Poezija Emily Dikinson

Da dolazi mi ti u jesen

Da dolazi mi ti u jesen
Odmahnula bih leto rukom
Uz poluosmeh, poluprezir,
Kao to se to ini s muhom.
Da znam, za godinu e doi,
Svaki bi mesec klupko bio,
U svojoj smotanoj fioci,
da eka dok se bude zbio.
Ako te samo stolea pree,
Ja bih ih pomou prstiju
Brojala sve dok prsti
Ne otpadnu u Tasmaniju.
Da znam, kad ovaj ivot proe
Da tvoj i moj e ivot biti,
Zbacila bih ga kao koru,
Da venost mogu okusiti.
No sad, kad mi se duina krila
Vremena nejasno ukazuje,
To podbada me, ko utvarna pela
to aoku ne iskazuje.

Jer ne stigoh
Jer ne stigoh ustavit se pred Trenutnom Smrti
On ljubazno preda mnom je zasto
U koiji uz nas jo samoBesmrtnost zauze mjesto.
Polako odmicasmo-on urbe ne poznavae
A ja odloih posao svoj
I odmor takoer,
Te se prepustih susretljivosti njegovoj
Ostavismo kolu gdje djeca iekivahu
Na igralite izlazakOstavismo polja zablenuta itaOstavismo sunev zalazak

Ja rano ustah, psa povedoh

Ja rano ustah, psa povedoh
I posjetih ja more;
Sirene su iz podruma me
Tad gledat dole gore.
Fregate mi sa prvog kata
Konopljaste ruke prue,
Za mia dre mene, koji
Na pijesku dolje pue.
Al ne makoh se, sve dok plima
Kraj cipela mi proe,
I zali pojas, pregau mi,
I steznik inoj takoe.
I uini da ko s maslaka
Kap rose ono u trenu
Progutat mene hoe tada
I ja takoe krenuh.
A ono slijedi; utila sam
Da peta mu srebrena
Na mom je glenju, cipela mi
Biserjem prekrivena.
Al kad smo grad mi sreli, ono
Ba nikog nije znalo;
Pozdravljaju me okom, more
Tad vraati se stalo.

Kau vrijeme blai

Kau vrijeme blai,Ne ini vrijeme to;
Kroz vrijeme pravo zlo
Ko i tetiva snai,
Vrijeme je kunja tek
Za bol, a nije lijek.
Drugaije kad se zbilo,
Ni boli nije bilo.

Jer nisam mogla za Smrt stati

Jer nisam mogla za Smrt stati.
Ljubazno ona stade za me;
U koiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.
Vozismo sporo, Smrt ne zna urbe,
A i ja se oprostiti
Od posla i od dokolice.
Zbog njene uljudnosti.
Proosmo kolu gdje u igri
Rvu se djeca mala;
Proosmo ita to nas motre,
Proosmo sunan zalaz.
Il bolje, on pokraj nas proe:
Od hlada rosa zadrhtala.
Jer haljina mi prozrana je,
Od tila tkivo ala.
Pred jednom kuom zastadosmo
- Ko zemlja da je nabubrila Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila.
Minue otad stoljea
Al svako krae je, utim,
No dan kad shvatih da su konji
K vjenosti okrenuti.

Napregnuto oekivanje
Raj moe biti sasvim blizu,
Tu, u susednoj sobi,
Ako li prijatelj u njoj eka
Re sree ili kobi.
Kakve to snage dua ima
Te moe da podnese
Kad vrata kripnu, kada hod
Sve blii zauje se!

Postoji jo jedno nebo

Postoji jo jedno nebo
uvek mirno, plavo, vedro,
postoji jo jedno sunce
i kroz njega tame zrnce.
Zaboravi sune ume, Ostine,
zaboravi polja tiine.
Evo jedne male ume
iji list je boje zelene.
Evo jedne svetle bate
bez mraza, ko iz mate,
i u njoj cvee boje snuje,
ujem pele kako zuje
brate moj, molim te
doi do moje bate!

Pesma br. 1568

Nju videti to je Slika Nju uti to je Muzika Nju znati to te Pjanstvom puni
Nevinim kao Juni Potitenost je nju ne znati Za prijatelja nju imati
To tako bliska toplina je
Ko Sunce ta ti s Dlana sjaje.

Pesma br. 568

Sve o Ljubavi nauili smo Azbuka Rijei Prva Glava Potom golema Knjiga potom Otkrovenje se okonava Ali Neznanje u oima
Jedno smo Drugom opazili Boanstvenije no Djetinje Jedno smo drugom Dijete bili Dok smo kuali objasniti
to Nijedno nee pojmiti Vaj, ta Mudrost je pregolema A Istina je od sto niti!

Zaboravit emo ga, srce

Heart, We Will Forget Him

Heart, we will forget him,

You and I, tonight!
You must forget the warmth he gave,
I will forget the light.
When you have done, pray, tell me,
Then I my thoughts will dim.
Haste! lest while you are lagging,
I may remember him.

Zaboravit emo ga, srce,

Noas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo to mi da.
Kad molitvu okoa, reci
Da pamet zatamnim.
Pouri! Ako kasno doe,
U misli bit u s njim.