i meunarodne birokracije
ne samo na raun suverenosti nacionalnih drava ve i na raun demokratskih prava graana u smislu mogunosti njihovog utjecaja na
procese o kojima ovisi njihov ivot i njihova budunost;
f) Sve vea koncentracija ekonomske i drutvene moi u rukama meunarodnog financijskog i korporacijskog kapitala, to uz ranije spomenutu fragmentaciju i socijalnu marginalizaciju rada vodi daljnjem
produbljivanju suprotnosti i jaza izmeu rada i kapitala. Kao to istie
Manuel Castells, neoliberalna globalizacija produbljuje polarizaciju
drutva na tanki sloj bogatih i veinu siromanih kako na nacionalnoj
tako i na meunarodnoj razini;
g) Daljnje ekonomsko zaostajanje najveeg broja zemalja Treeg svijeta,
usprkos najavama protagonista neoliberalne globalizacije da e globalizacija koristiti ne samo razvijenim industrijskim zemljama, nego
da e istovremeno ubrzati razvitak nerazvijenih.
Proces globalizacije produbio je proturjenosti kapitalistikog modela. Premjetanje industrijske proizvodnje u zemlje Treeg svijeta (gdje
su nadnice deset puta nie, uz manje poreze i labavije ekoloke propise)
otvorio je u razvijenim industrijskim zemljama nove mogunosti za poveanje profita i akumulacije kapitala. Nametnutom privatizacijom, najprofitabilnija dravna poduzea u nerazvijenim zemljama dospjela su u
vlasnitvo meunarodnog kapitala, a liberalizacija vanjske trgovine liila je
te zemlje carinske zatite, bez koje nije mogua industrijalizacija ni jedne
sada razvijene zemlje. Trgovake tvrtke razvijenih zemalja ostvaruju velike
ekstraprofite uvozom poljoprivrednih i industrijskih proizvoda iz zemalja
Treeg svijeta: maloprodajne cijene poljoprivrednih proizvoda uvezenih iz
nerazvijenih zemalja su i do deset puta vie od cijena po kojima su ti proizvodi kupljeni, a maloprodajne cijene industrijskih proizvoda su sedam
puta vie od tvornikih cijena. [30]
Pravila W T O - a omoguavaju transnacionalnim korporacijama da
ovladaju gospodarstvima nerazvijenih zemalja, da stave pod svoju kontrolu njihove vlade i da u stvari koloniziraju neke od tih zemalja. Globalizacija
je dakle bitno ojaala dominaciju meunarodnog kapitala i bogatih zema-

lja svjetskim gospodarstvom te eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa ostatka svijeta. Nepovoljan utjecaj globalizacije na nerazvijene zemlje
najbolje otkriva eksplozivan porast njihovog vanjskog duga, koji je od 62
milijardi dolara u 1970. povean na 2000 milijardi dolara u 1998. godini,
tako da najvei dio izvoznih prihoda tih zemalja odlazi na otplatu vanjskog
duga (a od sredine 1980. godina otplata tih dugova je vea od priliva stranog kapitala).
Izvjetaj Svjetske komisije za socijalnu dimenziju globalizacije (World
Commission on the Social Dimension of Globalization) iz 2004. godine
navodi da se mnoge zemlje Treeg svijeta nikako ne uspijevaju otrgnuti iz
zaaranog kruga nerazvijenosti i siromatva. [31] U Izvjetaju se zakljuuje
da veina stanovnika svijeta, naroito u ekonomski nerazvijenim zemljama, nije imala koristi od globalizacije, usprkos silnog poveanja opsega
meunarodne trgovine i financijskih transakcija. Izvjetaj Svjetske komisije za socijalnu dimenziju globalizacije (koju je 2001. godine osnovala Meunarodna organizacija rada, ILO) znaajan je, jer sadri opu ocjenu aktualnog modela neoliberalne globalizacije, istiui ove njene slabe toke:
a) pravila igre globalizacije prilagoena su interesima ekonomski razvijenih industrijskih zemalja, zbog ega siromane zemlje postaju sve
siromanije;
b) globalizacija daje apsolutnu prednost materijalnim interesima zanemarujui socijalne, kulturne i ekoloke vrijednosti;
c) meunarodne politike i financijske institucije i multinacionalne korporacije, koje upravljaju globalizacijom, oduzele su mnoge ovlasti
zemljama u razvoju, tako da one vie ne mogu samostalno donositi
odluke kljune za sudbinu svojih graana, to ukazuje na nedemokratski karakter globalizacije;
d) globalizacija esto poprima (ili se tako percipira) oblik amerikanizacije gospodarskog, drutvenog i kulturnog ivota, to izaziva sve ire
negodovanje i otpor;
e) najnepovoljnija posljedica odnosno najvei neuspjeh globalizacije je
u tome to stalno raste broj stanovnika naeg planeta koji ive u siromatvu.
Prema definiciji Svjetske banke, siromanom se smatra ona osoba koja ivi
s manje od dva dolara na dan, a krajnje siromatvo znai preivljavanje s
manje od jednog dolara dnevno. Zaprepaujua je injenica da u suvre-

menom svijetu s golemim proizvodnim potencijalima veina stanovnitva

najsiromanije regije svijeta, subsaharske Afrike, sa gotovo 600 milijuna
stanovnika, ivi na razini nespojivoj s najniim civilizacijskim i humanim
standardima. Broj krajnje siromanih stanovnika u toj regiji (koji ive s
manje od jednog dolara dnevno) povean je od 2 1 7 milijuna u 1990. na
3 1 3 milijuna u 2001. godini, a predvia se da e ih 2 0 1 5 . godine biti 340
milijuna. U zemljama Treeg svijeta ivi oko 80% ukupnog svjetskog stanovnitva, a njihov godinji dohodak po glavi stanovnika esto ne prelazi
tisuu dolara (manje od tri dolara dnevno), to je oko trideset puta manje
od per capita dohotka tipinog za ekonomski najrazvijenije zemlje Zapada.
Michel Chossudovski stoga s pravom naziva postojei model globalizacije
'globalizacijom bijede'.
Kao protuargument tvrdnji da globalizacija poveava jaz izmeu
bogatih i siromanih zemalja esto se navodi sluaj Kine, kojoj je globalizacija otvorila svjetsko trite i time omoguila (pored ostalih povoljnih
okolnosti) izuzetno brz gospodarski rast. No sluaj Kine je iznimka koja
potvruje pravilo: radi se o zemlji s golemim brojem stanovnika, velikim
unutranjem tritem, brojnom obrazovanom radnom snagom, dugom
kulturnom tradicijom, ve postojeom industrijskom bazom, odlunim i
stabilnim politikim vodstvom orijentiranom na brz razvoj i modernizaciju zemlje i vrlo uinkovitom i fleksibilnom razvojnom strategijom i politikom. U gotovo svim ostalim zemljama Treeg svijeta 2,6 milijardi ljudi ivi
u siromatvu, a to je 36% vie nego 1981. godine.

D E G R A D A C I J A D E M O K R A C I J E U ERI N E O L I B E R A L N E
GLOBALIZACIJE
Posljedice neoliberalne politike nisu mimoile ni politiku sferu: demokracija shvaena u smislu vladavine naroda (to znai i sama rije demokracija) posljednjih desetljea proivljava sve oigledniju krizu. Demokracija
se svela uglavnom na periodiko glasovanje na parlamentarnim i lokalnim
izborima popraenim izbornim kampanjama u kojima se esto manipulira
javnim mnijenjem, dok su stranaki programi sve neodreeniji i isprazniji. Engleski sociolog Colin Crouch, direktor Institute of Governance and
Public Management pri Sveuilitu Warvik, istie kako se 'parabola politike radnike klase' nakon uzleta u vrijeme prevlasti ekonomske doktrine
J. M. Keynesa i socijalne drave (Weifare State) od 30-tih do 80-tih godina
prolog stoljea nalazi u strmoglavom padu. Posljednjih 20-30 godina ne

samo ekonomska ve i politika mo sve se vie koncentrira u rukama privilegiranih poslovnih i politikih elita, a ideali jednakosti, ravnopravnosti i
solidarnosti sve vie padaju u zaborav. [32]
U gotovo polustoljetnoj eri kejnzijanske ekonomske i Pigouove socijalne politike postignuta je stanovita ravnotea izmeu interesa kapitala i
interesa rada. Vlasnici i menederi financijskog i korporacijskog kapitala pristali su, zbog sve snanijih protesta protiv rastuih socijalnih nejednakosti i u interesu dugoronog preivljavanja kapitalistikog sustava, na
izvjesna ogranienja svoje moi, odnosno na izvjesne koncesije u korist
radne populacije. Postignut je svojevrstan kompromis izmeu vrlo bogate
kapitalistike elite i snanih sindikata u obliku prihvaanja socijalne drave i egalitarnih naela. Meutim u vrijeme Reaganove i Thatcherine administracije socijalna drava svedena je na minimum, a sindikati su potpuno
marginalizirani.
Glavne simptome degradacije liberalne demokracije i prijelaz u 'postdemokratsku' eru ranije spomenuti Colin Crouch ovako opisuje:[33]
a) Porast politike moi financijskih i korporacijskih elita i prevlast njihovog utjecaja kod donoenja bitnih politikih odluka. Korporacije provode snaan pritisak na vlade da dereguliraju trite rada, da
smanje poreze na dobit i kapital, da im prepuste upravljanje javnim
slubama. Istovremeno, svojim financiranjem izbornih kampanja neposredno utjeu na rezultate izbora. Elite multinacionalnih korporacija prijete vladama koje ne pristaju na smanjenje prava radnika prestankom ulaganja ili povlaenjem iz njihove zemlje. Sve vea ovisnost
vlada o upravama velikih korporacija (a i sve vea ovisnost politikih
stranaka o njihovom financiranju) vodi, prema miljenju C. Croucha,
formiranju nove drutvene klase, politiko-poduzetnike (vlasnike)
klase, koja je uzurpirala ne samo ekonomsku ve i politiku mo. Stoga se sve vie gubi razlikovanje izmeu javnog interesa (koji bi trebala
osigurati drava) i privatnih interesa za koje se zalau korporacije.
b) Komercijalizacija javnih usluga (zdravstvo, obrazovanje, socijalna
skrb i drugo), to je povezano s odumiranjem socijalne drave. Privatni interesi, koji u privatizaciji i komercijalizaciji javnih usluga vide
mogunost poveanja svojih profita, opravdavaju tu novu sferu trinih odnosa time to e se, navodno, kvaliteta tih usluga poboljati, a
trokovi smanjiti ako se na njih primjene trina naela. U kontekstu
neoliberalne ekonomije taj novi model upravljanja javnim slubama

u skladu je s jednom od glavnih pretpostavki neoliberalne doktrine,

prema kojoj je upravljaka superiornost privatnih tvrtki neosporna,
kao to je neosporna sporost, nesposobnost i neuinkovitost dravne uprave. Meutim, pri tome se zanemaruje bitna razlika izmeu
etike javnih usluga (promicanje javnog dobra) i etike privatnog biznisa (maksimiranje profita). M. R. Friedland je upozorio na jo jednu
vanu posljedicu privatizacije javnih slubi: graanin je izgubio svaki utjecaj na funkcioniranje tih slubi nakon to se privatiziraju, to
je doprinijelo opoj tendenciji gubitka stvarnog utjecaja graana na
stvari od bitnog znaaja za njihov svakodnevni ivot. [34]) Privatizacija i preputanje raznih javnih slubi u vlasnitvo ili na upravljanje
putem koncesija privatnim firmama potaklo je sve raireniju pojavu
korupcije politiara i dravnih slubenika. Opoj atmosferi to breg
i lakeg bogaenja nije uspio odoljeti ni dio politike elite, koji je poeo gledati na koritenje svog poloaja za stjecanje materijalnih koristi opravdanim i normalnim dijelom svog politikog angamana.
c) Sve slabija povezanost tipine politike stranke 21. stoljea sa svojom izbornom bazom i sve manji utjecaj te baze na politiku stranke.
Stranaku politiku u sve veoj mjeri odreuje obnavljajua unutarnja
elita, koja se oslanja, naroito u izbornim kampanjama, na specijalizirane strunjake i agencije za formiranje i istraivanje javnog mnijenja (uzimajui u obzir i stavove donatora koji financiraju njihovu
izbornu kampanju). Politike elite su nauile vjetinu manipuliranja
gleditima i raspoloenjem javnosti sluei se uz pomo strunjaka
sofisticiranim tehnikama formiranja poeljne percepcije javnosti o
svojim uspjesima i namjerama. U tim im nastojanjima uvelike pomae veina suvremenih masmedija, koji svojim senzacionalistikim,
povrnim i reklamnim pristupom ne omoguuju objektivno informiranje javnosti o stvarnim drutvenim problemima, ne potiu kritiko
promiljanje i na taj nain doprinose politikoj pasivizaciji graana.
U namjeri da se oivi interes javnosti, politiari se sve vie slue metodama spektakla, umjesto poticanja irih rasprava o kljunim nacionalnim temama.
d) Nova socijalna struktura stanovnitva postindustrijskih zemalja
takoer je doprinijela atrofiranju liberalne, parlamentarne demokracije. Klasina industrijska radnika klasa se bitno smanjila, fragmentirala i dezorganizirala, tako da je izgubila politiku snagu i drutve-

ni utjecaj koji je imala u drugoj polovici 19. i najvei dio 20. stoljea.
Pretvaranje razvijenih industrijskih ekonomija u uslune ekonomije
te automatizacija i informatizacija proizvodnih procesa i drugih djelatnosti stvorila je novu socijalnu strukturu stanovnitva, u kojoj veinu predstavljaju razne kategorije tzv. bijelih ovratnika, zaposlenika
privatnih tvrtki, dravnih organa i javnih slubi. Taj veinski dio stanovnitva je vrlo heterogen u pogledu obrazovanja, visine dohotka i
ideoloke i politike orijentacije i koleba se izmeu sklonosti liberalno-lijevim opcijama i konzervativizma odnosno bliskosti interesima
kapitala. Neodreena i kolebljiva ideoloka i politika opredijeljenost
tog veinskog dijela stanovnitva, njegova apolitinost i nevoljkost
politikog angairanja takoer doprinosi, po miljenju C. Croucha,
odumiranju demokracije i dolasku 'postdemokracije'.
Paul Liessman upozorava na jo jednu vanu posljedicu utilitaristike filozofije neoliberalnog kapitalizma s moguim dalekosenim posljedicama:
krizu obrazovanja. Naime, teite obrazovanja je stavljeno na fragmentirana, tehnika znanja potrebna neoliberalnom kapitalu, umjesto cjelovitog
obrazovanja i stvaranja kritine inteligencije. [35]

P R O M J E N E U KONSTELACIJI MEUNARODNIH ODNOSA

I POLITIKA SUVREMENE LJEVICE
Osim dalekosenih tehnolokih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih promjena koje su posljednjih desetljea promijenile i dalje mijenjaju suvremenu civilizaciju, dogodile su se istovremeno i tektonske promjene u konstelaciji meunarodnih odnosa, koje takoer bitno utjeu na politike ideologije i programe, zahtijevajui njihovo prilagoavanje novim okolnostima.
Prva takva promjena od povijesnog znaenja, koja je iz temelja promijenila
meunarodnu scenu, je kolaps Sovjetskog Saveza, Varavskog pakta i 'komunistikih' reima u zemljama lanicama tog pakta (i Jugoslavije) 19891 9 9 1 . godine. Raspadom SSSR-a i nestankom Varavskog pakta ostala je na
meunarodnoj sceni samo jedna ekonomska i vojna supersila, Sjedinjene
Drave Amerike i samo jedan moan vojni savez, N A T O (u kojem glavnu
ulogu imaju SAD). Na taj su nain stvoreni uvjeti za globalnu hegemoniju SAD: umjesto bipolarnog svijeta nastupilo je doba unilaterizma. Ta je
bitna promjena na meunarodnoj sceni imala znaajne ideoloke i politike posljedice: raspad 'komunistikog' bloka europskih zemalja mnogi su

shvatili kao konani poraz socijalistike ideologije. Kod toga je zanemarena injenica da su vladajua ideologija i drutveno-ekonomski sustav u
SSSR-u i drugim 'komunistikim' zemljama u nekim bitnim aspektima bili
suprotni temeljnim idejama izvornog marksizma i komunizma, kako ga je
zamiljao K. Marx.
Jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista prve polovice 20. stoljea, Joseph Schumpeter, profesor na Harvard University (koji je 1932.
godine napustio Austriju pred nacizmom) je prije vie od 60 godina uoio bitnu proturjenost izmeu Marxovog uenja i stanja u SSSR-u. On
u svojoj knjizi Capitalism, Socialism and Democracy pie: Karakteristino je za taj proces kanonizacije, da izmeu pravog znaenja Marxove
poruke i boljevike prakse i ideologije postoji u najmanju ruku isto takav jaz kao izmeu religije poniznog Galilejca Isusa i prakse i ideologije
crkvenih dostojanstvenika srednjeg vijeka. [36]. No ideolozi i propagatori pobjedonosnog neoliberalnog kapitalizma poduzeli su sve kako bi
marksizam i komunizam poistovjetili s devijantnom i promaenom politikom i praksom SSSR-a i ostalih 'komunistikih' zemalja. Taj im se napor isplatio: danas je u mnogim sredinama veoma zazorno i spominjati
Marxa i marksizam.
Izgleda da je u znatnom dijelu lijevih intelektualnih i politikih krugova, kao i u nekim socijaldemokratskim partijama, prevladalo stanovite
da su ideje i ciljevi novog humanijeg i pravednijeg drutva, kakvo je zamiljao K. Marx, t.j. drutva bez antagonistikih drutvenih klasa, drutva
potpune ravnopravnosti i jednakosti ljudi, drutva 'osloboenja rada' i ukidanja svih oblika otuenja, neostvarive u sagledivoj budunosti. Kod mnogih lijevo orijentiranih ljudi i partija izgleda da vlada miljenje, da je mo
globalnog financijskog i korporacijskog kapitala toliko velika i sveprisutna,
a njemu suprotstavljene snage toliko fragmentirane, neusklaene i slabe,
da zasad radikalne promjene nisu mogue, ve da se treba prilagoditi danoj situaciji i boriti se za maksimalno mogue poboljanje materijalnog i
socijalnog poloaja radnih ljudi u okviru postojeeg poretka. Meutim, ta
'defanzivna' strategija velikog dijela suvremene ljevice gubi iz vida, kako
izgleda, dalekosene promjene na meunarodnoj sceni, koje e vjerojatno
dovesti u ne tako dalekoj budunosti do slabljenja i kraja globalne dominacije neoliberalnog kapitalizma. Mada su propau Sovjetskog Saveza i
Varavskog pakta Sjedinjene Drave Amerike postale u devedesetim godinama prolog stoljea jedina svjetska velesila, bez premca u pogledu ekonomske, politike i vojne moi i mada je izgledalo da je nastupilo doba ne-

upitne i dugoronije amerike globalne dominacije, posljednjih je godina

ta apsolutna amerika prevlast postala upitnom.
Dogaaj koji je bitno promijenio tokove suvremene svjetske povijesti je neoekivana pojava, krajem prolog stoljea, nove potencijalne globalne supersile, Kine (s 1,3 milijardi stanovnika), koja ve tree desetljee
doivljava nezapameno brz i uspjean tehnoloki i ekonomski rast, koja
je postala najvei svjetski izvoznik industrijskih proizvoda s najveim deviznim rezervama (oko 1000 milijardi dolara u 2006. godini, koje e do
2010. godine narasti na 2000 milijardi dolara) i koja pokazuje sve vee ambicije na meunarodnoj sceni. Probudio se i drugi azijski div, Indija (s 1,1
milijardom stanovnika), koja se takoer posljednjih godina poela razvijati
veoma brzim ritmom (po prosjenim godinjim stopama rasta DBP-a od
8%) i koja takoer, iako diskretnije, pokazuje svoje globalne aspiracije.
Postalo je oigledno da se teite svjetske gospodarske moi premjeta
u Aziju, u kojoj e 2050. godine ivjeti dvije treine svjetskog stanovnitva,
a njen udio u svjetskoj proizvodnji e prema studiji Azijske banke za razvoj (Asian Development Bank) porasti od 40% u 2004. na 60% u 2025.
godini (taj je udio 1950. godine iznosio svega 20%). Stvaranju nove sheme
multipolarnog svijeta doprinosi i oporavak Rusije od tranzicijskih nevolja,
njen ubrzani gospodarski razvoj i sve izraenije ambicije da postane samostalan i vaan imbenik u meunarodnim odnosima. U tom kontekstu
velikog prestrojavanja u raspodjeli ekonomske i politike moi na svjetskoj pozornici, koje najavljuje poetak kraja globalne prevlasti i premoi
Sjedinjenih Drava Amerike, ne treba zanemariti ni promjene u Latinskoj
Americi, koje obiljeava prekid dominacije SAD-a i samostalan put kojim
su krenule zemlje Latinske Amerike u rjeavanju svojih ekonomskih i socijalnih problema, put koji je razliit od naela neoliberalne ekonomije.
Oigledno je da se ekonomska, politika (a dugorono i vojna) premo SAD-a (pa i Zapada openito) blii svome kraju i da se rada novi,
multipolarni svjetski poredak. Po procjeni Goldman Sachsa, pet zemalja
u usponu, Kina, Indija, Brazil, Rusija i Meksiko, imat e zajedno 2040. godine vei drutveni bruto proizvod od sedam razvijenih zapadnih zemalja,
G7. Globalna dominacija Sjedinjenih Amerikih Drava ostala je neupitna jedino u vojnoj sferi, dok se u svim drugim vidovima (industrijskom,
vanjsko-trgovinskom, financijskom, obrazovnom, kulturnom) osjetno
smanjuje. S tim u vezi nije nerealna pretpostavka da e ta nova raspodjela
globalne ekonomske i politike moi smanjiti dominaciju meunarodnog
financijskog i korporacijskog kapitala, a s tim povezano i prevlast ideolo-

gije i prakse neoliberalnog kapitalizma, to moe otvoriti ire mogunosti

za promiljanje i ostvarenje novih, pravednijih, humanijih i djelotvornijih
okvira drutveno-ekonomskog ureenja. No to su samo mogunosti, a budui e dogaaji pokazati hoe li se i u kojoj mjeri te nove okolnosti iskoristiti za boljitak ovjeanstva.

F I N A N C I J S K A I E K O N O M S K A KRIZA N E O L I B E R A L N O G
KAPITALIZMA: U Z R O C I I P O S L J E D I C E
Svijet je 2008. godine potresla duboka financijska i ekonomska kriza nastala u SAD, koja je uskoro zadobila planetne razmjere. Tri su glavna uzroka
dovela do sloma financijskog sustava u SAD: prvo, golemi i stalno rastui
budetski i vanjskotrgovinski deficit, to je posljedica znatno vee javne i
privatne potronje od domae proizvodnje; drugo, sve spekulativnije poslovanje banaka i drugih financijskih institucija, koje su u trci za to brim i
veim profitima izmiljale sve sloenije i rizinije instrumente financijskog
poslovanja; i tree, sve vea dohodovna polarizacija amerikog drutva,
zbog koje je pretean dio stanovnitva mogao odravati relativno visoku
potronju jedino sve veim zaduivanjem. Ukupni dug amerikih kuanstava povean je od 680 milijardi dolara u 1974. na 14.000 milijardi dolara
u 2008. godini, a svako je kuanstvo imalo u prosjeku 13 kreditnih kartica i
dug od 120.000 dolara. [37] Od poetka 1980-tih godina Amerikanci (domainstva i drava) troe vie nego to proizvode, a razliku nadoknauju
sve veim zaduivanjem: nacionalni dug S A D narastao je od 3000 milijardi
dolara u 1990. na 10.000 milijardi dolara u 2008. godini.
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. godine, Paul Krugman ve je prije deset godina predvidio da e prekomjerna dravna i privatna potronja u SAD, koja prelazi mogunosti amerikog gospodarstva,
zavriti velikom ekonomskom krizom. Banke su olako odobravale stambene hipotekarne kredite, na osnovu kojih su izdavale, prodavale i pekulirale s raznim sve sloenijim i riskantnijim vrijednosnim papirima (tzv.
derivatima). Amerika je vlada u cilju oivljavanja potranje i ekonomske
aktivnosti poticala banke i investicijske fondove da odobravaju zajmove i
manje solventnim strankama uz povoljnu kamatnu stopu. Banke su se osiguravale od rizika istovremeno nastojei ostvariti to vee profite putem
raznih oblika tzv. sekuritizacije svojih vrijednosnica, kao to su C D S (credit default swap), C D O (collateral debts obligation), A B S (asset-backed securities), ime su rizik prebacivale na druge banke i financijske ustanove

diljem svijeta. Stambeni krediti su se masovno odobravali ve prezaduenim amerikim domainstvima (tzv. subprime krediti).
Prvi znakovi financijske krize pojavili su se ve 2005. godine, kad je
znaajno smanjena stanogradnja i prodaja stanova uz pad cijena stanova i
kua. Ve potkraj 2006. godine velik broj domainstava nije bio u mogunosti otplaivati kreditne rate. Sredinom 2007. godine dva milijuna amerikih obitelji bilo je prisiljeno prodati kue, jer nisu mogle otplaivati kredite. Banke su poele masovno plijeniti i prodavati kue neurednih platia,
to je uzrokovalo daljnji pad cijena nekretnina i vrtoglavi pad hipotekarnih
vrijednosnica. Sve je to izazvalo paniku i opu nelikvidnost, da bi u rujnu
2008. godine puknuo prenapuhani balon amerikog financijskog sustava
i buknula velika financijska kriza. Ameriki, a ubrzo i svjetski, financijski
sustav nali su se zbog ope nelikvidnosti na rubu kolapsa. Mnoge banke,
investicijski fondovi i osiguravajua drutva bili su pred bankrotom.
Wall Street se poeo uruavati: index Dow Jones na njujorkoj burzi
pao je 40%, a dionice svjetskog osiguravajueg giganta AIG samo su u jednom danu pale za 60%. Suoene s kolapsom financijskom sektora, vlade
skupine G8 donose odluku o spaavanju vodeih banaka i financijskih ustanova od steaja dravnim sredstvima. U najteoj su se situaciji nale dvije
vodee amerike financijske tvrtke Fannie Mae i Freddy Mac, koje su izdale
oko polovine od oko 12.000 milijardi dolara hipotekarnih zajmova u SAD.
Amerika je vlada svojom financijskom intervencijom od 7. rujna 2008. godine spasila od bankrota ta dva financijska koncerna. Dva tjedna kasnije,
investicijska banka Lehman Brothers, simbol financijske moi Wall Streeta,
proglasila je bankrot. Slinu sudbinu doivjele su i druge velike i ugledne
investicijske banke u SAD: Morgan Stanly i Goldman Sachs, koje je takoer
budetskim sredstvima spasila drava, a banku Merril Lynch preuzela je
Bank of America. Bankrotirale su dakle vodee amerike financijske institucije, koje su desetljeima gospodarile svjetskim tritem kapitala.
Henry Paulson, tadanji ameriki ministar financija, autor dravnog
sanacijskog programa vrijednog 700 milijardi dolara, izjavio je da je dravna intervencija jedini nain da se spasi ameriki financijski sustav od
kolapsa i da se osigura funkcioniranje amerikog gospodarstva. Dravna
intervencija pomou budetskih sredstva znaila je da se teret spaavanja
privatnih banaka prenosi na porezne obveznike (dok su za to vrijeme menederi tih banaka primali i dalje astronomske plae i goleme bonuse).
Korijeni aktualne krize lee u neoliberalnom ekonomskom modelu
uvedenom 1980-tih godina na osnovu tzv. Washingtonskog sporazuma.

Taj je sporazum proklamirao totalnu privatizaciju, deregulaciju i liberalizaciju ekonomskog poslovanja, kako bi se uklonile sve zapreke za neogranienu akumulaciju kapitala i bogatstva i kako bi se poveao udio profita
u raspodjeli nacionalnog dohotka. To se i dogodilo: plae amerikih zaposlenika stagnirale su ili padale (za 20% najsiromanijih prosjena plaa
je 2000. godine u S A D bila nia 20% u odnosu na 1979. godinu), dok su
prihodi najbogatijih rasli: na 5% amerikog stanovnitva otpadalo je 38%
ukupnog dohotka stvorenog izmeu 1990. i 2006. godine. Sve vee raslojavanje amerikog drutva pokazuju i podaci o golemoj koncentraciji privatne imovine u rukama najbogatijih i osiromaenju znatnog broja graana:
50% graana posjeduje svega 2,8% vrijednosti ukupne privatne imovine.
[38] Neizbjena posljedica tog ubrzanog socijalnog raslojavanja bio je pad
kupovne moi stanovnitva. Jedino rjeenje za odravanje i rast potranje,
a time i za gospodarski rast, bilo je sve vee zaduivanje amerike srednje
klase i niih socijalnih slojeva putem uvoenja kreditnih kartica i potroakih kredita za kupnju automobila i tekue trokove, a posebno za kupnju stambenog prostora.
Taj sustav stimuliranja potranje i gospodarskog rasta putem zaduivanja odgovarao je vladi, bankama, industrijskim poduzeima i potroaima. Snienje kamatnih stopa, koje je 2001. godine potaknula amerika
centralna banka (Federal Reserve Board), ubrzalo je zaduivanje kuanstava i ekspanziju kreditnog poslovanja kao i sve raznolikije i sofisticiranije oblike financijskih transakcija. Kad je sredinom 2007. godine dolo do
masovnog zastoja u otplati stambenih kredita, postalo je jasno da e se sustav utemeljen na sveopem zaduivanju i na financijskim transakcijama i
pekulacijama uruiti. Prenapuhani financijski mjehur, bez odgovarajueg
oslonca na realni sektor ekonomije, morao je na kraju prsnuti.
Nije trebalo dugo ekati da financijska kriza izazove potres i u realnom sektoru. Tijekom 2008. godine pad gospodarske aktivnosti izazvao je
gubitak radnih mjesta i poveanje nezaposlenosti: bez posla je ostalo oko
pet milijuna Amerikanaca. Prodaja automobila je pala za oko 38%, a poetkom lipnja 2009. godine najvei ameriki proizvoa automobila, stotinu
godina stara korporacija General Motors, simbol amerike gospodarske
moi i dinamizma, objavila je steaj. U posljednjih je pet godina taj industrijski div nagomilao gubitaka u iznosu od 88 milijardi dolara, pa ga ni 20
milijardi dravnog zajma nije moglo spasiti od steaja. Za spas te korporacije i stvaranje novog General Motorsa bio je potreban opsean dravni
program sanacije, koji predvia dodatnu budetsku injekciju od 60 mili-

jardi dolara, zatvaranje desetak tvornica, otputanje 11.000 radnika i, to je

posebno zanimljivo, dravno uee u dionikom kapitalu sa 72,5%.
U drugoj polovici 2008. godini, kad je postalo jasno da do tada poduzete mjere nisu uspjele zaustaviti kolaps ne samo amerikog ve i svjetskog
financijskog sustava, kad je panika na svjetskim burzama bila na vrhuncu, ameriki ministar financija Paulson predloio je program pod nazivom
Trouble Asset Relief Program vrijedan 700 milijardi dolara. Istovremeno
je u Londonu premijer Gordon Brown objavio da e britanska vlada s 500
milijarda funta pomoi spaavanju velikih banaka od bankrota. Predsjednici Bush, Sarkozy i Barroso usvojili su u listopadu 2008. godine zajedniki
program mjera za suzbijanje krize: dravna pomo financijskim ustanovama u cilju osiguranja likvidnosti, dravna jamstva za depozite, otkup 'loih'
dugova i vrijednosnica, vea regulacija i nadzor banaka, drugih financijskih ustanova, rejting agencija i hedge fondova (investicijskih fondova koji
se bave rizinim poslovima zasnovanim na deriviranim vrijednosnicama),
kontrola 'poreznih rajeva' kao i menederskih plaa i bonusa.
Te su odluke znaile kopernikanski obrat u bitnim naelima funkcioniranja neoliberalnog kapitalistikog gospodarstva: umjesto odlunog zagovaranja apsolutne slobode trita i gospodarskog poslovanja, totalne deregulacije i ukidanja dravnog intervencionizma, odjednom je usvojena politika
aktivnog i opsenog dravnog angamana u gospodarstvu, jer se to pokazalo
kao jedini uspjean nain spaavanja kapitalistikog sustava od kolapsa. Suvremena kriza potvrdila je neodrivost temeljnih naela Friedmanove neoliberalne doktrine, koja je tvrdila da jedino potpuno slobodno trite (t.j. trite osloboeno dravne regulative i kontrole) moe osigurati optimalan gospodarski rast, ravnoteu, stabilnost i pored toga zadovoljiti opedrutvene
interese, kao i demokraciju i slobodu. Nunosti dravnog intervencionizma
postali su izgleda svjesni i korporacijski menederi: prema anketi koju je poetkom 2009. godine provela Economic Intelligence Unit (u okviru asopisa
Economist), veina od 418 anketiranih direktora britanskih korporacija podrala je vei nadzor drave nad ekonomijom, naroito nad bankarskim sektorom. Gotovo dvije treine direktora sloilo se s ograniavanjem slobodnog
trita i veom ulogom drave u gospodarstvu, priznajui da aktualna kriza
zahtijeva reformu postojeeg neoliberalnog modela.
Poetkom travnja 2009. godine summit zemalja G20 u Londonu potvrdio je novu politiku opsenih dravnih intervencija kako bi se izbjeglo
ili ublailo uruavanje svjetskog gospodarstva. Procijenjeno je da e u tu
svrhu biti potrebna dravna pomo posrnulom financijskom sektoru i gos-

podarstvu u raznim oblicima (dokapitalizacija, zajmovi, otkup 'loih' vrijednosnica, monetarna emisija) u visini od 5000 milijardi dolara. Sav taj
teret izvlaenja financijskog i gospodarskog sustava iz krize prebaen je u
krajnjoj liniji na porezne obveznike, dok su vinovnici krize, vlasnici i menederi banaka i korporacija nastavili primati astronomske plae i bonuse
(procjenjuje se da je diljem svijeta krajem 2008. godine bankarima isplaeno ukupno oko deset milijardi dolara bonusa.
Iako jo nije postignuta konsolidacija amerikog i svjetskog financijskog sustava kao ni oivljavanje realnog sektora gospodarstva, ipak su opsene mjere dravne intervencije uspjele sprijeiti financijski i gospodarski
kolaps. Oekuje se dodue pad drutvenog bruto proizvoda u 2009. godini
u S A D od 2%, u Europskoj Uniji oko 5%, u Japanu za 10%, dok e se u Kini
stopa rasta smanjiti na 6%. Prema raspoloivim podacima i procjenama
veine ekonomskih analitiara, postupni oporavak amerikog, europskog i
svjetskog gospodarstva moe se oekivati tijekom 2011. i 2012. godine.
Ameriko i svjetsko gospodarstvo bilo je 2008. godine na rubu ponora,
ali su ga od uruavanja spasile brze, radikalne i opsene mjere dravne intervencije (najopsenije u ekonomskoj povijesti). No posljedice porasta nezaposlenosti, pada kupovne moi, potronje i ivotnog standarda srednjih i
niih dohodovnih slojeva stanovnitva, zatim smanjenog bankovnog kreditiranja poduzea i domainstava, niih stopa rasta i inflatornih tendencija
osjeat e se jo godinama. Sjedinjene Amerike Drave e dodue ostati jo
nekoliko desetljea najvee svjetsko gospodarstvo, ali e aktualna financijska i ekonomska kriza, koja je poela u toj zemlji, oslabiti njen poloaj kao
vodee svjetske sile, prvenstveno zbog golemog javnog duga, koji je dosegao iznos od preko 10.000 milijardi dolara (to je oko 83% amerikog DBP).
Kina e i dalje kupovati amerike dravne obveznice i na taj nain odravati
funkcioniranje amerikog gospodarstva i drutva, ali istovremeno time osigurati nastavak svog rastueg izvoza u SAD. Taj novi, zanimljiv fenomen,
t.j. uska meuzavisnost kineskog i amerikog gospodarstva, je glavni razlog
njihovog zajednikog interesa za svladavanje sadanje globalne ekonomske
krize. Ipak, dugorono, Amerika e se morati suoiti s problemom otplate
svog javnog duga, koji je porastao od 3000 milijardi dolara u 1990. na preko
10.000 milijardi dolara u 2008. godini. Jedini nain da se otplati taj enormni dug bit e smanjenje javne i privatne potronje.
Jedna od vanih pouka aktualne krize kapitalistikog sustava je to
je ta kriza nedvosmisleno potvrdila, prvo, da nekontrolirano trite i gospodarsko (a naroito financijsko poslovanje) izaziva duboke, strukturne

poremeaje i krize, i, drugo, da u tom sustavu manjina vlasnika i upravljaa financijskim i korporacijskim kapitalom prisvaja nerazmjerno velik dio
proizvedenog drutvenog proizvoda, ostavljajui golemoj veini ljudi koji
ive iskljuivo od svog fizikog ili intelektualnog rada sve manji dio (zadravajui u vrijeme konjunkture sav ekstra profit za sebe, a za vrijeme krize
svaljujui gubitke na itavo drutvo).
Jacques Attali vjeruje da e ta kriza pomoi 'da shvatimo kako ta ista
skupina nakon to je prigrabila sve to je mogla, svoj profit, premije i bonuse, naplauje od radnika, poreznih obveznika, zaposlenika, potroaa,
poduzetnika i tedia diljem svijeta, primoravajui drave da u nekoliko
tjedana iznau sredstva kojima e pokriti rupe u svojim blagajnama i to
u iznosima koji su tisuu puta vei od onih to ih ti isti dravnici svakodnevno odbijaju dati najnerazvijenim zemljama i gladnima u svijetu.'[39]
Zahvaljujui spasiteljskoj intervenciji drave izbjegnut je i ovaj puta (kao
i 1930-tih godina) kolaps svjetskog kapitalistikog sustava, meutim sve
upuuje na zakljuak da se radi samo o palijativnom, privremenom suzbijanju simptoma patologije neoliberalnog kapitalizma. Naime, ako se ne
provedu dublje, strukturne reforme tog modela, t.j. ako se ne uklone sistemski uzroci njegove patologije, periodike ekonomske, socijalne (a i politike) krize e se ponavljati u sve akutnijem obliku.

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]
[4]

[5]
[6]
[7]
[8]

Daniel Bell, The Coming of Postindustrial Society, Heinemann, London, 1974.

Serge Mallet, La Nouvelle Classe Ouvriere, Paris, 1963.
Andre Gorz, Adieux au Proletariat - Au dela du socialisme, Edition
Galilee, Paris, 1980.
Manuel Castells, Uspon umreenog drutva, Golden Marketing, Zagreb, 2000; naslov originala The Information Age: Economy, Society
and Culture, Blackwell Publications, Oxford, 1998.
P. Gowan, Crisis in the Heartland, New Left Review, no. 65, 2009.
Michael Piore, Charles Sabel, The Second Industrial Divide: Possibilities for Prosperity, Basic Books, New York, 1984, str. 17
M. Castells, Uspon umreenog drutva, str. 199
Francois Bar, M. Borrus, The Future of Networking, University of California, Berkeley, 1993.

[9]
[10]
[11]
[12]
[13]
[14]

[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]
[21]
[22]

George Silvestri, J. Lukasiwics, Outlook 1990-2006: Occupational employment projections, Monthly Labour Rewiew, November, 1993.
Harley Shaiken, Work Transformed: Automation and Labour in the
Computer Age, Rinehart & Winston, New York, 1985.
John Maynard Keynes, Essays in Persuasion, Macmillan, London,
1931.
John Maynard Keynes, The General Theory of Employment, Interest
and Money, Hartcourt, New York, 1936, str. 380
Gunnar Myrdal, Beyond the Welfare State, Mehuen & Co. Ltd., London, 1960.
John Kenneth Galbraith, American Capitalism, Boston, 1952; Economy of Public Purpose, Middlesex, 1975; The New Industrial State, Boston, 1965
F. V. Hayek, The Road to Serfdom, London, 1935.
Gunnar Myrdal, The Trend Toward Economic Planning, The Manchester School of Economic Studies, 1951.
Richard Stone, A Programming for Growth, Chapman and Hall, London, 1964.
Thorsten Veblen, The Theory of Leisure Class, Houghton Mifflin, Boston, 1973.
Arthour Pigou, The Economics of Welfare, MacMillan, London, 1925.
Milton Friedman, Capitalism and Freedom, The University Chicago
Press, Chicago, 1962.
Robert Kuttner, Everything for Sale: The Virtues and Limits of Markets,
Alfred A. Knopf, New York, 1997.
Newsweek, 21.10.2002.

[23] ibid.
[24] Lester fhurrow, Dangerous Currents: The State of Economics, Oxford
University Press, 1983.
[25] J. K. Galbraith, The Age of Uncertainty, Houghton Mifflin, 1977, Boston, str. 283
[26] David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University
Press, 2005.
[27] Lester Thurrow, The Future of Capitalism: How Today s Economic
Forces Shape Tomorrow s World, Morrow, New York, 1996.
[28] Naomi Klein, No Logo, Flamingo, London, 2000, str. 231
[29] C. Crouch, Postdemokracija, Izvori, Zagreb, 2007, str. 71; naslov izvornika Postdemocrazia, Laterna & Figli, Roma, 2003.

[30] Michel Chossudovski, Globalizacija bijede i Novi svjetski poredak,

Prometej, Zagreb, 2008; naslov izvornika The Globalization of Poverty and the New World Order, Toronto, 2006.
[31] International Labour Organization, A Fair Globalization: Creatining
Opportunities for All, Geneva, 2004.
[32] C. Crouch, The Parabola of Working Class Politics, u A. Gamble and
T. Wright, The New Social Democracy, Blackwell, Oxford, 1999.
[33] C. Crouch, Postdemokracija, Izvori, Zagreb, 2007.
[34] M. R. Friedland, The Marketization of Public Services, u C. Crouch et
al. (eds.), Citizenship, Markets and the State, Clendon Press, Oxford,
2001.
[35] Paul Liessman, Teorija neobrazovanosti, Jesenski i Turk, Zagreb,
2008.
[36] Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, Harper &
Brothers Publications, New York, 1942.
[37] Fareed Zakaria, Svijet nakon Amerike, Fraktura, 2009, str. 17; naslov
izvornika The Post-American World
[38] Jacques Attali, Kriza, a poslije ?, Meander Media, Zagreb, 2009, str.
42; naslov izvornika La crise et apres?, Fayard, Paris, 2008.
[39] ibid. str. 120
O S T A L A LITERATURA:
George Soros, The Crises of Global Capitalism, Open Society Endangered,
Public Affairs, New York, 1998.
Joseph Stiglitz, Globalization and its Discontents, W. W. Norton & Company, New York, 2002.
Joseph Stiglitz, Making Globalization Work, W. W. Norton & Company,
New York, 2006.
Noam Chomsky, Hegemony or Survival, Henry Holt & Company, New
York, 2003.
Niall Ferguson, The Rise and Fall of the American Empire, Penguin, 2005.
E. A. C. Robinson, John Maynard Keynes, New York, 1964.
Joel Bakan, Korporacija, patoloka tenja za profitom, Mirakul, Zagreb,
2005.

XII.
S U V R E M E N I SVIJET
I SOCIJALIZAM

T E H N O L O K E , E K O N O M S K E , P O L I T I K E I IDEJNE
T E N D E N C I J E S U V R E M E N O G SVIJETA
Socijalistiki pokreti u Europi i svijetu nali su se posljednjih desetljea 20. i poetkom 2 1 . stoljea pred novim velikim izazovima: dubokim
strukturnim promjenama kapitalistikog drutva (prijelaz u postindustrijsku fazu razvoja); informatikom revolucijom i njenim dalekosenim
ekonomskim i socijalnim posljedicama; prevlau radikalne, neoliberalne
varijante kapitalizma; novom socijalnom stratifikacijom modernih drutava i smanjenjem brojnosti, homogenosti i utjecaja klasine radnike
klase; opasnou ekoloke katastrofe; bitnim promjenama na meunarodnoj sceni nakon propasti sovjetskog bloka; nezaustavljivom neoliberalnom globalizacijom; neoekivanim promjenama u odnosu snaga glavnih globalnih 'igraa'.
Nove okolnosti dovele su socijaldemokratske partije u novu situaciju
u kojoj one jo uvijek trae odgovore na suvremene civilizacijske izazove,
nastojei pri tom da profiliraju svoj novi identitet. One su sve vie gubile
vezu s tradicionalnom radnikom klasom, a da nisu u dovoljnoj mjeri u
pokret za drutvene promjene ukljuile nove kategorije radnog i marginaliziranog stanovnitva, nisu se ue programski i djelatno povezale s mnogobrojnim udrugama civilnog drutva, niti su na vrijeme nale zadovoljavajue odgovore na nove ekonomske i drutvene izazove (ekologija, globalizacija, hegemonija neoliberalnog kapitalizma uz istovremeno njegovu
sve oigledniju nestabilnost i ranjivost, sve dublja socijalna polarizacija,
kriza liberalne demokracije, vrijednosna dezorijentacija). lanstvo nekih

socijaldemokratskih partija poelo se osipati, a njihova se politika aktivnost velikim dijelom svela na borbu za osvajanje ili sudjelovanje u vlasti.
Iako je i u drugoj polovici 20. stoljea u zapadnoj Europi bilo povremenih masovnih radnikih pobuna, zamisao o promjeni drutveno-ekonomskog sustava putem revolucije izgleda da je pala u zaborav. (Posljednja
ozbiljna revolucionarna previranja u zapadnoj Europi zbila su se 1917-1923.
godine). Radikalnim, ultraljeviarskim pokretima izmeu 1965. i 1975. godine (talijanske Crvene brigade i zapadno-njemaka frakcija Crvene armije) partije ljevice osporavale su legitimitet i osudile ih. Rudarski trajk u
Velikoj Britaniji 1984. godini bio je posljednji pokuaj masovnog i odlunog otpora radnike klase zapadne Europe svemoi upravo uspostavljenog
neoliberalnog kapitalizma. Tijek, obiljeja i svretak te pobune vjerno su
odraavali nove okolnosti u kojima se nala europska radnika klasa potkraj 20. stoljea. Rudari su se pobunili protiv vladine odluke da se zatvori velik broj rudnika ugljena i da bez posla ostane vie od stotinu tisua
radnika. U trajk je stupilo oko 190.000 rudara koji su zauzeli rudnike, a
protiv njih je vlada poslala desetak tisua do zubi naoruanih policajaca.
Tijekom jednogodinje pobune uhieno je blizu 10.000 osoba. Pobuna je
na kraju uguena, a 20% rudara vratilo se na posao.
Konzervativna vlada Margaret Thatcher, koja ustoliila neoliberalnu
politiku u Velikoj Britaniji, bila je naime odluna da skri pobunu rudara
svim raspoloivim sredstvima. M. Thatcher je tim povodom izjavila: 'Na
Falklandima smo se morali boriti s vanjskim neprijateljem: Ovdje imamo
unutranjeg neprijatelja i borba je tea, a sloboda ugroenija'. S druge strane
potpredsjednik Nacionalnog rudarskog sindikata, Mick McGahi, je rekao:
'Da bi raskomadali dravu blagostanja, moraju razbiti sindikalni pokret, a
prije svega skriti rudare.'[1] Iako su pobunjeni rudari bili sloni i ustrajni,
taj masovni radniki otpor nastupajuem radikalnom i bezobzirnom neoliberalnom kapitalizmu nije uspio, i to uglavnom zbog tri razloga: prvo, izostala je solidarnost i podrka veine radnike klase Velike Britanije; drugo,
vodstvo laburistike stranke nije poduprlo akciju rudara; i tree, vlada M.
Thatcher odluila je slomiti pobunjene rudare ako zatreba i silom.
U istraivanju mogunosti izlaza iz civilizacijske krize u kojoj se svijet
danas nalazi i njegove preobrazbe u vii civilizacijski model, t.j. u drutvo
utemeljeno na naelima socijalne pravde, jednakosti i slobode u kojem e
ovjek biti osloboen od svih oblika podinjenosti i eksploatacije i u kojem e moi razvijati svoje ljudske, etike, intelektualne i kreativne potencijale, treba sagledati tehnoloke, ekonomske, politike i kulturne uvjete

za prijelaz na tu viu civilizacijsku razinu. Razvoj proizvodnih snaga ljudskog drutva, t.j. tehnoloki napredak igra bez sumnje presudnu ulogu u
evoluciji ljudskog drutva. S tim u vezi bitna je okolnost da e se prema
svim relevantnim prognozama eksplozivni razvoj informatike tehnologije nastaviti i sljedeih desetljea. Predvia se da e za 15-20 godina veina stanovnika Zemlje biti povezana informatikim mreama. Posebno e
biti znaajno daljnje poveanje kapaciteta mikroprocesora u obradi i pohranjivanju podataka. Internetske usluge bit e bitno jeftinije, a znatnim
dijelom i besplatne (Google ve sada prua stanovnitvu San Francisca i
okolice besplatan pristup beinom internetu, a Linux omoguava koritenje interneta po izuzetno niskim cijenama). Elektronsko komuniciranje i
informiranje uz niske cijene ili besplatno potisnut e koritenje papirnatih
medija, a elektronike e knjige djelomino zamijeniti uobiajene papirnate knjige. Osim mnogih prednosti (poveanja tehnoloke i ekonomske
uinkovitosti), sveope elektronsko praenje i nadzor kretanja i ponaanja
predmeta i osoba moi e se zloupotrijebiti, smanjujui ili ak ukidajui
diskreciju i osobnu privatnost.
Osim daljnjeg brzog napretka u elektronici i informatici oekuju se
takoer nova otkria u biotehnologiji, nanotehnologiji i robotizaciji. Osim
masovne upotrebe robota u proizvodnji i ostalim gospodarskim i drutvenim djelatnostima, proirit e se njihovo koritenje u obavljanju kuanskih
poslova. Nove tehnologije znatno e izmijeniti nain proizvodnje i prometa,
koritenja zdravstvenih i obrazovnih usluga kao i svakodnevni ivot ljudi.
Budui eksponencijalni razvoj informatike tehnologije u uvjetima
neoliberalne ekonomije uvjetovat e jo neko vrijeme nastavak dosadanjih
tendencija (u vjerojatno jo izraenijem obliku) na podruju drutvenih
odnosa, odnosa rada i kapitala, obrazaca drutvenog, politikog i osobnog
ivota. To e se dogaati sve dok neravnotee, proturjenosti i destruktivni uinci takvog razvoja ne dostignu kritinu toku, kad e se itav sustav
raspasti ili transformirati u neki novi drutveno-ekonomski model, koji e
omoguiti daljnji civilizacijski napredak utemeljen na elementarnim naelima socijalne pravde i etike, na osiguranju neophodne drutvene kohezije
i ouvanju i zatiti prirodnog okolia. Ubrzani razvoj informatike tehnologije, interaktivnih raunalnih mrea i umreavanje financijskih, ekonomskih i drutvenih djelatnosti i dalje e pogodovati irenju globalizacije
i jaanju svjetskog ekonomskog sustava na raun slabljenja nacionalnih
ekonomija i atrofiranju suverenosti nacionalnih drava. Politiki e sustavi
postati sve ovisniji o sreditima financijske i korporacijske moi, sve uda-

ljeniji od graana i sve optereeniji korupcijom i manipulacijama, gubei

zbog toga ugled i legitimitet. Globalizirat e se sve vie i kriminalne djelatnosti, a organizirani kriminal poveat e svoj utjecaj na ekonomska i politika zbivanja. I dalje e jaati mo kapitala, to e rezultirati u daljnjem
smanjenja radnikih prava i uloge sindikata. Globalna mrea financijskog
kapitala pogodovat e njegovom integriranju i jaanju njegove moi u promicanju svojih ciljeva i interesa.
S druge strane, radna snaga e se ubrzano razjedinjavati, gubei drutveni utjecaj, pa i svoj klasni identitet. Meutim latentni sukob izmeu rada
i kapitala, koji je zapravo sukob izmeu dviju filozofija: filozofije vladavine
nesputanog, slobodnog trita, primata materijalnih vrijednosti i egoizma
s jedne strane, te filozofije koja daje prednost humanistikim i moralnim
vrijednostima s druge strane, i dalje e se zaotravati i u dogledno vrijeme
dosegnuti svoj vrhunac. Integracija i koncentracija financijskog kapitala
uzrokovat e sve izraeniju polarizaciju bogatih i dinamikih regija, zemalja i drutvenih slojeva s jedne strane i zaostalih, perifernih, marginaliziranih i siromanih regija, zemalja i slojeva stanovnitva s druge strane.
Istovremeno s tim tendencijama, informatika e revolucija nametati, kako istie Manuel Castells, nove organizacijske oblike gospodarskih
aktivnosti u kojima e doi do vertikalne dezintegracije organizacije i poslovanja u korist mrene organizacije, do vee uloge iskustva, znanja, samostalnosti, inicijative i kreativnosti radnika te intenzivnije suradnje menedmenta i radnika. [2] A Noam Chomsky vidi glavnu posljedicu informatike revolucije s gledita drutvenog razvoja u stvaranju uvjeta da ljudi
vie ne slue kao sredstva za proizvodnju, pa e stoga radna snaga prestati
biti roba koja se prodaje na tritu radne snage. On je uvjeren da e informatika revolucija omoguiti 'osloboenje rada', t.j. pretvoriti rad od prisilne djelatnosti radi preivljavanja u slobodnu i kreativnu aktivnost.
Osim tehnolokog napretka bitan utjecaj na ekonomska i drutvena
kretanja imat e i dalje neoliberalna ideologija i politika, koja je posljednjih desetljea zavladala velikim dijelom svijeta. Ta e ideologija i politika
vjerojatno jo nekoliko desetljea dominirati globalnom ekonomskom i
drutvenom scenom, a moda ak i ojaati svoj utjecaj i mo. Kapitalizam
neoliberalnog tipa zavladat e svim sferama drutvenog ivota: svijet e se
pretvoriti u golemo trite u kojem e dominirati sveopa jagma za to veim profitima i to brim bogaenjem pod svaku cijenu. Sve e biti podreeno zakonima trita, ne samo proizvodnja i razmjena, ve i obrazovanje, zdravstvo, sport, kultura i svakodnevni ivot ljudi. Vladajuu klasu tog

drutva radikalnog kapitalizma sainjavat e vlasnici financijskog i korporacijskog kapitala i njihovi vodei menederi i strunjaci. Ta e klasa biti,
odnosno nastojati da postane i ostane, gospodar svijeta. Ona e biti, kako
kae Jacques Attali, obuzeta megalomanijom, narcisoidnou, egocentrizmom ... i nee osjeati nikakvu pripadnost, ni nacionalnu, ni politiku,
a ni kulturnu ... a ivjet e u privatnim gradovima, zatiena zidovima koje
e uvati plaenici. [3]
Apologija bespotednog natjecanja (esto beskrupuloznog i spekulativnog poslovanja), bez obzira na socijalne i ekoloke posljedice, ostat e
glavno obiljeje neoliberalnog svjetonazora. Vladavina neoliberalnog kapitalizma, ruei dravne granice i smanjujui ulogu drave ili je stavljajui u
svoju slubu, irit e prostor i djelovanje slobodnog globalnog trita. No
koristi od takve globalizacije imat e jedino, ili najveim dijelom, malobrojni pripadnici povlatene klase. Broj siromanih stanovnika Zemlje, onih koji
su primorani ivjeti s manje od dva dolara na dan, porast e s 2,5 milijardi u
2006. na 3,5 milijarde u 2035. godini. Rastua mo financijskog i korporacijskog kapitala te njima podreenih medija bitno e reducirati nadlenosti i
ulogu nacionalnih drava. Drava e u interesu kapitala smanjiti poreze na
kapital i dobit, to e bitno ograniiti njenu sposobnost da financira obrazovanje, znanost, zdravstvo, socijalnu skrb i ostale javne slube, preputajui
ih privatnim ustanovama i poduzeima. Privatizacijom nekad besplatnih
javnih usluga one e se naplaivati po trinim cijenama, to e dodatno pogorati standard zaposlenih ljudi koji ive iskljuivo od svog rada. Privatizacija javnih slubi poela je u S A D ve u 80-tim godinama prolog stoljea,
a tijekom 90-tih ak su i pojedini zatvori, dijelovi obavjetajnih slubi i neki
poslovi vezani uz obranu preputeni privatnim koncernima. [4]
Opasnost od terorizma posluila je nekim dravama kao opravdanje
da u interesu dravne sigurnosti uvedu kontrolu kretanja i ponaanja graana putem novih tehnika prislukivanja telefonskih razgovora, nadzornim kamerama na javnim mjestima i sl. (u S A D je na javnim mjestima instalirano 30 milijuna, a u Velikoj Britaniji 4,2 milijuna nadzornih kamera).
Dosadanje tendencije pokazuju da bi zakoni trita i profita mogli potpuno nadvladati socijalne, humane i opedrutvene obzire i interese. Posljednja rtva logike imanentnih zakona slobodnog, nesputanog i sve agresivnijeg trita u slubi kapitala mogla bi biti demokracija, politiki sustav koji
je stvorio kapitalizam, jer mu je bila potrebna pravna drava, demokracija i
individualne slobode kako bi mogao slobodno i sigurno poslovati i koristiti 'slobodnu' radnu snagu, pretvorenu u robu koja se nudi na tritu.

Iako je ovdje opisani, prilino mraan scenarij neposredne budunosti utemeljen na ekstrapolaciji dosadanjih trendova vjerojatan, to ne znai
da nije mogu i drukiji tijek buduih dogaaja, ako ih neke dovoljno snane, ovdje nepredviene, drutvene silnice usmjere u drugom pravcu.
Sve nesputanije (dravnim granicama i propisima, kao i moralnim
obzirima), sve monije i agresivnije globalizirano trite iskazuje neodoljivu tenju da svojim zakonima podredi ne samo naela elementarne drutvene pravde i humanosti, te suverenitet nacionalnih drava i demokraciju,
ve da pored toga zbog interesa svojih gospodara rtvuje i kolijevku ivota i opstanka ovjeanstva: prirodu. U trci za to veim i brim profitom,
neobuzdano trite, odnosno njegovi protagonisti i korisnici, financijski
i korporacijski kapital, nesmiljeno devastiraju prirodni okoli, dovodei
time u pitanje sam opstanak ljudske vrste.
Naruavanje ravnotee Zemljinog ekosustava poelo je pojavom i
irenjem industrijalizma i kapitalizma poetkom 19. stoljea: ubrzanom
industrijalizacijom i sve veom upotrebom ugljena (a kasnije i naftnih derivata) naglo je poveana emisija ugljinog dioksida i ostalih staklenikih
plinova u atmosferu, uzrokujui porast prosjenih temperatura na Zemljinoj povrini. Naglo smanjivanje umskih povrina takoer je doprinijelo
poveanoj emisiji staklenikih plinova. Naruavanje prirodne ravnotee
atmosfere, litosfere i biosfere ubrzano je posljednjih desetljea, tako da
strunjaci procjenjuju da e Zemljin ekosustav, ako se nastavi sadanji ritam njegove devastacije, uskoro doi na rub kolapsa. Sve vea koncentracija staklenikih plinova uzrokovat e i nadalje porast prosjenih temperatura, to e ubrzati otapanje polarnih ledenjaka i podizanje razine oceana
i mora.
Arktiki ledenjaci u posljednjih pola stoljea znatno su se smanjili (na
Sjevernom polu ledena masa se smanjila za jednu treinu). Isti se proces
dogaa na Grenlandu i Aljasci, gdje se svako desetljee povrina pod ledom smanjuje za oko 10%. Otapaju se takoer ledenjaci Himalaje i Tibeta:
procjenjuje se da e se do kraja ovog stoljea otopiti 60% ledenjaka tibetske
visoravni, to e izazvati katastrofalne ekoloke poremeaje. Ve se sada
dogaaju sve ee poplave velikih razmjera u Bangladeu, Kini, Pakistanu i Indiji, uzrokujui goleme materijalne tete i ljudske rtve. Strunjaci
predviaju da e se prosjena temperature na Zemljinoj povrini do 2050.
godine poveati za 2 stupnja, a do 2100. godine za 5 stupnjeva. Otapanje
ledenjaka rezultirat e podizanjem razine oceana do 2050. godine za 20 do
50 centimetara.

Istovremeno, ubrzat e se dezertifikacije: irenje pustinja ugrozit e

egzistenciju oko dvije milijarde ljudi koji ive na podrujima kojima prijeti
dezertifikacija. A ume se kre (ili izumiru) takvim ritmom, da e za 40 godina, kako se procjenjuje, praktiki nestati, osim u posebno zatienim zonama. Brzoj deforestaciji doprinosi i emisija industrijskih plinova (duinih i sumpornih oksida), koji unitavaju drvee, naroito osjetljive tropske,
kine ume. Deforestacija naeg planeta bit e kobna za mnoge ivotinjske
vrste. Zbog unitavanja prirode naglo se smanjuje raznolikost biljnih i ivotinjskih vrsta: svake godine nestane oko 10.000 vrsta, a etvrtini sisavaca
prijeti izumiranje. Ubrzana industrijalizacija i modernizacija Kine i Indije
i njihova ovisnost o ugljenu kao glavnom izvoru energije uzrokuje poveano zagaivanje atmosfere: izmeu 2006. i 2012. godine te e dvije zemlje
izgraditi 800 termoelektrana na ugljen, koje e emitirati koliine ugljinog
dioksida pet puta vee od uteda predvienih sporazumom iz Kyota.
Iako mnogi znanstvenici ve desetljeima upozoravaju na ozbiljne
poremeaje ekoloke ravnotee i na mogunost da ti poremeaji uskoro
dosegnu toku s koje nema povratka, jo uvijek nisu poduzete uinkovite mjere za zaustavljanje devastacije prirodnog okolia. Jedan od vodeih
ekolokih strunjaka, James Lovelock dri da je slavni Protokol iz Kyota
usvojen 1997. godine (koji se ionako ne sprovodi) zakasnio nekoliko desetljea i da se ekoloka katastrofa vie ne moe sprijeiti. [5] Najtvrdokorniji
protivnik tog Protokola su Sjedinjene Drave Amerike, koje su i najvei
zagaiva atmosfere (s manje od 5% svjetskog stanovnitva njihov je udio
u svjetskoj emisiji staklenikih plinova 25%). Vlada SAD-a je uporno odbijala ratificirati Protokol zbog interesa krupnog kapitala, koji je povezan s
koritenjem fosilnih goriva (prvenstveno naftna i automobilska industrija
te proizvodnja elektrine energije, a i ostala industrija).
Glavni zastupnik tih interesa je American Petroleum Institute, koji je
1998. godine pokrenuo antiekoloku kampanju i poeo potkupljivati pojedine znanstvenike i novinare kako bi objavljivali studije i lanke protiv 'lanog uzbunjivanja javnosti' zbog tobonje ekoloke katastrofe. [6] Potpredsjednik American Petroleum Institute, William O Keefe, izjavio je 1996.
godine da nema razloga za smanjenje emisije staklenikih plinova, jer su
tvrdnje da ti plinovi uzrokuju klimatske promjene znanstveno neosnovane. Da je rije o namjernoj obmani javnosti (to otkriva kako se krajnje
beskrupulozno ignoriraju opedrutveni interesi u cilju gomilanja profita
i bogatstva) potvrdio je Izvjetaj Meunarodne skupine za klimatske promjene (koju su osnovale Ujedinjene Nacije), objavljen 1996. godine i ute-

meljen na istraivanjima 2500 znanstvenika i strunjaka iz cijelog svijeta, u

kojem su opisani razorni uinci emisije staklenikih plinova.
Kao to istiu neki autori, krajnji krivac za upropatavanje prirode
je vladajua materijalistika i utilitaristika filozofija zapadne civilizacije,
koja daje prioritet poveanju materijalnih dobara, pa makar i na raun nepovratnog naruavanja ekoloke ravnotee. [7] Bill McKibben zastupa slino stanovite: on pledira za zamjenu prevladavajueg antropocentrinog
svjetonazora, prema kojem treba iskoristiti prirodu i podrediti je ljudskim
potrebama, biocentrikim pristupom, koji daje prednost ouvanju biosfere odnosno ivota u cjelini.
Iako sada prevladava materijalistiko i utilitaristiko shvaanje osobne
i drutvene dobrobiti kao i interesi i mo financijskog i korporacijskog kapitala, ipak se ini da su sve oiglednije upozoravajue klimatske i ekoloke
promjene posljednjih godina uznemirile znatan dio javnosti i dio poslovnih i politikih elita. Vladino prihvaanje 2000. godine Izvjetaja britanskih znanstvenika, kojim se predlau mjere za smanjenje emisije staklenikih plinova u cilju spreavanja ekoloke katastrofe, znak je da se opasnost
od 'ekoloke bombe' u dijelu drutvenog establimenta poela ozbiljno
shvaati. U tom se Izvjetaju predlae uvoenje u Velikoj Britaniji 'zelenog
poreza', kojim bi se financirale mjere za zatitu prirode. Takoer, izbor Baracka Obame za predsjednika S A D mogao bi znaiti prekretnicu u ekolokoj politici te zemlje, koja je najvei svjetski zagaiva prirodnog okolia.
Budui da borba za ouvanje prirode moe biti uspjena jedino ako
se vodi na globalnoj razini, predlae se da sve zemlje lanice Ujedinjenih
nacija odvajaju 1% svog drutvenog proizvoda za meunarodni ekoloki
fond. Postoje naznake da je i dio korporacijskog svijeta postao svjestan
predstojee ekoloke katastrofe i potrebe mijenjanja poslovne politike,
koja bi trebala uzeti u obzir tzv. eksterne trokove, t.j. ekoloke tete uzrokovane odreenom ekonomskom aktivnou. No zasad se radi samo o pojedinanim primjerima ekolokog osvjeivanja, a u kojoj e mjeri tu novu
poslovnu politiku prihvatiti veina korporacija ostaje da se vidi.

P R E D V I A N J A R A Z V O J A U S L J E D E A DVA-TRI D E S E T L J E A
Svijet e iduih 20-30 godina biti pozornica dramatinih promjena u globalnom rasporedu ekonomske i politike moi. Sadanja ekonomska i politika globalna premo Sjedinjenih Drava Amerike slabit e pod pritiskom novih svjetskih sila: Kine, Indije, Rusije, Brazila. Sredite ekonomske

moi e se premjestiti u Aziju, koja e za dva-tri desetljea proizvoditi vie

od polovice svjetskog drutvenog proizvoda. U isto vrijeme, Kina e sa
svojih 1 , 3 5 milijardi stanovnika biti druga gospodarska sila svijeta, a 2040.
godine njen e drutveni proizvod premaiti ameriki. Indija e takoer
postati svjetska supersila: za 2-3 desetljea ona e po gospodarskoj snazi biti trea na svijetu, odmah iza Kine i SAD. Europska Unija bi takoer
mogla, ako uspije sauvati i unaprijediti svoje zajednitvo i jedinstvo, postati samostalna svjetska supersila s golemim ekonomskim potencijalom.
Nakon viegodinjih tranzicijskih trauma, Rusija se sve vie ekonomski i
politiki konsolidira, zahvaljujui velikim rezervama nafte i plina ubrzano
ekonomski jaa i razvija, a njene ambicije za meunarodnom afirmacijom
i ulogom postaju sve oiglednije.
U razmatranju nove konfiguracije meunarodne scene ne treba zanemariti ni Latinsku Ameriku, koja se oslobodila ekonomskog i politikog patronata odnosno hegemonije S A D i koja je krenula vlastitim putem
kako na unutarnjem tako i na vanjskopolitikom planu. Kao posljedica
svih tih dalekosenih promjena, promijenit e se okvir meunarodnih
odnosa: hegemoniju S A D zamijenit e postojanje vie globalnih sila koje
e se nadmetati u ostvarenju svojih interesa, ali e istovremeno biti prisiljene i meusobno suraivati, jer e se vitalni problemi ovjeanstva, kao
ouvanje mira, izbjegavanje nuklearnog samounitenja, spaavanje Zemlje
od ekoloke katastrofe i eliminiranje siromatva, moi rjeavati jedino zajednikom, globalnom politikom i akcijom. Unilaterizam, kao vladajui
okvir meunarodnih odnosa (t.j. globalna hegemonija SAD-a), zamijenit
e multilateralni ili policentrini model. Siromatvo e i dalje prevladavati
u Africi, gdje e 2025. godine ivjeti vie od milijardu i pol ljudi. A afriki
drutveni proizvod bit e i dalje nii jednu etvrtinu od svjetskog prosjeka,
dok e polovina njenog stanovnitva ivjeti ispod praga siromatva.
U svom agresivnom osvajanju svih podruja ekonomskog, drutvenog, politikog i kulturnog ivota, trine e sile (odnosno kapital kojem
te sile slue) nastojati pokoriti ili unititi sve to im se odupire. Sve e biti
podreeno stvaranju to veih profita i to brem oploivanju kapitala.
Zahvaljujui takvom razvoju, kapitalizam e za dva-tri desetljea dostii
klimaks svojih mogunosti, ali i svojih inherentnih proturjenosti, to znai da e ui u svoj posljednji stadij. [8] Attali daje prilino mranu sliku tog
posljednjeg stadija kapitalizma, do kojeg e ga neizbjeno dovesti njegova vlastita ideologija i na njoj zasnovana logika i dinamika razvoja. Razvlastivi nacionalnu dravu, kapital e zbog obrane privatnog vlasnitva i

svoje hegemonije organizirati privatnu policiju, vojsku i pravosue. Veina ljudi u ekonomski razvijenim zemljama e pod pritiskom medija i sve
agresivnijih reklama, a i itavom drutvenom atmosferom, biti pretvoreni
u potroae, zauzeti uglavnom podmirenjem svojih sve veih stvarnih ili
nametnutih materijalnih potreba. ovjek-potroa (a takav je ovjek ideal
neoliberalnog kapitalizma) bit e sve vie usmjeren na vlastite, egoistine
interese, zanemarujui druge i ne marei za drutvenu zajednicu.. On e
stoga, smatra J. Attali, biti sve usamljeniji traei utjehu u zabavi, hedonizmu i konzumerizmu. Filozofija koju obiljeava individualizam prerasti e u
filozofiju egocentrizma i narcizma.
Politika e se pretvoriti (i ve se dobrim dijelom pretvara) u spektakl
u reiji vlasnika kapitala s politiarima kao glumcima. Veina zaposlenika
u tom zavrnom inu kapitalistike drame bit e privremeni radnici zaposleni radi izvrenja nekog odreenog, kratkoronog posla, a njihov rad bit
e sve nesigurniji i stresniji. Stvorit e se nova 'hiperklasa', koja e upravljati
tim hiperkomercijaliziranim, hiperkozumeristikim, hiperhedonistikim i
hiperegoistinim drutvom. Tu e klasu initi uz vlasnike kapitala financijski stratezi, direktori financijskih institucija, direktori i glavni menederi
korporacija, arhitekti raunalnih programa. Vladajua 'hiperklasa' bit e
prvenstveno zauzeta obranom svog vlasnitva nad kapitalom, raunalnim
programima i patentima kao i obranom svog dominantnog utjecaja na
medije i politiku. Pripadnici te 'hiperklase' e smisao svog ivota nalaziti
u zadovoljavanju svojih hedonistikih, esto ekscentrinih prohtjeva, ali
e istovremeno biti obuzeti hipohondrijom, paranojom, megalomanijom
i narcisoidnou. Vlasnici i upravljai kapitala nee osjeati ni nacionalnu
ni politiku ni kulturnu pripadnost. ivei u odvojenim gradskim etvrtima, zatieni zidovima i plaenicima, oni e, obuzeti samoljubljem, biti
vjerni jedino sebi samima.
No koncentracija drutvenog bogatstva i moi u rukama manjine nasuprot relativnog siromatva i obespravljenosti veine, kad prijee prag
socijalne izdrljivosti izazvat e, po miljenju J. Attalija, erupciju masovnog otpora i pobune, kojoj se privilegirana manjina nee moi oduprijeti.
J. Attali upozorava na procjenu strunjaka da e 2025. godine tri i pol milijardi ljudi ivjeti ispod praga siromatva, t.j. s manje od dva dolara dnevno,
dok je njihov broj 2006. godine iznosio dvije i pol milijarde. Broj siromanih stanovnika naeg planeta nee rasti samo u zemljama Treeg svijeta; i
u ekonomski razvijenim zemljama bit e sve vie relativno (a i apsolutno)
siromanih, emu e doprinijeti raspadanje srednje klase, a sve nemonija

drava nee biti u stanju pruiti nunu socijalnu skrb svojim osiromaenim, nezaposlenim i poluzaposlenim graanima.
Sva ta nepovoljna socijalna kretanja uzrokovana neometanim djelovanjem trinih zakona, prevlasti neoliberalne ideologije i politike i rastue ekonomske i drutvene moi vladajue superklase, rezultirat e na kraju
nepodnoljivom razinom socijalnih nejednakosti, nepravdi, nesigurnosti i
obespravljenosti, kao i porastom nasilja i kriminala. Pod pritiskom ogorenih i osvijetenih masa tada bi moglo doi do velikog povijesnog preokreta
(ako se u meuvremenu ne dogodi nuklearna, ekoloka ili neka druga katastrofa).
Ne samo J. Attali ve i mnogi drugi sociolozi, ekonomisti i filozofi
smatraju da se blii kraj neoliberalnog kapitalizma. Jean Ziegler, profesor
sociologije u enevi i Sorboni dri da e sve masovniji otpor planetarnoj
tiraniji financijskog kapitala spasiti ljudsku civilizaciju ugroenu porastom
siromatva i bijede, obnoviti ljudsku solidarnost i drutvenu pravdu, sprijeiti humano i moralno nazadovanje ljudskog bia i ovjeanstva. On
takoer vjeruje da e se na ruevinama neoliberalnog kapitalizma izgraditi
novo postkapitalistiko, postmoderno drutvo, u kojem ljudi nee biti suparnici i protivnici ve suradnici i ravnopravni lanovi drutvene zajednice, u kojoj e moi potvrditi i razviti svoju osobnost i kreativnost. U irenju
i sve aktivnijem djelovanju mnogobrojnih pokreta i organizacija civilnog
drutva (ekolokih, protuglobalistikih, mirovnih, feministikih pokreta,
pokreta za ljudska prava, potroakih udruga, sindikalnih i drugih radnikih organizacija) J. Ziegler vidi novu drutvenu silu, potencijalno dovoljno
snanu da u dogledno vrijeme izvede korjenit drutveni preobraaj. [9]
Iako je rije o vrlo raznolikim pokretima s razliitim programima,
iako meu njima nema dovoljno suradnje, temeljni ciljevi i naela su im
zajedniki ili slini. To su: ukidanje nejednakosti meu pojedincima, drutvenim klasama, etnikim zajednicama i spolovima; uspostava neposredne
demokracije na svim podrujima drutvenog ivota; zatita prirode od devastacije uzrokovane ovjekovom djelatnou. J. Ziegler predlae da se ti
zajedniki ciljevi i naela usvoje kao idejna i akciona platforma svih pokreta i organizacija usmjerenih na mijenjanje sadanjeg neoliberalnog kapitalistikog modela. On istie da je upravo nedostatak zajednike ideologije i
programa jedna od glavnih slabosti tih pokreta.
Dok bogata i privilegirana manjina ima svoju ideologiju, a to je neoliberalna ekonomska doktrina, siromana i podinjena veina ostala je bez
vlastite ideologije. U 19., i velikim dijelom 20. stoljea, radnika je klasa

imala svoje snane organizacije i svoje ideologije, i zahvaljujui njima, bez

obzira na razlike izmeu pojedinih struja, uspjela se uspostaviti kakva-takva ravnotea izmeu rada i kapitala. Ta se relativna ravnotea krajem 20.
stoljea zbog sve agresivnijeg nastupa financijskog i industrijskog kapitala i
prevlasti neoliberalne doktrine gotovo sasvim uruila. Financijska i korporacijska oligarhija podredila je svojim interesima sve vane sfere ekonomskog, drutvenog i politikog ivota, a neoliberalna je ideologija zavladala
duhovnim prostorom velikog dijela svijeta. No J. Ziegler je uvjeren da je
udruena moralna, idejna i drutvena snaga pokreta, udruenja i organizacija koje se bore za promjene i za bolji svijet potencijalno dovoljno velika
da se suprotstavi golemoj moi financijskog kapitala i izbori za novi, pravedniji svijet.
Ranije spomenuti ameriki sociolog Manuel Castells, profesor na sveuilitu Berkeley u Kaliforniji, u svojoj analizi suvremenih civilizacijskih
kretanja predvia da e se nastaviti sve vee i sve beznadnije zaostajanje
i marginalizacija 'perifernog' dijela planeta, kao i 'perifernih' dijelova stanovnitva u razvijenim regijama. Paralelno s brzim porastom dohotka, bogatstva i ivotnog standarda povlatenih regija i drutvenih slojeva, poveat e se siromatvo i ljudska patnja. Jaz izmeu uspjenih 'otoka napretka
i bogatstva' s jedne strane i stagnirajueg 'mora siromatva i beznaa', koje
ih okruuje bit e sve dublji. Sve izraenija polarizacija svijeta i stanovnitva na bogatu i monu manjinu te siromanu i bespomonu veinu, kao
neizbjena posljedica neoliberalnog kapitalistikog modela, bit e prema
Castellsovom predvianju jedno od glavnih znaajki razvoja u sagledivoj
budunosti.
U najteem e poloaju biti subsaharska Afrika, gdje e veina stanovnitva nastaviti ivjeti u krajnjem siromatvu i bijedi. Castellsovo je
uvjerenje da e postojei model globalizacije zasnovan na neoliberalnoj
doktrini i dalje iskljuivati najvei dio stanovnika Zemlje iz procesa tehnolokog, gospodarskog i socijalnog napretka, jer s gledita te doktrine, koja
daje apsolutni prioritet akumulaciji kapitala, bogatstva i moi, sudbina tih
ljudi je nevana. Ali on istovremeno skree panju na neke nove pojave,
koje mogu potaknuti povijesni preokret u drutvenim i meunarodnim
odnosima. Jedan od tih novih, neoekivanih pojava je premjetanje teita
globalne ekonomske moi iz Sjeverne Amerike i Europe u Aziju. Ne radi
se samo o dislokaciji najveeg dijela industrijske proizvodnje u Aziju, ve
i o sve izraenijoj tehnolokoj i financijskoj moi te nove vodee svjetske
regije.

Taj novi globalni razmjetaj tehnolokih, ekonomskih i financijskih

potencijala znait e kraj amerike hegemonije, a vjerojatno i kraj prevlasti
neoliberalne doktrine i politike. Drugi novi fenomen je sve aktivniji i masovniji otpor marginaliziranih i siromanih zemalja i slojeva (koji mediji
ignoriraju ili omalovaavaju), koji e na kraju dovesti do korjenitih drutvenih promjena. I trei fenomen su sve tee odrive proturjenosti izmeu neoliberalne doktrine (koja namee u cilju kratkoronog maksimiranja
profita stalno pogoravanje poloaja zaposlenika) i potencijala informatike tehnologije (ije puno koritenje pretpostavlja i zahtijeva obrazovane,
samostalne, motivirane, inicijativne i kreativne zaposlenike, u krajnjoj konsekvenci preobrazbu zaposlenika od podreenih, bespravnih, privremenih
i potplaenih najamnika u ravnopravne suradnike i partnere).
Osim toga, imanentna logika i dinamika neoliberalne ekonomije dovodi je u sukob s prirodom, jer je ona podreuje i bezobzirno izrabljuje izazivajui vjerojatnost ekoloke katastrofe. Nadalje, zbog neutaivog nagona
za maksimalnim i to brim profitom sve vei znaaj dobivaju financijski,
spekulativni poslovi potiskujui realnu ekonomiju u drugi plan i stvarajui
krajnju i opasnu nepredvidivost, nestabilnost i ranjivost itavog sustava.
Na kraju, M. Castells istie da se u sukobu izmeu neoliberalnog kapitalistikog i novog naprednijeg civilizacijskog modela zapravo radi o sukobu
dvaju svjetonazora: jednog koji daje apsolutni prioritet profitu, akumulaciji kapitala i bogatstva, i drugog svjetonazora u kojem prednost imaju humane, kulturne i etike vrijednosti. [10]
U razmatranju mogunosti zamjene neoliberalnog ekonomsko-drutvenog modela nekim viim civilizacijskim poretkom ne mogu se zaobii
istraivanja Ulricha Becka, sociologa i profesora na sveuilitu u Mnchenu i na London School of Economics. Njegovi se pogledi velikim dijelom
podudaraju s nazorima J. Zieglera i M. Castellsa, ali sadre i neke nove
zanimljive ideje. U objanjavanju raanja nove civilizacije, koju naziva postindustrijskom, postkapitalistikom, postmodernom, kozmopolitskom
civilizacijom, on polazi od konstatacije da je nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varavskog pakta neoliberalna doktrina postala vladajua svjetska
ideologija, a na njoj zasnovana globalizacija najvaniji drutveno-ekonomski proces dananjeg vremena.
Prema Beckovom miljenju, neoliberalna ideologija, koja zastupa viziju svijeta u kojem vlada slobodno trite (bez sputavajuih ogranienja
nametnutih dravnim granicama, dravnom kontrolom i propisima), vizija svijeta u kojoj nije primarni cilj opedrutvena dobrobit ve neometano

oploivanje kapitala, toliko je opsjela poslovnu elitu Zapada da je ona svim

raspoloivim sredstvima pokuava nametnuti politikim elitama, strunoj
i iroj javnosti kao jedini mogui i konani drutveno-ekonomski poredak
koji nema alternative, te da su zbog toga uzaludni pokuaji njegove zamjene nekim bitno drukijim sustavom. Neoliberalni monizam i ortodoksija slobodnog globalnog trita proglaava se jedinim uspjenim okvirom
suvremene civilizacije, a hegemonija globaliziranog kapitala neizbjenom,
neospornom i nepobjedivom. [11] U. Beck smatra da se s tim stanovitem
pomirio i dio suvremenih socijaldemokratskih partija, ija se politika
uglavnom ograniila na stanovita skromna poboljanja poloaja radnih
slojeva stanovnitva u okviru postojeeg neoliberalnog poretka, bez ikakve
dugorone vizije i programa mijenjanja tog poretka.
Ekonomska i drutvena mo neoliberalnih gospodara svijeta poiva na vlasnitvu nad financijskim i korporacijskim kapitalom, koji u sprezi s golemim potencijalom informatike tehnologije te politikim i vojnim
osloncem na Sjedinjene Drave Amerike nastoji pod svaku cijenu odrati
globalnu ekonomsku i politiku prevlast. Cilj je neoliberalne politike minimalizirati ulogu drave, kako bi se nacionalna ekonomija potpuno prepustila djelovanju svjetskog trita, u stvari odlukama i interesima globaliziranog
kapitala, bez uplitanja drave (osim kad u situaciji ekonomske krize drava
novcem poreznih obveznika treba spaavati financijske institucije i itav kapitalistiki sustav od kolapsa u skladu s naelom 'profit je privatan, a gubici
javni'). Strateki je cilj neoliberalizma da se drava preobrazi iz socijalne u
neoliberalnu dravu u slubi meunarodnog kapitala. Prisvajanje ekonomskih i socijalnih funkcija drave trebalo bi dovesti, kako predvia Beck, do
neke vrste 'svjetske diktature neoliberalnog kapitala'. Uvjerenje o neupitnom
ekonomskom, politikom i kulturnom monopolu, kojim su opsjednuti gospodari financijskog i korporacijskog kapitala izraeno je sintagmom 'There
is No Alternative', t.j. da neoliberalnom poretku nema alternative.
Meutim, unato golemoj ekonomskoj moi kapitala, ideolokoj
prevlasti u ekonomski razvijenom svijetu i sve veem utjecaju na medije i
politiku, Ulrich Beck ne vjeruje u dugoronu odrivost neoliberalnog kapitalizma. On u tom modelu vidi vie neuralginih toaka koje e dovesti
do njegovog sloma. Te ranjive toke 'turbokapitalizma' (kako ga on zove)
su: sve vea socijalna nejednakost i porast siromatva; krajnja nepredvidivost i nestabilnost globalnih financijskih tokova; sve oiglednija suprotnost izmeu naela elementarne drutvene pravde i istinske, neposredne,
participativne demokracije s jedne strane i neoliberalne ideologije i prakse

s druge strane; neizbjenost ekoloke katastrofe ukoliko svijetom nastavi

vladati trini fundamentalizam.
Ekonomske, socijalne i ekoloke posljedice vladavine globaliziranog
kapitala postaju sve oiglednije i sve nepodnoljivije, izazivajui sve aktivniji i masovniji otpor antiglobalistikih, mirovnih, ekolokih, sindikalnih
i drugih pokreta i organizacija. Ali djelovanje tih pokreta, i u sluaju da
usklade svoje programe i akcije, nee po miljenju Ulricha Becka biti dovoljno za ruenje neoliberalnog poretka. Slamanje moi i vladavine 'turbokapitalizma' bit e mogue jedino ako se djelovanje pokreta i udruga civilnog drutva ujedini s dravom, ali dravom osloboenom neoliberalnog
utjecaja i utemeljenjom na istinskim demokratskim naelima. Osim toga,
globaliziranom kapitalu moi e se uspjeno suprotstaviti jedino globalizirani 'pokreti otpora' zajedno s udruenim, globaliziranim dravama. Prema Becku, postoje tri bitna uvjeta za stvaranje dovoljno snane i uspjene
koalicije za radikalne drutvene promjene: a) oslobaanje drave od dominacije globaliziranog kapitala i njena istinska demokratizacija; b) suradnja demokratske i socijalne drave s pokretima i organizacijama civilnog
drutva; i c) udruivanje vie nacionalnih drava u regionalne saveze, kako
bi se uspjenije mogle suprotstaviti globaliziranom kapitalu.
U sukobu neoliberalnog modela i novog postkapitalistikog, postmodernog modela vana je okolnost ta da planetarna vladavina kapitala bez
drave (global governance without state), kojoj tei neoliberalni kapitalizam, nema demokratski, politiki, pa ni pravni ni moralni legitimitet. Neoliberalna ideologija slui interesima kapitalistike i tehnokratske elite i njoj
treba suprotstaviti humano i moralno superiorniju ideologiju utemeljenu
na naelima socijalne pravde, solidarnosti, ljudskih prava, politikih sloboda i istinske demokracije. Zbog nedostatka moralnog, politikog i pravnog
legitimiteta hegemonija meunarodnog kapitala je nestabilna i krhka; ona
se po ocjeni Ulricha Becka moe uruiti kao kula od karata u zajednikoj
akciji demokratskih i socijalno transformiranih drava u savezu sa snagama civilnog drutva koje tee drutvenim promjenama. Ako se drave ele
suprotstaviti globalnoj vladavini neoliberalnog kapitala, one moraju prema
Beckovom miljenju prihvatiti novu, superiornu humanistiku ideologiju i
delegitimirati svjetski neoliberalni sustav. S tim u vezi, one moraju obnoviti ekonomsku i socijalnu ulogu drave i nadii nacionalnu ortodoksiju,
suraujui i udruujui se s drugim dravama. Globalnom kapitalu moe
se suprotstaviti samo demokratska, socijalna i kozmopolitska drava u savezu s drugim dravama i s organizacijama civilnog drutva.

Iako sadanje stanje nae civilizacije i njen predvidivi razvoj u neposrednoj budunosti, stanje u kojem vlada egoizam, nepravda, nesigurnost
i nasilje, u kojem pojedinci i drava na nasilje i teror esto odgovaraju jo
okrutnijom odmazdom, ne daju povoda za optimistiki pogled u budunost, ipak ima razloga za nadu i vjerovanje u prevladavanje demonskih sila
ukorijenjenih u biu ovjeka i ovjeanstva, nekad uspavanih, a nekad povampirenih, koje prijete na dananjem stupnju tehnolokog razvoja samounitenjem ljudskog roda. Jer u ovjeku takoer postoji i nagon samoodranja, ne samo pojedinca ve i ljudske vrste, a osim toga, to je jo vanije,
postoji i savjest, sposobnost razlikovanja dobra od zla, i suosjeanje, kao i
razum, tj. sposobnost spoznaje stvarnosti, koji su isto tako duboko usaeni
u ovjekovom biu, takoer nekad latentni, a nekad budni, kao to je sluaj
i s njegovim demonskim silama.
Opravdana je stoga pretpostavka da e aktualni trijumf nepravde, nasilja, egoizma i pohlepe, koji prijete katastrofalnim posljedicama, probuditi
ljudsku savjest kao i spoznaju da takav razvoj vodi u propast, da e se shvatiti poruka Ivana Supeka: svijet e postati pravedan ili ga nee biti. Opravdano je nadati se da e gomilanje dokaza o kataklizmikim opasnostima
i sukobima koji prijete opstanku ovjeanstva ako se nastavi sadanjim
putem, veinu ljudi trgnuti iz moralne i spoznajne letargije i potaknuti ih
na kritiko i kreativno razmiljanje o budunosti njihovoj i njihove djece i
na sagledavanje novih, boljih i humanijih alternativa organizacije ljudskog
drutva, u kojem e ovjek biti slobodniji, sigurniji, tolerantniji, kreativniji,
a drutvo pravednije, demokratskije i miroljubivije.
Na taj nain razmilja i Jacques Attali, koji o tome pie: Nagovjetaji
nekih katastrofa na najgrublji e nain uvjeriti i najskeptinije da sadanji nain ivota ne moe potrajati: klimatske promjene, rastui jaz izmeu
najbogatijih i najsiromanijih, porast pretilosti i konzumiranja droga, utjecaj nasilja na svakodnevni ivot, sve straniji teroristiki napadi, nevjerojatna bunkerizacija bogatih, osrednjost kulturnih spektakla, nestaica vode
i nafte, porast urbane delikvencije, sve ee financijske krize, valovi useljenika koji se nasukavaju na naim obalama i koji se doekuju prvo pruenih ruku, a zatim uzdignutih aka, sve ubojitije i opasnije tehnologije,
sve sumanutiji ratovi, moralna bijeda najbogatijih. Sve e to jednoga dana
probuditi i one koji spavaju najdubljim snom. Velike nesree ponovno e
biti najbolji generatori promjena.[12]
Kao glavne aktere povijesnih promjena Jacques Attali vidi u onim graanima svijeta koji postaju svjesni traginog zavretka epohe neoliberalnog

kapitalizma, koji postaju svjesni da njihova srea ovisi o srei drugih ljudi,
koji uviaju da ljudski rod moe opstati samo ako zavlada tolerancija, pravda, miroljubivost i zajednitvo. Ti ljudi, akteri buduih povijesnih promjena, koje Attali naziva 'naprednim ljudima', 'transljudima', sainjavat e novu
avangardnu, kreativnu klasu, koja e biti nositelj naprednih ekonomskih i
drutvenih inovacija. 'Napredni ljudi' e uvidjeti da je ljubav prema drugome,
a time i prema samom sebi, uvjet ovjekovog opstanka i stoga e nadvladati
egoizam te iskazivati velikodunost i suosjeanje prema drugim ljudima.
I u novom drutvenom poretku zadrat e se trina ekonomija, ali
profit nee biti glavni, a jo manje iskljuivi cilj i motiv, nego samo uvjet
odrivog i uspjenog poslovanja. Glavni cilj gospodarske djelatnosti bit e
poveanje blagostanja i dobrobiti svih ljudi i unapreenje opeg, zajednikog dobra. Uspostavit e se ravnotea izmeu privatnog i javnog interesa,
izmeu trita i demokracije. Proirit e se proizvodnja besplatnih, esencijalnih dobara i besplatnih zdravstvenih, obrazovnih, kulturnih i zabavnih
usluga. Rad e postati potreba i zadovoljstvo. Na meunarodnom planu
jaat e globalna suradnja u zatiti prirode, eliminiranju siromatva, ouvanju mira, suzbijanju kriminala i droge i u promoviranju svjetske univerzalne demokracije, koju J. Attali zove 'globalnom hiperdemokracijom'.
Drave e se udruivati u kontinentalne ili regionalne zajednice (poput
Europske Unije) s kontinentalnim (regionalnim) parlamentima i vladama
radi uspjenijeg rjeavanja svojih i svjetskih problema.
A na svjetskoj razini jo e vei znaaj dobiti Organizacija Ujedinjenih
Naroda (OUN) i nova proirena Povelja UN-a, koja e imati ne samo multilateralnu ve i supranacionalnu dimenziju. Generalna skuptina UN-a
dobit e svoj drugi dom, u kojem e svaki zastupnik biti izabran na opim
izborima zastupajui jednak broj ljudi. Taj svjetski parlament utvrdit e
globalni porez koji e sluiti svjetskoj vladi za financiranje trokova za zajednike vitalne potrebe itavog ovjeanstva, kao to je ouvanje prirode,
eliminiranje siromatva, borba protiv mafije i trgovine drogama, spreavanje vojnih i teroristikih napada i sl. u daleko veim iznosima nego sada.
Novo Vijee sigurnosti sainjavat e ne samo predstavnici najveih svjetskih sila, nego i predstavnici regionalnih i kontinentalnih unija (Europske,
Latinskoamerike, Afrike i druge). Ujedinjeni narodi osnovat e osim ve
postojeih i niz novih institucija koje nee djelovati u interesu najbogatijih
i najmonijih zemalja, nego na dobrobit itavog ovjeanstva.
U tom novom svjetskom poretku, trite i demokracija e, smatra J.
Attali, uspostaviti ravnoteu, koristei s jedne strane ekonomske prednosti

trine autoregulacije i motivacije uz istovremenu zatitu socijalnih, ekolokih i drugih opedrutvenih interesa. Dravni i globalni propisi i institucije
usmjerit e trite na postizavanje to vee dugorone uinkovitosti, stabilnosti i makroekonomske ravnotee, uz potivanje naela drutvene pravde
i ouvanja okolia. Regulirano trite e se poticati na to veu proizvodnju
esencijalnih dobara i usluga, kako bi se u potpunosti podmirile bitne ivotne i kulturne potrebe (stan, prehrana, zdravlje, obrazovanje, kulturne potrebe i rekreacija). Temeljno naelo i cilj te univerzalne 'hiperdemokracije'
bit e ope dobro, koje e se sastojati ne samo u (esto nepotrebnom) poveanju potronje materijalnih dobara, ve prvenstveno u unapreenju kvalitete ivota u smislu boljih radnih uvjeta, sigurnosti zaposlenja, politike,
socijalne i ekonomske jednakopravnosti svih graana, potivanja ljudskog
dostojanstva, jednakih mogunosti obrazovanja (ne samo osnovnog i srednjeg ve i visokog). Kod toga e puni razvoj ovjekove osobnosti, njegovih
interesa, sklonosti i sposobnosti biti u skladu s interesima drutvene zajednice; razvijena individualnost i skladan kolektiv bit e dvije nerazdvojne,
komplementarne komponente predstojee civilizacijske epohe.
Attali vjeruje da e apokaliptike opasnosti koje prijete ovjeanstvu
biti dovoljno oite da najvei dio ovjeanstva na vrijeme shvati nunost
korjenitih drutvenih promjena. On se takoer nada da e se istovremeno broj 'naprednih ljudi' spremnih na djelovanje toliko poveati i uspjeno
organizirati, da e biti u stanju uz podrku ostalih sprijeiti katastrofu i
provesti promjene. To svoje vjerovanje on iskazuje ovim rijeima: elim
vjerovati da e uas ovdje predviene budunosti pridonijeti njenom onemoguavanju... U novom drutvu, ljudi e stvarati velika djela, otkrivati
nove ideje, skladati glazbu. No prije svega, voljet e se, (ibid. str. 282).
Attalijeva vjera u budue idealno drutvo (kao i Marxova vjera u povijesnu nunost komunistikog drutva, drutva bez drutvenih klasa, bez
drave, bez privatnog vlasnitva nad sredstvima proizvodnje, drutva potpuno slobodnih ljudi, slobodnih od oskudice, svakovrsnog podinjavanja,
izrabljivanja i nepravde) moe se smatrati utopijom, nespojivom s ovjekovom nesavrenom, dvojnom, kontradiktornom prirodom. Meutim, sada
kad je zahvaljujui izvanrednom razvoju znanosti i tehnologije proizvodni
potencijal ljudskog drutva povean do nesluenih razmjera, ali kad je istovremeno uz golemi konstruktivni postao oigledan i unitavajui, destruktivni potencijal nove tehnologije (nuklearna energija, stakleniki plinovi,
genetika, nanotehnologija), ovjeanstvo se nalo na prekretnici: nastaviti
sadanjim putem utemeljenim na filozofiji egoizma, utililitarizma i prima-

ta materijalnih vrijednosti, koji vodi u propast, ili krenuti drugim putem,

koji e biti obiljeen naelima drutvene pravde, altruizma, solidarnosti,
tolerancije i slobode. Ako ljudi izaberu taj drugi put, tu novu humanu svjetonazorsku paradigmu, iju e sr predstavljati primat etikih naela, onda
e i ono to nam sad izgleda kao utopija postati ostvarivo.
Najnoviju raspravu o predvidivoj propasti svjetskog kapitalistikog
sustava sadri ranije spomenuta knjiga kineskog ekonomista Minqi Lia,
profesora na sveuilitu Utah, SAD. [13]. Njegova je teza da e spektakularni gospodarski uspon Kine uzdrmati globalnu dominaciju SAD-a i destabilizirati itav kapitalistiki svjetski poredak. Najvidljiviji simptom uruavanja tog poretka je odravanje postojee visoke razine javne i privatne
potronje, kao i aktivnosti amerikog gospodarstva putem sve veeg zaduivanja, t.j. prodaje dravnih obveznica Kini, ime se pokrivaju rastui
vanjsko-bilanni i proraunski deficiti.
Prema teoriji Immanuela Wallersteina o 'nezaustavljivoj akumulaciji
kapitala' kao temeljnoj pokretakoj sili kapitalistikog sustava (koju prihvaa Minqi Li), kapitalizam se u stalnoj potrazi za novim jeftinim prirodnim
i ljudskim resursima i novim tritima neprestano i agresivno irio diljem
svijeta ostvarujui svoju hegemoniju nad Junom Amerikom, Azijom i
Afrikom. Sad je toj viestoljetnoj globalnoj ekspanziji kapitalistikog sustava, smatra Minqi Li, doao kraj, to treba pripisati prvenstveno izuzetno
uspjenoj industrijalizaciji i modernizaciji Kine, a i Indije, dviju zemalja s
gotovo dvije i pol milijarde stanovnika (oko 43% svjetskog stanovnitva).
Time se postupno ukida podjela svijeta na razvijeno i bogato kapitalistiko
sredite i na nerazvijenu, siromanu i eksploatiranu periferiju (koja je velikim dijelom bila izvorom akumulacije, dinamike i snage kapitalistikog
sredita), to najavljuje terminalnu krizu svjetskog kapitalistikog sustava.
Ta e bitna promjena u strukturi svjetske ekonomije, smatra Minqi Li, neizbjeno za nekoliko desetljea uzrokovati slom postojeeg kapitalistikog
sustava i uspostavu novog postkapitalistikog modela.

P O K R E T ZA P R E O B R A Z B U ' S U R O V O G ' U ' M O R A L N I '

KAPITALIZAM U S A D
Traak nade u ostvarenje boljeg drutva budi pokret dijela intelektualaca
i poslovnih ljudi s prilinim odjekom i u iroj javnosti, koji se posljednjih
godina pojavio u SAD, a koji tei mijenjanju postojeeg modela 'surovog'
kapitalizma, obiljeenog perverznim maksimiranjem profita pod svaku

cijenu, inspiriranog pohlepom, koji djeluje destruktivno na temelje naeg

drutva (rijei Alena Greenspana, biveg predsjednika amerikih Saveznih rezervi, t.j. Amerike sredinje banke. [14] Taj pokret tei uspostavljanju drutveno odgovornog, humanog i moralnog kapitalizma. Udruenje poslovnih ljudi nazvano Okrugli stol u Cauxu objavilo je Naela
poslovanja koja trae potivanje moralnih vrijednosti u donoenju poslovnih odluka. Okrugli stol iz Cauxa zagovara moralni kapitalizam, kao
suprotnost sadanjem 'surovom' kapitalizmu, koji se temelji na filozofiji
socijalnog darvinizma. Trai se usklaivanje privatnog interesa s javnim
dobrom, pa se u tom duhu u Naelima kae: Poduzea imaju zadau
unapreivati dobrobit svojih klijenata, zaposlenika i dioniara dijelei s
njima svoje bogatstvo... Iako se ljudski kapital moe kupiti, njegov puni
potencijal postie se samo njegovim potivanjem i pravednom nagradom
za rad.[15]
Doktrina drutveno odgovornog i moralnog kapitalizma poiva na
stanovitu da privatna dobit i etika nisu u suprotnosti. Ta doktrina prihvaa tenju za ostvarenjem to vee dobiti, ali bez nepravde koja bi se time
nanijela drugome kao i bez povrede opedrutvenih interesa. Smatra se da
je moralna preobrazba korporacija i njihovo potivanje etikih, socijalnih
i ekolokih normi u njihovom vlastitom dugoronom interesu. Moralni
kapitalizam protivi se bezobzirnoj pohlepi i egocentrinosti i zalae se za
'prosvijetljeni' i 'zdravi' egoizam, koji vodi rauna o moralnim naelima i o
interesima drugih.
Peter Senge, profesor na Masschussets Institute of Technology
(M.I.T.), autor je nove poslovne doktrine koju on naziva 'uea organizacija'. On naime smatra da glavno obiljeje suvremene organizacije treba
biti permanentno uenje i osobno usavravanje svih njenih lanova. Sengeova doktrina implicira bitne inovacije ne samo u organizaciji, ciljevima
i poslovnoj politici korporacija, ve i dalekosene promjene u poloaju i
ulozi zaposlenika, u sustavu vrijednosti koji treba vladati u korporacijama
i drutvu, u promiljanju svijeta i drutva. Ostvarenje te doktrine znailo
bi radikalnu transformaciju kapitalistikog modela u smjeru vrlo bliskom
istinskim socijalistikim vrijednostima. [16]
Glavna premisa Sengeove doktrine je da je prvenstvena zadaa svake organizacije osobno usavravanje svih zaposlenika i to ne samo u smislu podizanja strunog znanja i kompetencija, ve u smislu to potpunijeg
razvoja njihovih intelektualnih, kreativnih, ljudskih potencijala, njihovog
cjelovitog osobnog razvoja, njihovog samoostvarenja. Gospodarske orga-

nizacije trebale bi se u svojoj poslovnoj politici, odnosno u ostvarenju svojih ekonomskih ciljeva pridravati etikih vrijednosti i 'potpuno se posvetiti dobrobiti svojih ljudi'. U tom novom tipu mikro i makroorganizacije,
zajednike vrijednosti i zajednika vizija povezivat e sve njihove lanove
u skladnu i solidarnu zajednicu i motivirati ih da prevladaju osobne, sebine interese i da se ponaaju u skladu s viim ivotnim vrijednostima, s
opim dobrom.
Osim etikih i humanih razloga, za bitno drukiju ulogu zaposlenika
u radnoj organizaciji postoje sasvim pragmatini interesi: kao to to potvruju mnogobrojni primjeri, zaposlenici na veoj razini osobnog razvoja
(kako je on prethodno definiran) imaju vei osjeaj odgovornosti, preuzimaju vie inicijative, rade predanije i iskazuju vie kreativnosti na poslu,
to sve zajedno bitno poveava uspjenije djelovanje organizacije. Umjesto
'instrumentalnog' pogleda na rad (t.j. na rad kao nudu da bi se zaradilo
za ivot), rad bi prema novoj Sengeovoj poslovnoj i drutvenoj filozofiji
trebalo shvatiti kao izraavanje ljudske kreativnosti i nain osobnog samoostvarenja.
Doktrina Petera Sengea je u skladu s novim znanstvenim i tehnolokim dostignuima, koja impliciraju sistemski, dinamiki i holistiki pristup
kao i kljunu ulogu znanja i 'ljudskog kapitala' u ekonomskom i drutvenom razvoju. Stoga novi tip poslovnih organizacija ('ueih organizacija')
ima ire ciljeve od stvaranja profita; za njih je ostvarenje 'viih ivotnih vrijednosti', kao to je dobrobit i osobno usavravanje ljudi jednako vano,
ako ne i vanije od ekonomskih i financijskih rezultata. U stvari, ta dva
cilja nisu meusobno iskljuiva ve komplementarna. Oito se radi o idejama koje korjenito mijenjaju ne samo tradicionalni model kapitalistikog
poduzea nego i funkcioniranje i filozofiju kapitalistikog modela u smjeru
njegove humanizacije i prilagoavanja novom postmodernom dobu. Doktrina Petera Sengea prihvatili su mnogi znanstvenici i poslovni ljudi u SAD
i diljem svijeta (i u Hrvatskoj je osnovano Drutvo za organizacijsko uenje, koje promie Sengeovu doktrinu).
No bez obzira na navedene pokuaje transformiranja prirode kapitalizma izraene su sumnje u to da se kapitalizam moe dobrovoljno odrei
svojih imanentnih zakona, t.j. neodoljivog nagona za maksimiranjem profita i akumulacijom kapitala i bogatstva. Joel Bakan u svojoj knjizi Korporacija - patoloka tenja za profitom i moi nastoji dokazati da spontana
transformacija kapitalizma nije mogua, jer je po njegovom miljenju korporacija po svojoj prirodi 'psihopatsko bie' kojem je uroen nesavladiv

nagon za to veim profitom' bez obzira na tetu koja se time nanosi drugome. U uvjetima slobodnog globalnog trita i nesmiljene trine konkurencije korporacije su primorane odravati i poveavati svoju konkurentnost i u tom cilju sniavati trokove (i to prvenstveno trokove rada) i
pri tome ignorirati socijalne i ekoloke posljedice svog djelovanja. Stoga J.
Bakan jedinu mogunost obuzdavanja antisocijalnog i antiekolokog ponaanja korporacija vidi u dravnim propisima, kojima bi trebalo sprijeiti
'patoloke' i drutveno tetne elemente korporacijskog djelovanja, to naravno pretpostavlja prethodnu transformaciju drave u istinski demokratsku zajednicu, utemeljenu na vladavini naroda. [17]

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]

Francis Becket, Enemy Within: The Rise and Fall of the British Communist Party, John Murray, London, 1995, str. 207
[2] Manuel Castells, The Information Age: Economy, Society and Culture,
Blackwell, 1996
[3] Jacques Attali, Kratka povijest budunosti, Meandar Media, Zagreb,
2008; naslov izvornika Une breve histoire de l'avenire, Librairie Artheme Fayard, 2008
[4] Naomi Klein, Doktrina oka, V.B.Z., Zagreb, 2008; naslov izvornika
The Doctrine of Shock
[5] James Lovelock, Osveta Geje, Izvori, Zagreb, 2008, naslov izvornika
The Revenge of Gaia
[6] Bill McKibben, The End of Nature, Boomsburg Publishing, London,
2003.
[7] Bill Devall, George Session, Deep Ecology, Peregrine Smith Books, Salt
Lake City, 1985
[8] Jacques Attali, Kratka povijest budunosti, str. 194
[9] Jean Ziegler, Novi gospodari svijeta i oni koji im se protive, Izvori, Zagreb, 2003, naslov izvornika Les maitres du monde et ceux qui leur
resistent, Editions Fayard, 2002.
[10] Manuel Castells, The Information Age:Economy, Society and Culture,
[11] Ulrich Beck, Macht und Gegenmacht in Globalen Zeitalter, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2002; Ulrich Beck, Power in Global
Age, Polity Press, Cambridge, 2005
[12] J. Attali, Kratka povijest budunosti, str. 263-264

[13] Minqi I.i, The Rise of China and. the Demise of Capitalist World Economy, Pluto Press, 2008.
[14] P. Aberdeene, Megatrends 2010: The Rise of Conscious Capitalism,
Hum Roads Publishing Co., Charlottesville, 2005, str XIV
[15] S. Young, Moralni kapitalizam: mirenje privatnih interesa s javnim
dobrom, Hrvatsko udruenje menedera, Zagreb, 2008; naslov izvornika Moral Capitalism: Reconciling Private Interest with Public Good,
Berret-Koehler Publications, San Francisco, 2003.
[16] Peter Scnge, Peta disciplina - principi i praksa uee organizacije;
Mozaik knjiga, Zagreb, 2003; naslov izvornika The Fifth Disclipline
- The Art and Practice of the Learning Organisation, Random House
Inc., 1990.
[17] Joel Bakan, Korporacija - patoloka tenja za profitom i moi, naslov
izvornika Corporation - The Pathological Pursuit of Profit and Power,
2004.

XIII.

BT S O C I J A L I S T I K E IDEJE

RAZLIITE DEFINICIJE SOCIJALIZMA

Mnogi se suvremeni znanstvenici i publicisti slau u ocjeni da je postojei
neoliberalni obrazac kapitalistike ekonomije postao u toj mjeri suprotan
elementarnim naelima drutvene pravde i daljnjeg civilizacijskog napretka da ga treba mijenjati. O nainu njegove zamjene ili transformiranja kao
i o konkretnim oblicima novog ekonomskog i drutvenog poretka postoje
razliita miljenja, no gotovo se svi slau da temeljna naela nove, vie faze
ljudske civilizacije trebaju biti ovjekova sloboda i jednakost, drutvena
pravda i meuljudska tolerancija. Taj zakljuak uvelike olakava traenje
odgovora na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta, naime je li ideja
socijalizma utopija, zabluda ili realna (i poeljna) alternativa kapitalizmu.
U pokuaju da se odgovori na to pitanje, treba najprije utvrditi to se podrazumijeva pod pojmom 'socijalizam'. To je vano s obzirom na razliita shvaanja tog pojma kako u teorijskom (ideolokom) smislu, tako i u
empirijskom smislu, t.j. u pogledu pokuaja ostvarenja tog drutveno-ekonomskog modela.
Veina definicija povezuje socijalizam s dravnim odnosno drutvenim (kolektivnim) vlasnitvom kao jednim od njegovih bitnih konstitutivnih elementa. No ima i drukijih shvaanja biti socijalizma. Jules Mock na
primjer dri da je glavno svojstvo tog drutvenog modela pravedna raspodjela proizvoda rada i irenje demokratskih prava od politike prema
industrijskoj sferi, [1] Jean Fourasti pak smatra da pojam 'socijalizam' podrazumijeva prvenstveno drutvo u izobilju, t.j. drutvo visokog ivotnog
standarda svih graana, dok su okviri i institucije ekonomskog, politikog

i drutvenog ustrojstva od drugorazrednog znaenja. [2] Na Zapadu je bilo

vrlo popularno Schumpeterovo shvaanje socijalizma kao drutva koje
obiljeava dravno upravljanje gospodarstvom i centralistiko planiranje.
Joseph Schumpeter definira socijalizam kao 'institucionalni sistem u kome
je kontrola nad sredstvima za proizvodnju i nad samom proizvodnjom
povjerena centralnoj vladi i u kome, kao stvar na;ela, ekonomski poslovi
drutva pripadaju javnoj, a ne privatnoj sferi'. [3]
Shvaanje socijalizma blisko autentinom (kako je njegovu bt shvaala veina osnivaa te doktrine) moe se smatrati definicija Immanuela
Wallensteina. On shvaa socijalizam 'kao sustav u kojem se proizvodne
odluke donose sa stanovita optimalne drutvene korisnosti, sustav u kojem su bitno smanjene socijalne nejednakosti, sustav u kojem su slobode
toliko ukorijenjene da se ne mogu ukinuti ili deformirati shodno volji politike vlasti'. [4]
Geoff Eley opisuje socijalizam kao novi, poeljan model drutva, koji
se bitno razlikuje od kapitalistikog modela, a njegova bt je u tome to
u meuljudskim odnosima prevladava uzajamna suradnja, nasuprot kapitalistikom drutvu zasnovanom na meusobnoj konkurenciji. Budui
da je kapitalistiki, individualistiki model drutva, koji poiva na privatnom vlasnitvu i najamnom radu, nespojiv s ostvarenjem istinske slobode,
jednakosti i drutvene pravde, treba ga zamijeniti, smatra G. Eley, novim
drutvenim ureenjem u kojem e prevladavati razni oblici drutvenog,
kolektivnog vlasnitva i upravljanja. [5]
Neki autori smatraju da se jedino potpunom nacionalizacijom sredstava za proizvodnju mogu ostvariti ciljevi socijalistike vizije. Drugi pak
smatraju da bi bila dovoljna nacionalizacija samo kljunih, stratekih poduzea ili gospodarskih grana, to bi omoguilo kontrolu privatnog sektora. Jedni inzistiraju na vrstom dravnom upravljanju gospodarstvom
i centraliziranom planiranju, dok drugi zastupaju ideju o 'trinom socijalizmu', u kojem e trite imati vanu ulogu, ali samo unutar makroekonomskog okviru razvojnog plana. Velike su takoer razlike u shvaanju
politikog sustava: dok jedni preferiraju centralizirani politiki sustav s
koncentracijom vlasti u sredinjoj vladi, drugi zastupaju ideju o to veoj
disperziji upravljakih ovlasti na razne javne ili polujavne ustanove kao i
decentralizaciju upravljanja i delegiranje nadlenosti na lokalne zajednice i
na razna udruenja graana i proizvoaa.
Neki sljedbenici socijalistike ideje smatraju da je socijalistiko gospodarstvo nezamislivo bez vodee uloge dravnog upravljanja i centrali-

stikog planiranja, drugi su uvjereni da jedino samoupravljanje neposrednih proizvoaa moe osigurati realizaciju temeljnih socijalistikih vrijednosti. Znatne su razlike takoer i u pogledu raspodjele dohotka i poimanja
jednakosti. Iako se svi slau da treba provesti pravedniju raspodjelu dohotka, neki zastupaju naelo egalitarizma, t.j. ukidanje razlika u raspodjeli
dohotka, dok drugi predlau da se svima osigura dohodak potreban za pokrie nunih ivotnih potreba (u pogledu stanovanja, ishrane, odjee i sl.),
ali da se dopuste razlike u plaama u skladu s raznim vrstama zanimanja i
s radnim doprinosom.
Radikalnu struju shvaanja socijalizma u novije vrijeme zastupa i promovira njemaki novinar i publicist Robert Kurz, koji u svojoj opsenoj
knjizi (938 stranica) izlae svoje poglede na suvremeni globalizirani, neoliberalni kapitalizam, neizbjenost njegove propasti i obrise novog drutva
bez trita, kapitala, profita i eksploatacije. [6] On smatra da je pozivanje na
etiku, socijalnu pravednost i preraspodjelu dohotka bez zahtjeva za radikalnim drutvenim promjenama besmisleno, jer se pravda, jednakost i sloboda ne mogu ostvariti u okviru postojeeg kapitalistikog modela, kao to
ni racionalno koritenje ljudskih i prirodnih resursa nije spojivo s kapitalistikim gospodarskim sustavom i tritem. Nikakvim modifikacijama kategorija, kriterija i oblika kapitalistikog modela ne moe se ostvariti drutvo
zasnovano na pravdi, jednakosti, slobodi, ve taj model treba u cjelini i u
potpunosti odbaciti. Antikapitalistiki, emancipatorski pokret treba odluno raskinuti sa svim elementima kapitalistikog sustava, posebno s tritem
i konkurencijom, i uspostaviti gospodarsko-drutvenu organizaciju ije e
vrhovno naelo biti meuljudska suradnja i solidarnost.
Od posebne je vanosti ukidanje trita radnom snagom, koje ljude pretvara u robu, preputajui njihovu sudbinu slijepim zakonima trita. Emancipatorski pokret 'postmoderne' treba se osloboditi 'eljeznog kaveza' nacionalne zatvorenosti i iskljuivosti i organizirati se na transnacionalnoj osnovi.
Jedina zdrava alternativa kapitalistikom sustavu i etatistikom 'socijalizmu'
je, prema Kurzu, samoupravno drutvo (die Selbstverwaltung der Gesellschaft), koje je po svojoj prirodi antielitistiko i antiautoritativno, u kojem e
vladati socijalna pravda, solidarnost i jednakost, u kojem sudbina ovjeka,
gospodarstva i drutva nee biti preputena mehanizmu trita ve e gospodarstvom upravljati drutvena zajednica u interesu svih svojih lanova.
Socijalizam bi trebalo ponajprije definirati u opreci prema kapitalizmu, kojeg bi socijalizam kao vii civilizacijski obrazac (prema uvjerenju
njegovih pobornika) trebao zamijeniti. Kao bitni kriterij razlikovanja iz-

meu ta dva drutveno-ekonomska sustava mogao bi se prihvatiti odgovor na pitanje: koji drutveni sloj ili slojevi neke zemlje imaju dominantan,
odluujui utjecaj na ekonomska, politika i drutvena zbivanja i na drutvo u cjelini: manjina vlasnika i upravljaa kapitalom (koji preteno ive
od prihoda kapitala) ili veina radnog stanovnitva (koja preteno ivi od
svog rada). Ili na drugi nain reeno: da li odreenim drutvom prevladavaju partikularni, privatni interesi ili zajedniki, opedrutveni interesi. Ili
jo jednostavnije: da li drutvom vlada kapital ili rad (pri tome je gotovo
svejedno je li kapital u privatnom ili u dravnom vlasnitvu kojim upravlja
politiko-dravna elita.
Rije 'socijalizam' izvedena je iz latinske rijei societas, koja znai
drutvo, zajednicu, to implicira da je u sustavu nazvanom socijalizam naglasak na drutvu, na drutvenoj zajednici, odnosno na primatu drutvenih nad individualnim ciljevima, potrebama i interesima. To je naelo suprotno kapitalistikom svjetonazoru, koji daje prednost individualnim nad
kolektivnim drutvenim interesima. Budui da je kapitalistika ideologija
i politika fokusirana na individualne preferencije i interese, glavna je znaajka kapitalistikog drutva darvinistika borba pojedinaca za opstanak i
napredak. Nasuprot tome, jedno od glavnih naela socijalistike ideologije
je suradnja, partnerstvo i solidarnost. To se naelo temelji na injenici da
je ovjek drutveno bie i da se njegova egzistencija i razvoj teko mogu
zamisliti bez povezanosti s drugim ljudima, s uom i irom drutvenom
zajednicom. U stvari, idealni odnos izmeu pojedinca i drutva trebao bi
se sastojati u ravnotei i skladnom suivotu izmeu ta dva entiteta. Zajednici i jedinstvu ovjeka i drutva odnosno ovjeanstva trebalo bi dodati
i prirodu odnosno kozmos, kojeg su ovjek i ljudsko drutvo nerazdvojni
dio i koji zajedno predstavljaju Jedinstvo i Cjelinu.
Mnogi poistovjeuju socijalizam s ukidanjem privatnog vlasnitva nad
sredstvima za proizvodnju, ukidanjem trita i slobodnog poduzetnitva i
dravnim upravljanjem gospodarskim aktivnostima. Isto tako, mnogi smatraju da su dravno reguliranje i planiranje gospodarstva i dravna poduzea nespojivi s kapitalistikim sustavom. Nijedno od tih stanovita nije utemeljeno. to se tie trita, iskustvo pokazuje da moderno, vrlo kompleksno
gospodarstvo ne moe uspjeno funkcionirati bez samoregulirajueg mehanizma trita (kao to nijedan drugi vrlo kompleksan sustav ne moe opstati bez odreenih samoregulirajuih mehanizama). S druge strane, trina je
logika u suprotnosti s nekim temeljnim socijalistikim vrijednostima, kao
to su drutvena pravda i solidarnost. Stoga e djelovanje trinog mehaniz-

ma biti potrebno i u socijalistikoj privredi, ali e se ono regulirati kako bi

se zadovoljili ne samo zahtjevi to vee ekonomske uinkovitosti, ve i socijalne, etike i ekoloke norme. Dok je u kapitalistikom modelu (naroito
u njegovoj neoliberalnoj varijanti) sve podreeno ekonomskoj efikasnosti i
profitabilnosti, to stvara socijalne tenzije, ekoloke probleme i moralni vakuum, socijalistika ideja upozorava da su dobrobit ljudi, socijalna pravda
i ouvanje prirode vaniji od gomilanja materijalnih dobara i profita. U toj
razlici i lei civilizacijska superiornost socijalizma i perspektiva njegovog
mogueg ostvarenja, jer kapitalistiki sustav unato Keynesovim korekcijama po svom genetskom kodu generira kontradikcije i probleme, koji se ne
mogu rijeiti na temelju filozofije i naela na kojima poiva.
Ukidanje privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju ne
moe se smatrati bitnim konstitutivnim elementom demokratskog socijalizma. Ta mjera, ukoliko se provede u potpunosti, a pogotovo ako se
privatno vlasnitvo zamijeni dravnim, onemoguuje ostvarenje nekih
temeljnih naela socijalistike doktrine, kao to su sloboda i 'asocijativni'
obrazac drutvene organizacije. Ostvarenju biti socijalizma najvie bi odgovarao pluralizam vlasnitva, s tim da dominantni oblici vlasnitva imaju
kolektivni, asocijativni karakter, t.j. neki oblik drutvenog, skupnog ili kooperativnog vlasnitva, ali da se ostavi i dovoljno prostora kako za dravno i
komunalno tako i za privatno vlasnitvo. Kao to potvruju mnogi primjeri u kapitalistikim zemljama, dravna poduzea mogu biti vrlo uspjena, a
isti je sluaj i s dravnim poduzeima u suvremenoj Kini i Rusiji. Ameriki
ekonomisti John Vickers i George Yarrow uvjerljivo dokazuju da za uspjeno poslovanje gospodarskih organizacija nije bitno pitanje vlasnitva ve
uvoenje suvremenih metoda upravljanja, koje ukljuuje informatizaciju,
vertikalnu dezintegraciju, interno i eksterno umreavanje, suradnju uprave sa zaposlenicima, timski rad i slino. [7]
Od 1860-tih godina socijalistiki pokreti bili su sve uvjerljiviji u ukazivanju na tetne uinke ekonomskog liberalizma, odnosno na otkrivanju
kauzalne veze izmeu individualistike filozofije i privatnog vlasnitva s
jedne strane i klasne dominacije vlasnika kapitala s druge strane. Politiki i ekonomski liberalizam sa svojom individualistikom ideologijom je
dodue priznavao formalnu jednakost svih graana pred zakonom, ukidajui postupno ogranienja prava glasa (glasako pravo priznato je enama u Velikoj Britaniji tek 1913. godine), ali je istovremeno uporno branio
ekonomsku nejednakost kao bitan element osobnih sloboda. Europska je
ljevica s druge strane proglasila ostvarenje ekonomske (uz politiku) jed-

nakosti jednim od svojih najvanijih ciljeva. Dok su se liberali zalagali za

odvajanje politike od ekonomske sfere, socijalisti su smatrali da svi graani imaju pravo da putem svog politikog utjecaja ostvaruju i svoje ekonomske interese. Oni su zahtijevali da se demokratska pravila proire i na
organizaciju ekonomskog ivota. [8]
Ostvarenje ekonomske (a ne samo politike) demokracije postao je
dakle jednim od glavnih ciljeva europske ljevice u drugoj polovici 19. stoljea. Meutim, o nainu postizavanja ekonomske jednakosti postojale su
znatne razlike izmeu raznih struja socijalistikog pokreta: dok je za umjerene struje privatno vlasnitvo sredstvima za proizvodnju bilo prihvatljivo
(uz stanovita ogranienja), radikalne su struje u privatnom vlasnitvu vidjele glavni izvor drutvenih nejednakosti. Veina je ipak smatrala da istinska
(ne samo ekonomska nego i politika) demokracija nije mogua u drutvu
u kojem dominira privatni kapital, jer tu neizbjeno dolazi do socijalnih i
klasnih nejednakosti takvih razmjera da i politika jednakost postaje upitna. To je stanovite pokrenulo rasprave o raznim oblicima javnog, kolektivnog vlasnitva, o uvoenju industrijske demokracije, o planskom usmjeravanju gospodarstva. S tim u vezi postavilo se pitanje je li ograniavanje
ili ukidanje privatnog vlasnitva kompatibilno s demokratskim naelima.
Razliiti odgovori na ta pitanje bili su glavni povod razdvajanja izmeu reformistikih i radikalnih struja socijalistikog pokreta.
Jedna od bitnih razlika izmeu kapitalistikog i socijalistikog drutvenog ureenja sastoji se u sadraju i kvaliteti politikog sustava koji se
naziva demokracijom. Liberalna demokracija, tipina za kapitalistiko
drutvo, s obzirom na ekonomsku, a stoga i na politiku dominaciju vlasnika kapitala i njihovih menedera, najee je samo formalna i nepotpuna, a nerijetko postaje i instrumentom vladajue klase. Nasuprot tome,
socijalizam pretpostavlja neposredne oblike izraavanja suverenosti naroda i njegovo aktivno sudjelovanje u donoenju odluka vanih za ivot i
budunost ljudi. Socijalistika demokracija je dakle neposredna i participativna, tako da politike odluke doista odraavaju volju i interese naroda.
No bitna se razlika izmeu kapitalizma i socijalizma nalazi u svjetonazoru
odnosno filozofiji koja prevladava u tim oprenim drutvenim modelima.
Dok se kapitalizam temelji na filozofiji utilitarizma, egoizma i primata materijalnih vrijednosti, istinski se socijalizam zasniva na filozofiji altruizma,
zajednitva, humanosti i solidarnosti. Tu razliku istie M. Castells, koji
kae da u kapitalizmu vlada filozofija neograniene akumulacije kapitala
putem slobodnog trita i slobodnog poduzetnitva bez obzira na socijal-

ne i ekoloke posljedice, dok se u filozofiji socijalizma prvenstvo daje humanim i etikim vrijednostima. Castells vidi sukob interesa izmeu vlasnika kapitala i radnika kao sukob izmeu logike kapitala, koji tei stalnom,
nezasitnom oploivanju, i kulturnih vrijednosti ljudskog drutva (slobode,
pravde i solidarnosti).
Postoji, naravno, mogunost koncipiranja i postojanja raznih prijelaznih ili mjeovitih, hibridnih drutvenih modela. Ranije su ve navedene
ideje o preobraaju postojeeg neoliberalnog, 'surovog', radikalnog kapitalizma u 'moralni', drutveno odgovorni, 'duhovni' kapitalizam, u kojem
privatni kapital i trite ostaju glavni imbenici gospodarske aktivnosti, ali
se mijenjaju pravila njihovog ponaanja i djelovanja (dijelom promjenom
poslovne filozofije i svijesti vlasnika i menedera, a dijelom dravnim propisima i politikom). Osim 'istog kapitalizma', mogue je zamisliti i kapitalizam s veom ili manjom primjesom socijalistikih elemenata ('kapitalizam s ljudskim licem'), kao to osim istog 'socijalizma' moe postojati i
socijalizam s veim ili manjim dodatkom kapitalistikih obiljeja ('trini
socijalizam'). Mogui su dakle i mjeoviti, hibridni sustavi, u kojima koegzistiraju elementi kapitalistikog i socijalistikog modela i u kojima se nastoji uspostaviti ravnotea interesa kapitala i interesa rada. U naelu, nema
razloga da se u etiki i poslovno transformiranom kapitalizmu ne ostvare
neka socijalistika naela (drutvena pravda, jednakost i solidarnost), iako
se ona nee moi realizirati u potpunosti i trajno, jer poluge ekonomske, a
time i politike, moi ipak ostaju u rukama kapitala.
Reforma kapitalizma u drugoj polovini 20. stoljea u smjeru njegove vee socijalne osjetljivosti i drutvene odgovornosti (sve do njegovog
povratka na radikalni, 'surovi' kapitalizam 1980-tih godina na temelju neoliberalne ekonomske doktrine) dala je povoda za pojavu teorija o konvergenciji tih dviju suprotnih ideologija i politika. No prvobitna ideja o
konvergenciji nastala je znatno prije nego to je Velika ekonomska kriza
1930-tih godina prisilila kapitalizam da se uz pomo Keynesove ekonomske i Pigouove socijalne teorije transformira i ublai svoje 'uroene' defekte. Slavni njemaki sociolog i filozof Max Weber (1864-1920) ve je 1913.
godine odbacio dilemu kapitalizam ili socijalizam svojom tezom o birokratizaciji modernih drutava bez obzira na doktrinarne i ideoloke razlike. On je pisao: 'Primarni izvor birokratskog upravljanja lei u ulozi tehnikog znanja, koje je zbog razvoja moderne tehnologije i stvaranja profita
u proizvodnji, postalo prijeko potrebno. Zbog toga se gube razlike ovisne
0 tome je li ekonomski sistem organiziran na kapitalistikim ili socijali-

stikim osnovama. [9] M. Weber dri da bi se socijalizam, ako se ostvari,

razlikovao od kapitalizma jedino po 'veem stupnju dravne birokracije,
poto bi umjesto privatnih vlasnika ekonomske funkcije drutva u cjelini
preuzela drava.'[1o]
Sline ideje zastupa i njemaki ekonomist i povjesniar Werner Sombart (1863-1941), koji istie da u zreloj fazi kapitalizma opada uloga kapitala i da se postupno raspada poduzetniki mentalitet uz istovremeno poveanje udjela 'mjeovitih', javno-privatnih i dravno-korporacijskih oblika
ekonomske organizacije. Jedan od najutjecajnijih teoretiara konvergencije, Tolcott Parsons, tezu o pribliavanju kapitalistikog i socijalistikog
drutvenog modela izvodi iz konvergencije kultura, koja uvjetuje oblike
drutvene organizacije. A evoluciju kulture odreuje prvenstveno razvoj
znanosti, koji ne poznaje granice, koji je dakle univerzalan, obuhvaajui
kako Zapad tako i Istok. Razvoj znanosti utjee na napredak tehnologije,
a ovaj na nain proizvodnje materijalnih dobara, to sve zajedno oblikuje
socijalnu i politiku strukturu danog drutva. Budui da razvoj znanosti i
tehnologije ima globalni uinak, obrasci ekonomskog, drutvenog i politikog ivota se ne mogu bitno razlikovati. Univerzalan karakter znanosti
i tehnologije dovest e dakle na kraju do konvergencije kapitalistikog i
socijalistikog sustava, bez obzira na doktrinarne razlike. [11]
Navedene teorije konvergencije polaze od stanovita da drutva priblino iste znanstvene, tehnoloke i ekonomske razine pripadaju u biti
istom drutvenom modelu, bez obzira na vlasniku i klasnu strukturu.
Periodizacija povijesnog razvoja u tim se teorijama uglavnom svodi na
tri velike epohe: predindustrijsku, industrijsku i postindustrijsku, s tim da
svakoj toj epohi odgovara u biti isti ili slian oblik drutveno-ekonomske
organizacije. Stoga razvijeno postindustrijsko drutvo nee biti ni kapitalistiko ni socijalistiko ve drutvo sui generis, drutvo u kojem e doi
do svojevrsne sinteze kapitalistikih i socijalistikih elemenata, u kojem e
se ublaiti, a potom i nestati, ideoloke razlike (a na kraju e izumrijeti i
same ideologije) u korist zajednikih, univerzalnih znanstvenih spoznaja i
tehnolokih dostignua. Ako e i postojati neka drutva blia socijalistikom, a druga blia kapitalistikom modelu, u postindustrijskom, postkapitalistikom, postmodernom drutvu to e u stvari biti samo varijante istog
povijesnog modela.
Treba ipak istaknuti da se u tim teorijama izbjegava kljuno pitanje:
kakav e biti poloaj ovjeka u radnom procesu, t.j. da li e njegov rad biti
najamni, otueni, prisilni rad u slubi vlasnika sredstava za proizvodnju

(privatnika ili drave), ili e rad postati slobodna ovjekova djelatnost, a

proizvodi rada biti na raspolaganju onih koji su ih proizveli, to bi omoguilo samoostvarenje i puni razvoj ovjekove linosti. Stoga, kolikogod se
ne moe osporiti relevantnost nekih teza teorija konvergencije, ipak one
ne otvaraju perspektivu stvaranja nove, vie civilizacijske epohe, koju bi
trebalo obiljeavati osloboenje ovjeka svih oblika podreenosti, otuenosti, diskriminacije, marginalizacije i eksploatacije, epohe ovjekove slobode, jednakosti, drutvene pravde i solidarnosti. Takvo idealno, visoko
humanizirano drutvo esto se oznaava kao neostvariva utopija, nespojiva s dvojnom, kontradiktornom ovjekovom prirodom, ali to ne umanjuje potrebu da se stalno i uporno tei pribliavanju tom cilju. Jer, ako se
socijalizam shvati kao drutveni model u kojem socijalne, humane i moralne vrijednosti imaju prednost pred ekonomskom efikasnou (u smislu
maksimiranja profita), onda se ne moe osporiti civilizacijska superiornost
socijalizma u odnosu na kapitalizam.
Drutvene suprotnosti, izazovi i sukobi u dananje vrijeme nisu ogranieni na antagonizam izmeu klasine radnike klase i vlasnika kapitala.
U razvijenom kapitalizmu vladajua elita obuhvaa ne samo vlasnike kapitala ve i veoma brojan i moan sloj menedera (koji upravljaju tim kapitalom), zatim znatan dio politike i profesionalne elite kao i dio dravne birokracije, koji dominiraju drutvom. S druge strane, nasuprot toj heterogenoj
vladajuoj skupini ne stoji vie homogena klasina industrijska radnika
klasa, ve takoer heterogena masa vie ili manje obespravljenih i marginaliziranih drutvenih slojeva, u koje spada ne samo klasina radnika klasa,
ve i razne vrste postindustrijskog proletarijata, zatim nezaposleni, poluzaposleni, zaposleni na odreeni vrijeme, kao i najvei dio ostalih zaposlenih
u raznim uslunim djelatnostima. Procjenjuje se da udio postindustrijskog
proletarijata u ukupnom stanovnitvu Velike Britanije iznosi 40-45%, a u
SAD oko 50%. [12] Ta nova drutvena stratifikacija zahtijeva znatne promjene u politici i programima suvremenih socijaldemokratskih partija.

BT S O C I J A L I Z M A PREMA S H V A A N J U G L A V N I H A U T O R A I
PROTAGONISTA T E I D E O L O G I J E
U nastojanju da se utvrdi to izvornija i vjerodostojnija definicija socijalizma ovdje e se ukratko opisati kako su bt socijalizma zamiljali najistaknutiji teoretiari i protagonisti tog modela drutvenog ureenja. Odmah
treba napomenuti da postoje dvije glavne, razliite koncepcije socijalizma:

a) revolucionarna, radikalna, ortodoksna varijanta koja inzistira na revolucionarnom ruenju kapitalistikog poretka, na vodeoj ulozi radnike klase u toj revoluciji, predvoenoj monolitnom, avangardnom
partijom, na diktaturi proletarijata u prijelaznom periodu, na ukidanju privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju (ta je varijanta oivotvorena u Sovjetskom Savezu i drugim 'komunistikim' zemljama u drugoj polovici prolog stoljea). Ta radikalna, dogmatska
koncepcija socijalizma se u praksi pretvorila u autokratski i represivni
drutveni model, suprotan izvornim socijalistikim naelima;
b) reformistika, demokratska varijanta, koja se takoer poziva na
Marxa, ali ga ne tumai jednostrano i dogmatski ve stavlja teite
na humanistiku, emancipatorsku i moralnu bt njegove doktrine, t.j.
na tenju za stvaranje drutva socijalne pravde, slobode, jednakosti,
solidarnosti, drutva u kojem e se ukinuti svi oblici ovjekove podinjenosti, degradacije i izrabljivanja i omoguiti pun razvoj njegove
linosti.
Meu prvim vizionarima socijalizma, tzv. 'utopijskog socijalizma', istaknuto mjesto imaju Joseph Proudhon i Saint-Simon. J. Proudhon je smatrao da
je u socijalizmu bitno osigurati raspodjelu prema radu. On u poetku nije
bio sklon ukidanju privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju, ali
je zagovarao zabranu svih prihoda koji proizlaze iz vlasnitva kapitalom,
jer su ti prihodi izvor neopravdanih i neprihvatljivih drutvenih nejednakosti. U kasnijoj fazi svog teorijskog i politikog djelovanja izjanjavao se
za uvoenje kolektivnog (drutvenog) vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju, kao jedinog uinkovitog naina da se osigura kontrola radnika
nad proizvodnjom i raspodjelom. A za Saint-Simona moralne vrijednosti
predstavljaju sr novog socijalistikog drutva. U tom drutvu ne treba
dodue ukinuti privatno vlasnitvo, ali njegovo koritenje treba uskladiti
s opedrutvenim interesima. Poboljanje radnih i ivotnih uvjeta najsiromanijih drutvenih slojeva je prioritetna zadaa socijalistikog drutva.
Karl Marx, utemeljitelj 'znanstvenog socijalizma' i najsvestraniji i
najutjecajniji teoretiar socijalistike (komunistike) doktrine, zamiljao
je budue drutvo, drutvo koje e zamijeniti kapitalizam, kao drutvenu
zajednicu u kojoj e vladati sloboda, jednakost, solidarnost i obilje, u kojem e se rad pretvoriti iz egzistencijalne nunosti u slobodnu stvaralaku aktivnost i u kojem e ovjek moi razviti sve svoje ljudske, kreativne
sposobnosti. U tom e se drutvu ukinuti degradacija ovjekove osobnosti

i dostojanstva, njegova dehumanizacija i alijenacija. Nestat e razlike izmeu fizikog i umnog rada i klasne razlike, a raspodjela e se provoditi
prema potrebama. (Pretpostavka za nastanak takvog drutva je vrlo visoka
razina tehnolokog i gospodarskog razvoja). Da bi se to ostvarilo, ukinut e
se najamni rad, to znai da e se rad prestati prodavati kao roba na tritu
radne snage. A da bi se postiglo osloboenje rada, ukinut e se privatno
vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju. Politiki sustav obiljeavat e
neposredno uee radnih ljudi u obavljanju i kontroli vlasti, naroito na
lokalnom nivou. Ali da bi se ostvarilo besklasno, harmonino i humanizirano komunistiko drutvo, t.j zajednica slobodnih i jednakih ljudi, bit e
potrebno prijelazno razdoblje, koje e zahtijevati diktaturu proletarijata,
t.j. vlast veinskog radnog naroda, kako bi se sprijeio pokuaj restauracije
kapitalizma i konsolidirao novi drutveni poredak. No i tu, za mnoge kontroverznu, diktaturu proletarijata Marx je shvaao kao neposredno uee
radnih ljudi u obavljanju vlast po uzoru na Pariku komunu. [13] Taj prijelazni drutveni poredak, u kojem e se raspodjela provoditi prema radnom
doprinosu i u kojem e stvarati ekonomski, politiki i kulturni preduvjeti
za viu civilizacijsku fazu, za komunistiko drutvo, Marx naziva socijalizmom.
Vladimir Ilji Lenjin, ideolog i voa ruske socijalistike revolucije bio
je uvjeren, kao i Marx, da je neposredno nakon revolucije potrebna diktatura proletarijata, koju je on shvaao kao demokraciju za veinski, radni
dio stanovnitva, nasuprot 'buroaskoj demokraciji', koja je demokracija za
manjinsku posjedniku klasu, a diktatura za veinu koja ivi od svog rada.
Pritom je u svojim knjigama i lancima stalno naglaavao da je cilj socijalizma ukidanje klasa, to e uiniti dravu (kao prvenstveno represivnu
politiku instituciju), a time i diktaturu proletarijata, nepotrebnim. Odumiranje drave (a time i diktature proletarijata) u toku socijalistikog razvitka bit e postupni proces koji e napredovati uvlaenjem sve irih slojeva stanovnitva u upravljanje javnim poslovima i njihovim navikavanjem
na pravila zajednikog drutvenog ivota. Kad veina ljudi usvoji nove
drutvene vrijednosti, kao to su prednost zajednikih pred pojedinanim
interesima, drutvena jednakost i meuljudska solidarnost, kad nestanu
klasne razlike i svi oblici drutvene marginalizacije i eksploatacije po bilo
kojoj osnovi, nestat e i potreba za dravom kao represivnom institucijom. U prijelaznom razdoblju (socijalizmu) postupno e se dokidati vlast
ovjeka nad ovjekom i oblikovat e se drutvo kao dobrovoljna zajednica
slobodnih ljudi. Socijalistiko drutvo V. I. Lenjin je zamiljao kao 'mreu

proizvodno-potroakih komuna', a dravu kao sustav sovjeta (rus. vijea)

sastavljenih od izabranih predstavnika radnog naroda.
No navedene Lenjinove ideje o socijalistikom drutvu nisu provedene. Dodue, neposredno nakon Oktobarske revolucije Lenjin je potpisao
Uredbu o radnikoj kontroli, kojom se radnicima daje znaajna uloga u
upravljanju poduzeem, ali zbog graanskog rata koji je uskoro uslijedio
uveden je 'ratni komunizam' s etatistikim i centralistikim voenjem gospodarstva i drutva. Nakon zavretka graanskog rata, devastirano gospodarstvo i politiki kaos sluili su kao opravdanje za zadravanje etatistikog, autokratskog i totalitarnog sustava, koji je Staljin uinio trajnim
modelom vladanja.
Usprkos pokuaja voe kineske socijalistike revolucije Mao Ce-tunga
da glavnu ulogu u socijalistikoj izgradnji prenese s drave na mobilizaciju
i aktivnost narodnih masa, partija i dravni aparat pod njenom kontrolom
upravljali su svim podrujima ekonomskog i drutvenog ivota. Pokuavajui oivjeti inicijativu i djelovanje masa u skladu s naelom 'permanentne
revolucije', Mao je periodiki pokretao revolucionarne kampanje ('veliki
skok naprijed', 'kulturna revolucija'), koje su ee usporavale nego ubrzavale gospodarski i drutveni razvoj. Poslije njegove smrti, Deng Xiaoping
je proveo radikalne reforme uvoenjem trinog gospodarstva, privatnog
poduzetnitva, otvaranjem vrata inozemnim investicijama, ali zadravajui dravni sektor u kljunim gospodarskim granama, kao i strateko,
razvojno planiranje. Novi drutveno-ekonomski model nazvan je 'trini
socijalizam', no taj se model jo uvijek nalazi u fazi traenja najpogodnije sinteze trinog poslovanja i primjene socijalistikih naela drutvene
pravde, jednakosti i slobode.
Edwarda Bernsteina mnogi smatraju duhovnim ocem europske socijaldemokracije. Za njega je stvaranje socijalistikog drutva prvenstveno
humanistiki i moralni postulat, a bt toga drutva vidio je u irenju prava
radnika i njihovom sudjelovanju u upravljanju privrednim i komunalnim
poduzeima. On je upozoravao da socijaldemokratske partije trebaju teiti
osvajanju politike vlasti, ali da to nije njihov temeljni cilj ve samo sredstvo
pomou kojeg e drutveni ivot usmjeriti prema postupnom ostvarenju
socijalistikih vrijednosti. Isto tako, eventualno podrutvljenje sredstava za
proizvodnju nije cilj nego samo nain koji e omoguiti osloboenje rada
(ono je stoga opravdano samo u sluaju da dovede do osloboenja rada).
Najutjecajniji socijaldemokratski voe u drugoj polovici 20. stoljea,
Willy Brandt, Olof Palme i Bruno Kreisky, slau se oko bitnih obiljeja so-

cijalizma. Oni se zalau za demokratski socijalizam utemeljen na naelima

slobode, pravde i solidarnosti. Autoritet drave je legitiman ako se zasniva
ne samo na veinskoj podrci graana izraenoj na slobodnim izborima
nego i na moralnom legitimitetu. Za socijalistiko drutvo je bitno da dravna vlast ne postane instrumentom partikularnih interesa (interesa poslovnih krugova ili jedne politike partije odnosno dravne birokracije).
Oni smatraju da se socijalistiko drutvo ne smije zadovoljiti provedbom
naela raspodjele prema radu ve da treba postupno ukinuti sve oblike
podinjenosti i izrabljivanja. Trite, privatno vlasnitvo i poduzetnitvo
postojat e i u socijalizmu, no drava nee dozvoliti drutvenu prevlast
kapitala; u cilju zatite radnikih prava i ope drutvenih interesa, drava
e zadrati kontrolu nad gospodarskim i trinim procesima. Klasni poredak bit e postupno zamijenjen drutvenom zajednicom ljudi udruenih
na naelima slobode, pravde i jednakosti. Na taj e se nain u socijalizmu
ostvariti 'totalna demokracija' koja e obuhvatiti sve sfere politikog, gospodarskog, drutvenog i kulturnog ivota.
Bitan doprinos ispravnom shvaanju biti socijalistike ideje i osuvremenjivanju marksistike doktrine dali su pripadnici Frankfurtske kole:
Max Horkheimer, Theodor Adorno, Hebert Marcuse i Erich Fromm. Iako
se miljenja navedenih protagonista te kole ne slau u svim nijansama,
njihove kljune ideje su podudarne i komplementarne, tako da se mogu
objediniti u prilino cjelovitu i koherentnu suvremenu socijalistiku doktrinu. Frankfurtovci prihvaaju glavne Marxove ideje, no njihov pristup
marksizmu nije statian, doktrinaran i dogmatian, ve analitian, kritian i inovativan. Premda su autori Frankfurtske kole pisali i djelovali prije
50-70 godina, dakle prije 'trijumfalnog' globalnog pohoda neoliberalnog
kapitalizma, njihova doktrina 'humanog socijalizma' je velikim dijelom relevantna i u dananje vrijeme, jer su oni ispravno anticipirali mnoge tendencije i obiljeja suvremenog radikalnog kapitalistikog modela. Budui
da je doktrina 'humanog socijalizma' vrlo bliska onom to se moe nazvati autentinim socijalizmom, bit e korisno u kratkim crtama rezimirati
glavne teze te doktrine.
Iako prihvaaju Marxovu tezu da je tehnoloki napredak i s tim povezan razvoj proizvodnih snaga drutva glavna determinanta drutvenih
odnosa, institucionalnih oblika ljudskog drutva kao i ljudske svijesti,
Frankfurtska kola smatra da to ne znai fatalistiko shvaanje povijesnog
razvitka kao iskljuive i neminovne posljedice razvoja materijalnih potencijala nekog drutva (to, treba napomenuti, nije bilo ni Marxovo milje-

nje). Naime izmeu 'materijalne baze' i 'duhovne nadgradnje', kao i izmeu

prakse i teorije, te izmeu objekta i subjekta, postoji uzajamna povezanost
i interaktivno djelovanje. Ljudi su u stanju autonomno oblikovati svoju
svijest i aktivno utjecati na drutvene odnose, iako se njihovom svijeu
u kapitalistikom sustavu, kao i u svim represivnim sustavima, uspjeno
manipulira. Ovisnost ljudske svijesti o materijalnim uvjetima i o odnosima
proizvodnje potpuno e nestati tek kad materijalni procesi dou pod kontrolu ljudi koji u njima sudjeluju i kad se zbog toga ukinu klasne razlike. U
toj novoj nerepresivnoj civilizaciji, u besklasnoj 'slobodnoj ljudskoj zajednici' ljudi e ivjeti u meusobnom skladu, razumijevanju, miru, toleranciji i solidarnosti, a njihova e svijest biti 'odreena sama sobom'.
Marxova je analiza kapitalistikog sustava otkrila 'prirodne zakone'
funkcioniranja tog sustava i objasnila ga kao vladavinu slijepih ekonomskih
sila nad ljudima, njihovim meusobnim odnosima i drutvenim procesima. Kapitalistiki je sustav, dodue, oslobodio u ljudima osobnu inicijativu
i veliku stvaralaku energiju, ali je istovremeno pokrenuo bezobzirno takmienje, darvinistiku borbu za opstanak i uspjeh, to je potisnulo osjeaj
meuljudske solidarnosti, a potaknulo sebinost, gramzivost, netoleranciju, agresivnost i izrabljivanje slabijih. Na taj je nain golemi materijalni
napredak, ostvaren kapitalistikim sustavom, plaen ovjekovim otuenjem i postvarenjem njegovog duha. Novac i kapital potpuno su zavladali
kapitalistikim drutvom, nameui svoj utilitaristiki sustav vrijednosti i
manipulirajui ovjekovim eljama i potrebama. U tom sustavu posvemanje instrumentalizacije, komercijalizacije, manipulacije ljudskom svijeu,
pretvaranja svega u robu i podvrgavanja svega zakonima profita i akumulacije kapitala, potiskuje se samostalno, kritiko miljenje, uzrokujui tako
'pomraenje ljudskog uma'.
Metode indoktrinacije i manipulacije ljudskim miljenjem, osjeajima, eljama i potrebama su u modernom kapitalistikom drutvu tako
rafinirane i djelotvorne, da se velik broj ljudi miri s postojeim stanjem i
vlastitom nametnutom, otuenom egzistencijom. Upravo je ta alijenacija
ovjeka i onemoguavanje slobodnog razvoja ljudske linosti, to ljudsko
drutvo vraa u barbarstvo, najpogubnija posljedica kapitalistikog sustava. Kapitalistika je civilizacija stoga toliko 'bolesna', da joj djelomine reforme ne mogu pomoi; ljudsku civilizaciju moe spasiti jedino korjenita
promjena njene filozofije i njenih institucija. Glavni uzrok humanistike,
vrijednosne i moralne dekadencije kapitalistike civilizacije lei u njenoj
utilitaristikoj filozofiji, koja neizbjeno vodi odumiranju moralnih vrijed-

nosti. Rehabilitacija humanistikih i etikih naela e se ostvariti u novom

'zdravom' drutvu, u kojem e se ukloniti uzroci i svi oblici ovjekove nejednakosti, podinjenosti, izrabljivanja i alijenacije te stvoriti uvjeti za njegovo samoostvarenje.
Suvremena tehnoloka revolucija i kapitalistiki sustav, koji generiraju golemi proizvodni potencijal, ali istodobno produbljuju sve uroene
kontradikcije i defekte tog sustava do kritine toke, stvorili su uvjete za
radikalni drutveni preobraaj, za oivotvorenje 'Velike utopije', usprkos
totalne mobilizacije svih snaga tog drutva protiv promjena. Frankfurtovci vjeruju da je tenja za slobodom i pravdom toliko duboko ukorijenjena u ljudskom biu, da e, kad guenje te slobode i pravde prijee
prag izdrljivosti, doi do masovne erupcije nezadovoljstva i do mobilizacije kolektivne energije dovoljno velike i snane za radikalan drutveni
preobraaj.
Meutim, glavni pokreta i udarna snaga tog preokreta nee biti,
kako je predviao Marx, industrijski proletarijat; ta e se transcendencija kapitalistikog sustava u novi vii civilizacijski sustav dogoditi zajednikim djelovanjem preostalog industrijskog proletarijata, novonastalog
i sve brojnijeg intelektualnog proletarijata, raznih i takoer sve brojnijih
marginaliziranih i obespravljenih drutvenih skupina i, to je posebno vano, golemog broja siromanih stanovnika ekonomski nerazvijenih zemalja. Klasina radnika klasa u modernim kapitalistikim drutvima bitno
je smanjena, socijalno, organizacijski i ideoloki razjedinjena, zbog ega je
izgubila svoj raniji revolucionarni potencijal. No pojavile su se nove snage
otpora i drutvenih promjena: razni deprivirani i marginalizirani drutveni slojevi u ekonomski razvijenim zemljama, ija je drutvena pozicija revolucionarna, iako njihova svijest to jo nije.
S obzirom da kapitalistiki sustav uspijeva u velikoj mjeri oblikovati
javno mnijenje raznim rafiniranim metodama indoktrinacije i da znatan
dio masovnih medija i institucija slue kao sredstvo perpetuiranja ekonomske, politike i duhovne vladavine kapitala, pored legalnih, demokratskih,
legitimna je upotreba i nasilnih, revolucionarnih metoda, ako je to jedini
preostali nain mijenjanja nepodnoljivog stanja. Novo 'zdravo drutvo',
koje Frankfurtska kola naziva 'humanistikim socijalizmom', obiljeavat
e ne samo osloboenje ljudi od svih oblika eksploatacije, alijenacije i bijede, ve i mogunost razvijanja ljudskih kreativnih sposobnosti i osobnog
samoostvarenja za sve ljude. Osnovni problem 'humanitarnog socijalizma'
nee biti oblik vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju, ve djelotvoran

model sudjelovanja svih sudionika u upravljanju proizvodnjom i raspodjelom, kao i u procesu donoenja svih vanih odluka na lokalnom i nacionalnom nivou. U tom pogledu, radniko samoupravljanje bit e jedan
od vanih uvjeta osloboenja ovjeka od objekta slijepih ekonomskih sila i
njegovog pretvaranja u aktivnog subjekta svoje sudbine.
#

Kao to smo rekli, meu navedenim protagonistima socijalistike paradigme postoje razlike u shvaanju institucionalnih oblika i naina realizacije
socijalistikog drutvenog ureenja kad je rije o tzv. prijelaznom razdoblju i o diktaturi proletarijata, kao i o vlasnitvu nad sredstvima proizvodnje i ulozi trita. Radikalna struja se zalae za revolucionarne metode, za
diktaturu proletarijata (kao privremeno rjeenje u tzv. prijelaznom razdoblju), za ukidanje privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju, za
prednost kolektivnih interesa nad individualnom slobodom, inicijativom
i preferencijama. S druge strane, liberalnija, pragmatinija struja u provoenju socijalistikih ciljeva uzima u obzir objektivne okolnosti, daje vie
prostora individualnim preferencijama i interesima, djelovanju trita, privatnom vlasnitvu i poduzetnitvu.
Meutim, protagonisti obiju struja se slau glede drutvene, humanistike i etike biti socijalizma, koji upravo zbog svoje socijalne, humane i etike superiornosti u odnosu na kapitalizam predstavlja viu etapu
u razvoju civilizacije. A humanistika i etika bt socijalistike paradigme
sastoji se ne samo u politikoj ve takoer u ekonomskoj i socijalnoj jednakosti svih lanova drutvene zajednice; u ukidanju eksploatacije, degradacije, otuenja i dehumanizacije radnog dijela stanovnitva; u sudjelovanju
radnika u upravljanju proizvodnim i ostalim poduzeima; u drutvenoj
kontroli i usmjeravanju gospodarskih procesa u cilju zatite opedrutvenih interesa; u dravnom i politikom ustrojstvu utemeljenom na neposrednoj, participativnoj demokraciji, t.j na to iroj i uinkovitijoj kontroli i
ueu graana u javnim poslovima; na mogunosti da svaki lan drutvene zajednice razvije svoje ljudske, moralne i kreativne potencijale.
Veina socijaldemokratskih ideologa i politiara 19. i 20. stoljea
ostala je vjerna navedenim humanim, socijalnim i etikim socijalistikim
vrijednostima, prvenstveno ostvarenju politike, ekonomske i socijalne
jednakopravnosti svih graana i stvaranju uvjeta za samoostvarenje svakog ljudskog bia (kao krajnjem cilju socijalizma). Takva ocjena se moe
prihvatiti i za veinu sadanjih socijaldemokratskih partija: veina njih je

zadrala tenju za ostvarenjem tradicionalnih socijaldemokratskih vrijednosti kao dugoroni, strateki cilj, a povremeni ustupci i kompromisi
s vladajuim neoliberalnim kapitalizmom mogu se shvatiti kao taktika
nuda.
S obzirom na specifinost jugoslavenskog puta u socijalizam bit e korisno spomenuti kako je tu bt socijalizma zamiljao Edvard Kardelj, glavni
ideolog jugoslavenskog samoupravnog modela. On je svoje shvaanje socijalizma (za koje se moe pretpostaviti da je bilo prihvaeno i kao slubeno stanovite partijskog i dravnog vodstva) obrazloio u ljubljanskom
Delu u svibnju 1974. godine: 'S drutveno-historijskog stanovita socijalizam je povijesna epoha u kojoj je razvoj proizvodnih snaga dosegnut) onaj
stupanj, kad ga privatno-vlasniki odnosi poinju guiti. ovjeanstvo kao
povijesni stvaralac uvijek trai i nalazi izlaz iz takvih povijesnih kriza. Socijalizam je posljedica povijesnog razvitka, kojim se putem uspostavljanja razliitih oblika drutvenog vlasnitva stvaraju drutveno-ekonomski i drugi
uvjeti zato da bi ovjeanstvo moglo svladati preivjele oblike drutvenog
ivota, koji su postali zaprekom njegovih proizvodnih snaga. Sa stanovita drutveno-ekonomskih odnosa meu ljudima, socijalizam je povijesna
epoha u kojoj stupanj proizvodnih snaga i nastajanje drutvenog vlasnitva
omoguuje da se rad poinje oslobaati okova klasnog odnosa meu ljudima... Radnik sam postaje gospodarom uvjeta, sredstava i rezultata svoga
rada... Takav put oslobaanja rada i radnog ovjeka ujedno je put preobraaja klasnog drutva u slobodnu zajednicu proizvoaa. Samoupravljanje
kao oblik socijalistikih proizvodnih odnosa jedno je od odluujuih vidova tog drutvenog preobraaja.'[14]
Na temelju navedenih tumaenja ideje socijalizma, autentina bt te
drutvene ideologije mogla bi se definirati kao tenja za ostvarenjem slobode, jednakosti, drutvene pravde i solidarnosti, lako neki autori smatraju da je najvanije socijalistiko naelo drutvena pravda, (John Rawls na
pr. kae da je 'pravednost prva vrlina socijalnih institucija, kao to je istina
prva vrlina sistema miljenja[15]), u pobliem razmatranju temeljnih socijalistikih naela dolazi se do zakljuka, da su sva ta naela meusobno
povezana i komplementarna; ako nije provedeno jedno od tih naela, ni
ostala se nee moi oivotvoriti. Na pr. bez osobne slobode, jednakosti i
solidarnosti teko je zamisliti da se moe ostvariti naelo drutvene pravde.
Stupanj i tempo realizacije tih naela u danom drutvu ovisit e naravno
0 nizu okolnosti, ali teko da e se ikad postii njihovo potpuno, savreno
ispunjenje. No drutvo koje zasluuje da se oznai kao socijalistiko treba-

lo bi ostvariti zadovoljavajuu razinu potivanja temeljnih socijalistikih

naela kako su ovdje definirana. Vano je istaknuti da bi autentina socijalistika naela, koja su istovremeno temeljna etika naela, trebala obiljeavati napredak ljudske civilizacije ka sve viim humanim i moralnim razinama, bez obzira kako to drutvo na vioj civilizacijskoj razini nazivali.
Humanistika i moralna vizija socijalizma kakva proizlazi iz stavova
utemeljitelja i veine ideologa i protagonista te drutvene paradigme nije
meutim do sada ostvarena ni u jednoj zemlji u kojoj je provedena socijalistika revolucija i uveden socijalistiki poredak (s iznimkom Jugoslavije, gdje je uinjen barem pokuaj izgradnje samoupravnog socijalizma,
no s djelominim uspjehom). No, socijalistike ideje o drutvenoj pravdi
i jednakosti postale su sastavni dio suvremene ljudske civilizacije i one su,
osim straha od revolta radnika i od 'komunistike' opasnosti sovjetskog
bloka, bile vaan imbenik 'omekavanja' kapitalistikog modela od 1930tih do 1980-tih godina, t.j. reforme tog modela u smislu dravnog reguliranja trita i preraspodjele dohotka u korist socijalnih slubi i poboljanja
poloaja socijalno ugroenih graana. Meutim, tamo gdje je bilo opravdano oekivati realizaciju socijalistikih naela, t.j. u zemljama u kojima je
provedena socijalistika revolucija, to se nije dogodilo. U tim je zemljama
(zemljama 'realnog socijalizma') uveden autokratski, totalitarni, represivni oblik politike vlasti, obiljeen jednopartijskim sustavom, sustavom u
kojem je ukinuta sloboda politikog djelovanja, sloboda javnih medija, u
kojem je partijska i dravna elita upravljala svim podrujima politikog,
ekonomskog i drutvenog ivota.
Osim dugorone neodrivosti sovjetskog modela zbog njegovog autokratskog, totalitarnog i represivnog karaktera, on nije bio odriv ni zbog
etatistikog, centralistikog i rigidno planiranog ekonomskog sustava. Taj
je sustav bio relativno uspjean u prvim fazama industrijalizacije, kad je
bilo vano mobilizirati sve raspoloive resurse i usmjeriti ih na prioritetna podruja. Ali centralistiko dravno upravljanje i planiranje kao glavni
pogonski i regulacijski mehanizam narodnog gospodarstva nije moglo biti
uspjeno na vioj razini razvoja, koju obiljeava velika sloenost i kompleksnost gospodarske strukture. Na toj razini gospodarstvo ne moe uspjeno funkcionirati bez odreenog mehanizma autoregulacije, t.j. bez trita
i bez stanovite autonomije, motivacije i inicijative osnovnih gospodarskih
aktera, t.j. poduzea. S timu vezi treba napomenuti da za ostvarenje socijalistikih naela trite ne mora biti problem, ako je podvrgnuto uinkovitoj drutvenoj regulaciji; problem je njegovo nekontrolirano djelovanje,

odnosno njegovo apsolutiziranje. Nedostaci etatistikog, centraliziranog

upravljanja gospodarstvom u zemljama 'realnog socijalizma' manifestirali
su se u sporom usvajanju novih tehnologija (naroito informatike tehnologije), u sporom prilagoavanju proizvodnje potranji, u visokim trokovima proizvodnje, u looj kvaliteti i oskudnom asortimanu proizvoda.
Sovjetski etatistiki model 'socijalizma' bio je u oiglednoj suprotnosti
s izvornim, autentinim socijalistikim naelima. No propast tog modela
iskoriten je prilino uspjeno za kompromitiranje i difamaciju socijalistike ideje kako takve. Nakon pada Berlinskog zida i uruavanjem sovjetskog
bloka, pristalice radikalnog neoliberalnog kapitalizma tvrde da je time stoljetna borba izmeu ideologije kapitalizma i ideologije socijalizma zavrena u korist kapitalizma i da je time oznaen 'kraj povijesti'. [16] Boljeviki,
staljinistiki tip socijalizma kao vladavina represije i terora oznaen je kao
autentini socijalizam (ili komunizam), to bi trebalo znaiti da je ideja socijalizma (odnosno komunizma) apsolutno zlo. Stephane Courtois stoga
pie: Punokrvni komunizam nametnuo je takvu sveobuhvatnu represiju,
koja svoj vrhunac dosie u dravnoj vladavini terora.[17]
S druge strane, Vincente Navarro tvrdi na osnovu usporednih statistikih podataka da su u zemljama realnog socijalizma, ne osporavajui
demokratski deficit odnosno ograniavanje politikih i osobnih sloboda,
ekonomska i socijalna prava radnih ljudi i njihove osnovne ivotne potrebe (zaposlenost, stanovanje, prehrana, zdravstvena skrb, obrazovanje) bila
zatiena bolje i pravednije nego u kapitalistikim zemljama sline razine
ekonomskog razvoja. [18] Oba autora su djelomino u pravu: staljinistiki 'realni socijalizam' bio je autokratski i represivan sustav s obiljejima
dravnog terora, ali je istovremeno proveo brzu industrijalizaciju zemlje
i stvorio uvjete za egzistencijalnu sigurnost svojih graana (zaposlenje,
stanovanje, besplatno obrazovanje i zdravstvena zatita), iako na relativno
niskoj razini.
Pokazalo se, meutim, da je esto ljudski zahtjev za slobodom snaniji od tenje za sigurnou. Opreka izmeu slobode i sigurnosti trebala
bi se rijeiti u istinskom socijalistikom drutvu uspostavom ravnotee izmeu tih dviju iskonskih ljudskih tenji i to na nain da se stvore uvjeti za
najvei mogui stupanj slobode miljenja, govora i djelovanja (do granice
koja ne ugroava slobodu drugih i vitalne opedrutvene interese), uz istovremeno osiguranje osnovnih ivotnih potreba svim ljudima.

S O C I J A L I Z A M I ETIKA
Ako je cilj socijalizma ostvarenje drutva slobode, pravde, jednakosti, solidarnosti, drutva u kojem e se teiti ukidanju svih oblika ekonomske,
socijalne, rasne, etnike i spolne diskriminacije, podinjenosti i izrabljivanja, drutvo u kojem e svaki pojedinac moi u potpunosti razviti svoje
ljudske, kreativne sposobnosti, u kojem e svakom ovjeku biti osigurana
sloboda, koja nee biti ograniena nikakvim privilegijama drugih, onda
se moe ustvrditi da univerzalne etike vrijednosti predstavljaju sr socijalistike ideje. Etika i humanizam su, prema tome, vladajui svjetonazor
istinskog socijalistikog drutva. Ali da bi takvo drutvo postalo stvarnost,
veina njenih lanova trebala bi prihvatiti i prakticirati moralno ponaanje,
t.j. ponaati se u skladu s temeljnim moralnim naelima, pa makar na tetu
vlastitih interesa. Humanistiko i etiko poimanje socijalizma proizlazi iz
biti Marxove doktrine, jer iako se Marx ne poziva izravno na etiku, prema
miljenju Ludwiga Woltmanna etika podzemna struja latentno postoji u
cijelom Marxovom miljenju, a iza njegove materijalistike ljuske skrivena
je jedna moralna teleologija. [19] Karl Vorlaender kae: Mi pod mnogoznanom rijeju socijalizam ne razumijemo nikakvu politiku partiju...
nego jedan udoredni nazor na svijet, (ibid. str. 1).
Vorlaender smatra da postoje mnoge dodirne toke izmeu socijalistike ideje i Kantove etike, jer je po njegovom tumaenju Kantova etika
prvenstveno etika zajednice (iako ga mnogi smatraju utemeljiteljem jedne
isto individualistike etike). U prilog tog svog stanovita Vorlaender navodi ove Kantove rijei: Djeluj tako da koristi ovjeanstvo, kako u svojoj
osobi tako i u osobi svakog drugog, kao svrhu, nikada kao puko sredstvo...
Svako umno bie, i najbjedniji nadniar, egzistira kao svrha sama po sebi;
ono nije nikakav stroj, nikakvo sredstvo za upotrebu ovoj ili onoj osobi,
nikakva 'stvar', nego 'osoba' u kojoj nam ovjeanstvo ima biti sveto. Ovaj
princip ovjeanstva kao samosvrha mora biti najvii ograniavajui uvjet
slobode djelovanja svakog ovjeka, (ibid. str. 3). U tim Kantovim rijeima
K. Vorlaender vidi osnovnu ideju socijalizma izreenu na najjednostavniji
i najjasniji mogui nain.
Da je Kantovo etiko miljenje podudarno sa socijalistikim idealima
humanizma i jednakosti potvruje i ovaj citat iz Kantovog djela: Pojmovi graanske pravde i prirodne pravde gotovo su potpuno suprotstavljeni,
budui da cijelo graansko drutvo poiva na posve formalno prikrivenom
iznuivanju, na eksploataciji radnika pomou snage kapitala, to pobija
svaki razlog za opravdanje tog drutva u isto moralnom smislu. [20]

Prvi socijalistiki autor koji je ukazao na E. Kanta kao filozofa koji je

imao veliki utjecaj na razvoj socijalizma (naroito njemakog) bio je Jean
Jaures. On nije vidio nepremostivu suprotnost izmeu Marxovog materijalizma i Kantove transcendentalne filozofije, a naroito ne Kantovog etikog sustava. Prema njegovom miljenju, Marxov povijesni materijalizam i
Kantov etiki i transcendentalni sustav mogu se pomiriti i uzajamno proeti, jer se tehnoloko-ekonomski razvoj i etika ne daju odvojiti jedno od
drugog. J. Jaures je uvjeren da se socijalizam temelji prvenstveno na etici
i stoga on nije stvar samo jedne klase ili partije ve itavog ovjeanstva.
Marxov povijesni materijalizam se ne moe izjednaiti s etikim materijalizmom, koji svu ljudsku djelatnost podreuje zadovoljenju materijalnih
potreba i individualnoj koristi. Po Jauresovom miljenju, proimanje materijalizma i idealizma odgovara sintezi proturjenosti tijela i duha, nunosti
i slobode. [21]
I Edward Bernstein je smatrao da je socijaldemokratsku doktrinu
nuno dopuniti Kantovom filozofijom i etikom, odnosno da je materijalistikom tumaenju povijesti nuno dodati ulogu ideja i etike. Bernstein
vjeruje u spoznajno-kritiku samostalnost ovjekove svijesti i autonomiju
njegovog miljenja, ali istie da im se te misli i namjere pretvore u djelovanje, one potpadaju pod utjecaj tehnoloko-ekonomskih faktora. [22]
Slino stanovite zastupa i ve spomenuti njemaki filozof Ludwig Woltmann, koji dri da se materijalistiko shvaanje povijesnog razvitka moe
protumaiti kao 'ideja' u Kantovom smislu, da je Marxov pogled na povijest u osnovi etiki (iako se on ne izraava u maniri moralnog propovjednika) i da je socijalizam u prvom redu etika nunost. [23]
Zagrebaki filozof Milan Kangrga takoer podsjea da je etika temelj
Kantove filozofije i da se stoga moe shvatiti kao idejna priprema za korjenito mijenjanje svijeta u kojem ivimo. Kangrga naime smatra da etika
u svom najkonsekventnijem smislu (kakva je Kantova etika), ako ne preraste u duboki drutveni preobraaj, hipostazira i iezava iz sri naeg
ivota. [24] Sutina Kant-ove etike sastoji se, istie Kangrga, u nunosti
nekog djelovanja iz potivanja moralnog zakona koji je autonoman, koji
nije podoban za nikakvo dokazivanja, nego je sam princip praktinog djelovanja. (ibid. str. 96). Etinost je zapravo unutranja jezgra svake istinske
filozofije i kriterij svake teorijske istine. Pa i sam ovjek je u svojoj bti moralno bie, to znai da je i ljudski svijet u bti svijet moralnosti, ili tonije,
svijet koji neprekidno i neumorno tei ostvarenju moraliteta. Kantova etika se ostvaruje oovjeovenjem i osmiljenjem vlastitog ivota i svijeta,

a to nije mogue postii, dodaje Kangrga, samo putem politikog ina (pa
ni socijalnim prevratom), nego visokim razvojem drutvenih proizvodnih
snaga i usporednim napretkom ovjekove svijesti. I tu Kangrga vidi povezanost Marxove doktrine s Kantovom etikom.
Osniva klasine politike ekonomije (uz Davida Ricarda), profesor
logike i etike, Adam Smith (1723-1790) nije ni slutio u kakvom e se raskoraku nai liberalni kapitalistiki sustav, kojem je on postavio teorijske
temelje, i etika, koja je bila njegova svjetonazorska orijentacija (njegova
prva knjiga Teorija moralnih osjeaja objavljena je nekoliko godina prije
njegovog najpoznatijeg djela Istraivanje prirode i uzroka bogatstva naroda). Iako se naelo osobne koristi pokazalo kao izuzetno snaan pokreta
ovjekove inicijative, poduzetnitva i stvaralatva, a time i tehnolokog i
gospodarskog napretka, ono je, kad se tijekom razvoja kapitalizma pretvorilo u najvaniji motiv i cilj ljudskog i drutvenog djelovanja, dolo u sukob
s temeljnim etikim vrijednostima. Dok humanizam i univerzalne etike
vrijednosti predstavljaju bitni, konstitutivni element ispravno shvaene socijalistike ideje 'duh kapitalizma' stavlja u ponaanju pojedinca na prvo
mjesto osobnu korist odnosno interes. Stjecanje novca, bogatstva i gomilanje kapitala je vrhovno naelo kapitalistikog svjetonazora.
Tu je kvalifikaciju kapitalistike filozofije i njegovog funkcioniranja,
t.j. tenju za 'bezobzirnim stjecanjem novca koje nije ogranieno nikakvim
etikim normama' dao prije vie od stotinu godina slavni njemaki sociolog i filozof Max Weber (1864-1920). [25] On definira 'duh kapitalizma'
kao egocentrian, utilitaristiki i etiki indiferentan. Max Weber istie da
je neodoljiva tenja za stvaranjem profita, bogaenjem i akumulacijom kapitala postala u kapitalizmu 'svrha po sebi', odnosno glavnim ivotnim ciljem, to on ocjenjuje 'perverznim nagonom', vodenim naelom auri sacra
fames (svete gladi za zlatom), koje dovodi do etikog relativizma. Naime'
po tom svjetonazoru etike vrline su samo onda vrline kad pojedincu donose probitak. Neizbjena posljedica te 'egocentrine maksime', zakljuuje
M. Weber, je krajnji utilitarizam u ponaanju pojedinca i drutvenih skupina. I u svojoj drugoj knjizi, Ekonomija i drutvo, M. Weber istie da je
kapitalizam po svom bitku neetian. Kapital ne poznaje nita drugo osim
rauna dobitka i gubitka, cijene kotanja, rasta proizvodnje i profita. Kapitalizam podreuje ekonomiju, drutvo i ivot ljudi dominaciji prometne
vrijednosti roba, ne razlikujui pravedno od nepravednog, dobro od loeg.
On stoga zakljuuje da je kapitalistiki sustav strukturalno inkompatibilan
s etikim kriterijima. [26]

Utilitaristika filozofija kapitalizma doivjela je svoj vrhunac krajem

20. i u prvom desetljeu 21. stoljea, kad je zavladala neoliberalna varijanta kapitalizma, u kojoj su ukinute gotovo sva ogranienja nesmetanom
djelovanju trinih zakona, gomilanju profita, kapitala i bogatstva i s tim
u vezi uklonjene preostale zapreke neogranienoj eksploataciji ljudskih i
prirodnih resursa. Meutim, ekonomske, socijalne i ekoloke (a i moralne)
posljedice tog novog vrijednosnog sustava koji je inaugurirala neoliberalna doktrina postaju toliko oigledne, da ih je sve tee ignorirati. Stvarnost
sve uvjerljivije dovodi u pitanje tezu pobornika neoliberalnog kapitalistikog modela da je to jedini uspjean oblik organizacije ljudskog drutva koji
nema alternative. Kolaps 'komunistike' skupine zemalja na elu sa Sovjetskim Savezom pritom je iskoriten za kompromitiranje ne samo propalog
totalitarnog i autokratskog 'realsocijalizma' ve i za proglaavanjem same
ideje socijalizma kao neostvarive i tetne iluzije, nespojive s demokracijom
i civilizacijskim napretkom. ak je i pozivanje na Keynesov model dravnog intervencionizma i drave blagostanja proglaen prevladanom i tetnom koncepcijom, tovie i herezom.
No u nadmetanju dva suprotstavljena svjetonazora, stvarni razvoj
dogaaja posljednjih je godina pruio socijalizmu uvjerljivije argumente
protiv ideoloke ofenzive zastupnika neoliberalnog kapitalizma. Globalna
financijska i ekonomska kriza koja potresa suvremeni svijet, prijetea opasnost ekoloke katastrofe apokaliptikih razmjera te rastui, neodrivi jaz
izmeu bogatih i siromanih zemalja i graana alarmantna su upozorenja
svjetskoj javnosti, kao i politikim, intelektualnim i poslovnim elitama, da
je sazrjelo vrijeme za korjenite promjene u vrijednosnim, socijalnim, ekonomskim i politikim prioritetima suvremene civilizacije.

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]
[3]
[4]

Jules Mock, Socialisme et l'ere atomique, Librairie Plon, Paris, 1976,

str. 19
Jean Fourastier, Les 4000 heures, Robert Laffont, Paris, 1965, str. 36
Joseph Schumpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokracija, Kultura,
Beograd, 1960, str. 244
Immanuel Wallenstein, Kriza kao prelazno razdoblje u Dinamika globalne krize, grupa autora, Radnika tampa, Beograd, 1985, str. 52-53

[5]
[6]
[7]
[8]
[9]
[10]
[11]
[12]
[13]

[14]
[15]
[16]
[17]
[18]
[19]
[20]
[21]
[22]
[23]
[23]
[25]

[26]

Geoff Eley, Forging Democracy - The History of the Left in Europe,

1850-2000, Oxford Univesity Press Inc., 2002, str. 46
Robert Kurz, Schwarzbuch Kapitalismus - Ein Abgesang auf die Marktwirtschaft, Ullstein Verlag, 2003, 3. Auflage
J. Vickers, George Yarrow, Privatization: An Economic Analysis, MIT
Press, Cambridge, 1988
David Caute, The Left in Europe since 1789, Weidenfeld & Nicolson,
1966, str. 31
Max Weber, Economy and Society, New York, 1968, Vol. I, str. 223
ibid., str. 225
Tolcott Parsons, The Social System, Collier MacMillan, London, 1968.
R. Blackburn (ed.), After the Fall: The Failure of Communism and the
Future of Socialism, Verso, London, 1991.
Paul Bells, Marxism and the U.S.S.R. - The Theory of Proletarian Dictatorship and the Marxist Analysis of Soviet Society, The MacMillan
Press Ltd., London, 1979.
Delo, Ljubljana, 1.5. 1974.
John Rawls, Theory of Justice, Oxford University Press, London, 1973
str. 9
Francis Fukuyama, The End of History, The National Interest, 1973
Stephane Courtois, The Black Book of Communism: Crimes, Terror,
Repression, Harvard University Press, Cambridge, Mass. 1999, str. 2
Vincente Navarro, Has Socialism Failed? An Anaysis of Health Indicators under Capitalism and Socialism, Science & Society, no. 57, 1993
Karl Vorlaender, Kant i socijalizam, u Hotimir Burger (ur.) Socijalizam i etika, Globus, Zagreb, str. 85
Konrad Schmidt, Socijalizam i etika, u Hotimir Burger (ed.) Socijalizam i etika, str. 75
Karl Vorlaender, Kant i socijalizam, str. 33-37
Edward Bernstein, Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie, Stuttgart, 1899.
Karl Vorlaender, Kant i socijalizam, str. 56
Milan Kangrga, Etika i revolucija, Nolit, Beograd, 1983.
Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, Svjetlost, Sarajevo, str. 20; naslov izvornika Gesammelte Aufsatze zur Religionsoziologie, JCB. Mohr, Tbingen, 1963.
Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, JCB Mohr, Tbingen, 1924,
str. 305-309

O S T A L A LITERATURA:

Francis Becket, Enemy Within: The Rise and Fail of the British Communist
Party, John Murray, London, 1995.

Ken Wilber, A Brief Histotry of Everything, Shambhala Publications, Boston, 1996.

Raymond Aron, Dimensions de la conscience historique, Plon, Paris, 1964.

W. W. Rostow, The Stages of Economic Growth, Cambridge University Press, Cambridge, 1971.

Boidar Tadi, Pribliavaju li se kapitalizam i socijalizam?, Ekonomika,

Beograd, 1984.

XIV.

POGLED U BUDUNOST

N E O D R I V O S T N E O L I B E R A L N O G KAPITALIZMA
Neodrivost neoliberalnog kapitalizma posljednjih se godina manifestirala
na dramatian nain sve oiglednijom prijeteom ekolokom katastrofom.
Na drugom kongresu Globalnog Pokreta zelenih 2008. godine zapaen je
govor u ime kolumbijske partije zelenih odrala Ingrid Betancourt, u kojem je ukazala na drutveno-ekonomske uzroke nadolazee ekoloke katastrofe. Ona glavni razlog unitavanja prirode vidi u vladajuem drutveno-ekonomskom sustavu, iji se smisao sastoji u bezobzirnoj eksploataciji
svega to donosi profit. Stoga Ingrid Betancourt trai da Pokret zelenih
usmjeri svoju aktivnost na promjenu postojeeg modela proizvodnje, potronje i raspodjele, kako bi se Zemlja sauvala kao mjesto pogodno za ivot. U tom cilju, Pokret zelenih se prema njenom miljenju treba pretvoriti
u globalni politiki pokret za osvajanje vlasti i drutveni preobraaj. Iste je
godine Meunarodna agencija za energiju sa sjeditem u Parizu objavila
Izvjetaj u kojem se kae: The phrase business as usual has started to read
like the end of the world (Izreka da poslovanje treba nastaviti kao to je
uobiajeno poela je dobivati znaenje kraja svijeta), to se moe protumaiti kao upozorenje da zadravanje postojeeg drutveno-ekonomskog
modela i njime uvjetovanog nastavka zagaivanja prirode vodi kraju nae
civilizacije. U tom se izvjetaju poziva na 'globalnu revoluciju' u nainu
proizvodnje i koritenja energije, to je nemogue provesti uz zadravanje
neoliberalnog drutveno-ekonomskog modela. [1] Ako se odmah ne pone provoditi globalna 'zelena revolucija', upozorava Meunarodna agencija
za energiju, za dva-tri desetljea dogodit e se ekoloka katastrofa.

Ekoloka je kriza dovela u pitanje glavno naelo neoliberalne doktrine, t.j. ukidanje ili minimiziranje dravnog uplitanja u financijsko i ekonomsko poslovanje privatnih korporacija i banaka. Postalo je naime jasno
da se bez aktivne dravne ekoloke politike i velikih dravnih sredstava ne
moe smanjiti emisija staklenikih plinova, zaustaviti globalno zagrijavanje
i sprijeiti ekoloka katastrofa. Meunarodna agencija za energiju je procijenila da bi do 2050. godine trebalo investirati 45.000 milijardi dolara kako
bi se emisija ugljinog dioksida do te godine smanjila za 50% i time globalno zagrijavanja ograniilo na oko 2 stupnja Celzija (umjesto da naraste do
apokaliptikih 6-7 stupnjeva). Budui da su te goleme investicije neprofitabilne (naroito u kratkom roku), one se ne mogu prepustiti privatnom
kapitalu. (Newsweek, 5.11.2008). Tu je injenicu shvatio novoizabrani ameriki predsjednik Barack Obama, pa je u predizbornoj kampanji najavio
da e, bude li izabran za predsjednika, u iduih deset godina njegova vlada
investirati 150 milijardi dolara u 'energetski istu' industriju i time pomoi
privatnom sektoru da otvori pet milijuna novih 'zelenih' radnih mjesta.
Druga kriza koja potresa suvremeni svijet, kolaps amerikog financijskog sustava u drugoj polovici 2008. godini, koji je izazvao globalnu financijsku i ekonomsku krizu (prema ocjeni Alan Greespana, biveg predsjednika amerikih Saveznih rezervi, to je najdublja ekonomska kriza koja je
zahvatila ameriku ekonomiju u posljednjih stotinu godina), takoer dokazuje neodrivost 'trinog fundamentalizma', koji promovira neobuzdanu i bezobzirnu trku za to brim i veim oploivanjem kapitala. Ekoloka i financijska kriza potisnule su u privremenu pozadinu javnog interesa
drugu kroninu bolest suvremene civilizacije uzrokovanu neoliberalnom
filozofijom i politikom: sve otriju polarizaciju na veinu relativno (i apsolutno) siromanih i manjinu bogatih (i prebogatih), kako na nacionalnoj
tako i na svjetskoj razini (veina stanovnika Treeg svijeta, a to je vie od
polovine svjetskog stanovnitva, ivi na rubu krajnjeg siromatva i bijede).
Daljnji retrogradni civilizacijski trend uzrokovan neoliberalnom politikom je nazadovanje predstavnike demokracije, nestajanje njenog temelja t.j. vladavine naroda. Kriza demokracije ogleda se u sve slabijem utjecaju graana na politike odluke bitne za njihov ivot, u njihovoj sve manjoj
participaciji u politikom ivotu, te njihovoj rastuoj politikoj rezignaciji i
pasivizaciji, zatim u sve veem utjecaju financijskog i korporacijskog kapitala na dravnu vlast i medije, u sve prisutnijoj korupciji javnih dunosnika i slubenika, u sve veoj 'estradizaciji' politikog djelovanja i koritenja
demagokog i populistikog stila politike komunikacije. Te pojave esto

svode demokraciju na periodiko popunjavanje izbornih listia, to je navelo neke autora da aktualno stanje opisuju kao odumiranje demokracije i
dolazak 'postdemokratskog doba'.
Entropija demokracije kao posljedica neoliberalne ideologije i politike u suprotnosti je s novim mogunostima koje je irenju demokracije otvorila informatika revolucija: preko interneta svaki graanin moe
aktivno sudjelovati u politikim zbivanjima, izraavati svoje miljenje i
stavove o svim drutvenim pitanjima i imati izravan utjecaj na donoenje
politikih odluka. Internet, koji izmie kontroli koju etablirani ekonomski
i politiki interesi imaju nad masovnim medijima, omoguuje lako i brzo
komuniciranje, a time i nove oblike javnog i politikog djelovanja i organiziranja, stvarajui tako uvjete za oivotvorenje neposredne, participativne demokracije. U pozadini navedenih kriza (ekoloke, ekonomske, drutvene i moralne) nalazi se kao njihov temeljni uzrok kriza vrijednosnog
sustava, koja se oituje u zanemarivanju i naputanju nekih univerzalnih
etikih naela i vrijednosti (altruizam, solidarnost, suosjeanje, tolerancija). Bezobzirni egoizam, koji je neoliberalna paradigma uzdigla na pijedestal najvie vrijednosti u individualnom i drutvenom ponaanju, nuno
je rezultirao u moralnoj dekadenciji znatnog dijela suvremenog drutva.
Promjena neoliberalnog ekonomskog i drutvenog modela je prema svemu sudei neizbjena, ali ritam i modaliteti te promjene, odnosno zamjene tog modela nekim civilizacijski naprednijim, humanijim i pravednijim
poretkom su neizvjesni i teko predvidivi.
Mogui su razliiti scenariji prevladavanja aktualne civilizacijske krize.
Mogua je, na primjer, preobrazba neoliberalnog, radikalnog, 'surovog' kapitalizma u neki oblik socijalno osjetljivog, 'moralnog' kapitalizma. U tom
bi se reformiranom kapitalizmu zadralo slobodno trite i privatno poduzetnitvo kao glavni mehanizmi gospodarske aktivnosti, ali bi se njihovo
djelovanje reguliralo i kontroliralo u cilju zatite opedrutvenih interesa i
osiguranja temeljnih moralnih normi (socijalne pravde, jednakopravnosti,
solidarnosti). Mnogi ugledni znanstvenici smatraju da je krajnje vrijeme za
promjenu postojeeg obrasca kapitalizma i globalizacije. Nobelovac Joseph
Stiglitz tvrdi da je stiglo vrijeme da se neoliberalna doktrina i na njoj zasnovana globalizacija promijeni na nain da koristi od tehnolokog i ekonomskog napretka budu pravednije raspodijeljene, te da se uspostavi ravnotea
izmeu individualnih i kolektivnih potreba, izmeu samoregulirajueg mehanizma trita i regulativnog i korektivnog djelovanja drave. Glavna je
teza J. Stiglitza da bi glavni cilj gospodarskog rasta trebalo biti poboljanje

kvalitete ivota pojedinca i drutva, prvenstveno osiguranje pune zaposlenosti. A da bi se mogao ostvariti taj cilj, drava treba izraditi strategiju razvoja i preuzeti kljunu ulogu u njenom ostvarenju, ne preputajui se iluziji da e trite i slobodno poduzetnitvo preputeni sami sebi pokrenuti
razvitak u eljenom smjeru. [2] Ugledni ameriki sociolog Manuel Castells
je uvjeren da e proces informatizacije i umreavanja svojom inherentnom
logikom dovesti do stvaranja drutvenog ureenja vieg reda, jer je globalna komunikacijska mrea meu ljudima sama po sebi monija od interesa i snage sredita financijske i korporacijske moi. [3]
U S A D se krajem prolog stoljea proirio pokret za moralnu preobrazbu kapitalizma, jer sve vei broj ne samo intelektualaca nego i poslovnih ljudi postaje svjesno da pohlepa i bezobzirna trka za profitom vode
u neizbjenu ekonomsku, socijalnu i ekoloku krizu. Nobelovac Joseph
Stiglitz pie: Kapitalizam koji promovira pretjerano egoistino ponaanje stvara ozraje koje nije sklono ekonomskoj efikasnosti. Kapitalistiko
gospodarstvo najbolje funkcionira u ozraju koje obiljeava kombinacija
egoistinog i altruistikog ponaanja. [4] U S A D je posljednjih desetak
godina osnovano vie udruenja i asopisa, koji promiu ideju drutveno
odgovornog i moralnog kapitalizma: Okrugli stol iz Cauxa, Global Environmental Management, Global Reporting Initiative, Coalition for Enviromentally Responsible Companies, Business for Social Resposibility, Fast
Company, Business Ethics, Green Money Journal.
Pokret za drutveno odgovoran, human i moralan kapitalizam protivi se modelu beskrupuloznog, 'surovog' kapitalizma smatrajui da profit i
etika nisu u kontradikciji ako se poduzea u poslovnoj politici pridravaju
temeljnih etikih naela. Ekonomisti, pobornici tog pokreta ak tvrde da
potivanje drutvenih i etikih normi dugorono doprinosi boljim poslovnim i financijskim rezultatima. Neoklasina ekonomska teorija kao i njena radikalna, neoliberalna verzija opravdava kapitalizam kao sustav koji
osigurava veu ekonomsku efikasnost od bilo kojeg drugog ekonomskog
modela. Ali teza o apsolutnoj ekonomskoj superiornosti neoliberalnog kapitalizma temelji se na pretpostavci savrene konkurencije, koja nigdje ne
postoji niti je ikad postojala (u S A D je gotovo dvije treine trita pod kontrolom oligopola.[5] U realnim uvjetima nesavrenog trita i nepotpunih
informacija, kapitalistiko gospodarstvo moe relativno uspjeno funkcionirati samo uz regulativnu i korektivnu funkciju drave. To potvruje ope
iskustvo: danas nema zemlje, bez obzira na razliite ekonomske sustave,
u kojima drava nije ukljuena u funkcioniranje nacionalne ekonomije.

Razlike postoje jedino u pogledu ciljeva, intenziteta i modaliteta dravne

intervencije.
Doktrina drutveno odgovornog i moralnog kapitalizma velikim se
dijelom oslanja na ekonomsku teoriju John Maynard Keynesa (1883-1946),
koji je ve 1926. godine u svom lanku The End of Laissez-faire upozorio da
visoku nezaposlenost i cikliko kretanje kapitalistikog gospodarstva ne
moe rijeiti samoregulirajui mehanizam trita, ve da je za to potrebna regulativna funkcija drave i financiranje javnih projekata iz dravnog
prorauna. Keynesova doktrina dravnog intervencionizma i njegove preporuke predsjedniku SAD Rooseveltu spasile su ameriko gospodarstvo
od sloma u vrijeme Velike krize 1929-1933. godine. Ta je doktrina dakle doprinijela preivljavanju i ouvanju kapitalizma. Keynes je pokazao kako se
makroekonomski defekti kapitalizma i nedostatnost trinog mehanizma
mogu ispraviti, te da stoga nije potrebno fundamentalno mijenjati kapitalistiki model; potrebno je samo da drava svojim korektivnim mjerama
ispravi disfunkcionalnost trita. On je time oslabio argumente onih koji
su zahtijevali radikalne drutvene promjene u smjeru socijalizma.
I Joseph Stiglitz smatra da nema razloga za radikalno mijenjanje kapitalistikog modela, jer se po njegovom miljenju Marxov zahtjev za ukidanje otuenja radnika od procesa rada i od proizvoda njegovog rada moe
postii reformama u okviru kapitalistikog sustava: dravnom regulacijom
i kontrolom trita i poslovanja korporacija moe se osigurati zadovoljstvo
radnika na radnom mjestu i njihovo ukljuivanje u upravljanje procesom
rada. J. Stiglitz dri da su job satisfaction and worker's involment (zadovoljstvo radnika na radnom mjestu i njegovo ukljuivanje) suvremeni
nain rjeavanja problema alijenacije o kojem govori Marx. Takav je novi
humani odnos prema radnicima, uvjeren je J. Stiglitz, u interesu i vlasnika
kapitala, jer je iskustvo pokazalo da 'zadovoljstvo radnika i njegovo ukljuivanje' poveavaju produktivnost i konkurentnost poduzea. [6]
Jedan je drugi ugledni engleski ekonomist, Arthur Pigou (1877-1959)
dao socijalnu dimenziju kapitalistikom modelu izradivi teorijsku osnovu 'socijalne drave' (kapitalizma 's ljudskim licem'). Glavna propozicija te
teorije bilo je naelo o graninoj korisnosti novca (vrijednost novca opada poveanjem njegove koliine, to u praksi znai da na pr. tisuu kuna
poveanja plae vrijedi znatno manje onom ija je mjesena plaa 10.000
kuna nego isti iznos poveanja primatelju mirovine od 2000 kuna). Time
je A. Pigou pruio teorijsko opravdanje za preraspodjelu dohotka putem
fiskalne i socijalne politike u korist graana s niim dohocima. [7]

Dok veina pokreta za moralnu preobrazbu kapitalizma u SAD smatra

da e se to dogoditi, jer e poslovni ljudi sami uvidjeti potrebu za pridravanjem etikih normi i za uvaavanjem opedrutvenih potreba, profesor
sociologije Joel Bakan na sveuilitu British Columbia rjeenje vidi jedino u
bitnoj demokratizaciji drave. Drava, koja bi doista predstavljala volju i interese veine svojih graana, imala bi mogunost i sredstva da korporacije
i banke podvrgne demokratskom nadzoru. Takva bi drava mogla donijeti
propise o pravilima poslovanja kojima bi se poveala njihova socijalna i ekoloka odgovornost i to poslovanje uskladilo s opedrutvenim interesima. J.
Bakan pie: Moramo osporiti vladavinu korporacija i financijskog kapitala
kako bismo oivjeli vrijednosti kojima se korporacije protive: demokraciju,
drutvenu pravdu, jednakost i suosjeanje. Korporacije i njihova ideologija
nadahnute su skuenim i iskrivljenim shvaanjem ljudske prirode... Iako su
egoizam, opsjednutost vlastitom koriu i potroaki nagon svojstveni ovjeku, te su tenje samo dio ljudske prirode. Ljudi su takoer suosjeajna
i moralna bia, svjesna meusobne ljudske povezanosti i solidarnosti, jer
dijele istu sudbinu i zajedniku nadu u bolju budunost.[8]
Mogue je, dakle, zamisliti (a i ostvariti) novi pravedniji drutveni poredak u kojem preteni dio sredstava za proizvodnju (odnosno financijskog i fizikog kapitala) ostaje u privatnom vlasnitvu i u kojem se zadrava privatno poduzetnitvo i trite kao temeljni mehanizmi gospodarskog
ivota, dakle poredak koji se moe nazvati kapitalistikim, ali pod uvjetom
da istinski demokratska drava (kao izraz volje i interesa veine naroda)
propie pravila djelovanja trita i privatnih poduzea kako bi se osigurala
drutvena pravda i ope dobro.
Informatika revolucija, kao to je ranije navedeno, bitno mijenja poloaj i ulogu ovjeka u radnom procesu: fiziki, ponavljaki, rutinski rad
sve vie ustupa mjesto intelektualnom i kreativnom radu. Taj promijenjeni
karakter rada trai veu motiviranost, inicijativu, samostalnost i odgovornost svih sudionika u radnom procesu, to namee drukiji odnos izmeu
zaposlenika s jedne i vlasnika odnosno uprave tvrtke s druge strane, drukiju poslovnu filozofiju i u krajnjoj liniji drukiji gospodarski i drutveni
model. Kako naglaava ameriki profesor ekonomije Peter Senge, pojedini
vlasnici i menederi shvatili su tu novu ulogu zaposlenika: Kazuo Inamori,
predsjednik japanske tvrtke Kyocera, vodeeg svjetskog proizvoaa specijalne keramike za elektroniku, kae: ' A k o zaposlenici nisu dovoljno motivirani za izazove rasta, onda rasta jednostavno nee biti, kao ni poveanja
produktivnosti, ni tehnolokog razvoja' [9]. Do istog je uvjerenja doao i

Bill O'Brien, predsjednik tvrtke Hanover Insurance, koji ide jo korak dalje smatrajui da u novim uvjetima korporacije trebaju svim svojim zaposlenicima 'osigurati podmirenje viih ljudskih potreba: samopotovanje i
samoostvarenje'. On dri da je 'Osnovna zadaa menedmenta pruanje
uvjeta da ljudi vode najbogatiji mogui ivot'. [9] Peter Senge naglaava da
obje tvrtke, i Kyocera i Hanover Insurance, postiu izvanredne poslovne
rezultate. Iako se zasad radi o pojedinanim sluajevima, ipak ti primjeri
nagovjetavaju bitne promjene u odnosu rada i kapital, koje se mogu oekivati u budunosti kao posljedica informatike revolucije.

G R A N I C E T R A N S F O R M A C I J E KAPITALIZMA U
D R U T V E N O P R A V E D A N SUSTAV
Meutim, preobrazbom neoliberalnog u drutveno odgovoran, moralan
i human kapitalizam ipak se ne bi moglo postii osloboenje ovjeka od
svih oblika podinjenosti, marginalizacije i eksploatacije, odnosno potpuna ekonomska i socijalna jednakopravnost ljudi, pa stoga ni uvjeti za slobodan razvoj ljudskih i kreativnih potencijala. U novom modelu moralnog
kapitalizma postojalo bi i dalje trite radne snage i najamni rad (dakle radna snaga zadrala bi robni karakter) i stoga bi veinski radni dio graana,
usprkos poboljanih radnih i ivotnih uvjeta i pravednije raspodjele dohotka, ostao u ekonomskom i socijalnom pogledu u podreenom poloaju
u odnosu na manjinu vlasnika i upravljaa kapitalom. Ostala bi dakle klasna podjela drutva i kapital kao kljuna i dominantna ekonomska snaga,
a time i kapital kao izvor stvarne ili potencijalno dominantne drutvene
moi. Ta injenica namee zakljuak da bi se ekonomska i drutvena prevlast rada nad kapitalom, a time i prevladavanje klasnih razlika i osloboenje rada, t.j. potpuno ostvarenje drutvene pravde, jednakopravnosti, slobode i solidarnosti moglo ostvariti jedino u bitno novom tipu drutvenog
ureenja, u demokratskom socijalizmu kao u humanom i etikom smislu
viem civilizacijskom modelu ljudskog drutva.
Program vedske socijaldemokratske partije iz 1990. godine u prilinoj se mjeri pribliava tom poeljnom modelu; u njemu se kae da pravo odluivanja o proizvodnji i raspodjeli ne moe biti monopol vlasnika
kapitala ve to pravo pripada itavom narodu, te da klasni poredak obiljeen klasnim privilegijama treba zamijeniti zajednicom ljudi udruenih
na naelu slobode, pravde i jednakosti. U tako shvaenom socijalistikom
drutvu zadralo bi se privatno vlasnitvo nad sredstvima proizvodnje i

slobodno poduzetnitvo, ali bi kolektivno vlasnitvo lanova proizvodnih

i uslunih organizacija i upravljanje tim organizacijama bio dominantan
oblik drutveno-gospodarskog ustroja. Ekonomska i politika mo bila bi
dakle pod kontrolom drutvene zajednice (a ne vie pod kontrolom vlasnika i upravljaa kapitalom, bilo privatnim ili dravnim).
Mogue je zamisliti razliite oblike socijalistikog drutva, no bitno
obiljeje drutvenog poretka koji pretendira na naziv 'socijalistiko' trebalo
bi biti prevladavanje dihotomije izmeu rada i kapitala, i to u korist rada.
Bitno je da se u tom novom drutvenom modelu, kako kae M. Castells,
filozofija kapitala t.j. neogranienog poveavanja profita, zamijeni filozofijom humanih, moralnih i kulturnih vrijednosti.

S K O R I KRAJ PREVLASTI E K O N O M S K E DOKTRINE

M. FRIEDMANA I IKAKE KOLE
U prvom se desetljeu 2 1 . stoljea dogodilo vie pojava od dalekosenog
povijesnog znaenja, koje su ukazale na sve dublju, viestruku krizu neoliberalnog kapitalizma utemeljenog na doktrini Miltona Friedmana i njegove ikake kole, jedan od najvanijih nepovoljnih trendova je poveano
siromatvo velikog dijela stanovnitva u zemljama koje su primijenile neoliberalnu ekonomsku politiku, t.j. totalnu privatizaciju, potpunu liberalizaciju trita, deregulaciju i ukidanje socijalnih funkcija drave. Ta je pojava
potvrdila da je glavni argument ikake kole, naime da nesputano trite
bez uplitanja drave osigurava stabilan, odriv i uravnoteen ekonomski
rast, punu zaposlenost kao i opi napredak i blagostanje (slavni tricle down
effect) obian mit.
Nekontrolirano, neregulirano, raspojasano trite i niim ograniena,
bezobzirna trka za to brim i veim profitima rezultirala je sve dubljim
socijalnim raslojavanjem, sve veim jazom izmeu malobrojnih superbogataa i velikog broja siromanih graana. U ileu, zemlji u kojoj je Milton
Friedman 1973. godine dobio prvu priliku da kao savjetnik predsjednika
Pinocheta (koji je vojnim puem i okrutnim obraunom svrgnuo s vlasti
legalno izabranog predsjednika Allendea) provede svoju doktrinu neoliberalnog kapitalizma, gotovo polovina stanovnitva ivjela je 1988. godine ispod granice siromatva, dok su prihodi 10% najbogatijih ileanaca u samo
jedno desetljee udvostrueni. U Argentini, drugoj latinoamerikoj zemlji
koja je uvela neoliberalnu ekonomiju, 10% najbogatijih stanovnika imalo je
2006. godine dohodak 40 puta vei od 10% najsiromanijih.

Produbljivanje jaza izmeu bogatstva neznatne manjine i siromatva

veine postao je planetna pojava: gotovo polovina svjetskog stanovnitva,
oko tri milijarde ljudi, ivi na donjoj granici egzistencije, s manje od dva
dolara na dan, a oko 1,2 milijardi ljudi ivotari u krajnjoj bijedi s dnevnom
potronjom ispod jednog dolara. [10] Najbeznadnije je stanje u tzv. 'najmanje razvijenim zemljama', kojih je 1972. godine bilo 27, a sad ih je 49 (od
toga 34 u Africi). U tim zemljama ivi 650 milijuna stanovnika, t.j. vie
od 10% svjetskog stanovnitva, ali je njihov udio u svjetskom drutvenom
proizvodu svega 1%. Broj krajnje siromanih, koji ive s manje od jednog
dolara na dan povean je u 43 afrike zemlje od 217 milijuna u 1990. na 312
milijuna u 2001. godini. Zapanjujui je podatak da je 2000. godine u svijetu umrlo 37 milijuna ljudi od gladi, a 826 milijuna ljudi trpjelo je teku ili
kroninu pothranjenost. [11]
Osim sve veeg jaza izmeu bogatih i siromanih regija i zemalja,
dolo je do ubrzanog socijalnog raslojavanja i u razvijenim kapitalistikim
zemljama, ponajprije u SAD. Taj je proces ubrzan u S A D nakon 1980-tih
godina, kad je predsjednik Reagan uveo neoliberalnu politiku ikake kole i u skladu s njom poeo ukidati 'dravu blagostanja'. Socijalne posljedice
te politike su ubrzo postale zapanjujue: realne plae amerikih radnika
koncem 20. stoljea pale su na razinu 1950. godina, a u prvom desetljeu
21. stoljea cjelokupan prirast nacionalnog dohotka pripao je najbogatijoj
petini stanovnika. Istodobno, financijske su se rezerve 374 najveih financijskih korporacija udvostruile za samo etiri godine (1999-2003), dosegnuvi, prema podacima agencije Standard & Poor, iznos od 555 milijardi
dolara[12], a ukupna imovina dolarskih milijardera je u 2003. godini procijenjena na 28.800 milijardi dolara. [13]
Prema podacima UN, 2% najbogatijih stanovnika svijeta posjeduje
vie od polovine svjetskog bogatstva. Oigledno je da je ovakva ekstremna
koncentracija bogatstva i dohotka s jedne strane i velika rasprostranjenost
i razmjeri bijede i siromatva s druge strane, pored golemih proizvodnih
mogunosti suvremene tehnologije i jo uvijek znatnih raspoloivih prirodnih resursa, apsurdna i dugorono neodriva. Ta e temeljna kontradikcija dananjeg svijeta prije ili kasnije zahtijevati ili postepenu, reformskim, demokratskim putem provedenu pravedniju i drutveno prihvatljivu
preraspodjelu bogatstava, odnosno novi drutveni poredak ili e izazvati
eksploziju socijalnih pobuna.
Golem nerazmjer u raspodjeli ukupne privatne imovine ilustrira podatak prema kojem je 1990. godine 1% stanovnika SAD-a posjedovao 40%

te imovine, to je dvostruko vie nego 1975. godine. [14] Dok su realne plae radnog stanovnitva padale, prihodi menedera korporacija su vrtoglavo rasli: 1980. godine raspon izmeu prosjene radnike plae i menederskih prihoda bio je 1 prema 43, a u 2005, godini taj je raspon povean
na 1 prema 411, dakle poveanje od gotovo 10 puta. [15] Za vrijeme administracije Georgea W. Busha raslojavanje amerikog drutva dodatno je
ubrzano: broj siromanih Amerikanaca povean je u razdoblju 2001-2005.
godine s 32 na 37 milijuna.
Opadanje udjela plaa uz istovremeno poveanje udjela profita u raspodjeli narodnog dohotka nije pojava ograniena na SAD; ta je tendencija
prisutna u svim zemljama koje su prihvatile neoliberalni model kapitalizma.
Stephen Rauch, glavni ekonomist financijskog koncerna Morgan Stanley,
izraunao je da je izmeu 2001. i 2005. godine udio plaa u nacionalnom
dohotku razvijenih zemalja Zapada pao sa 56% na 54%, dok je istovremeno
udio korporacijskih profita korporacija porastao s 10% na 16%. [16]
Pokret za ekonomsku i socijalnu pravdu i jednakost potlaenih i osiromaenih masa najprije se razbuktao u Latinskoj Americi, gdje je i poela
primjena Friedmanove doktrine neoliberalnog neobuzdanog kapitalizma i
gdje je dominacija amerikih korporacija (s osloncem na vojne hunte koje
su vladale u veini tih zemalja) i eksploatacija domaih ljudskih i prirodnih
resursa bila najvea i najbezobzirnija. U Argentini je 2001. godini dolo
do masovnog otpora zahtjevima MMF-a da se smanje socijalni rashodi uz
istovremeno traenje kontrole trita i demokratskih sloboda, to je rezultiralo padom vlade. Radnici su preuzeli 200 poduzea u steaju, pretvorili ih u kooperative i obnovili proizvodnju. U Brazilu je 2002. godine na
predsjednikim izborima pobijedio voa radnike partije Luiz Inacio Lula
da Silva, koji je odmah najavio novi smjer ekonomske politike: 'Uloga drave je planiranje i poticanje razvoja raznim mjerama te, ako je potrebno,
sudjelovanjem u financiranju razvoja u partnerstvu s privatnim sektorom'.
Pokret bezemljaa s 1,5 milijuna lanova preuzeo je, uz podrku drave,
neobraeno zemljite i na njemu organizirao stotine poljoprivrednih zadruga. [17]
Nakon Brazila, do promjene reima i odbacivanja okvira slobodnog
trita u neoliberalnoj verziji dolo je potom u veini latinoamerikih zemalja: Venezueli, Argentini, Boliviji, Urugvaju, ileu i Nikaragvi. Evo Morales, predsjednik bolivijskog Pokreta za socijalizam, koji je krajem 2003.
godine pobijedio na predsjednikim izborima, izjavio je da mu je 'glavni
cilj pridonijeti uklanjanju neoliberalnog modela'. Najradikalniji protivnik

neoliberalne ekonomske doktrine i amerike hegemonistike politike u

Latinskoj Americi je Hugo Chavez, predsjednik Venezuele, koji najavljuje
da e u Venezueli izgraditi 'socijalizam za 21. stoljee'. Uz dravnu financijsku potporu osnovano je oko stotinu tisua poljoprivrednih, trgovinskih i
industrijskih kooperativa.
I pored osebujnog stila i retorike i povremenih neodmjerenih izjava,
H. Chavez uiva potporu radnog stanovnitva Venezuele (2006. godine dobio je 63% glasova za svoj trei predsjedniki mandat). Dravna je uprava u
Venezueli decentralizirana prijenosom velikih ovlasti na lokalne zajednice
uz veliko dravno financiranje socijalnih slubi. Privatni sektor nije ukinut,
ali su stranim korporacijama poveani porezi i pootreni uvjeti poslovanja
u cilju zatite radnikih prava i nacionalnih interesa.
U Urugvaju je ljeviarska stranka Fuente Amplio pobijedila na predsjednikim izborima i sprijeila masovnu privatizaciju, koju je zahtijevao
MMF. Poetkom 2006. godine u ileu je na predsjednikim izborima pobijedila Michelle Bachelet (kerka generala Alberta Bacheleta, koji je nakon
dravnog udara 1973. godine kao pristaa svrgnutog i ubijenog predsjednika Allendea, bio uhien i muen), predsjednica Socijalistike partije i kandidatkinja koalicije lijevog centra, i to na temelju programa usmjerenog na
smanjenje nezaposlenosti, besplatno obrazovanje i zdravstvenu zatitu, te
na premoivanje jaza izmeu bogatih i siromanih. Iste 2006. godine lijeva,
socijalno orijentirana opcija pobijedila je i u Nikaragvi, najsiromanijoj latinoamerikoj zemlji, izborom sandinistikog voe Daniela Ortega za predsjednika te napaene zemlje. Sedam drava Latinske Amerike s ukupno 280
milijuna stanovnika, u kojima su na vlast demokratskim putem dole vlade
koje su odbacile neoliberalni kapitalizam i hegemonizam SAD, zabiljeile
su najbri gospodarski rast posljednjih desetljea. Tu injenicu priznaje i
Newsweek, koji pie: 'U ekonomskom i socijalnom pogledu latinoamerika
regija napreduje bre i bolje nego ikada prije.' (Newsweek, 22.1. 2007).

D E M O K R A T S K I SOCIJALIZAM DRUTVENI SUSTAV U

K O J E M SE M O E U N A J V E O J M O G U O J MJERI OSIGURATI
S L O B O D A , J E D N A K O S T , PRAVDA I Z A J E D N I T V O
Posljednje desetljee 20. stoljea oznailo je kraj jedne epohe u razvoju socijalistike misli i politike. Bilanca te epohe je s jedne strane veoma pozitivna, jer su socijalistike ideje bile znaajan faktor u humanizaciji i demokratizaciji zapadnih drutava. No s druge strane, staljinizam je svojim

autokratskim i represivnim metodama vladanja nanio veliku tetu ugledu i

vjerodostojnosti socijalizma kao alternative kapitalistikom poretku. Prijelomnu promjenu u stanju i politici europske ljevice 90-tih godina prolog
stoljea upeatljivo pokazuje sluaj dnevnika bive talijanske komunistike
partije Unit, koji je prestao izlaziti 2000. godine. Taj je list 1970-tih godina izlazio u 250.000 primjeraka, da bi 1990-tih godina, kad je njegovo
objavljivanje preuzela partija demokratske ljevice, naklada pala na 50.000
primjeraka. [18]
S jedne su strane neoliberalni kapitalizam i globalizacija zaotrili
drutvenu polarizaciju i 'uroene' greke i kontradikcije kapitalistikog sustava do kritine razine, a s druge strane socijalistiki se pokret, suoen s
novim izazovima, naao u defenzivi, u ideolokim i politikim nedoumicama. Postalo je dodue jasno i opeprihvaeno da je demokracija bitni element socijalizma, ali je ostalo otvoreno pitanje kako prilagoditi ideologiju
i politiku socijalistikih i socijaldemokratskih partija novim civilizacijskim
okolnostima, ne odstupajui kod toga od temeljnih humanistikih i etikih
socijalistikih vrijednosti i naela.
Iako se reformom neoliberalnog kapitalizma i njegovom preobrazbom u drutveno odgovoran, 'moralni kapitalizam' moe uspostaviti pravedniji i humaniji drutveni poredak, ipak i u tom 'kapitalizmu s ljudskim
licem' ostaje ekonomska prevlast privatnog kapitala odnosno njegovih vlasnika i upravljaa, a time i stvarna ili latentna drutvena nadmo kapitala
nad radom i drutvom. Stoga se potpuno i trajno ostvarenje naela slobode, pravde, jednakosti i solidarnosti i s tim povezano ukidanje svih oblika eksploatacije, podinjenosti, marginalizacije i alijenacije radnog dijela
stanovnitva moe ostvariti jedino radikalnom promjenom drutvenog
sustava, utemeljenog na socijalistikim naelima kako su ona ranije definirana. Kolikogod je pojam 'socijalizam' postao iskrivljen odnosno pogreno
shvaen kod dijela javnosti zbog dosadanje neuspjele i pogrene primjene
tog drutvenog modela, i kolikogod aktualna mo kapitalistikog sustava
izgledala golema i nesavladiva, ipak suprotnosti imanentne tom sustavu,
kao to je u prvom redu suprotnost izmeu rada i kapitala, zatim izmeu
privatnih i drutvenih interesa, izmeu naela partnerstva i suradnje (koju
omoguava i potie informatika revolucija) s jedne strane, i naela subordinacije i hijerarhije svojstvenog kapitalizmu s druge strane, zatim izmeu
utilitaristike filozofije kapitalizma i humanistike filozofije socijalizma, su
tako duboke da se mogu trajno i potpuno rijeiti jedino radikalnom promjenom ekonomske, drutvene i filozofske paradigme.

Neizbjenost stvaranja nove, vie civilizacijske epohe, u kojoj e svaki

ovjek imati mogunost da razvije svoje mentalne, kreativne i etike sposobnosti kako bi postigao samoostvarenje, nije samo ideja socijalistikih
vizionara, teoretiara i ideologa: ameriki psiholog Abraham Maslow, koji
nije bio socijalist ni ljeviar, predvidio je svojom 'humanistikom filozofijom' i doktrinom evolucije ljudskih potreba, da e razvoj tih potreba rezultirati nastankom drutva koje e obiljeavati ispunjenje najvie ljudske
potrebe, potrebe za samoostvarenjem (samoispunjenjem).
Maslow je svrstao ljudske potrebe u pet razina: najnie su egzistencijalne potrebe, koje su uvjet bioloko-fiziolokog opstanka (zrak, voda,
hrana, toplina, skrovite, seks, san i sl.). Potom dolaze potrebe zatite i
sigurnosti (red, mir, stabilnost, pravni poredak i sl.), a zatim potrebe za
potovanjem, panjom i ljubavi (obitelj, prijateljstvo, drutveni ivot i sl.).
Slijede potrebe za drutvenom afirmacijom, ugledom i statusom (profesionalni uspjeh, karijera, status, mo i dr.). Na kraju dolazi potreba najvieg
reda: potreba za samoostvarenjem, koja podrazumijeva puni razvoj ovjekovih mentalnih, etikih i kreativnih sposobnosti. Taj najvii stupanj
osobnog razvoja, koji istovremeno omoguava najvii stupanj drutvenog
razvoja, obiljeavat e, prema Maslowu, mentalna i duhovna ravnotea,
unutarnji sklad i mir, suosjeanje, human odnos i ljubav prema drugim
ljudima, tolerantan odnos prema drukijim miljenjima, kulturama, religijama i obiajima, prednost etikih, estetskih i duhovnih vrijednosti nad
materijalnim potrebama, poveana inventivnost i kreativnost. [19] Vidljiva je slinost teze A. Maslowa o najvioj razini ljudskih potreba, koja je
odraz visoke razine mentalnog i etikog razvoja ovjeka, a koja je sa svoje
strane povezana s visokom razinom drutvenog razvoja, s biti socijalistike ideje.

ZAKLJUCI
Prikaz raznih tema povezanih s namjerom ovog rukopisa da se doe do
odgovora na pitanje je li socijalizam neostvariva utopija, zabluda, obmana
(t.j. pogrean i civilizacijski retrogradan projekt) ili pak realna (ili poeljna,
a moda i nuna) alternativa kapitalizmu, upuuje na slijedee zakljuke:

O obiljejima drutvenog modela nazvanog socijalizam postoje razliita miljenja. No paljiva analiza ideja veine autora i protagonista socijalistike doktrine ukazuje da su oni bt socijalizma zamiljali

na jednak ili slian nain, naime kao drutvo u kojem e se ostvariti

istinska sloboda, jednakost, pravda, ljudsko zajednitvo i solidarnost.

Pogledi na nain prijelaza iz kapitalistikog u socijalistiki sustav, na

metode izgradnje tog novog drutvenog ureenja, na njegove institucionalne i vlasnike oblike i na organizaciju i funkcioniranje socijalistikog gospodarstva su razliiti, od radikalno-revolucionarnih do
reformistiko-demokratskih.

Socijalistike revolucije koje su se dogodile u 20. stoljeu zbile su se

u ekonomski nerazvijenim, agrarnim zemljama, u kojima su se industrijalizacija, urbanizacija, modernizacija, demokratizacija i uspostava kapitalistikog, 'graanskog' drutva nalazili u povojima. A jedna
od kljunih Marxovih teza bila je da e socijalizam zamijeniti kapitalizam tek kad ovaj dovri svoju povijesnu zadau, t.j. kad razvoj proizvodnih snaga dostigne maksimalnu razinu koju omoguavaju kapitalistiki drutveni odnosi i kad ti odnosi postanu zapreka daljnjem
civilizacijskom napretku.
Socijalistiki sustavi uspostavljeni u Sovjetskom Savezu i drugim zemljama, iako su u veini sluajeva ubrzali proces industrijalizacije, bili
su u mnogim bitnim elementima u suprotnosti s osnovnim idejama
i naelima autentine socijalistike doktrine. Umjesto 'asocijativnog
socijalizma', u tim je zemljama uspostavljen autokratski, etatistiki,
birokratski, totalitarni reim, s politikim monopolom jedne partije,
bez elementarnih demokratskih sloboda. Marxova ideja o diktaturi
proletarijata kao prijelaznom i privremenom obliku vlasti neposredno nakon revolucionarne smjene kapitalistikog poretka, iskoritena
je kao ideoloko opravdanje za trajnu partijsko-dravnu dominaciju
drutvom (uz iznimku Jugoslavije, gdje se barem pokuavalo izgraditi
samoupravno socijalistil<o drutvo).
Usprkos kobnih pogreaka i propasti boljevike varijante socijalizma, socijalistike ideje i pokreti u cjelini su u svojoj, gotovo dvostoljetnoj, povijesti dale kljuan doprinos ne samo ublaavanju socijalnih
posljedica kapitalistikog modela nego i i razvoju demokracije. Geoff
Eley s pravom istie: 'Da nije bilo partija ljevice, ne bi bilo ni napretka
demokracije. U razdoblju izmeu 60-tih godina 19. stoljea i 60-tih
godina 20. stoljea te su partije bile aktivno sredite svakog znaajnog
demokratskog napretka. To je povijest socijalizma koju moramo rehabilitirati i kojoj moramo odati duno priznanje'. [20]

 Neoliberalni kapitalizam kao najradikalniji oblik kapitalistikog drutvenog modela, koji je od 1980-tih godina, a naroito poslije sloma
sovjetskog bloka zemalja, zavladao velikim dijelom svijeta, doveo je
u prvom desetljeu novog tisuljea kontradikcije i defekte tog modela do klimaksa. Ekoloka kriza, drutveno raslojavanje na mali broj
bogatih i veinu relativno siromanih, sve vee siromatvo i bijeda veine zemalja Treeg svijeta, kriza demokracije i rastue nepovjerenje
u vodee politike elite, financijska i ekonomska kriza koja se 2008.
godine iz S A D proirila na itav svijet, moralna dekadencija i globalizacija korupcije i kriminala, sve su to simptomi sveope, duboke civilizacijske krize. Ti su simptomi istovremeno upozorenje da se blii
kraj jednoj civilizacijskoj epohi koju je obiljeavala materijalistika i
utilitaristika filozofija, u kojoj su materijalni i egoistini motivi i interesi bili glavni pokretai individualnog i drutvenog ponaanja.
Informatika revolucija i njene ekonomske i socijalne posljedice idu
u prilog ostvarenja novog, socijalistikog drutvenog modela. Umjesto materijalnih (energija, strojevi, sirovine) i financijskih resursa (kapital), glavni imbenici i pokretai gospodarskog rasta postaju znanje, kreativnost i inovacije. A centralistika, piramidna i autokratska
struktura korporacijske organizacije mijenja se, zahvaljujui informatikoj tehnologiji, u decentralizirani, mreni oblik, koji obiljeava
suradnja, suodluivanje, timski rad i vea samostalnost i inicijativa
svih sudionika radnog procesa. Poduzetni i kreativni suradnici postaju vanijim faktorom uspjenog poslovanja od raspoloivog fizikog
i financijskog kapitala, dok vladajua metoda upravljanja postaje suradnja i koordinacija umjesto subordinacije, nareivanja i nadziranja.
Osim toga, informatika tehnologija smanjuje potrebu za ljudskim
radom, to bi u drukijem drutvenom sustavu, kojem ne bi bio glavni cilj maksimalna mikroekonomska profitabilnost, ve poveanje
osobne i drutvene dobrobiti, omoguilo bitno smanjenje radnog
vremena (umjesto poveanja nezaposlenosti). Nadalje, informatika
je revolucija proirila mogunost neposrednog sudjelovanja graana
u politikom ivotu i odluivanju, otvorivi tako nove prostore za razvoj participativne, izravne demokracije. I na kraju, nove tehnologije
ve sada, uz razumno koritenje raspoloivih prirodnih izvora i pravedniju raspodjelu dohotka, stvaraju uvjete za ukidanje siromatva i
za ivot bez oskudice svim stanovnicima svijeta.

 Opravdano je oekivanje da e dalekosene promjene na meunarodnoj ekonomskoj i politikoj sceni, koje su u tijeku, takoer pospjeiti zamjenu postojeeg neoliberalnog kapitalistikog modela novim
ekonomski, socijalno i ekoloki skladnijim, odrivim i naprednijim
modelom. Prestanak globalne hegemonije Sjedinjenih Drava Amerike, premjetanje teita svjetske gospodarske moi u Aziju i stvaranje multipolarnog svjetskog poretka, smanjit e i na kraju ukinuti
ekonomsku i politiku globalnu prevlast financijskog i korporacijskog
kapitala te time olakati nastojanja za stvaranje novih, viih oblika
drutveno-ekonomskog ureenja.
Nadalje, moe se oekivati da e sve oiglednija opasnost ekoloke katastrofe, zatim stalno prisutna prijetnja upotrebe nuklearnog oruja
s moguim kataklizmikim posljedicama, te rastui jaz izmeu siromanih i obespravljenih drutvenih slojeva i regija s jedne strane i
golema koncentracija kapitala, bogatstva i moi u posjedu neznatne
manjine svjetskog stanovnitva, ubrzati sazrijevanje svijesti o nunosti radikalnih promjena drutvenih i meunarodnih odnosa u smjeru
meusobnog uvaavanja, tolerancije, empatije, socijalne pravde, zajednitva, jednakosti i ouvanja prirode. Budui da je neodoljiv nagon za maksimiranjem profita, akumulacijom kapitala i bogatstava
imanentan kapitalistikom sustavu i da su tom nagonu podreene
etike i humane vrijednosti, uspostava nove vrijednosne, drutvene
i civilizacijske paradigme namee se kao jedino rjeenje za opstanak
i napredak ljudske civilizacije. Stoga bi bilo logino oekivati, kao to
smatra Ken Wilber, da e egocentrizam prerasti ne samo u antropocentrizam, ve u kozmocentrizam i tako stvoriti subjektivne preduvjete za novi drutveni poredak.
Navedene su krize, a posebno ekoloka kriza s moguim apokaliptikim posljedicama i najnovija ekonomska kriza (koja je zaprijetila globalnim kolapsom ekonomskih aktivnosti, masovnom nezaposlenou kao i padom ivotnog standarda), a koje su uglavnom uzrokovane
logikom neoliberalnog kapitalizma, potakle irenje mnogih pokreta
koji trae promjene i izlaz iz te civilizacijske slijepe ulice. Najsnaniji
se otpor hegemoniji neoliberalnog kapitalizma dogodio u prvom desetljeu 21. stoljea u zemljama Latinske Amerike, gdje nove demokratski izabrane vlade nastoje izgraditi socijalno pravednije drutvo.
Takoer je znaajan pokret nastao u Sjedinjenim Dravama Amerike,

koji zahtijeva preobraaj radikalnog, bezobzirnog neoliberalnog kapitalizma u drutveno odgovoran, moralni kapitalizam, i koji je naiao
na znaajan odjek u javnosti i u dijelu politike i poslovne elite.
Pod pritiskom navedenih kriza vladajue e elite kapitalistikog svijeta vjerojatno nai privremena rjeenja, primjenjujui ve poznate
metode dravnog reguliranja trita, financijskog i korporacijskog
poslovanja kao i razne mjere socijalne politike te tako produiti ivot kapitalistikom sustavu u neto promijenjenom, socijalno i ekoloki odgovornijem i makroekonomski nadziranijem obliku. No to e
samo odgoditi kolaps kapitalistikog sustava, jer se on ne moe osloboditi svojih uroenih kontradikcija i defekata, a to je prvenstveno
podreivanje svih drugih interesa njegovom neodoljivom nagonu za
gomilanjem profita i za akumulacijom kapitala i bogatstva. Dok god
kapital (privatni ili dravni) ostane dominantan faktor u ekonomskom, a time i u drutvenom i politikom ivotu, ostvarenje drutvene pravde, slobode i jednakosti za sve drutvene slojeve bit e samo
djelomino i privremeno.
Izvorna socijalistika naela, kako ih je zamiljala veina zaetnika i
autora te doktrine i kako su definirana u ovom tekstu, podudaraju se
s univerzalnim etikim vrijednostima kao i s ekonomskim i drutvenim posljedicama informatike revolucije. Stoga se moe zakljuiti da
bi ostvarenje socijalistikog modela drutvenog ureenja predstavljalo kvantni skok u humanizaciji ljudskog drutva i u stvaranju uvjeta
za oivotvorenje slobode, jednakosti, pravde i solidarnosti svih ljudi,
otvarajui tako novu povijesnu etapu u razvoju ljudske civilizacije.
Hoe li se, kada i kako oivotvoriti to, za neke utopijsko, drutvo ovisi
o vie imbenika. Tehnoloki uvjeti za njegovo ostvarenje postoje, no
suvremeni tehnoloki napredak je ma s dvije otrice. Hoe li nadvladati konstruktivna ili destruktivna mo dananjeg eksponencijalnog
znanstvenog i tehnolokog napretka ovisi prvenstveno o tome hoe
li u samom ovjeku, odnosno kod veine ljudi, prevladati pozitivne ili
negativne, altruistike ili egoistine sklonosti, etike vrijednosti ili nagonski impulsi. Dosadanji povijesni razvoj daje dovoljno razloga za
umjereni optimizam: usprkos povremenih erupcija zlih, demonskih
sila, moe se posljednjih dvije-tri tisue godina uoiti uzlazni smjer
u razvoju ljudske civilizacije ne samo u materijalnom smislu ve i u
humanom i etikom pogledu. Nejednakost i izrabljivanje ljudi bili su

manji u feudalnom nego u robovlasnikom drutvu, a isto tako bili su

manji u kapitalizmu nego u feudalizmu. Daljnji logian civilizacijski
napredak bilo bi ukidanje svake nejednakosti, podinjavanja i izrabljivanja, to je cilj socijalistikog drutva. Meutim, taj tijek dogaaja
nije neminovan, jer se ne moe sa sigurnou predvidjeti daljnja evolucija pojedinane ljudske, i kolektivne, drutvene svijesti, a destruktivna snaga novih znanstvenih i tehnolokih otkria o ijoj upotrebi
odluuju ljudi je golema.
Kao to postoje razliite varijante kapitalistikog modela, isto su tako
mogui razni institucionalni i funkcionalni oblici socijalistikog sustava, s tim da bi svi ti oblici, ako pretendiraju da se oznae kao socijalistiki, morali osigurati ostvarenje bitnih humanistikih i etikih
naela novog drutva: slobodu, jednakost, pravdu, toleranciju i solidarnost. Uloga trita i drutvene (dravne) regulacije (putem planiranja, ekonomske politike i zakona) gospodarskih aktivnosti, oblici i
regulacija vlasnitva (razne kombinacije privatnog, dravnog, komunalnog, drutvenog i kooperativnog vlasnitva), obrasci neposredne, participativne demokracije, metode raspodjele (odnosno preraspodjele) nacionalnog dohotka, strategije i prioriteti gospodarskog
razvoja, sve to moe biti predmet razliitih rjeenja, ali pod jednim
bitnim uvjetom: da se ne dovedu u pitanje navedena temeljna socijalistika naela.
Za predvianje budueg drutvenog razvoja znaajna je vizija 'idealnog drutva' Noama Chomskog, profesora lingvistike i filozofije na
Massachussets Institute of Technology, jednog od najugledniji suvremenih intelektualaca, koju on naziva 'slobodarskim socijalizmom'. Ta
je vizija u skladu s biti socijalistike ideje. U tom novom drutvu, kako
ga zamilja Chomsky, ovjek e biti 'osloboen od ekonomske eksploatacije i socijalnog podinjavanja', radna snaga vie nee biti roba, u
njemu e se ostvariti iskonska ovjekova potreba za slobodnim, stvaralakim radom i za demokratskim, neposrednim sudjelovanjem u
upravljanju svim podrujima ekonomskog, drutvenog i politikog
ivota, a rad e prestati da bude prinudna aktivnost radi podmirenja
egzistencijalnih potreba i postati slobodnim i kreativnim izrazom ovjekove unutarnje potrebe za samoispunjenjem. Bitnu ulogu u tom
novom humanijem i pravednijem drutvu utemeljenom na samoorganizaciji i samoupravljanju imat e institucija radnikih savjeta u
svim gospodarskim, uslunim i drugim organizacijama, preko kojih

e svi zaposlenici imati neposredan utjecaj na radne uvjete, upravljanje i raspodjelu dohotka. [21]
Ako su navedena zapaanja i zakljuci utemeljeni, onda se moe odgovoriti
na pitanje postavljeno u naslovu ovog rukopisa, to jest, je li socijalizam neostvariva utopija, zabluda, obmana ili realna alternativa kapitalizmu. Miljenje da se radi o utopiji suprotnoj ovjekovoj prirodi polazi od pretpostavke da ovjek tijekom povijesnog razvoja ne evoluira u humanom i etikom smislu, to izgleda da nije tono. Ako napredak ovjeanstva u tom
pogledu nije sporan (usprkos ciklikih uspona i padova), onda se ne moe
osporavati ni razvoj svijesti, ljudskosti i etinosti pojedinaca (koji sainjavaju to ovjeanstvo), t.j. uzdizanje njihove svijesti, humanosti i etinosti
na sve viu razinu. A ta je pretpostavka veoma vana, jer je oivotvorenje
socijalizma (shvaenog kao drutva slobode, jednakosti, pravde i tolerancije) mogue pod uvjetom da veina stanovnika (ili barem njihov znaajan
dio) shvati, da je meusobno razumijevanje i suosjeajnost, prevladavanje
samoivog egoizma u korist empatije, solidarnosti i ope dobrobiti uvjet ne
samo za dobrobit i sreu pojedinca, ve i za opstanak i napredak ovjeanstva. Noam Chomsky s tim u vezi kae: Ako se probuena svijest o potrebi
otpora postojeoj prevlasti meunarodnog kapitala, te osjeaj solidarnosti
i suosjeanja budu i dalje irili i jaali, ako dobiju podrku najirih slojeva
stanovnitva u razvijenim i siromanim zemljama, te ako snaga te 'druge
supersile' dosegne kritinu razinu, globalna hegemonija financijskog kapitala mogla bi doivjeti slom... Budunost nae ugroene vrste e umnogome odrediti razvitak upravo tih masovnih snaga'. [22] Prijetnja kobnim
posljedicama koje prijete opstanku ne samo civilizacije nego i ovjeanstva, moe dakle biti odluujui faktor u promjeni svijesti ljudi, odnosno u
nadilaenju prevladavajueg egocentrizma i etnocentrizma kao prauzroka
svih nevolja koje mogu dovesti ovjeanstvo na rub ponora.
Masovni drutveni pokreti za promjenu vladajueg neoliberalnog, kapitalistikog poretka, zajedno sa socijalistikim, socijaldemokratskim i drugim progresivnim politikim strankama, mogu biti uspjeni u reformiranju
ili ukidanju tog poretka, pa i u uspostavi novog socijalistikog sustava u institucionalnom smislu, ali nee biti dovoljni za stvaranje humanijeg drutva
utemeljenog na novoj svjetonazorskoj i etikoj paradigmi. Naime, istinski
socijalizam ne znai samo korjenitu institucionalnu transformaciju drutva
ve i bitnu transformaciju meuljudskih odnosa, ljudske svijesti i ponaanja
u smislu prevladavanja egoizma, a u korist empatije i solidarnosti. Za takav

radikalan drutveni preobraaj bit e dakle potrebna promjena svjetonazorske i vrijednosne orijentacije znatnog broja stanovnika neke zemlje.
Za razliku od S. Freuda, koji je smatrao da je razvoj civilizacije bio
mogu zahvaljujui zabranama i propisima kojima su se sve uspjenije
suzbijali prirodni, sebini ljudski nagoni, te da je prema tome svaka civilizacija nuno represivna, E. Fromm je bio sklon vjerovati da evolucijom
ljudske svijesti jaa 'sindrom rasta' (suosjeanje, ljubav prema ljudima i ivotu) u odnosu na 'sindrom propadanja' (narcizam, agresivnost i mrnja),
(E. Fromm, Bijeg od slobode). Da je to realna pretpostavka uvjeren je i Paul
Ray koji je 2000. godine proveo u SAD anketu o vrijednosnoj orijentaciji
graana. Rezultati ankete su pokazali da je 26% anketiranih Amerikanaca prihvatilo 'postmodernu' vrijednosnu orijentaciju, koja daje prednost
drutvenoj pravdi, toleranciji, duhovnosti, miru i ouvanju prirode i da
udio te skupine graana brzo raste (dok se udio skupine s 'modernom, materijalistikom i utilitaristikom orijentacijom, a naroito skupine s tradicionalnom, konzervativnim svjetonazorom smanjuje). [23]
Istraivanja provedena na Institutu Max Planck u Njemakoj takoer
idu u prilog vjerovanja u humani i etiki razvoj ljudi. Prema rezultatima
tih istraivanja, empatija i briga za dobrobit drugih ljudi duboko su ukorijenjeni u ljudskim biima, to opravdava nadu da se ta svojstva tijekom
civilizacijskog razvoja uzdiu na sve viu razinu. U igri zvanoj ultimatum
vie od polovice sudionika nadvladalo je sebini interes i opredijelilo se
za pravednu raspodjelu dobitka. Drugo istraivanje, koji je Institut Max
Planck proveo u Sjedinjenim Dravama, Europi i Japanu s velikim brojem
ispitanika, dalo je sline rezultate: veina odraslih sudionika u igri diktator
bila je spremna dodijelili 50% dobitka osobama u nevolji. [24] Ako je vjerovati E. Frommu, P. Rayu i rezultatima Instituta Max Planck o evoluciji ljudske humanosti, empatije i etinosti, te ako ta svjetonazorska i vrijednosna
orijentacija doista prevlada, ostvarili bi se osim objektivnih (materijalnih,
tehnolokih) i subjektivni (svjetonazorski, idejni, psiholoki) uvjeti za radikalan civilizacijski preobraaj.
Proces spoznajnog, humanog i etikog osvjeivanja to veeg broja
ljudi mogao bi se ubrzati intenzivnijim djelovanjem u tom smjeru raznih
udruga civilnog drutva, politikih stranaka, vjerskih i drugih organizacija
i pokreta te utjecajnih pojedinaca. Osim toga, bilo bi vano da svaki 'osvijeteni', ili kako ih naziva Attali 'napredni', pojedinac svojim primjerom i
djelovanjem potie druge na humanije i moralnije ponaanje, kao i na aktivnost u smjeru stvaranja boljeg svijeta. Jer, kao to kae Bela Hamva:

'Popravljanje svijeta ovisi o mojoj aktivnosti popravljanja... Samo vlastito

iskupljenje ini moguim iskupljenje svijeta'. [25]
Smatramo na kraju da navedeni zakljuci opravdavaju stanovite da
socijalizam (kako je ovdje shvaen i definiran) nije neostvariva utopija ni
zabluda, a jo manje obmana. On je ne samo mogu, ostvariv ve je i poeljna alternativa kapitalizmu. S obzirom na trijumfalistiku klimu koju
neoliberalni kapitalizam i njegovi protagonisti stvaraju posljednjih desetljea (u kojoj se ne samo degenerirani oblici staljinistike verzije socijalizma nego i sam pojam socijalizma kao takav prikazuje kao utopija ili obmana, pa i demonizira kao apsolutno zlo, a kapitalizam proglaava najboljim
i nezamjenjivim drutvenim ureenjem), objanjavanje i zalaganje za socijalistike ideje i vrijednosti u suvremenim uvjetima postalo je vrlo vano.
Ohrabrujua je injenica da se u posljednje vrijeme naziru mnoge
nove tendencije djelovanja kao i porast raznih pokreta i pritisaka u smjeru
humaniziranja drutvenih odnosa. U tom pothvatu socijalistike e ideje i
vrijednosti bez sumnje igrati vanu ulogu. Profesor povijesti na sveuilitu
Michigan, SAD, Geoff Eley s tim u vezi pie: 'Neke ostvarene i diskreditirane verzije socijalizma moda su mrtve ili odloene u arhivu, ali socijalistika tradicija ipak predstavlja bogatu riznicu. Ako pitanja socijalne
pravde ne budu zauvijek izbrisana iz politikih programa, ako kapitalizam
konano ne postane potpuno otporan na etiku i egalitaristiku kritiku, a
to je danas pogubno blizu, socijalistiki argumenti imat e kljunu ulogu u
oblikovanju radikalnih demokratskih oekivanja'. [26]
Konani zakljuak mogao bi glasiti: ako dosadanji povijesni razvoj
ljudske civilizacije moe posluiti kao putokaz i ako vjerujemo u promjenu
sada prevladavajue militaristike i egoistine svjetonazorske paradigme,
onda je razumno oekivati da nova civilizacijska epoha, koja e naslijediti
kapitalizam, bude na vioj humanoj i etikoj razini, to je i bt socijalistike
ideje.

C I T I R A N A LITERATURA:
[1]
[2]

Newsweek, 3 . 1 1 . 2008
Joseph Stiglitz, Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Algoritam, Zagreb, 2004, naslov izvornika Globalization and its Discontents, W.
W. Norton & Company, New York, 2002; Joseph Stiglitz, Making
Globalization Work, W. W. Norton & Company, New York, 2006.

[3]
[4]
[5]
[6]
[7]
[8]

[9]

[10]
[11]
[12]
[13]
[14]
[15]
[16]
[17]
[18]

Manuel Castells, The Information Age: Economy, Society and Culture,

Blackwell Publishers, Oxford, 1998.
Joseph Stightz, Whither Socialism?, The MIT Press, Cambridge, Mass.
1994, str. 271
Laumann el al., The Logic of Social Hierarchies, Markham, 1971, str.
217
Joseph Stiglitz, Whither Socialism?, str. 231
Arthur Pigou, The Economics of Welfare, MacMillan, London, 1920.
Joel Bakan, Korporacije, patoloka tenja za profitom i moi, Mirakul,
Zagreb, 2005, naslov izvornika Corporation - The Pathological Pursuit of Profit and Power
Peter Senge, Peta disciplina - principi i praksa uee organizacije, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003, str. 143; naslov izvornika The Fifth
Discipline - The Art and Practice of the Learning Organization, The
Doubleway Publishing House, 1990.
World Bank, World Development Report, 2000-2001: Attacking Poverty, Oxford University Press, Oxford, 2001.
Jean Ziegler, Imperij srama, Izvori, Zagreb, 2007, naslov izvornika
L'empire de la honte, Fayard, Paris, 2005.
Le Monde, 6. 9. 2004.
Merill Lynch, World Wealth Report, New York, 2004.
Lester Thurrow, The Future of Capitalism: How Today's Economic
Forces Shape Tomorrow's World, Morrow, New York, 1996.
New York Times, 5.12. 2006.
Newsweek, 5. 2. 2007.
Newsweek, 1 1 . 1 1 . 2002.
Ray Carrol, Struggle Over Italy's Radical Daily, Guardian, 17.7. 2000.

[19] Abraham Maslow, Motivation and Personality, Harper, New York,

1954.

[20] Geoff Eley, Forging Democracy - The History of the Left in Europe,
1850-2000, Oxford University Press Inc., 2002, str. 31
[21] Noam Chomsky, Politika bez moi, DAF, Zagreb, 2004, str. 324
[22] ibid. str. 263
[23] Paul Ray, The Cultural Creatives, Harmony Books, New York, 2000.
[24] Gerd Gigerenzer, Snaga intuicije - inteligencija nesvjesnog, Algoritam,
Zagreb, 2008, str. 72; naslov izvornika Good Feelings: The Intelligence
of the Unconscious, 2007.
[25] Bela Hamva, Scientia Sacra, I i II, Ceres, Zagreb, 1999.

[26] Geoff Eley, Forging Democracy - The History of the Left in Europe,
1850-2000, str. 668

O S T A L A LITERATURA:
Slavko Goldstein, Prijedlog 85 - Glas iz privrede, Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1983.
Branko Horvat, Politika ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb, 1985.
David Caute, The Left in Europe Since 1789, Weidenfeld & Nicolson, London, 1966.

K A Z A L O IMENA

Adler, M., 142

Adorno, Theodor, 27, 176, 179, 180-81,
341
Akerlof, George, 287
Aleksandar I. (Karadordevi), 230
Aleksandar II., car
Aleksandar III., car, 71, 96
Allende, Salvador, 362
Andreotti, Giulio, 151
Andropov, Jurij, 135
Aristotel, 39
Attali, Jacques, 314-15, 320, 322, 374

Bilandzi, Duan, 254

Blanc, Louis, 22-23
Blair, Tony, 159, 162-65
Blanqui, Louis Auguste, 141
Bohr, Niels, 83
Brandt, Willy, 153-55. 158, 340
Brenjev, Leonid, 133-35
Brown, Gordon, 300
Brus, Wlodzimiriez, 139
Buharin, Nikolaj Ivanovi, 89, 118-19,
122, 124, 130
Bush, George W., 300, 364

Bachalet, Michelle, 365

Bacon, Francis, 39
Babeuf, Franois Nol, 15-16
Bakan, Joel, 325-26, 360
Bakari, Vladimir, 245, 256, 263
Barosso, Jos Manuel, 300
Beck, Urlich, 317-19
Bell, Daniel, 268-69
Bells, P., 48
Berija, Lavrentij, 131
Bernstein, Edward, 27, 64-66, 142,
349, 340
Betancourt, Ingrid, 355

Castells, Manuel, 52, 270, 273-74, 308,

316-17, 334-35
Castro, Fidel, 133
Ceausescu, Nikolas, 136
Chavez, Hugo, 365
Chomsky, Noam, 308, 372-73
Chossudovski, Michel, 291
Churchill, Winston, 233
Chamberlain, Neville, 146
Commons, John, 279
Courtois, Stephane, 347
Crouch, Colin, 291-92, 294

ang Kaj-sek, 203, 205

ernjenko, Konstantin, 135
ernoj, Viktor, 79
heidze, N.S., 100
u Enlai, 212-13
Daladier, Edouard, 146
Dapevi-Kuar, Savka, 253
Demokrit, 39
Deng Xiaoping, 213, 216, 219, 220, 340
Diderot, Denis, 39
Drapar, Hal, 48
ilas, Milovan, 242-43, 263
Ehrenburg, Ilja, 132
Eisenhower, Dwight, 284
Eley, Geoff, 146, 169, 330, 368, 375
Engel, Christian, 269
Engels, Friedrich, 14, 24, 27-29, 33, 37,
39-40, 44, 141
Fengy, Jonathan, 224
Feuerbach, Ludwig, 41
Ford, Henry, 87
Fourasti, Jean, 329
Fourier, Charles, 19-21, 24
Freud, Sigmund, 183-84, 190-91, 374
Friedland, M. R., 293
Friedman, Milton, 275, 279, 280, 362
Fromm, Erich, 27, 176, 189-194, 341, 374
Galbraith, John Kenneth, 277, 279, 285
Giddens, Anthony, 163
Gligora, Hrvoje, 287
Goldstein, Slavko, 246-47
Gorbaov, Mihail Sergejevi, 135-37. 220
Gorz, Andre, 270
Gowan, Peter, 271
Gramsci, Antonio, 92
Greenspan, Alan, 324, 356

Hamva, Bela, 374-75

Harvey, David, 285
Havemann, Robert, 131
Hayek, F. V., 278
Hebrang, Andrija, 263
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 27,
30, 39, 72
Hilferding, Rudolf, 144
Hitler, Adolf, 146, 182, 233
Hobbes, Thomas, 39
Hobsbawm, Eric, 44
Horkheimer, Max, 27, 176-79,
180-81, 341
Horvat, Branko, 247-48
Hruov, Nikita, 132-34, 150
Hunt, Richard, 30-31. 34
Hu Yaobang, 220
Inamori, Kazuo, 360
Jagoda, Genrik, 124
Jeljcin, Boris, 136, 138
Johnson, Lyndon, 284
Kaganovi, Lazar, 132
Kaplan, Fanea, 110
Kamenjev, 89, 104, 107, 124, 130
Kangrga, Milan, 188, 349, 350
Kant, Immanuel, 348-49, 350
Kao Pei i, 208
Kardelj, Edvard, 239-40, 243, 251, 254,
263, 345
Kautsky, Karl, 67-68, 77-78, 142, 144
Kennedy, John Fitzgerald, 133
Kerenski, Aleksandar, 92, 104
Keynes, John Maynard, 58, 275-77,
283-84. 287, 291, 359
Kidri, Boris, 240
Kirov, Sergej, 123
Klein, Naomi, 286
Kolakovski, Leek, 74-75, 116
Kolakov, Aleksandar, 111

Kolontaj, Aleksandar, 85
Konfucije, 198-9
Kornilov, L.G., 102, 104
Kosigin, Aleksej, 133-34
Kreisky, Bruno, 153,157-58, 340
Kurz, Robert, 331
Kvaternik, Slavko, 231
Lassale, Ferdinand, 142
Lenjin, Vladimir Ilji, 27, 59, 63, 67,
71-93, 97, 104, 107, 108-110, 112,
115, 117, 126, 339-40
Leraux, Pierre, 18
Lictheim, George, 143
Li Minqui, 323
Liessman, Paul, 294
Lin Piao, 212
Lisenko, Trofim Denisovi, 129
Liu ao i, 210
Locke, John, 39
Lozovski, S.A. 88
Lula de Silva, Luiz Inacio, 281, 364
Lunaarski, Anatolij, 117
Luxemburg, Rosa, 27, 55-60, 63-64, 67
Lvov, V. N., 104
Maek, Vladko, 231
Mallet, Serge, 270
Maljenkov, Georgij, 132
Mannheim, Karl, 14
Mao Ce-tung, 199, 202-214, 340
Marcuse, Herbert, 27, 176, 182-88, 341
Markvoi, Ante, 258, 260, 263
Markovi, Simo, 236
Marx, Karl, 23, 27-48, 50-52, 55. 58, 64,
125-27, 141, 178, 181-83, 186, 190,
192-93, 295, 322, 338, 341
Maslow, Abraham, 367
McGahi, Mick, 306
McKibben, Bill, 312
Meyer, Thomas, 148
Mihailovi, Draa, 232-33

Milosevic, Slobodan, 260

Minqi, Li, 225
Molotov, Vjaeslav, 132, 238
Montesquieu, (Charles-Louis de
Secondat baron de la Brede
et de), 13, 39
Morales, Evo, 364
More, Thomas, 14-15
Mulgan, Geof, 165
Mussolini, Benito, 146, 230
Myrdal, Gunnar, 277-78
Navarro, Vincente, 347
Newton, Isaac, 20
Nikezi, Marko, 253
Nikola II., car, 98
Obama, Barack, 312, 356
O'Brien, Bill, 361
Ortega, Daniel, 365
Owen, Robert, 18-19, 24
Palme, Olof, 152-53, 155-58, 340
Parsons, Tolcott, 336
Paulson, Henry, 298, 300
Paveli, Ante, 229-231
Payne, Robert, 72
Perovi, Latinka, 253
Pigou, Arthur, 278, 9, 359
Pinochet, Augusto, 362
Piore, Michael, 272
Pirker, Pero, 253
Platon, 11
Plehanov, Georgij, 27, 60-61, 76, 97
Pokrovski, M. N., 61-63, 96
Proudhon, Pierre-Joseph, 21-22, 24,
141, 338
Radi, Stjepan, 230
Rankovi, Aleksandar, 249, 250, 263
Rauch, Stephen, 364

Rawls, John, 345

Reagan, Ronald, 281, 363
Ricardo, David, 27
Rikov, Aleksej, 124
Romanov, dinastija, 98
Roosevelt, Franklin, 277, 359
Rousseau, Jean Jacques, 13, 39
Sabel, Charles, 272
Sachs, Jeffrey, 137
Saharov, Andrej, 136
Saint-Simon, Henri Claude, 16-18,
24, 338
Samuelson, Robert, 281
Sarkozy, Nicolas, 300
Schob, David, 76
Schumpeter, Joseph, 52, 295, 330
Seinitz, Kurt, 226
Senge, Peter, 324-35, 360-61
Shaiken, Harley, 274
Shaw, George Bernard, 142
Simovi, Duan, 230
Smith, Adam, 27, 350
Solenjicin, Aleksandar, 150
Sombart, Werner, 336
Spence, Michael, 287
Spriano, Paolo, 124
Staljin, Josif Visarionovi, 88, 90, 93,
115-131, 238-39
Stiglitz, Joseph, 282-83, 287, 357-59
Stojadinovi, Milan, 230
Stone, Richard, 278
Suhanov, Nikolaj, 107, 109-10
Sun Yat-sen, 197, 201-3
Sweezy, Paul, 91
Tasna, Angelo, 123

Thatcher, Margaret, 281, 306

Thurrow, Lester, 282, 285
Tito, Josip Broz, 231-32, 235, 242, 249,
258, 263
Tobin, James, 167
Togliati, Palmiro, 123
Tripalo, Miko, 253
Trocki, Lav, 89, 104, 106-107, 109, 111,
117, 120, 130
Tuman, Franjo, 229-230
Varga, Eugen, 131
Vehlen, Thorsten, 278
Vickers, John, 333
Voltaire, (Franois Marie Arouet), 39
Vorlaender, Karl, 348
Vranicki, Predrag, 80, 89
Walesa, Lech, 136
Wallerstein, Immanuel, 323-30
Ward, Benjamin, 255
Watson, Sam, 149
Weber, Max, 350, 335-36
Wilber, Ken, 370
Woltmann Ludwig, 348-49
Xuan-Tong, car, 201
Yarrow, George, 333
Yuan Shikai, 201-202
Ziegler, Jean, 315-17
Zinovjev, Grigorij, 89, 104, 107,
124, 130
danov, Andrej, 129
upanov, Josip, 254

BILJEKA O AUTORU

Milan Mesari, roen 1919. godine, doktor je ekonomskih znanosti, redovni sveuilini profesor u mir., vii ekonomski savjetnik UN u mir.,
znanstveni savjetnik emeritus. Bio je predsjednik Drutva ekonomista Hrvatske (1950-1954), direktor Zavoda za planiranje SR Hrvatske (1951-1954 i
1961-1963), predsjednik Ekonomskog savjeta Izvrnog vijea SR Hrvatske
(1965-1970) te lan Komiteta za razvoj June Europe pri Ekonomskoj komisiji UN-a (1954-1956). Od 1956. do 1960, ekonomski je savjetnik vlade
Etiopije i voditelj grupe meunarodnih strunjaka za izradu plana razvoja.
Nakon povratka u zemlju radi kao redovni profesor Visoke privredne kole u Zagrebu i Visoke kole za vanjsku trgovinu u Zagrebu, te kao honorarni redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od 1965. do
1970. znanstveni je savjetnik i zamjenik direktora Ekonomskog instituta u
Zagrebu, a 1968/1969. gostujui je profesor na Sveuilitu Berkeley u Kaliforniji. Od 1970. do 1982. radi kao ekonomski savjetnik i voditelj projekata UN za planiranje razvoja u ri Lanki, Sierra Leoneu i Libiji. Objavio je
oko 50 znanstvenih i strunih radova i 9 knjiga iz podruja ekonomskog
razvoja, planiranja, znanstvenog, tehnikog i civilizacijskog napretka, od
kojih su najznaajnije: Uvjeti i metode razvoja nedovoljno razvijenih zemalja, Informator, Zagreb, 1965; Planiranje privrednog razvoja, Informator, Zagreb, 1967; Uvod u analizu tehnikog napretka, Ekonomski institut,
Zagreb, 1970; Suvremena tehnika revolucija, Ekonomski institut, Zagreb,
1971; Civilizacija danas i sutra (dvije knjige), korpion, Zagreb, 2004; XXI
stoljee - doba sudbonosnih izazova, Prometej, Zagreb, 2008.

Svrha ove knjiga je istraiti je li u

suvremenim uvjetima informatiziranog, postindustrijskog, globaliziranog svijeta, u kojem dominira
neoliberalna filozofija, ekonomija i
politika, mogue ostvariti humaniji, pravedniji i funkcionalniji drutveni poredak, koji bi se mogao
nazvati demokratskim, humanistikim ili slobodarskim socijalizmom.
Pokuaj odgovora na to pitanje zahtijevao je svestranu analizu
mnogih tema. Trebalo je preispitati glavne ideje znaajnijih autora
i protagonista socijalistike ideologije i marksistike doktrine te
njihova razliita tumaenja, a zatim istraiti pokuaje primjene tih
ideologija i razloge njihovog neuspjeha.
Imajui u vidu razliite definicije
socijalizma, u knjizi se ralanjuje
koja je percepcija tog drutvenog
sustava najblia autentinim zamislima njegovih glavnih teoretiara i ideologa te kakav utjecaj na
perspektivu socijalistikog projekta imaju duboke tehnoloke, ekonomske i politike promjene koje
su se dogodile potkraj 20. i u prvom desetljeu 21. stoljea.