Zdravko Mršić-Globalizacija I Gospodarski Nacionalizam PDF

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str.
273344
273
Osvrti, prikazi, recenzije

Osvrt
Zdravko Bazdan
Demokracija i ljudska prava srce meunarodne ekonomije i politike
Sveuilite u Dubrovniku, Dubrovnik, 2008., 694 str.
Knjiga Zdravka Bazdana, nastavnika na Sveuilitu u Dubrovniku i dugogodinjega lana Hrvatskoga helsinkog odbora, Demokracija i ljudska prava Srce meunarodne ekonomije i politike, kako se iz njezina osebujna naslova djelomino
moe naslutiti, bavi se temama od interesa razliitih disciplina i poddisciplina drutvenih i humanistikih znanosti, kao to su politologija, politika filozofija i politika teorija, meunarodni odnosi, povijest i politika povijest, ekonomija, psihologija, etika, pravo, ustavno pravo i meunarodno javno pravo. Teme seu od demokracije, prava openito i povijesti ideja, preko suvremene globalne ekonomije i epizoda iz nacionalnih povijesti pa do, primjerice, psihoanalize, erijatskoga prava i
djelovanja teroristikih skupina. Iako je sve teme, probleme, autore i teorije, kojih se
Bazdan u svojoj knjizi periferno dotie, gotovo nemogue pobrojiti, njezinu se sredinju tematiku ipak moe nedvojbeno odrediti. To su, naslovom knjige zahvaena
ljudska prava.
Bazdan u najveem dijelu knjige pie o temama vezanim za ljudska prava: o
povijesti ideje ljudskih prava; o politikim teoretiarima koji su o njima pisali; o
ekonomskim, socijalnim i politikim okolnostima koje ugroavaju zatitu i potivanje ljudskih prava; o Amerikoj i Francuskoj revoluciji, kao kljunim dogaajima u
njegovoj naraciji o povijesti uspostave globalnoga reima ljudskih prava (dvije prve
i najvee demokratske/politike revolucije, VI/244); o (ne)uspjenoj zatiti ljudskih
prava kroz politike i pravne reime Lige naroda i Ujedinjenih naroda, o pravnim i
politikim dokumentima koji tite ljudska prava itd. Ljudska prava Bazdan uvodno
odreuje kao prava koja ima svako ljudsko bie (23), a u posljednjem dijelu knjige
raspravlja o pojedinim ljudskim pravima, koja dijeli u tri skupine ili generacije.
Prvu generaciju ine individualna graanska i politika prava, u koja, primjerice,
ubraja pravo na ivot, pravo na osobnu sigurnost, slobodu govora i birako pravo.
Drugu generaciju ine individualna gospodarska, socijalna, znanstvena, kulturna i
umjetnika prava u koja, izmeu ostalih, ulaze pravo na rad i pravo na zdravstvenu
zatitu. Treu generaciju prava Bazdan naziva kolektivnim pravima, uvrtavajui u
njih prava kao to su pravo na mir i demokraciju, pravo na otpor ugnjetavanju i
pravo na vodu i hranu. Izuzev kratkih ekskursa u anru enciklopedijske natuknice o
pojedinim teoretiarima, povijesnim linostima i dogaajima, koje Bazdan povezuje
s ljudskim pravima, u njegovoj knjizi gotovo da i nema vrijednosno neutralnih dijelova. U njoj se nedvosmisleno zagovara zatita ljudskih prava i glasno upozorava na
sluajeve njihova krenja, osobito u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja do danas, pa
je Bazdan i knjigu u cijelosti posvetio najprije openito holokaustu civilnih rtava u
Domovinskom ratu, a zatim napose trojici Dubrovana: jednom pjesniku srpske na-
274
cionalnosti koji je poginuo pri granatiranju Dubrovnika, te Hrvatu i Bonjaku, koje su

za vrijeme Domovinskog rata ubili poinitelji hrvatske nacionalnosti (I).
Svoja razmatranja o ljudskim pravima Bazdan je iznio u vrlo opsenoj knjizi,
koja ukupno obuhvaa 694 stranice: 18 stranica uvodnoga dijela, u koje ulaze osnovni podatci o publikaciji, motto knjige (poznati citat iz Augustinove Drave Boje o
dravama i razbojnikim bandama), posveta, sadraj i predgovor; 566 stranica glavnoga teksta podijeljenog u tri velike cjeline, od 260, 180 i 126 str. (Od prvog pravnog spomenika do slavne Francuske revolucije, Prema poretku demokracije, ljudskih prava i civilnog drutva i Katalog ljudskih prava kao paradigma primjeri i
komentari); 70 stranica dodatka, u kojem se nalaze razliiti pozitivni pravni akti koji
tite neka od ljudskih prava iz Bazdanova opsenoga kataloga (npr. dijelovi ustava i
kaznenoga zakona Republike Hrvatske), ali i politike deklaracije koje pozivaju na
njihovu zatitu (npr. prvi dio Zavrne deklaracije drugog sastanka na vrhu Vijea Europe iz 1997., o demokraciji i ljudskim pravima), te jedan govor i jedna pjesma (Solenjicinov govor prilikom primanja Nobelove nagrade i pjesma Haima Hefera Pravednik meu narodima); 40 stranica zavrnoga dijela knjige, koji sadrava alternativnu naslovnicu, popis koritenih izvora, indeks imena te kratke izvatke iz recenzija
trojice recenzenata. Popis koritenih izvora ukljuuje stotinjak knjiga i pedesetak dokumenata. U njemu je takoer posebno navedeno nekoliko enciklopedija, tri zbornika
radova i dokumenata, dva slubena glasila drava, a sadrava i popis od dvadesetak
domaih i inozemnih novina, te popis od jedanaest asopisa. Popis asopisa u kojem se zajedno nalaze raznolike publikacije, kao to su znanstveni i strukovni asopis
Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, prirodoslovni asopis National Geographic i
vjersko glasilo Kula straara ne sadrava referencije na pojedina izdanja. Na alternativnoj naslovnici, koju je osmislio autor (dizajn Z. B.), nalazi se slika globusa
na kojem se ruka u rukavu odijela, naikana bodljama poput kaktusa, prua za rukovanje ruci u rukavu sa zakrpom, to po svoj prilici treba tumaiti kao alegoriju licemjernoga odnosa bogatih (zemalja Zapada) prema siromanima (zemljama Treega
svijeta) u svijetu danas.
Potencijalnoga itatelja ove knjige mogli bi zaintrigirati njezin opseg, vanost
njezine glavne teme i njezino luksuzno izdanje (knjiga je publicirana u tvrdo ukorienom izdanju u nakladi od 300 primjeraka). Oni su, na alost, u izrazitom nesrazmjeru s njezinom kvalitetom. Naime, knjiga Demokracija i ljudska prava toliko je
povrna i kaotina, da ju je racionalnom itatelju teko itati. Jo je tee o njoj napisati kritiki osvrt. Uz puko uvodno navoenje mahom tehnikih podataka o knjizi i
preliminarnih klasifikacija materije koju autor pokuava obraditi, mogue je ipak izdvojiti nekoliko fundamentalnih problema koji je obiljeavaju, iako treba napomenuti
da ve i takav zahvat predstavlja odreenu racionalizaciju Bazdanova glomaznoga i
nesuvisloga teksta. Problemi koje u istaknuti kategoriki iskljuuju mogunost da se
knjigu tretira kao ozbiljno drutveno-znanstveno djelo, a kamoli da joj se dodijeli
prestian status sveuilinoga udbenika koji je dobila, o emu u neto napomenuti
na samom kraju osvrta u kojemu obrazlaem i motivaciju za njegovo pisanje. Ukratko, knjiga Demokracija i ljudska prava metodologijski je nejasno postavljena i diskurzivno kontradiktorna (1), povrna i nestrukturirana (2), te ne obrauje ozbiljno
svoj glavni predmet (3).
1. Knjigu karakterizira nerazrijeeni diskurzivni sukob izmeu deklariranoga
znanstvenog naina tretiranja teme, koji podrazumijeva da se odreenim metodama
studiozno obradi jedan ili nekoliko povezanih problema, i aktivistikoga bavljenja
temom, koje agitira za pojedine vrijednosti i politika rjeenja. Knjiga se na poetku
deklarira kao znanstvena studija koja odreuje svoj predmet bavljenja i raspravlja o
metodama pristupa predmetu. Bazdan pie da je Demokracija i ljudska prava
Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344
275
znanstveno-nastavna disciplina. Predmet te discipline po njemu je zapravo, sve

ono najvanije to se u povijesti dogodilo na planu demokratskih procesa, pri emu
su promicanje i zatita ljudskih prava bili njihov sastavni dio. Ta je disciplina ujedno i pria o ... herojima koji su oblikovali vrijeme u kojemu su ivjeli, ujedno oblikujui i usavravajui i demokraciju i ljudska prava. Oni su krili trnovit put k demokraciji. Jedni svojim teorijama, drugi hrabrim primjerima. I jedni i drugi trebaju imati
nae potovanje i mi se zbog toga klanjamo (2). Nakon takvoga odreenja predmeta, Bazdan pie i o znanstvenom postupku koji bi njegova disciplina, odnosno
istoimena knjiga, trebala uvaavati. Spominje se tako multidisciplinarnost i interdisciplinarnost pristupa, upozorava na vanost naela sine ira et studio te se navodi i
ukratko opisuje niz metoda koje se primjenjuje u istraivanju, da se to lake i tonije otkriju i obrade znanstvene injenice i podaci; to su redom: analitika, apstraktna, induktivna, deduktivna, komparativna, deskriptivna, genetika, sintetika i
metoda verifikacije (4-5). Bazdan potom istie pravnu znanost, koja je za njega sredinjica drutvenih znanosti. Ona se, po njemu, slui spoznajnom i tehnikom
metodom (5). U metodologijskom uvodu Bazdan takoer nudi raspravu o odnosu teorije i empirije, o tome kako znanost treba utvrditi bitno i zakonito, te pie o deskriptivnoj, prediktivnoj i normativnoj ulozi znanosti. to se tie normativne uloge
njegove discipline, Bazdan smatra da ona treba spoznati, promicati i braniti
ljudska prava, s ime su maksimalni rezultati od kojih ovisi demokracija u korelaciji (6). to se tie deskriptivnoga i prediktivnoga stajalita, on saima svoje stavove
u sljedeem zakljuku: Dakako, drimo kako znanost o Demokraciji i ljudskim pravima tono tumai predmetne pojave. Uostalom, u to ete se uvjeriti uskoro. to se
tie prediktivnoga stajalita ove znanosti, takoer je odgovor afirmativan. Znanost o
Demokraciji i ljudskim pravima je u stanju predvidjeti tijek dogaaja (6).
itatelj se nakon itanja knjige u to nikako ne moe uvjeriti. Manje je pritom vano to su Bazdanova uvodna razmatranja ili banalna ili nesuvisla, to njegova
znanstveno-nastavna disciplina kako ju je zamislio ne postoji, to ne citira relevantnu literaturu, to se normativni zahtjev za demokracijom i ljudskim pravima ionako ne moe tono tumaiti i to se njime logiki je tako ne predvia, nego se
neto zahtjeva i zagovara itd. Glavni je problem u tome to se u cijelome tekstu,
ukljuujui (kako prethodni citati zorno pokazuju) i uvodni metodologijski dio, ne
nalazi nita slino znanstvenoj i pristojnoj udbenikoj obradi materije koja je uvodno licitirana, nego uglavnom agitacija za zatitu ljudskih prava i iznoenje autorovih
politikih nazora. Nije, na alost, rije o dobro obrazloenom zastupanju odreenih
vrijednosnih stajalita, nego o pukom recikliranju parola koje variraju istu temu
(treba se hrabro boriti za to vee potivanje ljudskih prava). U tim se parolama
izmjenjuju razliite zaotrene formulacije i zvune fraze, a Bazdan u njihovu isticanju iscrpljuje i brojna stilska sredstva obrade teksta, navodei pojedine dijelove svojih parola u boldu, italiku, boldu i italiku, boldu s dodanim razmacima, boldu i italiku
s dodanim razmacima, potom i podvlaei tekst, stavljajui ga u okvire itd. Unato
takvoj (iako to nije toliko vano, ali recimo i to doista pretjeranoj, pa stoga estetski
odbojnoj) obradbi teksta i varijacijama u otrom fraziranju, koji izraavaju snagu
autorova uvjerenja, Bazdanovim stavovima nedostaje ono znatno vanije za ozbiljan
sveuilini udbenik o demokraciji i ljudskim pravima: teorijska razradba, elaborirano utemeljenje i objanjenje stavova, disciplinirana obradba materije i sl. Od prve
borbene definicije ljudskih prava Ljudska prava su ono to Vam nitko ne moe
oduzeti, za koju napominje da je malo ... apstraktna, ali za sada dovoljna (3) Bazdan u knjizi samo gomila pretjerane parole u kojima najee zapada u manihejska
suprotstavljanja dobra i zla. Stoga se stjee dojam da je njegova knjiga ponajprije
gorljivi i nemuti politiki pamflet, to ga je neuspjeno pokuao znanstveno uokvi-
276
riti, a ne sveuilini udbenik o ljudskim pravima. Ukupno petnaest kratkih citata bit
e vie nego dovoljno za ilustraciju te ocjene:
Jer, suprotno od toga je nemoral i stanje opeg rata. I samo da znate:
ljudska prava nikad nee izai iz mode (23).
Politiari neprestano moraju voditi rauna da je legitimna samo ona vlast
koja jami i titi opa ljudska prava (36).
Dakle, kamo sree da su se ti silni novci utroili za razvoj. Naprotiv, utroili
su se za rat. Jer, ovjek je spreman na sve. I tu ne treba imati iluzija. A to da
je ovjek spreman na sve, bez komentara ilustriramo sljedeim primjerom
(54).1
Potrebno je navesti da zdrave snage u svijetu tj. Vi i svi mi skupa m o
r a m o odnijeti pobjedu nad jahaima apokalipse (104).2
No, moramo znati da je legitimna samo ona vlast koja jami i titi antifaizam i opa ljudska prava (136).
To bi trebala biti, dakako, uporina toka svih branitelja ljudskih prava, ije
bi, u ovom kontekstu, prvo i jedino zlatno pravilo trebalo glasiti: braniti
ljudska prava ak i po cijenu vlastita ivota (153).
Poznato je da je neznanje razlogom svih nedaa. Pored toga, neznanje je
uvijek prvi uvjet zla (154).
Ali, to je bila iznimka koja je potvrivala pravilo, a to pravilo je glasilo:
komunizam nije u stanju konkurirati kapitalizmu, jer ovjek nije batinio
osnovno ljudsko pravo, a to je da ivi u demokraciji (274).
...ljudska prava nisu stanje, nego proces. Zapravo, tonije bi bilo kazati: zatita i promicanje ljudskih prava su svjetski proces (442).
Zapamtite, nema gospodarskog razvoja bez demokracije i ljudskih
prava (520).
U svijetu, a, dakako, i u naoj dravi, odavno su sazrele materijalne pretpostavke za podizanje kulture ljudskih prava na viu, civilizacijsku razinu. Jer
ljudska prava su civilizacijska steevina (531).
Imamo zadau boriti se za javnu pristojnost! Moramo ponuditi viziju, pa
taman ona za neke bila i utopija (564).
1
Bazdan potom u posebnom okviru navodi poznati sluaj urugvajske ragbi momadi iji se
avion sruio u Andama 1972. Preivjeli su, da bi se u ekstremnim okolnostima odrali na ivotu, nakon to su donijeli teku zajedniku odluku o tome odluili jesti meso poginulih. Bazdanov tekst moe pogreno implicirati da su unesreeni jeli ive ljude: ekali su pomo 71 dan
i za to vrijeme je bilo pojedeno 29 ljudi. Preivjelo je njih enaestoro, nakon ega su meu
ostalim izjavili kako im je na kraju, kada je ponestalo mesa, bilo najtee jesti crijeva... (54).
2
etiri Bazdanova jahaa apokalipse su rasizam, ksenofobija, antisemitizam i netolerantnost (105).
277
Uz parole opega vaenja, Bazdan esto istie i parole ograniene na lokalni kontekst, koje su uglavnom usmjerene protiv velianja ustatva i NDH u suvremenoj Hrvatskoj. Njima i zakljuuje knjigu, prozelitistiki poruujui itateljima na koje e
naine najbolje pripomoi irenju i jaanju potivanja ljudskih prava:
Tako to ete pouavati o ljudskim pravima ljude oko sebe koji ne znaju dovoljno o tome. Pouavat ete ih o temeljnim ljudskim pravima, a promicat
ete i naelo dostojanstva i vrijednosti svake ljudske osobe. Polemizirat ete
se ljudima koji misle da je hrvatstvo npr. progon Srba iz nae zajednike domovine, koji generaliziraju mrnju na itav narod (563).
Konano, ustanite snano i protiv velianja nacizma NDH-a tog velikog
zloina koji je pored njemakog nacizma, talijanskog faizma i japanskog
militarizma sustava, koji je sistematski zatirao elementarna ljudska prava,
prije svega Srba i idova (563).
Ustaka kuga uinila je pusto (564).3
Vrlo znanstveno, nema to! No, kod Bazdana je slino kao u TV-prodaji: To jo
nije sve! Uz uvodni pozitivistiki diskurs koji zahtijeva sine ira et studio neutralno
seciranje materije i utvrivanje uzrono-posljedinih veza4, a koji se nalazi u sukobu
sa zagovaranjem vizije, pa i utopije, ljudskih prava koje pretee u knjizi, Bazdan
mjestimice pribjegava i marksistikom diskursu, piui o drutvenoj bazi i nadgradnji, te o materijalnim uvjetima proizvodnje koji moraju biti ostvareni da bi neka politika i pravna koncepcija zaivjela. Primjerice, on pie: Taj motor slobodnog poduzetnitva pokree i cjelokupnu drutvenu nadgradnju (46) i Jo je K. Marx kazao
da ovjek uvijek postavlja samo one zahtjeve za koje su sazrele materijalne pretpostavke (531).5 Kao da sukob pozitivizma i utopizma ljudskih prava nije za knjigu
dovoljno intelektualno neugodan, njemu se u knjizi pridodaje i sukob aktivistikog
diskursa, koji polae nade u promjenu svijeta kroz beskompromisni angaman pojedinca, i diskursa koji politike koncepcije i vizije tumai kao izraz materijalnih uv-
3
Bazdan ovdje afirmativno citira reenicu izvjesnoga Mirka Mirkovia, koji pie o zloinima nad idovima pod reimom NDH.
4
No, kada je rije o metodi demokracije i ljudskih prava, moramo rei da je znanstvena
metoda differentia specifica znanstvene spoznaje i da predstavlja sredstvo kojim otkrivamo meusobnu povezanost, kauzalnost, uzrono-posljedini odnos, zakonomjernost kretanja i perspektivu promatranih drutvenih fenomena (3-4).
5
Usp. takoer: ...ovjek je stupao u organizirane meusobne odnose, koji su se odvijali u
specifinim povijesno-gospodarskim uvjetima, koji su doveli do stvaranja i reproduciranja materijalnih uvjeta za opstanak ljudske vrste i meusobnih ljudskih odnosa kroz drutveno-ekonomske formacije (455). Ipak, Bazdanov diskurs samo je uvjetno reeno marksistiki utoliko
to sadrava osnovni trop razlikovanja ekonomske baze i politike nadgradnje. Strogo govorei,
Bazdanov diskurs je prije nesuvisao, nego marksistiki; recimo, kod njega je superstruktura ujedno ovisna o bazi i slobodna (a da pritom nije rije o nekoj dijalektikoj smicalici koja se potom
podrobnije obrazlae): Dakle, konkurencija je kljuna potencija, jer omoguava samo najboljima da se potvrde u salto mortale fazi robne proizvodnje, a to je faza kada dolazi do realizacije
robe ili usluga. ... Drugi podsustav, podsustav drutvene superstrukture je karakteristian po
tome to u njemu djeluju slobodni politiki zakoni kroz zakon politikog trita. Dakako, ono
pretpostavlja viestranaje. I ovom podruju djeluju zakoni konkurencije (47).
278
jeta. itatelj se s pravom moe pitati kako je u toj perspektivi mogua Bazdanova
povijest heroja koji mijenjaju svijet svojom borbom za ljudska prava?
Na posljetku, u anru sukoba diskursa treba pridodati i uestalo Bazdanovo
koritenje sintagme case study. ini se da Bazdan ne zna to je studija sluaja ili pak
olako odluuje sintagmu koristiti labavo metaforiki, jer studijom sluaja naziva
svako svoje davanje primjera uz neku temu, koje je samo neto opirnije od njegova
uobiajena tretiranja teme. Primjerice, u poglavlju 1.1.1.19 Teoretiari koji su zasluni za demokraciju i ljudska prava klasiari, prosvjetitelji i enciklopedisti. Case
study Thomas Paine on o Thomasu Paineu ne pie posve kratku enciklopedijsku
natuknicu kao, recimo, o Voltaireu i Rousseauu, nego o njemu pie malo dulji biografski ekskurs, od est i pol stranica (238-244), a u poglavlju 3.1.1.4.2.1 Muenje.
Case Study Osam metoda muenja u Villi Grimaldi, u Santiagu de Chile... nabraja
i ukratko opisuje metode muenja, koje imaju groteskne nazive poput golubica,
mokra podmornica ili elektrini bazen i sadraje koji se mogu lako pretpostaviti
(508-509). Ekstremni primjer zloupotrebe studija sluaja je poglavlje 3.1.3.6
Pravo slobodnog raspolaganja nacionalnim prirodnim resursima. Case Study Odrivi razvoj, koje ukupno ima stranicu i pol, a case study o odrivom razvoju odnosi se na pola stranice najosnovnijih informacija o dvjema konferencijama UN-a o zatiti okolia (549-550).
2. Takoer, u knjizi Demokracija i ljudska prava teme se tretiraju vrlo povrno,
najee u formi kratke enciklopedijske natuknice, koja daje elementarnu faktografiju
o osobi ili dogaaju koji je Bazdan odluio povezati s ljudskim pravima. S obzirom
na to da je u izvorima literature navedeno vie enciklopedija, moe se pretpostaviti da
je dobar dio sadraja knjige nastao tako to Bazdan jednostavno iz njih preuzeo podatke, bez ozbiljnijeg konzultiranja izvorne literature. Bez obzira na toan karakter
njegove metodologije, iz injenice da je u knjigu nagurano obilje faktografskih informacija o mnotvu osoba, dogaaja i tema iz povijesti i suvremenosti, lokalnoga i
globalnoga konteksta gotovo nuno proizlazi povrnost. U knjizi se, naime, doista
moe nai svega: od Ankice Lepej, kriarskih ratova do Freuda, ustakih pjesama,
Stevana Dedijera i pijunskih sustava6; od erijatskoga prava i kasti do prava na
seks i spomenutih naturalistikih opisa metoda muenja u Pinochetovu ileu (Case
Study). Istodobno nijedna od tema koju Bazdan stavlja na dnevni red nije lege artis
obraena.
Uz obilje tema, problem je i u njihovoj nepovezanosti i nestrukturiranosti knjige.
Samo u doista benevolentnoj interpretaciji moglo bi se rei da Bazdan nudi odreenu
povijesnu naraciju koja povezuje knjigu u smislenu cjelinu. Ona bi ukljuivala uvodnu priu o demokraciji, koja krunu dobiva u Amerikoj i Francuskoj revoluciji,
priu o razvoju konstitucionalizma i zatite prava, potom povijesni opis Lige naroda,
nastanka i funkcioniranja reima UN-a, te raspravu o pojedinim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima. No, obraivanje svih tema kod Bazdana svedeno je
na krae leksikonske reference i premreeno nizom povrnih pria i digresija koje se,
ni kronoloki ni prostorno, ne uklapaju u tu, uvodnim sadrajem sugeriranu, opu naraciju, pa se ni pomou nje ne moe uspostaviti dovoljno stabilna struktura koja bi
drala knjigu na okupu.
Povrnost tretiranja tema u knjizi moe se najbolje ilustrirati dvama primjerima:
raspravom o islamskom svijetu i ljudskim pravima te autorovim shvaanjem odnosa
6
(50).
Najsnaniji od svih je pijunski sustav Echelon, kolokvijalno nazvan i nebeski pijun
279
takozvanih primitivnih kultura prema ljudskim pravima. Bazdanovo upozoravanje na

nepotovanje ljudskih prava, pogotovo na zlostavljanje ena u islamskim zemljama
svojevrstan je lajtmotiv knjige. Ono se u knjizi, popraeno parolama moralnoga zgraanja, stalno iznova ponavlja.7 Bazdanovo je miljenje, naime, da su ljudska prava i
slobode ... Ahilova peta islamskih drava (76). Njegov je konani stav o temi, izraen u kontekstu komentiranja Arapske deklaracije o ljudskim pravima koja istie da
su ljudska prava u islamskim zemljama zatiena: to bismo rekli: Kadija te tui,
kadija ti sudi (398).
Iako afirmativno citira evka Omerbaia koji izjavljuje da Ljudska prava i
slobode u dananjem islamskom svijetu nisu na zavidnoj razini i to pripisuje ratovima, ponajprije kriarskim ratovima i kolonijalnim osvajanjima, dominaciji europskih drava i uspostavi diktatura (76) Bazdanov stav je suprotan Omerbaievu.
Bazdan smatra da je za negaciju ljudskih prava u islamskim zemljama odgovorno
ponajprije rigidno i zaostalo erijatsko pravo, a ne vanjska intervencija kolonijalizma
ili uzurpacije (sekularnih) diktatora. Poglavlje u kojem se najvie bavi tom temom
naslovljeno je Negacija na djelu u islamskim dravama erijatsko pravo8, a u
njemu Bazdan eksplicitno pie: Dakako, po naem miljenju je razlog tome [negaciji ljudskih prava u islamskim dravama, K.P.] rigidno erijatsko pravo konzervativno i prevazieno (77). Po Bazdanu je problem u tome to je u islamskim zemljama glavni izvor politikoga autoriteta Bog (10), tj. u praksi tumai boje rijei,
a ne demokratska narodna volja i to je ovjek u njima jo uvijek objekt, a ne subjekt (77).
Bazdan, meutim, u svom diskursu o islamskom svijetu i ljudskim pravima ne
nudi raspravu na zadovoljavajuoj razini. Njegovi se argumenti uglavnom svode na
opisivanje anakronih grozota vezanih za islamski svijet i izraavanje moralnoga
zgraanja i poruge. Bazdan tako opisuje kazneni zakon Saudijske Arabije koji ukljuuje bievanje, kamenovanje, odsijecanje ruke, odrubljivanje glave, pa i davljenje
ena i legaliziranu krvnu osvetu. Osobito istie loe tretiranje ena u islamskom svijetu, istiui prakse genitalnoga sakaenja9 i zgraa se nad neravnopravnou ena,
pogotovo enske djece koja su diskriminirana. Za Bazdanov diskurs o poloaju ena
u islamskom svijetu ilustrativna su sljedea tri citata:
U vezi seksualnih odnosa u braku, opet mu moe sve. I kada ena ne eli.
Znate ve onaj stav iz Kurana: ene vae su njive vae, i vi njivama svojim
prilazite kako i kad hoete (...). Mu moe potjerati enu i uzeti drugu. Sve
do broja etiri (490).
Upravo ovo posljednje, taj uas, tj. prisiljavanje djevojica na brak gdje se
izopaenost gotovo moe izmjeriti predoit emo nevjerojatnim podatkom.
Prisilni brakovi koji esto dovode do ropstva, obiaj su u dijelovima Nigerije, Sudana, Pakistana i drugim podrujima, gdje se ne trai enin pristanak
7
Usp. 10, 74-91, 394-399, 489-490, 496-497, 510-515.
Usp. 74-91. (pog. 1.1.1.6.3). To poglavlje dolazi u paru s jo tri poglavlja: Negacija na
djelu u nerazvijenim zemljama kaste, Negacija na djelu u kranskim dravama inkvizicija i Kriarski ratovi i Negacija na djelu pothranjenost i glad kao rezultat loeg vodstva. Iznimke koje potvruju pravilo. Sva etiri poglavlja su dio cjeline 1.1.1.6, naslovljene (sic!):
Devijacije modernog doba socijalne bolesti i socijalna patologija.
9
Trea i najsvirepija vrsta naziva se infibulacija (81).
280
na brak. Ponekad ene nisu starije od 9 (slovima devet Z. B.) godina

(496).
U veini islamskih drava, svaku enu koja nije muslimanka, a takve su
strankinje ili one u sastavu vojnih snaga raspodijeljenih na teritoriji neke od
tih drava mukarci smatraju prostitutkom (512).
Ti citati dobro pokazuju Bazdanov pristup temi: on ne argumentira, nego se
uglavnom zgraa i osuuje. To je posve prihvatljiva ljudska reakcija, ali ne i zadovoljavajua razina rasprave u znanstvenoj literaturi. Udbenik bi trebao ponuditi trezveniju obradu teme i ozbiljnije sueljivanje suprotstavljenih pozicija. Dakako, postoje vrlo dobri argumenti za tvrdnju da islam nije spojiv s ljudskim pravima, no postoje i protuargumenti, brojne teorijske rasprave i sueljivanja o ovoj temi, kao i posve razliite interpretacije pojedinanih sluajeva o kojima Bazdan pie. Bazdanovi
tvrdnje bile bi legitimnije nakon sueljivanja s drugim pozicijama, a Bazdan takvo
sueljivanje nigdje nije ozbiljno poduzeo, pa se nakon svega stjee dojam da Bazdan
dovoljno ne poznaje suvremene politiko-teorijske rasprave da bi izveo taj manevar,
primjerice one izmeu univerzalistikoga liberalizma (stajalita koje nereflektirano
zastupa) i multikulturalizma.
Slian se problem pojavljuje u njegovu tretiranju tzv. primitivnih plemena. U
kontekstu rasprave o globalnom siromatvu Bazdan pie: Zato i danas imamo geografske zone u kojima ljudi ive primitivno kao i njihovi preci prije 50.000 godina.
Dakako, ta ljudska bia i dalje vjeruju u one prve religijske forme kakve su animizam
i totemizam. ... Potom spominje razliita plemena, kao to su Tupi-Guarani, Bororo,
Jivaro, Pigmeji, te Kiri Kiri, Kuku Kuku i Fore koji jedu ljude, a spominje i pleme
Asmati s Papue Nove Gvineje, iji su pripadnici, kako Bazdan navodi, pojeli mladoga kolekcionara Michaela Rockefellera (52).10 Kasnije u knjizi Bazdan spominje ta
ista plemena i pita se: Imaju li Tupi-Guarani i Jivaro plemena iz Latinske Amerike,
Pigmeji iz Afrike i Kiri Kiri, For, Asmati iz Azije ansu spoznati svoja ljudska
prava? Dakako da nemaju, jer ne samo da ne znaju kakva imaju prava, nego ne znaju
ni u kojoj dravi ive (151). Ne bi li bilo bolje da je umjesto pukoga prosvjetiteljskog zgraanja nad njihovom zaostalou Bazdan pokuao dokazati svoju poziciju u
sueljivanju sa suprotstavljenom teorijskom pozicijom, naime onom multikulturalistikom, koja tvrdi da je moda prije problem u tome to zapadni bijeli ovjek misli
da druge kulture trebaju uvaiti njegov nain ivota, a ne u tome to domorodci u egzotinim krajevima ne znaju za ljudska prava? I u ovom sluaju vrijedi da je autor
moda u pravu i da za njegovu poziciju postoje brojni dobri argumenti, ali ih se on,
na alost, nije potrudio navesti, niti suoiti s protuargumentima. ini se da je Bazdan
toliko uvjeren u ispravnost svoje pozicije, da smatra da je ne treba posebno obrazlagati, nego samo propagirati, sve dok nju istinu o ljudskim pravima svi drugi ne
spoznaju. Njegov diskurs tako katkad ima iskljuivi prizvuk propagiranja totalitarne
ideologije, u kojem neprijatelje treba poraziti, a one jo neodlune samo pouiti istini. Kad govori o odgoju i obrazovanju za ljudska prava, on pie kako on treba poluiti deetnizaciju, kako njime treba suzbiti nacionalistiku javnu kulturu i kako
globalna ljudska prava kroz edukaciju trebaju postati nainom ivota za svakoga pojedinca: Jer, putem obrazovanja o ljudskim pravima mogli bi se promijeniti i um i
10
S obzirom na to da nisam antropolog, ne mogu ulaziti u tonost navoenja imena pojedinih plemena, njihovo eventualno preklapanje, autentinost njihove antropofagijske tradicije, pa
ni samu njihovu egzistenciju. Bazdan i u raspravi o toj temi, po obiaju, citira samo dnevne novine. Za argument je ipak vano samo to da je rije o egzotinim plemenima koja ne dijele zapadnjaku kulturu, a to nije u pitanju.
281
srce ljudi. Kultura ljudskih prava trebala bi postati vlastita ideologija u ovom
21. stoljeu (138).11 Iako se Bazdan nominalno ograuje od zaotrene interpretacije,
govorei da treba ouvati kulturne razlike, stjee se dojam da bi one mogle opstati
samo kao folklor za zabavu turista, a ne kao uistinu alternativni nain ivota. Bazdan
takoer pie kako je [s]uzbijanje patolokih manifestacija, uvjerenja i miljenja ...
condicio sine qua non tree generacije ljudskih prava kao i da je obveza ... drave
da kazni patoloke manifestacije koje su vezane za tzv. duhovnu sferu, tj. za uvjerenje i miljenja (556). Iako Bazdan vjerojatno na umu ima govor mrnje i velianje
NDH u suvremenoj Hrvatskoj o kojemu toliko pie, njegovi opi stavovi imaju opasne konzekvencije, koje bi mogle ukljuivati cenzuru slobode govora totalitarnoga
tipa.
Na kraju druge toke, u vezi s prigovorom povrnosti i prenatrpanosti razliitim
temama, ipak elim rei neto, uvjetno reeno, pozitivno o Demokraciji i ljudskim
pravima. Ako se izoliraju Bazdanove zaotrene parole, ona bi moda mogla funkcionirati kao svojevrsna itanka iz ope kulture u kojoj se mogu nai elementarne informacije o, primjerice, Sokratu, antikoj Grkoj, o Williamu od Ockhama, o Marxu,
Voltaireu, Freudu ili Janu Husu. Ona, takoer, sadrava mnotvo zanimljivih trivijalnih informacija koje mogu zainteresirati itatelja: primjerice, to znai pogrom i
tko je uveo termin u literaturu (106); tko je tvorac termina etnocentrizam (114);
poznatu priu o luteranskom pastoru i komandantu podmornice u Prvome svjetskom
ratu Martinu Niemlleru, koji je utio dok su odvodili druge (119); priu o nogometnom ratu Hondurasa i Salvadora (121); o tome to je Hus izjavio na lomai jedna
od onih apokrifnih izjava velikana na samrti, poput one kralja Aleksandra uvajte
mi Jugoslaviju! ili Morusove Nemojte rezati bradu! (157); o Memorijalnom muzeju Yad Vashem (159); tko je prvi crnac koji je dobio Nobelovu nagradu (332), o
suvremenoj prodaji klada za robove (352), o Fridtjofu Nansenu (475-476), o Putovanju prokletih (477) itd. No, sve se te, kao i bezbrojne druge trivijalne informacije
pouzdanije, kvalitetnije prezentirane i bolje kontekstualizirane danas mogu lake
nai na brojnim drugim mjestima, primjerice, u Wikipediji. Kompilacija enciklopedijskih sadraja u doba hiperprodukcije informacija i njihove lake dostupnosti nema
prevelikoga smisla, pogotovo ne u znanstvenom djelu i sveuilinom udbeniku.12
3. ak i kad se ignoriraju fiktivni pozitivistiki okviri, baraa agitatorskih parola
i natrpavanje knjige nepovezanim i povrno obraenim temama, ostaje jedan temeljni
problem vezan za materiju kojom se Bazdan bavi, koji se nikako ne moe zaobii.
Unato velikoj koliini teksta koji je napisao o ljudskim pravima, na kraju itatelju
nije jasno zato su ljudska prava prava, a ne, recimo, moralni ili politiki zahtjev.
ini se, naime, da Bazdan u knjizi zastupa odreenu varijantu prirodno-pravne doktrine ili jusnaturalizma. Za njega nisu toliko bitni pozitivno-pravni propisi, koji mogu
biti i suprotni prirodnom pravu. On tako pie:
11
Rije je o poglavlju 1.1.1.12 Obrazovanje za ljudska prava kljuni imbenik spreavanja krenja ljudskih prava (135-141).
12
Dodue, moemo se naaliti i primijetiti da zanimljive trivijalnosti koje se mogu nai u
knjizi nisu nuno enciklopedijski zahvaene. Primjerice, u knjizi Bazdan navodi pismo Ante
Bakovia HHO-u iz 1996. u kojem Bakovi osebujno odgovara HHO-u na poziv na okrugli stol
o govoru mrnje. Pismo, potpisano s Va mrzitelj, don Anto Bakovi poinje: Dragi komunisti, boljevici, etnici, jugovii i Hrvatomrsci iz Hrvatskoga helsinkog odbora. Vraam poziv
uz prosvjed kako ste se usudili moje ime staviti na listu sudionika. I tu se vidi va boljevikoetniki lopovluk. Da ste Hrvati, tj. potenjaci... (170). Taj tip zabave Wikipedia jo uvijek ne
nudi.
282
Zapravo, prirodno pravo bismo mogli definirati kao prirodno, vjeno i nepromjenjivo pravo koje postoji objektivno u svijetu, neovisno od volje ljudi.
Ono proizlazi iz same prirode ljudi i drutva. Zapravo, u pitanju su opa, neotuiva i nezastariva ljudska prava. Prirodno pravo nije nigdje formulirano,
ve predstavlja neposredan sastavni dio prirode ovjeka i ljudi (195).
Bazdan dodaje da prirodna prava treba prenijeti u pozitivno pravne propise, ali da
u sluaju sukoba izmeu prirodnoga i pozitivnoga prava prednost ima prirodno pravo
(196). Za Bazdana ljudska prava svatko ima roenjem, bez obzira na spol, rasu, vjeru
itd. (24). Drave su samo sredstvo za njihovo ostvarenje. Ljudska prava ne smiju se
nikad, pa ni za vrijeme ratnoga sukoba, suspendirati. tovie, kao nositelj neotuivih
prirodnih prava, po Bazdanu je ak i ovjek pojedinac subjekt meunarodnoga
prava.13 Kad daje elementarne informacije o pravnim izvorima ljudskih prava, Bazdan pie da se oni dijele na formalne i materijalne, pri emu formalni ionako mogu
biti tzv. gola forma, a materijalni podrazumijevaju politiku volju da se neto
prihvati i sprovede u djelo (27). U interpretaciji toga njegova stava i zaokruivanju
njegova shvaanja ljudskih prava uope, treba pridodati i motto knjige prema kojem
su drave bez pravednosti samo razbojnike bande. U Bazdanovu kontekstu, on vjerojatno znai da je pozitivno pravo drave bez pravednosti, dakle bez potovanja
ljudskih prava, najobinije razbojnitvo. Takoer, Bazdan smatra da njegovu poziciju
dobro opisuje i sintagma univerzalni jurahominizam ili ovjekopravlje, koju preuzima od dubrovakoga franjevca Martina Sentia (29).
Zato se Bazdanovo stajalite teko moe prihvatiti? Problem je u tome to je
Bazdan naveo jedan izrazito opiran katalog ljudskih prava, koji ne ukljuuje samo
klasina osobna i politika prava, nego i opsean katalog socijalnih i gospodarskih
prava, pa i treu generaciju prava, poput prava na mir i demokraciju ili prava na slobodu od nestaice. Iako Bazdan one koji na diskurs bezuvjetnoga jamenja prava reagiraju pitanjem o dunostima proziva za miniranje ljudskih prava14, upravo je pitanje o dunostima pravo pitanje za Bazdanovo shvaanje ljudskih prava. Naime, poprilino je jasno da neije pravo ako je pravo, a ne puki politiki zahtjev podrazumijeva pravni izvor na kojem poiva, tuu recipronu dunost, makar dunost uzdravanja od inidbe koja bi ometala ostvarenje toga prava, te da ono ukljuuje
pravnu zatitu, aparat prinude koji ga osigurava i u krajnjoj liniji, mogunost ostvarivanja prava na sudu. Neije pravo ne treba u tom smislu previe mistificirati: ono je
zahtjev koji se moe ostvariti (enforceable claim). U suprotnom je njegov pravni karakter dvojben. Stoga se postavlja pitanje tko e i zato osigurati ostvarivanje opsena Bazdanova kataloga prava i na osnovi kojih pravnih izvora?15 Umjesto da se u
13
tovie, Bazdan smatra da je Opom deklaracijom UN-a o ljudskim pravima iz 1948.
ovjek pojedinac postao glavnim subjektom meunarodnoga prava: Ali, vano je da je tim
sjajnim dokumentom konano ovjek postao glavni subjekt meunarodnog prava i meunarodnih odnosa (376). Sporno je tvrditi da su pojedinci uope subjekt meunarodnoga prava, a
kamoli da su njegov glavni subjekt. Da je dodatak meunarodnih odnosa izrazito kontrafaktiki,
ne treba pak posebno obrazlagati.
14
U tom kontekstu, potrebno je kazati da su neuki neprijatelji teorije o ljudskim pravima,
teorije koju kao ljudi moramo spoznati, skloni stalno postavljati jedno notorno pitanje, kako bi,
zapravo minirali koncept ljudskih prava. To njihovo pitanje je glasilo: A to je s dunostima?
(153).
15
Nakon kratke prie o hipijima, Woodstocku i seksualnoj revoluciji, Bazdan pie i o
pravu na seks: Pravo na seks kao prirodnu potrebu, nakon toga javno istiu mnogi, te to
ubrzo postaje temom dana. To je najbolje preneseno u kultnoj amerikoj seriji Seks i grad,
283
knjizi usmjerio na preciznije definiranje i utemeljenje kataloga ljudskih prava, a potom pojedinim primjerima iz pravne prakse objasnio kako se ona ostvaruju, kako ih
se moe ostvariti i zato bi ona prava, koja se ipak jo ne mogu ostvariti, ipak bila
prava, Bazdan je ponudio samo neosvijeteni prosvjetiteljski zanos u kojem su
ljudska prava proces koji e svi spoznati, jer je za to dolo vrijeme. U tom procesu nisu jasno razlueni pravo, politika i moral, pa sve pomalo zvui kao nova kulturna revolucija, kojom se u glavi svakoga pojedinca uspostavlja globalni reim
ljudskih prava, to odgovara onomu to je Charles Lindblom u Politici i tritima nazvao uiteljskim sistemom (preceptoral system) koji poiva na uvjeravanju odnosno indoktrinaciji kao glavnoj metodi socijalne kontrole. Nakon Bazdanove obrade
teme jednostavno nije jasno zato su ljudska prava prava, a ne samo politika ili moralna doktrina, koja se, kako bi bila retoriki efektnija, ideoloki maskira kao
pravo.
Zbog navedenih razloga, Demokracija i ljudska prava nije korektan sveuilini,
ni srednjokolski udbenik, nego jedan glomazni i nesuvisli politiki pamflet, u kojemu autor umjesto ozbiljnoga tretiranja teme, iznosi vlastiti svjetonazor, ponavljajui jedne te iste parole koje se izmjenjuju s baraom trivijalnih informacija. Rije je,
ukratko, o vie od 650 stranica nedomiljene svjetonazorske proze, koja je pogreno
recenzirana i pogreno deklarirana kao sveuilini udbenik. Ako se elite zabaviti na
heterodoksan nain, uvjetno preporuujem ovaj naslov; ako elite neto ozbiljno i sustavno nauiti o ljudskim pravima, potraite neku drugu literaturu.
***
Nakon svega napisanog, postavlja se logino pitanje zato sam odluio utroiti
vrijeme na itanje i pisanje osvrta o jednoj dugoj i nekvalitetnoj knjizi? Znanstvenu
sublimaciju sadistikoga poriva, koja dobiva svoj izraz u teorijski nezahtjevnom, otrom kritiziranju loega teksta, moda ne treba posve iskljuiti, ali ona nipoto nije
dovoljan razlog za ovaj pothvat. Dva su ipak glavna razloga, od kojih je samo prvi
donekle osoban, ili tonije, osobno-autorski. Osvrt na knjigu Demokracija i ljudska
prava, trei je u nizu mojih kritika drutveno-znanstvenih knjiga reducirane kvalitete
koje sam napisao za politoloki asopis Politika misao. On zaokruuje izvorno neplaniranu trilogiju mojega recenzentskog hobija bavljenja knjigama koje drutvenoznanstvena akademska zajednica odluuje ignorirati ili pak, najee zbog osobnih i
socijalnih razloga, tretirati isprazno-svearskim zabiljekama i frazerskim, turo-deskriptivnim prikazima, iz kojih se nita jasno ne moe iitati.
U trima knjigama o kojima sam pisao zastupaju se posve razliita ideoloka stajalita. U prvoj knjizi, Pod globalnim eirom, izraavaju se desna politika uvjerenja. U njoj se proziva komunistika nomenklatura koja je ostala na vladajuim poloajima i napada se bezuvjetno prihvaanje euroideologije i europolitike reli-
koja je bila prikazana u cijelome svijetu, osim pogaate u islamskim dravama (454). Na
stranu brojna pitanja koja ovaj citat otvara, bizarno pravo na seks samo je krajnji primjer neutemeljenoga proirenja kataloga ljudskih prava do nesluenih razmjera. Ako pravo podrazumijeva recipronu dunost uzdravanja ili injenja, tko je odgovoran za ispunjenje ovoga prava?
Treba li drava trenirati i plaati posebno obuene pojedince koji e osigurati ostvarenje toga
prava seksualno depriviranima? Trebaju li se klijenti koji su plaali prostitutkama reinterpretirati kao manjina kojoj su ugroena ljudska prava i za (ilegalno) plaene seksualne odnose zatraiti novac natrag, jer su platili ono to im se ionako jami kao ljudsko pravo?
284
gije.16 U drugoj se knjizi, Dugo putovanje Hrvatske u EU, zastupa ideologija neoliberalizma. Njezin autor podupire ekonomsku globalizaciju uz sigurnosno-politiki
Pax Americana, kojima se manihejski suprotstavlja zatvaranje Hrvatske u neki totalitaran antidemokratski bantustan.17 Demokraciju i ljudska prava moglo bi se pak
okarakterizirati kao djelo snane lijeve politike orijentacije. U njoj se izraavaju
kritiki stavovi prema nacionalizmu i globalizacijskim nepravdama, a zagovara se
opa globalna zatita ljudskih prava i polae nada u sustav UN-a u obavljanju te zadae. Tim ideoloki razliitim knjigama zajednika je osobina samo to da ne udovoljavaju ak ni labavim znanstvenim standardima, iako sve tri na njih eksplicitno pretendiraju, govorei o metodologijama i metodama istraivanja kojima se slue, studijama sluaja i sl. Ako sam, kako se retrospektivno pokazuje, u svojoj recenzentskoj trilogiji uspio pokriti zadovoljavajuu irinu ideolokoga spektra, time sam
barem donekle ponudio opravdanje pretpostavci da moje recenzije nisu voene neslaganjem s ideolokim i politikim orijentacijama autor i njihovih knjiga, nego ponajprije sumnjom u njihovu znanstvenu kvalitetu.
U tome je, ukratko, osobno-autorski razlog pisanja ovoga osvrta: ako sam ve
napisao dva osvrta slinoga karaktera, napisat u i trei, kojim u uredno zakljuiti
cijelu stvar i mirno rei da je to posljednji takav osvrt koji sam napisao. Zastupanje
neke vrijednosne ili politike pozicije ne moe se izbjei u drutveno-znanstvenim
djelima, a moja je ideja sada mogu to retrospektivno rei bila pokazati da ih se,
unato tomu, ne moe proizvoditi bez uvaavanja elementarnih pravila struke. Ne bi
li bilo bolje da su moji privatni gospodari prstenova Milardovi, Stanii i Bazdan,
umjesto bijesnih pamfleta napisali vrijedne, temeljite i ozbiljne studije, u koje su na
suptilniji nain mogli utkati vlastita politika uvjerenja, protiv ega ne bih imao nita
protiv? Nije li bolje da drutveni znanstvenici odre standarde svoje produkcije, nego
da teorijski neosvijeteno i traljavo propovijedaju svoje politike pozicije ex cathedra?
Drugi je razlog za pisanje osvrta u potrebi da se upozori na zabrinjavajue nepotovanje nekih standarda kojih bi se akademska zajednica trebala drati. Ne vjerujem,
dakako, da e ikakve praktine konzekvencije proizii iz ove recenzije, kao to nisu
ni iz prvih dviju. U njoj, uostalom, ne traim bilo koju svrhu izvan osobne larpurlartistike satisfakcije. Ipak smatram da je na neke probleme potrebno upozoriti i tako barem pokuati spasiti duu svoju.
Iako ne sumnjam da su Bazdanova uvjerenja koja u knjizi izraava plemenita i iskrena, a njegov dugotrajni angaman u udruzi iz koje je nedavno javno istupio, vrijedan potovanja, niti sporim da pojedine informacije koje se mogu nai u knjizi moda
mogu biti zanimljive, u smislu zadovoljstva koje prua nevezano prelistavanje neke
enciklopedije ili rjenika stranih rijei, ono to ovaj osvrt, nadam se, uspijeva pokazati, jest to da Bazdanova knjiga nipoto nema karakter znanstvenoga djela. A upravo
taj karakter, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze, pripisan joj je od strane
akademske zajednice. Stoga je, za razliku od prvih dviju knjiga o kojima sam pisao
jednoga, u osnovi, samizdata i semipublicistike knjige Bazdanova knjiga ozbiljniji
problem, koji treba smjestiti u iri kontekst. Naime, kako u njoj pie, knjiga Demokracija i ljudska prava odlukom je Senata od 29. sijenja 2008. prihvaena kao sveuilini udbenik Sveuilita u Dubrovniku. To znai da je ona udbenik na kolegiju
koji Bazdan predaje i da studenti iz nje, kao ispitne literature, moraju uiti i pripre16
V. Politika misao, god. 42, br. 2, 2005., str. 113-124.
17
V. Politika misao, god. 43, br. 2, 2006., str. 195-205.
285
mati ispit. Pozitivne recenzije knjige napisali su prof. dr. sc. Stjepan Malovi, dr. sc.
Milan Kipera i prof. dr. sc. arko Puhovski. Postavlja se pitanje kako je mogue da
jedna ovako znanstveno insuficijentna knjiga dobije status sveuilinoga udbenika, i
to odlukom najviega tijela jednoga hrvatskog sveuilita, nakon recenzije trojice
doktora znanosti? Odgovor na to pitanje moe se nalaziti samo tamo gdje se ne smije
nalaziti izvan teksta. Ono to bi se u potrazi za njim moglo pokazati problematinim jest to su recenzenti Malovi i Kipera Bazdanovi kolege s Odjela za komunikologiju Sveuilita u Dubrovniku, a Puhovski dugogodinji Bazdanov suradnik iz
HHO-a. U svjetlu prethodnih argumenata, Malovieve i Kiperaeve pozitivne ocjene
zapravo su skandalozne. Malovi, naime, tvrdi da je Bazdanova knjiga znaajni doprinos znanstvenom ralanjivanju podruja demokracije i ljudskih prava, a Kipera
da e njome studenti Odjela za komunikologiju Sveuilita u Dubrovniku dobiti
kvalitetan izvor informacija za uspjeno savladavanje programskih sadraja istoimenog kolegija.18
Nedavno je na Zagrebakom sveuilitu provedena velika antikorupcijska akcija,
koja se usmjerila na gotovo banalan oblik korupcije, koji podrazumijeva da studenti
daju novac profesorima za formalnu potvrdu o ispitu ili zvanju. Nepotovanje akademskih standarda, na koje sluaj knjige Demokracija i ljudska prava upuuje, barem je jednako zabrinjavajue, ali ono se ubraja u skup onih akademskih praksi koje,
zbog nedostatka kompetencije, ne mogu kontrolirati dravna tijela, nego samo akademska zajednica sama. Njoj bi trebalo biti jasno da knjiga u kojoj je jedna od zavrnih parola Zato ne dozvolite da neuki primitivci u Vaoj nazonosti dre govore
mrnje (564) ne treba nositi grb sveuilita i oznaku Manualia Universitas Studiorum Ragusinae, nego prije upozorenje u amerikom stilu Ne pokuavajte ovo kod
kue ili uope! Ako nekom naivnom studentu padne na pamet doslovno posluati
Bazdanov savjet i krene uutkavati nekoga neukog primitivca u krmi, koji je poeo s uobiajenim politikim nekorektnostima, hoe li taj student moi Bazdana tuiti
za naknadu tete kad mu ih neuki primitivac razbije naoale, nemajui razumijevanja za kvalifikaciju svojega diskursa kao govora mrnje?
Kreimir Petkovi
18
Izvadak iz recenzije Puhovskoga koji se nalazi u knjizi isprva se ini pomalo pitijskim.
On u cijelosti glasi: (...) Na naem jeziku ne postoji ni priblino slian rad ni kvantitativno ni
kvalitativno te je rije nedvojbeno o pionirskom djelu u Hrvatskoj. I na stranim jezicima koje
pratim ne nalazi se radova koji, na ovakav nain (filozofijski, sociologijski, politologijski, ekonomijski itd.), kritiki povezuju demokraciju i ljudska prava. (...) (676). Djelo poput Bazdanova svakako nigdje ne postoji, pa je nedvojbeno rije o pionirskom djelu, bilo to pozitivno ili
negativno. Takoer je nedvojbeno da je autor, unato gotovo pozitivistikim deklaracijama u
metodologijskom uvodu knjige, u irem smislu kritiki nastrojen i da materija kojom se bavi
ulazi u podruje disciplina koje recenzent nabraja. No, to to se recenzent koristi posvojnim pridjevima izvedenima iz naziva disciplina za karakterizaciju kvalitete autorova pristupa (kojima
se inae koristi kad ozbiljno govori u javnosti) i to rabi sintagmu kritiki ralanjuje, koja
ima jake pozitivne konotacije, snano sugerira da pozitivna recenzija nije ironina, nego ozbiljno miljena. Na posljetku, teko se moe zaobii to to Bazdan u knjizi glorificira Puhovskoga,
piui o njemu kao o osobi velike graanske hrabrosti i izuzetne erudicije poznate diljem Europe (163) te ga spominje ili citira na ak sedam stranica knjige. To Puhovskoga ini jednom
od zastupljenijih osoba u knjizi. Usporedbe radi, u knjizi se na jednakom broju stranica spominju Lenjin i Luj XVI; na jednoj stranici manje od Puhovskoga pojavljuje se Hitler, a na dvjema
stranicama vie Muhamed.
286
Prikaz predsjednikom, a koja ne bi, koja naRobert Elgie, Sophia Moestrup

(ur.)
Semipresidentialism in Central
and Eastern Europe
Manchester i New York: Manchester
University Press, 2008., 282 str.
U suvremenoj literaturi o semiprezidencijalizmu pojavljuje se nekoliko osnovnih pravaca koji nastoje ponuditi vlastite koncepte i definicije ovoga sustava
vlasti. Dva najutjecajnija pravca meu
njima daju meusobno bitno drukija vienja semiprezidencijalizma. Jedan potjee od Mauricea Duvergera i njegove
definicije koja ukljuuje izravne predsjednike izbore, predsjednikove znatne
ustavne ovlasti te odgovornost premijera
i vlade prema parlamentu. Na tu se definiciju oslanjaju radovi brojnih autora od
kojih su je neki u potpunosti prihvatili,
dok su drugi izveli odreene modifikacije. Druga skupina koncepata na prvi je
pogled slina prvoj, jer preuzima dva od
triju Duvergerovih kriterija: izravan izbor
predsjednika drave te odgovornost premijera i vlade parlamentu. No, iako je
izostavljen samo jedan kriterij znatne
ustavne ovlasti predsjednika drave
njezina primjena na konkretne sustave
vlasti dovodi do posve drukije klasifikacije zemalja pod polupredsjedniki sustav od prethodne definicije. Taj minimalistiki koncept svodi, prema ustavnoj strukturi i politikoj praksi, bitno razliite zemlje pod isti sustav vlasti. Najistaknutiji je predstavnik toga koncepta
Robert Elgie, irski profesor politologije,
koji je u posljednjih petnaestak godina
objavio niz radova i urednikih knjiga o
semiprezidencijalizmu koji su se temeljili
na toj definiciji. Stvaranjem vlastitoga
minimalistikog koncepta, njegova je
namjera bila ukloniti nejasnou oko toga
koja bi se zemlja mogla smatrati polu-
staje zbog nesuglasica meu razliitim

autorima oko toga to su to znatne predsjednike ovlasti. Njegov je koncept postao privlaan brojnim autorima koji su
bilo kao sporednu bilo kao glavnu temu u
svojim radovima spominjali ili analizirali
polupredsjednike zemlje ili semiprezidencijalzam kao sustav vlasti. Knjiga
urednika Roberta Elgieja i Sophie Moestrup Semipresidentialism in Central and
Eastern Europe trea je u nizu urednikih knjiga o semiprezidencijalizmu to
ih je objavio Robert Elgie. Prije te, objavljene su 1999. Semi-Presidentialism in
Europe, u izdanju Oxford University
Pressa i 2007. Semi-presidentialism outside Europe: A comparative study, u izdanju Routledgea. Ova, trea u nizu,
zbornik je radova o sustavima vlasti u
Srednjoj i Istonoj Europi koji se, sukladno Elgiejevu konceptu, klasificiraju kao
polupredsjedniki. Knjiga se sastoji od
etrnaest poglavlja, od kojih su prvo i
posljednje uvodni i zakljuni radovi
urednika ovoga izdanja, a ostalih dvanaest obrauje dvanaest zemalja dvije spomenute europske regije.
Uvodni tekst to su ga zajedno napisali Robert Elgie i Sophia Moestrup iznosi Elgiejev minimalistiki koncept
polupredsjednikoga sustava te predstavlja strukturu po kojoj je svaki autor u
knjizi napisao svoj tekst. Tri su bitna
problema koja su u njima obraeni: razlozi i nain uvoenja polupredsjednikog sustava u svaku od tih zemalja,
mehanizam po kojemu djeluje taj sustav vlasti te njegovi uinci.
Prvi je tekst napisao Andrei Arkadyev o polupredsjednikom sustavu u Bjelorusiji. Napominjui na poetku svoga
rada da je znanstvenicima u toj zemlji teko prikupiti podatke i plasirati ih zbog
kontrole koju provodi reim i zbog straha
koji postoji od njega, ovaj autor daje
efektan uvod iz kojega se vidi o kakvome
je politikom sustavu rije. Izlazak iz
Sovjetskoga Saveza 1991. za tu je zemlju
bio poetak demokratizacije koji je bio
zaustavljen dolaskom Aleksandra Luka-
enka na vlast 1994. godine. Novi ustav,

koji je prihvaen te godine, zamijenjen je
na referendumu dvije godine kasnije sadanjim ustavom koji Lukaenku omoguuje diktatorsku vlast. Graani su,
tako, glasujui na referendumu za Lukaenkov prijedlog ustava, sami sebe podvrgnuli diktaturi pod kojom ive i danas.
Sljedei tekst u ovom zborniku napisan je o bugarskom semiprezidencijalizmu koji je u tu zemlju uveden ve poetkom tranzicije. Autor toga teksta Svetlozar A. Andreev navodi da su bugarski
predsjednici tijekom proteklih godina nastojali odrati svoj utjecaj u odnosu na
premijera i vladu te su djelomino u tome
i uspjeli. Novi bugarski ustav donesen je
1991., a poetkom sljedee godine odrani su i prvi izravni predsjedniki izbori.
Od 1992. do danas na vlasti su se izmijenila tri predsjednika. Meu svim zemljama prikazanima u ovoj knjizi Bugarska je jedina zemlja u kojoj osim predsjednika drave postoji i potpredsjednik.
lanak o Hrvatskoj napisala je profesorica Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu Mirjana Kasapovi. Piui tekst u
skladu sa strukturom koju su urednici
naveli u uvodniku ovoga zbornika, autorica napominje da je semiprezidencijalizam u Hrvatskoj uveden 1990. u ustavotvornom procesu u kojemu nije postignut
konsenzus izmeu dviju najjaih stranaka
o novom sustavu vlasti. U Ustavotvornoj
komisiji jedan od najutjecajnijih lanova
bio je profesor ustavnoga prava Smiljko
Sokol, koji je sustav vlasti u novom Ustavu uobliio prema francuskom predloku, ali s mogunou predsjednika drave ne samo da imenuje premijera i lanove vlade, nego i da ih otpusti s dunosti. To je hrvatskom predsjedniku omoguilo dominantan poloaj u izvrnoj
vlasti, a izborni sustav i izvanustavni
imbenici omoguili su mu takav poloaj
i unutar cijeloga politikog sustava. Ustavne promjene iz 2000. oslabile su poloaj predsjednika Republike u korist Vlade i Sabora pa bi se, prema Duvergerovim i srodnim konceptima, hrvatski su-
287
stav vlasti od tada mogao klasificirati kao
parlamentarni. No, prema minimalistikom Elgiejevu konceptu, sustav je jo
uvijek polupredsjedniki jer slabljenje
predsjednikovih ustavnih ovlasti nije popraeno i ukidanjem izravnih predsjednikih izbora.
Slino kao i u Bjelorusiji, jo jedna
postsovjetska drava polupredsjedniki
sustav vlasti nije dobila na samom poetku tranzicije. Autor teksta o Litvi, Algis Krupaviius, navodi da je Litva uvela
semiprezidencijalizam u ustavotvornom
procesu koji je bio snano obiljeen utjecajem prolosti. Razloge i nain za uvoenje toga sustava vlasti (i, openito, nain na koji je oblikovan cijeli politiki
sustav) ovaj autor prikazuje s osvrtom na
razdoblje izmeu dvaju svjetskih ratova.
Dvije glavne struje u litvanskoj politici
poetkom devedesetih godina 20. stoljea
zastupale su uvoenje razliitih tipova
sustava vlasti. Dok su reformirani komunisti eljeli uspostavu parlamentarnoga
sustava i prihvaanje litvanskoga ustava
iz 1922., druga glavna politika snaga u
zemlji, Sjdis, zahtijevao je uvoenje
posljednjega predratnog ustava iz 1938.
koji je uspostavio instituciju snanoga
predsjednika. Kao rezultat kompromisa
izmeu dvaju razliitih zahtjeva, Litva je
Ustavom iz 1992. dobila polupredsjedniki sustav.
U pojedinim postkomunistikim
zemljama odreene osobe su snano obiljeile tranzicijsko razdoblje i stvaranje
nove drave. U Makedoniji je to bio njezin prvi predsjednik Kiro Gligorov. Na
predsjedniku dunost Gligorov je stupio
poetkom 1991., nakon prvih slobodnih
izbora odranih krajem prethodne godine, no tada je za predsjednika bio izabran
u parlamentu. Prvi predsjedniki izbori
odrani su tek 1994., na kojima je on ponovno postao predsjednikom. Autor teksta o Makedoniji, Franois Frison-Roche,
podijelio je makedonski politiki sustav
na dva razdoblja: prvo, koje predstavlja
eru Gligorova i drugo, koje predstavlja
postgligorovsku eru, odnosno razdoblje
vladavine Borisa Trajkovskog i Branka
288
Crvenkovskog. Autor navodi da su sva
trojica predsjednika u makedonskoj politici odigrala pozitivnu ulogu zbog ega
se Makedoniju moe smatrati uspjenim
primjerom polupredsjednikog sustava
meu postkomunistikim dravama.
Jedina od svih zemalja opisanih u
knjizi koja je i prema minimalistikom
konceptu napustila polupredsjedniki sustav jest Moldavija. Ustavnim promjenama iz 2000. ukinuti su izravni izbori za
predsjednika drave te je time nestao jedan od definirajuih kriterija toga sustava
vlasti u Moldaviji. Semiprezidencijalizam je u toj zemlji uveden 1991., kad su
odrani prvi predsjedniki izbori na kojima je pobijedio Mircea Snegur. Moldavija je, osim Rusije, jedina zemlja opisana u ovoj knjizi koja je u tom razdoblju
imala vie tehnokratskih nego stranakih
premijera. Analizirajui mehanizam djelovanja sustava, autor ovoga lanka Steven D. Roper donekle odstupa od Elgiejeva koncepta, jer navodi i trei kriterij
semiprezidencijalizma, a to je da predsjednik posjeduje ustavne ovlasti. S tom
se definicijom Roper nalazi izmeu Duvergerove i Elgiejeve definicije toga sustava vlasti. S obzirom na svoja ustavna
obiljeja i politiku praksu, Moldavija do
2000. odgovara svakoj od njih.
Prva zemlja u Srednjoj i Istonoj Europi koja je dobila nekomunistikoga
premijera bila je Poljska 1989. godine.
Iako je ta zemlja ve nakon pregovora
Okrugloga stola dobila ustavno jakoga
predsjednika, on nije bio izabran na opim izborima, nego u parlamentu. Tek
sljedee godine odravaju se prvi predsjedniki izbori na kojima pobjeuje
Lech Wasa. Njegovih pet godina vladavine bilo je obiljeeno sukobima s ostalim institucijama dravne vlasti pa je
tek dolaskom Aleksandra Kwaniewskoga na elo drave 1995. prestala kriza u
odnosima tih institucija. Prema tzv. Malom ustavu iz 1992. Poljska je zadrala
izravno izabranoga predsjednika sa znatnim ustavnim ovlastima, ali Ustavom iz
1997. poloaj predsjednika slabi u korist
premijera. Autor teksta o Poljskoj, Iain
McMenamin, naglaava kako je semiprezidencijalizam u toj zemlji povezan s

ustavnim i stranakim sustavom, ali i s
osobnou predsjednika. Oni su svojim
ponaanjem snano utjecali na mogunost stabilizacije politikoga sustava i
konsolidacije demokracije.
Osim teksta o Bjelorusiji, najpesimistiniju sliku jedne zemlje dali su u ovoj
knjizi Tom Gallagher i Viorel Andrievici. Opisujui sustav vlasti u Rumunjskoj, posljednjih dvadesetak godina novoga politikog sustava ini se kao teki
izlazak iz totalitarnoga reima Nicolaea
Ceausescua. Rumunjski Ustav, donesen
1991., stvorio je novi sustav vlasti u kojem je uspostavljen dvodomni parlament
nesposoban za uinkovito donoenje odluka. Sudstvo je bilo pod utjecajem izvrne vlasti sve do ustavnih promjena
2003., kad je pod pritiskom Europske
Unije sudstvu dana vea neovisnost. Dominantna je figura u rumunjskoj politici,
sve do 2005., bio predsjednik Ion Iliescu,
reformirani komunist, koji je nastojao
autoritarnim nainom voditi zemlju.
Rusija je zemlja s jednim od najmonijih predsjednika od svih politikih sustava opisanih u knjizi, ali kako naglaavaju Petra Schleiter i Edward MorganJones, autori teksta o ovoj zemlji, i s jednim o najmonijih predsjednika meu
svim europskim polupredsjednikim dravama. Od uspostave institucije predsjednika drave 1991. pa sve do 2008. na
vlasti su se izmijenila trojica predsjednika, od kojih su prva dvojica dominirali
politikim ivotom zemlje. Ustavom iz
1993. uspostavljena je dvojna izvrna
vlast u kojoj je predsjednik dominantan
pol te grane vlasti, dok su premijer i lanovi vlade pod njegovom kontrolom.
Prvi dom parlamenta, Dravna duma,
ima pravo kontrole rada vlade, ali je to
pravo parlamenta vrlo ogranieno. Ustav
Ruske Federacije nije jedini imbenik
koji utjee na takvu raspodjelu vlasti u
toj zemlji, nego su to i stranaki i izborni
sustav koji su se posljednjih godina formirali pod utjecajem predsjednika Putina.
Stabilizacija politikoga sustava pod Pu-
tinovom je vlau bila praena smanjivanjem razine demokracije zbog koje ruske
vlasti trpe kritike iz inozemstva. Ve za
vrijeme Jeljcinove vladavine Rusija je
esto bila nazivana superpredsjednikim
ili hiperpredsjednikim sustavom, a taj je
uinak jake predsjednike vlasti jo i
pojaan nakon 2000. godine. Nakon Putinova odlaska s predsjednike dunosti
2008. elementi daljnjega oblikovanja politikoga sustava i njegova podsustava,
sustava vlasti, postaju sve jasnijima te
pokazuju nastavak Putinove dominacije
zemljom.
Jedna od zemalja koje se smatraju
polupredsjednikima samo prema minimalistikom, ali ne i konceptima koji
proizlaze iz Duvergerova, jest Slovaka.
Autori teksta o sustavu vlasti u toj zemlji
su Darina Malov i Marek Ryb. Na
samom poetku demokratske tranzicije u
Slovakoj nije uveden polupredsjedniki
sustav, nego parlamentarni. Predsjednik
drave, koji je posjedovao slabe ustavne
ovlasti, birao se u parlamentu tropetinskom veinom glasova. Nakon isteka petogodinjega mandata predsjednika Michala Kova, parlament u nekoliko navrata nije uspio prikupiti veinu potrebnu
za izbor novoga predsjednika. Usto, odreene stranke su otprije traile uvoenje
izravnih izbora za instituciju predsjednika drave te su ustavnim promjenama
iz 1999. takvi izbori i uvedeni. Tim su
promjenama predsjedniku drave neznatno poveane i ustavne ovlasti. Prvi predsjedniki izbori odrani su 1999. te je za
predsjednika izabran Rudolf Schuster, a
na sljedeim izborima, odranima 2004.,
sadanji predsjednik Ivan Gaparovi.
Osim Slovake i Slovenija ulazi u
rang zemalja koje se smatraju semiprezidencijalistikima samo prema minimalistikom konceptu. No, za razliku od Slovake, Slovenija je izravne predsjednike
izbore uvela ve s donoenjem novoga
Ustava 1992. godine. Iako je slovenski
predsjednik ustavno slab, prvi predsjednik Milan Kuan uspio je ostvariti razmjerno jak utjecaj i to poglavito u unutarnjoj politici. Njegov nasljednik od
289
2002. Janez Drnovek proirio je svoje
djelovanje i na meunarodnom planu.
Iako posjeduje slabe ustavne ovlasti, autori teksta o Sloveniji, Alenka Kraovec i
Damjan Lajh, naglauju da su predsjednici Kuan i Drnovek u praksi imali jau
ulogu od one koju im dodjeljuje Ustav.
Posljednji u nizu tekstova o sustavima vlasti u zemljama Srednje i Istone
Europe je tekst o semiprezidencijalizmu
u Ukrajini. Napisala ga je Sarah Birch,
autorica niza radova o toj zemlji. Temeljno je obiljeje ukrajinske politike
podjela zemlje na regije u kojima je dominantan ruski kao govorni jezik i na regije u kojima je dominantan ukrajinski.
Ta se podjela reflektira i na ukrajinsku
politiku. Od uvoenja institucije predsjednika drave do danas u toj su zemlji
vladala trojica predsjednika. Ukrajinski
je Ustav donesen 1996., ali je ve 1995.
donesen Ustavni dogovor kojim su regulirani odnosi izmeu institucija vlasti i po
kojemu je predsjedniku ojaan poloaj s
obzirom na onaj koji mu je dodjeljivao
tadanji Ustav. Ustavni dogovor je sporan dokument jer ga je parlament prihvatio s obinom veinom, a ne dvotreinskom, no unato tomu je stupio na snagu
i imao poloaj ustavnoga akta. Ustavnim
su promjenama iz 2006. predsjedniku
smanjene ovlasti, no on je jo uvijek jedan od dominantnih aktera ukrajinske
politike.
Zbornik radova o etrnaest zemalja
Srednje i Istone Europe knjiga je koju
obiljeava minimalistiko shvaanje semiprezidencijalizma njihovih urednika.
Pojedine od opisanih zemalja smatraju se
polupredsjednikima samo na osnovi toga koncepta te se u njih ubraja i Hrvatska
nakon 2000. godine. Bez obzira na ispravnost minimalistike definicije toga
sustava vlasti, opis politikih sustava zemalja ovih regija zanimljiv je prikaz politike i okvira u kojima se ona odvija u
bivim komunistikim zemljama te koristan doprinos daljnjim raspravama o polupredsjednikom sustavu. Ova knjiga,
stoga, moe posluiti svim studentima
komparativne politike koji prouavaju
290
ovaj dio Europe i utjecaj koji institucio- 2005. u Hrvatskoj; 7. Mario Jelui:
nalni aranmani imaju na demokratiza- Nunost zakonskog ureenja financiracijske procese.
nja politikih stranaka i izborne promidbe i 8. Zdravko Petak: Aporije o
zakonskom okviru financiranja politikih
Davor Boban stranaka u Hrvatskoj. Iz prikazane sadrajne strukture zbornika vidljivi su i sredinji problemski i sadrajni aspekti raPrikaz dova okupljenih oko tematike politikih
stranaka, uzroka krize i nunosti transformacije politikih stranaka, odnosa
politikih stranaka i religije, politike
Anelko Milardovi
kulture, financiranja politikih stranaka
Draen Lali
itd., a u nastavku emo pokuati izdvojiti
i prikazati samo neke od radova i teza
Zoran Malenica (priredili)
koje drimo zanimljivima za prikazivanje
i preporueno itanje zbornika u cjelini.
Kriza i transformacija politikih

stranaka
Centar za politoloka istraivanja,
Zagreb, 2007., 155 str.
Zbornik radova o kojemu je ovdje rije rezultat je znanstvenoga skupa Kriza

i transformacija politikih stranaka odranoga u Zagrebu, 28. lipnja 2006., u organizaciji Foruma Centra za politoloka
istraivanja, a u zbornik radova, koji je
objavljen 2007. godine uvrteni su radovi
sudionika skupa razvrstani u dvije tematske cjeline. Zbornik zapoinje kratkim
uvodom to ga potpisuje jedan od prireivaa zbornika, Zoran Malenica, a prvu
tematsku cjelinu pod naslovom Kriza
politikih stranaka u sadrajnom smislu
tvore etiri rada: 1. Anelko Milardovi:
Kriza i transformacija politikih stranaka; 2. Zoran Malenica. Neki problemi funkcioniranja politikih stranaka u
Republici Hrvatskoj; 3. Ivan Markei:
Politike stranke i religija hrvatski
sluaj i 4. Vladimir Vuji: Politika
kultura i politike stranke u Hrvatskoj. U
drugoj tematskoj cjelini pod naslovom
Transformacija (financiranja) politikih
stranaka nalaze se sljedei radovi: 5. Josip Kregar: Protiv plutokracije: meunarodni standardi i mjere ureenja financiranja politikih stranaka; 6. Draen Lali: Kontroverze financiranja politikih
aktera u izbornim kampanjama 2003. i
Polazei od analize uzroka krize politikih stranaka Anelko Milardovi upuuje na tipologiju, ili dvije skupine uzroka, prvu koju naziva internim starim uzrocima, pri emu je rije o oligarhijskom sindromu, korupciji i klijentelizmu i drugu skupinu internih novih uzroka koje vezuje uz modernizaciju i
novu medijalizaciju svijeta politike.
Elaborirajui tipove novih internih uzroka u obliku gubitka smisla ili krize stranakih programa te pristanka samih politikih stranaka na konstrukciju politikoga spektakla, to je osobito vidljivo u
politikim kampanjama, Milardovi istie i drugi tip novoga internog uzroka. On
se tie pitanja moi medija koji su se od
kontrolora demokracije ili etvrte vlasti, moda prometnuli i preuzeli ulogu prve vlasti, ili virtualne politike stranke,
pa se autor s pravom pita tko e kontrolirati kontrolore ili nove vladare i silu
iznad moi politikih stranaka, silu koja
politike stranke baca u medijsku ovisnost (16.). Nadalje, eksterne uzroke
krize politikih stranaka Milardovi vidi
u valovima modernizacije koji politike
stranke stavljaju pred nerjeive probleme
i nemogunost uinkovitoga upravljanja
drutvima na nacionalnoj i supranacionalnoj razini zbog promjene konfiguracije politike u doba globalizacije te jaanja novih aktera, ili globalnih igraa
zbog kojih se mo kreiranja i autonomije
politike bitno ograniila. U kontekstu
globalizacije politike, politike stranke,

kao ni drave jednostavno nisu vie jedini akteri politikoga procesa, tovie,
politike stranke ne mogu raunati na
efikasnu mo upravljanja, a to ih dovodi
u podreeni poloaj u odnosu na umnogome monije aktere politike u procesu
globalizacije. Posljedice krize politikih
stranaka kao sinteze navedenih uzroka
Milardovi prepoznaje u percepciji graana kao politike javnosti u odnosu na
politike stranke, njihovu udaljivanju od
politikih stranaka, stvaranju takozvanoga antistranakog efekta, osjeaju
bespomonosti da se bilo to moe promijeniti, apstinenciji ili odustajanju birakoga tijela od politike participacije
itd. Ipak, mogue alternative autor ne
vidi u novim drutvenim pokretima ili
organizacijama koje bi zamijenile politike stranke, nego samo u transformaciji
politikih stranaka koja e se temeljiti na
spoznaji novih premisa politike, a ija je
bit transformacije u pokuaju konstrukcije snano kapacitiranoga aktera u globaliziranoj areni (20.).
Zoran Malenica e problematiku funkcioniranja politikih stranaka smjestiti u
okvir Republike Hrvatske upozoravajui
na nizak ugled politikih stranaka u hrvatskoj javnosti, percepciju javnosti o
politikim strankama kao skupinama
graana koje ponajprije ostvaruju vlastite
interese, o politiarima kao struno i politiki nekompetentnima, nezadovoljstvu
djelovanjem politikih stranaka kako s
obzirom na uspjenost u rjeavanju goruih drutvenih problema, tako i s obzirom
na njihovo unutarnje funkcioniranje kao
organizacija, a s druge strane o ogranienim i parcijalnim znanstvenim doprinosima istraivanjima politikih stranaka
kod nas. Prema autoru, rasprave o politikim strankama, procesima unutar njih,
kao i izbornom sustavu u Hrvatskoj nerijetko se u teorijskom smislu oslanjaju
na strune ili znanstvene analize razvijenih zapadnih drutava, pri emu se gubi
iz vida upravo razliitost hrvatskoga u
odnosu na ta drutva, od tranzicijskoga
konteksta, gospodarske razvijenosti, funkcioniranja tek obnovljenoga viestra-
291
nakog sustava do znaenja odreenih
drutvenih problema. Kao ilustraciju Malenica navodi tvrdnju o prevladanosti tradicionalne podjele na politiku desnicu i
ljevicu, to je prihvaeno kao neto to
naelno vrijedi i za hrvatsko drutvo, a u
nekritikom prihvaanju te tvrdnje autor
prepoznaje funkciju opravdavanja negativnih posljedica zastupanja i prakticiranja desnih ideolokih stajalita poput radikalnih nacionalistikih i ovinistikih
stavova, ksenofobije itd. Nadalje, u vezi s
nezadovoljstvom djelovanja politikih
stranaka autor postavlja pitanje moe li
se ovakvo stanje s politikim strankama
podvesti pod paradigmu propasti stranaka ili zasienja strankama o emu
govori Klaus von Beyme u djelu Transformacija politikih stranaka, izdvajajui kao indikatore propasti stranaka
smanjenje broja lanova, poveanje volatilnosti biraa, ili promjenjivost glasakoga opredjeljivanja biraa, te slabljenje
identifikacije biraa sa strankama (27.).
Iz druge tematske cjeline pod naslovom Transformacija (financiranja) politikih stranaka izdvojit emo rad Josipa
Kregara, u kojem se prikazuju meunarodni standardi i mjere ureenja financiranja politikih stranaka, te rad Draena
Lalia u kojem e problematika financiranja politikih stranaka i kandidata biti
smjetena u kontekst parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2003., te predsjednikih
izbora 2005. Prema Kregaru, financiranje
politikih stranaka, odnosno novac kojim
politike stranke raspolau u izbornim
utakmicama, postali su prvorazredno
praktino politiko pitanje zbog nekoliko razloga. Prvo, promijenjena je logika
trokova kampanje i stranka koja nije u
stanju pokazati svoju mo, pa i time da
istie plakate, plaa oglase i medije, ne
doima se sposobnom pobijediti (89.).
Drugo, vlast znai i odluivanje o interesima, a budui da politike stranke primaju novac donatora, donatori pak davanje novca smatraju ak legitimnom investicijom u budue poslove, mogue
privilegije i mnoge mogunosti da kapitaliziraju dobre odnose s politikom vladajuom elitom (90.). Tree, s rastom
292
trokova kampanja i funkcioniranja stranaka, raste i potreba da se sve to regulira.
etvrto, to je vea financijska zavisnost kandidata o sponzorima to je vea
vjerojatnost da e oni zastupati posebne
interese financijera a ne ope interese
drutva (90.). Konano, Kregar izdvaja
faktor koji utjee na sve prethodno spomenuto, a odnosi se na drutvene vrijednosti, odnosno politiku kulturu. Prema
autoru vrijednosti poput predanost javnom interesu, objektivnost, odgovornost,
davanje moralnoga primjera, nesebinost,
potenje itd. u mnogim zemljama nisu
kvalitete i vrijednosti politiara, pa tako
ni u Hrvatskoj, ali nije izostala ni kritika
biraima koji oprataju grube moralne
pogreke, toleriraju sebinost, arogantnost i ignoranciju (90.). Utoliko nas
Kregar podsjea na Weberovo predavanje Politika kao poziv i dva naina na
koji se politika moe uiniti pozivom:
ili se ivi za ili pak od politike
(91.). Nadalje, autor navodi relevantne
pravne dokumente, preporuke o financiranju politikih stranaka te regulative o
djelovanju europskih politikih stranaka,
odnosno stranaka koje se takmie u izborima za Europski parlament, te naglaava
njihovo znaenje u nastojanju formuliranja opih naela na europskoj razini. To
su sljedea naela: razumna ravnotea
javnoga i privatnoga financiranja, poteni
kriteriji (fair criteria) raspodjele dravnih davanja strankama, stroga pravila o
privatnim donacijama, gornja granica izdataka za izborne kampanje, potpuna
transparentnost rauna stranaka, stvaranje nezavisnoga revizijskog tijela te sankcije za one koji se ne dre pravila
(97.). Opa naela treba razlikovati od
posebnih mjera koje poduzimaju pojedine zemlje a odnose se na ispitivanje
podrijetla imovine dunosnika, ogranienje istodobnoga dranja veega broja
funkcija, istodobno obnaanje javne dunosti i odgovornosti u privatnom sektoru, sukob interesa ili meunarodnu suradnju koje, prema Kregaru, treba sagledati kao dio sustava spreavanja i kriminalizacije zloporaba stranakih dunosti,
odnosno slubenih dunosti nakon izbora
(97.). Hrvatsku tek oekuju zakonske
promjene i usklaivanje njezinih zakona

koji reguliraju financiranje politikih
stranaka i izbornih pravila sa standardima
demokratskih zemalja, a na tom je tragu i
zakljuak Draena Lalia koji regulaciju
financiranja politikih stranaka u Hrvatskoj smatra gotovo posve nerazvijenom. Iznosei kontroverzije financiranja
politikih stranaka i kandidata u izborima
u Hrvatskoj u vremenskom razdoblju od
2003. do 2005., odnosno u vezi s parlamentarnim izborima u studenome 2003.,
potom u vezi s predsjednikim izborima
2005., te lokalnim izborima 2005., Lali
zakljuuje o postojanju triju skupina politikih aktera kampanja i izbora. Prvu
skupinu tvore akteri kampanja i izbora
2003. i 2005. koji uope nisu bili voljni
javno obznaniti iznos sredstava koji su
koristili u kampanji, specifikaciju tih trokova, davatelje pripadajuih donacija i
druge nedvojbeno vane podatke. Drugi
su uglavnom dali ograniene podatke,
koje su esto mijenjali u razdoblju od poetka kampanje sve do dugo nakon odravanja izbora. Najmanje je aktera bilo u
treoj skupini, sastavljenoj od onih koji
su prezentirali javnosti precizne i kredibilne podatke vezane uz financiranje
svojih kampanja i izbornih aktivnosti
(119.). Jedna od kontroverzija vezanih uz
financiranje izbornih kampanja stranaka i
kandidata u tom razdoblju svakako je i
injenica da su najvei uspjeh na izborima 2003. i 2005. uglavnom postigli
oni politiki akteri koji su utroili znatna
sredstva u svojim kampanjama, a pritom
nisu bili (dostatno) spremni dati javnosti
na uvid informacije vezane za nain dobivanja i koritenja tih sredstava te tako
pokazati svoju politiku i graansku odgovornost (120.).
irokim rasponom tema kojima je zajedniko pitanje krize politikih stranaka
te nunost transformacije financiranja
politikih stranaka i izbornih kampanja s
naglaskom na hrvatsko drutvo, zbornik
okuplja ugledne sveuiline profesore i
znanstvenike iz podruja politologije,
znanosti o pravu i sociologije. O znaenju i vrijednosti zbornika o kojem je ovdje rije moemo govoriti na nekoliko
naina. Prva je ve spomenuta interdisciplinarnost radova koji analiziraju pitanje

krize politikih stranaka i transformacije
(financiranja) politikih stranaka, tretirajui ta sloena suvremena pitanja s razliitih politolokih, sociolokih i pravnih aspekata. Druga je vrijednost u injenici to okupljeni radovi analiziraju navedenu temu i problematiku vezanu uz
zapadne demokracije, ali s druge strane,
ne zanemaruju, nego upravo istiu teme i
probleme zajednike tranzicijskim drutvima, odnosno tranzicije u Hrvatskoj s
kojom se suoavaju i politike stranke.
Trea se vrijednost odnosi na aktualnost
obraivanih tema i procesa koji se sustavno prikazuju i kritiki komentiraju.
Sadrajno i problemski, ovaj zbornik je
vrijedan doprinos znanstvenom bavljenju
navedenim temama i nedvojbeno se
moe preporuiti za itanje irem spektru
itatelja, odnosno svima koje zanima
analizirano pitanje krize politikih stranaka, transformacije (financiranja) politikih stranaka te problematika funkcioniranja hrvatskoga politikog sustava kao
i djelovanja politikih stranaka. Na kraju,
ne treba osobito isticati da posebnost
zbornika proizlazi i iz injenice njegova
izlaenja u tisak upravo u godini parlamentarnih izbora u Hrvatskoj (studeni
2007.)
Ranka Jekni
Recenzija
Slaven Ravli
Dileme politikog predstavnitva
Politika kultura, Zagreb, 2008., 276
str.
Knjiga Dileme politikog predstavnitva Slavena Ravlia, politologa i leksikografa, veim je dijelom nastala kao
293
zbirka radova koje je autor objavljivao
tijekom vie godina u eminentnim hrvatskim (nepolitolokim) asopisima. Taj se
zbirni karakter Ravlieve knjige pokazuje problematinom, budui da se uoava kako je autor imao problema u logikom povezivanju odreenih poglavlja u
knjizi, koja su prethodno objavljena kao
zasebni lanci, u jedinstvenu cjelinu.
Namjera bi svakoga znanstvenog rada
trebala biti logiki precizno strukturiranje
ideja tako da itatelj moe sustavno pratiti slijed iznesenih teza i argumenata. Ali
struktura Dilema politikog predstavnitva u nekim je dijelovima nedovoljno
jasna upravo zbog autorove namjere da
na jednom mjestu prikae sve prethodno
objavljene rezultate svojih istraivanja, a
oni se katkad teko uklapaju u cjelovito
razmatranje pojma predstavnitva.
Knjiga je podijeljena na tri dijela. U
prvom se dijelu obrauje povijest pojma
politikoga predstavnitva te promjena
njegova znaenja u engleskoj i hrvatskoj
parlamentarnoj tradiciji. U drugom dijelu
Ravli iznosi tipologiju modela politikoga predstavnitva, a u treem se bavi
predstavnikim institucijama.
Pojam politike reprezentacije poprilino je varljiv jer svi misle da znaju o
emu je rije, ali zapravo nema suglasnosti o definiciji pojma. Ravli nastoji
istraiti je li politiko predstavnitvo naslijeeni srednjovjekovni koncept predstavljanja ili je rije o bitno novoj i modernoj ideji. Referirajui se na knjigu
Hanne Pitkin koja je provela podrobnu
lingvistiku i filozofsko-politiku analizu
izraza represent, representative i representation u engleskoj politici od 14. do
17. stoljea, Ravli pokazuje kako se
pojam reprezentacije u engleskom jeziku
pojavio potkraj 14. stoljea, ali moderno
znaenje, u smislu djelovanja za nekoga
kao njegov ovlatenik, dobiva tek potkraj
16. stoljea. Proces promjene pojma politike reprezentacije tekao je istodobno s
procesom razvoja institucije politike reprezentacije, odnosno engleskoga parlamenta. Potaknut primjerom Hanne Pitkin, autor poduzima lingvistiku i eti-
294
moloku analizu pojma predstavnitva u
hrvatskom jeziku. Pokazuje kako se do
kraja 19. stoljea tri termina gotovo
ravnopravno rabe za oznaavanje engleskog izraza representation: zastupnitvo,
predstavnitvo i reprezentacija. Do sredine 19. stoljea ni jedan od tih termina
nije bio u uporabi, a izrazi od kojih su
nastali nemaju veze s modernim politikim znaenjem. Kljuna promjena
znaenja pojma povezana je s prijelazom
iz stalekoga u moderno predstavnitvo u
europskim graanskim revolucijama u
17., 18. i 19. stoljeu. Dakle, pojam reprezentacije u englesku je politiku terminologiju slubeno uveden u 17. stoljeu, kad dobiva svoje moderno znaenje,
a u hrvatsku je terminologiju uveden tek
u drugoj polovini 19. stoljea. Nekoliko
je razloga tomu dvostoljetnomu zakanjelom procesu pretvaranja stalekoga
sabora u predstavniko tijelo u Hrvatskoj. Ravli navodi kako je Hrvatski sabor u 17. i 18. stoljeu sve vie gubio
svoje politiko znaenje, smanjujui nadlenosti i uloge. Osim toga, Sabor se nikad nije podijelio na dva doma, kao engleski parlament, zbog ega nikad nije
bio tijelo iz kojeg su dolazili poticaji
prema predstavnikoj funkciji. Posljednji je razlog usporeni razvoj graanske
klase koja je ak i u 19. stoljeu bila toliko ekonomski slaba i politiki beznaajna da nije mogla biti nositeljem graanske revolucije u Hrvatskoj.
U drugome dijelu knjige analiziraju
se i rekonstruiraju modeli politikoga
predstavnitva. Prvi je model povjereniko predstavnitvo, model koji je liberalan, ali ne i demokratski. Hobbes je
prvi poeo razvijati liberalnu ideju
predstavnitva kroz teoriju predstavnitva
kao suverene i apsolutne vlasti. Hobbesova je ideja predstavnitva nastala kao
rezultat metea engleskoga graanskog
rata, koji je dokaz da je narod nesposoban za upravljanje, stoga mu je potreban
suveren koji je od naroda dobio ovlatenje za upravljanje i zatitu ivota i imovine. Drugi autor koji je bitno pridonio
liberalnoj ideji predstavnitva jest Edmund Burke. Ravli tvrdi kako je Burke-
ov liberalizam protudemokratski. Burkeova je temeljna zamisao osigurati kompetentno politiko vodstvo prirodne aristokracije pa je njegovo politiko predstavnitvo elitistiki oblik vlasti. Dakle,
kao posebna elitna skupina lanovi parlamenta otkrivaju i ozakonjuju ono to je
najbolje za naciju, tj. nacionalni interes.
Ta djelatnost za Burkea znai predstavljanje. Autor tvrdi kako je Burkeovo
poimanje predstavnitva povezano s njegovom idejom virtualnoga predstavnitva
po kojoj predstavnici u parlamentu
predstavljaju, ako ne stvarno onda virtualno, interes onih koji nisu birali svoga
predstavnika.
Izaslaniko (delegatsko) predstavnitvo suprotan je protuliberalni demokratski model predstavnitva. Ravli istie
Rousseaua i Marxa kao kljune autore
koji su bitno pridonijeli razvoju delegatskoga predstavnitva kao naina izraavanja volje naroda. I dok se isticanje Rousseaove radikalno-demokratske kritike
predstavnitva unutar koje pokazuje
mogunosti izravne demokracije i proirenja participacije ne dovodi u pitanje,
problematinim mi se ini inzistiranje na
marksistiki zasnovanim socijalistikim
koncepcijama predstavnitva, za koje i
sam Ravli tvrdi da imaju drukija polazita i pretpostavke, a time i smjer
promiljanja. Ravli istie kako nae
prihvaanje demokratskoga predstavnitva ukljuuje specifino poimanje demokracije, liberalnu demokraciju. Kad
netko danas upotrijebi izraz politiko
predstavnitvo i predstavnika vlada, on
u taj pojam bez prethodnoga objanjenja
ukljuuje posve moderne ideje liberalnu ideju slobode pojedinca i demokratsku
ideju narodne suverenosti. Stoga mi se
neprimjerenim ini Ravlievo ukljuivanje marksistikih i socijalistikih koncepcija predstavnitva u ovo razmatranje,
budui da je iskljuivo rije o nedemokratskim (totalitarnim i autoritarnim) oblicima predstavnitva i istim takvim politikim sustavima. Isticanje Lenjinovih
ideja i sovjetske prakse te analiza Kardeljeva modela jugoslavenskoga delegatskog sustava ine se kao strano tijelo u
ovoj knjizi. Ako je pak autor smatrao da

je nuno razmotriti socijalistike koncepcije predstavnitva, onda ih je morao jasno oznaiti kao nedemokratske oblike te
ih izuzeti iz analize demokratskoga modela izaslanikoga (delegatskog) predstavnitva. Ravli ovako stvara pojmovnu, sadrajnu i, u krajnjoj konzekvenciji,
ideoloku zbrku.
U treemu i etvrtom poglavlju drugoga dijela autor analizira dva liberalnodemokratska modela predstavnitva:
protektivno i participacijsko. Moderni je
pojam politikoga predstavnitva nastao
u 19. stoljeu ujedinjivanjem suprotstavljenih tradicija politikoga predstavnitva
liberalne i demokratske. Ideja politikoga predstavnitva razvijala se do 19.
stoljea u dva jasno odijeljena i suprotstavljena smjera: liberalnoga shvaanja
predstavnitva kao vlasti kompetentne
politike elite i demokratskoga tek uvjetnoga prihvaanja predstavnikoga sustava u obliku delegatskoga predstavnitva... Dakle, unutar liberalizma dolazi
do spajanja demokratske ideje narodne
suverenosti i nedemokratske ideje liberalne reprezentacije. Protektivni model
predstavnitva razvili su Jeremy Bentham i James Mill, stvarajui model trino-zatitne demokracije prema kojemu
demokratski predstavniki sustav.... najbolje titi prirodni proces zadovoljavanja
potreba radom i razmjenom preko trita. Participacijski model predstavnitva
Johna Stuarta Milla takoer razvija zatitnu funkciju demokracije, ali je nadopunjuje odgojno-razvojnom funkcijom.
Ravli tvrdi da Millova teorija predstavnike vladavine ujedinjuje demokratsku
ideju politike participacije graana i liberalnu ideju vodstava politike elite.
Predstavnika vladavina omoguuje
vladanje najboljih i vrhovnu kontrolu naroda te time ispunjava zatitnu i odgojnu
funkciju vladavine.
Posljednje poglavlje drugoga dijela
Ravli posveuje novijim teorijama politikoga predstavnitva unutar kojih se
propituje veza predstavnitva i deliberativne demokracije. Jane Mansbridge,
295
Melissa Williams, Iris Marion Young i
Anne Phillips preispituju dominantnu
koncepciju politikoga predstavnitva sa
stajalita potpredstavljenosti i marginaliziranosti mnogih skupina, ponajprije ena te rasnih i etnikih manjina.
Trei dio o predstavnikim institucijama Ravli poinje kljunim tekstom to
ga je, poneto sadrajno izmijenjenoga,
prije desetljea objavio u Drutvenim istraivanjima. U njemu izraava temeljnu
dvojbu politikoga predstavnitva: treba
li predstavnik initi ono to njegovi birai ele ili ono to on misli da je najbolje?
Rije je, dakle, o raspravi o slobodnome
ili obvezujuem (imperativnom) mandatu
zastupnika, odnosno o povjerenikoj ili
izaslanikoj (delegatskoj) koncepciji
predstavnitva.* Je li predstavnik izaslanik (delegat) svojih biraa, obvezan da se
u obavljanju zastupnike dunosti s
njima stalno savjetuje i postupa prema
njihovim uputama, ili je njihov povjerenik, osoba kojoj je, zbog njezinih posebnih sposobnosti, povjereno obavljanje dravne slube? Ravli navodi kako je sa
stajalita ustava modernih liberalno-demokratskih drava dvojba izaslanik
povjerenik promaena, budui da se svi
ustavi jednoznano izjanjavaju protiv
izaslanike koncepcije predstavnitva,
dakle protiv obvezivanja zastupnika, a za
slobodni mandat. Pitanje je zato se uope vodi rasprava o tom pitanju, ako ga je
politika praksa rijeila 1791. i ignorira
ga 217 godina? Autor istie da u teorijskim raspravama stvar nije tako jednoznana. Koncepcija predstavnika kao
povjerenika, slobodnoga agenta koji
djeluje na osnovi vlastite prosudbe opega interesa, zastarjela je i neprimjerena
modernoj pluralistikoj demokraciji, u
kojoj politike stranke preuzimaju sredi*
Knjiga Dileme politikog predstavnitva,
po mom sudu, ima pogrean naziv, budui da
je jedina dilema u knjizi upravo ta o predstavniku kao povjereniku ili izaslaniku. Stoga
smatram kako bi bilo preciznije i sadrajno ispravnije da je knjiga nazvana (u jednini) Dilema politikog predstavnitva.
296
nju reprezentativnu ulogu. Ravli pie
da predstavnitvo postaje stranakim:
politika stranka, a ne pojedinani
predstavnik faktino, ali u mnogim dravama i formalno dobiva mandat biraa;
pojedinani predstavnik tek je izaslanik
stranke kao kolektivnoga predstavnika,
obvezan u parlamentu i javnosti slijediti
njezinu politiku. Budui da stranke preuzimaju ulogu politikih predstavnika,
dihotomija izaslanik povjerenik jo
uvijek je smislena, jer se stranke, slino
individualnom predstavniku, mogu u odnosu prema svojim biraima pojaviti u
ulozi povjerenika ili izaslanika. Dakle,
vie od stoljea traje teorijska rasprava o
tome je li individualni predstavnik povjerenik ili izaslanik; koncepcija predstavnika kao povjerenika neprimjerena je
modernoj pluralistikoj dravi; moderna
je pluralistika demokracija marginalizirala ulogu individualnoga predstavnika i
potpuno je podredila funkciji politike
stranke koja se takoer moe pojaviti u
ulozi povjerenika ili izaslanika. Namee
se zakljuak da je dvojba izaslanik ili
povjerenik razrijeena u korist izaslanike koncepcije. No, Ravli kae da nije
tako jer je u uvjetima stranakoga sustava individualni predstavnik izgubio svoje
znaenje, a na njegovo mjesto dolazi
stranka kao kolektivni predstavnik. Kako
onda uope rijeiti dvojbu izaslanik
povjerenik? Ravli je i ne rjeava, jer se
eksplicitno ne izjanjava ni za jednu ni za
drugu opciju, nego zauzima oportunistiku poziciju i izjanjava se za obje. Povodei se za tvrdnjom Hanne Pitkin kako
svaka od tih pozicija sadrava dio istine o
tome to je reprezentacija, Ravli kontroverziju izaslanik povjerenik rjeava
samo razumijevanjem reprezentacije
kao djelovanja za druge u kontekstu demokratskoga poretka. Predstavnik mora
djelovati, iako je neovisan, a njegovi birai sposobni za djelovanje, tako da ne
postoji sukob njega i njih. Ravlievo se
rjeenje ne ini uvjerljivim jer ako se dilema izaslanik povjerenik razrijei na
takav nain, onda se moe postaviti pitanje je li tu uope rije o dilemi. Dilema
bi, prema definiciji, trebala biti neka
(ne)povoljna pozicija u kojoj se nalazi
osoba kad mora birati izmeu dviju podjednako (ne)povoljnih stvari. U samom je
naslovu Ravlieve knjige naznaena dilema politikoga predstavnitva i oekivalo bi se da e je autor pokuati rijeiti.
No on, potaknut savjetom Pitkinove da
teoretiari ne bi trebali pokuati rjeavati
paradoksalnu narav koncepta reprezentacije, nudi oportunistiko rjeenje i tako
zapravo ne rjeava dvojbu.
U drugom poglavlju posljednjega dijela knjige autor analizira tri sredinje
predstavnike institucije: izbore, stranke i
parlament. Ravli oznauje politike
stranke kao specifine predstavnike institucije koje su zadobile kljunu ulogu u
suvremenoj predstavnikoj demokraciji.
Kao to sam spomenuo, na nekoliko
mjesta istie kako je suvremeno politiko
predstavnitvo zapravo stranako, budui
da politike stranke u pluralnim demokracijama preuzimaju ulogu kolektivnih
politikih predstavnika. Stoga zauuje
kako je tim kljunim akterima suvremenoga predstavnitva posveeno tek neto
malo manje od jedne desetine teksta u
knjizi, dok, primjerice, analiza pojma i
povijesti predstavnitva obuhvaa oko
petine teksta. U posljednjem poglavlju
knjige analizira se, na temelju nekih empirijskih istraivanja, razvoj i uloga politikoga predstavnitva u razdoblju demokratske tranzicije u Hrvatskoj.
Ravlieva knjiga Dileme politikog
predstavnitva koristan je i (zasad) jedini
teorijski doprinos analizi politikoga
predstavnitva u hrvatskoj politologiji.
No, knjiga ima nekoliko strukturnih i sadrajnih nedostataka. Na poetku sam
spomenuo problematinu uklopljenost
pojedinih poglavlja u iru cjelinu. Nadalje, zamjeuje se razliita kvaliteta pojedinih dijelova i poglavlja. Tako su,
primjerice, poglavlja o pojmu i povijesti
predstavnitva, modelima politikoga
predstavnitva te raspravi o dvama licima
politikoga predstavnitva sadrajno i
stilski kvalitetnija od poglavlja o novijim
teorijama politikoga predstavnitva, odnosno od priloga o predstavnikim institucijama i demokratskoj tranziciji u Hr-
297
vatskoj. Pokazuje se da Ravli iznimno

spretno onglira na polju politike teorije i politike filozofije, suvereno analizirajui predstavnitvo, to je razumljivo
s obzirom na svoje istraivake i znanstvene interese. No, kad se loptice prebace na polje empirijskog istraivanja,
analize podataka, istraivanja izbora i
stranaka te demokratske tranzicije, ongliranje je manje umjeno i svodi se na
puko prezentiranje podataka i rezultata
istraivanja, bez dublje refleksije i primjene tih rezultata na objanjenje politikih pojava.
Nadalje, Ravlieva teorijska rasprava
o politikom predstavnitvu uglavnom je
usredotoena na formalne procedure ovlatenja i odgovornosti unutar nacionalne
drave, tj. ono to Pitkinova naziva formalistikim predstavnitvom. Ali to nije
dovoljno da bi se objasnila suvremena
narav politike reprezentacije, prvenstveno zbog promijenjenoga meudravnog i unutardravnoga politikog konteksta. Meunarodni, transnacionalni i
nevladini akteri imaju sve veu ulogu u
formuliranju javnih politika, djelujui
kao (formalno neizabrani) predstavnici
graana. Nije vie poeljno ograniavati
razumijevanje politike reprezentacije
samo na izabrane predstavnike unutar
nacionalne drave. Nacionalne su se drave restrukturirale nakon ekonomskih
kriza sedamdesetih i osamdesetih godina,
smanjujui opseg svoga djelovanja u korist meudravnih i transnacionalnih aktera. Stoga izabrani predstavnici vie nisu
iskljuivo odgovorni za formuliranje i
implementaciju javnih politika, regulirajui tako ivote graana koji su ih ovlastili za takvo odluivanje. Politiki predstavnici utjecajnijih interesnih grupacija
vie ne djeluju samo u formalnoj politikoj areni nacionalne drave. Mnotvo
politikih problema i brojnost (ne)politikih interesa koji ih nastoje rijeiti mijenjaju narav formalnoga procesa odluivanja. Tradicionalni koncept politikoga
predstavnitva u nacionalnoj dravi nedovoljan je za razumijevanje naina na
koji se donose odluke. Suvremeni koncept politikoga predstavnitva doivlja-
va radikalne promjene, mijenjajui tradicionalnu formalnu strukturu predstavljanja: strukturu onih koji su predstavljeni,
onih koji predstavljaju, mijenjaju se interesi, miljenja i perspektive koji se prenose u procesu predstavljanja te politiki
kontekst unutar kojega se odvija proces
predstavljanja. Ravli tim suvremenim
aspektima i problemima politikoga
predstavnitva ne pridaje nikakvu pozornost, nego se iskljuivo usredotouje na
tradicionalne formalne aspekte, to znatno ograniava potencijale knjige.
Dario Niki akar
Recenzija
Milan Podunavac (ur.)
Politika i konstitucionalna
integracija duboko podeljenih
drutava
Fondacija Heinrich Bll, Beograd,
2008., 199 str.
Zbornik radova Politika i konstitucionalna integracija duboko podeljenih
drutava nastao je, kako urednik Milan
Podunavac spominje u predgovoru, kao
rezultat jednogodinje aktivnosti Alternativne akademske agende (AAA). Njemaka zelena zaklada Heinrich Bll financirala je nastanak te istraivake
mree fakulteta politikih znanosti na
prostoru tzv. Zapadnoga Balkana. Politolozi s fakulteta iz Sarajeva, Zagreba,
Beograda, Podgorice i Skopja analizirali
su socijalne i politike dinamike regiona
i procese konstitucionalne i politike integracije na konferencijama i okruglim
stolovima razliite tematike vezane uz
prostor bive Jugoslavije.
Na poetku valja istaknuti kako ovu
knjigu, unato znatnoj financijskoj potpori i jednogodinjoj istraivakoj dina-
298
mici, karakteriziraju iznimno loe tehnike, urednike i sadrajne znaajke.
Knjiga je, uz predgovor, podijeljena na
dva dijela: (1) politiku memoriju i politiku sjeanja te (2) politiku integraciju
duboko podijeljenih drutava. U poglavlje o politikoj memoriji ukljuena su
etiri teksta, dok drugo poglavlje sadrava dvanaest tekstova. S tehnike strane
knjiga vie izgleda kao jeftini propagandni materijal, a ne kao ozbiljan proizvod
znanstveno-istraivakoga rada. Tekstovi
se drastino razlikuju opsegom, seui od
jedne stranice autora teksta Dine Abazovia sa sarajevskoga Fakulteta politikih
nauka do osamnaest stranica koje je napisao Milan Podunavac. Neobjanjivo
kratke priloge napisali su Nermina ai
sa sarajevskoga fakulteta, Maja KostiMandi s podgorikoga Pravnog fakulteta te Vladimir Pavievi s beogradskoga Fakulteta politikih nauka. Prilozi u
zborniku nemaju ujednaenu osnovnu
strukturu znanstvenoga rada, a neki su
napisani ispod svake razine znanstvenoga
diskursa. U knjizi ne postoji ujednaen
nain citiranja teksta; uradci aira Filandre, Bojana Spaia, Neboje Vuinia,
Maje Kosti-Mandi, Natae Beirevi i
Vladimira Pavievia uope nemaju popis koritene literature (s obzirom na opseg nekih priloga jasno je zato se autori
nisu koristili literaturom); oznaivanje
biljeki nije vezano za svaki tekst zasebno, nego za cijelu knjigu kao jednu cjelinu (uz odreene propuste i nepravilnosti). Od 16 priloga samo ih je 6 strukturirano kao znanstveni rad. Primjerice, u
tekstu Tihomira Cipeka o politikama prolosti HDZ-a saetak se nalazi na poetku rada, dok je u tekstu Milana Podunavca o temeljnom konsenzusu u podijeljenim drutvima saetak (i to na engleskom jeziku!) na kraju priloga. Nadalje,
uradci dvojice makedonskih autora objavljeni su dva puta, najprije kao izvorna
verzija teksta na makedonskome jeziku, a
potom kao prijevod s makedonskoga na
srpski jezik.
Uredniki propusti Milana Podunavca, dekana beogradskoga Fakulteta politikih nauka, oiti su u nekoliko aspeka-
ta. Poimo od naslova knjige Politika i

konstitucionalna integracija duboko podeljenih drutava. Povezujui naslov sa
sadrajem, moglo bi se zakljuiti kako su
Hrvatska, Crna Gora, Srbija, BiH i Makedonija duboko podijeljena drutva. To
je pogrean zakljuak budui da samo
bosansko-hercegovako i makedonsko
drutvo odgovaraju teorijskom obrascu
duboko podijeljenoga drutva. U nagraivanoj knjizi Bosna i Hercegovina: podijeljeno drutvo i nestabilna drava
Mirjana Kasapovi pie da su pluralna ili
podijeljena drutva ona koja su ispresijecana dubokim rascjepima to razdvajaju
interesno, vrijednosno i identitetno suprotstavljene vjerske, jezine, etnike ili
kulturne zajednice. Podijeljeno drutvo
ine zatvorene zajednice u kojima je
lanstvo askriptivno i obvezatno, a pojedinac se identificira s pojedinim segmentima, a ne s drutvom u cjelini. Podijeljeno drutvo dijele duboki vjerski, kulturni, jezini, klasni ili etniki rascjepi
koji su ukorijenjeni u povijesti te zemlje.
Treba napomenuti da ako postoji izrazita
brojana neravnotea te golema razlika u
veliini segmenata, tada se ne moe govoriti o duboko podijeljenom drutvu.
Unutar hrvatskoga, srbijanskoga i crnogorskoga drutva ne postoje takve snane
podjele izmeu segmenata ili zajednica,
pa se o njima ne moe govoriti kao o podijeljenim drutvima. Makedonija jest etniki podijeljeno drutvo u kojemu dvije
najvee etnike zajednice, veinska makedonska i manjinska albanska, ive u
paralelnim kulturnim i drutvenim strukturama. Blokovska podjela i marginalizacija albanske manjine doveli su do oruanoga sukoba koji je dokonan Ohridskim sporazumom. Njime se nastojala
uvesti konsocijacijska demokracija, iako
nisu zadovoljene teorijske pretpostavke
za primjenu toga obrasca demokracije:
nema ravnotee moi izmeu vie drutvenih segmenta, nego asimetrini bipolarizam veinskoga (dominantnog) i
manjinskoga (podreenog) segmenta, te
ne postoji izvanjska opasnost. Kasapovi
u spomenutoj knjizi pie da je Bosna i
Hercegovina paradigmatsko podijeljeno
drutvo s trima glavnim vjerskim i etni-
kim segmentima: muslimansko-bonjakim, pravoslavno-srpskim i katolikohrvatskim. Moemo zakljuiti kako Podunavac kao urednik nije najprikladnije
naslovio knjigu zato to sadraji koji se
prezentiraju i tematika koja se obrauje
tek djelomino odgovaraju naslovu. Podunavac pogreno upotrebljava politoloki etabliran i teorijski jasno definiran
pojam podijeljenoga drutva, ubrajajui u
njega ak i ona drutva (hrvatsko, srbijansko i crnogorsko) koja se ne mogu
tako okarakterizirati. Ukratko, on ne razlikuje pluralistika i pluralna (podijeljena) drutva.
Najbolja potvrda za spomenute tvrdnje
moe se pronai u Podunavevu tekstu
Bazini konsenzus u podeljenim drutvima. U njemu Podunavac opisuje Srbiju kao duboko podijeljeno drutvo koje
ni pet godina nakon revolucije (tonije,
sedam godina) ne moe postii temeljni
ustavni konsenzus o izgradnji i smjeru
razvoja drutva i drave. Srbija je oktobarskom revolucijom zbacila reim Slobodana Miloevia i uspostavila demokratsku, proeuropsku vladu koja nikako
ne uspijeva legitimirati jedinstvo politike zajednice, omoguiti izgradnju kolektivnoga identiteta te olakati graanima (koje autor naziva podanicima) identifikaciju s nacionalnom dravom. Slomom Miloevieva reima, koji Podunavac opisuje kao kombinaciju politike
despocije i diktature, razara se politiko
polje na kojemu nove demokratske politike snage ne uspijevaju republikanizirati politiku. Postizanje temeljnoga drutvenog ugovora i kolektivnoga identiteta
onemogueno je nesposobnou republikanizacije osnivakoga kosovskog
mita. Kosovski mit imao je krucijalnu
ulogu u srbijanskoj povijesti, ali je njegovo rastakanje nakon oktobarske revolucije minimaliziralo mobilizacijske i
vezivne potencijale koje je imao u prolosti. Takoer, postdiktatorsko politiko
sjeanje razvija kod srbijanskih podanika
ormu dobrovoljnog ropstva koje dodatno onemoguuje rekonstrukciju politike zajednice. Valja ponoviti kako Podunavac pravi konceptualnu pogreku
299
upotrebljavajui pojam podijeljenoga
drutva za opis politikoga stanja u Srbiji
nakon promjena 2000. godine. Srbijansko drutvo ne moe se etiketirati kao paradigmatsko podijeljeno drutvo zato to
ne postoje bitna obiljeja koja bi ga odredila kao takvo. Srbijansko drutvo odreuju rascjepi koji su karakteristini za
veinu modernih politikih zajednica, ali
oni ne dovode do stvaranja, razdvajanja i
sukobljivanja segmenata ili zajednica
unutar drutva (sluajeve kakve pronalazimo u paradigmatskim podijeljenim
drutvima 20. stoljea u Nizozemskoj,
Austriji, vicarskoj, Belgiji, Bosni i Hercegovini i sl.). Mislim da srbijansko drutvo ne moe postii temeljni ustavni
konsenzus zbog sukobljivanja tradicionalistikih i modernistikih vrijednosti,
nacionalizma i europeizma, mita o Kosovu i stvarnosti bez Kosova, progresivnih
demokrata i nazadnjakih radikala, autoritarnosti i slobode, nas i njih. Srbijanskom drutvu potrebni su: (1) izgradnja
demokratske politike kulture koja, s jedne strane, podrazumijeva razvijanje horizontalnih veza lojalnosti i povjerenja
meu pripadnicima politike zajednice i,
s druge strane, vertikalne veze povjerenja
u politike institucije; (2) izgradnja novoga europskog mita na kojemu e se
temeljiti politika zajednica i koji e biti
novo vezivno tkivo srbijanske nacije.
Trea vrsta propusta u ovome zborniku tie se kvalitete tekstova. Kvaliteta
je neujednaena: po mojem sudu, najmanje su kvalitetni tekstovi Dine Abazovia, aira Filandre i Bojana Spaia, a
najbolji su uradci Nenada Markovia i
Davora Bobana. Uredniku izdanja Milanu Podunavcu moe se uputiti kritika
to je u zbornik uvrstio neke uratke koji
ne zadovoljavaju minimalne kriterije
znanstvenoga rada. Objavljeni tekstovi
indikativni su i za stanje i domete nacionalnih politolokih zajednica na prostoru
bive Jugoslavije (jasno je da mi tematika zbornika iznimno oteava posao, ali
ipak se mogu donijeti odreeni zakljuci
uz nuno uopivanje). Analizirajui radove, mogu se uoiti i kvalitativne razlike izmeu nacionalnih politologija.
300
Hrvatska
Tihomir Cipek:
Politika prolosti HDZ-a.
Od Evo zore
do Hristos se
rodi
Srbija
Milan
Podunavac:
Bazini konsenzus u podeljenim drutvima
BiH
Asim Mujki:
O koristi i teti
historije za male
narode
Crna Gora
Bojan Spai:
Topika interpretacija referendumskih
podjela u
Crnoj Gori
Makedonija
Nenad
Markovi:
Ohridski okvirni
sporazum novi
drutveni
ugovor
podeljenog
drutva
Davor Boban: Slavia
Dino Abazovi: Neboja
Dane Taleski:
Konsenzus i sila Orlovi:
Politike poricanja Vuini:
Politiki mitovi i
u ustavotvornim Ustavni kon- vs. usmene histo- Osvrt na tekst stvaranje
procesima:
senzus. Sluaj rije
nacrta Ustava stavova za soHrvatska,
Srbija
Crne Gore
cioekonomsku
Poljska, Rusija
pripremljen situaciju i
od strane
etnonacionalni
Ustavnog
identitet RM
odbora
Skuptine
RCG od 9.
marta 2007.
air Filandra: Maja KostiNataa
Vladimir
Liberalizam i nje- Mandi:
Beirevi:
Pavievi:
Koja su iskustva Evropska inte- govi prijatelji
Rad na noi perspektive
gracija Srbije
vom ustavu
EU prema regiji u svetlu defiCrne Gore
Zapadnog Bal- nisanja statusa
izazovi i iskukana od 1999. Kosova
stva
do danas?
Nermina ai:
Konstitucionalne
nedoreenosti kao
izvori konfliknosti
u BiH
Sead Turalo:
Meunarodna zajednica u BiH: distribucija moi u
podijeljenom drutvu i nestabilnoj
dravi
301
Hrvatska politika znanost u tom je

smislu otila najdalje, profilirajui se kao
samostalna odmnoena znanstvena disciplina s jasno izraenim tendencijama
razvoja. I letimian pogled otkriva da se
unutar hrvatske politike znanosti razvijaju poddiscipline i pristupi koji su mainstream etablirane politike znanosti u
svijetu. Tako Tihomir Cipek razvija kulturoloko-historijski pristup fenomenu
politike koji se naziva politikom prolosti
(ili politikom sjeanja). Davor Boban se
bavi komparativnom analizom ustavotvornih procesa u trima postsocijalistikim dravama Hrvatskoj, Poljskoj i
Rusiji. Nataa Beirevi iz perspektive
europskih studija pie o europskim potencijalima zemalja Zapadnoga Balkana.
Politike znanosti u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji zadravaju interdisciplinarni karakter, ponajprije se vezujui uz pravo i politiku filozofiju. U Makedoniji politika znanost
jo nije institucionalizirana kao samostalna disciplina, nego je vezana za
skopski Pravni fakultet. Milan Podunavac je priloio filozofsko-politiki osvrt
na (ne)mogunosti uspostave temeljnoga
konsenzusa unutar srbijanske politike
zajednice, dok Slavia Orlovi analizira
novi srbijanski ustav sa stajalita ustavnoga prava. Crnogorski politolog Bojan
Spaji ispituje ideoloku profiliranost crnogorskih politikih stranaka iz diskursa
politike filozofije, dok se pravnici Neboja Vuini i Maja Kosti-Mandi
bave analizom novoga crnogorskog ustava. Nenad Markovi, sa stajalita ustavnoga i meunarodnoga prava, propituje
dosege Ohridskoga sporazuma kojim je
dokonan oruani sukob Makedonaca i
Albanaca te ga predlae kao najbolji nain rjeavanja kosovskoga problema.
Dane Taleski istrauje ulogu dvaju politikih mitova u politikoj i drutvenoj
stvarnosti makedonskoga drutva: mit o
Titu kao simbolu bolje (ekonomske) prolosti i mit o Aleksandru kao simbolu
makedonskoga nacionalnog identiteta i
jedinstva. Bosansko-hercegovaku politiku znanost u ovom zborniku mogu
ocijeniti kao najmanje razvijenu i najmanje znanstvenu u odnosu prema eti-
rima ostalima. Tekstovi bonjakih autora su prekratki, konfuzni, u nekim sluajevima i etniki obojeni, bez potrebne
znanstvene strogosti te se ne moe odrediti iz kojih politolokih perspektiva i
pristupa autori nastupaju.
Na alost, zbornik Politika i konstitucionalna integracija duboko podeljenih
drutava nije ostvario oekivanja koja je
postavio urednik Milan Podunavac, stoga
e se pokrenuta suradnja i pozitivna
znanstveno-istraivaka energija balkanskih politolokih zajednica morati usmjeriti prema novim zajednikim inicijativama i interesima.
Dario Niki akar
Recenzija
Goran Batina
Poeci sociologije u Hrvatskoj
Kultura i Drutvo, Zagreb, 2006, 112
str.
Goran Batina
Hrvatska sociologija: razvoj i
perspektive
HSD, Zagreb, 2008, 160 str.
Djelo Gorana Batine o poetcima sociologije u Hrvatskoj kronologija je razvoja sociologije u Hrvatskoj do Drugoga svjetskog rata. Do danas, kao to autor
istie u uvodnom poglavlju, nije objavljen ni jedan sustavan pregled povijesti
drutvene misli i sociologije (9), za razdoblje do Drugoga svjetskog rata. Rad
bi, nada se autor, trebao postati temelj za
daljnja istraivanja zanemarene povijesti
drutvene misli u Hrvatskoj. U tom smi-
302
slu Batina otkriva glavne aktere te drutvene okolnosti koje su utjecale na institucionalno formiranje sociologije u
Hrvatskoj, kao i razloge potrebe institucionaliziranja sociologije na prijelazu iz
19. u 20. stoljee na naim prostorima.
Autor je ovaj svoj uradak podijelio na
nekoliko veih cjelina: O preteama
drutvene misli u Hrvatskoj, Drutveni
uvjeti, Institucionaliziranje i Kronologija. Posljednjih dvadesetak stranica
knjige odnosi se na tekst Jurja pl. Tomiia Poela sociologije.
U poglavlju o preteama drutvene
misli u Hrvatskoj Batina slijedi Horvatov
pregled razvoja drutvene znanosti u Hrvatskoj te istie nekoliko glavnih aktera:
Jurja Kriania, Pavla Rittera Vitezovia,
Ruera Bokovia, grofa Janka Drakovia, Antu Starevia, Eugena Kvaternika, Ivana Maurania i Antuna Radia.
Popisu glavnih aktera Batina dodaje i
Baltazara Bogiia, utemeljitelja sociologije prava, te prvoga predsjednika novoosnovanoga Meunarodnog instituta za
sociologiju (kasnije Svjetskog drutva za
sociologiju). U inauguracijskom govoru
za rektora iz 1899. godine Gjuro Arnold
kritiki govori o odnosu filozofije, prirodnih znanosti i sociologije, a Batina istie
da je to prvo zabiljeeno predavanje u
kojem se spominje sociologija. Franko
Potonjak je 1900. pokrenuo inicijativu
za formiranje katedre za sociologiju na
pravo- i dravoslovnom fakultetu u Zagrebu (64), a 1906. godine Nikola pl.
Tomai pomogao je osnivanje Katedre
za kriminalnu sociologiju na Pravnom
fakultetu u Zagrebu, na kojoj je Ernest
Miler bio prvi profesor. Nastava na novoosnovanoj katedri odvijala se u dvama
smjerovima: sociologija (neobavezan
predmet) i kriminalne pomone znanosti
(obvezan predmet). Postupno je sociologija pretvorena u obvezan, a kriminalne
pomone znanosti u neobvezan predmet.
Drutvene uvjete Batina je podijelio
na nekoliko razina. Ponajprije govori o
geopolitikom stanju u Hrvatskoj s kraja
19. i prve polovine 20. stoljea, potom o
kulturnoj pripremi te na kraju o drutve-
nim procesima, ideologijama i pokretima

na prijelazu stoljea. Batina tvrdi da je
nacionalna svijest krajem 19. stoljea razvila izraz prema stvaranju nacionalnih
ideologija, koje su bile oblikovane prema
dominirajuim geopolitikim odnosima,
pa su drutvo i znanost postali sloenijim. U tom kontekstu, smatra Batina, postojee znanosti nisu mogle odgovoriti na
sloena drutvena pitanja, pa se traila
nova drutvena znanost koja je mogla:
1. poopiti i sintetizirati drutvenu i nacionalnu problematiku;
2. ponuditi nove pristupe i metode istraivanja drutvenih pojava (17). Ta
znanost je sociologija.
Ve spomenute 1906. godine osnovana je Katedra za kriminalnu sociologiju
na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ljudi
koji su uspjeli uvesti sociologiju u akademske institucije su ideoloki i strukturno bili nositelji vlasti i kapitalistikog
drutveno-ekonomskog ustroja, kao i
graanskog poretka u ondanjoj Hrvatskoj. Batina ih naziva predstavnicima
znanstvenog pozitivizma, prenesenim iz
stranih visokih uilita. U neku ruku,
tvrdi dalje on, oni su reakcija na prodor
socijalistikih ideja u Hrvatsku. Smatrali
su da je duhovna obnova, moralni popravak drutva glavni lijek za rjeavanje
drutvenih problema i kriza. Drutvo se
moe mijenjati jedino nenasilnim putem,
revolucije nisu adekvatan odgovor na
drutvenu krizu (19).
U cjelini nazvanoj Institucionaliziranje Batina tumai povezanosti te skupine
s procesima ustrojavanja sociologije poetkom 20. stoljea u Hrvatskoj. Neke
bitne godine u razvoju sociologije ve
smo prethodno naznaili, no treba spomenuti i 1914. godina kad su uglavnom
pripadnici drutvene elite osnovali Socioloko drutvo u Zagrebu s idejom za
utemeljenjem sociolokog muzeja (30).
Prvi je predsjednik bio Adolfo Mihali.
Zbog poetka Prvoga svjetskog rata nikada nije osnovan Socioloki muzej.
Najvanija je zadaa sociolokoga drutva trebala biti znanstveni rad i rad oko
propagande i popularizacije. Potpredsjednik drutva bio je filozof Albert Bazala, a prema njemu, kako istie Batina,
Drutvo je imalo tri glavne zadae: uoiti sve prilike koje ine na drutveni
bitak ..., upoznati ope drutvene zakone, koji odreuju dinamiku i statiku
drutvenih pojava ... i temeljem steenih spoznaja odrediti smjer djelovanja
u obrazovnom, odgojnom i drutvenopolitikom pogledu (41). Batina daje iscrpan pregled irenja sociologije u druge
institucije kao dokaz njezine afirmacije
izmeu dvaju svjetskih ratova. U ovom
se pregledu moe vidjeti kako razgranatost drutvene misli ... nije bila samo
izraz prolazne mode ili trend, nego je
naslonjena na ideologije, proizlazila iz
stvarnih potreba drutva (54). To je ujedno i razlog, tvrdi Batina, to se sociologija afirmira i kao znanost i kao profesija, iako u to vrijeme nije postojao studij
sociologije u Hrvatskoj. Nakon Drugoga
svjetskog rata drutvena misao u Hrvatskoj je, kako je Batina naziva, svojevrsna sociologija u zametku, koja je bila
ukinuta te proglaena ideolokom i buroaskom. Glavno obiljeje razvoja sociologije u Hrvatskoj od kraja 19. do poetka 20 stoljea autor vidi u znanstvenom diskontinuitetu i ideolokom kontinuitetu.
U drugom dijelu ove knjige objavljen
je Tomiiev tekst Poela sociologije,
koji Batina vidi kao rezultat individualnoga nastojanja i poduzetnitva mladoga
autora koji je odluio iznijeti svoje znanje o jednoj mladoj znanstvenoj disciplini sociologiji. Bez obzira na kratkou teksta, Batina je proglaava prvom
knjigom iz ope sociologije pisanom hrvatskim jezikom, domaega autora, pa joj
ta injenica osigurava trajno mjesto u
povijesti sociologije.
Drugo djelo koje u prikazati je tematski povezano s prethodnim zbornik
radova Hrvatska sociologija: razvoj i
perspektive. U Zborniku su objavljeni
neki od radova odrani kao izlaganja na
dvama skupovima: Izazovi Bolonjskoga
procesa, odranom u organizaciji Hrvat-
303
skoga sociolokog drutva u veljai
2006. i okrugloga stola Hrvatska sociologija prvih 100 godina iz studenoga
iste godine. Radovi su podijeljeni u etiri
poglavlja: Odreenost sociologije u drutvenom kontekstu (Janusz Mucha i Mike
F. Keen, Ognjen aldarovi, Inga Tomi-Koludrovi), Povijesna perspektiva
razvoja hrvatske sociologije (Goran Batina, Slaven Ravli), Posebne sociologije
(Denisa Krbec i Jasminka Lanjak, Zoran
Malenica, Draen Lali) te Sociologija
kao orue interdisciplinarnosti (Valerija
Barada, Marin Perkovi, Franka Krajnovi). Na alost, nemogue je ovdje prikazati sve radove objavljene u zborniku pa
u se osvrnuti samo na etiri.
Rad Inge Tomi Koludrovi prua
uvid u odnos teorijske sociologije i Bolonjskoga procesa. Bolonjski proces i
susret s njegovim zahtjevima, istie autorica, hrvatsko visoko kolstvo openito i sociologiju ponaosob, dovode u susret s vlastitom neprilagoenou sustavu
u koji zemlja na politikoj razini stupa te
potrebom za prilagodbom novim okolnostima (35). Na pitanje koliko se sociologija prilagodila zahtjevima Bolonjskoga
procesa, odgovorit e moda neka druga
konferencija. Tomi-Koludrovi tvrdi da
ponajprije treba osnaiti podruje teorijske sociologije i sociologiju otvoriti
prema drugim disciplinama. Zanimljivo
je primijetiti da se rad Inge Tomi-Koludrovi, iako pisan iskljuivo s namjerom
prikazivanja odnosa sociologije i Bolonjskoga procesa, vrlo lako moe primijeniti
i na druge drutvene znanosti.
Slaven Ravli pie o povijesti Katedre za sociologiju, njezinu nastavku te
prvim predavaima na Pravnom fakultetu
u Zagrebu. Ravli se pita zato se sociologija u nas pojavila i afirmirala upravo
na Pravnom fakultetu, kako to da su prvi
sociolozi bili pravnici, kako to da se sociologija na Pravnom fakultetu odrala
ve 100 godina. Odmah daje i odgovore.
On tvrdi, slijedei Milovana Mitrovia
(istraivaa predratne sociologije na prostoru nekadanje Jugoslavije), da je osnivanje i razvoj sociologije proizaao iz
304
tradicije pravnih studija, koji su se dugo
vremena razvijali kao sredita svih drutvenih znanosti, bio odgovor vladajue strukture na povezanu drutvenu
patologiju i da su osnivanje i razvoj
sociologije proizali iz potrebe pravnih
znanosti i struke da osvijesti drutvene
uvjete svoga funkcioniranja (59). Ta tri
razloga, istie Ravli, u stvari su tri tipa
argumentacije: prvi koji se oslanja na injenicu da je razvoj sociologije usko povezan s pravnom znanou, drugi koji se
oslanja na konzervativno stajalite pravnih fakulteta i trei koji se temelji na
specifinosti povezanosti Pravnoga fakulteta i sociologije.
Rad Denise Krbec i Jasminke Lanjak prati zastupljenost sociologije kao
akademske discipline na hrvatskim visokim uilitima te predstavlja brojne posebne sociologije koje su se formirale u
okvirima novih i starih, inoviranih, studijskih programa tijekom dovrenja
transformacije studijskih programa i redefinicije pojedinih akademskih sadraja
na hrvatskim visokim uilitima, ali izvan Odsjeka za sociologiju u akademskoj
godini 2005/2006. Autorice tvrde da su
uoene karakteristike koje najkrae moemo opisati sa znaenjem institucionalizacije i diverzifikacije discipline u programskom smislu (71-72). Neovisno o
tome koji se pojedinani ciljevi navode u
okviru nacionalnih politika visokoga obrazovanja, Krbec i Lanjak istiu jedan
zajedniki cilj na razini Europe: visoko
obrazovanje u Europi treba postii najvii
mogui stupanj konkurentnosti do 2010.
godine. To, naravno znai, zakljuuju
autorice, da se visoko obrazovanje uope i posebno drutvene znanosti (i sociologiju unutar podruja) stavlja u kontekst nune adaptacije novonastalim potrebama te da se istodobno visoko obrazovanje mora okrenuti trinim, programskim i kriterijima atraktivnosti studija (78-79). Bilo bi zanimljivo provjeriti do kojega je stupnja konkurentnosti
dolo visoko obrazovanje 2010. godine,
na razini Europe kao i na razini pojedinih
drava.
Tekst Valerije Barade odnosi se na

civilno drutvo kao partnera u Bolonjskom procesu. Barada istie usmjerenost
Bolonje na proizvodnju znanja jer joj
je cilj ... poveanje znanstveno-istraivake i ekonomske kompetitivnosti Europe. Ti se ciljevi, naime, dostiu kroz
svjesnost o potrebi suradnje s organizacijama civilnoga drutva i promoviranje
vrijednosti za koje se one zalau kao to
su (politika i graanska) participacija,
raznolikost, samoorganiziranje i odgovornost (105). Barada istie kako organizacije civilnoga drutva karakteriziraju neke odlike koje mogu pridonijeti
znanstvenoj i nastavnoj kvaliteti sociologije. Razmjena odlika, izmeu sveuilita i civilnoga drutva, moe se odvijati
kroz tri oblika suradnje: s organizacijama
koje se izravno bave visokokolskim sustavom, s organizacijama koje mogu sudjelovati u obrazovnom procesu i s pojedincima iz civilnoga sektora koji posjeduju specifino znanje. Barada zakljuuje
da se suradnjom kroz ta tri naina sociologiji omoguuje lokalno smjetanje i
bavljenje aktualnim procesima, jer uz
modernizaciju i trite Bolonja promovira vrijednosti civilne kulture, a suradnja s organizacijama civilnoga drutva se
pokazuje kroz nastavni i znanstveni interes sociologije.
Ove dvije prikazane knjige, Gorana
Batine o poetcima sociologije u Hrvatskoj i zbornik radova Hrvatska sociologija: perspektive i razvoj, pruaju uvid u
razvoj sociologije od polovine 19. stoljea do Drugoga svjetskog rata i stanje
discipline danas, pa u tom smislu predstavljaju vrijedan doprinos drutvenoj
misli u Hrvatskoj i temelj za neka nova
istraivanja. Moda bi ipak trebalo objasniti zato socioloke knjige prikazujemo
u politolokom asopisu. One, naime,
prikazuju stanje jedne srodne discipline i
njezin povijesni pregled. Batinina knjiga,
dodue, nije prva u sociolokoj literaturi,
ali je prva koja daje pregled stanja prije
Drugoga svjetskog rata. Postoje, kao to
sam autor kae, djela poput hrestomatija,
gimnazijskih i sveuilinih udbenika i
slinoga, ali ona se uglavnom tiu razdo-
305
blja nakon Drugoga svjetskog rata. Batina se ograuje od razrade temeljitoga

kritikog prikaza i teorijske sinteze, jer je
namjeravao navesti samo glavne dogaaje i teorijske smjerove s naglaskom na
razdoblje do Prvoga svjetskog rata.
Druga ovdje prikazana knjiga jest zbornik radova Hrvatska sociologija: razvoj i
perspektive, u kojem su objavljeni radovi
s dvaju skupova: Izazovi Bolonjskog procesa i okrugloga stola Hrvatska sociologija prvih 100 godina. Svrha je zbornika pruanje osnove za daljnje tematske
rasprave o stanju discipline. Ima li slinih
pregleda politoloke produkcije, odnosno
politolokih djela za koja se pretpostavlja
da su nastala sa slinim motivima? Dakako da ima, to su, primjerice, uvodna
rasprava u knjigu nastalu povodom etrdesete obljetnice Fakulteta politikih
znanosti Hrvatska politologija 19622002 koju su napisali Radule Kneevi i
Slaven Ravli o preteama, razvojnim
razdobljima i rezultatima, Hrvatska politoloka tradicija... Tihomira Cipeka,
Anelka Milardovia i Marinka ika, te
zbornik radova Izlazak iz mnoine?
Stanje hrvatske politike znanosti, to ga
je uredila Mirjana Kasapovi. U svakom
sluaju, bilo bi dobro organizirati skup
povodom postojanja pola stoljea Fakulteta politikih znanosti i objaviti
zbornik na temu razvoja, povijesti i stanja discipline te njezinih perspektiva, jer
usmenom se predajom neki dogaaji izgube u mnotvu i ne ostaju za daljnju raspravu buduim naratajima.
Prikaz
Giorgio Agamben
Homo sacer: suverena mo i goli
ivot
Multimedijalni institut, Zagreb,
2006., 174 str.
Giorgio Agamben, talijanski filozof,
roen je 1942. u Rimu, a trenutano je
profesor estetike na Sveuilitu u Veroni.
Njegova misao obuhvaa kontinentalnu
filozofiju, politiku teoriju, studije o religiji, umjetnosti i knjievnosti, a u ovom
se djelu posebno bavi biopolitikim teorijama u suvremenim demokratskim drutvima nastavljajui se na radove Waltera
Benjamina, Hannah Arendt, Michela Foucaulta te brojnih drugih autora.
Knjiga Homo sacer: suverena mo i
goli ivot, u prijevodu Marija Kopia, sastoji se od Uvoda, tri dijela pod naslovima: Logika suverenosti (etiri poglavlja), Homo sacer (est poglavlja) i
Logor kao biopolitika paradigma moderne (sedam poglavlja) te Literature.
Homo sacer kao individuum nalazi

se u kontekstu moderne politike krize, a
njegovu figuru Agamben ima nakanu
revindicirati, s obzirom na to da se raskinulo s tradicionalnim koncepcijama
koje su nekad oznaivale suverenost,
Ana Paanin demokraciju, pravnu dravu i drutvo.
U uvodu autor objanjava da dravna
mo od ovjeka ini specifian objekt u
jednom pravcu, ali se ivo bie istodobno
s tim pokazuje i kao subjekt politike
moi. Implikacija tih kontradiktornih
procesa spoznaje se u injenici da je ulog
goli ivot ovjeka, odnosno novo biopolitiko tijelo ovjeanstva.
Glavni lik ove knjige homo sacer ili
goli ivot, kako ga postavlja Agamben,
posjeduje dvostruki suverenitet. Suvere-
306
nitet u drutvu konzumenata ogleda se
u tome da se homo sacera ne smije ubiti,
ali ga se moe rtvovati. Oslanjajui se
na Schmittovo i Benjaminovo poimanje
suverenosti te njihova predvianja iz kojih se moe i dananje izvanredno stanje
iitati, tvrdi da je namjera ove knjige
posredno se suoiti s problemom svetosti ivota. Prema autoru, zadaa metafizike je u moderni bitno izmijenjena i tie
se politizacije gologa ivota.
Prvi dio knjige Logika suverenosti
zapoinje uvoenjem paradoksa suverenosti koji glasi: Suveren je istodobno
izvan i unutar pravnoga poretka ili zakon je izvan sebe sama. Strukturu suverenosti ini iznimka koja predstavlja
odnos izopenja i naputenosti te preko
razmiljanja Schmitta, Hansa Kelsena i
Jean-Luca Nancyja, autor zakljuuje da
suverenost nije iskljuivo politiki pojam, jer iznimka je upravo izvorna struktura u kojoj se pravo odnosi na ivot i
ukljuuje ga u sebe.
Prema Schmittu, suverenost se ne
formira unutar legalnoga ili ilegalnoga,
nego unutar sfere prava, a odluke suverena variraju izmeu injenica i prava.
Referirajui se i na Benjaminovu kritiku
sile, citira njegove teze o odnosu konstituirane moi i konstituirajue moi kao
moi koja opravdava i odrava silu dokazujui tako paradoks suverenosti. O odnosu mogunosti i prava, navodi kako je
Aristotel na najautentiniji nain opisao
prirodu mogunosti i tako dao zapadnjakoj filozofiji paradigmu suverenosti,
dok je Kantovo bogatstvo u tome to je
pustio da forma zakona vrijedi kao prazno naelo. Klasina Grka nije poznavala naelo svetosti ivota, niti je imala
pojam kojim bi pokrila tu sferu, a izvorite politike zapada je u oprenosti izmeu ivota openito i kvalificiranoga ivota svojstvenoga ljudima, odnosno zoe i
biosa u Foucaultovoj misli, ali i u odnosu
koji autor razjanjava izmeu Benjaminova gologa ivota i Schmittova zbiljskoga ivota. Zakon i priroda, prema
Agambenu, postaju nerazluivima kad je
posrijedi suvereno nasilje, a suveren je
onaj koji ima mogunost odluivanja o

njima pa je, prema tome, sveza izmeu
nasilja i prava ouvana.
Prvo povezivanje naravi svetosti s
ljudskim ivotom kao takvim autor pronalazi u traktatima rimskoga prava, osobito onih Seksta Pompeja Festa u ijim je
djelima homo sacer onaj koji je bio rtva
arhainoga rtvovanja. Teoriju svetoga
Agamben oznauje kao ambivalentan
proces koji se irio u sva podruja humanistikih znanosti europske kulture, a
sama teorija ambivalentnosti je objelodanjena Freudovom knjigom Totemi i tabui. Svetost ivota se suvremeno postavlja kao ono suprotstavljeno suverenoj
moi te, s obzirom na to, oblikuje temeljna prava ljudskih bia. Autor neizravno
iznosi tezu po kojoj spomenuto izvorno
znai podlonost ivota moi smrti, njegovo nepopravljivo izlaganje u odnosu
izopenja. No, suveren i homo sacer
djeluju iskljuujui se iz ljudskoga i boanskoga prava, to ih ini simetrinim
figurama koje se nalaze na dvjema krajnjim granicama poretka koje imaju istu
strukturu pa je prema tome ivot svet ako
je uhvaen u suverenu iznimku, a teorija ambivalentnosti je samo nesporazum
naega vremena. Sveti je ivot trajno politike naravi i povezan je s poljem na
kojem se temelji suverena mo.
Hobbesove misli o prirodnom stanju
pridobivaju veliko znaenje kad se metafora o ovjeku-vuku koji je izopen iz
zajednice primjeni na teoriju o svetom
ovjeku. ivot svetoga ovjeka kao
onoga koji je izopen nije dio zvjerske
prirode, a ta se neovjenost izuzima od
onoga to predstavljaju pravo i grad pa
je, dakle, rije o prijelazu od ivotinje
prema ovjeku, odnosno od iskljuenja
prema ukljuenju. Tako autor na novim
osnovama ita cjelokupan mit o utemeljenu modernoga grada, od Hobbesa do
Rousseua. Zakljuni ton autorov odnosi
se na aktualnost gologa ivota homo sacera kojega se na da rtvovati, ali se u
neuvenim dimenzijama moe ubijati, a
svetost kao bijeg u suvremenoj politici
postaje sve nejasnijom dimenzijom dje-
lovanja. Polazei od tih premisa, treba se

zapitati ne nalazi li se, zbog takve neodredivosti, na nekoj virtualnoj razini figura, homines sacri zapravo u svima nama.
Posljednje poglavlje knjige Agamben
posveuje kontekstu u kojem se politika
pretvorila u biopolitiku, organizacijskim
oblicima koji jame skrb gologa ivota te
navodi autore koji su afirmirali biopolitiki proces, odnosno novo politiko tijelo Zapada. Rastuu ukljuenost prirodnoga ivota ovjeka u mehanizme i kalkulacije moi odredio je Foucault kao
bio-politiku, ali ono to ini modernu biopolitiku kao politiku velikih totalitarnih
drava 20. stoljea razvili su Hannah
Arendt i Karl Lowith. Potonji je autor
kao temeljnu karakteristiku totalitarnih
drava naveo politizaciju ivota i tako
povezao demokraciju i totalitarizam.
Analizom deklaracija o ljudskim pravima
te njihovih metamorfoza u dananjem
svijetu zbog kojih su izgubile mo samoregulacije i automatizma, te nove biopolitike odreenosti suverenosti pokuava
dati nove definicije onoga to je unutar
ivota i onoga to je izvana novoga svetoga ovjeka. Kriza izvorne fikcije moderne suverenosti ogleda se u prekinutom
kontinuitetu izmeu ovjeka i dravljanina, to se konkretno vidi u poveanom
broju izbjeglica i apatrida na europskoj
sceni, kao i normi koje omoguuju denacionalizaciju vlastitih dravljana. Temeljna biopolitika struktura moderne ima
svoj temelj u odluci o vrijednosti ili nevrijednosti ivota kao takvoga, a odnosi
se na pojedince koji ele osloboenje
pravno normirano u obliku eutanazije.
Taj program je provodio Hitler pod krinkom humanitarnoga problema, ali i kao
demonstraciju suverene moi da odluuje
o ivljenju nedostojnoga ivota kao
politikoga pojma.
Srodnost nacizma sa staljinizmom
autor stavlja u obzore povezanosti totalitarnih fenomena s biopolitikom, jer se ivot i politika, koji su u svojoj izvornosti
odvojeni, postaju u izvanrednom stanju
spojeni, ali i izjednaeni. Politika u tom
okruenju postaje iznimkom, a sav ivot
307
postaje svet. Citirajui Emmanuela Levinasa, navodi da se hitlerijanska filozofija
osniva na bezuvjetnom preuzimanju povijesne, fizike i materijalne situacije
koja je shvaena kao nerazdjeljiva kohezija duha i tijela, prirode i kulture te se
bit ovjeka sa slobode premjeta prema
spomenutom vezivanju nekih od istina
koje prihvaa suverenost.
Podnaslovom Logor kao nomos modernoga, Agamben teoretizira pravnopolitiku strukturu u kojoj je dolo do
dogaaja holokausta te logor razumije
kao nomos politikoga prostora u kojem
i danas ivimo. Da bi se razumjela narav logora, treba sagledati konstituirajuu
vezu izmeu izvanrednoga stanja i koncentracijskoga logora. Logor je prostor
koji se otvara kad izvanredno stanje postaje poinjati pravilom. U logoru su
zakoni posve suspendirani te nema razlikovanja iznimke i pravila, doputenoga i
nedoputenoga. On je paradigma politikoga prostora u onome trenutku kad
politika postaje biopolitikom, a homo sacer se virtualno spaja s dravljaninom.
Virtualni logor autor smjeta, posve konkretno, u suvremenost u obliku svih prostora gdje je suspendiran normalan poredak te u kojem se pitanje o okrutnosti postavlja u okvire civiliziranosti i etikoga
osjeaja policije koja se provizorno postavlja kao suveren. Tako moderni poredak zapada u trajnu krizu.
Parafrazirajui Freuda, Agamben zavrava milju kako se naelo koji odrava modernu biopolitiku mora formulirati
na sljedei nain: Gdje je bio goli ivot,
tamo mora biti Narod, a spomenuto naelo mora vrijediti i u obratnoj formulaciji. Politika koja e se moi obraunati
s novim biopolitikim raskolom Zapada
moi e zaustaviti i graanski rat koji
razdvaja narode i gradove na Zemlji.
Ivana Milan
308
Prikaz ma, Smitha, Meineckea, Seaton-Watsona

Tihomir Cipek, Josip Vrandei
(ur.)
i dr. Osim prikazanih pravaca, tekst promatra odnos etnike zajednice i nacije te
donosi pregled stvaranja nacija i nacionalnih drava, s naglaskom na preporodni tip nacionalizma, zaetoga na talijanskome primjeru, koji se slijedio u hrvatskom sluaju.
Nacija i nacionalizam u hrvatskoj

Drugi tekst spomenute cjeline jest
povijesnoj tradiciji
rad Nike Stania Izmeu politikog naAlinea, Zagreb, 2007., 304 str.
Zbornik radova o naciji i nacionalizmu u hrvatskoj povijesnoj tradiciji ukorieni je prikaz izlaganja sekcije o naciji i
nacionalizmu na Drugome kongresu hrvatskih povjesniara, odranom u Puli
2004. godine. Tematski je podijeljen na
est cjelina, podjednako okrenutih opim
teorijama o nacionalizmu i nacionalnom,
kao i konkretnoj ulozi nacionalne ideje u
kontekstu pojedinih regionalnih i opih
primjera iz hrvatske povijesti.
Uvodno poglavlje (7-13), to su ga
napisala dvojica urednika zbornika, Tihomir Cipek i Josip Vrandei, prua osnovni uvid u motive izdavanje zbornika,
daje osnovne smjernice za razumijevanje
ideje nacionalizma, upuujui itatelja u
osnovne teorijske spoznaje vezane uz
spomenutu problematiku te u konanici
daje osnovni prikaz lanaka objavljenih u
zborniku, ime postie svoju svrhu u nakani da itateljima prui osnovni uvid i
omogui lake snalaenje meu petnaest
objavljenih tekstova.
cionalizma i etnonacionalizma: od hrvatske staleke nacije (natio croatica) do

hrvatskog politikog naroda (33-56),
koji je ponajprije koncentriran na istraivanje razvoja hrvatske nacionalne ideje.
U tekstu je uoena razlika izmeu zapadnoga i srednjoeuropskoga modela nacionalizma, istaknute su specifinosti maarskoga i hrvatskoga sluaja s osobitim
naglaskom na tradiciju hrvatskih municipalnih prava te je u konanici objanjen
pojam hrvatskoga politikog naroda
definiranoga jo u vrijeme ilirskoga pokreta kojemu bi, po shvaanju preporodnih teoretiara, podjednako pripadao i
hrvatski i srpski narod na podruju Hrvatske.
Dva prethodna teksta logino su zastupljena u uvodnom dijelu zbornika, s
obzirom na presjek opih teorija o naciji i
nacionalizmu, kao i s obzirom na stjecanje temeljitoga uvida u hrvatski sluaj
koje je mogue iitati u tim radovima,
ime se znatno olakava razumijevanje
ostalih radova.
Druga cjelina Liberalni nacionalizam

objedinjuje tri teksta posveena konkretnim primjerima preporodnih gibanja na
Prva cjelina naslovljena je Od etnike
hrvatskome prostoru.
zajednice prema naciji i zamiljena kao
uvod u osnovne teorije o naciji, kako na
Autor prvoga teksta Tajni sporazum
opem planu, tako i na konkretnom hr- Hotela Lambert s Hrvatskom narodnom
vatskom sluaju. Prvi tekst spomenute strankom u svjetlu izvjea Franje Zacha
cjeline autora Tihomira Cipeka, nosi na- (1848.) (59-66) jest poljski povjesniar
slov Nacija kao izvor politikog legiti- Piotr urek. Sam je rad posveen utjemiteta (17-31). U njemu su prikazani svi caju Hotela Lambert, aristokratskoga tateorijski pravci posveeni nacionalizmu, bora poljske emigracije, na prvake ilirnjihove meusobne razlike, kao i stajali- skoga pokreta, ponajprije u pogledu reata vodeih teoretiara navedenih prava- lizacije ideje navedene grupacije o potreca, poput Herdera, Gellnera, Lemberga, bi okupljanja junoslavenskih zemalja
Andersona, Renana, Hayesa, Hobsbaw-
309
oko Srbije i njezine dinastije te akcijama nalnih i liberalnih ideja na procese u

koje su u tu svrhu poduzete.
promatranom prostoru krajem 18. i poetkom 19. stoljea, uvid u zapise Nikole
Drugi rad, autora Konrada Clewinga, Tomassea o dalmatinskom identitetu i
Politizacija kulturalnih razlika i racio- njezinu potencijalnom odnosu s Hrvatnalnost jezino-nacionalnog zahtjeva: skom, kao i pogled na razvoj pokrajinske
primjer Dalmacije u revolucionarnoj svijesti prezentirane u djelovanju split1848/49. godini (67-74) posveen je po- skoga gradonaelnika Antonia Bajamonjavi politizacije jezino-kulturalnih razli- tija te na promjene potaknute rastom trka u Dalmaciji, u kontekstu revolucio- govine i sve veom ulogom nacionalizma
narnih gibanja i odnosa novostvorenih na jadranskom i dalmatinskom prostoru
stranakih grupacija, s naglaskom na od- krajem 19. stoljea u kontekstu posljedinos talijanskoga i hrvatskoga jezika u ca koje su ta kretanja ostavila u dalmatinjavnom i kolskom ivotu Dalmacije.
skome politikom ivotu.
Trei rad druge cjeline pod naslovom
Drugi rad spomenute cjeline autora
Svjesno mijenjanje slike Maara u dijelu Marka Trogrlia etiri faze politikog
hrvatskog tiska kao dio dobro smiljene djelovanja Jurja Biankinija (115-125)
taktike u politici novog kursa prije i donosi iscrpan pregled politikih aktivnakon Rijeke rezolucije (75-94) autora nosti Jurja Biankinija, jednoga od vodeDinka okevia iscrpno se bavi prika- ih politikih linosti Dalmacije u drugoj
zom previranja i neslaganja u hrvatskoj polovini 19. i poetkom 20. stoljea. U
politikoj misli poetkom 20. stoljea, i radu je problematiziran njegov odnos s
to ponajprije u pogledu odnosa prema Mihovilom Pavlinoviem i Mihom KlaiMaarima i, povezano s tim, otporom em, u kontekstu ureivanja Narodnoga
prema imperijalnoj dvorskoj politici. S lista, politiko djelovanje na pravakim
obzirom na injenicu nastanka i razvoja temeljima u nekoliko stranaka, odnos
politike novoga kursa, usmjerene k je- prema politici novoga kursa te zavredinstvenom otporu Hrvata, Srba i maar- tak politikoga djelovanja na mjestu
ske opozicije spram beke imperijalne predsjednika Jadranske strae.
politike, osobita je pozornost posveena
propagandnom radu jednoga od autora
Trei rad usmjeren na dalmatinsku
navedene politike Frani Supilu i njegovu problematiku jest rad Aleksandra Jakira
pisanju u Novom listu, ijom objavom O nekim aspektima procesa oblikovanja
niza feljtona posveenih Lajosu Kossutu nacionalnih identiteta na primjeru Dali njegovim emigrantskim zapisima, poi- macije izmeu dva svjetska rata (127nje proces pozitivnoga odnosa prema 139). Tekst ponajprije problematizira
maarskoj opoziciji u javnom mnijenju ideju jugoslavenstva na dalmatinskom
Hrvatske, to je bio primjer koji su usko- prostoru, sa svim posljedicama rasta i raro poeli slijediti i druga dva utjecajna zvoja te ideje, kao i nemogunou njelista, Pokret i Obzor.
zina potpunoga ostvarenja u kontekstu
ve dosegnutoga razvoja hrvatske i srpTrea cjelina posveena je dalmatin- ske nacionalne svijesti, kao i u kontekstu
skim temama pod naslovom Zatvaranje drukije percepcije spomenute ideje mehrvatskog nacionalnog kruga u Dalma- u navedenim narodima, unato nezaneciji, a sastoji se od triju radova.
marivoj brojnosti lanstva meu organiAutor prvoga rada je Josip Vrande- zacijama jugoslavenskoga usmjerenja u
i, koji u tekstu Protuintegracijski sadr- pojedinim razdobljima.
aj hrvatskih povijesnih regionalizama
etvrta cjelina zbornika, Hrvatstvo
(97-113) donosi povijesni presjek regiona istarskom rubu, sadrava dva teksta
nalnih identiteta i naslijeenih munici- posveena istarskim temama.
palnih prava na hrvatskome prostoru,
analizu utjecaja razvoja modernih nacio-
310
Prvi tekst Nevija etia Istarske teme

u prepisci Raki Strossmayer (143-152)
usmjeren je na istraivanje zamjetne zainteresiranosti obojice istaknutih preporoditelja za hrvatsko pitanje u Istri i problematiziranje hrvatskoga politikog
djelovanja na spomenutom prostoru.
grafska reprezentacija (229-244) posveen analizi razlika poznatih etnografskih

studija Jovana Cvijia i Dinka Tomaia
o etnografskim karakteristikama ljudi
balkanskoga prostora, s osobitim naglaskom to ga autor stavlja na ugled navedenih radova u srpskoj i hrvatskoj znanstvenoj zajednici te na, sukladno s tim,
Drugi tekst Darka Dukovskoga Istra izraenu jugoslavensku usmjerenost Jo20. stoljea: promjene identiteta-nacio- vana Cvijia, za razliku od kroatocentrinalni sukobi i tolerancija (153-185) nosti Dinka Tomaia.
prua temeljit uvid u kompleksne odnose
Drugi rad autora Ive Rendia-Mioeistarskih Talijana s jedne te Hrvata i Slovenaca s druge strane, promatrane u via Transgeneracijski prijenosi i oblikokontekstu politikih i suverenitetnih pro- vanje hrvatskog naroda Primjer gormjena, odnosa urbane i ruralne kulture te sko-dalmatinski i kvarnerski (245-264)
u konanici u kontekstu znatnih demo- posveen je interdisciplinarnom pristupu
grafskih promjena uzrokovanih promjena primjeru psiholokoga formiranja hrnama odnosa moi te prikazom aktualne vatskoga identiteta na spomenutom prodemografske situacije i multietnikih od- storu tijekom stoljea i meugeneracijskih proimanja.
nosa na istarskome prostoru.
Posljednji rad zbornika, autora ViePeta cjelina, Nacionalno ispred liberalnog, zastupljena je s dvama tekstovi- slava Aralice to je nacija ustakim inma koji problematiziraju hrvatsko pitanje telektualcima? (265-304) iscrpno problematizira odnos hrvatskih intelektualau prvoj polovini 20. stoljea.
ca bliskih ideji nastanka NDH, ponajprije
Prvi tekst Livije Kardum Hrvatski Stjepana Ratkovia, Julija Makanca, Finacionalni interesi na Konferenciji mira lipa Lukasa te Krune Krstia prema ideji
u Parizu 1919. godine (189-205) itatelju nacije i drave sa svim aspektima spoprua temeljit uvid u aktivnosti jugosla- menutoga odnosa te odnosom njihova
venske delegacije na mirovnoj konferen- imaginarija prema europskome idejnom
ciji u Parizu, kompleksnost njezina sa- naslijeu posveenom spomenutoj temi.
stava, ciljeve koje je zastupala te komZbornik je takoer opremljen i prepleksnost ostvarenja navedenih ciljeva i,
s tim u vezi, meunarodnoga priznanja glednim saetcima te osnovnim informanovostvorene drave, kao i kompleksnost cijama o svakom od autora, zajedno s
buduega funkcioniranja nove drave, pregledom njihovih temeljnih radova.
uoljive ve u prijeporima meu samim
Objavljivanjem ovoga zbornika polanovima delegacije.
punjava se jo jedna praznina u suvremeDrugi tekst pete cjeline, autorice noj hrvatskoj historiografiji, napose
Branke Boban Stjepan Radi i Vladko imamo li na umu injenicu internacionalMaek (207-226) problematizira ideolo- noga sastava autora, kao i injenicu iske slinosti i razlike dvojice predsjed- crpne problematizacije i irokom dijapanika HSS-a u kontekstu njihovih karak- zonu tema, posveenih hrvatskom sluaju
ternih razlika, obiteljskoga nasljea i sa znatnim naglaskom na opeeuropske
kontekste.
okolnosti u kojima su djelovali.
Vrijednost zbornika se osim toga iZakljuna tri rada ujedinjena su pod
naslovom Geografske i organicistike itava i u injenici njegove dvostruke
uloge, pri emu s jedne strane prua tepretpostavke nacionalnog.
meljne i podrobne informacije o cijelom
Prvi je rad Karla Kasera Planinski nizu tema vezanih uz naciju i nacionaliljudi, ravniarski ljudi Prostor i etno- zam itateljima koji se prvi put susreu s
tom problematikom, a ujedno i irinom

tema te raznovrsnou pristupa prua
osnove za budua istraivaka promiljanja.
Dragan Markovina
Prikaz
Zdravko Mri
Globalizacija i gospodarski
nacionalizam
Zagreb, 2007., 306 str.
Knjiga Globalizacija i gospodarski
nacionalizam Zdravka Mria, prvoga
hrvatskog ministra vanjskih poslova i
uglednoga poslovnog konzultanta, velik
je doprinos u prouavanju aktualnih
svjetskih zbivanja te ekonomskih i politikih reakcija na dotina zbivanja. Ipak,
fokus autora suen je na prouavanje rehabilitacije i ponovnoga etabliranja ekonomsko-politike doktrine gospodarskoga nacionalizma koji se sve vie moe iitati u izjavama uglednih europskih
voa, poput izjave Nicolasa Sarkozyja o
nunosti postojanja nacionalnih ampiona. Naime, u toj doktrini autor vidi rjeenje za relokalizaciju politikih i ekonomskih aktivnosti u ireverzibilno globalnome svijetu. Stajalite autora prema
globalizaciji nije a priori negativan, ali je
nezadovoljan njezinim tijekom. Za postojei smjer u kojem se kreu globalna
zbivanja autor ponajvie okrivljuje politiku ideologiju liberalizma koja se,
prema njegovu miljenju, temelji na pogrenim pretpostavkama poput Mandevillove Basne o pelama. Mri time riskira da ga se svrsta u tabor krutih konzervativaca i da ga se denuncira zbog
ustrajavanja na zastarjelim ekonomskim,
politikim i vjerskim predodbama. No,
autor je odreenim postulatima konzer-
311
vativizma poput naglaska na odgovornosti i obvezama graana priskrbio kvalitetnu argumentaciju, a uspio je i odstraniti negativne konotacije koje se danas u
vrijeme sveobuhvatne dominacije liberalizma veu uz pojam konzervativizam.
Njegovo miljenje umnogome se razilazi
sa slubenim stavovima i politikom Katolike crkve, a u segmentu nacionalizma
autor ne ustrajava na bilo kakvom obliku
etnike nesnoljivosti, nego eli usmjeriti
raspravu na prirodnu povezanost naroda
ili puka i njegova teritorija i domovine.
Autor minuciozno iznosi analizu kljunih
globalnih fenomena te se u njihovu promatranju koristi etirima temeljnim arinim tokama poput ustroja gospodarskoga sustava, vojno-sigurnosnoga sustava, politikoga sustava i sustava ljudskih vrijednosti. U njegovoj poredbenopovijesnoj analizi u svakome povijesnom
momentu dominiraju dva drutvena sustava nad ostalom dvojicom. Tako su u
prvoj polovini 20. stoljea dominirali sustav ljudskih vrijednosti i vojno-sigurnosni sustav, dok su u drugoj polovini 20.
stoljea vei utjecaj imali ekonomski i
sustav ljudskih vrijednosti. Knjiga je podijeljena u trinaest poglavlja, a posebna
je po tome to u analizama globalnih
procesa ne izostavlja poloaj Republike
Hrvatske i njezinu ulogu.
Prvo poglavlje nosi naziv Globalni
svijet A. D. 2000. Mri 2000. godinu
uzima na simbolikoj razini da bi pokazao kako je ta godina prijelomna toka u
kojoj je SAD poeo isputati iz ruku
ulogu predvodnika slobodnoga i prosperitetnoga svijeta. Do tada je SAD imao
nedvojbeno predvodnitvo i oi mnogih
nakon pada Berlinskoga zida bile su
uprte u SAD kao luonou slobode. Gubitak ugleda SAD-a rezultat je neoliberalnoga eksperimenta devedesetih godina
20. stoljea u obliku anarhinoga globalnog kapitalizma, a samo je dodatno naruen nepromiljenim potezima Busheve
administracije. Autor opisuje kljune
svjetske institucije i politike fenomene
koji su igrali veliku ulogu u tom preokretu. Potencijalni sukob civilizacija
predvoen radikalnim islamom autor
312
otro odbacuje jer eksplozivni naboj islama i kranske, odnosno zapadne civilizacije, slabi u kontekstu pomicanja
svjetskih gospodarskih tokova na Daleki
istok. Poglavlje autor zavrava problemom nedostatka integrirajuega sustava
vrijednosti na globalnoj razini koji bi razliitim narodima i pripadnicima razliitih vjera omoguio mirnu koegzistenciju.
Za tako neto islam i kranstvo u postojeem stadiju imaju premalen potencijal. U drugom poglavlju Globalizacija
u prolosti autor u svrhu ralambe sadanjega tijeka globalizacije uzima dva povijesna primjera globalizacije. Prvi se od
njih odnosi na globalizaciju Mediterana
pod utjecajem Feniana i Grka. Paralela
izmeu toga svijeta i dananjega odnosi
se na nastanak trita u kontekstu politikoga vakuuma stvorenoga sahnjenjem
velikih teritorijalnih cjelina, a autor izvodi analogiju izmeu polisa kao korporacija i transnacionalnih korporacija. Drugi
primjer globalizacije odnosi se na pojavu
prekooceanskih osvajanja. Nakon zamaha prekooceanske trgovine sve su veu
ulogu zadobivale krunske i ovlatene
korporacije koje su teile poveanju moi, ali su ipak formirane nacionalne drave bile snanije u nametanju svoje volje,
kao to to pokazuje ukidanje British East
Indian Company i tretiranje Indije kao
krunske kolonije. Treba istaknuti da je,
prema miljenju autora, svaka globalizacija implicirala kulturni imperijalizam
njezinih nositelja te se u tome nalaze korijeni velikih problema. Dakle, korporacijska tradicija uvijek se pokuala prometnuti nad nacionalnom tradicijom. Izlazak Zapada kao tree poglavlje upereno je na prouavanje uvjeta nastanka
dviju kljunih odrednica suvremenih
globalizacijski tokova, kapitalizma i liberalizma. Autor istie kako je od samoga
poetka liberalizam u sklopu prosvjetiteljskoga projekta imao ulogu legitimiranja industrijskoga kapitalizma i otritenja svih meuljudskih odnosa. Nabrajaju
se pozitivne zasluge kapitalizma poput
poveanja produktivnosti rada i zadovoljenja ljudskih potreba, ali se istie i njegova antisocijalna nastrojenost u uvje-
tima nepostojanja mehanizama za ogranienje njegovih nuspojava.

U etvrtom poglavlju Uarenje Europe autor govori o pogubnom utjecaju
Francuske revolucije na ishod prosvjetiteljskoga projekta. Naime, napoleonski
ratovi posijali su sjeme nacionalizma. U
kontekstu postojanja vienacionalnih carstava, industrijske revolucije i demografskih promjena dolo je do velikih graanskih revolucija 1848. godine. Reakcija na liberalizam u obliku sazrijevanja
nacionalne svijesti i ujedinjenja Njemake i Italije nije se mogla zadrati. Unato poetnom liberalizmu Otta von Bismarcka, u ujedinjenoj Njemakoj pod
njegovim vodstvom dolo je do velikoga
zaokreta ka gospodarskom nacionalizmu
koji je sa sobom nosio sve vrline i mane.
Velika koliina nacionalne energije postupno se oslobaala da bi kulminirala u
Prvome svjetskom ratu za koji autor misli da je bio sinteza namjernih britanskih
provokacija i njemake agresivne vanjske politike. Mri poglavlje zakljuuje
tezom da je nesputani liberalizam tjerao
ljude na jedan od dvaju naina zatite:
zavlaenje u klasu ili zatvaranje u naciju.
Reakciju nije trebalo dugo ekati jer je
ubrzo u brojnim zemljama totalitarizam
postao odgovor na nesputani kapitalizam.
Revolucije i ratovi kao peto poglavlje razrauje teze iz prethodnoga poglavlja.
Nacionalne i klasne revolucije kao odgovor na negativne posljedice liberalnoga
kapitalizma nosile su imena vodeih dravnika prve polovine 20. stoljea poput
Hitlera, Mussolinija, Staljina, Franca,
Roosvelta, Mao Ce Tunga i Ghandija.
Gotovo sve navedene revolucije izuzev
Ghandijeve i Roosveltove imale su krvavi epilog i neslavan svretak. Ghandiju se
mora pripisati velika zasluga za osamostaljenje Indije, a jo vie za nain na koji
je to ostvario. Roosveltova revolucija odnosila se na spaavanje samoga kapitalizma iz njegove najvee povijesne krize i
u tome mu autor priznaje zasluge. No,
autor istie kako je diskutabilan naum
predsjednika Roosvelta o gospodarskoj
kolonizaciji svijeta nakon Drugoga
svjetskog rata. Istie se da je taj zaokret u
amerikoj politici isti britanskom zaokretu od merkantilizma k liberalizmu

ukidanjem itnih zakona. Naime, autor
istie da je ideja svakoga aspiranta na
mjesto hegemona bila stvaranje mone
pozicije te njezino naknadno kapitaliziranje pod krinkom naela komparativne
prednosti u dugome razdoblju mira.
esto poglavlje Raskoljeni svijet i ujedinjena Europa bavi se svjetskom i europskom povijeu nakon Drugoga svjetskog rata. Izlazak SAD-a kao najjae
svjetske sile iz razornoga rata i njegovo
vodstvo slobodnoga svijeta, komunistika prijetnja s istoka te valovi dekolonizacije sluili su kao kulisa jedinstvenom i
povijesnom projektu europskog ujedinjenja. Autor sugerira da je spas europskih
zemalja od velikoga zla komunizma postignut primjenom neokorporatistikih
praksi koje su se bitno razlikovale od
korporatizma faistikih zemalja te da u
takvom pristupu treba traiti izlazak EUa i njezinih zemalja iz sadanje ekonomske krize u koju je upala nakon Prve
naftne krize. Mri smatra da je podjela
na rad i kapital umjetna podjela koju je
stvorio liberalizam, a jo vie produbio
komunistiki pokret, te neokorporatizam
ima ulogu njihova pomirenja.
Gubitak industrijske baze zapadnih
zemalja i deregulacija financijskih trita
tema su sedmoga poglavlja Digitalni imperijalizam. Autor istie da su se nade o
dobrobitima i prednostima financijske
regulacije izjalovile i donijele malo uspjeha njihovim protagonistima. Uestale
financijske krize samo su jedan od notornih simptoma te politike, a one se paradigmatski objanjavaju na primjeru periodinih kriza na tritu nekretnina. ire
politike posljedice tih previranja obrauju se u osmom poglavlju Izlazak Azije
i zalazak Zapada. Mri s pomou ekonomskih pokazatelja istie mo azijskih
zemalja. Ukupna trgovina izmeu Japana, J. Koreje i Kine u 2004. premaivala
je 2 trilijuna dolara. Istie kako se danas
mora govoriti o Aziji, a ne vie u pojedinim zemljama u njoj. Poticaj usklaenomu kolektivnom djelovanju dao je kineski prijedlog zemljama lanicama
313
ASEAN-a koje e do 2010. ukinuti carine u meusobnoj razmjeni. Kina kao vodea azijska sila tihom diplomacijom
stjee sve vie uporita diljem svijeta.
Autor klju uspjeha vidi u azijskim vrijednostima koje postuliraju odricanje
individuuma u svrhu zajednikoga dobra
i marljivom radu nasuprot moralnoj dekadenciji Zapada. Deveto poglavlje Dravno nasilje na globalizaciji usmjereno
je na raskrinkavanje neokonzervativizma
kao arhetipskoga primjera sposobnosti
liberalizma u prikrivanju svoga pravog
lica. Izvor desniarskoga fundamentalizma pronalazi u doseljenikoj kulturi
puritanaca koji su bili liberalni kao kolektiv prema van, to se oitovalo u manifest destinyju, dok su prema unutra
svojim lanovima nametali ogranienja.
Prisilan konzervativizam u osobnom ivotu, odnosno zatucano kranstvo, bio
je u funkciji slobode kolektiva. Tijekom
stoljea i pol iznimnoga amerikog napretka SAD-u je odgovarao poslovni i financijski liberalizam, ali stegu i lani
moral moralne veine mnogi su sve tee
podnosili i dolo je do bujanja liberalne
misli za vrijeme Vijetnamskoga rata. Ronald Reagan predstavlja pokuaj ponovnoga naglaska drutvenoga konzervativizma uz poslovni i financijski liberalizam
kao klju amerike hegemonije. Upravo
u tome nainu razmiljanja krije se aktualna amerika agresivna vanjska politika
i slom unilateralizma SAD-a. Globalnost
i hegemonija danas su u opreci. Promiljanja o ekolokim temama zaokupile su
autora u desetom poglavlju Osveta zemlje. Uz nabrajanje prijetnji vezanih uz
klimatske promjene autor istie kako se
poveanje drutvene odgovornosti moe
postii samo dominacijom teritorija nad
tritem.
Spomenuta je teza tema jedanaestoga
poglavlja Gospodarski nacionalizam u
kojem autor povlai analogiju izmeu
ugroze koju su predstavljale transnacionalne vjerske zajednice u 16. stoljeu i
one koju danas ine transnacionalne korporacije po stabilnost i dobrobit teritorijalnih politikih jedinica. Autor istie
potrebu suvremene verzije Westfalskoga
314
ugovora izmeu suverenih drava. Gospodarski nacionalizam koji podrazumijeva autor ne odnosi se na nacionalizam u
meuratnom razdoblju 20.stoljea, nego
na zdrav oblik meusobne suradnje razliitih naroda u kojem e svi narodi moi
ravnopravno artikulirati svoje interese.
Mali narodi u globalnom svijetu poglavlje je koje se odnosi na poloaj Republike
Hrvatske u globaliziranome svijetu. Poglavlje sadrava vrlo zanimljive prijedloge poput reforme izbornoga zakonodavstva i prelaska na veinski izborni sustav
kao sredstva okonanja agonije hrvatske
politike scene. Najvei je naglasak
stavljen na nunost kreiranja nacionalne
strategije razvoja koja bi omoguila jae
pozicioniranje Republike Hrvatske u meunarodnom kontekstu. Autor pozdravlja
inozemna strana ulaganja, ali istie zabludu njihova privlaenja ako se ona ne
mogu uklopiti u razvojnu matricu Republike Hrvatske. U zavrnom trinaestom
poglavlju pod nazivom Kranstvo u
globalnom svijetu autor istie krizu sustava vrijednosti koji ima ulogu pruanja
uporita ljudima u uvjetima velike neizvjesnosti. Kranstvo se etabliralo upravo
u trenutku kad je Rimskom carstvu prijetilo uruavanje. Ono je pomoglo odranju
civilizacijskoga kontinuiteta nakon velike
seobe naroda. No, dogmatsko kranstvo
koje se kasnije razvilo vie odmae Crkvi
u njezinoj misiji humaniziranja dananje
globalizacije. Mri istie pogreku utemeljenja religija na mitovima osloboenih suvisloga znaenja te nunost stvarnoga utemeljenja svih religija na prakticiranju vrijednosti ivota. Do tada e ekumenizam ostati pokuaj obmane vjernika,
osloboen svakoga znaenja.
Prema autoru, gospodarski je nacionalizam izlaz iz trenutane zbrke i znai
uspostavu ravnotee izmeu trita i teritorija te bi on trebao poivati na izravnoj demokraciji. Knjiga Globalizacija i
gospodarski nacionalizam predstavlja
vrlo zanimljiv kola eseja koji su dobro
uklopljeni u korpus knjige. Najvea
zamjerka autoru odnosi se na nedostatak
izvora koji bi itatelja jo vie uputili u
odreene aspekte problema. itatelj se ne
mora nuno suglasiti sa svim autorovim

stavovima, ali glavne ideje koje Zdravko
Mri iznosi u svojoj knjizi svakako zasluuju pozornost. Knjiga zasluuje pohvalu jer da se pojavila u vrijeme nedostatka literature na hrvatskom jeziku koja
bi se bavila procesom globalizacije. U
autorovu pokuaju elaboracije osnovne
teze nedostaje primjena odreenih mjernih instrumenata i znanstvenih metoda,
ali je knjiga ispunjena altruizmom i
ljudskim dostojanstvom to je bitan preduvjet za hvatanje u kotac s izazovima
koji nam predstoje.
Kristijan Kotarski
Prikaz
Nada vob-oki, Jaka Primorac,
Kreimir Jurlin
Kultura zaborava
industrijalizacija kulturnih
djelatnosti
Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko
socioloko drutvo, Zagreb, 2008.,
189 str.
Kulturna ekonomija reflektira kljuna obiljeja dominantnog ekonomskog
sustava (danas globalnoga neoliberalnog
kapitalizma), nastaje i razvija se u suvremenom umreenom drutvu i potvruje
da su kulturne vrijednosti i kulturna kreativnost shvaeni kao proizvodni resurs.
Sve to pokazuje da su donedavno autentine i ekskluzivne kulturne i umjetnike
vrijednosti uglavnom postale roba. (46)
Prethodni citat dobro pokazuje ime se
knjiga Kultura zaborava Industrijalizacija kulturnih vrijednosti bavi. Ova je
knjiga djelo troje autora Nade voboki, Jake Primorac i Kreimira Jurlina,
koji surauju unutar Instituta za meuna-
rodne odnose u Zagrebu a u izdanju

Naklade Jesenski Turk. Knjiga je predmet viegodinjega interesa ostvaren
kroz projekte Kreativne i industrije znanja u tranzicijskim zemljama i Globalni utjecaji i lokalne kulturne promjene.
U knjizi se razmatraju promjene pojma
kulture koje su se zbile krajem prologa i
poetkom ovoga stoljea, a njezina je
glavna teza da se u dananjoj kulturnoj
djelatnosti proizvode hitovi, koji se jednakom brzinom kojom nastaju i zaboravljaju, a publika je spremna odmah konzumirati novi proizvod, to joj nove generike tehnologije i omoguuju.
vob-oki u prvom poglavlju
Kontekst kulturne globalizacije na 68
stranica obrazlae utjecaj globalizacije i
industrijalizacije na kulturu. Kultura zaborava u kojoj danas ivimo sastoji se u
sve veoj produkciji kulturnih sadraja i
njihovoj sve broj konzumaciji, a onda
brzom zaboravu tih istih sadraja i gotovo trenutanoj spremnosti za konzumaciju novih.
Naime, u suvremenom svijetu dolazi
do ekonomizacije kulture u kojoj kulturna kreativnost postaje obinim procesom
proizvodnje, a kultura jeftinom i lako dostupnom robom. Dananji je kulturni razvoj uvjetovan brzom izmjenom globalnoga i lokalnoga, u ijoj se dinamici
gube odreene specifinosti, a nastaju
posve novi hibridni oblici. Formiraju se
brandovi kao to su andska glazba i
balkanska glazba koji ostaju neprepoznatima od strane lokalnoga stanovnitva
koje je svjesno svojih regionalnih razlika,
ali ih zato globalna publika prihvaa kao
prepoznatljive proizvode. Konzumenti
kulturnih sadraja danas su ogranieni
samo vremenski, tj. nemogue je konzumirati sve postojee sadraje. Sve zemlje
danas doivljavaju kulturnu tranziciju
koju obiljeavaju: dehijerhizacija kultura,
ekspanzija multikulturalnosti i interkulturalizma, usklaivanje globalnih trendova
liberalnoga kapitalizma, stvaranje integriranih kulturnih zona vezanih uz ekonomske integracije (EU, ASEAN, NAFTA), redefiniranje kulturnih identiteta,
315
deteritorijalizacija kultura, hibridizacija
kultura, nove tehnologije u kulturnim
djelatnostima, sve otvorenija kulturna
komunikacija, plasiranje kulturnih proizvoda na trite, kulturna industrijalizacija. Autorica smatra da bive socijalistike zemlje prolaze jo specifinije i
naglaenije promjene. Te se promjene
najee odvijaju u dvjema fazama. Prvu,
koja je u veini zemalja sad ve zavrena, karakterizira opa liberalizacija,
parcijalna privatizacija infrastrukture
kulturnih djelatnosti i orijentacija na trite, a najvanija promjena svakako je
reinterpretacija kulturnih identiteta. Autorica priznaje da unato snanom prodoru novih tehnologija kako u kulturu, tako
i u znanost (ija se snana povezanost
naglaava u knjizi), koje pospjeuju njihovu produkciju, te promjene ipak ostaju
ponajvie u sferi ideja, nematerijalnih
vrijednosti i kreativnosti. Pod utjecajem
Becka (novi kozmopolitizam) i istraivanjima Anheiera i Isara (2007.), autorica
zakljuuje da postupno nastaje nova
kultura koju ve danas moemo nazvati
svjetskom.
Nakon to je obradila temu konteksta
kulturne industrijalizacije, u novom poglavlju to su kulturne/kreativne industrije? autorica kratko iznosi znaenjske
i terminoloke prijepore o pojmu kulturnih industrija, budui da ne postoji jedna
standardizirana i prihvaena definicija.
Nakon toga daje konceptualne uvide u
njih, pa imamo romantini pristup, kritiku teoriju, pristup kulturne ekonomije
i sociopolitiki pristup. Romantini pristup suprotstavlja kulturno stvaralatvo
kulturnom propadanju, pa bi tako drutvom trebala dominirati umjetnika elita, a ne bi se smjela dopustiti komercijalizacija kulturnih djelatnosti. Glavni su
predstavnici ovoga pristupa Coleridge i
Arnold. Kritika teorija tvrdi da se kultura industrijalizira kroz kontrolirani proces uniformiranja i predvidivosti kulturne
proizvodnje, to podsjea na fordistiki
tip proizvodnje. Glavni predstavnici
ovoga pristupa Adorno i Horkheimer
smislili su i termin kulturna industrija.
Pristup kulturne ekonomije vidi kulturu
316
kao vodeu proizvodnju kasnoga kapitalizma. Sociopolitiki pristup smatra kulturu instrumentom obnove zajednice.
Ovaj se pristup koncentrira na lokalne
zajednice, a kulturu doivljava kao ekonomsku djelatnost kojom se restrukturira
i regenerira zajednica i koja omoguuje
snaniji razvoj drugih djelatnosti, kao to
je, primjerice, turizam. vob-okieva
zakljuuje da su kulturne/kreativne industrije osnovica koja gotovo sva suvremena drutva uvodi u ono to nazivamo drutvom znanja, a kao preduvjete njihova
razvoja navodi 3T tehnologiju, talent
i toleranciju.
Drugo poglavlje Razvoj kulturnih/
kreativnih djelatnosti u Hrvatskoj perspektiva kulturnih djelatnika u autorstvu
Jake Primorac, na tono se 50 stranica
bavi problemima s kojima se kulturni
djelatnici, kao kljuni akteri kulturnih industrija, susreu. Primoreva je intervjuirala djelatnike iz izdavatva, filmske industrije, glazbene industrije, oglaivanja,
dizajna i arhitekture. Takoer Jaka Primorac je u svoje istraivanje ukljuila i
djelatnike iz podruja vizualnih industrija
i fotografije, zato to, kako navodi autorica, oni vrlo esto rade i u nekima od
prethodno navedenih sektora kulturnih/
kreativnih djelatnosti. U fokusu njezina
istraivanja bili su ponajprije djelatnici iz
privatnoga sektora, ali i slobodni umjetnici. Glavni su problemi s kojima se suoavaju kulturni djelatnici iz cijele jugoistone Europe mala trita, proizvodnja u
malim serijama, utjecaj meunarodnih
kulturnih industrija i problemi distribucije proizvoda. Kao rjeenje za problem
malih trita autorica navodi koprodukciju, koju moemo ve sada primijetiti u
televizijskim serijama, koje angairaju
glumce iz susjednih zemalja kako bi
svoje proizvode uinile primamljivima i
tim tritima. Kako bi naglasila teak
poloaj kulturnih djelatnika u Hrvatskoj,
Jaka Primorac tekst o svakom pojedinom
sektoru poinje zlogukim citatom pripadnika tog sektora, primjerice sustav
koji je doao do kraja svoga volumena
(filmski producent iz Zagreba) (83.),
Dakle, dolo je do potpunog sloma, ne
isplati se vie ulagati u snimanje (glazbeni producent iz Splita) (87.), Hrvatska gubi na prepoznatljivosti (dizajner iz Zagreba) (89.) itd. Problemi s kojima se suoavaju djelatnici jesu: dugotrajna zastarjelost legislative, pa se tako
na Zakon o filmu ekalo desetljeima,
centralizacija infrastrukture i svih relevantnih dogaanja u Zagrebu. Potom,
Jaka Primorac navodi problem ouvanja
intelektualnoga vlasnitva u digitalnom
dobu, to je vjerojatno najvei problem
za sve kulturne djelatnike danas u svijetu.
Ali istie da u bivim socijalistikim
zemljama kao dodatan problem postoji
jo uvijek snaan utjecaj drave na trite
kulturnim proizvodima. Autorica se zalae za reformistiki pristup razvoju kulturnih industrija koji kombinacijom dobrih karakteristika novog i starog sistema trai osnaivanje kulturnoga sektora
kroz legislativu, provedbu zakona, potovanje autorskih prava, te reorganizaciju instrumenata za potporu sektora kreativnih industrija. Nasuprot ovomu pristupu Primoreva izdvaja jo i komercijalni koji vidi dravu iskljuivo kao regulatora zakonodavstva i globalistiki
pristup koji se ne eli ograniiti na iskljuivo hrvatsko trite.
Na posljetku, treba napomenuti da
ovi intervjui nisu prikupljani iskljuivo
za potrebe ove knjige, nego za potrebe
istraivanja poloaja kulturnih djelatnika
u kreativnim industrijama jugoistone
Europe, za koje je autorica dobila Nagradu za istraivanje kulturnih politika 2005.
godine.
U treem i najmanjem (dvadeset i
osam stranica s prilogom) prilogu knjizi
Kreativne djelatnosti statistika analiza, autor Kreimir Jurlin naglaava
problem da kulturne djelatnosti u postojeim meunarodnim klasifikacijama
nisu homogena skupina, nego se svrstavaju i u druge djelatnosti poput informatikoga sektora. Kako navodi na poetku
u odluci o tome koje djelatnosti ukljuiti,
autor se vodio sljedeim kriterijima: da
produkt svoju vrijednost dobiva kroz
kreativan rad, da postoje specifini kori-
317
snici, tj. da nije rije o konfekcijskom

proizvodu i da je posrijedi uglavnom trina djelatnost, te da po pravilu nisu financirani javnim izvorima. Slijede neke
od posebnih tema unutar kulturnih djelatnosti koje autor tablino prikazuje:
udio u broju zaposlenih, razina plaa,
potronja kuanstava za rekreaciju i kulturu itd. Podatci o ovoj vrsti djelatnosti u
Hrvatskoj se sustavnije prikupljaju tek
poslije 2000. godine pa autor naglaava
da je time znatno ogranien. Ishod njegove analize ak je naglaen boldom
kulturne djelatnosti pridonose ukupnom
gospodarstvu Hrvatske u rasponu od
7,4% do 9%.
U zakljuku vob-oki istie da
kultura zaborava ipak nema samo negativne konotacije, nego da je to kultura
koja omoguuje opu dostupnost kulturnih sadraja, beskrajne mogunosti izbora i individualizirane kreativnosti u izboru.
vob-oki nastoji sagledati kulturnu industrijalizaciju kao globalni fenomen, a Jaka Primorac i Kreimir Jurlin
kao lokalnu praksu u Hrvatskoj. I dok je
Primorevoj to uspjelo, Kreimir Jurlin
prikazuje tablice s podatcima koje je prikupio Dravni zavod za statistiku, ali ne
nudi neku novu i zanimljivu interpretaciju tih podataka. Usto, sam kriterij koji
navodi kao drugi pri izboru promatranih
djelatnosti (da nije rije o konfekcijskom proizvodu), u suprotnosti je s temeljnom tezom knjige koja inzistira upravo na tome da kulturni proizvodi postaju konfekcijskim/industrijskim i lako
potronom robom. Neto teina knjige
znatno je manja od njezina bruto opsega. Naime uz iroke margine, mnotvo
tablica i priloga unutar samih tekstova, u
priloge koji se nalaze na kraju knjige
autori su osim pojmovnika smjestili i bibliografiju, koritene internetske stranice,
koritene propise, kratice, biljeke o autorima i kazalo. A osobito iznenauje da
se neki pojmovi pojavljuju samo u pojmovniku, a uope ih nema unutar samoga
teksta, primjerice kreativni grad (156),
lanak 151. (128), ekonomija iskustva
(153), Kultura 2000. i Kultura 2007. (156),

MEDIA (160), Sporazum u Maastrichtu
(162), UNESCO-ova konvencija (163).
Unato spomenutim nedostatcima,
knjiga je doprinos zanemarenom polju
kulturnih istraivanja ionako fragilnih
humanistikih i drutvenih znanosti u
nas (7) i preporuamo je studentima
drutvenoga usmjerenja, djelatnicima u
kulturi te svima onima koji su spremni
uhvatiti se u kotac s problemima koje
ona otvara.
Andreja Antoli
Prikaz
Julian Nida-Rmelin
O ljudskoj slobodi
Naklada BREZA, Zagreb 2007.
S ciljem da definira i odredi ulogu
slobode u ljudskom ivotu Julian NidaRmelin je promatra u meuovisnosti s
odlukama, odgovornou i ljudskim dostojanstvom. Odnos filozofije i znanosti,
humanizma i naturalizma, djelovanja i
volje; ovjekova aficiranost razlozima i
njegova racionalanost, teme su koje autor
povezuje u kompleksnu cjelinu u ijem je
sreditu sloboda. Kree od pojave novoga realizma proirenoga na podruje
etike i cjelokupne filozofije koji pojaava
realistike pozicije u analitikoj filozofiji. Kritika dotadanje tradicije temeljila
se na tenjama da se filozofija i znanost
stave u produktivan odnos. Autor taj odnos ocjenjuje, argumentira i nadograuje
novim tezama stvarajui logian slijed
meusobno povezanih tvrdnji usmjerenih
prema odreenju ljudske slobode.
Kad je rije o slobodi i ivotnom svijetu, nuno je krenuti od onoga to obiljeava na ivotni svijet, odnosno nas, a
318
to su osjeti i stavovi koje autor naziva
transcendentalnim argumentom. Dakako
da je transcendentalni argument nevrijedei u sluaju djece ili duevnih bolesnika koje ne moemo smatrati odgovornima za vlastito djelovanje, jednostavno
zato to u njihovu sluaju ne moemo
apelirati na dobre razloge, nego umjesto
toga odabiremo opravdanje djelovanja na
temelju kauzalnoga utjecaja, primjerice,
zastraivanje i reakcija. Uz iznimku tih
sluajeva, stavovi i osjeti koji odreuju
na svijet bili bi neadekvatni, odnosno
psiholoki nemogui, kad nae djelovanje
ne bi bilo slobodno. Na temelju toga se
ve nasluuje znaenje razloga djelovanja ili, kako to autor postavlja, upravljaju li ponaanjem neke osobe razlozi u
koje drugi mogu stei uvid ili ne (29).
Pod razlozima se pretpostavlja racionalnost uz odreenu mjeru objektivnosti.
Kad bismo prihvatili da na sebe i druge
gledamo kao na bia kojima upravljaju
iskljuivo razlozi te odustali od moralnih
stavova i uvstava, morali bismo za posljedicu imati usamljivanje pojedinaca,
jer se to drukije ne moe ostvariti. Dakle, naturalistiki opis i objanjenje ljudskoga djelovanja ne mogu se uskladiti s
naom ivotno-svjetskom moralnou. Iz
dosad reenoga proizlazi da sloboda kao
transcendentalni uvjet poiva na naturalistikoj pododreenosti razloga naega
djelovanja, odnosno nae djelovanje i
prosuivanje nije posve odreeno razlozima. Zato autor uvodi podjelu na naturalizam i humanizam koji je zapravo nenaturalizam jer razlozima pripisuje sredinju ulogu. Humanizam potom dijeli na
teorijski i etiki. Teorijski nije empirijski
provjerljiva hipoteza, proima cijeli moralni sustav pojmova, te dri da su ljudi
sposobni razmatrati, odmjeriti i djelovati
prema razlozima usmjerenoj odluci, ali je
normativno neutralan. Etiki se razlikuje
u tome to je normativno ispunjen ispravnou djelovanja.
jer se neki razlozi koji se odnose na

druge osobe takoer odvaguju. Ako se
proces odvija u smjeru odluke o djelovanju, rije je o praktinim razlozima, a ako
je usmjeren na uvjerenje, teorijskim razlozima. Ako osoba racionalno odluuje,
vodit e ju dobri praktini razlozi ovisni
o teorijskim, a odvagivat e i jedne i
druge. Njihova meusobna ovisnost proistjee iz subjektivne poeljnosti nekoga
djelovanja i subjektivne vjerojatnosti
(oekivanja). S obzirom na to da teimo
dosljednosti, uz pretpostavku racionalnosti, razlozi vee teine istisnut e razloge manje teine, a proces odluke, odnosno ishod odvagivanja, voen je logikom. Na stanje naega mozga utjee i
znanje, kao to odvagivanje razloga utjee na nae motivirajue namjere. Ta ovisnost povlai granicu predvidljivosti naega djelovanja. Iako bi se moglo pomisliti da bi i promatra mogao zakljuiti
kako emo se ponaati, kljuni odmak od
osobe koja djeluje uvid je u introspekciju
koji postavlja granicu. Sloboda jo uvijek
ima najveu, odnosno presudnu, ulogu u
razumijevanju naega djelovanja i izbora
djelovanja. Zato Nida-Rmelin naglauje
razliku slobode djelovanja (volicije prvoga reda, mogue i kod razvijenijega sisavca) i slobode volje (volicije drugoga
reda, samo kod ovjeka). Volicije, odnosno elje drugoga reda, usmjerene su na
volicije prvoga reda, a niz stupnjevanih
volicija uvijek zavrava nekim djelovanjem. ovjeka zapravo odlikuje sposobnost odvagivanja razloga koje proizvode
elje drugoga reda. Rije je o razmiljanju o poeljnosti vlastitih elja. Bie koje
ne moe odvagnuti razliite opcije djelovanja nije racionalno, jer je ono neraskidivo povezano s vrednovanjem koje pretpostavlja sposobnost refleksivnoga dranja, odnosno samorefleksivnoga dranja. Dakle, upravo se naglaava racionalnost osobe koja je u stanju distancirati
svoja nagnua ili interese putem vrednovanja koja u procesu odvagivanja relatiSloboda, racionalnost i odgovornost vira i na kraju odabire.
razlozima su meusobno tijesno povezaPredvidljivost i granice djelovanja
ni (37), a tu povezanost omoguuje sposobnost odvagivanja razloga. Proces od- propituju alternativne mogunosti, a isvagivanja nije iskljuivo introspektivan, hodite odgovora je u, ve spomenutoj,
naturalistikoj pododreenosti. Ona se

pojavljuje ako nije mogue deduktivno iz
prethodeega stanja izvesti neki dogaaj
ili injenicu, dakle, izraava se u mogunosti popratnih stanja. Alternativne mogunosti su u relativnom odnosu prema
naturalistikom opisu dogaaja ili injenica. No, autor zanimljivo primjeuje
kako alternativa nije bitna kad je posrijedi odgovornost koja poiva na slobodi.
Tako razlikuje primarnu odgovornost,
koja proizlazi iz realizacije neke odluke, i
sekundarnu odgovornost, koja nastaje
kao posljedica nekoga djelovanja te poiva na primarnoj odgovornosti. Autor
vlastitu tvrdnju potkrepljuje primjerom.
Postavlja sljedeu situaciju: ovjek sjedi
u sobi i priprema predavanje. Sa svoga
prozora ugleda djeaka koji je pao i ostao
sjediti na tlu. To sugerira da se dovoljno
ozlijedio i da mu treba pomo. No, on
odluuje pripremiti predavanje do kraja i
ne odlazi u dvorite. Kasnije mu sustanarka predbacuje takvo ponaanje i jasno
je da je u moralnom smislu odgovoran,
no okolnosti se mijenjaju kad se dozna da
su vrata dvorita bila zakljuana i da ne
bi mogao pomoi djeaku, ak i da je pokuao. Moralna je odgovornost jo uvijek
u odluci da ostane kod kue, ali za posljedicu djeakova stanja koje se zbog
sporijega dolaska u hitnu pogoralo, ne
moe se nazvati odgovornim. Dakle,
primarna odgovornost odnosi se na dotinu odluku, ali ne tiu je se konzekvencije i rezultati, a sekundarna se odnosi na
posljedice i rezultate. Iako je alternativna
mogunost imala konstitutivno znaenje
za donoenje odluke (mogao je odluiti
pomoi, a sprijeila bi ga zakljuana
vrata, to nije bitno, jer je odluku donio
na temelju pretpostavke da nisu zakljuana) pitanje je moemo li ga smatrati
odgovornim za bilo to osim za pogrenu
primarnu odluku i to samo u moralnome
smislu. Recimo da je rije o pravnoj odgovornosti za koju autor kae da se ne
smije mijeati s moralnom. Daje primjer
ovjeka koji pokuava ubiti svoga ujaka.
Prilikom pokuaja naleti ptica koja je
sprijeila ubojstvo. Taj je ovjek odgovoran kad je u pitanju njegova moralna nakana, no u pravnom se smislu dogaaj
319
tretira kao pokuaj ubojstva, iako je ubojstvo bilo posve sluajno sprijeeno.
Autor na samom kraju knjige O ljudskoj slobodi otvara pitanje univerzalizma
i ljudskoga dostojanstva. Ponienje i samopotovanje pojmovi su usko povezani
s dostojanstvom, budui da poniziti nekoga znai otetiti neije samopotovanje. Moralna je obveza svakoga da to ne
ini, pa i kad su posrijedi osobe koje
djeluju nepokolebljivo. Normativna verzija tih pojmova doputa univerzalistiku
sliku ljudskoga dostojanstva i ljudskih
prava. Primjer univerzalnosti to ga
knjiga nudi itatelju jesu kulturne prakse
sakaenja genitalija djevojaka u Africi.
Ponienje postoji ak i u sluaju kad su
oteeni suglasni s inom. Ako bi se
odupirali, prijetila bi im izolacija, ali i
zajednici prijeti izolacija, jer e njezini
predstavnici trpjeti predbacivanje meunarodne kritike javnosti koja e njihovu
politiku legitimnost dovesti u pitanje.
Samo svijest o univerzalnom vaenju temeljnih prava omoguuje pojedincu da se
obrani od kulturnih praksi koje ta prava
naruavaju. Obratno, iracionalno je osjeati ponienje ili ponos zbog ponienja
ili uspjeha nekoga drugog lana na temelju pripadnosti istoj zajednici. Dakle,
ljudsko dostojanstvo koje je utemeljeno
na samopotovanju oblikuje sredite
etikih utemeljenja. Ukratko, sloboda je
nuna za samopotovanje i potovanje
drugih. Upravo zato zahtijeva da odvagivanje razloga bude autonomno, a ne heteronomno. Unato tomu, naa je sloboda
uvjetna, jer se upravljanje s pomou razloga odvija u odreenim granicama koje
nisu otro postavljene, jer razliite ivotne situacije dovode do refleksije i tako
stvaraju nove prostore za odvagivanje
novih razloga.
Kvaliteta knjige ne oituje se samo
kroz svestranost autora. Iako Julian NidaRmelin filozofski pristupa slobodi, itatelju daje razliite analogije s fizikom,
neurofiziologijom, ali i s moguim banalnim ivotnim situacijama putem kojih
u onom jednostavnom otkriva cijeli proces oitovanja slobodne volje, odluiva-
320
nja i djelovanja. Moda naslov knjige

ostavlja dojam to ga i sam autor u predgovoru napominje kad kae: nekima e
se uiniti skandaloznim da se filozofija
vie od dvije tisue godina kasnije jo
uvijek mui s tim problemom, u najnovije doba ak i posebno intenzivno, ali
kljuno je za ovu knjigu da s pomou
znanosti i filozofije, na suvremen i zanimljiv nain prikazuje i razlae probleme ljudske slobode.
Maja Jeli
Prikaz
Alain Badiou
Sveti Pavao. Utemeljenje
univerzalizma
Naklada Ljevak, Zagreb 2006., 158
str.
Alain Badiou (1937., Maroko) istaknuti je francuski filozof anti-postmoderne, poznat kao prozni i dramski pisac te
pobornik povratka tradicionalnih filozofskih kategorija. Poststrukturalistika
misao njegovih djela obiluje marksistikim i maoistikim tezama putem kojih
se kritiki osvre na tekovine kapitalizma
i neoliberalne ideologije. Profesor je filozofije na Ecole Normale Superieure i
Collge International de Philosophie u
Parizu. iek, Laclau, Butler i Negri
samo su neki suvremeni mislioci koji uz
Badioua pripadaju takozvanoj lijevoj
kritikoj orijentaciji.
Knjiga Sveti Pavao sugestivnoga
podnaslova Utemeljenje univerzalizma
sastoji se od Uvoda, jedanaest poglavlja
(Pavao, na suvremenik, Tko je Pavao?,
Tekstovi i konteksti, Teorija diskursa,
Rascjep subjekta, Antidijalektika smrti i
uskrsnua, Pavao protiv zakona, Ljubav
kao univerzalna mo, Nada, Univerzalnost i prolazak kroz razlike, Zakljuno),

te Pogovora na ukupno sto pedeset osam
stranica prirunika za militante, kako
sam autor naziva ovo djelo.
Da je Pavao na suvremenik, autor
pripisuje injenici to su Hegel, Comte,
Freud, Heidegger, a u dananje vrijeme
Lyotard, imali potrebu za prouavanjem
njegove ostavtine, te mogunosti jednoga univerzalnog nauavanja unutar same
povijesti. Badiou prenosi Pavlove filozofijske konkluzije u dananju Francusku u
kojoj svjedoi komunitarizaciji javne
sfere te odricanju od transcedentne neutralnosti zakona izraene maksimom Le
Penove stranke Francuska Francuzima.
Poplava zajednica koje trae priznanje
njihovih kulturalnih singularnosti rezultira masom subjektivnih i teritorijalnih
identiteta pa se autor pita: Koji su uvjeti
univerzalne singularnosti? U tom pitanju
trai odgovor kod Pavla, koji Radosnu
vijest smatra vrijedeom i ire od idovske zajednice. On se zauzima za univerzalnu singularnost, protiv prisutnih pravnih apstrakcija u despotskom Rimskom
Carstvu (ili ekonomskih u suvremenom
svijetu) te protiv partikularistikih prosvjeda. Da je Pavao na suvremenik, autor zakljuuje na radikalan nain, odnosno tvrdei da i danas ovisimo o kulturnoj revoluciji koji je Pavao pokrenuo, te
da njegovi zakoni mogu pomoi u rjeavanju filozofskih zadaa dananjice.
Pavao ili aul, idov farizejskoga
usmjerenja, svetac Rimokatolike crkve,
misionar, teolog, progonitelj krana i
kranin roen je u Tarzu oko pete godine n.e. Poslije Kristova smaknua na
svom putu za Damask doivio je vienje
te se preobratio na kranstvo i zapoeo
svoja misijska putovanja. Autor naglaava njegovu poziciju antifilozofa koja
proizlazi iz njegova postajanja subjektom prilikom obraenja u Damasku.
Radosnu vijest najprije je iao navijetati
u Arabiju gdje je ostao tri godine, a
drugo militantno putovanje u trajanju od
etrnaest godina bilo je u Turskoj, Makedoniji, Siriji, Grkoj i Ciliciji, gdje je
mobilizirao svoje sluateljstvo podijeljeno na simpatizere i sljedbenike, odnosno

obrezane i neobrezane, kako Badiou
tvrdi. Pavao svoje propovijedanje zapoinje u institucijama zajednice, tonije u
sinagogama, a zbog njegova razumnoga
verbalnog sporazumijevanja autor mu
daje predikat politiar. Kad je Pavao ili
apostol pogana shvatio da mora iriti
podruje svoje borbe i pisati o doktrinarnim pitanjima, na sebe je poeo gledati
kao na efa partije te se u tom statusu suprotstavio Petru, apostolu idova. Pavao
obraenike smatra potpunim vjernicima
bez obzira na njihovo podrijetlo, za razliku od Petra i apostolskoga sabora u Jeruzalemu koji inzistiraju na tradicionalnim
obiljejima. Njima se Pavao suprotstavlja
militantnom tvrdnjom: Obrezanje ne
vrijedi nita, ali ni neobrezanje ne vrijedi
nita (36). Petar se kasnije pokazao nedosljednim i licemjernim u svojim
kranskim naelima pa je Pavao doao
do zakljuka da Zakon vie nije odriv,
odnosno da je postao figurom smrti. U
Djelima apostolskim Badiou pronalazi
spektakularne opise Pavlovih putovanja,
te izdvaja susret Pavla i grkih filozofa
koji su, uvi apostola kako pria o uskrsnuu od mrtvih, bezobzirno napustili
Areopag pa tim inom dolazi u nemilost
svoje antifilozofije. U Hramu ga optuuju da je uveo Neidova na sveto mjesto
pa ga idovska vjerska administracija i
rimski okupator osuuju na smrtnu kaznu. On se poziva na svoje pravo rimskoga graanina, nakon ega je premjeten u Rim gdje je odsluio nekoliko godina te po autoru pokazao za to je sposobno, ovdje, sada i zauvijek, jedno uvjerenje(45).
Pavlovi tekstovi sroeni su u obliku
pisama, odnosno intervencija prema skupinama obraenika, te su po autoru nalik
Lenjinovim, Lacanovim i Wittgensteinovim tekstovima. Njegova antifilozofija
raskida see u drugo stoljee pa su njegovi spisi meu najstarijima pisanim
izvjeima o kranskoj doktrini. S obzirom na to da Pavao ne pripada dvanaestorici, njegova legitimnost nije samorazumljiva, osobito zbog razloga to se
321
njegova doktrina suprotstavlja doktrinama nekih apostola. Titovim razaranjem
Jeruzalemskoga Hrama, odnosno poetkom idovske dijaspore, Rim pomalo postaje prijestolnicom kranstva te autor
besprizivnim dri njegovu Poslanicu
Rimljanima s velikom simbolikim znaenjem. Marcionova rasprava pod imenom Antiteze na poetku drugoga stoljea
oznauje miljenje da je Novi zavjet
nova religija s novim Bogom koji nije
zlonamjeran. On tvrdi da je Pavao jedini
autentini apostol te je svojom tezom
pridonio ukljuivanju Pavlovih tekstova
u Svetu knjigu. Pavlovu prozu najbolje je
osvijetlio Pier Paolo Pasolini koji je naumio snimiti film o Pavlu transponiranom u suvremeni svijet. Njegova je teza
da e se prenoenjem figure sveca i njegovih tvrdnji u nae drutvo revolucionarno razotkriti drutvena nejednakost,
imperijalizam itd. U filmu koji je ostao
samo na papiru, Pavao je Francuz iz
ugledne graanske obitelji, progonitelj
lanova Pokreta koji dolazi u Francovu
Barcelonu (Damask), gdje doivljava
prosvjetljenje te prelazi na stranu antifaista. Put svetosti u jednoj aktualnosti
zavrava preokretom kranskoga teoretiara u ovjeka institucije, odnosno
svetost u sveenstvo. Pavao izlazi kao
pobjednik te umire u mjeri u kojoj svetost u njemu potamnjuje (57).
Teoretizirajui o dvama entitetima
koje Pavao spominje, Grke i idove, Badiou izlae njegovu teoriju diskursa. idov i Grk dvije su subjektivne dispozicije, odnosno koherentne intelektualne
figure. Pavao, prema autorovu miljenju, uspostavlja vlastiti trei kranski
diskurs u razlikama grkoga i idovskoga
diskursa. Na marginu svoga diskursa,
ustanovljuje mistini etvrti diskurs, po
emu ga autor usporeuje s Hegelom.
Subjektivna figura koju uspostavlja idovski diskurs jest ona proroka, znaka,
uda i izabranosti. Grki diskurs je onaj
totaliteta, kozmikoga poretka kojem se
tei prilagoditi. Oba ine aspekt jedne figure vlasti, ali Pavao smatra da diskursi
nisu univerzalni jer jedan zahtijeva postojanje drugoga ili idov postoji kao iz-
322
nimka od Grka. Iz daljine analize dvaju
diskursa s figurama proroka i filozofa,
autor smatra da Pavao ne eli biti ni jedno, ni drugo, te stoga predlae sljedeu
trojnost: prorok, filozof, apostol. Filozof
zna vjene istine, prorok razumije smisao
nadolazeega, a apostol ne zna nita.
odnosno tezu da je Pavao teite ivota

premjestio ne u ivot, nego u onostranost
i ivotu openito oduzeo teite. Autor
to naziva krivotvorinom, te je usporeuje
s Pavlovim poimanjem Isusa. Poglavlje
zavrava razraivanjem triju diskursa te
zakljukom da se samo trei diskurs dri
svoga rascjepa subjekta kao jamstva uniDruga velika figura antifilozofije ko- verzalnosti.
ju autor usporeuje s Pavlom jest Pascal.
Iz tekstova koje Badiou iznosi u knjizi,
Pavlovu antidijalektiku poziciju o
zakljuuje da je njima zajedniko uvje- smrti i uskrsnuu autor uglavnom izvodi
renje da se temeljna objava tie Krista. iz njegovih autobiografskih biljeaka.
Pavao se od Pascala razlikuje po milje- Smrt Kristova za Pavla nema obiljeje
nju da Krist nije posredovanje, nego isti biolokoga u sebi, nego su smrt i ivot
dogaaj koji prekida prijanji reim dis- misli koje su isprepletene u subjektu, uskursa. Dok je kod Pascala posrijedi pita- krsnue se odnosi na tijelo u cijelosti ranje o spoznaji i uvjerljivoj egzegezi, kod scijepljenoga subjekta. Dogaaj uskrsnuPavla je rije o pojavi subjekta bez unu- a u Kristu, naglaava autor, trebalo bi se
tarnje objave. Autor zavrava poglavlje o prevoditi kao dizanje mrtvih, a Krist
diskursu pokazujui iz Pavlovih pisama umire da bi ljudi prestali biti odijeljeni
kako njegov reim diskursa bez dokaza od Boga te da bi pokazao ovjenost
moe dokinuti formu mudrovanja.
ovjeka u svojoj sposobnosti smrti. Na
kraju autor dovodi Pavlove i NietzscheTeoriju o subjektivnom rascjepu ili o ove stavove do toke gdje se vie ne raiskrsnuu jednoga drugog subjekta zlikuju, a to je u pokuaju da se putem
Badiou ralanjuje s pomou objanjenja dogaaja (uskrsnue) doe do potvrivadogaaja-Krist te daljnjim tumaenji- nja ivota protiv vladavine smrti.
ma razlika izmeu idovskoga i grkoga
diskursa u petome poglavlju knjige. DoPavlov nauk Badiou promilja kroz
gaaj-Krist ima drukiju narav od zako- etiri koncepta koji ine glavne odabire
na, a utvrivanje onoga realnog stvara subjekta: kroz vjeru, djelo, milost i zauvjete za rascjep subjekta, te se ukidaju kon. Izmeu njih dolazi dogaajna dapozicije razlikovanja figura Grka i ido- nost koja prolazi kroz otkupljenje u
va. Spomenutom ne-razlikom Pavao Isusu Kristu. Zakon je u svojoj partikuutvruje moguu univerzalnost kran- larnosti prepreka subjektivizaciji universtva, postojanje istine, te ukidanje filozo- zalne poruke milosti kao vjere te biva
fije zbog utemeljenja realnoga dogaaja odbaen na stranu smrti. Maksima uniizmiljajem (uskrsnue). Verbalne figure verzalnosti odnosi se na njegovo revolutriju diskursa (Grk idov kranin) su cionarno uvjerenje o Jednom vrhovnom
zahtijevati ispitivati objavljivati. Prvo biu koje postoji samo ako je svima upuse odnosi na zahtjev znakova, onaj tko je eno, a u suprotnom iezava. Korelat
sposoban odgovoriti postaje gospodarom Jednoga jest univerzalnost koja se vee
onoga koji se dvoumi, a objaviti neki do- za karizmu pa time posjeduje mo da
gaaj znai postati sinom toga dogaaja bude nad zakonom to autora ovlauje
u treoj figuri. Bog je na sebe uzeo obli- da ini usporedbe s komunistikom ideja sina, te samim time dao mogunost ologijom. Zakon je ono to elji daje ida budemo univerzalno njegovi sinovi, a vot, navodi autor i vri se nesvjesnim
Isus je ime za ono to nam se univer- automatizmom do poinjenja grijeha.
zalno dogaa. Badiou dalje daje kritiki Pavlov, kako ga Badiou naziva, antikanosvrt na Nietzscheovu interpretaciju tovski zakljuak jest da treba raskinuti sa
Pavlove smrtonosne paradigme iz koje zakonom, jer Jedan proizlazi iz dogaaja
iitava mrnju prema univerzalizmu, koji je nezakonska kontingencija. Budui
323
da zakon konstituira subjekt kao nemo

miljenja, ne postoji ni slovo spasa. Koncept milosti kojim zakljuuje poglavlje,
autor objanjava kao uvjet aktivnoga miljenja, a dogaaj Krist je ukidanje zakona i stvaranje nove egzistencije pod njegovim imenom.
U kratkom poglavlju o ljubavi kao
univerzalnoj moi, Badiou iznosi Pavlovu tezu o ljubavi kao neliterarnom zakonu, te vjernom subjektu koji putem nje
moe ozbiljiti istinu u svijetu. Ljubav
je univerzalna poruka koju vjera ne konstituira sama od sebe, nego je zakon s
one strane zakona koji svoju snagu oituje u vjeri. Afirmativni imperativ Staroga zavjeta o ljubavi prema blinjima autor takoer smjeta u kontekst Pavlovih
razmiljanja zbog vjere koju on zahtijeva. Ljubav utemeljuje vjernost dogaajuKristu, a u suprotnom je uplji subjektivizam u kojem istina nema snagu da
bude upuena svima.
Pavlovo poimanje nade autor suprotstavlja klasinoj sudbenoj eshatologiji
putem naela postojanosti i upornosti,
bez povezanosti s pravednou i objektivnih pobjeda. Nadu kod Pavla autor interpretira kao ustrajnost ljubavi u kunji, vjernost vjernosti te, nakon usporedbi s Lacanovim pojmom nade, zakljuuje kako je ona neimaginarna praktina
univerzalnost istine koja pouzdanje u
vjernost i pobjedu militanata nad neprijateljem (primjerice subjektivnom figurom smrti) odrava istinitom.
Pojam ljubavi u Pavlovoj ontologiji
upuen je onome fiktivno postojeemu,
obiajima i razlikama kroz koje mora
proi da bi se univerzalnost vrsto utemeljila. Autor smatra da je rije o svojevrsnoj prilagodbi ljubavi partikularnostima s nepromjenjivim naelima, a konani je rezultat prepoznatljivi kranski
militantizam. Autor brani Pavlov pojam
univerzalnosti (koji nije negacija partikularnosti) od nauavanja kojim ga se
optuuje za kranski antisemitizam i
sektaki moralizam, ali i za rasizam.
U posljednjem poglavlju autor razjanjava tvrdnju o Pavlu kao antifilozofu,

poevi s tezom da on svoju misao ne
pripisuje konceptualnim openitostima,
ve singularnom dogaaju (148). Uvjeti
univerzalnosti kao apsolutne subjektivne
proizvodnje ne mogu biti konceptualni
po Pavlu te je miljenje univerzalno ako
je upueno svima. To miljenje proizvodi
Isto i Jednako, to autor usporeuje s masovnim ubojstvima u holokaustu koja su
odredila suprotna naela egzistencije vie
rase kao apsolutne razlike. Subjekt podupire univerzalnost, a univerzalno je samo
ono to opstoji kao imanentna iznimka,
zavrava Badiou.
Pogovor Leonarda Kovaevia znakovitoga podnaslova Odanost nevidljivome nudi pregled knjige te kratku biografski pregled o autoru, filozofima koji
su na njega utjecali i teoretiarima s kojima surauje.
Ivana Milan
Prikaz
Patrick Pharo
Sociologija morala (smisao i
vrijednosti izmeu prirode i
kulture)
Masmedia, Zagreb, 2006., 222 str.
Knjiga francuskoga sociologa, voditelja istraivanja u francuskome nacionalnom centru za znanstvena istraivanja
(CNRS) i profesora sociologije na Sveuilitu Paris-V., Patricka Pharoa, bavi se
eksplanacijom i konceptualizacijom pojma morala unutar sloene drutvene sfere
modernoga svijeta i mogunostima njegova znanstvenog prouavanja. Tu se
pojavljuje disciplina, koju tematizira
Pharo, koja bi na sustavan, i znanstveno
324
prihvatljiv, nain trebala ponuditi odgovore oko funkcije morala u prouavanju
razliiti kultura i postojanja determinizma istoga sociologija morala. Pojam
morala usko je vezan za sve drutvene
znanosti i neizostavan je segment u ralanjivanju metodologije i epistemologije pojedinoga podruja. Cijelu bismo
povijest drutvenih znanosti, uvjetno,
mogli podijeliti na dva dijela. Prvi bi se
odnosio na razdoblje od nastanka konkretne znanosti do pedesetih godina 20.
stoljea kad je nastupila takozvana bihevioralistika revolucija. Tu, prvu, fazu
karakterizira kruto antinormativno opredjeljenje znanstvenika i tendencija vrijednosnoga neutralizma kao pristupa drutvenom istraivanju. Fokus znanstvenika je na objektivnom promatranju i prouavanju injenica. Bihevioralistika je
revolucija novitet u drutvenim znanostima te s njom nastupa faza odbacivanja
krute vrijednosne neutralnosti. Shvaa se
kako postoje druge perspektive promatranja istoga problema, pa samim time i
drukije metode. Danas se problem drutvenih znanosti, meu ostalim, odnosi
na suvremene etike prijepore oko bitnih
drutvenih pitanja. Na neki nain, drutvene se znanosti ne mogu odvojiti od
pitanja moralnosti i etinosti postupaka,
tj. ne moe se izbjei vrednovanje metoda i fenomena koji se prouavaju.
U svojoj knjizi Phatrick Pharo naglaava da su etika i moral sastavni djelovi
svih drutvenih sustava jer nam omoguuju razumijevanje pravnih normi te, posredno, govore kako se ponaati i djelovati u interakciji s okolinom. Autor ipak
smatra da postoje tri sfere ljudskoga ivota u kojima su najistaknutije etike rasprave: biomedicina, politika i ekonomija. Sociologija, kao znanost o drutvenim
procesima, kulturama, obiajima i drutvenim skupinama, jedna je od najzainteresiranijih za jasno odreenje pojma
morala i razvoj metodolokoga aparata
koji e ga, neutralno i jasno, pribliiti
njezinoj publici. U tom je smislu knjiga
Sociologija morala smisao i vrijednost
izmeu prirode i kulture doprinos toj tematici. Iako Pharo u svojoj knjizi ne od-
vaja jasno pojmove etika i moral, vidljivo je da ta dva pojma ne smatra istoznanicama, ni u kategorijalnom (generalnom) smislu, niti u sociolokom kontekstu. Autor vjeruje da se moral ...esto
odnosi na unaprijed postavljeni normativni poredak, dok se etika vie tie pitanja i nesigurnosti subjekta koji se nalazi
pred praktinim izborom (Pharo, 2006.:
7)
Djelo Patricka Pharoa podijeljeno je
na est poglavlja, uz uvod i zakljuak (I.
Podruje sociologije morala, II. Sociokulturalne teorije morala, III. Akcionistiki pristupi, IV. Naturalizam i njegove granice, V. Metode sociologije
morala, VI. Semantika kulture i djelovanja). Pogovor i strunu redakciju
knjige napisao je Rade Kalanj koji na devetnaest stranica objanjava poloaj morala u suvremenoj sociolokoj teoriji te
daje jasan pregled relevantnih mislioca iz
podruja sociologije, njihovih stajalita o
moralu i utjecaju tih miljenja na razvoj
discipline sociologije morala. Kalanj
naglaava problematiku jasnoga ontolokog odreenja sociologije morala te dodaje da je ta disciplina pod stalnim povealom, kako znanstvene, tako i ire populacije zbog ambivalentnosti dvaju temeljnih pojmova etike i morala.
Uvodno se poglavlje knjige bavi kontekstualizacijom i povijesno-drutvenim
razvitkom ideje morala. Istie se misao
kako je prihvaanje etike neki vii stupanj evolucijske prilagodbe, odnosno,
kako je suvremeni problem civilizacije,
nemogunost univerzalnoga definiranja
pravednosti, budui da su tendencije svijeta sekularizacija i postmoderna (kao
konglomerati vrijednosti koji nemaju jasno definirane okvire, apostrofirani su
globalizacijom, a rezultat istih je preslojavanje obiaja, tradicije, a samim time i
vrijednosti). Drugi dio Uvoda bavi se
problematikom objektivnosti morala i
sociologije, tj. nainima istraivanja morala unutar sociolokoga diskursa. Tu
autor istie kako se sociologija ne moe
baviti iskljuivo sociokulturnom komparacijom, nego i subjektivnim i normativ-
nim pitanjima, jer su norme i vrijednosti

(osnovni segmenti socioloke analize)
subjektivni konstrukti prihvaanja pojedinca te ih pojedinac nuno vrednuje moralnim ili nemoralnim epitetima. U prvom se poglavlju Pharo bavi ontologijom
sociologije morala. Sam predmet sociologije morala odreuje kao moralne injenice, koje su neraskidivo vezane za
karakteristine norme i vrijednosti nekog
drutva. Moralna injenica je ona vrsta
injenice koja predstavlja neke moralne
probleme. Ovoj nedovoljno objanjenoj
definiciji treba pretpostaviti ljudsku motivaciju i individualno opravdavanje pojedinih segmenata drutva u kojem egzistiramo. Upravo zbog toga moralnu injenicu ne ini samo mogunost, nego i
obveza pojedinca prilagoavanju normativnoj virtualnosti (Pharo, 2006.: 29).
Pojam moralne injenice, dakle, pretpostavlja dva segmenta; individualizirana i
subjektivizirana volja pojedinca koji na
temelju iste djeluje te kontekstualizacija
konkretne situacije u kojem se pojedinac
nalazi. Spoj tih dvaju uvjeta rezultira
odlukom o specifinoj akciji te realizaciju sebe i svoga djela u istoj. Moralna je
injenica, zapravo, koncept kojim se objanjava narav neke moralne dvojbe i
njegov ishod. Moralne injenice, kao
predmet svoga istraivanja svojataju i sociolozi i filozofi morala. Pozivajui se na
Webera i Durkhaima, Pharo ponajprije
pokazuje kako je opeprihvaeno miljenje da se sociolozi pozivaju na filozofiju
morala kad se raspravlja o moralnim injenicama. Pa je tako moral, prema Durkhaimu, izostanak osobnoga interesa, a
za Webera moral je povezan s njegovom
teorijom o pozivu (Beruf). To nas dovodi
do bitne distinkcije unutar cjelokupnoga
podruja, razlike izmeu sociologije morala i moralne filozofije. Osnovna razlikovna jedinica, prema Pharou, jest injenica da se sociolozi morala bave konkretnom primjenom morala unutar drutva te imaju tenju za jednim viim stupnjem objanjenja, dok je predmet zanimanja filozofa morala ponajprije konceptualizacija morala. Filozofi morala
ele opisati i objasniti svojstva spomenutoga morala te ga, s jedne strane odvo-
325
jiti, a s druge povezati s etikom, odnosno
istaknuti vrijednosti morala kao takvoga i
pomoi mu u realizaciji unutar vremensko-prostornog rascjepa. Kohabitacija tih
dviju disciplina, ne samo da je potrebna,
nego je i primjenjiva, a Weber i Durkhaim su reprezentativni primjerci iste.
S drugim poglavljem poinje prikaz
triju istraivakih struja koje razliito
pristupaju pojmu moralne injenice i tako
osvjetljuju podruje moralne sociologije.
Drugo se poglavlje bavi sociokulturnom
teorijom morala. Ishodina je toka poglavlja Durkhaimova koncepcija sociologije morala, tj. levitiranje izmeu Kantova i Millova shvaanja morala. Taj sociokulturni pristup najvie pripada domeni sociologije, dok akcionistiki pristup, kojim se bavi tree poglavlje
knjige, ima temelje u filozofijskoj tradiciji. U etvrtom poglavlju zavrava prikaz najvanijih pristupa sociologije morala s naturalizmom. Tu se istie tzv. neodarvinizam kao koncept u kojem je prihvaanje moralnih naela vii stupanj
evolucijskoga razvoja i svojevrsna prilagodba okolini. U petom poglavlju autor
predlae metodoloke savjete s ciljem
da precizira opi okvir za sociologiju
morala. Naglasak toga poglavlja jest na
semantikoj metodi interpretacije. Ta
metoda podrazumijeva ideju da su vrijednosti i smisao logiki i apstraktni sadraji koji se mogu vidjeti samo preko akta
koji se primjenjuju na objekte i djela.
Problem te tehnike jest nemogunost
prouavanja verbalnoga iskaza vrijednosti i smisla, a Pharo kao rjeenje predlae analizu misli koja se moe izvesti
samo koncentracijom na rijei. Posljednje poglavlje knjige daje prikaz interkulturalnoga i graanskog (ne)slaganja i
preobrazbe moralnih prosudbi.
Cijelo djelo Patricka Pharoa podsjea
(zapravo i cijela sociologija morala) na
filozofiju njemakoga filozofa Hansa Jonasa koja pokuava objasniti interakciju
ovjeka i grada. Filozofija ovoga
velikog teoretiara ima tendenciju uvoenja pojma odgovornosti ovjeka naspram prirode u suvremeni etiki diskurs,
326
a Pharova knjiga takoer objanjava taj

meuodnos, samo kroz prizmu sociologije. Jonasova je teza da je grad ovjekovo najvee postignue, umjetni konglomerat koji je alijeniran od prirode iz koje
ovjek potjee. No, unutar grada pojavljuju se razlike u obiajima, kulturi,
ponaanju, pa i moralu. Lajtmotiv knjige
Sociologija morala mogao bi se saeti
u slijedeem pitanju (koje jasno izraava
Jonasov utjecaj); Imamo li mi, kao ljudi,
determiniran osjeaj za moral ili on varira od kulture do kulture, tj. postoji li
univerzalna etika koja nalae ponaanje
prema okolini/prirodi? Jonas u svome
djelu Princip odgovornosti istie kako
ovjekovo podinjavanje prirode ima za
posljedicu da se ovjek mora brinuti za
istu, a Pharo dodaje da se razlikama u
nainima brige, metodama, tehnikama
bavi sociologija morala. Dakle, sociologija morala opisuje kontekst brige za prirodu, objanjava dvojbe podruja brige
za okolinu i upuuje na metode prouavanja moralnih injenica koje odreuju
smjer ovjekova djelovanja u interakciji s
drugim ljudima.
Knjiga Sociologija morala velik je
doprinos podruju prouavanja normativizma u drutvenim znanostima. Kroz
cijelu knjigu Pharo, na neki nain, opravdava sociologiju kao onu znanost koja
bi trebala, uz filozofiju, imati jurisdikciju
nad sferom morala. Iako zahtijeva dobru
ili ak vrlo dobru upuenost u tematiku
morala, moralnosti, etike, klasine sociologije, jasno demonstrira podruje djelovanja i svrhu postojanja discipline sociologije morala.
Marko Kovai
Prikaz
Jared Diamond
Sva naa oruja
Algoritam, Zagreb, 2007., 507 str.
19. studenoga 1835. godine brod sa
samo pet stotina maorskih ratnika naoruanih pukama, sjekirama i toljagama stie, prevalivi put u nepoznato, sa sjevernoga otoka Novoga Zelanda, na otoje
Chatham. Nekoliko dana potom stie i
druga jednako brojna i naoruana ekspedicija. Stoljetna civilizacija otoja
Chatham nestaje u samo nekoliko dana.
Brzo i brutalno.
No ni brzina, ni brutalnost, nisu razlozi zbog kojih je autor naveo upravo
ovaj krvavi povijesni primjer. Znaenje
upravo ovoga traginog sukoba za Jareda
Diamonda je mnogo suptilnija. Naime,
australski lovci na tuljane, koji su na putu
do Novoga Zelanda posjetili otoje Chatham, prvi su Maorima donijeli vijesti da
to otoje postoji. Ratnika ekspedicija
organizirana je vrlo brzo, no autor postavlja pitanje bi li scenarij bio isti da su
ratnici znali da kreu na plovidbu dugu
800 kilometara da pobiju vlastite roake.
Maori i Moriori, kako su se zvali starosjedioci otoja Chatham, potekli su od
istih predaka, koji razdvojeni tisuu godina i neto manje kilometara vie nisu
znali tu injenicu. Izolirani od utjecaja
drugih plemena ili civilizacija, na relativno malim i udaljenim otocima Chathama, jedna strana te obitelji postala je
populacija od 2.000 lovaca sakupljaa,
jednostavne tehnologije i izrade oruja,
bez snanoga vodstva i organizacije, s
kulturom odbacivanja ratovanja te inom
kastracije kao tenje umanjivanju mogunosti sukoba zbog prenapuenosti. Postala je lakim plijenom.
Tako ovaj primjer (ponajprije zbog

svoje ekstremne izoliranosti), proiriv na
gotovo cijelo podruje Polinezije, autor
vidi kao prirodni eksperiment u kojemu
se lako moe uoiti pravilnost utjecaja
okolia na ljudska drutva, odnosno
ljudske adaptacije. To je mogue jer ovdje nisu postojali viestruki valovi migracija koje u drugim dijelovima svijeta
onemoguavaju razumijevanje adaptacije. Polinezija tako postaje poetnom tokom u autorovoj potrazi za odgovorom
na pitanje to je to to je jednim ljudskim
zajednicama omoguilo da osvoje svijet,
a druge sprijeilo da prijeu oblinji planinski masiv.
Ukratko, rad Jareda Diamonda zapravo je odgovor na kompleksno pitanje
zbog ega se razvoj ljudske vrste odvijao
razliito na kontinentima, a da pritom
odgovori, koji dobivaju snagu argumenata, nemaju nikakve veze s rasnim razlikama meu ljudima. Naprotiv, u nastavku autor kroz pregled povijesti od
nastanka prvih ljudskih zajednica lovaca
sakupljaa do moderne civilizacije, tonije od kraja posljednjega ledenog doba
do danas, nastoji pobiti svaki rasistiki,
zapadnocentriki vid argumentacije i opravdanja za postojeu svjetsku raspodjelu
moi i bogatstva. To radi kroz vlastitu,
sveobuhvatnu znanstvenu teoriju, koja bi
se mogla saeti u jednu reenicu: povijest razliitih naroda tekla je razliito
zbog razlika u okoliu tih naroda, a ne
zbog biolokih razlika izmeu tih naroda (26.). Tako za primjer Polinezije,
gdje su zajedniki preci svih suvremenih
polinezijskih populacija dijelili istu kulturu, jezik, tehnologiju i skup udomaenih biljaka i ivotinja, autor istie barem
est varijabli razliitosti otoka koje su
pridonijele da Maori i Moriori budu toliko meusobno razliiti te da se nalaze u
odnosu superiornost inferiornost. Tih
est varijabla drutava Polinezije su: otona klima, geoloki tip, morski resursi,
povrina, fragmentiranost zemljita te
izolacija. Kako te specifine varijable
vrijede samo za Polineziju koja prua
samo jedan segment, ne i puni spektar
ljudske drutvene raznolikosti, autoru je
327
potreban sloeniji instrumentariji da odgovori na pitanje kako to da samo aica
konkvistadora moe osvojiti viemilijunski kontinent i slomiti mone civilizacije
u samo nekoliko godina.Voen milju da
pretjerano pojednostavnjivanje ne znai
neto rei krae, nego esto to isto rei
netono, Diamond kombinira interdisciplinarni pristup i rezultate brojnih provedenih istraivanja (antropologija, lingvistika, povijest tehnologije i politikih organizacija, epidemiologija, biogeografija,
arheologija datiranja radioaktivnim ugljikom) s vlastitim tridesetogodinjim iskustvom rada na tom podruju, preispitivanjem poznatih injenica, postavljanjem i
provjerom hipoteza. Prizma, kroz koju
autor vidi odgovor na jednostavno pitanje
zato Novogvinejci, Pigmeji ili moda
Aboridini nisu bili ti koji su kolonizirali
svijet, temelji se na teoriji zaraznih bolesti, elika i puaka, odnosno geografskih
prednosti i nedostataka podignutih na razinu kontinentalnih razlika kao preduvjeta razvoja.
Kako su kontinenti naseljeni u razliitim razdobljima, moe se rei da su
pojedini dijelovi svijeta ve na samom
poetku imali prednost, odnosno dulje
vremensko razdoblje za razvoj. Neovisno
o tome kada su se pojavile, prva od presudnih kontinentalnih razlika, na koje su
drevne civilizacije mogle malo ili nimalo
utjecati, jest smjer irenja glavnih osi
kontinenta. Dok se obje Amerike proteu
mnogo vie u smjeru sjever jug, kod
Euroazije, kojoj autor pridruuje Sjevernu Afriku, smjer protezanja je istok
zapad. Zato su osi uope bitne? Diamond tvrdi da je orijentacija protezanja
kontinenata presudna za brzinu irenja
usjeva i stoke, komunikaciju meu narodima i samim time ona utjee na brzinu
irenja pisma, kotaa i ostalih izuma odgovornih za napredak. Ipak, dominantan
utjecaj na razvoj drevnih civilizacija
imala je proizvodnja hrane, odnosno raspored i dostupnost biljaka i ivotinja
pogodnih za uzgoj, to je druga presudna
kontinentalna razlika. No samo su neke
vrste divljih biljaka i ivotinja jestive ili
vrijedne lova i sakupljanja, dok su ostale
328
neprobavljive, otrovne, imaju nisku prehrambenu vrijednost, teko ih je prikupiti
i pripremiti ili ih je opasno loviti. Podatak o broju vrsta trava s krupnim sjemenkama ili broj sisavaca pogodnih za udomaivanje (vrste divljega kopnenog sisavca teega od 45 kilograma) svjedoi o
oitoj poetnoj prednosti Euroazije u odnosu na sve ostale kontinente, gdje dostupnost vee koliine kalorija znai vie
ljudi. Tako je u Euroaziji od 72 kandidata
udomaeno 13 vrsta, u Amerikama od 24
samo jedan, u Australiji od jednoga kandidata nije udomaen ni jedan, upravo
kao ni u Supsaharskoj Africi, iako je broj
kandidata bio 51. Tomu se dodaje i podatak da je od ukupnoga broja trava s
krupnim sjemenkama vie od polovine
bilo izrazito koncentrirano na sredozemnom podruju. Usporeujui tri podruja
gdje je zemljoradnja neovisno nastala,
Plodni polumjesec, Novu Gvineju i istoni dio SAD-a, autor istie da je podruje
Plodnoga mjeseca imalo nekoliko poetnih prednosti flore. Bilo da je rije o sredozemnoj klimi blagih i vlanih zima te
dugih, vruih i suhih ljeta, idealnoj za jednogodinje biljke; izobilju divljih predaka brojnih usjeva, vrlo plodnih, vrlo
vrijednih lovcima skupljaima; visokom
udjelu samoopraujuih biljaka... Bioloka raznolikost ovo je podruje odredila
kao izvorite noviteta kao to su gradovi,
pismo, carstva ono to nazivamo civilizacijom (143). Ista je razlog zbog kojega
kultura Hopewell, te kasnije gradovi Misisipijskog procvata, nisu ni doekali
svoje osvajae, jer su u dananja najplodnija amerika ratarska podruja euroazijske zarazne klice stigle nekoliko godina prije.
Kokvistadori u gradu Cajamarca tako
za Atahualpu predstavljaju mnogo vie
od 168 panjolskih vojnika, upravo kao
to britanski mornar Charlie Savage nije
bio samo izvrstan strijelac naoruan muketama, koji je posve sam poremetio
ravnoteu moi na Fidiju u jednome
ubilakom napadu. Oni predstavljaju
stotine godina eksponencijalnoga uveavanja prirodnih prednosti. Nisu dokaz
prirodne superiornosti jednih, nego na-
protiv, rezultat tisuljetnoga lanca pokuaja i pogreaka, pojedinanih i cjelodrutvenih procesa kombiniranja razliitih,
dostupnih prirodnih elemenata. To kombiniranje nije bilo mogue na onim kontinentima na kojima pogodni raznorodni
elementi nisu ni postojali.
Sam naslov knjige Guns, Germs and
Steel: A short history of everybody for
the last 13 000 years (u nas nespretno
preveden kao Sva naa oruja: Zarazne
bolesti, elik i puke) za Diamonda slui
kao skraenica za te neposredne imbenike, koji su suvremenim Europljanima
omoguili da pokore narode ostalih kontinenata (87), pa autor ne bi pogrijeio i
da se kojim sluajem odluio za naslov
Konji, pismo, centralizirana drava i
prekooceanski brodovi, jer smisao ostaje
isti. Posljednja poglavlja posebno analiziraju povijesti naseljavanja Australije i
Nove Gvineje, Kine, te migracije u Suptropskoj Africi prije europske kolonizacije.
Zbog naglaenoga determinizma,
umanjivanja uloge pojedinca i znaenja
kulture na oblikovanje svjetske povijesti,
autor se esto nalazio na udaru, moda
ipak preotrih kritika. Nerijetko se i ono
to on smatra glavnom prednou svoje
teorije interdisciplinarnost i injenica
da je sveobuhvatna karakterizirana od
pojedinih kritiara kao ishitrena ili znanstveno neutemeljena.
Djelo, za koje je Diamond davne
1998. godine dobio Pulitzerovu nagradu,
te napisao i svojevrsni nastavak, hrvatski
prijevod dobiva toliko rano da moemo
samo rei da nije prekasno.
Marino Frankola
329
Prikaz njenje zato pisati upravo o temi koja

Andr Comte-Sponville
Je li kapitalizam moralan?
O nekim smijenostima i
tiranijama naeg vremena
Poslovni dnevnik Masmedia, Zagreb,
2006., 195 str.
Postavljanje u korelaciju pojma kapitalizma i pojma morala neizostavno izaziva intrige i brojne rasprave, a kad na
naslovnoj stranici neke knjige osvane naslov Je li je kapitalizam moralan? spomenuta je intriga neizbjena. Upravo je
taj naslov osvanuo na knjizi koju je napisao Andr Comte-Sponville. Autor, profesor filozofije na parikoj Sorboni, s velikim ugledom u intelektualnom svijetu,
vjeto barata s tim dvama pojmovima i
spretno ih uklapa u nastojanja da dokae
kako je mogua primjena filozofije u
svakodnevnom ivotu, te tako pokuava
izvui filozofiju iz masivnih zidova sveuilita i akademskih zajednica. Njegovo
nastojanje da to postigne dokazuje i ova
knjiga koja je proizala iz njegovih predavanja na brojnim sveuilitima, seminarima i znanstvenim skupovima. Naime,
knjiga je koncipirana tako da u prvome
dijelu autor iznosi svoja razmiljanja i
stavove, koji su popraeni brojnim
primjerima koji umnogome pomau u razumijevanju autorovih misli. Primjeri
daju izvjesnu dinaminost knjizi te prikazuju djelovanje autorovih teza u stvarnom svijetu. U drugome dijelu knjige
autor odgovara na pitanja postavljena od
strane auditorija, koji esto ine poduzetnici i studenti, te odgovarajui na ta pitanja, koja su nerijetko izraz neslaganja,
autor ponovno objanjava ve iznesene
teze.
nas ionako, ak i na dnevnoj razini interakcije s okolinom, neprestano okruuje,

autor svejedno na poetku knjige daje
dodatna objanjenja. To se objanjenje
oituje u injenicama koje govore o moralu kao neemu to se postavlja kao pitanje svakomu, bez obzira ime se bavio,
te se samim time vee i uz pitanje ekonomije: to mogu posjedovati?. Autor
primjeuje da se pitanje morala s osobitom otrinom postavlja u odnosu na ekonomiju, jer je dobro u moralnom smislu
esto u suprotnosti s dobrim u ekonomskom smislu. Kao posljednji razlog navodi da je moral od osamdesetih godina
postao modernom temom ime je stvoreno dosta nejasnoa, a svrha knjige je
objasniti neke od njih.
Promatrajui moral, autor zamjeuje

kako se njemu danas pridaje veliko znaenje i kako je danas on bitna stavka u
drutvenom djelovanju pa stoga govori o
povratku morala. Pritom, dakako, ne
misli da su ljudi danas ita moralniji
nego prije, nego misli na povratak morala
u diskurs, odnosno o njemu se danas vie
govori. Razlozi za to su brojni, no
Comte-Sponville navodi etiri osnovna.
Prvi je razlog prijelaz iz jednoga narataja u drugi. Narataj mladih iz ezdesetih godina vjerovao je kako je sve politika i kako je politika sve, te se dobra
politika smatrala jedinim potrebnim moralom. Danas, pak, ljude vie ne zanima
politika, osobito ne zanima mlade koji su
se okrenuli drugim, nezavisnim, moralnim preokupacijama. Drugi razlog za
povratak morala autor vidi u trijumfu
kapitalizma. Naime, od kraja osamdesetih godina i raspadom Istonoga bloka
kapitalizam postaje pobjednikom u svijetu ideologija. Samim time gubi i moralno opravdanje koje je proizlazilo iz
suprotstavljanja apsolutnom zlu koje se
oitovalo u komunizmu, jer kapitalizam
sam ne daje odgovor na smisao ivota,
njemu ne treba smisao da bi funkcionirao
i u tome je njegova snaga. Za razliku od
Iako je sami naslov Je li je kapitali- njega, civilizaciji i ljudima smisao je pozam moralan? dostatan da objasni razlo- treban. Gubei negativno opravdanje,
ge pisanja, i ne zahtijeva posebno obja- drutvo trai neko drugo opravdanje te se
330
okree traenju toga smisla i opravdanja
unutar samoga sebe, u vrijednostima,
idealima, u moralu. Trei razlog autor
naziva smrt Boga. U njemu prikazuje
kako se povratak morala podudara sa sekularizacijom vjere i dekristijanizacijom
koja je zapoela u renesansi, nastavila se
u prosvjetiteljstvu i traje do danas. Naime, pojedinci mogu i dalje vjerovati u
Boga, ali drutvo vie ne moe na njemu
temeljiti svoju koheziju. Sekularizacijom
i dekristijanizacijom vjera je izgubila
znaenje i vie nije bilo odgovora na pitanja o moralu. Ljudska potreba za moralom rasla je kako se smanjivala njihova
vjera. etvrti razlog autor vidi u onome
to se esto naziva etika tvrtke. Iz dosadanjih objanjenja o povratku morala
oito je da povratak morala nije samo
pitanje mode, ali je svakako u modi. Ovdje se zahtijeva oprez, jer kad se moda
uplete u odreena pitanja, to izaziva konfuziju, to se dogaa i s moralom.
Zbog popularizacije morala ComteSponville zakljuuje da to vie moralom zainjavamo sva jela, to vie elimo da on bude zastupljen apsolutno
svugdje i da bude to vie isplativ, tim ga
vie razvodnjavamo i instrumentaliziramo, tako da ga vie nigdje nema u njegovoj strogoj i nesebinoj istini. Zakljuak je da treba nainiti razliku izmeu
odreenoga broja razliitih podruja, nazvati ih odreenim nazivima i postaviti ih
u razliite redove te meu njima povui
to jasnije granice. Autor uspostavlja etiri, odnosno pet redova, koje treba razlikovati. Prvi je tehniko-znanstveni red i
iznutra je strukturiran opozicijom moguega i nemoguega. Ako se tehnikoznanstveni red prepusti vlastitoj unutarnjoj spontanosti, sve to je mogue uvijek e se i dogoditi, a autor strahuje da
ono to je mogue danas moe biti stranije nego ikada, zato ga treba ograniiti.
Budui da taj red nije u stanju ograniiti
sam sebe, mora ga se ograniiti izvana
pravno-politikim redom, odnosno zakonom drave. Drugi je pravno-politiki
red, koji je iznutra strukturiran opozicijom zakonitoga i nezakonitoga, odnosno
onoga zakonom doputenoga i onoga za-
konom zabranjenoga. Ovdje autor spominje dva razloga za ograniavanje

ovoga reda: prvi individualni kako bismo umaknuli sablasti pokvarenjaka legalista; i drugi kolektivni kako bismo
umaknuli slabosti i hiru naroda koji ima
sva prava. Kako ni ovaj red nije u stanju
ograniiti sam sebe, autor ga ograniava
izvana redom morala. Comte-Sponville
govori da je red morala iznutra strukturiran opozicijom dobra i zla, dunosti i zabrane. Kad je posrijedi ograniavanje
reda morala, autor upozorava da taj red
ne treba biti ogranien kao dva prethodna, odnosno u smislu da bismo se trebali bojati najgorega. Kako nema potrebe
ograniiti trei red, treba ga upotpuniti,
jer je moral sam po sebi nedostatan. U
ovom trenutku uvodi se etiki red sa svrhom da upotpuni moralni red. Moral je
sve ono to se ini iz dunosti, a etika sve
ono to se ini iz ljubavi, a autor nas uvjerava da nas ljubav i moral uvijek potiu
na iste radnje. Prema tome, etiki red iznutra je strukturiran opozicijom radosti i
tuge. to se tie granice ili nepotpunosti
etvrtoga reda, pojavljuje se situacija u
kojoj je, prema autoru, teko staviti neto
iznad ljubavi i time ju ograniiti ili upotpuniti. On tvrdi da bi moda samo vjernici mogli zamisliti peti red (naziva ga
nadnaravnim ili boanskim redom) koji
bi trebao natkriti cjelinu i osigurati njezinu koheziju. Sva etiri reda trebaju djelovati istodobno, barem u svojoj relativnoj neovisnosti i meusobnoj interakciji,
odnosno svaki red ima svoju logiku i jedan red bez drugoga ne moe funkcionirati.
Kad je rije o samoj moralnosti kapitalizma u knjizi se jasno naznauje da
znanost i tehnika nemaju moral, stoga ga
nema ni ekonomija koja je znanost i tehnika istodobno. Drugim rijeima, u ekonomsko-tehniko-znanstvenom redu nita nikada nije moralno, kao to nita nikada nije ni nemoralno, jer prema autorovu uvjerenju, to je i oito, da bi neto
bilo nemoralno, treba moi biti nemoralno. Dakle, kapitalizam nije moralan,
ali nije ni nemoralan, on je amoralan te
ako se eli da u kapitalistikom drutvu
bude morala, onda taj moral mora doi

odnekud drugdje, ne iz ekonomije. eljeti od kapitalizma nainiti moral znailo
bi od trita nainiti religiju, a od tvrtke
idola, a to treba sprijeiti. Najgore bi bilo
kad bi trite postalo religijom, bilo bi to,
kako autor tvrdi, vjerovanje u zlatno
tele.
331
moralno aneostvo s namjerom da se ponite zahtjevi i pritisci drugoga reda u

ime morala. Tree je etiko aneostvo i
znai htjeti ponititi zahtjeve i obaveze
prvih triju redova u ime etvrtoga. Vjersko aneostvo je posljednje i moe se nazvati fundamentalizmom, a oituje se kao
ukidanje zahtjeva svih prethodnih redova
u ime vjerskoga. elja da vjera odredi to
Veliki je problem, i u knjizi i u stvar- je dobro ili zlo, zakonito ili nezakonito,
nosti brkanje redova, koje Comte-Spon- istina ili la.
ville, preuzevi od Pascala, naziva smijeNa kraju autor uvodi jo dva razlikonost i tiranija. Za njega je smijenost, uz
ono to nas navodi na smijeh, i stanje kad vanja koja naziva uzlaznom hijerarhijom
dolazi do brkanja redova. Tiranija je za prioriteta i silaznim lancem prvenstva.
njih smijenost na vlasti, brkanje redova Pod prioritetom podrazumijeva najviu
izdignuto u vladajui sustav. Prema vrijednost u subjektivnoj hijerarhiji pronjima, tiranin je onaj koji upravlja ili se cjena, ono to je subjektivno najvanije
pretvara da upravlja redom u kojem za pojedinca. Prvenstvom smatra ono to
nema nikakve zakonske ovlasti to initi. je objektivno najvanije za skupinu u
Iz ovoga se razvija razlikovanje koja objektivnom lancu determinacija. Iz toga
vodi u dvama smjerovima. Prvi je onaj se vidi da je rije o dvjema ukrtenim
koji se naziva tiranija niega ili barbar- hijerarhijama, jednom koja se penje, uzstvo. Barbarstvo je brkanje redova pri laznom hijerarhijom prioriteta, i drugom
emu se dani red podinjava, odnosno koja silazi, silaznim lancem prvenstva.
svodi na nii red. To je tiranija niih re- Tako se oituje prioritet ljubavi za pojedova. U knjizi se spominju etiri vrste dinca, prvenstvo novca za skupinu. Priobarbarstva. Prvo meu njima je tehno- ritet politike, ali prvenstvo ekonomije.
kratsko ili liberalno barbarstvo, to znai Prioritet morala nad politikom, ali prvenhtjeti podiniti politiku ili pravo ekono- stvo politike. Prioritet ljubavi nad moramiji, tehnikama ili znanosti. Unutar njega lom, ali prvenstvo morala. Ono to je
postoji tehnokratsko barbarstvo ili tira- najvanije za pojedinca ne podudara se s
nija strunjaka i liberalno barbarstvo ili onim to je najvanije za skupinu, i obtiranija trita. Drugo barbarstvo je poli- ratno. U nekoj skupini, pogotovo ako je
tiko barbarstvo i znai htjeti podiniti brojnija, ljubav uvijek ima tenju degramoral politici ili pravu. Tu postoje dva dirati se u moral, moral uvijek ima tenju
smjera: totalitarno barbarstvo, gdje moral degradirati se u politiku, politika uvijek
ne moe biti neovisan o politici, i demo- ima tenju degradirati se u tehniku. Ta
kratsko barbarstvo, koje nastaje kad sve teina koja utjee na degradaciju varira
legalno postane moralnim. Tree, mora- ovisno o promatranoj skupini. Ona nije
lizatorsko barbarstvo objanjeno je kao ista za tvrtku i politiku stranku, odnosno
pokoravanje etvrtoga reda treemu, po- nije ista za malo ili srednje poduzee te
koravanje ljubavi moralu. etvrto je za multinacionalnu kompaniju.
etiko barbarstvo, odnosno podinjavanje
Osmiljavajui svoje razlikovanje repete razine etvrtoj. Ono se oituje u divinizaciji ovjeka, podinjavanju Boga dova, i njihovo postavljanje u odnos,
ljudskoj ljubavi. Drugi smjer je aneo- autor je obuhvatio cjelokupno ljudsko
stvo, to znai htjeti ponititi najnie u djelovanje. Tako je u svoju teoriju ukloime najviega, to je tiranija viega reda. pio razliite discipline i omoguio ljudiPolitiko ili pravno aneostvo prvi je ob- ma s razliitim interesima i podrujima
lik aneostva, s namjerom da se ponite djelovanja da u knjizi nau neku zanimekonomski, tehniki i znanstveni zahtjevi ljivu misao i olakaju si razumijevanje
u ime politike ili prava. Drugi je oblik svijeta. Svakodnevnim uslonjavanjem
332
svijeta i dovoenjem u suodnos razliitih

elemenata koji su sastavni dio ljudske
svakodnevice stvara se velika zbrka koja
se ponekad ini nerjeivom. ComteSponville omoguuje vrlo pristupaan
uvid u jedno razumijevanje su-odnosa
politike, ekonomije i etike koje moe biti
korisno ne samo za akademsku ve i za
iru itateljsku javnost.
Marko Rukavina
Prikaz
Anna-Maria Gruenfelder
U radni stroj velikog njemakog
Reicha! Prisilni radnici i radnice
iz Hrvatske
Srednja Europa, Zagreb, 2007.
godina, 271 str.
Iako je od Drugoga svjetskog rata
prolo vie od ezdeset godina, hrvatska
je javnost temi prisilnoga rada u NDH
dala veu pozornost tek u 2007. godini.
Tako je u srpnju te godine u Atriju Hrvatskoga dravnog arhiva odrana izloba Prisilni rad i NDH 19411945., a
neovisno o tome izdana je knjiga AnneMarie Gruenfelder U radni stroj velikog
njemakog Reicha! Prisilni radnici i radnice iz Hrvatske. Ti su dogaaji pridonijeli razbijanju utnje u akademskim
krugovima o bitnome aspektu nacionalsocijalistikoga reima Hitlerove Njemake. U knjizi U radni stroj velikog
njemakog Reicha! Prisilni radnici i radnice iz Hrvatske, Anna-Marie Gruenfelder nastavlja se baviti problematikom
prisilnoga rada o kojem je ve 2004. godine u feministikom asopisu Kruh i
rue objavila istraivanje Zaboravljene
rtve nacionalsocijalizma i faizma: prinudne i robovske radnice, no ovaj puta s
osobitim naglaskom na radnike i radnice

koji su dolazili s teritorija dananje Republike Hrvatske. Anne-Marie Gruenfelder radi u Austrijskom veleposlanstvu u
Zagrebu kao izaslanica za tisak i informiranje. Diplomirala je povijest te se na
Katolikom teolokom fakultetu specijalizirala iz oblasti crkvene povijesti. Iako
svojim trenutanim zaposlenjem nije iskljuivo vezana za akademsku zajednicu,
neupitno ju je obogatila znanstvenim radom o pitanjima drutvenoga poloaja
ena i obitelji, pitanju idovstva poslije
Holokausta te statusu vjerskih zajednica.
Svrha je ovoga opsenog istraivanja
dati glas osobama ije su sudbine do
sada hrvatskoj javnosti bile nepoznate(3), popuniti rupe u naem poznavanju
nacionalsocijalistike i faistike ideologije te preispitati stvarnu ulogu i narav
Nezavisne Drave Hrvatske unutar Treega Reicha. Gruenfelderova se koristila
razliitim izvorima; analizirala je hrvatske, austrijske i njemake zakonske uredbe, koristila se arhivskim dokumentima,
novinskim arhivama, osobnim pismima
radnika i radnica lanovima obitelji, a
metodom usmene povijesti prikupljena
su svjedoanstva preivjelih i njihovih
potomaka, to je pridonijelo autentinosti, ali i zanimljivosti toga vrijednog historiografskog tiva.
U uvodnome dijelu Nepoznato poglavlje hrvatske povijesti Gruenfelderova nas upoznaje sa zakonskim uredbama
u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj te pratimo promjene koje zakoni i proraun doivljavaju da bi se legitimiralo slanje radne snage u Njemaki Reich. Ve tu koketira s moguim razlozima zbog kojih bi
NDH pristala na slanje dragocjenoga kapitala. Pokazat e se kasnije da je kolaboracionistika politika NDH bila voena
nadom da e u Novome europskom poretku zauzeti to vei udio moi. Taj je
razlog ipak samo jedan od moguih, upravo kao to postoji i vie imbenika
zbog kojih se hrvatski povjesniari nedovoljno bave problematikom prisilnoga
rada u Treem Reichu. Prema rijeima
autorice, prvotna orijentiranost hrvatskih
povjesniara na istrebljenje europskih
idova, potenciranje ekonomskih razloga

odlaska na rad u Reich i istodobno umanjivanje znaenja socijalnih uvjeta toga
rada, bitni su razlozi to se o prisilnome
radu u Hrvatskoj malo toga zna. Fizika
je prepreka pak to to razasuti arhivski
podatci po hrvatskim fondovima ne spominju pojam prisilnoga rada, jer se on
u Reichu nije rabio. Upoznajemo se i s
kljunom tezom koja se protee od samoga naslova pa do posljednje stranice
knjige: Njemaki je Reich prema NDH
primjenjivao politiku izrabljivanja.
Hitlerova je politika kao prioritet postavila izgradnju snane strukture naoruavanja i sve podredila Wehrmachtu.
Ubrzo je u zanemarenom gospodarstvu
ponestalo njemake radne snage, koja se
uglavnom premjestila na bojita, te je dolo do potrebe za stranom radnom snagom. Kako bi se ublaila prepreka ideologije hijerarhijskoga poretka, domicilnom su stanovnitvu plasirani propisi o
ophoenju sa strancima koji ih obvezuju
na isticanje nadmoi njemakoga ovjeka. Tako je ukupno etiri milijuna prisilno dovedenih ljudi u stroj Treega
Reicha (uz tri milijuna ratnih zarobljenika) bilo smatrano radnim robljem
(Arbeitssklave), a ne tek stranim radnicima (Fremdarbeiter). Veina tih radnika bila je smjetena u logorima, no kako
zakljuuje Gruenfelderova: smjetaj u
logoru ovakva ili onakva tipa nije uvijek
u skladu s radnim statusom odreenog
zatoenika (53).
Drugo poglavlje Slanje radne snage
u Njemaki Reich iz perspektive emisivnih zemalja posve je voeno dominantnom motivacijom autorice da razbije
sliku neovisne i samosvojne NDH i dokae njezinu kolonijalnu i marionetsku
narav kreiranu prema Hitlerovim skrivenim namjerama. Iako je taj spremnik sirovina (60) ve i prije proglaenja NDH
slao hrvatsku radnu snagu u Njemaku,
strategija zapoljavanja radnika bitno je
promijenjena bilateralnim ugovorom
Utanaenje iz svibnja 1941. i kako
kae Gruenfelderova: NDH se stavila uz
bok represivnoga reima protiv vlastitoga
333
radnitva (72). Motivacija za odaziv
radnika viestruko je uvjetovana. Kao
glavni razlog autorica navodi izbjegavanje vojne obveze, ekonomsko-socijalne
razloge, potekoe u opskrbi hranom i
psiholoki utjecaj, odnosno propagandu
koju su vrili mediji i koja je idilino prikazivala ivot i rad u Reichu. Ustaka se
politika ubrzo uhvatila u kotac s manjkom radne snage u NDH pa koriste obvezu deportacije radne snage u Reich za
rjeavanje srpskoga pitanja. Zakon iz
1941. kojim se legitimira deportacija
nepoudnih i pogibeljnih omoguio je
da se sve protivnike toga reima, komuniste, partizane, Rome, Srbe, Maare i
ehe podvrgne surovoj moi logora i
najteim uvjetima rada. Ne udi zato podatak, koji je izraunao Ured njemakoga
asnika za vojno gospodarstvo u Zagrebu, da je od sredine 1942. civilno srpsko
stanovnitvo NDH dalo najvei obol
njemakom gospodarstvu i jo je otprilike estina svih radnika u Njemaku dola
dobrovoljno (99). No, Gruenfelderova
je na temelju vie svjedoanstava radnika
pokazala da su dobrovoljci birali izmeu
likvidacije u logorima i tekoga ivota na
prisilnom radu u Reichu. Upravo zbog
toga razloga zauuje kontradiktornost
njezine moralne ocjene prisilnih radnika i
radnica: Odlazak na rad u Njemaku
nema u sebi niega junakoga; ak bi se
moglo postaviti pitanje nisu li ti radnici i
radnice koji su se odazvali pozivima na
rad kukavice koji se nisu usudili pruiti
otpor, i zato kolaboracionisti koji su podravali diktatorski reim i pridonijeli
produljenju rata (12). Kako je regrutiranje radnika bilo jo samo formalno u ovlasti NDH, autorica kao kljuni imbenik
u priljevu ljudi u partizanske odrede vidi
upravo njemaku represiju.
Prilagoivanje nacionalsocijalistike
politike moda se najbolje pokazuje na
podruju hrvatskih krajeva u sastavu Italije. Talijani su, naime, slali na rad nepoudno i pogibeljno slovensko i hrvatsko stanovnitvo, no ista je sudbina zadesila Talijane nakon njihove kapitulacije
1943. Autorica spominje Gabriele Hammermann koja razlikuje tri faze u kojima
334
se mijenjao status talijanskih zarobljenika do 1944. godine; od ratnih zarobljenika do civilnih stranih radnika Badoglievih svinja koje su na rasistikoj
hijerarhiji prisilnih radnika (125) bili
izjednaeni s Ostarbeiterima. Drugo poglavlje obiluje svjedoanstvima protagonista prisilnoga rada, od kojih su ak neki
sluili za testiranje lijekova, i ekskurs u
kojem se prikazuje dnevnik humanitarke
Diane Budisavljevi pa, osim historiografske vrijednosti, knjiga Anne-Marie
Gruenfelder postaje i zanimljivo literarno
tivo.
Trei dio ivotni i radni uvjeti
Fremdarbeitera na teritoriju dananje Republike Austrije orijentiran je iskljuivo
na teritorijalno podruje Austrije i pokazuje kako su se radni uvjeti razlikovali u
odreenim granama gospodarstva. Na
samome poetku autorica razmatra ulogu
poslodavaca te istie da neodazivanje
austrijskih poduzea na upite autorice
(...) govori u prilog injenici da se poslodavci nisu osjeali odgovornima za fizike i psiholoke potrebe svojih zaposlenika (141). I prije je Gruenfelderova
spominjala poduzea koja i danas postoje
i nikada nisu odgovarala za izrabljivanje
stranih radnika, kao i embargo na zdravstvenim kartonima stranih radnika i radnica u austrijskim bolnicama. No, je li
nemar pravi razlog neodazivanja poslodavaca na upite ili je to dokaz da proces
svladavanja prolosti i identifikacije s
ideolokom osnovnom nacionalsocijalizma nikada nije bio prisutan u svijesti
pojedinca, nego u kolektivnom historicizmu. Aktualno ekonomsko stanje u svijetu i mnogobrojna otputanja pokazuju
da je odnos poslodavaca prema radnicima i radnicama jo uvijek voen naelom najveega mogueg ekonomskog i
financijskoga uinka (...) te kalkulacijama trokova i profita (141). Reichovski su se poslodavci zgraali nad pomisli
o odljevu deviza u inozemstvo pa radnici
postaju manevarskom masom ija je
smrtnost rasla iz godine u godinu.
institucija u Reichu koja se oduprla legaliziranoj nehumanosti, prepoznala je

svoju dunost da skrbi za strance barem
duhovno(142). Anna-Maria Grunfelder
je vrsna poznavateljica crkvene povijesti
i aktualnoga djelovanja Crkve pa u javnosti otro kritizira neke njezine stavove
i zbog toga je u estom sukobu s predstavnicima te institucije. Iako napominje
da je Crkva bila bliska reimu i dijelila
vrijednosna mjerila poput onih u nacionalsocijalizmu, u knjizi ipak prikazuje
pozitivnu ulogu Crkve kao duhovne zatitnice stranih prisilnih radnika i radnica.
Ni duobrinitvo se nije moglo odvijati
izvan rasno diskriminirajue politike pa
spominje iznimnu naklonost Crkve prema Poljacima, pripadnicima hijerarhijski najniega naroda (144). Zbunjujui
je stoga podatak da je za vrijeme nacistikoga reima u 800 crkvenih ustanova
radilo otprilike 6.000 prisilnih radnika,
uglavnom iz Poljske, a prole ga je godine objavio njemaki kardinal Karl Lehmann u dokumentaciji Prisilni rad i
Katolika crkva 1939.-1945. No i sama
je Crkva bila rtva estokih njemakih
pritisaka i kontrola. Osvrui se na djelovanje nadbiskupa Stepinca, autorica konstatira djelominu reaktivnost koja se odnosila iskljuivo na brigu za ouvanjem
privrenosti vjeri u hrvatskih radnika i
radnica jer, iako je znao za njihovo postojanje, prisilne je radnike i radnice
smatrao ekonomskim emigrantima. S obzirom na injenicu da vlasti u NDH nisu
vrile pritisak na Crkvu, tovie dobro su
suraivali, autorica tvrdi da postoji tek
sitni trag nadbiskupove ograde od rasistike i nacionalovinistike politike
(147) .
Ekonomski radnici nakon 1940. postaju prisilni, jer im je onemoguen povratak u dravu. Istraivanje Anne-Marie
Gruenfelder otvara i pitanje vjerodostojnosti Austrijskoga povjerenstva povjesniara. Naime u njihovu Zavrnom
izvjeu nije spomenuti prisilni poljoprivredni rad u sklopu koncentracijskih
logora, iako iskustva preivjelih govore
Autorica osobito naglaava ulogu drukije. okantno je svjedoanstvo priKatolike crkve i izdvaja ju kao jedinu silnoga poljoprivrednog radnika koji
kae: radilo se intenzivno i po 14 sati

dnevno (...) Ipak (...) obitelj (...) se odnosila prema meni korektno i ljudski. (...)
1975. posjetio sam obitelj T. (...) Otada,
gotovo si redovito estitamo Nove godine (159). Autorica u vie navrata spominje psihike posljedice radnika i radnica, no ini se da je Njemaka politika
nebratimljenja poluila u mnogih
Stockholmski sindrom tipian za preivjele koncentracijskih logora, ratnih zarobljenika, rtve otmica...
Tematici prisilnih radnica autorica
prilazi s feministike perspektive pa na
njihovu primjeru upozorava na seksistiko obiljeje nacionalsocijalistike politike. Superiornost mukoga roda nad
enskim vrijedila je podjednako za njemake ene i strankinje. Od Njemica se
oekivalo da daju svoj doprinos nacionalnoj obnovi raanjem djece pa su
majke bile poteene rada, ostale su radnu obvezu spretno izbjegavale. Strane
radnice to nikako nisu mogle pa su na rad
jednako odvoene majke s djecom kao i
one koje to nisu bile. Openito, strani su
radnici primali od 50 do najvie 85 posto
plae koju je primao njemaki kolega, a
ene su dobivale upola manje. ene na
radu u Njemakoj radile su iste poslove
kao i strani prisilni radnici, s time da je
vei broj radio u domainstvima i ugostiteljskim objektima. Autorica se pita
nije li zapoljavanje ena u tim objektima bila prikrivena prisilna prostitucija
(161). Sve je bilo podreeno slubi mukoga zadovoljstva pa je nacionalovinistika diskriminacija kanjavala odnose
stranaca s Njemicama. Sankcije su slijedile prema hijerarhijskoj nejednakosti
nacija pa bi se Rusa, Poljaka i Srbina
javno objesilo, a enu poslalo u logor.
Odnosi Nijemaca sa strankinjama bili su
znatno blae kanjavani i, tovie, hranili
populacijsku politiku Reicha.
Da cilj ne bira sredstva, doaravaju
saveznike operacije koje su, eljne njemake kapitulacije, bombardirale industrijske pogone kao sredite naoruavanja, prometnice, pa i stambene etvrti u
gradovima, te uinile ivot stranih radni-
335
ka opasnijim i pogubnijim za radnike
(180). Gruenfelderova zakljuuje da bi
bez njihova rada Njemaka bila prisiljena kapitulirati najkasnije do 1943. godine.
Zanimljivo je da su se radnici od prisilnoga rada mogli spasiti dobrovoljnim
davanjem krvi Crvenom kriu. To samo
pokazuje da je stanje na njemakim bojinicama, kao uostalom cjelokupna drava, bilo toliko loe da se nacionalsocijalistika praksa u doslovnom smislu morala
odrei ideologije o istoi krvi i rase.
Oito je da ratne prilike unitavaju ideoloke tvorevine pa tako postoje svjedoanstva da su ratni zarobljenici za vrijeme rata u Bosni takoer davali krv, ali
pod prisilom. Jo jedna injenica koja ide
u prilog prethodnoj tezi jest i ta da se
zbog pomanjkanja radne snage u Reichu
dopustilo zapoljavanje preivjelih idova. Postojalo je organizirano idovsko
starjeinsko vijee s predstavnikom koji
je pregovarao sa SEK-om. idovi su jedine rtve reima kod kojih autorica
spominje mogunost trgovanja za slobodu s Nijemcima. Imali su potporu inozemnoga Odbora za pomo i spaavanje
koji bi od saveznika izmamio isporuku
robe vane za njemake vojnike (...) kao
cijenu za izlazak i odlazak nekoliko stotina maarskih idova u Palestinu
(192). Nijemci su od Odbora primili i
nekoliko milijuna vicarskih franaka za
putanje 100.000 idova.
Autorica navodi podatak da je na
teritoriju dananje Republike Austrije
1945. bilo 300.000 civila Hrvatske, Austrijskom fondu za pomirbu se javilo priblino 2.000 civila koji imaju pravo na
naknadu za rad. To ne udi jer je socijalistika Jugoslavija prema radnicima i radnicama provodila dvolinu politiku. Istodobno su im priznavali status rtava i
politiki manipulirali s pomou te kategorizacije. Jugoslavija je ponajprije bila
orijentirana na odavanje poasti borbi
komunista. Tako su se jugoslavenski
pregovarai ponadali to veoj odteti i
prisilni rad smjestili u podruje ratnih
teta. No, rad u Reichu priznat im je u
336
mirovinski sta. Sumnjiavost jugoslavenskih vlasti takoer ini bitan element
u odnosu prema radnicima, jer su oni
ipak radili za okupatora (207). Takoer, njemakoj narodnosnoj skupini oduzimano je vlasnitvo. Anne-Marie Gruenfelder osvre se na komunizam koji propagira vanost radnoga ovjeka, to je
radnike previe podsjealo na sustav iz
kojega su pobjegli.
prisilnih radnika i radnica nala u raskoraku izmeu teorije i prakse. Teorijski

oni zasigurno jesu pridonijeli odravanju
Reicha, no u praksi se pokazalo da su to
inili nesvjesno u borbi za vlastitim preivljavanjem, pa pojmovi kukavice i
kolaboracionisti zvue neprimjereno.
Knjiga slikovito opisuje relevantnu tematiku hrvatske povijesti pa je preporuljiva irem itateljstvu kako bi sramne
postupke mogli osuivati kao takve, a ne
U zakljunom poglavlju Prisilni rad- odbacivati kao lane, jer isti zloin zahnici i radnice rtve ili stupovi nacional- tijeva jednaku osudu.
socijalistikog reima? brzo i britko odgovara na pitanje: Prisilni radnici nisu
bili borci. Oni su bili vani stupovi za
Amina Othman
odravanje
funkcioniranja
sustava
(213). Suprotno parolama koje su nadglednici izvikivali radnicima u logorima
Prikaz
Produite rad da skratimo rat, ona
tvrdi: Odravali su na ivotu reim, a i
produivali rat (213). Daje priznanje
stranim radnicima i radnicama za dopri- Mark Kurlansky
nos u austrijskom gospodarstvu i industriji te se vraa svojoj osnovnoj ideji i
zakljuuje: Povijest stranih radnika i ra- 1968. Godina koja je uzdrmala
dnica iz Hrvatske prua argument u pri- svijet
log tvrdnji da nema razloga prihvatiti
NDH kao ostvarenje hrvatskih oekivanja i oprostiti ustakom reimu zloine Naklada Ljevak, 2007., 500 str.
(216). Kritizira austrijsku birokratinost
izdavanja potvrda o radu koje sugeriraju
Knjiga 1968. Godina koja je uzdrna normalnost radnoga odnosa, tj. nedo- mala svijet u SAD-u je izila 2004. gostatak senzibiliteta, vidljivoga i u isplai- dine u izdanju kue The Random House
vanju naknada Austrijskoga fonda za Publishing Group, a u Hrvatskoj je svjepomirbu. Istie da pitanje zapoljavanja tlo dana ugledala 2007. godine u izdanju
prisilnih radnika i radnica nije iskljuivo Naklade Ljevak. Djelo newyorkoga noekonomska kategorija (216), nego pi- vinara i knjievnika Marka Kurlanskog
tanje etikoga duga (216).
na vrlo zanimljiv nain itatelju nudi
Njemaka i Austrija osigurale su sveobuhvatan prikaz politikih, drutvemiran san legalizacijom zakona o pori- nih i kulturnih dogaanja u svijetu revocanju holokausta. No, knjiga Anne-Marie lucionarne 1968. godine.
Gruenfelder upotpunjuje povijest novim
Dvadeset i jedno poglavlje rasporepodatcima pa se postavlja pitanje je li to eno je u etiri dijela knjige 1968. Gosamo estetski ideal, koji sam po sebi ne- dina koja je promijenila svijet Zima
gira ostale zloine Drugoga svjetskog naeg nezadovoljstva, Prako proljerata, meu njima i prisilnih radnika i rad- e, Ljetna olimpijada i Nixonov pad
nica. Kako bilo, autorica je na primjeru kroz koja je autor na dinamian i vrlo
prisilnih radnika argumentirano dokazala esto aljiv nain, brojnim ivotnim
da su neovisnost i dravnost NDH bile priama aktera uspio doarati kontekst
samo elje daleko od njezine realne pozi- tog vremena. Poglavlja takoer imaju acije. Pritom se autoriina moralna ocjena ljive nazive, poput, primjerice, drugoga
Tko se prepire s mreom za komarce,

treega Strah od upavih obrva ili dvanaestoga Monsieur, smatramo da ste
pokvareni i da smrdite, a knjiga je potkrijepljena i brojnim slikama koje itatelju dodatno doaravaju duh 1968. godine.
Promjene u kulturi, demonstracije, prosvjedi, sukobi, rat i mnoga druga zbivanja podrobno su opisana u zemljama u
kojima je dolo do kulminacije SAD-u,
Poljskoj, ehoslovakoj, Francuskoj,
Njemakoj, Meksiku i Kubi, no u knjizi
su obuhvaene i mnoge druge zemlje.
Zima naeg nezadovoljstva prvi je
dio knjige 1968. Godina koja je uzdrmala svijet u kojem se Kurlansky bavi
zimom 1967. na 1968. godinu, kako bi
objasnio uzroke kasnijih dogaaja 1968.
Naime, francuski predsjednik Charles De
Gaulle optimistino je predviao mirnu
godinu. Nasuprot tomu, u SAD-u oekivanja nisu bila toliko pozitivna. Vijetnamski je rat meu mnogim Amerikancima, napose studentima, stvarao veliko
nezadovoljstvo. Vlada je javnosti iznosila
samo pozitivne rezultate, ali stvarnost
nije bila tako blistava, jer je svakim danom ginulo sve vie amerikih vojnika, a
trokovi rata bili su preveliki. Predsjednik Lyndon Johnson sve je vie gubio na
popularnosti. U mnogim je crnakim etvrtima bujalo nezadovoljstvo zbog segregacije i nerijetko je izbijalo nasilje.
Martin Luther King svojom je mirnom
borbom sve manje imao nadzor nad crnakim pokretom, a nasilne su skupine
postajale sve brojnijima. Tada je nastao i
pokret Yippie ili Youth International
Party, pokret mladih koji su prosvjedovali protiv Vijetnamskog rata, poznatijih
pod imenom hippies (hipiji). Francova
diktatura u panjolskoj i Salazarova u
Portugalu meu mladima su stvarale sve
vee nezadovoljstvo. Izrael je bio u sukobu sa susjednim zemljama, a u Nigeriji
se odvijao graanski rat. U ehoslovakoj je na vlasti Antona Novotnja zamijenio Alexander Dubek, diktator vie
orijentiran Zapadu nego Moskvi. Dubek
je bio vrlo popularan meu mladima jer
je bio sklon promjenama i poveanju
sloboda. Htio je stvoriti demokraciju
337
unutar socijalizma socijalizam s ljudskim licem.
Promijenio se pristup prema medijima. Metoda nenasilne borbe Martina
Luthera Kinga za graanska prava postajala je sve neuinkovitijom jer mediji
nisu htjeli prenositi nenasilne skupove na
kojima se odravaju samo dugaki govori. Prosvjednici su shvatili da medije i
javnost privlai nasilje, koje je podrazumijevalo sukobe s policijom i masovna
uhienja. Televizija je ezdesetih godina
takoer doivjela veliku promjenu video vrpcu kojom su snimatelji mogli dulje snimati i lake se koristiti tim snimkama te izravan prijenos putem satelita.
Sateliti su omoguivali izravan prijenos
iz svih dijelova svijeta, osobito iz Vijetnama.
U Poljskoj je takoer raslo nezadovoljstvo studenata zbog zabrane Sovjetskoga bloka dravljanima da odlaze u
inozemstvo, cenzure medija, antisemitizma i protjerivanja idova u Izrael. Protok informacija unutar zemlje bio je nemogu pa su stoga mladi meu stranim
medijima irili svoje nezadovoljstvo reimom, posebice putem radija Slobodna
Europa u Beu. Vlast je za sve nemire
najee optuivala idovske studente.
U prvom djelu knjige autor itatelju
doarava kontekst ezdesetih godina prologa stoljea te razloge zbog kojih je raslo nezadovoljstvo meu studentima te
napokon 1968. godine dolo do masovnih prosvjeda. Naglaava i veliko znaenje medija koji su poeli primjenjivati
senzacionalistiki pristup kako bi podigli
gledanost. Nasilje je postalo magnetom
za kamere i bilo jedini nain da se privue pozornost medija.
Drugi dio knjige pod imenom Prako proljee opisuje sve vei broj prosvjeda na amerikim sveuilitima, osobito onih na sveuilitima Berkley i Columbia. Prosvjedi su se najee odravali protiv amerikoga rata u Vijetnamu i
mobilizacije, ali su se kasnije studenti
poeli buniti i radi lokalnih problema.
Amerikim su se studentima pridruili i
338
studenti iz Italije, panjolske, Brazila,

Japana te Velike Britanije. Oni su vremenom smiljali metode kako da prosvjeduju, a da ih policija ne makne s
ulica, pa su tako nastali prosvjedi sjedenjem, leanjem na cesti ili okupiranjem
zgrada. esto bi zavravali u zatvorima
ili s ozljedama zbog sukoba s policijom.
U Poljskoj su prosvjedi postajali svakodnevnicom. Zatvoreni su fakulteti i brojni su studenti bili izbaeni sa sveuilita.
Vlada je konano uspjela uguiti prosvjednike, no njihov je veliki pomak prema slobodnom drutvu, tvrdi Kurlansky,
znaio poetak kraja socijalizma u Poljskoj.
Fidel Castro i tri godine ranije pogubljeni

Ernesto Che Guevara 1968. bili su uzor
svim mladima, koji su iz cijeloga svijeta,
osobito iz SAD-a putovali na Kubu kako
bi izrazili potporu revoluciji ili samo vidjeli kako tamo ljudi ive. Svi su se redom vraali oduevljeni, ak i oni koji su
prije putovanja bili skeptini.
Mladi su te godine itali djela JeanPaula Sartrea, Herberta Marcusea i Alberta Camusa u kojima su nalazili nadahnue za borbu protiv kapitalistikoga
sustava kojim vladaju samo lai i materijalizam. To je bila generacija koju stariji nisu mogli shvatiti, generacija koja se
rodila poslije rata, u blagostanju, i to je
bitno za vrijeme televizije. Stvorio se
veliki jaz izmeu roditelja i djece, koja
su sluala udnu glazbu, udno se odijevala, imala dugu kosu i bradu. Autor napominje veliku vanost droge u to vrijeme. Studenti su esto bili pod utjecajem
marihuane i LSD-ja. Njihove su pjevake
zvijezde, poput Janis Joplin, Beatlesa ili
Jima Morrisona svojim pjesmama takoer veliale droge. Bilo je to, uz borbu za
prava, protivljenja ratu i mobilizacije
mladih u politikom ivotu, i vrijeme
seksualne slobode. Seks meu mladima
vie nije bio tabu tema. Prosvjedovali su
i za prava na mjeoviti smjetaj u studentskim domovima. Prodaja kontracepcijskih pilula 1968. godine bila je u velikom usponu, no i spolne bolesti su se jednako brzo irile. U modi su bile mini
suknje, to je prijanjim ratnim generacijama bilo nepojmljivo. Mukarci su putali dugu kosu, bradu, nosile su se perlice i arena odjea. Protiv ustaljenih
pravila ta se hipijevska mlade borila i
neodravanjem higijene.
Kurlansky u drugom dijelu knjige

doarava kulturni revolt mladih prema
dotadanjim ustaljenim pravilima ponaanja i odijevanja. Droga, rock glazba i
duga kosa bili su izraz njihova protivljenja Vijetnamskom ratu, segregaciji i politikom establimentu koji je donosio
loe odluke i zavaravao javnost tajei
bitne informacije, poput onih o broju poginulih amerikih vojnika u Vijetnamu.
Bitna je takoer bila i komunistika revolucija na Kubi, koja je proirila duh
komunizma na mlade diljem SAD-a i
Zapadne Europe, koji su smatrali da e
uvoenje komunizma dovesti do jednakosti i blagostanja.
U ovom se dijelu knjige spominju takoer i veliki studentski prosvjedi u

Francuskoj i Njemakoj koje Kurlansky
opisuje na vrlo opiran, ali zanimljiv nain, koristei se najvie ivotnim priama
pojedinaca koji su predvodili prosvjede
ili u njima sudjelovali.
Ljetna olimpijada trei je dio knjige 1968. Godina koja je promijenila

svijet u kojem se Kurlansky bavi ljetom
te godine. Svijet je bio poprite sukoba
na svim stranama. Na karipskom otoku
Haitiju dolo je do krvavoga sukoba. Nigerija je ratovala sa svojom junom pokrajinom Bijafrom koja je traila odcjepljenje, ljudi su na tom podruju bili gladni i bolesni, a nigerijska vlada nije doputala humanitarnu pomo. Slike umirue djece odjeknule su u cijelom svijetu.
U panjolskoj se baskijska militantna
skupina ETA nasilnim djelovanjem borila za odcjepljenje Baskije. Vodio se Izraelsko-Palestinski rat kojem se nije nazirao kraj.
Autor u knjizi takoer upuuje i na

1968. odravali su se ameriki predvanost komunistike revolucije na Kubi. sjedniki izbori. Aktualni predsjednik
Johnson odustao je od kandidature. U

kampanji za predsjednika ubijen je Robert Kennedy. Na vlast je doao republikanac Richard Nixon, koji je bio pobornik Vijetnamskoga rata. Eugene McCarthy, demokratski kandidat, miljenik studenata jer se protivio ratu, nije pobijedio
na stranakim nominacijama, to je izazvalo veliko razoaranje meu protivnicima rata.
339
The Feminique Mystique i Drugi spol

poznate feministice Simone de Beauvoir,
koja je kritizirala poloaj ena u drutvu i
instituciju braka. Simone de Beauvoir je
bila poznata kao Sartreova ljubavnica s
kojim je ivjela, ali se nikad nisu vjenali, to je izazivalo velike kontroverzije
u javnosti. Nepovratno se promijenio pristup enskoj modi nosile su se otvorene
majice i krae suknje, a smiljen je i topless. Kako bi izgledale to ozbiljnije na
Tada se odravala i poznata Nacio- poslu, ene su poele nositi i odijela s
nalna konvencija Demokratske stranke u hlaama.
Chicagu. Mladi su mnogo prije planirali
Meksiko je 1968. godine bio mjesto
organizirati prosvjed na koji su se odazvale mnoge skupine iz cijeloga SAD-a. odravanja Olimpijskih igara. NovoizabKonvencija je bila zatiena bodljikavom rani predsjednik Gustavo Daz Ordaz,
icom i brojnim policajcima, to pro- lan dominantne stranke PRI, htio je da
svjednike nije obeshrabrilo da u obli- manifestacija proe bez ikakvih incidenjem Lincoln Parku organiziraju mani- nata. Bojao se loega iskustva s dotadafestaciju nazvanu Svetkovina ivota. njim manifestacijama koje su prekidali
Nakon to je dolo do sukoba prosvjed- prosvjedi te najavljenog bojkota igara od
nika i policije, sve su kamere prebaene strane amerikih crnaca, inae najboljih
u Lincoln Park. Taj je dogaaj mnogima sportaa SAD-a. Studenti su u Meksiku
ostao u sjeanju po dugoj nasilnoj borbi bili nezadovoljni nedemokratskom vladom i zbog loih uvjeta na prenatrpanim
policije i demonstranata.
sveuilitima. to su prosvjedi bili maU kolovozu je u ehoslovaku, zbog sovniji, to su vlada i policija postajale revelikih nemira i prijetnje opstanku ko- presivnijima, a prosvjednici su imali
munizma, ula vojska svih zemalja Var- nove razloge za izlazak na ulice.
avskoga pakta, osim Rumunjske koja je
Samo deset dana prije Olimpijskih
taj napad otro osudila, kao i sve zapadne
zemlje. To je bio veliki ok i za Dubeka igara dogodila se katastrofa. Naime, u
na elu tamonje Komunistike partije. meksikom gradiu Tlatelolcu na Trgu
Posljedice napada bile su velike. Iz zem- triju kultura trebao se odrati prosvjedni
lje je pobjeglo vie tisua obrazovanih skup. Nedugo nakon to je zapoeo, doljudi, a stari sustav, koji je Sovjetski sa- jurila je policija i poela pucati po provez pokuavao vratiti, vie nije mogao svjednicima, koji nisu imali kamo pobjei. Ni danas se ne zna broj mrtvih. Sluaj
funkcionirati.
je vlada zatakala koristei se kontrolom
1968. godina znai poetak drugoga medija, pa su tako Olimpijske igre odrvala feminizma. ene su te revolucio- ane, a da velik dio svjetske javnosti nije
narne godine takoer bile nezadovoljne doznao za taj dogaaj. Crnci su se konanainom na koji se odnose prema njima. no pojavili na Olimpijadi te nisu izazProsvjedovale su protiv izbora za Miss vali vee nemire, nego su prosvjedovali
Amerike gdje mlade savrene plavue dolazei po medalju bez obue u dugim
tretiraju kao objekte, nisu vie htjele biti crnim arapama i nosei crne rukavice i
domaice koje iste i odgajaju djecu, beretke.
nego zaraivati i postati samostalne, kao
Kurlansky u treem dijelu knjige
i mukarci. Borile su se za bolje radne
pozicije te vee plae. Te je godine Mu- itatelja upuuje na velike sukobe proriel Siebert postala prvom enom stalnom svjednika i policije. Policija je, posve nelanicom newyorke Burze. ene su u pripremljena na okupljanja velikoga
velikom broju itale knjige Betty Friedan broja ljudi, smatrala da prosvjede moe
340
zaustaviti samo nasilnim djelovanjem.
Danas je razvila brojne metode smirivanja nereda na prosvjedima, poput blokada, mlazova vode ili upotrebu suzavaca,
no neki sluajevi pokazuju njihovu nesposobnost. Primjerice, na velikom prosvjedu protiv konferencije Svjetske trgovinske organizacije 1999. godine u Seattleu sudjelovalo je vie desetaka tisua
ljudi. Prosvjednici su sjedei na cesti u
skupinama zauzeli velika raskrija kojima su dravnici trebali doi do mjesta
odravanja konferencije. Policija nije nala nain da ih rastjera pa se prosvjed napokon pretvorio u borbu policajaca i prosvjednika, nakon ega su mnogi zavrili
u bolnicama i zatvorima.
Nixonov pad posljednji je, etvrti
dio knjige. U njemu autor opisuje rasplet
stanja na sveuilitima. Studenti su se
vratili na fakultete i upisali jesenski semestar. Studenti s amerikoga sveuilita
Columbia htjeli su rijeiti pitanje ideologije pitanje koja je ideja vodila toliki
broj ljutitih i razoaranih mladih ljudi.
Nakon mnogih promiljanja, ideologiju
nisu nali. Svi su njihovi prosvjedi bili
spontani i bez prethodnoga planiranja i
organizacije. Prosvjedi su se nastavljali,
ali u puno manjem broju i pod veom
kontrolom policije na sveuilitima. Vie
nije bilo mogue okupiti toliki broj ljudi
stekao se dojam da su se svi umorili.
Ostali su samo radikali, koji su zavrili u
zatvoru ili otili meu meksike gerilce.
Mladi su i nakon 1968. ostali politiki

aktivnima u velikom su broju nastavili
izlaziti na izbore i dalje pokuavati utjecati na politike dogaaje u svijetu. Danas politiki voe proizali iz 1968. vie
ne zanemaruju prosvjednike kao politiari tada, nego ih sluaju i razgovaraju s
njima o problemima.
Godina 1968. ostavila je trag u svim
aspektima drutva u budunosti. Svoje su
nezadovoljstvo studenti i mladi nastavili
pokazivati glasnim i brojnim prosvjednim skupovima. Oni su vremenom poeli
obuhvaati i borbu za prava ivotinja,
pitanje ekologije i oneienja okolia,
osobito borbu protiv velikih multinacionalnih korporacija, koje promiui liberalni kapitalizam zanemaruju nerazvijene
zemlje u kojima ljudi, ali i djeca, rade za
vrlo niske nadnice u nehumanim uvjetima. Za svoja su se prava poeli boriti i
homoseksualci koji svoje prosvjede organiziraju radi prava na ivot u istospolnoj branoj zajednici i posvajanje djece.
Knjiga odlian vodi kroz 1968. godinu,
koja se i danas smatra godinom velikih
prevrata i jednom od najvanijih godina
prologa stoljea.
Ana imi
Prikaz
Autor zakljuuje i da je 1968. bila

godina poetka velike uloge medija u Radule Kneevi
politikom ivotu. Ameriki su predsjedniki kandidati nakon 1968. godine spoznali njihovu mo, osobito mo televizi- Naelo slobode i politiki
je, te su zauzimali sve vie medijskoga poredak
prostora. Na televizijskim su ih raspravama ureivali stilisti, a u svojim su se
kampanjama kandidati poeli koristiti i Politika kultura, Zagreb, 2007., 182
str.
oglasima.
Godina 1968. smatra se poetkom
postmodernizma i popularne glazbe.
Imid politiara postao je kljunim u
njegovim nastupima, to su prepoznali
dananji politiari proizali iz te godine,
poput Billa Clintona ili Tonyja Blaira.
Kroz sedam eseja podijeljenih u tri

tematske cjeline, Radule Kneevi prilazi
kategorijama politikoga poretka i naela
slobode najprije se fokusirajui na francusku liberalno-demokratsku politiku
misao nastalu u vrijeme Revolucije, potom na fragilni totalitarizam i demokratske revolucije u Europi na kraju 20.
stoljea i zavrava raspravama o politikoj kulturi i politikom identitetu s posebnim osvrtom na njihovo znaenje u
kontekstu Europske Unije.
341
ljenja, slobodno politiko i drutveno
udruivanje graana itd.
Politika misao Alexisa de Tocquevillea prikazuje demokraciju kao najbolji
politiki poredak ije je temeljno i najvie naelo jednakost ujedinjena s naelom
slobode. Bez slobode, demokracija lako
skree u tiraniju u emu se Tocqueville
slae s Constantom koji je zagovarao naela liberalizma u svim oblicima politikoga poretka da bi bili uspjeni, ali zbog
razloga to njezino temeljno naelo nikad
nee moi u potpunosti saivjeti u stvarnosti. Ponajprije, zbog ogranienosti dobara koju tehnologija ne moe nadoknaditi, iako e glavninu demokratskoga stanovnitva initi srednji sloj koji e posjedovati imovinu i potovat e pravo vlasnitva, pa Tocqueville ne vidi sukob bogatih i siromanih razornim za poredak,
iako e se nastaviti. Potom, uvijek e postojati umna nejednakost i nejednakost u
prosvijeenosti. Privatni interes postaje
glavnim poticajem za djelovanje ovjeka
koji e uz postizanje privatnoga dobra,
promicati i stvarati javno dobro i patriotizam. Osvrui se na Tocquevilleova
politoloka kapitalna djela Demokracija
u Americi i Stari reim i revolucija, Kneevi usporeuje Francusku revoluciju s
Revolucijama 89 i poslije te zakljuuje
da su se istonoeuropski narodi susreli s
istim problemom kao i Europa na kraju
18. stoljea. Optereenost preddemokratskim naslijeem te uvoenje demokratskoga odgoja i prihvaanje demokratskih
naela nakon uspostavljanja demokratskoga politikog sustava u formalnom
smislu, rezultirali su veim ili manjim
turbulencijama politiko-drutvenoga sustava u tom prijelaznom razdoblju transformacije. U svojoj interpretaciji Tocquevilleova djela, Kneevi istie njegov
revolucionarni stav da je za uspjeh demokracije nuno dosljedno se koristiti
demokratskim sredstvima poput naela
porote, naela lokalne samouprave i slobode udruivanja koja je do tad smatrana
uzrokom drutvene destabilizacije.
Prvi dio, nazvan Liberalizam i demokracija, sadrava tekstove od kojih je

prvi posveen politikim idejama Benjamina Constanta, jednoga od najistaknutijih autora moderne liberalne misli, a
drugi Alexisa de Tocquevillea, jednoga
od filozofski najutjecajnijih zagovaratelja
liberalne demokracije. Za bolje razumijevanje Constantova djela, kao i Tocquevilleova, autor je eseje popratio njihovom
privatnom, znanstvenom i politikom biografijom. Constantova posebnost, za
Kneevia, bilo je njegovo zagovaranje
naela slobode u svakom politikom poretku, jer se bez njega i demokracija koja
poiva na rousseauovski pojmljenom narodnom suverenitetu pretvara u tiraniju.
Razlikovao je antiku slobodu koja se
oitovala u graanskom neposrednom
sudjelovanju u vlasti zbog kojega su rtvovali osobnu slobodu, smatrajui je manje vrijednom, i modernu slobodu u kojoj
graani ele da vlast slijedi njihove interese, ali da im ta istodobna osloboenost
od vlasti omogui bavljenje aktivnostima
unutar prioritetne privatne sfere. Kneevi istie kako je Constant drao da treba
zadrati obje slobode tako da mu osobna
sloboda bude zajamena, a da bi to jamstvo imalo snagu nuna mu je politika
sloboda, istodobno kritizirajui Rousseauov pokuaj oivljavanja antike slobode
zajedno s njezinim nedostatcima. Moderni nain ivota koji graanina usmjeruje
na proizvodnju dobara i veliina politiko-teritorijalnih cjelina opravdani su razlozi da se politika mo prenese na odabrane politike predstavnike, ali je skeptik Constant uloio mnogo truda da
osmisli naine kontroliranja i obuzdavanje te vlasti, ugledajui se u engleski
parlamentarni sustav koji je smatrao idealnim, pogotovo njegov model oporbe.
Drugi dio knjige, Nastanak i kraj jeZalagao se za toleranciju drutvenih i individualnih razlika, slobodu tiska i mi- dne iluzije, zapoinje naslovom Totalita-
342
rizam kao teorijski koncept u kojem se
totalitarizam promatra kroz studije H.
Arendt njegovoj prvoj sustavnoj analizi
nastaloj nakon Drugoga svjetskog rata,
R. Arona kroz kategoriju ideokracije,
C. Leforta (Prijepor o komunizmu), C. J.
Friedricha, Z. K. Brzezinskoga i F. Neumanna usmjerene na usavravanje idealtipskoga pojma totalitarizma te B. Bruneteaua koja naglaava namjeru totalitarnoga sustava da stvori novi svjetski poredak i estoko ga kritizira iz perspektive
liberala i demokrata. Kneevi je pokazao da se navedeni teorijski pristupi
ovom sustavu dominacije koji istrebljuje
slobodu i autonomiju unutar svojih okvira, naelno slau oko njegovih temeljnih
obiljeja jednostranaki politiki monopol s posebnim naglaskom nad sredstvima nasilja i propagande, policijsko
provoenje terora u ime dravne ideologije (slubene istine), naredbodavno trite, voenje osvajake vanjske politike
i masovno drutvo kao njegove idealne
platforme, a empirijsku potvrdu svojih
koncepata nalaze u komunistikim i faistikim sistemima. Autor zavrava tekst s
potekoama na koje teorijska konstrukcija totalitarizma nailazi poput vremenskoga i prostornoga smjetanja njegova
nastanka, no veina znanstvenika suglasna je da je rije o novom i vrlo modernom fenomenu. Potom potekoe vezane
uz njegovu rastrganost izmeu idealtipskoga i empirijskoga poimanja, prigovore
iz metodolokoga aspekta itd. Kneevi
navodi jo jedno bitno obiljeje totalitarizma oko kojega postoji visok konsenzus
meu znanstvenicima i koje je vrlo bitno
za razumijevanje ovoga zbira eseja. Totalitarizam, koji je usmjeren na maksimalno guenje slobode, individualnosti i
privatnosti, sadrava klice vlastite propasti (H. Arendt) i pod pritiskom kritike mase za promjene ili se transformira
ili se u potpunosti raspada.
Revolucije 89 govori o uruavanju
realsocijalizma i znanstveno gotovo apsolutno nepredvienim potresnim politiko-drutvenim dogaajima koji su
obiljeili kraj 20. stoljea. Brojni znanstvenici su ih nazvali demokratskim re-
volucijama koji su vratili Istonu Europu staroj Europi (Dahrendorf). Kroz

tekst, autor je naznaio brojne pravce u
kojima se rasprava razvijala potaknuta
tim dogaajima i onima koji su uslijedili
kad su postigle svoju svrhu uspostavu
demokratskoga poretka. Ponajprije, isticala se veza i slinost s Francuskom revolucijom te je popularizirana Tocquevilleova politika misao. Aktualizirano je
Tocquevilleovo upozorenje o rizinom
prijelaznom razdoblju iz staroga reima u
novi i tu problematiku Kneevi je opisao kroz Dahrendorfove teze, meu kojima stoji i tvrdnja da to razdoblje traje
ezdeset godina koliko je potrebno da se
izgradi civilno drutvo. Takoer, opisuje
obiljeja pogodbenoga, kapitulacijskog i
upravljanoga obrasca tvorbe politikih
institucija u pogoenom dijelu Europe i
njihovu empirijsku analizu kojom se bavila M. Kasapovi. Potom iako Kneevi odluuje politike prevrate 89 nazvati revolucijama, navodi estoke rasprave koje su ile u smjeru forsiranja
idealtipskih razlika novovjekoga pojma
revolucija, prijanjih dogaaja koji su
prozvani revolucijama i dogaaja u Europi koji su rezultirali padom komunistikoga sustava. Dolo je do pada popularnosti izraza revolucija i njegove
zamjene izrazima poput tranzicije, pogotovo smatranom prikladnijom za imenovanje politikih prevrata 89. Najzad,
Kneevi dri jamenje politikih i graanskih prava i slobode kljunim za uspjeh demokracije, ostavljajui demokratske procedure, institucije i pravila u drugom planu. Prihvaanje naela slobode
smatra i osnovnim ciljem i glavnim sredstvom razvoja u demokraciji zbog ega
se smatra najboljim politikim poretkom,
a potvrdu svojih stavova ponajprije pronalazi u teorijskim konceptima liberalnih
mislioca A. Sena i J. Rawlsa.
Posljednji dio knjige nosi naslov Demokracija i politika kultura, kao i njegov prvi tekst koji pretendira odgovoriti
na pitanje postoji li politika kultura,
kongruentna sa stabilnim demokratskim
sustavom. Dotina problematika razmatra se kroz etiri teorijska pristupa
Dahlovu ideju poliarhijske demokracije,

Almondov i Verbin koncept civilnoga
drutva, Lijphartovu ideju konsocijacijske demokracije i Inglehartove teorije
modernizacije. Za okvirnu sliku poimanja problematike, tvrdi Kneevi, poeljno je uzeti sve pristupe u obzir jer svaki
pridonosi njegovu osvjetljavanju iz vlastitoga kuta. Primjerice, dok koncept civilnoga drutva tvrdi da je stabilna demokracija mogua prije svega u homogenim politikim kulturama poput amerikoga i britanskoga, Lijphart tvrdi da je
isto mogue u pluralnim drutvima i fragmentiranim politikim kulturama ako
prihvate njegov koncept konsocijacijske
demokracije. Kneevi uvodi jo jedan
noviji pristup politikoj kulturi koncept
ljudskoga razvitka Ingleharta i Welzela
koji, meu ostalim, daje odgovor na pitanje je li prodemokratska politika kultura
uvjet ili posljedica uspjeha liberalno-demokratskog poretka. Oni tvrde da liberalno demokratska i ekonomski naprednija drutva iznad svega potuju vrijednosti samoizraavanja, karakteristinih
za postmodernost, koje veliaju ljudsku
slobodu i izbor, a poto su svojstvene biti
demokracije, one je uvruju i odraavaju intrinzinu sklonost drutva prema
demokratskim institucijama, pravilima i
procedurama. Kneevi zakljuuje da se
stabilni demokratski sustav postie sloenom interakcijom politike kulture i
politike strukture od kojih ni jedan
nema veu ulogu u njegovu odravanju i
razvoju. Tolerancija i meusobno povjerenje proeto osjeajem uinkovitosti
politike osnovne su kulturne vrijednosti
takvoga politikog poretka.
343
tolerancija, a takvo je poimanje drutvene stvarnosti popraeno i etikim i pravnim normama, duboko uvuenih u drutvenu sferu. Pojam politike korektnosti
u smislu poticanja drutvene osjetljivosti,
posebno kroz govor i ponaanje, prema
lanovima manjinskih i marginalnih skupina pojavljuje se sedamdesetih i osamdesetih godina unutar lezbijsko-feministikoga pokreta, a plodno tlo osobito je
pronalo u sveuilinim kampusima irom SAD-a. Od tada biljei snaan utjecaj na javnu sferu, prilagoujui je, posebice u etikom i pravnom smislu, novim sociokulturnim promjenama i drutvenom kontekstu. Zagovornici ideje
politike korektnosti vjeruju da jezik i
ponaanje utjeu na percepciju stvarnosti
te se obruavaju na sve one koji bi se
mogli protumaiti kao rasistika, etnocentristika i seksistika jer mogu potaknuti potiskivanje svijesti o postojanju
kolektivnih i individualnih prava i stvaranje sukoba na diskriminatornoj osnovi.
Unato pohvalnoj namjeri da afirmira
svaki segment i lana drutva i podigne
razliitost i toleranciju na najvie mjesto
na ljestvici drutvenih vrijednosti uz
uvoenje i pravno-regularne instancije,
Kneevi upozorava kako koncept politike korektnosti trpi i velike kritike.
Meu najotrijim istie se ona teoretiara
U. Ecoa i A. Semprinija koji dre da ovaj
koncept krije u sebi opasnost od suvremene utopije, latentnoga faizma i lingvistikoga totalitarizma jer ugroava
slobodu govora i potie cenzuru, a esto
njegova lingvistika rjeenja promauju
cilj jer ih katkad ak ni sama manjinska i
deprivilegirana skupina ne doivljava
kao element koji pridonose njezinoj
Esejom Koncept politike korektnosti afirmaciji.
Kneevi pokazuje kako su se u multiKnjiga zavrava esejom Politiki
kulturalnim drutvima, tradicionalno
smatranim nestabilnim i konfliktnim, ra- identitet Europe koji zapoinje kratkim
zvila politika kultura i etiko-pravna pregledom rasprava o teorijskom konpravila za reguliranje pojedineva govo- ceptu identiteta. Kneevi kree od njera, ponaanja i odnosa s drugim lanovi- gove aktualizacije kao bitnoga obiljeja
ma drutva radi uvrivanja stabilne po- postmodernosti i raspravama o njegovoj
litiko-drutvene strukture. Sam je kon- izgradnji u kojima su se, meu ostalima,
cept, smatra se, proizaao iz multikultu- sudarale liberalne i komunitarne vizije.
ralizma u kojem je primarno obiljeje Definicija identiteta takoer je prola
drutva razliitost, drutvena vrijednost brojne transformacije da bi se na kraju
344
afirmirala kao dinamika i refleksivna
kategorija koja objedinjuje weberijanski
definirani normativni i drutveno-psiholoki identitet. Euroskepticizam, prema
Kneeviu, proizvode politike elite koje
su trijumfirale izjednaivanjem politikoga i kulturno-povijesnoga identiteta
svoje politike zajednice, a sada se osjeaju ugroenim pri izgradnji europskoga
vierazinskog identiteta koji ne nastoji na
njihovu jedinstvu. Stabilni temelj za njegovu izgradnju trebao bi se preuzeti iz
francuskoga modela politike nacije koji
bi zahtijevao daljnju demokratizaciju
EU-a, ali je, za razliku od njemakoga
modela kulturne nacije, koji izjednauje
kulturni i politiki identitet, ostvariv.
Kroz nekoliko opih samopostavljenih
pitanja o politikom identitetu EU-a,
Kneevi je konkretizirao svoja stajalita.
Na pitanje zato ga je potrebno uvrstiti,
navodi da je on uvjet legitimnosti te
preduvjet i posljedica institucionalnoga
ivota. Potom tvrdi da je europski politiki identitet mogu ako se ne promatra
kroz prizmu nacionalnoga identiteta koji
je oslabio lokalne, regionalne i ine identitete, a doputa vie scenarija kako e
jaanje europskoga identiteta djelovati na
nacionalni. U sri strukture politikoga
identiteta EU-a vidi razliitost zbog ega
e odluivanje ostati vierazinsko temeljeno na suglasnost oko opih procedura i
prava, ali ne i supstancijalnih politika. Na

kraju, autor definira normativni sadraj
politikoga identiteta te metanacionalne
zajednice: ljudska i socijalna prava, suradnja i integracija, demokracija i vladavina prava te europski pojmovi kolektivnoga pamenja poput nacionalsocijalizma.
S iznimkom Politike misli Alexisa
de Tocquevillea, u knjizi su sadrani eseji
koji su ve objavljeni u drugim knjigama,
asopisima ili zbornicama, ali njihovo
slaganje po kljuu pojmova slobode i politikoga poretka daje jednu novu smislenu cjelinu, vrijedne znanstveno-studijske
pozornosti. Radule Kneevi, kao to je i
sam ustvrdio, osim rasvjetljivanja teorijskih koncepata spomenutih kategorija,
ovom je knjigom elio pridonijeti ideji
poimanja politike znanosti kao znanosti o slobodi. Temeljna misao koja proima ovaj zbir eseja moe se saeti u
sljedeoj reenici: Naelo slobode i na
njemu zasnovani politika kultura i politiki identitet ujedinjeni s demokratskim
oblikom vladavine koji u svom temelju
ima ugraeno naelo jednakosti jedina su
formula za stabilan i dugovjean politiki
poredak.
Dijana Erakovi

Zdravko Mršić-Globalizacija I Gospodarski Nacionalizam PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zdravko Mršić-Globalizacija I Gospodarski Nacionalizam PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str.

Osvrti, prikazi, recenzije

Osvrti, prikazi, recenzije

cionalnosti koji je poginuo pri granatiranju Dubrovnika, te Hrvatu i Bonjaku, koje su

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

znanstveno-nastavna disciplina. Predmet te discipline po njemu je zapravo, sve

Osvrti, prikazi, recenzije

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Osvrti, prikazi, recenzije

Najsnaniji od svih je pijunski sustav Echelon, kolokvijalno nazvan i nebeski pijun

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

takozvanih primitivnih kultura prema ljudskim pravima. Bazdanovo upozoravanje na

Usp. 10, 74-91, 394-399, 489-490, 496-497, 510-515.

Trea i najsvirepija vrsta naziva se infibulacija (81).

Osvrti, prikazi, recenzije

na brak. Ponekad ene nisu starije od 9 (slovima devet Z. B.) godina

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Osvrti, prikazi, recenzije

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Osvrti, prikazi, recenzije

V. Politika misao, god. 42, br. 2, 2005., str. 113-124.

V. Politika misao, god. 43, br. 2, 2006., str. 195-205.

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Osvrti, prikazi, recenzije

Prikaz predsjednikom, a koja ne bi, koja naRobert Elgie, Sophia Moestrup

staje zbog nesuglasica meu razliitim

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

enka na vlast 1994. godine. Novi ustav,

Osvrti, prikazi, recenzije

McMenamin, naglaava kako je semiprezidencijalizam u toj zemlji povezan s

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Osvrti, prikazi, recenzije

Kriza i transformacija politikih

Zbornik radova o kojemu je ovdje rije rezultat je znanstvenoga skupa Kriza

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

globalizacije politike, politike stranke,

Osvrti, prikazi, recenzije

promjene i usklaivanje njezinih zakona

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

naina. Prva je ve spomenuta interdisciplinarnost radova koji analiziraju pitanje

Osvrti, prikazi, recenzije

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

ovoj knjizi. Ako je pak autor smatrao da

Osvrti, prikazi, recenzije

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

vatskoj. Pokazuje se da Ravli iznimno

Osvrti, prikazi, recenzije

ta. Poimo od naslova knjige Politika i

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Osvrti, prikazi, recenzije

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Hrvatska politika znanost u tom je

Osvrti, prikazi, recenzije

nim procesima, ideologijama i pokretima

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

Osvrti, prikazi, recenzije

Tekst Valerije Barade odnosi se na

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344

blja nakon Drugoga svjetskog rata. Batina se ograuje od razrade temeljitoga

Homo sacer kao individuum nalazi

Osvrti, prikazi, recenzije

onaj koji ima mogunost odluivanja o

Politika misao, Vol. XLV, (2008.), br. 3-4, str. 273344