KARAHASAN O BCHNERU:

Melankolija poetka
17. oktobra 1813. roen je pisac, prirodoznanstvenik i socijalni revolucionar Georg
Bchner. Zahvaljujui Goethe Institutu i izdavakoj kui "Vrijeme", urnal se
pridruuje obiljeavanju roendana velikog pisca. Objavljujemo esej knjievnika
Devada Karahasana, a u narednih nekoliko dana i uveni revolucionarni tekst
"Hesenski zemaljski glasnik"

Georg Bchner jedan je od malobrojnih pisaca koji su se sasvim konkretno umijeali u moj ivot i
kojima sam za to mijeanje duboko zahvalan.
Na pragu svoje rane mladosti tugovao sam to nisam neto stariji da sudjelujem u zbivanjima iz 1968.
Nisam o tim zbivanjima mnogo znao, razumio nisam doslovno nita od svega toga, ali sam u cijelom
pokretu slutio neto lijepo, naivno i uzaludno, pa sam ga zato volio i elio mu doprinijeti.
Kasnije sam nastojao to vie saznati i bar neto razumjeti od onoga to se 1968. zbivalo i meni ostalo
uskraeno, ali je i to bilo veoma teko jer se pokret 1968. bitno razlikovao od drutva do drutva. U
Jugoslaviji je on bio posebno kompliciran, a njegova tumaenja bila su i ostala proturjena i
nepouzdana. Tako sam odustao od elje da neto od svega toga razumijem, ali je ostala ljubav i ostalo
je pitanje zato je sve moralo biti upravo onako kako je bilo.
Ostao je zapravo niz pitanja, od kojih je rezultat cijelog pokreta bilo jedno od manje vanih; mnogo su
mi vanija, jer su mnogo dublje unutranja, bila pitanja vezana za uzaludnost i ljepotu to sam ih slutio
u ondanjim zbivanjima. Je li sve to izgledalo tako lijepo upravo zato to je bilo uzaludno? Kako se ta
uzaludnost i ljepota odnose prema mladosti? Je li ljepota snova iz kojih je krenuo dala pokretu iz 1968.
onu aristokratsku dra uzaludnoga? I tako dalje.
Nisam razumio, nisam nita razumio i ni na jedno pitanje nisam naslutio odgovor sve dok nisam, na
pragu zrele mladosti, proitao komediju Leonce i Lena Georga Bchnera. Iz tog sam komada,
vjerujem, potpuno razumio zbivanja u kojima mi nije bilo sueno sudjelovati, on me je oslobodio
aljenja za onim to mi je bilo uskraeno, on mi je predstavio ljepotu i patetiku onih godina onako kako
je trebalo da bih ih i dalje volio a da pri tome ne alim za njima.
Iz toga su naravno potekla druga pitanja, naprimjer ona o slinostima 1968. i 1848, ali ta su pitanja
bila kolska, dakle objektivna i vanjska, bez mnogo veze bilo sa mnom bilo s Bchnerom. Ali je u vezi
s obojicom bila i ostala moja opsjednutost ovim piscem kojeg stalno iznova itam i uvijek iznova
prepoznajem kao suvremenika, piscem koji mi pomae da razumijem svoje vrijeme bolje nego bilo koji
od mojih suvremenika, piscem koji je, uostalom, dvadeseto stoljee krajnje precizno i tano ispisao
svojim djelom i svojom biografijom. A i to je jedan od razloga moje opsjednutosti njime, ta duboka
prepletenost djela i biografije, miljenja i djelovanja, vjere i pisanja.
Ogledno predavanje na Univerzitetu u Zrichu i novela Lenc, drame i pisma, biografija i mladenake
pjesme, sve se to meusobno preplie, proima i organizira u jednu strukturu, u jednu cjelinu, u jedan
tekst koji stvara znaenje i koji prua beskrajno mnogo istinskog estetskog uitka. Sve se to u mome
doivljaju pretvorilo u fenomen Bchner, u jedan dojam, jednu cjelinu, jedan sklop smislova i
emocija.
Ako bih jednom slikom ili jednim izrazom morao odrediti fenomen Bchner i sve svoje dojmove i
emocije vezane uz njega, posegnuo bih za Hlderlinovim stihom Jo nikad ne bje toliko poetka, jer
je u mome doivljaju Bchner upravo niz poetaka, gotovo bih rekao izvor i poetak svega to se u

dvadesetom stoljeu dogodilo, u svakom sluaju najava i izvor svega to se dogodilo u knjievnosti toga
stoljea.
Mislim da bih upravo zato morao citiranom stihu dodati jednu rije, jedno odreenje, atribut koji bi
jasno iskazao da se radi o jednom sasvim posebnom poetku. Poetak, naime, sugerira nekakav
polet, pokret, optimizam, budunost i ostale stvari koje su u nekim drutvima obavezni elementi
dravnog odgoja, dok je sve u vezi s Bchnerom, od njegovih tekstova do njegove sudbine, ili sudbine
tih istih tekstova, izrazito melankolino. Kako pomislite na Bchnera, pojavi se u vama gotovost da
odustanete, od ega bilo, a najbolje od svega. Pojavi se i ako ne volite taj tip knjievnosti, pojavi se i ako
vam je osnovno raspoloenje njegovih tekstova jako daleko, pojavi se nuno jer se pred vama otvori
toliko pitanja da je odustajanje jedina mogua reakcija na njih. Kad to ne bi zvualo odve poetino,
rekao bih da u Bchneru poinje kraj, iako nisam siguran da bi to bilo dovoljno tano (a dovoljno
precizno ne bi bilo sigurno).
Ne treba, pretpostavljam, naglaavati da Bchnerovi poeci nipoto ne znae zaborav onoga to im je u
evropskoj kulturnoj tradiciji prethodilo. Naprimjer, njegova komedija Leonce i Lena nesumnjivo stoji
na poetku jednog niza novih itanja, odnosno novih formi predstavljanja onog kompleksa tema i
pitanja koji se formirao oko pastoralnog, bukolikog, sna o Arkadiji. San o jednom istom idilinom
svijetu dobre prirode u kojem borave pastiri i pastirice, posveeni samoj ljubavi jer su slobodni od
svih briga svakodnevnog ivota, prvi je formulirao helenistiki pjesnik Teokrit (Theokrit), koji taj svijet
smjeta na Siciliju. Pastiri koji nastanjuju taj svijet vjenog proljea nadmeu se u pjevanju, esto ak
raspravljaju o ljubavi i drugim vanim pitanjima, izraavajui svoje miljenje u pjesmama.
Teokritovi bukoliki spisi inspirirali su Vergilija za ciklus ekloga u kojima opisuje idealni svijet
pastirske idile. Ali Vergil taj svijet nije mogao smjestiti na Siciliju, u njegovo je vrijeme Sicilija jedna od
rimskih provincija, suvie bliska, predobro poznata da bi se na nju smjestio idealni svijet ljudi koji
ivot provode u pjesmi i ljubavi. Zato on posee za Arkadijom, u stvarnosti jednom pokrajinom u
unutranjosti Peloponeza. Znao je za Arkadiju od historiografa Polibija (Polybios), koji je hvalio svoj
zaviaj i tvrdio da se tamo pastiri natjeu u pjevanju, sporazumijevaju pjevanjem, izraavaju svoje
radosti i tuge pjevajui. Doslovno kao u Teokritovoj knjievnosti.
U Arkadiju se jedan idealni svijet moglo smjestiti bez straha, Vergilovim suvremenicima je bila
dovoljno daleka i namjerno dovoljno nepoznata da je mogla biti egzotina. Knjievnost manirizma
(Tasso, Calderon, Shakespeare, Dri) obnavlja pastoralu i pravi od nje jednu od vanih dramskih
formi. Bchnerovi suvremenici, ne obnavljajui pastoralu kao knjievnu formu, obnavljaju i
komentiraju niz motiva iz bukolike tradicije (dovoljno je podsjetiti se na Rousseaua i na
romantiarski kult prirode).
Bchner u svojoj komediji uva sve bitne elemente pastoralne tradicije, ali u taj kompleks tema uvodi
niz novih elemenata i jednu posve novu perspektivu. U idealni svijet pastorale uvedena je enja za
smru (Lena, Leonce), a idilini ambijent se bez prestanka naruava sasvim svakodnevnim
problemima. Valerio, naprimjer, govori o krevetu punom buha u sceni koju odreuju Vrt, no i
mjeseina (II, 4).
Nasuprot pastirici i princezi Leni u Bchnerovoj komediji stoji sasvim ovosvjetska djevojka Rosetta,
koja bi se ljubila i koja u dramski svijet uvodi motiv smrti kad kae: Moje noge radije idu iz vremena
(I, 3). U klasinoj pastorali se ne umire, u Bchnerovoj obnovi pastorale smrt je sveprisutna. Ali je
novost Bchnerove pastorale jo oiglednija iz injenice da on Arkadiju premjeta u Njemaku svog
vremena, izvodei tako operaciju suprotnu onoj Vergilovoj. Ideal i san projiciraju se u ono neposredno
dato i sasvim blisko, tako da se san i stvarnost poinju meusobno porediti, komentirati i tumaiti.
Snom, koji je projiciran u nju, stvarnost se udaljava dovoljno da bude egzotina, a san, projiciran u
stvarnost, pokazuje svoje drugo lice.
Pokazuje li se tom paradoksalnom operacijom da na dnu sna o zemaljskom raju lei uas? Ne znam, to
bi, bojim se, bilo pojednostavljenje. Ali znam da ovim obrtanjem Vergilovog obrata poinje itanje
bukolikog sna o zemnom raju koje prirodno vodi do pastoralnog sna iz moje mladosti do djece

cvijea i ivota pod geslom ivi brzo, umri mlad i budi lijep le. Ili, ako hoete, vodi do saznanja da
su kemijska ekstaza i smrt neki izlaz.
U vezi s Bchnerom i u njegovu djelu poinje sve ono to je obiljeilo 20. stoljee, a taj je poetak toliko
melankolian i sumoran da preesto pomislim kako je ve tada, ve u tom poetku, najkasnije godine
1837, bilo jasno kako e kratko dvadeseto stoljee izgledati, jasno barem onima koji su imali oi da
vide.
On, recimo, 1833. postaje politiki emigrant, egzilant, azilant, ili kako se ve zovu ljudi bez zaviaja i
domovine, dakle postaje tipian graanin dvadesetog stoljea, alosnog stoljea emigracija, azila,
egzodusa. Njegova duboka pripadnost dvadesetom stoljeu objanjava i sudbinu Bchnerova djela:
devetnaesto stoljee s pravom nije htjelo znati za njega, jer u tom djelu nije moglo prepoznati svoje
osobine i pitanja, tako da je sve do ekspresionizma ostao potpuno nepoznat ili potpuno zaboravljen,
zajedno s onima koji su za njega znali i na njega upozoravali; a dvadeseto stoljee ga prepoznaje kao
svoga i pretvara ga u kamen temeljac, u mjesto prepoznavanja, u zakletvu. A kako to stoljee odmie,
prepoznavanje se produbljuje i postaje stranije; ako su ekspresionisti Bchnera priznavali za uitelja i
prethodnika, mi bismo ga morali priznati za jedne vrste autora naeg vremena.
Tvrdio sam jednom da je Bchner svoje drame napisao po narudbi Sarajeva iz devedesetih godina
dvadesetog stoljea, jer se u ivotu i sudbini grada u tim godinama na svakom koraku prepoznavalo
poneto, to je oigledno izilo iz tih drama. To to je Bchner nau stvarnost napisao 170 godina
unaprijed, samo je tehnika pojedinost koja oiglednu istinu ne dovodi u pitanje.
Pokuajmo makar letimino spomenuti ono to se zainje u Bchnerovom djelu.
On je prvi koji uvodi duevnu bolest kao sredinju temu i duevnog bolesnika kao glavni lik u
knjievnost. Bilo je, naravno, i prije Bchnera u knjievnosti luaka ili, tanije luaka, ali su to
uglavnom likovi s izrazito simbolikom funkcijom, recimo proroci, glasnici Boanske volje, nadahnuti,
oni koji najavljuju sudbinu. Dakle, izrazito epizodni likovi koji trebaju neto najaviti, neto motivirati,
ili u najboljem sluaju otkriti neto to se drukije ne bi moglo znati.
Tako se u knjievnosti prije Bchnera ludilo uglavnom koristilo kao znak Boije volje, bilo neto kao
kazna ili, tanije, kao znak kojim je Via Volja nekoga obiljeila i tako ga izdvojila; kod manje vjetih
pisaca koristilo se i kao mogunost da se izraze osobito duboka saznanja, ali to je manje vano.
Bchner luaka, odnosno proces postajanja ludim, postavlja u sredite novele, kao glavni lik i kao
sredinju temu, dajui kliniku sliku tog procesa, neutralno i znanstveno, s mirom i objektivnou
kakve imaju alge, vjetar i anorganska materija.
On je prvi koji razbija dramski lik i konstruira ga kao zbir linija sile koje se esto meusobno
suprotstavljaju, a jo ee naprosto mimoilaze. Knjievnost prije Bchnera jedva da poznaje lik kao
cjelinu (prividnu, u svakom sluaju ne mehaniku cjelinu, zato navodnici) kod koje pojedine osobine
naprosto ne korespondiraju jedna s drugom, ili se jedna drugoj suprotstavljaju. Bchner je
knjievnosti ponudio tehniku koja ovjeka predstavlja ne kao zatvoren sistem (karakter kako ga je
definirao Tofrast), nego kao zbir osobina koje ne samo da mogu biti meusobno proturjene nego
mogu biti i bez ikakve meusobne veze ili odnosa.
Istina je da njegovi likovi u pravilu imaju konture karaktera i da uglavnom djeluju u skladu s tim
karakterom i s dramskom situacijom; ali je nemogue previdjeti da Bchner te konture klasinog lika
pomjeri ustranu kad god mu zatreba; a tada, kad mu zatreba, likovi djeluju i suprotno svome karakteru
i bez mnogo veze s njim ili s dramskom situacijom.
Ali ni ovdje poetak ne znai zaborav onoga to mu je prethodilo, nego obnovu onoga to je bilo
vlastitim iskustvom.
Naprimjer, Simon iz drame Dantonova smrt izgovara latinske fraze koje ne razumije, koristi imena
ljudi o kojima tek poneto sluti, razmee se pojmovima koje ne razumije, ini dakle sve ono to ini

maska (tip) Dottore u commedia dellarte. Doslovno je nemogue ne prepoznati u Simonu tu masku. A
to onda upozorava na bitne razlike. Dottore uvijek bude nasamaren, on, naprimjer, voli i izdrava enu
koja ga vara, kao Nicia u Machiavellijevoj komediji Mandragola. Nasuprot tome, Simona ne nasamare
ni ljudi ni sudbina, on na kraju postaje instrument kojim historija rjeava zaplet u drami revolucije, jer
upravo pijani sufler Simon hapsi junaka revolucije Dantona. Osim toga, on se ne troi ni na koga i ni
na ta, nego njega izdrava ker, svojim prostituiranjem.
Bchner je prvi koji u drami daje rije siromanima, odbaenima, kurvama, ponienima, i to im daje
raskono mnogo prostora, onoliko koliko se daje glavnim junacima (to Marie i Franz Woyzeck i jesu).
A kao junake uzima nesretnike iz sudskih kronika, to je opet poetak i prvi put. Kao i
dokumentarizam, tehnika koju e u drugoj polovini 20. stoljea koristiti mnogi dramatiari (Peter
Weiss i Elfriede Jelinek, naprimjer), a prvi ju je primijenio Bchner u drami Dantonova smrt.
On je prvi koji je klasine dramske strukture rastvorio i tako ih osposobio, kako je primijetila Christa
Wolf, da registriraju proces raspada, ostajui prividno u sebi cjelovite, ureene, logine. On je dobro
znao da umjetnost mora raspad artikulirati konstrukcijom, gradnjom, okupljanjem; govoriti o raspadu
strukturom koja se raspada bio bi pleonazam, a Bchner nema pleonazama, oito ih nije trpio. A to
dovodi do druge rijei kojom bih opisao svoju predodbu Bchnera. Pored melankolinog poetka, uz
moga Bchnera ide svakako i paradoks. Podsjetimo se na neke paradokse u vezi s njim.
On je formulirao credo svih revolucija koje su uslijedile nakon Francuske Mir kolibama! Rat
palaama! Tom reenicom, kao to znate, poinje Hesenski zemaljski glasnik, Bchnerov jedini
politiki spis, revolucionarni pamflet zbog kojega je autor postao prvi moderni politiki bjegunac
evropske knjievnosti.
Sve su revolucije i svi su revolucionari 19. i 20. stoljea citirali tu reenicu i zaklinjali se u nju, svi su
pisali politike pamflete po uzoru na Bchnerov, svi su preuzimali revolucionarni program od njega.
Ali su svi revolucionarni reimi (naprimjer, komunistiki reimi istone Evrope) na Bchnera gledali
izrazito mrzovoljno. Nisu oni njega zabranjivali, ne, to bi ukinulo paradoks i tako prestalo liiti na
Bchnera, oni njega samo nisu dozvoljavali. A ako su ga ipak dozvoljavali, onda nerado, i to tako da
pristanak na Bchnera funkcionira kao politiki znak (tako je, recimo, izvoenje Dantonove smrti u
nekom vanom dravnom teatru uvijek bilo znak izvjesnog poputanja).
Bchner je, rekoh, autor jednoga od prvih i najslavnijih politikih pamfleta kojim poziva na revoluciju,
a pritom je izrazito neomiljen kod reima koji sebe proglaavaju revolucionarnim. A dok se pripremao
za bijeg iz zemlje zbog tog pamfleta i poziva na revoluciju, odluio je zaraditi neto novca piui dramu
o nikakvim izgledima revolucije, naime Dantonovu smrt. Doslovno tako: dok eka da mu policija
pokuca na vrata zbog pozivanja na revoluciju, on pie dramu o neveselim izgledima revolucije kojoj u
samom temelju lei nerjeiv logiki paradoks.
U dvadeset etiri godine svoga ivota uradio je dovoljno za nekoliko pristojnih ljudskih ivota. Valjda je
upravo zato napisao najuzbudljivije i najljepe reenice o dokolici koje sam proitao u svom dugom
ivotu.
Drugovi u koli smatrali su ga oholim. U pokuaju da razumije tu optubu napisao je (u pismu familiji)
prekrasnu ispovijest o svome osjeanju, o svome doivljaju ljudi, ljudske ravnopravnosti i jednakosti.
U tom pismu Bchner tvrdi da ovjek ne moe utjecati na svoj karakter jer je on proizvod vanjskih
okolnosti. Sljedstveno tome, ovjek je sasvim neslobodan, a njegov karakter i sudbina apsolutno su
determinirani nepromjenjivim objektivnim zakonima.
ta moe raditi ovjek koji u to stvarno vjeruje ako hoe biti estit? Naravno, boriti se za ljudsku
slobodu, predano i strasno, cijeloga svog kratkog ivota i dokazivati je ivotom i djelom, svjedoiti je
onoliko koliko je ovjeku uope mogue.
Strasno je studirao egzaktne nauke, govorio o presudnoj vanosti razuma za ovjekovo bie, a
istovremeno je jedan od prvih koji su uvjerljivo argumentirali svoju skepsu prema razumu i pogotovo

prema ideologiji razumnosti prisutnoj u racionalizmu. Valjda je naslutio diktaturu razuma koja e
uslijediti u njegovome dvadesetom stoljeu i totalitarno nastojanje da se cijelog ovjeka reducira na
razumno konstruiran stroj.
Sjeate li se kako Doktor u Woyzecku mjeri puls ovjeku koji je upravo saznao da ga voljena ena vara?
Doktor zna da je istina ljudskog bia u pozitivnim injenicama, u vanjskom, u mjerljivom i
provjerljivom, a ekstremno siromani prorok Woyzeck zna ili bar vjeruje da je istina, bar ona
unutranja, u ljubavi, u neponovljivom i neotuivom. Znamo kako je skonao Woyzeck sa svojom
vjerom u unutranju istinu ovjekovog bia, a ne znamo i ne moemo znati kako je skonao Doktor.
Moe li on uope skonati, onako sav prebaen vani, prazan, sveden na mjerljivo i prenosivo?
Priznajem da bih ostao uz Woyzecka i ako bih pouzdano znao da je jedina sigurna istina uz Doktora.
I tako dalje, i tako dalje. Sve to je obiljeilo nesretno i prekratko dvadeseto stoljee, od revolucija do
pune svijesti o njihovoj apsurdnosti, od pobune masa do instrumenata koji vode prema
racionaliziranju ludila, od ideologije ljudskih prava do upitanosti nad poricanjem ljudske slobode u
egzaktnim naukama, filozofiji, umjetnosti, u svim duhovnim djelatnostima koje na tekuoj traci
proizvode deterministike teorije, od pohvale prirodnosti do ironinog podrugivanja maniristikoj
zaljubljenosti u pomodni koncept prirode sve je to poelo u djelu i sudbini Georga Bchnera, sve je
to formulirano izmeu 1813. i 1837. Sedamdesetak godina nakon njegove smrti vrijeme se prepoznalo
u njemu i od tada traje meusobno tumaenje njegova djela i vremena.
Vjerujem da ga niko nije shvatio onako dobro kao revolucija koja to nije bila, pokret koji nije pokrenuo
nita, pa ni sebe, kao oajnika i unaprijed propala pobuna omladine iz 1968. Ta su djeca imala
Bchnera kao jednu od svojih zastava; ta su djeca slavila prirodu i u skladu s tim sebe nazivala djecom
cvijea; nisu primijetili da je Bchner, sanjajui njihov san 140 godina unaprijed u komediji Leonce i
Lena, vidio koliko je taj san nemogu. I jo gore, u istoj je komediji najavio dvije restauracije koje e
uslijediti nakon neuspjelih revolucija, onu nakon 1848. i onu nakon 1968, koja traje jo i danas.
U Predgovoru za Leonce i Lena paradoks fenomena Bchner formuliran je krajnje precizno:
nasuprot pitanju idealistikog pjesnika Alfierija (17401803) A slava? Bchner stavlja pitanje
realistikog pisca lakrdija Gozzija (17201806) A glad? Podrugljivi osmijeh, koji se nuno javlja kad
se ova dva pitanja stave jedno prema drugome, nelagodna kombinacija jeze i smijeha, koja izbija iz
njihova meusobnog komentiranja eto, to je moj Bchner. Trud istraivaa da pronau citirana
mjesta u djelima Gozzija i Alfierija, njihovo dobro argumentirano dokazivanje da navedenih reenica u
tim djelima uope nema, upozorava na igru koju je Bchner jako volio da unutranju i vanjsku istinu
meusobno suprotstavlja, da ispituje jednu drugom, da tim ispitivanjem i suprotstavljanjem podsjea
na to da one jedne bez druge ne mogu ili bar ne vrijede mnogo, ako bi mogle.
Tako mnogo melankolije, tako mnogo poetka, tako mnogo pokreta samo nade nigdje. Boe, da mi je
saznati je li on stvarno umro od tifusa, kako se tvrdi, ili od nedostatka nade, kako ja vjerujem otkako ga
poznajem.