KARL MAY KROZ ZEMLJU ARBANASA

RASKRINKAN
TURSKO pravosue ima svoje osobitosti, mogli bismo rei slabosti, koje
postaju to oitije to je udaljeniji predio o kojem se radi. Nije udo da pod
tamonjim uvjetima, gdje ive razliita, i esto zaraena plemena Arbanasa, o
pravu u punom smislu te rijei ne moe biti govora.
Kod Ostromde poinje zemlja Arbanasa u kojoj vrijedi samo jedan
zakon da se slabiji mora ukloniti pred jaim. Ako nismo htjeli izvui krai kraj,
morali smo ga i mi primijeniti. Uinili smo to s uspjehom, kao to se zna, tog
poslijepodneva, i odluili smo da na sastanku na koji smo sada polazili,
nastupimo na isti, vrlo odluni nain.
Kad smo krenuli prema zgradi suda sputao se suton. Usput smo vidjeli
mnogo ljudi koji su stajali jer u dvoritu nisu nali mjesta pa su se postavili tako
da nas barem vide gdje dolazimo. Kad smo stigli u dvorite za nama su se
zatvorila vrata, to za nas nije bio dobar znak. Mubarek je upotrijebio svoj
utjecaj i to, kako se inito, uspjeno.
Jedva smo se progurali kroz svjetinu do mjesta presluanja. Tamo gdje je
prije stajao samo jedan stolac, bila je sad postavljena jo i duga klupa. Ureaj za
batinanje leao je jo uvijek na istome mjestu. U posude pune ulja stavili su
kudjelju i zapalili je. Osvijetljeno ovim plamenovima, sve je izgledalo
pustolovno.
Gospoda suci bili su jo u zgradi. Na dolazak bio im je najavljen. Zaptije
su se oko nas postavili tako da su nam sprijeili put prema vratima. Poto su ona
bila zatvorena, to nam je ovakvo dranje zaptija bilo posebno sumnjivo.
Naokolo je vladala mrtva tiina. Sad su se pojavila petorica gospode, i
zaptije odmah izvukoe sablje.
O Alahu! podrugljivo e Halef. Kako emo proi, sidi? Drem
od straha.
I ja.
Da opletem biem ove glupane koji misle da nas plae svojim
sabljama?
Nikakvih gluposti! Danas si se ve jednom prenaglio i kriv si to se
uope ovdje nalazimo.
Pet sudaca zauzme svoja mjesta. Koda-baa na stolcu, a ostali na klupi.
Jedna se ena progura iz mnotva i stade iza zamjenika suca. Prepoznao sam
Nohudu, Graak, koja je eljeznim oksidom dotjeravala svoju ljepotu.
Zamjenik je oito bio njezin sretni suprug. Imao je sasvim beznaajno lice.
Kraj koda-bae sjedio je Mubarek. Bio je poloio papir preko koljena.
Izmeu njega i njegova susjeda stajao je mali lonac. Poto je iz njega virilo
guje pero, pretpostavljao sam da sadri crnilo.
Koda-baa tresao je glavom i glasno se nakaljao. To je bio znak da
rasprava treba da pone. Javio se kretavim glasom koji se orio nadaleko:

 U ime proroka i u ime padiaha kojemu neka Alah pokloni tisuu

godina ivota! Sazvali smo ovaj sud da sudimo o dva zloina koji su se danas
odigrali u naem gradu i njegovoj blizini. Selime, stupi naprijed! Ti si tuilac!
Pripovijedaj to ti se dogodilo!
Straar prie svom gospodaru i poe pripovijedati. Ono to smo uli bilo
je upravo smijeno. Tvrdio je da je bio na zamornom slubenom zadatku i da
smo ga mi napali s namjerom da ga ubijemo. Rekao je da je samo zahvaljujui
neustraivosti i hrabroj obrani spasio ivot.
Kad je zavrio upita ga koda-baa:
A koji te od njih udario?
Ovaj ovdje odgovori Selim, pokazavi na Halefa.
Sad znamo krivca i njegovo djelo pa se moemo povui na vijeanje.
Poeo se aptati sa svojim prisjednicima i nakon nekog vremena
proglasio snanim glasom:
Sud je zakljuio da zloinac primi etrdeset udaraca na svaki taban, i
da zatim bude zatvoren na etiri tjedna. To objavljujemo u ime padiaha. Alah
ga blagoslovio!
Halefova ruka spusti se na drak bia. Morao sam se svladati da se glasno
ne nasmijem.
A sada drugom zloincu najavi slufbenllk. Mavunadi, stupi
naprijed i pripovijedaj!
Skelar je posluao poziv. Svakako ga je bilo strah vie nego mene. Ali
prije nego to je stigao da zapone izvjetaj, obratih se koda-bai veoma
uljudno:
Bi li bio milostiv da malo ustane?
Ne slutei nita ustao je on sa stolca, a ja ga gurnuh u stranu i sjedoh.
Hvala ti rekoh mu. Red je da nii iskae ast viemu. Ispravno si
postupio.
teta to nije mogue opisati njegovo lice. Glava mu se stala opasno
klimati. Htio je govoriti, ali od uasa nije uspio prozboriti ni rijei. Da bar
pantomimom iskae svoje zaprepatenje, ispruio je suhe ruke i naglo pljesnuo
njima nad klimavom glavom.
Nitko ne progovori ni rijei. Ni jedan se straar ne pomakne. ekalo se na
ispad gospodareva bijesa. Ovaj je sreom opet naao svoj dar govora. Zapoeo
je nizom neopisivih usklika i zatim se izderao na mene:
to ti pada na pamet! Kako moe biti tako drzak i. . .
Hadi Halefe Omare! prekinuh ga glasno. Uzmi svoj bi! Onoga
tko mi rekne ma samo jo jednu jedinu neuljudnu rije obasut e udarcima dok
mu koa ne prsne bio on tko mu drago!
Mali Hadi odmah dohvati bi.
Emire, sluam te! odluno ree. Daj mi samo znak! Naalost je
rasvjeta bila slaba pa se zauena lica nisu mogla vidjeti. Koda-baa oito nije

znao kako da se vlada, no Mubarek mu apnu nekoliko rijei, na to on

zapovjedi straarima:
Uhapsite ga! Bacite ga u podrum! Pokaza na mene.
Zaptije mi prioe s isukanim golim sabljama.
Natrag! viknuh na njih. Tko me takne, ustrijelit u ga!
Ispruio sam prema njima oba revolvera i zaas nisam vie vidio ni
jednog straara. Izgubili su se meu gledaocima.
to izaziva tvoju srdbu? upitah kadiju. Zato stoji? Zato ne
sjedne? Neka Mubarek ustane, a ti sjedni na njegovo mjesto!
Mnotvo zamrmlja. Da sam mogao vrijeati kodu, inilo im se jo
moguim; ali da sam sada napao i sveca to je ipak bilo previe smiono.
Poeli su negodovati.
To je koda-bau znatno ohrabrilo. Ljutito mi doviknu:
ovjee, bio tko mu drago, za takvu drskost kaznit u te najstroe!
Mubarek je svetac, ljubimac Alaha, udotvorac. Kad bi htio mogao bi nebeski
plamen baciti na tebe.
uti, koda-bao! Ako eli govoriti, govori pametnije! Mubarek nije
ni svetac, ni udotvorac. On je, tovie, razbojnik, varalica i nitkov.
Sad se u mnotvu zaue prijetei glasovi. Ali najglasniji od sviju ,bio je
Mubarek. Ustao je, ispruio ruku prema meni i viknuo:
To je kaurin, nevjerno pseto! Proklinjem ga. Neka se pakao pod njim
otvori i neka ga prokletstvo proguta. Zli e duhovi. . .
Dalje nije stigao. Moj mali Halef zamahnu biem i tako ga opali, da je
stari grjenik prekinuo kletve i silno poskoio u vis.
To je bio opasan pothvat kao to se odmah pokazalo. Nakon jednog
trenutka utnje, zamniju sa svih strana u mnotvu uzvici bijesa. Oni straga
natisnu se naprijed. Stvar je mogla postati opasna. Zato brzo stadoh uz
Mubareka i viknuh to sam glasnije mogao:
Mir! Tiina! Dokazat u vam da sam u pravu. Halefe, daj svjetlo
ovamo!... Pogledajte, ljudi, tko je Mubarek i kako vas vara. Vidite li ove take?
Uhvatih nitkova desnom rukom za iju i stisnuh mu tanki vrat, a ljevicom
mu razderah kaftan. I stvarno, na svakoj strani visjela je jedna taka. Obje su
bile snabdjevene zglobovima i mogle su se sklopiti.
Tom sam prilikom opazio da je unutarnja strana kaftana drukije obojena
od vanjske, i da kaftan ima mnogo depova. Posegnuh rukom u prvi dep i
osjetih neto dlakavo. Izvukoh to. Bila je vlasulja, ista upava i razbaruena
kosa to sam je bio vidio na prosjaku.
Nitkov se tako uplaio da je sasvim zaboravio na obranu. Onda poe
dozivati u pomo i udarati rukama oko sebe.
Osko, Omare, drite ga! vrsto ga stegnite! Pa makar ga i boljelo!
Obojica ga zgrabie. Sad su mi obje ruke bile slobodne. Budui da je
Halef primaknuo uljanicu, bila je naa zanimljiva skupina jasno osvijetljena,
tako da su prisutni mogli sve vidjeti. Bili su mirni.

 Ovaj ovjek, kojega ste vi smatrali svecem nastavih saveznik je

utoga ili moda ak sam uti. Njegova je koliba boravite lopova i razbojnika,
kako u vam to kasnije dokazati. On se u razliitim presvlakama ulja naokolo
zemljom kako bi izvidio prilike za razbojstva. On i prosjak Busra jedna su
osoba. Evo, ove je take svezao sebi pod miice. Kad su one pri hodu udarale
jedna o drugu, mislili ste da to klopou njegove kosti. Ovdje je vlasulja to ju je
nosio kao bogalj.
Postepeno sam praznio njegove depove, promatrao pojedine predmete i
tumaio njihovu upotrebu nastavivi:
Evo kutije s obojenim branom koje mu je sluilo da moe brzo
promijeniti boju lica. Evo krpe s kojom je boju mogao opet brzo obrisati. Tu
vidite bocu, jo napola punu vode; sluila mu je da se na mjestima gdje nije bilo
vode moe ponovo oprati. A sada vidite to je to? To su dvije male gumene
polukugle. Stavljao ih je pod obraze kad je htio glumiti prosjaka. Lice mu je
onda bilo deblje nego prije. Vidite li razliite boje na kaftanu? Kad je bio
prosjak, svukao bi ga, okrenuo tamnu stranu van i ogrnuo se njime. Onda je
kaftan izgledao kao stara krpa. Jeste li ikad vidjeli Mubareka i prosjaka
zajedno? Svakako niste. To je bilo potpuno nemogue, jer su jedan i drugi ista
osoba. I zar se Mubarek nije pojavio upravo u ono doba, kad je prosjak doao u
ovaj kraj?
Ovaj posljednji razlog ini se da je bio uvjerljiv, jer su sa svih strana
odjeknuli povici uenja i odobravanja.
Sad sam iz jednog depa izvukao mali smotuljak. Zamotana u krpu,
pojavila se narukvica sastavljena od starih venecijanskih zlatnih cekina. Neki od
njih bili su jo dobro sauvani. Kod svjetla plamena vidio sam na novcu sliku
svetog Marka koji dudu prua kriarski barjak, a na poleini sliku nekog meni
nepoznatog sveca.
Tu je niz od dvanaest zlatnih dukata zamotan u krpu nastavih.
Tko zna gdje je to ukrao! Budite li traili, moda ete moi pronai vlasnika.
Dvanaest zlatnika! povie enski glas iza mene. Pokai! Meni je
prolog tjedna ukradena takva narukvica iz ormara.
To se javila Nohuda. Prila je, uzela mi narukvicu iz ruke, i stala je
promatrati.
Alah! viknu. Moja je! To je batina mojih predaka s majine
strane. Pogledaj i uvjeri se da je zaista moja!
Ona je prui svom muu.
Alaha mi, tvoja je, zaista! potvrdi on.
Pokuaj se sjetiti, Nohudo, je li Mubarek u to prijeme bio kod tebe?
upitah je.
Mubarek nije, ali bogalj je bio. Pozvali smo ga u kuu da ga
nahranimo. Moj je nakit leao na stolu i ja sam ga vratila u krinju. On je to
vidio. Kad sam poslije nekoliko dana sluajno pogledala, narukvice vie nije
bilo.

 Sad zna tko je bio kradljivac!

On je. Dokazano je. Ti lopove! Izgrepst u ti oi. Ja u. . .
uti! prekinuh je bojei se da bujicu njenih rijei nee biti lako
zaustaviti. Zadri narukvicu i zahtijevaj da kradljivac bude kanjen. Sad
vidite kakva ste ovjeka drali svecem! A taj je razbojnik ak imenovan
ba-atibom i sudio je drugima. Mene je prokleo i zamalo je navukao na mene
mrnju ovog asnog skupa. Zahtijevam da bude zatvoren na sigurnom mjestu,
odakle nee moi pobjei i da protiv njega bude podnesena prijava makredu u
Solunu.
Ne samo da su se svi sa mnom sloili, ve su se zauli i mnogobrojni
povici:
Izbatinajte ga prije. Neka osjeti batinu! Razbijte mu tabane!
Zaokrenite mu vratom! pjenila se Nohuda puna mrnje zbog krae
to ju je kod nje izvrio.
Dosad Mubarek nije rekao nita, ali sad poe vikati:
Nemojte mu vjerovati! On je kaurin. On je kradljivac. On mi je upravo
gurnuo narukvicu u dep. On . . . jao! jao!
Prekinuo je vikanje jaukom jer ga je Halefov bi oinuo po leima.
ekaj, lopove! viknu Halef. Napisat u ti na lea da smo tek
danas stigli u ovaj kraj. Kako je onda ovaj efendija mogao ukrasti narukvicu?
Uostalom, tako slavan efendija nije lopov. Evo ti dokaza za to!
Jo ga je nekoliko puta snano oinuo da je Mubarek zaurlao.
Tako valja, tako valja! viknue oni isti ljudi koji su nam jo prije
nekoliko asaka eljeli zlo.
Koda-baa nije znao ni to da radi, ni to da kae. Prepustio je sve meni.
Ali je ipak brzo uhvatio priliku da opet sjedne na slubeni stolac. Tako je bar
spasio svoju ast.
Njegovi prisjednici su utjeli. Bit e da su osjeali neku vrst tjeskobe.
Zaptije su opazili da je moj ugled opet porastao, pa su, pretpostavljajui da sam
zbog toga dobre volje i da za njih vie neu biti opasan, prili opet jedan za
drugim.
Sveite lopova! zapovjedih im. Sveite mu ruke! Posluali su u
hipu, i ni jedan od prisutnih uvara zakona nije prosvjedovao protiv mog
samovlaa.
Mubarek je shvatio da je za njega najpametnije da se pokori. Pustio je da
ga sveu ne opirui se, pa se zatim skljokao na svoje mjesto. Prisjednici brzo
ustadoe. Nisu htjeli sjediti na istoj klupi sa zloincem.
A sada da se vratimo na tvoju osudu rekoh koda-bai. Poznaje
li zakone svoje zemlje?
Naravno da ih poznajem odgovori on. Studirao sam visoku
pravnu kolu.
To ti ne vjerujem.

 Zato ne? upita on uvrijeeno. Poznajem itavo crkveno pravo

koje se temelji na koranu, na suni i na odlukama etiriju pravih kaliga.
A poznaje li i multeka el bufeur, vae graansko i krivino pravo?
Poznajem ga; sastavio ga je eik Ibrahim Halebi.
Ako zaista poznaje te propise, zato po njima i ne postupa?
Uvijek sam ih se, pa i danas, strogo drao.
To nije istina! Pisano je da sudac i najgorem razbojniku, prije nego to
ga osudi, mora dopustiti da se brani. Ali vi ste mog prijatelja i pratioca osudili, a
da mu niste dopustili da kae i jednu jedinu rije. Vaa osuda prema tome ne
vrijedi. Osim toga moraju kod rasprave biti prisutni svi tuioci i svjedoci u
punom broju; no to ovdje nije bio sluaj.
Nisu. Nedostaje handija Ibarek. Gdje je on?
Sudac u nedoumici zaklima glavom, a zatim ustane i odgovori:
Dovest u ga.
Htio je otii; ali ja sam slutio to se dogodilo s Ibarekom pa zadrah
koda-bau za ruku, zapovjedivi zaptiji:
Dovedite Ibareka! Dovedite ga, ali upravo u onom stanju u kojem se
nalazi!
Dvojica odoe i za kratko vrijeme dovedoe gostioniara. Ruke su mu jo
bile svezane na leima.
to je to? to je taj ovjek uinio da je svezan? upitah. Tko je
izdao taj nalog?
Koda-baa stade zabacivati glavu sad ovamo sad onamo i odgovori:
Mubarek je htio da bude tako.
Prema tome mora dakle koda-baa raditi ono to mu ba--atib
zapovjedi? A ipak tvrdi da si prouio zakone! Tada, naravno, nije udo to u
tvom podruju najgore nitkove smatraju svecima.
Bio sam u pravu branio se potiteno.
To mi ne moe dokazati.
Mogu! Vas, koji ste stranci, nisam dao uhapsiti. Ali ovaj handija je
stanovnik naeg kraja. On je pod mojom vlau.
A ti misli da ti je doputeno da zlorabi tu vlast? Tu je sakupljeno
nekoliko stotina tvojih podanika. Misli li da s njima moe raditi to ti je
drago? Moda si to dosad inio; ali oni e upamtiti dananji dogaaj pa e i
ubudue traiti pravdu. Ibareka su okrali. Doao je k tebi da te zamoli za pomo.
Umjesto da mu je prui, ti si zapovjedio da ga sveu i zatvore. Kako e
opravdati ovu nepravdu? Zahtijevam da ga smjesta oslobodi spona.
To je dunost straara.
Ne, ti sam e to uiniti kao kaznu za svoju nepravednost. To je bilo
previe za njega. On se ljutito strese na mene:
Tko si ti zapravo da ovdje zapovijeda kao da si na starjeina?
Evo ti mojih isprava!

Pruio sam mu sve tri putnice. Kad je vidio teskeru, bujuruldu, zatim
ferman, uplaeno zamirka malim suznim oima, a glava mu se zaklima poput
metronoma.
Efendijo, pa ti si u padiahovoj sjeni viknu on.
Pobrini se dakle, da dio te sjene padne i na tebe.
Uinit u to eli.
Priao je k Ibareku i odvezao mu spone.
Jesi li sad zadovoljan? upita me.
Zasad jesam. Ali od tebe u jo vise zatraiti. Tvoj straar Selim
podnio ti je potpuno laan izvjetaj. Na se sastanak odigrao sasvim drukije
nego to je to on pripovijedao. Bit e da ga je Mubarek pouio to ima da govori
da bi nam to vie nakodio.
To ne vjerujem.
Ali ja vjerujem, jer je on i skelara uputio da protiv mene dade krivi
iskaz.
Je li to istina?
To je pitanje bilo upueno skelaru koji je sada smatrao da mu Mubarek
vie ne moe nakoditi pa je prema tome bez straha ispripovjedio kako ga je
ovaj upuivao to da govori.
Vidi rekoh koda-bai da ja nisam pokuavao ubiti ovog
ovjeka. Opazio sam da je on starev dounik pa sam ga uzeo sa sobom da
ispitam stvar. To je sve. Ako me zbog toga kani kazniti tad sam spreman da
nastupim obranu.
Efendijo, o kanjavanju ne moe biti ni govora; ti nisi pogrijeio.
Onda i moj pratilac ne moe biti kanjen zbog straara jer nije on, ve
netko sasvim drugi kriv onome to se zbilo.
Tko je taj drugi?
Ti sam.
Ja? Kako je to mogue?
Kad je Ibarek okraden doao je k tebi da podnese prijavu. to si ti
uinio da izvri svoju dunost?
Sve to sam mogao.
Tako? A to je to bilo?
Dao sam nalog Selimu da smisli to treba uraditi.
Ostalim straarima nisi nita naredio?
Nisam, jer je to bilo suvino. Oni i onako ne bi nita otkrili.
Onda su tvoji zaptije veliki glupani kad ti ve unaprijed zna da nee
nita otkriti. Djelo je izvreno ovdje. Zato si ti istragu povjerio Selimu koji je
ovdje tek vrlo kratko vrijeme?
Jer je najpametniji.
Mislim da si imao sasvim drugi razlog.
Gospodaru, kakav bih drugi razlog mogao imati?

 Dobar slubenik pokree sve poluge da otkrije poinioca takva

zloina. Ti si to preutio, a jedinom kome si povjerio stvar, dao si itav tjedan
dana vremena da razmilja. ini se da si elio da kradljivci uteknu.
Efendijo! to misli o meni?
Moje miljenje o tebi posljedica je tvojih postupaka. to je bilo
prirodnije nego da ovdje u Ostromdi traga za poiniocima?
Ta oni su odjahali u Dojran!
ovjek mora biti vrlo ogranien pa da to vjeruje. Nijedan kradljivac
nee rei kamo kani pobjei. Toliko bi ti, kao stari pravnik, morao znati. A to
ako ja otkrijem da si prijatelj tih razbojnika?
Poeo je silno klimati glavom to je oito bio znak zaprepatenja.
Efendijo, mi ne znamo to da na to kaemo viknu.
Radije ne reci nita jer moje se miljenje nee promijeniti. Da si se
zadae prihvatio onako kako je to bila tvoja dunost, ve bi krivci bili davno
otkriveni.
Misli da e dobrovoljno doi da mi se prijave?
Ne; ali mislim da se nalaze ovdje u Ostromdi.
Nemogue! U nijedan konak nisu svratila tri jahaa..
Nee im pasti na pamet da to uine. Nee se tako blizu mjesta zloina
javno pojaviti. Sakrili su se.
Zar mogu da znam kod koga?
Zato ne? Ja sam stranac, pa to ipak znam.
to? Ti zna?
Da, sasvim tano.
Onda mora da si sveznajui.
Nipoto; nauio sam samo misliti. Takvi nitkovi sakrit e se samo kod
isto tako pokvarenih ljudi. Tko je pak najvei nitkov u Ostromdi?
Misli li Mubareka?
Pogodio si.
Smatra da su kod njega?
Svakako.
U tom se vara.
Ne varam se i spreman sam s tobom se okladiti. Ako hoe uhvatiti
lopove, mora se popeti gore do ruevine.
On pogleda Mubareka a ovaj mu uzvrati pogled. inilo mi se da su njih
dvojica ipak u vezi.
Taj bi put, efendijo, bio uzaludan ree koda-baa.
Uvjeren sam da ne bi bio, i kaem da neemo uhvatiti samo kradljivce,
ve i pronai pokradene predmete. Zato te pozivam da me sa svojim straarima
slijedi.
ali li se?
Ne, mislim najozbiljnije.
Sada, u tami?

 Zar se boji?
Ne bojim, ali takvi su ljudi opasni. Ako su zaista gore, oni e se
braniti. ekaj radije dok sutra ne svane dan.
Do zore bi mogli pobjei. Uostalom, ini mi se da ovdje ima ljudi koji
e upozoriti kradljivce.
To nee nitko uiniti. Sam u se pobrinuti da se nitko ove noi ne
primakne ruevini.
Pobrini se radije da to prije krenemo i izdaj nalog da se ponesu
svjetiljke.
Efendijo, odustani od tog pothvata.
Neu. Ako nee izvriti svoju dunost, ostani kod kue. Ja u nai
ljude koji e biti dostojni asti koda-bae.
To je upalilo. Jo je uvijek jako zamiljeno kimao glavom ali ipak ree:
Nemoj me krivo shvatiti. Ja samo mislim na tvoju sigurnost i ne elim
da srlja u opasnosti.
Ne brini se za mene. O sebi se staram sam.
Hoemo li povesti Mubareka?
Da. On e nas voditi.
Dopusti tada da se pobrinem za svjetiljke i oruje. Otiao je u kuu.
Mnogi od prisutnih pourie da donesu svjetiljke, jer su htjeli da nas
prate. Ibarek je utke sasluao ovaj razgovor. Sad me zapita:
Efendijo, misli li zaista da emo uhvatiti ona tri nitkova?
Sigurno.
I da e mi biti vraeno moje vlasnitvo?
Uvjeren sam u to.
Ne mogu te shvatiti, efendijo. ini se da ti sve zna. Ja u naravno s
veseljem poi do ruevine.
to kae sada o svecu? Hvalio si ga, iako si ga se plaio. Dok si o
njemu govorio, ja sam ve slutio da je to veliki nitkov. Kradljivci tvoje imovine
nalaze se kod njega.
Koda-baa se uskoro vratio. Donio je sa sobom nekoliko starih svjetiljki,
zublja i nekoliko lui. I drugi su doli sa slinim rasvjetnim predmetima, pa
povorka krenu.
Nona povorka do ruevine koja je pola da uhvati lopove, to se jo ovdje
nije pamtilo. Ljudima se to svidjelo. Zato je skoro sve stanovnitvo gradia
polo za nama.
Budui da nisam vjerovao ni koda-bai, a ni njegovim zaptijama, morali
su Osko i Omar uvati Mubareka. Uzeli su ga meu sebe.
Nekoliko je straara ilo na elu. Za njima su ili koda-baa i njegovi
suci, pa Mubarek sa svojim uvarima i ja, Halef i oba gostioniara, iza nas svo
ostalo stanovnitvo Ostromde.
Bilo je veselo sluati miljenja koja su ljudi izricali o nama. Jedan me je
smatrao monim kraljeviem, a drugi sinom nekog perzijskog kneza. Trei se

kleo da sam indijski arobnjak, a etvrti je tvrdio da sam doao osvojiti zemlju
za neku stranu silu.
to smo se vie pribliavali ruevini, to su ljudi postajali tii. Ipak su
shvatili da treba biti oprezan kad se polazi u lov na zloince. Na poetku ume
mnogi su zaostali. Bili su to oni plaljivi. Ali kleli su se da samo zato ostaju
ovdje kako bi lopovima sprijeili prolaz, ako bi im uspjelo da odozgo pobjegnu.
Kad smo stigli na istinu bilo je na njoj tiho kao u grobu. Junaci su
osjetili tjeskobu. Zloinci su se svakog asa mogli pojaviti, ili biti sakriveni iza
stabala. Koraalo se to se tie moglo da ih se ne poplai ili da ba ne bude
taj, ili ta, upleten prvi u borbu s njima. Meu s nama je naime bilo i ena.
Napeta utnja prekinula se u jednom asu otrim krikom iz enskog grla.
Kad sam stigao na lice mjesta opazih da je Nohuda nesreom pala u izvor u
kojem sam ja naao abljak. Sjedila je u vodi i drala govor svom ljubljenom
sudskom prisjedniku. Poluglasni govor, ali govor za koji bi on volio da je
izgovoren aptom. Nije htjela dati da je izvuku iz vode tvrdei da e se
prehladiti ako ovako mokra bude izloena hladnom veernjem zraku. Tek kad
sam joj objasnio da je voda hladnija od zraka, ree:
Efendijo, tvoj u savjet posluati. Ti zna sve bolje od ostalih ljudi, a
pogotovu od mog mua koji me je uveo u ovu rupu.
Izvukao sam je. Sreom je voda bila samo pedalj duboka. Ne znam je li to
nakodilo njenoj obnovljenoj ljepoti.
Mubarek je s Oskom i Omarom stajao na vratima svoje kolibe. Traio je
da ga puste u nju. Poto sam znao da je vjet raznim arobnjakim smicalicama,
nisam mu vjerovao. Mogao je imati neki ureaj pripravljen za sluaj iznenadnog
hapenja.
to e u kui? upitah ga.
Nije mi odgovorio. ini se da vie nije htio sa mnom razgovarati.
Ako ne odgovori, ne smije oekivati da u ti ispuniti elju. Sad mi
odgovori:
U kui su moje ivotinje koje treba hraniti jer e inae uginuti od
gladi.
Ja u ih nahraniti sutra ujutro. Tvoj dom je odsada zatvor. Ali rado u
ti ispuniti elju ako mi na nekoliko pitanja po istini odgovori.
Pitaj!
Ima li posjetu?
Ne znam.
Stanuje li osim tebe jo netko u ruevini ili u kolibi?
Ne stanuje.
Ne zna li ima koga u kolibi?
Nikoga nema. Ja bih to morao znati.
Poznaje li ovjeka koji se zove Manah el Bara?
Ne poznajem..
Ili drugoga koji se zove Barud el Amazat?

 Ni njega.
A ipak ti ljudi kau da te dobro poznaju.
To nije istina.
Kau da si ih danas upozorio na na dolazak.
To je la!
I da si rekao da e se pobrinuti da budem zatvoren. Tad ste mislili
doi i ubiti me.
Nije odmah odgovorio. Zapanjilo ga je da sam sve to znao. Bit e da se u
njemu javila slutnja da veeras nee sve ovdje zatei onako, kako je to ostavio.
uo sam ga gdje guta i guta, kao da neto debeloga mora progutati, a onda
odgovori:
Efendijo, ne znam o emu govori i to od mene hoe. Ne poznajem
imena koja si spomenuo i nemam nita zajedniko s ljudima o kojima si
govorio.
Tada oito ne zna da treba da dou dva brata koji e vam javiti da
sam ubijen u Melniku?
Alaha mi, ne znam o tome ni rijei!
Ti si takva neznalica da te zbog toga alim, i zbog tog aljenja u ti
pokazati kako se opasni ljudi zadravaju u tvojoj blizini. Doi!
Uhvatio sam ga za ruku i poveo. Na moj mig poao je Halef sa zubljom
naprijed. Slijedili su suci, Osko, Omar i oba krmara. Ostali su morali zaostati
jer u unutranjosti ruevine nije bilo toliko mjesta.
to je Mubarek u sebi mislio kad je vidio kakvom sigurnou nas dvojica
kroimo putem, za kojeg je bio uvjeren da je tajna za svakog stranca.
Kad je Halef odgrnuo prvi zimzelen, uo sam starca kako je opsovao.
Nije se mogao svladati.
to? Konji? zaudio se koda-baa kad smo stigli u prostor, koji je
sluio kao staja.
Budui da je bila no, imali smo neto muke s konjima. Nisu bili svezani,
pa su se plaili svjetla i stranih ljudi.
Gdje ima konja, tu su i ljudi kojima pripadaju ree Halef. Izaite
ovamo, pa emo ih nai.
Trojica svezanih leali su tano onako kako smo ih ostavili. Najprije
nitko ne ree ni rijei. Halefovom pomoi odvezah svu trojicu, ali samo toliko
da su mogli pomicati nogama i ustati.
Manae el Bara, poznaje li ovog ovjeka? upitah.
Alah te prokleo! odgovori on.
Barude el Amazat poznaje li ga?
Srui se s mosta prokletstva u vjeni pakao! povie on. Sad se
obratih tamniaru.
Ti si poinio samo jedno zlo djelo, to si oslobodio ovog zatvorenika.
Ova e dvojica biti teko kanjeni, ali ti e biti kanjen lake bude li pokazao
da nisi okorjeli grenik. Reci mi istinu. Poznaje li ovog ovjeka?

 Poznajem odgovori on poto je nekoliko asaka oklijevao.

Tko je to?
Stari Mubarek.
On i tvoja dva prijatelja poznaju se meusobno? Da. Manah el Bara
bio je vrlo esto kod njega.
Mene su trebali ubiti u Melniku?
Da!
I danas je isto odlueno. Htjeli su me ubiti u zatvoru?
Tako je.
Jo neto. Dok si ti s Ibarekom i njegovim ljudima pokazivao vjetine
s kartama ova dvojica su ga okrala?
To nisam uinio ja ve oni!
U redu! Ti si isto tako umijean u to kao i oni, jer si svojim
majstorijama s kartama omoguio da kraa uspije. Dosta sam uo.
Sad se obratih koda-bai i rekoh:
Zar nisam imao pravo? Nisu li kradljivci ovdje u ruevini?
Efendijo, ti si ih ve bio naao kad si sa mnom o njima govorio.
Naravno! Ali to to sam ih naao tako lako i brzo, moe posluiti kao
dokaz kako je tek tebi bilo lako da izvri svoju dunost. Ova trojica bit e
odvedena u zatvor i dobro uvani. Odmah sutra ujutro poslat e makredu
izvjetaj, kojemu u ja priloiti i svoj. On e odluiti to se ima dogoditi. Ibarek,
pogledaj ovamo na zemlju. Mislim da su to stvari koje su ti ukradene.
Sadraj depova uhapenika sloili smo na tri hrpe. Ibarek se silno
obradovao ugledavi svoju imovinu. Htio ju je uzeti, ali se umijea koda-baa:
Stoj! Tako brzo to ne ide. Sve te predmete moram preuzeti ja. Oni e
biti dokaz na raspravi i smjernica pri odreivanju kazne.
Znao sam obiaje tih sudaca. Tko zna da li bi Ibarek ikada neto dobio!
Zato odgovorih na njegovom mjestu:
To nije potrebno. Sam u sastaviti popis predmeta i odrediti njihovu
vrijednost. Ovaj popis posluit e istoj svrsi kao i sami predmeti.
Efendijo, ti nisi slubenik!
ovjee, dokazao sam ti danas da bih bio bolji slubenik od tebe!
Odbije li moj prijedlog pisat u makredu mnogo podrobniji izvjetaj nego to
e ti biti drago. uti dakle! To je u tvoju korist.
Vidio sam na njemu da je htio grubo odgovoriti, ali se svladao. Rekao je
sam sebi da bi mu to moglo samo nakoditi. Ali zato odmah podie druge
prosvjede:
Neka Ibarek zadri svoje stvari; ali sve drugo to imaju kod sebe
moram zaplijeniti.
Htio se sagnuti da digne vreice s novcem i druge predmete.
Stoj! viknuh. Te su stvari ve zaplijenjene!
Tko ih je zaplijenio?
Ja.

 Ima li ti pravo na to?

Naravno! I o njima u napraviti popis, a ti moe biti svjedok da neu
nita prisvojiti. Onda u oboje, i popis i stvari poslati makredu.
To sve mora doi u moje ruke!
I ti e doi do svog prava. Preputam ti konje i sve to spada k njima,
pa e ipak biti po tvome. Sve drugo je moje. Halefe, spremi sve.
Mali Hadi bio je tako brz, da je za tri sekunde sve iezlo u njegovim
depovima.
Kradljivci! promrmlja Mubarek.
Odmah je dobio plau. Halefov bi dao mu je vrlo uvjerljiv i osjetljiv
odgovor.
Izveli smo uhapenike kroz ruevinu na istinu. Tamo je stajala radoznala
svjetina gurajui se da vidi kradljivce.
Ibarek glasno ispripovjedi da je sretno doao do svoje imovine. Bio je
pun pohvala.
Straari opkolie etiri uhapenika i krenue, a ljudi za njima, priajui o
uspjeloj pustolovini. Odlazak je bio mnogo glasniji od dolaska.
I gospoda suci prikljuili su se povorci. Zaostao sam s Halefom. Dao mi
je znak.
Sidi, imam jo pola zublje ree mi. Ve se ugasila, ali mi je
moemo opet zapaliti. Neemo li pogledati kolibu staroga?
Da. Moemo bar pokuati.
Ima li jo klju? Vidio sam kad si ga spremio dok si lopovu u sudnici
praznio depove.
Imam ga, ali ne znam je li to klju od kolibe.
Bit e da jest. Kakav bi drugi klju stari mogao imati? ekali smo dok
su svi drugi nestali, a zatim otkljuali vrata. Pomou igica i komada papira
zapalismo opet zublju, a zatim uosmo.
Bijedna koliba bila je, kao to smo ve rekli, naslonjena na jedan zid.
Izvana gledana, inilo se da ima jednu malu prostoriju, ali sada, kad smo uli
opazismo da nekoliko soba lei u nizu, jedna iza druge. Unutarnje prostorije
pripadale su starom dvorcu, a koliba je lukavo bila smjetena na sam ulaz.
Prednja soba bila je gotovo potpuno prazna. Vidjelo se da slui iskljuivo
za primanje posjetilaca.
Kad smo htjeli ui u drugu prostoriju, opazih nekoliko niti koje su gore,
dolje i ukoso, bile povuene preko ulaza. Taknuo sam oprezno jednu drkom
svog bia, i smjesta odjekne prasak hica. Odmah se zauje mijaukanje make,
pas zalaje, gavrani zagraktae a uli su se i razni drugi glasovi.
O Alahu! nasmije se Halef. Ovo mora da je Noeva barka. Sidi,
predlaem da ne poemo dalje. Priekajmo dok se razdani.
Rado sam na to pristao. Iako nisam starom Mubareku pripisivao naroito
znanje, ipak je ono moglo biti dovoljno da smisli neki stroj za ubijanje stranih
uljeza. Zato opet zakljuasmo kolibu i ugasismo zublju.

Upravo kad smo htjeli krenuti kui, kad opazih neki enski lik gdje nam
prilazi. Nisam mu prepoznao lice. Ta ena uhvati moju ruku, i prije nego to
sam to mogao sprijeiti, pritisne usne na nju.
Vidjela sam kod sjaja zublje da si to ti, efendijo, i moram ti se jo
jednom zahvaliti.
Bila je to Nebaa, sakupljaica ljekovitog bilja.
to radi ovdje gore? upitah je. Jesi li bila ve ovdje kad smo
odveli uhapenike?
Nisam. Moje srce ne raduje pogled na tako nesretne ljude. Ali bila sam
u dvoritu koda-bae kad su te htjeli osuditi. Efendijo, bio si hrabar, ali si
stekao opasnog neprijatelja.
Koga? Mubareka?
Ne mislim njega, iako te mrzi. Mislim koda-bau.
I ja vjerujem da me on naroito ne voli, ali ne moram ga se bojati kao
neprijatelja.
Ipak te molim, budi oprezan.
Zar je on tako zao ovjek?
Jeste. On je vlast, ali u potaji potpomae ljude utoga.
Ah. Dakle to zna?
esto je nou bio ovdje gore kod Mubareka.
Da se nisi moda prevarila?
Nisam. Tano sam ga vidjela pri mjeseini, a i u mrkom mraku
prepoznala sam njegov glas.
Hm. Jesi li tako esto bila ovdje gore?
esto, iako mi je Mubarek to zabranio. Volim no. Ona je prijatelj
ljudi. A ima i cvjetova koji se samo nou smiju brati.
Zaista?
Da. Kao to ima cvjetova koji samo nou miriu, ima i takvih koji
samo nou rastu, a danju spavaju. I ovdje gore ima takvih prijatelja noi; ja
onda sjedim kraj njih, razgovaram s njima i prislukujem njihove odgovore. U
posljednje su mi vrijeme to oteavali, ali danas si raskrinkao mog neprijatelja.
On je u zatvoru i zato sam odmah dola ovamo da u pono uberem jednog
kralja.
Kralja? Je li i to cvijet?
Jest. Zar ga ne poznaje?
Ne.
Taj cvijet je kralj. Jer kad on umre, umire i cijela skupina cvijea.
Oito je preda mnom bila ena koja je silno voljela prirodu i cvijee. Ona
je u znoju lica svoga morala da radi kako bi prehranila obitelj, a ipak je nalazila
vremena da nou u umi istrauje tajne prirode.
Kako je ime tom cvijetu? zapitah je radoznalo.
To je iak. teta da ga nisi vidio.
Kako da nisam. Ali nisam znao da ima kralja.

 To samo mali broj ljudi zna, a i meu njima je malo tko tako sretan da
nae kralja. ovjek mora zaista voljeti iak i dobro poznavati njegove obiaje;
samo tada moe nai i kralja. ikovi vole rasti na neplodnom tlu, na brdima, uz
klance i na pustim proplancima. Uvijek rastu u krugu koji je esto malen, a
esto i velik. A tano u sreditu tog kruga nalazi se kralj.
To je za mene bilo novo. Ta biljka raste posvuda, ali je meni ipak bilo
udno to ga nalazim ovdje na dalekom jugoistoku kad sam ga poznavao iz
svoje sjeverne domovine.
ena nastavi svoju omiljenu priu:
ikovi su jako suhi i tvrdi, ne rastu visoko i imaju suhu stabljiku. Ali
kralj je irok pa iz godine u godinu postaje sve iri. Stabljika mu je tanka poput
otrice noa, ali cvijet moe biti veoma irok, kao dva dlana, a u dnu cvijeta ima
saru u obliku zmije. Ta zmija svijetli nou.
Je li to mogue?
Ne laem ti, efendijo. esto sam to vidjela i danas u to opet ugledati.
Kad ovjek ubere kralja ugibaju svi njegovi podanici. Nakon mjesec dana svi su
uvenuli. Inae mogu postati veoma stari. Kralj, koga u danas ubrati, star je oko
deset godina.
Ali ako ga danas ubere, uvenut e svi ikovi?
Ne, nipoto. Izrastao je novi mladi kralj; kad se to dogodi, moe
staroga kralja ubrati. To se mora uiniti u nedjelju iza mlada mjeseca. Toga
dana svijetli kralj najljepe. Pa i kad ga uberem svijetli jo nekoliko noi. Onda
je najjai. Danas je prva nedelja iza mlada mjeseca. Zato u noas ubrati kralja:
Kad bi imao vremena, mogao bi vidjeti kako svijetli.
Volio bih poi s tobom jer me silno zanimaju takve prirodne pojave,
ali naalost moram sii u grad.
Onda u ti ga sutra uveer donijeti. Jo e uvijek svijetliti.
Ne znam hou li jo biti u Ostromdi.
Kani li tako brzo otii?
Kanim. Nisam doao ovamo da dugo ostanem i moje je vrijeme
odmjereno. Ali reci, kakvu snagu pripisuju kralju ikova?
Obini iak, pije li ga kao aj, lijei suicu ako nije previe odmakla.
iak ima neku tvar koja ubija one siune ivotinje to prenose bolest u
pluima. O kralju se meutim pripovijeda da suiave moe spasiti ak ispred
samog groba.
Jesi li pokuala?
Nisam. Ali ja to ipak vjerujem jer se i u malim biljkama moe skrivati
velika snaga.
Onda doi sutra k meni i pokai mi kralja budem li jo ovdje. Zna li
gdje stanujem?
ula sam. Spavaj dobro, efendijo!
Sretno s kraljem, Nebao! Ona ode.

 Sidi, vjeruje li u to s kraljem iaka? upita me Halef kad smo

krenuli dalje.
Ne sumnjam u to.
Jo nikad nisam uo da biljke imaju vladara.
Dakle ne vjeruje? Ako ona donese tog kralja iaka onda e ga i ti
vidjeti.
Nisam jo slutio da u kralju iaka uskoro dugovati ivot. To to je
sakupljaka bilja noas boravila ovdje gore, bilo je za mene od najvee koristi.
Uostalom, kralj iaka zaista nije biljka iz bajke. Kod kue u domovini ja sam
na planini naao obitelj iaka i etiri sam dana traio kralja.
Povrina na kojoj su rasli ikovi zaista je bila prilino pravilna krunica.
Obiao sam obod kruga i pokuao polumjerom doi do sredita, ali mi to dugo
nije uspijevalo. Napokon sam ipak naao traenu biljku na mjestu, kraj kojeg
sam ve esto proao, a da nisam opazio kralja jer je bio sasvim pokriven
uperkom suhe trave. Izgledao je tano onako kako ga je Nebaa opisala.
Odrezao sam ga i imam ga jo i danas. Kad sam etiri mjeseca kasnije doao
opet u taj kraj poao sam da "obiem ikove. Svi su bili povenuli.
Ovaj dokaz za tanost Nebaine prie nisam ovdje u Ostromdi naravno
jo imao, ali sam joj ipak vjerovao. Veliki Linne sam priznaje da je svoje
najbolje nalaze i opaanja ostvario na osnovu podataka to ih je dobio od
jednostavnih, a esto i sasvim neukih ljudi. Djeca prirode imaju pronicljiviji
pogled za uda prirode od tako zvanih obrazovanih ljudi.

I OPET POBJEGLI
KAD SMO stigli u grad odoh do koda-bae kod kojeg sam napravio
popis. Oi su mu blistale kad smo brojili sadraj vreica s novcem. Jo me
jednom zapita, ne bih li mu prepustio otpremu stvari, ali ja sam ustrajao na tome
da u to uiniti sam. Uskoro se pokazalo da sam veoma dobro postupio. On je
sad zatraio, oito s namjerom da me naljuti, da vreice budu zapeaene
njegovim peatom. Nisam se naravno ni asa protivio.
Sad sam pregledao zatvorenike. Bili su smjeteni u nekom podrumu i
svezani.
Rekoh sucu da je to nepotrebno muenje, ali on odgovori da se s takvim
zloincima ne moe nikad dovoljno strogo postupati i da e on ak preko noi
postaviti jednog od svojih zaptija pred vrata kao uvara.
Bio sam dakle potpuno miran u pogledu sigurnosti zatvorenika, i nisam ni
pomislio na to da ih je on dao svezati samo zato, jer je oekivao da u ja naii
da ih pogledam.
Odavde sam otiao u han gdje smo pojeli zakanjelu veeru. Sjedili smo
zajedno u istoj sobi kao i za rukom. Raspoloenje je bilo veselo jer su zgode
proteklog dana davale dovoljno povoda za ivahan razgovor, pa je tako pono
davno bila prola kad smo poli na poinak.
Meni su dodijelili najbolju sobu u koju sam se uspeo po ljestvama.
Budui da su se u njoj nalazila dva leaja, uzeo sam malog Hadija k sebi. Znao
sam koliko mu vrijede ovakvi znaci prijateljstva.
Na mom satu bilo je neto vie od dva, kad smo se poeli razodijevati.
Uto netko zakuca na zakraunana vrata. Otvorio sam kapak i pogledao van.
Netko je stajao na vratima, ali nisam mogao razabrati tko.
Tko je tu? upitah.
To je tvoj glas odgovori mi neka ena. Zar ne, ti si strani
efendija?
Jesam. A ti si sabiraica bilja?
Da gospodaru. Sii dolje, imam ti neto rei!
Je li vano?
Svakako.
Hou li opet moi da poem spavati?
Odmah nee.
ekaj. Dolazim.
as kasnije stajao sam s Halefom dolje kraj nje.
Efendijo ree mi ona zna li to se dogodilo?... Ali ekaj,
sigurno ima malo vremena. Pogledaj mog kralja iaka!
Stavila mi je cvijet u ruku. Bio je to trnovit iak, velik kao dva dlana, a
stabljike tanke poput otrice noa. ara zmije tano se vidjela i sada u tami. Nije
ba svijetlila, ali je ipak imala neki gotovo fosforescentni sjaj.

 Vjeruje li sada?
Nisam sumnjao u tvoje rijei. Ovdje je previe tamno. Posjetit u te
rano ujutro da tano pregledam iak kod danjeg svjetla. Ali sad mi reci to si
mi htjela saopiti.
Neto veoma loe. Uhapenici su pobjegli.
to? Zar zbilja?
Da, pobjegli su!
Odakle to zna?
Vidjela sam. ak sam ula to govore.
Gdje?
Gore na brdu kraj Mubarekove kolibe.
Sidi javi se Halef moramo smjesta onamo, gore na brdo.
Postreljat emo ih, inae nam ode glava.
ekaj! Najprije moramo sve saznati. Reci nam, Nebao, koliko ih je
bilo?
Tri stranca, Mubarek i koda-baa.
to? Koda-baa je bio tamo? zaudih se.
Jeste. On ih je sam pustio i za to od Mubareka dobio pet tisua
pijastera.
Jesi li sigurna?
Jasno sam sve ula stade me uvjeravati Nebaa.
Onda nam ispriaj ali ukratko. Nemamo mnogo vremena.
Ubrala sam kralja iaka i htjela se vratiti preko istine kad ugledah
onu etvoricu kako dolaze iz grada. Nisam htjela da me vide, pa sam se povukla
u kut to ga koliba pravi sa zidom. Oni su htjeli ui u kuu, ali je ona bila
zakljuana. Trojicu nisam poznavala, no etvrti je bio Mubarek. Govorili su
kako ih je sudac pustio i kako e odmah doi da primi pet tisua pijastera. im
ga isplate, htjeli su otii ali vama se moraju osvetiti. Jedan je od njih rekao da
e ti svakako odjahati u Radovi. Usput bi vas Aladije morali napasti.
Tko su Aladije?
Ne znam. Onda je doao koda-baa. Poto nitko nije imao klju,
razbili su vrata udarcima nogu. Zapalili su svjetlo i otvorili jedan kapak, odmah
uz moje skrovite. Iz otvora izletjele su ptice, imii i druge ivotinje koje je
Mubarek pustio na slobodu. Uplaila sam se, pobjegla i dotrala u grad k tebi
to sam bre mogla.
Hvala ti, Nebao. Sutra e od mene primiti nagradu za to. Idi sada
kui. Nemam vie vremena.
Vratio sam se u kuu. Nikoga nisam morao buditi. Kucanje na vratima
bio je siguran znak da se neto dogodilo. Za nepune dvije minute bili smo
oboruani i na putu: Halef, Osko, Omar i ja. Oba krmara htjela su uzbuniti
grad, ali sam im ja to zabranio jer bi bjegunci uli buku pa bi bili upozoreni.
Naredio sam krmarima da uzmu nekoliko sranih ljudi i s njima postave

zasjedu na putu za Radovi. Tako su im bjegunci svakako morali uletjeti u ake

ako ne uspijemo da ih uhvatimo ve prije.
Nas etvorica pourili smo najprije stazom uz brdo, ali kad smo stigli do
ume morali smo usporiti hod. Teren je bio neravan pa smo trebali paziti da ne
padnemo. Put se strmo uspinjao, a tlo je izmeu stabala bilo posuto kamenjem
to ga je kinica isprala iz meke zemlje.
Uto mi se uini da pred nama ujem otar krik ovjeka kao kad netko u
strahu vikne piskavo I. Zauh mukli pad, kao kad se netko srui.
Stoj! apnuh ostalima. Pred nama je netko. Ostanite sasvim
mirni!
Nakon nekoliko asaka pribliie nam se polagani koraci. Bili su
neravnomjerni jer je ovjek jednom nogom polaganije i opreznije koraao.
epao je. Moda se ozlijedio pri padu.
Sada je bio preda mnom sasvim blizu. No nije bila svijetla, a ovdje ispod
drvea vladala je neprozirna tama. Zato sam vie osjeajem nego pogrdom
uoio tariku i mravu priliku slinu koda-bai.
Uhvatih ga za prsa.
Stoj i uti! zapovjedih mu priguenim glasom.
Alah! viknu on uplaeno.
uti, ili u te udariti.
Tko si ti? upita on.
Zar me ne poznaje?
Ah, ti si stranac! to e ovdje?
Moda me je prepoznao po glasu, a moda je i moj lik bio jasnije vidljiv
od njegova znao je tko stoji pred njim.
A tko si ti? upitah. Bit e da si koda-bai koji je pustio
zatvorenice.
Maalah! viknu on glasno. On zna!
Naglo skoi u stranu da se oslobodi. Drao sam ga vrsto jer sam
oekivao da e pokuati da pobjegne, ali njegov stari truli kaftan nije bio
dovoljno vrst. Tkanina pue i ja zadrah u ruci komad krpe, a koda-baa skoi
meu stabla gdje bismo ga uzalud progonili. Usto je vikao to ga je grlo nosilo:
Brzo, bjeite iz kolibe, bjeite, brzo, brzo!
O sidi, kakav si glupan! ljutito e Halef. Imao si toga nitkova
ve u rukama i pustio si da ti pobjegne! Da sam ja to uinio...
uti prekinuh ga.. Nema vremena za spoitavanje. Moramo brzo
do kolibe, jer njegova vika znai da su oni jo ondje.
Uto se odozgo zau pitanje:
Zato? emu?
Stranci, stranci! Trite, bjeite, skaite! odgovori bjegunac.
Sad pourismo to smo vie mogli. Ali lo put nas je ipak previe koio.
Odmakli smo jedva nekoliko koraka, kad odozgo zamnije prasak. Vidjesmo
kako je izbio plamen, a onda opet sve utonu tamu.

 Sidi, to je bio top s raketom! dobaci Halef daui iza mene.

Alaha mu, pa to ak i gori!
Izmeu stabala opazismo sjaj vatre, a kad smo stigli na istinu,, stajala je
pred nama koliba sva u plamenu. Odozgo viknu neki glas:
Eno ih, dolaze! Vidite li ih? Pucajte!
Bili smo jasno osvijetljeni plamenom i pruali dobru metu.
Natrag! viknuh i skoih u istom asu za prvo stablo. Ostali su se
poveli za mojim primjerom i to ba u pravi as, jer na nas planue tri hica, ali ni
jedan ne pogodi.
Jo u skoku digoh puku. Sjaj pucnja mi je odao mjesto gdje su se nitkovi
skrivali. Pritisnuh otponac trenutak iza njih i mora da sam pogodio jer jedan
glas viknu:
Nesrea! U pomo! Ranjen sam!
Na njih! viknu hrabri mali Halef, skoivi iz zaklona.
Stani! upozorih ga uhvativi ga za rame. Moda imaju
dvocjevke.
Ma imali i stocjevke, ja u sasjei nitkove.
On se otrgne od mene, okrene puku i potri preko jasno osvijetljene
istine. Nije nam drugo preostalo ve da potrimo za njim. To je bilo opasno, ali
sreom na drugoj strani nije bilo ni jedne dvocjevke, a za ponovno nabijanje
nisu imali vremena. Stigosmo itavi do stijene s koje su pali hici, ali to je bio i
jedini uspjeh to smo ga ovim neopreznim juriem postigli. Nikoga nije vie
bilo.
Sidi, gdje su? upita Halef. Ima li pojma gdje bi mogli biti?
Ne znam gdje su. Ali znam kakvi su.
Kakvi dakle?
Pametniji od nas, a prije svega od tebe.
Kani li me opet prekoravati?
Zasluio si. Uhvatili bismo ih sigurno, da ti nisi potrao.
Kako bismo ih uhvatili?
Da smo se pod zatitom stabala priuljali oko istine, doli bismo do
njih.
I onda bi ve utekli.
To je pitanje. Naravno da su pobjegli pod otvorenim napadom, ali
tajno prikradanje moglo je imati uspjeha, pogotovu ako bi netko od vas ostao i
povremeno opalio. Oni bi mislili da smo svi jo na istom mjestu.
- Ti dakle smatra da ih sad ne moemo uhvatiti?
Svakako su jo u blizini, ali nai ih u ovoj tami. Plamen osvjetljava
samo istinu. Pa ak kad bismo i znali gdje su, morali bismo ih pustiti na miru.
Oni bi nas uli kad dolazimo, pa moe zamisliti to bi se tada dogodilo.
Da, doekali bi nas mecima, a ja sam uo da metak koji put spreava
ovjeka u daljnjem rastu. Ali to emo sada?
Prislukujmo!

Ovaj kratki razgovor nije naravno voen odvie glasno. Moglo se

pretpostaviti da etvorica razbojnika nisu previe daleko od nas, a mi ih nismo
smjeli neopreznim govorom domamiti k sebi.
Uostalom, postavili smo se u tamu.
asak smo prislukivali. Praskanje kolibe u plamenu nam je smetalo, ali
kad se uho na to priuilo, zauh prilino jasno glasno ukanje. I Osko ga je uo
jer me upita:
uje li ih kako tre kroz ikaru, efendijo?
Sudei po buci jedva da su stotinu koraka daleko od nas. A budui da
pretpostavljam da ispod drvea nema grmlja, ne moe krug ume oko vrha
brijega biti veoma irok. To su oni znali i za to su pobjegli na onu stranu.
Kako su to mogli mati, kad su i sami ovdje stranci?
Manah el Bara je ve esto bio ovdje, a i stari Mubarek je s njima.
Sad prioh kolibi i otkinuh gredu koja je bila sva u plamenu. Budui da je
drvo bilo puno smole, gorjelo je kao baklja. S tom bakljom pooh u pravcu to
su ga bjegunci odabrali. Prikljuie mi se i moja tri pratioca s pukama na
gotovs.
Vatra me ipak bila zbunila. uma nije na ovom mjestu bila tako iroka
kako sam mislio. Ve nakon kratkog vremena izbismo do grmlja to je
okruivalo umu, i sasvim jasno opazismo mjesto na kojem su bjegunci stali
kriti svoj put kroz ikaru. Poosmo onuda i izbismo na istinu u asu kad se
moja baklja ugasila.
Onda zausmo pod nama rzanje konja i odmah zatim glasni topot kopita.
Do vienja, nitkovi! povie snaan glas iz tame. Prekosutra ete
se pei u paklu.
To je bilo jasno reeno. Da i nisam znao da nam misle postaviti zasjedu,
sada bih to pogodio. Ti ljudi ipak nisu bili previe lukavi.
Moj mali Halef bio je silno ljut zbog ove uvrede. Stavio je ruke na usta i
svom snagom zaurlao u no:
Jaite do avola, i neka vas njegova baka prodere!
Toliko se razbjesnio da je jo za njima vikao najpogrdnija imena.
Glasan prezirni smijeh bio je jedini odgovor. Ostavi bez daha od napora
malian me upita:
Sidi, jesam li im dobro rekao? Jesam li bio jasan?
Da, tako jasan da su te ismijali kao to si uo.
Oni su neodgojeni. Ne umiju se vladati. Nemaju pojma o zakonu
pristojnosti i pravilima dobrog vladanja. I s neprijateljima treba postupati
pristojno i pobijediti ga uz lijepe i zvune uljudnosti.
Ti si ovog asa dokazao, dragi Halefe. Imena kojima si ih nazvao bila
su zaista ljubazna.
To nisam bio ja, to je bio bijes koji je iz mene govorio. Da sam
govorio ja sam, bio bih vrlo uljudan. Sad su otili. to da se radi?

 Nita. U istom smo poloaju kao prije naeg dolaska u Ostromdu.

Nai su neprijatelji pred nama. Slobodni su i ak im se broj poveao za jednog
lana. Sada moemo sve poeti iznova i tko zna hoemo li ikad jo imati tako
povoljnu priliku kao to je bila ova ovdje.
Ima pravo sidi. Ovog koda-bau trebalo bi objesiti.
Ne samo da ih je oslobodio, ve im je vratio i konje.
Misli li?
Naravno. uo si da su imali konje, koji su na njih spremni ekali.
Sudac e to porei.
Lai mu nee pomoi. Otrgnuo sam komad njegova kaftana i taj je kod
mene u depu.
to e uiniti s njime? Ima li vlast nad njim?
Naalost nemam.
Dobro, onda u ja uzeti stvar u svoje ruke.
to e uiniti?
Vidjet emo.
Nemoj se opet prenagliti, Halefe!
Budi bez brige, sidi. Neu se prenagliti ve urediti stvar u najveem
miru i oprezu. Ne moramo li se sada vratiti kui?
Da. Moda se tamo jo moe neto spasiti.
Nije nam bilo teko da se u mraku vratimo putem koji smo sada
poznavali. Mubarekov stan morao je biti pun lako upaljivih stvari, jer je vatra
lizala vrlo visoko. U meuvremenu skupili su se ljudi koje je privukao sjaj
plamena to se vidio nadaleko.
Upravo kad smo izali ispod stabala, dotrao je koda-baa s druge
strane, tamo gdje se put odvaja. To je vrlo udno ime za suca ili naelnika, jer u
doslovnom prijevodu znai Poglavar asnih ljudi. Kad nas je dakle taj asni
poglavar opazio, die ruke, pokaza na nas i viknu:
Uhvatite ih! Drite ih! To su palikue!
Ta me drskost vie zaudila nego naljutila. Bio je upravo besramno drzak.
Ljudi oko nas, koji su bili svjedoci naeg poslijepodnevnog susreta u sudnici,
nisu naravno ni pokuali da izvre njegov nalog.
Jeste li uli? grmnu on na svoje podanike. Uhvatite palikue!
Uto se dogodi neto, to svakako nije oekivao. Mali Halef mu prie i
zapita ga:
to smo mi, dragane moj?
Palikue ste! odgovori on.
Vara se, koda-bao. Mi smo neto sasvim drugo. Mi tavimo kou, a
da ti to dokaemo, sada emo malo ustaviti tvoju. Ne itavu, jer za to nemamo
vremena, nego samo onaj dio, na kojemu sjedi. Osko, Omare, priite!
Obojica nisu ekali da im se to dva puta kae. Pogledali su me dodue da
vide kako se odnosim prema namjerama malog prznice, ali budui da nisam ni

kimnuo ni zabranio, ve se drao sasvim neutralno, uhvatili su starog klimavca

snanim rukama i poloili ga na zemlju.
Shvatio je to e mu se dogoditi i stao vikati od straha:
Alah, Alah! to kanite? Hoete li staviti ruku na ljudsku i boju vlast?
Alah e vas unititi, a padiah e vas sve baciti u tamnicu. Odsjei e vam
glave, a vaa tijela objesiti na ulaze u sve gradove i sela!
uti! zapovjedi mu Halef. Prorok trai od svojih vjernika da
strpljivo podnesu sve udarce sudbine, jer tako pie u knjizi ivota. Juer sam
proitao u njoj da te treba izlemati, pa poto sam pravovjerni pristalica proroka,
pobrinut u se da se ta tvoja sudbina ispuni. Poloite ga na trbuh, ako ga uope
ima, i drite ga vrsto!
Osko i Omar tano su posluali ovu zapovijed. Koda se dodue svom
snagom pokuao oduprijeti, ali oba vrsta ovjeka bila su toliko jaa da mu ni
otpor ni neprestana vika nisu nita pomogli.
Priznajem da mi se cijela ta stvar nije jako sviala. Batinati ljude nije
estetski; osim toga smo ovdje bili stranci, i nismo mogli znati kako e se domai
ivalj prema tome odnositi. Bilo je mnogo prisutnih, a neprestano ih je dolazilo
jo i vie. No taj neasni starjeina vladao se prema nama zaista neprijateljski.
Njegovi su postupci bili protuzakoniti, a njegova optuba da smo mi palikue,
bila je toliko drska da mu mala uspomena nije mogla nakoditi. Moda udarci
ipak djeluju odgojno, pa e ubudue biti bolji uvar zakona.
to se tie ljudi koji su se radoznalo nagurali i opkolili nas u krugu, njih
se nisam plaio. Vjerojatno koda-baa nije imao prijatelja koji bi se rtvovali
za njega.
Koda-baa leao je na zemlji, Osko mu je pritisnuo ramena, a Omar mu
je kleao na nogama. No kad se sad mali Halef latio bia, zau se snaan glas:
Hoete li dopustiti da nam biuju naelnika? Branite koda--bau!
Nekolicina istomiljenika koji su prili govorniku stane prijetei
mrmoriti. Prilazili su blie.
Polako sam im poao u susret, stavio kundak medvjedarke na zemlju,
naslonio ruke na cijev i pogledao ih u lice, ne rekavi ni rijei. Ustuknuli su.
Tako je, tako je. Udrite ga! Udrite ga! povika nekoliko nama
sklonih glasova.
Halef vrlo ljubazno kimne glavom prema onoj strani odakle su se uli ti
povici i zapone svoju dobrotvornu akciju. Odao se poslu dirljivim arom. Kad
je svoj bi opet zataknuo za pas on dade kanjenom koda-bai slijedei dobar
savjet:
Molim te nemoj slijedeih dana nipoto sjesti na neto tvrdo. To bi
moglo nakoditi sjaju tvojih oiju, ljepoti tvog lica, skladu tvojih obrisa i
sveanosti tvog govora. Ne smije omesti ljekovito djelovanje naeg plemenitog
ina, pa e od tvoje sadanje mladosti do u duboku starost blagosivljati strance,
iji ti je dolazak udijelio takvu milost. Nadamo se da e dananji dan svake

godine pobono proslaviti, a mi emo se tebe u isto vrijeme sjeati s osobitom

naklonou. Ustani i daj mi poljubac zahvalnosti koji mi pripada!
Nakon toga govora odranog najveom ozbiljnou zamnije naokolo
glasan smijeh.
Koda-baa, kog su Osko i Omar sada pustili, polako usta drei ruke na
mjestu koje je Halef opisao. Kad mu se malian pribliio, ljutito se otrese na
njega:
Nitkove, pseto! to si uinio! Oskvrnuo si tijelo vlasti! Tebe i tvoje
prijatelje dat u okovati.
Ne uzbuuj se, prekinu ga malian. Ako smatra svetogrem to
si primio dvadeset batina, odmah emo, na licu mjesta, ispraviti tu grijeku.
Poloite ga jo jednom.
Ne, ne viknu koda-baa. Idem, idem! Htio se brzo udaljiti, ali
ga ja uhvatih za ruku.
Ostani, koda-bao! Imam s tobom mali razgovor.
Nema ti to sa mnom razgovarati. Nema to, viknu on dok sam ga
ja vukao u krug. Neu vie ni da ujem za vas. Dosta mi vas je!
To ti vrlo rado vjerujem, ali ja bih neto htio doznati.od tebe, i zato e
jo jedan as ostati. Skini ruke sa stranjice. Ne dolikuje se tako razgovarati s
efendijom.
Pokuao je da izvri taj nalog, ali mu je bilo tako teko da je naizmjence
as desnom, as lijevom rukom drao stranji dio tijela.
Nazvao si nas palikuama, kakva si razloga imao za to upitah ga
ozbiljno.
To mu je pitanje oito bilo neugodno. Ostane li kod svoje tvrdnje mogle
su se batine ponoviti. Ako pak poree, sam je sebe proglasio lacem. Poesao je
zato lijevom rukom elavo tjeme, dok je desnu drao u pozaditi i oprezno
odgovorio:
Mislio sam tako.
Zato si tako mislio? Koda-baa mora biti svjestan svojih misli.
Jer ste vi prije nas bili ovdje. Vidjeli smo plamen i pourili ovamo, a
kad smo stigli, vi ste ve bili tu.- Zar to nije razlog za sumnju?
Nije. Jer i mi smo mogli pouriti ovamo kad smo vidjeli poar. Ali
sjeti se. Jesmo li zaista prije tebe bili ovdje?
Naravno. Pa vi ste me vidjeli kad sam doao.
A ja mislim da si ti prije nas bio ovdje.
Nemogue!
Pa ipak. Vidjeli smo kako odavde odlazi.
Veoma se vara.
Ni najmanje. Prepoznali smo te.
Vara se, efendijo. Bio sam kod kue i spavao sam. Probudila me
velika vika. Ustao sam, pogledao kroz vrata i ugledao vatru na brdu. Pourio
sam jer mi je to dunost kao predstavniku vlasti.

 Jesi li ti kao predstavnik vlasti duan da upozoruje pobjegle

razbojnike na opasnost?
Ne razumijem te.
Ne lai! Gdje su ona etiri zatvorenika koji su ti bili povjereni?
U zatvoru, dakako.
Jesu li dobro uvani?
Dvostruko. Jedna zaptija stoji pred vratima, a drugi pred kuom.
Koliko zaptija ima?
Ovu dvojicu;
to onda ovaj radi tu gore?
Onaj ovjek koji se maloas zauzeo za koda-bau, stajao je naime
sasvim u blizini. Odmah sam u njemu prepoznao zaptiju kojemu je bilo
povjereno uvanje zatvorenika, pa sam ga izvukao iz mnotva.
Koda poe glumiti srdbu.
to trai ovdje! viknu on na zaptiju. Odmah se nosi odavde
kui na strau!
Ostavi ga! rekoh. Nema vie to uvati. Zatvorenici su pobjegli.
Pobjegli? ree on, pravei se da se uplaio.
Ne pretvaraj se! Zna ti to bolje nego ja. Sam si ih pustio i zato si od
Mubareka primio pozamanu svotu.
Sad je prvi put obim rukama u isto vrijeme zamahnuo i sklopio ih pred
sobom viknuvi:
to kae? Zbog ega me okrivljuje? Tko si ti da se usuuje rei
koda-bai da je lopov? Novac da sam primio, kae? Da sam pustio
zatvorenike? Uhapsit u te i protiv tebe postupiti svom otrinom zakona . . . ne,
ne! Otale! Pusti me!
Posljednje je rijei rekao Halefu koji ga je uhvatio za ruka i zapitao
zaprijetivi mu biem:
Hoe li da ti jo malo pokaem da se tako ne moe s nama
razgovarati? Progovori li jo samo jednu rije koja mi se ne bude svidjela,
spustit e se na tebe moj bi kao tua na uplje krovove.
Obratio sam se k ljudima i ispripovjedio im ono to sam saznao od
Nebae, ali pri tom nisam spomenuo njeno ime. Dodao sam da nas je
koda-baa susreo i opomenuo razbojnike.
Onda istupi ovjek, u kome sam prepoznao jedinog od sudskih prisjednika
i ree:
Efendijo, udi me ono to nam pripovijeda. Duni smo vam veliku
zahvalnost, jer ste raskrinkali najveeg razbojnika koji je ikad ovdje boravio.
Ako su zaista on i njegovi sudionici utekli, mora onaj koji ih jepustio biti
najstroe kanjen. Vidio sam te danas i sluao te. Mislim da ne govori stvari
koje nisi prije dobro promislio. Mora da ima dobre razloge kad optuuje
koda-bau. Budui da sam ja javni tuilac pa prema tome po inu najstariji iza

njega, moja je dunost da stupim na njegovo mjesto kad se on pokazao

nedostojnim svog poloaja. Odsad e se morati obraati meni.
ovjek je, ini se, ispravno zakljuivao, iako mu nisam pripisivao
preveliku odlunost. Zato mu odgovorih ne razmiljajui dugo:
Raduje me to u tebi vidim ovjeka komu je na srcu dobro njegovih
sugraana pa se nadam da e postupati hrabro i nepristrano.
Hou, dakako! Ali ti e mi morati dokazati istinitost svojih optubi.
Naravno.
Rei e mi dakle odakle zna da je koda-baa s bjeguncima bio
ovdje gore i da je od Mubareka primio novac.
To ti neu rei.
Zato ne?
Ne elim nakoditi osobi koja je sve ula i vidjela.
Nee joj se nita dogoditi
Dopusti mi da u to posumnjam. Ti si estit ovjek, ali svi slubenici
nisu takvi. Dobro vas poznajem. Kad ja odem ovaj e valjani koda-baa i opet
ariti i paliti kako bude htio. Osoba od koje sam sve saznao loe bi prola. Zato
je bolje da ne spomenem njeno ime.
Ali onda nee moi dokazati svoje tvrdnje.
Hou. Novac to ga je koda-baa primio nai e se u njegovom depu
ili u njegovom stanu, a da je bio gore i otrgnuo mi se iz ruku, i to je lako
dokazati: ostavio je komad kaftana u mojoj ruci.
To nije istina! viknu koda-baa. Pogledajte. Nedostaje li
komad?
On obim rukama pokaza na mjesto za koje sam ga bio uhvatio. Kaftan je
bio itav.
Vidi da se vara? upita tuilac.
ali se odgovorih nasmijeivi se.
Kako to? upita on zaueno.
Kad gledam tvoje mudre crte lica, uvjeren sam da si primijetio kako se
koda-baa izdao.
Izdao?
Da. Htio bi biti prva glava u gradu, a pravi gluposti kao kakav
poetnik. Jesi li vidio na koji dio kaftana je pokazao?
Naravno.
Kamo dakle?
Na gornju stranu grudi, ovdje lijevo.
A jesam li vam ja rekao odakle sam istrgnuo komad kaftana?
Nisi, efendijo.
Upravo s tog mjesta koje je on pokazao. Odakle je to znao? Zastupnik
zakona pogleda me vrlo zaueno i zapita:
Efendijo, jesi li ti ef policije?
Zato me to pita?

 Jer samo tako visoki slubenik moe imati tako otroumne misli.
Vara se. To moe otkriti svako dijete koje se ne da obmanuti laima.
Nadam se da uvia da imam pravo.
Jest, kad je koda-baa pokazao na to mjesto morao je znati da je
kaftan ba ondje bio poderan. to kae na to, koda-bao?
Ne kaem nita promrmlja ovaj. Previe sam ponosan da
razgovaram s ovjekom kakav je ovaj stranac.
No tvoje dranje ba nije ponosno. to se neprestano dri za stranji
dio tijela? upitah ga smijui se.
uti! viknu on ljutito na mene. Snai e te teke nevolje, i ti e
jo dugo godina razmiljati o posljedicama ove klevete. Zar ne vidi da moj
kaftan nije uope poderan?
Naravno. Ali ja takoer vidim da je to drugi kaftan. Onaj to si ga
malo prije imao na sebi, bio je stariji od ovoga.
Imam samo ovaj jedan.
Vidjet emo.
Istina je, koda-baa ima samo ovaj jedan potvrdi zaptija.
Ti smije govoriti samo onda kad te se pita pouih ga i nastavih
obrativi se tuiocu:
Zna li moda koliko je kaftana imao koda-baa?
Ne znam, efendijo! Tko se brine za tua odijela?
Ali sigurno zna kamo je odveo konje onih triju razbojnika? Ja sam
mu ih prepustio.
U svoju staju.
Ima li i on konja?
Ima.
Koliko?
etiri. Obino ih dri u oboru da budu na slobodi.
Koje su boje?
Crni su jer on najvie voli vrance. Je li, koda-bao?
to se ovih ljudi tiu moju konji? odgovori ovaj.
Neobino mnogo, a i ti to zna rekoh mu. Ti si bjeguncima
doveo konje, a budui da imaju razloga da promijene boju svojih konja, dao si
im druge. Bit e dobro za tebe budu li ti svi konji na broju... Ovdje ne moemo
vie nita spasiti. Koliba je izgorjela i za kratko e vrijeme biti mrak. Stari je
Mubarek bio tako mudar da ju je prije odlaska spalio, jer bismo inae u njoj
nali mnoge dokaze raznih zlodjela. On je ak imao baruta da je moe lako
zapaliti ili ak dii u zrak. Koda-baa je bio lud kad je ustvrdio da smo je mi
upalili. Ba smo mi imali razloga da je naemo itavu. Hajdemo sada do
sudnice da se uvjerite kako su zatvorenici zaista pobjegli.
Kad smo krenuli, opazih da je Halef naglo jurnuo naprijed, a odmah
zatim odjeknu s puta njegov otri glas:
Stoj! Ti ostaje. Inae u ti zabiti no meu rebra.

 Pusti me! viknu drugi glas. to imam ja s tobom?

Ti nita, ali ja zato s tobom. Uhapen si!
Ma nemoj!
Jesi. I ne bude li sluao, dobit e onim istim biem, koji je ve
pogladio tvoga gospodara.
Tako dakle! Zaptija je pourio da prije nas stigne do koda--baina stana,
vjerojatno da upozori obitelj i da je pripremi. I njega smo kao i njegova
gospodara uzeli meu sebe.
I drugi put udna povorka krenu niz obronak. Neki su nosili zublje da
osvijetle put. Svi stanovnici grada bili su budni, a kad smo stigli u sudsko
dvorite, bilo je ovo gotovo jednako puno kao poslije podne.

TURSKI JAVNI TU ILAC

ZATVOR je naravno bio prazan. Konji bjegunaca nalazili su se u staroj
ruevnoj staji, ali koda-baini vranci bili su nestali. Oba sluge tvrdili su da su
nestali na isto tako nerazjanjiv nain kao i etvorica razbojnika.
Sad emo vidjeti, hoemo li nai novac i kodin kaftan rekoh
tuiocu.
Gdje e ih traiti?
Kod njegove obitelji.
Ona e nijekati.
Vidjet emo. Mnogo ovisi o nainu na koji se govori s ljudima. Ui sa
mnom.
Obojica uosmo u kuu. Nismo za to traili niije odobrenje, a najmanje
vlasnikovo. Tuilac je poznavao razmjetaj. U mraku je polako napredovao i
udarcem otvorio vrata koja su vodila u malu sobu. Tu je stajao niski stol i
nekoliko drvenih stolica. Uza zid protezala se duga seija na kojoj su posjetioci
mogli sjediti na istonjaki nain. Na stolu je stajala glinena svjetiljka, a kraj nje
je sjedila stara ena.
To je kodina ena ree moj pratilac.
Njezino je lice, okrenuto nama, bilo uplaeno. Priao, sam joj, tresnuo
kundakom puke o pod, i upitao je najotresitijim glasom:
Gdje je stari kaftan tvog mua?
Ako je i bila spremna da porekne, moj ju je nain zbunio. Ona mi
odgovori pokazavi na druga vrata:
U krinji.
Donesi ga!
Izala je. uo sam gdje lupa drvenim poklopcem krinje, a zatim se vrati
nosei traeni kaftan. Uzeo sam ga njoj iz ruku i razvio ga. Nedostajao je komad
tkanine na lijevoj strani prsiju, a kad sam iz depa izvadio otkinuti komad i
stavio ga na njegovo mjesto, pristajao je sasvim tano. ena je nae pokrete
promatrala plaljiva pogleda. Sigurno je bila upuena u sve.
Donesi novac! zapovjedio sam joj istim grubim glasom.
Koji novac? upita oklijevajui.
Novac, to ga je tvoj mu dobio od Mubareka. Gdje je? Brzo ga
donesi! odgovori joj tuilac.
Pri tom se trudio da mu glas bude otar kao i moj. ena se stvarno
uplaila i drui priznala:
I on je u krinji.
Ovamo s njim!
Opet je otila u tamnu komoru, ali ovoga puta trajalo je dulje dok se
vratila. Novac je bio skriven duboko u krinji. Bio je zamotan u staru krpu od

turbana. Tuilac ga je izbrojio. Iznos to mi ga je rekla sakupljaka bilja

pokazao se kao taan.
to emo s tim? upita me on.
To mora ti znati odgovorih.
Zaplijenit u ga!
Naravno. Mora ga poslati viem sudu.
To emo uiniti im svane dan. Iziimo odavde!
ekaj, ja jo imam mali razgovor s ovom enom koja e vrlo loe proi
ne bude li govorila istinu. Batine su za enu njenih godina po ivot opasne.
Ona klone na pod, dignu ruke i viknu:
Sve u priznati, veliki efendijo. Vidim da je sve izdano, pa neu rei
neistinu.
Onda ustani! Pred ljudima se ne klei. Zar ne da je tvoj mu pustio one
ljude da pobjegnu?
Tako je.
I dao im je svoje vrance?
Da, sva etiri.
Kamo su poli?
U . . . u . . . Radovi.
Budui da je zapinjala u govoru, posumnjao sam da nam je rekla samo
dio istine. Zato joj zapovjedih:
Reci sve! Zato hoe zatajiti ostala mjesta? Ne bude li govorila
istinu, zlo e proi!
Sve u rei efendijo. Otili su u Radovi, a odatle e dalje u Singazi.
Do mesara urka, koji tamo stanuje?
Da, k njemu.
A zatim u kolibu u klancu?
Poznaje li je, efendijo?
Odgovori!
Da, tamo su naumili poi.
A kamo dalje?
Ne znam.
to hoe tamo?
I to ne znam. Moj mu meni ne govori te stvari.
On poznaje utoga?
Moda; ja to ne znam.
Sa starim Mubarekom je stalno urovao?
Nikad nisam saznala to su radili, ali je esto bio gore na brijegu, a
Mubarek je nou dolazio k nama.
Jesi li danas vidjela zatvorenike?
Vidjela sam ih.
Jesi ih poznavala?
Samo jednoga od njih, koji je neki puta dolazio ovamo.

 Koji? Bit e Manah el Bara?

Ne znam mu ime. Ubirao je hara u Skopju.
Dakle on je to. to jo zna o tome?
Nita vie, efendijo. Sve sam ti rekla to sam znala.
Vidim da govori istinu; zato te neu dulje muiti. Ali moda si ve
ula za ime Aladije?
Nisam.
Efendijo upadne mi u rije tuilac to je s njima?
Poznaje li ih?
Ne, ali sam o obojici uo govoriti.
Dva su dakle? to si o njima uo?
To su najgori razbojnici koji postoje. Braa divovskog rasta iji meci i
noevi nikada ne promae cilj. Njihove hajduke sjekire su strano oruje.
Mogu ih baciti daleko, koliko leti i metak, i sigurno da ih sam ejtan baca.
Pogaaju iju onoga kome hoe smrskati kraljenicu. A i u upotrebi prake
nema im ravnih.
Gdje se zadravaju?
Svuda su tamo gdje treba izvriti kakvo umorstvo ili razbojstvo.
Jesu li ve bili ovdje?
U samoj Ostromdi nisu, ali u okolini. Tek nedavno su ih vidjeli u
blizini Koana.
To nije daleko. Mislim da se onamo moe stii za pet sati jahanja.
ini se da dobro poznaje na kraj?
Ne, samo sam otprilike ocijenio udaljenost. Ne zna odakle potjeu
oba brata?
Govore da su iz Albanije.
A zato ih zovu Aladije?
Jer jau dva arca koji poput njihovih gospodara imaju avla u tijelu.
Kau da su roeni trinaestog dana mjeseca muharema. To je dan, kad je avo
istjeran iz raja. Njihovi im gospodari daju svaki dan ispisani list korana u hrani.
Zato su neranjivi, brzi kao munja, sigurni od bolesti i nikad ne stupe krivo.
Jao. Onda sam propao.
Zato?
Mubarek je pozvao Aladije da me saekaju i ubiju.
Odakle to zna?
Osoba koja je gore kod kolibe sve prislukivala ula je i to.
I ti to vjeruje?
Potpuno.
Vjerojatno jeste, jer su oba zlikovca viena u naoj okolini. uvaj se,
efendijo. Trideset ljudi kakav si ti ne mogu nita uiniti u borbi s ovom
dvojicom Arbanasa. Ako te uhvate, gotov si. Ja ti hou dobro.
Hvala ti na prijateljstvu, ali ja ih se ne bojim.
Gospodaru, nemoj se razmetati!

 To nikad ne inim. Ali imam uvara u koga se mogu pouzdati.

Tko je taj uvar?
Mali Hadi Halef, kojeg si vidio. Tuiocu se odui lice, pa sakupi
obrve i ree:
Taj ovjeuljak?
Da, ali ti ga ne poznaje.
Istina je, biem odlino vlada. Ali to e postii s biem protiv takvih
silnih junaka?
Ti misli da bi se trideset ljudi poput mene moralo bojati ovih
nasilnika? Ali ja ti kaem da pedeset takvih nasilnika ne moe nauditi mom
malom Halefu. Stojim pod njegovom zatitom i ne moram se bojati nikakva
neprijateljstva. To znam sasvim sigurno.
Ako tako misli onda ti nitko ne moe pomoi i ti si izgubljen.
Nipoto! Mora znati da moj Hadi svakog dana pojede cijelu suru, a
ne samo ispisani list iz korana. Zato se od njegova tijela odbija i topovsko tane.
On je neranjiv metkom, ubodom i udarcem. Da to iskua, on je ve progutao
noeve, bajunete, barut i igice, a sve mu je to tako dobro prijalo kao da je pojeo
masni pilav.
On me ozbiljno i ispitljivo pogleda u lice a zatim nakon aska
razmiljanja ree:
Efendijo, ti se oito ali?
Ne alim se kao to se nije alio ni onaj koji je prvi ispriao da su
konji onih Arbanasa neranjivi.
Pa to je nevjerojatno!
Ja ne vjerujem ni u priu o neranjivim konjima.
To je neto sasvim, sasvim drugo.
Isto je.
Nije, efendijo. Izreka iz korana na malom papiriu nije opasna za
konja. On je lako probavi. Ali gutati noeve i bajunete! Pa jo barut i igice k
tome! Pa to mora raznijeti ovjeka.
No, dolo je dodue do male eksplozije, ali ni do nje ne bi dolo da je
pojeo dvije sure iz korana umjesto jedne.
Efendijo, zato ne shvaam, ali prorok sjedi u sedmom nebu i njegova
je mo neizmjerna. Morat u tog udotvornog Halefa tanije pogledati nego to
sam to dosad inio.
Uvjeren sam da se on ne boji ni stotinu Arbanasa. Pogledaj ga!
Mogu li to jednom pokuati?
Kako e to uiniti?
Priuljat u mu se iza lea s kuburom, i potajno mu opaliti metak u
glavu.
Uini to rekoh mu sasvim ozbiljno.
I ti misli da on nee nita primijetiti?

 Pa, primijetiti hoe, jer tako utke se to ipak ne moe uiniti. Kad se
metak odbije od glave, on to ipak osjeti. To moe zamisliti.
Svakako,
Ali bojim se da bi to i tebi moglo nakoditi.
Kako to?
Kugla to se odbije, mogla bi pogoditi tebe.
To bi se zaista moglo dogoditi.
A kad i ne bi bilo tako moe sa sigurnou oekivati da e ti ljutiti
Hadi zabiti no u slabine.
Zato bi se tako razljutio?
Zbog tvoje nevjerice. On uope ne voli da se bez njegova izriitog
pristanka s njim vre takvi pokusi.
Onda u radije sasvim odustati, ili ga zamoliti za doputenje.
To moe uiniti.
Misli da e mi dopustiti?
Hoe, ako te ja zagovorim.
Uini to, molim te!
Govorit u s njim. Ali sada imamo vanijeg posla. Jesi li uvjeren da je
koda-baa kriv?
Potpuno.
Onda ga predajem u tvoje ruke. I oba zaptije mora epati jer su mu
oni pomagali. to se mene tie neu da vie s time imam posla.
Efendijo, kako da ja to svrim bez tebe?
To mora i sam znati, jer si javni tuilac. Kad ti je padiah povjerio
ovu odgovornu dunost oito te je smatrao sposobnim za to, a ti valjda nee
iznevjeriti njegovo povjerenje.
Neu, nikako. Bit u veoma strog i pravedan sudac. Da uhapsim i enu
koda-bae?
Ne. Morala je sluati mua. Nju ne smije kazniti za njegove grijeke.
Starica, koja je ula te rijei, zasu me kiom pohvala, ali ja sam se brzo
udaljio.
Tuilac je iao za mnom nosei kaftan u ruci, a novac u depu. Uvjeren
sam da ga je od toga asa smatrao svojom ispravno steenom imovinom. Moda
je ak nakon mog odlaska ustvrdio da sam ja novac odnio sa sobom.
Vani su ekali na nas, a u meuvremenu su stigli i drugi, pa i nai junaci,
koji su pod vodstvom obih handija poli da postave zasjedu bjeguncima. Bio
sam veoma radoznao to su obavili. Naravno nita, jer bi inae doveli
razbojnike sa sobom.
Ibarek mi prie i zapita me sasvim ozbiljnim glasom:
Efendijo, niste ih uhvatili?
Nismo, kao to si vjerojatno ve saznao.
Ni mi!
Tako. Onda nemamo jedan drugome to spoitavati.

 Naravno da nemamo. Svi smo izvrili svoju dunost.

A na koji ste nain izvrili svoju dunost?
Krenuli smo i ekali ih u zasjedi.
To se razumije samo po sebi jer sam to i zapovjedio. Ali to si
poduzeo da izvri tu zadau?
Sakupili smo susjede i potrali onamo kamo si nas poslao.
To je vrlo lijepo, zaista lijepo od vas. Moram te pohvaliti. A dalje?
I evo nas opet.
Tako. Vidim da ste tu. Nije se nita dogodilo?
Nije, efendijo.
I to je dobro jer se inae moglo zaista neto dogoditi. Koliko si ljudi
imao sa sobom?
Bilo nas je dvanaest.
Dovoljno. Dvanaestorica protiv etvorice.
A bili su i naoruani. Sve bi bili postrijeljali i pobili.
Znam da je Ostromda poznata po svojim hrabrim stanovnicima.
I okolina Ostromde doda on.
Naravno; a i ti si iz te okoline. Zar niste nita uli ni vidjeli?
Jesmo, kako ne. Svata.
Pa to je bilo? Kai!
Vidjeli smo vatru i veoma smo se obradovali.
Zato?
Mislili smo da ste lopove spalili u kolibi.
Nismo to mogli, jer nisu bili u kolibi.
Onda vidjesmo ljude sa zubljama kako dolaze kroz grmlje.
To sam bio ja sa svojim prijateljima.
Zatim smo uli kako viete i psujete.
Zar niste prepoznali glasove?
Kako ne! Najprije je stari Mubarek vikao gore, a zatim je tvoj Hadi
neto urlao dolje.
Znao si dakle da je bio Mubarek?
Naravno. Svi smo ga prepoznali po glasu.
Onda ste morali zaustaviti njega i njegove pratioce.
Nismo mogli.
Mogli ste vrlo lako. Vi ste hrabri ljudi!
Nismo smjeli.
Zato ne?
Bilo bi to protiv tvoje zapovijedi!
to? Kako? Zato?
Zapovjedio si nam da im presijeemo put, a to smo i uinili.
A zatim?
Oni su bili tako lukavi te nisu jahali putem, ve poljem to lei izmeu
puta i rijeke.

 A vi niste poli onamo?

Nismo. Zar smo smjeli napustiti na poloaj? Hrabar ovjek izdri do
smrti ondje gdje je postavljen.
Rekao je to ponosno i samosvjesno, te me pogledao tako izazovno kao da
oekuje posebnu pohvalu. Bit e da u tom asu nisam jako mudro izgledao, jer
me je Halef gurnuo rukom i apnuo mi:
Sidi, zatvori usta! Zar e progutati toga ovjeka?
Zaista me zapanjila udna logika ovog izlaganja. to da uinim s takvim
ljudima? Da ih psujem? Ne! Da ih hvalim? Jo manje.
Sreom se pojavio spasilac u nevolji. Doao je tuilac. Budui da je sada
on bio vrhovna vlast, smatrao sam da bi ga moralo zanimati to su obavili junaci
koje smo poslali. Ali njega to uope nije zanimalo, ve je samo neprestano
promatrao Halefa. Priao je polako k meni i tiho me zapitao:
Efendijo, bit e da je sada najbolje vrijeme?
Za to?
Da odri obeanje i zagovori me kod Halefa. Ili zar ne kani odrati
rije?
Da se ljutim ili da se smijem? Dobroga tuioca vie je zanimala Halefova
neranjivost od razbojstva i razbojnika.
Ujutro kad se ispavamo, ne sada odgovorih mu. Sad izvri svoju
dunost!
Kako?
Tamo stoji koda-baa, a kaftan ti je u ruci.
Da mu ga pokaem?
Naravno. Pa ima i novac. Svi ovi ljudi ekaju da on bude raskrinkan,
a ti jo oklijeva. ini se da izbjegava svoju dunost.
Odmah e vidjeti, efendijo, kako u se strogo i ozbiljno prihvatiti
ovog sluaja.
Nadam se.
Dali smo nalog da se podjare vatre pa je tako dvorite bilo bar donekle
osvijetljeno, te su se mogli razlikovati obrisi ljudi. Javni tuilac stupi naprijed i
vikne:
Pravovjerni i djeco pravovjernih, ja sam ovdje zamjenik padiaha,
kojemu neka Alah dade dug ivot i rajske radosti. Moram vam saopiti da je
koda-bai dokazana krivnja. Nali smo njegov kaftan iz kojega je strani
efendija otkinuo komad. On e koda-bai morati platiti kaftan po slovu zakona,
ali on e to rado uiniti, jer je bogat, a novac daje blagajni suda to je zapravo
znailo u njegovu vlastitu blagajnu i jer je sjajno dokazao da je koda-baa
bio gore na brdu. Nali smo i novac to ga je koda-baa primio da oslobodi ona
etiri nitkova. Saznali smo takoer da im je dao svoje konje za bijeg. Nema
dakle vie sumnje da je on krivac i zato te, plemeniti efendijo, pitam koliko e
za kaftan platiti?
Alah akbar! vikne Halef kraj mene.

I ja naravno nisam bio manje iznenaen. Oekivao sam a e nakon

iznesenih dokaza proglasiti koda-bau uhapenim, ali umjesto toga on je
izmislio da ja platim bijedni kaftan. Glasno mu odgovorih:
Na svoju veliku radost ujem, plemeniti tuioe, da je tvoj osjeaj
pravde velik poput tvoje mudrosti. Zato te pitam: tko je zapravo poderao kaftan?
Pa ti, efendijo!
Nipoto!
Kako to misli? To je ve dokazano i svima nama poznato.
Molim te za milost, da me saslua.
Govori!
Smije li se zaustaviti nekoga tko je krenuo na put razbojstva?
To je ak i dunost svakog ovjeka.
Onda ne mogu biti kanjen zato to sam htio zaustaviti koda-bau.
Zbog toga nikako.
A drugo nita nisam uinio.
Kako nisi? Poderao si mu kaftan.
Nisam. Pozvao sam ga da stane i primio ga za kaftan. Da li bi se
odjea poderala da je njen vlasnik mirno stajao?
Svakako ne bi.
Je li stao?
Nije, pokuao je pobjei.
Tko je dakle poderao kaftan.
Trajalo je dosta vremena dok je odgovorio:
Alaha mu, to je teko pitanje. Moram se o tome posavjetovati s nekim.
Nije potrebno. Tvoja je pravednost dovoljna da na njega sam
odgovori.
Onda u razmisliti.
Nemam vremena ni volje da ekam na to. Priznajem da se je kaftan
poderao i. . .
O, prekinu me on priznaje? Onda je sve u redu, plati ga.
ekaj! Ja pitam tebe: je li komad istrgnut iz kaftana, ili je kaftan
otrgnut od komada? Ja sam stajao mirno i drao koda-bau za kaftan ali on se
otrgnuo i poderao kaftan.
Tuilac se zamiljeno zagleda u zemlju, a zatim povie:
ujte stanovnici Ostromde, i saznajte kako je pravedan va sudac.
Presuujem u ime korana, da je kaftan otrgnut od ovog komada. Jeste li i vi
istog miljenja?
Jesmo zamnije iz svih grla.
Onda mi, efendijo, odgovori na jo jedno pitanje. Trebao si platiti
kaftan jer smo smatrali da si ga ti poderao. Ne misli li ti da bi onaj morao
platiti kaftan tko ga je poderao?
Naravno odgovorih, smijui se u sebi ovom obratu jer sam slutio
to namjerava.

 Tko je poderao kaftan?

Koda-baa!
Tko ga dakle mora platiti?
On.
A kome ide novac?
U blagajnu suda.
A koliko mora platiti?
Koliko je kaftan vrijedio dok je bio itav.
Tako je. Ti si ga sad sam procijenio. Koliko?
Bio je vrlo star i prljav. Ne bih dao za njega vie od petnaest pijastera.
Efendijo, to je premalo!
Nije bio vie vrijedan.
to je petnaest pijastera za Padiahovu blagajnu.
Padiah rado prima i najmanje iznose.
Ima pravo. Ali dolikuje li koda-bai da nosi tako prljav kaftan?
Ne bih rekao.
Naravno da ne dolikuje. Dostojanstvo njegova poloaja trai da nosi
dugu i otmjenu kabanicu, a osim toga morala bi biti i nova. Ali koliko stoji novi
kaftan?
Vidio sam u bazaru u Stambulu takve kaftane uz cijenu od tri stotine, a
i pet stotina pijastera.
A to jo nisu ni najskuplji. Kaftan od tri stotine pijastera moe biti
dobar za pisara, ali koda-baa mora imati kaftan za najmanje pet stotina
pijastera. Ne misli li i ti tako.
Slaem se s tobom.
Treba li dakle da koda-bau kaznim dostojno njegovom poloaju ili
prema poloaju pisara?
Po njegovom poloaju.
Prema tome podijeljujem koda-bai ukor to je tako nemarno vrio
svoju dunost, te nosio tako prljav kaftan i osuujem ga prema njegovom
dostojanstvu da plati novi uz cijenu od pet stotina pijastera. Ako nema novaca
uza se zaplijenit u njegovu imovinu u toj vrijednosti i platiti dugovanje. To
sam odluio po koranu, koji je na vodi. A sada uhapsite i zatvorite koda-bau
i njegova dva zaptije. Strogost zakona e ga smrviti.
Koda-baa poe vikati prosvjedujui. Meni je bilo dosta. Nisam vie htio
uti ni rijei. Pozvah svoja tri pratioca i udaljih se. Za nama pooe i oba
krmara koji su tako hrabro ostali na svom poloaju u zasjedi.
Vani kraj vratiju stajala je neka ena koja mi odmah pristupi im me je
ugledala. Bila je to Nebaa.
Efendijo, ree ona ekala sam te, jer sam se bojala.
ega se boji? Zar za mene?
Ne. Ne vjerujem da se tebi moe ita zla dogoditi. Zabrinuta sam za
sebe.

 Zato?
Bojim se osvete sudaca. Jesi li odao da sam ti ja sve ispripovjedila?
Nisam ni rijei. ,
Hvala ti. Mogu dakle biti mirna?
Potpuno. Pobrinut u se i inae da tvoje nevolje prestanu. Kad se
razdani posjetit u te.
Efendijo, dobro si mi doao, jer tvoja pojava je za mene kao izlazak
sunca. Spavaj i sanjaj dobro!
Pola je. Ali ja se tada sjetih neega to mi je palo na pamet ve gore na
brijegu. Pozvah je zato i upitah:
Poznaje li biljku koja se zove hadad?
Vrlo dobro. Ima trnje i gorke bobice.
Raste li ovdje?
Ovdje ne, ali u pravcu Banje.
teta. Trebao bih lie ove biljke.
Moe ga dobiti.
Od koga?
Od ljekarnika kojemu sam ga donijela.
Protiv koje bolesti on upotrebljava tu biljku?
Kao lijek protiv ireva. Njezin aj pomae kod bolesti uiju, upale
zubnog mesa, slabljenja vida i pucanja usnica.
Hvala ti. Kupit u tog bilja.
eli li da ti ga ja donesem?
Ne, poi u sam po njega.
Biljka ima jo jedno neobino djelovanje koje sam htio primijeniti na
sebi. Samo nisam bio siguran mogu li se u to djelovanje i pouzdati.
Na povratku kui raspriala su se oba krmara o junakim djelima to bi
ih oni bili izvrili da su im razbojnici uletjeli u zasjedu. Nisam obraao panje
na njihovo brbljanje. Kad smo stigli u han, popeh se s Halefom u sobu. No nije
nam bilo lako odmah zaspati. Protekli dan bio je tako uzbudljiv, da uznemireni
duh nije brzo nalazio smirenja.
Sidi, upita Hadi kako emo dugo ostati ovdje?
Ne bih elio ostati u ovom gnijezdu dulje nego to je potrebno.
Ni ja, sidi. Gade mi se ovi ljudi. Ne bismo li najradije ve sutra
odjahali?
Sutra? Hoe rei danas, jer jutro je ve blizu. Ispavajmo se; zatim u
posjetiti Nebau, a onda emo odjahati.
Ako nas ne prisile da ostanemo.
Neu se dati zaustaviti.
Je li bilo ispravno da sam izlupao koda-bau?
Hm! promrmljah.
Zar smo moda morali mirno primiti njegove uvrede?
Ne. S te strane ti dajem pravo. Zasluio je batine.

 Zasluio ih je i onaj drugi.

Koga misli, Halefe?
Tuioca. On je lopov kao i koda-baa. Veoma bih se radovao da mi
dopusti da i njega opalim biem.
Poludio si s tim biem; ne zaboravi da je to vrlo opasno.
Zar se mi bojimo opasnosti?
Dosad si imao sree.
Imat u je i nadalje.
I kad ja ne budem uza te? Uvijek mi je uspjelo da te izvuem, kad si
zapao u potekoe zbog bia, ali to e biti kad se rastanemo?
Na to neu ni misliti, sidi. Moram li se s tobom rastati, ne marim
makar i mene izbievali.
A ipak se mora pomiriti s tom misli. Jednom se moramo rastati. Tebe
zove tvoja domovina, a mene moja. One su naalost tako udaljene da je rastanak
neizbjeiv.
Zauvijek?
Vjerojatno.
Nee nikad vie doi u Arabiju?
To se ne moe znati.
Zatrait u od Alaha da te prisili da opet doe. to te eka kod kue?
Nita, ba nita. Nema pustinje, nema deva, ak ni datulja.
Imam ja vie nego ti. Imam roditelje i brau.
Ja imam svoju Hanu, ponos svih ena i djevojaka. A gdje ima ti neku
Hanu? Koja e te djevojka u domovini htjeti kad si se sasvim otuio? Ali kod
nas moe birati i uzeti najljepu, naravno osim moje Hane. Moda je u tvojoj
domovini lijepo, ali pustinje nema. Zamisli, ne smije ovjeka, koji te uvrijedi,
udariti biem, jer inae on ode sucu, a tebe zatvore i jo mora platiti pedeset
pijastera globe. A to sve mora jesti?
O tome ti nita ne zna.
Neke stvari si mi ti pripovijedao a neke sam saznao u Stambulu,
raspitujui se o tvojoj domovini. Jedete krumpire i gadne ribe, mrkve i gljive
koje svojim otrovom rastau utrobu. Vozite se u eljeznici, u kavezima, u
kojima ovjek ne moe ni stajati. Kad jedan drugoga pogledate morate skidati
eire. Kad jedan kod drugoga stanujete, plaate silne stanarine. Kad nekoj eni
kod vas padne sluajno rubac, svi morate skakati da ga podignete, a kad ovjek
hoe zapaliti lulu, mora pitati za doputenje. Kad netko kod vas kihne jer je
prehlaen, mora mu se zaeljeti zdravlje, ali kad zakalje, to je daleko opasnije
tad nitko ne kae nita. Vau djecu zibaju u kolijevkama dok ne dobiju morsku
bolest, a vai muevi danju i nou ue kartanje. Kad netko hoe izraziti veselje
onda poput luaka poskakuje uz plesnu glazbu. Zar u takvoj zemlji moe biti
lijepo? Zar ovjek moe eznuti za tim da ode onamo? Reci mi iskreno, sidi, je
li to mogue? ,

Mali, dobri Halef imao je svoju predodbu o naem svijetu. to da mu

odgovorim? Iako je pretjerivao i neke stvari pogreno shvaao, ipak mu nisam
mogao rei da ima sasvim krivo.
Dakle, to kae na to? ustrajao je kad nisam odmah odgovorio.
Od onoga to si rekao u mnogom ima krivo. Osim toga nije ba sve
tako u svim zemljama. Civilizacija donosi sa sobom mnoge stvari koje nisu
uvijek pohvalne. . .
Hvala na civilizaciji koja ne donosi nita dobra. Moje se obrazovanje
sastoji u tome da potujem Alaha, volim tebe, svoga prijatelja, a svakog nitkova
opalim biem. im stignem u krajeve gdje poinje civilizacija i rakija, ja se
okrenem i odem.
Ti me dakle ne bi dalje pratio.
Kad bih mogao stalno biti uza te, i povesti sa sobom svoju Hanu ostao
bih, ali sve ostalo ne bi mi bilo vano. Koliko je jo daleko do tvoje domovine?
Da nas nije nita zaustavilo, ne bismo imali vie od tjedan dana
jahanja.
A onda?
Onda se rastajemo.
Zar tako brzo?
Naalost. Ti e brodom u Stambul i Egipat, a zatim k svom plemenu
da nae Hanu, a ju u na sjever, u zemlju koja se tebi tako malo svia, ali koju
bi ipak zavolio kad bi imao prilike da je upozna.
Nisam mislio da e to biti tako brzo, ali nadam se da ovdje neemo
tako brzo napredovati. Ova etiri nitkova to jau pred nama, zadat e nam jo
dosta jada.,
I ja to mislim, to vie kad im se pridrue oba Aladije.
Sard? Jesi li uo o njima neto novo?
Ispripovjedih mu to sam uo od slavnog tuioca i spomenuh mu da ga
sada smatraju neranjivim.
Sidi ree Halef to za mene moe postati vrlo opasno.
Nikako!
Moe, moe. to u ako mi taj ovjek iz radoznalosti opali metak u
glavu?
Nee to uiniti jer se boji tvog noa.
Istina. Uostalom, neemo dugo ostati ovdje, a ju u pripaziti. Ali
zabavljalo bi me da ga moemo prevariti.
I ja sam ve na to mislio, to bi za nas moglo biti od velike koristi.
Misli?
Svakako. Nai nas neiprijatelji sigurno motre, a ne moe biti na odmet
da bar jednog od nas smatraju neranjivim.
Zar se to ne moe postii?
Halef se kod te pomisli tako uzbudio da je sjeo u krevetu.
Moda i moe odgovorih.

 Nemoj rei moda! Poznajem te. Kad tako govori onda ti ve neto
misli i stvorio si neku odluku. Zar nema neka smicalica koja bi se ovdje dala
upotrijebiti?
Ima ih vie.
Nabroji ih!
Mogla bi se puka nabiti posebnim nabojem, ali to nije dobro jer bi
izazvalo sumnju.
Nastavi!
Nabije puku, a prije toga pokae metak svima. I dok puku nabija
pusti metak da sklizne u rukav. Ali kugla moe lako ispasti i onda je sve odano.
I to ne valja. Onaj, na ikoga se puca, ne smije sam nabijati puku.
Nabijati je mora onaj koji ne vjeruje. On i svi ostali moraju biti uvjereni da u
puanoj cijevi lei kugla, a onda mora i stvarno biti tamo. Zar se ne bi neto
takvo dalo sprovesti?
Moda.
Trebalo bi nositi oklop.
Odao bi te udarac kugle o oklop. A to ako oklop nije dobro izraen?
Onda bi s tvojim Halefom bilo svreno, sidi.
Naravno, a to se ne smije dogoditi.
Ali ja znam da ti ima neko sredstvo. Vidim to na tebi.
Znam jedno, ali mislim da se to ovdje nee moi nabaviti.
to je to?
Postoje dvije kovine koje, smijeane u pravom omjeru jedna s drugom,
daju vrstu i pravu kuglu koja izgleda kao olovna, a tako je i teka. Kod pucnja
se ta mjeavina dva pedlja pred puanom cijevi razleti u sitne komadie.
Koje su to kovine?
iva i bizmut. Ovu drugu nisi jo vidio. Vrlo je skupa i vjerojatno se
ovdje ne moe nabaviti.
A gdje bi se moglo?
U ljekarni. Otii u poslije u ljekarnu i upitati.
Jesi li siguran da se kugla razleti? Inae je sa mnom ipak svreno.
Nemaj brige. Najprije bih proveo pokus. Ve sam to jednom pokuao i
izvrsno je uspjelo.
A ne ostaju li komadi te kovine?
Ne. Mjeavina se razleti u sitne i nevidljive komadie. Pogotovu bi
uspjelo kad bi u ruci drao olovnu kuglu. Kod pucnja bi mahnuo rukom, kao da
si uhvatio kuglu to je opaljena iz cijevi, a poslije bi je pokazao, ili je odbacio
od sebe.
To emo uiniti, sidi!
Hoemo, ako mogu dobiti bizmuta; inae je to nemogue.
Misli li da e Arbanasi saznati da meni ne moe nauditi ni jedno
tane?
Mislim da ovdje imaju nekoga tko e ih obavijestiti.

 Onda bi bilo dobro kad bi mislili da i tebe ne moe pogoditi metak.

Naravno.
Neka dakle jednom pucaju i u tebe.
Ovisi o tome, koliko i kakvih metaka moemo dobiti. Uostalom,
moramo protiv tako monih ljudi biti lulkavi. Ja u ih prevariti to se tie moje
osobe.
Kako, sidi?
Sutra u imati plavu kosu i plavu bradu-...
Kako e to uiniti?
Ima jedna biljka koja; skuhana u luini, bojadie kosu plavo. Lie te
biljke moe se kupiti u ovdanjoj ljekarni.
To je biljka o kojoj si govorio s Nebaom?
Tako je. Prevarit emo onu dvojicu. Osim toga jahat u ispred vas da
istraim put.
Ipak e te prepoznati jer znadu da jae arapskog drijepca s crvenim
nozdrvama.
Neu ga jahati.
Nego to?
Jahat u tvoga konja, a ti e drijepca.
im sam to izgovorio zauh iz Halefova kreveta udarac. I u slijedeem
asu sjedio je ve na rubu moje postelje.
to to radi, mali? upitah ga.
Skoio sam glavake iz postelje odgovori on sav zadihan. Ne
ali li se, sidi? Ja da jaem Rija?
Ne alim se.
O Alah, Alah, Alah! Rija u jahati! Ve toliko mjeseci putujem s
tobom, a tek sam ga dva puta smio jahati. Sjea li se gdje je to bilo?
Takve se stvari ne zaboravljaju.
A sutra u trei put. Povjerava li mi ga rado?
Vrlo rado. Ti si jedini koji zna s njim postupati.
Da je slutio da mu pri naem rastanku namjeravam pokloniti konja,
sigurno bi jo vie bio poskoio.
Da, moj dragi efendijo. Shvatio sam ja to. Ri je pametniji od mnogih
glupana. On razumije svaku rije, svaki um, svaki znak. Zahvalniji je od ljudi
za sve to se za njega uini. Postupat u s njim kaos bratom i prijateljem.
U to sam uvjeren.
I budi. Kako u dugo smjeti sjediti u tvom sedlu? Hou li jedan sat?
Mnogo dulje. Moda cijeli dan, a moda i vie.
Niim me zaista nisi mogao uiniti sretnijim! Osjeam se kao da u
puknuti od radosti.
A sada ne govorimo vie o tome!
uo sam da neto rovari po svojim stvarima.
to radi? upitah ga.

 Nita, nita. Vidjet e sutra.

Prolo je dosta vremena dok sam ga opet uo kako je sjeo na svoj krevet.
Onda ree:
Dakle itav u dan jahati Rija. Zato tako dugo? Nee li i ti s nama?
Na to pitanje ti sada ne mogu odgovortii, jer ne znam to e se
dogoditi. Pokuat u da svoju vanjtinu to vie izmijenim, a onda . . .
Ipak e te prepoznati.
U to sumnjam, jer me Aladije jo nisu vidjeli. Znadu me samo po
opisu.
Onda bi ih mogao prevariti. Ali nee li oni sami doi ovamo u
Ostromdu?
Nije vjerojatno.
Zato ne? Misli da se ovdje moraju bojati za svoju sigurnost?
Ni najmanje. Onako, kako su mi opisani, mislim da bi oni mogli
poplaiti sve ove kukavice ovdje. Ali ne smiju dopustiti da ih ja vidim i zato e
nas saekati negdje na cesti. To je sigurno. Neu ak uzeti ni svoje puke, ve
u ih prepustiti vama. Jahat u potpuno sam i vladati se kao da sam obian
prolaznik. Svakako u ih vidjeti.
I ako se budu sakrili?
I onda. Naiem li na mjesto pogodno za napadaj, pazit u na tragove.
Ne znam, dakako, to e se onda dogoditi.
Ali mi moramo znati to e se dogoditi?
Naravno. Vi ete sasvim mirno cestom odjahati odavde u Radovi.
Nakon dva sata prei ete rijeku, a zatim ste za najvie tri sata ondje. Ako se
usput nita ne dogodi, i nita ne privue vau panju, onda ete svratiti u prvu
gostionicu koja lei na desnoj strani ceste. Mogu se tri stvari dogoditi. Ili sam ja
jo tamo. . .
- Onda je sve u redu, sidi.
Ili sam ve otiao. . .
Onda e nam ostaviti poruku.
Ili jo nisam ni stigao; onda ete ekati dok stignem.
A ako ne doe?
Doi u sigurno.
Ti si ovjek i moe pogrijeiti. Moe ti se neto dogoditi; mogla bi ti
ustrebati naa pomo.
Onda e ti slijedeeg dana, i to sam, odjahati natrag, ali ne prije
podneva i ne na vrancu. Njega e ostaviti u konaku kod Omara i Oska. Neu da
ga izlae opasnosti. Na povratku naii e na moje znakove. A sada dosta
razgovora. Potreban nam je odmor, pokuajmo zaspati.
Meni ne ide san na oi. Onaj trik s kuglom i vranac ne daju mi spavati.
Laku no, sidi!
Laku no!

Rado sam mu vjerovao da je bio silno uzbuen. Volio je tri bia. Najvie
mene, to sam znao, zatim svoju Hanu, ponos sviju ena i djevojaka, a onda
vranca Rija. Da e jahati na njemu, bio je za njega velik doivljaj. Znao sam da
nee moi zaspati.
Tako je i bilo. I ja sam bio uzbuen i nisam se mogao smiriti. Da Nebaa
nije pola na brdo u potrazi za svojim ikom ne bi prislukivala razgovori ne bi
me mogla opomenuti. U tom sluaju ja bih sutra sigurno poginuo. Da sam i
najjai, najhrabriji i najlukaviji, bez Nebae bio bih izgubljen.
Tako sam leao, napola utonuo u san a napola u razmiljanje dok
napokon ipak ne zaspah.

NERANJIV
KAD SAM se probudio i otvorio kapak prozora, prodrlo je u sobu jarko
danje svjetlo. Po kazaljkama sam vidio da sam spavao tri i pol sata. Halef je ve
bio ustao. Naoh ga dolje u staji gdje je takvim marom timario vranca da nije ni
primijetio moj dolazak. Kad me je onda naposljetku ugledao upita me:
I ti si ve ustao? U kui jo svi spavaju. Ali dobro je da si ustao jer
ima vanih poslova.
Tako? A kakvih poslova? raspitah se, iako sam tano znao na to
misli.
Mora u ljekarnu.
To jo ima vremena. .
Nema, sidi. Treba vremena da se spreme takve kugle.
Odakle zna?
Nisam tako glup da ne bih mogao to pretpostaviti.
Ima pravo, pogotovu jer jo moram skuhati i lie. Ali ne znam gdje
se nalazi ljekarna, a nitko u mjestu jo nije ustao pa da mi je pokae.
Tako znameniti traga valjda e znati da pronae ljekarnu?
Pokuat u.
Otvorih vrata i zaoh na trg. Pretpostavio sam da ljekarna nee biti
smjetena u nekoj tijesnoj uliici, ve na glavnom trgu, gdje u je lako pronai,
a na glavnom sam se trgu nalazio.
Gledajui od kue do kue, opazih staru ruevinu straaru, koja je jo
samo djelomino sliila kui. Na dva ve olabavijena avla visjela je trona
daska iji se natpis jo sreom mogao proitati.
Hadi Omrak, lijenik i prodava ljekarija, pisalo je bijelim slovima na
zelenoj pozadini. Taj hadija je dakle bio lijenik, ili je samo taj naslov sebi
pripisivao.
Vrata su bila zatvorena, pa iako bi ih snaniji udarac rukom nesumnjivo
otvorio, ja sam ipak radije potraio zvonce. Nije ga bilo, ali su na uetu visjela
dva drvena poklopca, koji su oito sluili istoj svrsi. Pretpostavljajui to, uzeo
sam poklopce i udario jednim o drugi. To je podiglo takvu buku da bi bez
sumnje mogla probuditi i usnulog ovjeka.
Morao sam dulje vremena udarati dok napokon ne uh da netko dolazi.
Iznad mene stane se oprezno otvarati kapak. Pojavi se ela boje slonove kosti,
smeurano i navoreno elo, dva mala, pospana, migava oka, golem nos, slian
grlu ajnika, iroka usta bez usnica i svinuta brada koja nije bila ira od nosa.
Tko je?
Bolesnik odgovorih.
Kakva bolest?
Slomio sam eludac odbrusih mu smjesta.

 Dolazim odmah viknu doktor glasom iz koga se naziralo da

takav sluaj jo nije imao.
Glava se smjesta povue, ali meni koji sam jo gledao gore padoe
dijelovi kapka na glavu. Tek onda sam skoio u stranu kad su sve daske leale
na tlu.
Nakon jedne minute zauh iza vrata buku kao da se sprema potres. Make
su mijaukale, pas je lajao, posude su se ruile, a kroz tu buku ulo se vikanje
neobinog enskog glasa. Onda doleti neto, oito sam doktor, vrata se otvore, a
ueni gospodin pozove me, veoma se duboko naklonivi, da uem u kuu.
Ali kakav je to bio udan lik! Taj ljekarnik i lijenik, bio bi jedinstveno
strailo za ptice u mojoj domovini. Tako bi uplaio sve vrapce, konopljarke i
eljugare i sjenice, te bi odmah odletile preko mora u Afriku da se nikad vie
ne vrate.
Njegovo lice, gledano ovako iz bliza, bilo je jo mnogo udnovatije nego
prije. Bilo je tako puno bora i brazda da na njemu nije bilo nijednog glatkog
mjesta. Na sebi je imao neto slino koulji koja se dodue pruala do tla ali je
ipak samo napola pokrivala golotinju. Na jednoj nozi imao je staru iznoenu
papuu, a na drugoj izmu od crne oje. elu je pokrio starom nonom
kapicom, koju je obrnuto metnuo na glavu, vjerojatno zbog brzine kojom je
pohitao da naravna moj slomljeni eludac.
Prii blie, efendijo ree on. Ui u sirotinjsku tvornicu zdravlja
tvog pokornog sluge. Pognuo je glavu duboko i koraajui natrake, stao
ulaziti u kuu kad li iza njega odjekne bolna krik:
Glupane, stao si mi na kurje oi!
On se uplaeno uspravi i povue u stranu, a ja ugledah njeno bie koje je
apnulo ove lijepe rijei.
Bilo je sastavljeno od lica koje je izgledalo kao stari ilim i dvije silno
prljave noge. A ipak su noge bile ljepe od lica. Vlasnik tvornice zdravlja bio je
prema svojoj eni pravi ljepotan.
Ona stupi naprijed i nakloni se isto tako duboko kao i njen suprug.
Dobro doao, visoki goste! pozdravi ona. Ushieni smo to
vidimo jutarnje rumenilo tvog lica. to eli od nas? Vodopad nae poslunosti
prolit e se nad tobom.
A ti si ljepotica, koja krasi taj vodopad odgovorih uljudno se
poklonivi.
Ona nekoliko puta udari donjom vilicom o gornju, kimne svom muu,
udari ga kaiprstom po elu i ree:
Vidi, naziva me lijepom. Njegov je ukus mnogo bolji od tvoga.
I obrativi se meni umiljatim glasom, kojemu je pokuavala dati njean
prizvuk ree:
Tvoja usta izgovaraju ljubazne rijei, a tvoje oi znadu opaati vrline
tvojih sugraana. To sam od tebe i oekivala.
Zar me poznaje?

 Veoma dobro. Razgovarao si s mojom najboljom prijateljicom

Nehudom i Nebaom koja nam donosi bilje. One su mi priale o tebi. Zatim
smo te vidjeli na sudu. Svijet je pun hvale o tebi, ali mi plaemo videi da te
neka bolest dovodi k nama. No mi imamo tisuu i jedan lijek pa emo te
osloboditi bolova. Jo nitko nije otiao od nas kome nismo pomogli i spasili ga.
Zato mi se moe mirno povjeriti.
To je mnogo obeavalo. Izgledala je tako kao da taj tisuu i jedan lijek
nije samo prouila, ve i progutala, pa sada jo nosi na sebi vidljive tragove. I
tim ljudima bih se morao povjeriti u sluaju bolesti? Zato rekoh:
Oprosti mi, sunce zdravlja, to neu koristiti tvoje znanje, ali ja sam
sam lijenik i poznajem svoje tijelo. Doao sam samo po lijek koji mi je
potreban za ozdravljenje.
To je zaista teta, vjena teta! viknu ona. Mi bismo tvoj
slomljen eludac namjestili i tano izmjerili. Posjedujemo mast koja namazana
na komad tkanine i poloena na bolesno mjesto odmah izlijei sve.
Moda je va lijek isti kao i moj, jer i moj djeluje tako brzo. Ali
dopusti mi da sam priredim svoj lijek.
Kako god hoe. Doi u komoru ljekovitih masti i izaberi sam to ti
treba.
Otvorila je pokrajna vrata i ula preda mnom, dok je za mnom uao i
sretni vlasnik ljekarne i ove ljepotice.
Ono to sam ugledao ispunilo me je zgraanjem.
Naao sam se u prostoriji koja bi se prije mogla nazvati stajom nego
ljekarnom. Odmah sam glavom udario o strop; pod se sastojao od utabane
zemlje dok su zidovi bili od neoguljenih dasaka. Na zidovima su visjele
platnene vreice, a na policama bila porazbacana zubarska klijeta, zarale
zdjele i slomljeno posue. Miris u toj prostoriji bio je neopisiv.
Tako je ree ona to je nae skladite lijekova. Reci nam sada od
kakvih se lijekova sastoji tvoja mast.
Ljekarnik se dogura pred mene i stane me motriti s najveom pomnjom.
Oito se radovao to e tako saznati tajnu mog lijeka.
Ima li trnjine u jednoj od ovih vreica? upitah ga.
Trnjine ima ovdje odgovori ljepotica, okrenuvi se prema zidu.
Koliko treba, efendijo?
Dobru aku.
Stavit u ti je u papir. to jo treba?
Na podu je leao komad papira. Kladio bih se o pet stotina pijastera da je
podignut s ceste. Ona ga digne, savije i prijee jezikom po vanjskom rubu
zamotka da bolje dri, te naspe u njega praak. Poto sam sredstvo i onako
mislio upotrijebiti izvana, nisam se pobunio protiv ovakva naina zamatanja.
Ima li luine? upitah.
Zaueno me pogleda, iako je rije to sam je upotrijebio bila arapska.
Vrlo je samosvijesno rastegnuo usta u ..smijeak i odmah upitao:

 Koje luine treba?

Svejedno mi je.
uo sam, efendijo, da tvoja domovina lei na Zapadu, a odande sam
dobio dobru luinu.
Pokai mi je!
On zaista donese boicu, na kojoj je jasno stajala etiketa francuske
proizvodnje.
Odakle ti to? upitah.
Kupio sam nekoliko boica od nekog trgovakog putnika koji je ovuda
prolazio. Dolazio je iz glavnog grada Francuske koji se zove Prag.
Vara se. Prag nije glavni grad Francuske; glavni grad Francuske zove
se Pariz.
Efendijo, ti sve zna!
No njegova ena mu upadne u rije:
uti! To sam odavno znala. Ti si glupan, a ne lijenik i ljekarnik. to
treba jo, efendijo?
Ima li ive?
Naravno. Upotrebljavamo je za punjenje termometara i barometara to
ih proizvodimo.
Sami ih proizvodite?
Da. Zar misli da to ne znamo?
Naprotiv. Tko je izuio tolike ljekove moe sve da radi.
Dakako. Ti si razborit i obrazovan ovjek. Sad smo iz Soluna primili
zalihu. Ako sluajno nemamo ive stavljamo u cijevi kozje mlijeko. Ono je
takoer bijelo, a pokazuje vrijeme jo tanije od ive.
Govori li ozbiljno?
Naravno. Zar to jo nisi znao?
Nisam nikad uo.
Sad si barem primio dokaz da smo mi ovdje pametniji nego u drugim
zemljama. Koze tano znadu kakvo e biti vrijeme pa prema tome njihovo
mlijeko mora biti dobro za barometre.
Ti si mudra ena. Odmah sam to na tebi opazio.
Koliko hoe ive, efendijo?
Oko pola oke. Ima li je toliko?
Jo i vie.
ekaj malo. Htio bih vidjeti imate li jo neeg to mi treba...
to je to?
Bizmuta. To je rijetka kovina. Imate li je?
Imamo ga. Od njega pravimo lijepo bijelo liilo.
Dobro je. Daj mi jednu mjeru bizmuta i dvije mjere ive.
Da nalijem sve u papir?
Nipoto. iva bi nam odmah utekla.
Naravno. Ona je kao ljubav mukaraca koja odmah nestane kad...

 Kad je usipa u takav tuljac?

Da, vae je srce kao ovaj tuljac. Nita se u njemu ne moe zadrati. Ah
ta ljubav, ta ljubav. Unesreila je ve mnogu jadnu enu.
Pogledala je bijesno svog mua, jednim mu zahvatom skinula kapuljau s
glave, i stavila je sebi na glavu.
ovjee, kako moe nositi enske ukrase? Zar hoe osramotiti duu
svoje ene?
Ali on obim rukama brzo pokrije elu i vikne:
eno, ti obeauje svetu ast mua! Zar ne zna da je zabranjeno
otkrivati glavu?
No ena je bila duhovita i odmah mu odgovori:
Onda stavi na glavu kutiju s branom!
I ona smjesta dohvati okruglu kutiju u kojoj je jo bilo brana pa mu je,
ne marei za brano, nabije na glavu. Lice mu je zaas bilo bijelo. No on se nije
usudio rei ni rijei, ve je zadrao kutiju na svojoj mudrosti. Kao musliman
koji ne smije otkriti glave, bio je vrlo zadovoljan to je opet bila pokrivena. Bilo
mu je sasvim svejedno kakav utisak taj pokriva glave ini na mene. Kleknuo je
na zemlju i stao neto traiti u praznom spremitu.
to trai? upita ga njegova lijepa ena.
Bocu, da u nju stavim efendijinu ivu. Evo je!
Ustao je i pruio mi bocu. Bila je tako velika da bi itavo njegovo
skladite ive stalo u nju. ena je podigne prema svjetlu, pogleda u nju i ree:
U njoj ima jo staroga laka.
Ne smeta.
Veoma smeta. Uzmi vode i operi bocu!
Posluno je otiao, ali se ubrzo vrati od napora sav crven u licu i ree
oajnim glasom:
Ne mogu je oistiti. Pokuaj sama!
Ti si nespretnjakovi ree ona. Vi mukarci ste nespretni.
Ona ode s bocom. Pustio sam je, ne rekavi ni rijei. On mi u povjerenju
ispria nekoliko primjera svoje brane sree, a zatim se ona vrati, jo orvenija u
licu od njega.
Efendijo ree ova boca je zaarana. Ne da se oistiti.
To sam znao. Ona se ne dade oprati vodom, ve samo terpentinom.
Lak ne prima vodu.
To si nam mogao rei.
Ne, jer bi vas to uvrijedilo.
Zato?
Ljekarnik to mora znati. To uostalom svatko zna. Da sam vas na to
upozorio, zvualo bi kao nepristojnost jer bih time iskazao nepovjerenje prema
vaem umijeu.
Ima pravo. Uljudan si i veoma paljiv ovjek. Zato u ti i lak dati
besplatno. Izlit u ivu na njega. Gdje je vaga, ovjee?

 U dvoritu. Juer sam odvagnuo kunia kojega emo danas pojesti.

Donesi je.
Ljekarnika vaga, na kojoj se mogu vagati kunii! Kad je vagu donio
opazih da je sam izradio polugu od drva. Jeziak vage bio je komad ice, a
posude bile su obine drvene kutije. No vaga je bila u ravnotei.
S tom vagom izmjerili su sve; bio sam vrlo zadovoljan s cijenom,
pogotovu to je bizmut bio dobro kristaliziran.
Kupih jo olova a zatim odoh iz tog udnog duana, ispraen najboljim
eljama za svoju budunost.
Odatle krenuh do Nebae koja je ve bila ustala i primila me s najveim
veseljem.
Pokazala mi je kod danjeg svjetla kralja iaka. Htjela mi je pokloniti
cvijet, ali ja ga nisam primio. Naravno da sam joj se zahvalio na opomeni i
objasni joj kako je ona za mene bila vana. Kad sam joj rekao da mi je spasila
ivot, bila je Nebaa sva ushiena.
alio sam tu bijednu enu. Ve juer sam se dosjetio kako da joj olakam
ivot, i sad sam se latio te zadae.
Kod mene se nalazio novac, pronaen kod onih razbojnika, Manaha el
Bare, Baruda el Amazata i tamniara. Zapravo bih ga morao predati. Ali kome?
Zar sumnjivim vlastima u Ostromdi? Ili vioj vlasti? Nisam imao vremena da
to sam uinim. Da poaljem teklia? ovjek bi mi se nasmijao. Uostalom, sva
su trojica kojima smo mi oduzeli novac bili u bjegstvu. Bila bi ludost da novac
vratam njima. Nisam oito mogao s tim novcem nita bolje uiniti, ve ga
pokloniti bijednim i siromanim ljudima. A to je u prvom redu bila Nebaa.
Nisam joj naravno smio rei odakle mi novac. Moda bi se preplaila. Cio
iznos joj nisam htio dati. Bio sam siguran da u naii na jo isto tako siromane
ljude, a dio to sam joj ga namijenio, bio je dovoljan da je sauva bijede..
Sva se ukoila od radosti, kad sam joj u etiri oka predao novac. Nije
htjela vjerovati da bi iznos koji se njoj inio kao golemo bogatstvo sad bio
njezin. Zaplakala je. Osobito je bila oduevljena time to e sada za svog sina
moi platiti pravog lijenika. Silom sam se morao osloboditi njenih iskazivanja
zahvalnosti.
Halef me je nestrpljivo ekao. Stajao je pred kunim vratima i doviknuo
mi ve izdaleka:
Napokon, sidi! Tako nam se uri, a tebe tako dugo nema! Kako stoji s
naim trikom?
Vrlo dobro. Je li handija ve ustao?
Svi su ve ustali.
Moram do ognjita. Treba variti i topiti.
Bit u uz tebe, a ti e mi sve objasniti, kako bih i ja to mogao uiniti.
Ne, dragi moj! Nee biti nita od toga! Za to treba znati neke stvari
koje ti ne zna, a i onaj tko ih zna moe malom nepanjom uiniti pogreku koja
e onda njega ili nekog drugog stajati ivota. Zato neu nikada nikome odati sve

etiri sastojine ni nain mijeanja. Neka mi Osko donese svoj oblik za lijevanje
kugli. On ima kalibar ovdanjih puaka.
Nae pripreme nisu trajale vie od pola sata. Skuhali smo lie trupine u
razrijeenoj luini, a tekuinu zatim procijedili kroz platnenu krpu. Od kovine
to smo je imali, napravili smo osam kugala koje su bile nevjerojatno sline
kuglama od olova. Osim toga izlili smo nekoliko olovnih kugli i oznaili ih
oprezno vrhom noa. Zatim odoh s Oskovom pukom oko kue, a pri tom me
nitko nije smio pratiti. Nabih cijev kuglom od ive, primakoh otvor cijevi pola
metra od daske i opalih. Hitac planu kao i obino, ali na dasci se nije vidjelo ni
traga metku; bila je netaknuta. Na tlu nisam mogao nai ni najmanji dio
rasprsnutog taneta.
Ovaj je pokus bio potreban, jer sam tek sad znao da se nee dogoditi
nesrea. Nisam se morao bojati izdaje, jer su samo Halef, Osko i Omar bili
upueni u stvar, a sva trojica dokazala su nebrojeno puta svoju utljivost.
Sve smo jo obavili u pravo vrijeme, jer su tuilac i njegovi pratioci
upravo stigli. S njima je dolo jo svijeta, a kad me je tuilac opazio, prie mi i
povue me na stranu:
Efendijo, zna li zato sam doao?
eli mi javiti to je s koda-baom?
Ne, nipoto! Htio sam te upitati jesi li svog Hadi Halefa pitao za
dozvolu da mu netko opali metak u glavu.
Zar ti je toliko stalo do toga?
Jest. Jer je to nevjerojatno. Je li on danas ve pojeo svoje sure korana?
Pitaj ga sam!
Radije ga ne bih pitao da mi ne zamjeri. Zna da je vjet u baratanju
noem, a i s biem je vrlo spretan.
Da, hrabar je on malian.
Dakle, reci: jesi li ga pitao?
Jesam, jo prije spavanja.
A to ti je odgovorio?
ini se da mu nije bilo krivo.
Ta to bi bilo sjajno! Kad moemo zapoeti?
Strpi se. Ne ide to tako brzo kao to ti eli. Moj zatitnik ima svoje
hirove. Uostalom, nisam ti juer sve rekao. Svi mi, moja tri pratioca i ja imamo
iste osobine. Ne moramo se bojati metka.
toi ti?
Kao to sam ti rekao.
Dakle i ti jede sure korana?
Ne pitaj previe. Takve se tajne rado ne odaju.
Mogli bismo dakle do milje volje pucati u vas?
Da, ako vam je dodijao ivot.
Zato? Meni ivot nije dodijao.

 Onda se priuvaj i nemoj nipoto pucati na nekoga od nas prije nego

to si nas pitao za doputenje.
Zato ne, efendijo?
Kad mi to dopustimo, moe se na nas pucati bez straha. Ali tko iz
zasjede puca, njega e pogoditi metak, odbivi se od nas, tano u ono mjesto
njegova tijela, u koje je na naem nianio.
Ako dakle nanianim na Halefovu ili tvoju glavu, odbit e se metak
ravno u moju?
Sigurno. Hoe li pokuati?
Ne, efendijo, hvala ti! Ali zato si to ba tako udesio?
To e tvoja otroumnost lako dokuiti; zbog neprijatelja. Da bismo ih
kaznili nije dosta da nam njihovi meci ne kode, ve moraju upravo onako
pogaati njih kako su oni htjeli pogoditi nas. To je zakon pravedne i tane
osvete.
Da, oko za oko, zub za zub. Ne bih htio biti va neprijatelj. Kad ete
odjahati odavde?
Oito se raduje naem odlasku?
Ne. elio bih naprotiv da zauvijek ostanete ovdje. Ali donio si nam
veliku promjenu.
Promjenu na bolje.
Tako je. Na tome smo ti veoma zahvalni, iako je bolje sve ostaviti
onako kako je Alah uredio.
Je li Alah htio da vas Mubarek vara i da vam koda-baa oslobaa
zatvorenike?
To ne bih rekao.
Kako je koda-bai?
U zatvoru je stade me uvjeravati javni tuilac.
Nadam se da nee uiniti nita to bi koda-bau spasilo od zasluene
kazne.
to misli ti o meni? Ja sam vjerni padiahov sluga i uvijek vrim
dunost. Zato bi ti meni mogao uiniti uslugu i nagovoriti svog Hadija.
Podsjetit u ga.
Doputa li da dovedem jo nekoliko ljudi?
Nemam nita protiv toga.
Odmah se vraam. Moram to javiti Rufiku koji bi to takoer volio
vidjeti.
Tko je taj Rufik?
Tekli, koji obavlja slubu izmeu naeg mjesta i Radovia.
Je li valjan ovjek?
Veoma valjan. Kad si juer otiao silno te je hvalio. Pripovijedao sam
mu da tvoj Hadi Halef jede sure korana i da je zato neranjiv. On bi to vrlo rado
vidio. Smijem li ga dovesti?
Dovedi ga. .

On ode brzim korakom.

Ti su ljudi bili tako prozirni! Odmah sam posumnjao da je taj valjani
tekli Rufik moda primio nalog od Aladija da nas promatra i da ih izvjetava.
Ubrzo opazismo plodove tuioevih napora. Dolo je mnogo ljudi ijim smo
radoznalim pogledima izmakli povukavi se u sobu. Ali tuilac nas je i ondje
potraio. S njim je doao neki krivonogi ovjek koga mi je predstavio ovako: :
Vidi efendijo, to je tekli o kome sam ti govorio.
Pogledah otro ovjeka i rekoh mu:
Ti dakle putuje izmeu ovog mjesta i Radovia?
Da, efendijo odvrati on ali ja ne hodam ja jaem.
Kad e slijedei put pojahati?
Prekosutra.
Nee ranije? On zanijee, a ja mu rekoh:
To je vrlo dobro za tebe!
Zato?
Jer bi taj put danas mogao za tebe postati opasan.
S kog razloga, efendijo?
Nije vano, ali kad bi danas htio jahati, ja bih te opomenuo.
Pa ti e sam jahati?
Dosad nas je promatrao vrlo otvoreno i bezazleno, ali kod tog pitanja
njegov pogled postane otar i pronicljiv.
Naravno odgovorih prividno nemarno.
Kada, efendijo?
Tano u podne.
To nije dobro vrijeme. Treba krenuti poslije podne, za vrijeme
poslijepodnevne molitve, dva sata prije zalaska sunca.
To se ini u pustinji, ali ne ovdje. Nije uputno nou jahati kroz
nepoznate ume, to vie kad su Aladije u blizini.
Oni? upita on dosta dobro hinjenom radoznalou.
Poznaje li ih? odgovorih mu. On odluno zanijee.
Ali uo jesi o njima? nastavih s ispitivanjem.
Veoma malo. Tuilac mi je rekao da te kane napasti.
Saznao sam to.
Od koga?
Od dobra prijatelja. Ako su pametni okanit e me se, jer ja nerado
doputam ale.
To sam uo, efendijo nasmije se on lukavo. Tebe i tvoje ne
moe pogoditi metak.
To jo nije sve. Metak se ak vrati i pogodi onoga tko ga je opalio.
Pri tome me pogleda prepredeno mirkajui kao da je htio rei: uj, nisi
dodue pao s kruke, ali nisam ni ja; neemo jedan drugoga varati. Bio je
pametniji od tuioca. Bit e da je ovaj posljednji takoer zamijetio taj smijeak i
ispravno ga protumaio, jer ree:

 I ti to ne vjeruje, Rufie?
Kad to efendija sam kae, moram mu vjerovati.
To bih ti i preporuio. Jer sumnjati u to znailo bi vrijeati me, a ti si
uvijek bio uljudan ovjek.
To je istina. Stoga predlaem da i efendija bude uljudan i da nam
dokae da je neranjiv.
Halef je promatrao njega i mene. Poprimio je obiaj da kod susreta s
nepoznatim osobama uvijek ita na mom licu to o njima mislim. Opazio je da
ja ovom tekliu nisam sklon i zato stavi ruku na drak bia rekavi:
ovjee, eli li moda naeg glasovitog efendiju pouiti kako treba
biti uljudan? Ako bi ti to palo na pamet, spreman sam da ti ovim biem ispiem
na leima sve take uljudnog vladanja. Ba si ti taj koji e nas uiti pristojnosti!
Ustao je i prijetei poao prema tekliu. Ovaj se zaas povue do samih
vratiju i vikne:
Stani, stani, Hadi! Ne pada mi ni na kraj pameti da nas pouava.
Okani se svog bia. Ne elim ga bolje upoznati.
Onda se vladaj tako da s tobom budemo zadovoljni. Mi smo sinovi
proroka i djeca padiaha pa ne doputamo nekome tko se zove Rufik da bude
neuljudan. Uostalom, dokazat emo vam da je sve istina, to smo vam rekli, pa
ete zinuti od uda. Hoemo li, efendijo?
Ako se ti slae, Halefe, hoemo.
Slaem se. Hajdemo u dvorite.
Kad smo stigli u dvorite bilo je ono puno radoznala naroda koji je ekao
da vidi udo to ga je tuilac najavio. Oni kraj kojih smo prolazili gledali su u
nas s nevjericom, a oni dalje istezali su vratove da vide svaki na pokret.
Sidi, daj mi metke tiho e Halef.
Ne. Hou da budem siguran da se nita nee dogoditi. Uzet emo
najprije pravu olovnu kuglu. Razgovaraj sada s ljudima. Ti si rjeitiji od mene.
Polaskao sam mu tom pohvalom. Ispravio se i zapoeo snanim glasom:
Ljudi Ostromde! Imat ete nezasluenu sreu da vidite etiri hrabra
ovjeka koje metak ne moe raniti. Otvorite oi i napnite mozgove da vam ne
izbjegne nita kako biste djeci, unucima, njihovim unucima i dalekim
praunucima mogli priati o tome, budete li u to vrijeme jo ivjeli. Budite mirni,
ne diite buke, da sve proe u redu i poaljite; mi sada onoga koga smatrate
najboljim strijelcem meu vama.
Nastane poluglasno mrmljanje. Traili su takva ovjeka i napokon se
jedan pojavi drei puku u ruci. Osim njega nisam vidio nikoga tko bi bio
oboruan pukom.
Je li ti puka nabijena? upitah ga glasno.
Jeste odgovori on.
Ima li kod sebe vie metaka?
Nemam.

 Ne smeta, dat u ti od svojih. Ali najprije nam mora dokazati da si

dobar strijelac. Vidi li onu novu dasku koja je pribijena na zid? U njoj je kvrga.
Pokuaj je pogoditi.
ovjek stupi korak natrag, naniani i opali. Mnogi su od prisutnih
pregledali dasku i opazili da je kvrgu promaio samo za nekoliko centimetara.
Nije ti ba tuspjelo rekoh. Pokuaj jo jednom. Dao sam mu
jednu od novo odlivenih olovnih kugli, a Osko mu je dao barut. Drugi je hitac
bio boJji. Bolje je nianio. Zatim mu pruih etiri preparirane kugle, a jednu
pravu olovnu uzeh u ruke i rekoh:
Pokuaj sad pogoditi rupu od prvog metka. Ali pokai prije toga
ljudima kugle da se uvjere da si dobro nabio puku.
Kugle su ile od ruku do ruke, to je trajalo dosta vremena jer ih je svatko
htio vidjeti. Kad su stigle natrag, on nabije puku.
Stani blie rekoh mu gurnuvi ga prema dasci. Sad pucaj!
Kod tih rijei stadoh pred dasku. On spusti puku.
Efendijo ree kako mogu ovako pogoditi dasku?
Zato ne.?
Smeta mi!
Ne mari.
Tvoja su prsa pred metom.
Onda pucaj kroz njih.
Ubio bih te.
Ne. Dokazat u ti da me kugla ne moe raniti! On se u nedoumici
poee po glavi.
Pa o tome se i radi. Stvar je za mene vrlo opasna ree napokon.
Kako to?
Kugla e se odbiti od tebe i pogodit e me u grudi.
Ne brini. Ja u je rukom uhvatiti i zadrati. amor uenja proe
mnotvom.
Je li to istina, efendijo. Ja imam obitelj. Umrem li, samo e se Alah
brinuti o njima.
Nee umrijeti. Jamim ti prorokovom bradom.
Kad tako govori, pokuat u.
Samo ti pucaj!
Otro sam promatrao teklia Rufika. Priao je sasvim blizu i nije s mene
skidao oka. Onaj ovjek naniani. Bio je svega deset do jedanaest koraka
udaljen od mene. Jo jednom spusti puku i ree:
Jo nikad nisam pucao u ovjeka. Oprosti, efendijo, ako te pogodim.
Nemam ti to oprostiti jer me nee pogoditi.
Ali ako bih ipak?
Ne mora nita sebi spoitavati jer sam ti ja to naredio. Podigoh desnu
ruku i pri tom kriom spuistih olovnu kuglu u rukav, pa rairih prazan dlan i
rekoh:

 Ovom u rukom uhvatiti kuglu. Brojit u do tri, a onda pucaj!

Spustih ruku i pri tom opet uhvatih olovnu kuglu koja se otkotrljala iz
rukava. Nije bilo ovjeka koji nije gledao u mene.
Jedan . . . dva. . . tri!'
Hitac prasnu. Posegnuh rukom naprijed prema uu cijevi kao da hou
uhvatiti metak a zatim pokazan ve spremljenu kuglu drei je izmeu palca i
kaiprsta.
Evo ti je. Ili uzmi je ti Rufie! Pogledaj je li ista koju smo stavili u
cijev.
Dakako da je bila potpuno slina onoj prvoj. Tekli je stajao otvorenih
ustiju i buljio u mene kao da sam duh, a svi ostali se zablenue u mene.
Sumnjali su oito do posljednjeg asa, a sad se udo ipak dogodilo. Kugla je
opet pola od ruke do ruke. Kad je stigla do strijelca rekoh tako glasno da su svi
mogli uti:
Sad je opet nabij u cijev i niani u dasku.
On me poslua i opali. Kugla je naravno probila rupu u dasci.
Vidi li, takvu bih rupu imao sad u grudima da nisam neranjiv. Sada
moe po elji pucati i u moja tri druga.
Sve prisutne je silno uzbudilo da je kugla, ispaljena drugi put imala svoj
uobiajeni uinak i da je probila dasku, a mene nije ranila pa sam je ak bio
uhvatio u ruku. Prilazili su da vide moju ruku i nisu se mogli dosta nauditi i
nahvaliti da na ruci nije bilo ni najmanjeg traga ozljedi.
Alah je s njim uo sam jednog gdje kae.
Ima avla u sebi dobaci drugi.
Kako mu avo moe pomagati ikad se hrani koranom? Izmjenjivala su
se razna miljenja dok sam ja strijelcu dao tri ivine kugle, pa Halefa, Oska i
Omara stavio pred zid.
Moda ova trojica nisu prije vjerovala u taj pothvat, ali sada kad mi
metak nije nakodio, bili su sasvim mirni i hladnokrvni. Nisam dopustio da
izvre trik s hvatanjem kugle jer im moda ne bi uspio. Stao sam zato uz njih i
kod svakog pucnja mahnuo rukom pa iz zraka hvatao kugle koje sam zatim
vraao strijelcu, a on ih je kao dokaz ispalio u dasku koju su probile.
Kad su i moja tri pratioca dokazala da su neranjivi, podie se takva bura
oduevljenja da je nismo mogli smiriti. Ljudi su se gurali oko nas da nas
opipaju, gledaju i pitaju. Da izbjegnemo guvu povukli smo se u sobu.
Odande sam promatrao teklia Rufika. Potpuno je napustio svoju nevjeru
to sam vidio po naglim pokretima kojima je pun oduevljenja pripovijedao
susjedima koji nisu sve dobro vidjeli. Dozvah Halefa, pokazah mu teklia i
rekoh mu:
Ne putaj ga s vida. A kad poe prati ga neopaeno i promatraj ga.
Zato, sidi?
Sumnjam da su mu Aladije naloile da nas uhodi.

 Zato si ga dakle tako sumnjiavo gledao kad smo s njim razgovarali.

Odmah sam pomislio da mu ne vjeruje. Ali to nam on moe nakoditi?
On e Aladijama javiti da mi odavde kreemo u podne.
Pa rekao nam je da nee otii.
Moe biti uvjeren da je lagao. Kad on sad ode kui izai iz grada i
sakrij se uz cestu koja vodi u Radovi. Kad proe javi mi.
A ako ne doe?
Onda e se nakon dva sata vratiti.
Raspitah se za brijanicu i pooh onamo da podreem kosu i bradu.
Vlasnik brijanice bio je svjedok naeg uda. Nisam se zaudio to je duan bio
pun ljudi jer na istoku je brijanica mjesto sastanka i razgovora.
Ljudi su vrebali na svaki moj pokret i utke promatrali brijaa koji je
rezao moju kosu.
Na povratku svratih u trgovinu i kupih duge arape koje su sezale do
iznad koljena te tamne naoari. U drugom duanu kupih zelenu maramu za
turban koju smiju nositi samo potomci proroka. Sad sam imao sve to sam
trebao.
Bio sam odsutan vie od jednog sata, a kad se vratih i Halef je ve bio tu.
Sidi, imao si pravo javio mi on. Tekli je otiao.
Kada?
Samo nekoliko asaka poto je doao kui.
Bio je dakle ve prije spreman na odlazak?
Svakako, jer nije mu trebalo ni vremena da osedla ivotinje
Kakve je ivotinje imao?
Jahao je na mazgi a za sobom je vodio etiri natovarena magarca
vezanih jedan uz drugoga.
Je li jaio polako?
Nije. ini se da mu se urilo.
Oito eli to prije dojaviti vijest. To je u redu. Ja u sad sam jahati
dalje, a vi ete o podne krenuti iz Ostromde.
Ostaje li kod onoga to si mi prije spavanja rekao;
Naravno.
Jahat u Rija?
Tako je, a ja u uzeti tvog konja. Osedlaj ga i opet izjai pred grad, ali
ponesi svoje molitvene papue.
Zato sidi?
Posudit e mi ih a ja u ti ostaviti svoje visoke izme.
Treba li da ih ja obujem.
Netreba. Sad u ti dati sve to mora uvati za mene, a naroito puku.
Zatim u otii.
Ipak mi je bilo tee da odem nego to sam to mislio jer je doao Ibarek da
mi se zahvali. Napokon uspjeh skoiti u sedlo. Svi su se udili to ne jaem svog
vranca, ali im nisam rekao razlog.

Vani pred gradom ekao me je Halef, a kraj njega Nebaa. Jo mi se

jednom zahvalila, a zatim Halef i ja odjaismo.
Zaustavismo se tek kod oblinjeg grmlja. Tu sjaih i zaoh za grmlje.
Mali Hadi nosio je posudu s vodom u kojoj se kuhalo trnjinino lie. Pomou
krpice morao mi je tom tekuinom namazati kosu i bradu.
Sidi upitao me zato mae glavu tom bojom?
Uskoro e vidjeti.
Hoe li kosa stvarno promijeniti boju?
udit e se.
Veoma sam radoznao. Zar e obuiti i ove duge arape?
Hou, a preko njih u obuti tvoje molitvene papue!'
Kad smo zavrili bojadisanje kose, skinuo mi je jahae izme, a ja
obukoh duge arape. Papue su mi bile neto premalene, ali sam ih ipak uspio
obuti. Kad je Halef pogledao moju kosu zapanjeno pljesnu rukama:
Alaha mu! Pa to je udo! Kosa ti postaje sasvim plava.
Zar tekuina ve djeluje?
Mjestimino.
Onda moramo jo malo smoiti kosu.
I zaista sam zaas bio svjetloplave kose. Stavio sam fes na glavu, a Halef
mi je zeleni rubac morao svezati oko njega i to tako da je resasti dio visio s
desne strane.
Sidi, inim straan grijeh ree muklo. Samo izravni prorokovi
potomci smiju nositi ovakvu oznaku. A ti nisi ni sljedbenik korana ve
krivovjerac.
Da usavrim presvlaenje stavih jo naoari na nos i ogrnuh se platom.
Sidi viknu Halef sasvim si se promijenio!
Jesam li?
Nisam siguran da bih te prepoznao da takav projae kraj mene. Samo
bih po dranju znao da si to ti.
Promijenit u ja i njega. No mislim da to nije potrebno. Aladije me
jo nikad nisu vidjeli ve me poznaju samo po opisu pa ih nije teko prevariti.
Ali glasnik te poznaje.
Moda ga ne susretnem.
Mislim da e biti kod njih.
Ne vjerujem. Htjeli su nas napasti izmeu ovog mjesta i Radovia. Ali
on ima natovarene magarce i htjeti e se rijeiti tovara pa e vjerojatno ravno u
Radovi. Treba pretpostaviti da e ih usput opomenuti a zatim odjahati dalje.
A misli li zaista da e sam moi s njima izai na kraj?
Svakako.
Oni su na zlu glasu. Moda bi bilo bolje da te pratim.
Sad mora zatititi Oska i Omara. Povjeravam ti ovu dvojicu.
Ima pravo, sidi. to bi njih dvojica bez mene, hrabroga Hadi Halefa
Omara? Uostalom moram se starati o Riju tako da imam dosta brige.

 Pokai se dostojan povjerenja. Jesi li sve upamtio to smo dogovorili?

Sve. Moje je pamenje poput lavljih ralja koje zubima dre sve to
jednom uhvate.
Onda emo se sada rastati. Pazi da ne uini kakvu grijeku!
Ne vrijeaj me, sidi, ovakvim opomenama! Ja sam junak pa znam to
da radim.
Odbacio je posudu u grmlje, prebacio moje duge izme preko ramena i
krenuo prema gradu. Ja sam pak odjahao na sjeveroistok ususret opasnoj a
moda i kobnoj pustolovini.

OBA ALADIJE
ZASAD naravno nisam imao razloga da se bojim opasnosti. Da su me
Aladije poznavali i opazili morao bih raunati s podlim napadajem ili metkom
iz zasjede. Ali ovako sam mogao u najgorem sluaju oekivati otvoreni
razbojniki napad kao i svaki drugi putnik. A moja sadanja vanjtina nije ih na
to mogla namamiti.
Izgledao sam kao siromani izravni potomak Muhamedov koji nije
predstavljao bogat plijen. Pa iako sam obje svoje puke ostavio Halefu nosio
sam za pojasom skrivena oba moja revolvera, a ti su bili dovoljni za obraun s
vie nego dva Aladije. Oni su mogli vidjeti samo no pa su morali pretpostaviti
da sam inae nenaoruan. Takva bezbrinost mogla ih je naravno skupo stajati.
Kraj oko Ostromde i Radovia veoma je plodan. Izmjenjuju se polja,
ume i panjaci. Strumica je ona blagodat koja taj kraj ini tako bogatim. Jahao
sam pustim krajem izmeu planina. Nigdje nije bilo ni ive due. Tek nakon
sata jahanja sastadoh nekog Turina. Stao je zbog mog zelenog turbana i
naklonio se propustivi me. I najbogatiji musliman potivat e najbijednijeg
erifa, izdanka prorokove loze.
Zaustavih konja, odgovorih na njegov pozdrav i rekoh mu:
Odakle dolazi, brate?
Poao sam iz Radovia.
A kamo ide?
U Ostromdu, kamo u i sretno stii ako ti blagoslovi moj put.
Jesi li sastao mnoge putnike?
Ne, nikog ivog.
Nisi dakle nikoga ni vidio?
Samo teklia Rufika iz Ostromde.
Poznaje li tog ovjeka?
Svi ga u Radoviu poznaju. On obavlja nae poslove na putu izmeu
Ostromde i Radovia.
Jesi li s njim govorio?
Izmijenio sam nekoliko rijei. On je svratio u mali zaselak na koji e
i ti uskoro naii, tamo gdje put prelazi rijeku.
Jesi li ti svratio onamo?
Nisam za to imao vremena.
A zna li kamo tekli navraa kad stigne u Radovi?
eli li ga potraiti?
Moda.
On ne svraa u gostionicu kao to to moe i pretpostaviti ve stanuje
kod roaka. Sve da ti i kaem njegovo ime ipak ga ne bi naao bez pomoi u
mnogim tijesnim ulicama. Molim te stoga raspitaj se jo jednom u Radoviu.
Hvala ti i Alah te blagoslovio!

On poe dalje, a i ja nastavih polako kao to sam i dosad jahao.

Sad mi je bilo jasno kako stvari stoje. Oba Aladije sigurno se ne
zadravaju u Radoviu jer bi to za njih bilo previe opasno. Sigurno su u
zaseoku saekali teklia, a njihovi daljnji postupci ovisit e o onom to su od
Rufika uli. Sigurno nisu spremali otvoren napadaj, a nije bilo ni vjerojatno da
e nas s lea napasti mecima, jer su od Rufika uli da smo neranjivi.
Jo nije bilo podne pa sam raunao da u ih zatei jo u zaseoku. Tekli
im je sigurno javio da u krenuti tek oko podne. Smatrali su da imaju dovoljno
vremena da pronau pogodno mjesto za zasjedu. Zabavljalo me to u projahati
kraj njih a da oni ne znaju tko sam.
Nakon pola sata stigoh do zaselka koji se sastojao od svega nekoliko
kua. Put je skretao pod pravim kutom prema mostu pa sam tako mogao
sagledati stranju stranu kue koja je stajala kraj mosta. Tamo je paslo nekoliko
krava i ovaca, ali i tri ikonja od kojih su dva bili arci i osedlani.
Odmah sam opazio da su to polukrvni konji. Ta je pasmina vrlo vrsta,
ima snaan kratki vrat, jake stranje noge i vrlo je brza i izdrljiva. S dobrim
jahaem ti konji mogu mnogo da izdre.
Zar su to moda bili konji dvojice Aladija? Jesu li se oni nalazili u toj
kui kraj koje sam morao proi?
Bilo mi je mnogo stalo do toga da govorim s njima, ali sam to morao
uiniti vrlo neupadljivo da ne pobudim njihovo nepovjerenje.
Obiavi zavoj ugledah i prednju stranu kue. Na etiri stupa stajala je
streha pod kojom je bilo nekoliko grubo tesanih stolova i stolica. Samo dva
ovjeka sjedila su pod strehom. Vidjeli su me gdje dolazim. Uope se inilo da
otro motre na obje strane jer ljudi takva kova moraju stalno biti na oprezu.
Vidio sam kako me otrim i sumnjiavim pogledima mjere pa sam se
drao kao da kanim projahati kraj njih. Oni meutim ustae sa svojih mjesta i
stupie nekoliko koraka naprijed.
Stoj! viknu jedan od njih dignuvi odreito ruke. Nee li s
nama popiti aicu rakije?
Bio sam uvjeren da su to ona dvojica koju traim. Mora da su braa bili
su veoma slini jedan drugome. Obojica su bili visoki i pleati, obojica snaniji
od mene. Gusti i dugi brci, opaljena lica i oruje davali su im veoma ratniki
izgled. Puke su im bile naslonjene na stol. U pojasu blistali su im noevi i
kubura, a svaki od njih nosio je o boku hajduki akan.
Poravnah naoari na nosu i pogledah ih kao to to ini uitelj kad gleda
neposluna aka pa zapitah:
Tko ste vi da me se usuujete smetati u pobonom razmiljanju?
I mi smo sinovi proroka pa te hoemo poastiti i pozvati da se
osvjei.
Rakiju mi nudite? Zar je to osvjeen je? Ne zna li da koran zabranjuje
rakiju?
Nikad nisam uo.

 Onda idi nekome da te poui.

Nemam vremena. Ne bi li ti to uinio?
To je dio moje dunosti pa u to rado uiniti.
Sjai dakle, poboni ovjee, i uini nas svetima kao to si sam.
Jedan od njih uhvati stremen, a drugi me povue iz sedla, onemoguivi
mi tako svako protivljenje.
Kad sam sjaio odepah ponosno do stola za kojim su oni prije sjedili, a
sad opet sjeli sa mnom.
Nekako vue nogu za sobom? nasmije se jedan. Jesi li je
ozlijedio?
Nisam. To je moj kismet odgovorih kratko.
Onda si epav roen. Nee li i nama grijenicima odati svoje sveto
ime?
Ako pogledate u prorokovo rodoslovlje koje se vodi u svakom gradu
nai ete ga tamo zapisana.
Vjerujemo ti. Ali budui da nam rodoslovlje nije pri ruci bti e tako
ljubazan da nam ga sam rekne.
Dobro. Ja sam erif Hadi Sehab Edin Abt el Kadar Ben Kadi Gazali
al Farabi Ibn Mrevan Abul Ahmed Abu Baar Catir e Sonahar.
Oba razbojnika zaepe rukama ui i stanu se glasno smijati. Moja ast
erifa nije ih se oito dojmila. Budui da su obojica bili muslimani bio je to
znak da nisu marili ni za koran ni za njegovo uenje.
Odakle si ti ovjee s tako dugim imenom da ga iv ovjek ne moe
upamtiti? upita me jedan od njih.
Pogledah ga preko naoara dugim, ozbiljnim i prijekornim pogledom i
odgovorih:
Kako ga ne moe upamtiti, ta sad sam ti ga rekao?
To jesi.
Onda ga zna i mora upamtiti. Obojica se opet nasmiju.
Ti ga zna. Ali bilo bi alosno da ne zna vlastito ime. Vjerojatno si
jedini ovjek koji ga moe upamtiti.
To se ime ne moe zaboraviti jer je upisano u knjizi ivota.
Pa da, ti si erif, ali htio si nam objasniti zato je zabranjeno piti rakiju.
I to strogo zabranjeno!
Pie li to u koranu?
Naravno da pie.
Zar je ve bilo rakije za prorokovo vrijeme?
O tome ne pie nita u knjigama.
Onda on nije mogao zabraniti rakiju kad je nije bilo.
U koranu pie da je zabranjeno sve to opija. To je zabranjeno,
nedoputeno i prokleto. Pa prema tome i rakija.
Rakija nas ne opija.
Onda vam nije zabranjena.

 Ni vino za nas nije opasno.

Onda ga pijte u umjerenim koliinama.
Ta ti valja! ini se da nisi lo tuma korana. Zar se ti opije od rakije?
Popijem li malo, ne opijem se.
to ti naziva malo?
Malu aicu pomijeanu s takvom bocom vode.
Pokazah rukom na punu bocu rakije to je stajala na stolu.
Onda se i ne moe opiti. Donijet u ti vode pa pij s nama. On ustane i
ubrzo donese lonac pun vode i au. Napunio ju je vodom i dotoio malo rakije.
Tako ree pruajui mi je. Sad je pomijeana s vodom. Moe
piti s nama ne ogrijeivi se o koran.
Zatim nagne bocu i potegne dobar gutljaj pa je prui svom bratu. Ja malo
gucnuh iz ae.
Jedan je od njih vodio glavnu rije, dok je drugi bio utljivi promatra.
On me upita:
Odakle dolazi?
Dolazim iz Avret Hisara.
A kamo e?
U Skopje da vjernike uim koranu.
U Skopje? Tamo se nee dobro provesti.
Zato? upitah plaljivo.
Tamo se smiju pobonim ljudima.
uo sam to i zato idem onamo.
Nee te nitko ni sluati.
Neka se dogodi to se ima dogoditi. To pie u Knjizi ivota.
ini se da ti tu knjigu dobro poznaje.
Nadam se da su neki stanovnici Skopja upisani u nju.
U to sumnjam. Tamo ive mnogi Arbanasi, a oni su nevaljali.
To sam i ja uo.
Da su Arbanasi nevaljali?
Da.
Kako to?
avo ih je opsjeo. Ne poznajem ih, ali sam uo da su strani ljudi. I
pakao je predobar za njih.
Zar jo nisi vidio Arbanasa?
Jo me nikad nije snala nevolja da sastanem jednog od tih grijenika
odgovorih ja uzdahnuvi. Gurkali su se nogama pod stolom jer ih je oito
zabavljala moja neukost.
Zar ih se ne boji? upita me dalje.
Zato da ih se bojim? Zar mi mogu uiniti neto drugo to mi ve nije
sueno.
Pa ti jai u zemlju Arbanasa. Ako te tamo napadnu razbojnici?

 To im se ne bi isplatilo. Evo, ovo je moja cijela imovina! Bacih na stol

est pijastera, a to je bilo istina jer vie novaca nisam imao uza se budui da sam
sav novac predao Halefu.
Onda od tebe za njih zaista nema koristi! Ali na putu ti ipak treba
novaca.
Novaca? emu?
Da bi mogao ivjeti.
To meni ne treba. Prorok je zapovjedio da svatko mora biti
gostoljubiv.
Ti prosjai?
Prosjaim! Zar eli uvrijediti erifa? Hrane, pia i postelju nalazim
svuda.
Gdje si spavao prole noi?
U Ostromdi.
To je zanimljivo. Obojica se kradomice zgledae.
Zato? Jeste li vi odande?
Nismo, ali smo uli da je prolu no tamo izbio veliki poar.
Velik. Nipoto!
Kau da je izgorjelo pola grada.
To vam je netko slagao. Poar je bio, ali je bio beznaajan i to ne u
gradu.
Nego gdje?
Gore na brdu.
Pa tamo nema kue.
Neka koliba.
Zar moda ona starog Mubareka?
Da, ona.
Zna li se tko je bio palikua?
Sam Mubarek.
Ne vjerujem da je tako poboan ovjek to uinio.
Nije on bio tako poboan kako se pravio.
Dakle je ipak istina to smo uli.
to ste uli?
Da je on bio nitkov i razbojnik.
To je istina.
Zna li to pouzdano?
Bio sam prisutan kad su ga uhvatili. Bio sam i kod vatre i svuda.
Moda si vidio i ona etiri stranca koji su to uinili?
S njima sam stanovao i spavao u istom svratitu.
Zaista? Jesi li i govorio snjima?
Sa svom etvoricom.
Bi li ih opet prepoznao da ih sada sastane?
Odmah.

 To je vrlo dobro. Mi ih naime oekujemo jer s njima moramo govoriti.

Budui da ih nismo nikad vidjeli mogli bismo se lako prevariti. Hoe li nas
upozoriti na njih kad stignu?
Vrlo rado ako me to previe ne zadri.
Pa ti ima vremena.
Prekosutra moram biti u Skopju.
Poekaj jo tri sata.
To mi je predugo.
Platit emo ti za to.
To je neto drugo. Koliko ete platiti?
Pet pijastera dok ne dou.
A ako ne dou, ili ako dou veoma kasno tako da ja zbog mraka neu
moi da nastavim put?
Platit emo ti spavanje i hranu.
Onda u ostati, ali mi pet pijastera morate odmah platiti.
erife! Zar moda misli da nemamo novaca?
Ne. Znam da ja nemam novaca pa ga elim dobiti.
Tu malenkost ti moemo predujmiti. Evo!
Dobacio mi je deset pijastera, a kad sam ga zaueno pogledao, ree mi
prezirno:
Uzmi samo. Mi smo bogati.
Oito su imali mnogo novaca jer je vreica tog ovjeka bila velika i puna,
a zvualo je po zlatu.
Stali su me ispitivati. Morao sam tano opisati sebe i svoje pratioce i
zatim rei jesam li vidio da nas meci nisu mogli pogoditi.
Ispriah im sve to se dogodilo, a jedan od njih ree:
Zar nisi uo kad ti ljudi kane krenuti?
Bio sam prisutan kad su rekli da e odjahati o podne.
To smo uli i mi, ali mislimo da oni ipak nee doi.
Zato ne?
Jer se boje.
Ti stranci ne izgledaju kao da se boje. A koga bi se morali bojati?
Arbanasa.
Ne vjerujem. Ni ja ih se ne bojim, a njih je etvorica. Da samo vidite
oruje jednog od njih!
uo sam o tome. Navodno je upozoren da mu netko sprema zasjedu.
O tome ne znam nita iako sam i ja uo o dvojici razbojnika.
Dakle ipak. Pa to je s njima?
Stari Mubarek je najmio dva razbojnika da ubiju etvoricu stranaca na
putu.
Kako se to saznalo?
Iz razgovora kojeg je netko prislukivao.
Do avola! Kako neoprezno! Znaju li se i imena razbojnika?

 Ne, i mislim da ih nitko ne poznaje.

A to su stranci rekli na to?
Smijali su se.
Alaha im planu on smijali su se! Smiju se onima koji e ih
napasti?
Da. Pa kome bi se smijali?
Ako se radi o pravim Arbanasima mogao bi te strance brzo proi
smijeh.
Ne vjerujem.
to? Ne vjeruje? Zar misli da su Arbanasi djeca?
Mogu oni biti jaki koliko hoe, ovoj etvorici ne mogu nauditi jer su
oni neranjivi.
Neranjivi? Prokletstvo! Nikad nisam u to vjerovao i smatrao sam to
glupom priom. Kako netko moe biti neranjiv? Jesi li ti to tano vidio?
Sasvim tano. Stajao sam u neposrednoj blizini.
Kugle nisu pogodile, a onaj ovjek ih je ak uhvatio?
Rukom. Jer kad su opet pucali s istim kuglama, one su probile dasku.
Nevjerojatno!
Preko pet stotina ljudi bilo je prisutno, vidjelo sve i ak pregledalo
metke.
Onda se mora u to vjerovati. Kad bih mogao i ja izvesti taj trik pojeo
bih svaki dan itav koran.
Nee se raditi samo o tome ve su sigurno s tim spojene i neke tajne.
Nema sumnje. Mnogo bih dao da mi je saznati te tajne.
To nitko nee odati.
Moda ipak.
Ne vjerujem.
Ipak ja poznajem dva ovjeka koji to mogu saznati.
Tko su ti?
Razbojnici koji ih ekaju.
Ti nikako.
To ti ne razumije iako si erif. Arbanasi bi mogli jednom od tih
stranaca pokloniti ivot pod uvjetom da im oda tajnu.
Pri tom zaboravlja najvanije odgovorih mu ledenim mirom.
to? upita on naglo.
Da se ti ljudi uope ne moraju bojati Arbanasa jer su neranjivi kao to
ete priznati.
Naravno da moramo priznati, jer smo to malo prije uli iz sasvim
pouzdana vrela. Ali pitam ja tebe, jesu li stranci uslijed toga neranjivi i za
udarac i ubod?
To ne znam!

 Sigurno nisu jer bi se inae i time bili pohvalili. Dakle ih se ipak dade
ubiti. Ili misli li moda da bismo se mi, kad bismo bili ti Arbanasi, morali
bojati onog stranca koji jai na vrancu?
U rvanju sigurno ne.
Dakle ipak nisu tako sigurni? Ali ja sam uvjeren da se njima nee nita
dogoditi jer emo im mi pritei u pomo.
Zar ete to zbilja uiniti? upitah ih mirno.
Zato sumnja? Mi smo im iz Radovia pojahali u susret da ih
doekamo i iznenadimo. Oni e kod nas stanovati. Bit emo njihovi
gostoprimci. Jao onome tko im pokua uiniti neto naao!
Vjerujem. Ali moda ih netko napadne prije nego stignu ovamo.
Nemogue! Nema tu pogodnog mjesta za napadaj.
Zar si tako upuen u to? upitah, pokuavajui napraviti bezazleno
lice.
Jesam. Bio sam vojnik. Dalje prema Radoviu ima zgodno mjesto.
Tamo gdje put prolazi kroz umu. Uz obje strane su velike gromade kamena, a
uma je tako gusta da ni lijevo ni desno ne moe skrenuti. Kad bi ondje bili
napadnuti ne bi imali mogunosti da se spasu.
U stanki koja je nastala jer je on zamiljeno gledao preda se, zauh
gotovo jasno jecanje iz kue. Ve sam to i uo prije, ali ne tako oito. inilo se
da je to djeji glas. Stvar mi je postala sumnjiva, ali sam mislio da se Arbanasi
ne bi usudili ovdje izvriti zloin i zatim tako mirno dalje sjediti.
Tko tu unutra jaue? upitah.
Ne znamo.
Je li ta kua han?
Samo mala gostionica.
Gdje je handija?
U sobi.
Ja u malo pogledati rekoh, ustadoh i pooh prema vratima.
Stoj, kamo e? upita jedan.
Unutra, handiji.
Prii k prozoru.
Odmah sam pogodio da ne ele da sam govorim s handijom. On ih je
sigurno poznavao pa su se bojali da ih ne oda. Odepah do otvora prozora i
provirih glavu. Jaukanje se nastavljalo.
Handijo! viknuh u kuu.
Ovdje sam odgovori muki glas.
Tko to jaue?
Moja ki.
Zato?
Boli je zub.
Koliko joj je godina?
Dvanaest.

 Jesi li bio s njom kod heima?

Nisam; previe sam siromaan.
Onda u joj ja pomoi. Ui u u kuu.
Oba Aladije uli su svaku rije. Kad sam poao prema vratima obojica
ustanu i krenu za mnom.
Soba je ak i za ondanje pojmove bila veoma siromana. Nikoga nije
bilo u njoj osim krmara i bolesnice koja je jauui uala u kutu.
Handija je sjedio na tronocu, s laktovima na koljenima, a bradom
naslonjenom na ruku. Nije nas ni pogledao.
Dakle ti si handija? upitah ga. Gdje je krmarica?
Mrtva je odgovori on promuklo ne pogledavi me.
To mi je ao. Ima li jo djece?
Jo troje malih.
Gdje su?
Dolje na rijeci.
Kako si neoprezan! Djeca se ne putaju bez nadzora na vodu. Sad on
podigne glavu i zaueno me pogleda. Moda nije oekivao takvu suut.
Zato ih ne dovede ovamo? upitah dalje.
Ne mogu.
S kog razloga?
Ne smijem iz kue.
Tko ti moe zabraniti?
On baci mraan pogled na oba Aladije a ja ujedno opazih da mu je jedan
od njih zaprijetio prstom. Uinih kao da nita nisam primijetio i pooh u kut,
rekoh maloj nekoliko ljubaznih rijei te je povedoh do prozora.
Doi ovamo zamolih je njenim glasom da pridobijem njeno
povjerenje. Odmah u te rijeiti bolova. Otvori usta i pokai mi zub.
Ona to uini bez oklijevanja. Na zubu se nije vidjelo nita. Moda je bol
bila reumatina. Za to naravno nisam imao lijeka. Ali znao sam iz iskustva kako
jako djeluje sugestija, naroito kod djece. Prije svega, morala je prestati da
plae.
Zatvori usta i odgovori mi klimanjem ili odmahivanjem glave
rekoh. Boli li te?
Ona kimnu glavom.
Onda pazi. Stavit u ti ruku na as na obraz, a boli e nestati.
Privukoh glavu djeteta k sebi i stavih joj dlan na obraz gdje ju je boljelo,
polako je milujui. O ivotnom magnetizmu ne znam nita, ali sam se
pouzdavao u matu djeteta i u osjeaj ugodnosti to ga izaziva njena topla ruka
kad dirne obraz koji boli.
Sad te vie ne boli? upitah je za as. Ona kimnu glavom.
Ne boli te ni najmanje?
Ni najmanje odgovori ona vedra lia i zahvalno me pogleda.
Ne govori sada i dii jo malo kroz nos. Onda se bol vie nee vratiti.

Sve je to bilo tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, a ipak mi sad,

kad sam htio izai, prie handija i prui ruku pa ree:
Gospodine, ve od juer jaue. Nije se dalo izdrati pa su zato druga
djeca otila. Ti si udotvorac.
Nije to udo. Sredstvo to sam ga primijenio vrlo je jednostavno i
pomoi e ako kerku jo danas zadri u sobi. Tvoje troje djece dovest u ja.
Ti, gospodine, ti? zaudi se on.
Naravno, kad ti ne moe.
Oba Alandije gledali su ga bijesnim pogledom. On se sagne kao da e
neto dii s poda i pri tom, pribliivi se, apne, brzo se opet pridigavi.
uvaj se! To su Alandije!
to je to bilo? viknu obojica jer su moda neto nauli. to si
rekao?
Ja? Nita. odgovori handija spokojno.
uo sam!
Prevario si se.
Ne lai, pseto, inae u te prebiti.
Arbanas podie aku a ja ga uhvatih za ruku i rekoh:
to radi, prijatelju? Zar ne zna da je prorok zabranio vjernicima da
im se lice izoblii od gnjeva.
to me se tie tvoj prorok!
Ne razumijem te. Vlada se kao opak ovjek a htio bi biti prijatelj one
etvorice stranaca koji ni crva ne bi zgazili.
Spustio je ruku, bacio mraan pogled na handiju i odgovorio mi:
Ima pravo, erife. Ali ljubim istinu i mrzim la. Zato sam se tako
naljutio. Iziimo odavde.
Poao za njim i vani se drao kao da je sasvim prirodno da se slobodno
kreem pa sam odepao do rijeke. Nije bilo sumnje da su me Aladije upola
smatrali svojim zarobljenikom. Nisu me smjeli pustiti natrag, ali ni naprijed jer
sam ih lako mogao odati, ak i ako ih nisam poznavao ni namjeravao to uiniti.
Zato su me morali zadrati na oku.
Dolje, sasvim uz rijeku, sjedilo je troje djece, oito handijine. Dadoh im
deset pijastera koje sam dobio i rekoh im da se vrate k ocu jer im je sestrica
ozdravila. Veselo se popee uz obalu i otrae u kuu. Kad sam opet sjeo za stol
opazih na Aladijama da su donijeli zakljuak.
Ovdje se nisu osjeali sigurni od opasnih susreta, a osim toga se bliilo
vrijeme kad je nas trebalo oekivati. Imao sam pravo kad sam pretpostavio, da
su zakljuili da krenu. I zaista. Jedan od njih, onaj koji je dosad najvie govorio,
ree:
Ve sam ti kazao da postoji samo jedno mjesto na kojem stranci mogu
biti napadnuti. Reci nam sada iskreno, jesi li im sklon, ili si njihov neprijatelj?
Zato da im budem neprijatelj? Nisu mi nita uinili.
Dakle si prijatelj?

 Jesam!
To nas raduje jer nam moe malo pomoi i pobrinuti se za njihovu i
tvoju sigurnost.
To u rado uiniti, iako ne znam tko bi se potrudio da ugrozi moju
sigurnost. Recite mi samo to da uinim.
I ti misli da e napasti strance?
uo sam da je tako.
Onda se Arbanasi mogu nalaziti samo na onom mjestu to sam ga,
spomenuo. Moj brat misli, a ja se slaem s njim, da bi bilo vrlo dobro kad bismo
se i mi tamo sakrili. Onda bismo mogli pomoi napadnutima. Jesi li spreman na
to?
Pa mene se sve to zapravo nita ne tie.
Vara se. Ako Arbanasi tamo vrebaju, napast e i tebe na prolazu.
Uostalom, naumili smo ti pokazati pravi arbanaski pothvat, da o njemu moe
priati u Skopju.
Radoznao sam i jahat u s vama.
Uzjai!
Jeste li platili rakiju?
Nismo. Handija ju je toio badava.
Oito je morao toiti badava. Priao sam k prozoru i ubacio svojih
nekoliko prijastera. Naravno da su im se Aladije smijali. Jedan je poao oko
kue da dovede konje, a drugi je ostao uza me da ne bih pobjegao.
Kad smo jahali preko mosta okrenuh se jednom u sedlu. Pred vratima
stajao je handija i digao ruku u znak opomene. Nisam mislio da u ga opet
vidjeti.
S onu stranu mosta vodio je put najprije izmeu stijenja. Zatim su
slijedile vrbe i grmlje, i napokon ujahasmo u gustu umu.
Nitko nije progovorio ni rijei.
Ovi razbojnici smatrali su me oito vrlo ogranienim ovjekom jer je
izmeu onoga to su govorili i onoga to su inili bio tako oiti jaz da je i glup
ovjek morao postati sumnjiav.
Ako su neprijatelji bili zaista skriveni u umi, bila je oita glupost
spaavati ugroene tako da se i mi sakrijemo i da im pomognemo tek u asu
napadaja. Morali smo utvrditi mjesto zasjede, a zatim opomenuti strance.
Moda su mogli obii opasno mjesto ili, ako to nije bilo mogue zbog guste
ume, onda smo zajedniki pjeke mogli napasti razbojnike s lea i lako ih
svladati.
Usred ume sputao se put, i naglo skretao ustranu. Lijevo i desno leale
su stijene iza kojih se ovjek mogao sakriti i s njihova ruba pucati na put. To je
mjesto bilo kao stvoreno za napadaj i Aladije tu zastanu.
To je to mjesto ree jedan od njih. Tu se moramo sakriti. Uspni
se lijevo uz obronak.

Govorio je tiho kako bih povjerovao da bi Arbanasi mogli biti sakriveni

negdje u blizini. No tada bi nas oni morali uti i vidjeti a ne mi njih. Doao sam
do zakljuka da je moje lice od roenja moralo izgledati vrlo glupo, jer je moje
glumako umijee bilo vrlo skromno. A ovjek je morao biti zaista glup pa da
ove momke odmah ne progleda.
Ovdje gore, na rubu ume, drvee nije bilo tako gusto, te smo mogli jo
odjahati komad puta. Zatim smo morali povesti konje.
Naposljetku stadosmo. Oni zatraie da konje sveemo jednog o drugoga.
Ova mi se mjera nije svidjela jer sam se htio kasnije potajno povui. U tu svrhu
morao je moj konj biti toliko udaljen od njihovih da ga nisu mogli vidjeti.
U depu sam imao krupno, na jednoj strani iljato dugme od ovratnika.
Neopazice sam ga izvadio i priao svom konju kao da u mu popustiti kolan, ali
sam ga u stvari stegnuo to sam jae mogao, stavivi pri tom dugme pod sedlo
tako da je jednom stranom lealo na golim leima konja. Dugme ga je moralo
boljeti. Ostalo je trebalo priekati.
U meuvremenu su Aladije izabrali pogodno mjesto s koga su mogli
drati pod okom dio puta, a da sami pri tome ne budu opaeni. Puke su leale
kraj njih, a otpasali su i sjekire. Pogodio sam njihovu namjeru. Vjerovali su da
nam njihove kugle ne mogu nakoditi pa su odluili da nas ubiju sjekirama.
Ti su ljudi vrlo spretni u bacanju sjekira, ali vjerovao sam da bih se i ja,
iako jo nikad nisam imao u ruci akan, umio sluiti njime, jer sam bio prilino
vjet u bacanju tomahavka.
Sjeo sam k njima pa smo vrlo tiho razgovarali. Drali su se kao da su
spremni na borbu kako bi strancima, dakle nama, pomogli protiv Arbanasa.
Njihov se arbanaski pothvat sastojao samo u tome, da su htjeli osigurati moju
suradnju iako su sami bili ubojice. Vjerovali su, da u se ja u asu napadaja
silno uplaiti, pa u poslije o tome pripovijedati i dopustiti da mi se svi smiju
zbog moje gluposti.
Ve odavna je moje dugme djelovalo, Halefov konj bio je nemiran. Ritao
se i soptao.
to je to s tvojim konjem? upitae me. .
Nita odgovorio sam ravnoduno.
Kako nita? Moe nas odati.
Kako to?
Ako tako nastavi treba oekivati da e skrivena Arbanasi uti tu buku.
Onda smo izgubljeni.
Mislio je, naravno da stranci koje ekamo mogu uti buku i tako biti
upozoreni.
Bit e jo gore rekoh.
Zato?
Moj konj ne podnosi da bude svezan u blizini drugih konja. To je
njegov hir od koga ga nisam mogao izlijeiti. Moram ga uvijek drati daleko od
drugih.

 Onda ga odstrani. Ustadoh.

Stoj! Ostavi ovdje pokriva, no i rubac s turbana.
Ali zato?
Zato da budemo sigurni da e se vratiti. Skini turban!
To je bila lijepa stvar! Vidjeli bi da imam kosu na glavi pa da prema tome
nisam ni musliman, a kamo si erif. Zato odgovorih mirno, svladavajui se:
to ti pada na pamet. Zar erif ikad smije otkriti glavu? Ja poznajem
pravne i svete knjige. Znam to je vjerniku zabranjeno, a sada trai da svoju
duu prodam kako bi je oluje mogle odnijeti.
Onda ostavi samo no i pokriva. Idi sada!
Odvezah konja i odvedoh ga komad puta dalje. Zatim ga svezah samo
povrno i potrah najveom brzinom kroz bunje i ikaru, skaui i puzajui do
zaokreta puta da se dohvatim ceste, a da me Arbanasi ne opaze. Istrgnuti komad
papira iz biljenice i napisah: Projaite pojedinano. Osko i Omar polako,
Halef najveom brzinom, otprilike dvije tisue koraka daleko.
Papiri privrstih pomou drvca i depnog noia za stablo tik uz put tako
da su ga sigurno morali opaziti. Mogli su naravno i drugi ljudi naii putem, ali
to nisam mogao promijeniti. Moda ga i ne dirnu. Uostalom, Halef je morao
naii svakog asa.
Sve je to trajalo moda dvije minute, a zatim potrah natrag do konja da
ga bolje priveem i oslobodim dugmeta. Nisam jo bio sve svrio kad zauh
korake. Jedan je Arbanas dolazio da me potrai.
Gdje si tako dugo? upita me strogim glasom.
Ovdje, kod konja odgovorih gledajui ga glupo.
To vidim, zato se zadrava tako dugo?
Pa zar nisam vie svoj gospodar?
Nisi; sad si s nama i mora, se po nama ravnati.
Jeste li mi rekli koliko dugo mogu biti odsutan?
Ne pitaj tako glupo, magare! Tornjaj se onamo gdje mi sjedimo.
Ako budem htio odgovorih mu jer mi je njegovo vladanje usprkos
moje uloge erifa, postalo nepodnoljivo.
Ti nema to htjeti! Jesi li razumio? Ako smjesta ne doe, pomoi u
ti ja!
Ja mu pristupih i rekoh:
Ne pretjeraj! Nazvao si me magarcem. Ako ve nema potovanja
prema prarokovom potomku, onda traim da potuje mene samoga. Uskrati li
mi potovanje znat u ga sebi osigurati!
To nije oekivao od mene.
Kakve li drskosti! viknu. Ja da potujem tvoju smijenu linost!
Dovoljno je da te taknem pa da od straha padne na zemlju.
Uhvatio me je za lijevu ruku i tako snano stisnuo da bi netko slabiji od
mene viknuo od bola. Ali ja mu se mirno nasmijeih u lice i rekoh:
To bi onda morao drukije izvesti. Moda ovako!

Stavih ruku na njegovo lijevo rame tako da mi je palac doao pod

njegovu kljunu kost, a ostali prsti uhvatili gornji dio lopatice koja s
nadlakticom stvara rameni zglob. Tko poznaje taj zahvat i znade ga upotrijebiti,
moe i najjaeg ovjeka oboriti jednom rukom. Stisnuh ruku jakim naglim
pokretom. On glasno viknu i pokua se osloboditi, ali nije stigao jer mu je bol
sijevnula itavim tijelom. Pao je na koljena i sruio se na zemlju.
Njegov povik dozva drugog brata.
Sandare, to se dogodilo? upita ovaj.
To ne razumijem odgovori Sandar ustajui sa zemlje. Taj me je
ovjek oborio jednom rukom. Mora da sam slomio rame.
Oborio te? Zato?
Jer sam ga izgrdio zbog dugog izbivanja.
Do avola, ovjee! to ti pada na pamet! Hoe li da te smrvim?
Uhvatio me za prsa da me strese. Obrana nije pristajala mojoj ulozi erifa,
ali nisam mogao dopustiti da me zgrabi i strese kao balavca. Uhvatih ga stoga
takoer za prsa, privukoh k sebi i naglo odgurnuh itavom duljinom ruke da me
je morao pustiti. Tad se malo sagnuh, poloih mu podlakticu, ne putajui ga, uz
tijelo, naglim ga trzajem dignuh u zrak i bacih na zemlju.
Ostao je asak leati, zapanjen i silno zauen. Zatim skoi na noge i
prui obje ruke prema meni.
Zar jo jednom? upitah ga ustuknuvi.
Naljutio sam se. Moda su moje oi sad imale drugi izraz nego to je to
dolikovalo mlakom erifu. Aladija naglo ustuknu, zagleda se u mene i zatim
viknu:
ovjee, pa ti si div!
Sagnuh glavu i odgovorih poniznim glasom:
Bit e da je tako zapisano u knjizi ivota. Nisam ja kriv. Obojica se
stanu glasno smijati.
Zna, Bibare, taj momak ni ne sluti kako je snaan ree Sandar.
Bibar me odmjeri sumnjiavim pogledom od glave do papua i ree:
Nije to samo snaga. On je i uvjeban. Taj zahvat moe se nauiti samo
dugim vjebanjem. Gdje si to nauio, erife?
Kod dervia-plesaa u Stambulu. Za alu smo se rvali u slobodno
vrijeme.
Ah tako! Ve sam mislio da si netko drugi, a ne onaj za koga se
izdaje. To je tvoja srea jer kad bi nas htio prevariti tvoj bi ivot vrijedio toliko
koliko ivot muhe u ptijem kljunu. Sad vie nee sjediti uz nas nego meu
nama. S tobom treba biti oprezan.
Vratili smo se na prijanje mjesto i njih dvojica me posade izmeu sebe.
Postali su sumnjiavi. Moj se poloaj pogorao, ali se nisam plaio jer sam im
sa svojim revolverima bio uvijek nadmoan.
Vie se nije govorilo. Oba drumska junaka oito su mislila da je pod
sadanjim okolnostima najpametnije utjeti. Meni je to bilo drago. Ako sam i bio

zabrinut nije to bilo zbog mene ve zbog mojih drugova. Moda ipak nee
primijetiti moju cedulju. Moda su je sluajni prolaznici skinuli ili je otpala
zbog kakvog drugog razloga. To sam sad morao saekati.
Nije ugodan osjeaj sjediti izmeu dva snana i do zuba naoruana
razbojnika. Sjedili smo tako dugo da sam skoro izgubio strpljenje. Napokon
zausmo zdesna neki um.
Sluaj! Netko dolazi! ree Sandar i dohvati svoju sjekiru. Moda
su to oni!
Nisu odgovori njegov brat. To je samo jedan osamljeni jaha,
koji obilazi oko zavoja.
Okrenuh se i opazih na svoju radost Omara kako dolazi sam. Nali su,
dakle, i proitali moju poruku.
Dolazio je polako, duboko sagnute glave, kao da je utonuo u misli. Nije
gledao ni desno ni lijevo.
Hoemo li... ree Bibar pokazujui na svoju puku.
Ne odgovori Sandar. Taj nema nita, to se vidi na njemu.
Nisu se vie stidili da u mojoj prisutnosti govore o svom pravom zanatu.
Omar je projahao, a da ni jednom nije digao glavu. Shvatio je da je to
najbolje.
Nakon nekog vremena primijeti Sandar:
Opet dolazi jedan.
I to je sirotinja!
Hoemo li ih sve propustiti?
Ovog puta hoemo. Shvati da se nai hici uju daleko.
Naravno, ut e ih Arbanasi koji su ovdje skriveni, dodah ja
bezazleno. Oni e tako saznati da smo doli da im ometemo raune.
Glupane naceri mi se Sandar.
Sad je dolazio Osko. I on se drao kao bezbrian i bezazlen ovjek. Po
njegovoj vanjtini nije se moglo primijetiti da je bogat pa je i on sretno proao.
Sad je morao doi Halef. Kod njega sam imao razloga da budem zabrinut.
Moda e ga htjeti metkom skinuti sa sedla da se domognu krasnog vranca. To
ne bih dopustio radije bih svakom opalio po metak u elo. Ali bilo je bolje da
to izbjegnemo. Zato sam morao pokuati da odvratim njihovu panju. Pogledah
otro, ali potajno prema zavoju na kojem se morao pojaviti Halef. Opazih ga
gdje juri. Oba Arbanasa ga jo nisu primijetila pa ja ustadoh.
Kamo e? upita me Samdar grubo.
Do svog konja. Zar ne uje da je opet nemiran?
Neka avo nosi tvog konja. Ostaje ovdje!
Nema mi to zapovijedati! odgovorih otresito i maknuh se kao da
u otii. On skoi na noge i uhvati me za ruku.
Ostani, ili u te...!
Prekinuo ga je Bibarov povik; on je dosad gledao u nas, ali sada opazi
Halefa.

 Trei jaha! Mir! zapovjedi. Sandar pogleda prema putu.

Tisuu mu gromova! viknu. Kakav konj! To je stranac. To mora
biti on!
Nije! Jaha je premalen!
Ali vranac je punokrvni arapski drijebac. Prava ista krv. Alaha mu!
Leti kao vjetar!
Imao je doslovce pravo. Ime mog konja bilo je Ri, a to u prijevodu znai
vjetar. Stotine i stotine puta utrkivao sam se na njegovim leima s vjetrom, ali
nisam jo nikad vidio divnu sliku toga konja u punom trku.
Tijelo mu je gotovo doticalo zemlju. Noge se nisu mogle raspoznati.
Griva je jahau letjela u lice, a rep se poput kormila pruio vodoravno iza njega.
A ipak sam opazio da se Ri samo igra. Da sam ja sjedio u sedlu sasvim bi
drugaije letio, a naroito, ako bih upotrijebio tajnu.
Moj mali hrabri Halef stajao je u stremenima, nagnut daleko naprijed.
Njegova puka i obje moje puke visjele su mu preko ramena. Na sedlu straga
bio je privezan moj kaftan i duge jahae izme. Njegov je kaftan vijorio za njim
na vjetru to ga je stvarala nevjerojatna brzina konja. Jahao je sjajno, odlino!
Put, pun velikog i malog kamenja, oteavao je takav trk. Kod pogrenog koraka
mogli su i konj i jaha slomiti vrat. Ali moj Ri jo nikada nije uinio pogrean
korak. Otrina njegova oka i gipkost njegova tijela i sada su oduevljavah
gledaoce. Tko zna to bi dobar poznavalac platio za ovog konja bez mane!
A koliko je potrajalo da konj i jaha istignu od zavoja do nas? Sve je
prolo tako brzo da nije bilo vremena ni dosjetiti se bilo emu.
Od asa kad sam ugledao Halefa gdje dolazi i izmijenio tih nekoliko rijei
sa Sandarom, ve je bio tu i proletio kroz klanac kao da sjedi na strijeli.
Zaustavi ga! Skini ga s konja! Brzo! Brzo! viknu Sandar hvatajui
puku.
I Bibar je svoju prinio k licu. Ali vranac je tako brzo proletio da nije bilo
vremena za nianjenje. I meni nije ostalo vremena da sprijeim pucnje. Opalili
su. Ali kako su daleko iza Halefa meci proletili putem!
Za njim! viknu Sandar kao lud od straha da e mu umaknuti
dragocjeni plijen. Pred nama je kraj ume. Tamo moemo nianiti.
On se sjuri niz obronak, od kamena do kamena, a njegov brat za njim. Na
mene nisu vie mislili. Sad sam imao prilike i vremena da se spasim. Ali tako to
nije smjelo zavriti. Za Halefa se nisam bojao a ipak i za njega. Zamislio sam
sebi da e sva trojica nakon dvije tisue koraka opet pojahati korakom. A onda
su ih Arbanasi mogli neopazice stii i mecima skinuti s konja. U praznim
pukama nije dodue vie bilo metaka, ali mogli su ih brzo nabiti. Morao sam ih
dakle sprijeiti u tome.
Snanim skokom dohvatih se njihovih konja i zaas su oba bila odvezana.
Izvadih bi iz pojasa i stadoh ih udarati. Oni se propee i odjurie u grmlje. Nisu
mogli daleko otii jer su morali negdje zapeti uzdama.
Skoih opet natrag i viknuh za Arbanasima:

 Sandare, Bibare! Stojte! Konji su se odvezali!

To je djelovalo. Stali su. Svoje dobre konje ipak nisu htjeli izgubiti.
Svei ih opet viknu Sandar.
Otili su!
Do avola! Kamo?
Ne znam! Pitaj ih!
Glupane!
Dotrae natrag. Ja se na njihovom mjestu ne bih tako urio, i moda bih
se ipak domogao vranca. Njihovi su im konji bili sigurni.
Popeli su se uz obronak psujui me iz sveg grla. Sandar je prvi stigao
gore. Brzim se pogledom uvjerio da su konji zaista nestali. Okomio se na mene
viui:
Pseto! Zato ih nisi zadrao?
Nisam gledao za konjima nego za jahaem, kao i vi.
Mogao si paziti!
Poplaili ste ih pucnjavom. Zato pucate na ljude koji vam nisu nita
uinili? Uostalom, to su vai konji, a ne moji. Nisam va sluga i ne tiu me se
vai konji.
To se usuuje nama rei! Evo ti za to!
Drao je puku u desnoj ruci i zamahnuo stisnutom ljevicom da me udari.
Digoh ruku da se obranim protuodarcem, ali pri tom ne opaizih kamen koji je
leao iza mene i padoh preko njega na zemlju.
On podignu kundak i udari me njime u prsa. Udarac sam uspio samo
napola obraniti tako da mi je ipak oduzeo dah. Ali u slijedeem trenu skoih na
noge, podigoh ga obim rukama za pojas i bacih na stablo udaljeno nekoliko
metara, da se tamo sruio bez svijesti.
Nitkove, to e platiti! viknu Bibar koji je u meuvremenu naiao.
Obuhvatio me je oko struka i htio me dii u zrak, ali to jo nikome nije uspjelo.
Rairih noge, uvukoh ramena, i duboko udahnuh da postanem to tei. No onda
osjetih u lijevom lanku otru bol. Noga mi otkae poslunost mora da sam
je pri padu ozlijedio.
Arbanas koji je stajao iza mene, nape svu snagu da me digne. Soptao je
od bijesa i napora. Brat mu je bez svijesti leao pod stablom. Moda je mislio da
je mrtav pa se okomio na moj ivot. Osjetih da se ne mogu dalje oduprijeti
samom ustrajnou. Morao sam se , osloboditi zagrljaja. Potegoh no i zadah
svom protivniku ubod u ruku. Pustio me je zaurlavi od boli i bijesa.
Bode? Onda u ja pucati!
Naravno da sam se brzo okrenuo. Vidio sam, da je trgnuo kuburu iz
pojasa. Oba kokota kljocnue. Moda sam mogao revolverom biti bri, ali ga
nisam htio ubiti. On podigne oruje. Udarih u cijev upravo kad je opalio. Metak
promai. U asu mu zadah udarac pesnicom, i to odozdo u lice tako da mu se
glava zabacila. Jednim zahvatom uhvatih njegovu kuburu i odbacih je.

Nekoliko asaka drao je ruke na ranjenom nosu i ustima. Zatim bijesno

kriknu i mai se za mnom, ali ja se sagnuh, uhvatih ga odozdo za stegna da sam
mislio da e mi prsti upasti u njegovo meso i odbacih ga natrake preko sebe.
Brzo se okrenuvi, bacih se na njega kako mu ne bih dao vremena da se digne,
te ga udarih u sljepoicu da je pao u nesvijest.
Dogodilo se ono to sam smatrao nemoguim. Pobijedio sam oba
Aladije! Kad sam vidio njihova snana tijela kako nepomino lee na zemlji
prosto nisam vjerovao svojim oima. Svaki je od njih bio sigurno jai od mene.
Ali ja sam bio spretniji i znao sam svoje zahvate koje me naravno nisu
nauili dervii u Stambulu.
Pretraih obojicu. Nisu bili mrtvi. Uskoro e se opet osvijestiti pa bi bilo
pametno da se brzo izgubim. Ali da ih bar na neko vrijeme uinim nekodljivim
oduzeo sam im rogove s barutom koje su imali o pojasu i razbio im puke.
Kod tog posla osjetih jasno da mi je lijeva noga ozlijeena. Iako sam se
prije pretvarao da epam, sad sam epajui otiao do svog konja poto sam
usput pokupio papue malog Halefa koje su mi za vrijeme borbe ispale s nogu.
Odvezah konja i pavedoh ga na zgodnom mjestu na put gdje sam napokon
mogao uzjahati. Bol mi se u nozi uslijed hodanja pojaala. Sad, kad je moj konj
krenuo, uzdahnuh s olakanjem. Izbjegao sam s mojim drugovima velikoj
opasnosti i to sam mogao zahvaliti dobroj Nebai. Da sam imao kakvog pouzdanog glasnika, oduzeo bih Aladijama sav novac to su ga pljakom stekli i
poslao bih ga njoj. Ovako sam im morao novac ostaviti. Uivao sam
razmiljajui o tome to e Arbanasi rei kad saznaju tko je zapravo bio blesavi
erif.
Poto sam neko vrijeme jahao uma je prestala. Put je vodio u dolinu
rijeke koja je ostala s lijeve strane. Nedaleko opazih Halefa, Oska i Omara.
Odmah su me prepoznali i stali mi radosno dovikivati. Udarih konja ne
mamuzama ve papuama i odjahah do njih.
O sidi, kakve smo brige imali zbog tebe doviknu mu Halef
izdaleka. Gdje si bio?
Kao to vidite u umi iz koje upravo dolazim.
To smo odmah pomislili kad smo proitali tvoju poruku.
Vi ste je skinuli?
Jesmo, ali smo je opet stavili na isto mjesto.
Zato?
Zbog zabave. Mislili smo, ili bolje rei, ja sam mislio, kako e se
lopovi ljutiti kad saznaju kako se zapravo sve odigralo i kako smo ih
nadmudrili. Jesam li krivo postupio?
Nisi pogrijeio. Nai e cedulju i silno e se razljutiti kad otkriju da
sam ja, na koga su spremali napad, nekoliko sati proveo s njima.
to? Ti si bio kod njih?
Govorio sam s njima, pio s njima i ak se borio s njima. Sad lee u
umi bez svijesti.

 Sidi, onda moramo brzo opet natrag da i ja s njima progovorim koju

rije.
Nije potrebno. Dosta su uli od mene. Objasnio sam im sve pesnicom.
Ispriaj nam to brzo!
Hou, ali pri tom moemo jahati dalje.
Onda doi, i uzjai Rija.
Ne, ostat u u ovom sedlu. Ti e jahati na Riju do Radovia za
nagradu to si ga prije tako odlino jaio.
Zar si me vidio?
Vrlo teno. Pnojahajo si sasvim blizu nas.
I dobro sam sjedio u sedlu?
Odlino. Bolje od mene.
uj me, sidi, ti mi se ruga! To ne smije initi.
Onda u jednostavno rei, da sam uivao u tebi A jesi li uo da su
pucali za tobom?
Ne. O tome nisam imao ni pojma.
Spasila te samo vraneva brzina. Oba Aladije su pucali za tobom.
Htjeli su te skinuti s konja da ga se domognu.
On zastane i viknu:
Ipak moramo odjahati natrag u umu, sidi. Moram se onim huljama
zahvaliti za oba metka. Okusit e moj bi da e im koa izgledati kao zastava,
koja je prola stotinu bitaka.
Doi, mali. S ovim Aladijama se ne moe aliti. Oni su pravi divovi.
Zadavili bi te s dva prsta.
To bih htio vidjeti. Ali ako misli da je bolje da ih ne potraimo
posluat u te. Moda se jo sastanem s njima, a onda u im pokazati tko sam.
Ispripovjedio sam drugovima svoj susret s Arbanasima. Sluali su s
velikom panjom. Kad sam zavrio, ree Halef:
Misli li, sidi, da se na dragi Rufik nalazi jo u Radoviu?
Svakako, inae bismo ga susreli.
Neemo li ga malo potraiti? Htio bih mu se zahvaliti za njegovo
dranje. Zar da o meni priaju da ne znam pravila pristojnosti?
To ti nitko nee spoitnuti. Mogu ti izdati potvrdu da si u drugim
zgodama bio vrlo uljudan. Na primjer prema straaru Selimu i koda-bai u
Ostromdi, koji su osjetili tvoj bi.
Neemo ga dakle potraiti, sidi?
Neemo. A ako nas sastane drat emo se kao da ga ne poznajemo.
Sidi, tome se protivi moja dobra ud. Reci mi bar kako emo dugo
ostati u Radoviu.
To naalost ne znam tano. Bilo bi bolje da bez zadravanja projaimo
kroz grad. Ali najprije moram pregledati svoju nogu. Moda zbog nje moram
ostati. Vjerojatno sam je kod pada iaio pa u je morati povezati.

 Ako bude tako, tada neka mi dobri tekli ne dopadne aka. Povezat u
mu lea, da e doivotno na to misliti. Uostalom, bilo je ljudi i u Ostromdi
kojima bih rado dao takav znak.
Kome?
Onoj brai koja su nas progonila i koja su trebala da najave na
dolazak.
Oni koji su stanovali kod Ibareka?
Da. Mora da su se brzo otrijeznili jer im si ti otiao oni su se pojavili.
Gdje si ih vidio?
Gdje? U istom konaku u kom smo mi odsjeli. Nisu imali pojma ni o
emu to se dogodilo i odmah su odjahali do ruevine. Kad su tamo naili na
zgarite vratili su se u han da se raspitaju. Moe misliti kakva su lica imali kad
su uli to se dogodilo.
Jesi li govorio s njima?
Nisam. Ostavili su konje u staji i zatim su nestali. Nisu se vratili do
naeg odlaska.
Bit e da su izviali. Moda ih opet sretnemo.

U RADOVIU
NOGA koju sam ozlijedio u borbi s Aladijama, poela me boljeti.
Morao sam je pregledati. Zato smo potjerali konje u trk da to prije stignemo do
cilja. Kad smo se mailo prije Radovia opet pribliili rijeci, opazih malu kuicu
pred kojom je sjedio neki stariji ovjek promatrajui nas upadljivom
pozornou. Na njegovom licu mogla se proitati neka sumnja.
Bez nekog izriitog razloga ja sam se zaustavio i pozdravio. I on je ustao
i duboko mi se zahvalio, vjerojatno zbog mog zelenog turbana.
Poznaje li nas, oe upitah ga.
Ne. Jo vas nikada nisam vidio odgovori on.
Ali si nas nekako udno promatrao. Ima li za to kakvog razloga?
Mislio sam da ste Arbanasi. Zar izgledamo tako?
Nipoto, ali ovaj me je crni konj zbunio. Da je njegov jaha vii
stasom ja bih, iako niste tako odjeveni, ipak pomislio, da pred sobom imam one
Arbanase.
Koga to misli?
Oprosti, erife! Ne bih trebao o tome govoriti.
Tako? Uvjeravam te da nitko valjan nee imati tete ako nam to kae.
Moda ipak. Ako bi ti to negdje priao, mogli bi Arbanasi saznati i
dalje progoniti one valjane ljude.
Neu to rei nikome. Halefe, daj starcu baki.
Hadi izvue vreicu s novcem i dobaci starcu neto u krilo. Stari protrlja
upale obraze a zatim e odluno:
erife, ti si prorokov potomak. Rado bih ti bio na usluzi, ali ne
smijem. Savjest mi brani budui da sam obeao da u utjeti. Uzmi svoj novac.
Ipak ga zadri, jer vidim da si siromaan. Oekivao si dakle neke ljude
koji e ovuda proi.
Tako je, erife!
Koliko e ih doi?
etvorica. Jedan od njih, ovjek tamne brade, s dugim izmama na
nogama, jahat e na arapskom vrancu. Zar ovaj konj nije arapski vranac?
Jest.
To sam mislio i zato sam vas gotovo zamijenio s onim ubojicama.
Tko ti je rekao da e Arbanasi doi?
To ne smijem odati.
Vrlo si utljiv ovjek.
Moda ne bih bio tako utljiv da vi nemate neto to mi se ini
sumnjivim.
Tako? A to je to?

 Obje dugake izme svezane iza onog sedla. Vranac je tu, a i izme
vidim pa nedostaje samo jo onaj koji bi morao sjediti na vrancu i imati izme
na nogama. Da ti nisi blagoslovljeni prorokov potomak.... A, evo ga, dolazi!
Neki je mladi trao preko ugara, ravno ptrema kuici.
Tko je to? upitah.
Moj sin koji je bio vodi... Alaha mu, o tome nisam smio govoriti!
Poeo sam slutiti o emu se radilo. Sigurno se Mubarek sa svoja tri
pratioca zaustavio ovdje kako bi ovog mladia uzeo za vodia do nekog mjesta,
do kojeg nije znao put. Poto su pretpostavljali da emo mi ovuda proi i
raspitati se, ako umaknemo Aladijama, oni su ocu i sinu ispriali neku la i
vjerojatno im rekli da smo mi Arbanasi. Nadao sam se da e sin biti
razgovorljiviji od oca.
Kad je stigao blie opazih da mu je lice vrlo kiselo. Jedva da nas je i
pozdravio i odmah je htio ui u kolibu. Starac ga uhvati za odjeu i upita:
Zato nita ne govori, Abide? Zar nisi primio lijepi baki?
Da, baki! Dobio sam sasvim neto drugo, ali nikakav baki
odgovori sin koji je, ini se, bio vrlo ljut. Ljudi postaju sve gori. Ni svecima
ne smije vjerovati.
Oito misli starog Mubareka? upitah ga.
Kako dolazi na to pitanje? Jesi li moda njegov dobar prijatelj?
Upravo protivno! Mi smo oni ljudi pred kojima vas je opomenuo.
Alah, Alah! uplaeno viknu starac. To sam slutio! Efendijo,
nadam se da e nas potedjeti. Mi smo jadna sirotinja. Moj sin plete koare od
vrbova iblja to ga moji unuci upravo reu na rijeci. Ja sam nisam ni za to. Ne
mogu ni guliti ibe jer su mi se od uloga skvrili prsti kao to i sam moe
vidjeti.
Prui mi svoje ruke.
Budi miran! odgovorih. Jesi li ve vidio Arbanasa koji nosi
zeleni prorokov povez oko turbana?
Nisam, nikada.
Meu Arbanasima nema nijednoga koji bi poticao od proroka. Prema
tome ne mogu biti razbojnik.
Ali upravo si rekao da ste vi oni ljudi na koje su nas upozorili.
Mi jesmo oni, to je istina, ali la je da smo Arbanasi.
Gdje je jaha koji obino jai vranca?
To sam ja. Zamijenili smo konje i ja sam obukao drugo odijelo da me
ne bi odmah prepoznali oni koje elim uhvatiti. No ini se da si ti imao loe
iskustvo s Mubarekom?
Sin, kome sam upravio ovo pitanje, odgovori obrativi se ocu:
Tako je, ali ne samo ja nego i moj urjak Sukri. Jesi li pogledao
njihove konje?
Kako sam mogao? Leao sam i nije jo bio potpun dan. Oko kolibe
bila je gusta magla. to je s mojim zetom?

 Pokrali su ga!
O Alahu! Ovog siromaha koji je k tome tek nedavno izgubio enu,
tvoju sestru, a moju ker! to su mu uzeli?
Najboljega konja Ijutito e Abid.
Nebesa! Zato su to uinili! Mogli su ukrasti konja nekom bogatau, a
to bi se i Alahu vie svidjelo. A Mubarek je bio prisutan? Otkada su sveci
postali konjokradice?
Nema vie svetaca kao ranije. Sve je to lukavstvo, prevara i la. Moe
mi sad doi najpoboniji marabut ili najotmjeniji erif, ja nikome vie ne
vjerujem!
Kod rijeci erif dobacio mi je znaajan i nepovjerljiv pogled. Znao sam
sad to je saznao i mogao sam zamisliti to se pred njim razgovaralo. Zato mu
rekoh:
Ima pravo, u ovom svijetu ima mnogo prevare i lai. Ja u prema tebi
biti poten i iskren. Nisam ni Arbanas ni erif, ve sam stranac koji nema
nikakva prava da nosi zeleni turban. Evo, pogledaj!
Skinuh turban i pokazah svoju gustu kosu.
Efendijo! viknu on uplaeno. Kako si hrabar! Izlae svoj ivot!
Nije to tako strano. U Meki bi to bilo opasnije nego ovdje.
Dakle nisi musliman?
Nisam.
A oko vrata nosi dio korana.
To sam dobio u Meki.
Ne mogu to vjerovati. Jesi li ti onaj koji je Mubareku prostrijelio ruku?
Kada se to navodno dogodilo?
Juer uveer kod Mubarekove kolibe.
Da, to sam bio ja. Dakle njega sam pogodio? Bilo je tako tamno, da
nisam mogao razlikovati osobe. uo si dakle za to?
Neprestano su o tome govorili. Znai da ste vi oni stranci koji ste
uhvatili Mubareka i ostalu trojicu?
Da, to smo mi.
Oprosti mi, efendijo, to sam te uvrijedio. Istina je, uo sam o tebi
samo runih stvari, ali ono runo to zli ljudi govore o drugima pretvara se u
dobro. Vi ste neprijatelji ovih kradljivaca i lopova i zato ste dobri ljudi.
Dakle ima u nas povjerenja?
Imam, efendijo odvrati Abid.
Onda nam ispriaj kako si se sastao s tim ljudima.
Vrlo rado. Sjai i sjedni na klupu. Otac e ti ustupiti mjesto dok ti
budem pripovijedao.
Hvala ti. Neka on samo sjedi. Kosa mu je sijeda, a ja sam jo mlad.
Osim toga imam bolesnu nogu, te u radije ostati u sedlu. Priaj nam!

 Bilo je to danas ujutro. Upravo sam ustao da zaponem svoj posao.

Magla je bila gusta da se nije vidjelo ni nekoliko koraka. Uto zauh jahae koji
su se pribliavali, zastali pred mojom kolibom i dozivali me.
Zar su te poznavali?
Mubarek me je poznavao. Kad sam izaao pred kuu, opazih etiri
jahaa koji su sa sobom vodili teretnog konja. Jedan od njih bio je Mubarek. U
drugome sam tek kasnije, kad se razdanilo i kad smo bili na putu prepoznao
Manaha el Baru, prijanjeg sakupljaa poreza iz Skopja. Htjeli su poi u Takej
i upitali me poznajem li tano put koji vodi onamo. Kad sam to potvrdio
zamolili su me da ih odvedem onamo obeavi mi za to baki od najmanje
trideset pijastera. Ja sam siromaan ovjek, a trideset pijastera jedva inae zaradim za cijelih mjesec dana. Osim toga poznavao sam starog Mubareka i
smatrao ga svecem. Zato sam rado pristao da im budem vodi.
Jesu li ti rekli zato hoe u Takej?
Nisu, ali su priali da ih progone etiri Arbanasa koji ne smiju saznati
kamo sam ih ja odveo.
To je bila la.
I ja sam to kasnije uvidio.
Gdje je taj Takej?
To ime znai selo od kamena. Zato sam smatrao da to mjesto mora biti u
brdima. Koara odgovori:
Takej lei tano sjeverno odavde. Ni iz Radovia nema onamo puta
pa treba tano poznavati umu i brda da se ne zaluta. Selo je malo i siromano, i
lei u pravcu koji vodi prema Bregalnici i dalje nizbrdo u igance.
iganci! Pa to je bilo ono mjesto u koje sam ja morao doi sjeverno od
Radovia kako bih se kod mesara urka raspitao za Dere-kolibu i neto poblie
saznao o utom. Zar je i Mubarek kanio onamo? Moda emo tamo nai na
okupu cijelo kieno drutvo.
Prije nego to ste odavde krenuli upitah rekli su ti da nita ne
smije odati?
Da. Mubarek mi je priao da su ga usput napala etiri Arbanasa
kojima je izmakao. Oni navodno protiv njega i njegovih pratilaca spremaju
krvnu osvetu, pa pretpostavlja da e ga slijediti. Rekao je da mora na sjever, ali
da nee preko Radovia jer bi ga tamo vidjeli i dojavili Arbanasima kamo je
krenuo. On vas je vrlo tano opisao kao to sada vidim, samo to ti ima na sebi
drugo odijelo i ne sjedi na vrancu. Rakao je da vam, kad budete ovuda prolazili
i pitali za njega, ne odamo nita. Za tu utnju podijelio nam je svoj blagoslov.
Zatim smo poli. Kad se razdanilo prepoznah u teretnom konju konja svog
urjaka, ali pomislih da se varam te ne rekoh nita.
Zar njihovi konji nisu izgledali vrlo umorno?
Jesu. Ovdje pred kuom bili su u znoju, i pjena im je kapala s gubica.
To mogu zamisliti Kad su tako rano stigli ovamo, mora da su vrlo brzo
jahali, to je nou i po takvom putu prilian napor. Nastavi.

 Oni su svi jahali, a ja sam iao pjeke. No ipak sam neprestano bio
ispred njih. uo sam veliki dio razgovora to su ga poluglasno vodili. Najprije
zauh da su prvotno imali samo etiri konja i svaki je od njih nosio svoj dio
prtljage. Poslije, kad su stigli do zaselka, zna, ondje gdje cesta vodi preko
mosta, naili su na dva jahaa. Ovi su im rekli, da moj urjak ima dva konja u
staji iza kue i da pod strehom visi i samar.
Ve sam slutio tko je taj urjak i zato rekoh:
I ja sam proao kroz zaselak i vidio tamo samo jednu kuu sa strehom.
Pod njom je visio samar, ako se dobro sjeam. Bilo je to svratiste s desne strane
mosta.
To je to!
Dakle krmar je tvoj urjak?
Da, on je mu moje sestre koja je pred kratko vrijeme umrla.
Svratio sam k njemu.
Onda si ga vidio, i govorio s njime?
Jesam. Dakle ovog siromaha su okrali! Kad sam bio tamo, nalazio se
iza kue samo jedan konj.
Da, to je bio onaj drugi. Imao je dva. A imao je i dva sedla, jedno za
jahanje, a drugo za teret.
Zar nisu nita rekli o dvojici jahaa, s kojima su se sastali?
Jesu, ali ja to nisam mogao razumjeti. Govorili su uvijek o dva arca o
Aladijama. Ali zar to nisu konji, ve ljudi?
U ovom sluaju mislilo se na oboje, i na ljude i na konje.
Ovi arci imali su nekoga napasti i ubiti.
Da, nas!
Vas? Zato?
Iz osvete. Ovi su arci dva zloglasna Arbanasa, koji ive samo od
pljake. Nose taj nadimak, jer jau dva arca.
Dakle to je tako! Ti vas razbojnici nisu doekali?
Jesu!
Ali vi ste tu! Umakli ste im?
Pomou lukavstva i to tako, to sam se preruio. Sastao sam ih kod
tvog urjaka i proveo sam nekoliko sati s njima. Sada ve znadu da sam ih
prevario i sigurno nas trae.
Moda dou ovamo?
To je mogue.
to da im kaem, budu li pitali za vas?
Neu te tjerati u la. Reci im da smo bili ovdje i da smo odjahali u
Radovi. Ali o tome to smo sad govorili ne mora im nita rei.
O tome nee saznati ni rijei!
Priaj dalje!
uo sam da su mom urjaku oduzeli konja i samar, i natovarili svoju
prtljagu. Nisam sve tano uo, jer nisu glasno govorili, a osim toga bilo je i

veih stanki u kojima nisam mogao prislukivati. uo sam ipak toliko da sam
mogao zakljuiti da je Mubarek veliki lopov i razbojnik. Najvrednije od onoga
to je pokrao bilo je smjeteno na teretnom konju. Sve ostalo to je bilo
bezvrijedno i zauzimalo suvie mjesta spalio je u svojoj kolibi. Bjegunci su se
najvie radovali tome to su tako sretno naletili na Aladije. Vjerojali su da su
se tako rijeili svojih progonitelja, to jest vas koje su smatrah izgubljenima.
Tu isu se sreom estoko prevarili. Nee nas se rijeiti, jer emo im
ostati za petama.
Kad bih barem mogao s vama!
Zato? upitah ga.
Jer su okrali mog urjaka i prevarili me za baki.
To je drskost. Zar si s njima iao do Takeja?
Jo i dobar komad puta dalje.
Koliko ima donde?
Trebalo nam je pet punih sata.
A kamo su poli zatim?
Htjeli su se spustiti u dolinu Bregalnice. Nisam vie nita saznao.
Onda mogu zamisliti kamo su naumili. Zar nisi traio da ti isplate
tvoju nagradu?
Naravno da jesam. Bili su tako pametni pa su me poveli dalje od
Takeja jer bih tamo moda naao pomoi i mogao ih prisiliti da me isplate.
Usred ume stali su i rekli mi da me vie ne trebaju. Zamolio sam ih da me
plate, ali oni su mi se nasmijali. Naljutio sam se i zatraio da mi vrate urjakova
konja. Skoili su s konja. Dvojica su me oborila i drala, a trei me je udarao
biem. Morao sam to podnositi, jer sam bio prema njima suvie slab. Jo me
nikad nije nitko tukao. Dvanaest sati sam naporno trao. Lea su mi ranjava od
udaraca. Propustio sam jedan dan rada a jezik mi je suh od gladi. Umjesto da
donesem kui trideset pijastera, nemam sada ni prebite pare. to da jedem? to
da dam ocu i djeci, kad nita nemam? Da sam ostao kod kue mogao sam otii u
Radovi i prodati nekoliko koara. Za te novce mogli smo se najesti.
Tjei se! umolio ga njegov otac. Dobio sam od ovog erifa, koji
naalost nije erif, pet pijastera na poklon. Mae poi u Radovi i kupiti kruha.
Hvala ti, efendijo! ree koara. Smatrao sam te zlim ovjekom,
ali ti si prema nama bio dobar. elio bih da ti mogu uiniti uslugu.
Prije nego to sam mogao odgovoriti javi se Halef. On se bio okrenuo u
sedlu i odvezao moje duge izme, koje su bile pune i nabite kao da su na
nogama.
Za vrijeme naeg razgovora dola su pletaeva djeca natovarena vrbovim
ibama to su ih narezala.
Jeste li gladni, maliani? upita ih on.
Oni vei kimnue glavom, a manji poee plakati.
Donesite jednu od vaih koara! zapovjedi mali Hadi ocu ovog
gladnog skupa. Samo da ne bude premalena.

 Zato? upita Abid.

Htio bih istresti ove duge izme.
Koara donese pleter koji nije bio mali i digne ga u zrak, a Halef iz
izama istrese veliku koliinu voa, mesa i kolaa, tako da je pleter bio sasvim
pun.
Tako! nasmijei se. Pustite sad djecu da se najedu.
Ago! viknu koara zar sve to da bude nae?
Naravno!
Pa to ne moemo pojesti za sedam dana.
To vam nitko nije ni zapovjedio. Jedite polako i nemojte pojesti
koaru.
Hvala ti! Ti si zaista dobar i veseo ovjek!
To ne bih mogao rei. Nisam ba jako raspoloen jer mi srce krvari
kad gledam ove prazne izme. U svakoj od njih bilo je jedno peeno pile. Iznad
svega velim takve pilie, i silno mi je ao kad se od njih moram rastati. Pojedite
ih dakle pobono i spremite mi njihove kosti kad se vratim.
Govorio je tako ozbiljno i dostojanstveno da smo se svi morali nasmijati.
Halefe, kako si doao na udnovatu misao da se snabdije tolikom
zalihom hrane i da je smjesti u moje izme?
Nisam se toga ja sjetio. Kad sam htio platiti krmara kao to si mi ti
zapovjedio, rekao je on da je na dunik, a ne mi njegovi, zbog usluge to smo
je uinili njegovom urjaku Ibareku. Evo jo jednog dokaza kako Alah
dvostruko nagrauje svako dobro djelo.
Nastavi samo!
Da, opreza radi spomenuo sam da jako voli peene pilie...
Lukave!
Oprosti, sidi, ovjek ima usta da govori, a ne da uti. Hadijino uho
bilo je otvoreno i njegovo je pamenje zadralo peeno pile. Kad sam sloio
nae stvari, donio mi je peene pilie s napomenom da e oni produljiti na
ivot. Objasnio sam mu da ovjek dulje ivi ako uz pile ima i sve ono to uza nj
pristaje.
Halefe, ako je to sve istina, zasluio si da te izbijem.
Zasluio sam tvoju zahvalnost, sidi, i nita vie. Ako nju dobijem bit
u vrlo zadovoljan, kao to sam bio zadovoljan kad nam je handija donio sve
ostalo, to sada vidi na okupu u ovom pleteru.
Nisi smio nita uzeti.
Oprosti, sidi, da nisam nita uzeo ne bih sada mogao nita dati.
Ipak bismo mogli dati.
Ali nita to bi smjesta utailo glad ovih maliana. Uostalom, odupirao
sam se dotle dok sam mogao. Rekao sam da mi za to treba dozvola pa da prema
tome ne mogu nita uzeti jer nisi prisutan. Sasuo sam sve primjedbe kojih sam
se mogao sjetiti, ali handija nije poputao. Rekao je da ne poklanja meni ve
tebi. Moje se dobro srce smekao i ja sam popustio. Kako bih bio sasvim

siguran nisam prilazio blizu. Dar je bio namijenjen tebi pa poto ga krmar nije
mogao osobno predati, ostavio sam mu tvoje izme kao tvoje zastupnike i
opunomoenika te otiao. Kad sam ih zatim opet ugledao bile su pune i nabite
ovih krasota. Izrazio sam handaji tvoju zahvalnost kienim govorom, uzeo
izme i svezao ih iza sedla. Ako sam tu pogrijeio molim da se mojoj grijeci
blago sudi.
ovjek se nije mogao ljutiti na ovog dobriinu. Bio sam uvjeren da se on
nikada ne bi sjetio da od handije trai bilo kakve darove. Halef to nije mogao
uiniti jer je imao vrlo istanan osjeaj asti. Ali volio me je zadirkivati i veoma
ga je veselilo kad sam se ja od njega toboe dao izazvati.
Za to u te poslije kazniti zaprijetih mu se. U najmanju ruku
morat e se kroz dulje vremena odrei svog najmilijeg jela.
Djeca su se skupila oko koare i dohvatila najprije jabuke. Bilo je pravo
veselje pomatrati kako su mala ustaca brzo jela. Starac je od radosti imao suze
u oima. Sin mu stavi u ruku komad mesa, ali stari nije jeo. Zaboravio je na
sebe uivajui to mu je unuad sita.
Koara prui svakom od nas ruku i ree:
Efendijo, ponavljam, bila bi mi velika radost kad bih ti mogao uiniti
uslugu. Zar nema takve mogunosti?
Ima jedna usluga, za koju bih te ak i zamolio.
Koja?
Povedi i nas u Takej.
Vrlo rado, vrlo rado! Kada elite poi?
To jo ne znam. Doi sutra u jutro u Radovi pa u ti kazati.
Gdje u te nai?
I to jo ne znam. Zar mi ne moe preporuiti kakav han u kojem se
dobro stanuje?
Najbolje se stanuje u svratitu Visokoj porti. Poznajem krmara i
povest u te onamo.
To ne mogu dopustiti jer si previe umoran.
Nije teko otii do Radovia. Za etvrt sata smo tamo. Moram te
preporuiti handiji. Radim s vremena na vrijeme kod njega i on me potuje,
iako sam siromah. Sutra u te ujutro posjetiti da saznam kad eli putovati u
Takej.
To e ovisiti o mojoj nozi koju sam ozlijedio. Ima li u gradu dobar
lijenik kome se ovjek moe obratiti?
Ako misli kirurga, ima jedan koji je nadaleko slavan, i koji lijei sve
bolesti koje spopadaju ljude i ivotinje. Umije cijepiti protiv boginja, to inae
nitko ne zna.
To mora da je zaista lijenik-udotvorac. No moramo govoriti i o plai
koju emo ti platiti.
Zbog ega?
Da nas povede u Takej.

 Od tebe neu uzeti nita.

A ja neu da to radi badava.
Ve si nas bogato obdario.
To je bio dar! Ono drugo e zasluiti. Nemoj zamijeniti ta dva pojma.
Ne mogu od tebe traiti novaca. Stidio bih se.
U redu, neka tada to ne bude plaa, ve samo baki. Dat u ga tvom
ocu. Uzeo sam od Halefa svoju vreicu i pozvao starca. Kad je u svojim
zgrenim prstima ugledao pedeset pijastera, skoro je poludio od veselja i
pokuao mi vratiti vei dio novca.
Neu uzeti ni pijastera! rekoh odluno.
Onda ne znam kako da ti zahvalim odgovori on. Neka heimu
uspije da brzo izlijei tvoju nogu!
Nadajmo se. Ali reci mi kako je ime tom slavnom lijeniku.
On se zove Cefata.
Jao, ako su mu lijekovi isti kao ime ne elim se posluiti njegovom
pomoi.
Cefata naime znai kamen muenja.
Nemaj brige tjeio me koara. On ti na nogu nee staviti svoje
ime ve zavoj. A to umije odlino.
Doi sada, ako eli poi s nama.
Stavio je malo hrane u dep da je usput pojede i mi krenusmo. Za etvrt
sata stigosmo u grad. Na nas vodi povede arijom i uskom ulicom u veu
kroz koju izbismo u veliko i isto dvorite. Halef ode s njim do krmara. Ja
ostadoh u sedlu da bez potrebe ne zamaram nogu hodanjem.
Uskoro obojica dovedoe handiju koji mi uz mnogo ljubaznosti i isprika
objasni da naalost ima samo jednu malu sobicu, koja lei uz zajedniku
gostinjsku sobu. Rekao mi je da ovdje nije obiaj da putnici trae posebnu sobu,
jer takve nema u cijelom gradu, a i ona to je on ima, mora tek biti oiena i
spremljena. Zbog toga me zamolio da se naprije potrudim u gostinjsku sobu.
Bio sam time zadovoljan pa sjaih. Ali jao, noga je bila nateena. Mogao
sam na nju stati samo uz jake bolove i morao sam se vrsto nasloniti na Oska.
Kad smo uli u sobu, nije u njoj bilo nikoga. Sjeo sam u najdalji ugao kraj
vrata koja su vodila u sobicu, odreenu za mene. Halef, Osko i Omar vratie se
u dvorite, da se najprije pobrinu za konje.
Putem se uope nisam sjetio da presvuem odijelo koje sam imao na sebi.
Da je stanovnitvo bilo vjerski fanatino bio bi to opasan pothvat, ali u ovim
krajevima to nije bilo vano.
Koara se ponudi da e mi dovesti lijenika i ja pristadoh. Upravo je bio
izaao kad u sobu stupi neki gost. Sjedio sam lema okrenut prema vratima, te
se napola okrenuh da pogledam pridolicu. To nije bio nitko drugi ve tekli
Rufik koji nas je izdao Aladijama.
Pripazi samo da te Halef ne ugleda, pomislih i opet se okrenuh jer s
njim nisam htio imati posla. No on je oito mislio drukije. Moda se htio malo

zabaviti razgovarajui. Budui da sam ja bio jedini gost u sobi, on se nekoliko

puta proeta kraj mene, stane preda mnom i upita:
Jesi li stranac ovdje?
Drao sam se kao da nisam uo pitanje........
Jesi li stranac ovdje? ponovi on glasnije.
Jesam odgovorih ovaj put.
Hoe li noas spavati ovdje?
To jo ne znam.
Odakle si?
Iz Stambula.
Dakle iz glavnog grada. Mora da si vrlo,sretan ovjek kad stanuje u
blizini padiaha.
Njegova blizina usreuje samo dobre ljude.
Misli li time rei da tamo ima mnogo zlih?
Kao i svuda.
to si po zanimanju?
Pisar.
Dakle uenjak! S takvim ljudima rado razgovaram.
Ali ja ne razgovaram rado.
Alaha mu, zato se dri tako odbojno? Upravo sam te htio zapitati je
li slobodno sjesti uza te.
Doputeno je, ali te nee razveseliti.
Zato ne?
Moje se lice ne svia svakome.
Pa vidjet u da li se meni svia.
Sjeo je za stol na klupu preko puta mene i pogledao me.
Teko bi bilo opisati njegovo lice u tom asu. Imao sam jo turban na
glavi i naoari na nosu. To ga je zbunilo, iako moje lice ni po emu nije bilo
izmijenjeno. Usta su mu se otvorila, obrve skupile u iljati luk, a oi se izbuljile
u mene te sam se morao svladati da se ne nasmijem.
Gospodaru... Efendijo... Tko... Tko si ti? upita on.
Ve sam ti to rekao.
Jesi li rekao istinu?
Usuuje li se rei da laem?
Ne, tako mi Alaha, ne, jer znam da ti... Od straha i sumnje nije mogao
dalje govoriti.
to zna o meni?
Nita, ba nita, ve da si pisar i da stanuje u Stambulu.
to onda bunca nesuvisle stvari?
Nesuvisle? Oh, erife, je li to udo? Jer ti si iji se onaj, o kojem ja
mislim da je onaj, o kojemu... Ima potpuno pravo! Sasvim sam zbunjen jer je
slinost odvie velika.
Kome sam ja toliko slian?

 Jednom mrtvacu.
A kad je taj ovjek umro.
Danas... na putu.
Veoma je alosno kad ovjek umre na putu. Od ega je umro?
Ubijen je.
Strano! Jesi li vidio njegovo mrtvo tijelo?
Nisam.
Onda su ti drugi pripovijedali o njegovoj smrti?
Tako je.
A tko ga je ubio?
To se ne zna. Leao je usred ume, izmeu ovog mjesta i Ostromde.
Kroz tu umu sam ja malo prije doao. Kako to da nisam nita uo o
umorstvu? Zar su ga htjeli opljakati?
Ne, bila je to osveta.
Bit e krvna osveta?
Jedna druga. Ovaj neoprezni ovjek digao je u Ostromdi pravu
uzbunu. Hukao je ljude jedne protiv drugih i uveer je zapalio stan pobona
ovjeka.
To je zloin, koga mu Alah nikad nee oprostiti.
Taj ovjek ne vjeruje u Alaha.
Onda e sigurno stradati.
Iz osvete su ga saekali i ubili.
Je li bio sam?
Nije. S njim su bila jo trojica.
A gdje su oni?
Nestali su. Misli se da su i oni ubijeni.
O kamo su otpremili njegov le?
To ne znam.
udno. A tome krivovjerniku sam ja slian?
Ima njegov lik i njegovo lice, samo su tvoja kosa i brada krai i
svjetliji od njegove.
Onda izmeu tog krivo vjernika i mene, erifa, ima bar jedna razlika
koja me veoma raduje. Ali tko si ti?
Tekli iz Ostromde.
Onda sigurno sve vrlo tano zna. Ali uo sam danas usput da postoje
dva razbojnika, dva Arbanasa koje nazivaju Aladijama. Jesi li ve o njima uo?
Jesam, mi teklii saznajemo sve.
A poznaje li ih?
Ne, erife. Odakle e poten ovjek poznavati razbojnike? to je s
njima?
Vien, su jutros u blizi Ostromde.
Neka se Alah smiluje tom kraju.

 I s njima je bio neki tekli. Rekli su da se zove Rufik. Tekli se strese

od straha, ali ja mirno nastavih:
Poznaje li ga moda?
Vrlo dobro. On je moj drug.
Onda ga opomeni kad ga sastane. Trai ga policija.
Alah! O Alah! Zato?
Jer je sauesnik u umorstvu, budui da je odao tog ovjeka obim
Aladijama, ubojicama. Javio im je vrijeme kad e stranac napustiti Ostrimidu.
Je li to istina? zamuca on.
Ubijeni je to sam rekao.
Zar mrtvac moe govoriti?
On nije mrtav i nije ubijen. A nitko ni ne zna, da je on imao biti
ubijen, osim tebe, Rufie.
Tekli skoi sa svog sjedita.
Ti me poznaje? viknu uplaeno.
Jest, poznajem te, a i oni tamo te poznaju.
Skinuo sam naoale i povez s tubanom, te pokazao prema vratima kroz
koja su upravo uli Osko, Omar i Halef. ovjek je jedan asak bio ukoen od
straha jer me je prepoznao, a zatim viknu:
Moram brzo otii, brzo. Imam jo neodlonog posla. Skoio je do
vrata ali ga je Halef ve dohvatio za potiljak.
Zato nas eli tako brzo napustiti, dragi prijatelju? upita ga on
ljubaznim glasom.
Imam jo mnogo toga da obavim.
Mislio sam da ti samo nosi vijesti ovamo, ali ti dakle i odavde nosi u
Ostromdu?
Da, da. Nemoj me zadravati.
Mogao bi od mene neto ponijeti.
Kome?
Napisat u ti to.
O emu se radi?
Samo pozdrav, obian pozdrav.
Vrlo u ga rado izruuti, ali sad me pusti da odem.
Ne mogu. Mora saekati da ti napiem pozdrav i jo k tome adresu.
Hoe li to dugo trajati?
Nee. Ja kod ovakvih prijateljskih pozdrava ne okoliam mnogo. Ne
treba mi ni papira ni tinte, jer ja to odmah piem na neutavljenom pergamentu.
A osim toga primit e odmah i glasniku nagradu. Olovka mi je vani u staji.
Dragi Rufie, morat e se s nama potruditi onamo. Doi dakle!
Tekli je prodorno pogledao Halefa. Nije mu ba vjerovao, ali Halef je
bio tako ljubazan, da je ipak poao za njim. Osko i Omar pratili su ih sa
smijekom.

Sa svog mjesta mogao sam kroz otvoreni prozor bez stakla razabrati
cijelo dvorite. Vidjeh svu etvoricu kako su proli i zali za jedna vrata,
vjerojatno od staje koja su se za njima zatvorila.
Nakon kratkog vremena zauh poznato jaukanje i one neopisive glasove
koji su posljedica dodira bia s ljudskom koom.
Vrata se opet naglo otvorie i tekli izae. Njegovo dranje vie nije bilo
ponosno a lice mu je nosilo izraz naruenog duevnog mira. Kretao se gotovo
kao orangutan koji bez tapa mora hodati na dvije noge. Oito ga nije zanimalo
kakav utisak ostavlja na okolinu, jer se nije ni ogledao ve je najveom brzinom
pokuavao zamaknuti za ugao.
Trojica mojih pratilaca dooe k meni.
Sam kismet ga je doveo k nama ree Halef gladei svoju tanku
bradu i zadovoljno se smijeei. ta je rekao taj klipan kad te je ugledao,
sidi?
Rekoh mu sve.
Takav drznik! Zapamtit e on ovih trideset iskrenih pozdrava koje sam
dao da ih ponese u Ostromdu i da ih tamo podijeli kome hoe.
Zar se nije branio?
Pokuavao je, ali ja sam mu rekao pun sauea da e dobiti pedeset
udaraca bude li se branio. Ako bude miran i dobrovoljno legne na zemlju, primit
e ih samo trideset. Bio je dovoljno pametan da izabere ovo potonje. Pobrinuo
sam se da ga ovih trideset udaraca uzdrma kao da ih je primio pedeset. Slae li
se, efendijo?
Ovoga puta da.
Da mi kismet samo ee priredi takvo veselje, kad se radi o takvim
lopovima! Ima ih jo kojima bih od srca rado prepustio izbor izmeu trideset i
pedeset udaraca. Nadam se da u nekoga od njih sastati u dobar as. Kako tvoja
noga, sidi?
Nije najbolje. Neka Omar pogleda moe li se u gradu kupiti sadre pa
neka mi donese pet oka. Ti donesi posudu s vodom, u koju u staviti nogu, a
zatim mi skini arapu.
Vratio se i koara da mi javi da je dugo traio dok napokon nije naao
doktora efataa. Rekao mi je da je taj gospodin veoma zaposlen, ali da e ipak
odmah doi.
Zahvalio sam mu na trudu, poklonio mu malo duhana i pustio ga da ode
kui.
Halef je donio vodu. Pregledavi oteenu nogu ustanovio sam da se radi o
iaenju, ali sreom ne potpunom. Mogao sam i sam naravnati zglob, ali sam
vie volio da bude prisutan lijenik. Pogrean postupak bi me na dulje vremena
uinio nepokretnim. Zasada stavih nogu u hladnu vodu.

DOKTOR KAMEN MUENIKA"

NAPOKON stigne lijenik. Prije bih ga smatrao kineskim listonoom
nego evropskim lijenikom. Bio je malen rastom i neobino debeo. Obrazi su
mu sjali poput jabuka. Njegove male koso poloene oi odavale su da je zipka
njegova roda visina na kolcu mongolskog atora. Na glatko izbrijanoj eli, tako
da mu je cijelo elo bilo slobodno, nosio je zabaeni stari, otrcani fes, koji je na
vrhu bio ukraen sveskom crvenih, plavih i utih papira. Kratki kaftan sezao mu
je samo do koljena. inilo se da se sastoji od jednog jedinog golemog depa, jer
je na svim stranama, i gore i dolje, i lijevo i desno, i sprijeda i straga, bio sav
nadut. Oito je sadravao pokretnu lijenikovu apoteku. Da stvar bude ljepa,
ovaj umjetnik lijeenja nosio je na leima veliku etvorouglastu koaru, koja
mu je visila o remenu, i koja je sigurno sadravala dragocjene instrumente.
Imao je na nogama debele vunene arape s dvostrukim pustenim
potplatima utaknute u papue okovane eljezom.
Kad je uao, skinu papue s nogu i prie mi u arapama. ini se da je ta
uljudnost kod njega bila uobiajena.
Budui da sam nogu imao u vodi znao je odmah da sam ja taj koji trebam
njegovu pomo. Poklonio mi se dubokim naklonom pri emu mu koara kliznu
naprijed pa se inilo da e ga remen uguiti. Uzvratih njegov pozdrav kako sam
najbolje znao i umio. On skinu koaru, stavi je na pod i zapita:
Voli li mnogo govoriti?
Ne odgovorih kratko.
Ni ja. Dakle kratka pitanja, kratki odgovori i brzo gotovo!
Nisam debeljku pripisivao takvu odlunost. U Radoviu je time mogao
zapanjiti ljude i praviti dobre poslove. Stao je pred mene rairenih nogu,
odmjerio me odozgo do dolje i zapoeo pitanjem:
Ti si taj s nogom?
Ne, ve s dvije noge.
ta? Obje si slomio? Nije shvatio moju alu.
Samo jednu i to lijevu.
Dvostruki lom?
Jao! Govorio je o dvostrukom lomu. Zato ne o decimalnom lomu?
Uostalom, to je bila njegova stvar. Nije mogao od mene zahtijevati da znam
kakva je moja ozljeda.
Samo iaenje odgovorih,
Prui jezik!
To je bilo jo ljepe. Ali uinio sam mu po volji i pokazao mu ga.
Promotrio ga je, opipao, gurnuo mu vrh ovamo onamo a zatim rekao kimajui
glavom:
Opasno iaenje.
Ne, samo nepotpuno.

 uti! Vidim to po jeziku. Otkad iaeno?

Tri, najvie etiri sata.
Mnogo predugo. Moe lako doi do otrovanja krvi. Gotovo sam mu se
nasmijao u lice. Zaudio sam se da je rije otrovanje krvi ve nala svoj izraz
i na turskom jeziku.
Boli? upita me dalje.
Podnoljivo.
Tek?
Vrlo dobar.
Vrlo dobro. Vrlo dobro, preivjet emo. Pokai nogu!
unuo je pred mene. Budui da mu to nije bilo dovoljno udobno, sjeo je
kraj posude s vodom i ja mu stavih mokru nogu u krilo. Najprije ju je lako
dirnuo, a zatim jae pritisnuo vrcima prstiju, kimnuo glavom i zapitao me:
Vie li lako?
Ne..
Vrlo dobro.
Brzi zahvat, snaan potez i lako kripanje u zglobu zatim me mirei
pogleda i upita:
Kako je bilo?
Draesno.
Gotovi smo.
Sasvim?
Ne. Jo moram povezati.
Kao kirurg je oito bio spretan. Tko zna koliko bi me drugi izmuio samo
da bi stvar izgledala opasnija i da primi veu plau.
ime povezati? upitah ja. .
Daicama. Gdje je drvo?
Neu.
Zato ne?
Ne valja.
Ne valja? Hoe li moda srebrne ili zlatne daice, obasute
briljantima?
Ne. Hou povez od sadre.
Sadra? Jesi li lud? Sadrom se mau zidovi i stijene, ali ne noge.
To je bila dakle njegova slaba strana.
A sadrom se rade i divni zavoji ustvrdih.
Htio bih vidjeti.
Moe vidjeti. Poslao sam po sadru.
Kako e to uiniti?
Priekaj.
Ako ne dobije sadre?
Uinit u povez s ljepilom.
Ljepilo! viknu on. Zar mi se ruga?

 Ne.
Nemoj ni pokuavati!
Oh, samo da hou! nasmijah se.
to! Ja sam uenjak!
to si studirao?
Sve! odgovorih kratko.
A ja jo triput vie. No u svim udbenicima to sam ih proitao nigdje
nije bilo rijei o sadri za zavoje, a jo manje o ljepilu. Sadra je brano, a ljepilo
je mekano i tekue. Zavoj mora biti krut.
Sadra i ljepilo se stvrdnu. Zaudio bi se. Uope se zasad jo ne smije
staviti zavoj. Najprije treba stavljati obloge, dok oteklina ne splasne i boli se ne
stiaju. Jesi li razumio?
Alaha mu, govori kao lijenik.
Ja se u to i razumijem.
Onda sam poravnaj svoje kosti kad si ih sam iaio. to si slao po
mene?
Da ti pokaem jezik.
Govei je jezik vei i ljepi. Upamti to. Moj posjet stoji deset
pijastera. Ti si stranac, pa plaa dvostruko. Jesi li razumio?
Evo ti dvadeset pijastera. Ali ne dolazi mi vie.
Ne pada mi ni na pamet. Dosta mi je bilo jedanput. Ubacio je novac u
razrez svog kaftana, prebacio koaru preko ramena i poao prema vratima.
Tamo navue papue i upravo je htio bez pozdrava izai kroz vrata kad ue
Omar s posudom u rukama. Lijenik stane, pogleda sadraj posude i zapita:
to je to?
Sadra.
Dakle to je sadra od koje emo praviti daice? Takva ludost i glupost!
Pa to je upravo smijeno. Samo luak se toga moe sjetiti.
Omar zatvori za sobom vrata tako da lijenik vie nije mogao izai. Stavi
posudu na pod, uhvati debeljka s jedne i druge strane za ruke i upita:
Tko si ti zapravo, mjeino?
Ja sam lijenik, jesi li razumio?
Moda si neko mazalo. ta ti tu pria o ludosti, gluposti i
smijenome? Na efendija je zatraio sadru; On je treba, i on uvijek zna to ini.
Tisue ovakvih stjenica nema pameti u svojim praznim glavama koliko on ima
u vrku jedne svoje vlasi. Ako ga bude vrijeao ovakvim izrazima, brzo e
svriti u zatvoru. Na tebi se vidi da ti je glupost majka.
To se ovom uenjaku nikad jo nije dogodilo. Otrgnuo se od Omara,
uzmaknuo nekoliko koraka, duboko uzdahnuo i zatim ispali iz sebe kao da je u
pluima imao barut:
Hoe li da ti svojim fesom zaepim tu brbljavu gubicu? Evo ti je, sine
majmuna, neae i praneae pavijana!

On skinu fes s glave, zguva ga i baci Omaru u lice. Ovaj ga uhvati,

zagrabi rukom u posudu, napuni kapu sadrom i ree:
Evo ti poklopca tvoje probuene pameti!
Zatim mu fes pun sadre baci u lice crveno od srdbe. Sadra izleti iz fesa i
u slijedeem asu je lijenik izgledao kao Djed mraz. Sadra mu je zala u oi, pa
je on stane otirati; udarao je nogama, izgubivi papue; vikao kao da je naboden
na raanj i napokon, kad je opet mogao vidjeti, otkinuo remen svoje koare da je
baci Omaru u glavu. Ovaj je na to bio spreman i uhvatio je koaru, pri emu se
otvorio poklopac i cijeli se sadraj prosuo po podu. Bilo je tu klijeta, kara,
pinceta, kutija i jo svaega, a meu tim glavni instrument kojim se doktor
sluio: klistir.
Spretni Arapin brzo se sagnu i stade na lijenika bacati sve te predmete.
Ovome nije preostalo nita drugo nego da to sve opet baca na Omara, pratei to
bacanje psovkama u kojima je, ini se, bio pravi umjetnik i koje ovdje ne
moemo ponoviti.
Ovo bombardiranje bilo je tako smijeno da smo se mi ostali morali
glasno smijati. Sve to ulo se i na dvoritu i privuklo je handiju i druge ljude
koji su se pridruili naem smijehu.
Sad je Halef doao na pomisao da pomogne svom prijatelju.
Sidi, izvadi nogu iz vode ree on, uhvati moju nogu i die je. Onda
zgrabi posudu i pouri s njome prema vratima da lijeniku odsijee uzmak.
Uhvatio je klistir i stao njime polijevati debeljka da je ovaj zaas bio sav mokar.
Lijepo, divno, sjajno! vikao je Omar. Sad emo mu dati i cijelu
sadru. Samo ga dobro polijevaj, Halefe!
On uhvati posudu i sasu sadru na lijenika dok se Halef brinuo za
dovoljne koliine vode.
Htio sam to prekinuti, ali od smijeha nisam mogao. Lijenik je izgledao i
previe smijeno. Svi su se prisutni tresli od smijeha. Najvie se smijao
handija.. Nije bio velik, imao je uska ramena i iljasti trbui koga su jedva
nosile tanke noice. Smijao se tako da se inilo kao da e se raspasti od smijeha.
Lijenik se povukao u jedan kut. Tamo je stajao drei rukave svog
kaftana pred licem, ali ispod tih rukava psovao je i kleo nesmanjenom estinom.
Onda mu prie Halef i izlije mu na glavu cijeli sadraj posude s vodom
napomenuvi:
Tako e proi svaki koji naeg efendiju naziva luakom. Osko, donesi
opet vode da sidi moe hladiti nogu. Ovog mudrog lijenika emo posaditi na
stolac da mu oistimo lice. Budi miran, prijatelju, jer u ti inae oguliti i nos.
On posadi lijenika na stolac, uze drvenu licu s poda i stade njome istiti
lijenikovo lice od sadre. Sve ta mu je skinuo s lica namazao bi mu na ui; pri
tom se nije urio.
Lijenik mu je to doputao, ali je uz to neprestano psovao. to mu se vie
jezik umarao od tog napora, to su mu kletve bivale tee i sonije. Izmiljao je
najstranije uvrede i nilo se da mu i to jo nije dosta.

Sadra se, kao to je poznato, brzo skrutnjuje i ve nakon nekoliko minuta

tvrda je kao kamen. U ovom je sluaju to ilo jo bre jer je odjea upijala
vlagu. Tek kad je kora bila potpuno bijela i vrsta, prestade Halef sa struganjem.
Tako ree. Oistio sam te jer je pisano da i neprijatelju valja
ugaati. No vie ne moe od mene traiti. Svoje stvari pokupi sam i stavi ih u
koaru. Ustani! Lijeenje je dovreno.
Debeljko je htio ustati sa stolca, ali nije mogao jer mu se odjea ukrutila i
smetala ga. To je bio razlog zbog kojega nisam prekinuo ovu obijesnu alu. Na
taj nain mu je bilo zorno prikazano da se sadra moe upotrijebiti za zavoje.
Ne mogu ustati. Ne mogu ustati! viknu on rairivi svih deset
prstiju. Kaftan mi je poput stakla. Moj se kaftan lomi!
Halef uhvati fes za smotak papiria, skine mu ga s glave, na keju mu ga je
prije sam opet bio nabio, te mu ga staivi pred oi rekavi:
Gledaj! To je asni pokriva tvoje uene glave. Kako ti se svia?
Fes je sada bio tvrdi, bijeli predmet zvonolika oblika i imao je tane
obrise lijenikove lubanje. Bilo je smijeno.
Moj fes, moj fes! viknu debeljko. Od moje mladosti nosim ga na
glavi, a sada vi propalice krnjite dostojanstvo njegove starosti i ugled njegovih
godina.Daj ga ovamo!
Pruio je ruku za njim. No kad je digao ruku stala se lomiti sadra njegova
rukava.
Jao! Jao! viknu. Evo gdje nestaje zdravlje moje ruke i
dostojanstvo mojih udova! to da radim? Moram ii! Moji bolesnici ekaju na
mene!
Htio je ustati, ali kad je kaftan opet poeo pucati, spusti se brzo natrag na
stolac,
Jeste li vidjeli? Jeste li uli? zapita plaljivim glasom. Lome se
obrisi mog tijela i otpadaju oblici moga stasa. Nestalo je draesti i sklada, a
oblina pasa skupila se u strane bore. Uinili ste iz mene neugledan lik i ovjeka
bez drai. Divljenje onih koji me gledaju pretvorit e se u smijeh, a njihovi
pogledi i priznanja u izrugivanje. Pokazivat e na ulici prstima na mene, a moja
ljubljena jadikovat e zbog mojih vrlina. Propao sam i mogu se odmah dati
odvesti na groblje gdje empresi tiho plau. O Alahu, o Alahu!
Srdba mu se pretvorila u tugu. Kosnuo ga se gubitak otmjenosti. Ve su
mu prisutni htjeli odgovoriti novim smijehom, kad ja rukom dadoh znak da ute
i rekoh:
Ne tuguj, heime! Tvoja alost pretvorit e se u radost, jer si imao
prilike da stekne vano iskustvo za sebe.
Iskustvo sam stekao, to je istina, ali ono za mene nije vano. Nauio
sam da se ne treba uputati s ljudima koji nemaju obrazovanja.
Misli li, heime, da ga ti ima?
Jest. Jer ja sam ovjek koji lijei bolesna tijela i osvjeuje umorna
srca. To je pravo obrazovanje.

 Ti si ovjek koji svojim bolesnicima govori da njihovi jezici nisu tako

lijepi ni zanimljivi kao govei. Ako to naziva obrazovanjem, onda si visoko
obrazovan ovjek. Uostalom, ne shvaam kako ti po mom jeziku moe
prosuditi je li iaenje opasno.
Bit e da si ti u svom ivotu vrlo malo shvatio. To vidim na tebi. Oito
ne shvaa da si me doveo u poloaj koji teti mojoj asti i pokapa moj ugled u
zemlji.
To zaista ne shvaam.
Onda ti je pamet kratka, kao kobasica, a glupost duga kao opseg
zemlje. A ipak pri nos, sjedi tu vana lica i govori kao da si profesor svih
moguih znanosti.
Prema tebi sam profesor, jer sam ti dao zornu pouku u umijeu
stavljanja zavoja.
O tome nisam uo ni jedne rijei.
Govorio sam o uzornoj nastavi. Kod nje se nita ne govori. Ovo to si
sada nauio moe te uiniti najznamenitijim heimom svih zemalja kojima
vlada padiah.
Zar mi se jo i ruga? Ako si zaista tako mudar, kao to tvrdi, daj mi
dobar savjet kako da se iskopam iz ovog oklopa od sadre.
O tome kasnije. Smijao si mi se kad sam ti rekao da se od sadre moe
napraviti zavoj, a ipak je to najbolji zavoj to postoji. Nisi mi dao do rijei, zato
sam te pouio djelom. Primi svoj kaftan. Prije je bio mekan, a sada je tvrd i
vrst kao kamen, tako tvrd, kao to to mora biti zavoj ako oteenom udu treba
da dade vrstu potporu. Zar jo uvijek nita ne opaa?
Skupio je obrve i zamiljeno me pogledao. Nastavih:
Ako stavi slomljenu nogu meu daice, one e smetati nozi jer ne
mogu poprimiti njen oblik. Takav zavoj ne valja nita.
Nema drugog zavoja. Najvei lijenici carstva naprezali su uzalud
mozgove da pronau zavoj koji bi poprimio oblik bolesnih udova. U knjizi koju
imam pie da se lomovi mogu lijeiti samo pomou daica.
Da, to je knjiga koja je pisana prije dvije stotine godina. Onda je to
bila istina, ali danas vie nije.
Ne rugaj se toj knjizi!
Tvoje znanje i pogledi bili su dobri za ono doba, ali nisu za danas.
Danas ima sasvim drugih zavoja. Jesi li pogledao fes koji ti sad pokriva glavu?
Zato ga ne bih pogledao? Ovaj mali otrovni guter drao mi ga je
dosta blizu nosa.
Reci mu, kakav oblik ima?
Oblik moje glave.
Sasvim taan oblik. Tako to biva i sa svakim drugim tijelom. Kad
slomim ruku, i kad mi je namjeste, omotam je najprije tankom tkaninom. Ovu
namoim u sadru to sam je rastopio u vodi i preko toga premotam nov zavoj

namoen u sadru. Kad se to osui i otvrdne dobio sam zavoj, koji je vrlo vrst i
tano pristaje uz oblik ruke.
Nije mogue viknu on poto je jedan as buljio u me; zatim se
obrati Halefu:
Daj brzo jo jednom skini moj fes!
Hadi ga poslua. Drao je fes pred njegovim oima polako ga okreui
na sve strane.
Jo je bolje nastavih ako se zavoj odmah umoi u rastopinu
sadre, pa tek onda njime umota ruka. A da ne bi, kad se sadra osui, pritisnuo
bolesnu ruku, stavlja se ispod njega sloj vate. Tad ruka miruje u mekanom, ali
vrstom i dobrom povezu.
Opet me pogleda i vikne:
Alah, Alah! Divna li, sjajna li izuma! Trim i urim da to zapiem.
On skoi na noge ne marei za krutost svog kaftana i otra do vrata.
ekaj, ekaj! Ponesi svoju koaru s alatom! povie za njim Halef.
I stavi fes na glavu!
Lijenik stade. Izgledao je smijeno. Sadra se lomila uzdu i poprijeko na
njegovom kaftanu, i drobila se s njega. Kaftan nije promijenio oblik to ga je
imao dok je lijenik sjedio. Donji, stranji dio strio je naprijed i smetao ga u
hodu. Onda debeljko okrene Halefu lea, prui mu ruke natrake i ree:
Povuci za rukave! Moram se izvui!
Halef uhvati rukave i potegne ih, a lijenik povue na svoju stranu dok
nije napokon izletio iz sadrene odjee, te jurnuo kroz vrata u dvorite.
Vraam se opet! Vraam se! Vraam se odmah opet! viknu. Zatim
skoi i otri.
Uhvatilo ga je oduevljenje za sadreni zavoj. Morao je kui da zapie
moje upute. Nije uope opazio da je ostavio papue, kaftan, fes i sav alat, i da je
gologlav trao po cesti.
Bio je duom i tijelom odan svom pozivu, samo nije imao prilike da naui
nita vie od onoga to su znali drugi, a ti nisu znali nita.
Trebalo je oistiti sobu. Ukrueni kaftan stavismo na stolac, a momci
pokupie lijeniki pribor. Zatim uredie moju sobicu. Osko mi je donio vode, i
ja se obradovah opazivi da je oteklina splasnula i da me vie nita ne boli.
Poslije me odnesoe u moju sobu i poloie na iroki krevet. Stavljao sam
obloge i htio uvee staviti sadreni zavoj. U tu svrhu trebao sam vate, zavoja i jo
sadre.
Kad sam otprilike tri sata odleao, zauh kroz vrata lijenikov glas:
Gdje je efendija?
Tu, u maloj sobi odgovori Halef.
Najavi me!
Halef otvori vrata i lijenik ue. Ali kako je izgledao!
Bio je obuen poput mladoenje. Plavi svileni kaftan, dugaak do poda,
omotao je oko tijela. Na nogama je imao papue od safijanske koe, a na glavi

plavo i bijelo isprugani turban ukraen kopom. Imao je sveano lice i korak mu
je bio dostojanstven. Zaustavio se ispod vratnica, prekrstio ruke na grudima,
duboko se naklonio i rekao:
Moj efendijo, doao sam ti u posjetu zahvalnosti i potovanja. Dopusti
mi da uem.
I ja se sveano naklonih i odgovorih:
Prii blie, dobro si doao.
On krenu tri sitna koraka, nakalja se i zapone:
Efendijo, tvoja je glava kolijevka razuma, a tvoj mozak sadri znanje
svih naroda. Tvoj je duh otar kao otrica britve, a tvoje razmiljanje iljato kao
vrh igle. Imao si sreu da ti je kismet dopustio da rijei veliko pitanje njege
lomova i iaenja. Tvoj je duh prouio sva podruja znanosti dok nije doao do
sumpornog kalcija kojeg - neznalice i barbari nazivaju sadrom. Tome si dodao
vode, pomijeao ga i namazao na platno koje, omotano oko zglobova i kostiju,
daje potrebnu vrstou. Tako e ti s vremenom spasiti milijune nogu i ruku, a
budui profesori sakupljat e novac da ti podignu spomenik na kojem e biti
tvoja glava isklesana od kamena, ili tvoje tijelo izliveno od gvoda. Na ploi
spomenika sjat e tvoje ime zlatnim slovima. Dok se to sve ne dogodi, dopusti
mi da ja zapiem tvoje ime u svoju knjigu, pa te molim da mi ga saopi.
Govorio je sveano, pravim poslanikim glasom.
Hvala ti odgovorih. Istinoljubivost mi nalae da ti kaem da
nisam ja onaj koji je uinio taj veliki izum. Ako hoe zapisati ime izumitelja
onda znaj da se onaj ueni ovjek kojemu toliki ljudi duguju svoj spas zvao
Mathysen, i da je bio znamenit lijenik u Holandiji. Nisam zasluio tvoju
zahvalnost, ali me raduje da ti se izum svia i da e ga marljivo ubudue
koristiti.
Odmah u ti dokazati da sam vrsto odluio da ga primjenjujem. Ali
moju zahvalnost ne smije odbiti. Iako moda nisi izumitelj, ipak si ovu
neusporedivu blagodat oveo kod nas. Neu zaboraviti dananji dan. Radujem se
to je moj kaftan jo ovdje. Neka od dananjeg dana bude moj cimer to u ga
objesiti na vratima svoga stana, kako bi svi oni koji imaju slomljene kosti mogli
vidjeti da u ih lijeiti sadrom. Ve sam izvrio pokus kako to treba initi, pa te
molim da struno pregleda moje djelo i da mi kae svoje miljenje. Hoe li?
Vrlo rado odgovorih.
On prie k prozoru i pljesnu rukama. Vrata velike sobe se otvore i ja
zauh teke korake.
Ovamo unutra! zapovjedi on.
Najprije se pokau dva ovjeka koji su nosili veliki kabao do vrha
napunjen sadrom. Jedan od njih imao je zalihu vate koja bi bila dovoljna da se u
nju umota deset osoba, a drugi je u ruci drao smotak zavoja. Svoj teret poloie
na pod i odoe.

Kad se soba malo ispraznila uoe ponovno dva ovjeka nosei nosiljku.
Na njoj je leao neki bradati mukarac ije je tijelo bilo pokriveno do vrata. I
oni stavie nosiljku na pod i odoe.
Molim, pogledaj te zavoje to sam ih poloio zapone lijenik.
Kupio sam pribor i naruio ovog ovjeka da mi slui kao model. Dobiva na
dan deset pijastera i hranu. Dopusti da maknem pokriva pa pogledaj pacijenta.
Skinuo je pokriva. Kad sam ugledao model morao sam se svladati da
ne prasnem u smijeh! Kako je taj ovjek izgledao! Debeljko je zamislio sve
mogue lomove i iaenja pa je siromaha prema tome stavio u gips. Ali kako!
Ramena, nadlaktice i podlaktice, gornji i donji dijelovi nogu, pa ak i
kukovi bili su umotani u sadru debelu vie od pedlja. I prsni ko bio mu je
snabdjeven oklopom kroz koji bi teko probio metak iz pitolja. ovjek je leao
kao pravi bolesnik na umoru. Nije se mogao micati, ak je jedva i disao. I to sve
za nekoliko pijastera na dan! Bilo je prema tome jasno da e ove zavoje nositi
vie dana. Ali zato?
Kako dugo misli provoditi taj tvoj pokus? upitah ga.
Tako dugo dok vie ne bude mogao izdrati. Htio bih ispitati uinak
to ga sadra ima na razliite dijelove tijela.
Zar na zdravom ovjeku? Jedina e posljedica biti da on to nee moi
dugo izdrati. A to je s njegovim prsnim koem?
Slomio je pet rebara, dva desno i tri lijevo.
A ramena?
Pukle su kljune kosti.
A to je sa kukovima?
Iaio je oba kuka. Nedostaje mi jo jedno. Iaila mu se vilica, pa
ne moe zatvoriti usta. Ne znam kako se to stavlja u sadru, pa bih to htio uiniti
prema tvojoj uputi.
Heime, na to se ne stavlja zavoj!
Ne? Zato?
Kod iaenja vilice ona se samo namjesti pa ne treba sadre.
U redu. Ako hoe, pretpostavit emo da je vilica opet namjetena.
Budi tako dobar pa mu oslobodi rebra. Taj ovjek ne moe ni disati.
Kako god eli. Odmah u od krmara donijeti alat.
Bio sam vrlo radoznao to e donijeti. Kad se vratio, upravo sam mijenjao
oblog na nozi pa sam pogled podigao tek onda kad sam zauo udarce ekia.
to radi, ovjee? to ima u rukama?
Nisam to mogao vidjeti, jer mi je bio okrenut leima.
eki i dlijeto odgovori on prostoduno.
Onda e mu stvarno razbiti rebra, ili dlijetom raniti grudi.
A ime se to onda radi?
karama, noem ili pilom, ve prema mjestu i debljini zavoja.
Pila za kosti nalazi se u mojoj koari i ja u je donijeti.
Dovedi i mog malog pratioca. On e ti pomoi budui da ja ne mogu.

Kad je Halef doao, bilo je dovoljno da mu namignem i on se odmah dao

na odstranjivanje sadre iako se lijenik protivio. Bio je to teak posao i dugo je
trebalo dok je model bio osloboen svih zavoja. U meuvremenu spustila se
no pa je valjalo upaliti svijetla. Jadnik, koga je lijenik, pod pretpostavkom
svih moguih lomova i iaenja svega umotao u sadru i jo mu htio pripisati
iaenje vilice, nije izgovorio ni jedne rijei. No kad je zadnji zavoj bio maknut
ree mi:
Hvala ti, efendijo.
Onda je jednim skokom nestao u mraku.
Stoj! viknu je debeljko za njim. Jo te trebam. Poet emo
iznova!
Zov je bio uzaludan.
Evo ga, pobjegao je! to u sad s ovom lijepom sadrom, vatom i
zavojem?
Pusti ga neka bjei odgovorih. to si mislio? Sadrajem ovog
kabla moe sadrom obloiti dvije kue. Mali dio toga potreban je meni, i
mislim da je sad vrijeme da stavim zavoj.
U redu, efendijo. Odmah u poeti.
Polako, polako. Radi tano po mojoj uputi.
Debeljko je gorio od stvaralakog ara. Dok je stavljao zavoj priao mi je
o nevjerojatnim lijeenjima koja je proveo. Kad smo bili gotovi, ree:
To je neto sasvim drugo. Opet u dovesti svog pokusnog bolesnika i
sutra ti ga pokazati.
A kad e mu staviti zavoje?
Jo veeras.
Pa zar da do sutra lei? Ubit e ga. Ako se hoe vjebati, ne smije
staviti sve zavoje najednom, nego samo jedan za drugim i mora ih odmah opet
skinuti, im se skrute. Zapamti, uostalom, da se u zavoje mogu urezivati
prozori.
emu?
Da bi se pojedini dijelovi tijela mogli motriti. Nema uitelja koji te
moe poduiti, a ni knjige da je proita. Mora dakle sam razmiljati i vriti
pokuse.
Ostani, efendijo, i poduavaj me! Svi lijenici ovog kraja, bit e tvoji
aci.
A mi ostali sluit emo kao modeli-, nasmije se Halef. To bi
nam jo trebalo. Dosta si nauio danas poslije podne pa se sada dalje snalazi,
sam.
Ako nemate vremena, moram odustati od nastave. Istina je da sam
danas mnogo nauio i ne znam kako da vam zahvalim. Novaca nee uzeti. Dat
u ti uspomenu koja e te obradovati.
A to je to?

 Nekoliko aa s alkoholom u kojem su spremljeni crvi i gliste. Mene

to veoma raduje, ali tebi ih poklanjam od srca.
Hvala ti lijepa, ali ae bi me smetale na putu.
ao mi je. Ali vidjet e da sam ti ipak zahvalan. Dat u ti najmilije
to posjedujem kostur. Sam sam ogulio kosti, iskuhao ih i obijelio.
I na tome ti moram naalost zahvaliti.
Zar me hoe uvrijediti?
Neu, nipoto. Uvidjet e i sam da ne mogu kostur drati kraj sebe na
sedlu.
To je istina. Dopusti mi dakle da ti bar od srca stisnem ruku.
Heim je, kao i veina debelih ljudi, bio zapravo dobriina. Bio je eljan
znanja i pun zahvalnosti. Izmijenio se od dananjeg poslijepodneva. Bio je
sretan kad sam ga pozvao da veera s nama te se nakon veere od nas oprostio
tako srdano kao da smo stari prijatelji.
Njegovi su nosai morali ekati pa su sada odnijeli sve njegove stvari.
Umjesto modela leala je na nosiljci koara s instrumentima i kruti kaftan
koji e mu sluiti kao cimer.
Ostali dio veeri proveli smo u razgovoru, to emo idueg dana uiniti.
Odluio sam da otputujemo usprkos bolesnoj nozi, jer onoj etvorici to smo ih
slijedili nismo smjeli dopustiti da toliko odmaknu. Moda poslije ne bismo
mogli nai njihov trag.
Na komadiu papira kojeg je napisao Hamd el Arnazat i koji je meni u
Jedrenima pao u ruke, pisalo je:
Vrlo brzo obavijest u Karanorman han, ali iza sajma u Meneliku.
Menelik je leao iza nas; do danas smo progonili Hamd el Amazatovog
brata, nemajui pojma gdje lei Karanorman han. Oito je ovo mjesto bilo
njegov cilj i vjerojatno e se obojica tamo sastati. Spremali su zlo, a mi smo to
htjeli sprijeiti. S toga razloga krenuli smo na put. Kad bismo im dopustili da
nas toliko preteknu mogli bismo vrlo lako promaiti svrhu. Zato smo sutra u
jutro morali svakako pojahati dalje.
Halef me je smatrao bolesnikom i zahtijevao da se uvam. Osko i Omar
sloili su se sa mnom. Omar izgovori rijei pustinjske osvete:
Krv za krv! Zakleo sam se da u osvetiti smrt svoga oca i moram
odrati rije. Ako sutra ne krenete sa mnom, krenut u sam. Nemam mira dok
ne zabijem no u ubojiino srce.
To je zvualo divlje i neovjeno, ali kad sam pomislio na onaj as u
kojem je njegov otac, na vodi, propao u stranu slanu koru movare, inilo mi
se da taj zloin stvarno treba osvetiti. Hoe li to biti na Omarov nain, to e se
vidjeti na licu mjesta. No svakako nisam kanio dopustiti promiljeno umorstvo.
Bio bih tog jutra spavao i dulje da me nisu probudili. Koara je stajao
vani i htio razgovarati sa mnom. Primio sam ga gotovo ljut zbog smetanja. Kad
ugledah njegova urjaka, krmara iz zaselka koji je uao za njim, naslutio saim

da je razlog zbog kojeg me je probudio sigurno bio vaan pa ga primih ljubazna

lica.
Efendijo, ree krmar iz zaselka. Nisam mislio da u te ponovo
vidjeti. Oprosti nam to smetamo tvoj mir, ali moram ti javiti vanu stvar. Radi
se o vaem ivotu.
Zar opet! Nadajmo se da nije tako strano kao to se tebi ini.
Bilo bi strano da te nisam upozorio. Oba Alandije bili su ovdje, kod
mog brata.
Kada?
U zoru odgovori koara jer sam njemu upravio pitanje.
Rano smo se probudili jer nam radost to su je izazvali tvoji pokloni
nije dala spavati. I djeca su ve bila ustala a ja sam otiao na rijeku da obiem
udice, koje sam naveer izloio. Kad sam se vratio stajala su dva jahaa pred
vratima kue i razgovarala s djecom. Moj otac je jo leao. Kad su me vidjeli
gdje dolazim upitae me nisu li juer prola ovuda etiri jahaa, od kojih jedan
nosi turban erifa i tamne naoari. Jedan od konja je crni arapski vranac.
to si odgovorio? upitah napeto.
Odmah sam pomislio da su to Aladije o kojima smo govorili i
preutio istinu.
Nisi pametno uinio.
Zato?
Tvoja su djeca vjerojatno ve sve odala.
Tako je bilo. Stali su me udarati biem i prijetili mi da e me ubiti ne
budem li govorio istinu.
Sasvim je u redu da si im priznao istinu.
Odakle zna da sam to uinio?
itam to u tvom nesigurnom pogledu. Boji se da si napravio pogreku
i zbog toga nema mirnu savjest.
Efendijo, tvoj ti pogled dobro govori. Mogao sam izbjei udarce, ali
tada bi bili okrutni prema mom ocu i djeci. A poto su ona i onako ve sve
izbrbljala, priznao sam da si bio tu.
Nadam se da nisi vie nita rekao?
Htio sam samo to rei, ali oni su ve ispitali maliane i saznali da si
ispraznio izme, dao djedu novac i da sam vas ja trebao voditi u Takej, u kojem
sam prije bio sa zlim ljudima.
Morao si to naravno priznati.
Nisam mogao drukije. Oprostit e mi.
Ne mogu se zbog toga na tebe ljutiti. Ja sam se morao uvati da o
tome ne govorim pred djecom. Jesu li razbojnici imali puke?
Jesu, ali izgleda da su loe proli. Jedan je nosio zavoj na gornjoj
usnici, a nos mu je bio plav kao ljiva.
To je bio Bibar kome sam jednim udarcem rasjekao usnicu. Ali on je
nosio bradu?

 Onda ju je obrijao da moe previti ranu. On nije govorio. Govorio je

samo onaj drugi. Sjedio je tako loe u sedlu kao da ima slomljenu hrptenjau.
Bacio sam ga o stablo pa to sigurno jo osjea. to su uinili zatim?
Jo su me nekoliko puta udarili, a onda odjahali prema Radoviu.
To ne vjerujem. Mislim da su odjahali u umu kroz koju nas ti mora
voditi. Tamo e pokuati da nas napadnu. Nema sumnje da poznaju taj kraj.
Dobro si pogodio, efendijo. I ja sam imao istu misao, pa sam se
oduljao za njima. Ubrzo su skrenuli desno u planine.
Sad su se tamo sakrili i ekaju na nas. U prvom redu moram znati to
si im sve priznao. Rekao si im da sam u Radoviu. Jesi li govorio o mojoj
bolesnoj nozi i o tome da moram moda ostati u Radoviu?
Ne, nijedne rijei.
Onda danas ekaju na nas. Zar nisu pitali kad polazimo?
Jesu, i ja sam im rekao da u to tek saznati. Zakleli su se zatim da e
me ubiti i spaliti moju kolibu ako ih izdam. Rekli su mi da su oni Aladije, o
kojima sam sigurno uo pa da e izvriti svoju prijetnju.
A ipak mi sve to pripovijeda?
Duan sam ti zahvalnost. Moda moe sve tako podesiti da oni
povjeruju da sam utio.
To u lako uiniti. Naravno da sam ti zahvalan na opomeni bez koje
bismo se mogli loe provesti.
Da, efendijo, bio bi izgubljen upadne u rije njegov urjak. uo
sam sve svojim uima.
Bili su dakle i kod tebe?
Naravno. No taj me posjet nije obradovao jer mi je bilo jo dosta onog
prvoga.
To je bilo juer poslije podne? Ili si ih ve moda prijevidio?
uo jesam o njima, ali ih nisam jo vidio. K meni su doli jo ujutro,
zatraili rakije i sjeli za stol pred kuom poto su konje spremili iza kue.
Jesi li slutio tko su?
Jesam. Konji su im bili arci, a njihov visoki stas pristajao je tano uz
opis to sam ga dobio. Bio sam ljut na njih, jer sam ih smatrao kradljivcima
svog konja i samara.
Dakle si ve znao da su konj i sedlo nestali?
Naravno. Opazio sam to im sam ustao.
Nisi li mogao pomisliti da je konj pobjegao?
To nije jo nikad uinio, a osim toga ne bi nestao samar.
To je istina. Jer samar ne bjei s konjem.
Pripovijedao sam im o krai i oni su sigurno primijetili da sumnjam na
njih jer su se naljutili i napokon me prisilili da ostanem u sobi.
I ti si to dopustio?
to sam mogao uiniti?
Pozvati u pomo susjede.

 Nisam mogao otii da ih pozovem, a da sam i mogao, ne bih to bio

uinio. Kome Aladije dou, uinit e najbolje da ih poslua. Jer ako bi mu u
tom asu i uspjelo stei neku prednost, ipak e mu se oni kasnije osvetiti. Ostao
sam zato miran u sobi. Ni djecu nisam smio dozvati ve si to ti sam poslije
uinio.
Zar u to vrijeme nitko nije navratio k tebi? Moda bi ih dolazak
kakvog gosta otjerao.
Je li ih tvoj dolazak otjerao, efendijo?
Naravno da nije.
Nitko nije prolazio. Samo je jedan ovjek doao i svratio naime. . .
Tekli Rufik iiz Ostromde upadoh mu u rije. Znao je da ga
Aladije ekaju. Oni su uostalom ve no prije toga bili u blizini, i znali su da
ima dva konja.
To sam sada saznao od Abida.
Je li se Rufik samo kratko vrijeme kod tebe zadrao?
Nije. Sjahao je s mule i sjeo k njima. Sjedili su zajedno vie od sata.
Nisi li mogao uti to su govorili?
Iz sobe nisam. Ali smatrao sam ih kradljivcima svog konja i oekivao
od njih nevolje jer oni nisu doputali da izaem iz kue. Zato sam odluio da
prislukujem. Sigurno si opazio da u mojoj sobi postoje ljestve koje vode na
krov gdje suim kukuruzovinu. Popeo sam se gore i uspio se provui na strehu.
uo sam svaku rije i saznao to se u Ostromdi dogodilo. Tekli je to iscrpno
priao i rekao da ete vi krenuti oko podne i da ete prema tome tri sata kasnije
proi kraj moje kue. Nadalje sam uo da je on ve prole veeri s njima
razgovarao.
Sad razumijem odgovorih kako je Mubarek tako brzo naao
Aladije i nahukao ih na mene.
ini se da ih je on naruio ve prije vaeg dolaska da izvedu neku
psinu. Vi ste ga kod toga smetali i zato je on htio iskoristiti njihovu prisutnost
da vam se osveti.
to si jo uo?
Da je Mubarek pobjegao s ostalom trojicom i da vi morate umrijeti.
Oznaio je ak mjesto na kojemu vas treba napasti, i to nedaleko odavde, na
otrom zavoju to ga put ini u umi.
Na tom mjestu dolo je do borbe izmeu njih i mene.
I ti si ih pobijedio, kako mi to veli moj brat. Efendijo, Alah je bio s
tobom jer bi inae bio mrtav.
Nastavi!
Tekli im je rekao neka se ne oslanjaju na svoje puke i pitolje, jer da
ste vi neranjivi. Oni su mu se smijali. Kad im je tano ispripovjedio to se
dogodilo zamislili su se i napokon priznali da ste zaista neranjivi.
to kae na to? upitah.

 Efendijo, ima dvije vrsti arolija. Kod jednih slui se Alahovom

pomoi, a kod drugih ejtanovom. Vi ste nauili dobru magiju!
Ja mu odgovorih:
Nismo mi nikakvi vraevi. Bilo bi nam drago da smo zaista neranjivi,
ali meci naalost probijaju nae tijeloo isto tako kao i tijelo drugih ljudi.
Ne mogu vjerovati. Ti si uhvatio kugle u zraku.
To se samo tako inilo. Kad doe opet u Ostromdu priat e ti tamo
o nama. Reci ljudima to se dogodilo. uo sam da e na nas pucati iz zasjede,
pa sam htio rairiti vjerovanje da smo mi neranjivi, kako ne bi na nas pucali.
Saznat e kako sam to uinio.
Objasnio sam mu sve. lice mu se sve vie otezalo. Kad se oporavio od
uenja, sasluao me je do kraja i rekao nasmijeivi se:
Veoma me veseli, efendijo, da si mi to ispripovjedio. Postat u u
Ostromdi vrlo vana osoba kad se ljudima budem smijao i objasnio im kako se
to sve dogodilo. Kad bi im barem to mogao i pokazati.
Moe. Imam jo nekoliko metaka. Ako mi obea da e biti oprezan
i da ih nee zamijeniti s pravim kuglama ja u ti ih pokloniti.
Daj mi ih! Silno e me raizveseliti. Ali znaj da sada osjeam jo vee
potovanje prema vama nego ranije.
Zato?
Jer je neto sasvim drugo zatiti se razumom, nego arolijama. I meni
se ini da se magija sastoji samo od podvala. Postigao si svrhu jer su Aladije
odluili da ne pucaju na vas ve da vas napadnu sjekirama i noevima. Tekli
vas je tako tano opisao da zabuna nije bila mogua, a zatim je otiao. Ti si
stigao samo etvrt sata iza njega.
A to si ti mislio, tko sam ja?
erif. Nisam mogao slutiti da si strani efendija koji treba da bude
ubijen.
Jesi li prislukivao i na razgovor?
Nisam, jer mi se inilo da ti nisi vana osoba. Zatim si uao k nama i
bio ljubazan sa mnom i s djecom. Izlijeio si moju kerku od zubobolje. Nisam
znao to s tobom namjeravaju, ali poto si bio ljubazan s nama, ja sam te
opomenuo.
Uz velliku opasnost.
Nije bila tako velika. Mogao sam dobiti nekoliko udaraca. Kad su s
tobom odjahali, uplaio sam se za tebe, jer su jedan drugome dobacivali tako
udne poglede. Zato sam ti jo jednom mahnuo kad si se okrenuo na mostu.
Razumio sam da me opominjes. A to si zatim uinio?
Potraio sam susjede, ispripovjedio im to se dogodilo i pozvao ih da
sa mnom pou u umu kako bismo te spasili iz ruku razbojnika i izbavili i ona
etiri stranca koji su imali biti napadnuti.
Ali to susjedi nisu htjeli dopunih njegovu priu. Bojali su se
osvete Aladija i ostali su u svojim kuama. To mogu zamisliti. Strah je najvei

neprijatelj onoga tko se boji. U protivnom sluaju Aladije ne bi stigli daleko.

Davno bi bili uhvaeni.
Zar je u tvojoj domovini tako?
Kod nas jedan ovjek ne moe uplaiti sve ljude. Nai su zakoni blai,
ali ih se svatko dri. Zato se nitko ne boji osvete jednog ovjeka, jer su vlasti
dovoljno jake, da zatite potene ljude. A tko titi vas?
Nitko, efendijo. titi nas samo strah. Tko bi se drznuo usprotiviti
Aladijama kad dou k njemu i kad mu neto zapovjede, navukao bi na sebe
njihov bijes i nikakva ga vlast ne bi zatitila. Zato se ne smijete uditi da moji
susjedi nisu htjeli da imaju posla s njima.
Bit e da takvih ljudi nema mnogo?
Nema, ali zato ljudi vjeruju da svaki Aladija moe izai na kraj s
desetoricom.
Ako je tome tako mogu ja uzeti dvadesetoricu na sebe kad sam ih
pobijedio.
To je pravo udo, efendijo. Oni su strani razbojnici. Ipak sam
preduzeo sebi da opomenem strance. Zato sam sjeo na klupu pred kuu i ekao
ih.
Jesi li ih vidio?
Nisam. Djeca su se posvaala i stala plakati i dok sam ja uao da ih
umirim mora da su stranci projahali. Poslije sam na svoj uas vidio Aladije
gdje se vraaju.
Sa svojim konjima?
Naravno, efendijo.
Mora da su ih brzo nali. Jesu li bili dobre volje?
Kako moe pitati. Morao sam se s njima vratiti u sobu i bilo mi je kao
da sam zatvoren s tisuu avola. Zlo sam proao. Ali ono to sam saznao iz
njihova razgovora potajno me razveselilo. Saznao sam da ih je glupi erif
pobijedio.
Nisu dakle slutili da je erif voa onih koje su morali napasti?
Na tu pomisao nisu doli. Poslije kad su se smirili i sjedili kod rakije,
izvukao je jedan od njih cedulju pa su je proitali. uo sam da je bila zataknuta
na stablu. Nisu shvatili to to znai ve su samo znali da su prola tri jahaa koji
su se drali uputa napisanih na papiriu.
Jesu li smatrali da su ova trojicom oni koje ekaju?
Nisu. Nedostajala je glavna linost. Mislili su da ete vi jo proi. Iako
im je tekli rekao da ste opomenuti, ipak su odluili da se s vama uhvate u
kotac. Bili su tako bijesni da uope nisu oklijevali. Puke su im bile slomljene.
Krhotine su nosili sa sobom. Osjetio sam ih na svojim leima. Djeca su zbog
toga glasno plakala i takoer primila udarce nogom. Jedan od njih nije se mogao
ravno drati, jer sa ga bacio o stablo. Svukao se pa sam mu morao nekoliko sati
trljati lea rakijom i maslacem. Drugi je neprestano krvario. Udario si ga akom
u lice i pri tom mu rasjekao gornju usnicu. Rekao je da si to uinio palcem ake.

Nos mu je bio nadignut i nateen, okrugao i krukast poput uture. Trljao ga je

rakijom. Poslije, kad su dola druga dvojica jedan mu je od njih odrezao bradu.
Druga dvojica? Tko su to bih?
To su tek bili pravi razbojnici. Da si ih samo vidio. Spavali su prole
noi u Dabili kod krmara Ibareka i...
Poznajem ih. To su braa. Zar to nisi primijetio?
Da, ubrzo sam uo da su i oni braa kao Aladije. Poznavali su njih i
vas.
Jesu li znali da e sastati Aladije.
Nisu. Sva etvorica bih su iznenaeni sluajnim sastankom. No jo
vie su se obradovali kad su uli da ih je ista svrha dovela ovamo osveta nad
vama.
Vjerujem. I onda su razgovarali?
Vrlo mnogo. O Jedirenima i Meneliku odakle ste tako brzo pobjegli
iako su vas zarobili. Bili ste im dvostruko opasni, jer ste iz golubinjaka
prisukavali razgovor pa ste znali da one koje slijedite treba traiti u ruevinama
Ostromde. A jo je opasnije bilo to vas je brat krmara iz Ismilana smatrao
pravim vlasnicima kope i zato vam rekao da idete u iganke.
Da, uinio je veliku glupost. Ali bit e nam nemogue, ili bar teko, da
izvuemo korist iz ove prednosti.
Istina. Kad su Aladije uli da znate za Dere-kolibu kod iganaca
pobjesnili su. Tvrdili su da to treba sprijeiti pod svaku cijenu, pa makar nas
napali ovdje, na otvorenoj cesti.
Prema tome oni jo uvijek misle da mi nismo proli.
Tako je. Sjedil su tako da nitko nije mogao proi a da ga ona ne opaze.
Druga dvojica htjeli su im pomoi. Bili su sada etvorica protiv etvorice, a
Aladije su izjavili da su sada tako hrabri da bi se ponijeli s cijelom vojskom.
Ova zabuna trajala je samo dotle dok se tekli Rufik nije vratio iz Radovia.
Taj im je dakle sve objasnio?
Pozvali su ga u kuu. Kad ih je ugledao kriknuo je uplaivsi se izgleda
jednoga od njih. Rekli su mu da ona etvorica jo nisu prola, ali on im je
odgovorio da vas je vadio u Radoviu i da je ak primio prilian broj udaraca
biem. Svi su se zapanjili. Nisu ga shvaali, a ni on njih nije razumio. Napokon
ih je upitao jesu li vidjeli erifa koji je jahao na vrancu. Taj erif bio si ti, jer si
se bio preruio.
teta da nisam bio prisutan. ao mi je to nisam vidio njihova lica.
Jest, efendijo, bilo je smijeno, ali i strano. Takve kletve i psovke
nisam jo u ivotu uo. Sve to u sobi nije bilo vrsto razbili su. Bjesnili su i
divljali kao avoli. Tako neto jo im se nije dogodilo. Htjeli su izigrati glupog
erifa, a on je njih nasamatrio. Nisu se mogli smiriti i bili su poput podivljalih
bikova, od kojih se moe spasiti samo bijegom.
To vjerujem. A to je rekao tekli?

 Drhtao je od straha. Sam ti je pripovijedao da si imao biti ubijen pa se

tako izdao. Ti si meutim ve znao da je on povezan s Aladijama pa se bojao
da ete se vratiti u Ostromdu i predati ga sudu.
to se toga tie moe biti miran. Prepustit emo ga njegovoj opakoj
savjesti.
To ga nee jako muiti. Boljet e ga svakako manje od primljenih
udaraca biem.
Je li to priao?
Jest, i bio je bijesan na tvog Halefa. Naroito ga je ljutilo to je sam
morao odabrati trideset udaraca. Tvrdio je, da su bili estoki, kao da ih je bilo
stotinu. Odijelo mu je bilo zalijepljeno o ranjava lea, i on je uporno molio
Aladije da vas pobiju, prvo iz osvete, a drugo da ga ne biste mogli prijaviti.
Jesu li mu to obeali?
Zaklinjali su mu se i htjeli odmah krenuti u Radovi, ali on im je
rekao, da ete tamo prenoiti i da imaju vremena do drugog jutra. Zato neka
spavaju da se oporave i da sutradan budu svjei. Upozorio ih je da kod mog
brata mogu saznati pojedinosti budui da je sluajno u Radoviu uo da nas je
on odveo u svratiste.
Taj su prijedlog naravno posluali.
Jesu. Meni to nije bilo drago jer su odluili da prenoe kod mene, te
sam bio zarobljenik u vlastitoj kui. Nisu mi vjerovali pa nisam smio izai pred
vrata. Aladije prole noi nisu spavali pa su odluili da se odmore dok e druga
dvojica izmjenino straariti.
A tekli Rufik?
Odjahao je kui i doi e opet sutra u Radovi da sazna jesu li vas
Aladije stigli i ubili.
Kod koga e to saznati?
Ne znam. Imena su, skupivi glave, izgovarali tako tiho da ih nisam
mogao uti. Kad je tekli otiao otkupili su Aladije od druge dvojice puke i
municiju. Ti si razbio njihove i oduzeo im barut. Ma koliko se ljutili na tebe
ipak su ti se smijali to si im ostavio novac.
Bio sam previe poten. Ako mi jo jednom padnu u ruke nee imati
prilike da me ismijavaju. to su odluila ona druga dvojica? Nisu danas jahali s
njima.
Vratili su se u Menelik. Svoju su zadau predali Aladijama. Morali su
naime nekom Barudu el... el... el... kako se samo zvao?
Barud el Amazat.
Da, tako se zvao. Ovomu su morali javiti da je njegov sin umro.
Zatim, da imate kopu i da ete se kod mesara u igancima raspitati za
Dere-kolibu.
Moda nam ipak uspije pretei glasnika.

 uvaj se, efendijo. I oni jau u igance i poznaju put onamo preko
Takeja vrlo tano. Ako eli stii prije njih, svakako mora poi tim putem i
prestii ih u umi. Ali ti ne zna gdje su. tovie, oni e vas saekati i napasti.
Na to smo spremni. Kad ovjek poznaje opasnost, ona je samo napola
tako velika. Da mi noga nije bolesna, ipak bih poao tim putem. Pratio bih
njihov trag i uvijek znao na emu sam. U tu svrhu bilo bi potrebno da esto
sjaim, a to danas ne mogu. Iz tog razloga moram izbjegavati borbu. U umi se
ne moemo boriti na konju, ve pjeke, a tu bih ja alosno izgledao. Poi emo
dakle drugim putem.
Koji je dulji.
Ne smeta.
Onda ih nee prestii, efendijo.
Vjerojatno hou. Odavde emo odjahati u Karbince, a odande moda
ravno preko Varcija u igance, ve prema okolnostima.
To je mnogo dalje.
Zapravo nije. Radije emo jaiti izravno u Karbince, iako to nije lako,
jer ne vjerujem da tamo postoji put.
Ima ga samo mjestimino potvrdio je koara. Ali ako te ja
budem vodio, obeajem ti dobro jahanje.
Poznaje li taj kraj?
Vrlo tano. Budui da u te voditi isvejedno je idemo li u Takej ili u
Karbince. I udaljenost je podjednaka. Mogu vas voditi tako da izbjegavamo
neprohodnu umu i da se kreemo uglavnom po istini. Bit e mnogo uspona i
silazaka.
To se moe podnijeti.
Kad kree, efendijo? Mogu li jo prije toga otii kui.
Moe, ali za pola sata mora opet biti ovdje. Zar ne moe posuditi
konja?
Handija e mi ga odmah dati.
Govori s njim, ja plaam.
Moe uzeti i moga koji stoji vani izjavi njegov urjak.
Ne, jer njega treba sam. Dalek je tvoj put do kue.
Ne znam da li bi mogao odrati korak jer je vrlo star. Oni razbojnici
uzeli su mi dobrog konja. Neu ga vie nikad vidjeti iako mi je veoma potreban.
Koliko je vrijedio? upitah ja.
Stotinu pedeset pijastera, meu braom.
Ja u ga otkupiti.
Otkupiti? upita on zaueno. Misli li to ozbiljno?
Zato ne?
Jer nemam konja.
Ne smeta. Ja u ga se domoi.
Gdje?
Kod lopova. Kad ih stignem uzet u im usput i konja.

 A ako ti to ne uspije?
To je moja briga. Ukratko, otkupit u ga od tebe, ako pristaje na taj
posao.
Vrlo rado, jer ga i onako vie nikad neu vidjeti. Ali nemoj mi
zamjeriti, efendijo. Konja e platiti tek onda kad ga bude imao.
Nipoto. Tko zna koliko dugo u morati slijediti ove razbojnike i kad
u ih stii. Kako da ti poaljem novac? Dat u ti odmah tih dvjesta pijastera.
Rekao sam stotinu pedeset.
Ne, dvije stotine.
Onda si me krivo razumio.
To je moja grijeka. Mislio sam na dvije stotine pijastera i rekao ti da
ga po toj cijeni kupujem. Hoe li?
To je odvie.
Za popudbinu dat u ti jo pedeset pijastera za tvoju djecu. Evo ti
dakle dvije stotine pedeset.
To je bilo vrlo jeftino za najboljeg konja ovog ovjeka. U ovim krajevima
svatko ima konja, a da ga koara nije imao bio je samo dokaz njegove velike
bijede.
Usprkos malog iznosa uinio sam mu veliko veselje. Gubitak to ga je
podnio bio je time nadoknaen. A ja nisam imao nikakve tete jer sam konja
platio novcem onih koji su ga ukrali. Sad mi je bilo ao to nisam uzeo novac
obim Aladijama. Tim iznosom mogao sam ovim siromanim i estitim ljudima
pomoi.
Dorukovali smo i spremili se za polazak. Moja noga zadavala mi je
briga. to da obujem? Upravo sam o tom pitanju razmiljao kad ue lijenik.
Efendijo ree doao sam ti u jutarnju posjetu da te zapitam kako
si spavao.
Bio je obuen kao juer naveer, a u ruci je nosio zamotak.
Hvala ti odgovorih. Dobro sam poivao i nadam se da si i ti
tako.
Alah ti nije ispunio elju, jer cijele noi nisam spavao. Glava mi je bila
tako puna sadre da nisam mogao zaspati, A kad sam napokon zaspao, sanjao
sam da je more puno sadre i vode, a da se nebo sastoji od zavoja koji se umau
u sadru i neprestano omataju oko mene. Taj strani zavoj tako me je pokrio da
sam ostao bez zraka. Viknuo sam glasno u snu i probudio se. Ali tako sam se
branio od zavoja da sam ispao iz kreveta i otkotrljao se do sredine sobe.
Onda moe sebi predstaviti kako se juer osjeao tvoj model.
Sigurno mu se nije svidjelo, ali on ipak, ima ve jedan sat, lei u mojoj
sobi. Slomio je lijevu nogu i dva prsta desne ruke. Vrlo je lijepo zavijen, pui
ibuk i pije limunadu.
Je li doao dobrovoljno?
Nije. Morao sam ga sam dovesti.
A kako je s tvojim kaftanom od sadre?

 Taj ve visi kraj vrata na eljeznoj poluzi i mnogo se ljudi skupilo

pred kuom. Postavio sam tamo mladia koji ljudima tumai znaaj kaftana i
svatko moe besplatno ui i razmotriti zavoj na nozi i prstima mog modela.
Nee proi mnogo dana i ja u biti znamenit ovjek, a to zahvaljujem tebi. Kako
tvoja noga?
Vrlo dobro.
Preporuam ti, kao tvoj lijenik, najvee mirovanje. Vani u dvoritu
sedlaju konje. Nee valjda otputovati?
Naravno da hou.
To je neoprezno.
Znam da se smijem odvaiti na to.
Ve si juer na veer odluio da danas odjai. Ali to e za vrijeme
jahanja obuti na nogu?
Upravo sam o tome razmiljao.
I ja sam tokom noi o tome razmiljao. Doao sam na dobru misao.
Imam na selu bogatog bolesnika koga mue ulozi. Noge su mu nateene i tipa
ga i trga u svim nonim prstima. Za njega sam ovdje u gradu dao napraviti par
mekanih izama koje sam mu htio poslati. Lako u mu dati napraviti druge. Nisi
od mene htio primiti ni gliste, ni kostur, pa se nadam da me nee posramiti, ve
da e mi dopustiti da ti ovim izmama podnesem dokaz svojeg potovanja i
svoje zahvalnosti.
Otvorio je zametak i izvadio izme. Bile su od vrlo jake oje, s dobrim
potplatom i opivene koom.
Razveseli me, efendijo, i pokuaj obouti lijevu izmu zamoli me
on.
Rado sam ga posluao. izma je pristajala i ja mu rekoh da prihvaam
dar. Vrlo se obradovao pa se on meni zahvalio. Kad sam mu pokuao objasniti
da sam ja njegov dunik, a ne on moj, istra kroz vrata i na odlasku mi zaeli
sretan put.
Htjeli smo krenuti im se vrati koara, pa zapitah krmara koliko sam
mu duan.
Nita, efendijo odgovori on kratko.
Pa moramo neto platiti.
Plaeno je.
Tko je platio?
Heim. Ti si ga neto nauio to e njemu donijeti mnogo novaca.
Lijepo te pozdravlja i eli ti sretan povratak u domovinu.
Sidi apnu mi Halef. Nemoj se protiviti ve prihvati. Ovaj je
heim mudriji i estitiji nego to sam to u prvi as mislio. Zna cijeniti radost
gostoljubivosti.
S mukom sioh u dvorite gdje me podigoe na konja. Kad sam jednom
bio u sedlu, ilo je sve lako. Izjahali smo iz dvorita, opet ne plativi nita.

U jednoj od uskih ulica kroz koje smo jahali, opazih veliki skup ljudi. Na
kui pred kojom su stajali visio je bijeli predmet. Kad smo se pribliili,
prepoznah u njemu kaftan na koji je bio nabijen fes sa arenim papirima. Heim
se dakle nije alio. Kaftan je stvarno visio tu, divan primjer turske reklame.
Meni to nije bilo smijeno, a i ljudi kraj kojih smo prolazili, imali su
ozbiljna lica. Zaustavih se i poslah koaraa da se raspita je li gospodar kod
kue. Vratio se i rekao da nije, a lijenikovoj eni nisam mogao otii u
oprotajni posjet.
Kad smo proli usku ulicu, skrenusmo na cestu koja je vodila u Skopje.
Udaljenost je gotovo ista kao od Ostromde do Radovia. Ovom smo cestom
ili samo kratko vrijeme. Dok smo bili na njoj jahali smo trkom. Onda na voa
skrene udesno, meu dva poumljena breuljka, u dolinu kojom je tekao potok.
Ova se dolina dosta brzo i strmo uspinjala, a zatim ugledasmo pred nama
glatki i goli hrbat koji je vodio ravno na sjever i po kojem smo jahali kasom.
U Karbincima, malom selu na lijevoj obali Bregalnice, zaustavili smo se i
oprostili od naeg vodia. Primio je jo posebnu nagradu koja ga je veoma
razveselila. Zatim pojahasmo preko rijeke da stignemo u Varci koji lei na
desnoj obali. Kroz ovo selo vodi ve iz davnine poznati put koji spaja mjesta na
junoj strani i vodi do Sofije. Preli smo jo rjeicu Sletovsku, i stigli u selo
Sigance koje je bilo na dananji cilj.
Oko devet sati ujutro otili smo iz Radovia, a u tri sata poslije podne bili
smo na cilju. Da smo jahali obinim korakom ne bismo u selo stigli prije noi.

SASTANAK SA UTIM
SELO iganci nije beznaajno mjesto. Ja bih ga radije, budui da ima
ariju, nazvao trgovitem. Zemlja koja lei izmeu rjeice Sletovske i
Bregalnice, dobro je navodnjena i plodna. A i kue su, prema drugim mjestima
kroz koje smo prolazili, svojom graom ukazivale na to da su stanovnici
imuniji.
Otili smo naravno odmah u han. Sastojao se od brojnih zgrada koje su
okruivale veliko dvorite. Po gospodarstvu se odmah vidjelo da mu je vlasnik
Bugarin, a tako je i bilo.
Primio nas je vrlo ljubazno, obdario me najzvunijim naslovima,
vjerajatno zato jer je bio poznavalac konja i divio se mom Riju, te nas pozvao
da uemo u sobu. Imao je ak dvije sobe, jednu za obini promet i drugu bolju,
za one goste kojima je htio iskazati poast.
Dva sluge morala su me skinuti s konja i odnijeti u otmjenu sobu.
Zauih se opazivi u njoj naslonja koji se sastojao od drvena kostura
pokrivena mekanim jastucima.
Kad je opazio da promatram taj komad pokustva na koji su me posjeli,
ree, smijeei se vrlo samosvjesno:
udi se to ovaj divan nalazi ovdje? Napravljen je u Sofiji i kolima
dovezen ovamo. Sigurno si navikao da sjedi skrtenih nogu, jer vidim da si
musliman i hadija. Ali ja sjedim ispruenih nogu; to mi je ugodnije. Budui da
ti je noga nateena mislim da e se i ti, sjedei tako, bolje osjeati.
Od mladih dana nauen sam tako sjediti. Ja nisam musliman.
Onda mora da si stranac koji je doao izdaleka.
Ja sam iz Almanje.
Dobro poznajem tu zemlju. Vae je pivo odlino, a moe ga piti i kod
mene.
Zar ga sam pripravlja?
Tako je; naroito se ljeti mnogo popije.
Ali kako pravi pivo?
To je tajna koju ti ne smijem odati..
To kod nas zna svako dijete.
eli li okusiti vr piva?
Vrlo rado.
Dat u ti veliki vr.
Radije mali, da najprije kuam.
Izaao je u asu kad su ula moja tri pratioca. Odveli su konje na pau iza
kue i predali ih tamo uvaru.
Vlasnik hana vratio se nosei pivu i upitao nas elimo li neto zaloiti, a
ja mu odgovorih:

 Malo kasnije, sada jo ne. Imamo mali razgovor s nekim stanovnicima

ovog mjesta. Poznaje li ovdje ljude?
Sve.
I mesara urka?
I njega. Prije je bio mesar, a sad je trgovac stokom i putuje naokolo.
Najradije bih otiao do urka da ga potraim u njegovom domu. Tako
ovjek najbolje upoznaje ljude i najsigurnije moe o njima suditi. No na alost
nisam mogao hodati, a bilo bi smijeno da sam odjahao do njega i dao se unijeti
u njegovu kuu.
U kakvim prilikama ivi taj ovjek? raspitah se.
U vrlo dobrim. Prije je bio siromaan, ali ini se da mu je trgovina
donijela mnogo novaca, jer je urak sad jedan od najbogatijih ljudi ovog kraja.
Onda uiva dobar glas?
Naravno. estit je ovjek, dobra srca i vrlo ugledan. Ako kani s njim
trgovati, upoznat e ga kao potenjaka.
To me vrlo raduje, jer bih morao s njim sklopiti neki posao.
Je li velik?
Jest.
Onda si ti samo privremeno svratio k meni, a inae e stanovati kod
njega.
Ne, ostat u kad tebe. Radovao sam se dolasku u igance, jer su mi
rekli da je ovo vrlo lijep kraj.
To je istina. Prednost ovog kraja jest to lei izmeu dviju rijeka. A tu
su i divna brda koja se pruaju prema Zletovu i jo dalje. Ima vrlo lijepih etnja.
To su oni rekli. Kau da je osobito lijep put prema Dere--kolibi.
Namjerno sam skrenuo razgovor na kolibu u klancu. Htio sam iz ustiju
ovog nepristranog ovjeka uti ikakvo je to mjesto.
U Dere-kolibu? upita on. To mjesto ne poznajem.
To onda nije ope poznato mjesto?
Jo nikad nisam uo za njega.
U ovom kraju mora postojati graevina koja nosi to ime.
Ne vjerujeim. Ja sam ovdje roen i ivim u igancima. Tu bih kolibu
morao poznavati.
Bit e da ju je tako nazvao samo onaj ovjek, koji je govorio sa mnom.
Vjerojatno.
Ali ak i u tom sluaju mora postojati. Po imenu sudei to je koliba
koja lei u klancu. Jesi li uo za tako neto?
Je li nastanjena?
Ne znam.
Ako nitko tamo ne stanuje, onda je poznajem. Vani u umi ima koliba,
koja lei u najtamnijem kubu klanca. Sagradio ju je moj otac od drveta, jer je on
bio vlasnik ume. Prije osam godina kupio ju je mesar od mene.

Ove injenice sluile su mi kao dokaz da je to koliba o kojoj je bila rije.

Zato upitah dalje:
Zato ju je tvoj otac sagradio?
Da tamo spremi alat, lopate, motike i drugo.
A to e ona mesaru?
Ne znam. Ne vjerujem da se njome slui, iako je ugradio sjedita,
kojih prije nije bilo.
Je li zakljuana?
Jest. Ima dva odjeljenja. Duboko u pozadini klanca ima pukotina, koja
se sputa kroz peinu. Uz ovu pukotinu sazidana je koliba. Zato se toliko o njoj
raspituje?
Jer su mi rekli i upozorili me, da je put onamo vrlo lijep.
Prevarili su te. Najprije ide otvorenim poljima a onda zae u gustu
umu gdje izgled nije nikakav. Obje strane doline sve se vie suuju, a tamo
gdje se spajaju, tamo je uma najdivljija i tamo stoji koliba kraj izvora koji
izbija iz stijene. Tamo kraj nije lijep.
Uto se umijea Halef:
Sidi, mi traimo mjesto koje ne moemo nai, a jutros si izgovorio ime
koje slino zvui. Nisi li govorio o nekom mjestu koje nosi isto ime kao ono
naznaeno na Hamd el Amazatovom papiru. Rekao si da e nas danas put voditi
kroz to mjesto.
Misli li ti Kara Onman?
Da, to je to.
Nedostaje jedno slovo. Mi traimo Karanorman.
Moda je to samo zabuna u pisanju.
To je mogue. Poznaje li ti Kara Orman? upitah ja handiju.
Jest odgovori on. Bio sam esto u tom selu jer put u tip vodi
kroza njega.
Ima li moda tamo kakav veliki han?
Nema, jer to mjesto uope nema gostionice. Tako je blizu tipa da
ljudi radije svraaju u grad, nego u to selo.
Radi se naime o nekom mjestu, ili zgradi, koja se zove
Kara-norman-han.
Nikad nisam za to uo. Takvo mjesto u ovom kraju ne postoji.
To sam mislio. A tko je starjeina u selu iganci?
Ja sam. Bio je to ve moj otac.
Onda ti ovdje izvrava zakon?
Jest, efendijo. No s tim imam vrlo malo posla. Ovdje stanuju poteni
ljudi. Ako se neto dogodi, uvijek su to stranci s kojima imamo posla. Na alost,
moja vlast starjeine nije velika. Dogaa se da nas nitkovi ismijavaju, jer znadu
da e imati vie podrke nego ja.
To ne valja. U takvim sluajevima morao bi biti strog, da odri svoj
ugled.

 To i jesam, ali se pri tom vie pouzdajem u sebe, nego u svoje

pretpostavljene. Ove skitnice koje nita ne potuju, osjeaju ipak potovanje
prema jakim akama, a te imam. Postupam vrlo brzo. Dogaa se koji put da
izmlatim obje stranke, ali to nije uvijek neopasno. Prije nekoliko tjedana gotovo
me to stajalo ivota.
Kako to?
Jesi li moda ve uo za Aladije?
Naravno da jesam.
To su najdrskiji i najopasniji razbojnici koje moe sebi zamisliti.
Pravi Arbanasi, beskrajno hrabri, lukavi kao divlje make, okrutni i grubi.
Zamisli, jedan je od njih, koji se zove Bibar, dok se njegov brat naziva Sandar,
dojahao jedne veeri u moje dvorite, sjahao i stao etati po sobi usprkos
prisutnih ljudi, traei od mene olovo i baruta.
Od starjeine? To je drskost!
Tako je. Da sam mu dao to je traio, moj bi ugled bio pokopan. Stoga
mu odbih elju. Napao me je i dolo je do ogorene borbe.
Naravno da si pobijedio, jer tu je bilo ljudi koji su ti pomogli.
Nitko nije ni prstom maknuo jer su se bojali Aladijeve osvete. Nisam
slab ovjek, ali tome gorostasu nisam bio dorastao. Svladao me je i tako me
izudarao da bih slabo proao da mi nisu dva moja sluge priskoili u pomo.
Zgrabismo ga zajednikim snagama i izbacismo napolje.
Nije loe. Starjeina mjesta izbacuje razbojnika kojega bi morao,
uhapsiti.
Smij se samo. Bio sam sretan da sam ga se rijeio. to sam mogao s
njim uiniti?
Zatvoriti ga i otpremiti u Skopje koje je glavni grad ovog vilajeta.
To bi mi bila dunost. Ali kako da to uinim? Gdje da ga zatvorim?
U mjesni zatvor.
Toga nema.
Onda sigurno ima ovdje u kui neko zgodno mjesto.
Imam, i ve su razni ljudi bili tu zatvoreni, ali s Aladijom bilo je to
ipak neto drugo. Trebalo bi bar deset ljudi da ga bacimo u podrum. Sigurno bi
se posluio svojim orujem u obrani, i to bi nekolicinu od nas stajalo ivota. A
sve da mi je i uspjelo da ga razoruam i zatvorim, kako da ga otpremimo u
Skopje?
Svee ga i natovari na kola.
A usput bi me njegovi ortaci napali i ubili.
Onda bih na tvom mjestu poslao u Skopje i doveo vojsku.
To bi bilo mogue, ali danas ne bih vie ivio. Kad je odlazio
doviknuo mi je najstranije prijetnje. Drugog dana poao sam u polje. Iz grma
kraj kojeg sam prolazio odjeknuo je pucanj. Onaj koji je pucao nije dobro ni
nianio jer mi je metak proao izmeu ruke i tijela. Pedalj vie udesno i ja bih ga
imao u srcu.

 to si uinio?
Skoio sam brzo u zaklon iza debelog stabla i povukao pitolj. U taj
as je Bibar izaao iz bunja. Sjedio je na arcu. Smijao se i prezirno mi
doviknuo, da mi je danas samo htio pokazati to me eka, a da e drugi puta
bolje nianiti. Zatim je odjahao.
Jesi li ga ponovo sastao?
Nisam. Ali vie bez puke ne odlazim iz kue, jer kad se slijedei puta
sastanemo jedan e od nas umrijeti. On ili ja.
Onda budi spreman. Taj se susret moe moda jo danas odigrati.
Kako? Jo danas?
Znam da e oba Aladije danas ili najkasnije sutra doi u igance.
Ma nemoj! Onda moram biti spreman! Odakle zna to? Ispripovjedah
mu o svom susretu i borbi.
I ti jo ivi! viknu on gotovo ukoen od uenja. To je udo!
To je veliko udo!
Nisam ba tako jeftino proao kao ti. Za vrijeme borbe iaio sam
nogu. Zato me vidi u ovim izmama.
Iaio si nogu, a ipak si im pobjegao?
U neku ruku. Oni su saznali da se spremam u igance, i sada dolaze
ovamo da se osvete.
Jao! Sad si nam ove razbojnike nakopao na vrat.
Hoe li mi to spoitnuti?
Ni najmanje. Ja te tovie moram zatititi. Ali kako da to uinim? To
me moe stajati glave.
Ne treba mi tvoje zatite: Ali moj dolazak bit e ti ipak neugodan, jer
e morati uhapsiti jednog ovdanjeg stanovnika.
Tko bi to mogao biti?
Mesar urak.
Gospodaru, to je nemogue.
Moda nije. Pogledaj najprije ove papire. Iz njih e vidjeti da ja imam
pravo da zatraim tvoju pomo ako mislim da mi je potrebna.
Kad je pregledao isprave, vrati mi ih s dubokim poklonom i ree:
Efendijo, dobro sam pretpostavio. Ti mora da si otmjen ovjek, jer
stoji pod padiahovom zatitom. Za mene je to loe jer te moram u svemu
sluati, a meni odozgo nee nitko pruiti potpore. Ako ti uskratim pomo,
potuit e se na mene i loe u proi; ako ti pak pruim pomo i tako stvorim
neugodnost svojim pretpostavljenima, opet u loe proi. Prema tome, to god
uinim, ja sam na teti.
Budi bez brige. Postupit u tako da za tebe nee biti tete. Jesi li uo za
utoga?
Svakako. On je voa razbojnike drube koja je proirena ovim
krajem. Ne poznaju ga, ne znaju tko je i gdje stanuje, ali njegovi su ljudi svuda.
Ja traim njega!

 Ti? Onda si ti visoki starjeina policije i putuje naokolo u tajnoj

zadai.
Ne, nisam policajac. Sa utim imam kratak razgovor iz osobnih
razloga.
Nikad ga nee nai.
Ve sam mu na tragu. Ovdje u igancima ivi njegov povjerenik.
To je nemogue.
To je sigurno.
Ovdje su svi ljudi poteni.
Bit e da se vara.
Koga misli?
Opet onog urka.
Sve u ti vjerovati, samo to ne.
ini se da je taj mesar spretna varalica.
Nije. On je estit ovjek i tovie moj prijatelj.
Onda nisi bio oprezan pri izboru svojih prijatelja.
Daj mi dokaza, efendijo!
To u i uiniti. No prije toga moram od tebe zatraiti najstrou tajnost.
urak ne smije saznati da sam s tobom o njemu govorio.
utjet u.
Onda u ti zasad neto rei. Jesi li moda jednom neto uo o starom
Mubareku iz Ostromde?
Jesam. On slovi kao veliki svetac i navodno moe vriti i uda.
Vjeruje li to?
Ne vjerujem.
Taj je ovjek opasan zloinac. ini se da je jedan od utovih
doglavnika.
Gospodaru, govori mi stvari koje me ude.
Ja sam ovog Mubareka raskrinkao i u Ostromdi su ga na osnovu
mojih dokaza uhapsiti. No on je pobjegao, pa je sa tri druga razbojnika i obim
Aladijama, koji su njegovi saveznici, sada na putu ovamo.
Sauvaj nas boe!
Oni kane potraiti mesara urka.
Ti dakle ostaje kod toga da je urak razbojnik?
Jest. Ali od tebe sad ne oekujem nita ve samo to da mi ne pravi
smetnje.
Ne pada mi ni na kraj pameti. Zapovijedaj samo.
Je li mogue da su ti ljudi ve stigli ovamo? Htio bih to sigurno znati.
Jo nisu stigli. Da su doli, morao bih ih vidjeti. Mesar stanuje meni
preko puta, u ovoj kui prijeko koju vidi kroz kapke. I on nije bio kod kue.
Vratio se tek prije jednog sata.
Molim te javi mu da se potrudi k meni, jer moram s njim razgovarati.
eli li da budem prisutan vaem razgovoru?

 Ne. Zahtijevam od tebe samo da se vlada tako da on nita ne

primijeti. Budi s njim ljubazan kao uvijek.
Izaao je da poalje glasnika kojeg sam zatim vidio kako je nestao u
mesarovoj kui. Bio sam veoma radoznao na njegov dolazak. Oekivao sam
ponizna, uljudna i sladunjava laskavca. Smatrao sam ga jatakom, a ne stvarnim
lanom razbojnike druine.
Uzeh kopu koju sam oduzeo Deselimu, handiji iz Ismilana i natakoh je
na fes. I Halef je isto uinio sa svojom kopom. Treba napomenuti da vie
nisam nosio zeleni povez oko turbana.
Ova kopa, znak pripadnosti razbojnikoj druini, morala nas je pred
mesarom iskazati. Mogao sam se nadati da u danas otkriti dugo uzalud traenu
tajnu, ukoliko Mubarek sa svojim ljudima nije ve doao u grad. Naravno da
sam poduio svoje pratioce da s tim ovjekom budu ljubazni i da izbjegavaju
sve to bi moglo pobuditi njegovu sumnju.
Zatim ga ugledah gdje dolazi s glasnikom iz svoje kue. Prevario sam se.
Bio je sasvim drukiji ovjek nego to sam ga ja sebi predstavio.
Stasom je bio visok i snaan, vitak i ilav, pravi gortak. Nosio je fes,
crvene hlae i plavi haljetak opiven srebrnim gajtanima, a preko svega crvenu,
zlatom protkanu dolamu. U utom svilenom pasu, koji mu je bio omotan oko
bokova imao je zataknut handar i dvije kubure. Na nogama je nosio sjajne
izme koje su sezale do koljena i u koje su bile zataknute hlae.
Na dvoritu je izmijenio nekoliko kratkih rijei s handijom, a zatim
uao. Njegove tamne oi preletile su preko nas otrim pogledom koji se na meni
dugo zaustavio. Ove su oi na mene uinile osobit dojam. Bile su hladne,
bezosjeajne i okrutne. inilo se da uope ne znaju blago gledati. U jednom su
se asu stisnule, tako da su se s obje strane ela pojavile sitne bore, zatim se
ravnoduno smirie.
On nas pozdravi i pokloni se kao ovjek koji eli da bude uljudan, a da
pri tom ne izgubi nita od svog dostojanstva, te zapita:
Jesi li efendija koji sa mnom hoe govoriti?
Jesam. Oprosti to smo te smetali i sjedni!
Dopusti mi da ostanem stajati. Moje je vrijeme odmjereno.
Moda u te dulje trebati nego to misli. Ili je moda tvoje vrijeme
tako dragocjeno jer ima goste?
Nemam gostiju.
I ne oekuje ih?
Ne odgovori on kratko.
Onda te molim da sjedne. Imam bolesnu nogu pa ne mogu stajati, a
stidio bih se da sjedim, dok si ti tako uljudan.
Sad je sjeo. Otro sam ga promatrao ali ne mogoh nita otkriti to bi u
mani pobudilo sumnju. On je bio samosvijesni Arbanas koji je pozvan k strancu
i sad eka da uje razlog tog poziva. Nije inio utisak licemjerna i podmukla
ovjeka, ni tajnog jataka.

 Poznaje li to? upitah ga ja pokazavi na kopu.

Ne odgovori on.
To sam oekivao. Nije mi se mogao, kao potpunom strancu, otkriti na
prvo pitanje.
Pogledij tano to dugme.
Promatrao ga je ravnoduna pogleda, a zatim ree:
Obina kopa. Jesi li me zbog nje pozvao?
Jesam odgovorih bez oklijevanja.
Trgujem konjima i govedima, a ne kopama odgovori on.
To znam. S ovakvim kopama se uope ne trguje. Doao sam da ti
izruim poizdrav.
Od koga? upita on hladno.
Od Deselima, handije iz Ismilana, i od njegova brata.
Sad njegove oi poprimie ljubazniji izraz i njegovo lioe posta manje
ozbiljno.
Poznaje li obojicu? zapita me on.
Vrlo dobro. Ta moram ih poznavati.
Zato bi morao?
Jer smo braa.
Odakle dolazi?
Iz Stambula. Ja sam poslanik uste o kojemu si uo.
Znam. Kome te je poslao?
utome.
Hoe li ga nai?
Mislim da hou.
To je teko.
Meni nee biti teko, jer e mi ti dati obavjetenija.
Ja? to ja znadem o utome? Zar me smabra razbojnikom?
Ne, ve hrabrim Arbanasom koji poznaje znaaj ove kope i koji e
prema tome postupiti.
Gospodaru, ja znam tano to mi je initi. Kopa koju nosi je znak
voe. Ali mi smo ukinuli taj znak. On ne vrijedi vie, jer se s njim vrilo suvie
zloupotreba. Sad su znakovi sasvim drukiji.
Kakvi? upitah mirno.
Uvidjet e da ti ih ne mogu rei, jer se ti sam mora njima meni
iskazati.
Jesu li rijei?
Jest. Prva rije je ime mjesta. Gdje trai utoga?
U Dere-kolibi.
Tano gospodaru. Vidim da zaista pripada nama. Poznaje li znak
raspoznavanja?
Naalost nisam imao pojma kakva bi to rije mogla biti. Tada se sjetih
skelara iz Ostromde i naina na koja se morao iskazati Mubareku. Sirda

osoba povjerenja, morao je viknuti pred vratima. Je li to i ovdje mogao biti

znak raspoznavanja? Odluih da se posluni njime pa odgovorih:
Naravno da ga moram poznavati, jer sam ja sirda.
On zadovoljno kimne, prui mi ruku i ree mi gotovo srdano:
I to je tano. Ti si jedan od naih. Mogu u tebe imati povjerenja i
pozdravljam te. Nee li napustiti ovu kuu i radije biti moj gost?
Hvala ti. Uvidjet e da je bolje ako ostanem ovdje.
Mudar si i oprezan ovjek. To me raduje i poveava moje povjerenje.
Kakvu nam vijest donosi?
To smijem rei samo utome.
I utjeti zna. to da radim?
Ustao je i stao zamiljeno gore dolje etati po sobi. Zatim upita:
Je li neto osobnog ili poslovnog?
Radi se o jednom poslu koji moe mnogo donijeti. Oi mu lakomo
sjevnu.
A to oekuje od mene?
Da me odvede do Dere-kolibe.
Misli li da e tamo nai utoga?
Nadam se.
Mogu ti u povjerenju rei da e te tamo ekati ako ga ja obavijestim.
To e trajati samo nepun sat. Ima li toliko strpljenja.
Ako mora biti, ekat u, iako mi se uri.
Bilo mi je naravno vano da preteknem Mubareka. Ako ovaj u
meuvremenu stigne, bio sam izgubljen.
Pourit u izjavi on. I bacivi otar ispitivaki pogled na moje
pratioce ree:
Tko su ti ljudi?
Moji prijatelji i pratioci.
Dolaze li po istom poslu? Potvrdio sam i on nastavi:
I oni ele vidjeti utoga?
To nije prijeko potrebno. Bit e dovoljno da sam s njim razgovaram.
Njegovim licem preleti lak, jedva primjetljivi smijeak. On uvije vrke
svojih dugih brkova, odmjeri jo jednom svu trojicu ispitivakim pogledom i
odgovori:
I oni moraju poi. uti e i njih htjeti da vidi kad su doli sa tobom.
Meni je pravo.
Ali gospodaru, vidim da nosi izme bolesnika? to ti je s nogama?
Za vrijeme jahanja ozlijedio sam nogu pa ne mogu hodati.
Kako e onda sa mnom u Derenkolibu?
Na konju.
Vidim da ne poznaje put. Na konju se ne moe probiti kroz gutaru.
Ne bi li se uti mogao potruditi do mene?

 to ti sebi umilja! On to ne bi uinio ni da ga sam padiah za to

zamoli.
Vjerujem.
Uostalom, on nikada ne pokazuje lice. Uvijek ga premae crnilom. Zar
bi s takvim licem mogao doi ovamo?
Ne bi. To potpuno uviam. Ali kako da onda doem do kolibe?
Ima samo jedno sredstvo. Mora se dati odnijeti.
To je nezgodno. Nosai bi se umorili.
Ne bi. Nee te nositi na rukama. Uzet emo nosiljku. Dobit e je od
mene. Moja je majka tako stara i slaba da ne moe hodati.
Dao sam joj napraviti nosiljku da moe obavljati svoje posjete, a da pri
tom ne napree noge.
Bit u ti zahvalan. Hoe li naruiti i nosae?
to ti misli? Nosae! to e nam nepoznati ljudi. Odmah bi naa tajna
bila otkrivena. Morat e te nositi tvoji ljudi.
U redu. Neka donesu nosila.
Ali ne odmah. Najprije moram obavijestiti utoga. A zatim ti mora
rei handiji da si moj prijatelj i da on mora sve uiniti to mu kaem.
Zato?
Jer ne znam to ima javiti utome i to e biti posljedica vaeg
razgovora. Moda u ja kao glasnik morati natrag u selo. Moda te uti pozove
da bude njegov gost, ili tko zna to moe biti zakljueno. Onda se moram pred
handijom pojaviti kao tvoj povjerenik.
I to sam spreman uiniti izjavih.
U redu. Od sada, za jedan sat, otii ete po nosila i izai ete iz
dvorita desno od vrata. ekat u vani jer nije dobro da nas ovdje vide zajedno.
Priao je k prozoru i pozvao handiju u sobu pa mu rekao:
Imam s ovim efendijom jedan posao. On e otii za jedan sat, a poslije
e ti moda preko mene poslati poruku. Zato ti on sada nalae, da sve uini to
u ja od njega prenijeti. Pitaj ga sam.
Handija me upitno pogleda i ja potvrdih. Na to mesar ode. Vidjeh ga
kako je uao u kuu iz koje je malo zatim opet otiao.
Efendijo, ne razumijem te zapone handija. Mislio sam da
mesara smatra razbojnikom, a ipak mu daje takvu punomo. Ako doe, morat
u ga posluati.
Nipoto. Uinio sam to samo prividno i sad povlaim ovu punomo.
Moda u ga poslati, ali onda u mu iz moje biljenice dati list na koji u
napisati samo jednu rije, i to Alah. Ako ti je pokae uini to trai, ako pak
nema lista s tom rijei, usprotivi se.
Razljutit e se na mene.
To e za tebe biti manje strano nego ako se ja na tebe naljutim.
Moda ga mami nae oruje i konji. Ima li staju koja se moe zakljuati?
Imam.

 Onda smjesti nae konje onamo, a dva sluge neka uvaju strau. Platit
u ih. Konje e predati samo nama. Jesi li razumio?
U redu. Dovodi me u neugodan poloaj.
Ne vidim na tome nita neugodna. Ima nam priuvati konje i brinuti
se za to da ne budu ukradeni. To je sve. Za svaku poinjenu tetu ti si naravno
odgovoran.
Samo to ne! Kad bih ti morao nadoknaditi vranca, morao bih prodati
kuu. Sam u straariti.
Uini to, i donesi nam neto da pojedemo.
Pojeli smo, a za jedan sat donesoe Osko i Omar iz mesarove kue
nosiljku. Popeh se u nju, jo jednom dadoh handiji sve upute kako ima
postupati, a zatim krenusmo.
Osko i Omar nosili su nosiljku. Puke su im bile prebaene preko lea.
Naprijed je koraao Halef s tri puke o ramenu, svojom i obje moje, za koje u
nosiljci nije bilo mjesta. Kad smo odmakli iz sela opazismo mesara. Vidio nas je
gdje dolazimo i poao dalje, daleko ispred nas. Tek kad smo zali u umu, gdje
nas nitko nije mogao izdaleka vidjeti, zastao je i priekao nas.
Promatrao nas je zauenim, gotovo bijesnim pogledom i rekao:
Naoruani ste kao da polazite u bitku.
Oruje je znak slobodna ovjeka odgovorih.
Ovdje vam nee trebati.
Nauili smo da se od njega ne rastajemo.
Ovog puta morat ete to ipak uiniti, inae neete moi razgovarati sa
utim. On ne podnosi naoruane ljude. Ako odloite oruje pred kolilbom, bit
e ono tamo dobro spremljeno, jer u ja ostati kod njega.
Ne odlaem svoje oruje odgovorih. A ako uti nee s nama
govoriti, neu te vie zadravati.
Odmah dadoh nalog da se okrene, i naa se povorka stane vraati u iselo.
Mesar promrmlja ne ba tihu kletvu i ree:
Stoj! Ne ide to tako. Najavio sam vas utome i vrlo u loe proi ako
vas ne dovedem k njemu.
Onda se pobrini da nam ne stavlja tako besmislene zahtjeve.
---- uti nikada ne ini nita besmisleno. Pokuat u vam nabaviti
doputenje da zadrite oruje, ali udit u se ako uti s vama uini iznimku.
Bijesno je hodao dalje, a mi za njim.
Nije mi se svialo to je tako nastojao da nas razorua. Je li Mubarek
moda ipak ve stigao? Jesmo li sada polazili u stupicu, iz koje nije bilo izlaza?
Dok imamo oruje, ne trebamo se bojati. Ali ako nas napadnu, sada, usput? Ja
sam bez obrane. Nosiljka se sastojala od nosila i kuice od drvenih reetaka.
Morao sam sjediti podvinutih nogu to mi je zbog bolesne noge bilo vrlo
neugodno, i jedva sam se mogao pomicati. U sluaju napada imao bih prije
metak u tijelu nego to bih stigao da otvorim vrata nosiljke. A iskoiti uope
nisam mogao zbog noge. Hitac iza grma morao je onesposobiti Halefa, iako je

ovaj nosio tri puke. Osko i Omar nosili su nosiljku, pa se uope nisu mogli
braniti. Bili smo dakle u vrlo nepovoljnom poloaju.
uma nije bila tako gusta kako ju je mesar opisao. Mogli smo vrlo lako
jahati izmeu drvea i ispod njega. I ova je la pobudila moju sumnju.
Odgurnuh malo vrata nosiljke drei spreman revolver.

KOLIBA U KLANCU
NALAZILI smo se u dolini ije su strane, kako sam to primjeivao, sve
vie i vie suavale. Ondje, gdje su se spojile, stadosmo. Trebalo nam je
otprilike pola sata da stignemo ovamo.
Tu je koliba ree mesar, kad su oba nosaa spustila nosiljku.
Izai, gospodaru!
Odgurnuh vrata do kraja i ogledah se. Stijene doline okomito su se
uzdizale ispred nas, a tamo gdje su se sastajale, bila je plitka pukotina u golim
stijenama. U surom kamenu nije bilo ni izboine, ni hrapavosti na kojoj bi neka
biljka mogla uhvatiti korijen.
Od drvenih oblica podignuta koliba naslanjala se tano na tu pukotinu.
Krov joj je bio takoer od oblica, a zatim pokriven korom. inilo se da su vrata
bola samo prislonjena.
Najavi me odgovorih prije nego izaem.
Uao je u kuu i ostavio vrata otvorena. Vidio sam da su uz stijene bile
grubo tesane klupe.
Nasuprot ulazu bila su druga vrata, sada otvorena, ali uska, niska i
snabdjevena eljeznom prekom kroz koju se mogao proturiti dugi klin koji je
leao u kolibi.
Oito je to bila stranja, tamna prostorija, o kojoj je handija govorio.
inilo mi se da u kolibi gori svjetlo.
Vrlo napadno inilo mi se to da je na krovu kolibe gusti red oblica tvorio
neprozirnu ogradu koja je sakrivala pukotinu, a iza nje se morao lako skrivati
cio skup ljudi.
Mesar se vratio.
Efendijo ree uti zahtijeva da odloite oruje.
To neemo uiniti.
Zato ne? Ta uti je sam.
Ne bojimo se. Oruje zadravamo samo iz navike.
uti ne podnosi da pred njim stoji ovjek u oruju.
Zar zaista ne?
Nikada!
A ipak si ti upravo sad bio kod njega, iako za pasom nosi no i dvije
kubure.
On se zbuni i odgovori:
Sa mnom je to neto drugo. Ja sam ovjek njegova najveeg
povjerenja.
Onda nemamo ta razgovarati rekoh odluno. Halefe, vraamo
se.
I ve su se Omar i Osko opet maili nosiljke kad mesar ree:
Efendijo, ima tvrdu glavu. Jo u jednom pitati.

On opet ue i vrati se s porukom, da i mi smijemo ui. Nisam siao s

nosiljke ve sam se dao unijeti u kolibu. Halef pogleda kroz druga vrata i tiho
mi apnu:
Unutra je samo jedan, nenaoruan ovjek, sav crn u licu.
Ima li ona prostorija jo koja vrata?
Nema.
Ma kako niska i uska bila ta vrata, oba nosaa unesoe nosiljku u nju.
Kod svjetla svjetiljke opazih da je ta druga prostorija trouglasta. Osnovica
trokuta bila je ulazna stijena s vratima. Druge dvije stranice koje su se sastojale
od glatke ive stijene bile su dublje. Sasvim straga u kutu stajala je svjetiljkama
kraj nje je sjedio uti. Na sebi je imao crnu iroku odjeu, a lice je pocrnio
aom. Zbog toga, i zbog slabog svjetla, nisam mogao raspoznavati njegove
crte lica. Osim tega nisam mogao vidjeti od ega se sastoji strop ove prostorije.
Bili smo u pukotini. Strop je nad nama postojao, to je bilo sigurno, jer bi inae
danje svjetlo probijalo odozgo.
Osko i Omar postavili su nosiljku tako da su joj vrata bila okrenuta prema
utome. Ovaj je okrenuo svjetiljku i njeno je svjetlo padalo ravno na mene. Na
ulazu je stajao mesar. Sve je to izgledalo pustolovno, ali ne opasno.
Onda zapoe uti:
Zvao si me. to hoe od mene?
Glas mu je zvuao muklo i uplje, nimalo prirodno. Je li to bila posljedica
loe akustike ove prostorije ili je promijenio glas da ga poslije po njemu ne
bismo prepoznali?
Izgovorio je samo tih nekoliko rijei, a ipak mi se uinilo da sam taj glas
ve negdje uo. Na tu me pomisao nije naveo ni zvuk, ni boja glasa, ve izgovor
pojedinih rijei.
Je si li ti uti? upitah.
Jesam odgovori on polako. Imam pozdrave za tebe.
Od koga?
Ponajprije od uste iz Stambula.
Taj vie ne ivi.
to kae?
Mrtav je. Bacili su ga s tornja u Gadati.
Vraga! izmakne se Omaru koji ga je sam gurnuo s tornja.
Odakle je uti to mogao znati? Nijedan glasnik nije mogao stii bre od
nas.
Zar ti to jo ne zna?
Znam. odgovorih.
A ipak mi donosi njegov potzdrav, pozdrav mrtvaca?
Zar ne misli da mi je pozdrav mogao uruiti prije svoje smrti?
To je mogue. Ali kazna e stii njegovog ubojicu, jer e polako i
bijedno umrijeti od gladi i ei. Ima li jo kakvih pozdrava?
Imam, od Doselima iz Isonilana.

 I taj je mrtav. Slomio je iju i ukradena mu je kopa. I njegov e

ubojica zavriti jednako kao i ustin. Dalje!
Zatim ti donosom pozdrave od starog Mubareka i od obih Aladija.
Ova trojica ve su me sami pozravili. Tvoj je pozdrav nepotreban.
Oni su dakle ovdje?
Da, oni su ovdje. A zna li tko sam ja?
uti?
Ne, nisam uti. Toga ti nikad nee ni vidjeti. Ti uope nikad vie
nee nita vidjeti... Ja sam...
Iza nas neto snano udari. Mesar je nestao. Za sobom je zalupio vrata.
Zausmo kako je vani gurnuo jaki zasun.
Svjetiljka se ugasila.
Ja sam... glavom stari Mubarek! jeknu glas iznad nas. Ostat ete
ovdje da crknete od ei i da se ivi meusobno pojedete.
Pakostan smijeh pratio je te rijei. Zatim opazismo iznad nas svjetli otvor.
Ugledasimo dvostruko ue, na kojem je visio crni lik i pomou kojeg su ga
provukli kroz otvor u stropu. Poklopac koji je zatvarao otvor gore se zatvori i mi
se naosmo u neprozirnoj tami.
Sve se to tako brzo odigralo da se nije dalo sprijeiti. Da nisam sjedio u
nosiljci i da nisam imao bolesnu nogu, moda tom lopovu ne bi tako lako
uspjelo da nas uhvati u stupicu.
Alaha mu vikne Halef. Crni se izvukao kroz taj otvor, a mi smo
to mirno dopustili ne opalivi u njega ni jedan metak. Bilo je dosta vremena.
To je istina dobaci Osko. Efendijo, bili smo glupi.
Da nasmijao se Halef dosad smo bili samo pojedinano glupi,
ali ovog puta bili smo skupno, zajedno sa sidijem.
Istina je, Halefe, ima pravo potvrdih. Ali sluaj! Vani pred
vratima digla se divlja dreka. akama su udarali o vrata, a zatim je svaki rekao
svoje ime, poprativi ga najstranijim kletvama. Opisivali su nam nau sudbinu
sa svim pojedinostima. Nije bilo sumnje da su nas ovdje zatvorili da pomremo
od gladi.
Sidi, svi su ovdje ree Halef. Da samo mogu izai, kako bi
okusili moj bi!
Ne govori o tome. Taj nas nee spasiti.
Mi bismo dakle trebali da umremo od gladi. Misli li da hoemo?
Nadam se da neemo. Istraimo najprije ovu prostoriju. S obiju strana
nema izlaza, ve samo straga kroz vrata, ili kroz strop.
Sidi, zar nema uza se svoju svjetiljicu, malu bocu u kojoj je ulje i
fosfor? upita me Halef.
Imam je uvijek uza se. Evo, uzmi je.
Ako se mali komadi fosfora stavi u bocu s uljem, on svijetli im se
otvori ep, jer tako moe ui kisik. Ve prema veliini boce i istoa stakla,
dobiva se jaki sjaj.

Ovakvu boicu nosim uvijek uza se i kad nisam na putu. Izvrsno slui pri
uspinjanju kroz tamna stubita i na prolazu kroz mrane nepoznate prostorije.
Brueno je staklo, naravno, u tu svrhu najbolje.
Halef prihvati ovu malu svjetiljku, otvoru ep i sad je mogao osvijetliti
vrata. Bila su s unutarnje strane okovana jakim eljeznim limom, objeena o
gvozdene stoere i zalivena olovom. Moda smo mogli olabaviti stoere pa
izgurati vrata, ali prije toga morali smo ustanoviti, ne postoji li i neka druga
mogunost.
Tano smo pretraili prostoriju. Pod se sastojao od vrste peine, a isto
tako i bone stijene. Zid je bio sazidan od tvrda kamena i tako dobro obukan da
je bilo nemogue iskopati rupu. Jaki eljezni lim na vratima bio je osim toga
okovan debelim avlima, te se tu noem nije dalo nita uiniti. A gore kroz
krov? Omar se popeo Osku na ramena ali nije ni rukom mogao dohvatiti strop.
Zasad smo morali odustati od tog izlaza.
Preostalo nam je dakle samo da skinemo stoer, i moja se tri pratioca
marljivo latie posla. Noevi su kripali i cvilili na kamenu, a vani zamnije silan
smijeh.
Izgledi za spas nisu bili veliki. Sve da nam je i uspjelo da otvorimo vrata,
doekali bi nas mecima prije nego to bismo stigli i jednom opaliti.
Tako je prolo nekoliko sati. Na rad nije napredovao, Oskov se no
slomio i ja mu dadoh svoj dobar ameriki bowie-no.
Momci nisu htjeli da i ja radim. Bilo mi je dosadno, pa na koljenima
otpuzah do vrata, da vidim kako su duboko stigli s buenjem. Na alost, ni cijeli
centimetar. Prihvatih se sam noa i stadoh buiti, ali s tako slabim uspjehom da
sam ve nakon etvrt sata prestao s radom. Bilo je teta snage koja se tako
uzalud troila, a osim toga slomio se i Omarov no.
Ostavimo to rekoh. uvajmo snagu, jer emo je trebati. Moda
doe handija, kad se mi nismo vratili. Rekao sam mu da je mesar pripadnik
razbojnike druine. Budui da se nismo vratili zabrinut e se za nas i potraiti
nas. Zna da smo otili s mesarom.
Ali ne zna kamo ubaci Halef.
Ja sam mu na alost zaboravio to tano rei, ali mi smo razgovarali o
ovoj kolibi, i on e nas sigurno ovdje potraiti.
Ne vjerujem, jer se on previe boji Aladija. Kad ih opazi ovdje, utei
e.
Pitanje je, jesu li oni ovdje.
Svakako, jer kolibu nisu ostavili bez strae.
Onda se odmorimo i ekajmo. Straari su vani, to je sigurno. Kad neko
vrijeme ne budemo radili, i kad nita ne budu uli, mislit e da smo se prepustili
sudbini. Njihova e budnost popustiti.
Prestali smo raditi. Ali ekanje je mojim pratiocima bilo ipak previe
teko, i tako im se nisam mogao dulje odupirati.

 Ispitajmo strop rekoh. Postoje poklopna vrata, samo je pitanje

kako ih moemo otvoriti.
Omar ih prije nije mogao dohvatiti ni kad mi je stao na lea. ree
Osko.
Uinit emo jo viu piramidu. Neka Halef sjedne na Omarova
ramena. Moda e to biti dovoljno. Dosta si snaan da nosi obojicu.
Halef stavi svjetiljicu u dep i popne se Omaru na ramena, te sjedne.
Omar se pak uspne na lea Osku koji je etvoronoke, na rukama i nogama,
stajao na zemlji. Osko se polako digne i Omar mu stane na ramena. Pri tom su
se sva trojica, da ne padnu, drala rukama za glatko stijenje. Halef prui ruke
uvis i javi se:
Sidi, pipam strop.
Govori tie. Mogao bi netko biti vani. Uzmi svjetiljku.
U kutu gdje smo vidjeli otvor, opazih sjaj fenjeria. Halef ga je drao
ljevicom, dok je desnom rukom pipao strop.
Strop je od snanih balvana apnu. Mala poklopna vrata su od
dasaka.
To je dobro: znai da su tanka. Kucni malo po njima da po zvuku
pokuamo utvrditi debljinu.
ut e me.
Bilo bi bolje da nita ne primijete. Ali i za nas je dobro da znamo ima
li iznad nas uvara.
On pokuca, a odmah zatim zausmo glasni smijeh i povik:
ujte, ovdje su ispod nas na poklopnim vratima. Vani ispred kolibe
netko upita:
Jesu li zakraunata?
Naravno.
Onda ne mogu izai. Mora da su stali jedan na drugoga.
Da, izvode cirkusne take. A kad se tek javi glad, jo e se ee
vjebati. Najradije bih otvorio vrata.
Ni pod koju cijenu.
Mogao bih ih kundakom opaliti po glavi.
Za to jo ima vremena. Neka samo kucaju.
Jesi li to uo, efendija, upita Halef. Zar da dopustimo da nas
kundakom dotuku?
Ne. Mi emo gospodu zamoliti da se maknu odavde.
Nee oni to uiniti.
Moja e molba biti neodoljiva. Sii, Halefe. Popet u se na tvoje
mjesto.
Osko se opet polako sagne. Omar sie s njegovih lea, a i Halef skoi na
zemlju.
Sad se najprije malo odmorite rekoh. Ja sam tei od Halefa i
morat u dulje vremena ostati gore.

Poekasmo nekoliko minuta, a zatim me Omar uzme na lea.

A sad dvostruko pazite da ne padnemo. Uz moju bolesnu nogu, mogao
bi pad za mene biti jo opasniji,
Ne boj se, efendijo odgovori Osko. Stajat u kao stablo. Kut
peine je tako uzak da se laktima mogu sa strane oduprijeti. To je sigurno
uporite.
Sad se Omar na ve naprijed opisani nain popne na Oskova lea. Bio
sam vii od maloga Halefa, pa nisam morao jako ispruiti ruke da dohvatim
poklopna vrata. Gotovo sam o njih udarao glavom. Boicu sam imao uza se pa
osvijetlih daske. Na rubu vratiju bila je zabijena eljezna karika kroz koju je
sigurno prolazio zasun. Obje strane te karike bile su zavrnute i zabijene u drvo.
Kucnuh kaiprstom. Sudei po zvuku daske nisu bile deblje od tri
centimetra. Na kucanje dobih odmah odgovor.
uje li? Opet su tu. Morali bi me dii uvis sve kad bi i otvorili
poklopac.
Budui da sam sad bio blie govorniku prepoznah mesarov glas. Iz
njegovih rijei i jeke mogao sam razabrati da sjedi na poklopnim vratima. To je
bilo veoma neoprezno, a pogotovu za razbojnika.
Podrugljivo se smijao. Njemu odgovori drugi smijeh i ja zauh:
Ovi mievi nee lako pobjei, jer maka sjedi pred rupom. Taj glas
nisam prepoznao. Razabrao sam da taj ovjek sjedi uz vrata, otprilike u visini
moje glave.
uje li? upita me Halef. Jo su tu. Sad ih moe zamoliti da
odu. Htih bih znati kako e to uiniti.
Odmah e uti. Dodaj mi moju puku. Neka mi je oni prue.
Sad razumijem! Koju?
Medvjedaricu.
Dakako da sam to izgovorio tiho, kako me uvari gore ne bi uli. Halef
dade puku Osku, a ovaj je prui Omaru.
Sad pazi. Omare apnuh. Ovdje, ispod vrata, nemam mjesta da
prihvatim puku. Mogu samo drati cjevi i upraviti ih onamo kamo metak mora
pogoditi. Reu u Jedan i Dva, ti e prihvatiti kundak s obje ruke. Kod
Jedan opalit e desnu cijev, a zatim, kad opet nanianim, kod Dva, opalit
e lijevu. Jesi li razumio?
Jesam.
Drao sam dvocjevku u ruci i upravio cijev na sredinu poklopnih vrata,
na kojima je sjedio mesar.
Sada!... Jedan!
Hitac prasnu. Iznad nas se zauje krik straha i boli.
Alaha im! Pucaju!
To nije bio glas mesara, ve onog drugog. Oito je sjedio na rubu vrata,
sastavljenom od tesanih oblica. Upravih lijevu cijev na mjesto gdje su se dvije

oblice spajale tako da metak ne mora probiti svu debljinu drva, ve samo rubove
koji su se doticali.
Dva!
Odjeknu drugi hitac medvjedarke koji je u uskoj prostoriji prasnuo kao
top.
Alah! viknu pogoeni. Ranjen sam, mrtav sam! Mesar nije
rekao nita. uo sam njegov jauk, ali inae ni rijei.
Zaulo se glasno jecanje.
Osko, je li ti preteko? upitah.
S vremenom jest!
Tada se odmorimo. Imamo vremena.
Kad sam opet bio na tlu i ostali sjeli kraj mene ree Halef:
Da, sidi, to je bila molba o koju se nisu mogli ogluiti. Jesi li pogodio?
Oba puta. ini se da je mesar mrtav. Bit e da mu je metak probio
tijelo. Onaj drugi je samo ranjen.
Tko bi to mogao biti?
Vjerojatno tamniar. Da je netko drugi, prepoznao bih ga po glasu.
Ovaj je govorio tako malo da se nisam mogao sjetiti na njegov glas.
Misli da se vie nitko nee postaviti gore?
Trei nee uiniti tu glupost, jer bi ga mogla stajati glave.
Ali kako emo otvoriti vrata. To je glavno.
Odbit u eljeznu kariku iz vrata. Nekoliko dobrih pogodaka na svaki
vrh, kojim je zabijene u drvo i nee moi odoljeti. Nabit u dvije kugle i to e
biti dosta.
Kad bi to uspjelo!
Uspjet e sigurno.
A zatim brzo van i dolje! ree Halef.
To nee ii tako brzo. Kako e se popeti? upitah ga
Preko Omarovih lea, kao i ti.
A kako e se uspeti Omar i Osko?
Povui emo ih gore.
Moda bismo Omara mogli izvui, ali do Oska neemo dosegnuti.
Ne smeta. Spustit emo se s vanjske strane i otvoriti vrata.
Ako nam dopuste da se tako lijepo spustimo, u to sumnjam, i to e
zbog moje noge biti teko.
Pa nekako nam mora uspjeti!
Naravno. Nadajmo se da se gore jo nalazi ono ue s kojim su
Mubareka izvukli. Onda bismo se mogli vani spustiti po njemu. Ali jo treba
tota razmisliti. Naravno da e nas doekati kuglama im izaemo iz rupe.
Mislim da gore nee biti nikoga ree Halef.
Moda neposredno iznad nas nee, ali na krovu kolibe bit e ih
nekoliko. Oni mogu kroz pukotine ograde pucati u nas.
Znai da ipak ne moemo izai.

 Pokuat emo. Ja u prvi!

Nee, sidi, ve ja. Zar da te ubiju?
Ili tebe?
Mene nije teta odgovori Halef prostoduno.
I te kako. Misli na svoju Hanu, najljepu od svih ena i djevojaka. Ja
nemam nikakve Hane koja bi me ekala.
Ali ti si i bez Hane vie vrijedan nego ja s deset cvjetova keri ljepote.
Nemoj se svaati! Iskreno u ti priznati glavni razlog. Imam vie
povjerenja u sebe nego u tebe. Ja u izai prvi, a ti drugi. No ne smije doi
prije nego to ti ja to dopustim.
Izvukao sam iz depa svoj zeleni povez za turban i omotao ga oko fesa.
Halef opazio to kod svjetla boice i zapita:
Zato to ini? Kiti li se za smrt?
Ne, ja u dii turban na puanoj cijevi i isturiti ga kroz otvor; Oni e
vjerojatno pomisliti, da je to jedan od nas i pucat e u turban. Onda vie nee
imati metaka u cijevima, budui da nemaju dvocjevke, a ja u se sa svojom
henrijevkom oboriti na njih.
Tako je. Samo niani dobro i ne daj ni jednome da umakne.
Teko je u mraku tano nianiti.
U mraku?
Jest. Pomisli kako smo ve dugo ovdje. Vani se spustila no. Ali sad
ste se odmorili, pa moemo poeti. Zapamtite svi kad ja izaem, popet e se
Halef do otvora, ali e izai tek onda kad mu ja to kaem.
Prebacih henrijevku preko ramena i uzeh u ruke medvjedarku ija je
svaka cijev bila nabijena s dvije kugle. Zatim me Omar opet uzme na lea i
popne se Osku na ramena. Morao sam se uriti da obojicu previe ne izmorim.
Pucat emo opet kao i prije, Omare apnuh mu. Opali najprije
desnu, a onda lijevu cijev. Ja u nianiti na krajeve karike. Dakle . . . jedan. . .
dva!
Meci prasnue i kugle probie daske tako da sam vidio kroz obje rupe.
Vani je bilo sve jasno osvijetljeno.
Zapalili su vatru pred kolibom apnuh. To je u jednu ruku dobro
za nas, a u drugu nije. Jer kao to mi njih moemo vidjeti tako e i oni vidjeti
nas.
Kako stoji s karikom? upita Halef.
Pokuat u.
Gurnuh poklopna vrata i ona popustie. Teka medvjedarka izvrila je
svoju dunost.
Predaj puku dolje, Omare zapovjedih. Poklopac e se dii. Stoj
sada vrsto na nogama. Moram kleknuti na Omarova ramena.
Malo sam se namuio time; morao sam se sagnuti, jer sam glavom udario
o strop. Odgurnuh poklopac, koji se vani prebaci. S henrijevkom u rukama

ekao sam nekoliko asaka. Nije se nita ulo ali je vani bilo svjetlo i odsjev
vatre titrao je po peinama.
Stavio sam turban na cijev puke i polako ga gurnuo van, stenjui pri
tom, kao da se netko teko penje. Lukavstvo je uspjelo. Odjeknue dva pucnja.
Jedna je kugla okrznula cijev, te mi je gotovo izbila heririjevtku iz ruku.
Za as sam gornjim dijelom tijela bio izvan otvora. Opazih vatru. Vani na
stropu leao je ovjek. Bilo je to mesarevo tijelo to sam na prvi pogled
prepoznao. Na krovu kolibe stajala su ona dvojica koja su pucala u turban. Od
mene ih je dijelila ve spomenuta ograda od balvana kroz ije su otvore oni
nianili i opalili.
Ti neoprezni ljudi zaboravili su ono najvanije, da ja prema - vatri mnogo
bolje vidim njih, nego oni mene. Jedan od njih je upravo ponovo nabijao puku,
a drugi ju je ve digao i uperio je u mene.
Brzo nanianih i, budui da ga nisam htio ubiti, opalih mu u lijevi lakat,
to ga je visoko drao. Hitac prasne. On ispusti puku, vikne i pade s kolibe.
Onaj drugi se brzo okrene, skoi takoer dolje i potri prema vatri. Bio je to
Bibar. Kod vatre je sjedio njegov brat, Manah el Bara i Barud el Amazat.
Dolaze! Dolaze! Maknite se od vatre! zaurla on. Vide vas i
mogu pucati na vas!
Sva trojica skoie na noge i s onim etvrtim pobjegoe u umu. Onaj, na
koga sam pucao, bio je vjerojatno Mubarek. Sjetih se da mu je ruka bila
neobino debela. Sigurno je bila povezana ispod rukava, zbog metka koji ga je
pogodio kod ruevine Ostromde.
Otpuzah do ruba krova. I zaista, dolje na zemlji, oko tri metra daleko
ispod mene, lealo je nepomino mravo tijelo. Dok su bih gore nisam ih
prepoznao, jer sam kroz ogradu vidio samo njihove obrise.
Sjaj vatre nije mogao doprijeti na ovu strane kolibe, niz koju sam gledao.
Bilo je prilino tamno. Kad bi mi uspjelo da siem na ovom mjestu, nisu me
mogli otkriti oni koji su se skrivali iza drvea.
Uto zauh glas iza sebe:
Sidi, tu sam. Smijem li izai?
Smije, Halefe, ali nemoj ustati, jer e vidjeti i pucati na tebe.
Mi smo neranjivi!
Ne ali se sada, ve doi.
On dopue.
Tko lei tu?
urak. Metak ga je ubio.
Znai da ga je kazna brzo stigla.
Kad sam se tanije ogledao, opazih eljeznu kariku privrenu za
stijenu. Na njoj je visio konopac koji smo ve vidjeli kad su Mubareka vukli
gore na krov.
Po njemu se spustio uvar ree Halef.

 Vjerojatno. Ova je naprava smiljeno postavljena. Da nisu ovu igru

ve zaigrali i s drugima?
Da, efendijo, moda su tu dolje ljudi ve umirali od gladi i ee.
Ovim razbojnicima moemo i to pripisati. Nas su sigurno ozbiljno
kanili unititi. Spustimo konopac u kolibu, pa e se Osko i Omar moi popeti.
Tako je i bilo. Za as su obojica bila uz nas. Uzalud smo naprezali oi i
traili; nismo mogli otkriti nijednoga od onih koji su pobjegli u umu.
Izvukoh opet ue i zatvorih poklopna vrata.
Misli li da moemo spustiti ue i neprimjeeno sii? upita Halef.
Jest odgovorih jer je tamno. Uostalom, pokuat emo. Spustimo
najprije mesarovo tijelo. Neka na njega pucaju koliko hoe. Ja u biti spreman s
henrijevkom. Kad planu njihove puke, znat u kuda moram pucati.
Svezasmo leinu o konopac i stadosmo je polako sputati kako bismo
izazvali protivnike da i oni pucaju. Ali nita se ne pomaknu.
Sad u ja sii prvi izjavih. Otpuzat u odmah u grmlje i odande
dalje u umu. Tako ih moram vidjeti ako su jo ovdje. U blizini je izvor, pa
prema tome ima i aba. Glasanje abe nee biti upadljivo. Ostat ete tako dugo
ovdje dok vam ne dam znak. Zaujete li jedan kreket abe, ostat ete na krovu
dok se ona vatra ne. ugasi. ujete li dva kreketa i to duboka, siite dolje. Dolje
ostanite dok ja ne doem.
To je za tebe preopasno, sidi.
Opasan je jedino Mubarek koji tu dolje lei ako neto opasnog sprema
i ako se pretvara. Budite na oprezu! Polazim.
Medvjedarka je ostala dolje u kolibi. Prebacih henrijevku, uhvatih se za
konopac i brzo spustih po njemu. Leina je bila tu, a kraj nje leao je Mubarek
kao mrtav.
Konopac je bio dug. Odrezao sam dovoljan komad i svezao starog
lopova. Krvario je iz ruke; ustanovio sam da mu je razmrskan lakat. Moda je
pao na glavu pa se onesvijestio.
uljao sam se dalje uz peinu kroz travu i bunje, dobro skriven. Pri tome
sam naravno uvijek motrio onu stranu na kojoj je gorjela vatra. Morao sam
prema tome sve opaziti to se nalazilo izmeu mene i vatre.
Osjeao sam se sasvim siguran. to su ti ljudi znali o indijanskom nainu
uljanja prema neprijatelju? Oni su mislili da smo mi jo na krovu i vjerojatno
su, ako su jo bili tu, gledali onamo, a ne iza sebe. Sve da su me i opazili, ne bih
se morao bojati. Sa svojom brzometkom bio sam im nadmoan. Mogao sam
mirno ostati sjedei na zemlji i postrijeljati ih.
Odmakao sam otprilike pedeset koraka, kad namirisah konje. Kliznuh
dalje i zauh glasove. Ubrzo opazih ljude i ivotinje. Konji su bili svezani za
drvee, a ljudi su stajali u krugu i poluglasno razgovarali.
Konji su bili nemirni. Morali su se braniti od komaraca, udarali su
nogama i mahali repovima. To je podizalo takvu buku da bi im se i poetnik
neopaen priuljao.

Napokon stigoh do njih. Oduljah se izmeu dva konja i legoh u duboku

movarnu travu. Ljudi su bili svega tri koraka udaljeni od mene.
Mubarek je odsvirao rekao je upravo Manah el Bara. Stari je
bio glup to je stao tamo gore.
Onda sam to bio i ja? dobaci Aladija.
Ti si bio oprezniji i nisi dopustio da te pogodi.
Ustrijelio bi i mene da nisam pobjegao.
Koji je pucao?
Koji? Jo pita! Naravno onaj to ga zovu efendija.
Misli da se s bolesnom nogom mogao popeti gore?
Sigurno. Da je bar slomio vrat umjesto noge! Bio bih zahvalan Alahu.
Ali sad znamo da je neranjiv.
Nisam nikad vjerovao u to da ga kugla ne moe raniti. To je prevara.
Prevara? Vjerujem u to sada vie nego ikada. I Mubarek i ja tano smo
nianili kad mu se glava pojavila iz otvora. Mogu se zakleti da sam ga pogodio.
Cijev moje puke koju sam proturio kroz ogradu nije bila ni tri metra udaljena
od njegove glave koju smo sasvim jasno vidjeli. Obojica smo pogodili. Vidio
sam kako se glava zatresla, jer kugla ima stranu snagu kad udari. Ali u istom
asu zauo sam kako su kugle udarile u peinu. Odbile su se od glave i bile bi
nas sigurno pogodile, da nas nije zatitila ograda. Ve idueg asa taj je klipan
opalio i ubio Mubareka. Mora da ga je pogodio u glavu jer je stari viknuo i
sruio se mrtav. I ja bih tako proao da nisam pobjegao najveom brzinom.
udnovato, veoma udnovato!
Vi znate da se ja ne bojim ni samoga avla, ali ovoga ovjeka se
bojim. Njemu moe nauditi samo noem ili sjekirom, a to e danas od mene
dobiti.
Ti zna sigurno da si puku nabio? upita Manah el Bara kao da ne
vjeruje.
Sasvim sigurno. Kuglu sam naroito namjestio. Zamislite, bio sam dva
metra daleko od glave, kad sam opalio!
Htio bih da mogu jednom pucati u njega. Rado bih to kuao samo da
mi se prui prilika.
Nemoj se ni usuditi. Izgubljen si jer e se kugla odbiti u tebe. Da ste
barem posluali moj savjet i napali hulje dok su ga nosili u kolibu. Tad bi bili
nai..
Mubarek nam je to zabranio.
To je bila glupost.
Tko je mogao znati da e se tako svriti! Bila je sjajna zamisao da
ostavimo ta pseta neka u kolibi zavijaju od gladi. Ali ini se da su oni pod
posebnom zatitom avla. Nadam se da e nam ih ipak na kraju prepustiti.
Nevjerojatno je da su mesara ubili kroz poklopna vrata, a onom
drugom smrvili nogu. Jadnik je bijedno umro.

 Za njega nije teta ree Barud el Amazat. Ve mi je dugo

smetao i samo nam pravio neprilika. Nisi vie mogao povjerljivo razgovarati.
Zato sam ga, im ste ga donijeli u kolibu, odmah ubio kundakom.
Strano! Ubio je tamniara koji mu je spasio ivot! Zlodjela su mu se
brzo osvetila. Ova etiri razbojnika bili su zaista pakleno drutvo.
Odluimo dakle dok je jo vremena ree Sandar. Hoemo li ih
napasti kod kolibe?
Neemo odgovori Manah el Bara. Tamo je previe svijetlo.
Vidjet e nas, a onda smo izgubljeni. Oni mogu pucati na nas a nai meci im ne
mogu nakoditi. Moramo ih napasti u mraku kad oni to ne slute. etiri udarca ili
uboda i gotovi su.
Slaem se. Ali gdje da to uinimo?
Naravno u umi.
U umi nisi siguran u napadu. Napadnimo ih radije na kraju ume,
meu grmljem. Iako nije svijetlo, zvijezde dovoljno sjaju da vidimo kuda
udaramo. Oni e se vratiti istim putem kojim su doli, jer drugoga ne znaju. Ne
moemo se s njima mimoii. Najbolje je da ih doekamo izvan ume, negdje na
kraju grmlja gdje poinje isto polje.
U redu! sloi se Bibar, po ijem se glasu ulo da ima ranjena usta i
nos. etvorica smo, a i njih su etvorica. Svako uzima jednoga. Uzmite vi
nosae i maloga, ali ja imam pravo na efendiju. Razbio mi je lice, i zato ga
moram dobiti.
Sjedit e u nosiljci jer ne moe hodati. Kako e mu prii? Prije nego
to otvori vrata, dobit e od njega metak.
Zar misli da u se tako dugo zadravati oko nosiljke? Kuica na
nosiljci napravljena je od tankih daica. Brzo u ja to udesiti. Razbit su je
sjekirom, a taj e udarac pogoditi i protivnika, te mu nee vie trebati.
Ako ne uspije?
Moram uspjeti, moram!
Sjeti se svega to je bilo. Uvijek, i svakog puta mi smo mislili da
moramo uspjeti, a ova mezimad avla uvijek se sretno izvukla. Treba misliti na
sve. Moe nas netko smetati. ta onda?
Kad bismo samo znali kad odlaze iz iganaca!
Svakako sutra. Mislit e da se urimo, pa e poi za nama.
Onda emo izvriti plan o kojem sam poslije podne govorio. Nahukat
emo na njih naeg Suefa koji e ih izruiti nama. On je najlukaviji momak
kojeg znam i poznaje kraj izmeu Siganaa i Prizrena kao svoj dep. Njemu
moemo to prepustiti.
Predlaem da krenemo. Ne znamo kad e oni otii iz kolibe. Bilo bi
nezgodno da odu prije nas.
Nisam mogao dulje ekati, pa se natrake oduljah do peine a odande do
kolibe, ipak sam skriven saekao da budem siguran da su zaista otili.

Jo sam nekoliko koraka puzao, a zatim ustao i podupirui se rukom o

peinu, odepao dalje. Svijanje lijeve noge bilo mi je ipak previe naporno, a
ovako sam mogao odmicati koraajui samo desnom nogom. Odustao sam od
oponaanja abe jer sam uskoro ve doao do sjaja vatre, a prijatelji su me
vidjeli budui da sam stajao uspravno.
Siite dolje rekoh.
Oni sioe, a ja moradoh sjesti jer sam bio jako umoran.
Pretrait emo ovu dvojicu ree Hadi. Moda imaju neto
korisnoga u depovima.
Mesara ne dirajte! zapovjedih. On nije na. S njim neka
starjeina radi to hoe. Ali sve to Mubarek ima uza se uzet emo mi.
Imao je no i dva stara pitolja. Njegova puka leala je na krovu kolibe.
Nismo je trebali. Ali mu mali Hadi iz depa izvue dvije velike vreice pune
novaca.
Gledaj, sidi! Sve zlato, zlato!
Onaj koji je hoda-bai mogao platiti pet tisua pijastera za
osloboenje mora imati novaca. Moemo uzeti taj novac, ne plaei se da smo
uinili neto nepravedno.
Naravno da emo ga uzeti.
Ali za koga? Da ga podijelimo, Halefe?
Efendijo, eli li me osramotiti? Zar me smatra kradljivcem? Uzet u
to za siromahe. Sjeti se kako su sretni bili oni koje smo obdarili! S tim novcem
moemo mnogima olakati brige.
To sam od tebe oekivao.
Uzmi zlato, efendijo!
Ne, zadri ga ti. Ti e odsad biti na uvar riznice, dragi Halefe.
Hvala ti. Poteno u obavljati svoju dunost. Hajde da ga prebrojimo!
Nemamo vremena za brojanje. Moramo dalje. Otpremite ovu dvojicu
u kolibu. Mrtvi tamniar lei takoer u njoj.
Jesi li i njega ubio?
Samo sam ga ranio, a Barud el Amazat ubio ga je kundakom jer mu je
smetao.
Takav razbojnik! Da mi dopadne aka! Prihvatite, vas dvojica!
Najprije emo unijeti efendiju.
Kad su me unijeli u kuu i otili po mesarovo tijelo i po Mubareka, zauh
strano stenjanje. Tamniar jo nije bio mrtav. Kad se Halef vratio naloih mu,
da donese upaljenu granu kod ijeg smo svjetla opazili svjetiljku, upalili je i
postavili na klupu.
Sad smo mogli tano vidjeti ovjeka koji je stenjao. Izgledao je strano.
Moja mu je kugla razmrskala nogu, a udarac kundakom raskolio lubanju. Bio je
izgubljen i gledao je u nas izbuljenih oiju.
Evo ti moj fes, Halefe; donesi vode!

Ovi fesovi su nainjeni od tako guste oje da ne proputaju vodu.

Dadosmo umiruem malo vode i polismo ga njome. inilo se da mu je to
godilo. Oi mu se razbistrie. Gledao nas je pogledom koji je poeo shvaati.
Poznaje li nas? upitah ga. On kimnu.
Za nekoliko asaka bit e mrtav. Zna li tko ti je razibo glavu?
Barud el Amazat apnu on.
Komu si ti pomogao! Reci mi, je li stari Mubarek uti?
Nije.
Tko je uti?
Ne znam.
A zna li gdje se nalazi?
Trebali su se s njime sastati u Karanorman-hanu.
Gdje lei to mjesto?
U planini, nedaleko od sela, koje se zove Vaja.
Iza Kalkandelena?
On opet kimnu jer vie nije mogao govoriti. Odgovarao je tako tiho da
sam morao uho pribliiti njegovim ustima kako bih ga uope uo.
Sidi, on umire ree Halef.
Donesi vode.
Halef ode, ali vode vie nije trebalo. ovjek nam je umro na rukama ne
progovorivi vie ni rijei.
Smjestit emo leine u peinu rekoh. Neka ih kjaja pokupi..
Efendijo, stari ima otvorene oi. Doao je opet k svijesti ree Osko
posvijetlivi svjetiljkom Mubareku u lice.
Halef se odmah sagne da provjeri je li to istina. Stari se grenik opet
osvijestio. uvao se dodue da ita kae, ali njegovi su pogledi odavali da je
kod svijesti. U njima je blistala mrnja kakve jo nikad nisam vidio u neijim
oima.
ivi li jo, stari kosture? dreknu Halef na njega. Bila bi teta da
te je metak ubio jer takav svretak nisi zasluio. Morao bi umrijeti u najveim
mukama.
Pseto! siknu stari zlikovac.
Nakazo! Htio si da umremo od gladi i ee? Zar si ti, glupane, mislio
da moe pobijediti takve junake? Mi se probijamo kroz kamen i eljezo, ali ti
e uzalud ekati pomo u svojoj vlastitoj stupici.
Ovo je naravno bila samo prijetnja. Odnijeli smo ga u peinu i polegli
izmeu leina. Malo straha nije moglo nakoditi ovom zlikovcu.
Kad sam sada tanije promotrio nosiljku opazih da se kuica mogla
skinuti. Naloio sam da je skinu i tako sam dobio slobodu kretanja. Pokupih
svoje dvije puke i mi, poto smo ugasili vatru, krenusmo natrag.
Mubareka smo prije toga odvezali. Mogao je ustati i hodati. eljezna
vrata zatvorili smo velikim zasunom. Ostavili smo ga tu u strahu da e morati
ostati ovdje sam i bespomoan.

Nije lako nou prolaziti umom u kojoj nema puta, pogotovu s nosiljkom.
Ipak smo odrali dobro pravac i moji pratioci stupali su to su tie mogli. Halef
je drao u ruci spremne pitolje, a ja revolvere za svaki sluaj.
Kad smo izbili iz ume skrenusmo desno prema livadama Sletovske. Bilo
je malo dalje, ali smo tako izbjegli borbu koja nas je mogla stajati, ako ne ba
ivota, a ono rana.
Stigosmo sretno u han gdje me kroz glavnu sobu unesoe u moju.
U njoj je sjedio handija. Kad nas je ugledao skoi sa stolca.
Ti, efendijo? viknu. Pa ti si otiao!
Kamo?
U Karatovu.
Tko je to rekao?
Mesar.
Bio je dakle ovdje?
Jest, i traio je tvoje konje pa se jako ljutio kad mu ih nisam mogao
dati budui da si mi oduzeo punomo. Prijetio mi se, da e se ti ljutiti. Rekao je
da e te odnijeti u Karatovu i da eli da te konji tamo ekaju.
Dobro sam to naslutio. Htio mi je oduzeti mog vranca i ne samo konja,
ve i ivot.
ivot?
Imamo mnogo toga da ispripovijedamo. Mesar je mrtav.
Zar mu se dogodila nesrea?
Ako nesreom naziva to da sam ga ustrijelio.
Ustrijelio! viknu on uplaeno. Ti? Naravno da je to nesrea i to
za njega, za njegovu obitelj i za tebe.
Zato za mene?
Jesi li to hotice uinio?
Nisam ga htio ubiti, ve pogoditi.
Pucao si dakle s predumiljajem i ja te moram uhapsiti kao ubojicu.
Protiv toga najodlunije prosvjedujem.
To ti nee mnogo pomoi.
Hoe, jer u ti ispripovjediti kako je do toga dolo. Pa da sam ga ba i
bez razloga, svojevoljno, ubio, ipak se ne bih dao tako lako uhapsiti. Zar nisi
sam poslije podne priznao da su Aladije poznati razbojnici i ubojice?
Jesam, jer to svi znadu.
A ipak nisi uhapsio Bibara kad si ga imao u rukama. Ali mene,
ovjeka o ijoj prolosti nita ne zna, hoe uhapsiti? Kako se to slae?
To mi je dunost odgovori on zbunjeno.
Znam ja to. Aladiju si pustio jer si se bojao osvete njegovog brata,
njegova plemena, a i njegove vlastite. Za mene misli da u se pokoriti bez
otpora i da nema nikoga tko bi te mogao za to s pukom pozvati na
odgovornost.

 Stani! viknu Halef. Tko mog efendiju dirne, tome u ja

prostrijeliti glavu! Ja sam Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi
Davud al Gosara, i uvijek drim rije! Pokuaj staviti ruku na njega!
Mada je bio malen, njegovo je dranje bilo vrlo odluno i puno prijetnje.
Vidjelo se na njemu da je spreman da izvri on to govori. Kjaja ga se oito
uplaio.
Hvala ti, Halefe rekoh. Nadam se da nee morati to dokazati.
Ovaj dobri kjaja shvatit e da sam bio prisiljen da ubijem mesara.
I obrativi se handiji rekoh;
Zar mi nisi rekao da je mesar Arbanas?
Jest. I jo k tome Miridit.
Onda nije odavde.
Njegov je otac iz Oroja, glavnog mjesta Miridita, doao u igance.
to te se onda tie njegova smrt? Miriditi ne potpadaju pod padiahove
zakone.
Ne, oni su slobodni Arbanasi.
Zna da oni sude izmeu sebe?
Naravno da znam.
Onda te se mesareva smrt nita ne tie. Ja sam ga ubio s pravom ili s
nepravom. Tako sam navukao na sebe krvnu osvetu, a roaci ubijenoga duni su
je izvriti. Ti s cijelom tom stvari nema nikakve veze.
Ah! uzdahnu on duboko. To mi je vrlo drago.
Znai da smo se sloili. No ima jo jedan mrtvac.
Tko je taj?
Tamniar iz Jedrena koji je oslobodio nekog zatvorenika i pobjegao s
njime. Ovaj ga je ubio. Uz ove leine nai e i starog Mubareka kojemu sam
metkom razmrskao lakat.
I njemu? Efendijo, ti si straan ovjek.
Ja sam naprotiv vrlo dobar ovjek, ali u ovim prilikama nisam mogao
drukije postupiti.
Kako se to dogodilo?
Sjedi k nama pa u ti pripovijedati.
On sjedne i ja zapoeh svoju priu. Imali smo vremena. Zato sam bio
veoma opiran. Pripovijedao sam mu takoer zato progonimo Baruda el
Amazata. Sad je jasno razabrao nae namjere i shvatio s kakvim razbojnicima se
borimo. Kad sam napokon uutio, bio je sasvim utuen.
Zar je to mogue! ree. Vi ste poput Harun al Raidovih
vitezova koji su jahali po cijelom carstvu da kazne zle i nagrade dobre.
Nismo mi tako sjajni ljudi. Oni o kojima sam ti pripovijedao uinili su
mnogo zla, nama i naim prijateljima. Oni namjeravaju izvriti daljnje zloine, a
mi ih progonimo, kako bismo to sprijeili. to e sad uiniti?
Poeao se rukama po glavi i napokon odgovorio:
Daj mi dobar savjet.

 Ti si slubenik i mora znati to ti dunost propisuje. Moj savjet ne

treba.
Znao bih to mi je initi da ti nisi uinio veliku glupost. Zato si
Mubareka ranio samo u lakat? Zar mu nisi mogao pucati u glavu ili prsa? Onda
bi sve bilo u redu.
To kae ti, kao kjaja!
Ne, sada ne govorim kao kjaja. Da je i stari mrtav, pokopao bih svu
trojicu i vie se o tome ne bi govorilo. Ovako moram uhvatiti staroga i predati
ga sudu. To je vrlo neugodno.
to ima na tome neugodnoga? Bit e i zasluan zbog toga. Pobjegao
je iz zatvora u Ostromdi. Uhvatit e ga i poslati u Skopje pa je time sve
svreno.
Ali ja u morati doi tamo i podnijeti izvjetaj. A i vi morate sa mnom,
kao svjedoci i tuitelji.
To emo rado uiniti.
Da, a zatim ete otii, a ja u ostati ovdje i prijatelji staroga e me
ubiti.
Nee biti ba tako strano.
Samo se rugaj. Ne zna ti, kako ja mogu loe proi. Da si tog nitkova
ubio, ja bih se rijeio muke i odgovornosti. A i ti, kad doe u Skopje kao
svjedok, nee to mjesto iv napustiti, ve e podlei krvnoj osveti.
Ima li mesar mukih roaka ovdje?
Ima brata.
Zna li moda je li taj brat danas kod kue?
Jest. Znam po tome jer je moj sluga tvoju poruku izruio bratu, a ne
samom urku.
To me zabrinjuje. Ako je on slian bratu, moram ga se uvati.
On je u najmanju ruku takav. Smatrao sam ga vrlo potenim, kao i
samog urka. No budui da je urak razbojnik bit e njegov brat jo gori.
Ovdje ti ivot nije siguran. Zato u ti dati dobar savjet. Odjai u Karatovu. Dat
u vam dobrog vodia.
Ali mi ne kanimo onamo.
Mesar je tako rekao.
To je bila la. Mi hoemo odavde u Skopje, a to se vrlo dobro slae,
jer emo te pratiti kad bude onamo vodio Mubareka.
Sauvaj boe! Pobit e nas putem.
Za to bismo morali biti vrlo glupi.
Vidim da nema pojma o ovdanjim prilikama. Ti i tvoji prijatelji
ovdje ste u ivotnoj opasnosti i ni jedna vlas na vaoj glavi vie nije sigurna.
Odjaite radije, to je za vas najbolje.
A najbolje i za tebe, je li?

Ovo ga je pitanje veoma zbunilo. Govorio je takvim arom, to ga je

mogla roditi samo briga za njega samoga. ovjek je bio dosta hrabar, ali kao
poznavalac prilika morao je raunati s nepouzdanim pravnim poretkom.
Zato za mene? upita.
Jer bi ti, kad mi odemo, pustio starog Mubareka na slobodu. Onda se
ne bi morao bojati osvete, ve oekivati zahvalnost.
On pocrveni. Znao sam da sam pogodio istinu, ali on ipak ree:
Ne misli to o meni. Postupit u strogo, po svojoj dunosti. Ali elio
bih znati da ste vi na sigurnom mjestu.
Za nau sigurnost ne brini. Ve smo ti dokazali da ne trebamo tue
pomoi. Zapravo sam danas morao zatraiti tvoju pomo protiv naih
neprijatelja. Nisam to uinio da ti ne dodijavam, jer sam znao da se moemo
sami zatititi. I u budue neemo traiti ni tvoj savjet na tvoju pomo, jer samo
tebi moemo zahvaliti to smo se nali u takvoj opasnosti.
Kako to? upita on.
Jer si nas uvjeravao da nijedan stranac nije mogao doi k mesaru, a
ipak su oni svi bili tu.
To nisam znao, jer nisu doli u selo. Sigurno se urak s njima sastao
vani. Rekao sam ti da je na konju doao kui. Svakako se sastao s njima, i tom
se prilikom dogovorio.
To je vjerojatno. Prema tome, ja ne odlazim danas iz iganaca i spavat
u kod tebe. to misli uiniti s onom trojicom koji su ostali u kolibi?
Opet se poeao za uhom.
Efendijo, ostavi me s time na miru.
Naalost ne mogu. Ne smiju ostati tamo. Zahtijevam od tebe da se jo
veeras doepa Mubareka. Oba mrtva tijela moe, to se mene tie, ostaviti
ondje.
Ali to da ponem s njim?
Zatvori ga ovdje dok ga sutra ne odvedemo u Skopje.
Aladije e mi napasti kuu.
Mi emo ti pomoi da je obrani.
Njihova e me osveta poslije stii.
Kakve li kukavtine!
Vas za to ne mora boliti glava. Odjahat ete i neete vie nikad doi. A
nada mnom e se prolomiti oluja.
Aladije ti ne mogu nita nauditi jer i njih emo sutra otpremiti u
Skopje, a i Manaha el Baru i Hamd el Amazata,
Zar i njih ima?
Nemam, ali emo sada otii po njih.
Kako?
Sa stanovnicima iganaca, koje emo dii na noge i povesti u borbu.
- Oni e se zahvaliti na tome.
Morat e poi. Zar nisi itao da stojim pod padiahovom zatitom?

 Naalost jesam.
Prema tome se ima pokoravati mojim nalozima. Bude li se odupirao,
poalit u se na tebe u Skopju.
Gospodaru, zar me hoe unititi?
Ne, hou te samo prisiliti da izvri svoju dunost. Ova etiri
razbojnika nalaze se vani, na rubu ume. Nita nije lake nego da ih opkolite i
uhvatite.
Vara se. Oni e se braniti.
Pa to onda?
Tako je rairio oi da se Halef glasno nasmijao.
to onda, pita? Zar misli da to nije nita? viknu kjaja. Ako nas
ubiju, to tebi nije nita? Ja naprotiv mislim da je najvea teta koja se moe
dogoditi kad ovjek izgubi ivot.
To mislim i ja. Ali treba stvar izvesti tako da se oni ne stignu braniti.
Kako da to uinimo?
To emo ljudima objasniti kad se ovdje budu skupili.
Nijedan nee doi kad im kaem o em se radi.
Prema tome to ne smije uiniti. Priznat e da po zakonu ima pravo i
dunost da u takvom sluaju pozove u pomo sve mjetane.
To pravo imam.
I oni te moraju sluati?
Svakako.
Onda ih sad pozovi, i neka se smjesta svi odazovu pod orujem, ovdje,
u tvojoj sobi. Kad ovi budu na okupu ja u im rei to se od njih trai. Odrat u
im takav govor da e biti ponosni na to da mogu poi u pohod protiv ovih
razbojnika.
To ne vjerujem.
Budi siguran!
Stavio je jo mnogo prigovora, ali ja ostadoh kod svog zahtjeva, te on
napokon ree:
Kad ti to tako strogo zapovijeda, dozvat u svoje mjetane i u tvojoj
prisutnosti prenijet u im tvoj nalog.
Kad je kjaja otiao, ree Halef:
Ne razumijem te, sidi. Zar misli da e ovi sultanovi podanici moi
bilo koga uhvatiti?
Ne mislim, ali priredit u vam malu zabavu. Ja putujem da upoznam
zemlje i narode. Htio bih stanovnike sela vidjeti na okupu da mogu promatrati
kako se zabavljaju i smiju. Danas smo bili u opasnosti, pa sada moemo sebi
priutiti malo zabave.
Kjaja je razaslao glasnike po selu i ljudi su se sakupili. Na moje najvee
uenje ponijeli su sa sobom osim oruja i glazbene instrumente koji su trebali
pomoi da se podigne hrabrost kod pohoda na razbojnike. Kad sam ljudima
obeao da e, budu li hrabri u borbi, dobiti poslije piva i janjetine, nastade ope

veselje koje sam jedva stiao. Glazba je htjela pokazati to umije pa je poela
svirka. Prekinuo ju je meutim zvuk koji me tako uplaio da sam skoio sa
stolca. Zvualo je kao da je netko deset bivola nabio ive na raanj. Kad sam
sav uplaen zapitao to je to, odgovori mi handija:
To je bila truba. Zove na polazak.
Soba se ispraznila. Vani na dvoritu uo se neki zapovjedni glas.
Handija mi ree da je to zaptija. Svoju je etu podijelio u dva voda, i svi
krenue. Dok su se zvui gubili u daljini, mi izvadismo nae ibuke.

ZA DLAKU KRAJ SMRTI

VANI na dvoritu gorjele su vatre na kojima su se imali ispei janjci.
Handija nije imao nikakva posla. Sjeo je k nama, zapalio lulu i stao nagaati
hoe li dobrovoljci uhvatiti nekoga od one etvorice razbojnika, ili e moda svi
pobjei.
Pri tom opazih na njegovom licu crtu koja me je ponukala da naslutim
neku dvolinost. On je bio estit ovjek, ali je sada neto pred nama tajio to je
bilo u vezi s ovim pohodom.
A to ako nemaju sree? upita.
Onda neemo uhvatiti razbojnike.
A to e biti s pivom?
Ipak e ga popiti.
A s janjcima?
I njih e pojesti.
Govori kao mudrac, efendijo, jer ako su Aladije otili, onda ne
pomae ni najvea hrabrost.
Buka kojom je pohod krenuo otjerat e ih sigurno. Ili smatra li da ih
je netko ve prije opomenuo?
Opomenuo? Kako to misli?
Vodnik je mogao otrati do njih i javiti im da uzalud ekaju na nas jer
smo mi ve ovdje.
On me prodorno pogleda kao da je htio vidjeti da li se alim.
Efendijo, to ti zapravo misli?
Neto to je vrlo lako mogue, ak vjerojatno. A tom prilikom im je
javljeno neka se malo pomaknu ustranu jer e ih hrabri stanovnici napasti.
To vodnik ne bi nikad uinio. To bi se protivilo njegovoj dunosti.
A da si mu ti to zapovjedio?
On pocrveni, pogleda u stranu i odgovori nesigurnim glasom:
Misli li da bih ja to uinio?
Veoma lukavo izgleda. Ne brine se vie za svoje junake, a ovi su
toliko zakasnili da mi se ini da je tvoj glasnik najprije obavijestio razbojnike.
Ne bih htio da me grize savjest zbog stanovnika tvoga mjesta. Nadam se da e
ih samo mali broj poginuti.
Rekao sam to alei se, a on mi odgovori prihvativi taj nain:
Oni e se boriti kao lavovi. Nemaju dodue oruje kao vi, ali znadu se
sluiti svojim. S naim pukama ne bi ti uspjelo izbiti iz daske eljeznu kariku.
Jo nikad nisam vidio tako teku puku.
On uzme puku sa zida na koji je bila naslonjena i vagne je u rukama.
Zar te ne zamara kad je nosi?
Ne, navikao sam na to.

 Zato kod vas izrauju tako teke puke? Ruka te zaboli kod
nianjenja.
Danas se one vie ne proizvode. Ova je vrlo stara. Pripada vrsti koju
zovu medvjedarke jer se njima sluilo kod lova na medvjede. U Americi postoji
medvjed koji ima sivo krzno. Tako je snaan, da moe odnijeti vola. Ni jedna
kugla iz prijanjih puaka nije ga na mjestu ubijala ve se samo iz tekih puaka,
kao to je ova, moglo sa sigurnou pucati u njega.
Jesi li i ti ubijao takve medvjede?
Jesam. emu bih inae imao tu puku?
Zato je onda nosi kod nas, kad ovdje nema medvjeda?
Jer sam na svom putovanju prolazio kroz krajeve gdje je bilo druge
krupne divljai. Iz nje sam pucao na lavove i crnog pantera. Uostalom, ona
upravo zbog svoje teine omoguava sigurno nianjenje iz slobodnog stava. A
da mi i inae dobro slui, to si danas saznao.
Je li nabijena?
Jest. im ispalim metak, uvijek je odmah nabijem. To je lovaki
obiaj.
Onda u je radije ostaviti na miru. A kakvo je udno oruje ova druga
puka?
Moram primijetiti da smo sjedili oko stola koji je stajao uz otvoreni
prozor. Ja sam bio licem, a Halef leima okrenut k prozoru.
Desno od mene sjedio je handija, lijevo Omar, a iza njega stajao je Osko
koji je upravo napunio lulu i ustao sa svog mjesta kako bi je pripalio na
svjetiljci. Stao je iza mene i gledao handiju koji je medvjedarku tako poloio
na stol da mi je sluajno, a i sretno leala ba pri ruci kad sam se maio
henrijevke.
Krmar se raspitivao za konstrukciju puke i ja sam mu rastumaio da
mogu ispaliti dvadeset i pet metaka a da puku ne moram nabijati. Iz toga
pripovijedanja trgne me Oskov povik:
Efendijo vikne on glasno. Pomo!
Ogledah se i vidjeh kako ukoen od straha, blijed kao smrt i rairenih
oiju rukom pokazuje na prozor.
Pratei oima pokret njegove ruke naoh se suelice s otvorom puane
cijevi koja je leala na prozorskoj dasci. Strijelac je stajao vani na cesti, a puku
je poloio tako, da to sigurnije naniani na mene. Odmah sam shvatio da sam ja
meta. Ima prilika u kojima razum smisli i djeluje u polovini sekunde, za to bi
inae moda trebalo i nekoliko minuta. U takvim zgodama reakcija je, ini se,
nagonska, ali u stvari je razum ipak stvorio zakljuke samo je to uinio brzinom
munje.
Puka je bila tako tano uperena u moje elo da cijev nisam uope vidio,
ve samo otvor cijevi, koji je izgledao kao prsten. Samo asak straha znaio bi
moju smrt. Trebalo je djelovali brzinom misli. Ali kako? Izmaknem li glavu, a
hitac plane neu dodue biti pogoen ja ve Osko koji je stajao iza mene. Da

spasim njega, nisam ubojici smio izmai metu, to jest svoju glavu, ali sam je
stao brzo pomicati lijevo-desno kako bih oteao nianjenje. Uz to sam zgrabio
medvjedarku.
To se naravno ne moe ni ispripovjediti, a ni proitati onom brzinom,
kojom se sve odigravalo. Ubojica s pukom na oku nije mogao vidjeti da sam
digao medvjedarku sa stola. Bez nianjenja jer to bi primijetio pruih je
preda se, uperih u otvor puke koji je zjapio preda mnom i opalih oba metka,
jedan za drugim, gotovo u istom trenu. Od Oskova krika do ovih hitaca prolo je
tako malo vremena, da se ono ne moe izmjeriti. im sam zauo krik, prasnula
su oba, zapravo sva tri hica, jer je ovjek koji je stajao vani takoer opalio,
sreom ne prije, ve nekoliko desetinki sekunde poslije mene.
Prasak hitaca bio je praen reskim krikom pred prozorom. Halef je uo
Oskov povik, i okrenuo se prema prozoru, ali je moja puka bila brza kao i
njegov pogled. Nije ni vidio puanu cijev. Zato je skoio sa stolca i viknuo:
to je? Zato puca, sidi?
Ubojica! Ubojica! odgovori Osko koji je stajao jo uvijek ukoen i
ispruene ruke, dok sam ja skoio na noge, bacio medvjedarku na stol i istrgnuo
henrijevku iz krmarovih ruku.
Nisam mogao vidjeti tko stoji vani. No ako je nitkov jo bio tamo, bio je
izgubljen, jer sam, stojei sa strane gdje vie nisam mogao biti niija meta,
ispalio est do osam metaka tako brzo jedan za drugim da se inilo da je ispaljen
samo jedan.
Halef je odmah shvatio o emu se radi.
Ne pucaj dalje! dovikne mi.
U slijedeem asu stajao je na otvoru prozora i htio skoiti iz sobe.
Halefe, jesi li lud? viknuh uhvativi ga za noge i povukavi ga
natrag.
Moram van! krikne on, otkine se od mene i skoi na ulicu.
Zdravom nogom uinih brz i velik korak koji me dovede do prozora. Zid nije
bio debeo. Brzo gurnuh najprije henrijevku, a zatim glavu kroz prozor. Kroz
uski otvor vie nisam mogao uiniti. Vidjeh Halefa kako tri na desno gdje su
bila irom otvorena vrata dvorita i gdje je plamen vatre jasno osvjetljavao
cestu.
U tom asu odvoji se od vrata susjedne mesarove kue tamna prilika i
potri za Halefom.
Je li to bio neprijatelj? Podigoh henrijevku. Onda ugledah ovjeka koji je
protrao kraj vrata. Jasno sam ga prepoznao u sjaju vatre.
Manah el Bara! zaurla Halef za njim. I ja sam ga prepoznao.
Vidjeh Halefa kako je protrao kraj vrata. Nanianih na uski osvijetljeni prostor,
preko kojeg je sada morao proi onaj trei koji je slijedio Hadija.
Njegov se lik pojavi u svjetlu. Bio je isto tako obuen kao i mesar. Doao
mi je pred nian i ja opalih, ali vidjeh da sam promaio. Budui da sam isturio
samo lijevu ruku kroz prozor, morao sam s lijeve strane nianiti i pucati. Neka

pokua, tko hoe, nou u tako nezgodnom i stjenjenom poloaju staviti puku
na lijevo rame, nanianiti lijevim okom i desno zatvoriti, pa kod nemirnog
odsjeva vatre opaliti siguran hitac. Bilo je to gotovo nemogue.
Odmah se povukoh u sobu i rekoh Osku i Omaru:
Brzo za njim! Kroz sobu i dvorite, desno uz cestu. Halef je izmeu
dva neprijatelja.
U tom asu odjekne nekoliko hitaca. Bili su ispaljeni iz kubura. Obojica
se maie puaka.
Ostavite puke! To je posao za noeve i kubure. Brzo brzo! Oni
istrae kroz vrata. Naalost ih nisam mogao slijediti. Prikovan nemonom
nogom, morao sam ostati ovdje.
Handija je jo uvijek kao ukoen sjedio na svom stolcu. Drao je ruke
jo onako kako su stajale kad sam mu istrgnuo henrijevku. Od Oskova povika
nije se jo ni pomakao niti je izgovorio ijednu rije.
Ef. . . ef. . . endijo promuca napokon. to je to bilo?
Sam si vidio i uo!
Pu . . . pu . . . pucalo se! Uhvatih ga za rame i stresoh ga.
Osvijesti se, ovjee! Sav si ukoen od straha.
Je li to bilo namijenjeno meni?
Nije, ve meni.
Mislio sam da ele ubiti mene zato jer sam vam pomogao.
Ne, tvoj skupocjeni ivot nije bio ugroen, ve moj. Ali zatvori kapke,
neemo vie nikome dati prilike da niani na nas.
Zateturao je posluavi moj nalog. Sigurno nije bio kukavica, ali brzina
kojom se sve odvijalo, zbunila ga je potpuno. Poto je zatvorio prozor spusti se
ponovo na stolac, a ja zapalih lulu.
Pui, efendijo? upita on u udu. A oni vani se bore.
Ja im ne mogu pomoi. Da si valjan ovjek, poao bi za njima.
Hvala. Mene se to ne tie.
Onda pui i ti.
Sav drem. Tvoja puka puknula je kao top.
Da, ona se javlja vrstim basom. Odmah emo je opet nabiti. Vidio si
da je to bila srea. Da nije bila nabijena, ne bih se dobro proveo.
Imao si henrijevku.
Bila je u tvojim rukama, a medvjedarka je leala na dohvat. Nisam
siguran da li bi metak iz henrijevke imao isto tako dobro djelovanje.
Pucao si na ubojicu?
Nisam. Nisam ga uope vidio. Vidio sam samo otvor puane cijevi.
Nianio je tano na moje elo. Nisam mogao uiniti nita drugo, ve opaliti i
svojim metkom odbaciti u zrak puanu cijev koja je bila uperena na mene. A to
mi je uspjelo.

Vani na dvoritu uznemirili su se ene i djeca. I oni su uli pucnjeve i

vidjeli ljude kako tre. Svi su znali da su Aladije u blizini i zato su bili veoma
uzbueni.
U tiini koja je nastupila zauh kako se otvaraju vrata prednje sobe. Osko,
Omar i Halef su se vratili. Halef je strano izgledao. Odijelo mu je bilo prljavo i
poderano, a s ela curila mu je krv niz lice.
Ranjen si? upitah uplaeno. Je li opasno?
Ne znam. Pogledaj, sidi!
Vode!
Budui da nije bilo odmah vode, umoih rubac u pivo i obrisah njime
valjanom malianu lice.
Sve je u redu. Samo mala ogrebotina od metka utjeih ga. Za
dva tjedna sve e zacijeliti.
To mi je drago uti nasmije se Halef. Ali nije bilo tako miljeno.
Trebalo me je stajati glave.
Tko je pucao na tebe? Manah el Bara?
Ne, onaj drugi.
Jesi li ga prepoznao?
Nisam. Bilo je tako tamno da nisam mogao prepoznati njegovo lice,
iako su nam se brade gotovo dodirivale.
Pretpostavljam da je to bio mesarov brat.
To je mogue, jer me je uhvatilo upravo kao mesar.
Pripovijedaj! Neka Omar u meuvremenu donese zavoje iz bisaga.
Sve se vrlo brzo odigralo. Kad sam gurnuo glavu kroz prozor, opazih
ovjeka koji je leao pod njim. Htio sam skoiti na njega, ali u taj as si me
zadrao. Otrgnuh se, no kad sam provukao noge, on skoi i pobjee.
Bio je to Manah el Bara. uo sam prislukujui kako je rekao da bi
volio jednom pucati na mene. To je i uinio. Prema tome, vrlo je opasno objaviti
da je ovjek neranjiv.
Dobro nas je imao na nianu. Sjedio si tano kao meta. Razbojnici su
to vidjeli i odluili su da te ubiju. Budui da je Manah htio iskuati, je li tvoja
glava tvra od njegova metka, dobio je nalog da puca u tebe. Oni su svakako
htjeli da te ubiju.
To je vjerojatno.
Dakle dalje. Skoih dolje i padoh na neto malo i usko. To mora da je
bila puka koja jo uvijek lei van.
Bit e da mu ju je moj metak izbio iz ruke. Tom prilikom dobio je
udarac koji ga je sruio.
Svakako je na neko vrijeme pao u nesvijest, inae ne bi bio ostao leati
sve dok ja nisam doao. Odmah sam ustao i potrao za njim. Kad je bjeao kraj
vrata prepoznao sam ga i doviknuo vam to.
I ja sam ga prepoznao.

 Trao je to su ga noge nosile, ali ja sam mu ostao za petama. Onda se

spataknuo i pao. Bio sam tako blizu njega da se nisam stigao zaustaviti, pa sam
pao preko njega. To je on iskoristio, skoio na noge i potrao dalje.
Pogrijeio je. Mogao se baciti na tebe.
Istina je. Ali ti nitkovi su nespretni.
Tko je pucao?
Ja. Jo dok sam se dizao, izvukao sam pitolj iza pasa i pucao. Ali sam
bio lud, i pucao sam trei. Da sam stao i mirno nianio, sigurno bih ga bio
pogodio, jer moji pitolji nose daleko. To mi se vie nee dogoditi.
U to je doao Omar i donio zavoje.
Vani pred prozorom lei Manahova puka ree mu Halef.
Donesi je.
Ali i ja bih htio uti to pripovijeda.
ekat u te.
Kad je Omar donio puku pokazalo se, da je Manah morao primiti stranu
pljusku jer je kundak puknuo. Na cijevima se tano vidjelo, gdje su pogodili
moji meci.
Ali puka nije nabita ree Halef koji je marljivo brisao krv s lica.
Prema tome je i on ipak pucao.
Naravno. Gotovo u isti as sa mnom.
Onda su tvoji meci odbacili cijev puste i njegova kugla mora biti ovdje
u zidu, negdje gore, blizu stropa.
Osko uze svjetiljku i ubrzo nae rupu u kojoj je bila kugla.
Eto je ree. To bi sada imao ti u glavi, sidi, da nisam
pravodobno opazio puanu cijev uperenu u tebe.
Tebi imam zahvatiti ivot.
Ponosim se time. Mi ti dugujemo zahvalnost za toliko toga, a osobito
ja, jer si spasio moju ker iz ruku onog Ibrahima Mamura. Sada sam ipak imao
priliku da ti uinim malu uslugu.
Ovu uslugu zaista ne mogu nazvati malom. Svakako ti od srca hvala.
Ne mora mi se zahvaljivati. Usprkos mojoj opomeni netko bi bio
ubijen. Kako si doao na pomisao da puca u cijevi? Bilo je dovoljno da se
sagne.
Onda bi on opalio i pogodio tebe. Imao je spremnu puku.
Dakle si ti to uinio, da spasi mene?
Tako sam mislio. A budui da smo nali njegovu kuglu, nioomo
potrati i moje. Odbile su se od cijevi njegove puke i skrenule lijevo gore.
Pogledajte na rubu prozora.
I stvarno, bile su ovdje u blizini prozora, sasvim blizu jedna kraj druge.
Osko ih je iskopao.
Uzet u i onu gore ree. Sve tri kugle moram spremiti kao
uspomenu na ovaj as. Sad nastavi, Halefe.
I Halef poe:

 Ostalo zna gotovo isto tako dobro kao i ja. Stigoh Manaha i zgrabih
ga s lea. On skoi u stranu, otrgne se od mene, i ja padoh. Ovog puta bio je
pametniji nego ranije. Bacio se na mene i uhvatio me za vrat. Upravo sam
izvukao no da mu ga odozdo zabijem meu rebra, kad se umijea jo netko. Ne
znam tko je to bio. Ali sutra bih ga prepoznao jer sam mu noem povukao preko
cijelog lica te me je morao pustiti. Umjesto toga opazlh cijev njegovog pitolja
koja mi je bila uperena u glavu. Bit e da ga je krv zaslijepila jer je rekao: Dri
ga Manah. Ovaj to uini. Leao sam licem okrenutim u stranu. Cijev mi je
doticala sljepooicu. Zabacih glavu i on opali. Uinilo mi se da mi je netko
usijanom icom preao preko ela. Skupih svu snagu da se oslobodim. No mi
je ispao iz ruke. Obojica su me vrsto drala za vrat i za ruke. Onda najednom
osjetih da mogu disati. Jedan od napadaa prokune jer ga je netko uhvatio
odostrag.
To sam bio ja ree Osko. Stisnuh ga za vrat, ali sam bio brzoplet
pa nisam dobro prihvatio. Otrgnuo se i pobjegao.
A u tom asu pobjegao je i Manah doda Halef. Bio sam skoro
sasvim bez daha, a kad sam doao k sebi Manaha nije bilo.
Neobian je i neopisiv osjeaj, iznenada gledati smrtu u oi i zaas opet
biti spaen. Milijuni ljudi sreom ga ne poznaju.
Lako sam zavio Halefovu ranu, od koje e ostati samo mali oiljak.
Novi znak tvoje hrabrosti, valjani mladiu! rekoh mu. to e
Hana, biser svoga roda, rei kad opazi te spomenke tvoje hrabrosti?
Ona e znati da sam to uinio za svog sidija, koga i ona voli. Koliko li
u joj samo moi pripovijedati o nama! Malo ih ima meu ljudima mog
plemena koji su toliko putovali kao mi. A kada... sluaj!
Zausmo daleki zvuk, zujanje, kao da zuji komarac. Zvuk je postajao sve
jai i ubrzo raspoznasmo zvuke instrumenata hrabre ete koja se vraala.
Dolaze! ree handija ustavi tek sada sa stolca. Sigurno dovode
zarobljenike.
Koji su u meuvremenu bili u selu i pucali u mene dok su hrabri
stanovnici naokolo etali odgovorih.
Efendijo, samo jedan je bio tu. Ostalu trojicu su sigurno uhvatili.
Platit u tisuu pijastera za svakoga, koga dovedu.
Jo ne znamo nisu li ipak imali uspjeha. Kao kjaja ja ih moram
doekati.
Otiao je sigurno da opomene zapitaju da mi ovaj ne bi neto priznao.
Ostavio je otvorena vrata tako da smo mogli promatrati ulazak pobjednike
vojske.
Naprijed je iao vodnik, zatim glazbenici, svirajui to su glasnije mogli,
a iza njih junaci, svaki od njih drei se kao da je poinio neuvena junaka
djela. etvorica su nosila nosiljku sainjenu od mladih stabala, na kojoj su
leala oba mrtvaca, mesar i tamniar.
Svi se zaustave u prednjoj sobi. Glazba zasvira tu, a zatim zavlada tiina.

Izvana je dopirao miris peenih janjaca. Vodnik rairi nozdrve, duboko

uvue miris peenja a zatim dostojanstveno prie k nama.
Efendijo ree rat je zavren. Oba Aladije ubio sam sam. Prema
tome, meni pripadaju dvije koe.
to si uinio s njihovim tijelima?
Bacio sam ih u rijeku.
A gdje su druga dva razbojnika?
I oni su u Sletovskoj. Podavili smo ih.
Tko ih je ubio?
To se ne zna tano. Morat emo odluiti drijebom.
udno je da ste ih podavili, tako da ne moemo doi do njihovih
leina.
To je najkrai postupak s takvim huljama.
A i teko je poslije dokazati da zaptija lae.
Efendijo, nemoj me vrijeati!
Otkada mrtvaci dolaze u selo da kroz ovaj prozor pucaju meni u
glavu?
On se uplai.
Efendijo, to kani time rei?
Da su ova etiri ovjeka, protiv kojih ste vi krenuli u pohod, u
meuvremenu pucali u ovu sobu.
To su bili njihovi duhovi.
Ti si duh. Zar vjeruje u duhove?
Da, ima duhova.
Onda preporuam tebi i tvojoj hrabroj vojsci da pojedete duhove ovih
etiriju jaganjaca jer njihova tijela neete dobiti.
Efendijo, ti si nam obeao. Drimo te za rije.
Obeao sam vam ih pod uvjetom koji niste ispunili. Ako me smatra
ovjekom kome moe nabajati takve lai, dat u te izbievati. Imam ovlasti za
to. Pitaj kjaju, on e ti potvrditi.
Govorio sam povienim glasom da su svi, ak i oni koji su vani stajali,
mogli uti. Svi se uozbilje i stanu meusobno aputati. Meu njima je stajao
zaptija poput siromana grenika. Kjaja koji se drao moje neposredne blizine
mislio je da mora neto uiniti za svog podreenog a da mi pri tom nita ne
prizna. Zato ree:
Efendijo, ima sasvim krivo. Nitko ti nije rekao la. Kako bismo se
mogli tako neto usuditi?
Da, kako mi se usuujete lagati, varati me i smatrati me luakom?
Zna da stojim pod padiahovom zatitom i da imam preporuna pisma najviih
vlasti. to su jedan kjaja, i jedan zaptija prema meni? A ipak ste mislili da me
moete prevariti. ak i djeca vani na dvoritu znadu da ste me prevarili, a zar da
mi, mudri ljudi, budemo jo lui od njih? To neu i ne mogu podnostii. Htio
sam ljudima iz zahvalnosti dati janjetine, piva i rakije, a vi meni uzvraate

laima. Zadri svoje pie, ali janjce u sutra odnijeti sa sobom i podijeliti ih
ljudima koji su toga dostojniji od vas.
Iako itav moj govor nije postigao ni najmanji dojam, posljednja reenica
imala je eljeni uinak. Krmar zbunjeno uzmakne. Vodnik duboko udahne
miris peenja i zatim stane trljati nogom o nogu. Svira je shvatio o emu se
radi, pa prie dugim koracima, stade preda me, te ree:
Efendijo, ne bismo htjeli ostati bez janjetine. Moja savjest ne bi
podnijela da je izgubimo. Oslobodit u se spoitavanja i rei ti istinu.
Vidim da je bar jedan meu vama estit odgovorih.
Svi smo mi poteni, ali samo jedan moe govoriti. Mi se nismo borili,
nego smo poli u kolibu po mrtvace. U vodama Sletovske nema ni jedne leine.
Ako zapovjedi, rei u ti iskreno kako se to dogodilo.
Govori!
Upravo sam sjedio kod kue i popravljao trublju koju sam juer svinuo
obotrivi njome ovjeka koji me je uvrijedio. Uto je k meni doao ovaj vodnik
zaptija koji je moj urjak jer je oenio sestru moje ene. Priao mi je o tebi, o
Aladijama i to si ti od kjaje traio. Kjaja mu je izdao tajni nalog da ode u
grmlje i kae Aladijama da ste im pobjegli, pa neka bjee, jer e zaas vojska
naih stanovnika krenuti da ih zarobi.
To sam i mislio.
Vodnik mi je htio dopustiti da budem sudionik slave u razgovoru s
Aladijama, pa me je pozvao da ga pratim.
Ili se moda bojao poi sam pa te je zato uzeo sa sobom.
Vara se. Ni u njegovom ni u mom srcu nema straha. Ne bojim se ni
najsnanijeg neprijatelja, jer je moja trublja silno oruje, kojim sam ve mnoge
pokosio. I tako krenusmo.
Ali vrlo polako?
Da, dogovorili smo se kako emo najlake obaviti na teki zadatak.
Stoga smo polako koraali putem i s vremena na vrijeme dovikivali Aladijama
da nismo doli da ih ubijemo.
To je bilo vrlo mudro i oprezno, jer su vas inae mogli napasti.
Ne. Mi smo to uinili da ih previe ne uplaimo. Ali oni su se pokazali
nezahvalni.
Znai ubacih oni su vam se samo smijali.
Ne, to nisu uinili. Ali njihova je nezahvalnost razlog to ti ja sada
iznosim istinu.
U emu se sastojala ta nezahvalnost?
U udarcima biem kojima su u obilju obdarili mog dragog urjaka,
dok se mene nisu usudili udariti.
Ma nemoj upadne mu u rije vodnik. Zar ti nije jedan od
Aladija opalio zaunicu da si sjeo na zemlju.

 Prevario si se jer je bio mrak, a udarci su tako pljutali po tebi da se

nisi stigao ni ogledati, ni bilo to primijetiti. Tvoje su rijei dakle liene
vjerodostojnosti.
Ne prepirite se! zapovjedih. to su radili Aladije?
Pitali su kakvu zadau ima naa eta, a mi im rekosmo da moramo
najprije uhvatiti njih, a zatim otpremiti iz kolibe starog Mubareka i dvije leine.
Mislili su da je Mubarek mrtav. Kad su uli da je iv, razveselie se i odluie
da odmah odu po njega, kako ne bi pao u tvoje ruke. Moj urjak je jo dobio
udarac nogom...
Ne, ti si dobio taj udarac! povie vodnik.
uti. Sasvim je svejedno tko ga je dobio jer smo mi blii roaci.
Dakle, dali su jednom od nas udarac nogom, a zatim se plaljivo povukli u
nonu tamu.
I vi ste se vratili i pozvali junake na okup?
Potroili smo dosta vremena, pa da ne stane sumnjati, morali smo se
pouriti.
Pri tom ste svakome rekli da se ne mora bojati jer su neprijatelji
pobjegli.
Da, efendijo.
Rekli ste im, da je jedino to ih eka pivo i janjetina.
To smo im naravno rekli da pohvalimo tvoju dobrotu.
Jeste li onda na svom ratnom pohodu naili na tragove Aladija.
Ne samo na tragove, ve i na njih same.
A gdje?
Na kraju sela. Bili su tamo na konjima, dvojica lijevo, a dvojica desno
od puta. I Mubarek je bio s njima. Svirajui najglasnije proli smo izmeu njih.
Nije ala donijeti dvije leine iz dubine none ume. Sad lee u prednjoj sobi.
Rukom je pokazao prema vratima. Odgovorih mu:
Sve to si mi sad ispripovjedio znao sam ve ranije. Ali zato jer si mi
poteno rekao istinu neu vam uskratiti jelo i pilo. Odnesite mrtvace i donesite
pivo!
Ovaj nalog popraen je povicima veselja. Veliki debeli vrevi napune se
pivom. Dok je svatko nastojao da za sebe nae neku posudu iz koje e piti
pozvah vodnika na stranu i upitah ga:
Kamo ete otpremilti mesarovo tijelo?
Prijeko u njegov stan.
Ti e naravno pratiti povorku?
Ne samo pratiti nego i voditi, jer ja sam desna ruka zakona.
Onda u ti izdati jedan nalog. Uvjerio sam se da si mudar i savjestan
ovjek koji svaku stvar znade dobro provesti. uj me! Volio bili da potrai
mesarova brata.
To je vrlo lako.
Moda nije. Moda ima razloga da se ne pokae.

 Ja sam vlast. K meni mora doi.

Nemoj tako. Neu da si grub, ve mudar i lukav.
Ja sam takav!
Pokuaj dakle da ga nae. Dat u ti deset pijastera ako ti to uspije.
Tako sam siguran da e mi uspjeti da mi novac moe odmah dati.
Neemo tako. Ve si mi jedan puta slagao, pa ubudue moram biti
oprezan. Nemoj zato missiti da mi moe rei da si ga vidio ako to nije istina.
Sigurno u znati da li me vara.
Efendijo, nijedna neistinita rije nee prijei preko mojih usnica. to
bi zapravo htio znati?
O tom kasnije. Pogledaj ga, a kad ti to uspije, izvrio si nalog.
Nemoj zaboraviti da od mene trai veliku rtvu, jer e drugi popiti
sve pivo dok ja budem odsutan.
Ti e primiti svoj dio.
On ode. Vidio sam da je dvojici ljudi dao nalog, da ponesu leinu mesara.
Tamniareva leina je zasad ostavljena u tamnom kutu.
Sve je bilo u redu. Narodno veselje bilo je u punom jeku. Kad se narednik
vratio sa svoje zadae, on mi javi:
Efendijo, uspjelo je! Vidio sam ga. Ali nije bilo lako. Morat e mi
dati dvadeset pijastera umjesto deset.
Zato?
Jer sam desetorostruko morao napeti razum. Kad sam pitao za njega,
rekoe mi da je odsutan. Ali ja sam bio mudar i rekoh im da moram s njim
govoriti jer imam za njega vanu obavijest o posljednjim asovima njegova
brata. Sad me je pozvao k sebi. Sam je sjedio u sobi. Kad sam ga vidio silno
sam se uplaio jer je imao duboku ranu koja je preko ela i nosa zahvaala pola
obraza. Kraj njega je stajao vr s vodom kojom je hladio ranu.
Jesi li ga pitao kako je ranjen?
Naravno. Rekao je da mu je sjekira sa zida pala na lice.
I onda je traio od tebe da mu saopi svoju vanu poruku?
Rekao sam mu da njegov brat nije bio sasvim mrtav ve da je jos
jednom zastenjao kad sam ga digao.
Je li to bilo sve?
Zar nije dosta? Zar da svoju njenu savjest opteretim jo veom lai?
Za mali uzdah moi u odgovarati pred anelima. Da sam izmislio dugi govor
previe bih opteretio duu.
to se toga tie, nisam ti zapovjedio da lae. A dvadeset pijastera mi
je previe za jedan uzdah.
Tebi? Tako utjecajnom i prirodno nadarenom ovjeku? Da ponem
nabrajati sve prednosti tvog znaaja, tvoje bogatstvo, tvoju otmjenost, vrijedilo
bi najmanje pedeset pijastera.
Sumnjam u to!
A osim toga, sve nije ilo tako glatko kao to sam elio.

 Kako to?
Bio je ljutit, skoio je na noge i opsovao strahovitu kletvu. Rekao je da
e se postarati da i ja zastenjem i to odmah. Ostalo moe zamisliti.
Ne mogu. Ne mogu sebi predoiti jasnu sliku.
Primio sam ono to se u obinom govoru naziva batinama, a to ja
nazivam pokornom odanou prema tebi.
Je li te jako tukao?
Veoma.
To mi je drago.
Meni nije, jer u se morati dugo lijeiti i to izvana mazati rakijom, a
iznutra pivom i janjetinom da opet ojaam i vratim okretnost tijelu.
Mislim da e i rakiju upotrijebiti za lijeenje iznutra, a to se tvoje
okretnosti tie, dokai je time da brzo nestane. Evo ti dvadeset pijastera.
Efendijo, tvoje su rijei uvrede, ali tvoja djela ih ublauju.
Nosi se otale inae u te nauiti da skae. Pruih ruku za biem i
njega nestane u asu.
Veselje se na dvoritu nastavilo uz rakiju, pivo i janjetinu. Handija je
pazio da dobijemo najbolje komade i bio je veoma susretljiv i pokoran.
Kasno, ve je morala biti pono, opazih jahaa koji se oito htio ovamo
svratiti. Bio je malen rastom, a siao je s visokog bijednog konja. Progovorio je
nekoliko rijei s krmarom i ovaj mu ree da u za sutra moda imati vrlo
korisnog pratioca na putu.
Odmah pomislih na onog ovjeka, o kojem su govorila oba Aladije, i u
ije ruke su me htjeli izruiti. Rekli su da se zove Suef, to je pravo arapsko
ime. Bila mu je dunost da u sluaju neuspjeha noanjeg napada preuzme
zadau na sebe. Budui da do namjeravanog napadaja nije dolo, moglo se sa
sigurnou raunati da e on pokuati da izvri svoju zadau. Moda e jo
veeras pokuati da nam se priblii, a u tom sluaju mogao je to biti ba ovaj
pridolica. Morao sam biti oprezan i tano se raspitati.
Kako si doao na pomisao, da govori o pratiocu? upitah handiju.
Nama ne treba nitko.
Moda ipak. Poznajete li put?
Nismo poznavali ni jedan od puteva u ovoj zemlji, a ipak smo uvijek
stigli onamo kamo smo eljeli.
Dakle ne eli vodia?
Ne.
Kako god hoe. Mislio sam da ti inim uslugu.
Htio je otii. inilo se da mu stranac nije dao neki odreeni nalog; zato
ga upitah:
Tko je taj o kome govori?
On nije drutvo za vas. To je neki siromani kroja koji nema ni
stalnog mjesta stanovanja.
Kako se zove?

 Afril!
To ime ne pristaje njegovoj pojavi. Zove se div, a mogli bismo ga
nazvati patuljkom.
Za svoje ime nije kriv. To zahvaljuje svem ocu. Moda je i on bio
malen pa je elio da mu sin bude vii.
Je li odavde?
Nitko ne zna gdje je roen. Svi ga znaju samo kao krojaa skitnicu.
Gdje nae posla onamo svrati i ostane tako dugo dok posao ne svri. Zadovoljan
je s hranom i malom plaom.
Je li poten?
Veoma. Potenje mu je postalo poslovino. Poten kao kroja
skitnica, govore ljudi.
Odakle dolazi danas?
Iz Zletova, koje lei na sjeveru od nas.
A kamo je krenuo?
U Skopje i jo dalje. Poto i ti namjerava poi onamo, htio sam ti ga
preporuiti. Kad ne jae cestom, nije lako nai najkrai put.
Jesi li s njime ve govorio o nama?
Nisam, efendijo. On uope ne zna da su stranci ovdje. Pitao je samo
moe li ostati do sutra ujutro. Htio sam mu dati posla, ali on ga nije mogao
prihvatiti jer ga oekuju zbog nekog bolesnika.
Gdje je sada?
Iza kue; vodi konja na pau. Po tom konju moe vidjeti kako je
siromaan.
Moe mu dopustiti da poslije doe k nama i da bude na gost.
Uskoro stigne taj ovjek. Bio je vrlo malen i slabaan, a i bijedno obuen.
Izgledao je potiten i skromno je sjeo u kut. Osim noa, nije imao oruja. Iz
depa je izvadio komad kukuruznog kruha i stao ga vakati. Ovaj siromah
sigurno nije bio saveznik razbojnika. Pozvah ga da sjedne k nama i da se poslui
u ostacima koji su jo bih na stolu.
Efendijo, vrlo si ljubazan ree uljudno a ja sam zaista i gladan i
edan. Siromaan sam kroja koji ne smije sjediti uz veliku gospodu. Ako mi
eli neto dati, primit u sa zahvalnou, ali te molim da mi dopusti da to
mogu pojesti ovdje.
Kako eli. Halefe, daj mu neto!
Halef stavi pred njega toliko hrane i piva da se nekoliko ljudi moglo time
zasititi.
Kad se ovjek najeo prie nam, prui mi ruku i zahvali se biranim
izrazima. Imao je tako poteno lice a pogled mu je bio tako otvoren da osjetih
prema nijemu sklonost.
Ima li roaka? upitah ga.
Nikoga. ena i djeca umrli su ma prije dvije godine od boginja. Sad
sam sam.

 Kako se zove?
Uglavnom me zovu krojaem skitnicom, ali ime mi je Afrit.
Moe li oni rei gdje si se rodio?
Zato ne? Moram znati gdje sam roen. Potjeem iz malog sela u
planini koje se zove Vaja.
Pa to je bilo ono mjesto o kojem mi je tamniar, umirui, rekao da se
tamo nalazi Karanorman-han koji traimo. Sastanak s ovim siromahom mogao
je za mene biti od velikog znaaja.
Poznaje li onaj kraj? upitah ga.
Vrlo dobro. esto sam ondje.
Kad e opet otii onamo?
Upravo sada. Namjeravam odjahati kui preko Skopja i Kalkandelena.
Ide li u posjete?
Ne. Tamo stanuje neki vra iju pomo trebam jer sam bolestan.
Nee li radije pitati pravog lijenika?
To sam ve uinio, ali uzalud. Vra mi je ve pruio veliko olakanje.
Od ega boluje?
Kau da imam kamenje u jetrima.
Izgledao je tako kao da trpi unutranje boli. Bilo mi ga je zaista ao.
Kad polazi odavde?
Sutra ujutro.
U Skopje?
Ne sasvim. Previe je daleko da onamo stignem za jedan dan.
A ima li usput dobrih hanova?
Ima ih vie.
Hoe li nas povesti?
Kako mogu jahati s vama. S takvom gospodom ja ne znam ni govoriti.
Onako kako sada govori, meni se svia. Ako ti je pravo, jahat emo
zajedno i ja u te nagraditi za tvoju uslugu vodia.
Ne govori tako! Za mene je ast to mogu biti s vama, a i lake je
jahati u drutvu nego sam. Ako zapovjedi, ja u vam se prikljuiti.
Time je sve bilo dogovoreno i on opet sjedne na svoje mjesto. Poslije
nam je zaelio ugodan poinak i otiao da legne. Moji prijatelji su takoer
zakljuili da je ovjek poten, a krmar je to jo jednom potvrdio.
Dvorite i prednja soba polako su se praznili, pa je dolo i za nas vrijeme
da poemo spavati. Handija mi pripremu mekani leaj na divanu, dok su
drugi morali spavati kod konja, koje nisam ovdje htio ostaviti bez nadzora.
Kad sam ostao sam, zatvorih vrata s nutarnje strane. Kapci su takoer bili
zatvoreni, a budui da sam se u svoj dobar sluh mogao pouzdati, odmah sam
zaspao.

KROJA AFRIT
U JUTRO se probudih tek kad je Halef zakucao na vrata. Pridravajui se
zida, odepah da ih otvorim. Jarko svijetlo dana probije se u sobu. Svi su u kui
bili tihi da mi ne bi smetali, pa sam tako zaspao.
Kroja je morao snama dorukovati, a zatim platih raun i mi se
spremismo na put.
Handija je bio kratko vrijeme odsutan, a sad mi je odrao plameni
oprotajni govor. Zavrio ga je primjedbom:
Efendijo, razilazimo se u prijateljstvu, iako si mi zadao velikih briga.
No sve je dobro prolo pa ti elim na put dati jednu opomenu. Upravo sam bio
kod mesara jer sam kao susjed duan da izrazim sauee. Pokojnikov brat je
nestao. Kau da je odjahao. No ja sam u dvoritu vidio njegova najboljeg konja;
bio je osedlan i spreman za put. To se tebe tie.
Moda ide obaviti neki posao.
Ne vjeruj to! Ako je tako ranjen kako mi je zaptija javio, moe ga
samo krvna osveta istjerati iz kue. Dakle, uvaj se!
Kakvog konja ima?
Mrkova s dugom bijelom lisom. Najboljeg konja cijele okoline. Ako je
odluio da te slijedi, nee se vratiti sve dok ti ne bude mrtav. Po zakonu krvne
osvete on gubi ast ako dopusti da umakne.
Hvala ti na upozorenju! Ostaj mi zdravo!
I ti! Nemoj se uplaiti kad izjai kroz vrata!
to bi me moglo uplaiti?
To e vidjeti i uti.
Krenusmo. Vrata se tek sad otvore. Jahao sam na elu. Kad sam zaao
pod svod vrata i glava mog konja se pojavila vani, zau se strahoviti tresak kao
da je udario grom, praen uasnom bukom. Moj vranac se prope i stade se ritati
sa sve etiri noge. Imao sam muke da ga opet smirim.
A kakva je to bila buka? Poasna svirka za na odlazak! Svi jueranji
glazbenici bili su vani postrojeni. Prvi straan tresak izvela je trublja, a sad su je
ostali instrumenti pratili. Poto je truba energinim pokretom zabacio trublju,
nastupi tiina.
Efendijo! dovikne mi vlasnik trublje. Budui da si nas juer tako
lijepo poastio, elimo ti danas uzvratiti pa stati na elo tvoje povorke i ispratiti
te do kraja grada. Nadam se da nam ovu molbu nee odbiti.
I cijela povorka krene, praena gromkom glazbom. Vani, ispred grada,
zahvalio se Halef prisutnima govorom, i oni se vratie kuama. Mi krenusmo
prema Varciju, odakle smo jue doli. No uskoro se na put odvojio od
jueranjega jer sano krenuli prema Jerzeliju.
Kad smo preli preko mosta Sletovske, rekoh Halefu:

 Jaite korakom dalje; ja sam neto zaboravio. Moram se jo jednom

vratiti, ali u brzo za vama.
Oni odjahae. Meni nije bilo na kraj pameti da se jo jednom vratim u
selo. Imao sam sasvim druge namjere za koje nisam htio da sazna kroja.
Premalo sam ga poznavao da bih mu poklonio povjerenje.
Mesarov brat spremao je osvetu. To je bilo sigurno. Spremio je svog
konja da nas slijedi. Ako je to zaista namjeravao, krenuo je sigurno odmah iza
nas. Morao sam samo malo priekati, da utvrdim, je li opasan za nas. Morao je
projahati preko ovog mosta.
Potjerah konja meu grmlje koje je raslo uz rijeku i koje me je potpuno
sakrilo kad bih se malo sagnuo. ekao sam.
Nisam pogrijeio. Samo pet minuta iza nas, prejae on preko mosta. Jahao
je na mrkovu s bijelom lisom, preko sedla prebacio je puku, a akan mu je
visio o boku. Lice mu je bilo izoblieno zavojem koji je ispod fesa pokrivao
elo, nos i pola obraza.
Nije krenuo prema Varciju, ve je pojahao uz rijku do njena utoka u
Bregalnicu, a zatim poao dalje prema strmim padinama koje nose visoravan
Jerzeli.
Oprezno sam ga pratio s dobrim dalekozorom u ruci. Vranac me nosio
tako mirno i tiho da sam jahaa, koji je izgledao kao mala taka, mogao
neprestano drati na oku.
Preli smo cestu koja spaja Karanorman sa Varcijem, a zatim sam ga
slijedio preko livada, narijetko obraslih grmljem.
Tu ga nisam mogao zadrati na oku, jer je grmlje zaklanjalo vidik.
Slijedio sam njegov trag, a taj je bio potpuno jasan.
S lijeve strane dizale su se strme padine. Trag je vodio prema njima.
Trava je prestala i sad je tlo bilo posuto ljunkom. No grmlja je bilo i ovdje.
Iako je teko bilo slijediti trag, ipak ga nisam izgubio. Bio sam sada neposredno
kraj ruba kamene padine uz koju sam dojahao.
U taj as brzo trgnuh vranca natrag zauh ravno pred sobom kratki
sopot konja. Upravo sam htio zakrenuti oko jednog grma. Provirih oprezno i
opazih mrkova svezana za oblinji grm. U sedlu nije bilo nikoga.
Kad sam pojahao korak dalje, opazih Miridita kako polako koraa i
sagnut promatra tlo sve dok nije nestao iza oblinjeg grmlja.
Koga ili to je to traio? To bih volio saznati. Ali nisam mogao
prislukivati. Nisam ga smio slijediti na konju, jer bi me svakako opazio, a ni
pjeke jer nisam mogao hodati.
Ali neto sam mogao uiniti, ako mi ostane vremena. Mogao sam
onesposobiti njegovu puku. Visjela je o sedlu. Nisam dodue imao vremena da
izvadim kuglu, ali postojao je drugi nain da puka zataji. U sluaju da me kod
tog posla iznenadi, bio sam mu vie nego dorastao, ukoliko nije ovdje imao
ortaka s kojima se htio sastati.

Sjahah i uzeh henrijevku u ruke da se o nju poduprem kod hoda i da

imam uza se pouzdano oruje. Tih nekoliko koraka do mrkova mogao sam se
usuditi da prijeem. Stigavi do konja skinuh puku sa sedla, nategnuh kokot i
skinuh kapislu. Iz kaputa izvukoh pribadau, i zabih je to sam dublje mogao u
otvor palita. Svijajui je lijevo, desno, slomih je. Rupica je time bila potpuno
zaopljana, a puka neupotrebljiva kao zakovani top. Zatim opet stavih kapislu
na mjesto i spustih kokot. Objesih puku o sedlo, kao to je prije visjela,
odepah do vranca i uzjahah.
Ipak sam bio odvie blizu. Povukoh se za jedan grm dalje i stadoh. Malo
zatim zauh udarce kopita i ljudske gilasove koji su se pribliavali.
Dosadno je bilo ekati uh gdje netko govori. Ako se nisam varao
bio je to Banud el Amazat. Neemo se opet cijeli dan uzaludno uljati za
njima, ve emo odjahati naprijed i poekati ih. U meuvremenu moemo se
odmoriti dok oni ne dou.
Pseta su kasno krenula odgovori neki drugi ovjek, iji glas nisam
poznavao, ali je vjerojatno bio Miridit. I meni je bilo dugo ekati. Sad u se
pouriti.
Pazi da opet ne promaimo, kao juer naveer.
To je bilo neto sasvim drugo. Danas mi nee utei. Nabio sam cijev
sjeenim olovom.
Pazi! Njega kugla ne moe raniti!
Sjeano olovo nije kugla!
Moda ima pravo. Davno smo se ve morali tome dosjetiti.
Uostalom, ne vjerujem u tu bajku.
Oho! zauh gdje govori Manah el Bara, Juer naveer sam
pomno nabio puku, douljao se do prozora i poloio puku na prozorsku dasku.
Nanianio sam tano u njegovu glavu, ali kad sam opalio, neto je strano
tresnulo, a moja me puka sruila na zemlju. Sam si vidio da ga nisam pogodio.
Da. Stajao sam ispod ulaznih vrata. Veoma udnovato. Vidio sam te
prema svjetiljci koja je gorjela u sobi. Vidio sam i onog prokletnika, naime pola
njegove glave. Vidio sam kad si poloio puku i nanianio uperivi cijev tano u
njegovu glavu. Tvoj je hitac prasnuo i sjevnuo kao da si nabio pola kile baruta u
puku. Ti si pao na zemlju, a onaj je ovjek tamo uspravan i neranjen jo
danas to ne mogu shvatiti.
Neranjiv je.
Ovog puta pokuat u sjeenim olovom, a ako i to ne uspije, latit u se
akama. S tim sam orujem majstor, a taj stranac sigurno nije jo takvo neto
imao u ruci. Neu ga ubiti s lea, ve u ga otvoreno i slobodno napasti.
Ne budi suvie odvaan.
Prije nego to stigne da se brani, bit e mrtav.
A njegovi ljudi?
Njih se ne bojim.
Bacit e se odmah na tebe.

 Nee imati vremena. Ne zaboravi da jaim mrkova. Uostalom, izabrat

u mjesto obraslo bunjem, gdje u zaas nestati iza grmlja s vida.
Zaboravlja da je njegov vranac daleko bri od tvog mrkova.
to mi moe nauditi vranac kad ubijem jahaa?
Zajahat e drugi na njega i stii te, moda onaj mali avo koji je
spretan i brz kao majmun.
To bi mi bilo drago. Mogao bih mu platiti za jueranje vee.
elimo ti sree! Mora osvetiti svog brata to je pravedna stvar, pa e
joj Alah pokloniti pobjedu. Ako to ipak ne uspije, doi e za nama. Zna gdje
e nas nai, a veeras emo odluiti, kako da ga udesimo. Sad emo se rastati,
budui da znamo da su oni krenuli i da jau u Skopje.
Dakle zaista neete poi istim putem kao oni?
Ne, mi emo jahati preko Engelija, a oni preko Jerzelija. Stii emo
prije njih.
Onda mogu jo malo ostati s vama. Ako me danas nema, znai da je
uspjelo, i vi vie nikad neete ugledati onog efendiju, jer e on leati negdje
zakopan. Naprijed!
Opet zauh udarce kopita, ali ovog puta su se udaljavali.
Sad i ja krenuh s vrancem oprezno naprijed. Opazih oba Aladije na
arcima, Miridita na mrkovu, Manaha el Baru, Baruda el Amazata i starog
Mubareka, koji je veoma nesigurno sjedio u sedlu i nosio ruku u povoju.
Da su znali da se nalazim najvie pet metara iza njih, kakav bi to bio
prizor! Da je moj konj samo jednom rznuo odao bi me. Ali mudra je ivotinja
znala to to znai kad mu stavim na as ruku na nozdrve. Onda sam siguran da
od sebe nee dati ni glasa.
Sad sam se mogao vratiti svojim prijateljima koji su ve davno preli
Varci. Skrenuh lijevo i tako prooh kraj tog mjesta.
Nisam uope poznavao taj kraj, a iz Varcija u Jerzeli nije bilo valjana
puta. To sam saznao od krojaa. No ipak naioh na trag svojih pratilaca
otprilike tri kilometra zapadno od prvog sela i pooh po njemu. Vodio me je
kroz divlju, kamenim gromadama posutu usku dolinu prema umi. U mekom tlu
ume trag je bio vrlo jasan pa nisam morao naprezati oi i mogao sam bre
jahati. Uskoro ugledah prijatelje.
Ba sam htio predloiti, sidi, da ekamo na tebe ree Halef.. to
si zaboravio?
Prije nego to sam odgovorio otro pogledah malog krojaa. inilo se da
nije nimalo radoznao na moj odgovor.
Htio sam vidjeti to je s Miriditom, mesarovim bratom odgovorih.
uo si od handije da su ta braa Miriditi.
to nas se tie ovaj Miridit?
Vrlo mnogo. Kani me usput ubiti isjeenim olovom ili sasjei
hajdukom sjekirom.
Odakle to zna?

 On je to sam rekao naim dobrim prijateljima koji su nas htjeli umoriti

eu.
Ispripovjedio sam cijelu zgodu, ali nisam rekao da sam onesposobio
Miriditovu puku. Pri tome sam vrsto gledao krojaa. Udesio je poteno,
zaueno lice i napokon rekao:
Efendijo, kakvi su to ljudi? Zar mogu postajati tako strana bia?
Kao to uje, mogu!
Alaha mu! O tom nisam imao pojma. to ste im uinili?
To e saznati zgodimice, ako bude dulje s nama jahao, jer mi ne
ostajemo u Skopju. Projahat emo samo, kroz grad, a zatim odmah dalje u
Kaikandelen i Prizren.
Dakle u moj rodni kraj? To me veoma raduje. Danas sam ujutro uo
od slugu, to vam se juer dogodilo. I danas vam opet prijeti smrt. ovjek bi se
zbilja mogao uplaiti.
Ti se moe odvojiti od nas.
Ne pada mi na kraj pameti. Moda e biti samo moja zasluga da se
sretno izvuete. Vodit u vas tako da vas taj Miridit sigurno nee nai. Ii emo
preko gorskih livada i otvorenih poljana. Poslije emo se spustiti u znamenitu
plodnu Mustafinu dolinu koja se protee jugoistono od Skopja sve do Kiprilija
gdje se sada gradi nova eljeznica. Tu je teren sasvim ravan, pa ako vam je
pravo, ostat u va vodi i poslije Skopja.
Bit e nam vrlo drago. ini se da si ti mnogo putovao.
Ali samo u ovom kraju koji sasvim tano poznajem.
Mi smo ovdje stranci ali smo povremeno uli da ljudi govore o
ovjeku koga zovu uti. Tko je to? upitah ja olako.
Patuljak digne obrve i odgovori:
To je znameniti razbojnik. On se plaljivo ogleda a zatim doda.
Nije dobro o njemu govoriti. On svuda ima svoje ljude. Iza slijedeeg stabla
moe koji stajati.
Je li njegova banda tako mnogobrojna?
On ima svoje veze u svakom selu i u svakom gradu. Najvii sudac i
najpoboniji imam mogu biti lanovi njegove bande.
Zar ga se ne moe uhvatiti?
Ne moe. Zakon je tu nemoan. Ja dodue ne poznajem nae zakone,
ali sam uo da su oni tako nejasni i dvosmisleni da ak i tamo gdje ih se strogo
primjenjuje, ine vie tete nego koristi. Sudac moe takav zakon tumaiti kako
hoe.
Naalost je to istina.
A kako je tek tamo gdje se zakoni ne mogu provoditi, i tamo gdje se
nitko ne mora brinuti za zakon, kao ovdje kod nas. Pogledaj samo Arbanase,
Miridite i ostale narode i plemena od kojih svako ima svoje zakone, obiaje i
prava. To je pravo polje rada za ovjeka kakav je uti. On se smije velikom
veziru i njegovim slubenicima. On se izrugiva sucu, vlastima, policiji i

vojnicima. Nitko mu od njih ne moe nita. Svako selo ivi ovdje u

neprijateljstvu sa susjednim selom. Svako mjesto je s drugim mjestom zavaeno
zbog krae, otimaine ili ak krvne osvete. To je stalni rat u kojemu naravno
najmoniji i najvei zloinac ima najvie vlasti. Ali efendijo, ja nisam nita
rekao. Siromaan sam ovjek i ne bih elio biti jo nesretniji nego to jesam.
Misli li da u odati tvoje rijei?
Za to si previe plemenit. Ali drvee ima ui i zrak uje sve.
Drugdje se tako ta ne bi uope moglo dogoditi.
Zar na drugim mjestima i u drugim zemljama nema razbojnika?
Ima ih koji put, ali nisu dugog vijeka. Neki se odre samo danima, jer
zakon tamo ima potrebnu mo da ih brzo uini nekodljivima.
Lukavstvo je esto snanije od moi.
Tada se lukavstvom bori protiv lukavstva. Nema tako lukavih
razbojnika da ne bi naili na jo lukavijeg policajca. Da se takav jedan nae
ovdje, on bi vrlo brzo pronaao utoga.
uti bi takvog ovjeka prepoznao prije nego to bi ovaj njega. A to
onda?
inilo se da kroja eli svoje rijei nekako osobito naglasiti. Zvuilo je
gotovo kao izrugivanje. Ili sam se ja moda zabunio?
Tad bi tajni redarstvenik moda bio izgubljen odgovorih. Ali bi
drugi doli na njegovo mjesto.
I oni bi nestali jednako kao i on. Kako stvari ovdje stoje, utome se ne
moe doskoiti. Najbolje da se o njemu ne govori, pa prekinimo i mi ovaj na
razgovor. Ma kako da sam siromaan, ipak me hvata strah kad mislim na njega.
Svoj novac zaraujem vrlo teko i ne skupim ga mnogo. Ali sam ipak morao
utedjeti nekoliko pijastera za vraa koji e me izlijeiti. Da me ovi razbojnici
napadnu i oduzmu mi plod moga rada, ne bih mogao dobiti lijek da opet
ozdravim.
Je li taj vra znamenit?
Nadaleko i iroko.
Onda je i tvoje selo nadaleko znamenito?
Naravno. Samo pitaj za njega.
Istina je, ve sam uo spominjati Vaju. Usto je spomenuto i ime
znamenitog hana koji se nalazi tamo u blizini.
Kako se zove?
Ne mogu se tano sjetiti. ini mi se da je jedna rije bila Kara.
On me otro pogleda. Iz njegovih oiju sjevnu brz i neprimjeen pogled
munje. Ali odmah zatim pogled mu se opet smiri, postane blag kao prije i kroja
ree:
Kara, Kara. Ne mogu se sjetiti. Da zna cijelu rije, moda bih se
prisjetio.
Moda se jo sjetim. Kara. . . Kara . . . Halefe, i ti si uo to ime,
moe li se sjetiti?

 Karanorman? odgovori Hadi koji me je dobro razumio.

Da, da, tako je to bilo. Karan-orman-han. Poznaje li ga, Afrite?
inilo se da mora malo razmiljati prije nego to je odgovorio:
Da, sad znam to misli. Nije to veliki han, ve samo jedna vist
ruevine. Tamo nitko ne stanuje. Prije stotinjak godina bilo je to veliko svratite
za karavane. Zatim je postalo karaula, straarska kula za graniare, a sad je
ruevina. to su ti rekli o tom mjestu?
Da uti stanuje u okolini.
Njegovim blagim licem preleti trzaj kao da je iznenada morao svladati
snaan osjeaj. Zatim me pogleda mirno i blago kao prije i odgovori:
Mislim da su te prevarili.
Misli li?
Poznajem dobro to mjesto. Bio sam tamo danju i nou, u svako
vrijeme, i nikad nisam primijetio neto to bi ukazivalo na to da je ta bajka
istinita. I u cijelom kraju ne znaju nita. Ja ak tvrdim da tamo utoga manje
spominju nego drugdje.
Sigurno se uvao da ba tamo gdje stanuje ne nahuka stanovnitvo
protiv sebe.
Moda je to istina. Vidim, efendijo da si mudra glava i da brzo stie
do sri stvari. No to moe biti tvoja propast. Zna da sada sumnjam da trai
utoga?
Kako si doao na tu misao?
itav tvoj nain i vladanje ukazuju na to.
uj me! I ja poinjem primjeivati da si vjet i otrouman. To bi
mogla biti i tvoja propast.
ali se. Ja sam siromaan kroja. Ali ti si, kako sam uo, ve danima
progonio utove pristae i jo ih dalje goni. Moram te smatrati policajcem, i to
lukavim policajcem, o kakvom si malo prije govorio.
Ja to nisam.
Ali tako se ini. Moda trai utoga u Karanirvan-hanu. Ali nee
onamo stii.
Zato ne?
Jer e te prije ubiti. Ako je uti u Vaji, on ve sigurno zna to
sprema. Osuen si na smrt.
Vidjet emo.
Kad bude to uvidio nee vie biti spasa.
Ponavljam ti da nisam ni slubenik ni redarstvenik. uti i njegovi ljudi
neka me ostave na miru.
A i ti njih!
Ove su rijei bile izgovorene zapovjednikim glasom. Glas mu je drhtao i
zvuao hrapavo. Bio je uzbuen. Ovaj patuljak koji se nazivao Afrit, nije bio to,
za to se izdavao. Sad sam bio siguran u to. No bio je obdaren neobinom

vjetinom pretvaranja. Ovaj mali kobac znao se obui u perje grlice. Moda je
to ipak bio onaj Suef koji me je trebao upropastiti.
No to mi je bilo zato nevjerojatno jer ga je kjaja poznavao. Ili su ga
moda samo lanovi bande zvali Suef? Je li on putovao naokolo kao poteni
siromani kroja kako bi izvidio mogunosti za razbojnike? Morao sam ga se
silno uvati. Zato odgovorih:
Ja u ih ostaviti na miru. Nisam se brinuo ni za Aladije ni za one
druge sve dok mi nisu za to dali povoda.
Smatraj da ti uope nisu dali povoda.
Ne, moj dragi, ja to ne inim. Tko meni stane na put, ja ga smrvim, pa
bio to i sam uti. Ako se usuuje dii na mene, neka samo pokua! Pokazat e
se tko e izvui krai kraj.
Malian uzdignu glavu i istegnu vrat kao da e prasnuti u podrugljivi
smijeh. Trebao je to biti vidno posprdan smijeh: to sam vidio na njegovom licu.
No onda se svlada i ree kao da me opominje:
Nikakva sultanova vlast ne moe nita protiv njega. ak je i vojska
preslaba. A ti, pojedinac i stranac, kani mu se prijetiti?
On je isto tako pojedinac kao i ja. Isto mi je tako tu, kao ja njemu.
Ako se ja s njim jednom sukobim, odluit e izmeu nas, naa osobna snaga,
spretnost i lukavstvo.
Vidim da se zaista sprema da potrai utoga.
Previe sam ponosan da bih to porekao.
A eli li se moda s njime boriti?
Ve prema okolnostima. Ja sam stranac. Mene ne zanimaju ovdanji
ljudi i njihovi odnosi. Postoji li uti ovdje ili ne postoji, ima li jedan razbojnik
vie ili manje, meni je to sasvim svejedno. No imam da mu postavim jedan
osobni zahtjev. Ako poslua moju zapovijed . . .
Ako uslui tvoju molbu, hoe valjda rei, efendijo.
Ne. Poten ovjek je vredniji od lopova i ima pravo da mu zapovijeda.
Dakle, ako poslua moju zapovijed, ja u otii a da mu vlas s glave ne skinem.
Ako me ne poslua, onda utoga vie biti nee.
Opazio sam da njegova mala, uska prsa jedva diu. ovjek je bio blijed
kao leina. Bio je silno uzbuen ali se svladao i mirno rekao:
Efendijo, ti se vlada kao da si neranjiv i kao da se ne mora bojati
tisue utih.
To i jest tako odgovorih ja udarivi rukom po koljenu da je
zveknulo. Mi smo samo etvorica. Imamo obraun sa utim. On i njegovi
saveznici moraju se bojati nas, a ne mi njega. Sve te ljude mogu jednim
pokretom svoje ruke zbaciti u prainu.
Pri tom sam puhnuo preko ispruene ruke. Nisam se uopte htio razmetati
ih hvalisati. Ovakvim postupkom iao sam za odreenim psiholokim ciljem.
Htio sam maliama razljutiti kako bi izgubio svoju mo svladavanja, i kako bi

ga mogli progledati. Ali on se pokazao jaim od mene. On samo veselo mirnu

oima i ree:
Samo ti pui dok tebe ne otpuhnu. Ja sam ti prijatelj. Ti si ljubazno
primio i pogostio siromanog krojaa. Zahvalan sam ti na tome i htio sam te
sauvati nevolje. Zato sam te opomenuo. Ali ti me ne slua pa te ne mogu
spasiti. Stranac si ovdje, ja poznajem ovu zemlju drukije nego ti. Obeao sam
da u te dovesti u Kalkandelen. Sad sam uvjeren da nikad u ivotu nee vidjeti
taj grad, jer je tvoj ivot prekratak za tvoj put.
Za dva, ili najvie tri dana ja sam tamo.
Ne, ve u gradu mrtvih.
Odakle zna to tako dobro? To gotovo zvui kao da si sa utim
iznimno povjerljivo povezan..
To ne misli ozbiljno. Rekao sam to samo zato, jer sam iz mnogih
primjera razabrao, da uti ne doputa da se s njime ali.
Ja se ni ne bih alio s Deselimovim urjakom.
Efendijo, tko ti je to odao? viknu on ivo.
Sad sam ga imao, usprkos njegovom velikom lukavstvu i umijeu u
pretvaranju. Poznavao je Deselima i znao je da je bio utov urjak. Odao se. No
nisam dopustio da se na meni neto opazi, jer im bi on shvatio da sam ga
progledao, nije mi mogao vie nita koristiti.
Sam mi je to rekao odgovorih.
Pogodi me munjevit pogled, ali zaas ga opet nestane. Bio je to pogled
mrnje. Znao je da je Deselim mojom pomou slomio vrat. Opazio sam to na
njegovom pogledu. Ovaj mali, uljudni i pokorni ovjek bio mi je smrtni
neprijatelj.
To je bilo vrlo neoprezno od njega primjeti on ljubazno. Ali zna
li Deselim to njegov urjak radi i zna li da je on uti?
Opazio je da je pogrijeio, i pokuavao da to ispravi djetinjastom
prostodunou.
Naravno da on zna, inae mi ne bi bio rekao odgovorih.
Kako si mu izmamio to priznanje?
Lukavstvom.
Alahu! Ti si veoma opasan ovjek. Da sam ja uti, morao bi ti smjesta
umrijeti. No budui sam siromaan kroja i poten ovjek raduje me to ima
pametnih ljudi koji mogu nadmudriti one zle. No ako to zna, ta je tajna za tebe
vrlo opasna. uti te mora dati ubiti da spasi tajnu,
Posljednjih tjedana su me ve nekoliko puta morali ubiti. Juer dva
puta, prekjuer takoer i pretprekjuer takoer. Danas me Miridit kani ustrijeliti
sjeenim olovom ili ubiti sjekirom.
Kako si se samo usudio da pojae za njim?
Jahao sam za jo stranijim ljudima.
Da se okrenuo, bio bi izgubljen.
Ne ja, ve on.

 Nemoj tako misliti. On je Miridit hrabri!

A to sam ja, to e danas vidjeti. Dok sam ga pratio, bio je neprestano
preda mnom. Zar ga nisam tom prlikom mogao ustrijeliti da sam htio? Je li on
bio u mojoj vlasti ili ja u njegovoj?
On je bio u tvojoj ruci, ako si dobar strijelac. Ali kad se danas budete
opet sastali, bit e ti u njegovoj.
To ne vjerujem.
Svakako. On e te doekati i pucati u tebe, gdje i kada bude htio, a da
ti to nee ni slutiti. Nee ga ni vidjeti, a bit e mrtav.
A ja ti kaem, ako se on drzne da digne puku na mene izgubljen je!
Efendiijo, Alah mi je svjedok da to ipak zvui hvalisavo -viknu on
gnjevno.
Nije to hvalisavost. Znam to govorim.
A ja kaem tebi da e sve ako te i njegov metak iz nekog razloga
promai, umrijeti od njegove sjekire! On je majstor u bacanju. Jesi li ti, ikad
bacao akan?
Nisam.
Onda si izgubljen. A sve da se i spasi, jo su drugi tu kojima si juer
umakao. Oni mogu ovdje ekati za svakim grmom i napasti te.
To je nemogue.
Zato?
Jer su odjahali u Engeli. Da su ovdje, vidjeli bismo njihove tragove,
moj konj odao bi njihovu prisutnost soptanjem, a ja bih ih ve izdaleka
primijetio, jer su moje oi nizom godina nauene na umu.
Bio je svakako uvjeren da ja za jedan sat vie neu biti iv. Zato ga je
ljutilo to sam s takvim omalovaavanjem govorio o svojim neprijateljima.
Ponavljam ree on tebi nema pomoi. Ti ne vjeruje ni u istinu
da je istina.
Ako istina trai da vjerujem la, onda ona nije istinita. No ostavimo to.
Ti e nas jo bolje upoznati, mnogo bolje nego dosad. Budem li htio, nee
Miriditova puka opaliti, ma koliko se on trudio.
Onda ti zaista zna vraati?
Ne mogu ja nita vie od drugih. Ali ja sam se ve sukobio s ljudima,
koji su bila drukiji od mesarevog brata, pa znam kako se od njih moram
braniti. Halefe, ako me napadne, prepustit ete ga meni samome. Da se niste u
to mijeali.
Kako eli sidi odgovori Halef vrlo ravnoduno.
Strmine koje vode do visoravni Jerzeli obrasle su umama.
Sama visoravan puna je divnih livada i oranica. Preli smo pojas ume i
jahali irokom velikom ravnicom obraslom kratkom travom. Grmlje je
povremeno prekidalo vidik.
Onda doosmo do konjskog traga koji je dolazio slijeva i skretao tano u
na pravac. Stadoh i pregledah ga sagnuvi se iz sedla.

 to trai ovdje? upita me kroja.

Hou da vidim tko je ovuda jahao odgovorih.
Kako e to vidjeti?
Na svoj nain koji ti ne poznaje. Vidim da je to bio Miridit. Proao je
ovuda prije otprilike etvrt sata.
Kako to moe tvrditi?
Mogu. Zgaene travke odaju mi sasvim tano vrijeme. Jaimo dalje.
Sad sam morao promatrati dvoje, trag i krojaa. Opazih da ga je spopao
neki nemir. Pogled mu je postao nesiguran, ali otriji. Gledao je as desno as
lijevo i inilo mi se da osobito promatra grmlje kraj kojeg smo prolazili.
Je li to imalo neku odreenu svrhu? Svakako. Zato sam i ja poeo otrije
promatrati grmlje i uskoro opazih da je Miridit naem voi ostavljao tajne
znakove.
as je s lijeve a as s desne strane bila slomljena poneka granica i
poloena u pravac kojim smo trebali krenuti.
Oni su se naravno o tome dogovorili i pouzdano mislili da su uinili neto
vrlo mudro. Mogao sam sada sva ta opaanja iskoristiti, a da o tome ne
prozborim ni jedne rijei. No ovaj kroja nee nam se u sebi smijati. Kao to je
on znao za napadaj htio sam ga i ja predvidjeti.
Zato stadoh, kad smo opet doli do jednog od ovih znakova i rekoh
Halefu:
Halefe, vidi li onu slomljenu granu?
Vidim, sidi.
Tko ju je slomio?
Neka divlja.
To bi mogla biti samo krupna divlja, a onda bismo vidjeli njen trag.
Bit e da se trava opet uzdigla pa se trag vie ne vidi.
U tom sluaju prolo bi mnogo otkako je grana slomljena pa bi mjesto
gdje je odlomljena ve bilo suho. No ona je tako svjea i vlana da je moglo
proi najvie etvrt sata otkako je to uinjeno.
Tko je to mogao uiniti i to se to nas tie? Zato se zanima tako za tu
granu?
Jer mi pria cijelu priu.
Priu? Sidi, znam da umije itati tragove kao nitko. Tragove Miridita
imamo jasno pred nama. Kakve veze imaju oni s ovom granom?
Kroja je zastao postrance i gledao me pogledom, koji je trebao hiniti
ravnodunost. Ali jedan kut njegovih usta bio je otvoren i malo povuen prema
dolje, to je njegovom licu davalo teko primjetljiv, ali ipak podrugljiv izraz.
Ako ti ne zna to mi ta grana pria, onda e moda na vodi Afrit
biti otroumniji od tebe rekoh.
Kroja odmah sloi zaueno lice i odgovori:
Efendijo, ja nita ne znam i nita ne slutim, a i ti nee nita znati. to
moe priati takva grana?

 Vrlo mnogo.
Dokaz je prolaznosti svega zemaljskoga. Jo juer je bilo zeleno a
sada mora uvenuti i usahnuti.
A pri tom mi mora rei da sam i ja osuen na smrt.
Kako to? Ne razumijem te.
Uvjeren sam da ju je slomio Miridit.
Zato?
S odreenom namjerom. Nisi li primijetio i druge grane, koje su bile
slomljene?
Nisam, efendijo.
Ovo je jedanaesta grana koju vidim.
To je sluaj.
Hodajui ili jaui, moe se na prolazu, u mislima ili zbog zabave,
slomiti neka grana, ali slomiti jedanaest grana, i to as s desna, a as s lijeva, to
moe biti uinjeno samo s odreenom namjerom.
Htio bih znati tu namjeru.
Samo pazi. Vjerojatno emo naii na jo takvih znakova, pa e vidjeti
da su sve grane slomljene u istom pravcu.
Naravno da je to tako jer je divlja trala u odreenom smjeru.
O divljai ne moe biti ni govora. Slomljene grane lee tano u visini
ispruene jahaeve ruke. Tako visoka nije ni srna, a ni jelenji rogovi. A osim
toga, trag Miridita vodi tano do grma lijevo ili desno gdje je znak uinjen.
Kad si ve tako otrouman reci nam to on time postie?
Poznaje li moda ovjeka koji se zove Suef?
Ovaj mali ovjeuljak koji se tako uporno izdavao za siromanog krojaa,
morao je posjedovati silnu mo savlaivanja, jer nije trepnuo ni okom. Da nije
preko njegovih oiju prelo neto kao sjena, lako bih bio pomislio da se varam.
Suef? odgovori on. To ime sam uo, ali ne poznajem nikoga tko
se tako zove.
Budui da si tako poznat u ovom kraju smatrao sam da e poznavati
ovjeka koga sam mislio.
Ne poznajem ga. to bi on imao biti?
Pristaa utoga. On bi nas danas morao dovesti pred Miriditovu
puku.
to misli, time, efendijo?
Sad mu je lice odavalo, iako ne bojazan, a ono jasnu zabrinutost. No ta
zabrinutost mogla bi se isto tako odnositi na mene kao i na njega.
Znam nastavih da je juer dogovoreno da Suef danas pokua
stei nae povjerenje, pa da nas zatim odvede u stupicu.
Efendijo, ini se da si ti sveznajui.
Samo sam paljiv. I to je sve.
Odakle to zna?

 O tome neu govoriti. Nauen sam sve promatrati i stvarati svoje

zakljuke. To e saznati s ovih grana.
Je li se taj Suef zaista javio?
Nije. Morao nam se ponuditi kao vodi. Sreom smo sastali tebe pa je
Suef uvidio da ne moe doi do nas.
Ali kako stoji s tim granama?
Miridit eli Suefu dati upute kako da jae.
Prema tome Miridit jo ne zna da Suef nije kod nas.
Naravno da ne zna. pijun i izdajica trebao nam se sigurno usput
prikljuiti. Onda je iz svoga skrovita opazio tebe i shvatio da ne trebamo
vodia. Oito se sad ulja za nama.
Krojaevo se lice razvedri. Bio je zabrinut da smo ga progledali. Sada se
umirio jer sam mu rekao da mislim kako se Suef nalazi iza nas. Nije slutio da ga
poznajem, i u tom uvjerenju sam ga morao ostaviti.
Ali ipak mislim da se vara pone on ponovo. Tvoja je sumnja
neopravdana.
Kako to?
Zato da Miridit lomi grame? Izdajica Suef vidjet e njegov trag. A
kad je trag tako jasan, ne treba jo nekih posebnih znakova.
Ipak treba! ovjek ne poznaje tano kraj kojim prolazi. Tlo moe biti
tvrdo, tako da se na njemu ne vide tragovi. Onda treba postaviti druge znakove.
Ali ovdje je tlo mekano. Kad bi lomljenje grana imala zaista svrhu, na
koju ti misli, ono bi ovdje bilo suvino.
Nije. Jer trag bi nekim sluajem mogao biti izbrisan. Mogli su drugi
doi ovamo prije nas. Onda se Miriditov trag ne bi primjeivao. Zato je on
smatrao da su ovi znaci neophodni. No to za mene jo uvijek nije ono glavno.
Na to jo misli?
Krivo si me shvatio. Miridit ovim znakovima ne eli pokazati kojim
putem je on jahao ve kojim putem Suef mora voditi nas.
Nije li to isto?
Nipoto. Uvjeren sam da nee trajati dugo, pa e se pravac ovih
znakova odvojiti od njegova traga.
Alaha mu! Kakvu ti ima glavu! viknu on.
To je bilo neglumljeno uenje. Dobro sam dakle pogodio i zato
odgovorih:
Moja glava nije nita bolja od tvoje. Ja samo tano razmislim o
stvarima. U duhu vidim Miridita koji ovdje eka, i nas kako dolazimo. Vodi nas
izdajica Suef. Ako Miridit eli ubiti mene, mora me saekati. Mora dakle biti sa
strane skriven u grmlju. Zato se mora odvojiti od naeg pravca. Zar to ne
uvia?
Potpuno.
Prema tome, on mora ostaviti znak, da ga od odreene take Suef vie
ne slijedi. A taj znak emo uskoro nai. Krenimo dalje!

- Kad smo opet potjerali konje, ree kroja:

Veoma sam radoznao da saznam, da li tano predvia.
A ja sam uvjeren da se ne varam. Sigurno znam da se zasad jo nieg
ne moram bojati. Tek kad se pravci odvoje, uslijedit e napadaj. I kao to sam ti
na ovome dokazao da su mi grane ispriale sve misli i namjere Miridita i ovoga
Suefa, tako ja znam unaprijed to e se dogoditi, vie nego to ti to moe slutiti
i pomisliti. uti je za mene sasvim bezopasan momak.
Proli smo jo kraj nekoliko slomljenih grana. Upozorio sam krojaa na
njih i dokazao mu da je Miriditov konj uvijek prolazio sasvim blizu kraj tog
grma.
Onda stigosmo na ono mjesto koje sam mu najavio. Konjski trag vodio je
ulijevo dok su pred nama na dva susjedna grma slomljene grane pokazivale
prema naprijed.
Vidi, to je ta taka koju sam oekivao rekoh. Miridit je odjahao
na lijevo da stigne u zasjedu, a Suef neka nas vodi ravno, izmeu ovog grmlja.
Zar ne misli i ti tako?
Efendijo, ne mogu ti odgovoriti. Tvoje su misli za mene previsoke.
Ja sam ti sve tano rastumaio.
Jesi, ali ja ipak ne mogu slijediti tvoje zakljuke. Mislim da se vara.
Ne varam se.
to e uiniti?
U prvom redu bih ovog Suefa, da ga imam uza se, dao ovdje izbievati
da ne bi mogao vie ustati.
To bi bilo pravedno. No on naalost nije tu.
Ali je zato iza nas. Volio bih ga priekati! On e se uvati da ga ne
primijetite.
Sasvim tano. Ali ja u ga ipak uhvatiti i onda neka primi svoju
nagradu.
Ima pravo, efendijo!
Misli li da mu je stotinu batina dovoljno?
Nije. Kad ga dobije u svoje ruke, morao bi ga izbievati do smrti, jer
je izdajica gori od poinitelja.
To je istina. Ali dovoljno mu je pedeset.
To bi bilo neobino blago i milostivo.
Zapamti ove svoje rijei, i nemoj za njega moliti milost. No to je stvar
budunosti. Sad imamo posla sa sadasnjou.
Sidi, ne moemo se ovdje zaustaviti opomene me Halef. Moda
je Miridit u blizini.
Toga se ne bojim. Jahat emo dalje, ali ne tano u pravcu to ga
pokazuju grane,ve malo vie udesno. Tako emo izmeu nas i njega imati vie
prostora. Zaostat u nekoliko asaka ovdje, ali u zaas opet biti kod vas. I jo
jedno, Halefe. Prihvati svoju puku; ovjek ne zna to se moe dogoditi.

Miridita uzimam sam na sebe, ali ako bi ti sluajno opazio Suefa odmah mu
prosviraj metak kroz glavu!
Slaem se viknu Halef.
A poto na dobri Afrit nije naoruan moramo ga tititi. Neka ga Osko
i Omar uzmu izmeu, sebe, a ti e jahati odmah iza njih tako da si pri ruci ako
se neto sumnjiva dogodi.
Ne brini, efendijo! Ja u odmah u potjeru za ovim Suefom.
Halef me je potpuno razumio. Bio sam uvjeren da bi odmah ustrijelio
krojaa, ako bi ovom palo na pamet da pokua pobjei. Sam kroja pogleda me
zabrinutim i prodornim pogledom i ree:
Efendijo, nemojte se zbog mene brinuti.
To nam je dunost; ti se nalazi kod nas i zato si neprijatelj naih
neprijatelja. Oni bi tako s tobom postupali. Zato te moramo uzeti pod svoju
zatitu. Nemoj se udaljiti od moja tri pratioca, jer bi ti se moglo neto dogoditi
za to mi ne odgovaramo. Samo uz njih si siguran.
A ti nee jahati s nama?
Zaostat u jedan as.
Zato?
Iz kukaviluka. Neka Miridit najprije pobije vas, prije nego to pogodi
mene. Naprijed.
Halef se nasmije mom odgovoru i prijee pogledom Miriditov trag.
Pogodio je da u poi za njim.
ekao sam dok su nestali izmeu grmlja, a zatim polako odjaili u lijevo
za tragom.
Naravno da je sad valjalo budno paziti. Miridit me je mogao opaziti
mnogo prije nego ja njega. Zato sam radije skrenuo jo vie u lijevo i jahao
usporedo s tragom.
Grmlje je bilo razasuto u prilino jednakim razmacima od osam do deset
metara. Svaki put, kad bih doao do grma, zastao bih da oprezno provirim iza
njega.
Onda zauh reski zviduk. Dolazio je odanle gdje su sad morali biti moji
prijatelji. Tko je to zvidao? Je li Halef da me opomene ili da mi dade znak? Ne,
znak bi dao drukije. Ili kroja? Je li se dogovorio s Miriditom da na dolazak
najavi takvim zvidukom? Bilo je veoma smiono s njegove strane da pod
sadanjim okolnostima, kad je znao da mi je cijeli plan izdan, ipak zazvidi.
im je zviduk odjeknuo, uh u grmlju ispred sebe zvuk, kao da je netko
poluglasno izgovorio rije napokon. Zatim zauh udarce kopita, ne zvonke,
ve mukle zbog mekog tla, pa se digoh visoko u sedlu da mogu vidjeti preko
grma iza kojega sam stajao.
I zaista, opazih Miridita koji je dosad sjedio kraj svoga konja u travi, a
sad uzjahivao konja. I on je stajao visoko u stremenima, traei nas pogledom.

ARBANASOV AKAN
MORAM priznati da je mjesto napadaja vrlo dobro odabrao jer je bilo
veoma prikladno za namjeravani pothvat. Miridit je mogao poput munje naletiti
na nas izmeu grmlja, i isto tako nestati. Njegova iznenadna i neoekivana
pojava morala nas je zbuniti. Prije nego to bismo se snali, ja bih bio ustrijeljen
ili posjeen, a on bi bio u sigurnosti prije nego to bi moji uplaeni prijatelji
pomislili na potjeru.
To je bilo vrlo lijepo smiljeno ali ja nisam odobrio taj raun. Da mu ga
pokvarim, u poslednje sam dvije minute pripremio svoj laso.
Ovo oruje, koje u vjetim rukama moe biti tako strano za protivnika,
nije, kao to to mnogi misle, samo ameriko. Svi nomadski narodi koji
posjeduju stada slue se njime u raznim oblicima i na svoj posebni nain.
Madarski iko slui se konopcem ili remenom s kuglama. Isto tako Rusi,
Turkmen!, Mongoli, Tunguzi i Kirgizi lasom hvataju pojedine ivotinje iz krda.
Zato nije bilo smijeno kad sam na ovo putovanje uzeo i laso. Uglavnom
sam dolazio u dodir s nomadima, a moj pleteni dvadeset metara dugi remen ve
mi je esto odlino posluio. Budui da se zna da sam ja svoj remen pred kratko
vrijeme razrezao i potroio, moram spomenuti da sam poslije spleo sebi novi,
iako nije bio tako dobar.
Privrstih gornji dio remena o jabuku na sedlu. Htio sam Miridita
uhvatiti. Vjerojatno jo nikada nije vidio laso, pa nije imao ni pojma kako se
ovjek moe obraniti. Da ga ne bih prije vremena upozorio na svoju namjeru,
nisam kolute uzeo u ruku, ve ih objesio preko jabuke na sedlu. Naprotiv, uzeo
sam u ruke medvjedarku.
Ona je bila jedino oruje kojim sam se mogao obraniti od sjekire. To je
trik to ga smije pokuati samo onaj koji je dobro uvjebao da baeni tomahavk
odbije cijevima puke tako da sjekira odleti u stranu a da ne zada ni jednu od
onih jakih i opasnih ozlijeda koje su posljedica nesigurne obrane. Treba ne samo
gledati sjekiru dok leti, i ocijeniti koje e mjesto pogoditi, ve i usprkos velikoj
brzini i krunom kretanju tog oruja, razlikovati izmeu drka i otrice jer inae
se sjekira smota oko cijevi puke i ipak pogodi cilj. Prije svega treba puku
drati objema rukama, jer je udarac vrlo snaan, te u protivnom sluaju i sjekira
i puka udare u lice. Osim toga treba puku drati koso da sjekira udari u
blagom kutu i u otrom kutu se odbije. Za to treba snage, vjebe i vrlo otro
oko.
Poloaj je sad bio slijedei: sjedio sam na konju tako, da sam bio okrenut
u pravcu u kojem sam znao da su bili moji prijatelji. S moje lijeve strane bio je
Miridit. Gledao sam u njega i opazio da se napree da ugleda jahae. Njegov
nagli i bijesni pokret odao mi je da se ljuti to se Suef nije drao pravca koji je
on oznaio pomou grana. Da nisam Halefa uputio vie desno, proli bi oni

mnogo blie Miriditu. Ovako su se kretali po rubu iste ravnice to je Miriditu u

zasjedi bilo vrlo nezgodno.
Sad sam ih vidio gdje dolaze. I on mora da ih je opazio. Razasuto grmlje
onemoguavalo mu je da razlikuje pojedine jahae. Prema tome se nije mogao
uvjeriti, jesam li ja s njima. Budui da je to oekivao s potpunom sigurnou,
krenuo je najprije polagano, a onda bre, dok mu konj nije pao u brzi kas.
Slijedio sam ga, drei puku u desnoj ruci i pazio da izmeu mene i
njega uvijek bude neki grm. To je bilo suvino, jer je njegova panja toliko bila
usmjerena naprijed, te se nije ni sjetio da se obazre. Mekano tlo priguilo je
udarce kopita moga vranca, a osim toga mu je buka to ju je pravio njegov konj,
smetala da uje mene koji sam bio za njim.
Odluka je morala pasti za nekoliko asaka. Nisam se nimalo bojao, jedino
me je mogla zabrinjavati njegova sjekira.
Morao je obii jo dva grma. Sad je projurio kraj zadnjega i izbio na
istinu, resko kriknuvi da nas uplai. Zaustavivi konja dignu puku, ali ne
opali. Nije ak ni nanianio, ve je jo jednom viknuo, ali iznenaeno i bijesno.
Opazio je da nisam tamo.
I moji prijatelji su stali. Halef se glasno nasmije.
to hoe od nas, ovjee? upita. ta pravi tako kiselo lice?
Pseta! prosike Miridit.
Ljuti se? Oito zato jer nema onoga kojeg trai. Zato se ne ogleda?
Miridit se okrene u sedlu i opazi me. Stajao sam oko pedeset koraka iza
njega.
Trai li mene? upitah.
Naglo okrenu konja prema meni, prihvati opet puku i odgovori:
Da, tebe hou, avole! Poznaje li me? Nisam se pomakao, samo sam
kimnuo.
Ubio si mog brata. Na tebi je krvna osveta. Neu te ubiti muke, s
lea, ve kao ovjek, licem u lice!
Ne pucaj, jer mi smo neranjivi!
To bih htio vidjeti! Idi u pakao!
On pritisne otponac. Kapisla opali, ali metak ne prasne.
Vidi nasmijah se. Opomenuo sam te. Sad si moj. Digoh
medvjedarku kao da u pucati, ali on trgne sjekiru iz pasa i vikne bijesno:
Jo ne! Ako te puka nije pogodila, pogodit u te sjekirom. Zamahnuo
je sjekirom nad glavom i bacio je prema meni. Na tako maloj udaljenosti morala
mi je razbiti lubanju, ako malo promaim u obrani.
Samo jedan as, samo kratki trenutak uo sam zujanje. Bio je to mukli, ali
ipak otar zviduk. Budna oka pratio sam Miriditov pokret ruke. Ostao sam
ukoen u sedlu, drei puku objema rukama. Onda nagli trzaj pukom, i sjekira
pogodi puanu cijev, te odleti. Pogodila bi me tano u elo.
Miriditu ispadnu uzde iz lijeve ruke, tako je bio zbunjen. Sad nije imao
drugog oruja osim kubura, a tih se nisam trebao bojati.

 Vidi da prezirem i tvoju sjekiru! doviknuh mu. Ali sad e ti

biti rtva moje osvete. Pazi!
Nanianih pukom na njega i to mu vrati pokretljivost. On uhvati uzde,
trgne konja i odjuri u ravnicu, ba tako kako sam to elio.
Odjahah do Halefa i predah mu medvjedarku koja bi mi sad smetala.
Prihvatio ju je, ali me opomenu povikom:
Brzo! Brzo! Inae e utei!
Samo strpljenja! Imamo vremena. Neka na dobri, siromani kroja
Afrit vidi konjanika, s kojim se uti ne moe mjeriti. Slijedite me u galopu.
Kratak zviduk, i moj Ri odleti.
Stavih mu uzde na vrat i uspravih se u stremenima, iako me je bolesna
noga kod toga smetala.
Jaui sloih laso u zavoje oko lijevog lakta, rairih prednju omu, a
zatim skinuh zavoje s lijevog lakta, prebacivi ih na lijevu podlakticu tako da su
se mogli bez zastoja odmatati. Omu zadrah u desnoj ruci.
Vranca nisam upravljao ni uzdama ni listovima. Pametna ivotinja znala
je o emu se radi.
Miridit je najprije jahao ravno, to je od njega bila glupost, jer ga je tako
moj metak mogao lako pogoditi, budui da mi je time olakao nianjenje. No ja
ga uope nisam htio ustrijeliti.
U tom je pravcu ista ravnica bila najira pa je sada skrenuo nalijevo,
meu grmlje koje mu je moglo biti zaklon, a moda i spas.
Bez moje najmanje upute, Ri je poput dobra lovaka psa odmah skrenuo
ulijevo da mrkovu presijee put. Ipak sam uvidio da sam se predugo zadrao
kod Halefa, jer je mrkov bio odlian trka, iako se nije mogao mjeriti s mojim
vrancem. Miridit mi nije mogao umai, sve da je i stigao do grmlja prije mene.
Ali to mu nisam smio dopustiti.
Bio je ve u punom trku. Sa tri laka skoka grabio je prostor, za koji je
mrkovu grevito trebalo etiri. Ali Miriditova prednost bila je ipak odvie
velika. Mogao sam ga stii samo upotrijebivi tajnu.
Kome jo nije jasno o emu se radi kod takve tajne, treba da zna, da
svaki Arapin koji posjeduje pravog punokrvnog konja, naui ovoga na jedan
znak to ga jaha moe upotrijebiti, kad konj mora do krajnjih granica
napregnuti svoje snage.
Pravi arapski trka, i u najbrem trku, ne koristi uope punu snagu. Na
tajni znak on jo ima tolike rezervne snage da se galop moe neizmjerno
ubrzati. Naravno da se to koristi samo iznimno, u najveoj opasnosti, kad spas
zavisi samo od brzine.
To je onda jahanje sa smru. Konj ne tri, ve leti. Od brzine ne vide se
noge konja. Sada, u tom asu, jaha upotrijebi tajnu, i nekoliko sekunda kasnije,
konj i jaha ve nestaju gledaocu kao mala takica u daljini.
Ovaj znak naziva se tajnom, jer ga vlasnik konja nikada ne odaje. Ne
kazuje ga ni eni, ni sinu, ni jedinom nasljedniku, pa ak ni najboljem prijatelju.

Tu tajnu saznaje samo kupac, a na samrti saopava je onome, kome e predati

konja. Nikakva muka, pa ni smrt, ne mogu iupati ovu tajnu. S njom se umire.
Kad sam Rija primio na poklon, saopena mi je i tajna, to jest tajni
znak. On se sastojao u tome, da se vrancu morala staviti ruka meu ui i pri tom
viknuti njegovo ime Ri! Bio sam u nekoliko navrata prisiljen da upotrijebim
ovu tajnu i to s nevjerojatnim uspjehom.
Sada nisam bio u takvoj opasnosti, da bi bilo opravdanja za upotrebu
tajne. Ali vranca sam odluio darovati Halefu. Prema tome, ja sam bio njegov
vlasnik jo svega nekoliko dana, te mi se moglo oprostiti, ako sam zaelio da jo
posljednji put s njime poletim.
Zato mu stavih ruku meu male ui i viknuh: Ri!
Zastao je usred skoka. Zatim se zaulo neto poput dubokog kalja, i onda
je krenuo. to tu vrijedi govoriti! To se ne moe opisati. Nisam sjedio na konju,
ve mi se inilo da letim kroz zrak na strijeli. Stigoh do grmlja prema kojem je
Miridit urio davno, davno prije njega. Izmeu mene i njega bila je udaljenost
oko osamdeset metara. On okrene konja i pojuri natrag u ravnicu.
Slijedio sam ga, ali ne vie ovim previe napornim galopom. Njeno sam
pogladio sjajni vrat svoga vranca i time mu saopio da sam s njim zadovoljan, i
da vie nije potrebna ta najvea brzina. On popusti u trku, ali meni je trebalo
samo dvije sekunde da stignem Miridita i da mu se primaknem na udaljenost od
dvije duljine konja.
Stani! Zapovijedam ti! viknuh.
Okrenuo se prema meni. Drao je pitolj u ruci i opalio na mene. Po tome
kako je nianio, vidio sam da me nee pogoditi, pa zavitlah omu lasa oko
glave.
Miridit je ve prije udarao konja biem, kako bi ga natjerao na najveu
brzinu. Sad je uz kletvu odbacio pitolje, izvukao no i zabio ga konju u meso.
Zarzavi glasno, konj je pokuao trati bre, ali bilo je uzalud.
Onda bacih omu. U istom asu, dok je ona poput koluta zalebdila nad
jahaevom glavom, zaustavih naglim trzajem svog konja. Snaan trzaj i povik.
Ri je stao, a mrkov potrao dalje, dok je Miridit leao na zemlji, sa snano
stegnutom omom oko ruku i tijela. Bio je iupan iz sedla i u dalekom luku
baen na zemlju.
Vidio sam da se ne mie pa nisam urio da sjaim. Nije mogao pobjei.
Kad sam dojahao do njega, vidjeh da ima zatvorene oi. Bio je u
nesvjesti. Ostadoh u sedlu tapui svog konja u znak zahvalnosti za njegov
napor. Vranac je bio vrlo osjetljiv na takve njenosti. Izvio je glavu i pokuao
me dohvatiti jezikom, a kad mu to nije uspjelo pokuao me oinuti repom. Da
mu uinim veselje, nagnuo sam se natrag, ispruio ruku pa nekoliko puta
uhvatio njegov iroki rep pri emu je on zarrzao od zadovoljstva.
Ubrzo stigoe i moji pratioci. Pri tom sam se udio kakvom lakoom je
tralo mravo krojaevo kljuse. inilo se kao da staro kljuse upravo zabavlja to
jednom moe estito trati.

A i mali mravi ovjeuljak odlino je sjedio u sedlu. Mislim da se kljuse

isto tako pretvaralo kao i njegov gazda.
Je li mrtav? upita Halef im su stigli.
Ne znam. Pogledaj!
Sjahao je i pregledao zarobljenika.
Momak samo malo spava. Evo ti njegove sjekire.
Halef mi prui divno oruje, to ga je podigao. Svinuti drak bio je
prevuen ribljom koom. Sama otrica bila je fini, stari i odlino dotjerani rad.
Na jednoj strani stajalo je na arapskom jeziku. Imam s tobom da razgovaram,
a na drugoj strani Bilo ti sretno, zbogom. Oito je umjetnik koji je izradio
oruje imao malo udan znaaj.
Dakle, Halefe upitah to kae na naeg Rija? Hadi duboko
uzdahnu i oduevljeno odgovori blistavih oiju:
to da kaem, sidi! Rekao si mu tajnu?
Jesam.
To sam mislio. Letio je najprije kao strijela, a zatim kao misao.
Izdaleka je izgledalo kao da nema nogu. Prije nego to sam se mogao sjetiti ve
je bio kod grmlja. A gledaj ga kako stoji. Na tijelu mu nema ni kapi znoja.
Nema.
Na gubici ni traga pjeni!
Ni traga.
Ili zar moda ubrzano die? Ili mu plua prebrzo rade, ili slabine
dau?
Nema tome ni traga.
Stoji tako mirno i zadovoljeno, kao da je upravo ustao iza sna. Bila je
to divna i prekrasna slika. Ni prorok nije imao takva konja. teta da je pastuh, a
ne kobila. To mu je jedina, ali zaista jedina mana. Danas u mu dati za veeru
veliki komad kukuruznog kruha preliven rakijom. To mu je najmilije jelo. On je
sladokusac.
I obrativi se krojau upita:
Dakle, Afrite, ti divovsko bie, osjea li potovanje prema ovom
konju?
Nema mu ravna. Jo nikad nisam vidio takvog konja odgovori
Afrit.
Promatrao je vranca oima poznavaoca. Je li siromani kroja mogao
tako gledati pogledom strunjaka? Nije! U njegovim oima leala je teko
skrivena pouda. Silno je elio da zadobije tog vranca. Na njemu se to vidjelo,
ma koliko se trudio da zataji.
U redu! odgovori Halef, zadovoljan ovom pohvalom. A to
kae na njegova gospodara?
Zasluio je takva konja. Dobro jae.

 Dobro? to ti pada na pamet! I ti jae dobro, ali prema njemu ti si

abac koji sjedi na leima vola. A ko te je pitao kako on jae? Ja sam to
drugaije mislio. Nije li sjajno odrao rije?
Jest, priznajem.
Naravno da mora priznati, jer si prisiljen na to. Nije li on dokazao da
je Miridit momi prema njemu koji jo ne zna ni hlae zakopati. Kako ga je
divno nadmudrio! Jesi li slutio da e mu doi iza lea?
Nisam.
Ja sam to odmah znao. Tvoj je mozak poput kolaa koji je na vatri
spaljen i pocrnio tako da ga ne moe jesti. Kako se Miridit zaudio kad ga nije
vidio s nama, a kako se uplaio kad ga je onda ugledao iza sebe! Kako sigurno
je na njega nianio. A zna li zato mu puka nije opalila?
Jer je zatajila.
Ne, ve zato jer smo neranjivi. Razumije li ti krojau svih siromanih
krojaa? Pa onda bacanje sjekire? Bi li ti znao obraniti taj udarac?
Tako mi moje siromane due, ne bih.
Tako ti tvoje siromane due, to ti nikada nee ni moi, jer je tvoja
dua poput crva, duga i bespomona i uzalud se u tebi gri da stvori neku mudru
misao. A zatim lov! Jesi li ve vidio kako se remenom moe jahaa skinuti s
konja?
Nisam nikada.
Vjerujem. Ti jo uope mnogo toga, jo tisue stvari nisi vidio koje mi
znamo i umijemo. to moe tvoj uti nauditi naem efendiji? Nae lukavstvo i
hrabrost bit e poput svrdla koje e mu prodrijeti u tijelo.
Moj uti! Ne govori tako!
Brani ga?
Ne pada mi ni na kraj pameti.
Nisi li rekao da je on moniji od nas i da e nas unititi?
Rekao sam to da vas susretljivo opomenem.
Onda ti takoer susretljivo velim da ubudue dri jezik za zubima.
Nama ne treba opomena. Mi znamo to nam je initi, a to nije, jer poznajem
sebe, a i svoje neprijatelje. Oni su prema nama ono to su suhe travke prema
palmama koje svoje vrhove diu u oblake. Taj uti leat e nam pod nogama
kao ovaj Miridit koji lei tu na zemlji. A sve one, koji mu slue pojest emo kao
duhan za vakanje.
to sam ti uinio, Hadi Halefe, da tako strogo i ljutito govori sa
mnom?
Rekao si da je uti moniji od nas! Zar to nije dosta? Ti jo nisi vidio
ni jednog slavnog junaka. Sad vidi ljude, junake, koji do utoga dre koliko do
muhe. Uhvati je i stisne u ruci.
Da prekinem malo Halefa, koji je sad ba drao jedan od svojih govora,
rekoh:
Kad sam stao iza Miridita, uo sam zviduk. Tko je zvidao?

 Ovaj kroja.
Zato?
Rekao je da je pas protrao kroz grmlje.
Jasno sam ga vidio mirno izjavi izdajica.
to te se ticala ta ivotinja?
Vjerojatno je zalutao pa smo ga mogli povesti do slijedeeg sela kome
vjerojatno pripada.
ini se da je Miridit poznavao taj zviduk.
Sigurno nije.
Odmah je skoio na noge i uzjahao.
To je bio sluaj.
Naravno. Ali ini se da je sa Suefom bilo dogovoreno da ovaj svoje
pribliavanje najavi zvidukom. Obojica bi poinila veliku glupost, jer bi time
odali da stoje u vezi. Nadam se da u Suefa uhvatiti, pa u ga onda upozoriti na
ovu nepromiljenost.
Nee li pogledati Miridita? Pokree se.
Miridit je malo pomaknuo nogu. Vidjeh da je otvorio oi i da bijesno
bulji u mene.
Dakle upitah ga kako ti se svia svretak tvoje pustolovine?
Budi proklet! odgovori on.
Tvoja su usta puna blagoslova, a ja ipak nisam htio da ti nanesem
nikakvo zlo.
Znam ja koliko ti dobro misli.
to zna?
Da e me ubiti.
Vara se. Da sam te htio ubiti to sam danas ve mogao uiniti nekoliko
puta.
Onda sa mnom ima jo gore namjere.
Na to misli?
Ima raznih naina da se onesposobi krvni neprijatelj, a da ga se pritom
ne ubije.
Moe ga se na primjer ostaviti da pogine od ei kao to ste vi s nama
namjeravali uiniti.
avo vas je izbavio.
Nije. Jer da nam je on htio pomoi ostali bismo s njim u paklu.
A ipak ste povezani s avlom jer ste svi neranjivi.
Misli li da za to treba pomoi avla? To ovjek moe sam uiniti, bez
svake tue pomoi. Mora samo biti dovoljno pametan i uen. Mi se ne bojimo
tvojih kugla, ni tvog sjeenog olova koje si danas pomno nabio u cijev.
Ima li moju puku?
Nemam. Ona visi na sedlu, a tvoj konj je s njom otrao.
Kako onda moe znati da sam u nju nabio sjeeno olovo?

 Ja uvijek znam ono to moram znati. Sad ne moe odjati kui u

igance, ve mora otii k tvojima ortacima kao to si se s njima dogovorio.
Ja? Kuda?
To ti tano zna. Zar nisu oni jaui preko Engelija ve u prednosti?
Tko ti je to rekao?
Sanjao sam. Vidio sam ih u snu na uzvisini s druge strane Varcija
kako ekaju na tebe. Ti si doao, sjahao, da im kae da smo napokon, iako
kasno, krenuli. Onda ste zajedno odjahali. No ti si se ubrzo od njih rastao da bi
doao ovamo gdje nas je Suef trebao dovesti kred tebe.
Suef! viknu on uplaeno.
Njegov pogled potrai krojaa i nae ga. Pravio sam se da ne vidim
opomenu u pogledu to mu ga je malian dobacio. ini se da je ovaj znak
umirio Miridita jer zapita:
Tko je Suef?
Tvoj prijatelj.
Ne poznajem nikakvog Suefa.
Moda e ga prepoznati kad ga ja, kao to se nadam, dadem
izbievati pred tvojim oima. Ti si sa svojim ortacima dogovorio, ne doe li,
znai da sam mrtav. Nadalje ste dogovorili da e veeras doi k njima, ako ti
napadaj ne uspije. Napadaj nije uspio. Hoe li otii?
Nije znao to da misli, ali ipak mrko odgovori:
Ne znam odakle ti je to sve poznato, ali ne moram ni znati. Postupi
brzo, i ubij me!
Zato da te ubijem?
Jer sam ja tebe pokuao ubiti.
To za mene nije razlog.
Znai da ne poznaje zakon krvne osvete.
Poznajem ga.
Onda zna da ja cijelog ivota moram nastojati da te ubijem?
Znam.
A ipak me sada nee ubiti?
Neu. Obranio sam se od tebe i nisi mi mogao nauditi. To mi je
dovoljno. Znam da tebe zakon krvne osvete sili na ubojstvo pa ti ne mogu
zamjeriti to mu se pokorava.
On me je zapanjeno gledao. Nije shvaao moje rijei.
Ali razmisli nastavih. Jesam li ja zasluio krvnu osvetu? Bio
sam zatvoren. Morao sam se osloboditi. Morao sam pucati, ali nisam znao da je
to tvoj brat koji gore sjedi. On je sam tome kriv to ga je moj metak pogodio.
Znao je da imamo oruje uza se. Bila je velika glupost od njega to je sjedio
tamo gore na vratima.
- U tvojim rijeima ima mnogo istine.
A zato me je tvoj brat htio umoriti eu? to sam mu uinio? Jesam li
ga uvrijedio, oalostio, okrao ili opljakao? Ne! Doao sam da se raspitam o

utom. Bilo mu je slobodno da mi kae ili ne kae. Ja bih u miru poao dalje.
Zato je on postao moj neprijatelj?
Jer su njegovi prijatelji tvoji neprijatelji i jer hoe unititi utoga.
Ni to neu.
Trai ga, a ubio si njegova urjaka Deselima. Na tebi je krvna osveta i
ti e joj podlei.
Nisam ubio Deselima. Ukrao je moga konja, pao s njega i slomio vrat.
Jesam li ubojica?
Trebao si ga pustiti da pobjegne. Ali ti si ga gonio i slijedio.
Dakle na meni je krvna osveta zato jer nisam dopustio da mi ukrade
konja? Sluaj me! Potivao sam vas jer sam mislio da ste hrabri i estiti ljudi.
Ali sada vidim da ste kukaviki i neiskreni nitkovi. Vi ste kradljivci, bijedni
kradljivci, a kad vam netko otme ukradeno, onda mu vi uzvraate krvnom
osvetom. Samo pljunuti mogu na vas. Za mene je taj va uti bijedni nitkov, a
svi vi koji mu sluite jadni ste lopovi na koje se ja neu obazirati. Ustani i bjei!
Ne bojim se tebe. Pucaj za mnom koliko puta hoe. Halefe, odrijei laso.
Sidi! viknu malian uplaeno. Jesi li lud?
Nisam. Oslobodi ga!
To neu uiniti!
Zar da sam to uinim? Nije s lea pucao u mene, ve mi se
suprotstavio u otvorenoj borbi. Osim toga mi je, prije nego to je opalio u mene,
odrao lijep govor za vrijeme kojega sam ga mogao ubiti da sam htio. Nije
ubojica iz potaje, pa zato neu ni ja tako postupiti. Oslobodi ga lasa!
Sad me Halef poslua i odvee Miridita. Ovaj ustane. Da smo oekivali
njegov iznenadni bijeg, prevarili bismo se. Ispruio je i rastegnuo ruke koje su
mu bile lasom stisnute uz tijelo, a zatim stupio preda me.
Efendijo ree ne znam kako da protumaim tvoje dranje.
Rekao sam ti.
Jesam li slobodan?
Moe ii kamo hoe.
Dakle ne trai nita od mene?
Nita.
Ni obeanje da u te potediti?
Ne pada mi na um.
Ali ja te moram ubiti.
Pokuaj samo.
- Ti zna da veeras moram poi za svojim ortacima.
Znam to, i nemam nita protiv toga.
A zna li gdje me oni ekaju?
Na licu mu se opaao znak unutarnje borbe. Ponos i blagost, mrnja i
ganue, borili su se u njemu. On ree:
Hoe li me smatrati kukavicom ako od tebe primim slobodu?
Neu, i ja bih tako postupio, a smatram se hrabrim ovjekom.

 Dobro je. Primit u svoj ivot od tebe. Nitko me vie ne bi ni

pogledao, kad bih dopustio da mu ubojica mog brata pokloni ivot i kad bih
odustao od osvete. Krvna osveta izmeu nas ostaje, ali neku zasad poiva.
Vidim da ima moju sjekiru. Poklanjam ti je, iako je ona tvoj pravedni plijen.
Zna li to to znai?
Ne znam.
To je znak da krvna osveta zasad poiva. im mi vrati sjekiru, ona
poinje iznova.
Dakle, dok ja imam sjekiru nee biti borbe izmeu nas?
Jest. Hoe li je uzeti?
Uzet u je.
Kamo je pobjegao moj konj?
Eno ga tamo kod grmlja.
Idem. Rado bih ti pruio ruku na oprotaju, ali na tvojoj je krv moga
brata. Smijem je taknuti samo da te ubijem. Zbogom!
Zbogom!
On ode. U daljini se jo jednom okrenuo i mahnuo nam, a zatim je priao
svom konju i odjahao.
Sjekiru imam jo i danas. Krvna osveta jo uvijek spava, a vjerovatno se
nikada nee probuditi.
Mali kroja je s napetom panjom promatrao ovaj dogaaj. Vidjelo se na
njemu da je usprkos mojim prijanjim objanjenjima s najveom sigurnou
vjerovao da u Miridita dati ubiti. Na licu mu se nije moglo razabrati je li
zadovoljan takvim ishodom stvari, jer je ono izraavalo samo najvee uenje.
Halef je oito bio nezadovoljan. Za njega bi bila velika zabava da sam
naloio da Miriditu odbroji pedeset batina, pa ga zatim pusti da ode. No i bez
obzira na dostojnost takvog postupka stvorio bih sebi njime samo dvostrukog,
ljutog i smrtnog neprijatelja, a ovako ga se uope nisam morao bojati.
No budui da se Hadi nije usuivao da prigovori meni, iskalio je sad
svoje neraspoloenje na krojau:
Ej ti, ovjee igle i konca! to stoji tu zinuvi kao som? emu se tako
udi?
Efendiji.
I ja.
Mogao ga je ubiti.
I tebe s njim!
Zato, mene?
To u ti rei onda kad u ti to moi dati i pismeno.
Izgubili biste vodia.
To bi bila velika teta.
A tko zna to bi vam se jo usput moglo dogoditi?
Nita stranijega, nego kad si ti s nama. Poznaje li zakon krvne osvete
onako kako se ovdje provodi?

 Poznajem.
Je li stvarno istina da je sada kavga prestala?
To je svakako istina dok sjekira ne bude vraena. To meutim vrijedi
samo za krvnu osvetu, inae ne.
Kako ti to misli?
On vas na primjer moe napasti da vas opljaka i pri teme vas ubiti.
Onda vas je ubio zbog pljake, a ne zbog krvne osvete.
Alah je velik, ali vae potenje ovdje je maleno odgovori Halef.
to vrijedi mom susjedu obeanje da mu neu krasti bundeve, ako mu naredne
noi ukradem dinje? Svi ste vi razbojnici!
Prekinuo sam ovaj razgovor pitanjem:
Kako je jo daleko do Jerzelija?
Nepun sat.
Ondje emo stati da se malo osvjeimo. Ima li tamo han?
Ima. Poznajem handiju.
A to predlae ti, gdje da prenoimo?
U Kiliseliju. I tamo poznajem handiju.
Koliko treba jahati donde?
Od Jerzelija etiri sata.
Zato si odabrao ba to selo?
Vrlo je lijepo mjesto i lei u Mustafinoj dolini gdje se sve to srce
zaeli moe dobiti veoma jeftino i u izobilju.
Kako je daleko odavde do Skopja?
Osam sati.
U redu. Noit emo u Kiliseliju.
Kroja je kao vodi jahao naprijed, i inilo se da se i ne brine za nas.
Budui da su Osko i Omar jahali za njim, mogao sam s Halefom razgovarati o
njemu a da nas on ne uje.
Sidi upita Hadi radoznalo i ti misli da je on taj Suef? Kimnuh
glavom, a on me upita gledajui me lukavo sa strane:
Odrat e rije zbog onih pedeset?
Dobit e ih, ali ne sada.
Zasluio ih je obilno. udio sam se da si mu toliko toga saopio iako
zna da je on na strani naih neprijatelja.
Hotimice.
Ti uvijek ima svoje tajne namjere. Vidi dalje nego mi, i zato se
pretvara da si mu povjerovao. Ja bih ga izlemao i ostavio.
I ubrao vrlo loe plodove. Dok je kod nas, bit emo upueni u sve, to
njegovi ortaci misle protiv nas poduzeti. Noas e nas napasti, i smatrati da je to
posljednji put, jer su uvjereni da e uspjeti. Noas moramo svi biti ubijeni. Jo
ne znam kako se to ima odigrati.
Ali mi emo to saznati.

 Naravno. I to putem krojaa. Moramo ga potajno motriti, a da on to ne

primijeti, jer e se inae veoma uvati. Prema onome to e raditi moi emo sa
sigurnou zakljuiti to nam spremaju.
Motrit u ga budnim okom.
Molio bih te da to uini, jer se ne mogu sam starati o svemu. Zbog
svoje noge morat u vjerovatno opet ostati u sobi. Vas trojica morate promatrati
to se vani dogaa. Prije svega moramo saznati gdje su Aladije, Barud i ostali,
gdje i kada e razgovarati sa krojaem, i gdje, kada i kako moramo biti ubijeni.
Sidi, mnogo toga treba tu pogoditi. Hoe li i Aladije biti tamo? Oni
su jahali preko Engelija.
Od Engelija do Kiliselija, mogu poi cestom koja vodi iz tipa u
Skopje. Onamo e stii prije nas. Radi se samo o tome, da saznamo njihovo
skrovite. Za sad ne moemo jo stvoriti nikakav odreeni plan, jer moramo
najprije vidjeti mjesto i prilike koje emo tamo naii. Prije svega treba paziti da
krojaa ni na as ne ispustimo iz vida.
Ovog podlaca! Izgledao je tako odan i poten. S kojeg je razloga
mogao doi u ovaj kraj, sidi?
Mislim da je on posebni povjerenik utoga i da mora izvriti vanu
zadau.
Mi emo to saznati, sidi. Zasad se moemo radovati to smo se rijeili
jednog neprijatelja, i to najogorenijeg.
Misli Miridita?
Taj noas sigurno nee doi.
A ja mislim da e sigurno doi.
Da pomogne Aladijama?
Naprotiv. Da bude uz nas, a protiv njih.
To ne vjerujem.
Ja vjerujem. On je Miridit, i to hrabar. Samo zato je na neprijatelj, jer
je moj metak sluajno pogodio njegovog brata, a ne zbog utoga. Mislim da on
nas sada potuje i da mu je odvratno, opako i podmuklo vladanje ostalih. On zna
da sam mu poklonio ivot. A tko ne voli svoji ivot? Zato smatra svojom
obavezom da bude zahvalan.
Zar nisi potedio i one ostale? Jesu li ti se oni zahvalili?
Nisu, ali oni su bijedni nitkovi. Da imaju njegov znaaj i njegovu
otvorenost, ve bismo davno s njima svrili. Siguran sam da e doi, a moda e
nam njegova prisutnost biti od koristi.
Kao to je kroja rekao, stigosmo u Jerzeli za jedan sat. Bilo je to
planinsko selo, o kojem nema to da se kae. Zaustavismo se u hanu i
pojedosmo kiselo mlijeko i kukuruzni kruh. Napojismo i konje.
Kroja je, im smo stigli na domak sela, pourio naprijed da nam, kao to
je rekao, osigura okrepu. Halef ma pogleda, slegnu ramenima i ree:
Zna li zato?
Upozorit e handiju da ga ne naziva Suef ve Afrit.

 I ja sam to pomislio. Ali onda je to morao rei i naem handiji u

igamcima.
Moda ga tamo znaju pod imenom Afrit.
Ili je krmar podmuklica.
I to je mogue, ali ne vjerujem.
Poto smo pojeli, pojahasmo dalje i ubrzo se spustismo sa zapadne strane
visoravni u ve spomenutu Mustafinu dolinu, koja je duga i iroka mnogo sati
jahanja. Proli smo kroz plodne oranice gdje je etva ve bila sakupljena, a
zatim preko ceste koja iz Engelija vodi u Kumanovo. Nakon etiri sata
ugledamo Kiliseli pred nama.
Kraj nije bio romantian, ali je lijep. Nije bilo bregova. No to su ljepe
bile bjelogorine ume uz put, meu kojima je bilo i omorika. Proli smo kroz
divne vonjake gdje je juno voe upravo sazrijevalo. S desne i lijeve strane
pruala su se bogata, sad ve ponjeta polja, a kad smo stigli do sela, ugledali
smo velik ribnjak, u ijoj su se bistroj vodi zrcalila stabla divnog vrta. Vrt je
pripadao zgradi slinoj dvorcu, koja je u ovoj zemlji sitnih graevina morala
zadiviti prolaznika.
Kakva je to zgrada? upitah krojaa.
To je dvorac odgovori on.
iji je?
Handije, kod kojega emo prenoiti.
Ali meni se ini da taj dvorac nije javna gostionica?
Nipoto.
Ti si govorio o nekom hanu.
Mislio sam da je svejedno, kaem li han ili konak. Poznajem vlasnika.
On vrlo rado prima goste, i bit ete mu veoma dobro doli.
Tko je on?
Turin iz Soluna, koji se ovamo od svojih poslova povukao u imiran
ivot. Zove se Murad Habulam-aga.
Kako izgleda?
Srednjih je godina, visok, mrava tijela i golobrad.
Nije mi bio simpatian visok i mrav Turin bez brade. Ne mogu sebi
predstaviti potenog Turina koji je mrav, jer sam iz iskustva nauio da se u
turskom carstvu treba uvati svakog onog tko je vei od osrednje visine, mrav i
jo k tome bez brade. Mora da sam uinio nezadovoljno lice jer me kroja upita:
Zar ti nije pravo da vas vodim k njemu?
Nije. Smatram nepristojnim da pet ljudi upadaju kao gosti potpuno
nepoznatom ovjeku.
Ne upadate vi, ve je on vas pozvao.
To nisam znao.
Taj aga vrlo voli goste. esto dolazim k njemu, i on mi je jednom
zauvijek naredio da mu svaki put dovedem strance, samo ako ih se nee morati
stiditi. On voli strance i vrlo je uen ovjek koji je proputovao mnogo svijeta

kao i ti. Vi ete se jedan drugome veoma svidjeti. Osim toga je tako bogat da
mu nije vano ugosti li deset ili dvadeset ljudi.
Uen ovjek koji poznaje svijet! To je bilo privlano. A da bi me jo vie
pridobio kroja doda:
Vidjet e prekrasan stan s haremom, vrtom i svim to bogat ovjek
moe imati.
Ima li knjiga?
Veliku zbirku.
To je prekinulo svako moje oklijevanje pa poslah krojaa da nas najavi.
Dok sam s Halefom razgovarao o bogatom i uenom Turinu i spomenuo
da se kod njega nismo morali najaviti jer su mu na dolazak ve najavili
Aladiije uplai se iznenada Halefov konj.
Jahali smo neposredno na rubu ribnjaka kad neki amac zaplovi ravno
prema nama. U amcu je sjedila mlada djevojka veslajui snanim zaveslajima.
Imala je na sebi odjeu neudate Makedonke. Ispod crvena rupca na glavi
provirivale su dvije debele, teke pletenice.
Mora da joj se jako urilo, jer je skoila iz amca ne svezavi ga i htjela
brzo protrati kraj nas. Njena crvena odjea, njena brzina, ili neto drugo,
uplaili su Halefova konja. On skoi naprijed, okrznu djevojku kopitom i srui
je. I moj se vranac poplaio i propeo. Djevojka je htjela ustati, ali je to uinila na
krivu stranu i tako je dola pod mog konja; viknula je od straha:
Mir! Plai nam konje! viknuh. Ostani mirno leati! Vranac je
bio jo malo nemiran, ali nije stao na nju pa se mogla dii. Htjela je pobjei, ali
ja joj zapovjedih:
Stani! Priekaj jedan as! Kako se zove?
Stala je i pogledala me. Lice joj je bilo mlado, mekano, okruglo, punano,
s malim nosom; bilo je bosa. Mora da ju je Halefov konj ozlijedio jer je savila
jednu nogu.
Zovem se Anka ree.
Ima li roditelje?
Imam.
Brae i sestara?
Mnogo.
A momka?
Duboko crvenilo prekri joj lice, ali ona ipak brzo odgovori:
Imam, i to krasnoga!
Kako se zove?
Janik. On je sluga.
Onda oboje niste bogati.
Da smo bogati, ve bih davno bila njegova ena. Oboje tedimo.
Koliko elite utediti?
Ja tisuu pjastera, a i on tisuu.
to ete s time zapoeti?

 Odselit emo se u blizinu Skopja gdje nam ive roditelji, i uzet emo u
zakup vrtlariju; njegov otac i moj otac su vrtlari.
A kako stojite sa tednjom? Raste li iznos?
Samo vrlo polako. Moja je plaa malena, a htjela bih i ocu koji puta
neto dati, jer i on je samo zakupnik.
To me je obradovalo. Djevojka je izgledala vrlo dobra i potena. Sirotom
ocu davala je od svoje plae, iako je time odgaala sreu za kojom je eznula.
Jesi li se udarila? upitah je.
Udario me konj.
Nije bilo tako strano, jer je ve stajala vrsto na obim nogama, ali ja se
maih depa, izvadih pedesetak pijastera i pruih joj.
Mora ii k lijeniku i u ljekarnu, Anka, da ti ozljeda zacijeli. Evo ti
neto da to uzmogne platiti.
Htjela je brzo prihvatiti, ali povue ruku i ree:
To ne smijem primiti.
Zato ne?
Moda ne moram poi k lijeniku, ni u ljekarnu. Prema tome ne
smijem primiti novac.
Onda ga primi kao dar od mene.
Na draesnom licu odrazi joj se zapanjenost pa me zapita u neprilici:
Zato? Nisam ti mogla uiniti nikakvu uslugu.
Kod darivanja se to i ne trai. Stavi to u svoju uteevinu, ili poalji
ocu kome to sigurno treba.
Efendijo, to je dobra rije. Poslat u novac svome ocu. Ti si stranac
ovdje. Gdje e prenoiti?
Kod Murata Habulama.
Nemoj! vikne ona uplaeno.
Brzo prie do mene, uhvati se za stremen i upita me priguenim glasom:
Jesi li ti onaj efendija sa tri pratioca, kojeg ovdje oekuju?
Efendija jesam, i tri pratioca imam, ali ne znam da li me oekuju.
Dolazi li danas iz iganaca?
Jest.
Onda si ti taj.
I pridigavi se na prste, apne mi jo tie nego ranije:
uvaj se!
Smije glasno govoriti, Anka. Ova tri ovjeka mogu sve uti. Oni su
moji prijatelji. Koga da se uvam?
Murada Habulama, mog gospodara.
Jesi li u slubi kod njega?
Ja i Janik.
Ima li razloga za ovu opomenu?
Imam. Kane vas ubiti.
Znam. Moe li nam rei na koji nain to misle uiniti

 Jo ne. I Janik i ja smo prislukivali. uli smo neke stvari iz kojih

moemo zakljuiti da vam se sprema zlo.
Hoe li biti moja zatitnica?
Vrlo rado. titit u te, pa makar nas gospodar otjerao.
Ako vas otjera, ja u se pobrinuti za vas.
Hoe li to zbilja uiniti?
Dajem ti rije.
Zasad ti ne mogu nita vie rei jer nemam vremena. Moram u kuhinju
jer je gospodarica otila u posjetu u Skopje. Morala je odmah otii im je stigla
vijest da vi dolazite. uvajte se Humuna, koji je sluga i dounik moga
gospodara, i koji me mrzi jer vie volim Janika nego njega. Stanovat ete u
Kuli stare majke, a ja u se pobrinuti da vas obavijestim. Ne budem li mogla
doi sama, poslat u vam Janika kome se moete povjeriti.
Izgovorila je to vrlo brzo, a zatim pobjegla.
Efendijo, to smo to uli! ree Osko. Kakva nam tu prijeti
opasnost! Ne bismo li radije otili u han?
Ne. Jer tamo bismo bili isto tako ugroeni, bez mogunosti obrane.
Ovdje imamo pomonike i prijatelje od kojih emo saznati to da radimo.
Sidi ima pravo sloi se Halef sa mnom. Ova naa prijateljica i
njezin zarunik pomoi e nam. Evo, tamo nam mae kroja, izdajica.
Stigli smo do ugla vrtnog zida i jahali sad uz njega. U zidu su bila
otvorena vrata, a u njima je stajao kroja koji nas je ekao. Doite, doite!
doviknu. Dobro ste doli. Gospodar vas oekuje.
Zar nam ne moe doi u susret?
Ne moe jer ima bolesne noge i ne moe hodati.
Onda emo ga smetati i uznemiriti.
Ni najmanje. On se uvijek raduje kad k njemu u samou dou ljudi s
kojima se moe zabaviti. Od njegovih bolesti najgora je dosada.
Tu mu moemo pomoi. Donijet emo mu zabave i posla.

ZAO POGLED"
UJAHALI smo kroz vrata. Prema krojaevu opisu i prema utisku to ga je
ova zgrada ostavljala iz daljine, oekivao sam graevinu, nalik na dvorac. Ali
kako je to sve izgledalo!
Zgrada je bila dodue duga i visoka, ali napola uruena. Prozorska okna
zjapila su prazna. Krov je na mnogim mjestima bio probuen. buka sa zida je
nestala, a pred cijelom zgradom leale su slomljene opeke koje je iz zida izbacio
zub vremena.
Dojahasmo do visoke i iroke kapije gdje nas doeka ovjek ije
izdueno lopovsko lice nije ulijevalo povjerenja.
To je Humun, gospodarev sluga objasni nam kroja.
Eto, odmah smo naletjeli na ovjeka kojeg smo se morali uvati. On mi
se pun potovanja duboko pokloni, pokae na dva snana momka koji su stajali
iza njega i ree:
Efendijo! Moj gospodar je sa alou doznao da ne moe hodati. Zato
je dao nalog da te ovi ljudi nose. Tako su snani da im se moe povjeriti.
Sjahah. Oba momka uhvate se rukom za ruku i ja sjedoh na njihove ruke,
pa me tako, kao u nekom naslonjau, prenesoe preko praga i kroz dvije sobe u
selamluk. Moji prijatelji su poli za mnom dok je kroja iezao.
Soba je bila osrednje namjetena. Uz zidove bili su smjeteni divani. Na
povienom mjestu, nasuprot ulazu, sjedio je gospodar dvorca. Uza njega bila je
slina uzvisina vjerojatno namijenjena meni. Pred tim je lealo nekoliko jastuka
za moje prijatelje.
Moji nosai stanu sa mnom ispod vratnica. Domain dvorca se nakloni, a
da pri tom nije ustao, i ree:
Dobro mi doao, efendijo! Alah blagoslovio tvoj dolazak u moju kuu
i dao ti kod mene dugi boravak. Oprosti to ne ustajem, ali podagra mi mui
noge tako da se ne mogu kretati. Neka te donesu do mene da sjedne meni s
desna. Tvoja prijatelji neka se odmore ovdje ispred nas.
Posjedose me kraj njega dok su moja tri pratioca sjela nasuprot nama.
Rekao sam nekoliko uljudnih rijei zahvalnosti i izvinjenja, no vlasnik dvorca
me prekine naglasivi da nisam ja njemu, ve on meni duan zahvalnost.
Nosai otioe, a sluge domijee lule i kavu. Na istoku se bogatstvo
ovjeka cijeni po izradi njegovih lula. Mjeren ovim mjerilom, Murad Habulam
bio je vrlo bogat ovjek. Njegova lula; a i ona koju sam ja dobio, imale su cijevi
od pravog ruinog drva, opletene zlatnim nitima i ukraene biserjem i dragim
kamenjem. Piskovi su bili runi rad osobite vrijednosti. Jantar je bio
poluproziran, zamagljen, a taj se na Istoku cijeni mnogo vie od prozirnog. Mali
fildani stajali su u vrlo fino izraenim zlatnim posudicama, a kad sam okuao
kavu moradoh priznati, da sam bolju pio samo jednom u ivotu, u Kairu. Jedna
takva aica imala je sadraj od etiri naprnjaka.

I duhan je bio izvrstan. teta da su glave lula bile tako male. Kad sam
otprilike petnaest puta potegnuo iz lule morala se nanovo puniti to je obavljao
Humun, miljenik svog gospodara.
Dobri obiaji nalau da se ne pita gosta odmah tko je i to je, pa smo tako
i mi izmijenili samo uobiajene uljudnosti. Zatim mi se Habulam malo
primakne i zapita me:
Jesi li danas dobro putovao, efendijo?
Alah me je dobro vodio odgovorih.
Kroja Afrid mi je rekao da dolazi iz iganaca.
Da, juer sam bio tamo.
A prije toga?
U Radoviu i Ostromdi.
Znai da si svaki dan na putu?
Da, jer dolazimo iz Jedrene i Stambula.
Iz Stambula! Alah ti je vrlo sklon kad je dopustio da se rodi u
padiahovom gradu!
Nisam tamo roen. Doao sam onamo iz Damaska i Palestine.
Onda si iz Damaska?
Ni to. Ja sam iz Evrope i putovao sam kroz Saharu, Egipat i Arapsku
pustinju.
Zar te je tako daleko vodio put? Jesi li napravio dobrih poslova?
Ne putujem zbog poslova. Hou da upoznam zemlje i narode, da
nauim njihov govor i njihove obiaje. S tog razloga napustio sam svoju
domovinu na tako dugo vremena.
Pogledao me pogledom punim nepovjerenja.
Zbog toga? Kakve koristi od gledanja bregova i dolina, ljudi i
ivotinja, pustinja i uma? to ima od toga kad vidi kako se ljudi odijevaju i
kako govore?
Ovaj nazor esto sam susretao. Ljudi nikako nisu mogli shvatiti da ovjek
posjeuje tue narode i zemlje zato da ih upozna. Nisu razumjeli druga
putovanja osim poslovnih ili hodoaa u Meku.
Voli li zemljopis? upitah ga.
Veoma. Rado itam takve knjige.
Tko ih je pisao?
Ueni ljudi koji su bili u tim zemljama.
Tim ljudima mora biti zahvalan to te svojim knjigama zabavljaju i
poduavaju.
Naravno.
I u mojoj domovini ima ljudi koji ele takvih knjiga. Tisue ih itaju.
Ali mora biti i onih koji ih piu, te putuju u daleke zemlje da ih upoznaju. Ja
sam jedan od tih.

 Onda si zemljopisac! Pitam te to ima od toga? Napustio si kuu i

svoj harem. Odrekao si se ivotnih radosti i izloio u tuini neugodnostima,
gladi i ei, a i opasnostima s kojima se mora boriti.
To je naravno istina.
A poslije sjedi i pie dok te oi ne zabole zato da bi oni radoznalci
mogli saznati to si vidio. Kakva ti korist od toga?
A zar putovanje nije uitak?
Nije, ve velika muka.
Ti se ne bi tekom mukom popeo na kakvo visoko brdo samo da vidi
izlaz sunca?
Ne bih, jer moj razum je zdrav. Zato da napustim svoj udobni divan
gdje mogu puiti i piti kavu? emu da se penjem i verem, pa da se poslije opet
moram sputati? To ne vodi niemu. Sunce izlazi i zalazi i kad ja nisam na brdu.
Alah je sve mudro udesio i ja svojim penjanjem ne mogu nita promijeniti.
Da, takvi su pogledi ovih ljudi. Alah, Alah! To je jedino to znadu, to im
je izgovor za njihovu duevnu i tjelesnu tromost.
Onda sigurno ne bi prihvatio potekoe i opasnosti putovanja samo
zato da upozna tui svijet? upitah ga.
Ne, to ne bih uinio.
No ja imam korist od toga jer od toga ivim.
Kako to? Zar moe pojesti brda i popiti rijeke to si ih vidio?
Ne. Ali kad napiem knjigu, dobijem za nju novaca i to je moj prihod.
Sad sam napokon neto rekao to nije zvualo potpuno ludo.
Ah ree on sad te razumijem. Ti nisi zemljopisac ve knjiar.
Nisam knjiar. Knjiar me plaa za ono to napiem, tiska to i prodaje
knjigu itaocima. Tako obojica zaraujemo.
On stavi prst na nos, razmisli neko vrijeme a zatim e:
Sada znam. Ti si onaj koji donosi kavu iz Arabije, a knjiar je onaj
koji je pojedinano prodaje ljudima.
Da, tako otprilike.
Pie li sve to vidi?
Ne sve, ve samo ono to je zanimljivo.
to je zanimljivo?
to pokree moje misli i osjeaje.
Kad recimo upozna vrlo dobrog ovjeka?
Stavim ga u svoju knjigu.
Ili vrlo loeg?
I o njemu piem da ga itaoci upoznaju i da se uasnu nad njim.
On se uozbilji i poee se ibukom ispod turbana. To mu se nije svialo.
Bilo je opasno.
Hm promrmlja. Onda e i dobar, ali i zao, obojica biti poznati u
tvojoj zemlji?
Tako je.

 Navodi li i njihova imena?

Naravno.
Tko su i to su, i mjesta i kuu u kojoj stanuju?
Veoma tano.
to su uinili, to si s njima govorio i to si o njima saznao?
Sve to dolazi u knjigu.
Ti si velika izdajica. Tebe se ovjek mora bojati.
Dobri me se ne moraju bojati, jer e ih hvaliti u svim zemljama
svijeta, budui da se te knjige prevode i na druge jezike. A oni zli, njima budi
pravo, ako se sve o njima sazna i ako svuda izazovu prezir i gnjuanje.
Hoe li pisati i o igancima?
Vrlo mnogo, jer sam tamo mnogo doivio.
Moda i o Kiliseliju?
Svakako, jer je Kiliseli lijepo mjesto koje moram spomenuti.
to e pisati o njemu?
To jo ne znam. Priekat u da vidim to u ovdje opaziti, uti,
doivjeti i saznati. Ali s pohvalom u spomanuti tvoje divne lule i izvrsnu
kavu.
Murad Habulam je nijemo gledao preda se i vrijeme je prolo u utnji.
Promatrao sam ga otro od asa mog dolaska. Bio mi je nekako poznat. Gdje
li sam samo vidio njegovo lice?
Nije ostavljao dojam bogata ovjeka. Turban mu je bio star i prljav, a
takav mu je bio i kafitam. Noge su mu bile zbog podagre debelo umotane.
Samo stopala su mu bila gola i utatenute u stare, tanke i iznoene papue. Bio
je vrlo visok i vrlo mrav. Lice mu je bilo puno preranih bora. Otre crte,
male, tvrde oi, jako razvijena brada, i iroka na rubovima sputena usta inila
su njegovo lice dosta neugodnim. Tano tako sam zamiljao lice krtice koji
razmilja samo o zaradi i gomilanju novca ne pitajui na koji nain to
ostvaruje.
Nadam se ree on napokon da e ti se kod mene svidjeti i da
e o meni pisati samo dobro.
Uvjeren sam u to. Tako si me gostoljubivo primio da ti mogu biti
samo zahvalan.
Jo bih te bolje primio i mnogo bolje pogostio, ali gospodarica moje
kue je otputovala, a ja sam nepokretan. Podagra me mui u nogama. Dobio
sam je u ratu.
Dakle bio si vojnik? Moda ak oficir?
Bio sam neto mnogo bolje i vie. Bio sam vojni dobavlja i
dostavljao sam sultanovim junacima odjeu i hranu.
Dakle vojni dobavlja. Mislio sam na siromane, polugole i izgladnjele
vojnike, i na vree zlata to su ih gospoda dobavljai napunili za vrijeme rata.
Znai da si imao visok poloaj i najvee povjerenje velikog vezira
odgovorih.

 Da, tako je ree on ponosno. Dobavljai dobivaju bitke. Oni

pobjeuju u ratu. Bez njih nema ni hrabrosti ni vrline, ve sam glad, bijeda i bolesti.
Mnogo, mnogo, duguje mi moja domovina.
Da stavim i to u svoju knjigu?
Spomeni to, molim te. Hoe li o carstvu i o padiahovim podanicima pisati
mnogo dobra?
Vrlo mnogo odgovorih kratko, jer sam primijetio da je sada htio prijei
na stvar koja je za njega bila najzanimljivija.
A pisat e o njima i zlo?
I to. Svuda ima dobrih i zlih ljudi.
Jesi li kod nas sastao mnogo zlih?
Jesam, u posljednje vrijeme, a to ba u ovom kraju. Nemirno se stao vrpoljiti
na divanu. Na taj je razgovor htio doi.
Onda e itaoci knjige sve saznati? Kad bih bar mogao dobiti takvu knjigu.
Ne bi je mogao itati, jer nije tiskana na tvom jeziku.
Onda bi mi mogao ispripovjediti neto o njenom sadraju.
Moda kasnije, kad se odmorim.
Sad u ti dodijeliti odaje. Ali prije toga mogao bi mi barem neto rei.
Zaista sam vrlo umoran. Ali da vidi, da potujem elju svoga gostoprimca
dat e ti moj prijatelj Hadi Halef Omar kratki pregled onoga to smo u posljednje
vrijeme doivjeli.
Neka pone, sluam ga.
Halefu je bilo vrlo drago to mu se pruila prilika za pripovijedanje, ali naljutilo
ga je to ga je taj ovjek na tako otresit nain pozvao da to uini. Znao sam odmah ta
e slijediti.
Dopusti mi najprije zapone Halef da ti kaem tko je to tako dobar da
ti posveti svoje rijei. Ja sam Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi
Davud al Gosara. Moje znamenito pleme jai najbolje konje u pustinji, a njegovi
ratnici ubijaju lavove kopljem. Praotac mog pradjeda jahao je s prorokom u ratu, a
praprapraotac ovog junaka jeo je dinje s Abrahamom, ocem Izakovim. Je li slijed
tvojih predaka isto tako potpun?
Moji preci seu vrlo daleko odgovori Murad Habulam malo zbunjeno.
To je dobro, jer ne smije cijeniti ovjeka po njegovim lulama i fildanima,
ve po poznatom broju njegovih predaka. Ja ne bih poastio svakoga svojim govorom,
ali budui da je moj prijatelj i gospodar, hadi efendija Kara Ben Nemzi-emir, zaelio
da ti pripovijedam, zahtijevam od tebe da mi pokloni svoju panju.
Sve je to ispripovjedio tako prirodno kao da je sam bio prisutan kad je njegov
ukundjed jeo dinje s Abrahamom. Drao se tako kao da iskazuje milost naem
domainu i da ga poauje svojim pripovijedanjem.
Smiljenim rijeima on je u grubim crtama prikazao posljednje dogaaje. Ni
jedan pravnik ne bi to bolje uinio od malog Hadija. Nije rekao nijedne rijei, koja bi
biveg dobavljaa mogla dovesti na misao da smo znali na emu smo s njim.

Uivao sam u Halefu i kimnuo mu glavom u znak priznanja kad je zavrio, jer
me je pogledom upitao kako je izveo stvar.
Murad Habulam se pretvarao da je sav izvan sebe od uenja. Odloio je lulu,
to kod muslimana mnogo znai, sklopio ruke i viknuo:
Alahu, poalji glasnika osvete na zemlju da vatrom uniti zloince ija
dodjela viu do neba! Mogu li vjerovati onom to sam uo? Ne mogu, ne, ne mogu!
Zautio je, izvadio brojanicu i stao provlaiti bisere kroz mrave prste kao da
moli. Onda iznenada digne glavu, pogleda me ispitivaki i upita:
Efendijo, potvruje li ti rijei ovoga Hadija?
Od rijei, do rijei!
Svakog su vas dakle dana htjeli ubiti?
Tako je!
A vi ste sretno izbjegli ubojicama? Mora da ste veliki miljenici Alaha.
Prema tome bi ubojice, da im je namjera uspjela, bile Alahovi ljubimci?
Vaa bi smrt bila zapisana u knjizi ivota, a to tamo pie, to ni Alah ne
moe promijeniti. To je kismet.
Nadam se onda da je kismet tih zlikovaca da ih ve ovdje na zemlja stigne
kazna.
To je ovisilo o tebi, ali ti si ih potedio.
Nisam htio biti njihov sudac.
Hoe li to sve pripovijedati u svojoj knjizi? O utom, o Aladijama, o
Manahu el Bari, Barud el Amazatu i o Mubareku?
Sve u ih spomenuti.
To je strana kazna za njih. A misli li da e se jo jednom s njima sastati?
Svakako, jer me progone. Ovdje u tvojoj kui ja sam naravno siguran. No to
zahvaljujem tebi i dobrom krojau Afritu. Ali sutra, kad odjaim dalje, ti e me
zlikovci opet napasti.
Valjda nee osramotiti moju kuu time to e samo jednu no provesti pod
mojim krovom?
Razmislit u o tome. Uostalom, prema tvom izlaganju ve je od pamtivijeka
zapisano u knjizi ivota, kako u dugo ostati kod tebe. Nitko od nas ne moe drukije
postupiti.
Tako je. Ali ja se nadam da e mi svjetlo tvojih oiju jo dugo svijetliti.
Osamljen sam u svojoj kui i ti e uljepati moj ivot i skratiti boli mojih nogu, ako
dugo ostane kod mene.
I meni bi bilo drago da mogu dugo uivati tvoju prisutnost. Rekli su mi da si
mnogo putovao?
Tko je to rekao?
Kroja.
Vidio sam na njegovom licu da je kroja lagao, ali on ipak odgovori:
Moje su noge, dok su jo bile zdrave, posjetile gradove i sela mnogih
zemalja.
A prije si rekao da se ne bi popeo na brdo da vidi izlazak sunca.

 Sada branio se on kad imam bolesne noge.

Zato omata noge, a ostavlja stopala gola?
Pri tom sam ga otro gledao. Zbunio se. S kakva je razloga hinio da ima
podagru?
Jer mi je bolest u stegnima, a ne u stopalima odgovori.
Znai da te ne boli noni palac? Ne!
Ne!
I nije nateen?
Zdrav.
A ima li naveer groznicu?
Jo nikad nisam imao groznicu. .
Odao se, jer ako sve to nije imao onda nije imao ni podagru. Nije uope
poznavao simptome podagre. Sad sam znao na emu sam. Htio sam spomenuti jo i
knjinicu pa zato rekoh:
U tvojoj samoi i boli nalazi sigurno olakanje i zabavu u mnogim
knjigama koje posjeduje?
Knjige? upita on zaueno.
Uen si ovjek i posjeduje mnogo knjiga na kojima ti treba zaviditi.
Tko ti je to rekao?
I to mi je rekao kroja.
Oito je patuljak izmislio tu la kako bi me namamio u stupicu. Habulam je to
shvatio i zato ree:
Moja knjinica nije tako vrijedna kao to ti to misli. Meni je dovoljna, ali za
ovjeka kao to si ti suvie je beznaajna.
Ipak se nadam da e mi dopustiti da je pogledam.
Naravno, ali ne sada. Umoran si i ja u vas dati odvesti u vae odaje.
Gdje su one?
Nisu u ovoj kui, jer tu bi vas previe smetali. Dao sam za vas opremiti
Kulu stare majke; ondje ete biti sami.
Kako god eli. Ali zato se taj toranj zove Kula stare majke?
To ni ja ne znam. Kau, da je neka stara ena poslije smrti esto dolazila
onamo i da se navee javljala u bijeloj mrtvakoj haljini na rubu kule, kako bi odande
blagoslovila svoju djecu. Vjeruje li ti u duhove?
Ne vjerujem.
Onda se nee bojati ni ove starice?
Ne pada oni na um. Zar se sablast jo i sada javlja?
Ljudi to govore, i zato nou ne odlaze u kulu,
Zato mi je to rekao? Ako je u toj kuli bilo sablasti, eto razloga za mene da
odbijem da tamo noim. Moda je netko u odori duha trebao da nam uini neku psinu
pa da odgovornost za sve prebaci na staricu. Vrlo djetinjasta misao koja je mogla
niknuti samo u mozgovima ovih ljudi.
Bilo bi nam drago odgovorih da jednom vidimo duha, kako bismo ga
mogli upitati to ima novo u zemlji mrtvih.

 Zar bi se ti to usudio?
Svakako.
Ali mogao bi loe proi. S duhovima ne treba razgovarati jer te to moe
stajati ivota.
U to ne vjerujem. Dobrih duhova se ovjek ne treba bojati, a na presvuene
duhove napadamo odmah. Sad te molim da nas dade odvesti u bulu.
Morat ete proi kroz vrt. Mislim da e ti se svidjeti. Stoji me mnogo
novaca, ali je zato zaista lijep.
ao mi je to neu moi u njemu uivati jer se neu moi etati njegovim
stazama.
Ako to eli, moi e. Nee morati hodati, ve e se voziti. Moja kua
ne moe dobro hodati. Zato sam za njoj dao uiniti pokretni stolac na kojem je voze.
Sad nije kod kue, pa se ti moe njime posluiti.
To je za mene velika blagodat.
Odmah u zapovjediti da se donese stolac. Vozit e te Humun, a on e vas i
sluiti.
Taj nas je momak morao nadzirati kako ne bismo mogli nita poduzeti a da on
to ne primijeti. Zato odgovorih:
Ne bih te htio liiti tvog sluge, a navikao sam da mi moji prijatelji pomau.
To ne mogu dopustiti odgovori on. Oni su moji gosti, kao i ti, i bilo bi
neljubazno od mene da s njima postupam kao s podreenima. Nemoj mi zato
prigovarati. Humun ima nalog da izvri vae zapovijedi i da uvijek ibude uz vas.
Da uvijek bude uz nas! Znai da smo bili pod njegovom paskom. Kako da ga
se samo rijeim?
Humun je donio bolesniki stolac. Sjeo sam u njega i oprostio se od
kuedomaina. Sluga me izgurao, a ostali pooe za mnom. Proli smo kroz iroki
trijem glavne zgrade i doli u dvorite koje je bilo puno otpadaka. S obiju strana stajale
su niske zgrade krcate slamom. Na etvrtoj strani dvorita bile su staje, a izmeu njih
prolaz kroz koji smo doli u vrt. Bio je to travnjak na kojemu su stajali stogovi sijena.
Proli smo zatim uz grede s povrem i s ponekim cvijetom; Je li to bio taj znameniti
vrt?
Proavi 'kraj gredica stigosmo do druge livade koja je bila vea od prijanje. I
tu su stajali stogovi sijena, a tu je strila i Kula stare majke.
Bila je to stara okrugla graevina s etiri kata, dakle prilino visoka. Stakla na
prozorima nije bilo. Ulaz je bio otvoren. Prizemlje se sastojalo od jedne prostorije iz
koje su trone stube vodile gore. Opazio sam da su uz zidove leale strunjae a na
njima jastuci. U sredini prostorije stajala je na niskim nogama etvorouglasta daska
koja nam je vjerojatno trebala sluiti kao stol. Osim toga tu nije bilo niega.
Ovo su vae odaje, efendijo izjavi Humun poto me je ugurao u kulu.
Stanuju li ovdje esto gosti?
Ne. Ovo je najbolja soba koju imamo, a moj gospodar te hoe odlikovati
time to ti ju je dodijelio.
Kakve su prostorije iznad nas?

 Jo dvije, iste takve kao ova ovdje, a na vrhu je odaja lijepog izgleda u
daljinu. Ali u gornjim odajama nema pokustva jer tamo nitko nikad ne stanuje.
Zid ove prostorije izgledao je kao da mali potres povremeno izbacuje kamenje
iz njega, nije bio obukan, a nije bilo ni kamina. Bila je to gola rupaga.
Uostalom, usput sam se sjetio kako u se rijeiti sluge. Sastali smo radnika koji
je imao upaljene krmeljive oi, a ja sam se, vidjevi ga, nehotice sjetio da svi
istonjaci podlijeu praznovjerju da postoji zao pogled. Ako netko, tko ima zao
pogled, mrko pogleda drugoga, ovaj mora oekivati da e mu se svata zlo dogoditi.
Na ovjeka koji sluajno ima otar i pronicljiv pogled lako pada sumnja da je
zlopoglea pa ga svi izbjegavaju.
Da bi djecu sauvali od uroka, veu im crvene rupce oko vrata, ili im objese
komad koralja koji ima oblik ruke. Za odrasle postoji samo jedno sredstvo da se
sauvaju loih posljedica zla pogleda. Sastoji se u tome da prema zlopoglei treba
pruiti rairene prste uzdignute ruke. Tko to uini, a zatim brzo ode, moe se sauvati
zlih posljedica.
Vrlo sam zadovoljan ovim odajama rekoh mu. Nadam se da e nam
veeras donijeti svjetiljku.
Donijet u je kad vam donesem veeru. Ima li inae jo neku elju,
gospodaru?
Jedino to nam zasad treba, je voda!
urim da vam je donesem i nadam se da ete biti zadovoljni mojom
panjom i brzinom. Takvu gospodu kakva ste vi treba podvoriti brzo. uo sam to ste
priali mom gospodaru. Moje potovanje i moju odanost imate. Srce mi je drhtalo kad
sam sluao o opasnostima kojima ste bili izloeni. Alah vas je titio, inae biste davno
bili propali.
Da, Alah nas je svaki put spasio. Obdario me je vrlinom koja me titi u
svakoj opasnosti, te mi nijedan neprijatelj ne moe nauditi.
Radoznalost mu se odmah probutila.
A to je to? upita on vrebajui.
Moje oko.
Tvoje oko? Kako to?
Pogledaj me jednom otvoreno, ravno i snano u oi! Uinio je to.
Ne opazi li nita?
Ne, efendijo.
Zar nema na mojim oima nita upadljivo?
Nema nieg.
Srea je da se to ne vidi. Dovoljno je da samo pogledam svoje neprijatelje, i
oni su izgubljeni.
Kako to; gospodaru?
Nikad u ivotu im nita vie nee uspjeti. Onaj koga ja pogledam imat e od
tog asa samo nesreu, ako to elim. Pogled mog oka ostaje na njemu. Njegova dua
pripada meni, zauvijek, i dovoljno je da samo pomislim na njega i zaelim mu neto
zla, pa mu se to i dogodi.

 Je li to istina, efendijo? upito on brzo i uplaeno. Zar tvoje oi imaju

moda zao pogled?
Jest. Ja imam zao pogled, ali se njime sluim samo protiv onih koji mi
ele zlo.
Neka me Alah ouva! Neu s tobom vie imati posla. Pruio je prema meni
svih deset prstiju, okrenuo se i pobjegao to su ga noge nosile. Moji pratioci prasnue u
glasan smijeh.
To si dobro uinio, sidi ree Halef. Taj se vie nee vratiti, jer ima zlu
savjest. Dobit emo drugoga slugu.
Hoemo, i to vjerojatno onog koga elim, naime Janaka, zarunika one
mlade djevojke.
Zato to misli?
Jer mu je Humun nesklon zbog Anke. eli mu zlo, pa e znati tako izvesti
stvari, da Habulam njegovom omraenom suparniku povjeri brigu za nas. Pomozite mi
sada da ustanem, a zatim poite u izvide. Moram znati kako izgleda u ovoj kuli.
Kad sam sjeo na svoje mjesto, popee se ostala trojica na kulu, ali se ubrzo
vratie. Halef me izvijesti:
Mislim da nam ovdje ne moe prijetiti nikakav opasnost. Obje prostorije u
prvom i drugom katu iste su kao ova ovdje.
Jesu li i gore na prozorima kapci kao ovdje?
Jesu, i mogu se zatvoriti jakim drvenim zasunima.
Sada moemo sve udesiti tako da nou nitko ne uzmogne ui, a da ne digne
buku. Kako izgleda sasvim gore?
To je prostorija otvorena na sve strane, a etiri kamena stupa nose krov.
Naokolo je kameni zid kao grudobran.
Vidio sam to izvana. Bit e da se tamo pojavila stara ena i blagosiljala
djecu.
Sada vie ne bi mogla izai, jer je prijani otvor zazidan primijeti Halef.
Za to mora postojati neki razlog. Kako se onda moe dospjeti u taj otvoreni
prostor lijepa izgleda? Otvoren je pa kia moe padati unutra. U tom bi sluaju po
stepenicama tekla u donje odaje. to je uinjeno da se to sprijei?
Otvor stepenica zatvoren je poklopcem koji se moe dii. Otvor i poklopac
presvueni su na rubu gumom, tako da se mogu potpuno zatvoriti. Pod se od sredine
prema rubovima malo sputa, a u zidu ima rupa kroz koju otjee voda.
Ovaj otvoreni prostor mi je sumnjiv. U njega se moe ui.
Previsok je za to.
Nije. Ova je prostorija samo tako visoka da ja stojei glavom gotovo
dodirujem strop. Ako su obje prostorije iznad nas iste visine, onda je pod potkrovlja
najvie pet metara nad zemljom. Dodamo li jo jedan metar na zid, koji okruuje tu
prostoriju, onda je to svega est metara.
Trebalo bi imati tako visoke ljestve a one sigurno postoje.
To i ja mislim. Moe li se poklopac zatvoriti?
Ne moe.

 Znai da nai neprijatelji, ukoliko imaju ljestve, mogu lako doi do nas.
Popnu se gore i odozgo se tiho spuste do nas, a mi ih iz tog pravca ne oekujemo.
Moram sam poi gore, da pogledam tu stvar. Osko, moe li me ponijeti na pleima?
Mogu efendijo! Popni se!
Sjeo sam mu na lea i on me je odnio gore.
Svaki kat kude sastojao se od jedne odaje. Podovi su imali otvore kroz koje su
vodile stepenice.Ti su otvori bili svuda otvoreni, osim u gornjem katu gdje je snaan i
teak poklopac sluio kao zatvara. Gumeni rubovi inili su poklopac nepropusnim za
vodu. Zid koji je okruivao ovu gornju prostoriju bio je samo metar visok, tako da je
izmeu stupova na kojima je leao krov bio otvoren prostor. Odavde je pucao vrlo
lijep pogled na polja i vonjake.
S vanjske strane postojao je balkon oko cijele kule. Kamenje je bilo rasklimano
a na nekim mjestima je i ispalo. Opasno bi bilo izai na balkon, a to mora da je bio i
razlog, zato su vrata zazidana.
Ovo je bilo, kao to sam to ve napomenuo, jedino opasno mjesto za nas.
Pomou ljestava moglo se popeti, a zatim stepenicama stii do nas. Ako smo se htjeli
obraniti, morali smo poklopac zakraunati iznutra tako da se on izvana nije mogao
otvoriti.
Vidik se uostalom malo zamutio. Ve za posljednjih sati naeg jahanja opazili
smo oblake koji su sada ispunili cijelo obzorje i polako se penjali sve vie.
im smo sili u nau odaju doao je snaan mladi i donio dvije posude s
vodom za pie i pranje. Imao je otvoreno i pametno lice pa nas je pogledao ljubaznim,
ali ispitljivim pogledom.
Selam! pozdravi on. Poslao me gospodar da vam donesem vode. Jelo
e uskoro biti gotovo.
Zato Humun nije doao?
Gospodar ga treba.
Nama je rekao suprotno.
Poele su ga boljeti noge, pa treba slugu kraj sebe.
Dakle ti si nam dodijeljen?
Jesam, ako si sporazuman s time.
Ti mi se bolje svia od Humuna. Bit e da si Janik, Ankin zarunik.
Jesam. Bogato si je obdario. Prebrojila je novac tek kad se vratila kui i
rekla mi da ti ga vratim jer si se sigurno zabunio. Nisi joj valjda htio toliko dati.
Pruio mi je novac.
Neu ga uzeti, jer sam znao koliko dajem.
To je previe.
Nije. Moda e i ti toliko primiti ako budem s tobom zadovoljan.
Ne primam napojnice. Siromaan sam, ali tebi u rado sluiti. Svidio si se
Anki i ja bih ti htio ukazati svoju odanost.
Vidim da si valjan momak i veselit e me ako ti budem mogao biti od
koristi. Ima li kakvu elju?
Imam samo jednu elju da mi Anka uskoro bude enom.

 Onda se postaraj da to prije skupi tisuu pijastera.

Anka je to ve izbrbljala? Uostalom, ve sam ih gotovo sakupio. No Anka
ih jo ni izdaleka nema.
Koliko ti jo nedostaje?
Dvije stotine.
A kad e to zasluiti?
Pa, trajat e jo dvije godine. Ali moram se strpiti. Ne mogu ukrasti novac, a
Habulam slabo plaa.
A to ako ti ja poklonim te dvije stotine?
ali se!
S tako valjanim mladiem ne bih se alio. Dat u ti novac, a ti pomogni
svojoj Anki u tednji. Evo! Uzmi!
To je bio mali iznos. Dao sam mu ga rado, jer je bio toga dostojan, a novac nije
moj. Vrlo se obradovao i nije mogao shvatiti da mu stranac bez razloga poklanja tako
bogat dar. Pravi razlog mu naravno nisam rekao. Postigao sam svoju svrhu, jer sam
bio uvjeren da e Janik sada vrlo odluno stati na nau stranu.
Rukovao se sa svakim od nas, uvjeravajui nas da e sve uiniti da budemo
zadovoljni.
Poeo sam ga oprezno ispitivati o njegovom gospodaru, a odgovor na moja
brojna pitanja bio je ukratko slijedei:
Murad Habulam je bio brat Manaha el Bare koji je zbog pronevjerenja pri
ubiranju poreza pobjegao iz Skopja. Dakle zato mi se Habulamovo lice uinilo tako
poznato, jer je bio slian svom bratu. Manah je ee dolazio k Habulamu i imao je
svoje skrovite ovdje u velikom hambaru koji je stajao kraj nae kue, jer ga ovdje
naravno nije nitko smio vidjeti. Skrovite je moralo ostati tajno i pred sluinadi, ali
oni su to davno otkrili. Naravno da su svi o tome utjeli. Osim toga imao je Janik
nalog da se to manje udaljuje od nas i da svom gospodaru javlja to razgovaramo.
Javi mu rekoh da nas nisi mogao razumjeti, jer govorimo nekim
stranim jezikom koji ne poznaje.
To e biti najbolje. Sad moram otii jer e jelo biti gotovo. Kad je Janik
krenuo da ode rekoh mu da ostavi otvorena vrata da mogu vidjeti sumnjivi hambar.
Bio je prilino velik, a preko puta nas opazih pri dnu hambara mjesto, koje se isticalo
od okoline. To je vjerojatno bio ulaz. Iz iljatog krova virio je kolac, na kojem je bio
privren sveanj slame. Moda je ova naprava sluila za tajno davanje znakova.
Janik se ubrzo vratio s velikom koarom u ruci. Stavio je njen sadraj na stol.
Hrana se sastojala od kukuruznog kruha, hladnog mesa i kajgane, koja je vrlo dobro
mirisala.
Efendijo ree on Anka mi je apnula da se uvate kajgane.
Je li neto sumnjivo primijetila?
Gospodar je sam sve priredio i poslao Anku iz kuhinje, no ona je
prislukivala i vidjela da je iz depa izvadio tuljac s misomorom.
Je li on i sad bio u kuhinji?

 Jest; pitao me je o emu ste razgovarali, a ja sam mu odgovorio kao to si

mi rekao. Zapovjedio mi je da s vama budem vrlo ljubazan i razgovaram to vie
mogu, kako biste mi morali odgovarati i moda dobili volju da sa mnom zaponete
razgovor. Obeao mi je napojnicu od pet pijastera, ako dobro izvrim zadau.
Ne znam da li ti se isplati da za pet pijastera bude izdajica.
Ne bih to bio ni za tisuu! Anka vam poruuje da kruh i meso moete mirno
pojesti.
Posluat emo je. A kajganu u odmah ponuditi vrapcima. U kako smo
lijepim odajama stanovali moe se vidjeti po tome to smo dijelili stan s nekoliko
obitelji vrabaca. Iz zida je ispalo kamenje, a u rupama stajala su gnijezda tih
beskunika koji nemaju ni toliko smisla za red da svom gnijezdu daju vrst i lijep
oblik.
Vrapci nas se uope nisu bojali. Ulijetali su i izlijetali i promatrali nas onom
povjerljivou kojom vrapci promatraju ljude od kojih nemaju ni najmanje straha.
Bacio sam nekoliko mrvica kajgane u kut, a ptiice su odmah doletjele i stale se
natezati oko mrvica. U tom asu bile su sve na okupu u kuli. Vani se smrailo, a
daleka grmljavina najavljivala je dolazak oluje.
Donesi nam svjetiljku rekoh Janiku i upotrijebi ovu priliku da saopi
gospodaru da emo sve kapke na kuli zatvoriti i zaraunati.
Zato?
Jer e te on vjerojatno i sam to pitati. Reci mu da sam ja kazao, da ne elimo
pustiti duh stare majke da ue k nama.
Kad je otiao popeli su se moji prartioci u gornje katove da vrsto zatvore
kapke. Janik se vratio sa starom svjetiljkom u kojoj je bilo tako malo ulja da se morala
ugasiti najvie za jedan sat.
Zato si donio tako malo ulja? upitah ga.
Gospodar mi nije vie dao. Rekao je da ete vi brzo poi na spavanje. No
Anka je lukava djevojka pa mi je potajno dala ulja.
Izvukao je iz depa boicu u kojoj je bilo ulje i dao nam ga.
To nije samo krtost rekoh. On eli da ostanemo u tami jer je ovjek
u njoj bespomoan.
U to zauh iz kuta uplaeno cijukanje. Vrapci su nakostruenog perja sjedili u
svojim gnijezdima, i drali se tako. kao da ih neto boli. Jedan je izleprao iz rupe i
pao na pod gdje je jo nekoliko puta udario krilima, a zatim se vie nije pomaknuo.
Uginuo je.
Tako brzo ree Halef. U tu kajganu stavio je onaj lopov veliku
koliinu otrova.
Potrebna je znatna koliina da se ubiju etiri snana ovjeka. Kod nas to ne
bi ilo tako brzo kao kod vrabaca. Ovaj ovjek nije samo silno zao, ve i neobino
glup. Sigurno je pomislio da emo mi pasti poput vrabaca i da neemo imati vremena
za osvetu.
Nekoliko ptica lealo je ve uginulo na podu. ao mi je bilo jadnih ivotinja, ali
morao sam ih rtvovati da se uvjerim.

 to e uiniti s kajganom, sidi? upita me Halef. Kako bi bilo da

odemo do Habulama pa ga biem prisilimo da pojede kajganu to ju je priredio?
Izvrit emo prvi dio tvog prijedloga ali ne i drugi. Odmah emo ga potraiti
i ponijeti kajganu oko koje emo staviti uginule ptice.
Ne ini toga, efendijo zamoli me Janik inae u ja loe proi, jer e
misliti da sam vas opomenuo.
To emo predusresti tako da emo rei da smo tebi dali: komad koji si ti
pojeo. Mora se pretvarati da te silno boli eludac. Hoe li to znati?
Mislim da hou.
Ostalo je moja stvar. Moe li nam rei, gdje moemo nai Habulama?
On je u svojoj sobi, iza sobe za primanje, u kojoj ste ga vidjeli. Odmah ete
vidjeti vrata. Ako nije tamo, nai ete ga u kuhinji, jer mi je Anka rekla da e on stajati
kod nje kad vam bude spremala veeru.
A gdje je kuhinja?
Lijevo, kraj dvorinih vrata. Provezli su te kraj njih. Budite oprezni, i
nemojte dopustiti da vas prerano primijeti jer e se inae sakriti.
On ode a krenusmo i mi. Ja naravno u kolicima. Halef nije dopustio da bilo tko
drugi nosi kajganu pa ju je pokrio krajem svog kaftana. Nismo poli preko dvorita,
ve smo, da nas odmah ne opazi, proli uz staju, a zatim kraj glavne zgrade.
Potraili smo kuedomaina najprije u njegovoj sobi. Gostinjska soba bila je
pokrivena ilimima, pa smo se kretali sasvim neujno. Osko otvorio vrata i pogleda u
sobu.
to hoe? zauh uplaeni Habularnov glas.
U isti as me Omar na kolicima ugura u sobu. Kad me je Habulam opazio,
rairi prste, prui ruke prema meni i viknu sav preplaen :
Neka me Alah sauva! Izai! Napolje! Ti ima zao pogled!
Samo za svoje neprijatelje, ali ne i za tebe odgovorih.
Ne, ne! Ne smije me pogledati!
Budi bez brige! Dok si mi sklon ne mogu ti moje oi nakoditi.
To ne vjerujem! Napolje!
Okrenuo se sav u strahu kako me ne bi morao gledati i pruio obje ruke prema
vratima.
Murade Habulame rekoh strogim glasom to ti pada na pamet? Zar se
tako postupa gostom? Kaem ti da ti moj pogled nee nakoditi i da neu otii prije
dok s tobom ne raspravim razlog mog dolaska. Okreni se zato k meni i gledaj me
mirno u lice.
Moe li oni se Alahom zakleti da mi tvoj pogled i ako padne na mene, nee
nakoditi?
Uvjeravam te.
Onda u se usuditi. Ali kaem ti da e te pogoditi moja strana kletva ako
mi donese nesreu.
Tvoja kletva me nee pogoditi, jer e moje oi prijateljski poivati na tebi,
pa ti nee nakoditi.

Okrenuo se k meni, ali na licu mu se zrcalio velik strah, koji me je veoma

zabavljao.
to eli od mene? upita.
Htio bih te zamoliti za malu obavijest, a prije toga ti uputiti prijateljsku
molbu. Obiaj je da kuedomain podijeli kruh sa svojim gostima. Nisi to mogao
uiniti jer te podagra sprijeila da doe...
Zautih i stadoh gledati njegove noge kao da ih sad tek tano promatram. U
stvari sam odmah kod dolaska primijetio da debelih zavoja vie nije bilo.
Stajao je preda mnom sasvim uspravno. iroke hlae visile su mu u borama
preko koljena, a njegove strahom ubrzane kretnje bile su tako odlune i brze da nije
moglo biti govora o nekoj bolesti koja bi ga muila. Zato nastavih glumei uenje:
to to vidim! Je li Alah uinio udo? Bolest te je napustila? Bio je silno
zbunjen pa je promrmljao nekoliko nerazumljivih rijei.
Boji li se mojih oiju? nastavih. Onima koji su mi skloni, moj pogled
donosi samo dobro. Uvjeren sam da svoje iznenadno ozdravljenje moe pripisati
samo mojim oima i mojem blagonaklonom prijateljstvu. Ali jao onima koji mi ele
zlo. Za njih je moj pogled izvor najveih nedaa. ak i kad sam daleko, dovoljna je
moja pomisao, i eto na njih sveg zla koje im elim.
Dao sam mu time povod za dobar izgovor. On ga odmah upotrijebi rekavi:
Da, efendijo, samo je tako to mogue. Ve godinama patim od bolesti. im
si ti otiao od mene osjetih u obim nogama neopisivo uvstvo. Pokuah hodati, i gle,
uspjelo je. Jo se nikad u ivotu nisam osjeao tako dobro i bio tako snaan kao sada.
To je mogao uiniti samo tvoj pogled.
Onda nastoj, da tako i ostane. Promjena tvog stava prema meni izazvala bi i
promjenu u tvom zdravlju. Postao bi bolesniji nego to si ikad bio.
Efendijo, zato bih drukije o tebi mislio? Ti mi nisi uinio nita naao, ve
si me samo izlijeio. Ja sam tvoj prijatelj, i ti si moj.
Tako je. Zato mi je bilo ao to nisam mogao svoj obrok podijeliti s tobom.
Nee moi rei za nas da ne poznajemo zakone uljudnosti i prijateljstva. Doli smo da
ti donesemo najslai dio jela i da te zamolimo da ga u naoj prisutnosti pojede. Mi
emo gledati i radovati se ako taj dar pojede u nau ast. Hadi Halefe Omaru, predaj
mu ga!
Halef skine rub kaftana s kajgane, prie k Habulamu i preda mu je rijeima:
Gospodaru, uzmi ovaj obrok gostoljubivosti i ukai nam radost da gledamo
kako ti prija.
est uginulih vrabaca lealo je na kajgani. Habulam zapanjeno prijee
pogledom od jednoga na drugoga i ree:
ta je to? Zato su ovi vrapci na kajgani?
Dao sam im da je okuse i oni su odmah uginuli od sree kako im je prijalo!
On prui ruku prema kajgani, problijedi i promuca:
Efendijo, ja te ne razumijem. Kako mogu vrapci uginuti od kajgane?
To sam te htio pitati. Zato sam i doao.
Kako da ti na to odgovorim?

 Ti to najbolje moe znati. Zar je nisi ti pripremio?

Ja? Kako si doao na pomisao da sam je ja sam pripremio?
Mislimo sam da te prijateljstvo prema nama zanijelo da vlastitim rukama
priredi ovo jelo.
Tome se ne bih nikada dosjetio. Ja nisam kuhar, pa bih sve pokvario.
Onda nam reci kome moramo zahvaliti ovo dobro jelo?
Priredila ga je sluavka Anka.
Pokai joj ga a reci joj neka ga sama okua. To nije hrana ivota, ve hrana
smrti. Tko je uzima na njega se sputa sjena propasti.
Efendijo, ti me strai.
Jo mnogo vie bi se uplaio da ja nemam svoj zao pogled. Leali bismo
sada kao leine u kuli, a nae due bi nou etale s duhom stare ene, i optuivale
one koji su smrt umijeali u ovu hranu. Sreom je moj pogled tako otar te prolazi
kroz sve. Nita mu ne izmakne, ni dobro, ni zlo. Iako to ne pokazujem, vidim svakom
ovjeku u srce, te tano znam to ima u njemu. Tako sam odmah ugledao otrov za
takore, pa da to dokaem dao sam malo od te hrane nebeskim pticama koje su od nje
odmah uginule.
Zar da to vjerujem?
Ja ti to kaem, i zato mora vjerovati.
Kako se to moglo dogoditi?
Mislio sam da ti zna.
Ne znam o tome ni rijei. Stvar mi je potpuno nerazumljiva. U mojoj kuhinji
nema otrova.
Ali ima takora?
Vrlo mnogo.
Pa prema tome i otrova da ih ubija?
Jest, naruio sam ga iz Skopja.
A gdje ga dri?
Ovdje u mojoj sobi. Lei tamo na rubu zida. Samo ja mogu doi do njega.
Pogledah onamo. Na uskoj izboini zida stajali su razni ormarii i kutijice.
Tuljca nisam vidio. Moda mu je jo bio u depu. Zato rekoh:
Ako ti to ne moe objasniti posluit u se svojim pogledom koji prodire u
tajne. Vidim djevojku Aniku u kuhinji, i tebe s njom. Ti je alje iz kuhinje. Dok je
ona vani, ti iz depa vadi otrov za takore i stavlja ga u kajganu.
On uzmakne nekoliko koraka.
Efendijo! viknu on.
Zar nije tako bilo?
Nije! Ja nisam trova!
Jesam li to rekao? Sigurno si se zabunio, i mislio da je otrov eer.
Ne, ne! Tvoje oi te varaju. Nisam uope bio u kuhinji!
Ali ja te ipak svojim duhovnim pogledom vidim u njoj.
Ne, vara se! Mora da je to bio netko drugi.

 Nikad se ne varam. Mai se u kaftan. Otrov je jo kod tebe. On se i nehotice

desnom rukom mai u dep, no brzo opet povue ruku i vikne:
Ne znam to hoe, efendijo! Zato da nosim otrov u depu?
Da ga upotrijebi protiv takora.
Ali ja nemam otrova!
Posegni samo u desni dep. Tamo je tuljac. Vidim ga. On posegnu
rukom u dep ali je izvue praznu tvrdei:
U depu nema nita.
Murate Habulame, ako si dosad govorio istinu, sad lae! Tuljac je tamo.
Nije, efendijo.
Hadi Halefe, izvadi ga!
Halef pristupi k njemu i isprui ruku. Habulam uzmakne i gnjevno vikne:
Efendijo, to hoe? Zar misli da sam nitkov, s kojim se moe raditi to se
hoe? Nitko nema prava da me pretrauje i rukom mi ispituje depove, a jo k tome u
mojoj vlastitoj kui.
No Halef digne prst u znak opomene.
Murate Habulamu, ne protivi se, jer ako razljuti mog gospodara, oinut e
te zlim pogledom, a poslije toga ja za tvoj ivot ne dajem ni pare. Razmisli o tome.
Habulam se sad sam rukom mai depa i izvadi tuljac.
Dakle, Habulame upitah tko je imao pravo?
Ti, efendijo promuca on. Ali Alaha mi ja ne znam kako je taj tuljac
dospio u moj dep. Bit e da ga je netko stavio u njega da me uniti.
Zar misli da bih to mogao vjerovati?
Mora vjerovati, jer ti se kunem prorokovom bradom. To nije nitko drugi
mogao uiniti nego Janik jer je on bio u kuhinji.
Taj to sigurno nije bio.
Ti ga ne poznaje. On je podmukao ovjek koji sprema samo zlo. Zato vas
je poslao k meni? Zar nije kod vas da vas dvori? Zar ne zna da vas ja uope nisam
oekivao? Zato vas nije sprijeio da doete k meni?
Jer nije mogao. Da ne bih sluao njegove prigovore poslao sam ga u staju, a
mi smo brzo i tajno krenuli.
A ipak je to bio samo on.
Sumnjii ga, a nije kriv. Jeo je kajganu, jer smo mu je ponudili. Bi li on to
uinio, da ju je sam otrovao?
to? On je jeo?
Pitaj ga sam. Zar ne vidi da ovdje nedostaje velik komad? Taj komad smo
mi otkinuli i sakrili.
Onda mora umrijeti!
Naalost!
A ti si tome kriv, jer si mu ti dao da jede!
Nisam ja, ve ti si krivac! Zato si nam poslao tu hranu od koje se umire?
Mene ne moe prevariti. Ja te jo neu kazniti, ve u ti dati vremena da se pokaje.
No uvaj se, i ne spremaj nam vie zla. Zapravo bih morao smjesta napustiti ovu kuu.

No u tom sluaju bi nesrea ostala i progutala te. Zato u iz milosra ostati do sutra
ujutro, kako bi se ti mogao popraviti. Ostavit emo te samog. Razmisli kako si
nepromiljeno postupio i kako e ubudue postupati!
Nije prozborio ni rijei, i mi odosmo. uvao sam se da se jasno ne izrazim.
Nije smio znati to i kako mi o njemu mislimo. Kad stigosmo u dvorite, sijevnu
munja, i zau se grmljavina. Oluja je poela, i mi pourismo u kulu gdje nas je Janik
ekao.

U KULI STARE MAJKE

USLIJED oluje i poodmaklog vremena ve se smrailo. Halef je htio zapaliti
svjetiljku, ali ja to nisam dopustio. Vrata smo prislonili, no ne sasvim, tako da sam sa
svog sjedita kroz pukotinu mogao vidjeti vrt i drati hambar na vidu.
Iako nije bilo vjerojatno da emo neto vidjeti, jer sam pretpostavljao da e oni
postupiti s najveim oprezom, ipak nas je srea posluila. Jarka munja osvijetli na as
tamu, a taj as bio je dovoljan da opazim ljude uz hambar. Dvojica su se, sagnuvi se,
upravo trudila da otvore ulaz izvlaei iz njega snopove ita.
Tko su bili ti ljudi? Bez sumnje oni koje smo mi oekivali. Budui da su se svi
stanovnici kue povukli u sobe zbog oluje pruila im se zgodna prilika da neopaeno
uu u skrovite. Odluio sam da u prislukivati.
Ponajprije sam zaduio Janika da stane kraj raspora vrata, kako bi mogao uoiti
najzgodniji trenutak. Munje koje su neprestano sijevale, davale su potrebno svjetlo.
Kad mi je javio da nikoga vie ne vidi, i da je ulazni otvor opet zatvoren snopovima
ita, naredih da me on i Osko ponesu do hambara. Poto su oni brzo otili, pokuah se
provui izmeu naslaganih snopova ita. To nije bilo lako, jer su snopovi bili
zgnjeeni vlastitom teinom, a ja sam morao izbjegavati svaki um.
to se toga tie, od velike mi je koristi bio um kie, zavijanje vjetra i gotovo
neprekidna grmljavina. Glavom naprijed gurao sam se sve dublje i dublje meu
snopove. Vlati rai bile su dugake kao ovjek i uredno sloene u snopove, pa su,
sasvim izduene, bile dulje od mene, tako da sam u zidu hambara mogao nestati. Noge
mi nisu vie virile iz rai, a glava jo nije provirila u hambar.
Snopovi su bili sreom poloeni tako da je klasje bilo s unutarnje strane. Polako
i tiho gurao sam se naprijed dok mi klasje nije pokrilo lice, ali sam izmeu njega, ipak
mogao sagledati cijelu prostoriju. Kod toga mi je oluja veoma pomogla. Moji pokreti
izazvali su neizbjeivo utanje slame i ispadanje zrna koje bi me inae svakako
moralo odati. Kako bih se branio, kad se nisam mogao slobodno kretati? Svaki metak
to bi ga na mene ispalili morao bi me pogoditi jer se nisam mogao izmaknuti. Jedini
spas sastojao se u tome da preteknem neprijatelja. Stoga sam ve vani, pred
hambarom, uzeo oba revolvera u ruke, jer ih inae, stijenjen meu snopovima ne bih
mogao izvaditi iz pojasa. Sve drugo, ukljuivi no, i cijeli sadraj svojih depova
ostavio sam u kuli. Ono to bih ovdje izgubio, teko bi se ikada nalo.
Okruglo podnoje hambara imalo je promjer od nekih sedam metara. Zidovi su
bili debeli oko dva metra. Prema tome je unutarnji slobodni prostor imao promjer od
tri metra tako da je desetak ljudi moglo ugodno sjediti u njemu. Janik nije rekao da je
to tako veliko. U sredini prostorije bio je u zemlju zabijen jak visok stup, koji je nosio
debeli slamnati krov. Snopovi ita leali su naokolo i sluili kao sjedalice, a na stupu
visjela je upaljena svjetiljka osvjetljavajui inae tamni prostor. Ulaz se sastojao od
nekoliko tanjih snopova koji su se lako mogli skloniti i opet staviti na mjesto. To se
izvana jedva moglo primijetiti, ali iznutra je bilo jasno vidljivo.

Zato je Murat Habulam sagradio ovo skrovite? Zar samo zato da u njemu
sakrije svoga brata Manaha el Baru? U tu svrhu mogao je unutarnji prostor biti
mnogo manji. A sigurno je da je u njegovoj kui ili u dvoritu bilo zgodnijih mjesta,
gdje je netko mogao stanovati. Uostalom, bivi je poreznik sigurno dolazio na konju,
pa je prema tome i za konja moralo postojati posebno skrovite.
Ne, ovaj hambar je sigurno bio zamiljen za vea drutva. Sluio je za tajne
sastanke pa se lako dalo zakljuiti da su oni koji su ovamo dolazili bili utovi pristae.
Ako je to bilo tako, onda je bilo sigurno da je Murat Habulam istaknuti lan
razbojnike druine. On, koji se pravio da ima podagru, bio je tako vrst na nogama da
je usprkos oluje doao u hambar. Sjedio je meni nasuprot. Uz njega su sjedili njegov
brat Manah el Bara i Barud el Amazat. Kraj ovoga sjedio je Mubarek, s rukom u
povoju. Na ulazu stajao je sluga Humun, a njemu preko puta Miridit, brat mrtvog
mesara iz iganaca. On je dakle ipak doao kao to sam i pretpostavljao.
Na strani, na kojoj sam ja bio skriven, bile su tri osobe, oba Aladije i Suef.
Nisam ih mogao vidjeti, jer su sjedili nie od poloaja moje glave u sijenu, ali uo sam
ih gdje govore. To su dakle bila ta devetorica, ijeg smo se neprijateljstva morali
uvati. Odjea im je bila promoena od kie i tako puna slame da se nije mogla
odrediti njena izvorna boja.
Prvi kojeg sam uo govoriti bio je Miridit. On je stavio primjedbu koja me nije
osobito zanimala:
Nismo smjeli konje ostaviti u sumraku. Uz ovu grmljavinu nisu tamo
sigurni.
Ne mora se brinuti odgovori Habulam. Moji e sluge dobro paziti na
njih.
Konji su prema tome stajali u nekom umarku i to pod nadzorom slugu naeg
domaina. Tako sam se uvjerio da je on, osim Humuna, imao jo povjerljivih ljudi.
Mubarek izvadi ruku iz povoja i Barud el Amazat odmota zavoje. Habulam mu
prui kutiju s mau koja je oite kod njega unaprijed bila naruena. Na podu je stajao
vr vode za ispiranje rane.
Vidjeh da je moj metak od prekjuer preao kroz unutarnji mii nadlaktice.
Jueranji metak smrskao mu je zglob lakta. Mora da su ga obje rane veoma boljeie,
pogotovu jer nije bilo strunog zavoja. U najpovoljnijem sluaju ostat e mu ukoena
ruka. Vjerojatnije je pak bilo da e mu donja dio ruke morati biti odrezan. Ako
ranjenik u najskorije vrijeme ne dobije potrebnu njegu, bilo je sigurno da e se rana
zagnojilti.
Poto su ozlijeeni dijelovi oprani dopustio je da mu ih poviju platnenom
krpom, namazanom mau, a zatim mu stavie zavoje. Kod tog posla starac nije okom
trepnuo. Morao je imati jake ivce, jer inae ne bi mogao podnijeti te boli.
Alah, kako te je taj stranac udesio! ree Habulam. Ruka ti nee vie
nikad biti ono to je bila.
Nee. Bogalj sam, bijedni bogalj koji se ne moe sluiti rukom prosike
starac. Zato neka on umre desetorostrukom smru! Je li lako uletio u mreu?

 Lako kao vrana, kojoj zimi stavi u tuljac komad mesa. Glupa ptica gurne
glavu da izvadi meso, a budui da je tuljac namazan ljepilom, on joj je prilijepi o
glavu, pa je moe rukama uhvatiti jer nita ne vidi. Takav smo tuljac nabili ovom
stranicu na glavu. Brat mi je rekao da je on vrlo mudar, ali on to ovdje nije niim
dokazao.
Nije on uope mudar, ve ima avla koji ga titi.
Vara se, nema on avla ve zao pogled.
Alaha mu! viknu uplaeno Mubarek. Je li to istina?
Rekao je to mom sluzi Hamunu i opomenuo ga. Ali najgore je to da on ne
samo to ima zao pogled, koji djeluje neposredno kad te pogleda, ve ima zao
pogled, koji djeluje na daljinu. Dovoljno je da sebi zamisli jednu osobu i da je
pogleda u duhu, a dotinog e uslijed tog pogleda snai sve zlo koje mu on zaeli.
Neka nam Alah bude milosrdan! Nije dakle avo ve njegovo zlo oko
koje ga ini nepobjedivim. Tko se s njim bori, mora ga naravno pogledati i onda je
izgubljen. Prema tome se s tim ovjekom ne smijemo otvoreno boriti, ve ga moramo
ubiti s lea, a pri tom moramo paziti da nas sluajno ne pogleda.
Onda nee biti nita iz naeg lijepog plana? upita Murad Habulam.
Nee, osim ako je netko od vas dovoljno hrabar da glumi duha. Ja to neu
nikome savjetovati jer bi ga stranevo oko moglo pogledati i upropastiti ga. Tko je bio
odreen za to?
Humun.
Ne, ne! povie sluga uplaeno. Bio sam se na to ve odluio, ali sada
mi ne pada na um da glumim duh stare majke. Previe cijenim svoj ivot.
Moda se nae netko drugi ree Habulam, no budui da su to svi odbili
on nastavi: Dakle nitko? Onda moramo izmisliti neto drugo. Svi smo na okupu pa
se moemo dogovoriti.
Ne treba za to velikog i dugog dogovora izjavi Barud el Amazat. Ono
to mi elimo, jest smrt ovih ljudi. Moramo ih ubiti, a da nas pri tom onaj to ga zovu
efendija ne moe pogledati. To se moe uiniti samo tako ako njega i njegove ljude
napadnemo dok spavaju.
Sasvim ispravno! sloi se Manah el Bara. Poekat emo dok zaspu i
onda ih napasti pod pretpostavkom da ih otrov mog brata do onda ne ubije.
Otrov? upita Mubarek. Zar su dobili otrova?
Jesu. Dogovorio sam to s Halbulamom, kad sam mu najavio va dolazak.
Rekao je da e im ga dati u kajgani, koju su, nadam se ve pojeli.
Onda im je smrt sigurna, ako im nije premalo dao.
Bacio sam u kajganu tri pune ake, ree Habulam. To je dosta da
ubije deset ljudi. No ovima to uope nije nakodilo.
Nije? Kako to?
Jer nisu pojeli kajganu. Ovaj zlopoglea je odmah pogledao hranu i opazio
da je otrovana.
Pa to je nemogue!

 Nemogue? Htio bih znati to je njemu nemogue. Zamislite, upao je k

meni sa svoja tri pratioca i donio mi kajganu. Na svoj ljubazni izazivaki nain rekao
mi je da najbolji dio obroka pripada domainu, pa neka izvolim pojesti kajganu.
Jao!
Osim toga je zahtijevao da je pojedem pred njegovim oima. Obloio ju je
ak mrtvim vrapcima, na kojima je iskuao otrov.
Onda je sve bilo izdano!
Naravno. Na nesreu je i Janik jeo kajgane, pa e vjerojatno morati umrijeti.
Tog ovjeka nije teta upadne Humun zlobno u rije.
Jer je tvoj neprijatelj? Zamisli kako e me osumnjiiti. Mogu me optuiti da
sam trova.
Zatim je sluaocima ispripovjedio cijelu zgodu i nastavio:
Kajganu smo zajedno s vrapcima unitili, pa neka mi sada dokae da je bila
otrovana!
Dokazat e to Janikova smrt.
Nee, jer ne zna to je on pojeo. Rei u da sam i ja jeo kajganu i da mi nije
nakodila.
Hoe li veeras stranci moda jo jednom jesti?
Mislim da hoe. Moram im ponuditi veeru, naravno bez otrova, jer se ne
smijem izloiti opasnosti da me opet otkriju kao trovaa, i prijave. Ne, veeras emo ih
dobro i obalno pogostiti, kao da su moji najmiliji gosti.
Prema mom sudu ini dobro. Ova gostoljubivost e ih zbuniti i raspriti
njihove sumnje. Uljuljat e ih u sigurnost pa emo poslije imati laki posao. Nahrani ih
dakle to bolje moe. Moe to uiniti, jer ono ta te staje, sitnica je prema
neizmjernoj koristi koju si od naeg bratstva dosad primio i koju e jo primiti.
Neizmjerna? Govori kao da ste mi ve dali da zaradim milijune. Koristi
koje mi pruate neznatne su prema opasnostima kojima se izlaem time to sam va
ovjek.
Ma nemoj!
Zamisli samo ovaj sluaj! Ubijemo li ove strance i to se sazna, izgubljen
sam. itav moj utjecaj nije dovoljan da mi spasi ivot. Vi ete odjahati i nee vas
uhvatiti. Nemate domovine, ni posjeda. Kad bih se ja htio spasiti bijegom morao bih
sve izgubiti to posjedujem.
Mora pametno postupiti! promrmlja Mubarek. Ne smije ostati ni
traga od ovih prokletnika.
Naravno. Moramo ih sasjei na male komade, a zatim baciti u veliki
Habulamov ribnjak, gdje e ih tuke pojesti, predloi drugi
A ja u onda jesti tuke? upita Habulam zgrozivi se. To mi ne pada
na um.
Nije ni potrebno. Ribe e prodati. Samo se moramo pouriti da prije dana
sve svrimo bez buke. Ne smijemo pucati.
Slijedilo je dugo savjetovanje o tome kako e nas najbolje napasti, pa zadaviti
ili ubiti tupim predmetom. Napokon su se sporazumjeli da se pomou ljestava popnu

na kulu, otvore poklopac stepenica i oprezno siu u odaju, gdje emo mi vrsto
spavati.
Moda e straariti ubaci jedan.
Ne vjerujam odgovori Habulam. Zato da bdiju? Zakraunat e vrata
i prozore, pa e se osjeati sasvim sigurni, jer ne slute da netko moe odozgo ui u
kulu. Uostalom, prethodno se moemo uvjeriti da spavaju.
Kako?
Prislukujui na kapcima. Uvjeren sam da e spavati. Ne bdije se lako u
tami.
Pa sigurno si im dao svjetiljku?
Jesam, ali s tako malo ulja da e se ugasiti davno prije ponoi.
Stari lopov nije ni slutio da smo se mi putem Janika opskrbili uljem.
Zar ne kripe stepenice? upita Barud el Amazat.
Od kamena su. Moda su neke malo klimave, ali sigurno ne prave buku.
Bilo bi nezgodno kad bismo se zajedno sa stepenicama uz glasni tropot
sruili.
Toga se ne moramo bojati. Uostalom, ponijet emo svjetiljku da osvijetlimo
stepenice prije nego to na njih stanemo.
Oni e nas opaziti!
Nee. Ima nekoliko katova, pa sjaj svjetiljke ne dopire iz jednog kata u
drugi. Kad stignemo do doljnje odaje ostavit emo svjetiljku i donijeti je tek onda, kad
oni budu mrtvi.
Zadovoljan sam. Ali stvar ipak nije laka. Moramo na posao obaviti u tami i
to neujno. To je teko.
Ja se ne bojim. Moramo se samo tano sporazumjeti i podijeliti uloge da
svak zna to treba da radi. Onda e se sve odigrati brzo, u miru i redu.
ta misli pod ulogama?
Mislim, da svaki od nas mora znati kojeg e uhvatiti, i da ne stojimo jedan
drugome na putu. Na ovog efendiju moramo odrediti dva ovjeka.
To emo mi obaviti ree jedan od Aladija. Moj brat i ja uzimamo ga
na sebe.
U redu. Sad emo izabrati najsnanijeg od nas. Za svakog od njih trebamo
jednog ovjeka. Iza Aladija svakako je najjai Hajdar. Neka on uzme na sebe onoga,
koji se zove Osko.
Ne upadne mu u rije Barud el Amazat. Ovog Oska traim samo za
sebe. On me progoni, na meni se hoe osvetiti, pa neka se ugui pod mojim akama.
Zato ti se hoe osvetiti?
Jer sam prije nekog vremena oteo njegovu ker i prodao je kao robinju. A
kome sam je prodao, to vas se ne tie.
To je naravno ala koju svaki otac ne doputa.
Svojedobno mi je bio neprestano za petama.
Kakav je to ovjek? Izgleda kao Srbin.
Crnogorac je. Bili smo prije dobri prijatelji.

 Uvrijedio te, a ti si se osvetio tako, da si mu ukrao ker, zar ne?

Nije mi on nita uinio. Njegova kerka Zenica bila je velika ljepotica. Vidio
ju je jedan ovjek i zaelio da mu bude ena. Ona ga je odbila. On se obratio meni i
ponudio mi veliki iznos novca. to biste vi na mom mjestu inili?
Zasluili bismo novac nasmije se Murad Habulam.
Tako je! Oteo sam je, to mi nije bilo teko, jer je imala u mene povjerenja
kao u prijatelja svog oca, i predao je strancu. Ovaj ju je odveo u Egipat gdje su mu je
opet ubrzo oteli.
Tko ju je oteo?
To ne biste nikad pogodili. Onaj isti koji je svemu, i opet svemu kriv. Naime
taj nitkov koji se naziva Kara Ben Nemzi.
Pa to je na ovjek?
Jest.
Alah ga prokleo!
Nadajmo se da e se tvoja elja jo danas ispuniti. Zenica je naime voljela
jednog drugog, sina veoma bogatog trgovca iz Stambula. On se zove Isla i sastao se s
Ben Nemzijem u Egiptu. Ovaj je otkrio Zenicu, oteo je i predao je Isli koji je s njom
otputovao u Stambul i tamo je oenio. Htio bih znati kako joj je ovaj prokletnik uao u
trag.
Pomou svog zlog pogleda, ree Habulam. On vidi i otkriva sve. A
zar se nije onaj osvetio kojemu si ti prodao Zenicu i kojemu su je opet oteli.
Htio je to uiniti, ali nije stigao, jer avo titi ovog ovjeka. tavie, njemu je
ili jednom od njegovih pratilaca uspjelo da ubije mog prijatelja. Sad me progone s
Oskom. Stari Crnogorac ne eli nita drugo ve da mi se osveti.
Ta e ga elja proi.
To i ja mislim, i zato u staroga uzeti na sebe. Hajdar neka sebi izabere
onoga, koga zovu Omar.
Miridit je dosad, prekrstivi ruke na prsima, nepokretno i bez rijei stajao na
svom mjestu. Sad odmahnu,rukom i mirno ree:
Mene se ovaj Omar danas nita ne tee.
Ne tie? zapita Habulam zaueno. Onda si izabrao nekoga drugog?
Moda onoga kojega zovu Hadi Halef? Smatrao sam te hrabrijim nego to jesi.
Miriditove oi gnjevno zablistae, ali opak zapita mirnim glasom:
Ti dakle misli da meni nedostaje hrabrosti?
Jest. Izabrao si najmanjeg meu neprijateljima.
Tko je to rekao? Jesam li ja?
To se moe pretpostaviti.
Nema to pretpostaviti. Moda e rei da u meni uope nema hrabrosti
kad vam sad kaem da ni jedinog od tih ljudi neu uzeti na sebe.
Ova Miriditova izjava zapanjila je sve.
Kani li moda rei da uope nee sudjelovati u napadaju na nae
neprijatelje? upita brzo Habulam.
Da, to sam mislio.

 To bi bila izdaja prema nama i zato se nadam da si se alio.

Govorio sam sasvim ozbiljno.
Nastala je stanka u kojoj su svi pogledi bili upereni u njegovo ukoeno lice.
Onda zapone Barud el Amazat:
Ako zbilja tako misli, bilo bi bolje da te uope nismo upoznali. Tko nije s
nama, taj je protiv nas. Ako ostane kod svoje odluke, morat emo te smatrati
neprijateljem.
Miridit je odgovorio odmahnuvi glavom:
Ja nisam va neprijatelj. Neu vas smetati u vaem pothvatu, ali vam neu ni
pomoi.
Danas ujutro si drukije govorio.
Od onda se moje miljenje promijenilo.
Znai da ti na ove ljude ne gleda vie kao na nae zajednike neprijatelje.
Gledam. Oni su ubili mog brata Ali mi smo zakljuili primirje.
Primirje! Jesi li lud! Kako se to slae s rijeima koje si izgovorio prije.
Ne mislim da su proturjene.
I jo kako! Ujutro si otiao od nas s vrstom namjerom da ubije strance ili
barem onoga Karu Ben Nemzaja. Bili smo stoga razoarani kad si doao da nam javi
da ti nije uspjelo da provede svoju namjeru. Sad nam ak iznosi da si s njim sklopio
primirje. Vjerovali smo da su ti pobjegli, ali prema onome to sad kae, ini se da si s
njima tovie razgovarao.
To sam i uinio.
I stvarno ste sklopila primirje?
Privremeno.
to je mirnije Hajdar odgovarao, to je Barud bivao sve uzbueniji. Ustao je,
priao Miriditu i rekao mu strogim glasom:
To nije bilo doputeno!
Zato ne? Tko ima to protiv toga?
Naravno mi! Ti si na saveznik i nema ni prava ni odobrenja da bilo to
uini bez naeg pristanka. Tvoj ugovor je bespredmetan jer je bez nas i protiv nas
sklopljen. To upamti!
Miriditove obrve se stegoe. Njegov je pogled sijevao, ali se jo svlada i
odgovori mirno kao i ranije:
Ti sebe oito smatra ovjekom koji mi moe neto zapovijedati?
Jest. Mi smo saveznici, i nitko od nas ne smije initi neto protiv volje
drugih. Zato ti moram rei da si postupio vrlo nepromiljeno i lakoumno.
ejtan! viknu Hajdar bijesno. I to mi se ti usuuje rei! Ti koga
uope ne poznajem, za koga ne znam tko je, odakle dolazi i na kojem mjestu e nai
ulaz u pakao. Reci mi jo jednu takvu uvredu pa e te moj metak otpremiti onamo
gdje avo stanuje. Ja sam Miridit, sin najslavnijeg i najhrabrijeg plemena Arbanasa, i
ne doputam da me se vrijea. Kad mi govori takve rijei, sam sebe stavlja na rub
groba. Mali moj pokret i ti e u njega pasti.

 I ja sam naoruan! odgovori Barud el Amazat stavivi ruku na drak

svoje kubure.
Stojte! viknu Mubarek. Zar da se prijatelji unitavaju neslogom?
Barude el Amazatu, dobro je to se zalae za nau stvar. Ali ne smije to initi
uvredljivim rijeima. Sjedni opet. Hajdar e mi otvoreno rei na koji je nain s ovim
ovjekom sklopio primirje.
Barud zlovoljno sjedne, a Miridit izjavi:
Dao sam mu svoju sjekiru..
Alaha mu! To je obiaj koji ne doputa nikakvu naknadnu promjenu
dogovora. Na kako dugo si mu dao sjekiru?
Dok mi je dobrovoljno ne vrati.
Pa to znai na vjeita vremena.
Ako on tako eli, ne mogu se tome usprotiviti.
Neu te koriti jer jo ne znam tvoje razloge. S ovjekom, protiv koga ima
krvnu osvetu, ne sklapa se primirje bez veoma snanog razloga. Ti prema tome mnogo
duguje ovom strancu, koga neka Alah prokune?
Dugujem mu sve, to jest svoj ivot. Imao ga je u ruci, a ipak mi ga nije
uzeo.
Pripovijedaj nam kako se to dogodilo.
Miridit ispripovjedi neuspio napadaj i prikaza stvar tako vjerno da je moj
postupak ispao u najboljem svjetlu. Zavrio je primjedbom:
Vidite dakle da nisam lakoumno postupio. Plemenitost je ja a od oruja.
Dosad sam ovu poslovicu smatrao neistinitom, ali sad uviam da je tako. Moj brat je
sam kriv za svoju smrt. Kad sam se ipak odluio da ga osvetim bio sam prema strancu
neprijatelj i krvni osvetnik kojega je on bezuvjetno, da spasi svoj ivot, morao ubiti.
On to nije uinio. Bio sam potpuno u njegovoj vlasti, a ipak mi nije taknuo ni vlas s
glave. Krv za krv tako glasi zakon osvete. Stranac mi je uinio najveu uslugu koja
postoji. Zar da ja sada radim njemu o glavi? Zato sam mu dao sjekiru. No jer moja
ruka nije uperena protiv njega, ne morate vi misliti, da u postupiti neprijateljski protiv
vas. inite to hoete. Ja vas neu spreavati, ali ne traite od mene da sudjelujem kod
umorstva svoga dobroinitelja.
Govorio je vrlo ozbiljno i odluno. Njegove su rijei imale eljeni uinak.
Ostali su se neko vrijeme u tiini gledali. Nisu mu mogli porei pravo, a ipak im je bila
neugodna njegova odluka da e nas potedjeti.
Neka avo odnese ovog stranca! viknu napokon Mubarek. ini se da
ovom ovjeku sve polazi za rukom. Raunao sam sa sigurnou na tebe. Priznat u ti
da si imao mali razlog da dopusti da zavede tvoje dobro srce, ali ne smije poi
predaleko. Budui da ti je on poklonio ivot shvaam da se sada ustruava da uzme
njegov. Ali zato eli potedjeti i ostale? Njima ne mora biti ni na emu zahvalan.
Njega su preuzeli Aladije. Ti bi se morao oboriti na Omara, pa ne vjdim razloga zato
to nee uiniti.
Imam dovoljno razloga. Sve to taj stranac ini, ne ini sam, ve u dogovoru
sa svojim pratiocima. Moja zahvalnost ne ide samo njega, ve i ostale. Pa da sam i

samo njemu obavezan ipak ne bih smio napasti njegove pratioce, jer bih mu time
zadao boli. Tako trae nai stari obiaji. Doao sam da vam kaem da u ovom sluaju
ne raunate na mene. Odluio sam da ne sudjelujem i provest u svakako ovu svoju
namjeru.
Razmisli o posljedicama.
Nemam to razmiljati.
Je li tebi svejedno ako izgubi nae prijateljstvo?
Je li to prijetnja? Onda bi bilo bolje da je nisi izgovorio. Dao sam strancu
sjekiru, dakle svoju asnu rije i drat u je. Tko me eli u tom sprijeiti, imat e posla
sa mnom. Ako svoje prijateljstvo hoete pretvoriti u neprijateljistvo uinite to, ali
nemojte misliti da vas se bojim. Drat u se potpuno mirno i nepristrano, sve dotle dok
me pustite u miru. To je sve to vam imam trei. Gotov sam, i mogu ii.
On krenu prema izlazu.
Stoj! viknu Habulam. Budi razborit i ostani!
Ja i jesam razborit, ali nemam razloga da ostanem.
Po ovom vremenu ne moe otii.
to mi smeta kia!
Nee valjda po toj oluji jaiti u igance?
On ispitjivo pogleda Miriita. Ovaj shvati i odgovori:
Nemaj brige. Neu prema vama podlo postupiti. Ako se plai da u ostati i
potajno razgovarati sa strancima, da ih opomenem, onda se vara. Izai u pod drvee
do svog konja, sjest u na njega i odjahati. Rekao sam vam da neu biti protiv vas i
neu prekriti svoju rije.
Sagnuo se da makne snopove koji su sainjavali vrata. Ostali su uvidjeli da ga
ne mogu zaustaviti. Zato Mubarek ree:
Ako zbilja hoe otii, zakunu nam se prorokovom bradom da se nee
zauzeti za strance.
Miridit odgovori ljutitim pokretom:
Tvoj zahtjev je uvreda. Dao sam vam rije i duni ste mi vjerovati. Zar ti ne
obiaje drati svoju? Ipak u se zakleti, jer ne elim od vas otii kao neprijatelj. Jesi li
zadovoljan?
Jesam, ali razmisli kakva te kazna eka ako bi nas prevario. S nama se ne
moe aliti.
To je bilo izgovoreno glasom koji je izazvao Miriditov ponos. On prie starcu i
otro ree:
Zar mi se to usuuje rei? Ti, koji si jedna velika la? Tko si ti? Stari
Mubarek, svetac! Zar to nije la? Bio si i bogalj Busra. Nije li to obmana? Odakle si, i
kakvo je tvoje pravo ime? To nitko ne zna i nitko ne moe rei. Doao si u ovu zemlju
kao bolest, kao kuga pred kojom neka Alah zatiti vjernike. Uvukao si se u ruevine
kao smrad koji je zagadio cijelu okolinu. I ja sam krivac, ali s tobom se neu
usporeivati, a jo u manje dopustiti da me vrijea. Ako misli da ima vlast koje se
treba bojati, ja preputam slabiima da dru pred tobom. Dovoljna bi bila samo rije i
ti bi bio izgubljen. Ja tu rije neu izgovoriti ako me na to ne prisili. Prije nego to

postanem takav izdajica, radije u se posluiti jednom rijeju, rijeju, koja se ne uje,
ve koja se vidi i osjea. A ako eli znati koja je to rije, onda pogledaj. Imam je u
ruci.
On izvue dugi no iza pasa i mahnu njime nad Mubarekom.
Zar me kani ubiti? viknu ovaj uplaeno.
Danas ne, a i ubudue ne, ako me na to ne prisili. Ne zaboravi to. Laku
no!
On zataknu no za pojas, odstrani snopove i otpue van. Na Habulamov znak
krene sluga Humun oprezno za njim. Kad se ovaj nakon kratkog vremena vratio
izvijesti da je Miridit zaista odjahao.
Ovoga je Alah liio pameti promrmlja Barud el Amazat. Na njega
vie ne moemo raunati.
Ne, sad vie ne sloi se Mubarek. Ali nije mi se uzalud prijetio.
Pobrinut u se da nam ne uzmogne nakoditi.
Hoe li ga ubiti? upita Manah el Bara.
Jo ne znam to u uiniti. Ali evo nam opet jasnog dokaza kako je
neophodno potrebno ovog stranca i njegove drugove otpremiti s ovog svijeta. Postavlja
se pitanje tko e sad od vas ostalih ubiti Omara.
Ja ga uzimam na sebe ree sluga Humun.
U redu! Onda preostaje samo mali Hadi. Naalost, ja ne mogu pomoi jer
sam ranjen.
Dajte ga meni u ruke ree Manah el Bara. S uitkom u ga ubiti.
Malen je i na oko slab, ali ne smijemo ga potcijeniti. Taj je patuljak hrabar kao panter,
a spretan kao kobac. Osim toga smo uli da je veoma snaan, zato ne smijete smatrati
pomanjkanjem hrabrosti to to sam njega izabrao. to se tie vremena kad emo
izvesti na pothvat, predlaem da ne usvojimo odreeni sat. Prislukivat emo s
vremena na vrijeme, i im opaizimo da su oni legli, prihvatit emo se posla.
I ja mislim tako izjavi Habulam. Moram sve pripremiti pa sad
odlazim. Humun e naravno sa mnom. Ja u vam ga povremeno slati da se raspita
moemo li poeti.
Ustao je sa svoga sjedita.
ekaj jo as! zamoli ga Mubarek. Htio bih te jo zapitati neke
sporedne stvari.
Za mene je to bio znak da se povuem. Poslije odlaska domaina bilo bi mi
moda teko napustiti hambar. Moglo se pretpostaviti da e drugi utjeti, a u tom
sluaju morali su uti ukanje slame. U ovom asu glasovi govornika bili su tako
grlati, da nitko nije mogao uti um moga polaganog i opreznog puzanja natrake.
Uspjelo je. Ali kako sada doi u kulu? Nije dodue bila daleko, ali nisam imao niega,
na to bih se mogao nasloniti. U tom asu otvore se vrata i Osko promoli glavu, to je
inio svake dvije tri minute. Primijetio me je, dotrao do mene, uzeo me na lea i
ponio u kulu. Tamo me je spustio na sag, gdje sam i prije sjedio, tako da sam pred
sobom imao vrata. Rekoh da se vrata otvore toliko da se izvana moe zaviriti u sobu.
Zato to? upita Omar. Kia pada unutra.

 Ne ba jako. Vjetar dolazi s druge strane. Moramo dati prilike domainu da

zaviri u sobu i vidi da smo svi na okupu. Janik neka stane tako, da ga ne vidi.
Janik se smjesti iza vrata a ja im ispripovjedih to sam vidio i uo. Pri tom sam
pazio, da licem ne odam da razgovaramo o tako vanim stvarima. Kad Habulam i
Humun pogledaju u sobu, morat e pomisliti da se mi zabavljamo sasvim beznaajnim
razgovorima.
Moj je izvjetaj trajao dugo, te sam mogao pretpostaviti da je po zavretku
izvjetaja Habulam ve otiao u dvorac. Zato zapovjedih da se vrata opet zatvore.
Najogorenija od mojih slualaca bio je Halef.
Sidi ree on. elio bih potraiti ove nitkove u hambaru i svakome
prosvirati metak kroz glavu. Tada bismo od njih imali mira i mogli bismo nesmetano
nastaviti put.
Zar eli biti ubojica?
Ubojica? to to misli? Ovi nitkovi su divlje zvijeri. I kao to ubijam
smrdljivog aglja ili hijenu a da to sebi ne spoitavam, tako bih pobio i ove nitkove a
da time ne opteretim savjest.
Mi nismo njihovi suci.
Gle! Oni nam rade o glavi, a mi sve inimo u nunoj obrani.
To je dodue istina, ali mi se moemo obraniti od njihovih napada, a da ih
pri tom ne ubijemo:
Ali tako ih se neemo nikad rijeiti i oni e nas i dalje goniti.
Budemo li jednako dobro pazili kao dosad ne mogu nam nita nauditi.
Zar emo dopustiti da nas neprestano progone misli na ove nitkove? Zar nas
nae putovanje pod takvim uvjetima moe veseliti? Hoe li na put sluiti
obogaivanju naeg znanja? Jaimo kroz ovu zemlju kao mravi koji tre preko puta, a
svakog asa mogu biti zgaeni. Hvala na takvoj zabavi! Ustrijelimo dakle te agljeve u
ljudskom obliku, gdje i kada stignemo.
Dobro znam odgovorih u kakvom se poloaju nalazimo. Ako ih
izvedemo pred sud, potajno e nam se smijati. Ako pak uzmemo pravo sami u svoje
ruke, postupit emo protiv ljudskih naela. Moramo prema tome odustati od jednog i
drugog i radije pokuati da se obranimo od njih, nego da poinimo zloin.
Ali to nije zloin!
U mojim oima jest. Ako se mogu od neprijatelja obraniti nemam prava da
ga ubijem. Lukavstvom se esto vie postie nego silom.
Kako to misli izvesti?
Pustit u ih da se popnu na kulu a zatim emo se pobrinuti da vie ne
uzmognu sii.
To nije loa pomisao, ali ako se mogu uspeti moi e se i vratiti istim putem.
Hoe li to moi i onda ako im oduzmemo ljestve poto se popnu gore?
Spustit e se stepenicama.
Uine li to, izdat e se da su spremali napadaj. Uostalom, i taj put im
moemo presjei. Potreban nam je samo eki i veliki avli da zakljuamo gornji
poklopac.

Janik se ponudi da e nam te stvari pribaviti, a uz to i veliku eljeznu sponu.

To je dobro nastavih. Ta e nam spona pomoi da sigurno poluimo
ono to hoemo. Privrstit emo poklopac iznad gornjih stepenica tako da ga se izvana
ne moe otvoriti. Oni nee moi da dou stepenicama, a kad im oduzmemo ljestve
morat e ostati gore na kii dok ne svane. To e ohladiti njihovu borbenost.
Sidi ree Halef. Taj tvoj plan me navodi da ti oprostim tvoju
uobiajenu dobrodunost. Svia mi se pomisao da e ti nitkovi cijelu no morati ostati
gore. Sjesti nee moi, jer sa svih strana pada kia, a osim toga je gore sve puno vode.
Ovaj gornji kat izgleda kao svjetiljka koja nema stakla. Sluio je samo za
razgledavanje okoline pa kia u njega nesmetano pada. No budui da su vrata
zazidana, a poklopac ne proputa vodu, ona ne moe nikuda otei.
Ima u zidu mala rupa upadne mu Jamik u rije kroz koju voda moe
otei.
Ne moemo li je zaepiti?
Vrlo lako. Ima dosta kudjelje.
Izvrsno. Zaepit emo je. Neka ubojice stoje gore u vodi i neka na sebe
navuku sve bolesti i prehlade. elio bih da moraju do pazuha stajati u vodi i...
Skoio je na noge i stao brzo etati gore dolje. Sjetio se neega. Onda zastane
pred slugom, stavi mu ruku na rame i zapita ga:
Janie, najbolji i najvjerniji na prijatelju! Veoma te volim, ali bih te jo vie
volio kad bi imao ono to meni treba.
A to to treba? upita Janik.
Trebao bih jedan predmet kojega kod vas ovdje sigurno nema. Jer kod vas
nema vatrogasne trcaljke.
Nemamo veliku, ali imamo pokretnu vrtnu trcaljku na dva kotaa.
ovjee! Prijatelju! Brate! Divan si ti momak! Nisam smatrao moguim da
imate trcaljku.
Gospodar ju je prole godine naruio iz Skopja, jer mu se jednom zapalio
hambar. Ona stoji spremna u vrtu.
Koliko vode stane u nju?
Neto vie nego u veliku kadu.
Ali to mi vrijedi i najljepa trcaljka, kad mi nedostaje glavna stvar!
Na to misli?
Cijev. to dulja cijev. Toga vjerojatno nema?
Mali Hadi bio je sav oduevljen. Stavljao je pitanja takvim arom, kao da se
radi o najveoj srei na svijetu.
Imamo cijev, dugu cijev koja slui za gaenje vatre. Koliko mora biti
idugaka?
Tako dugaka da dosegne do vrha kule.
Tako i jest dugaka. Moda ak i dulja.
ovjee, moram te zagrliti! Doi u moj naruaj. Ti si radost mog opstanka,
slast mog ivota i srea mojih dana! Imate dakle i trcaljku i cijev! To je divno! Cijev,
dugaku koliko trebam! Tko je mislio da emo takve predmete nai u Kiliseliju.

 To je razumljivo. Bez te cijevi ne bi nam trcaljka mnogo koristila, jer vodu

moramo donositi iz daleka.
Misli li ak iz ribnjaka?
To bi bilo previe daleko. Odmah iza kule, sasvim uz njezin zid, ima velika
rupa s vodom koja je uvijek puna. Onamo postavljamo trcaljku, a cijev vodimo tamo
gdje gori.
Rupa s vodom iz koje moemo puniti trcaljku? Je li duboka? Je li velika?
Ima li dovoljno vode u njoj?
Ne znam to e ti ta voda, ali mislim da je za tvoju namjeru ima dosta.
Misli li? To je zbilja divno! Tvoje su rijei poput rase koja pada na suhu
zemlju. Ono to si rekao vrijedi vie od stotinu pijasitera i kad jednom budem
milijuna, dobit e ih od mene tisuu. Dakle ne zna, zato trebam vodu?
Ne.
I ne sluti?
Ne.
Onda neka ti Alah ouva mozak koji je slian iscijeenom limunu. Gledaj,
moj sidi je sigurno ve pogodio to namjeravam. Je li tako?
Budui da je ovo pitanje bilo upravljeno meni, kimnuh glavom.
I to kae na to?
Oi su mu sjale od zadovoljstva. Pomisao da e naim neprijateljima podvaliti
ispunjala ga je oduevljenjem. Bio je prilino razoaran kad sam mu ja ozbiljno
odgovorio:
To je djetinjarija i nita vie.
To ne smilje rei, sidi. Nitkovi se penju na kulu da nas ubiju. Ti e se
pobrinuti za to da ne mogu sii, i da cijelu no moraju ostati gore. Onda u ja dodati
jo svoj dio, da se ne bi previe ugodno osjeali. trcaljkom emo im napunilti cijelu
gornju prostoriju vodom. Ta prostorija je dodue naokolo otvorena, ali zid je ipak tako
visok, da see gotovo do pazuha, a tako visoko emo napumpati vode. Ili ih moda
ali? Je li te moda ganula pomisao da e se ovi ubojice nahladiti, ili da e ih zaboljeti
zubi?
Ne radi se o tome. Maemo im priutiti da no provedu to je neudobnije
mogue. Ali ipak ne bih htio odobriti tvoj pothvat.
Moramo ih kazniti!
To je u redu. Ali ne smije time ugroziti nas.
Neu, sidi. Izvrit emo pripreme tako, da to nitko ne uzmogne opaziti.
Osko, Omare to kaete vi?
Obojica su bili sporazumni. Sva trojica su tako dugo nasrtala na mene molbama
dok napokon nisam pristao.
Janik ode i ubrzo se vrati sa savijenom cijevi i konopcem. Ostali se popee s
njim na kulu i malo zatim zauh usprkos kie udarce ekia. Janik je ponio sa sobom
eki i sponu pa su sad, poto su privezali cijev, zabili poklopac stepenica tako vrsto
da nitko nije mogao sii iz gornjeg dijela kule.
Kad su se vratili ree Halef zadovoljno:

 To smo dobro uinili, sidi. Ni ti sam ne bi bolje uinio.

Kako ste privrstili cijev?
Tako da visi s vanjske strane kule, a dolje se moe i privrstiti na trcaljku.
Kad naslone ljestve, vidjet e je.
Janik je rekao da e ljestve prisloniti na drugoj strani gdje im drvee ne
smeta. Otvor cijevi prislonili smo tako da e voda polako tei niza zid ne pravei pri
tom nikakav um. Morat e u tami veoma uporno traiti da je nau. I u ostalim
sobama zakraunali smo sve kapke. Sad samo elim da kupalini gosti stignu to prije.
To e jo dugo trajati jer je Habulam govorio da e nam poslati dobru
veeru.
Da odem ja po nju? upita Janik.
Uini to. to prije jedemo, to emo manje morati ekati. Ali pretvaraj se da
si jeo kajganu, i da ima greve u elucu. Pokuaj govoriti s Ankom. Moda nam ima
neto saopiti.
On ode, a mi smo ekali u tiini jer nita vie nismo morali dogovoriti. Halef je
uao na svom pokrivau, povremeno trljao rake, smijui se pri tom, i izvikivao
nerazumljive rijei. Njegove su misli bile zaokupljene iskljuivo potapanjem naih
neprijatelja.
Kad se Janik vratio, nije bio sam. Donio nam je veeru, a jer sve nije mogao
sam nositi, pratio ga je Humun. On meutim nije htio ui, ve je ostao vani dok Janik
nije preuzeo njegov dio, a zatim se udaljio najveom brzinom.
Veera je bila izvrsna. Dobili smo veliku zdjelu riblje orbe, a uz nju aljice s
kojima smo je jeli umjesto lica. Zatim je doneseno veliko punjeno pile, a iza njega
kozje peenje, koje nije bilo loe, iako neki imaju predrasuda prema kozjem mesu. Uz
to smo dobili masni pilav s groicama i bademovim koticama. Osim toga dobili smo
voe i kolae koje nismo dirnuli. Od svega je ostalo vie od polovice. Ne bismo nita
ni dirnuli, no Anka nam je poruila da moemo mirno jesti jer je sama priredila jela i
nitko za to vrijeme nije dolazio u kuhinju.
Tvoj gospodar je u svom stanu? upitah Janika.
Jest. Sjedi, pui i bulji preda se. Pozvao me i pitao kako se osjeam. Drao
sam se naime strano. Odgovorih mu da sam pojeo dinju koja sigurno nije bila zrela pa
sam zato dobio greve u elucu.
To je bilo mudro od tebe. Moda sad misli da i ne sluti nita o trovanju pa
se nee morati pred tobom pretvarati.
Istina. Nije se pretvarao. Otvoreno mi je pokazao bijes to ga gaji prema
vama, i htio je sve znati to radite i govorite. Pripovijedao sam mu da te boli noga i da
ne moe hodati. Rekao sam da ste tako umorni da elite to prije lei. Zapovjedio mi
je da vam odmah poslije veere spremim leaje, a tada bih i ja odmah morao poi na
spavanje. to prije legnete to ete ranije ustati, rekao je, a onda ja moram biti ispavan
da vas mogu posluiti.
Vrlo mudro s njegove strane. Gdje obino spava?
S Humunom i ostalim slugama.
To je neugodno. Onda se ne moe neprimjeen udaljiti, a mi te trebamo.

 to se toga tie, efendijo, budi bez brige. Veeras nee nitko sa mnom
spavati, a Humun mi je, po zapovjedi gospodara, spremio leaj pod krovom. Ako
eli, pretvarat u se kao da sam poao spavati, a doi u k vama u kulu. Budui da e
ovdje sve biti zatvoreno pokucat u.
Ali ne kao obino. Mogao bi to biti i netko drugi. Pokucaj na kapak sa
stranje strane, i to najprije jedanput, zatim dva puta, a onda tri puta. Znat emo da si
to ti pa emo ti otvoriti. Reci taj znak i tvojoj Anki. Ne zna se to se za vrijeme tvoje
odsutnost; moe kod Habulama dogoditi. Neka ona pazi, i neka nam dojavi sve to
treba.
Janik je odnio zdjele i donio nam jo nekoliko pokrivaa za no. Poto je otiao,
ugasismo svijetlo. Kapci na kuli bili su dodue zakraunati, ali su imali toliko pukotina
da se izvana lako moglo vidjeti da kod nas vie ne gori svjetlo.
Janik se vratio tek dva sata kasnije. Dao je ugovoreni znak i mi mu otvorismo.
Dolazim tako kasno apne nam on jer sam se sjetio da bih mogao
prislukivati kod Habulama. Svi su ljudi morali otii na spavanje, a zatim se on s
Humunom oduljao u hambar. Obojica su upravo uli.
Onda znamo na emu smo. Smatrat e da spavamo i uskoro moemo
oekivati uspon na kulu.
To moramo vidjeti ree Halef i zajedno s ostalima brzo se uspne uza
stepenice.
Jo uvijek je padala kia i tako snano pljuskala da se koraci nisu mogli uti.
Sjedio sam sam u doljnjoj odaji i ekao. Nakon nekog vremena sioe sva etvorica i
Halef mi javi:
Sidi, gore su. Uprasvo se posljednji penje po ljestvama. Bilo ih je sedam.
U hambaru ih je biloo devet. Miridit je otiao, a Mubarek je vjerojatno
zaostao jer je ranjen.
Raun je taan. Odmah emo odmaknuti ljestve i donijeti trcaljku.
Prebacite pokrivae, jer ete se smoiti do koe.
Brzo su se pokrili, otkraunali vrati i izali. Uspravih se kraj zida i otvorih
stranji kapak. Vani je bilo tamno, ali usprkos tami i kii opazih svoju etvoricu koji su
neto radili u blizini prozora. Onda zauh kripanije trcaljke. Privrstili su cijev i
svom snagom stali tlai vodu gore. Jama s vodom bila je pred mojim prozorom.
Povremeno se uo tihi Halefov glas kako izdaje zapovijedi. Usprkos kie bio je mali
Hadi veoma zadovoljan.
Gore je sve bilo tiho. Oito, nitkovi nisu mogli sebi objasniti odakle dolazi
voda, ali su se uvali da odaju svoju prisutnost. Silno su se naprezali da otvore
poklopac stepenica. Habulam je rekao da e u tu svrhu ponijeti builicu. Moglo bi se
dogoditi da nekako odbiju sponu. U tom sluaju oni bi sili i ja sam se spremio da ih
doekam revolverima. Ali ma kako paljivo oslukivao prema stepenitu nita se nije
ulo. Halef je dakle dobro zabio poklopac.
Tako je prolo dosta vremena. Vie od jednog sata. Onda se sva etvorica
vratie.

 Sidi, gotovi smo javi mi Halef s najveim zadovoljstvom. Pumpali smo

to god smo mogli. Sasvim smo pokisli. Smijemo li zapaliti svjetiljku?
Moete. Bolje da gori svjetlo.
Upalio je svjetiljku i dolio ulja. Zatim su se popeli do one prostorije, iznad koje
su nai neprijatelji stajali u vodi. Tamo su otvorili kapak na prozoru, a zatim zauh
Halefov glas:
Budite pozdravljeni, gospodo. Zar ste se htjeli pri toj vruini nadisati malo
svjeeg zraka? Kako vam se svia izgled odozgo? Na efendija vas pita, trebate li
njegov dalekozor da bolje vidite kiu..
Oslukivao sam, ali nisam uo odgovora. Oni kojima se Halef rugao bili su
sasvim tihi.
Zato se nou kupate tako visoko gore? nastavi Halef. Je li to ovdje
takav obiaj? Bit e mi vrlo ao ako voda nije dovoljno topla. Nije pristojno
prislukivati dok se drugi kupaju i zato emo se sada uljudno povui. Nadam se da
ete do jutra biti gotovi. Onda e va preponozni sluga biti tako slobodan da se raspita
za vae zdravlje.
Siao je s ostalima i nasmijao mi se:
Sidi, oni su divno uli u stupicu, a nijedan se ne usuuje progovoriti ni rijei.
inilo mi se da ujem kako im zubi cvokou. Sad moemo zapravo udobno zaspati,
jer nas nitko ne moe smetati.
Spavajte mirno ree Janik. Umorni ste od jahanja, a ja sam jo io.
Bdjeti u i probuditi vas odmah ako bude potrebno. No ne moramo se niega bojati.
Oni ne mogu sii. Mogue je samo da voda probije strop i dopre do nas. Ali i to nije
opasno.
Imao je pravo. A budui smo se na njega mogli pouzdati legosmo da spavamo.

SVE ANOST BATINANJA

IAKO sam bio umoran, pa mi je trebao odmor, nije mi san htio doi na oi.
uo sam tiho hihotanje mog Halefa koji se veselio uspjehu svog pothvata pa se nije
mogao smiriti. Sluao sam i jednolian neprekidni um kie koji me je napokon
uspavao. No ubrzo me probudi glasno kucanje na vratima. Kucalo se onako kao to
sam to bio Janiku naloio. Uspravih se jer sam pretpostavljao da nam to Anka eli
neto javiti.
Janik otvori vrata i pokae da je moja pretpostavka bila tana. Djevojka ue.
Halef, Osko i Omar takoer su se odmah probudili.
Oprostite to vas smetam, efendijo ree naa lijepa saveznica.
Donosim ti vijest. Janik mi je pripovijedao da kanite zadrati ljude gore u vodi. Je li
vam to uspjelo?
Jest; jo uvijek su gore.
A ja mislim da su otili.
Kako im je moglo uspjeti da siu?,
Ne znam, ali pretpostavljam da se sada nalaze u dvorcu.
To je iznenaenje. Pripovijedaj nam!
Janik me je upozorio da budem paljiva. Habulam me rano poslao na
spavanje, ali ja sam ostala budna i gledala kroz prozor. Vidjela sam svog gospodara
kako se s Humunom ulja prema dvoritu. Da bih ga ula kad se vrati, sioh u
prizemlje i legoh uz odkrinuta vrata jedne sobe kraj koje je morao proi kad se bude
vraao. Premda sam se trudila da ostanem budna, ipak sam zaspala. Dva su ovjeka
dolazila iz dvorita i prolazila kraj mojih vrata. Jedan od njih je govorio, i ja po glasu
prepoznah Habulama. Psovao je kao to to jo nikad nisam od njega ula. Govorio je
da mora u kuhinjti zapaliti veliku vatru i nabaviti odjee. Mislim da je ovjek s kojim
je govorio bio Humun. U kuhinji su stali dizati veliku buku. ula sam bijesne glasove
i glasno pucketanje i prasikanje upaljenog drveta. Ne znam to tamo rade, ali sam
dotrala ovamo da vam javim to sam primijetila.
Dobro si to uinila. Mora da su na neki nain umakli. Halefe, kamo ste
stavili ljestve?
Nismo ih odnijeli, ve samo poloili na zemlju. Kupai nisu mogli sii s
kule i uspraviti ljestve.
To je istina, ali neki od njih su se mogli spustiti po cijevi i prisloniti ljestve.
Nikako! Pogledajmo odmah.
Pourio je napolje praen Oskom i Omarom. Kad su se nakon nekoliko asaka
vratili, Halefovo je lice bilo vrlo nezadovoljno; on ree:
Da, sidi, otili su. Popeo sam se gore.
Jesu li ljestve jo prislonjene uz kulu?
Na alost. Na drugoj strani cijev lei na tlu.

 Dakle je tako kao to sam slutio. Otkrili su cijev. Neki su se po njoj spustili,
a zatim je odvezali i bacili dolje, te prislonili ljestve. Ostali su sili i otili u kuhinju da
se tamo ugriju i osue mokru odjeu.
elio bih da sjede u paklu, gdje bi se bre osuili nego u kuhinji ljutio se
Halef. to emo sad?
Moramo razmisliti. Mislim da mi...
Uto me prekinue. Nismo zakraunali vrata i ona su bila malo otvorena, tako da
je sjaj svjetiljke probijao iz sobe. Sad ih je netko odgurnuo i mi zausmo Habulamov
glas:
Anko, prokleta djevojuro! Tko ti je dopustio da doe ovamo?
Djevojka se prestraeno trgne.
Smjesta izai zapovjedi glas izvana. A ti, Janie, pseto, i ti si u sobu!
to se imate uljati po vrtu. Napolje! Biem u vam utuviti poslunost.
Murate Habulamu odgovorih. Nee li biti tako dobar i doi unutra?
Hvala. Neu da me tvoj zao pogled uniti. Da sam znao kakav si zavodnik
sluavki, ostala bi ti moja kua zatvorena,
O tome moemo opirno razgovarati. Ui!
Ne pada mi mi na um. Poalji moje sluge napolje. Ovi podmukli gadovi
nemaju to traiti kod tebe.
Doi sam po njih.
Nije odgovorio, ali zauh tihe glasove. Nije dakle bio sam.
Ako on nee doi, dovest u ga ja ree Halef i stane u napola otvorena
vrata. Zauh ikako je kljcnuo kokot i jedan glas zapovjedi:
Natrag, pseto, inae u te ustrijeliti. Halef zalupi vrata.
Jesi li uo, sidi? upita on vie zauen nego uplaen.
Vrlo jasno odgovorih. To je bio glas Baruda el Amazata,
To mislim i ja. Dvojica su stajala kod hambara i digla puke na mene. Nije
im uspjelo da nas ubiju muke i sad pokuavaju s otvorenim napadom.
U to sumnjam. Nee se usuditi da nas postrijeljaju. Bilo bi previe javno. Da
misle ozbiljno ne bi ti se zaprijetili ve bi pucali bez opomene.
Misli li? Ali zato ta dvojica stoje ondje?
Pogaam. Kane pobjei. Opazili su da nema Janika i Anke i stali sumnjati.
Traili su ih i nali kod nas. Sad znadu da je za njih najbolje to mogu uiniti bijeg, a
da ih mi ne bismo smetali prijete nam ova dvojica dok se ostali spremaju na odlazak.
Slaem se s tobom, efendijo. Ali hoemo li to mirno trpjeti?
Uzeh henrijevku u ruke, ustadoh i drei se za zid odepah do kapka kraj vrata.
Omar je morao ugasiti svjetiljku, tako da me izvana ne bi mogli opaziti. Tiho otvorih
kapak i pogledah van. Kia je prestala i dan je poeo svitati. Preko puta, samo
nekoliko koraka od kue, bila su naslonjena dvojica. Jedan od njih stavio je kundak
puke na zemlju. Drugi je drao puku uspravno u desnoj ruci. Budui da mi je bio
okrenut s desne strane, prolazila je cijev puke kraj njegova desnog obraza. Obojica su
razgovarala.

Poloih henrijevku na rub prozora tako da sam usprkos tame bio siguran u
pogodak. Nanianio sam u cijev puke i opalio. Gotovo u isti as zauje se bolni krik.
Moja je kugla pogodila cijev i udarila pukom ovjeka po licu, te mu je poslije izbila
iz ruke.
Nesrea! Podlost! viknu on. Prepoznao sam ga po glasu: bio je to Barud
el Amazat.
Hajdemo brzo! viknu Manah. Ovaj je metak probudio sve stanovnike
dvorca.
On podigne puku, uhvati onog drugoga za ruku i odvue ga za sobom. U
iduem su asu nestali.
Iz Manahovih rijei moglo se zakljuiti da nisu kanali pucati. Mnogo im je bilo
stalo do toga da Habulamovi ljudi ne primijete njihovu prisutnost.
Obratih se svojim pratiocima:
Uzmite oruje i pourite u staju! Moglo bi se dogoditi da te hulje pokuaju
oteti nae konje.
Svi istre iz kule. Ja opet sjedoh nasuprot vratima i zadrah henrijevku u ruci
kako bih na sve bio spreman.
I Anka je otila. Ubrzo se vrati s Janikom i Omarom koji mi je javio, da su
Osko i Halef ostali u staji da uvaju konje. ini se da dosad nije nitko pokuao da ih
uzme. Uope, nisu sastali iva ovjeka. To me umirilo.
Sad je prije svega trebalo saznati gdje je umarak u kojem su nai neprijatelji
drali konje. Ni Anka ni Janik nisu to znali.
Uvjeren sam da Humun zna doda mladi, ali on to nee htjeti da kae.
Imam izvorno sredstvo, odgovorih. Klijeta pomou kojih mogu iz
njega izvui to god hou.
Onda moe mnogo vie od drugih. Nikad on nee odati svog gospodara i
njegove saveznike.
Bit e prisutan i uvjeriti se kako e on otvoreno sa mnom razgovarati?
Poznaje li krojaa Afrita?
Ne. Znam dodue da se zapravo zove Suef, ali tanije ti podatke ne mogu
dati. On esto dolazi Muradu Habulamu pa sumnjam da s njim ne raspravlja o
potenim stvarima. Zato sam ga uvijek izbjegavao. Bolje je, kad se ovjek ne drui s
takvim ljudima. Najradije bih odavde otiao i bilo bi mi milo kad bih te mogao
otpratiti do Vaie. Ako pak ima posla u Karanorman hanu, mogao bih ti moda biti
od koristi.
Traim tamo jednog velikog razbojnika koji je vjerojatno Habulamov
prijatelj i saveznik.
to? Takvim ljudima je moj gospodar prijatelj?
Ovi ljudi koji su danas bili kod njega takoer su razbojnici i ubojice te nas
ele ubiti. A tko je tvoj gospodar moe vidjeti po tome to nas je pokuao otrovati.
Istina. Efendijo, neu ostati ovdje. Odlazim iz ove kue pa makar bio ne
znam koliko vremena bez posla i zarade. Uslijed toga e se naa srea odgoditi, ali mi
emo radije ekati nego da sluimo takva gospodara.

 to se toga tie, platit u zaradu i tebi i Anki. Vi ste nam spasili ivot. Da
nije bilo vas, ne bismo vie bili ivi. Prema tome, imate pravo na plau koja je
primjerena vaem djelu i naim mogunostima.
To je istina zauh povik kraj vratiju. Neemo dopustiti da o nama
govore da smo nezahvalni, sidi!
To je rekao Halef. Doao je iz staje i zauo posljednji dio naeg razgovora.
Zatim nastavi:
Na alost nismo bogati, ali moda nam je ipak mogue da d-prinesemo
vaoj srei. Ako zbog nas napustite vae sadanje mjesto, moramo se pobrinuti da vie
uope ne morate poi u slubu. Pitam te zato, Janie, hoe li ovdje prisutnu Anku
uzeti za enu?
Naravno! nasmije se Janik veselo.
A kada?
to prije.
A ti cvijete iz Kiliselija i spasiteljice naeg ivota, eli li da ovaj mladi
Janik postane tvoj mu, koga mora uvijek sluati, bar tako dugo dok je pametan i ne
trai od tebe gluposti?
Jest, elim da bude moj mu ree djevojka pocrvenivi.
Onda primite na blagoslov iz ove vreice sree i zahvalnosti. Ja sam
blagajnik ovoga drutva. Ovaj novac bio je novac nesree, ali mi smo sebi preduzeli da
ga pretvorimo u novac sree i sad nam se za to pruila prilika.
On izvue dugu vreicu u kojoj je bio novac to smo ga osvojili u borbi oko
Dere-kolibe i otvori je.
Doputa li, sidi? upita me.
Vrlo rado kimnuh glavom radoznao koliko e im dati.
Skupite ruke da u njih primite kiu sree.
Janik nije bio polagan. Brzo skupi dlanove prui ih prema Halefu, a kad je to
Anka vidjela uini isto. Skupljene ruke imale su upalj zdjelast oblik i mogle su primiti
prilinu koliinu novca. Halef se mai u vreicu i stane brojiti. Stavljao je izmjenino
po zlatnik u Janikovu i Ankrnu ruku, i uz to je brojio:.
Jedan, dva, tri, etiri, pet, est, sedam, osam, devet, deset! Odbrojio je sve
same turske zlatnike, od kojih je svaki vrijedio po stotinu pijastera. Dakle svakom od
njih odbrojio je po tisuu pijastera, to je za ove ljude bio znatan iznos. Zatim upita
ovo dvoje zauenih i radosnih mladih ljudi.
A znate li kako ete promijeniti taj novac?
Gospodaru viknu napokon Janik. ali li se ti s nama?
Nema kod mene ale u novanim stvarima ree Halef.
Pa to nije mogue. Tisuu pijastera za mene, i tisuu za Anku! Tko to moe
vjerovati?
Ono to imate u rukama je vae. Radite s vaim novcem ono isto, to ja
radim sa svojim. Pazite!
Skupio je vreicu i strpao je u dep. Dvoje mladih skanjivalo se da to uini.

 Ovaj novac samo zlato! viknu Anka. Reci nam jo jednom da je

na, jer ja to inae neu vjerovati.
Meni je svejedno vjerovali vi to ili ne. Glavno je da novac spremite u dep i
da se poslije vjenate. Janiku se veoma urilo pa ne mora sada toliko oklijevati..
A ipak moram najprije pitati efendiju. To je tako velik iznos! Nama ne treba
toliko, jer imamo nae uteevine. to e vama ostati kad nama poklanjate itav
imutak?
Ne brini se ti za nas nasmije se mali Hadi. Mi znamo kako se ivi
bez novaca. Drimo se puta gostoljubivosti. I nai najvei neprijatelji moraju nam
plaati danak. Zar moda mislite da emo Muradu Habulamu, vaem gospodaru,
pokloniti jedan veliki pijaster za ono to smo kod njega doivjeli? Ne pada nam ni na
um. Vidite da e mi sidi dopustiti, da mu platim drugom monetom. Vidite da nam nam
ne treba novaca. Moete uzeti par zlatnika i nemojte misliti da emo mi sad
oskudijevati. Uostalom, u posljednje smo vrijeme poprimili dobar obiaj da svakom
nitkovu koga se doepamo oduzmemo ono to je pokrao i podijelimo to estitim
ljudima. Nadajmo se da emo uskoro opet sastati razbojnike. Onda emo opet ivjeti
kao bubrezi u loju, i slaviti Alaha kako mudro upravlja padiahovim carstvom.
Da prekinem zahvaljivanje ovo dvoje sretnika rekoh Janiku i Halefu da uzmu
nae stvari i odnesu ih u staju te da osedlaju konje.
Zar e otputovati, efendijo? zabrinuto me upita Janik.
Hou, ali ne odmah. elim samo da konji za svaki siluaj budu spremni.
Povest emo tebe i Anku sa sobom.
Murad Habulam to nee dopustiti.
Pobrinut u se da pristane.
Onda ti moramo biti dvostruko zahvalni. Doao si ovamo kao da...
uti! Znam to hoe rei i znam da si estit i zahvalan mladi. To mi je
dovoljno.
Oni odoe, a ja sjedoh u kolica Habulamove ene i rekoh Omaru da me od vezi
za njima.
U meuvremenu je vani postalo svjetlije. Ve se moglo vidjeti prilino daleko.
Kia je potpuno prestala, a nebo je obeavalo lijepi dan.
Da bismo doli do staje, morali smo proi kraj zgrade koja je izgledala poput
sjenika. Sve se vidjelo to stoji pod tim krovom podignutim na stranjem zidu na
nekoliko stupova. Opazih kola, i to ne od one glomazne vrste to ih zovu araba i
koji obino vuku volovi, ve laka i lijepo graena kola, to ih ovdje zovu hintef. Na
zidu je visjela turska orma. Sve je odgovaralo mojim namjerama, to vie jer je u staji
bio, uz ostale konje, mladi iv drijebac, kojemu bi orma odlino pristajala. Nadzirao
sam sedlanje i napajanje konja, a zatim rekoh da me odvezu Habulamu.
Da Anka i ja poemo s tobom? upita sluga.
Da!
Slabo emo proi.
Ne brinite nita. Stajat ete uvijek iza mene i neete se maknuti s tog mjesta
bez moje dozvole.

Izaavi iz staje opazismo nekog momka koji se vrzmao tuda i promatrao nas.
Tko je to? upitah Jamika.
Jedan od slugu koji je vjerojatno uvao konje razbojnika. Hoe li ga upitati
gdje treba potraiti taj umarak?
Vjerojatno mi to ne bi rekao.
Sigurno ne bi.
Onda u radije priekati da mi Humun dade traenu obavijest.
Kad smo stigli do trijema, opazih Humuna naslonjenja na zid. Stajao je tako da
je kroz vrata mogao promatrati staju. I on nam je posvetio svoju panju.
to ete ovdje? otrese se na nas.
elim govoriti s Muradom Habulamom, tvojim gospodarom!
uvao se da me izravno ne pogleda jer se bojao mojih oiju i drao prste u
poloaju koji uva od ureka.
To nije mogue.
Zato ne?
Jer on spava.
Onda ga probudi!
Ne smijem!
Ali ja to elim.
Tvoje elje me se ne tiu!
Onda zapovijedam! rekoh jo otrije.
Nema mi nita zapovijedati!
Halefe, bi!
im sam izgovorio te rijei, ve je korba od koe nilskog konja oinuo lea
tog neprijateljski raspoloena ovjeka, i to takvom snagom da se ovaj smjesta savio na
pod. Pri tom je Halef viknuo:
Tko nema tebi to zapovijedati, neotesane? Sve sultanovo carstvo i sve
zemlje svijeta moraju sluati mog efendiju kad sam ja uza njega, ja lav koji rie prema
tebi, crvu koji kie.
Humun se htio obraniti od udaraca, ali su ovi padali na njega tako brzo i gusto
da mu to nije uspjelo. Zato je zavijao da se ulo kroz sve odaje dvorca. Napokon ga
Halef ostavi, ali mu ree drei bi nad njim u zraku:
Hoe li sada dovesti starog gada iz postelje?
Prijavit u te! Nabit e te na kota ivoga! zaurla Humun pobjegavi.
Efendijo, to se nee dobro svriti! opomene me Janik.
Ne bojim se odgovorih. Danas e netko platiti za svoja zlodjela.
Osveta je razjapila ralje, a pravda pokazuje svoje kande. Izvrilac pravde bit
u ja, Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara!
Stajao je uzdignutih ruku kao govornik koji e rijeiti zadatke svjetskih
razmjera.
Humun je lagao rekavi da njegov gospodar spava. Upravo kad smo skrenuli da
uemo u sobu, u kojoj me je Habulam primio prilikom naeg dolaska, doe nam ovaj
ususret i izdere se na mene:

 to ti pada na um, da tues mog slugu? Podilazi me elja da vas sve dam
izbievati.!
Nije bio sam. Humun i kroja Suef, koji se nazivao Afrit, bili su s njim, a za
njima pojavi se jo pet est slugu i nekoliko sluavki.
Nisam odgovorio, ve dadoh Omaru znak da me vozi dalje. Habulamov gnjev
rastao je potaknut mojom utnjom, jer je taj bijesni ovjek, koraajui kraj nas,
izgovarao prijetnje koje bi nas potpuno unitile kad bi ih izvrio. Kad smo stigli do
odreenih vrata, htio ih je Halef otvoriti, ali Habulam stade pred njih i viknu:
Nitko ne smije ui! Ja vam to zabranjujem!
Ti? upita ga Halef. Ti nam nema to braniti.
Ja sam vrhovna sudska i policijska vlast u ovom mjestu!
Onda zaista moemo estitati Kiliseliju. Kad vrhovna sudska i izvrna vlast
pljaka i ubija, to e tek podanici uiniti? Sklanjaj se odavde, jer e inae dobiti
biem! Jesti li razumio?
Digao je bi, a budui da se domain nije maknuo s vrata, dobio je udarac od
koga je smjesta poskoio tako da bi to sluilo na ast svakom cirkuskom klaunu. Uz to
viknu:
Tue me! Alah je to vidio, a i vi svi! Napadnite ga! Bacite ga na pod!
Sveite ga!
Ovaj je poziv bio upuen slugama, ali se ni ovi, a ni Humun i Suef nisu
usuivah da dirnu malog Hadija. Ovaj se na njih ni ne obazre, ve otvori vrata i ue u
sobu a s njime i mi. Za nama dotri Habulam, a ostali se natisnue za njim.. Usred
sobe stane i zavie:
To je strano! Kaznit u te najstroe! Ja sam ovdje vrhovni sud!
Kiliseli je malo selo u kojem nema takva suda odgovorih ja.
Ja sam sudac u ovom mjestu!
Ne vjerujem. Gdje si uio?
Ne treba uiti!
Tko eli biti sudac mora od svoje dvanaeste godine uiti i polagati ispite.
Ima li ti koji ispit?
To te se ne tie!
I te kako me se tie. Tko eli suditi nama mora dokazati da poznaje pravo i
da je pozvan da to ini. Zna li pisati i govoriti arapski?
Znam!
I perzijski?
Da!
A zna li cijeli koran napamet? Jer to sve treba sudac da zna.
Znam ga napamet! Ali tko ti daje pravo da me ovdje ispituje? Bio sam
sudac i to ima vjerovati. Pazite na vrata, da nijedan od ovih stranih optuenika ne
uzmogne pobjei i donesite smjesta klupu za batinanje!
Izdao je ovu zapovijed svojim slugama koji ga odmah posluae. Humun i Suef
stadoe uz njega, svaki s jedne strane, a ostali se postave izmeu nas i vratiju kako bi
nam onemoguili bijeg. Sluavka otri da donese klupu.

Habulam sad sjedne nasred sobe, te pozove onu dvojicu koji su stajali uza njega
da i oni sjednu.
Sad ste svjedoci i prisjednici ree im. I vi ete potvrditi moju osudu.
Sva tri lopova stanu se tako slubeno drati da sam se morao svladavati da se
ne nasmijem.
Hoemo li to sve utke pomatrati? upita me Halef tiho. To je sramota
za nas.
Nije sramota, ve zabava. Ve smo tako esto bili tueni pa smo se
pretvorili u tuitelje da e se to svakako i danas dogoditi.
Mir! vikne Habulam na mene. Kad je razbojnik pred sudom ima
utjeti. Janie i Anko, to traite uz te zloince? Teko ste se ogrijeili o moje
zapovijedi pa e vas poslije stii kazna. Sada se maknite odande.
Bilo je zaista smijeno. Imali smo naravno sve nae oruje i taj je stari grenik
zaista umiljao sebi da emo mi potivati njegov pravorijek. Budui da su Janik i Anka
ostali uz nas, ponovi Habulam svoju zapovijed jo stroim glasom.
Oprosti rekoh. Ovo dvoje je od danas u mojoj slubi.
O tome ne znam nita.
Sad sam ti rekao, pa prema tome zna.
Razumijem. Preoteo si ih. Ali to ja ne doputam a osim toga u ih kazniti.
O tome emo kasnije razgovarati odgovorih mirno. Kako vidi,
rasprava moe zapoeti.
Pokazah sluavku koja se vratila i donijela klupu za batinanje te je stavila pred
staroga.
Ta je sprava zapravo uska klupa s koje su na jednoj strani odrezane odvije noge
tako da su samo na jednoj strani ostale dvije noge jedna uz drugu. Ta se klupa poloi
naopake na zemlju tako da noge stre u vis. Optueni mora lei potrbuke na klupu i
svinuti noge u koljenima tako da mu one uz noge klupe vire u zrak. Tako ga veu i on
prima udarce na vodoravno uzdignute gole tabane. Udarci po tabanima su vrlo bolna
kazna, pogotovu kad od njih popuca koa.
Murad Habulam promatrao je klupu gotovo njenim pogledom. Zatim znaajno
pogleda nas i vikne jednom od slugu to su iza nas stajali:
Bejaze, ti si najsnanija. Doi ovamo! Ti e biti izvrilac kazne.
Visoki i snaan sluga prie Halbulamu i stade ogledati batine to ih je sluavka
donijela i poloila uz klupu. Murad Habulam ponosno uspravi gornji dio tijela,
nakalje se i pone obrativi se meni:
Tvoje je ime Kara Ben Nemzi?
Tako me ovdje zovu odgovorih.
Ti si gospodar ovog Hadi Malefa Omara koji stoji uza te?
Nisam njegov gospodar ve prijatelj!
To je svejedno. Priznaje li da me je tukao?
Da.
I Humuna, mog slugu?
Da.

 Budua da to sam priznaje, ne moram njega ni pitati. Zna koliko je

udaraca zadao Humanu?
Nisam ih ibrojio.
Bilo ih je barem dvadesetak! viknu Human.
U redu. Ja sam dodue primio samo jedan udarac...
Na alost! upadne mu u rije Halef. ao mi je to nisi primio barem
dva puta vie nego Humun.
uti! zagrmi Habulam na njega. Smije govoriti samo kad te ja pitam.
Zahvali Alahu to je sprijeio da vie puta ne udari. Ja sam ovdje gospodar i svaki
udarac to ga ja dobijem vrijedi trideset udaraca. To znai da je to, s onih dvadeset to
si ih dao Humunu, svega pedeset udaraca koje e sada primiti na tabane. Doi ovamo
i skini cipele!
Sluga Bejaz stane sreivati konopce, kojima je Halef imao biti svezan.
Pogledah svoje prijatelje. Lica su im upravo sjala.
Brzo! naredi Habulam. A budui da Halef nije posluao, zapovjedi sluzi
Bejazinu:
Dovedi ga!
Sluga prie Halefu. Ovaj izvue pitolj, napne palcima oba kokota i uperi
oruje u Bejaza koji odskoi i uplaeno dovikne svom gospodaru:
Taj ovjek puca! Dovedi ga sam!
Kukavice! odgovori Habulam. Ti si div a boji se patuljka!
Ne bojim se njega ve njegovog pitolja.
Ne smije pucati. Naprijed, ljudi! Uhvatite ga i dovedite ovamo!
Sluge se agledae. Plaili su se Halefa. Samo jedan je pokazao da nije kukavica.
Bio je to kroja Suef. I on izvue pitolj iz depa, iako prije takvo oruje nismo kod
njega primijetili, prie blie i ree sluzi:
Bejaze, vri svoju dunost. im on digne pitolj, prostrijelit u mu glavu.
Jo juer je taj ovjek izgledao kao najmirniji i najpitomiji krojai, a sad mu se
na licu zrcalila mrnja i odlunost, kakva bi ljudima koji nisu naeg kova utjerala strah
u kosti.
Ti, krojau, kani pucati? nasmija se Halef.
uti! Ja nisam kroja! Kakva posla vi stranci imate ovdje? to vas se tiu
nai poslovi? elite nas sprijeiti da inimo ono to nam se svia, a tako ste glupi da
mene smatrate krojaem. Kad biste znali tko sam ja, zadrhtali biste od straha! Ali vi
ete me upoznati. Zapoet u kod tebe. Ako smjesta ne ode do klupe i ne skine
cipele, znat u te prisiliti na poslunost.
To je rekao ozbiljno. Halef ga pogleda iskosa, uzme pitolj u lijevu ruku, po
emu sam zakljuio to e sad slijediti, i zapita najprijateljskijim glasom:
A kako e to uiniti?
Eto, tako!
Suef isprui ruku da Halefa uhvati za prsa, ali ovaj munjevito zamahne i opali
Suefu takvu zaunicu da je ovome ispao pitolj iz ruke, a sam je u luku odletio i pao
na zemlju. Prije nego to je stigao da ustane, kleao je Halef, koji je zadjeo svoj pitolj

za pas, nad njim i pljuskao ga obim rukama takvom brzinom da Suef nije stigao ni prstom maknuti u svoju obranu.
Habulam skoi sa svog mjesta i zaurla od bijesa. Humun je kao lud mahao
rukama, ali se nije usudio pomoi Suefu. Sluge i sluavke podigoe zaglunu graju, ali
se ne pomakoe s mjesta. Buka je bila paklena, dok se Halef ne okani svog protivnika i
ustane.
Suef jume onamo gdje mu je leao pitolj, ali je Halef bio bri i odbaci ga
nogom tako da je odletio i udario o moj stolac i tu ostao. Suef priskoi da ga digne, ali
tako je doao na dohvat mojih ruku. Upravo kad se sagnuo stavih mu ruku na zatiljak i
digoh uvis. im sam ga zgrabio njemu nemono klonue ruke i stane hvatati zrak.
Osko digne pitolj i uzme ga k sebi. Ja ljevicom kvrcnuh krojaa po glavi i posjedoh
ga na zemlju do svojih nogu.
Tu e sjediti i da se nisi pomakao! zapovjedih mu. im pokua
ustati bez mog odobrenja zgnjeit u tvoju krljavu glavu kao jaje.
On spusti glavu i ruke ne miui se. Drugi su jo uvijek ludovali.
Halefe, lati se bia i napravi red.
im sam to izgovorio, ve se Halefov bi spustio na Habulamova lea. Stari
odmah zauti, a utio je i Humun. Odmah se i svi drugi povedoe za njihovim
primjerom.
Sjedni! viknuh ja na naeg suca i on poslua.
Maknite se od vratiju! zapovjedih posluzi. Nosite se u onaj kut! Ostat
ete tamo dok vam ne dopustim da odete.
Svi poure da izvre zapovijed. Sad smo imali slobodna lea i mogli smo sve i
svakoga tano nadzirati.
Vidjelo se na Habulamu da nije znao to da kae i kako da se vlada. Njegov je
bijesni pogled prelazio od jednog na drugog. Stisnuo je ake i stegnuo usne. Napokon
ih otvori da saspe na mene provalu gnjeva.
uti, ili e opet dobiti biem! viknuh na njega. Sad ja govorim.
Misli li da smo te ovdje potraili zato da nas udara po tabanima? Misli li da smo mi
ljudi kojima moe suditi? Mi emo vama sad izrei osudu i izvriti je. Donio si klupu
za batinanje, a mi emo se njome posluiti.
to ti pada na pamet? odgovori Habulam. Zar e me ovdje u vlastitoj
kui...
Mir! prekinuh ga. Kad ja govorim, ti uti! Tvoja je kua jazbina
ubojica, a ti misli...
Uto me prekinu Oskov povik. Bacio se na lanog krojaa. No i ja sam opazio
Suefov pokret, iako su mi oi bile uperene u Humuna. Taj je kroja bio zaista opasan.
Bio je jedini koji se usudio da se lati oruja. Mislio je da ne pazim na njega. Maio se
rukom u podstavu kaputa i izvukao no. Uspravivi se brzo do mene pokuao mi je
glatku nabruenu otricu zabiti u grudi. No nije mu uspjelo. Osko ga jo u pravi as
uhvati za ruku s orujem, a u isti tren sam ga i ja ve drao za vrat.
Halef prie i oduzme mu no iz ruke.

 Pretrai njegove depove dok ga mi drimo! zapovjedih. On to uini i

izvadi nabijenu stasnu kuburu, razne sitnice i do vrha punu vreicu pa je otvori i prui
je meni rekavi:
Vidi li zlatnike? A taj se ovjek izdavao za siromaha, koji ivi krojei i
ivajui od sela do sela. Ovaj je novac opljakan ili ukraden. to emo s njim?
Stavi mu ga natrag u dep. Nije na. No oruje mu oduzmi da ne bi s njime
izazvao nesreu.
Stavih dripca opet na pod. kripao je zubima. Tko i to je on zapravo bio? Sam
je rekao da emo zadrhtati od straha kad to saznamo. Ve zbog nas samih morao sam
ga onesposobiti, a da bih to postigao, nisam mu morao oduzeti ivot. No morao je
primiti osjetljivu kaznu koja e ga ujedno sprijeiti da se dalje spotie o nas.
Halefe, Osko, Omare! Sveite ga na klupu! odluih.
Kroja se drao kao da mu je moj stisak oduzeo svaku mogunost kretanja. Ali
nebom sam izgovorio te rijei, skoi on na noge i s dva se skoka nae kraj Halbulama,
iupa ovome objema rukama no i pitolj iza pasa, okrene se k meni i vikne:
Mene svezati! To je posljednja rije koju sa izgovorio! Uperio je oruje u
mene, kokot udari i hitac plane. Jedva stigoh da se svom raspoloivom snagom bacim
u stranu, te zajedno s kolicima padoh na zemlju. Nisam bio pogoen. Ali kako se
poslije ispostavilo, kugla je prosvirala izmeu Janika i Anke koji su stajali iza mene,
udarila u vrata i probila ih.
Jo danas ne znam kako mi je uspjelo da to izvedem s nogom u sadrenom
zavoju. No jedva takoh pod, ve skoih naprijed na ubojicu, ne skokom, nego
prebacivi se saltom prako obih ruku. Upravo pred krojaem doekah se iza tog skoka
na noge, uhvatih razbojnika obim rukama i sruih ga sa sobom na pod.
Murad Habulaim i njegovi ljudi nisu od straha prozborili ni rijei. Nisu se
pomakli s mjesta. Suef je leao poda mnom. Kleao sam mu na stegnima i pritisnuo
glavu dolje. Jo uvijek je u desnoj ruci drao prazni pitolj koji je sreom imao samo
jednu cijev, a u lijevoj no. Taj bi mi mogao postati opasan da nije moj prisebni Halef
ve kleao kraj njega i drao ga za ruku.
Osko, ovamo! viknu on. Na klupu s njim i da se vie ne pomakne!
Za as je Suef bio svezan za klupu kako to batinanje zahtijeva. Janik mi doda
stolac i ja sjedoh.
Uvia li sada da je tvoja kua jazbina ubojica kao to sam ti to prije rekao?
okomi se Halef na staroga. Da na efendija nije tako vian borbi i nema takvu
prisutnost duha, sada bi bio mrtav. Ali onda bi vidio to bi se dogodilo. Sada je naem
strpljenju doao kraj. Sad ete svi saznati ito znai kad se na nas puca i kad nam se
daje otrovana hrana.
O tome ne znam nita ustvrdi stari.
uti! Ti e poslije doi na red. Poet emo s ovim bijednikom. On nas je
doveo u ovu kuu umorstava. Znao je da ovdje treba da budemo ubijeni. Sad je
pokuao da te ubode i pucao je u tebe, sidi. Odlui to e biti s njim. Ne misli li da je
zasluio smrt?

 Jest. Zasluio je smrt. No mi emo mu pokloniti ivot. Moda se popravi.

Kao poticaj da bude bolji neka primi batine koje su tebi bile namijenjene.
Koliko udaraca?
Trideset.
To je premalo. Ja sam imao primiti pedeset.
Trideset je dovoljno.
Onda moraju biti snani. A tko e mu ih dati?
Naravno ti!
Nisam se prevario u Halefu, jer on odmah ree:
Hvala ti, sidi. Ja sam uvijek voljan da pribavim duno potovanje svojim
biem, ali nisam sluga i nisam krvnik. A izvravanje osude je posao krvnika.
Ima pravo. Odredi sam tko e biti izvrilac.
To u vrlo rado uiniti. Humun je saveznik krojaa. Neka mu on opali
trideset udaraca kao znak svog prijateljskog potovanja.
Slagao sam se potpuno s takvom odlukom. Kimnuh glavom, a Halef se obrati
Humunu:
uo si to je reeno. Doi ovamo i izvri pravdu nad svojim ortakom.
To neu uiniti! odgovori sluga.
Valjda ne misli ozbiljno. Savjetujem ti da misli i na sebe. Treba podijeliti
trideset udaraca. Ako ih ne da njemu, primit e ih sam. To ti obeajem tako mi
oeve brade. Dakle naprijed! Ne oklijevaj jer u ti inae ja pomoi.
Humunov je poloaj bio vrlo neugodan. Rado bi potedio svog ortaka, ali se
bojao za sebe pa je odluio da poslua. Po nainu kako se sluio pirutovima, vidjelo se
da ne izvruje prvi put ovakvu kaznu.
Suef nije rekao ni rijei. Nije se mogao ni pomai, ali da su mu pogledi bili
otrice noa, svi bismo bili probodeni.
Murad Habulam nije skidao oka s prizora koji se pred njim odvijao. inilo se
da e svakog asa neto rei, ali se svladavao. No kad je Human zamahnuo da opali
prvi udarac nije mogao vie izdrati:
Stoj! Ja tu zapovijedam!
Ni rijei! viknuh na njega. Bit u milostiviji s njim nego to ste vi
mislili biti s nama. Ali ako progovori jo jednu rije bez mog odobrenja, odvest u te
u Skopje pred sud. Moemo dokazati da si nas pokuao ubiti, a ako misli da e ti suci
ove zemlje dopustiti da pobjegne, poto mi odemo, onda te upozoravam da u Skopju
postoje konzuli raznih velesila koji su dovoljno moni da za tebe zatrae najstrou
kaznu. Stoga, ako si mudar, uti!
Habulam klonu. Poznavao je vlast konzula i bojao ih se. Zato nije vie
progovorio ni rijei.
Suef je primio svojih trideset udaraca. Stisnuo je zube, i nije ni pisnuo. Humun
ga je udarao kao da pred sobom ima najljueg neprijatelja.
Kad je pao posljednji udarac, zaurla Suef:
Rakije, rakije, brzo nalijte rakije na tabane.

Sad se Habulam usudio progovoriti. Zapovjedio je Anki da donese rakije, a ova

je donijela punu bocu. Humun uhvati bocu i stavi je najprije Suefu na usta. Ovaj
povue nekoliko dugih gutljaja, a zatim mu ostatak izliju na raskrvavljene tabane. I
opet nije ni pisnuo. Taj je ovjek morao imati eline ivce. Ili su ga moda tukli ve
ranije, pa je na to bio nauen.
Odvezasmo ga i on otpuza do Habulama, gdje savi noge, zabi glavu meu
koljena i prezirno nam okrene lea.
Efendijo, s ovim smo svrili objavi Halef. Tko je sad na redu?
Humun! odgovorih ja kratko.
Koliko?
Dvadeset.
Od koga?
Preputam tebi, da ti odredi.
Murad Habulam.
Hadi je to provodio odlino. Zloinci e se meusobno zamrziti i snovati
osvetu, kad budu jedan drugoga tukli. Habulam se odupirao.
Humun je uvijek bio moj vjerni sluga. Kako ga mogu tui?
Upravo zato jer je uvijek bio tako vjeran, daj mu sada dokaz svog
zadovoljstva odgovori Halef.
Ne doputam da me silite!
Ako nee dati dvadeset udaraca Humunu, odluih ja odmah neka sam
primi etrdeset.
To je djelovalo. Sluga se odupirao, kad su ga svezali na klupu, ali nije mu
pomoglo. Njegov gospodar ustane i najprije oklijevajui prihvati batinu, ali zatim ipak
zduno provede kanjavanje do kraja.
Humun nije tako junaki kao Suef podnosio batinanje. Vikao je oajniki kod
svakog udarca, ali ja opazih da je sluinad zadovoljno kimala glavom i da su me svi
gledali gotovo sa zahvalnou. On je bio miljenik svog gospodara, pa je sigurno
zlostavljao druge.
I on je zatraio rakije da izlije na rane pa se zatim povukao u oblinji kut.
Tko je sada na redu? upita Halef.
Murad Habulam glasio je odgovor.
Habulam je jo stajao s batinom kod klupe. Od straha odskoi nekoliko koraka i
viknu:
to? Kako? Zar ja da budem tuen?
Naravno! kimnuh, iako sam s njim imao sasvim druge namjere.
Nitko nema na to pravo!
Vara se. Ja sam taj koji imam to pravo. Ja znam sve. Zar nisi ti dao svoju
kuu da u njoj budemo ubijeni?
To je velika la!
Zar nije juer ujutro bio kod tebe tvoj brat, Manah el Bara, neko poreznik
u Skopju i najavio na dolazak te dolazak svojih ortaka.
To si sigurno sanjao. Ja nemam brata.

 Bit e da sam tada sanjao i to da si s njim dogovorio, da e nam dati stan u

kuli s duhom stare majke, a tvoj sluga Humun trebao je preuzeti ulogu duha.
Ti meni pria nepoznate stvari!
Ali Humunu su te stvari poznate kao to to vidim po njegovom zauenom
pogledu, to mi ga je upravo dobacio. udi se odakle znam tu tajnu. Osnovu s duhom
niste mogli provesti pa ste doli na misao da se popnete na kulu i ubijete nas.
Alah, Alah! Jesi li ti lud?
Oba Aladije trebali su mene ubiti. Barud el Amazat htio je ubiti Oska, jer
sa njim ima neraiene raune zbog Zeniine otmice. Tvoj brat Manah preuzeo je na
sebe Halefa, a Humun je izjavio da je spreman da ubije Omara. Miridit se povukao, jer
je sa mnom zakljuio primirje i dao mi svoju sjekiru koju vidi ovdje u mom pasu.
Alah akbar! On zna sve! Njegov zao pogled mu je to rekao promrmlja
Humun uplaeno.
Ne, ne, on ne zna nita! vikne Habulam. Ja ne poznajem nikoga od
svih tih ljudi ija si imena spomenuo.
Oni su s tobom bih na kuli, a malo prije bili ste svi zajedno, to jest vas
devetorica, u hambaru u blizini kule.
Ja uope nemam hambara!
Ja u ti ga pokazati i rei u ti da sam ja sam prislukivao va razgovor,
skriven meu snopovima ita. uo sam svaku rije, svaku rije!
On se trgne i zapanjeno stane buljiti u mene.
Zar nije Miridit trgnuo no na Mubareka prije nego to je otiao?
Ja... ja.. . ja ne znam nita! promuca on.
Upitat emo Suefa. Moda on zna. Ako ne odgovori, onda e mu daljnjih
trideset udaraca razrijeiti jezik.
Suef se okrene k meni, izbijeli zube kao divlja zvijer, dobaci mi bijesni pogled i
prosike:
Pseto! to me briga za tebe i udarce batinom. Jesi li me moda uo gdje
jauem? Misli li da te se ja bojim, pa da u samo pod batinama morati da reknem
istinu?
Kai je sada, ako si hrabar.
Jest, ja sam hrabar. Sve je tako kao to si rekao. Htjeli smo te ubiti. Nije nam
uspjelo. Ali, tako mi Alaha, nee stii daleko, a vrane e kljucati vae leine.
On bulazni, on bulazni! viknu Habulam. Uslijed boli od udaraca siao
je s uma!
Kukavico! procijedi Suef.
Sidi, pitaj jo jednom Humuna ree Halef. Ako nee govoriti dat
emo mu jo dvadeset udaraca.
On prie k sluzi, i uhvati ga za ruku.
Ostavi me, ti avoli hadijo! Priznajem sve, sve! viknu Humun.
Je li sve tako kao to je efendija rekao?
Jest, sve je tano tako.
I on je od bali poludio! vikne Habulam.

 U tom sluaju rekoh dovest u jo dva svjedoka. Janice, rei istinu je

li Habulam kriv?
Htio vas je ubiti odgovori Janik.
Nitkove! vikne Habulam. Boji se moje kazne zbog neposlunosti, pa
se hoe osvetiti.
Anka nastavih jesi li vidjela da je tvoj gospodar stavio otrov u
kajganu?
Jesam odgovori ona. Vidjela sam to sasvim tano.
Alaha mu! Kakva la! Kunem se prorokom i svim pobonim kalifima da
sam potpuno neduan.
U ovom au izvrio si strano krivokletstvo, koje e te....
Prekinuli su me. Prisutne muslimane razgnjevilo je to je Habulam upotrijebio
prorokovo ime i uspomenu na kalife za svoju lanu zakletvu. Halef se mai bia.
Gnjevno mrmljanje proe odajom. Humun se podigne na ranjene noge, dotetura do
svog gospodara i pljune mu u lice rekavi:
Stidi se! Budi proklet u sve vijeke! Tvoj e te kukaviluk dovesti u
dehenem! Ja te naputam. Ali prije toga emo obraunati.
I Suef je stajao kraj staroga, pljunuo mu u lice i viknuo:
Neka sramota padne na tebe i na tvoju starost. Prekidam s tobom.
Obojica oteturaju na svoje mjesto. Ti su ljudi s lakoom uzimali na svoju
savjest umorstva, ali huljenje nisu mogli podnijeti.
Habulam je stajao kao da ga je udarila kap. Obje ruke stavio je na elo. Onda ih
najednom digne u zrak i vikne:
Alah, pogrijeio sam! Ali popravit u greku! Priznajem da sam vas htio
ubiti i da sam stavio otrov u vau hranu.
Alah il Alah! odjekne naokolo.
Tvoja je srea da si opozvao zakletvu! Moj efendija to ne bi dopustio, ali
kunem ti se prorokovom bradom da bi tvoj ivot ugasouo prije nego to bismo mi
napustili ovu kuu. Priznaje dakle svoju krivnju?
Priznajem.
Onda izdri kaznu koju smo ti dosudili. Koliko e primiti udaraca? upita
Halef.
Stotinu odgovorih.
Stotinu zakrijeti starac. To neu preivjeti!
To je stvoja stvar. Dobit e stotinu udaraca na tabane. Habulam se
slomi. Vidio sam kako mu dru koljena. Bio je velik zlikovac, ali jo vea kukavica.
Budi milostiv! stade me moljakati.
A to e rei Suef i Humun, ako tebi oprostim kaznu, a oni su svoju primili?
Na batine s njim! vikne Suef.
Dajte mu stotinu! sloi se Humun.
Evo, uje sam ree Halef. Doi, legni na klupu da te moemo
svezati.

On ga uhvati za ruku da ga srui, a oajni se Habulam svijao poput crva i

jaukao kao dijete. Dadoh znak Osku i Omaru, i oni ga poloe na klupu.
Prestanite, prestanite! vikao je. Poginut u od toga. Ako umrem, moj
e vas duh progoniti i neete imati mira.
Reci svom duhu neka se toga okani odvrati Halef. Bude li se meni
pokazao, zlo e proi.
Usprkos njegova protivljenja svezasmo ga, a on se previjao kao da ve osjea
bolove.
Tko e ga tui ? upita Halef.
Ti odgovorih.
Htio se usprotiviti, ali na moj mig shvati.
Raduj se, Murade Habulame ree on prihvativi batinu, Raduj se da
e od mene primiti blagodat kazne. Ovih stotinu udaraca bit e ti, kao da si primio
tisuu. Skinut e velik dio grijeha s tebe.
Milost! moljakao je starac. Otkupit u se!
Ti bi platio udarce? nasmija se Halef. ali se. Ime tvog djeda je
krtost, a lakomost je majka tvojih predaka.
Ne, ne! Nisam krt. Sve u platiti, sve!
To ti efendija nee dopustiti. No ja bih ipak htio znati koliko bi platio da
izbjegne batinama.
Za svaki udarac rado u vam platiti jedan cijeli pijaster.
Dakle stotinu pijastera? Jesi li ti lud? Ako primi batine, nama ta zabava
vrijedi deset tisua pijastera, a ti e imati boli za dvadeset tisua. To je skupa trideset
tisua. A ti nam nudi stotinu. Stidi se!
Dat u dvije stotine!
uti! Nemam vremena da sluam ispade tvoje krtosti. Moram zapoeti.
Stao je pred staroga i dignuo batinu kao da e udariti.
Ne udaraj! zastenje Habulam. Platit u vie, mnogo, mnogo vie.
itava ova stvar s batinanjem bila mi je odvratna. Ali nas su ovi ljudi htjeli
otrovati, zadaviti i ustrijeliti. Mi se nismo mogli pouzdati u pomo vlasti i bili smo
preputeni sami sebi. Morali smo raunati s okolnostima u kojima smo se nalazili, i
mislim da je pod tim prilikama na postupak bio opravdan.
Dakle dao bi vie? upita Halef. A koliko?
Platit u tri stotine... a budui da je Hadi zamahnuo, on brzo doda...
. . . etiri stotine, pet stotina pijastera. Nemam vie od pet stotina.
U redu ree Halef ako nema vie, morat e dobiti bastonadu. Mi
smo mnogo bogatiji od tebe. Imamo udaraca u pripremi koliko hoe. A da bismo to
dokazali bit emo velikoduni i dodati jo pedeset tako da e primiti svega stotinu i
pedeset. Nadam se da e tvoje zahvalno srce znati cijeniti nau dareljivost.
Ne, neu stotinu pedeset udaraca. Neu ni onih stotinu.
Ali oni su ti dosueni, a budui da ti kao siromaan ovjek nema vie od
pet stotina pijastera, na naoj se osudi ne moe nita izmijeniti. Omare, doi ovamo i
broj. Htio bih napokon poeti.

On zamahne i udari staroga po desnoj nozi.

Alah kerim! vikne Habulam. Platiti u est stotina pijastera.
Dva! nastavi brojati Omar. Udarac padne na lijevu nogu.
Stani, stani! Platit u osam stotina, devet stotina, tisuu pijastera.
Halef me upitno pogleda i kad ja kimnuh glavom on spusi ve dignuti tap i
ree:
Tisuu? Gospodaru kako glasi tvoja zapovijed?
To e ovisiti o Habulamu odgovorih. Pitanje je ima li on kod sebe
tisuu pijastera.
Imam ih! Evo, ovdje su! izjavi starac.
Onda emo razmisliti o tome.
to imate tu razmiljati? Primit ete novac s kojim moete udobno ivjeti.
Vara se. Ako se uope umilostivim da ti oprostim kaznu zbog tog iznosa,
onda je tih tisuu pijastera odreeno za siromahe.
Uinite s novcem to hoete. Samo pustite mene.
Zbog ljudi, kojima je novac namijenjen, pustio bih te ako prihvati jo jedan
uvjet.
Jo jedan uvjet? Zar hoete jo novaca?
Ne. Mora Janika i Anku smjesta otpustiti iz slube.
Vrlo rado, vrlo rado! Neka idu!
Isplatit e im odmah njihovu zaradu i to bez odbitka.
Dobit e sve to treba.
A osim toga dat e im dobru svjedodbu.
Hou!
U redu. Oni e odmah sa mnom napustiti tvoju kuu. Njima je daleko da
pou ak do Skopja pjeice. Morat e nositi svoje stvari. Zato elim da putuju kolima
koja stoje dolje u sjeniku.
Ne pada mi ni na kraj pameti.
Kako god eli. Halefe, nastavi. Na redu je trei udarac.
Stanite! Stanite! zakrijeti stari videi da je Halef zamahnuo. Ne
mogu im dati kola!
Zato?
Nee mi ih vratiti.
Janik i Anka su estiti ljudi. Moi e ih putem vlasti prisiliti da ti vrate kola.
Skopje je daleko odavde!
Rekao si mi da je tvoja ena ondje.
Jo se neko vrijeme opirao, ali napokon pristade da se Janik i Anka njegovim
kolima i konjem odvezu do Skopja, i da tamo kola predaju njegovoj eni.
Nadam se da smo sada gotovi? upita on duboko uzdahnuvi.
Jo nismo. Dat e mi pismeno i potpisano priznanje svega to si nam
spremao.
to e ti to?

 Dat u ga Janiku. im prema njemu pokae znakove neprijateljstva predat

e on tvoje priznanje sucima.
To je za mene previe opasno!
Halefe, uzmi batinu!
ekaj! vikne Habulam. On se moe posluiti priznanjem i onda, kad
mu ja nita ne uinim.
To ne mijenja nita na stvari odgovorih. Sva sluinad koja ovdje
stoji, ula je tvoje priznanje. Oni znadu to se dogodilo, i uskoro e svi stanovnici
ovog kraja znati da si ubojica i trova. Ljudi e te prezirati i izbjegavati. Ta me
okolnost natjerala da postupim blae. Bit e kanjen time i bez mog uea. Ne
oklijevaj dugo. Nemam vremena.
Halef je potkrijepio zahtjev tapom, dirnuvi taban staroga, kao da se spremao
na udarac. To je djelovalo.
Dat u ti pismeno priznanje izjavi Habulam. Odveite me.
To uinismo, i on ode u pratnji Oska i Halefa da donese novac i pribor za
pisanje.
Odepao je polako sa svoja dva uvara. Sluge i sluavke koji su stajali uza zid
aptali su izmeu sebe. Onda mi prie jedan od njih i ree:
Efendijo, ne elimo vie ostati kod Habulama. Nee nas htjeti pustiti pa te
molimo da ga prisili na to.
To ne mogu.
Uinio si to za Janika i Anku.
Bio sam njihov dunik. Oni su spasili na ivot. Vi ste pomagali ubojicama.
To nije istina, efendijo!
Zar niste uvali njihove konje?
Jesmo. Stajali smo cijelu veer i cijelu no na kii i oekivali nagradu. Ali
kad su ovi ljudi polazili, bili su bijesni pa su nae usluge nagradili udarcima.
Kad su odjahali?
U ranu zoru.
U kom su pravcu krenuli?
Cestom za Skopje.
Gdje su stajali njihovi konji?.
Izvan sela, kod skupine dunja.
Ako me odvede onamo, pokuat u vam ishoditi otpust iz slube.
Rado u to za tebe uiniti.
Habulam se vratio s oba uvara. Omar je nosio papir, tintu i pero. Halef mi
pristupi s vreicom u ruci i ree:
Tu je tisuu pijastera, sidi. Tano sam ih prebrojio. Stavih vreicu u dep.
Habulam odepa do Janika i Anke, preda im novac i ree prijeteim glasom:
Nosite se odavde, i poteno vratite moja kola u Skopju. Ja u se svaki dan
moliti Alahu da vam brak bude nesretan.
Te su rijei izazvale Janika. On spremi novac i odgovori:

 Ti nas vrijea, a ipak si zloinac kakvog teko da ima na svijetu. Ovog puta
si izbjegao krvniku jer je efendija bio blag s tobom. No uskoro e kucnuti as kad e
cijela vaa razbojnika druina primiti zasluenu kaznu. Vai su dani odbrojeni, jer e
va voa podlei hrabrosti ovog efendije.
Neka ga samo trai! uzjoguni se starac.
Nai e ga. On zna gdje se nalazi!
Znade li?
Zar misli da ne znamo?
Ja u sam poi s njim u Karanorman han da efendiji pomognem.
Eto, rije je bila izgovorena! Mahnuo sam neopreznom mladiu ali on to nije
vidio. Htio sam ga prekinuti no on je u svom aru govorio tako brzo da nisam stigao.
Nisam htio najaviti da znam za to mjesto.
Habulam nauli ui, lice mu poprimi napet izraz.
Kara... nor... man... han! viknu on, naglasivi naroito oba sloga
norman. Kakvo je to mjesto?
To je mjesto kod Vaje gdje se nalazi va voda.
Karanorman han! Vrlo dobro! to kae na to Suefe? Pritom se prezirno
nasmija.
Tobonji se kroja okrene kad je uo ime koje je Janik izgovorio i ispitjivo ga
pogleda u lice. Na Habulamovo pitanje on se glasno nasmije i ree:
To je zaista divno. Neka samo odu onamo i neka ga potrae. Htio bih biti
prisutan i vidjeti njihova lica kad tamo nau vou.
Ovo me vladanje iznenadilo. Oekivao sam da e se uplaiti, a oni su se rugali.
Vidjelo se i ulo da se ne pretvaraju. U ovom asu znao sam sa sigurnou da se uti
ne nalazi u Karanorman-hanu.
Ali proitao sam na papiriu da je Barud el Amazat bio onamo naruen. Ili je
postojalo neko mjesto sa slinim imenom?
Nisam imao vremena da tu misao slijedim dalje. Morao sam pisati. Uinih to
na koljenu na istonjaki nain. Ostali su utjeli, da mi ne smetaju.
Murad Habulam sjeo je kraj Suefa, i obojica su neto meusobno aputali, i ja
primijetih, gledajui ih povremeno, njihove zlurade poglede. Na kraju su to vie
hihotali. Ova me drskost naljutila.
Sii dolje i upregni konja zapovijedih Janiku. Natovarite svoje stvari.
Zaas emo krenuti.
Da dovedem konje? upita Halef.
Jo ne. Ali poi jo jednom u kulu. Tamo ima jo mrvica otrovane kajgane
koju smo bacili vrapcima. Paljivo ih sakupi. Moda e nam jo ustrebati.
Mali lukavi Hadi odmah mi napomene:
Imam u depu i tuljac s otrovom to smo ga oduzeli naem domainu
Habulamu.
Vrlo dobro. ini se da se Habulam zabavlja na na raun. Pobrinut u se da
postane ozbiljniji.

Halef, Janik i Anka odoe. Halef se upravo vratio kad sam dovrio s pisanjem.
Donio je vie malih i velikih mrvica, koje su bile dovoljne za kemijsku pretragu.
Efendijo, to e uiniti s ovim stvarima? zapita me Habulam zabrinutim
glasom.
Predat u ih u Skopju policijskom ljekarniku. Neka on utvrdi, da je otrov iz
tuljca pomijean u kajganu.
To nema svrhe.
Ima, i to vrlo veliku. elio bih malo obuzdati tvoje veselje.
Mi se nismo smijali.
Ne lai! Time samo pogorava stvar.
Morali smo se smijati Karanorman-hanu.
Zato?
Jer mi za njega nismo nikad uli.
Je li to tako smijeno?
Nije. Ali Janik je govorio o voi, o kojem mi nita ne znamo, i o
Karanorman-hanu koji nam je nepoznat.
Vi zaista ne znate nita o utome?
Ne odgovori on, iako sam opazio da se uplaio kad sam izgovorio to
ime. Ne poznajem ni njega, a ni mjesto o kojem ste govorili.
Ne poznaje li ni jedno mjesto slinog imena?
Oto sam ga pogledao. Gutao je i gutao, spustio pogled i napokon odgovorio:
Ne, ne poznajem.
Vidim na tebi da opet lae. Ne zna se tako dobro pretvarati da bi mene
prevario. Da vidimo, uostalom!
Izvukoh lisnicu. U pretincu sam imao papiri to ga je Hamd el Amazat pisao
svom bratu Barud el Amazatu i koji je meni dospio u ruke. Izvadih ga i najtanije ga
pregledah.
Nisam dosad primijetio da je rije Karanoronan-han mogla biti netano
napisana. I zato sam uvijek mislio da sam je ispravno proitao. No jedva je ovog puta
moj pogled pao na taj slog, kad sam ve znao na emu sam.
Arapsko pismo je veoma precizno. Mala kvaica iznad slova, ili crtica ispod
rijei mijenja samoglasnike u slogu. Na tom papiriu nisam primijetio crtu ispod sloga
nor jer je u pisanju ispala sasvim malena. Prema tome u treem slogu te rijei nije
trebalo itati o ve i te je slog glasio nir.
U sljedeem slogu pisac je netano zapoeo te sam zato proitao M umjesto
V. Posljednja dva sloga glasila su dakle nirvan a ne norman, pa je cijelo ime
bilo Karanirvan-han.
Kad podigoh pogled s cedulje iznenadih se opazivi da je Habulam poudnim
oima promatrao pisamce.
to je to, efendijo? upita om,
Kao to vidi, papiri.
to pie nanjemu?
Karanorman-han.

 Dopusti mi da pogledam.
Je li poznavao Hamd el Amazata? Je li bio upuen u tajnu koju smo istraivali?
Moda je namjeravao unititi cedulju. To mu ne bi nita pomoglo jer sam ja znao njen
sadraj.
inilo mi se da bih mu trebao dati cedulju. Budem li ga pri tome pozorno
motrio moda u iz njegovog dranja izvui zakljuke.
Evo ti je rekoh. Ali nemoj je izgubiti. Jo je trebam. Uzeo je papiri i
stao ga promatrati. Vidjeh da je problijedio. U isti as zauh tiho ali vrlo znaajno
Halefovo kaljucanje. Htio je privui na sebe moju panju. Brzo ga pogledah i on mi
jedva primjetno kimne oima u pravcu Suefa. Smjesta kriom upravih pogled prema
Suefu i opazih da se napola digao na koljenja i izduio vrat. Oi su mu bile uperene u
Habulama, a lice mu je izraavalo napetu panju, kako mu ne bi izmakla ni jedna rije
onoga to se razgovaralo.
Postalo mi jasno da su njih dvojica o toj cedulji znali vie nego to sam ja
mogao slutiti a sada mi je bilo ao to sam navijestio svoj skori odlazak. Da sam
mogao dulje ostati bilo bi mi uspjelo da ih nekako ispitam. No to se vie nije moglo
opozvati.
U meuvremenu se Habulam pribrao. Stresao je glavu i rekao:
Tko bi to mogao itati? Ja ne! Nije to nikakav jezik.
Ipak jest odgovorih.
Slogovi su tu, ali iz njih se ne moe sloiti rije.
Treba im promijeniti redoslijed. Onda se jasno ukazuje rije.
Moe li to?
Naravno.
Uini to.
ini se da te ovi reci veoma zanimaju?
Zato jer mislim da ih se uope ne moe proitati, a ti tvrdi protivno. Sastavi
slogove kako treba i proitaj mi sve.
Gledajui kriomice, ali otro Suefa, izjavih:
itane ispravnim redoslijedom ove rijei znae: In pripeh beste la
Karanorman-han ali sa panajir menelikde. Razumije li to?
Samo neke rijei.
Jasno sam vidio da mu se lice trgnulo u djeliu sekunde. Suef se skutrio u svoj
prijanji poloaj kao da se uplaio. Znao sam sada na emu sam, i zato rekoh:
To je mjeavina turskog, srpskog i rumunjskog jezika.
Ali emu to? Zato pisac nije pisao na jednom jeziku?
Jer sadraj ovog pisma nije namijenjen svakom, uti i njegovi znanci slue
se izmeu sebe tajnim pismom. Oni uzimaju rijei iz sva tri jezika i sastavljaju slogove
po odreenom redu, ali prividno nasumce tako da ih neupueni ne moe itati.
avole! tiho jeknu Suef.
Nije mogao sasvim svladati iznenaenje. Njegov mi je povik potvrdio da sam
dobro pogodio iako sam tek izgovorio ono to sam slutio.

 Ali ti si to ipak znao proitati ree Habulam dok mu je glas drhtao od

uzbuenja.
Naravno.
Onda si utov saveznik?
Zaboravlja da sam stranac. Za vas je ovo dovoljno tajno pismo, ali nama,
koji poznajemo sva tri jezika, nije teko odgonetnuti ostalo.
Kako zapravo zvui sadraj ovih nerazumljivih rijei? Htio se samo uvjeriti
je li mi sadraj poznat, jer on je sam naravno znao itati to pismo.
Sadraj glasi: Veoma brza vijest u Karanorman-han, ali poslije sajma u
Meneliku.
Dakle tako to treba itati! ree on hinei djetinjasto uenje. Je li ta
cedulja tako vana za tebe te si me molio da je ne izgubim?
Jest. Jer ja traim utog i nadam se da u ga pomou ove cedulje nai.
Ti si dakle bio na sajmu u Meneliku, a sada misli poi u Karanorman-han?
Potvrdih to spremno i prostoduno kao da me nije smetalo to me netko
ispituje. On se dao prevariti i nastavi:
Tko je napisao ovu cedulju?
Jedan tvoj znanac, naime Hamd el Amazat. On je brat Baruda el Amazat,
koji je noas bio kod tebe.
A ipak jo nikad nisam o njemu uo. Gdje je on?
Bio je u duanu trgovca Galingrea u Skadru. Sad je otiao od njega i preao
utome kod kojega se eli sastati sa svojim bratom Barudom.
Odakle to zna?
To mi kae ova cedulja.
Efendijo, ti si mudra glava. Ono to si pripovijedao o zlom pogledu bilo je
samo sraunato na to da me prevari. Ti uope nema zao pogled. Sve si ti to saznao
pomou tvoje pameti. Sad mi je jasno. Vjerojatno e nai i pravi Karanorman-han
koji trai.
Ve sam ga naao.
Nisi. Onaj o kom si govorio nije pravi.
Habulame, upravo si poinio veliku glupost.
Ne znam kakvu.
Sam si sebe utjerao u la. Prije si tvrdio da ne poznaje utoga a sada si
priznao da zna gdje stanuje.
Nisam rekao ni rijei.
Ipak jesi! Rekao si mi da Karanorman-han kod Vaje nije onaj pravi. To
znai da se tamo uti ne moe nai. Onda ti zna njegovo pravo boravite.
Efendijo, to je samo pretpostavka i tvoj krivi zakljuak.
Uvjeren sam da je moj zakljuak ispravan.
Pa sve da si i ispravno pretpostavio ne smije ipak tvrditi da si naao pravi
Karanorman-han. Zasad samo zna da je onaj to ga poznaje krivi.
Napravio je vano i umiljeno lice. Govorio je povjerljivim glasom, a budui da
sam mu ja odgovorio sasvim neduno, to bi neupueni mogao pomisliti da smo mi

najbolji prijatelji i da razgovaramo o nekoj sporednoj sitnici. Stavio je prst na nos i

nastavio:
Kao to sad vidim, ti si s nama imao mnogo obzira. elio bih da ti na tvom
putu mogu pomoi. Zato ti kaem: Pretpostavljam da ima vie mjesta toga imena pa
u ti dati dobar savjet. Poi u Skopju do vlasti i zatrai da ti pokau popis mjesta, pa
e odrnah vidjeti koliko Karanorman-hanova ima i gdje lee.
I ja sam doao na istu misao, ali sam odluio da to ne uinim, jer je
padiahovo carstvo podvito loom upravom. Uvjeren sam da u velikom gradu kao to
je Skopje nema uope imenika mjesta, a ako ga ima, on ne valja. Neu uope odjahati
u Karanorman-han.
A kamo e?
Pretvorit u O u I, i M u V pa u odjahati u Karanirvan-han.
Izgovorio sam to polako i s naroitim naglaskom. Budui da sam ga otro
promatrao opazih da je problijedio i uplaeno se rukom primio za glavu.
avle! jeknu opet Suef.
I ovaj povik mi je dokazao da sam bio na pravom tragu.
Postoji li mjesto s takvim imenom? upitah Babulama polako i
priguenim glasom.
Ne postoji.
Nirvan je perzijska rije pa bi prema tome to mjesto moralo biti u blizini
'perzijske granice. Ali zna li ti to je jezikoslovlje?
Ne znam.
Onda ti ne mogu objasniti da zakljuujem prema sastavu rijei da je mjesto
dobilo ime po vlasniku.
Moda te ipak razumijem.
Ne vjerujem. Taj ovjek je Nirvanac, to jest ovjek iz perzijskog grada
Nirvana. Ima crnu bradu pa su ga zato nazvali Kara to znai crni. Njegovo ime
prema tome ovdje glasi Kara Nirvan. Sazidao je svratite, han, pa se lako moe shvatiti
da je kua dobila naziv po vlasniku i da se jo danas zove Karanirvan-han.
avle! jelom opet Suef.
Murad Habulam obrie znoj sa ela i ree:
Divno je kako ti iz imena moe odmah satkati cijelu priu. Bojim se samo
da se vara.
A ja bih se zakleo da taj han ne lei ni u gradu ni na selu.
Zato?
Jer bi u tom sluaju na papiriu bilo napisano ime tog grada, ili sela. Kua
lei u osami, pa bi prema tome bilo uzalud da je traim u popisu mjesta.
Ako je kua tako osamljena nee je nikad nai. Ti si stranac, pa vjerojatno
nema vremena ovdje tako dugo boraviti koliko bi trebalo za tako veliku istragu.
Vara se. Nadam se da u han nai vrlo lako. Poznaje li ti u okolini
Kilselija nekog Perzijanca?
Ne.

 Vjerujem ti. U zemlji Arbanasa ima malo Perzijanaca. Da sluajno negdje

postoji jedan Perzijanac, svatko bi o njemu uo to vie jer su Perzijanci druge vjere, pa
bi taj ovjek po svojim obiajima bio nadaleko poznat. Prema tome ja se na svom putu
moram raspitivati samo za Perzijanca.
On moe ivjeti daleko izvan tvog pravca, tako da ljudi koje e pitati nee
nita ni znati o njemu.
Sigurno ivi negdje u ovom pravcu.
Odakle zna?
Iz cedulje.
Ne razumijem. I ja sam itao rije po rije cedulju, pa ipak nisam nita
saznao.
Murade Habulame, kakvu si opat glupost poinio!
Ja? upita on uplaeno.
Da, ti! Zar nisi prije rekao da ne zna itati tajno pismo kojim je pisana
cedulja. A sada tvrdi da si cedulju proitao od rijei do rijei. Kako se to slae?
Efendijo odgovori on zbunjeno proitao sam je ali je nisam razumio.
Rekao si da nisi nita naao. Na cedulji su napisani samo slogovi, a ti si
rekao od rijei do rijei. Murade Habulame, upamti da laac mora imati vrlo dobro
pamenje ako ne eli sam sebi proturijejti. Dakle uj! Ve sam ti rekao da meni ta
cedulja odaje sve. Napisao ju je u Skadru Hamd el Amazat i poslao svom bratu
Barudu el Amazatu u Jedrene. Prvi pie drugome i poziva ga da doe, putujui preko
Menelika. Hamd el Amazat doi e mu ususret do Karanirvan-hana. Reci mi treba li
oekivati da e ta dva ovjeka putovati dalekim i suvinim zaobilaznim putevima?
Sigurno ne.
Oni e prema tome putovati najkraim putem?
Svakako, efendijo.
Taj pravac ide iz Jedrena preko Menelika u Skadar i na tom pravcu mora
leati, i to izmeu dva posljednja mjesta, Karanirvan-han. Za mene je to tako sigurno
kao da sam ve u tom mjestu bio.
avle zauje se tiho iz Suefova kuta evrti put. Pretvarao sam se da nita
nisam uo. Suefov uzdah bio mi je ponovni dokaz da se nisam prevario.
Efendijo ree Habulam. Sve to kae zvui dosta dobro i ja ti elim
da ima pravo. Samo, ja to ne vjerujem. Govorimo radije o neem drugom. Hoe li
zaista otrov i mrvice kajgane nositi u Skopje? Platio sam kaznu i primio dva udarca
koji me veoma bole. Mislim da je to dovoljno.
Platio si kaznu, ali si nam se poslije smijao. Shvatit e sada da je
podrugljivi smijeh bio nepotreban. Nai u han i bez vas, ali morate biti kanjeni jer
ste nas ismijavali. Ja nisam ovjek s kojim se moe aliti. Predat u otrov i mrvice
policijskom ljekarniku u Skopju.
Dat u jo stotinu pijastera za siromahe.
Da mi ponudi i tisuu, odbio bih.
Molim te, razmisli, ne postoji li neto to bi te moglo privoliti da odustane
od svoje namjere.

 Hm! promrmljah zamiljeno. Ponadao se. Vidio je da razmiljam.

Razmisli! ponovi on upornije.
Moda da, moda bismo se mogli nagoditi. Reci mi je li teko u ovom kraju
nai sluinad?
Velik broj ljudi eli stupiti u slubu, odgovori on brzo.
Nee ti dakle biti teko da nae sluge i sluavke.
Uope ne. Dovoljno je da poelim.
Onda poeli.
Kako to misli?
Pogledaj one ljude. ele da ih otpusti.
To nije oekivao. Okrenuo se i prijetei pogledao sluge i sluavke. Zatim me
upita:
Odakle to znas?
Oni su mi to rekli.
Alah! Izbievat u ih za to.
To nee uiniti. Zar nisi sam to iskusio? Opominjem te da dobro razmisli.
Zato nee otpustiti ove ljude?
Jer mi se to ne svia.
Vie ti se svia da ponesem otrov u Skopje? Halefe, jesu li konji spremni?
Jesu, efendijo odgovori Halef. Treba ih samo dovesti. I Janik je ve
upregnuo kola.
Onda krenimo. Odvezite me pred vrata.
Stani! vikne Habulam. Kako si ti nagao ovjek, efendijo!
Budi kratak odgovorih. Isplati svoje ljude pa neka idu!
Uinio bih to ali ne mogu ostati bez sluinadi.
Uzmi privremeno nadniare. Nemam vremena za pregovore. Ovdje su
sastavi koje sam napisao. Proitaj ih i potpii.
Uzeo je papire i sjeo da ih paljivo proita. Njihov sadraj nije mu se sviao.
Jo je kojeemu prigovarao, no ja nisam doputao promjene, pa on na kraju potpie.
Halef odnese obje svjedodbe i njegovo priznanje, te papire preda Janiku.
A to je s ljudima? upitah.
Habulam ne odgovori odmah. Onda mu Suef ljutito dovikne.
Pusti ih neka idu oavola! Moe dobiti druge, koji nee znati to se juer i
danas dogodiilo. Otjeraj ih! to dalje odu, to bolje!
Na tome je ostalo. Habulam ode da donese novac, a ja ostadoh dok nije isplatio
ljude. Vratih mu otrov i mrvice i zapovjedih da se dovedu konji.
Izmeu nas i naeg domaina nije bilo njenog rastanka. Ispriao se to nas ne
moe ispratiti do vrata jer ima ranjave noge.
Saznao si sada rekoh mu da najvea la moe postati istina. Juer kad
smo doli rekao si da ne moe hodati. To je bila la. Danas je postala istina. Neu te
opaminjati da to primi kao pouku. Ako si sasvim okorio, ja te ne mogu popraviti. to
se gostoprimstva tie, nemam ti na emu zahvaljivati. Suef nas je imao odvesti u gostionicu. On to nije uinio, ve nas je prevario i doveo i k tebi. U gostionici bih platio.

Tebi neu dati nita. Sve u svemu mi smo se danas izravnali, a nadam se da novih
rauna nee biti.
Ali mi se nismo izravnali! dovikne mi gnjevno Suef. Platit e mi
dananji raun!
Vrlo rado. Svakako opet batinama!
Ne. Idui put dijelit e se kugle.
I to mi je pravo. Uvjeren sam da emo se opet vidjeti. Upoznao sam te i
neu se vie u tebi prevariti.
Ti me jo na izdaleka ne poznaje! ree on.'
To e se poslije pokazati. Znam da e nekoliko asaka iza mene napustiti
ovu kuu.
Zar mogu hodati?
Ne, jahat e.
Ti si sveznajui! Ako si zbilja tako mudar kao to se pravi onda mi reci
kamo u odjahati.
Za ostalima.
amu?
Da im javi da traim Karanirvan. Pozdravi ih od mene i reci im da drugi
put nee stajati u vodi ve u krvi i to naravno vlastitoj.
Osko me izveze iz kue. Konji su bili spremni i mi izjahasmo. Pred vratima su
bila i kola u kojima su sjedili Janik i Anka. Ono malo svojih stvari ponijeli su sa
sobom, a lica su im blistala od veselja.
Odjahat emo najprije onamo gdje su bili svezani razbojniki konji, a zatim
emo za vama doviknuh im.
Sluga koji nas je imao voditi bio je spreman. Nismo svraali u selo, a za pet
minuta doveo nas je do tog mjesta i oprostio se od nas. Kad mi je pruio ruku upitah
ga jo koliko je ljudi odavde odjahalo. Bilo ih je pet, ali on je poznavao samo Manaha
el Baru, Habulamova brata. Rekoh mu neka mi opie ostalu etvoricu. Bili su to
Barud el Amazat, Mubarek i oba Aladije. Ranjeni Mubarek sjedio je vrlo ilo u sedlu.
Taj starac morao je biti graen kao nilski konj.
Zbog svoje bolesne noge nisam htio sjahati, pa sam rekao drugovima da tano
ispitaju brojne tragove konjskih kopita.
emu to slui? upita Osko.
Kako bismo mogli prepoznati konje. Moemo doi u neugodan poloaj da
ne znamo tko je pred nama. Za takav sluaj bilo bi od velike koristi kad bi jedan od
konja imao na potkovi neki znak. Prepoznali bismo konja po tragu.
Bili smo na travnjaku. U sjeni velikog drvea bilo je mnogo bunja i mladica
dunja, a zemlja je bila sva izgaena. Tragova je bilo dosta, ali ni jedan niije imao neku
osobitost, po kojoj bismo ga kasnije mogli prepoznati. Neobavljena posla krenusmo
dalje.
Kia je tako razmekala zemlju da smo veoma lako pratili tragove. Vodili su
prema cesti kojom se preko Gurilera i Kavadinova ide u Skopje. ak i na ovoj cesti
jasno se vidio trag, jer je blato bilo duboko, a jo nitko nije tuda proao.

NEVOLJA U VODI
VRLO brzo stigosmo kod sretnih mladenaca i ja pruah zauenom Janiku
Habulamovih tisuu pijastera kao vjenani dar. estiti momak se opirao da taj dar
primi, ali napokon ga prisilismo. Oboje se zahvaljivalo preko svake mjere. Usreili
smo dvoje ljudi i to nam je ublailo osjeaj odvratnosti prema posljednjim
doivljajima.
Blato na cesti bilo je tako debelo da smo mogli samo polako jahati. Svaka
rjeica preplavila je obale, ali sreom je nebo iznad nas bilo vedro.
Halef dojae do mene i ree:
Sidi, hoe li prestii nae protivnike? Hoe li nam to uspjeti?
Nee, jer sam odluio da to ne inim. Dok sam mislio da je naa zajednika
meta Karanorman kod Vaje, smatrao sam da bi za nas bila prednost da onamo
stignemo prije naih neprijatelja. Otkako se pokazalo da sam se prevario, na je cilj
potpuno nepoznat pa moramo, kao i do sad, pratiti njihov trag. Mislim da emo uskoro
saznati gdje je Karanirvan-han.
Ne misli li da je svakako iza Skopja?
Svakako! Inae bi bio ovdje izmeu nas i Skopja, a to smatram
nevjerojatnim.
Je li Skopje veliko?
Mislim da ima tridesetak tisua stanovnika.
Onda emo u njemu izgubiti tragove naih neprijatelja.
Stambul je bio mnogo vei pa smo ipak nali ono to smo traili.
Pretpostavljam, uostalom, da u samo Skopje neemo ni ui, jer e naih pet prijatelja
obii grad. Za njih je tamo odvie opasno. Sjeti se, Halefe, da je Manah el Bara bio
tamo ubira poreza. Izbacili su ga iz slube, pa treba pretpostaviti da je neto skrivio.
Klonit e se da se tamo pojavi. Mogue je dodue da e zbog Mubareka svratiti u grad
kako bi mu dobar lijenik previo ranu. Moramo biti spremni na oba sluaja.
Najvjerojatnije je da e oni u dalekom luku obii Skopje, i opet s druge strane izbiti na
cestu koja vodi u Kalkandelen. Ako se ne varam Karanirvan-han treba traiti negdje
iza tog mjesta, u samotnim dolinama Sar planine.
Stigosmo na Krivu rijeku ije su nabujale vode preplavile obale. Ako su pritoci
Vardara nosili takve koliine vode iz planina, onda je i sam Vardar morao jako
nabujati. Prelaz preko starog mosta nije bio neopasan, jer je voda koja je gotovo
prelazila preko dasaka prijetila da potkopa nosae; drhtali su pod pritiskom valova. Na
izlazu s mosta bila su oba prilaza preplavljena s gotovo pola metra vode. ini se da je
jueranja oluja bjesnila nad cijelim ovim podrujem.
Bili smo sad usred Mustafine doline poznate po svojoj plodnosti, i za dobrih
pola sata stigli smo u selo Guriler koje lei na desnom rukavu Krive rijeke.
inilo se da se i ovaj rukav prelio preko obale i poinio priline tete.
Stanovnici su stajali izvan preplavljenih kua i radili svom snagom da obuzdaju stihiju.

Morali smo zadratii na sadanji pravac do Kanadinove kako bismo doli u Skopje.
Cesta je vodila ravno dalje.
Veliki promet na ovoj cesti onemoguio je praenje tragova. Oni su se mogli
pojaviti tek iza sela. Ali kad smo izbili na drugoj strani nije ih vie bilo.
Koliko je meni bilo poznato nije bilo druge ceste koja bi se ovdje odvajala. Jesu
li moda nai neprijatelji jo u selu? U njemu je bio mali konak. Vidjeli smo tu kuu,
ali smo projahali kraj nje. Nije mi preostalo drugo nego da se vratim i raspitam.
Kua je bila tako blizu vode da joj je ova dosezala gotovo do vrata. Pred kuom
je kopao ovjek trudei se da podigne nasip. Kad ga pozdravih, jedva mi odgovori i
dobaci mi veoma neljubazan pogled.
Dobili ste loeg gosta rekoh pokazujui na vodu. .
Ima jo gorih odgovori on izazovnim glasom.
to moe biti gore od vatre, ili poplave?
Ljudi!
Nadam se da nisi sam imao tih iskustava.
Vrlo esto: i danas opet.
Danas? Jesi li ti domain ove kue?
Jesam. Hoete li moda svratiti k meni? Vidio sam vas gdje dolazite. Zato
si se vratio? Jai mirno dalje!
Naslonio se na motiku i nepovjerljivo me mjerio. Imao je otvoreno i poteno
lice, i nije izgledao kao ovjek koji ne voli ljude. Njegov odbojni stav morao je imati
poseban razlog koji sam naslutio; zato rekoh:
ini se da ti u dui ima neto protiv mene. ime sam zasluio neljubaznost
kojom mi odgovara?
Pristojnost je ukras ljudi, to je istina, ali ima ih prema kojima se ta poslovica
ne moe primijeniti.
Zar mene broji meu te ljude?
Da.
Mogu ti rei da si u velikoj zabludi. Ocrnili su me kod tebe.
Odakle zna da se o tebi govorilo?
Zakljuujem prema tvom vladanju.
Tvoja sumnjiavost potvruje da su mi rekli istinu. Jai dalje. Neu da imam
posla s tobom!
Ali ja hou s tobom. Ja sam drugaiji ovjek nego to su me opisali.
Ne trudi se! Poznajem te odgovori on prezirno mahnuvi rukom. Ako
si pametan, napustit e selo. Ovo nije zabaeno mjesto gdje bi te ljudi bojali, jer ne
mogu raunati na pomo. Pogledaj ovog ovjeka. Vidi da kod sebe imam
padiahovih ljudi.
Na vratima se pojavio mukarac napola obuen u vojniku odoru. Po slinosti
se moglo zakljuiti da su braa. I on me je gledao kao ovjeka prema kojemu ne treba
biti ljubazan.
to je? to hoe ovaj stranac? upita domaina.

 Ne znam odgovori ovaj. Neu ni da znam. Ve sam mu rekao da jai

dalje.
To u i uiniti odgovorih. Ali htio bih prikupiti neka obavjetenja i
nadam se da ete mi odgovoriti na uljudno pitanje.
To emo uiniti ako je tvoje pitanje takvo da se na njega moe odgovoriti
dobaci vojnik. Ja sam vojni lijenik u Skopju i nalazim se u posjeti kod svog brata.
To ti elim rei prije nego to pita!
Sad mi je sve bilo jasno. Zato upitah:
Jutros je kod vas svratilo pet jahaa? On kimne glavom.
Jedan je bio ranjen i ti si ga previo?
Tako je. Zna li moda tko ga je ranio?
Ja sam.
Onda je istina to su nam oni ljudi pripovijedali.
A to su vam pripovijedali?
To e ti znati bolje od nas. Ako nema to drugo da pita onda smo zavrili.
On se okrene.
Stoj, ekaj! rekoh. Mogu pretpostaviti da vam je reena la, ali ne
znam kakva. Budui da si lijenik u sultanovoj slubi zna itati. Pogledaj ovaj papir.
Izvadih ferman i pruih mu ga. im je njegov pogled pao na pismo i peat, on
se duboko nakloni i ree zaueno:
To je peat i potpis velikoga vezira. Takva se isprava izdaje samo s osobitim
doputenjem padiaha.
Tako je. Raduje me da to tako dobno zna.
Jesi li ti pravi vlasnik ovog fermana?
Uvjeri se sam i proitaj moj opis.
On to uini, kimne glavom i ree bratu:
ini se da smo nepravedno postupili prema ovom efendiji. On nije takav
kakvim su nam ga prikazali.
Uvjeren sam da su vam rekli neistinu o meni sloih se ja. Moda biste
bili tako ljubazni pa mi rekli to se o meni govorilo?
Ti si dakle zaista stranac? Ja potvrdih i on nastavi:
Evo ti tvog fermana. Nas su prevarili. Rekli su nam da ste vi razbojnici.
Neto slina sam i oekivao. Meutim, upravo ovi ljudi koji su k vama
svratili bili su razbojnici odgovorih.
Nisu se tako vladali.
Je li to udo? Trebali su tvoju pomo pa su morali biti uljudni.
Bio je s njima netko koga sam poznavao.
Manah el Bara?
Da, on je bio poreznik i ubira haraa u Skopju.
Duguje li mu obzirnost? On je smijenjen. .
Zato nije morao postati razbojnik.
Ali jest. Jesi li moda uo o obim Aladijama?

 Vrlo esto. To su dva nitkova koji ugroavaju cio ovaj kraj. Policija je
uzalud nastojala da ih uhvati. Zato me pita za te ljude?
Jer su bili tu. Nisi li pogledao konje tih jahaa?
Jesam. Bila su dva arca, dva izvrsna konja koji...
On se prekinu i zbunjeno me pogleda. Usta su mu ostala otvorena. Sjetio se.
Govori dalje ponukah ga.
Alah! vikne on. ega sam se sjetio! Ona dva nitkova jau na arcima;
zato ih i zovu Aladije.
A to slijedi iz toga?
Da su oni svratili ovamo!
Tako je! Primili ste oba Aladije, a ona ostala trojica su takoer nitkovi.
To ne bih pomislio. Sami su razbojnici, a tebe su ocrnili. Rekli su za vas da
ste olo i priali su da su se s vama sastali u konaku u Kiliseliju.. Nakon svae vi ste ih
doekali i pucali na njih. Previo sam starca koji je pogoen s dva metka u ruku.
Ispripovjedih mu ukratko dogaaj onako kako se zbio i saznah da su sva
petorica otila u Skopje.
Na cesti nisam vidio njihovih tragova primijetih.
Poli su putem koji vodi u Rumeliju odgovori on. Rekli su da je
uslijed kie cesta odvie blatna. Do Rumelije jau stalno travnjacima.
Ali idu zaobilaznim putem koji je s obzirom na ranjenika dosta znatan.
Kaem ti da oni uope nee u Skopje. Tamo im prijeti opasnost da budu uhvaeni. Oni
bjee pred nama. Zato su vam i slagali kako ne biste odali kamo idu. Je li teko nai
put do Rumelije?
Nipoto. On vodi jo komadi uz rijeku, a onda skree desno. Lako e
slijediti trag jer je zemlja mekana.
Oprostih se i vratih svojim prijateljima koji su me ekali.
Nai protivnici nee u Skopje. Otili su u Rumeliju.
U Rumeliju? ree Janik. Onda su sili s ceste. Hoe li ih slijediti,
efendijo?
Hou. Ovdje emo se morati rastati. Rastanak od mladenaca bio je dirljiv.
Pojahavi prema zapadu, umjesto prema sjeverozapadu, i ostavivi selo iza nas,
jasno smo razabirali na travnatom tlu tragove petorice konjanika. Nije bilo puta.
Poznaje li mjesto Rumeliju? upita me Halef koji je opet jaio uz mene.
Ne. Znam samo da je selo. Jo nikad nisam bio u ovom kraju. Vjerojatno
lei na cesti koja uz Vardar vodi u Skopje. Na drugoj obali je eljeznica.
Onda bismo se mogli moda jednom voziti eljeznicom. Bio bih veoma
ponosan kad bih, vrativi se svojoj Hani, najljepoj od najljepih, mogao rei da sam i
ja sjedio u kolima to ih vue dim.
Ne dim, ve para.
Pa to je isto.
Nije. Dim vidi, a para je nevidljiva.
Ako je para nevidljiva, kako onda zna da pare ima?
Vidi li glazbu?

 Ne vidim, sidi.
Onda po tvom miljenju ni glazba ne postoji. Ne mogu ti objasniti bit i
djelovanje pare. Da bi me razumio, morao bi raspolagati potrebnim predznanjem.
Zar me eli uvrijediti? Nisam li esto dokazao da posjedujem predznanje?
Ali ne u fizici.
to je to?
To su stvari koje se odnose na snage i zakone u prirodi.
Poznajem sve snage i zakone prirode. Ako me netko uvrijedi, jednostavan je
zakon prirode da zato dobije zaunicu, a kad mu tu zaunicu dadem, onda to inim
svojom prirodnom snagom. Zar moda nemam pravo?
esto ima pravo i onda kad nema pravo, dragi Halefe. ao mi je,
uostalom, to nee Hani, cvijetu svih ena, moi pripovijedati da si se vozio u
eljeznikom vagonu.
Zato ne?
Prvo, ne znam je li eljeznica u pogonu, a drugo, moramo progoniti nae
neprijatelje. Oni se ne voze pa je prema tome to veselje i nama uskraeno.
Put je sada bio dosta dobar pa smo brzo napredovali. Nakon pola sata opazismo
selo pred nama. Lijevo je dolazila cesta vodei kraj Kapetanli-hana u Skopje.
Gledajui cestu opazih jahaa koji je u punom trku dolazio iz Kapetanli-hana.
Tko je tako brzo jahao po ovom blatu, tome se moralo veoma uriti. Uzeh dogled u
ruku. im sam ugledao ovjeka, odmah pruih dalekozor Halefu. On pogleda kroza
njega i spusti ga.
Alah! vikne. To je Suef koji se izdavao za krojaa. Imao sam dakle
pravo kad sam mu rekao da e on odmah iza nas napustiti Kiliseli.
Jaimo kasom rekoh. On eli opomenuti ostale, a to ne smijemo
dopustiti. Zna kamo su poli.
Ne moemo ga prestii ree Halef. Ve je blizu sela. Moemo ga stii
tek kad izae iz njega.
Samo ako postoji most preko rijeke. Ako se prijevoz vri amcem ili
skelom, onda e nam daleko izmai. Odjahat u naprijed.
Taknuh samo neznatno ostrugama slabine svog vranca, i on odmah poleti poput
brzog vlaka. Suef nas dosad jo nije opazio. Sad ga vidjeh kako je zastao. Zamahnuo
je biem i stao svom snagom udarati konja. Prepoznao me je i htio me prestii.
Bio je selu blie nego ja, ali njegov konj se nije mogao mjeriti s mojim.
Zazvidah i vranac udvostrui brzinu. Nakon jedne minute stigoh na cestu kojom je
dolazio Suef i stadoh izmeu njega i sela. Strah to ga je osjeao preda mnom
spreavao ga je da projai uz mene. Puta naokolo nije biilo jer je lijevo od nas tekla
rijeka i valjala visoke, ute valove.
Stadoh nasred ceste da doekam svoje pratioce. Otprilike etiri stotine koraka
iza mene, stade i Suef.
To je Ri dobro uinio, sidi! nasmije se Halef kad je stigao do mene.
ovjek ne bi vjerovao da konj moe biti tako brz. to emo sada? Hoe li razgovarati
s tim ovjekom?

 Ni jedne rijei, ako na to ne budem prisiljen.

Ali on nam radi o glavi.
Kaznili smo ga. Da bismo opet protiv njega mogli postupiti, moramo ekati
da nam iskae novo neprijateljstvo. Pravit emo se sada da ga uope ne poznajemo.
Uinili smo veliku pogrijeku.
Koju?
to smo mu dali bastonadu. Sad moe jahati. Da smo mu biem, umjesto po
nogama, dali po onom mjestu kojim se padiah dotie svog prijestolja'kad na njega
sjeda, ne bi mogao ni jahati ni hodati.
Time ne hismo dobili nita, jar bi Murad Habulam poslao drugog glasnika.
Dakle naprijed!
Jahali smo dalje, a Suef polako za nama. Sigurno je bio veoma ljut to smo se
umijeali.
Rumelija je bila vea od Gurilera. Protezala se od ceste sve do obale rijeke.
Vardar je izgledao opasan. Mutni valovi bili su veoma visoki. Voda je prela preko
obala i plavila oblinje livade obrasle vrbama. S druge strane rijeke ugledasmo
eljeznicu. Upravo se gradila podloga za prugu. Teretni vlak krcat graom polako je
dolazio. Mnogobrojni radnici kopali su motikama i lopatama, a u blizini nasipa bile su
duge barake koje su radnicima sluile za privremeni smjetaj.
Mosta nije bilo, ve samo skela. Bio je to irok i teak amac, privezan za ueta
usidrena na obalama. amac su pokretali skelari pomou jakih motki.
to emo sad? upita Halef kad smo stali kod prvih kua u selu.
Hoemo li odmah prijeko?
Neemo odgovorih. Odmaknut emo se ustranu i ekati da vidimo to
e Suef uiniti. Onda emo za njim. Ne znamo gdje se nalazi Karanirvan. On e nam
dakle i protiv volje biti vodi.
Nee, efendijo. Bit e dovoljno razborit da nas odvede na krivi put.
A mi neemo dopustiti da nas prevari. Mora znati da ga noge strano bole.
On ih je dodue umetno u stremene i ne mora ih naprezati ali jahanje mu ipak zadaje
boli. Pokuat e dakle da to prije stigne na odredite, a ako nas i namjerava zavarati,
ipak se nee previe udaljiti od svog pravca.
Uinit e sve da nam izmakne s oiju.
Onda emo mi uiniti sve da to sprijeimo. Maknimo se dakle u stranu!
Odjahasmo jo komad puta dalje tako da je Suef mogao proi kraj nas i stii do
skele. Stali smo tako da sam licem bio okrenut prema njemu. Drali smo se, uostalom
kao da ga ne gledamo, ali je on znao da je to varka. Bio je vrlo udnovato to nije
odjahao do skele. Krenuo je s konjem naprijed, pa opet natrag i pozorno gledao na
drugu obalu prema eljeznici, kao da ga veoma zanima to se prijeko dogaa.
Nee nasmije se Halef. Pametniji je od nas.
Vidjet emo. Dri se tako kao da promatra samo radove na pruzi, ali opazio
sam ipak da je esto gledao postrance, premo onoj bijelo okreenoj kui. Pred vratima
te kue ima stup, vjerojatno za vezanje konja. Moda je ta zgrada han u koji e on
svratiti. Vladajmo se tako, kao da emo prijei skelom.

Odjahasano do skele. Do nje je preko poplavljenog dijela obale vodio puteljak

od dasaka. Budui da je bio samo za pjeake morali smo jahali kroz vodu koja je
sezala konjima do trbuha.
Prijevoz nije bio sasvim bezopasan. Stari amac bio je napola truo. Konopci za
koje je bio vezan, bili su sumnjivi, a splavari, jedan starac i tri djeaka, nisu ulijevali
veliko povjerenje. Valovi su bili visoki, a rijekom su plovili svakakvi predmeti to ih je
voda otrgnula s obale. Bilo je virova, u koje se lako moglo upasti. Sada, kad smo bili
na skeli, osjeao sam se dosta nelagodno.
Stari skelar je sjedio na rubu amca i puio. Pozorno nas je promatrao i zatim
znalaki klimnuo svojim pomonicima.
Stao sam tako da sam Suefa ima na oku. im smo doli na skelu on otkasa do
kue, sie s konja, sveza ga i odepa kroz vrata.
Halef i Osko, brzo za njim! Svakako morate saznati to on tamo govori i
radi. Ne putajte ga s vida!
Obojica brzo potjerae konje natrag na obalu i odjahae do kue. Ni pola
minute poto je Suef uao u kuu, uoe i oni. Sad se obratih starcu:
Koliko se plaa prijevoz za etiri jahaa?
Dvadeset pijastera, odgovori on, pruivi ruku prema meni. Udarih ga
malo biem po ruci i rekoh:
Neu ti nita dati.
Onda e ostati ovdje!
Ti e nas prevesti! Zahtijevao si petorostruku cijenu, i zato te treba kazniti.
Prevest e nas prijeko i dobit e za svaki pijaster udarac po tabanu. Pogledaj ovaj
ferman! Vidjet e da nisam ovjek koji doputa da ga varaju.
On baci pogled na peat, izvadi lulu iz usta, prekrii ruke na grudima, pokloni
se i ree ponizno:
Sve to Alah alje, to je dobro. Prevest u vas na drugu obalu i za to primiti
dvadeset udaraca. Neka Alah blagoslovi padiaha i djecu njegove djece!
Takve su u turskoj prilike. No ja nisam bio Turin, pa zato izvadih dvadeset
pijastera i dadoh mu ih rekavi:
Oprostit u ti batine, jer imam saaljenja prema starosti. Rijeka je nabujala, a
prijevoz je teak i opasan. Opravdano je to trai vie. Ali zato ne mora pretjerivati.
Oklijevao je da uzme novac i promatrao me utke, iroko otvorenih ustiju.
Treba li da novac stavim natrag u dep? upitah.
To mu je vratilo pokretljivost. Skoi prema meni, istrgnu mi novac iz ruke i
vaknu:
to? Kako? Ti ipak plaa, iako si pod padiahovim okriljem?
Zar oni koji su zatieni, ne smiju biti pravedni i blagi?
O ago, o efendijo, o emire, ali oni to obino nisu. No iz tvojih oiju izbija
milosre, i vidim da si dobra srca.
Tamo prijeko je zaposleno mnogo ljudi rekoh. Zarauje sigurno vie
nego to bi zaraivao da radnici nisu ovdje.

 Zaraujem manje, mnogo manje, jer su ti ljudi kraj moje skele zapoeli
prijevoz pomou velikog amca. Naravno da to umanjuje moj posao, ali zakupnina
ostaje ista.
Zar se ti ljudi i po tako velikom vodostaju usuuju prelaziti rijeku?
Danas se jo nisu usudili jer je previe opasno. Bio bi potreban dvostruki
broj vesala.
Ti si danas prevezao ve mnogo ljudi. Je li meu njima bilo i pet jahaa, od
kojih su dvojica jahali arce?
Jest. inilo mi se, da je jedan bio ranjen. Doli su iz onog svratita prijeko
gdje su sjahali i kratko vrijeme se odmarali.
Pri tom je pokazao na ve spomenutu okreenu kuu.
Kako je dugo tome da si ih vidio?
Preko dva sata. No bolje da ih nikad nisam vidio.
Zato?
Jer su me prevarili. Kad smo stigli prijeko i kad sam zatraio novac za
prijevoz, dobio sam umjesto plae udarce biem. Prethodno su mi izdali nalog, to ga
neu ispuniti. Tko me ne plaa, tome ne inim usluge.
Smijem li saznati na to se odnosi ta usluga?
Vrlo rado. Bila je to i poruka za ovjeka koji je stajao u vaoj blizini, a onda
sjahao pred svratitem.
Poznaje li ga?
Svatko poznaje krojaa.
Je li on zaista kroja?
Tako kau, ali ja ne poznajem ni jednog stanovnika ovog kraja kojemu je on
saio odjeu.
Kako glasi poruka?
Neka se pouri, jer e ga ekati samo do jutra.
Gdje? To nije znao, a od tih pet jahaa poznavao je samo poreznika iz Skopja
koji je ljudimo pio krv.
Sve zlo na njegovu glavu i deset tisua bolesti na njegovu duu! doda
skelar.
Htio je govoriti dalje, ali se okrenuo, jer je njegovu panju privuklo neto
drugo. Iz svratita izaoe dva ovjeka, nosei svaki po dva vesla. Prioe k vodi i
krenue uzvodno uz obalu.
Alaha mu vikne skelar. Hoe li se ti neoprezni ljudi zaista odvaiti na
prijevoz amcem?
Gdje stoji amac?
Tamo gore, gdje ona ena sjedi na obali. Ne vidi ga jer je skriven iza
vrbika.
Obojica stignu do tog mjesta, izmijene nekoliko rijei sa enom a zatim nestanu
iza grmlja.

 Jest ree starac oni e se usuditi. Moda e im i uspjeti. No ne kane

oni sami preko rijeke, a onaj koja hoe da ga voze morat e im platiti mnogo novaca.
Kod mene bi proao jeftinije.
Bit e da to plaa ena.
Rekoh to jer sam opazi da je i ena nestala iza bunja. Mora da je ula u amac.
Stari odmahnu glavom i odvrati:
Ta ne plaa ni pare. Od eljeznice je pa se vozi badava. Ve od ranog jutra
sjedi na obali ali se dosad jo nitko nije prevezao. Ali to je to? Zar je ovaj kroja... ?
Dok je starac to govorio izaao je naime Suef iz svratita i sjeo u sedlo,
pogledao nas sa strane i odjahao do mjesta gdje je stajao amac. Tamo je sjahao.
Kroja hoe u amac! vikne stari. Neka samo pazi da se previe ne
napije vode. Znam da je siromaan i prevezao bih ga za etvrt pijastera ih ak badava.
Zato ne doe k meni?
Nisam smatrao potrebnim da mu objasnim razlog to ga je Suef imao. Pogodio
je nau namjeru i vjerovao je, da e amcem prije stii prijeko nego mi sa skelom. Ako
na drugoj obali brzo zajai konja i potjera ga punim kasom mogao je izmai naem
pogledu. Zaboravio je tragove koji e ostati za njim.
Uto su, urei se, stigli Halef i Osko.
Sidi, taj nitkov kani prijei amcem javi Halef. Ponudio je trideset
pijastera nagrade ako ga prevezu prijeko.
Jeste li jo neto saznali?
Jesmo, ali ne mnogo. Upravo kad smo uli razgovarao je s krmarom o
petorici jahaa. Dao je krmaru znak da uti, ali ovaj je bio usred reenice, pa ju je
dovrio tako da smo uli.
to ste uli?
Da e ona petorica ekati krojaa u Treska-konaku.
Gdje je to mjesto?
Ne znam; nismo to mogli saznati od krmara. On je oito na krojaevoj
strani.
Inae nisu nita govorili?
Samo o prijevozu.
Tako da ste vi to uli?
Jest. Suef nas je pri tom vrlo zlorado gledao. inilo se da ga zabavlja to nas
moe ljutiti. Najradije bih ga opleo biem. Rekao je da e na drugu obalu stii prije
nas.
Niste mu nita rekli?
Ni rijei.
To je dobro. Evo, vue svog konja za sobom i ulazi u amac. Konj e morati
plivati za njima. Sumnjam da e mu to uspjeti.
Vidio sam tog konja prilikom naeg, prekjueranjeg jahanja i tono ga
promatrao. Mnogo je, mnogo bolji nego to izgleda. Taj konj ima avla u tijelu.
No usprkos tome bit e mi ao ako se dogodi nesrea, naroito s obzirom na
enu koja je takoer u amcu. Prijeimo prijeko to je mogue bre. Naprijed!

Ovaj povik uputio sam skelarima.

Stari je upravo istresao lulu i izvadio vreicu duhana da je opet napuni. Usprkos
mom nalogu on nastavi polako s tim poslom.
Jesi li uo? upitah ga. Odloi lulu! Ii e jedanput i bez puenja.
Nee gospodine odgovori on polako. Uz moj posao ide ibuk. Bez
njega ne mogu. Tako je to bilo za cijelog mog ivota i ostat e tako do moje
posljednje vonje.
Ali ja bih htio prije amca prijei na drugu obalu!
Ne brini se uzalud! amac vjerojatno nee prijeko ni stii. Skelar je mirno
dalje punio lulu. a zatim dohvati rukom ar s male vatre koju je samo zato odravao na
okupljenom kamenju da bi njome palio lulu. Poto je nekoliko puta povukao iz lule
viknu glasom generala:
Na posao! Prihvatite vesla, mladii! Moramo zasluiti pijastere koje smo
primili.
U taj as opazismo amac koji je izletio iz grmlja na obali. Sprijeda je sjedila
ena. U sredini amca napinjala su oba veslaa sve svoje snage, a straga je uao Suef,
drei u rukama uzde konja. Glava njegova konja virila je iz vode. amac nije imao
kormila.
Kad nas je Suef opazio dignu ruku i podrugljivo mahnu. Bude li se vonja
nastavila tako brzo kao to je poela, bilo je jasno da e stii na drugu obalu prije nego
to mi stignemo do sredine rijeke, jer su pomonici naeg vrlog skelara bili veoma
mlitavi. Polako su odvezali skelu s lanca, prihvatili motke i stali njima akati po vodi
kao da na dnu rijeke trae iglu. Nai konji naalost nisu bili vini takvom prijevozu.
Morali smo ostati uz njih da ih umirimo. Inae bih bio rekao svojim pratiocima da i
oni pomognu.
Halef je pronaao pravo sredstvo da pouri skelu. Izvadio je bi, obratio se
najbliem skelaru i rekao:
Pouri!
Uz to ga je nekoliko puta opalio po leima, a im se to dogodilo, viknu starac:
Jao, bijede i nevolje! Prihvatite se, sinovi! Gurajte i odbijate, ljudi! Radite,
radite, vi jaki! to prije stignemo prijeko, to e vea biti napojnica to emo je
primiti od ovih znamenitih eikova i emira!
Na ovu blagu napomenu trgnula su se sva tri mladia i snano zapela. Brzina se
udvostrui. amac naravno nismo putali s oiju. Da bi stigli na taku preko puta na
drugoj strani, morali su veslai amac voziti najprije uzvodno. Uz obalu to nije bilo
teko. to su se vie primicali sredini rijeke, to su se vie i naprezali, a ipak je amac
gubio na pravcu i pribliavao nam se, umjesto da se od nas udaljuje. To je Suefa
zabrinulo. Vidjeli smo po njegovim pokretima da tjera ljude da uloe jo vee napore.
I nai su skelari teko radili. Snaga struje bila je takva da su ueta stenjala. Da je
puklo koje ue, bili bismo preputeni valovima. Stari skelar se sluio obiljem rijei
kako bi natjerao momke da uloe sve snage.

Veslai amca uinili su veliku pogreku. Morali su u mirnoj vodi uz obalu

veslati uzvodno do onog mjesta odakle bi trebalo samo male pomoi pa da amac,
noen niz vodu strujom, pristane na suprotnoj obali u istoj visini.
Ve nam se amac primakao na polovicu udaljenosti pa smo tano mogli vidjeti
lica onih u amcu. Skelar je strunim pogledom pratio amac.
Nee stii prijeko ree on. Ili u slomiti vesla, ili. . . Alah, Alah, stigli
su do sredine. Do avola, to su snani momci. Ipak e im uspjeti, jer... Nesreo,
nesreo! Propast! Sad je gotovo!
Imao je pravo. Jednom veslau iskoilo je veslo, i ispalo mu iz ruke. Od boli
ispusti i drugo veslo, tako da je voda odnijela oba. Sad je mogao samo jo jedan
veslati. No snaga mu nije bila dovoljna za to.
Na drugoj obali prestali su svi raditi. Radnici su stajali na obali i najveom
napetou promatrali prizor. I mi smo stigli do sredine rijeke. Snaga vode dizala je
nau skelu na jednoj strani. Lako se mogla napuniti, a onda bi bilo s nama svreno.
Bili su to trenuci najvee opasnosti.
ovjeka u amcu izda snaga. Uvukao je vesla i stavio ruke u krilo. Struja uhvati
amac i ponese ga, upravo prema naoj skeli. Pribliavao nam se velikom brzinom. Na
drugoj strani obale zamni povik straha:
eno, eno, dri se vrsto!
Ve je bilo kasno. Glasni prasak: amac se sudario s naom skelom. Prolomi se
strani krik. To su viknuli ljudi na obalama, ono etvoro u amcu i mi na skeli.
Odjeknuo je s tolikih usana, a zvuio je kao jedan jedini.
U takvim asovima mnogi postupaju po tajanstvenom nagonu koji ih ui to da
ine, iako im mozak uope ne radi. Brzo poput munje uine ono to je ispravno, a
kasnije ne znaju rei zato su to uinili.
Drugi opet djeluju nakon otrog i jasnog razmiljanja. Neka mi nitko ne kae da
u takvom asu opasnosti nema vremena za stvaranje odluke. Upravo je nevjerojatno
kakvim je snagama opremljen ljudski um. Nalazio sam se u prilikama u kojima je moj
ivot, ili ivot drugih, ovisio o jednoj sekundi. A kad je to vrijeme prolo i opasnost
bila otklonjena znao sam tano da sam u toj sekundi vidio opasnost, bio svjestan svih
sredstava obrane i izabrao ono najsigurnije, pa ga i proveo.
Slino je bilo i ovdje na nabujaloj rijeci. ena, koja je sjedila na pramcu amca,
grevito se uhvatila za rub viui od uasa. Sudar je bio tako jak da je bila izbaena.
Nestala je u prljavim, gustim valovima, a ja... s njom.
Kako sam siao s konja, koliko mi je trebalo vremena da odbacim puke, sve iz
depova i pojas, te sve to je bilo na njemu, ne mogu rei. Halef je poslije tvrdio da
sam ve prije sudara skoio iz sedla, oito pretpostavljajui da se ena nee moi
odrati. Tvrdio je, da je uzalud pokuavao da me sprijei, ali ja o tame nita ne znam.
Sve moje razmiljanje bilo je usmjereno na jednu taku.
Znam samo sigurno da sam uhvatio enu jednom rukom i povukao je u dubinu
kako bih s njom proao ispod amca i skele. I jedno i drugo nam je moglo postati
opasno.

Kad sam opet izronio opazih, da nas je voda odnijela prilian komad nizvodno.
Drao sam enu za rukav njenog plavog haljetka. Bila je u nesvjesti, to mi je bilo
samo drago. Preao sam sredinu rijeke i morao pokuati da doplivam do obale ne
potroivi sve svoje snage u borbi s valovima. U takvim prilikama ne smije se plivati
prsno, ve na leima, iako to ima slabu stranu da se ne vidi naprijed, no lake je, i vie
se moe nositi. Poloih enu preko sebe, tako da joj se glava nije doticala vode i
dopustih struji da me nosi.
Morao sam nositi teret utopljenice pa je moje tijelo preduboko uronilo u vodu.
Ma koliko sam dizao noge, uspijevalo mi je samo s najveim naporom povremeno
isturiti usta i nos, kako bih mogao disati. Pri tome sam se najvie trudio da se polako
primaknem obali.
To nije bilo tako lako kao to bi italac mogao pomisliti. Obala je lomila struju i
vraala je u visokim i dugim valovima sve do sredine. Vidio sam samo iznad sebe i
kraj sebe, ali nita ispred sebe, a ipak sam se morao uvati mnogi predmeta koji su
plivali vodom ili virili iz nje. Ljudi na obali trali su nizvodno u istom pravcu sa mnom
i zbunjivali me svojim povicima. Jedva su tako brzo trali, kao to sam ja plivao, jer
sam letio brzinom koja me je gotovo omamila. Trebalo je ostati hladnokrvan. Bio bih
izgubljen da sam u mnogim virovima kroz koje sam preplivao mahnuo krivom rukom
ili da sam samo naas izgubio samopouzdanje, a sa mnom bi bila izgubljena i ena. U
mirnoj vodi teko je plivati potpuno odjeven. Ali u ovakvoj brzica, s takvim teretom i
sa izmama lijenika iz Radovia na nogama koje su mi neko tako dobro dole, a
sada bile pogubne, bilo je to neto drugo. Kao to se kasnije pokazalo nisam uope bio
dugo u vodi, ali meni se vrijeme protegnulo kao mala vjenost.
Napokon, napokon mi je uspjelo da se iupam iz sredine rijeke koja me je
snano nosila i da se-probijem kroz protustruju koja se odbijala od obale. Stigao sam u
mirne vode poplavnog podruja, ali nisam mogao osjetiti dna. To me zbunilo. Jer kad
god sam pokuao taknuti dno, tonuo sam duboko i duboko. Onda zauh glas koji mi je
dovikivao:
Alaha ti, plivaj dalje! Tamo su jame. Doi ovamo!
Pri podizanju nasipa za eljeznicu upotrebljeno je bilo susjedno tlo, pri emu su
naravno nastale jame, iznad kojih sam se sad nalazio. Nisam vidio onoga koji je vikao
jer mi je voda prelazila preko oiju. Pretpostavljao sam da stoji na nasipu i zaplivao
onamo. Nasip je virio iz vode koja je dopirala do njega.
Kad sam stigao donde, prui se za mnom i za enom desetak, dvadesetak ruku.
Oduzee mi onesvjetenu utopljenicu.
Na nasip sam stigao pola puzajui, a napola vuen. Sad sam tek osjetio teinu
svoje odjee.
Oko mene zaorili su veseli povici i buka. Samo su dva glasa naricala. Mislili su
da je ena mrtva. Rekoh im da se nije mogla utopiti. Mogla je naravno umrijeti od
kapi. Odnijeli su je prema radnikim barakama.
Sad zauh udarce kopita koji su se pribliavali. Moja tri pratioca jahali su u
punom trku uz nasip. Halef je bio prvi.
Sidi, sidi! viknu on ve izdaleka. Jesi li mrtav, ili jo ivi? .

 ivim odgovorih. I osjeam se odlino.

Sretan sam da je tako!
On skoi s konja, baci se kraj mene na zemlju, uhvati me za obje ruke i ree:
Kako ovjek moe skoiti u takvu vodu? Jesi li se napio vode?
Jesam i imala je gotovo isti tek kao pivo handije u Radoviu.
Radije je ne bih kuao. Kako sam se preplaio, kad si nestao u rijeci! Je li ta
ena vrijedna da za nju izlae ivot?
Naravno da jest! Zar ne bi i ti za Hanu, najdraesniju od svih ena i
djevojaka, stavio svoj ivot na kocku?
To bi bilo za Hanu. Ali tko je ta ena? Je li ona tvoja vjerenica ili sestra? Je
li te ljubila, ili e jednog dana biti tvoja ena?
Bila je ovjek koji je bio u smrtnoj opasnosti, a ja se ne moram bojati vode.
Ta rijeka je danas divlja. Vidi samo kako se ljuti to si joj oteo rtvu. Doveo
sam Rija sa sobom, jer ne moe hodati. Uspni se u sedlo. Moramo potraiti mjesto
gdje e osuiti odijelo.
Gdje su moje puke i ostale stvari?
Sve je kod mene. Puke vise na sedlu.
A kako su proli drugi putnici u amcu?
Oba veslaa izvukli smo na skelu, ali kroja je pao u vodu.
Zar se utopio?
Nije. avo nee za njega ni da uje. Vidio sam ga gdje pliva sa svojim
konjem. Pogledajmo malo gdje je.
Ustao je i stao gledati za Suefom. Pokazao je rukom niz vodu.
Tamo su obojica, i on i konj.
Pogledah u tom pravcu i vidjeh daleko nizvodno Suefa, koji se drao za rep
svoga konja i plivao. I konj i jaha bili su u blizini obale. To staro kljuse bilo je ipak
dragocjena ivotinja.
Hoe li da odjaemo tamo i da ga udarim po nosu kad izae iz vode?
upita Hadi.
Dosta se napatio straha. To mu je dovoljno.
Samo on je kriv to si morao skoiti u vodu.
To jo nije razlog da ga ubije.
Utei e nam. U tvom sadanjem stanju ne moe ga slijediti.
Ostavi ga neka bjei! Ve emo ga stii.
I Osko i Omar se silno obradovae to je sretno zavrila ova pustolovina u vodi
koja nije bila na rasporedu naeg puta. Okruili su nas eljezniki radnici, klicali mi i
pozivali me da doem s njima u baraku gdje ima pe kraj koje mogu brzo osuiti
odjeu. To je bilo najpotrebnije to sam morao uiniti. Uzjahah i vratih se natrag ba u
asu kad je kroja stigao na obalu. Bilo mi je svejedno to sad radi.
Nisam morao upravljati konjem. To su obavili eljezniki radnici. Uhvatili su
uzde, pa ak i stremen. Drugi su koraali ispred, oko i iza mene, pa sam tako bio
otpremljen gotovo u slavlju, dodue, malo mokrom slavlju, jer mi se voda polako

cijedila kroz odijelo u izme. Okrenuvi se jednom opazih da je Suef jahao u punom
trku poljem. I jaha i konj bili su potpuno zdravi i itavi.
Halef je opazio moj pogled. Smrknuo je lice, zagrozio se akom za jahaem i
rekao:
Dra dugo ivi, ali Alah stvara i Alah razara.
U svom bijesu htio je time rei da e kroja, taj korov, biti uniten.
Na obali kraj skele stajao je skelar sa svoja tri pomonika. Kad me je vidio gdje
dolazim viknu tronuto:
Tisuu puta hvala proroku i stotinu tisua hvala Alahu, koji su te zatitili u
asu opasnosti. Kad sam te vidio kako pada u vodu, srce mi je bilo kruto kao kamen,
a moja dua plakala je krvavim suzama. Sad, kad te opet vidim itavoga, moj je duh
pun sree i ushita, jer e ti odrati rije i dati nam baki koji si obeao.
Dakle to je bila svrha njegova govora. Odmahnuh glavom i rekoh:
Ne znam ni za kakvu obeanje.
Onda si od vode poludio. Sjeti se to smo govorili kad nas je tvoj pratilac
opomenuo biem da budemo bri.
Moje pamenje nije stradalo. Sjeam se svake rijei. Ti si traio baki, ali ja
nisam nita rekao.
Emire, kako te alim! Tvoje misli su ipak oslabile. Ba to, to nita nisi
rekao, treba smatrati tvojim pristankom na moj prijedlog. Da si nam htio uskratiti
baki, morao si to jasno rei. Budui da si to propustio, moramo ga primiti,
Ako ga ipak uskratim?
Onda emo morati da kaznimo tvoju duu, a tebe smatramo ovjekom,
kojemu obeanja nita ne znae.
S ovim zakljukom slabo se proveo, ne kod mene, ve kod radnika. Ljude je
razbjesnilo to je nastojao da mu isplatim napojnicu koju mu nisam obeao i to
rijeima koje su me morale uvrijediti. Zaas ga uhvatie, pa deset ili dvadeset aka
stane udarati po njemu.
Stojte! Pustite ga! nadvikah buku to su je ljudi dizali. Dat u mu
baki.
Nije potrebno! dovikne mi jedan. Dobiva ga od nas. Vidi i sam.
Stanite, stanite! kretao je starac. Neu baki, neu ga!
Otrgnuo se i potrao prema skeli ,na koju su se ve popela njegova tri junaka.
Pritom je razvio brzinu koja je bila u sutoj suprotnosti s polaganou to sam je prije
na njemu primijetio. Zaboravio je ak i svoju odluku da nee nita uiniti bez lule.
Ispala mu je i on ju je ostavio. Jedan od radnika je podigne i dobaci mu je, smijui se,
na skelu. No on je nije prihvatio, ve je stao odreivati lanac da skelu to prije otisne
od obale. im se izmeu njega i nas pojavila povrina vode, poeo je psovati i nazvao
me tvrdicom i vjerolomnim krcem.
Halef prie k obali, naniani pukom i zaprijeti mu:
uti! Inae u pucati.
No starac je psovao dalje. Nije vjerovao da e Halef izvriti svoju prijetnju.
Drao je u ruci motku kojom se nije sluio. Halef opali. Nianio je na motku. Metak

udari u nju, u blizini starevih ruku tako da je iverje poletjelo na sve strane. Skelar
klikne, baci motku sa skele u vodu i isprui se na pod jer je vjerojatno mislio da je u
tom poloaju siguran od drugog metka.
Radnici prasnue u glasni smijeh jer im se stareva iznenadna spretnost uinila
smijenom kao i nama.
Stigosmo do velike barake i stadosmo pred vratima. Sjahah, a radnici me
uvedoe u nju.

VA NE OBAVIJESTI
PROSTORIJA je bila velika. Na zidovima visjeli su malobrojni predmeti,
vlasnitvo radnika. Naokolo su bile uvrene daske umjesto sjedala, na kojima se
ujedno i spavalo, a u kutu stajala je velika glinena pe kakve jo nikad nisam vidio. Na
njoj su bila etiri kotla i tednjak koji je pruao dobru priliku da se osui odjea.
Tek to sam uao kad iz druge barake prie mladi snaan ovjek koji mi odmah
doviknu:
Gospodine, imao si pravo. ena nije mrtva, ve ivi i die. Napustio sam je
samo na as da ti se doem zahvaliti.
Je li ti ona roakinja?
ena mi je. Ja sam naglednik. Odvaila se da prijee preko rijeke, jer sam
joj rekao da ve ujutro bude ovdje. Sad se mora svui. Odmah u ti donijeti svoju
sveanu odjeu.
Otiao je i zaas se vratio s hlaama, kaputom i prslukom, te parom papua.
Uzeh te predmete i pooh da se presvuem. Halef mi je kod toga pomagao. Svlaei
mi mokru odjeu jadikovao je:
Efendijo, svreno je s tvojim ugledom i s tvojom skladnou. Ovo lijepo
odijelo stajalo te je u Stambulu preko est stotina pijastera, a sada je voda unitila sjaj
njegova izgleda. Gle, ti si uslijed napora kod plivanja razderao nogavicu hlaa. Treba
to zakrpati, da ne bude izgubljena sva dra tvojih nogu. Iglu i konac nosim uvijek sa
sobom, ali sumnjam da e se ovdje nai glaalo koje e vratiti ljupkost tvojim
oblicima.
O mom izgledu i osobi ne smije se nita zakljuivati iz Halefovih rijei. On se
sluio tako neobinim nainom izraavanja.
Raspitaj se. Moda meu radnicima postoji i neki kroja. On ode s mojim
odijelom; uskoro ga zauh kako se vani glasno raspituje:
ujte vi sinova i unuci eljeznice, ima li meu vama koji kroja?
Ovdje! povie jedan glas.
Alah te blagoslovio, moj mladiu, to si jo u najmlaim danima doao na
misao da tkanine sastavlja koncem, kako bi ljudi tvog naroda u njih mogli stavljati
ruke i noge. Ali zna li ti krpati?
Tako dobro, da odjea izgleda jo ljepa nego ranije.
Onda si veliki majstor igle i konca. Ima li glaalo?
Imam dva.
Predajem ti odijelo svog prijatelja. Osui ga, izglaaj i uini ovu rupu
nevidljivom. Ako to uspije tako da je nitko ne moe primijetiti dobit e napojnicu, a
stanovnici svih zemalja svijeta divit e se tvojoj vjetini i iriti tvoju slavu do kraja
svemira. Uzmi ovo odijelo u svoje ruke i neka te prosvijetli prorokov duh!
Morao sam se nasmijati u sebi zamiljajui Hadijevo ozbiljno lice kojim je
popratio ovaj govor. Vrativi se, zatekao me je gdje ispitujem svoj sadreni povoj.
Na njemu se vidi da je bio u vodi ree Halef. Je li se razmekao?

 Nije, ali ja bih ga ipak htio skinuti. Prolo je dodue tek nekoliko dana
otkako ga nosim, ali mislim da bih se mogao na to odvaiti.
Odstranismo noevima zavoj a da me nije nita boljelo. To je bilo dobro. Kad
sam oslobodio nogu, pokuah stati na nju. Uspjelo je preko oekivanja. Koraknuo sam
tovie nekoliko puta amo-tamo, stupajui prilino vrsto. Iaenje je oito bilo lake
nego to sam mislio.
Sad ove izme od oje nee vie nositi? upita Halef i pokae na obuu
koja je u vodi poprimila vrlo alostan izgled.
Neu. Ostavit u ih ovdje.
Onda emo ih pokloniti radnicima koji se mogu njima posluiti za toenje
kave. U ovom kraju ljudi procijede kavu kroz platno, jer im inae ne prija. Sad e
opet moi nositi svoje visoke konate izme, pa e sasvim drukije izgledati. U tim
nesretnim pustenim izmama izgledao si kao djedov predak koji je izgubio zube prije
velikog potopa. Da donesem konate izme? Imam ih na sedlu.
Pristao sam na to i otkrio da je noga u izmama imala dovoljan oslonac. Cijeli
sam dan sjedio u sedlu pa je nisam morao naprezati.
Posueno odijelo mi nije loe stajalo, jer je njegov vlasnik bio mog stasa.
Obradovao se tome, kad me je vidio i zamolio nas da doemo u njegovu kuu kako bi
mi se njegova ena mogla zahvaliti.
Kad smo uli u kuu pokuala je ena da mi se rjeito zahvali ali ja je zamolih
da uti. Njezin mu sjedio je kraj nje i bio je vrlo sretan to se spasila, te mi se uinio
da je neobino voli.
Jesi li iz ovog kraja? upitah ga.
Ne. Mi smo svi iz planina.
Odakle?
Nije ni selo, pa ak ni malo mjestance. Postoje samo dvije kue koje lee na
prijelazu preko Treske, a budui da na susjed ima konak, to se ovo malo naselje
naziva Treska-konak.
To je dobro! To je odlino! viknuh.
Zato?
Jer ba taj Treska-konak traim.
eli li poi onamo? K mom ocu, ili k haniji?
Mislim, k handiji.
Misli? Znai sam jo ne zna? upita on u udu.
Onaj ovjek koji se s tvojom enom vozio u amcu ide onamo, a ja moram
za njim. On e se tamo sastati s ljudima, s kojima bih i ja morao porazgovoriti koju
rije.
To zvui neprijateljski.
Pogodio si. Jutros je onamo odjahalo pet jahaa koji spremaju zloin, a mi
ga hoemo sprijeiti. Oni su morali sa skelom doi preko rijeke.
Je li moda meu njima bio i Manah el Bara, nekad poreznik u Skopju?
Jest.

 Vidio sam ga. Bio sam na obali kad su stigli. Prepirali su se sa skelarom i
platili mu biem umjesto novcem. Kad je Manah projahao kraj mene, zaprijetio mi se.
Zato?
Jer me mrzi. Kod ubiranja haraa uzimao je vie nego to smije.
Kakva ga je kazna stigla?
Nikakva. Pobjegao je i kau da je odnio cijeli sadraj blagajne. Ne smije se
vie pojaviti u Skopju. Dakle tog ovjeka trai? On je uvijek bio prijatelj naeg
susjeda krmara, a sigurno e i sad svratiti k njemu.
Moe li mi opisati put kojim moram poi da stignem u Treska-konak?
Morao bi dobro poznavati kraj da izravno stigne onamo. Opis bi bio previe
netaan. Ako hoe dat u ti pouzdana ovjeka koji taj kraj poznaje isto tako dobro
kao i ja. On e biti poaen da te smije odvesti k mom ocu, a budui da e mu
pripovijedati o tvojoj dobroti, moe biti siguran da e te srdano primiti:
Prihvatio sam taj prijedlog sa zahvalnou, pa upitah:
Je li kua tvog oca daleko od konaka?
Nema do nje ni dvije minute.
Onda e nas stanovnici konaka vidjeti kad dolazimo.
Ako hoe da te ne vide, moj e te urjak voditi tako, da vas nee primijetiti.
Uostalom, kad stignete, bit e mrka no. Moj urjak radi sad na gradnji. Kad se vrati,
rei u mu to treba da uini. Molim vas da sad budete moji gosti. Podne je i moramo
jesti. Ponudit u vam neto, to ste rijetko jeli u Turskoj.
Na to izvue iz slame unku i nekoliko suenih kobasica.
Zar zbilja misli da emo jesti stranji dio svinje i njenu na dimu suenu
krv? povie Halef. Prorok nam je to zabranio, pa bismo poinili veliki grijeh
kad bismo jeli svinjsku leinu.
Nitko od tebe ne trai da to jede rekoh Halefu. to se mene tie,
pojest u to s najveim tekom.
U tom mesu ima crva.
Mi se njih ne bojimo.
Zapravo ne bih smio ni gledati, jer bi me pogled na svinju morao ispuniti
uasom. Ali budui da nema ni Oska ni Omara, ne moram se bojati spoitavanja to iz
privrenosti ostajem ovdje. Kad stavi unku u usta, ja u zatvoriti oi, ili gledati na
drugu stranu.
Stavili su pred nas unku, kobasice, kruh, papar i sol. Domain izvue no, a i
ja. Kad je on odrezao povelik komad unke, uinih to i ja, pa gozba zapone. Nikad mi
nije unka bolje prijala nego tada u Rumeliji.
Halef je sjedio iza mene, pa nisam mogao vidjeti da li me gleda. Ali poznavao
sam ga i znao sam da je velika izjelica. Vidio je da mi prija i da sam odrezao veliki
komad.
Zar ti se ne gadi? povie on. Sidi, hoe li da izgubim svako
potovanje prema tebi?
ao ma je, dragi Halefe, ali sad sluam svoj eludac.
Je li to zbilja tako dobro?

 Nema nita bolje.

Zato je onda prorok zabranio da se jede unka?
Jer sam sigurno nije nikad okusio svinjsku butinu. Inae bi vjernicima to jelo
najtoplije preporuio.
Moda je zabranio zbog trakavice.
Nema tu trakavice. To ti se kunem.
Dakle misli da bih se mogao odvaiti.
Bez oklijevanja.
uo sam po njegovom glasu da mu se voda skuplja u ustima. I naeg domaina
je to zabavljalo, no nije niim pokazivao da je sluao razgovor, ve se trudio da
svakim zalogajem dokae svoje oduevljenje u jelu.
Halef ustane i ode pred vrata. Znao sam da je htio vidjeti gdje su Osko i Omar.
Kad se vratio, lice mu je bilo vrlo zadovoljno. Oito nije vidio onu dvojicu.
Onda opet sjedne za stol i ree:
Sidi, zar ne misli da je prorok koji puta mogao i pogrijeiti?
Ne znam. Ali zna da je cijeli koran zapisao prema rijeima arkanela
Gabrijela.
Zar se aneo ne moe zabuniti?
Ne vjerujem.
Moda prorok nije dobro razumio anela? Ako tano razmislim, ne bi Alah
stvorio svinje, da ih mi ne smijemo jesti.
U ovom sluaju potpuno se slaem s tvojim miljenjem. Duboko je
uzdahnuo. Ja sam pojeo ve drugi komad, a sada sam se, slijedei primjer domaina,
maio kobasica. Halef je shvatio da emo sve pojesti prije nego to on stvori odluku.
Reci iskreno, sidi, prija li to zbilja tako dobro, kao to se po vaim licima
moe zakljuiti?
Jo mnogo bolje, nego to pie na mom licu.
Onda mi dopusti da bar pomiriem.
Zar hoe oneistiti nos?
Neu. Stisnut u ga.
Odrezah komad unke i pruih mu ga, nabovi ga na vrh noa. Ni domain ni
ja nismo ga pri tom gledali.
Pa mirie rajski! vikne Halef. teta da je prorok to zabranio.
Pogledah no, a unke vie nije bilo.
A gdje je unka? upitah zaueno.
Na nou.
Nema je.
Onda je pala na pod.
teta. Ali Halefe, meni se ini da vae! Pogledah ga u lice. Lukavo se
drao i odgovorio:
Moram vakati kad mi je komad pao ba u usta. Ili misli da ga moram
cijelog progutati?
Kako ti prija?

 Izvanredno. Imam jednu molbu.

Kai je.
Dopusti da zakraunam vrata.
Misli da bi nas netko mogao napasti?
Ne. Ali Osko i Omar nisu tako duboko prouili prorokove zakone kao ja.
Mogli bi pasti u isikuenje da upravo sada uu. To bih elio sprijeiti. Neu da
oneiste svoje due mirisom mesa i krvi koje je nagurano u crijevo, a zatim sueno na
dimu.
Ustao je, ziakraunao iznutra vrata, sjeo k nama, izvukao no i odrezao komad
unke od etvrt kilograma koji je vrlo brzo nestao iza njegova tanka brka. Zatim s obje
ruke zadovoljno pogladi eludac i ree:
Vidi, efendijo, kako imam veliko povjerenje u tebe.
Zasad sam samo vidio da si imao izvrstan tek.
To je bila posljedica mog povjerenja. Ono to moj efendija jede, ne moe ni
meni nakoditi. Nadam se da e utjeti, te da Osku i Omaru nee rei da je meni
vanije tvoje miljenje od zakona svetih kalifa.
Nemam razloga da rastrubim kako voli da neto dobroga pojede.
U redu. Onda u uzeti jo komadi kobasice, jer je unka bila izvrsna.
Nadam se da e mi na domain to priutiti, jer to se gostoljubivo daje, to Alah
stotinu puta vraa.
Domain kimnu glavom, a Halef se svim silama potrudi da dokae kako mu
danas nije stalo do prorokovih zapovijedi. Kad je svrio, obrisa no o hlae, zataknu ga
za pojas i ree:
Ima bia koja veoma pate zbog ljudske nezahvalnosti. Svinja sigurno nije
nita uinila, ime bi zasluila prezir. Da sam bio na prorokovom mjestu bolje bih
pripazio kad sam pisao koran. Do najviih bi asti dole ivotinje, iji tek raduje srca
ljudi. A sada, kad smo svrili, mogu opet otvoriti vrata bez straha da e to nakoditi
duama naih prijatelja.
Upravo je odgurnuo zasun, kad neki mladi pokua ui.
Isnade! veselo vikne nadglednik. Danas vie nee raditi. Dajem ti
dopust. Ovaj efendija elio bi odjahati u Treska konak, a ti treba da ga odvede ravno
onamo..
Taj mladi bio je brat ene o kojoj je prije bilo govora. Iskoristio je priliku da
mi se najsrdanije zahvali za spas svoje sestre; bio je zadovoljan to mu se pruila
prilika da mi uini protuuslugu.
Ima li konja? upitah ga. Nee moi hodati dok mi brzo jaemo.
Posudit u ga u selu odgovori on. Kad eli krenuti, efendijo?
to ranije.
Morat e jo dugo ekati, jer je tvoja odjea daleko od toga da bude suha.
U meuvremenu ja u posuditi konja.
Otiao je.
On e ti biti dobar vodi ree njegov urjak, i moi e ti dati sva
obavjetenja.

 To mi je vrlo drago, jer u ga svata pitati.

Zar ne moe to i meni rei?
Prije svega bih elio znati, gdje lei mjesto koje se zove Karanirvan-han.
Karanirvan-han? Zato to eli znati?
Jer e ona petorica, koje mi slijedimo, odjahali onamo.
Na alost ne spoznajem mjesto koje se tako zove. Postoji han koji se zove
Karanorman. Taj lei kod Vaje, u ar planini.
Znam, ali to nije mjesto koje ja traim. Karanirvan-han mora biti osamljena
kua, neki konak, iji je vlasnik jedan Perzijanac.
Perzijanaca ima ovdje malo.
Ne poznaje li ni jednoga?
Poznajem jednog jedinog.
Kako mu je ime?
Njegovo pravo ime ne znam. Ima gustu crnu bradu i zato ga zovemo
Kara Ademi, to znai crni Perzijanac.
Moda je to ovjek kojega traim. Mora imati gustu crnu bradu, jer se
zove Kara Nirvan. Odakle je onaj, to ga ti poznaje?
Ne znam tano. Mora da ivi negdje gore u okolini Jalice, ili Lume.
Sjeam se da je jednom prilikom pripovijedao neto o medvjedu kojega je
susreo u planini Zalez..
Imali li i u ar planini medvjeda?
Vrlo rijetko. Moj otac pripovijeda da ih je prije bilo vie. Jedva da
svakih nekoliko godina medvjed zaluta u taj kraj.
Zna li to je taj Perzijanac po zanimanju?
Trgovac konja, i to vrlo ugledan. Mora biti bogat. esto sam ga vidio s
ergelom konja i desetkom slugu, jer je obiavao svraati kod naeg susjeda,
handije. .
To me vrlo zanima, jer iz toga mogu zakljuiti razne stvari. Ovaj
trgovac konja je Perzijanac i zove se Kara. On svraa kod handije, kod kojega
ele svratiti i Manah el Bara s ostalom etvoricom. Vrlo je vjerojatno, da je to
ovjek kojeg traimo.
Raduje me ako sam te doveo na pravi trag.
Nee li tvoj urjak znati kakve pojedinosti?
O tome ne. Kao i ja, ni on nije ve dugo bio kod kue. Ali kad danas
stigne k mome ocu upitaj njega i mog brata. Njih dvojica moi e te moda
bolje uputiti.
Je li tvoj otac prijatelj s vaim susjedom?
Nisu ni prijatelja, ni neprijatelji. Susjedi su, pa su prisiljeni da ive
jedan uz drugoga. Handija ima u sebi neto lano i tajanstveno.
Drui li se moda sa sumnjivim ljudima?
U tako osamljeni konak svraaju razni ljudi. Teko je neto rei.
Mogao bih jedino spomenuti da druguje sa starim arkom. To nije dobar znak.
Tko je taj arka?

 Ugljenar, koji sa svojim pomonicima ivi gore u brdima. Kau da

stanuju u tamnoj pilji i govori se da su u blizini pokopani ljudi koji nisu umrli
prirodnom smru. Preko brda vodi osamljeni put i prolazi kroz njegovo
podruje; neobino je da je mnogi putnik poao tim putem, a da se nikad vie nije
vratio. Uvijek su to bili ljudi koji su sa sobom nosili novac ili dragocjene predmete.
Pa to je onda jazbina ubojica! Zar nisu otkrivena zlodjela tog ovjeka?
Nisu, jer se nitko ne usuuje k njemu. Njegovi su pomonici sirovi i silno
snani ljudi, s kojima se ne moe izai na kraj. Jednom prilikom polo je trideset
vojnika da uhvati Aladije koji se kod njega zadravaju. Vojnici su se vratili
neobavljena posla, i vrlo su loe proli.
A tko ih je napao?
To nisu znali. Napadali su ih samo nou ljudi koje nikad nisu mogli vidjeti.
Dakle i Aladije su bili kod ugljenara? Poznaje li njih?
Ne odgovori on.
A ipak si ih danas vidio. Ona dvojica na arcima, koja su jahali s Manah el
Barom. Ime tih razbojnika slae se s bojom njihovih konja.
Ma nemoj! Tko bi to ipomisilio! Vidio sam Aladije! Ne udim se to su
skelara platili batinama. Oni jau u Treska-han. Tamo nee ostati. Moda e opet
potraiti ugljenara.
To je vjerojatno.
Onda te molim, ne jai za njima. Ugljenar i njegovi ljudi su divljaci, koji
mogu rukama udaviti najjaeg vuka.
Poznajem ljude koji to takoer mogu, a nisu divljaci.
Pametnije je izbjegavati takve ljude.
Ne mogu. Ve sam ti rekao da treba sprijeiti zloin. Isto tako treba osvetiti
drugi jedan okrutan zloin. Zloin je uperen protiv prijatelja mojih prijatelja.
Ne moe li to prepustiti nekom drugom?
Drugi bi se bojali.
Onda predaj stvar policiji.
Ta bi se jo vie bojala. Moram sam slijediti tu petoricu, pa makar se tom
prilikom zavadio sa svim ugljenarima svijeta.
Bojim se za tebe. Taj arka je pravi avo. Kau, da mu je koa dlakava
poput majmuna, i da ima zube kao panter.
To je ipak pretjerano.
Nije. Saznao sam to od ljudi koji su ga vidjeli. Ne moe se s njime mjeriti.
Lukavstvo i mudrost vie vrijede od snage odgovorih. Ako te to moe
umiriti pokuaj da uini ono to u sad ja uiniti.
Na podu je leala eljeznika tranica. Digoh je, drei je za jedan kraj i pruih
mu je ispruenom rukom. On uzmakne i viknu:
Efendijo ti si.., ti sa... Kad je tome tako, onda i ti moe lako zadaviti vuka.
Tko se pouzdaje u sirovu snagu, veoma je osamljen. Malo razmiljanja vie
vrijedi od najvee sile. Uostalom mi smo tako dobro naoruani da se nikoga ne
moramo bojati.

 I doda Halef ponosno, pokazujui na sebe moj efendija nije sam,

nego ima i mene, svog iskuanog prijatelja i zatitnika. Neka nas samo napadnu vojske
naih neprijatelja. Poderat emo ih kao to divlja svinja dere skakavce.
To je zvualo smijeno. Njegov lik nije pristajao samosvijesti kojom je
izgovorio te rijei. Ostao sam ozbiljan jer sam poznavao maliana. No nadzornik nije
mogao supregnuti smijeak.
Smije li se? upita Halef. Ne podnosim uvrede! ak ni uvrede od
onoga iju sam unku i kobasice jeo! Da me bolje poznaje drhtao bi pred mojim
gnjevom i tresao se pred mojom srdbom.
Ja gotovo drem ree nadzornik najozbiljnijim glasom.
To jo nije nita! Mora tako drhtati da se uje udaranje tvoje due u
unutranjosti tijela. Ne zna s kakvim smo se ljudima i ivotinjama borili. Ubili smo
lava, kralja pustinje, i borili se s neprijateljima pred kojima bi od straha utekao u ormar
k svinjskoj butini i tamo se sakrio. Izvrili smo djela koja su nas uinila besmrtnim. O
nama e pisati u knjizi nepobjedivih junaka. Zapamti, ne doputamo da nam se smiju.
Zna li moda moje ime?
Ne znam. uo sam da te efendija zove Halef.
Halef! ree mali prezirnim glasom. to je to Halef. Nita. Mnogi se
zovu Halef. Ali jesu li ti ljudi hadije? Jesu li njihovi oevi i djedovi, preci i
ukundjedovi bih hadije? Kaem ti, ja sam Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas
Ibn Hadi Davud al Gosara. Moji preci bili su junaci koji su ivjeli prije mnogo
vremena, te nitko vie o njima nita ne zna, pa ni ja sam. Moe li to ti rei o svojim
precima?
Mogu.
Kako to?
I ja ne znam nita o njima.
Nadzornik je to rekao ozbiljna lica. Halef ga bijesno pogleda, prezirno odmahne
rukom, okrene se i izae rekavi:
Onda uti! Tko o svojim precima nita ne zna, taj se sa mnom ne moe
mjeriti.
Pa sam si rekao vikne nadzornik za njim smijui se da i sam o svojim
precima ne zna nita.
To su moji preci, ali nisu tvoji. O njima ne moram nita znati, jer su tako
znameniti, da se o njima ne mora nita znati! klikne Halef u najveem bijesu.
udan je tvoj pratilac ovjeuljak nasmije se nadzornik.
Valjan ovjek, vjeran, spretan i neustraiv odgovorih. On se zaista ne
boji ugljenara. To ti je na svoj nain htio rei. Stanovnik je pustinje, a ti se ljudi vole
tako izraavati. elio bih sada vidjeti svog krojaa. Moda je dovrio moje odjelo.
A ja moram na posao. Oprostit e mi, efendijo. Napustismo baraku. Upravo
kad sam htio ui u susjednu, zauh glasne povike. Vrata se naglo otvore te me gotovo
udare u lice, a iz kolibe izletjee dvojica koji me gotovo sruie. Jedan od njih bio je
Halef koji je u jednoj ruci drao moje hlae, a u drugoj krojaa. Vukao ga je za sobom

i bio mu leima okrenut tako da nije vidio u koga se zaletio. Okrenuvsi se napola, on
viknu na mene:
Glupane! Zar nema oi?
Naravno da imam oi, Halefe odgovorih. On se naglo okrene, ugleda me
i ree:
Upravo sam htio k tebi, sidi.
Bio je veoma ljut, te je dovukao siromaka jo blie, gurnuo mi hlae pod nos i
rekao:
Sidi, koliko si platio za ove hlae?
Stotinu i trideset pijastera.
Bio si glup, tako glup, da te alim.
Zato?
Jer si platio stotinu i trideset pijastera ,za neto, to bi trebale biti hlae, ali
nisu. . _
A to su?
Vrea, obina vrea, u koju moe metnuti to god eli. Graak, kukuruz,
pa ak gutere i abe. Ne vjeruje li to?
Tako me je bijesno gledao, da bi ga se ovjek, mogao uplaiti. Mirno mu
odgovorih:
Kako moe moje hlae nazvati vreom?
Kako mogu? Gledaj sam!
Rukom ue u nogavicu koja je bila razderana, ali mu ruka na drugoj strani nije
mogla izai. Valjani kroja je pretjerao pa je, elei zakrpati rupu saio nogavicu.
Vidi li? Vidi li iznenaenje i nevolju? viknu na mene Halef.
Vidim.
Ui nogom u nogavicu!
To neu uiniti.
Ali morao bi to uiniti, jer zato ima hlae, i to hlae, od kojih je nastala
jadna i bijedna vrea. Sad nema druge ve da jae po svijetu s jednom obuenom i
jednom golom nogom. to e ljudi rei kad vide znamenitog efendiju i emira? Gdje
e u ovom bijednom selu dobiti druge hlae?
Zar mi trebaju druge hlae?
Naravno! Ne moe obui ove.
Naravno da ih mogu obui.
Kako? S jednom nogavicom?
S obje nogavice. Ovaj smueni kroja mora samo rasparati av i ponovno
zakrpati rupu.
Rasparati av! viknu Halef zagledavi se u mene. Onda se glasno nasmija
i doda:.
Sidi, ima pravo. U svom bijesu nisam se toga sjetio. Rasparati av! To je
ispravno.
Uplaeno i zbunjeno krojaevo lice se razvedri. No on ipak ne proe tako dobro
kao sto je mislio, jer se Hadi okomi na njega:

 Vidi li, glupane, kakvu si stranu glupost poinio. Najprije saije nogavicu,
a zatim tome ne zna lijeka.
Znao sam ga, ali mi nisi dao do rijei branio se jadnik.
O Alah! Kakvih ljudi ima! Mirno sam te pitao kako se ta greka moe
popraviti. ekao sam strpljivo poput marabua na tvoj odgovor. No ti si stajao kao
ovjek koji je progutao devu i kojemu su njezine grbe zapele u grlu. Onda sam te
uhvatio za vrat da te dovedem k svom efendiji. Tako je to bilo. Moe li opet rasparati
av?
Mogu tiho odgovori kroja.
Koliko ti za to treba vremena?
Dva do tri sata.
Zar da zbog tvojeg krparenja ekamo ovdje do veeri? To je nemogue! To
ne moemo dopustiti.
Nee tako dugo potrajati rekoh ja. Jer u mu ja pomoi.
To ne dolikuje dostojanstvu tvog poziva, ni snazi tvoje osobe.
U redu. Sjest u u sobu s ovim dobnim ovjekom koji je lo kroja. Dok on
bude glaao ostale stvari, i vjerojatno ih spalio, ispravit u nogavicu. Reci mi,
umjetnie igle, jesi li zaista kroja?
ovjek se poeao iza uha, stane mucati i motati i napokon odgovori.
Zapravo nisam.
A to si?
Stolar.
A kako si doao na hrabru pomisao, da se izdaje za krojaa?
Jer imam dva glaala.
Tko ti ih je dao?
Moj djed, koji je bio pravi kroja. Samo to sam od njega naslijedio. Kupio
sam jo iglu i konac pa popravljam ljudima odijela kad se za to prui prilika, jer kao
stolar nemam posla. To radim ovdje na eljeznici.
Onda si veoma mnogostran. Popravlja odijela, vjerojatno na isti nain kao
to si to uinio s mojim hlaama?
Ne, efendijo. To je bila zabuna.
Ima li zaista dva glaala? Umije li glaati?
Izvanredno.
Onda hajdemo zajedno na posao. Ah vidi to je ovo? Razvukoh njegov av i
pokazati mu ga. Nije znao to mislim pa me pogleda.
Kakve je boje tkanina?
Tamno plave.
A kakve je boje konac to si ga upotrijebio?
Bijel.
To strano izgleda. Zar nema tamno plavog ili crnog konca?
Imam ga dosta.
Zato ga nisi upotrijebio?

 Bijeli konac dvostruko je jai od crnog. Mislio sam da e bolje drati i da se

rupa nee otvoriti, ako sluajno jo jednom mora plivati u odijelu.
Kako vidim vrlo si oprezan ovjek. Bit u tako slobodan i uzet u crni
konac Ui.
Da i ja pomognem? upita Halef.
Moe drati hlae dok ja ijem.
Koliba je bila prazna jer su svi bili na poslu. Halef i ja sjedosmo s hlaama na
dasku. Dobili smo iglu i konac. Umjesto kara imali smo noeve pa je posao mogao
zapoeti. Za to vrijeme radio je na stolar-kroja oko pei i bacao u nju komade drva
kao da eli ispei bika. Iz pei je izbijala vruina koja me je podsjeala na lijepe dane u
Sahari. Moja je odjea bila suha i trebalo ju je samo malo oglaati.
Umjetnik dohvati najprije prsluk, stavi ga na dasku, te klijetima izvadi glaalo
iz plamena. Bilo je tamnocrveno, a drveni je drak izgorio. ovjek je gledao s glaala
na mene i s mene na glaalo pa se ponovno stao zamiljeno eati rukom po tjemenu.
to hoe? upitah ga ja.
to da radim sada?
Glaaj!
Kako?
Kao i obino. Ti to zna.
To je vrlo teka stvar.
Kako to?
Ako glaam s ovim uarenim eljezom, spalit u prsluk. Priekam li da se
eljezo ohladi neu ga spaliti, ali ga neu ni iglaati. Moe li mi dati savjet? uo sam
da si mnogo putovao. Moda si jednom prilikom vidio kako to rade krojai.
uj me. Teka sumnja pala je na tvog djeda.
Ne sumnjaj u njega, molim te! Moj djed, Alah mu dao raj, bio je poboan
musliman i dobar podanik padiaha.
To je moda istina, ali nije bio kroja.
Umjetnik podigne sad i drugu ruku kako bi se njome poeao po glavi. Izgledao
je oajan ali nije odgovarao.
Nemam li pravo?
Efendijo, odakle to zna?
Pogaam. Reci mi to je bio?
Ako hoe da zna istinu, bio je drvosjea, a uz put je krojio za druge
drvosjee. Muslim da je ova glaala naslijedio od svog djeda.
Bit e da i onaj nije bio kroja nasmijem se. Jesi li oenjen?
Nisam, ali u to uskoro biti.
Onda pouri kako bi to prije unucima svojih unuka ostavio glaala. Treba
ostati vjeran primjeru otaca i nadam se da glaala nikada nee dospjeti u drugu obitelj.
To ne bih dopustio uvjeravao me on ozbiljno. Od ovog nasljedstva nee
se moja obitelj nikad odvojiti. Molim te, zapovjedi mi to da sada radim.
Zapovijedam ti da nikad vie ne takne ovo nasljedstvo. Ako moram sam
popraviti svoje hlae, mogu ih sam i izglaati.

Skinuo je ruke s glave, duboko uzdahnuo i s dva velika skoka utekao kroz
vrata. Halef bi najradije potrao za njim s biem da ga kazni za to to se izdavao za
krojaa a da o tom poslu nije nita znao.
Vratio se nadzornik sa svojim urjakom i javio nam da je spreman za polazak.
Kroja je oito ocijenio da vie nikomu ne treba njegova vjetina. Gurnuo je glavu
kroz vrata i uao kad je vidio da sam obuen u svoje odjelo.
Kao to vidim, ti si spreman ree. No budui da si upotrijebio moja
dva glaala, nadam se da e me usreiti bakiem.
Odmah e ga primiti dobaci Halef.
Nestao je, i zaas se vratio s mojim izmama od oje. Izgledale su vie kao
tuljci nego kao izme. Halef ih prui krojau i ree mu dobrohotnim glasom,:
Dat emo ti ove dvije navlake za slonove noge kao znak priznanja tvojoj
vjetini. Dodaj ih glaalima i predaj u nasljedstvo svojim unucima i njihovim unucima,
kako bi imali trajnu uspomenu na vjetinu, kojom je njihov predak znao saiti
nogavicu. Alah je stvorio majmuna i magarca, ali tebe je kao krunu svih takvih
stvorova poslao ovamo u Rumeliju.
Kroja dohvati izme i stane ih promatrati razrogaanih oiju. Nije oekivao
takav baki a najmanje uz tako kien govor.
to gleda u njih kao da je u njima sva mudrost? upita ga Halef. Bjei
s njima i hvali nau velikodunost, koja te je obdarila takvim poklonom.
Potkrijepio sam ovaj prijedlog ubacivi nekoliko pijastera u izme. Pijasteri
uinie svoje; ovjek opet progovori, zahvali se i zaas nesta.
Doao je rastanak. Skratio sam ga koliko sam mogao i odjahasmo preko livada
na zapad.
KRAJ

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net

KROZ ZEMLJU ARBANASA

uti harambaa straan je i moan protivnik. Razapeo je gustu

mreu razbojnika i njihovih jataka po itavoj zemlji. Kara Ben Nemzi
poesto pada u tu mreu, ali uvijek je probija ili rasijeca Jo prije nego
poklopi njega i njegove pratioce.