EKOLOGIJA BILJAKA

Sve sto djeluje na organizam, predstavlja ekoloske faktore. Ekoloski faktori su abioticki i
bioticki, a ekoloska nisa predstavlja ulogu nekog organizma u odredjenom ekosistemu.

EKOLOSKI FAKTORI I EKOLOSKA NISA

Ekoloski faktori su su razliciti utjecaji koji dolaze iz vanjske sredine i formiraju uvjete
zivota za neku vrstu, a to su npr. svjetlost, vlaznost, temperatura, odnosi sa drugim vrstama,
prisutne mineralne materije, energetska zracenja. Ekoloski faktori djeluju uvijek u kompleksu, sto
znaci zajednicki i istovremeno, a svaki od faktora karakterise stalna promjenjivost u prostoru i
vremenu.
Ekoloski faktori djeluju kroz kvalitet i intenzitet. Globalno na planeti Zemlji postoji prostorna,
odnosno geografska promjenjivost faktora sto se ocituje u prirodnom rasporedu ekosistema i bioma
na horizontalnom profilu (od ekvatora prema polovima) i na vertikalnom profilu (od podnozja
planina prema vrhovima).
Ekoloski faktori djeluju na organizme, a istovremeno svaki organizam mjenja kvalitet svoje zivotne
sredine. Da bi opstao na neko stanistu, svaki organizam ulaze odredjeni dio energije u
savladavanje zivotnih uslova. To se u morfoloskom i fizioloskom smislu ocituje kroz adaptaciju
(prilagodjenost) zivotnoj sredini. Mogucnost adaptiranja na uvjete sredine je nasljedna osobina,
odnosno odredjena je genomom svake vrste, a svaki organizam na osnovu svoje geneticke
strukture na uvjete sredine odgovara u granicama vlastite reakcione norme.
Ekoloska valenca, odnosno amplituda, predstavlja sirinu variranja odredjenog ekoloskog
faktora koju neka vrsta funkcionalno podnosi. Sirina variranja podrazumjeva raspon do
krajnjih granica, izvan granica ekoloske valence gdje fizioloski procesi organizma prestaju i nastaje
smrt jedinke. Na ekoloskoj valenci, razlikuju se tri kardinalne tacke:
1. ekoloski minimum,
2. ekoloski maximum, kao dvije tacke pesimuma, te
3. ekoloski optimum koji predstavlja onu vrijednost faktora pri kojoj se zivotni procesi odvijaju
najoptimalnije i najuravnotezenije. Ekoloski optimum podrazumjeva zivot organizama u njegovoj
prirodnoj sredini, sto znaci i prisutno djelovanje svih drugih vrsta koje djeluju na dati organizam.
Za razliku od toga, u laboratorijskim uvjetima gdje nema dejstva drugih organizama, moguce je
utvrditi tzv. fizioloski optimum organizma u odnosu na dati faktor. U prirodnim uvjetima,
fizioloski i ekoloski optimum se vrlo rijetko podudaraju. S obzirom na sirinu ekoloske valence,
biljke, odnosno svi zivi organizmi ispoljavaju tzv. ekolosku plasticnost.
One biljne vrste koje podnose siroka variranja ekoloskih faktora i imaju mogucnost prilagodjavanja
na vrlo varijabilne uvjete sredine spadaju u skupinu tzv. eurivalentnih biljaka. Nasuprot tome,
stenovalentne biljke imaju usku ekolosku valencu u odnosu na variranje ekoloskih faktora, a to
su obicno vrste sa uzim arealom rasprostranjenja. Jedna vrsta moze imati razlicitu sirinu valence u
odnosu na razlicite faktore (npr. trska ima siroku ekolosku valencu u odnosu na temperaturu, a vrlo
usku valencu u odnosu na vlagu, jer uvijek zahtjeva vecu kolicinu vlage).
Ekoloski faktori djeluju jedni na druge, pa tako npr. vlaznost zraka je uvjetovana temperaturom, jer
pri istim uvjetima sredine topli zrak moze primiti vecu kolicinu vlage u vidu vodene pare nego
hladniji zrak. U jednom trenutku zivot nekog organizma samo jedan od faktora sredine moze
djelovati kao limitirajuci odnosno apsolutno ogranicavajuci koji ugrozava opstanak organizma.
Prema Liebigovom pravilu minimuma, produkcija biomase ovisi od onog faktora koji se u tom
trenutku nalazi najblize minimumu.
Osnovna podjela ekoloskih faktora je na abioticke i bioticke. Abioticki faktori su faktori
koji potjecu od nezivog djela zivotne sredine i diferenciraju se na:
1. klimatske faktore, koji se izrazavaju kroz prosjecno stanje meteoroloskih elemenata u nekom
vremenskom periodu. U klimatske faktore ubrajamo svjetlost, temperaturau voda, vlaznost zraka i
zracna kretanja. Svi ovi faktori djeluju na organizam, populaciju te ekosistem u cijelini.

2. edafski faktori, koji podrazumjevaju fizicko-hemijske osobine tla i geoloske podloge, odnosno
maticnog supstrata od kojeg tlo nastaje,
3. orografski faktori, odnosno faktori reljefa gdje spadaju nadmorska visina, nagib, ekspozicija,
razudjenost reljefa, geomorfologija terena itd.
4. geofizicki faktori, gdje spadaju gravitacija, djelovanje magnetnog polja Zemlje, i sva razlicita
talasna zretanja iz Zemlje i Svemira.
Bioticki faktori su oni faktori koji potjecu od zivog dijela okolisa i oni se takodjer
diferenciraju na:
1. uzajamne odnose medju organizmima,
2. na sve moguce faktore koji nastaju kao rezutat covjekovog djelovanja na prirodu, sto danas
nazivamo antropogenim faktorima.

EKOLOSKA NISA
Predstavlja apstraktan pojam kojim se opisuje uloga, skup ekoloskih valenci i funkcija
datog organizma u odredjenom ekosistemu. Pojam ekoloske nise uveo je Grinel 1917.
godine, a pod tim se podrazumjeva ekoloski okvir odredjene vrste u ekosistemu. Pojam ekoloske
nise je promjenio Elton koji mu je dao funkcionalnu dimenziju vrste u ekosistemu.
Kod razmatranja ekoloske nise, osnovno polaziste je mjesto vrste u trofickim nivoima. Biljni
organizmi jedini imaju sposobnost obavljanja procesa fotosinteze, te imaju ulogu primarnih
producenata organske materije u ekosistemu. U prirodnim uvjetima, vrste se pojavljuju u vidu
jedinki koje tokom zivota zadovoljavaju svoje osnovne potrebe i nagone. Realizacija funkcije ucesca
u narednoj generaciji vezana je uz populaciju koja predstavlja prvu stepenicu ekoloskog
udruzivanja jedinki.
Populacija je sistem jedinki iste vrste u datom prostoru i vremenu koje aktivno
razmjenjuju geneticki materijal. Povezane razlicitim funkcijama i interakcijama, populacije
razlicitih jedinki su udruzena u zivotne zajednice kao sisteme. Zivotna zajednica se veze za
odredjene zivotne uvjete, odnosno uvjete stanista ili biotopa sto na kraju predstavlja ekosistem
kao funkcionalnu prirodnu cijelinu kroz koju se odvija kruzenje materije i promet energije.

OROGRAFSKI FAKTORI
U orografske faktore ubrajamo nadmorsku visinu. Nadmorska visina podrazumjeva sistem i
kombinaciju ostalih faktora koji djeluju, a to je pritisak od 1 atmosfere, promjena zracenja, UV i
infra zracenje. Na nizim nadmorskim visinama, zive organizmi koji su prilagodjeni ifracrvenom
zracenju.
I - Od nivoa mora, to je vegetacija na nivou mora, negdje oko 300m, gdje se nalazi klasa
Quercetea ilicis, a to je najvisi nivo klasa. To je sume vegetacija uvijek zelenih suma crnike i
hrasta. Nema puno vlage, temperatura je visoka, padavina ima u proljece i jesen, a prosjecna
temperatura je 18 stupnjeva.
II red je Ostryo-Carpinetalia orientalis, a to su termofilne sume bjelog i crnog graba. Ovdje je
veca nadmorska visina, temperature su 16-18 stupnjeva. Prosjecna kolicina padavina je veca u
proljece i jesen, sto znaci da kisa malo duze pada.
Na horizontalnom i vertikanom profilu, smjenjuju se ekosistemi.
III red je Quercetalia pubescentis (Quercus pubescens).
IV red je Fagetalia sylvaticae (Fagus sylvatica), a to su sume grskog pojasa, i to sume bukve i
jele asocijacije Abieti-Fagetum.
V Iznad gorskog pojasa se razvija slijedeci pojas, a to su subalpinske sumske zajednice i
subalpinske nesumske zajednice. U subalpinskim sumskim zajednicama su razvijene subalpinske
zajednice bukve, smrce i jedan poseban tip vegetacije sume bora, a to je vegetacija sveze Pinion
mugi prema vrsti Pinus mungo.

Nesumske zajednice subalpinskog pojasa su subalpinske rudine ili subalpinske livade, a to su

posebni ekosistemi koji se odlikuju vrlo visokim diverzitetom zeljastih biljaka. Iznad toga je alpinski
pojas kojeg karakterise alpske rudine i to na krecnjacima i na silikatima sa mjestimicno razvijenom
vegetacijom snjezanika, sipara i pukotina stijena. U subalpinskom pojasu su alpske rudine te
vegetacija klase Salicetea herbaceae sto predstavlja vegetaciju snjezanika plus Asplenietea
rupestris, a to je vegetacija u pukotinama stijena. Smjena ekosistema u BiH je u vezi sa
nadmorskom visinom:
1.
2.
3.
4.
5.

alpski,
subalpinski,
gorski,
mediteranski,
submediteranski.

Ekspozicija djeluje na zivuci svijet. Reljef djeluje slicno kao i ova dva faktora. Utjece na dubinu
zemljista, dostupnost vode, prisutnost svih organizama koje zive u tlu.

KLASIFIKACIJA ZEMLJISTA
U klasifikaciji zemljista postuju se slijedeci principi i pristupi:
1. Geneticki princip koji uvazava pedogenetske procese i osobine zemljista koje proizilazi iz tog
zemljista.
2. Princip postojanja centralnog tipa tla,
3. Princip hijerarhijskog poretka - podrazumjeva odvajanje tipova zemljista u vise kategorije.
Zemljiste Dinarida se dijeli u 4 odjela:
1. Odjel automorfnih zemljista,
2. Odjel hidromorfnih zemljista,
3. Odjel halomorfnih zemljista,
4. Odjel subakvalnih zemljista.

AUTOMORFNA TLA
Karakteristicno za ova tla je vlazenje samo preko atmosferskih taloga, proticanje vode je slobodno,
nema stagniranja vode i vlazenja koje bi uzrokovalo procese redukcije. Odjel automorfnih tala se
diferencira na pet klasa:
1.
2.
3.
4.
5.

Klasa
Klasa
Klasa
Klasa
Klasa

nerazvijenih tala sa (A)-C profilom,

humusno-akumulativnih tala A-C,
kambicnih tala A-(B)-C,
eluvijalno iluvijalnih tala A-E-B-C,
antropogenih tala sa P-C profilom.

KLASA NERAZVIJENIH ZEMLJISTA

Humusni horizont je u inicijalnoj fazi rasta, nema obrazovanog organomineralnog kompleksa.
Humusni se horizont u inicijalnim fazama formira uz ucesce lisajeva i mahovina. Na osnovu
teksture, ovdje se deferenciraju dva tipa tla: litosol i sirozem.
LITOSOL se obrazuje na stijenama koje u procesu mehanickog trosenja daju kameni detritus i
deponira se na malo zaravnjenim terenima. Akumulacija humusa je veoma slaba i spora. Ne postoji
mogucnost zadrzavanja vode. Na ovom tipu tla mogu uspjevati samo vrste ekstremno prilagodjene
na uvjete suse i velikog variranja temperature.
SIROZEM je stadij koji je prelaznog karaktera. Sirozem i litosol su tla u kojima geoloska podloga
ima izrazito veliki utjecaj. Na litosolima se razvija pionirsa vegetacija u cijim inicijalnim fazama
dominiraju lisajevi pa se cijela ta vegetacija naziva Limeneta, a daljim razvojem vegetacije nju
zamjenjuju razlicite mahovine sto se oznacava klasom Ctenidietea mollusci. Daljom
progradacijom, razvija se vegetacija u pukotinama stijena klase Asplenietea trichomanis na

krecnjackim stijenama, a Potentilletalia caulescentis na silikatnim stijenama. Na sirozemima je

razvijena vegetacija tipa klase Thlaspetea rotundifolii.

KLASA HUMUSNO-AKUMULATIVNIH ZEMLJISTA

Karakterise se razvijenijim i morfolosko uocljivim humusnim horizontom. Ova tla se razvijaju na
svim tipovima maticnog supstrata i na karakteristicnim tackama horizontalnog i vertikalnog profila.
Prvi tip zemljista iz ove klase je RENDZINA, a on se najcesce razvija na dolomitu, ali se takodjer
moze razviti i na krecnjackoj stijeni. Za rendzine je karakteristican tzv. molicni podhorizont
(Amo), koji se odlikuje visokim sadrzajem Ca, Mg. Na rendzini na dolomitu najcesce se razvijaju
borove sume sveze Orno-Ericion dolomiticium.
Na silikatnim stijenama se razvija tlo koje se naziva RANKER. Najcesce je razvijeno u
subalpinskom pojasu, a to je porozno i dobro aerisano tlo. Sadrzaj humusa je visok.
Na krecnjacima se razvija KALKOMELANOSOL (krecnjacka crnica). Takodjer je najrazvijenija u
subalpinskom pojasu. Dubljina ovog tla rijetko prelazi 30 cm. Sadrzaj humusa je visok i odatle
potjece crna boja. Na crnici se najcesce razvijaju planinske rudine klase Elyno-Seslerietea.

KLASA KAMBICNIH TALA

Ta tla nastaju daljim razvojem i pojavom kambicnog horizonta. Ta tla su obicno dublja od 50 cm. U
ovu klasu spadaju EUTRICNO SMEDJE TLO ili EUTRICNI KAMBISOL koji je slabo kisele do
neutralne reakcije i vrlo cesto se koristi u poljoprivredne svrhe u brdskom i planinskom podrucju.
Ovdje spada i KISELO SMEDJE TLO ili DISTRICNI KAMBISOL koji se obrazuje na kiselim
stijenama. U BiH ovo tlo zauzima 30% povrsine. Njegova dubina je najcesce izmedju 60-80 cm. Na
njemu se uglavnom razvija vegetacija bukovih i jelovih suma, te vegetacije smrcevih suma.
Slijedeci tip tla je KALKOKAMBISOL (krecnjacko smedje tlo) koje se kod nas javlja na srednjim
visinskim polozajem i blagim nagibima. U bh.sumama oko 40% je razvijeno na ovom tipu tla.
Karakteristicne zajednice koje se na njemu razvijene su sume bukve i jele na krecnjacima
asocijacije Abieti-Fagetum calcicolum.
Slijedeci tip tla koji ovdje spada je CRVENICA ili TERRA ROSA, koja predstavlja crveno tlo koja je
najrazvijeniji tip tla u uvjetima mediteranske klime.

KLASA ELUVIJALNO ILUVIJALNIH TALA

Kod ovih ala je izrazen proces eluvijalno-iluvijalne migracije. Ovdje se javljaju dva horizonta, E
horizont iz kojeg se vrsi najjace ispiranje, i B horizont u kojem se nakupljaju mineralni sastojci.
Ovaj tip tla je najrazvijeniji stadij odjela automorfnih tala. Vrlo cesto se razvija na zaravnjenim
terenima. U ovoj klasi se razvijaju slijedeci tipovi:
ILIMERIZIRANO TLO ili LUVISOL koji se javlja u najnizim dijelovima vertikalnog profila i u BiH
predstavlja najveci dio poljoprivredne povrsine.
Slijedeci tip je PODZOL koji predstavlja tlo hladnijih i vlaznijih regiona, a kod nas se javlja u
gorskom pojasu. Karakterizira ga velika kiselost i diferenciranje B horizonta u gornji podhorizont u
kojem se akumuliraju ostaci humusa, i donji podhorizont u kojem se akumuliraju oksidi feruma.
Slijedeci tip tla ove klase je BRUNIPODZOL kojeg karakterise slabije ispiranje oksida feruma.

KLASA ANTROPOGENIH TALA

Ovdje spadaju svi tipovi antropogeno nastalih tala, a to su:
1. RIGOSOL (poljoprivredna tla),
2. HORTISOL (vrtno tlo),
3. DEPOSOL (tlo koje je nastalo nasipanjem materijala u razlicitim operacijama: gradjevinskim
radovima, povrsinskom eksplotacijom kamena, uglja i sl.).

ZIVOTNE FORME
Biljke su se formirale dugi vremenski period. Zivotne forme predstavljaju skup morfoloskih,
anatomskih, fizioloskih i fenolskih adaptivnih osobina koje posjeduju biljne vrste. Zivotna
forma uglavnom nije vezana za sistemski polozaj biljnih vrsta, pa tako pripadnici iste filogenetske
skupine mogu biti prilagodjeni na raznovrsne uvjete sredine, sto se oznacava kao pojava
adaptivne radijacije. S druge strane, nekada svi pripadnici odredjene sistemske skupine
pripadaju istoj zivotnoj formi. Postoje razlicite klasifikacije zivotnih formi. Raunkier je da svoju
klasifikaciju koji je temeljio na osnovu organa pomocu kojeg bilja prezivljava nepovoljnu sezonu.
Prvu zivotnu formu cine PHANEROPHYTA koje se oznacavaju slovom P. Odlikuju se visegodisnjim
trajnim nadzemnim izdancima i pupoljcima koji se na nalaze na vrhu grana. Zbog toga, pupoljci za
vrijeme zime ne mogu biti zasticeni snijegom. To su drvenaste biljke (listopadne i zimzelene). Po
svojoj velicini se dijele na :
1. megaphanerophyte koji su velike preko 30m,
2. mezophanerophytae velicine 8-30m,
3. microphanerophytae velicine 2-8m,
4. nanophanerophytae velicine do 2m.
CHAMEPHYTA se oznacavaju slovom CH, a to su niske, patuljaste, drvenaste, poludrvenaste,
zeljasto listopadne i zimzelene biljke ciji se pupoljci nalaze 25cm iznad povrsine zemlje. Kod
chamephyta se razlikuju zbunovi i poluzbunovi, polegli i puzeci zbunovi te jastucaste forme.
HEMICRIPTOPHYTA se oznacavaju slovom H, a njihovi nadzemni zeljasti dijelovi izumiru preko
zime. Pupoljci ostaju pri osnovi stabla, sasvim uz podlogu. Podzemni organi prezivljavaju. Vecina
zeljastih biljaka umjerene zone spada u ovu zivotnu formu. Oni se dijele na:
1. biljke uspravnog stabla bez rozete (urtica dioica),
2. biljke sa polurozetama (achillea millefolia),
3. biljke sa rozetama (bellis perenis, plantago media).
KRIPTOPHYTA se oznacava slovom K. Kod njih nadzemni organi u potpunosti izumiru, a pupoljci
prezivljavaju na podzemnim organima. Diferenciraju se na:
1. Geophytae, koje prezivljavaju nepovoljne uvjete u vidu podzemnih organa,
2. Helophytae imaju podzemne organe u mulju,
3. Hidrophytae, prezivljavaju u vodi.
Criptophytae prezivljavaju uz pomoc rizoma (anemonium rosa-sumarica), lukovica, krtola (ciklama)
ili korijenikih krtola (orrchidacae). Karakteristika ove zivotne fome jeste da se nadzemni organi
razvijaju u toku kratkog vegetacionog perioda, a u podzemnim organima nakupljaju rezervne
materije.
TEROPHYTAE se oznacavaju slovom T, a predstavljaju jednogodisnje zeljaste biljke koje vrlo brzo
zavrsavaju svoj zivotni ciklus, a nepovoljne periode prezivljavaju u obliku sjemena. Rasprostranjeni
su vecinom u toplim juznim oblastima, u pustinjskoj i mediteranskoj vegetaciji, a ima ih mnogo i u
tercijarnoj vegetaciji odnosno u vegetaciji urbanih i ruralnih ekosistema.

FITOGEOGRAFSKA DIFERENCIJACIJA PLANETE

ZEMLJE
Pri fitogeografskom rasporedu vegetacije na planeti Zemlji potrebno je prihvatiti osnovne principe,
a to su temperatura (srednja godisnja temperatura), koja opada sa udaljenoscu od ekvatora, te
vlaznost koja otpada iduci od mora prema kontinentu. Udaljenost od polova odnosno od ekvatora
najvise utjece na raspored vegetacije na Zemlji. Taj raspored od ekvatora prema polu nazivamo
zonalnim rasporedom, zbog toga sto podrazumjeva zakonito smjenjivanje temperaturnih zona na
planeti. Ovo smjenjivanje zona predstavlja horizontalni raspored, dok smjenjivanje pojaseva
predstavlja vertikalni raspored vegetacije na planinskim masivima. U zonalnom rasporedu
razlikujemo 5 osnovnih zona:

1. tropska kisna zona:

- pluvilignosa (tropske kisne sume i mangrove),
- laurilignosa (lovorove sume)
- hiemilignosa (zimzelene tropske sume).
2. Pustinjska i stepska zona:
- siccideserta,
- aestiduriherbosa.
3. Umjerena sumska zona:
- aestisilvae (listopadne sume),
- aciculisilvae (cetinarske sume),
- laurisilvae (umjerene sume, lokalno rasprostranjenje).
4. Bezsumska sjeverna zona:
- frigorideserta (hladne pustinje),
- sempervirentiherbosa (tundre i uvijek zelene livade).
5. Zona vjecitog snijega:
- Sphaereletea nivali koji predstavljaju zivotne zajednice kriosestona.

TROPSKA KISNA ZONA

Rasprostranjena je u oblasti ekvatora na africkom, juzno americkom, centralno americkom i
azijskom podrucju. Najvece tropske kisne sume se nalaze u oblasti rijeke Kongo, Niger i velikih
africkih jezera, istocnog Madagaskara, Amazona, istocnog dijela centralne Amerike, jugozapadne
Indije, Filipina, Nove Gvineje, tihookeanskih ostrva i dijela Australije.
Kolicina vodenog taloga se krece od 400-12 000 cm godisnje. Distribucija padavina je ravnomjerna,
nema sezonskog variranja. Srednja godisnja temperatura se krece izmedju 25-30 oC. Temperaturna
kolebanja su vrlo mala, a produkcija biomase je najvisa na Zemlji, kao i stupanj biodiverziteta.
Stabla su prosjecno visoka 50-60 m. Korijenje ima daskastu formu, a listovi su krupni, glatki,
cvrste konzistencije. Transpiracija je veoma visoka. U vertikalnoj strukturi suma, veoma je izrazena
spratovnost, a postoje i vrste koje zive neovisno od spratova, a to su liane, epifite i epifile (na
listovima biljaka). I u ovom tipu suma, postoji periodicnost u opadanju listova, a pojava
kauliflorije je vrlo izrazena (prilagodba na oprasivanje).
Od zivotnih formi, ovdje se najvise zastupljene phanerophytae, a liane i epifite se mogu smatrati
zivotnim formama. Kod epifita postoje vrlo razlicite prilagodbe na skupljanje vode, pristup svjetlosti
i nacin razmnozavanja. Razvija se posebna zivotna forma, tzv. aerofita, a to su vrste koje nemaju
korjenje i koje skupljaju vodu pomocu posebnih diferencijacija.
U podrucju oko Amazona gdje su tropske kisne sume najvece, nazivaju se hileje. Ovdje se razvija
poseban tip poplavnih tropskih suma. Biodiverzitet tih suma opada sa nadmorskom visinom uz
planinske masive Anda. Na ovom podrucju zivi veliki broj domorodackog stanovnista koji su danas
ugrozeni nestankom ovih suma.
U Africi, visina pojedinacnih stabala ide i do 80m, dok u Aziji pored takodjer velikog drveca postoji i
velika raznolikost lijana. Tropske kisne sume su danas jedan od najvecih izvora biodiverziteta, a
istovremeno predstavljaju i tzv. vruce tacke odnosno mjesta najviseg stupnja ugrozenosti
biodiverziteta. Biodiverzitet tropskih kisnih suma nije rezultat raznolikosti abiotickih faktora nego je
rezultat raznolikosti ekoloskih nisa koje su nastajale evolutivno zajedno sa sve vecim razvojem
pojedinacnih novih vrsta.
MANGROVE (Pluviifruticitea) su poplavne sume rasprostranjene u zaljevima i na uscima velikih
rijeka tropskog pojasa. U zajednicama ovih suma vrlo je cesta pojava pneumatofora, odnosno
pojava adventivnog korijenja koje sluzi za disanje. Ova pojava nastaje uslijed toga sto su stabla
svojim donjim dijelovima potpuno u vodi te kompletna biljka pati od nedostatka kisika. Stanista
mangrova se danas nalaze na udaru antropogenih faktora, jer su to podrucja koja se zajedno sa

mocvarama najvise isusuju, nasipaju i

konvencija zastita mocvarnih stanista).

pretvaraju

poljoprivredne

povrsine

(Ramsarska

MONSUMSKE SUME i SAVANSKE SUME predstavljaju listopadne sume. Monsumske sume se

razvijaju u uvjetima velikih padavina, a tokom ljeta kod vrsta dolazi do opadanja listova. U susnim
podrucijima, razvijene su bodljikave kserofitne sume i zbunaste formacije. Savana predstavlja
tropski tip zeljaste kserofilne vegetacije.
Stepe i savane su slicne po tome sto ih cini veliki broj vrsta trava s tim sto se u savanama javlja i
pojedinacno bodljikavo drvece. U podrucju savana postoji smjena susne i vlazne sezone.
Temperatura je veca tokom vlazne sezone. Trave mogu biti visoke i do 3m. Njihova gradja je
kseromorfna. Susni period moze trajati i do pola godine. U podrucju savana raste i baobab koji
moze dozivjeti starost i do 5000 godina, a isto tako raste i eukaliptus i vrste roda Accacia.
LOVOROVE SUME zauzimaju mala podrucja u suptropskim predjelima gdje postoji izrazito visoka
vlaznost. Lovorove sume su na najvlaznijim predijelima subtropskog podrucja. Dobro su razvijene
na kanarskim otocima i u Juznoj Americi.
TVRDOLISNA ZIMZELENA VEGETACIJA u suptropskom podrucju je karakteristicno razvijena u
podrucju mediterana, Kalifornije te u dijelu JZ I JI Australije. Razvija se u uvjetima suhog i toplog
ljeta, karakterise se malom kolicinom padavina i visokom insolucijom. Vrste imaju tipicnu
kseromorfnu gradju, a razvijene su brojne epifite i lijane.
MAKIJA predstavlja sekundarnu vegetaciju, veoma rasprostranjenu, a cine je uvijek zeleni
zbunovi. Pseudomakija predstavlja makiju koja se razvija u submontanom i montanom
mediteranskom pojasu. Degradacioni stadiji makija su gariga (vegetacija niskih zimzelenih
zbunova i poluzbunova: rosmarinus, daphne gnidium, genista scoparia), tamilari (vegetacija
aromaticnih i jako dlakavih zbunova: thymus, lavandula, rosmarinus, salvia) i frigana (izgradjena
je od kseromorfnih bodljikavih poluzbunova koji cesto imaju loptast izgled, prilagodjena je na suhe
i strme padine, a rasprostranjena je na balkanu, Grckoj, maloj Aziji).

PUSTINJSKA ZONA
Danas se u naucnom smislu razlikuje veliki broj pustinja prema osnovnim ekoloskim uvjetima koji
vladaju, pa se tako pustinje na pijesku nazivaju mobilideserta, na kamenju saxideserta, a u
pukotinama stijena rupideserta, suhe pustinje siccideserta (fizioloska susa) i hladne pustinje
frigorideserta. Suhe pustinje se nalaze na sjevernoj hemisferi, i to u oblasti subtropske klime.
Najvece su Sahara, pustinje u Iranu, Centralnoj Aziji, Jugozapadnoj Americi i Meksiku. Kolicina
padavina se krece od 0,3-30 cm, karakteristicna je velika isparljivost u podlozi gdje ima jako puno
soli. Biljke koje se ovdje razvijaju su kserofitne i uglavnom pripadaju zivotnoj formi geofita.
Podzemna voda u pustinjama nalazi se cesto i na 100m dubine. Ovdje se razvijaju biljke bez
listova, a cesto imaju bodlje i sukulentnu gradju, sto znaci sposobnost prikupljanja vode. Oko
vodnopropusnih mjesta, razvijaju se oaze.

STEPSKA ZONA
Predstavljaju ekosisteme u kojima vegetacijsku komponentu cine samo zeljaste vrste, a oznacavaju
se kao aestiduriherbosa. Razvijene su u umjerenoj zoni euroazijskog i sjevernoamerickog
kontinenta gdje se oznacavaju kao prerije. U vegetacijskom smislu diferenciraju se na dvije
podzone, prva podzona je samo stepa, a druga podzona je pustinja. U zajednicama dominiraju
kserofilne vrste rodova Stipa, Festuca, Poa, Bromus, Koeleria, Carex. Kserofite se ovdje
diferenciraju na vise podtipova zivotnih formi:
1.
2.
3.
4.
5.
6.

jako dlakave,
biljke sa slojem voska na listovima i stablu,
tvrdolisne kserofite sa vrloreduciranom lisnom plojkom,
kserofite sa vrlo dubokim korijenom,
kserofite sa okomito postavljenim listovima ''kompasne biljke'',
sukulentne biljke.

U zajednicama vecinom ucestvuju jednogodisnje vrste koje u kratkom vegetacijskom periodu brzo
zavrsavaju svoj zivotni ciklus. Prema sastavu vrsta i zivotnim uvjetima, stepe se diferenciraju na:

1.
2.
3.
4.

livadske stepe,
prave stepe,
pustinjske stepe,
zbunaste stepe.

Prerije u Americi se diferenciraju na one sa visokim travama i prerije sa niskim travama. Stepska
vegetacija se razvija i na juznoamerickom kontinentu, a takva se podrucja nazivaju pampasi.

UMJERENE LISCARSKO-LISTOPADNE SUME

Oznacavaju se kao Aestisilvae. Ove sume su najbolje razvijene u umjerenoj zoni sjeverne
hemisfere. Medju njima se razlikuje veoma veliki broj zajednica koje mogu biti gradjene od
dominantne vrste ili od nekoliko dominantnih vrsta. Kod nas ih nazivamo mjesovite sume. Ovi
sumski sistemi karakteristicni su po izrazito velikoj biomasi koja se proizvodi u toku jedne
vegetacijske zone. Uslovi su u njima generalno mezofilni, sto znaci da postoje umjerena variranja
temperature i relativno dobra snabdjevenost vlagom. Medjutim, ovi uslovi nisu konstantni nego se
mjenjaju shodno konkretnim uvjetima stanista.
Ovdje pored mezofilnih suma, spadaju i sve termofilne liscarsko listopadne zajednice kakve su
razvijene npr. kod nas u submediteranskom i mediteransko-montalnom podrucju. Pored toga, na
hladnijim stanistima koja se nalaze u visim zonama u umjerenom podrucju u sastav liscarsko
listopadnih zajednica ulaze i cetinarske vrste. Jedna od najpoznatijih zajednica je Abieti Fagetum,
koja je kod nas razvijena u gorskom pojasu.
Uslovi u sumama su manje vise konstantni tokom vegetacijske sezone. Ove sumske zajednice
karakterise izrazena spratovnost, uslovi sjene i polusjene u spratu zeljastih biljaka, slaba
transpiracija u istom spratu u odnosu na transpiraciju na otvorena livadska stanista, a karakterise
ih bogatstvo zivog svijeta koji izgradjujuci ove zajednice ostvaruje svoje bioloske funkcije.
Neke od tipicnih sumskih biljnih vrsta kod nas su Carpinum Betulus, Quercus, Betula pendula,
Fagus sylvatica, Prunus abium, Ligustrum vulgare, Acer pseudoplatanus, Sorbus, Lamium luteum,
Galium odoratum, Asarum europeum, Anemone nemorosa.
U liscarsko listopadne sume takodjer spadaju i poplavne sume koje se razvijaju uz obale vecih i
manjih vodotoka, a oznacavaju se kao Fluvisilvae. U njihovom sastavu kod nas ulaze joha, crna i
bijela topola, a na visim polozajima siva joha. U liscarsko listopadne sume pored ovih spadaju i
mocvarne sumske zajednice.

CETINARSKE SUME
Razvijena je sjevernoj hemisferi u borealnom pojasu, a oznacava se terminom Aciculisilvae.
Takodjer se javljaju u visim zonama na planinskim profilima, a njihova stanista karakterisu veci
temperaturni ekstremi nego sto postoje na stanistima liscarsko listopadnih suma. Tla na kojima se
razvijaju ove zajednice su uglavnom kisela i vremenom se sve vise zakiseljavaju zbog
dekonpozicije cetinarskih iglica koje su po svom sastavu kisele. Dominantne vrste u ovim
zajednicama na nasem podrucju su: Picea abies (smrca), Abies alba (jela) a na sirim podruju
sjeverne hemisfere ceste su sume sa rodovima Tsuga, Pseudotsuga, Pinus, te vrste rodova Picea i
Abies. Prema sastavu vrsta koji ovisi od uvjeta stanista, diferenciraju se na tamne i
svijetle cetinarske sume. Svjetle cetinarske sume izgradjuju uglavnom vrste roda Pinus dok
tamne cetinarske sume izgradjuju vrste ostalih cetinjaca. U svijetu su djelomicno razvijene i
listopadno cetinarske sume, a to su sume arisa: larix europea, larix sibirica, larix americana i dr.

TAJGE I TUNDRE
Cetinarske sume na podrucju euroazijskog kontinenta izgradjuju zajedno sa mjesovitim liscarsko
listopadnim sumama siroki pojas tajge narocito poznat za podrucje Sibira, a to su sume sa
visokom produktivnosti koje se razvijaju u uvjetima niskih srednjih godisnjih temperatura sa
dugotrajnim zadrzavanjem snijega i kratkim vegetacionim periodima.
Iznad podrucja tajgi, prema sjevernom polu, razvijene su tundre, koje karakterise jos niza srednja
godisnja temperatura. Temperaturni minimum dostize i do -50 oC. Vegetaciona sezona je vrlo
kratka, a ova podrucja karakterise fizioloska susa, tj. nemogucnost usvajanja vode jer ona je

najcesce u obliku leda. Tipicna forma ovih stanista su psihrofite, odnsno zbunaste i zeljaste vrste
cija visina ne prelazi 25cm, a koje su prilagodjene na niske temperature i manjak vode. Tipicne
vrste tundre su Vaccinium vitis-idaea, Empetrum nigrum, Rhododendron laponicum, te jastucaste i
busenaste forme, kao npr. vrste Saxifraga i Draba. Tundra se po svojoj fizionomiji mjenja od juga
prema sjeveru, tako sto prelazi iz zbunaste tundre u polarne livade, pa onda u tundru mahovina i
na kraju prelazi u polarne pustinje, gdje su razvijeni posebni tipovi ekosistema.
Zakoni vladaju od ekvatora prema polovima i od podnozja prema vrhovima visokih planina. Zbog
toga se na vertikalnom profilu planina diferenciraju razliciti pojasevi za koje su karakteristicni
posebni tipovi vegetacije. Ekologija se diferencira na dvije osnovne oblasti: idioekologiju i
sinekologiju. Postoji i diferencijacija na ekologiju biljaka te ekologiju zivotinja. Idioekologija
izucava populacije neke odredjene vrste, a sinekologija je ekologija zajednica.

EKOSISTEMI MEDITERANSKOG POJASA BiH

Geolosku podlogu na stanistima ovih ekosistema cine mezozoitski krecnjaci. Najrazvijeniji tip tla je
crvenica. Klima je tipicna mediteranska sa srednjim godisnjim temperaturama izmedju 16 i 18 oC.
Apsolutne i maksimalne vrijednosti temperatura dostizu ponekad i 40 oC. Fizionomiju ovog pejzaza
cine makija koja predstavlja sibljacku zajednicu koja izgradjuje veliki broj vrsta zbunova, i garizi
kao degradacioni stadij makije. U sastav gariga ulazi veliki broj vrsta od kojih poseban znacaj
imaju Salvia officinalis, Lavandula officinalis, Cistus.
Ove zajednice predstavljaju degradacioni stadij suma cesmice (Quercus ilex) koje su klmatogeno
razvijene u ovom pojasu. U biodiverzitetu mediteranskih pejzaza posebnu vrijednost imaju morski i
priobalni
ekosistemi.
Priobalni
ekosistemi
pripadaju
klasi
Chrithmostaticetea,
red
Chrithmostatietalia, svezi C. staticion. Vegetacija suma cesmine i njeni degradacioni stadiji u
sinekoloskom smislu pripadaju klasi Quercetea ilicis (vegetacija tvrdolisnih zimzelenih
mediteranskih suma i sikara). Ova klasa se na nasem podrucju diferencira na dva fitocenoloska
reda: Quercetalia ilicis (makija) i Cisto-Ericetalia (garizi).
Pored navedenih tipova vegetacije u mediteranskom pojasu su zastupljene i zajednice kamenjara u
kojima ucestvuje izrazito veliki broj vrsta. Ovaj tip vegetacije pripada klasi Thero-Brachipodietea i
redu Cymbopogo-Brachipodietalia.
Klasa etea,
Red alia,
Sveza ion,
Asocijacija etum.

VEGETACIJA PUKOTINA STIJENA

Klasa: Asplenietea rupestris
Red: Molkeetalia petrae
Na urbaniziranim stanistima razvija se tercijerna vegetacija klase Artemisietea i klase
Chenopodietea. Specijski diverzitet unutar ovog pejzaza je izrazito visok iako se radi o relativno
malom prostoru. Procjenjuje se da u morskim vodama BiH svoje populacije ima oko 100 razlicitih
vrsta riba, a tu je izuzetno veliki broj razlicitih grupa beskicmenjaka.

SUBMEDITERANSKI POJAS BiH

U submediteranskom pojasu BiH vladaju donekle ekoloski slicni uslovi. Geoloska podloga je ista, a
tla mogu biti krecnjacki sirozen, krecnjacka crnica, a na zaravnjenim terenima se razvijaju dublji
tipovi tla. U nasem submediteranskom podrucju, to su delta Neretve i rijeka Trebiza u cijim se
dolinama razvijaju dublja hidromorfna tla. Tipicni submediteranski ekosistemi su termofilne sume i
sikare (sume hrasta medunca, sume sladuna, a najvise su rasprostranjene sikare bjelograbica
carpinus orientalis). Ovaj tip vegetacije pripada klasi liscarsko listopadnih suma. A sve liscarsko
listopadne sume BiH sume pripadaju klasi Querco Carpinetalia orientalis, te redu Ostryo
Carpinetalia orientalis. Neke od poznatih vrsta su Punica granatum (nar) i Paliurus spina-christi
(draca).

Pored termofilnih suma, u submediteranskom podrucju, razvijene su submediteranske kamenjare u

kojima visoko ucesce imaju vrste Salvia officinalis i smilje, te u pukotinama stijena prisutan je red
Amphoricarpetalia, u blizini vodenih ekosistema delte Neretve, razvijaju se poplavne sume koje
cesto izgradjuje bijela topola koje pripadaju klasi Querco Fagetea, te redu Populetalia albae.
U mocvarnim ekosistemima, ucestvuje izrazito veliki broj biljnih i zivotinjskih vrsta medju kojima su
tipicne hidrofite lokvanj. Vegetacija mocvara pripada razlicitim klasama u ovisnosti od stupnja vlage
na kokretno staniste. Posebno visok diverzitet u submediteranskom pojasu ostvaren je u
zajednicama submediteranskih livada i kamenjara gdje se u pojedinim zajednicama javlja ukupno
oko 700 vrsta vaskularnih biljaka. Poseban tip kamenjara cine endemicne kamenjare koje pripadaju
redu Scorsonero-Chrysopogonetalia.
Posebna specificnost podrucja kraskog polja te kracke pecine i jame unutar kojih zivi izrazito
raznovrsna podzemna fauna (pecina Vjetrenica u Popovom polju). Submediteranski tipovi
vegetacije su mjestimicno rasporedjeni i u drugim dijelovima BiH i to narocito tamo gdje je kroz
doline i kanjone pojedinih rijeka dopire submediteranski utjecaj, a takva je situacija u pritokama
Neretve u okolini Jablanice, te dolina rijeke Unac gdje se utjecaj submediterana osjeca daleko od
samog mora.

MEDITERANSKO MONTANI POJAS

Na geografskom prelazu iz Hercegovine sa juga i Bosne sa sjevera, gdje se sudaraju utjecaji
mediterana i planinske klime, obrazovani su posebni ekoloski uslovi koje karakterisu razliciti
ekstremi, te ih naseljavaju i termofilne i frigofilne zajednice i vrste. Ovaj pojas se prostire od oko
300m nadmorske visine na jugu, do oko 1000m nadmorske visine na sjeveru. Obuhvata i krske
visoravni i unutrasnja kraska polja Hercegovine kao sto su Livanjsko, Kupresko, Gatacko i
Nevesinjsko polje.
U sinekoloskom smislu, ovaj pojas je diferenciran na izrazito veliki broj razlicitih ekosistema. Od
sumskih zajednica, ovdje su razvijene sume medunca (Quercus) i sume cera (Quercus ceris), sume
kitnjaka i cera, sume crnog jasena i cera, sikare bjelog grabica i sikare sa lijeskom. Svi ovi razliciti
tipovi sumskih ekosistema pripadaju klasi Querco fagetea, redovima Ostryo Carpinetalia i
Quercetalia pubescentris. Unutar reda Q.pubescentris diferenciraju se sveze Orno Ostryum,
Quercion farnetto, Q. carnis.
Prema razlicitim ekoloskim uslovima, najvisi diverzitet je ostvaren u zajednicama mediteransko
montanog kamenjara klase Thero Brachipodietea. Red Scorsonero-Chrysopogonetalia se diferencira
na veliki broj zajednica nivoa asocijacije, a najznacajnije biljne vrste unutar njega su Leucantheum
vulgare, Galium purpureum, Genitiana dinarica, Scabiosa leukophyla, Dantonia alpina.
U ovom pojasu su na dubljim zemljistima razvijene i termofilne livade koje pripadaju klasi Festuco
Brometea, redu Brometalia erecti, a u kojima su najcesce vrste Bromus erectus, Plantago media,
Anthilis vulneraria, Thymus serphylum itd. Na mjestimicno zastupljenim mezofilnim stanistima,
razvijene su mezofilne livade klase Molinio Arrhenatheretea, reda Arrhenatheretalia, sveze
Cynosurion cristati koji se nalaze na blago nagnutim terenima, dok su vrste iz sveze Arrhenatherion
na zaravnjenim terenima.

GORSKI POJAS BiH

U ekoklimatskom i geomorfoloskom pogledu, posebno dinamican dio BiH je sredisnji prostor u
kome su smjestene visoke planine u kojima je diferenciran gorski pojas. U gorskim pejzazima su
razvijeni brojni ekosistemi liscarsko listopadnih suma medju kojima su ekosistemi bukve i jele
Abieti Fagetum, ekosistemi bukve i sasike Seslerio Fagetum, ekosistemi javora i gorskog jasena
Fraxino Aceratum, te njihovi brojni degradacioni stadiji. Na podrucju BiH je razvijen veliki broj
varijanti i asocijacija bukovo-jelovih suma, a najcesce vrste koje se javljaju unutar ovih suma su:
Fagus sylvatica,
Abies alba,
Dentaria emeafilos,
Cardamine tripholia,
Polygonatum multiphlorum,
Fragaria vesca,

Dryopteris filix mas,

Veronica officinalis
Luzula maxima,
Luzula nemuloza,
Gentiana asclepiadea.
Ovi ekosistemi pripadaju klasi liscarsko listopadnih suma Querco Fagetea, redu Fagetalia, svezama
Fagion sylvaticum, Fagion moesiacum, Luzula Fagion, Acerion pseudoplatani. U gorskom pojasu
BiH, razvijene su mezofilne livade klase Molinio Arrhenatheretea, redu Arrhenatheretalia i
endemicne sveze Pancicion. Ove livade izgradjuje veliki broj biljnih vrsta medju kojima su vrlo
cesto:
Viola elegantula,
Ranunculum platanipholius
Acontium vulgare,
Veratrum lobelianum,
Silene sendtneri,
Knautia dinarica,
Cerastium dinaricum i sl.

BRDSKI POJAS BiH

Karakterisu ih ekosistemi mezofilnih liscarsko listopadnih zajednica medju kojima je najsire
rasprostranjena zajednica hrastovo-grabovih suma Querco Carpinetum betuli koja pripada svezi
Carpinio betuli, redu Fagetalia, te klasi Querco Fagetea. Livadske zajednice ovog pojasa su
mezofilnog karaktera, te je najcesce zastupljena asocijacija Arrhenatheretum elatioris, sveza
Arrhenatherion, red Arrhenatheretalia, te klasa Molinio Arrhenatheretea. U brdskom pojasu su
zastupljene poplavne sume u vodotocima koje pripadaju svezi Alnion glutinosae (crna joha), redu
Alnetalia gluinosae, klasi Alnetea glutinosae.

PERIPANONSKI POJAS BiH

Razvijen je u podrucju gdje se bh. planine blago spustaju prema Posavini. Ovdje se javljaju
specificni sumski ekosistemi u kojima su dominantni Quercus petrea, Tilia argentea, Quercus ceris,
a mjestimicno se na hladnijim stanistima javljaju i montane sume bukve zajednice Arenonio
Fagetum. U ovom pojasu su siroko zastupljeni ekosistemi obradivih povrsina klase Secalinetea, te
ekosistemi nitrificiranih stanista klase Chenopodietea na mezofilnim stanisima, klase Artemisietea
na suhim stanistima i Bidentetea vlaznim stanistima.

PANONSKI POJAS BiH

Zauzima visinsko najnize polozaje. Zemljista su vrlo duboko aluvijalnog tipa (rijecni nanos). Nivo
podzemnih voda je jako visok, a klima je kontinentalnog tipa. Sumske zajednice koje su ovdje
razvijene, diferenciraju se prema nivou podzemne vode i druge dostupne vlage. Razvijene sumske
zajednice su Carpino betuli, Quercetum roboris, sveze Quercion Robori petraeae, reda Quercetalia
roberi petraeae, klase Quercetalia Fagetea. Razvijene su i poplavne sume klase Alnetea glutinosae,
te zajednice bara i mocvara klase Phragmitetea, reda Phragmitetalia, sveze Phragmition.

PEJZAI BiH
U grupu specificnih pejzaza BiH koju karakterise najvise vrijednosti biodiverziteta na nivou vrsta i
ekosistema spadaju:
1.
2.
3.
4.

visoko planinski pejzazi,

reliktno refugionalni pejzazi,
pejzazi kraskih polja,
mocvarni pejzazi.

VISOKO PLANINSKI PEJZAI BiH

Karakteristicni su za visoke planine bh. Dinarida gdje na vertikalnom profilu zauzimaju
predplaninski (subalpinski) i planinski (alpinski) pojas. To znaci da se kod nas prostiru na

nadmorskim visinama od oko 1500 m nadmorske visine pa na vise. Stanista ovih ekosistema se
karakterisu dinamicnim reljefom koje cine pored stanista planinskih livada i strme padine, depresije
te sipari. Geoloska podloga moze biti i karbonatna i silikatna. Razvijena su plica zemljista odjela
automorfnih zemljista sto znaci da su tu sirozem i litosol na strmim padinama, a krecnjacka crnica i
ranker na nesto zaravnjenijim stanistima.
Klima koja vlada na stanistima ekosistema je tipicna planinska, a karakterisu je izrazeni
temperaturni ekstremi, te je srednja godisnja temperatura izmedju 0-24 o C u planinskom, i 2-4 oC u
predplaninskom pojasu. Visokoplaninski pejzazi BiH se diferenciraju u zasebne biogeografske
cjeline. U biogeografskom smislu, ovaj prostor pripada alpsko-visokonordijskoj regiji te
visokodinarskoj provinciji koja se diferencira prema sastavu zivog svijeta i ekoloskim uslovima, na
vranicki sektor, prenjski sektor, orjenski sektor te sektor srednje visokih dinarida.
Diverzitet planinskih pejzaza ima posebno mjesto u cjelokupnom biodiverzitetu BiH. Visokoplaninski
pjezazi su prema ekoloskim uslovima diferencirani na dvije cjeline. Subalpinski pojas u kojem
klimatogenu vegetaciju cini klek i bor sveze Pinion mugi, te alpinski pojas u kojem klimatogenu
vegetaciju predstavljaju planinske livade. Prema zastupljenoj geoloskoj podlozi, ekosistemi
planinskih livada ili rudina se diferenciraju na dvije klase. Na karbonatnoj geoloskoj podlozi,
razvijeni su ekosistemi klase Elyno Seslerietea koja se diferencira na dva reda, red Crepidetalia
dinarice u alpinskom, te red Seslerietalia tenuifoliae u subalpinskom pojasu u kojem se planinske
rudine sekundarno razvijaju degradacijom ekosistema klekovine i bora.
Jedna od endemicnih sveza planinskih livada na nasem prostoru je sveza Oxytropidion dinaricae,
red Crepidetalia dinaricae, dok je najcesce zastupljena sveza subalpinskih livada kod nas sveza
Festucion bosniacae, red Seslerietalia tenuifoliae.
Rudine na silikatnoj podlozi pripadaju klasi Caricetea curvulae koja se javlja na kiselim tlima kao
sto su silikatni sirozen i ranker. Red koji je zastupljen na nasem prostoru je Seslerietalia comosae,
sa svezama Seslerion comosae u alpinskom, i Jasionion orbiculatae u subalpinskom pojasu.
Zajednice sveze Seslerion comosae su tipicno razvijene na planini Vranici koja je najvecim dijelom
silikatni masiv.
Ekosistemi planinskih rudina na krecnjacima su razvijeni na nasim ostalim planinskim vrhovima,
kao sto su Maglic, Lebrsnik, Bjelasnica, Prenj, Cvrsnica, Sator planina. U alpinskom pojasu,
diskontinuirano je razvijena subnivalna vegetacija koju cine ekosistemi snjeznika klase Salicetea
herbaceae koji se diferenciraju na dva vegetacijska reda ovisno o zastupljenoj geoloskoj podlozi.
Na krecnjacima je razvijena vegetacija reda Salicetaliae retuzae serpilifoliae, a na silikatima
vegetacija reda S. herbaceae.
Diskontinuirani pojas subnivalne vegetacije pored toga cini i vegetacija pukotina stijena klase
Asplenieteae rupestris, reda Potentilletalia caulescentis i vegetacija sipara klase Thlaspietea
rotundifolii, reda Arabidetalia flavescentis.

RELIKTNO REFUGIONALNI PEJZAZI

Reliktno refugionalna stanista predstavlja unikatne dijelove bh. okolisa. Ovi tipovi stanista
pozicionirani su velikom dijelom u kanjonima i klisurama u dolinama bh. rijeka. Na ovim tipovima
stanista zive brojne tercijarno reliktne vrste koje su na ovim sklonistima uspjele prezivjeti u
neizmjenjenom obliku od doba tercijera do danas. Reliktno-refugionalni pejzazi cine:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.

ekosistemi reliktnih borovih suma,

ekosistemi pukotina stijena,
ekosistemi sipara,
ekosistemi kamenjara,
polidominantni sistemi,
ekosistemi termalnih i mineralnih izvora,
ekosistemi termofilnih liscarsko listopadnih zajednica.

EKOSISTEMI RELIKTNIH BOROVIH SUMA su vrlodiferencirani na podrucju BiH, i to prema

vrstama koje ih izgradjuju i prema ekoloskim uslovima koji vladaju na njihovim stanistima.
Zastupljene su sveze Pinion dalmaticae (dalmatinski crni bor), Pinion heldreichii (sume munike).
Ekosistemi Pinion austriaceae (sume ilirskog crnog bora) koje se diferenciraju na posebne varijante

Pinion austriaceae calcicolum (dolina Neretve), dolomiticum (Jablanica, Konjic), serpentinium

(Krivaja, Olovo, Maglaj, Zavidovici).
EKOSISTEMI PUKOTINA STIJENA koji se susrecu u nasim kanjonima. Pripadaju klasi
Asplenieteae rupestris i redovima Ampforicarpetalia i Molkeetalia petraeae. U okviru ovog tipa
ekosistema nalaze se populacije brojnih endemicnih vrsta Centaurea derventana, Aquilegia grata,
Campanula hercegovina, Centaurea nicolaii, Peltaria aliacea, Corydalis leiosperma, Asplenium
lepidum.
EKOSISTEMI SIPARA pripadaju kalsi Thlaspetea rotundifolii.
EKOSISTMEI KAMENJARA pripadaju klasi Perobrachipodieteae. Tipicni red vegetacije kamenjara
na serpenitima je endemicnog karaktera i zove se Halacsyetalia sendtnerii.
POLIDOMINANTNE ZAJEDNICE su vrlo specificne sumske zajednice koje se javljaju u nasim
kanjonima, a karakterise ih prisustvo velikog broja razlicitih vrsta drveca i siblja (ponekad u nekoj
zajednici ima oko 50 vrsta razlicitog siblja i drveca).
EKOSISTEMI TERMALNIH I MINERALNIH IZVORA se javljaju na obodu ofiolitske zone
(serpentinske i peridotitske stijene). Postoji veliki broj toplih vrela i tzv. kiseljaka u sjevernom
dijelu BiH. Na ovim stanistima se razvijaju posebni tipovi ekosistema, a najveci znacaj u njima
imaju specificne bakterije, modrozelene alge i alge koje su sposobne da prezive specificne uslove
ovih stanista.
EKOSISTEMI TERMOFILNO LISCARSKO LISTOPADNIH ZAJEDNICA se takodjer javljaju na
specificnim stanistima kanjona i klisura. Osnovne vrste koje su u njima zastupljene su: Ostrya
carpinifolia, Carpinus orientalis, Fraxinus ornus.

PEJZAZI KRASKIH POLJA

To su jos jedna specificna pojava u BiH koja ima vrijednost na svjetskom nivou. Kraska polja su
nastajala specificnim procesima orogeneze. Najcesce su izduzenog oblika, a pravac pruzanja im je
paralelan sa pravcem pruzanja Dinarida. U okolini kraskih polja su strmi tereni sa vegetacijom
kamenjara i termofilnih suma. Po obodu kraskih polja se nalaze izvori i vrela. Na dnu kraskih polja
se formira duboko zemljiste koje nastaje erozijom i nanosenjem sa okolnih brda. Tu se takodjer
nalaze i estavele kroz koje voda ponire u jednom dijelu godine, a izvire u drugom dijelu godine.
Ekosistemi kraskih polja su diferencirani na one koje imaju optimum u susnoj fazi i na one koje
imaju optimum u vlaznoj sezoni. Na kraskim poljima istovremeno nalazimo serotermne ekosisteme
i mocvarne ekosisteme. Nasa najveca kraska polja su Livanjsko, Posusko, Dabarsko, Fatnicko,
Nevesinjsko i Popovo polje. U okviru ovih ekosistema nalaze se populacije brojnih endemicnih
vrsta, a mocvarna stanista na kraskim poljima imaju poseban znacaj za migratorne vrste ptica, te
vodozemce i gmizavce koji danas spadaju medju najugrozenije vrste.

MOCVARNI PEJZAZI BiH

Svi su diskontinuirano rasprostranjeni na podrucju BiH. Najveci dio mocvarnih ekosistemi nalazi se
uz rijeku Savu gdje je siroko zastupljena vegetacija bara i mocvara klase Phragmitetetea- trska,
reda Phragmitetalia, sveze Magnocaricion (vegetacija saseva).
U barama i mocvarama je razvijena vegetacija vodenjara klase Potametea. Uz doline nasih rijeka
razvijena je vegetacija poplavnih suma klase Alnetea, a uz izvorista gorskih potoka razvijena je
vegetacija priobalnih podrucja slatkih voda klase Isoeto Nanojuncetea (potoci).
U gorskom i subalpinskom pojasu razvijena je vegetacija treseta klase Oxycocco Sphagnetea, a
vegetacija niskih planinskih tresetista pripada klasi Scheucherio Caricetea fuscae.
Svi ovi tipovi vegetacije pripadaju mocvarnim pejzazima BiH. Dva najveca kompleksa mocvarnih
stanista su Bardaca na Savi i Hutovo blato na Neretvi koji predstavljaju internacionalno vazna
podrucja za migratorne vrste ptica.