KARL MAY UTI HARAMBAA

HALEF U OPASNOSTI
KAKO smo predvidjeli, nae se jahanje pribliavalo kraju, ali mogli smo
oekivati da e posljednji dio puta biti najtei. Te tekoe su djelomice bile
posljedica samoga terena jer su se pred nama nalazile planine, stijene, klanci,
doline, praume i movare, a djelomice su se sastojale u tome to se itavo to
zbivanje bliilo svom raspletu pri emu su nas oito ekali vei napori i vee
opasnosti nego dosad.
Pokazalo se da je na vodi Istrad veseo svat. Pripovijedao nam je napete
zgode iz svoga ivota pa nam veselo opisivao zemlju i ljude tako da nam je
vrijeme promicalo kao da leti.
Mustafina dolina lei zapravo na lijevoj obali Vardara odakle smo doli. Na
desnoj, na kojoj smo se sad nalazili, krajina se uspinje, ali je zemlja jo uvijek
plodna. Prolazili smo kraj bujnih nasada pamuka i duhana, a vidjeli smo i
limunove i narane osute plodovima. Israd nam je meutim rekao da e to ubrzo
prestati i da emo s one strane Treske proi kroz krajeve koji su merali.
Da bismo znali to ta rije znai, morali smo se sjetiti da je zemlja u
osmanlijskoj dravi razdijeljena u pet razliitih razreda. Prvi razred je mirije,
to znai zemlja dravnih dobara u koju dakako ne spada ba najneplodnije tlo.
Zatim dolazi vakuf, vlasnitvo tekija i vjerskih zaklada. Tom razredu se
prikljuuje sva zemlja iji vlasnici umru bez nasljednika. Trei razred obuhvata
mulk, privatni posjed zemlje. Vlasnitvo se ne odreuje u pravilu prema
tanoj izmjeri kao u Evropi ve prema priblinoj ocjeni. Za svaku izmjenu
vlasnitva, dakle za svaku prodaju, potrebno je doputenje vlade koje se kod
tamonjih prilika moe dobiti veinom samo tako da se podmite nadleni
slubenici. Mulk strada takoer i zbog zloupotrebe pri utjerivanju poreza. Tako
na primjer mora poljoprivreda u ime poreza podavati deset posto priroda u
naravi. Zakupnici poreza odgaaju obino ubiranje te desetine sve dok se ne
pokae opasnost da e plodine poeti da trunu. Poljodjelac mora onda ponuditi
vie od deset posto da bi spasio etvu. U naredni razred nazvan metruike
spadaju ceste, javni trgovi i opinska zemljita. Putevi se najee nalaze u
bijednome stanju to je jedan od glavnih razloga za privredne tegobe cijele
zemlje. Posljednji razred naziva se mera pa obuhvaa svu pustu i neplodnu
zemlju. Upravo to je mislio na vodi spomenuvi merali.
Morali smo se uspeti uza dvije ili tri stepenice u brdu, a zatim stigosmo do
visoravni koja se prema zapadu strmo ruila do obale rijeke Treske. Ovdje smo
projahali kroz nekoliko malih sela.
Budui da smo znali da e nas Israd povesti ravnim pravcem, nisam
pokuao potraiti tragove Suefa koji je jahao ispred nas. To nam ne bi moglo
nita koristiti, ve bi nam samo usporilo napredovanje.
Poto smo otprilike tako jahali etiri sata, stigosmo u neku rijetku umu.
Ondje naiosmo na trag jednog osamljenog jahaa koji je slijeva ulazio u na
smjer. Pogledao sam ga sa sedla. Dalo se naslutiti da je to Suefov trag, pogotovu

to je konj tako otro grabio da je bilo oito da se jaha veoma urio. Budui da
je taj trag vodio u naem smjeru poosmo za njim sve dok mu se nije nakon
nekog vremena s desne strane pridruio jedan viestruki trag.
Sad sjahah. Tko je imalo uvjeban, nee mu biti teko da razabere koliko je
konja ostavilo takav trag ako ih nije bilo ba odvie. Vidio sam da je ovdje
jahalo pet konjanika. To su dakle vjerojatno bili oni ljudi koje smo traili.
Budui da su rubovi otisaka kopita bili ve otupjeli, zakljuio sam da su ti ljudi
projahali ovuda otprilike prije sedam sati.
Kod takve ocjene treba mnogo toga uzeti u obzir: atmosferske prilike, vrst
tla, njegovu tvrdou, sastav i raslinstvo te eventualno da li je pokriveno tankim
slojem listine. Treba paziti i na strujanje zraka te na toplinu jer sunce i vjetar
brzo sue tragove tako da se rubovi bre omrve nego kad je hladno i tiina bez
vjetra. Neupueni ovjek moe kod takve ocjene lako doi do posve krivih
zakljuaka.
Sad smo tim tragom nastavili dalje. uma se ubrzo zavrila i mi ponovo
stigosmo na otvorenu krajinu. Na smjer jahanja kriao je ovdje neki loi put i
mi opazismo da je trag skrenuo na desno, upravo tim putem. Zaustavio sam se i
izvukao dogled da istraim ne bih li moda mogao pronai kakvo selo ili kakvu
usamljenu kuu zbog koje su jahai ovdje skrenuli s puta. Nisam meutim uspio
nita ugledati.
to emo sad, sidi? upita Halef. Sad moemo ostati na tragu, a
moemo i dalje poi za Isradom.
Ja bih bio za ovo drugo rekoh. Ovi ljudi su samo na kratko vrijeme
skrenuli; sigurno e kasnije opet nastaviti istim smjerom. Znamo kamo su
nakanili pa emo se pouriti da takoer stignemo onamo. Naprijed dakle kao i
dosada!
Htio sam potjerati konja, ali Israd ree:
Moda bi ipak bilo bolje da poemo za njima, efendijo. Tamo nadesno
ptrua se iroka dolina koju odavde ne moemo vidjeti. U njoj lei mali iftlik;
moda su onamo svratili ljudi koje traimo.
A to bismo ondje mogli doznati? Sigurno nisu dugo ostali tamo, ve su
samo zamolili za gutljaj vode i zalogaj kruha. Nipoto ne moemo pretpostaviti
da su ljudima koji stanuju tamo bilo to odali. Pojaimo dalje.
Ali ubrzo sam izmijenio miljenje. Tragovi su se uskoro vratili zdesna pa
sam, pogledavi ih povrno, opazio da su prilino svjei. Zato sam ponovo
sjahao da ih pomno ispitam i ustanovio da su stari jedva dva sata. Konjanici su
se dakle otprilike pet sati zadrali na spomenutom seljakom posjetu. Morao
sam doznati zato su to uinili. Podbosmo konje i krenusmo nadesno da
potraimo tu kuu.
Nije bila daleko. Ubrzo smo stigli do mjesta gdje se visoravan sputala u
dolinu kroz koju je tekao potok. Dolje je bilo sonih panjaka i lijepih oranica,
no kua je ipak pobuivala dojam siromatva. Pred vratima ugledasmo nekog
ovjeka. im nas je opazio, nestade u kui i zatvori vrata.

 ini se da taj seljak ne eli da zna za nas, efendijo dobaci Osko.

Ve emo ga navesti na to da razgovara s nama. Nasluujem da se
poplaio jer su nai prijatelji po svom obiaju loe postupali s njime. Pozna li
ga moda, Israde?
Jo nikad ga nisam vidio, ali znam kako se zove odvrati Israd. Ne
znam meutim da li on poznaje mene jer jo nikad nisam bio kod njega.
Kad smo stigli pred vrata ustanovismo da su zakljuana. Zakucasmo, ali ne
dobismo odgovor. Onda ja pojahah do stranje strane kue. I tu su bila vrata, ali
takoer zakraunana. Kad smo jae zakucali i glasno viknuli, otvori se jedan od
kapaka na prozorima koji su inae takoer bili zatvoreni i pokaza se puana
cijev. Neki glas viknu:
Gubite se odavde, skitnice! Ne prestanete li podizati buku, pucat u.
Polako, samo polako odgovorili, priavi tako blizu prozoru da sam
mogao uhvatiti puanu cijev. Mi nismo nikakve skitnice i nismo doli s
neprijateljskim namjerama.
To su i oni drugi rekli. Vie ne otvaram vrata ni jednom nepoznatom
ovjeku.
Moda pozna ovoga ovdje odgovorih i domahnuh Isradu da prie
blie. Kad je seljak ugledao mladia, polako povue puku i ree:
Ta to je Israd.
Da, to sam ja potvrdi Israd. Zar i mene smatra za skitnicu?
Ne smatram. Ti si poten ovjek.
No, ovi moji pratioci su isto tako poteni. Oni progone ljude koji su bili
kod tebe pa su te htjeli upitati to su ti lupei kod tebe traili.
Povjerovat u ti i otvoriti vrata.
Tako je i uinio. Kad je onda iziao k nama, opazih da taj maleni slabani
ovjek, koji nas je zaplaeno gledao, sigurno nije bio prikladan da utjera u strah
ljude ikao to su bili oba Aladije. Vjerojatno nam jo nije pravo vjerovao jer je
puku jo uvijek drao u ruci. On vikne u kuu:
Majko, doi ovamo i pogledaj ih!
Iz kue izae neka od starosti pognuta ena opirui se o palicu i promotri
nas. Ja je pozdravih.
Budi pozdravljena, majko. Kani li nas potjerati s tvojih vrata?
Smeuranim joj licem prijee prijazni smijeak i ona odgovori:
Ljubazno me pozdravlja, efendijo, a i lice ti je dobro. Neete nam nita
naao uiniti?
Neemo, sigurno neemo.
Onda ste nam dobro doli. Sjaite i uite u kuu.
Dopustit e nam da ostanemo u sedlu jer moramo opet odmah otii. Ali
prije toga bih volio da doznam to je onih est konjanika htjelo kod vas.
Najprije su dojahala samo petorica. esti je stigao kasnije, iza njih.
Sjahali su i odveli konje bez naeg doputenja u djetelite, premda je posvuda
dovoljno trave. Konji su nam potpuno ugazili lijepu djetelinu. Zatraili smo da

nam plate odtetu, jer mi smo siromasi, ali oni su ve kod prve rijei podigli
bieve i mi smo morali uutjeti.
Zato su zapravo svratili k vama? Morali su poi zaobilaznim putem da
stignu do vae kue.
Jednome od njih je pozlilo. Imao je povezanu ruku i trpio je velike boli.
Skinuli su mu povez i vodom rashladili ranu. To je potrajalo nekoliko sati. Dok
se jedan bavio ranjenikom, ostali su u kui skupili sve to im se svidjelo. Pojeli
su nae meso i svu nau zalihu hrane. Moga sina i snahu zatvorili su na tavan i
skinuli ljestve da ne uzmognu sii.
A gdje si ti bila?
Ja? odvrati ona lukavo namignuvi. Ja sam se pretvarala da ne
ujem. Za staricu e to svatko lako povjerovati. Smjela sam dakle ostati u sobi
pa sam ula o emu govore.
O emu su govorili?
O nekom Kari Ben Nemziju koji mora poginuti zajedno sa svojim
pratiocima.
To sam ja. to dalje?
Govorili su o Demalu, konakdiji na Troski kod koga e veeras
prenoiti i o nekom ugljenaru ije ime sam opet zaboravila.
Nije li se zvao arka?
Jest, jest. Sutra e ostati kod njega. Govorili su i o neikom utom s kojim
su se imali sastati u Kara,,. Kara... ne znam kako se zvalo...
Karanirvanu?
Da, s kojim su se imali sastati u Karanirvan-hanu.
Zna li moda gdje taj han lei?
Ne znam. Nisu nam rekli. Ali govorili su o nekom bratu kojega e jedan
od njih ondje nai. Spomenuli su i ime, ali mu se na alost ne mogu vie
dosjetiti.
Nije li se moda zvao Hamd el Amazat?
Da, tako se zvao. Ali ti zma vie od mene, efendijo!
Znam ve mnogo pa se svojim pitanjima samo elim uvjeriti da se ne
varam.
Pripovijedali su i o tome da je u tome Karanirvan-hanu zarobljen neki
trgovac od koga ele dobiti otkup. Ali oni mu se smiju jer sve ako i plati taj
novac, oni ga ipak nee pustiti na slobodu. Iscijedit e iz njega sve to ima, a
onda e ga ubiti.
Ah! Neto slino sam i nasluivao. Kako je taj trgovac stigao u
Karanirvain-han?
Onamo ga je odmamio Hamd el Amazat ije si ime spomenuo.
Nije li moda rekao kako se zove taj trgovac?
Bilo je to neko strano ime pa ga zato nisam upamtila pogotovu jer sam se
veoma bojala.
Ne glasi li to ime Galingre?

 Da, da, upravo tako. Sad se tano sjeam.

Nisu li ti lupei odali jo togod od svojih planova?
Nisu jer je uto stigao esti konjanik. To je bio neki kroja. Pripovijedao
je o neprijateljima zbog kojih je pao u Vardar. Sad znam da ste vi ti neprijatelji.
Morala sam naloiti veliku vatru da uzmogne osuiti odjeu. Zbog toga, a i zato
jer onaj stari nije tako brzo bio gotov s njegovanjem svoje rane, oni su tako
dugo ostali kod nas. Onaj esti je pripovijedao o bastonadi koju je dobio. Teko
je hodao i nije imao cipela, ve je noge ovio krpama premazanim lojem. Morala
sam mu dati nove krpe, a budui da nisam imala loja, oni su zaklali nau kozu
da dou do masti. Nije li to upravo sramotna okrutnost?
Svakako. Koliko je vrijedila ta koza?
Sigurno pedeset pijastera,
Moj pratilac Hadi Halef Omar poklonit e ti pedeset pijastera.
Halef smjesta izvue vreicu s novcem i prui joj zlatnik od pola funte.
Efendijo zapanjeno e starica zar ti moda kani platiti tetu to su
je nanijeli tvoji neprijatelji?
Ne, to ne mogu uiniti jer nisam bogat kao padiah, ali jednu kozu mogu
platiti. Uzmi novac!
Onda mi je drago da sam ti povjerovala i da nisam pred vama zatvorila
kuu i usta. Blagoslovljen bio va dolazak, blagoslovljen va odlazak,
blagoslovljen svaki va korak i sve to radite!
Oprostili smo se od tih ljudi koji su jo za nama dovikivali zahvaljujui nam
i vratili se natrag na ono mjesto s kojega smo bili skrenuli. Odande nastavismo
prvotnim smjerom.
Najprije smo prolazili otvorenom krajinom na kojoj se tek tu i tamo uzdizalo
poneko osamljeno drvo. Na vodi, dotad veoma veseo, odjednom se zamislio.
Kad sam ga upitao za uzrok, on odvrati:
Efendijo, ja nisam opasnost u kojoj se nalazite shvatio tako ozbiljno,
kakva ona zapravo jeste. Tek sad razabirem u kako se opasnom poloaju
nalazite. To me zabrinjuje, Ako vas vai neprijatelji neoekivano napadnu iz
zasjede, izgubljeni ste.
Ne vjerujem; mi bismo se branili.
Ti nema prave predodbe o tome kakvom sigurnou ovidje bacahu
akan. Nitko ne moe odbiti dobro baeni akan.
No, ja poznam ovjeka koji to moe odgovorih.
Ne vjerujem. Tko bi to mogao biti?
Ja sam.
Oh, oh nasmijei se Israd pogledavi me postrance. To je svakako
bila samo ala.
Nije. Jednom je ve netko pokuao da me ubije bacivi u mene akan, ali
ja sam ga odbio.
To ne shvaam. Svakako nije dobro vladao akanom. Poi u planinu.
Ondje e nai majstore u tom stranom oruju. Neka ti koji Arbanas, a

pogotovu neki Miridit, pokae kako se baca ta sjekira pa e se zauditi.

No, taj ovjek s kojim sam imao posla bio je Arbanas, dapae, Miridit.
On zakima glavom kao da ne vjeruje i nastavi:
Ako ti je uspjelo da odbije njegov akan, onda je on prema tebi bio bez
oruja i ti si ga pobijedio,
Tako je. Nalazio se u mojoj vlasti, a ja sam mu poklonio ivot. Zato mi je
poklonio svoju sjekiru koja se sad nalazi ovdje za mojim pojasom.
Ve sam se potajice divio tom akanu. Vrlo je lijep pa sam pomislio da si
ga negdje kupio kako bi izgledao to ratnikije. Ipak je on u tvojim rakama
beskoristan jer ga ne umije bacati. Ili zar si moda ve iskuao tu vjetinu?
Nisam jo pokuao bacati akan, ali bacao sam druge sjekirice.
Gdje je to bilo?
Daleko odavde, u Americi gdje ive divlji narodi ije je najomiljenije
oruje ratna sjekirica. Od njih sam nauio tu vjetinu. Ratnu sjekiru nazivaju oni
tomahavk.
Ali takav divljak nikako ne moe u vjetini dosei jednog Miridita!
Naprotiv! Ne vjerujem da Arbanas umije tako spretno baciti svoj akan
kao to Indijanac baca svoj tomahavk, akan se baca ravno, a tomahavk
naprotiv u luku.
Zar da to zaista netko umije uiniti?
To umije svaki crveni ratnik, a i ja.
Isradovi obrazi se zarumenie, a oi mu zasjae. On zaustavi konja
poprijeko ispred mojega tako da sam i ja morao stati i ree:
Efendijo, mora mi oprostiti to se tako ivo zanimam za to. to sam ja
prema tebi? Pa ipak mi je teko da vjerujem tvojim rijeima, Priznat u ti da
sam ja baca akana koji moe prihvatiti natjecanje sa svakim drugim bacaem.
Zato znam koliko je godina vjebe potrebno da ovjek postane majstor u
rukovanju tim orujem. Naalost nemam uza se svoj akan.
Ja dodue jo nisam nikad bacio akan odgovorih mu ali mislim da
e mi, sve ako jednom ili dva puta promaim cilj, ipak uspjeti tree bacanje,
Oh, oh, efendijo, nemoj to misliti!
Ipak mislim, a osim toga ja bih akan bacio vjetije od tebe.
Kako to?
Ako ga ja bacim, oruje e neko vrijeme letjeti nisko uz tlo, onda e se
uzdii uvis, zaokruiti u luku, spustiti se i pogoditi tano onamo kamo elim da
pogodi.
To je nemogue!
Ipak je tako.
Efendijo, drim te za rije. Da imam isa sobom mnogo novaca pozvao
bih te da se okladi sa mnom.
Israd je sjahao. Toliko se oduevio da me je to zaista zabavljalo.
Sirotinjo! ree Halef razmahnuvi se po svom obiaju ponosno
rukom.

 Koga misli time? upita Israd.

Dakako tebe,
Sigurno misli da bi efendija odnio okladu?
Posve sigurno.
Jesi li ve kada vidio da on baca akan?
Nisam, ali on umije sve to hoe. Savjetujem ti, sidi, da se okladi s tim
mladiem. On e platiti okladu i morat e te moliti za oprotenje.
Zapravo sam od iste obijesti prihvatio Isradov prijedlog. Ako se ovdje
zabavimo tom igrarijom, izgubit emo vremena. Uostalom, ipak se nije radilo o
tih nekoliko minuta, a povrh toga bio sam radoznao hoe li mi uspjeti da s
akanom poluim ono isto to sam umio izvesti s tomahavkom. I sam taj
pokuaj nije bio suvian jer bi mi se svakog trenutka mogla ukazati prilika da
ozbiljno posegnem za sjekiricom. Bilo je dakle dobro da vidim umijem li se
zaista njome sluiti.
Zato upitah Israda:
Koliko novaca ima uza se?
Samo pet ili est pijastera.
Stavljam protiv njih stotinu pijastera. Kakve emo uvjete postaviti?
Hm! zamiljeno e on. Ti jo nikad nisi bacao akan, a ja nisam
navikao na tvoj akan. Bit e dakle najbolje da najprije nekoliko puta za vjebu
bacimo oruje. Moda tri puta.
Sporazuman sam.
Ali onda ima svatko samo jednom baciti u cilj predloi on.
To je odvie kruto. Upravo ovo jedno bacanje moglo bi da zbog kakve
nepredviene okolnosti ne uspije.
No, dobro, svaki e dakle baciti tri puta. Tko najbolje baci dobiva novac.
Bacat emo u ovo najblie drvo pred nama. To je jasen. Sjekira se mora zabosti
u stablo.
Zaustavili smo se nedaleko nekog potoka. Vjerojatno je to bio onaj isti
potok koji je izvirao iza nas u onoj dolini kamo smo bili skrenuli. Na rubu
potoka stajala su osamljena stabla: jasenovi, jale, a takoer i stare vornate
vrbe iz ijih su glava izrasle mlade ibe. Nama najblie uzdizao se ve
spomenuti jasen, otprilike sedamdeset koraka daleko.
Sjahao sam i dao Isradu akan. On se vrsto postavi rastoivi noge, zakrene
malo gornji dio tijela u bokovima, odvagne sjekiru u ruci, zamahnu i baci je.
Sjekira je poletjela tik jasena, ali ga nije dotakla.
Ovaj akan je tei od mojega ispria se on dok je Halef otiao po
sjekiru. Drugi put u pogoditi.
Israd je kod narednog bacanja pogodio cilj, ali ga nije pogodio otricom ve
uicom. Trei pokusni udarac uspio je bolje jer je otrica pogodila drvo, ali
naalost se nije zabola u njega.
To nita ne smeta dobaci on. To je bila samo vjeba. Kasnije u
sigurno pogoditi jer sad poznajem sjekiru. Sad si ti na redu, efendijo.

Ja potajice nisam odabrao kao cilj jasen ve neku staru vrbu koja je stajala
daletko iza njega. Bila je potpuno uplja i imala je svega jednu jedinu granu
koja se uzdizala ravno u vis nosei malu krunu lisnatih granica. Najprije sam
ruku morao nauiti na teinu akana, a onda sam ga bacio isto onako kako ga je
bacio Israd. Nisam htio pogoditi vrbu, ve samo baciti u odreenom smjeru.
akan je poletio daleko nalijevo od jasena i zabo se u meko tlo.
Jao! nasmije se na vodi. I ti kani odnijeti okladu, efendijo.
Kanim odgovordh ozbiljno.
Usprkos tome oba su naredna pokusa prividno uspjela jo gore od prvoga.
Dopustio sam dakle da mi se Israd smije i upravo uivao u tome jer sam bio
uvjeren da neu promaiti cilj kad treba da ga pogodim.
Halef, Omar i Osko nisu se smijali. Potajice su se ljutili jer sam se upustio u
tu okladu.
Okuavanje je zavreno ree Israd. Sad poinje ozbiljno natjecanje.
Tko e prvi baciti?
Ti.
Onda emo najprije uplatiti novac kako kasnije ne bi dolo ni do kakve
zablude. Neka ga Osko primi u pohranu.
Taj je mladi dakle drao da u odbiti da mu isplatim stotinu pijastera. Bio
je uvjeren da e dobiti okladu. Dao sam dakle Osku novac. Moj protivnik platio
je svojih nekoliko pijastera, a zatim dohvatio akan. Zaista je bio vjet. Tri puta
je pogodio stablo, ali tek posljednji puta zabola se sjekira u njega.
Nijednom nisam promaio pobjedonosno klikne. Jednom se akan
vrsto zabo. Ponovi to za mnom, efendijo.
Sad sam morao baciti sjekiru na indijanski nain ako sam htio dokazati
svoju indijansku spretnost s kojom sam se eto pohvalio. Zamahnuo sam, zavrtio
akan oko glave i dao mu onaj kruni pokret koji se u igri biljara naziva efekt.
Sjekira poleti, okreui se sama oko sebe, tik uz tlo, uzdigne se uvis a onda se
odjednom spusti i zabode se u jasenovo stablo ostavi u njemu.
Moji pratioci glasno viknue, a Israd zapanjeno ree:
Kakve li sree, efendijo! To se jedva dade i povjerovati.
Halef donese sjekiru, a ja je bacih jo dva puta u jasen. Moji drugovi su
upravo sjali, ali Israd nije jo uvijek htio da vjeruje kako taj uspjeh ne
zahvaljujem jedino srei.
Ako jo uvijek nisi uvjeren rekoh mu onda u ti sad dati potpuni
dokaz. Vidi li onu uplju vrbu tamo iza jasena?
Vidim je. to je s njom?
Bacit u akan u nju.
Efendijo, ona je udaljena vie od stotinu koraka. Kani li je zaista
pogoditi?
Ne samo da kanim pogoditi nju ve upravo onu granu na njoj i to tako da
je prereem najvie jednu aku iznad stabla.
To bi bilo udo!

 Poto sam ve est puta bacio akan, toliko sam ovladao tim orujem da
jedva mogu promaiti. Tek sad u akanu dati onu pravu dvostruku vrtnju pa
e vidjeti kako e on, im se uzdigne od tla, odjednom, kao nekim trzajem,
utrostruiti brzinu. Pripazi!
Udarac mi je uspio upravo onako kako sam to nagovijestio. Sjekira se
vrtjela tak uz tlo, polako se uzdigla u vis i onda odjednom poveanom brzinom
poletjela nanie prema vrbi. U narednom trernutku leala je spomenuta grana na
zemlji,
Poi onamo i pogledaj! nasmijeih se. Grana je odrezana za irinu
dlana od stabla i to otro kao noem jer ju je pogodila otrica sjekire.
Na Isradovu licu ocrtala se tolika zapanjenost da sam se morao glasno
nasmijati.
Nisam li rekao? viknu Halef. to god moj sidi hoe, to on i uini.
Osko, daj mu novac! Neka samo spremi te pijastere svoje pobjede.
Ja sam meutim uzeo natrag samo svoj ulog, a Israd je dobio svoj novac.
Nikako se nije mogao smiriti pa se i nadalje, kad smo ve daleko odmakli
putem, javljao najrazliitijim uzvicima uenja. Meni je meutim bilo drago to
sam uvidio da se smijem pouzdati u svoju ruku.
Nakon tog kratkog prekida nastavili smo jahanje bez ikakve smetnje.
Spustila se no i Israd je izjavio da emo otprilike za jedan sat stii do Treskakonaka. Zatim smo opet zali u umu koja sreom nije bila gusta, a onda se
visoravan spusti. Naili smo na panjake i na kraju zausmo lajanje pasa.
To su ovarski psi mog roaka ree nam Israd, Ravno pred nama
lei konak na rijeci Troski, a nalijevo je kua mog roaka. Ipak emo pojahati u
luku. Mogao bi kakav konakdijin sluga biti izvan kue i opaziti nas.
Zakrenuli smo nalijevo dok nismo stigli do rijeke, a zatim pojahali obalom
do ovareve kue. Bila je to dugaka niska prizemna zgrada. Nekoliko kapaka
na prozorima bilo je otvoreno pa je iz njih prodiralo svjetlo.. Psi nas napadoe
bijesno lajui, ali se smjesta smirie im su uli Isradov glas. Neki ovjek
proviri kroz prozor i upita;
Tko je tu?
Dobar znanac.
To je Israd! eno, Israd je doao.
Glava iezne, a odmah zatim otvorie se vrata i stari ovar i njegova ena
pourie blie da pozdrave Israda. Priao je i stariji sin da ga zagrli. Zatim e
ovar:
Doveo si sa sobom neke ljude. Hoe li: ostati kod nas?
Hoe, ali ne govori tako glasno! Konakdija Demal ne smije primijetiti
da su ti ljudi ovdje. Prije svega se pobrini za to da nai konji stignu u staju.
Uz kuu se pruala samo niska staja za ovce gdje sam glavom udario o
strop. Moj vranac nije htio da ue u nju. Odbijao ga je zadah ovaca pa sam ga
tek nakon duljeg milovanja i nagovaranja uspio navesti da ue. Zatim uosmo u
sobu, bolje rei, ono to se ovdje nazivala soba jer je ona jedna jedina prostorija

koju je sainjavala kua bila ve esto spomenutim pleterima od vrbovog iblja

razdijeljena u vie odjela. Svaki od njih mogao se po miloj volji poveati ili
smanjiti pomicanjem pletera. Kod kue su se nalazili otac ore, majka Senka i
stariji sin Niko. Sluge su se nalazili kod ovaca, a sluavki uope nije bilo.
Israd nas je najprije predstavio i ispripovjedio da smo spasili njegovu sestru
Zoru. To je navelo ovara i njegove da nas srdano prime. Niko je otiao u staju
da naim konjima dade vode i hrane, a roditelji iznesoe na stol sve to je bilo u
kui kako bismo mogli sveano veerati. Bili su Makedonci, oito estiti ljudi,
kao i cio taj narod u onom kraju.
Najprije smo razgovarali dakako o onome to ih je najvie zanimalo, o spasu
njihove snahe, a zatim prijeosmo na svrhu naeg putovanja. Doznao sam da su
ljudi koje smo traili, stigli u konak. Zatim sam u kratkim obrisima
ispripovjedio zato ih progonimo i time izazvao nemalo zauenje.
Upravo je nevjerojatno da postoje takvi ljudi! viknu starica pljesnuvi
rukama. Ta to je strano!
Da, strano je promrmlja stari ore ali tome se ne smijemo uditi
jer su to pristalice utoga. Cijela zemlja mogla bi biti sretna kad bi se rijeila te
pokore,
Zna li moda neto potanje o utom? upitah ga.
Ne znam nita vie nego to zna ti i drugi. Kad bih znao gdje stanuje,
sigurno bih ga i osobno poznavao, a onda bi bilo svreno s njime.
To nije sigurno. Zna li moda gdje lei Karanirvan-han?
To ime ne poznajem.
A poznaje li ovjeka koji se zove Kara Nirvan?
Ne.
Ali sigurno poznaje jednog perzijskog konjotrca?
Poznajem. Njega narod naziva Kara Adem. to je s njime?
Sumnjam da je on uti.
to? Zar taj Perzijanac?
Opii mi ga!
Vii je i snaniji od tebe i mene, pravi div. Ima gustu crnu bradu koja mu
se sputa na prsa.
Koliko se vremena nalazi u ovom kraju?
Ne znam tano, ali prolo je otprilike deset godina otkako sam ga prvi
puta vidio.
Toliko je vremena vjerojatno prolo i otkako se govori o utom?
On me iznenaen pogleda, a onda malo razmisli i odgovori:
Da, bit e otprilike tako.
Kako nastupa taj konjotrac?
Vlada se veoma zapovjedno kao svi ljudi koji znadu da su bogati. Uvijek
se kree naoruan do zuba, a poznato je da s njim nema ale.
Znai da je sklon nasilju?
Jest. Odmah udara akom ili se laa pitolja, a pria se da neki ljudi koji

su ga uvrijedili vie ne otvaraju usta jer mrtvaci ne govore. Ipak ne bih mogao
nita rei o nekom grabeu ili kraama.
Ovaj opis odgovara slici to sam je sam sebi o njemu stvorio. Zna li
moda ima li on kakve veze s ugljenarom arkom?
O tome nisam jo nita doznao. Ima li posla takoer i s tim ugljenarom?
Za sada nemam, ali mislim da u se jo susresti s njime. Ona estorica
krenula su k njemu pa znaju gdje stanuje. Zna li i ti moda gdje mu je kua?
Znam samo to da stanuje u kolibi koja lei u gustoj umi iza Glogovika.
Jesi li ga ve kad vidio?
Samo letimice.
Ipak mora da od vremena do vremena izlazi iz ume da bi prodao svoj
ugljen.
On sam ne prodaje ugljen. U planinama ivi neki kurumdija koji za
njega obavlja sve te poslove. Taj obilazi cijelim ovim krajem s kolima na
kojima se nalazi drveni ugalj i bavice sa aom.
Kakav je to ovjek?
Mraan i utljiv pa se ne drui ni s kim. Svatko ga vie voli vidjeti gdje
odlazi nego gdje dolazi.
Hm! Moda u ga morati potraiti da od njega doznam gdje se nalazi
ugljenarova koliba.
Mogao bih ti dati jednog od svojih slugu da ti pokae put u Glogovik, ali
vie gore uz planinu ne poznaje ni on puteve.
Rado primamo tvoju ponudu. Tvoj sin Suef mi je pripovijedao da je
ugljenar bio osumnjien zbog umorstva.
To ne samo to je sumnja, ve ljudi to sigurno znadu premda ne postoje
svjedoci koji bi mogli dokazati njegovu krivnju. On je tovie stajao u vezi s
Aladijima pa su ih vojnici uzalud traili kod njega.
I Suef mi je o tome govorio. On je danas vidio ta dva ovjeka.
arce? Zaista? esto sam elio da ih jednom sretnem, ali svakako tako da
ih se ne moram bojati.
No, to se i dogodilo.
A kad se to imalo dogoditi?
Danas. Nisi li meu onih est jahaa ugledao dvojicu koji su jahali na
arcima?
Boe! Oni se dakle nalaze ovdje, prijeko u konaku! Onda je nesrea u
blizini!
Danas se ne treba bojati tih razbojnika jer smo mi ovdje. im bi doznali
da se odmaramo kod tebe, oni bi odmah pobjegli. Uostalom, moda e ih
vidjeti ako sada potajice ode onamo. Pokuaj doznati moemo li prislukivati
to govore.
ore ode, a mi se za njegove odsutnosti temeljito latismo veere. Nakon
pola sata se vratio i javio nam da je vidio nae protivnike.
Ali bila su samo petorica ree. Ranjenik nije bio kraj njih. Sjede u

sobi kraj susjedove spavaonice. Obiao sam itavu kuu i provirio na sve kapke
ne bi li se gdje moglo vidjeti kroz kakvu pukotinu. Naposljetku sam doao do
jednog kapka koji ima malu rupicu od grane. Ljudi to ih trai sjedili su s
kanakdijom, a pred njima je stajao krag s rakijom.
Jesu li razgovarali?
Jesu, ali ne o vaoj stvari
Bismo li ih mogli prislukivati? Moemo li ih razumjeti ako osluhnemo
vani na kapcima?
Ja sam uo jasno svega nekoliko rijei. Da bi ovjek mogao razumjeti
njihov razgovor, morao bi se uspeti u spavaonicu. Kapci su otvoreni.
ore nam je opisao tu sobu, ali ja sam uvidio da bi bilo odvie opasno da
se uspnemo onamo, pogotovu to sam morao pretpostaviti da se u njoj nalazi
Mubarek.
Ne, u to se neemo upustiti rekoh. Kasnije u se sam oduljati
onamo.
Time sam cijelu tu stvar smatrao zavrenom. U toku daljnjeg razgovora
ustao je Halef da izae iz kue.
Nadam se da se ne kani oduljati prijeko doviknuh za njim. To ti
najstroe zabranjujem.
On odmahnu rukom kao da me eli umiriti i ode. Ipak se nisam smirio, ve
sam rekao Omaru da kradomice poe za njim. Ovaj se meutim ubrzo vratio i
javio da je Halef otiao u staju, svakako da se uvjeri o tome da su konji, a
pogotovu moj vranac, dobro opskrbljeni. Time sam se zadovoljio. Prolo je
meutim etvrt sata, a zatim jo etvrt, a kako se Halef jo nije vratio, u meni se
ponovo javi briga. Kad sam rekao to mislim, na domain izae da potrai
Halefa. Vratio se meutim, ne obavivi nita. Nije ga nigdje naao.
Onda sam pravilno slutio: Halef je uinio neku glupost pa se sad
vjerojatno nalazi u opasnosti rekoh zlovoljno. Osko, Omare, uzmite
puke! Moramo prijeko u konak jer drim da je Halef bio tako ludo smion da se
popne u spavaonicu.
Uzeo sam samo opetuu koja je bila dovoljna da obuzda ono cijelo drutvo.
Vani je vladala mrka no. Ovar nas je vodio. Budui da sam jo uvijek morao
tedjeti svoju nogu, polako smo poli niz obalu sve dok se ispred nas nije
pojavio konak kao tamna masa, pedesetak koraka daleko od Treske. Prouljali
smo se kraj prednje strane zgrade na kojoj su svi prozori bili zatvoreni, a onda
skrenuli na uu stranu gdje su se pruale staje. Ondje je stajalo nekoliko mladih
smreka koje su svojim donjim granama gotovo dodirivale tlo. Izmeu njih i
kue pruao se samo uzak prostor.
Odavde nas je ovar odveo na stranju stranu zgrade pa smo se priuljali i
uz nju. Halefu nigdje ni traga. Bio sam vrsto uvjeren da se sad nalazi u kui jer
su ga uhvatili ljudi koje je htio prislukivati.
Uto na domain stade i pokaza na dva prozorska kapka koji su, kao i svi
ostali, bili iznutra zakraunani.

 Evo ovaj prvi kapak je od one sobe u kojoj su sjedili oni ljudi, a ovaj od
spavaonice.
Nisi li rekao da je taj drugi kapak bio otvoren?
Jesam, maloas je bio otvoren.
Onda je u meuvremenu zatvoren. Mora da za to postoji razlog, a koji bi
to drugi razlog mogao biti nego da su lupei primijetili da ih netko prislukuje?
Tiho sam priao prvom kapku i provirio kroz rupicu. Soba je bila bijedno
osvijetljena lojenom svijeom utaknutom u svjenjaik od ice, ali ipak sam
dovoljno vidio.
Na ilimu su sjedili Manah el Bara i Barud el Amazat. Sprijeda na ulazu
stajao je neki zbijen snani ovjek gruboga lica, svakako konakija Demal.
Na stijenu, meni zdesna, bila su oslonjena oba Aladdje. Njihove puke bile su
objeene u kutu o drvene klinove. Pogledi sve petorice bili su upravljeni u
Halefa koji je leao na tlu vezanih ruku i nogu. Lica njegovih neprijatelja nisu
nagovijetala nita dobro. ini se da Manah el Bara vodi presluavanje.
Svakako je bio ljutit i uzbuen pa je govorio tako glasno da sam morao razumjeti svaku rije.
Vidi li neto, sidi? apne Omar.
Vidim odgovorih mu tiho. Halef lei svezan na podu i upravo ga
presluavaju. Doite blie. im ponem razbijati kapke pomozite i vi, a zatim
gurnite cijevi svojih puaka kroz prozor. Kapke moramo meutim razbiti za tren
oka kako oni ne bi imali vremena da ubiju Halefa prije nego to ga uspijemo
zatititi. A sad mir!
Osluhnuo sam.
Tko ti je odao da smo ovdje? upita Manah el Bara.
Suef mi je rekao odgovori Halef.
Nisam vidio Suefa, ali upravo u tom asu ue on slijeva u sobu. Mora da je
bio u spavaonici.
Ne laij pasji sine! ree.
uti i ne psuj! odvrati Halef. Nisi li u naoj prisutnosti rekao
haniji u Rumeliji da kani odjahati u Treska-konak?
Jesam, ali nisam kazao da e se i ovi ljudi nai ondje.
To smo lako mogli zamisliti. Moj efendija ti je u Kiliseliju rekao u lice
da e ubrzo krenuti za njima.
Odnio ga ejtan! Mi emo mu rascijepati tabane, neka zna to sam danas
osjetio. Jedva mogu i stajati.
Suef sjedne kraj Halefa na pod.
Kako ste doznali gdje se nalazi Treska-konak? nastavi Manah
ispitivanje.
Pitali smo. To se samo po sebi razumije.
A zato si ti sam pojahao za nama? Zato su oni drugi zaostali?
Halef je dakle ipak bio toliko lukav da glumi kako je sam ovdje. On se
uostalom veoma sabrano vladao, to nije bilo udo jer je znao da emo ga

uskoro potraiti.
Nije li vam Suef rekao da je moj sidi pao u vodu?
Jest. Nadam se da se udavio.
Nije, tu uslugu vam nije uinio. Jo je na ivotu, premda je bolestan. Oni
ostali ga moraju njegovati. Mene je poslao naprijed da pazim na vas. Bude li
mogao, on e sutra doi za mnom. Do veeri e sigurno stii ovamo pa e me
osloboditi.
Svi se glasno nasmijae.
Glupane! viknu Manah el Bara, Zar misli da e sutra uveer biti
jo na zarobljenik?
Kanite li me ve prije pustiti na slobodu? upita Halef s bezazlenim
izrazom lica.
Da, pustit emo te na slobodu. Dopustit emo ti da ode, ali samo u
pakao.
alite se. Ne poznajem put onamo.
Ne brini nita! Mi emo ti ga ve pokazati, ali prije toga moramo ti dati
jo jednu malu pouku koja ti moda nee biti odvie ugodna.
Oh, ja sam zahvalan na svakoj pouci.
Nadam se da e nam i na ovoj biti zahvalan. elimo te naime podsjetiti
da postoji zakon koji veli: oko za oko, zub za zub. Vi ste bievali Murada,
Habulama, Humuna i Suefa. Dobro, i ti e dobiti bastotnadu i to tako da ti krpe
odlete s nogu. Vi ste sisaljkom potjerali vodu u toranj da se utopimo. Dobro, mi
emo i tebe staviti pod vodu da se bijedno udavi, ali tako lijepo polako da
uzmogne uivati u tome. Poloit emo te u Tresku tako da ti iz nje viri samo
nos. Onda udii zrak dokle god moe.
To neete uiniti! zaplaeno viknu Halef.
Neemo? A zato da se odreknemo toga?
Jer ste vjerne pristalice proroka pa neete muslimana muiti i ubiti:
Mani se ti proroka! Umrijet e smru koja e biti gora od prokletstva
koje e te zatim zadesiti.
to imate od toga ako me ubijete? Savjest e vas muiti sve do onoga
asa kad i vama prie aneo smrti.
Za nau savjest nita ne brini. To je naa stvar. Sigurno ve osjea
smrtni strah. Da si pametan, mogao bi ipak izbjei smrti.
A to bih morao uiniti? brzo upita Halef.
Mora nam sve priznati. Gdje se nalazi tvoj gospodar, to hoe od nas i
to namjerava uiniti s nama.
To ne smijem odati.
Onda mora umrijeti. Htio sam ti pomoi, ali ako zatvara usta na naa
pitanja, onda je tvoja sudbina odluena.
Vidim ja to ti kani odvrati Halef. Kani me samo zavarati svojim
obeanjem. Kad onda sve primam, vi ete mi se nasmijati i neete odrati rije.
Odrat emo je.

 Kune li mi se na to?
Zaklinjem ti se svime u to vjerujem i to potujem, A sad se brzo odlui
jer ovakvo milostivo raspoloenje ne traje kod mene dugo.
Halef se pravio da neko vrijeme razmilja, a zatim ree:
to imam ja od efendije ako sam mrtav? Milije mi je ako ostanem na
ivotu pa u vam dakle rei sve to elite.
To je tvoja srea ree Manah. Reci nam dakle najprije to je
zapravo tvoj gospodar?
Zar niste uli da je on Alaman?
Da, tako su nam rekli.
I vi ste to povjerovali? Moe li Alaman imati sve tri padiahove putnice?
Onda sigurno nije Alaman.
Ne pada mu ni na um.
Ali kaurin jeste.
Nije ni to. On se samo pretvara kako nitko ne bi naslutio tko je on.
Onda napolje s time! Tko je on?
Halef udesi vanredno vano lice i odgovori:
Prema njegovom itavom nastupu morate uvidjeti da nipoto nije neki
bezimeni ovjek, ve da je neto posebno. Morao sam se zakleti da neu odati
njegovu tajnu, ali ne budem li govorio, vi ete me ubiti, a smrt ponitava sve
zakletve. Znajte dakle da je on strani ahisade.
Pasji sine! Laes li nam? skoi Manah el Bara.
Nisam kriv ako mi ne vjerujete.
Zar je moda taj efendija padiahov sin?
Nije. Ta rekao sam da je ovdje stranac.
Iz koje zemlje potjee?
Iz Indistana koji lei iza Peraje.
Zato nije ostao ondje? Zato jae ovuda po naoj zemlji?
Da nae enu.
enu? zapanjeno e Manah el Bara.
Halefova izjava kao da tim ljudima nije zvuala nevjerojatno. Stotine
istonjakih bajki pripovijedaju o kneevskom sinu koji nepoznat putuje
zemljom da bi za enu odabrao najljepu od lijepih, uvijek kerku posve
siromanih roditelja. Moda sam i ja ovako putovao,
Ali zato trai upravo ovdje? glasilo je slijedee pitanje.
Jer su ovdje najljepe djevojke i jer je sanjao da e cvijet svoga harema
pronai upravo ovdje.
Neka ga dakle trai! Ali zato se onda brine za nas?
Maliana je njegova narav aljivine pokakljala usprkos opasnom poloaju
u kojem se nalazio. On ozbiljno odgovori:
Za vas? To mu ne pada na um. On ima posla samo s Mubarekom,
Kako to?
Jer je u snu vidio oca te ljepotice, a isto tako i grad u kojem je ima nai.

Grad je Ostromda, a otac je stari Mubarek. Zato Mubarek bjei pred mojim
gospodarom? Neka mu dade svoju ker pa e kao tast najbogatijeg indijskog
kneza doi do velike moi.
Uto se iz susjedne prostorije zau jeavi glas ranjenika.
uti, kujin sine! Ja nikad u ivotu nisam imao keri. Jezik ti je pun lai
kao koprive gusjenica. Misli Ii da ja ne znam tko je tvoj gospodar? Kome elim
sve paklenske muke? Dosad sam to preutio jer sam taj trenutak htio sauvati za
svoju osvetu. Zato naalost nisam tu stvar iznio ni pred sudom u Ostromdi. Ali
sad to moram rei. Tvoja je la tako velika da me pee u uima. Moram rei to
znam i ne smijem dulje utjeti.
to je, to je? upitae ostali.
Znajte ljudi da je taj stranac prokleti skrvnitelj svetih mjesta. Vidio sam
ga u Meki, u gradu poklonstva. Prepoznali su ga. Stajao sam kraj njega pa sam
kao prvi ispruio ruku za njim, ali ejtan mu je pomogao tako da je umakao.
Ovaj Hadi Halef Omar mu je, bar tako s mnogo razloga nasluujem, pomogao
da oskrvne najvee muslimansko svetite. Nikad nisam zaboravio lice toga
nevjernika pa sam ga odmah prepoznao dok sam kao prosjak sjedio na cesti
pred Ostromdom, a on je projahao kraj mene. Nemojte dopustiti da vas zavara
drskim laima, ve se krvavo osvetite za taj zloin. Razmiljao sam i razmiljao
kakvu bi kaznu morao podnijeti taj zlikovac, ali nijedna mi se nije uinila
dovoljno velikom. Sad vi razmiljajte umjesto mene pa tako i postupite. Ali
postupite brzo i temeljito!
Starac je govorio brzo i ivo kao ovjek koji lei u groznici. Onda glasno
zastenje jer ga je svladala bol u rani. Bilo je upravo onako kao to sam rekao.
Smjestili su ga u spavaonicu.
Onda mi odjednom sine. Zato mi je dakle njegovo mravo i otro rezano lice
bilo tako poznato! Zato sam kao u snu vidio: more ljudi, svi ogoreni i
uzbueni, a usred toga mora onaj lik to prua prema meni dugake mrave ruke
grei prste poput ptice grabljivice koja se baca na plijen. Vidio sam ga dakle u
Meki. Njegova slika mi se posve nesvjesno utisnulo u sjeanje, a kad sam ga
onda u Ostromdi ponovo vidio, naslutio sam da sam ga ve jedinom sreo, ali se
nisam mogao sjetiti gdje se to dogodilo.
Njegove rijei su izazvale eljeni dojam. Ti su ljudi bili zloinci, ali su
istodobno bili i muslimani pa ih je silno uzbudila misao da je neki inovjerac
oskvrnuo njihovo svetite. Okolnost da je Halef sudjelovao u tom smrtnom
grijehu ispunila ih je tolikom eljom za osvetom da za njega vie nije bilo ni
milosti ni smilovanja.
Tek to je Mubarek to izgovorio, Manah i Barud skoie na noge, a i Suef
odskoi s poda kao da ga je ugrizla zmija.
Laljive! zaurla udarivi nogom Halefa. Prokleti laljive,
izdajico! Ili ima li moda hrabrosti da ustvrdi kako Mubarek nije govorio
istinu?
Da, govori! viknu i Bibar. Govori jer u te inae zdrobiti svojim

akama! Jesi li bio u Meki?

Halef je ostao posve hladan. Zaista je bio hrabar ovjek. On im odgovori:
emu se toliko uzbuujete? Zato se vladate kao da se grabljivica
zaletjela meu patke? Jeste li muevi ili djeca?
Ne vrijeaj nas, pseto! viknu Manah el Bara. Tvoja kazna e i bez
toga biti strana. Zar je kani uiniti jo uasnijom udvostruujui nau srdbu?
Odgovori: jesi li bio u Meki?
Zar nisam morao biti ondje kad sam hadija?
A je li taj Kara Ben Nemzi bio s tobom ondje?
Jeste.
Je li on kranin?
Jeste.
Onda nije kraljevski sin iz Indije?
Nije.
Dakle lagao si nam? To e sad okajati. Zaepit emo ti usta da ne
uzmogne ni pisnuti, a onda e zapoeti muenje. Demale, daj mi neto da mu
zaepimo gubicu.
Konakdija izae i vrati se za as nosei neku krpu.
Otvori gubicu, nitkove, da ti gurnemo ep u nju! zapovjedi Barud el
Amazat uzevi krpu i sagnuvi se k Halefu. Kad ga Halef nije posluao, on
doda: Otvori je jer u ti inae otricom izbiti sve zube.
On klekne kraj svezanog Halefa i trgne no iz pojasa. Sad je bilo krajnje
vrijeme da se tome uini kraj.
Udarite! zapovjedih drugovima.
Ve sam prije bio okrenuo opetuu spreman na udarac. Jedan udarac i dvije
daske kapaka poletjee u sobu. Meni zdesna i slijeva udarili su Osko i Omar
tako da su i ostali dijelovi kapaka poletjeli u sobu. Za tren oka okrenuli smo
puke i uperili cijevi u sobu.
Stoj! Da se niste ni maknuli ako ne elite dobiti nau tanad! doviknuh.
Barud el Amazat koji je svoj no podigao nad Halefovo lice skoi u vis.
Alaman! prestraeno viknu.
Sidi! klikne Halef. Postrijeljaj ih!
Meutim, vie ne bi imalo nikakvoga smisla pucati, jer tu vie nije bilo cilja
za nae metke. Tek to su ti bijednici uli moje rijei i ugledali moje lice koje su
mogli prepoznati u svjetlu svijee, oni strgoe svoje puke s zida i odjurie iz
sobe, a konakija za njima.
Unutra k Halefu! zapovjedih Omaru i Osku. Odveite ga! Ali
najprije ugasite svjetlo da ne posluite kao cilj neprijateljskim kuglama!
Ostanite mirno u sobi dok doem.
Oni me smjesta posluae.
Ti me moe ovdje ekati rekoh ovaru, pa pourih du zida do onoga
ugla oko kojega smo maloas zakrenuli i provukoh se izmeu, mladih smreka i
kue do prednje strane.

Dogodilo se upravo ono to sam oekivao. Unato tami, ugledao sam vie
likova kako jure prema meni i brzo uzmakao pa se zavukao pod najnie grane
smreka. Tek to sam legnuo onamo, pojavie se oni: Manah, Barud, oba
Aladije, Suef i konakdija Demal.
Naprijed! tiho zapovjedi Barud. Oni stoje jo pod prozorom.
Svjetlo iz sobe mora padati na njih i osvijetliti ih. Vidjet emo ih i postrijeljati.
Armenac je hrlio prvi. Kad je stigao do ugla odakle je mogao razabrati
stranju stranu kue, on zastane.
ejtan! prasnu. Ne vidi se nita. Svijea se ugasla. to da radimo?
Nastala je stanka.
Tko je mogao ugasiti svjetlo? naposljetku upita Suef.
Moda ju je netko od nas prevrnuo za vrijeme bijega dobaci Manah.
Prokletstvo! krinu Sandar. Ovaj stranac zaista stoji u vezi s
avlom. Tek to povjerujemo da imamo njega ili kojeg od njegovih ljudi,
odmah se sve raspline kao u magli. Sad stojimo ovdje i ne znamo to da radimo.
U tom trenutku zau se, odande gdje je ekao ovar, tiho kaljucanje. Nije
mogao obuzdati podraaj na kaalj.
ujete Ii? On zaista stoji jo ondje ree Manah.
Onda mu poaljimo metak predloi Sandar.
Dolje s pukom! zapovjedi Manah. Ne moe ga vidjeti pa e ga
promaiti bude li pucao, no time e mu odati nau prisutnost. Mora se neto
drugo poduzeti Demale, vrati se u kuu i javi nam kako stoji stvar u njoj.
ejtan! zamiljeno odvrati konakdija, Zar da dopustim da me
zbog vas ustrijele?
Tebi stranci nee nita. Rei e da smo te mi prisilili. Sve e prebaciti
na nas. Oni su ve u sobi mogli pucati u nas, ali to nisu uinili. Iz toga moe
razabrati da nam ne kane oduzeti ivot. Poi dakle i nemoj da te dugo ekamo.
Konakdija se udalji. Oni ostali su neto tiho aputali. On se meutim ubrzo
vratio.
U kuu ne moete javi jer su oni zaposjeli sobu.
Zloinci su jo neko vrijeme vijeali treba li da pobjegnu ili da ostanu. Prije
nego to su donijeli odluku dogodilo se neto to je i mene iznenadilo, uo sam
stupanje u taktu, korake koji su se pribliavali sa stranje strane kue, a neki
prigueni glas zapovjedi:
Dur! Stoj! Vojnici, nabijte puke!
Zaudih se uvi Halefov glas.
Jeste li uli? apne gostioniar. Vojnici su ovdje. Nije li im to
zapovjedio onaj mali Arapin?
Da, sigurno je bio on odgovori Barud el Amazat. Odvezali su ga, a
on je skoio kroz prozor da dovede vojnike koje je sigurno sa sobom doveo
njegov gospodar. To mogu biti samo ete iz Skopja. Odakle ih je samo tako
brzo smogao?
ejtan im odasvud alje pomo siknu Manah el Bara.

 Ovdje vie ne moemo ostati. ujte!

Opet se zau Hadijev glas:
Ostanite ovdje! Ja u se malo ogledati.
Moramo odavde apnu Manah. Ako je taj malian izaao iz sobe,
onda ni oni drugi nisu vie u noj. Ui brzo u kuu, Demale! Ako oni vie nisu
u njoj, iznesi Mubareka iz sobe. Makar mu je groznica ne znam kako estoka, i
on mora nestati. Mi emo dotle dovesti konje. Nai e nas desno od gaza kod
ona etiri kestena. Ali brzo! Ne smijemo gubiti ni trenutka.
inilo se da su svi ostali sporazumni s tim jer su smjesta krenuli. Ja sam sad
morao prije njih stii do kestenja. Nisam poznavao to mjesto, ali sam eto uo da
kestenovi stoje na desnoj strani gaza, a budui da sam onuda proao dolazei
ovamo, ponadao sam se da u lako pronai to mjesto sastanka. Henrijevku sam
zasad ostavio pod smrekama jer bi me mogla smetati.
uo sam kako su zakripala vrata, svakako stajska vrata, pa sam pourio do
gaza to sam bre mogao. Ovdje sam skrenuo nadesno i proao jedva
etrdesetak koraka kad ugledah etiri stabla. Drvee je imalo guste kronje: dva
stabla su imala kronju visoko, a kod ostala dva su najdonje grane dopirale tako
nisko da sam ih skoro mogao dotai rukama. Obuhvatio sam jedno stablo:
nekoliko zahvata rukom, zamah i ja sam sjedio gore na grani dovoljno jakoj da
podnese teret nekolicine mukaraca moje teine. Tek to sam sjeo, zauh kako
mi se pribliuju konji. Bjegunci su bili uhvatili konje za uzde i zaustavili se
ispod mene. Uto je ve i konakdija doveo Mubareka. Od kue sam zauo
Halefov glas:
Ui emo u kuu. Razbijte kapke ako ujete da pucamo.
Alah me je teko kaznio tiho se potuio Mulbarek. Tijelo me pee
kao vatra, a i moja dua gori poput plamena. Ne znam hou li moi jahati,
Mora! odvrati Manah. I mi bismo se voljeli odmoriti, ali ti nas
avoli tjeraju od jednog mjesta do drugoga. Maramo otii, a ipak bi trebalo da
doznamo to e se ovdje danas jo dogoditi. Demale, ti e za nama poslati
glasnika.
Gdje e vas nai?
Negdje putem do ugljenarove kolibe. Ti pak mora te strance uputiti na
na trag. Mora im rei da elimo odjahati k arki. Oni e sigumo poi za nama,
a onda su izgubljeni. Poekat emo ih kod avoljih stijena. Ondje ne mogu
umaknuti ni nadesno ni nalijevo pa nam moraju pasti u ake,
A ako nam usprkos tome umaknu? upita Bibar.
Onda e nam kod ugljenara to sigurnije pasti u ake. Neka im Demal
pripovijeda o blagu u pilji dragulja kao to je pripovijedao svim drugima koji
su upali u stupicu. Zaista bi im morao pomagati cio pakao da pronau ljestve od
ueta koje vode u uplji hrast.
Kara Nirvan e dodue sigurno traiti za sebe Alemanova vranca. Sve ostalo
emo podijeliti meu sobom pa mislim da emo biti zadovoljni. ovjek koji
polazi na takva putovanja i ima takva konja kao taj stranac, mora imati uza se

mnogo novaca,
U tom pogledu se Manah veoma varao. Sve moje bogatstvo se u tom
trenutku sastojalo samo u onome to sam od njega uo. Sad sam znao da je Kara
Nirvan uti. Znao sam i to da su ugljenarove rtve bile konakdijinim prianjem
namamljene u navodnu pilju s draguljima. Znao sam i to da ta pilja ima i drugi
otvor koji je izlazio u nekom upljem hrastu, Mora da je taj hrast imao vrlo
iroko stablo i bio visok pa je morao tako udarati u oi da ga nee biti teko
pronai.
Osim toga nisam uo nita. Konakdija je bio sav zaplaen i opominjao ih je
da to bre krenu. Oni uzjahae. Mubareku pomogoe u sedlo. Stenjao je.
Uskoro sam uo pljuskanje vode dok su jahali kroz gaz. Zatim sioh s drveta i
vratih se u konak. Nisam znao to je bolje: da uem ili da najprije provirim kroz
probijene kapke. Uto zauh Halefov glas u kui i uoh.
Zapravo se kroz vrata ulazilo u veliku gostinjsku sobu, ali ispred njih je bila
postavljena stijena od pletera da tu prostoriju zatiti od propuha. Stajao sam jo
iza te stijene kad zauh Halefa kako strogo govori:
Zabranjujem ti da se nou skita vani dok tako glasoviti ljudi kao to smo
mi stojimo ovdje da bismo razgovarali s tobom. Ti si gostioniar ovog bijednog
konaka i mora posluivati goste da bi se meu tvoja etiri trula zida dobro
osjeali. Propusti li tu dunost ja u te vrlo opipljivo podsjetiti na nju. Odakle
dolazi?
Bio sam vani da kradomice pripazim kamo e krenuti oni ljudi koji su te
maloas tako sramotno napali odgovori Demal koji se vratio u kuu.
Priao sam k rubu pletera i pogledao u sobu. Na podu je lealo est svezanih
ljudi, a uvali su ih Osko i Omar s pukama. Kraj njih je stajao Halef, isprsivi
se i drei se ponosno, a pred njim gostioniar u poniznom stavu. Tu je stajala i
neka stara ena napol zakrivena lica koja je u rukama drala nekoliko konopaca.
Mali Halef se opet jednom nalazio u poloaju da nastupa kao kakav glasovit
ovjek.
Tako je! odvrati Halef. Sad to naziva besramnim, a maloas si
uivao u tome.
Samo sam se pretvarao, ago. Morao sam se pretvarati da one nitarije jo
vie ne razljutim. U sebi sam meutim bio vrsto odluio da u uiniti sve to
mogu da te oslobodim iz njihovih ruku.
To zvui vrlo lijepo. Time vjerojatno kani rei da nisi njihov saveznik.
Ja ih uope ne poznajem ustvrdi handija.
Pa ipak si ih sve zvao po imenu!
Imena sam znao jer su se oni uzajamno zvali po imenu. Radujem se da je
stvar tako svrila.
Oh, ona jo davno nije svrila, ve e tek sad pravo poeti, bar ukoliko se
tebe tie. Moje mi dostojanstvo ne doputa da odluujem o tvojoj krivnji ili
nekrivnji. Uope ne elim doi u dodir s takvim smetom kao to si ti pa u
povjeriti efendiji da te on preslua i da mi onda podnese izvjetaj. O njegovoj

odluci i o mom odobrenju ovisit e onda to e se dogoditi s vama. Zasad e

dopustiti da te sveemo kako bismo mogli biti uvjereni da e nam ostati
privren u ljubavi.
Da me sveete? Zato?
Upravo sam ti sad rekao: da ne bi mogao doi na pomisao da odjednom
poe na izlet. Ovdje stoji prijazna drugarica tvojih dana. Ona je izjavila da je
pripravna da svee sve ove ostale, pa e i tebi s uitkom ovo ue, koje bi
zapravo trebalo da ti se stegne oko vrata, svezati oko ruku i nogu. Zatim emo
vijeati o tome kako da smjestimo one ljude koji vani ekaju na nas. Bojim se
da u tvojoj kui nee biti dovoljno mjesta za toliko vojnika. Isprui dakle ruke
da ti ih cvijet tvoje kue uzmogne vezati.
Gospodine, ja nisam nita skrivio! Ne mogu dopustiti..,
uti! prekinu ga Halef. Mene se nita ne tie to ti eli dopustiti ili
ne eli. Sad ja zapovijedam ovdje pa ako me smjesta ne poslua, dobit e
batina.
Halef podigne bi. Maloas sam ga vidio gdje zajedno sa njegovim
pitoljima i njegovim noem lei na stolu jer su ga bili razoruali. Sad je sve te
predmete zadjeo za pojas. Osko i Omar tresnue prijetei kundacima o pod, a
preplaeni konakdija prui svojoj eni ruke da ga ona svee. Zatim je morao
lei na zemlju pa su mu svezali i noge.
Tako je pravo, slatkoo moga ivota! pohvali Halef staricu. Ti si
odabrala pravu stranu odluivi se da me poslua bez mrmljanja. Zato ue nee
dodirnuti tvoje ruke i noge ve smije svoja krila slobodno razviti u kui to ju
je Alah usreio tvajom ljupkou. Samo nemoj pokuati da dodime spone tih
ljudi jer bi to za sobom povuklo posljedice uslijed kojih bi tvoje njene divote
mogle biti oteene. Sjedi tamo u onaj kut pa se tiho i udobno odmori od muka
tvog zemaljskog ivota. Mi emo za to vrijeme odrati slubeno vijeanje
hoemo li vau kuu baciti u zrak ili emo je spaliti.
Posluala ga je i polako se odvukla u kut, a Halef se okrenuo prema vratima,
svakako da me potrai. Kad sam sad izaao, nije mu nipoto palo na um da se
bilo kako ispria zbog svoje neopreznosti, ve mi samo javi vanim glasom:
Dolazi, sidi, da se raspita za uspjeh naeg slavnog bojnog pohoda? Evo
ga: ti ljudi lee pred tobom na podu i spremni su da iz naih ruku prime ivot ili
smrt.
Izii sa mnom iz kue!
To sam rekao tako kratko i odluno da se njegovo lice odmah znatno oteglo.
Poao je za mnom.
Halefe obratih mu se vani pozvao sam te da izae kako te ne bih
postidio pred svim onim ljudima pred kojima izigrava gospodara pa se nadam
da e mi priznati da sam obziran.
Sidi skromno e on priznajem, ali i ti e priznati meni da sam
izvrsno izveo svoju stvar.
Ne, to neu. Postupio si samovoljno i time si protjerao nae protivnike i

pokvario nam raune. Zar nikad nee uvidjeti da uvijek izvlai krai kraj kad
radi protiv mojih elja i opomena! Sretno si proao jer smo te mi spasili u pravi
as. Ali sad nema koristi od toga da ti i dalje predbacujem. Ispripovjedi mi
dakle kako je protekao taj tvoj glasoviti pothvat.
Hm potiteno e on. Sve se to odvilo vrlo brzo. ore nam je
opisao kuu pa sam znao gdje treba da traim te ljude. Priuljao sam se ovamo i
provirio kroz rupu u kapku. Vidio sam ih gdje sjede, svi osim Mubareka.
Razgovarali su ivo, ali sam mogao tek tu i tamo razumjeti po koju rije. To mi
nije bilo dovoljno pa sam zato odluio da se popnem u spavaonicu iji su kapci
bili otvoreni.
Oekivao si da u njoj nee biti nikoga.
Dakako. Razumljivo.
To nipoto nije razumljivo. Upitaj nae drugove. Oni e ti potvrditi da
sam ja veoma odreeno ustvrdio da u sobi lei ranjeni Mubarek.
O tome nisam naalost nita uo jer bih inae dobro pripazio da ne
skoim obim nogama istodobno u tu runu baru. U njoj sam se temeljito
poprskao. To moram priznati. Nipoto nije bilo ugodno, A kad je Barud el
Amazat trgnuo no na mene da mi njime otvori usta, proeo me je osjeaj,
osjeaj, hm, kao da mi netko polako izvlai hrptenjau iz tijela. U ivotu ima
trenutaka u kojima se ovjek ne osjea ba onako ugodno kako bi to elio.
Smatrao sam da je soba prazna, ali sam ipak bio tako oprezan da najprije neko
vrijeme osluhnem pred otvorenim kapcima. Budui da se nita nije ni maknulo,
uspeo sam se kroz prozor i u sobi se veoma oprezno i tiho spustio na pod. Zaista
mi je uspjelo da se spustim sretno, bez ikakva uma i ve sam htio prii k stijeni
iza koje su se nalazili oni koje sam elio prislukivati. Ali nesklona sudbina
stavlja i najboljem ovjeku zapreke na putu i to upravo onda i ondje kada ih
najmanje treba. Posrnuo sam preko neijeg tijela. Taj me je klipan mirno pustio
da uem i nije pi pisnuo. Sad me je zgrabio za nogu i stao urlati kao da eli
probuditi sve mrtve na svijetu. Zamahnuo sam po zraku da se bilo kamo prihvatim i uhvatio neku dasku koja nije bila dovoljno vrsto privrena uza zid.
Oborio sam je sa svim to se nalazilo na njoj i pao na pod. To je izazvalo silnu
buku. Nai neprijatelji skoie iz sobe i prije nego to sam uspio ustati, oni su
me zgrabili. Konakdija je brzo donio dvije pruge platna pa me svezae,
odvukoe u sobu i poee ispitivati. Traili su od mene da im reknem tko si ti i
to si pa sam im priznao da si ...
... indijski kraljevi i da ovdje traim enu. To sam uo, ti netpopravljivi
razmetljive. A sad se vratimo u sobu.
Ne eli li uti to sam uinio kad ste me oslobodili spona?
Ne, to znam i sam. Pomislio si da se nalazim u opasnosti pa si naveo
Oska i Omara da postupe suprotno od naloga to sam im ga dao. Izali ste kroz
prozor i malo se udaljili od kue da biste se mogli igrati vojnika.
Tako je, ali to nismo uinili bez temeljita razloga. Pokuao sam se uljati
na tvoj nain. Legao sam na zemlju i otpuzao do ugla jer sam doznao da si

otiao onamo. Ondje su stajali ti lupei. Toliko sam im se pribliio da sam ih

uo gdje apuu, iako nisam mogao razumjeti njihove rijei. Zbog toga sam se
jo vie zabrinuo pa smo se pourili da izvedemo mar vojnika. Taptali smo u
taktu po tlu, a Omar i Osko su pritom estoko treskali kundacima. Pomogao
nam je i na domain, onaj ovar,
Gdje se on sad nalazi?
Poslao sam ga kui. On je konafeddjin susjed pa ga otvaj ne bi smio
vidjeti da mu se kasnije ne osveti.
To je najpametnije od svega to si veeras uinio. Doi sad sa mnom.
Vratili smo se u sobu gdje je konakdija, kako sam to mogao zakljuiti po
njegovom izrazu lica, veoma zaplaeno oekivao moj dolazak.
Moda je Halef smatrao da su ti ljudi naslutili da sam ga maloas
namjeravao ukoriti. Da bi spasio svoj ugled, nepopravljivi je razmetljivac stupio
pred Demala i rekao :
Ratno vijee, to smo ga odrali vani, zavreno je. Sporazuman sam s
odlukom naeg mudrog efendije pa ete sad svoju sudbinu primiti iz njegove
ruke.
Najradije bih Halefa opalio za uho. Odvie se pouzdavao u moju sklonost.
Ipak sam se zadovoljio time da mu dobacim ljut pogled pa sam stao presluavati
konakdiju, ali nisam doznao nita. On je odluno odbijao da stoji u bilo
kakvom sporazumu s odbjeglim ljudima.
Efendijo, neduan sam uvjeravao me je. Upitaj moje ljude pa e ti
rei to isto.
Dakako, jer stoje na tvojoj strani. Postoji li u konaku kakva prostorija u
kojoj se moe neto sigurno i vrsto zakljuati?
Postoji. To bi bio podrum iza nas. Vrata u podrum nalaze se u onom kutu
gdje sjedi moja ena.
Pod u sobi sastojao se od utoptane ilovae, ali ono mjesto na kojem je
sjedila ena bilo je pokriveno podom od dasaka. U njemu su se nalazda
preklopim vrata snabdjevena bravom. Gostioniarka je imala klju pa mi ga je
morala predati, a ja sam otvorio vrata. Dolje su vodile ljestve. Uzeo sam svijeu,
siao u podrum, i ugledao prilino veliku etvorotkutnu prostoriju u kojoj su
leale razliite poljoprivredne plodine. Vratio sam se i odredio da konakdiji
skinu spone.
Sii onamo dolje! zapovjedih mu.
to u dolje?
Odrat emo skuptinu u podrumu jer se ondje moemo savjetovati, a da
nas nitko ne smeta.
Kad je Demal i dalje oklijevao, izvue Halef bi iz pojasa. Sad se Demal
odmah pokori. Ostali su morali za njim poto smo im prije toga skinuli spone.
Naposljetku je sila i ena, a mi izvukosmo ljestve. Zatim smo iz spavaonice
donijeli jastuke i pokrivae pa ih bacili u podrum, a onda rekoh:
Sad moete zapoeti vjeanje tamo dolje. Razmislite o tome hoete li mi

do sutra ujutro sve iskreno priznati. Ali da vam ne bi palo na um da iz vae

vijenice bilo kako izaete, odmah u vam rei da emo ovdje na vratima drati
strau.
Oni su dosad utjeli, ali sad stadoe glasno prosvjedovati. To smo prekinuli
zalupivi vratima i zakljuavi ih. Klju sam stavio u dep. Halef i Osko ostali
su straariti.
S Omarom sam se vratio u ovarevu kuu. Ovaj, zajedno s Isradom, veoma
je radoznalo ekao na nas. Rekao sam im onoliko koliko sam smatrao
potrebnim, a zatim poosmo na poinak.

CVIJET ISTOKA"
NAKON nekoliko posljednjih napornih dama tako smo duboko spavali da
bismo se sigurno narednoga dana probudili veoma kasno, ali ja sam bio zamolio
ora da nas probudi u zoru.
Otiavi do konaka ustanovismo da su vrata iznutra zakraunata. Halef i
Osko jo su spavali pa smo morali kucati. Kraj podrumskih vrata priredili su
leaj od sijena pa su nam rekli da su se zarobljenici vladali mimo. Kad smo
otvorili podrumska vrata komakdija i njegovi ljudi uspee se iz podruma. Lica
to smo ih ugledali upravo bi trebalo naslikati. Na svima se jasno vidio bijes
premda su ga pokuavali prikriti. Demal je htio da nam neto predbaci i da se
brani, ali ga ja prekinuh:
Treba da razgovaram s tobom. Doi s nama u stranju sobu, a svi ostali
neka se late svoga redovitog posla.
Sluge smjesta ieznue, a kad smo onda sjeli u sobu, komakdija je ostao
stajati pred nama kao pravi krivac.
U toku noi imao si dovoljno vremena da promisli hoe li nam sve
iskreno priznati. ekamo tvoj odgovor.
Efendijo odvrati on nisam trebao uope razmiljati. Ne mogu ti
nita drugo rei nego da sam nevin.
Sad nam je stao nadugo i nairoko opisivati ono to se noas dogodilo,
pokuavajui da sebe prikae u najboljem svjetlu. U podrumu je temeljito
razmislio o svojoj obrani i sad ju je spretno iznio. Da ga zavaram, rekoh mu
naposljetku:
Kako mi se sada ini, mi smo te zaista bez razloga osumnjiili pa u ti
dati primjernu odtetu.
Ne traim nita, efendijo. Dovoljno da me smatra potenim ovjekom.
Ti si stranac u ovoj zemlji i ne poznaje prilike u njoj. Nije dakle udo da tako
grijei. Ni tvoji ljudi nisu odavde. Zato bih ti preporuio da za svoja daljnja
putovanja bar od vremena do vremena uzme kojeg ovdanjeg ovjeka, u kojega
se moe potpuno pouzdati.
Aha! Sad je stigao na pravo mjesto! Prividno sam mu izaao u susret
odgovorivi:
U tom pogledu ima pravo. Pouzdani vodi mnogo vrijedi. Ali upravo
zato jer sam stranac moram biti oprezan. Ne poznajem ovdanje ljude. Vrlo bih
lako mogao unajmiti ovjeka koji ne zasluuje moje povjerenje.
To je istina.
Ili zar bi nam ti mogao dati kakvog pouzdanog vodia?
Moda. Kamo ste nakanili?
U Kalkandelen.
To nije bilo istina, ali imao sam razloga da tako govorim. Na licu mu se
odmah opazi razoaranje i on brzo ree:
To nisam oekivao, efendijo.

 Zato nisi?
Jer sam juer uo da kanite jahati u drugom smjeru.
Koji bi to bio smjer?
Za onom estoricom konjanika.
Ah, tako! Tko ti je to rekao?
Oni su to spomenuli govorei o vama. Pripovijedali su da ih ve dulje
vremena progonite.
Priznajem da je tako, ali ja sam se ve umorio trei za ljudima koji mi
uvijek umaknu. ovjek zapada u same neugodnosti i ini pogreke za koje ne
moe snositi odgovornost. To si i sam vidio.
Oh, ne govorimo vie o onome to je bilo juer. to je bilo, bilo je pa je
zaboravljeno i oproteno. Mora da te je tih est ljudi teko uvrijedilo.
Vanredno teko.
No ako si ih ve tako dugo progonio, bilo bi sad ludo da odustane od
progona, upravo sada kad je sigurno da e ih uhvatiti samo ako to ozbiljno
ushtjedne.
Odakle to zna?
Po onome to sam doznao prislukujui to govore. Sigurno zna kamo
su krenuli.
Odakle da to znam? Ba zato jer ne znam odriem se daljega progona.
Sad taj lukavi lisac naini naivno lice i ree:
Sad e doznati efendijo da ja nisam osvetoljubiv. Iskazat u ti veliku
uslugu i rei u ti gdje moe pronai te ljude.
Ah, ti to zna! Kamo su odjahali?
Odavde u Glogovik. Upitali su me kako je daleko donde pa sam im
morao opisati put.
Ta to je divno! viknuh prividno radosno. To je za mene vrlo vana
vijest. Pojahat emo jo danas u Glogovik. Ali hoemo li ondje doznati kamo su
dalje odjahali?
Ne mora ondje nikoga pitati jer ja i to znam.
Onda su ti nai protivnici zaista mnogo toga povjerili.
Nisu, nikako. Sve sam to doznao prislukujui.
To bolje jer onda se ne moram bojati da su te namjerice htjeli zavarati.
Kamo dakle kane?
U Fandinu. To selo lei s one strane Crnog Drima. Ondje e se neko
vrijeme zadrati pa ih tamo moe i uhvatiti.
Bilo mi je jasno da je to sve la, ali sam ga ipak upitao:
Poznaje li moda put iz Glogovika u Fandinu?
Poznajem i to vrlo dobro. Ja potjeem iz onoga kraja. Proi ete kroz vrlo
lijepe predjele, na primjer kraj glasovite avolje stijene. To je pukotina u
planini koju je u gnjevu udarcem ake probio sam ejtan.
Je li to bajka?
Nije, istina je. Zato se ta stijena zove avoljom stijenom.

 Onda bih je zaista volio vidjeti.

Zatim e doi u gustu umu gdje izmeu stijena lei glasovita pilja
dragulja.
Kakva je to pilja?
Jedna se vila zaljubila u smrtnika. Vladar vilinskoga carstva smilovao se
njezinim ljubavnim mukama i dopustio joj da pripadne svom ljubavniku, ali se
morala odrei svih svojih prednosti, primiti ljudski lik, a takoer i umrijeti. Ona
je pristala na sve pa joj je doputeno da sie na zemlju, a doputeno joj je i to da
uzme sa sobom sve svoje dragulje. Ali kad je stigla na zemlju, pokazalo se da ju
je ljubavnik u meuvremenu iznevjerio. Tugujui zbog toga povukla se u onu
pilju i po njoj razbacala svoje dragulje, a potom se rastopila u suzama. Tko god
ue u pilju iste savjesti, nai e jedan od njezinih dragulja. Ve su brojni
siromani ljudi uli u nju, a bogati izali iz nje jer su dragulji te vile vrlo krupni i
isti.
Demal me ispitljivo pogleda postrance da vidi kako me se dojmila njegova
bajka. To je dakle bio mamac pomou kojega je ugljenaru pribavljao rtve.
Uzmemo li u obzir praznovjerje tamonjeg stanovnitva ne trebamo se uditi da
su se nali ljudi koji su se dali zamamiti ovom naivnom pripovijeu.
Konakija doda posebno naglasivi:
Ja i sam poznajem nekoliko ljudi koji su nali divne dragulje.
Jesi li ih i ti naao? upitah.
Ne, ja nisam jer sam ve odvie star. Ne nalazi ih nitko tko je premaio
etrdeset godina.
To znai da je vila davala prednost mladiima pred starcima? Trebao si
prije poi u potragu.
U ono vrijeme jo nisam znao za pilju; ali ti bi imao vremena, ti si mlad.
Kojeta! Ja sam bogat. Imam uza se dovoljno novaca da i sam kupim
takav dijamant.
Prividno bezazleno pogledao sam tome lupeu u lice i opazio da je
pocrvenio. Ako me je on pokuao zamamiti dijamantima, onda sam ja na svoju
udicu stavio zlato. Obojica emo zagristi. To se dalo predvidjeti. On je mene
htio namamiti u pilju, a ja njega k ugljenaru.
Dakle tako si bogat? zaueno e on. Da, to sam mogao i misliti.
Sam tvoj konj vrijedi vie od cijelog mog imutka. Ali ipak bi i tebe moglo
zanimati da pronae koji vilin dijamant.
To me svakako mami, ali jo ne znam gdje se nalazi pilja. Moda bi mi
ti to mogao opisati.
To ne bi bilo dovoljno. Mora potraiti ugljenara arku koji e te odvesti
onamo.
Kakav je to ovjek?
Jedan osamljeni ugljenar koji za mali baki vodi strance u pilju.
Demal se zaista mnogo trudio da me oduevi za tu pilju. Hinio sam da mu
vjerujem svaku rije pa sam ga zamolio da mi opie put u Glogovik, a on mi

ponudi jednog od svojih slugu za vodia.

Ali pozna li taj ovjek takoer put iz Glogovika do avolje stijene i do
pilje s draguljima,
Ne pozna. Jo nikad nije bio ondje.
Na komakijinom licu leao je izraz napetosti to sam ga dobro razumio.
Govorio sam o velikom iznosu novca to ga nosim sa sobom. Zar da ugljenar
sam dobije sav taj novac ili da ga podijeli s onom estoricom naih protivnika, a
da Demal pri tome ne dobije nita, premda nas je on poslao njima u ruke? Sve
ako mu zaista i dadu dio, svakako e mu dati samo malenkost. Ne bi li moda
mogao dobiti sve?
Upravo mu je to prolazilo kroz glavu. Poluio sam dakle ono to sam htio.
On je ivo poelio da bude na vodi, ali nije htio da nam se ponudi. Olakao
sam mu stvar rekavi:
ao mi je. Ne bih htio tako esto mijenjati vodia. Tko zna hou li u
Glogoviku nai nekoga tko me moe odvesti u Fandinu. Drae bi mi bilo da me
prati ovjek koji poznaje cio put odavde do Fandine.
Hm! To nije tako lako. Koliko bi platio?
E, rado u mu dati dvije stotine do dvije stotine pedeset pijastera.
Za taj iznos u te sam voditi, efendijo, ako si sporazuman.
Vrlo rado! Odmah u dati da osedlaju konje.
Gdje su ti konji?
Prijeko kod ovara kome sam imao prenijeti pozdrav od njegova sina
Suefa. Ostao sam kod njega jer sam znao da se moji neprijatelji nalaze kod tebe.
Ali sad mi neto pade na um: govorio si o vrijednosti mojega konja, a znam da
ga nisi jo vidio.
Vidjelo ga je onih est jahaa, i nisu ga mogli dovoljno nahvaliti.
Da, njima je bilo stalo da uhvate ne samo mene, ve i mojeg vranca, ali
uzalud su se sladili u mislima. Nee dobiti ni mene ni konja, ve u ja dobiti
njih.
Hvalisao sam se time da vidim kakvo e lice pri tome udesiti Demal. Usne
su mu se trznule, ali ipak je svladao podrugljivi smijeak koji mu se pojavio oko
usana.
Uvjeren sam o tome ree. to su ti ljudi prema vama!
Spremi se dakle! Za pola sata sastat emo se vani na gazu.
Domahnuo sam mu jo srdano, a zatim krenusmo. Putem mi ree mali
Hadi:
Mirno mi moe vjerovati, sidi, da umalo to se nisam udavio
suzdravajui gnjev. Nikako ne bih mogao s tim nitkovom tako opirno i
prijazno razgovarati kao to si to ti uinio. Zar e se to tako i dalje nastaviti?
Zasad hoe. Moramo ga uljuljati u sigurnost.
Onda ti razgovaraj s njim. Izvora moje govorljivosti mora se odrei.
I estiti ovar ore bio je zabrinut kad je uo tko e nam biti vodiem
umjesto njegovoga sluge kojeg nam je ponudio. Umirio sam ga uvjeravajui ga

da mi konakdija nikako ne moe nita nauditi. Zatim se kratko, ali srdano

oprostismo od Israda i od ovareve obitelji.
Kad smo stigli do gaza, Demal nas je ve ekao. Sjedio je na prilino
dobrom konju i bio naoruan noem, kuburama i dugakom pukom. Kad su
nai konji zali u vodu, on se okrenu prema Istoku, isprui onamo otvoreni dlan
i ree:
Neka nam Alah pomogne da nam uspije na pothvat!
To je bilo upravo krasno. Alah neka mu pomogne da izvri grabeno
umorstvo! I nehotice sam morao pogledati Halefa. Malian je vrsto stisnuo usta
i trgnuo rukom kao da se eli maiti bia, ali se ipak svladao.
Put do Glogovika bio je gotovo isto tako dugaak kao na jueranji put.
Budui da se, kao to smo predvidjeli, nismo imali nigdje zaustaviti nadali smo
se da emo ve popodne stii u Glogovik.
Govorili smo malo. Usta mojih prijatelja zatvorilo je nepovjerenje, a
konakdija nije pokuavao da prekine njihovu utnju. Moda se bojao da bi
nepromiljena rije mogla ponovo probuditi sumnju za koju je smatrao da je
uspavana.
Predio je bio veoma gorovit pa su se nai konji mnogo namuili tim
jahanjem iz doline Treske.
Oko podne spustismo se s visova u gornji dio doline Vardara. Ta rijeka tee
gotovo tano prema sjeveru pa je ispod Kalkandolena izdanci ar planine i
Karadaga potiskuju prema jugoistoku. Stigavi do dna doline ubrzo naosmo
mjesto gdje smo lako mogli prijei preko plitke rijeke.
Kad smo nakon kraeg jahanja ugledali pred sobom Glogovik, Halef
zaustavi konja i mekim pogledom prijee preko veinom bijednih koliba.
Jao! ree. Kanimo li moda ostati ovdje, sidi?
Vjerojatno neemo ostati odgovorih upitavi pogledom Demala.
Ta tek su dva sata poslije podne. Napojit emo konje i odjahati dalje. Nadam se
da ovdje u selu postoji han.
Postoji, ali ti nee biti njime zadovoljan odvrati konakija.
Za ono to mi trebamo sigurno e biti dovoljan.
Stigli smo do prvih kua i ondje ugledah ovjeka gdje lei u travi. Kad je
uo topot kopita naih konja, on skoi na noge i zagleda se u nas. Bio je
naoruam sabljom svinutom gotovo u polukrugu.
Poto je taj dentlmen dovoljno dugo piljio u nas, on otri kao da je
podivljao, zavitla sabljom oko glave i dreknu iz sve snage:
Stranci, stranci! Otvorite prozore, otvorite prozore!
Silno mi se svidio taj jasan dokaz da se nalazim u veoma civiliziranom
mjestu. Kolika je otra disciplina vladala ovdje razabrao sam po brzini kojom su
svi muki i enski, stari i mladi stanovnici sela posluali taj poziv. Gdje god se u
nekoj kui nalazila neka rupa, svejedno zvala li se vrata ili prozor ili bila
doslovno rupa u trulom zidu, pojavilo se na njoj lice. Bar mi se uinilo da
razabirem lica, iako sam ugledao samo rubac, dva oka. bradu ili neto to ne bih

mogao pravo opisati i odrediti.

Sad smo mogli razabrati itavo selo.
Demal se zaustavio pred najuglednijom kuom. Zasjenjivale su je dvije
goleme tamne smreke. Leala je uz obronak brda. Kraj nje je protjecao potoi.
Pred kuom je lealo nekoliko klada za koje nam je konakdija rekao da slue
za javne sastanke na kojima se esto poneko vano pitanje najprije rjeavalo
rijeima, zatim akama, a na kraju jo i noevima.
Sjedosmo na te klade, a nae konje napojismo iz potoia. Naeg vodia
poslasmo na izvide u kuu, a Halef izjavi da je gladan i da mora neto jesti.
Uskoro se Demal vrati vodei sa sobom neku enu. On joj je tumaio da
elimo neto pojesti, a ona mu je odluno odgovarala da nema niega.
Halef prekinu tu prepirku, tako da je i sam iezao u kui. Potrajalo je dulje
vremena dok se nije opet pojavio, a za to vrijeme vladala je u unutranjosti te
kue gostoprimstva gotovo opasna tiina. Kad se onda opet pokazao, pratila ga
je gostioniarka koja ga je estoko maui rukama grdila nekim narjejem koji
nisam razumio. Nastojala je da mu istrgne bocu iz ruke, ali on ju je junaki
drao.
Sidi, ovdje ima neto to se dade popiti pobjedonosno e Halef.
Otkrio sam to.
Uzdigao je bocu visoko u zrak. Gostioniarka je pokuavala da mu je istrgne
iz ruke i pri tome vikala neto od ega sam ja mogao razabrati samo rijei
bulik jak. Premda sam sa svojim poznavanjem turskog jezika posvuda
prilino dobro proao, ipak nisam znao to znai bulik jak. Na kraju Hadi
estoko odgurne gostioniarku, izvue ep iz boce i podigne je na usta. Pie nije
bilo ni tamno ni svijetlo pa nisam mogao razabrati je li ta rakija gusta ili rijetka.
Svakako bih prije nego to je okusim, podigao bocu prema svjetlu i omirisao je.
Halef se meutim tako obradovao da nije ni pomislio na to. On pohlepno i dugo
potegnu.
Ve sam dugo poznavao svoga Halefa, ali jo nikada nisam vidio lice kakvo
mu je bilo sada. Odjednom je dobilo stotinu bora. Vidjelo se da se trudi da
ispljune tu tekuinu, ali prepast mu je potpuno ukoila donji dio lica. Usta su
mu se od uasa irom otvorila i ostala otvorena. Ve sam se preplaio da ga je
uhvatio gr eljusti koji se, kako je poznato, dade izlijeiti estokom zaunicom.
Samo njegov jezik zadrao je neznatni dio svoje pokretljivosti. Plivao je
amo-tamo po rakiji koja mu je polako curila preko usana, kao pijavica poloena
u kiselo mlijeko, Pri tome je Halef tako visoko podigao obrve, a oi tako vrsto
stisnuo kao da za cijeloga svog ivota ne eli vie pogledati sunce. Obje je ruke
ispruio i svih deset prsti rairio to je vie mogao. U onom svom prvom uasu
daleko je odbacio bocu. Ona je pala u vodu iz koje ju je gostioniarka spasila uz
opasnost po ivot, zagazivi u nju do koljena. Pri tome je ta ena ponovo stala
psovati na sav glas, ali od svega onoga to je rekla, ja sam opet razumio samo
ono ve spomenuto bulik jak.
Budui da je Halef i dalje utio, prioh k njemu i upitah:

 to je? to si to pio?
Grr-g-gh! glasio je odgovor koji dodue nije spadao ni jednom jeziku,
ali su ga ipak svi razumjeli.
Ta doi k sebi! Kakvo je to pie bilo?
Grr-g-gh-rr!
Halef jo uvijek nije uspio da zatvori usta, a ruke i prsti bili su mu i dalje
isprueni. Ipak mu je uspjelo da otvori oi pa me pogleda upravo beskrajnom
oajnou.
Bulik jak! viknu ena kao odgovor na moje pitanje.
Uzalud sam u duhu preletio sve rjenike koji su mi ikada u ivotu stajali na
raspolaganju. Jednostavno nisam znao to znai bulik. A jak? Ta valjda
time nisu mislili tibetansko govedo?
Ispljuni to! savjetovah malianu.
Grr!
Pribliio sam se njegovim otvorenim ustima i vonj mi je rekao sve. Odmah
sam razumio i gostioniarkine rijei. Govorila je narjejem svoga sela. Umjesto
tolik jak trebalo je glasiti foalk jag ili doslovno prevedeno riblje ulje.
Mali Hadi popio je riblje ulje.
Kad sam to razjasnio svojim pratiocima, oni prasnue u glasan smijeh. Taj
izraz osjeaja u kojem nije bilo nimalo potovanja smjesta je samosvjesnom
Halefu vratio sigurnost. On povue ispruene ruke, ispljune ono to je imao u
ustima, bijesno skoi prema ljudima koji su mu se smijali i viknu:
Hoete li utjeti, avolovi sinovi! Ako mi se elite smijati, onda najprije
upitajte da li ja to doputam! Ako vam je tako smijeno pri dui, onda sami
uzmite bocu i popijte to ulje oaja. Budete li se i dalje smijali, ja u vam to
dopustiti.
Odgovorio mu je jo glasniji smijeh kojemu se pridruila ak i
gostioniarka, ali Hadi estoko navali na nju i zamahne biem. Na sreu je
promaio jer je ena strelovitim skokom iezla kroz vrata.
Ne rekavi vie nita, Halef legnu uz potoi, zaroni u njega lice i ispere
usta. Ja izvadih iz svoje vreice tri puna prstoveta duhana i gurnuh mu ga u usta.
Morao ga je provakati da se rijei stranog okusa. Posljedice toga kobnog
gutljaja bile su to gore to je riblje ulje bilo ve prastaro, kako sam kasnije
doznao od gostioniarke. Najprije se bila razljutila zbog te nasilne otimaine
navodne rakije, ali djelovanje neobinog pia ju je umirilo pa nam je sad
iznijela ono to je malo prije zatajila: pola boce prave rakije kojoj se Halef
veoma zaneseno posvetio jer ni duhanu nije uspjelo da potpuno ukloni okus
ranketljivog ribljeg ulja.
Onda Halef krenu dalje kao da eli proetati, ali prije nego to je iezao iza
hana, potajice mi dade znak da poem za njim, Poao sam.
Moram ti neto rei, sidi, to ostali ne smiju znati ree mi. ena je
tvrdila da u kui nema :ni jela ni pia, ali ja joj nisam vjerovao jer u hanu uvijek
mora biti neega. Zato sam stao posvuda traiti, premda mi to ona nije htjela

dopustiti. Naposljetku sam naao onu bocu punu nesree koja mi je preokrenula
eludac. ena mi je nije htjela dati, ali ja sam joj je oduzeo silom jer nisam
razumio to govori. Pri tome sam naiao na neki ormar. Otvorio sam ga i ustanovio da je pun posija, ali one su neobino i zamamno mirisale. Nisam
zaboravio taj miris jer sam ga tek juer pravo upoznao.
Halef duboku uzdahnu. Ve sam znao to e rei. Sigurno je otkrio unku.
Misli li, sidi, da je prorok zaista tano razumio arkanela u pogledu
svinjetine? nastavi on.
Drim da je Muhamed ili samo sanjao ili da je sebi umiljao da vidi
arkanela. Osim toga smatram da je zabranu svinjetine izrekao po uzoru na
Musu.
Sidi, olakao si mi srce. Zamisli samo! Zamamljen tim mirisom duboko
sam posegnuo u posije. Osjetio sam neke tvrde predmete, velike i malene i
izvukao ih odande. Bile su to kobasice i jedna unka. Stavio sam ih natrag u
ormar jer se ena tuila da je elim orobiti, a kraj toga nisam smio rei da joj
kanim platiti. Ispunio bi moju duu zahvalnou da sad ode k njoj i da od nje
kupi kobasicu i komadi unke. Hoe li mi kradomice iskazati tu uslugu? Oni
ostali ne smiju za to znati.
Ne smijemo smetnuti s uma da je mali Hadi bio vjeran prorokov pristaa pa
me je njegov zahtjev iznenadio.
No? upita kad mu nisam odmah odgovorio. Zar mi ne kani
ispuniti elju, sidi?
Ispunit u ti je, Halefe. Ako zmaj Itiha bjesni u tvom tijelu, moram te
osloboditi toga zla jer sam ti prijatelj. Ne smije vjeno podnositi muke to ti ih
on zadaje. Govorit u dakle sa enom.
Ali nemoj dopustiti da oni drugi vide to mi donosi. Ja u se s druge
strane kue vratiti k njima jer oni ne moraju znati da smo ovdje razgovarali.
Halef ode. Vidio sam da han ima i sa stranje strane vrata pa uoh onutra.
Dosad se inilo da je ena sama u kui pa sam se dakle zaudio kad sam uo
dva glasa. Zastao sam i osluhnuo. ena je razgovarala s konakdijom pa sam
prilino tano razumio sve. Govorila je dodue svojim narjejem, ali se trudila
da je on razumije to je i meni koristilo.
Oni su dakle svratili k tebi ree Demal. Zar ti nisu kazali da emo
i mi doi?
Da, rekli su da e doi pet konjanika, ali su mi ispripovjedili da su tvoj i
pratioci opaki ljudi. Zato im nisam htjela dati nita da piju.
To je bilo krivo od tebe. Upravo zato jer su tako opasni, moram biti s
njima prijazan. A i ti ne smije dopustiti da oni opaze kako si ih progledala.
Ima li moda kakvu poruku za mene?
Imam. Nipoto ne smije ovdje prenoiti pa ni onda ako kasno stignete
ovamo. Treba naprotiv da s njima pojae do Janaka.
Hoe li on biti kod kue?
Hoe. Tek prekjuer je bio ovdje i pripovijedao da neko vrijeme nee

odlaziti od kue.
Kako se osjeaju oni jahai?
Onaj starac koji je slomio ruku neprekidno je jaukao. Morali su mu
skinuti povoj da mu vodom rashlade ruku. Kad je ponovo uzjahao na konja,
tresla ga je zimica pa je zateturao u sedlu. Hoe li se dugo odmarati s tim
strancima ovdje?
Odmah emo krenuti dalje. Budi oprezna. Oni ne smiju znati da sam s
tobom razgovarao o onim jahaima i o Janaku. Zato u sad otii.
uo sam kako se udaljio pa sam i sam na jednu minutu izaao iz kue. Ta
ena nije smjela naslutiti da sam neto uo. Tko je bio Janak? Zar moda onaj
trgovac koji je prodavao arkin ugljen?
Kad sam onda ponovo uao glasnim koracima, ena mi doe u susret, a ja
joj rekoh to elim. Bila je spremna da mi dade te tene stvari ali me je ipak
upitala mjerei me nepovjerljivo:
Ali efendijo, ima li novaca? Poklanjati ne mogu nita.
Novaca imam pa u, razumije se, platiti.
Ne razumije se to ba tako kako ti misli. Ja sam kranka i smijem jesti
to meso. Ali ako ga prodam muslimanu, ogreujem se o zakon pa u umjesto
novca dobiti kaznu.
I ja sam kranin.
Dobro, vjerovat u ti ree ona. Doi sa mnom i odrei koliko god
hoe!
Uzeo sam otprilike tri etvrt kilograma kobasica i komad unke od pola
kilograma. Gostioniarka je za to zatraila pet pijastera, a kad sam joj dao tri
pijastera vie, ona me zaueno pogleda.
Smijem li ih zaista zadrati? upita me u sumnji.
Smije. Budi tako ljubazna pa mi daj neto u to bih mogao zamotati te
stvari.
to bi to moglo biti? Moda papir?
Da, papir bi najvie odgovarao, ali ne smije biti prljav.
Papira uope nemamo. Gdje bi se tu u selu mogao nai komad papira?
Dat u ti neto drugo. Evo tu je koulja moga mua koju vie ne nosi. Otrgnut
u ti komad od nje.
Ona posegnu u kut pun kojekakvih otpadaka i izvue odande neto to je
izgledalo poput krpe za ienje svjetiljki. Od toga otrgne komad, zamota u to
kobasice i unku, prui mi omot i ree:
Evo, uzmi i uivaj. Ja sam u cijelom ovom kraju poznata kao najspretnija
kobasiarka; sigurno ve dugo nisi jeo neto tako teno.
Vjerujem ti odgovorih uljudno. Sve to ovdje vidim ima i boju i
miris usoljena mesa, a i ti sama si tako privlana kao da si zajedno sa unkom
leala u salamuri, a zatim visjela u dimnjaku. Upravo zavidim tvom ivotnom
drugu.
O, efendijo, ne pretjeruj polaskano viknu ona. Ima u naoj zemlji

ljepih ena nego to sam ja.

Pa ipak se od tebe opratam u uvjerenju da u te se rado sjeati. Neka
tvoj ivot bude mirisan i sjajan kao unka!
Kad sam opet izaao, pourih se da se rijeim paketia i stavih ga u
Halefove bisage. To nije opazio nitko osim Halefa. Svi ostali su promatrali
stanovnike sela koji su se postepeno radoznalo skupili.
Onaj ovjek koji je, kad smo se pribliili ulazu u selo, skoio na noge i
pobjegao viui, stajao je sad uz nekog drugog ovjeka dostojanstvena dranja.
Neto su ivo razgovarali. Upravo kad sam sretno sakrio jelo, prie onaj prvi
naem vodiu i poe s njime tiho i ivahno raspravljati. Zatim se okrenu k meni,
podupre se iljkom svoje sablje o zemlju, objema se rukama osloni na balak,
udesi lice kao da je paa s tri konjska repa i upita:
Ti si stranac?
Jesam odgovoriti prijazno.
I prolazi kroz nae krajeve?
Bar namjeravam proi rekoh jo mnogo prijaznije.
Onda zna to ti je dunost.
to misli time rei? To je zvualo upravo srdano. Taj me je ovjek
zabavljao. Ali to sam ja postajao prijazniji, njegovo je lice bivalo sve mrklije.
Trudilo se iz svih sila da me se to snanije dojmi
Mora platiti porez otresito izjavi.
Porez? Kako to?
Svaki ga stranac koji prolazi kroz nae selo mora platiti.
Zato? Zar vam stranci nanose kakvu tetu koju moraju nadoknaditi?
Ne pitaj ve plati!
Koliko?
Dva pijastera po osobi. Vi ste etiri stranca jer konakdiju Demala ne
mogu raunati, budui da ga poznajemo i on je sin ove zemlje. Kako mi je
rekao, ti si voa ovih ljudi pa mora dakle platiti osam pijastera.
Onda mi bar reci tko si ti?
Ja sam general javne sigurnosti ovoga mjesta.
Onda si zaista ugledan ovjek. A to ako se ja oduprem da platim?
Onda u zaplijeniti vae stvari.
Tko je izdao nalog da se od svakog stranca ubire porez?
Ja i kjaja.
Je li i on ovdje?
Jeste, eno ga tamo!
Straar pokaza na onog dostojanstvenog ovjeka s kojim je maloas govorio
i koji me je sad promatrao s velikim iekivanjem.
Pozovi ga ovamo! zapovjedih.
emu? Ono to ja kaem, to mora biti, i to odmah, jer inae... On
prijetei zamahnu sabljom.
Mir! odgovorih mu. Svia mi se jer se dri istoga principa kao i

ja: ono to kaem to mora biti. Porez neu platiti.

Onda emo uzeti toliko vaih stvari koliko je potrebno da budemo
pokriveni.
Ne vjerujem da bi vam to uspjelo.
Oho! Doznali smo tko ste, vti. Ako se ne pokorite, osjetit ete bi!
Obuzdaj svoj jezik jer sam navikao da me susreu s potovanjem. Porez
neu platiti, ali poto vidim da si siromah, poklonit u ti dva pijastera.
Ve sam posegnuo u vreicu s novcem da mu dam taj baki, ali odmah
povukoh ruku jer on podigne sablju, maui njome pred mojim licem i viui:
Zar moda baki? Meni, straaru i uvaru ove opine? To je uvreda koju
moram najstroe kazniti. Porez se udvostruuje. A kako da te ja susreem? S
potovanjem? Ti si lupe pred kojim nemam ni traga potovanja. Stoji tako
duboko ispod mene da te ne vidim jer...
uti! prekinuh ga. Ako me ne moe vidjeti, onda e me osjetiti.
Gubi se odavle jer e inae dobiti biem.
to? zaurla on. Biem? I ti to kae meni, potovanom i uglednom
ovjeku dok si ti prema meni crknuti takor i izgladnjeli mi! Evo me ovdje, a
ovo je moja sablja. Tko mi brani da te probodem? Na svijetu bio bi jedan lupe
manje. Ti zajedno sa svojim pratiocima...
I opet je bio prekinut. Halef mu poloi ruku na rame.
Daj ve jednom uti jer e se efendija inae ozbiljno latiti posla i ti e
svoj porez dobiti isplaen onamo odakle ga nee moi skinuti.
Seoski straar odgurnu Halefa tako snano da je malian zateturao nekoliko
koraka natrake i viknu na njega:
Crve! Zar se zaista usuuje dodirnuti najvieg slubenika ovoga mjesta?
To je zloin koji treba smjesta kazniti. Sam e dobiti biem. Ovamo, kjaja,
ovamo ljudi! Uhvatite toga patuljka! Dobit e batine svojim vlastitim biem.
Kjaja je ve podigao nogu da prie blie, ali je odmah opet povue. inilo
se da mu se nije svidio pogled koji sam mu dobacio. Njegov je primjer djelovao
tako da nijedan od ostalih seljana nije posluao poziv glavnog generala javne
sigurnosti.
Smijem li, sidi? upita Halef.
Smije klimnuh.
Bilo je dovoljno da Halef da znak Osku i Omaru. Narednog trenutka leao je
taj ovjek na zemlji s leima prema gore, Osko ga je drao za ramena, a Omar
mu je leao na nogama. Momak se derao, ali se Halef derao jo glasnije:
Pogledajte, mukarci i ene kako ovom vlasniku velikih rijei plaamo
porez. Najprije e ga dobiti on, a zatim e ga dobiti svatko tko se usudi da mu
priskoi u pomo. Kao prvi kjaja. Koliko da dobije, sidi?
Zatraio je osam pijastera.
Nisam dodao nita, ali je Halef po izrazu moga lica razabrao da treba biti
milostiv. Opalio mu je dakle osam udaraca, ali samo prividno. Ti blagi udarci
nisu mu mogli zadati boli. Ipak su ga se silno dojmili. Odmah kod prvog udarca

glavni je general zautio. Kad su ga onda ona dvojica ispustila, on polako

ustane, protare stranji pol svog tijela i poe jadikovati:
O zakone, o pravednosti, o veliki sultane! Najvjernijeg slugu sigurnosti
ove zemlje vrijeaju biem! Moja se dua topi u suzama, a iz moga srca teku
potoci tuge i alosti, Otkada zasluni muevi dobivaju medalje slave korbaem
onamo gdje je nitko ne moe sprijeda opaziti? Spopali su me bolovi tijela, a
osjeam i muke prolaznog ivota. O zakone, o pravednosti, o veliki sultanu i
padiahu!
Htio se oduljati, ali ja mu doviknuh:
Poekaj jo malo. Ja uvijek drim rije. Budui da sam ti obeao dva
pijastera ti e ih i dobiti. Da ti bolovi tvoga ivota ne budu preteki, dat u ti
ak tri pijastera. Evo ih!
Straar nije povjerovao svojim oima kad sam mu pruio novac. Najprije
me ispitljivo pogleda, a onda primi novac i gurne ga u dep. inilo se meutim
da mu se u depu nalazila rupa jer je opet izvukao ruku i gurnuo novac pod svoj
golemi turban. Zatim mi se nakloni i ree:
Efendijo, muke ove zemlje i neugodnosti ovoga svijeta prolazne su kao i
sve ono to je stvoreno. Tvoja milost ulijeva balzam u moju duu i u dubine
mojih osjeaja. Neka se sudbina pobrine za to da tvoja vreica nikad ne ostane
bez srebrnih pijastera.
Hvala. A sad mi poalji kjaju!
Kjaja je uo moje rijei pa prie blie.
to zapovijeda, efendijo? upita.
Ako je seoski zaptija dobio od mene baki, onda treba da ga dobije i
kjaja. Nadam se da si s time sporazuman?
Potpuno! viknu on ispruivi ruku. Tvoja usta imaju rijei
blagoslova, a tvoja ruka dijeli darove bogatstva!
Tako je. Ne bi li htio primiti manje nego to je primio tvoj podreeni?
Efendijo, ja sam pretpostavljeni, meni pripada vie nego njemu.
Tako je. On je dobio osam batina i tri pijastera pa u prema tome tebi
dati pet pijastera i dvanaest udaraca.
Kjaja smjesta poloi obje ruke tamo gdje ni kod najveih uenjaka ne
moemo traiti sjedite duevne snage i vikne:
Ne, efendijo! Neu batine, ve samo pijastere.
To bi bilo nepravedno. Nema pijastera bez batina. Ili sve ili nita.
Odaberi!
Onda radije nita.
Sam si dakle kriv ako ne dobije ono to sam ti obeao.
Ne, ne! ponovi on. Bilo bi odvie da primim oboje.
Glavar sela krenu dalje, ali se nakon nekoliko koraka opet vrati, pogleda me
molei i upita:
Efendijo, ne bismo li to mogli drukije uiniti?
Kako?

 Daj meni pet pijastera, a onih dvanaest batina daj mom zaptiji. On je ve
okuao bi tako da ga se vie ne boji.
Ako je on sporazuman s time, i ja sam. Dakle ovamo s tobom, ti generale
javne sigurnosti!
Halef isprui ruku prema straaru, ali ovaj smjesta skoi ustranu i viknu:
Sauvaj boe! Njeni osjeaji moga sjedita ve su dovoljno uzbueni.
Ako si zaista odluio da dijeli, onda daj meni pijastere a kjaji batine. Tebi
moe biti posve svejedno tko dobije jedno, a tko drugo, ali meni to nipoto nije
svejedno.
Vjerujem ti. Vidim meutim da se neu rijeiti ni jednoga ni drugoga,
zato vam doputam da odete.
Razumijem, gospodine. Mirno putuj dalje. Moda e negdje drugdje
nai duu koja ezne za batinama, a ne eli pijastere.
On podignu sablju koja mu je ispala i ode. Kjaja se takoer udalji ali se ipak
jo jednom vrati pa mi povjerljivo apne:
Efendijo, moda bi se to dalo jo izvesti. Volio bih dobiti pijastere.
No, kako?
Dvanaest je odvie. Daj pet pijastera i pet udaraca. To bih ve mogao
podnijeti. Ispuni mi tu molbu pa je prema tome izvreno ono to eli, a i ja sam
dobio ono to traim.
Nisam mogao drukije, morao sam se glasno nasmijati, a i moji drugovi mi
se pridruie. Kjaja se obradovao to nas vidi tako raspoloene pa me upita
gotovo njeno:
Dragi moj efendijo, zar ne da e to uiniti? Pet i pet?
Uto se iz naroda, koji je stajao oko nas, izdvoji neki visoki mravi crnobradi
ovjek i ree:
uj me, strane. Ovdje vidi tridesetoricu ljudi od kojih je svaki spreman
da si dade opaliti pet batina ako uz to dobije pet pijastera. Ako ti je pravo, mi
emo se svrstati redom i zaraditi te lijepe novce.
Hvala lijepa odgovorih mu. Vi nas niste uvrijedili pa ne moete
dobiti batina, a na alost ni pijastera.
Na ovjekovu licu pokaza se razoaranje. On mi turobno odgovori:
To nam nikako nije milo. Ja sam siromaan pa se svojom obitelji hranim
sokom od ira. Glad je na jedini zatitnik. Jo nikad me nije nitko udario
batinom, ali danas bih dopustio da me tuku samo da dobijem pet pijastera.
Na njemu se vidjelo da govori istinu. Bijeda mu je bila urezana u svaku boru
lica. Ve sam htio posegnuti za pojas, ali Halef se nae kraj njega, izvue
vreicu i utisne mu neto u ruke. Kad je siromah opazio to je dobio, on vikne:
Prevario si se! Ta ne moe mi. ..
uti, stari! upade mu Halef u rije. Jednom je rukom zadijevao
vreicu natrag za pojas, a drugom prijetei zamahnu biem.
Gubi se odavde i pobrini se da tvoja obitelj jednom dobije pravu kavu
umjesto prenoga ira!

On odgurne ovjeka meu ostale, a ovaj se smjesta udalji dugim koracima

dok su svi drugi poli za njim da uju koliko je zapravo dobio.
Sad krenusmo i mi. Kad su nai konji poli, seoski straar izae opet iz
mnotva i doviknu mi:
Efendijo, usreio si me pijasterima. Zato u ti dati poasnu pratnju.
On nam se stavi na elo, uze sablju i krenu ispred nas otro stupajui. Tek
vani izvan sela oprostio se od nas.
Sidi ree Halef raduje me da ga nisam grubo udario. Nije to lo
momak pa bi mi bilo ao da sam pretjerano uzbudio blage osjeaje njegovog
sjedita.

MUSKA I JANAK
U GLOGOVIKU smo se nepredvieno zadrali vie od jednog sata. Upitah
vodia gdje emo prenoiti, a on mi odgovori:
Ostat emo kod Janaka gdje ete se bolje odmoriti nego ovdje u selu.
Koliko je do njega?
Do njegove kue emo stii prije nego to smrkne. Budite sigurni da e
vas rado primiti.
Imao sam razloga da se dalje ne raspitujem. Za nas je bilo dobro da
konakija povjeruje kako imamo puno povjerenje u njega.
Jo uvijek smo jahali po visoravni, ali ispred nas su se na zapadu uzdizale
visoke planine pa ubrzo zaosmo meu njihove izdanke. Desno od nas pruali
su se strmi vrhunci prema sjeveroistoku. Pribliavali smo se jugozapadnom
izdanku planine ije podnoje oplakuju hladne vode Crnoga Drima. Malo dalje
sjeverno spojio se Bijeli Drim s Crnim Drimom pa je sjedinjena rijeka tekla
prema Jadranskom moru, cilju naeg putovanja koji nije vie bio daleko. Za tri
dana mogli smo stii onamo. Ali hoe li nam to uspjeti? Morali smo svladati
zapreke koje se nisu sastojale samo u neprohodnom terenu.
Sad smo se ve nalazili usred planina koje su se strmo uzdizale u nebo.
Dosad se dodue nismo kretali utrtim putem, ali smo ipak mogli prilino brzo
jahati, ali sad smo se morali provlaiti kroz gotovo neprohodne klance. Goleme
razbijene stijene zakravale su nam put. Krupna stabla sruila su se sa strmih
padina i prisiljavala nae konje da se penju preko njih.
Mogli smo jahati samo po dvojica u redu, a esto smo tovie duge komade
puta morali jahati jedan po jedan jer za dvojicu nije bilo prostora. Konalkdija
je kao vodi jahao na elu, a Halef je bio zalaznica. Znao sam zato. Sigurno se
posvetio onom omotu sa unkom, a nije htio da ga itko pri tome ulovi. Upravo
smo bili ponovo zakrenuli u neku guduru koja je doputala da dva jahaa jau
usporedo, Ja sam bio pretposljednji, ali se nisam osvrtao na Halefa, Uto on
potjera konja i dojae do mene.
Sidi, je li netko neto opazio?
to to?
Da sam pojeo zabranjenu svinjsku butinu.
To nitko nije vidio pa ni ja.
Onda mogu biti miran. Ali kaem ti da se prorok ogreuje o svoje
vjernike zabranjujui im to jelo. Ono je pravi uitak. Sa unkom se ne da
usporediti ni jedno peeno pile. Ali kako to da mrtva svinja mnogo bolje mirii
od ive?
To stoji u vezi s obradom mesa. Meso se stavlja u rasol i sui se u dimu.
Kako se to radi?
Meso se stavlja u sol koja iz njega izvlai vodu, tako da se ne moe
pokvariti.
Ah to je dakle ono meso iz rasola o kojem sam uo govoriti?

 Jeste. Onda se sui u dimu pa ba pomou dima dobiva miris koji ti se

tako svia. Kako stoje tvoje zalihe?
unku sam pojeo, ali kobasicu jo nisam ni okuao.
Halef izvue kobasicu iz bisage i no iz pojasa.
Hoe li i ti komadi, sidi?
Ne, hvala.
Kad sam se sjetio ene koja je vjerojatno sama punila kobasice, tek me
potpuno proao. Onda opazih da se Halef uzalud trudio da razree kobasicu.
Rezao je, ali no nije prodirao u nju.
to je?
Oh, kobasica je odvie vrsta odvrati Halef.
vrsta? Vjerojatno misli da je tvrda?
Ne, tvrda nije, ali je silno vrsta.
Moda je u nju zapala kakva mala kost. Pokuaj malo dalje.
Halef zaree na nekom drugom mjestu i tu je no posve lako prodro u
kobasicu. On omirisa odrezani komad, lice mu se razblai pa mi oduevljeno
domahnu i zagrize. Grizao je i grizao, vrsto drao zubima i navlaio obim
rukama, ali uzalud.
Alah, Alah! Ta kobasica je tvrda kao govea koa! viknu.
Ali taj miris! Taj okus! Moram je pregristi, moram!
Grizao je i navlaio iz sve snage pa mu je napokon uspjelo. Ono ilavo
mjesto je popustilo i vrh kobasice se odvojio. Jedan je komad zadrao u ruci, a
drugi je imao u ustima. Poeo je vakati, vakao je i
vakao, ali nije
progutao ni zalogaj.
to vae, Halefe?
Kobasicu odgovori on.
Pa onda je progutaj!
Ne mogu. Jednostavno ne mogu pregristi taj komad.
Kako ti prija?
Izvrsno! Ali ilavo je, veoma ilavo. Upravo kao da vaem goveu
kou.
Onda to nije meso. Pogledaj to je.
Halef izvadi zalogaj iz usta i stane ga prevrtati prstima, stiskati i razvlaiti,
pomno ga ogledavajui. Naposljetku ree:
Ne znam to je. Daj ti pogledaj tu stvar.
Uzeo sam tu stvar i pogledao je. Ve i na prvi pogled nije izgledala
nimalo privlaivo, a kad sam onda otkrio to je to bilo, eludac mi se okrenuo.
Da reknem Halefu? Svakako. Prekrio je prorokovu zapovijed, a ovo je bila
kazna. Malian je imao divne zube, ali mu ipak nije uspjelo da provae taj
konati predmet. Ja ga pomou palca ispravih u njegov prvotni oblik to ga je
imao prije nego to je doao u kobasicu i pruih ga Halefu.
Kad je ugledao, oi mu se raskolaie na dvostruku veliinu, a razjapio je i
usta.

 Alah, Alah! viknu. To je strano! ovjeku se upravo jei koa.

Sve da netko govori i dvadeset jezika pa da se duge godine slui samo
stranim jezicima, ipak e se u trenutku velike prepasti ili velike radosti posluiti
svojim materinjim jezikom. Tako je bilo i ovdje. Halef je sad govorio svojim
maternjim jezikom, mogrebnijskim narjejem arapskog jezika. Mora da se jako
prestraio.
to vie? upitah ga bezazleno.
O sidi, to sam to vakao! To je sramota, to je odvratno!
Gledao me je kao da od mene oekuje pomo. Sve crte njegovoga lica
grevito su se pomicale kao da ele svladati dojam toga stranog otkria.
Ta govori! to je?
O Alahu, o proroe! Osjeam svaku pojedinu vlas na glavi. ujem kako
mi eludac pjeva kao dulun. Svi moji noni prsti se tresu, a jeza mi prolazi kroz
prste na rukama kao da e utrnuti.
Jo uvijek pravo ne znam zato.
Sidi, kani li mi se rugati? I ti si vidio to je to. To je konati prst!
Konati prst? Ne razumijem.
Zar si zaboravio arapski?
Misli li da je zaista to?
Da, uvjeren sam! odvrati on i pljune. Tko je nainio tu kobasicu?
Moda ona ena?
Vjerojatno.
Kakve li nesree! Imala je ranjeni prst pa je s debele zimske rukavice
odrezala palac i natakla ga na povezani prst. Kad je punila kobasicu, utrpala je u
nju sve, i odrezani palac rukavice i povoj, strano!
To bi zaista bilo strano, Halefe.
Ne govori vie ni rijei!
Halef je jo uvijek sve drao u rukama, odgrizeni komad kobasice i nesretni
palac rukavice. Njegovo se lice ne bi dalo opisati. Svakako se toga trenutka
osjeao kao najnesretniji ovjek na zemlji. Gledao je as mene, as kobasicu i
kao da je bio toliko pun odvratnosti da nije imao vremena da uini ono to bi
bilo najloginije.
Baci onda kobasicu!
Da je bacim? Dakako! Ali to imam od toga? Moje tijelo je oskvrnuto,
moja dua je izgubila svoje dostojanstvo, a srce mi visi u grudima kao turobna
kobasica. Moji preci se okreu upravo kao i moj eludac, ali u grobu. Sinovi
mojih unuka liti e suze kad se sjete toga kanjenoga sladokusca. Kaem ti, sidi,
prorok ima potpuno pravo. Svinja je najbesramnija ivotinja na svijetu i
zavodnica mukog spola. Svinju treba iskorijeniti iz carstva ivotinja, treba je
kamenovati i otrovati svim moguim tetnim lijekovima. A ovjek koji je
izvrio to sramotno otkrie da raskomadanu lijeinu, mast i krv te nemani
napuni u crijeva, taj ovjek se mora zauvijek pei u najstranijem kutu pakla.
Onu enu pak koja je ovaj prst goleme rukavice i povoj svoga nevjernog palca

ugurala u kobasicu, tu Halefovu oskrvniteljicu, neka mui njena neista savjest

danju i nou bez prekida sve dok sama sebe ne bude smatrala izvrnutim jeom
ije bodljike gledaju unutra!
Da, tako je! nasmijah se, Tvoje lice mi je potpuno strano pa te vie
ne prepoznajem. Jesi li ti zaista hrabri i ponosni Hadi Halef Omar Beaa Hadi
Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gotsara?
uti, sidi! Nemoj me podsjeati na valjane oeve mojih djedova!
Nijednoga od njih nije zadesila takva nesrea da gloe palac rukavice koji se
najprije nalazio na bolesnom prstu, a zatim u jo bolesnijoj i turobnijoj kobasici.
Sva moja muka govorljivost nije dovoljna da prikae muke mojih ustiju, strah
moga grla i nemo moje probave. Ovaj dan je najbjedniji u cijelom mojem
zemaljskom hodoau. Najprije sam pio riblje ulje da mi se od munine umalo
nije ugasila lu ivota i tek to je ponovo poela malo titrati, odmah sam stao
vakati palac rukavice uinjen u rasolu. To je ipak vie nego to moe smrtnik
podnijeti!
Hoe li jednom ve tu stvar baciti? ponovo ga opomenuh.
Da, baciti, baciti! Grijeh dananjeg dana ne smije vie ni trenutka ostati
prilijepljen uz moje prste. Ogoreni su mi svi uici svijeta. Prvom ovjeku koji
mi pokae kobasicu, ispalit u sve metke u trbuh. Neu vie ni da ujem ni da
vidim svinju. To je najbezbonija ivotinja na svijetu!
On baci sve daleko od sebe. Bio je nauen na to da ak i najneugodnije
stvari zaodjene u cvjetnu istonjaku odjeu, pa je to uspio uiniti i u ovome
posve banalnom predmetu. Zatim nijemo nastavi jahati kraj mene, a kad sam ga
upitao zato uti, on mi jo uvijek ljut odgovori:
Ne postoji jezik ni jednog naroda koji bi bio dovoljno bogat da opie
moju alost i slomljenost moje due i cijeloga mog tijela. Zato je bolje da uope
nita ne govorim. Moram strpljivo ekati dok se moja uzbuena unutranjost
sama po sebi smiri.
Uto se zavrila i gudura i pred nama se otvori uzak i dugaak travnik kroz
koji je protjecao potok. Na travniku je raslo nekoliko osamljenih grmova oko
kojih su se ovijale malina i kupina koje su bile pune krupnih plodova da smo im
se zaista morali uditi. Da nije bilo ve tako kasno, mogli bismo sjahati da se
malo osladimo.
Uz ovaj potok lei Janakova koliba izjavi na vodi. Za etvrt sata
stii emo do nje.
Ovdje smo mogli jahati uporedo, Bilo je dovoljno prostora pa potjerasmo
konje u galopu. Nauen na to da i za vrijeme najbreg trka pazim na sve i sad
sam otro motrio okolinu pa sam zapazio neto to me je natjeralo da zaustavim
konja. Svi ostali se povedoe za mnom.
to si vidio? to je s tim grmljem? upita Halef.
Zaustavili smo se pred nekim mjestom tako gusto obraslim grmljem i
trnovitim povijuama da bi se ovjek jedva mogao provui kroz njega. Ipak su
kroz taj splet povijua bile utrte staze, prolazi i putovi koji su se esto

ukrtavali.
Zar ne vidi da je ovdje netko bio? odgovorih.
Da, vidim. Ali to te to smeta? Sigurno je netko brao maline.
To je mnogo lake mogao uiniti ovdje na rubu grmlja. Nitko se pametan
nee provlaiti uzdu i pojprijeko kroz takvo trnje ako bez napora moe doi do
onoga to trai.
Ta vidi i sam da je dotini traio samo maline. Du tih putova to ih je
on sebi probio pobrane su sve maline i kupine na dohvat ruke.
Dotini? Hm, da! Mora da je njegovo odijelo bilo napravljeno od veoma
vrste materije, vjerojatno jake koe. Inae bi mu ovdje otilo u krpe. Osim toga
su ti prolazi iri nego to ih moe utrti ovjek.
Misli li moda da to nije bio ovjek?
Gotovo da je tako. Gledaj samo kakvom su snagom zgaene vitice.
Mora da je to bio neki veoma snaan ovjek.
Ni najsnaniji ovjek ne bi tako krio put. Prelazio bi preko zapreka gdje
god bi mu to bilo mogue. Ali ovdje nije bilo tako. Vitice i izdanci lee duboko
i gotovo na zemlji. Tako su nasilno zgnjeeni kao da ih je netko zdrobio
valjkom.
Istina. Ne shvaam kako to moe uiniti ovjek.
Hm! Da se ne nalazimo u Turskoj, ve u amerikoj divljini, znao bih to
je u stvari. Odjea toga prijatelja kupina zaista je bila od koe. ini se da je to
bilo najljepe i najgue krzno koje uope postoji, a bilo mu je i vrsto priraslo
uz tijelo.
Efendijo, znam to misli javi se sad konakdija potjeravi svoga
konja nekoliko koraka dalje od mjesta na kojem smo stajali. Oito se htio
odmai od grmlja. Govori o medvjedu.
Pogodio si. Boji li se?
Nikako. Medvjedi su ovdje rijetki, ali ako koji kadto zaluta u nae
planine, onda je sigurno bijesan pa s njime nema ale.
Sigurno je tako. Mladi medvjed, koji ivi samo od voa i korijenja, nee
zalutati ovamo. Uvjeren sam da je ovdje kupine brao zaista medvjed pa u malo
pogledati puteve to ih je utro kroz grmlje.
Alaha ti, kani se toga!
Ah! Ta bijeli je dan!
Ali ako se namjeri na njega?
Onda se i on namjerio na me. Jedno i drugo je veoma opasno.
On e ti rasparati utrobu i ugristi te za glavu. uo sam da medvjed veoma
voli mozak pa zato pokuava da svojoj rtvi odmah prvim ugrizom smrvi
lubanju.
Vidjet emo da li i ovaj medvjed ovdje ima takav obiaj nasmijeih se
i sjahah.
Ostani ovdje, ostani ovdje! viknu hrabri vodi. Ne radi se samo o
tebi, ve i o nama. Ako se medvjed zaista nalazi u gutari i ti ga omete u

njegovom miru, razljutit e se i napast e nas.

Ne jadikuj! otrese se Halef na njega. Moj efendija je ubio crnog
pantera, najopasniju od svih zvijeri, ubio je lava, kralja najmonijih. ta je
njemu medvjed! Rukama bi zadavio tu ivotinjicu.
Oho! nasmijah se. Ipak malo odvie prezirno govori o toj dragoj
ivotinjici. Sjeti se samo onog lova na medvjede kod Gumrija. Ako se ta
ivotinjica uspravi pred tobom, bit e za punu glavu via od tebe. Odrasli
medvjed moe ti jednim udarcem ape smrviti lubanju. Dovoljno je snaan da
odvue kravu. Susret s njime nije dakle ba neopasan.
Pa sve da je i deset puta vei, Hadi Halef Omar ga se ne boji. Ostani
ovdje, sidi, i dopusti mi da ga sam potraim. Htio bih mu svoj pozdrav poslati
meu rebra ili u glavu.
Tvoje tane ne bi uope prodrlo kroz kosti njegove lubanje. Zato je
potrebna ovakva puka kao to je ova moja stara diljka koja ba i jeste
medvjedarka, Medvjed se moda ne bi ni osvrnuo na tvoje tane. Slomio bi ti
puku, a onda bi te zagrlio i stisnuo sve dok te ne izda dah.
Ne misli li da bih i ja njemu mogao tako stisnuti prsni ko da mu se sve
zaiskri pred oima i da mu ivot izleti iz tijela?
To ne moe, Halefe. Ostani dakle mirno ovdje.
Ako je zaista tako opasan, onda ni ti ne smije bez mene u grmlje. Ja sam
tvoj prijatelj i zatitnik pa hou da sam prisutan kad se nalazi u opasnosti.
Dobro, onda poi sa mnom. Ali medvjed se ne nalazi ovdje.
Zna li ti to tako tano?
Znam. Znam kako mora izgledati medvjedovo logorite. Ovo grmlje nije
prikladno za njega. Ako je ovdje zaista bio medvjed, onda je ovamo doao samo
da se osladi kupinama i malinama. Bilo mu je milije da ostane skriven u grmlju.
Nagon mu nalae da danju izbjegava otvorena mjesta. Time se razjanjava
injenica da uope nije pobrao kupine ondje gdje ih je mnogo lake pobrati.
Hajdemo dakle!
Uzeo sam puku i zajedno s Halefom zaao u grmlje. Staze kroz grmlje bile
su u smanjenoj mjeri sline onim putovima to ih bizoni gaze kroz prerijsku
travu visoku poput jahaa. Zgaene granice i vitice bile su kao utoptane u
zemlju. Mora da je taj medvjed bio golem.
Nismo preli ni deset koraka kad naoh dokaz da se ovdje zaista radilo o
mrkom medvjedu. uperak njegove dlake ostao je visjeti na trnju.
Pogledaj ovamo! upozorih Halefa. To je dlaka iz njegova krzna.
Promotrimo je dobro.
Zato?
Da doznamo kako je star medvjed.
Zar se to dade zakljuiti na osnovu tih nekoliko dlaka?
Da, prilino dobro. to je medvjed mlai, krzno mu je vunastije. Veoma
stari medvjedi nemaju vie vune, ve samo osje, pa im krzno postaje tako
olinjalo i ne rijetko pokazuje ak i gola mjesta. Sad prosudi sam. Jesu li ove

dlake vunaste?
Nisu. Gotovo su posve glatke.
Osim toga, nisu ni podjednako debele, a ni jednake boje. Ondje gdje je
dlaka rasla iz koe, tanja je nego gore i gotovo bezbojna. To je znak da koa
vie ne moe hraniti dlaku. Ovaj medvjed je veoma star. Ne bih ti poelio da te
on zagrli. U toj svojoj ivotnoj dobi i u ovo doba godine moe biti etiri puta
tei od tebe.
O nesreo, o razliko! Onda zaista ne spadam u njegov naruaj i na
njegovo srce. Onda je svakako bolje da mu poaljemo tane. Naprijed dakle,
potraimo ga!
Nije vie ovdje. Ako tano promotri ugaeno granje, vidjet e da su
prelomljena mjesta prljave boje. Slutim da je medvjed ve juer bio ovdje. Ne
trebamo pretraivati gutaru. Bit e lake da je obiemo pa emo pronai mjesto
kroz koje je medvjed uao i kroz koje je izaao.
Izali smo dakle iz trnjaka i obili oko njega. Ubrzo smo pronali ono mjesto
na kojem je medvjed uao u trnjak. Gledalo je u umu, a dalo se prepoznati po
tome to su ugaene granice i povijue gledale prema unutra. Ondje, gdje su
gledale iz trnjaka, morao je medvjed izai. To je mjesto bilo okrenuto prema
potoku. Potraio sam trag, ali sam naao samo nekoliko jedva vidljivih otisaka
koji su vodili prema potoku. Pratei te otiske stigli smo do mjesta na kojem je
medvjed pio vodu. Pri tome je prednjim apama zaao u vodu. Na mekom dnu
pliine jasno smo razabrati otiske apa. Dok je pio, medvjed se nije ni maknuo,
a zatim je tako paljivo podigao ape iz potoka kao da nam upravo namjerno
eli ostaviti njihovu tamu sliku.
Ono to sam maloas natuknuo sad se potvrdilo: medvjed je bio veoma
krupan. Tabani su mu bili dobro obloeni po emu se dalo zakljuiti da ima
mnogo sala. Odavde je otiao na neko pjeskovito mjesto i valjao se po njemu.
Dalje vie nije bilo jasnoga traga. Samo po neznatnim znacima dalo se naslutiti
da se vratio u umu.
teta! poali se Halef. Taj sin majke medvjedice nije bio ni tako
uljudan da nas poeka.
Moda je to ker majke medvjedice pa je ve i sama baka brojnih unuka.
Ovdje gdje se valjala grebala je po pijesku. Pande su joj tupe i istroene. To je
neka veoma stara tetka. Budi sretan to je nisi neoekivano sreo.
Pa ipak bih volio da sad doe ovamo i da nam se u znak pozdrava
nakloni. Je li medvjed prikladan za jelo?
Jest. Zar ne zna vie kako se na prijatelj David Lindsay-bej onda kod
Gumrija u kurdskim planinama radovao medvjeoj peenki, ali naalost uzalud.
Dobro pripremljene medvjee unke i ape prave su poslastice. I jezik je
izvrstan. Ali jetra se ne smiju dirati. Ima naroda koji ih smatraju otrovnim.
Istina je! Sjeam se! unke i ape! viknu malian. Sidi, ne bismo li
potraili toga medvjeda da nam dade te poslastice?
Halefe, Halefe! Sjeti se drugih poslastica koje ti nisu ba vrlo dobro.

 uti! upade mi on brzo u rije. Misli li da je prorok zabranio da

jedemo medvjee unke i ape?
Nije zabranio.
Da je zabranio, ja ne bih ni za koju cijenu poelio da okuam medvjeu
unku, ali poto to nije zabranio, ne uviam zato da sebi uskratim taj uitak.
Otii emo u umu i ustrijeliti ga.
Misli li da on samo tako eka na nas?
Ali sigurno ima svoj stalni brlog.
Ne mora ga imati. A sve da ga i ima, mi ga ne bismo pronali. Nema
traga, a ve se i mrai. Moramo se dakle odrei lova.
Sidi, daj to nekako udesi! zamoli me on. Imaj na umu da bi tvoj
vjerni Halef htio svojoj Hani, biseru svih ena, pripovijedati da je ubio
medvjeda. Ona bi bila sva sretna i ponosila bi se sa mnom.
Kad bih ti htio ispuniti elju, morali bismo ovdje ostati dan ili dva a za to
nemamo vremena. Za etvrt sata e no. Moramo se pouriti da stignemo u
Janakovu kuu.
Do avola s tom kuom! Radije bih danas spavao u medvjeoj jami i pri
tom se zavio u krzno to sam ga skinuo s njega. Ali moram sluati. Alah daje i
Alah uskrauje. Neu mrmljati protiv njega.
Vinusmo se dakle na konje i nastavismo put.
Nakon nekog vremena, strmi se obronci, obrasli tamnom crnogoricom, jo
vie razmaknue tako da su sad okruavali gotovo okruglu itinu na kojoj smo
ugledali kuu i uz nju prislonjene dvije staje ili dva hambara. Samo desno je
brdo isturilo uski izdanak u obliku jezika, kamenit i obrasto grmljem, te
bjelogorinim i cmogorinim drveem.
Gore na vrhu tog jezika ugledasmo neku osobu po ijoj se odjei nije dalo
razabrati je li mukarac ili ena.
To je Muka razjasni Demal. Hoe li da je dozovem?
Tko je Muka?
ena Janaka, trgovca aom i ugljenom.
Ne treba je dozivati jer vidim da nas je ve opazila.
Bio sam radoznao kako e nas ta ena primiti.
Pretvarala se da nas nije opazila pa polako i oborene glave krenu prema
kui. Izraz kua je ovdje zapravo bila velianstvena laska. Zidovi su bili od
kamenja, sloenog jedan na drugi bez buke, a prostor izmeu pojedinih
kamenova zabrtvljen zemljom i mahovinom. Koliba je bila pokrivena grubim
krovom od prua, a ovaj opet mahovinom i suhom paprati.
Vrata su bila tako uska i niska kao da su graena samo za djecu, a prozorski
okviri upravo toliki da je ovjek mogao kroz njih proviriti nosom. Jo alosnije
su bile one druge dvije zgrade. Da se nisu tako naslonile na kuu, vjerojatno bi
se bile sruile.
ena ieznu u kuu, a da nas nije ni pogledala. Sjahasmo pred vratima. Bila
su iznutra zakraunata. Demal udari o njih kundakom. Tek nakon duljeg

vremena odkrinue se vrata i pojavi se ena.

Postoji bajka o nekoj staroj arobnici koja ivi daleko u umi pa svakoga tko
zaluta k njoj stavlja u pe da ga ispee i pojede. Ugledavi tu enu i nehotice
sam morao pomisliti na vjeticu iz bajke.
Bila je vrlo visoka i neobino mrava. Da bi nas mogla pogledati kroz vrata,
morala je gornji dio tijela sagnuti gotovo u pravom kutu. I lice joj je bilo
razvueno. Uope, na njoj je bilo sve dugako. Otar nos zavijen poput srpa,
iljata brada koja je odozdo gledala prema gore, iroka usta bez usana i zubi,
velike lopataste ui, sitne usko usaene oi bez trepavica crvenih rubova,
duboke bore na licu iz kojih bi upravo mogao iskopati prljavtinu, sve je to
djelovalo silno odbojno.
Kad je sad napokon progovorila, umalo to se nisam trgnuo. Zvuilo je
upravo kao promukli glas vrane koja se zbog neeg razljutila.
to hoete? Tko ste vi? Zato ste stali ovdje? zakreti ona.
Odjaite dalje.
ena se pomaknu kao da eli zakraunati vrata, ali na vodi stupi u vratnice
i ree:
Da odjaimo dalje? Ne, to neemo uiniti. Ostat emo ovdje.
To ne moe biti! To ne moe biti! Ovdje nemate to traiti. Ne primam
nikakve strance.
Ja nisam za tebe stranac. Sigurno me poznaje.
Ali ostale ne poznajem.
To su moji prijatelji.
Moji nisu.
Ona ga je gurala iz kue, a on nju u kuu, dakako samo prividno.
Ta budi pametna, Muko! zamoli je Demal. Ne traimo od tebe
nita badava. Sve emo platiti dobro i poteno.
inilo se da je to djelovalo; bar smo trebali tako misliti. Njezino odbojno
dranje je malo popustilo i ona upita:
Kanite platiti? To je neto drugo. Onda mogu bar razmisliti hou li vam
dopustiti da ostane kod mene.
Tu nema ta razmiljati. Od tebe traimo samo krov i da neto pojedemo.
Zar to nije dosta?
I vie nego dosta, to je previe umijeah se. Jelo i pie ne traimo
od tebe, a mjesto za spavanje sami emo potraiti. Ako nema mjesta u kui,
spavat emo vani.
Nikako ne bih mogao jesti bilo to iz tih prljavih prstiju slinih pandama. A
da spavamo u kui? Ni za koju cijenu. Soba je izgledala upravo kao da vrvi od
buha, stjenica i ui.
Opis putovanja kroz sunani Istok, ovijen mirisom i bajkama, moda se
lijepo dade itati, ali stvarno putovati onuda ve je neto posve drugo. Osjeaj
za pristojnost esto zabranjuje piscu da govori o kojekakvim neobinim, ali
znaajnim sitnim doivljajima. Istok je slian Carigradu kojeg nazivaju sjajnim

obrazom na licu svijeta. Izvana prua divan pogled, ali ue li u uske ulice,
ieznut e lijepa iluzija. Nema sumnje da je Istok pun ljepota, samo to
posjetilac tih ljepota ne smije biti prenjene udi!
Putnik nalazi u njem preobilje pustolovina, svakoga dana, pa i svakoga sata.
Ali kakve su to pustolovine! Ne odnose se na velika zbivanja, ve na sitne
svakidanje dogaaje. Pripovjeda ne smije govoriti o njima. Najbrojnije
pustolovine doivljuje on u borbi s esto gotovo neopisivom neistoom
stanovnitva. Jednom sam jeo s nekim glasovitim eikom koji je za vrijeme jela
izvadio nekoliko odvie ivahnih ivotinjica sa zatiljka pa ih pred nama svima
hladnokrvno odbacio u stranu i onda rukama, koje nije obrisao, zahvatio u pilav
i napravio od njega kuglicu da mi je kao asni zalogaj gurne u usta.
Vrlo malo ljudi e mi povjerovati da je to dodue bila mala, ali ipak po ivot
opasna pustolovina. Da sam odbio taj poasni zalogaj, uvrijedio bih eika pa bi
se ta uvreda u pustinji mogla okajati samo smru, Preostajao mi je dakle samo
izbor izmeu kugle, uboda noem, ili toga da pojedem tu stranu kuglu od rie.
Meni slijeva sjedio je eik koji mi je pruio taj zalogaj i ekao da otvorim usta.
Zdesna mi je sjedio Krugevbej, poznati pukovnik line garde tuniskog vladara,
On je podrijetlom Nijemac jednako kao i ja opazio kako je eik odstranio
one sitne ivotinjice. Tano je znao u kakvoj se velikoj neprilici upravo nalazim
pa se na njegovu licu dala proitati napetost kojom je oekivao hou li odabrati
kuglu od rie ili od olova. U takvom poloaju treba imati prisutnosti duha. Zato
sam veoma uljudno rekao eiku:
Cio svoj ivot sjeat u se tvoje dobrote.
Uzevi zalogaj iz njegove ruke, nastavih;
Oprosti, gospodine!
Zatim se brzo okrenuh Kruger-beju i rekoh:
Molim te ti si ovdje najugledniji!
estiti komandant line garde se prestrai. Naslutio je moju namjeru pa
otvori usta kako bi odbio moju ponudu. Ali taj trenutak bio mi je dovoljan. Prije
nego to je uspio izustiti i rije imao je riinu kuglu u ustima i nije je vie smio
izvaditi. On je bio najstariji. To to sam mu dao poasni zalogaj, ne samo da
nije bila uvreda, ve od svih prisutnih s odobravanjem prihvaen dokaz da
potujem starost. Siromani najugledniji udesio je dodue kraj toga lice kao
da mu se u ustima nalazi sav jad i sva bijeda svijeta. Stiskao je eljusti i stiskao,
gutao i gutao sve dok nije od napora upravo poplavio u licu i progutao zalogaj.
Taj nezahvalnik se jo mnogo godina kasnije prijetio da mi nee zaboraviti tu
podvalu.
Takvi doivljaji su na Istoku ei nego to to putniku moe biti milo. On ih
u svojim zapisima moe natuknuti, ali ih ne smije opirno opisati. Borba protiv
prljavtine i gamadi na Istoku je zaista strana pa moe putniku pokvariti i
najvei uitak.
Muka nije ni slutila to me je navelo na te rijei, ali oito se ulozi, koja joj
je bila dodijeljena, protivilo da se mi odvojimo. Zato brzo ree:

 Za vas bi bilo mjesta, efendijo. Ako dobro platite imala bih i leaj za
tebe, a tvoji pratioci mogu kraj tebe spavati na svojim pokrivaima.
Gdje je taj leaj?
Ui, pokazat u ti ga.
Poao sam za njom, ne dodue zbog toga da pogledam leaj, ve da vidim
kako izgleda Mukino kuanstvo. U kakvu li sam to jamu uao! Prostorija se
sastojala gotovo od samo etiri gola zida. Desno u kutu nalazilo se kameno
ognjite, ali lijevo u drugom kutu ugledao sam neurednu hrpu suhe paprati, lia
i krpa. ena pokaza onamo rekavi:
Eno, tamo je leaj. A ovdje je ognjite na kojem u vam ispei meso.
Cijela prostorija vonjala je po dimu. Koliba nije imala dimnjaka, ve je dim
sukljao kroz krov. Moji drugovi su uli zajedno sa mnom, Na njima sam jasno
vidio da misle jednako kao i ja.
Kakvo to meso misli upitah je.
Konjsko.
Odakle vam?
Od naega konja uzdahnu starica pokrivi obim rukama oi.
Zar ste ga zaklali?
Ne, nismo. Konj je razderan.
Ah! Tko ga je razderao?
Moj mu veli da je morao biti medvjed.
A kad je napao konja?
Prole noa.
Alah, Alah! viknu Halef. Dakle taj medvjed ne jede samo maline!
Jeste li ga ubili?
Kako to moe pitati? Da se ubije medvjed, potrebno je mnogo ljudi.
Hoe li mi rei kako je to bilo? upitah staricu.
To ni sami pravo ne znamo. Konja trebamo za na posao. On vue kola s
ugljenom ...
Nisam nigdje vidio kola.
Ne moemo ih dovesti ovamo jer do nae kue nema puta. Kola stoje kod
ugljenara, ali konj je ovdje ako smo kod kue. Nou ostaje vani da bi mogao
pasti. Kad smo jutros ustali, nije ga bilo, a kad smo ga potraili, nali smo
njegovu leinu tamo prijeko kod one stijene. Neka ga je zvijer rastrgla, a kad je
moj mu pogledao tragove, rekao mi je da je to bio medvjed.
Gdje se sad nalazi preostalo meso?
Vani u sjeniku.
Pokai mi ga.
Ne smijem, efendijo prestraeno e ona. Moj mu mi je zabranio
da onamo putam strane ljude.
Zato?
Ne znam.
Gdje ti je mu?

 Posao je da potrai medvjedov leaj.

To je opasno. Zar je tvoj mu tako hrabar lovac?
Jest, hrabar je.
Kad e se vratiti?
Nadam se ubrzo.
Tako. Zar su moda danas ve kakvi stranci bili kod vas?
Nisu. Zato pita?
Jer ti je tvoj mu zabranio da strance puta u sjenik.
Nitko nije bio ovdje, ni iva dua, ni danas ni juer. ivimo veoma
osamljeno tako da k nama vrlo rijetko netko dolazi.
U istom trenutku odjeknu izvana kretavi otegnuti krik. ena nastavi brzo
govoriti kako bi svratila nau panju, ali je prekinuh:
uj! Tko je to vikao?
Nita nisam ula.
Ali ja sam uo.
Onda mora da je bila kakva ptica.
Ne, to je bio ovjek. Zar zaista kod tebe nema nikoga?
Potpuno sam sama.
Rekavi to, ona dade Demalu mig prema vratima. Opazio sam to, okrenuo
se i izaao.
Efendijo! viknu ona za mnom. Kamo e?
U sjenik.
Ne smije onamo!
Kojeta! Hou da vidim tko je vikao.
Uto mi konakdija zakri put i ree:
Ostani ovdje, efendijo. uo si da nikakav stranac ...
uje li? odgovorih. To zvui kao da se netko nalazi u smrtnoj
opasnosti. Moramo pogledati to je na stvari.
Ali ti ne smije ...
uti! Nitko me nee sprijeiti da uinim ono to hou.
Demal je jo jednom pokuao da me zadri, a isto tako i ena, no ja sam
ipak poao. Moja tri pratioca pooe za mnom, a iza njih konakdija i ena. Njih
dvoje je neto povjerljivo aputalo meu sobom. Koliko sam mogao razabrati
konakdijino je lice bilo veoma zabrinuto.
Otvorio sam prvi sjenik: u njemu su bile kojekakve ropotarije. Kad smo
onda krenuli prema drugome, krik: se zauo ponovo, upravo iz toga drugog
sjenika. Zvuao je upravo strano. Otvorismo vrata i uosmo. U sjeniku je bilo
gotovo tamno.
Je li netko ovdje? upitah.
O Alahu, Alahu! zajaue neki glas koji sam odmah prepoznao.
Ta to je Mubarek! apnu Halef.
Tako je. Ili su i oni drugi u blizini da nam pripreme stupicu, ili su
nastavili put k ugljenaru, a staroga su morali ostaviti ovdje. Sigurno ima

vruicu.
Ne ulazi, efendijo! ree ena. Tamo je bolesnik.
Zato si mi to zatajila?
Ne smijemo ga smetati.
to mu je?
Ima koleru. Ne ulazi onamo. Inae e te zaraziti pa si gotov.
Tko je taj bolesnik?
Moj brat.
Lae, eno! Poznajem ovjeka koji lei ovdje. To je stari Mubarek pa u
ga tanije pogledati. Ima li svjetiljku?
Nemam.
Ali ima lui!
Nemam ni njih.
uj me, sad e donijeti lui da osvijetlimo sjenik i ako se za jednu
minutu ne vrati, dobit e batina da e ti se raspucati ta prljava koa!
Latio sam se bia. To je djelovalo.
Efendijo usprotivi se Demal nema prava da ovdje nastupa kao
gospodar. Mi smo ovdje gosti i...
... i platit emo po zasluzi, naime ili pijasterima ili batinama upadoh
mu u rije. Ovdje u sjeniku lei Mubarek. Gdje god je on, mi se nalazimo u
opasnosti, pa u postupiti tako kako to trai naa sigurnost. Bude li me u tome
smetao, moram pretpostaviti da potajice surauje s naim neprijateljima. I sam
zna da imam razloga da u to povjerujem. uvaj se dakle!
Demal uuti. Nije se usudio ni pisnuti. ena je dotle donijela lui od kojih
je jedna ve gorjela. Zapalili smo ih jo nekoliko, uzeli u ljevicu, a napete
revolvere i pitolje u desnicu i stali pretraivati sjenik. U njemu je bilo samo
dvoje, naime Mubarak koji je bez svijesti leao u jednom kutu i konjska leina u
drugom. Kad smo prili blie, uzdignu se s uginula konja cio roj odvratnih
muha.
Jesi li luda? upitah enu. Tamo lei ovjek u vruici od rane, a kraj
njega konjska strvina kojom se hrane tisue muha. I to meso da mi jedemo? Zar
ne zna kako je to opasno?
to bi nam moglo nakoditi?
Moglo bi nas stajati ivota. Osim toga si lagala. Onaj ovjek tamo je na
smrtni neprijatelj koji nam radi o ivotu. Time to si pokuala da nam ga zataji
dokazala si da si njegov saveznik. To e mi skupo platiti!
Efendijo stane me ona uvjeravati ne znam ni rijei o svemu ovome
to govori.
Ne vjerujem ti.
Mogu se zakleti.
Ne vjerujem ni tvojoj zakletvi. Kako je taj starac doao k tebi?
Muka pogleda konakiju kao da ga neto pita. Demal joj kimnu u znak
sporazuma. Razumio sam to joj je time rekao, ali sam se pretvarao da nisam

nita vidio.
Ovuda je prolo est konjanika stane mi ona razjanjavati. Jedan je
od njih bio bolestan pa nije mogao dalje. Zato su me zamolili da ga zadrim
ovdje dok se ne ojaa ili dok oni ne dou po njega. Uvjeravali su me da e mi
dobro platiti.
Jesi li poznavala te ljude?
Nisam.
Zato si rekla da je taj stari grenik tvoj brat?
Ne znam je li on grenik. Zamolili su me da tako kaem i da nikoga ne
pustim k njemu jer ga progone neprijatelji.
Jesu li ti opisali te neprijatelje?
Jesu.
I taj je opis odgovarao nama?
Posve tano. Zato te prije i ruisam htjela pustiti u kuu.
Uto s ulaza odjeknu neki ljutiti glas.
to se ovdje zbiva? Tko se usuuje da bez mog doputenja ue ovamo?
Drei lu u ruci priao sam blie ovjeku koji je to upitao, a i ena pouri k
njemu pa mu stade neto aptati. Nije bilo razloga da je u tome smetam. Kad su
zavrili, on se obrati k meni:
Efendijo, moja mi je ena rekla da ste joj se zaprijetili. To ja ne
doputam. Primivi ovog bolesnika mi smo uinili djelo milosra pa nemate
pravo da nam to predbacujete.
Tko je kome ita predbacivao?
Ti.
Nije istina. Ona ga je zatajila pred nama.
to vas se to tie? Ne moemo li raditi to hoemo?
Moete, ali kad ujem gdje neki ovjek vie, a onda mi na moje pitanje
odgovaraju da nema nikoga, moram postati nepovjerljiv. Morao sam pomisliti
da se neki ovjek nalazi u opasnosti pa sam uao ovamo da ga spasim, premda
mi to tvoja ena nije htjela dopustiti.
Jer si mu ti smrtni neprijatelj.
I to je la. tedjeli smo ga, premda nam je on radio o glavi. Ne kanim mu
nanijeti nikakvo zlo. Spreman sam tovie da mu pomognem ako je to jo
mogue. Odnesite ga u sobu. Ondje ete ga lake njegovati. Pregledat u
njegovu ranu. Bit e mi drago ako mu jo uzmognem pomoi. Ja nikome ne
otimam ivot ako to ne moram uiniti da bih obranio svoj.
Ti e ga poteno pregledati i nee mu dati lijek koji bi ga do kraja
ubio?
Neu mu uope dati nikakav lijek, samo u ga previti kako treba.
Odnesite ga odmah onamo. Ja u ovdje ekati na tebe jer bih htio govoriti s
tobom zbog konja.
Tek sada, kad je lu bolje osvijetlila Janaka, ugledah da u ruci nosi nekakav
mali omot. Odmah sam ga prepoznao pa potajice dao Halefu znak da ga

upozorim na njega.
Demal, Janak i njegova ena podigoe Mubareka i pronesoe ga kraj nas.
Ranjenik je bio bez svijesti, ali mora da je osjeao bolove zbog dodira jer je
bolno jeao.
A to onda, sidi, ako Mubarek nije bio sam sakriven?
Uvjeren sam da su oni ostali otili, ali u ipak poduzeti sve potrebne
mjere opreza kao da se nalaze ovdje negdje sakriveni.
to eli s tim trgovcem ugljena govoriti o konju?
Htio bih ga kupiti. Bar jedan dio strvine.
Jesi li lud? Misli li da bismo trebali jesti to meso?
Mi ne, ali netko drugi.
Tko?
Jedan na gost. Nadam se da e ga jo danas upoznati.
Izbjegavao sam daljnja pitanja priavi Omaru i Osku koji su zaueno
promatrali uginula konja, medvjedovu rtvu. Silna zvijer je zdrobila konju
lubanju. Mozgovna upljina u kojoj se nalazi najvea poslastica za medvjede,
mozak, bila je tako fino oiena kao da ju je netko otro spuvom. Zatim je
medvjed proparao utrobu. U njoj nije bilo crijeva; on ih je poderao. Poderao
je i meso iznad eljusti, a na kraju vjerojatno naeo prsa. Time se zasitio.
Konj je bio krupan i dobro uhranjen, sigurno dosta snaan da vue teak
teret. Zato Halef upita:
Kako moe medvjed svladati takvoga konja? Ta konj moe pobjei ili se
braniti kopitima.
Medvjed to isto tako dobro zna kao i ti pa prema tome i usmjeruje svoj
napad. Uostalom, to je stari momak koji sigurno raspolae velikim iskustvom.
Ali zamisli samo, konj je tako brz, dok za medvjeda vele da je nespretan.
Tko to vjeruje, taj ne poznaje medvjeda. Da, obino se ini kao da vie
voli polako hodati nego uriti se, ali ja ti kaem da sam bio prisutan kad je jedan
sivi medvjed stigao konjanika koji se iz sve snage trudio da umakne.
Nastrijeljeni medvjed pokazuje toliki bijes i razvija takvu brzinu da ga to ini
krajnje opasnim.
No kako je medvjedu moglo uspjeti da obori konja?
Najprije je bio tako pametan da mu se priulja uz vjetar kako ga konj ne
bi mogao nanjuiti. Stigavi u blizinu svoga plijena zaskoio ga je u nekoliko
dugakih brzih skokova, a zatim ga napao sprijeda. Po ranama moe vidjeti da
ga je sprijeda oborio. Pogledaj samo proparane prednje noge i obje zaderotine
desno i lijevo u vratu! Prednjim je apama zgrabio konja za vrat, a stranjima se
opro o njegove prednje noge. Kod njegove medvjee snage, koja je uostalom
poslovina, bio je dovoljan jedan trzaj da obori konja na zemlju. Zatim mu je
zubima zdrobio jedan kraljenjak na zatiljku. To jasno vidi po ranama. eli li
jo uvijek da te on zagrli?
O moj zatitnie! O moj uvaru! To mi ne pada ni na um. Ne bih mu
mogao zdrobiti prsni ko kao to sam maloas rekao. No ipak ga se ne bih bojao

da doe do borbe izmeu mene i njega. Morao bih samo imati uza se svoju
puku. Nije li to najsigurnije?
Jeste, ali ima lovaca koji napadaju medvjeda samo noem.
Je li to mogue?
Jest. Samo to je za to potrebna hladnokrvnost. velika tjelesna snaga i
siguran udarac. Ako no ne pogodi u srce, ovjek je obino izgubljen. Pukom
se medvjed dade ubiti na razliite naine. Ali nikad ne pucaj na njega s velike
udaljenostti! Najbolje je da mu poe ususret prislonivi puku na rame.
Medvjed e se uspraviti da doeka strijelca pa mu moe na deset korak ispaliti
smrtonosni hitac u srce. Budui da medvjed obino irom razjapi ralje, moe se
i ondje pogoditi kakvo osjetljivo mjesto i protjerati mu metak kroz gornji dio
drijela u mozak. Meutim, ak i onda, ako medvjed padne i ostane nepomino
leati, treba biti na oprezu. Prije nego to nemarno prie pogoenom
medvjeu, mora se najprije tano uvjeriti je li zaista mrtav.
Ovu sam pouku dao u odreenoj namjeri nadajui se da u jo iste veeri
upoznati tog medvjeda.
Uto su se Demal i Janak vratili. ena je ostala kod bolesnika. Trgovac
ugljenom me upita:
O emu si to htio zbog konja razgovarati sa mnom?
Htio sam znati hoe li cijelo meso upotrijebiti za sebe?
Hou. Spremit u ga.
Onda uzmi najbolje komade! One slabije u kupiti od tebe.
Ti? emu?
Za medvjeda.
Taj je ve dosta dobio. Kani Ii mu jo davati poklone zato to mi je ubio
konja?
Ne kanim. Poklon mu ne spremam. Zna li moda da li se ta zvijer ve
dulje vremena zadrava u ovom kraju?
Prije nikad nisam naiao na njegov trag. Susjedi stanuju ovdje daleko
jedan od drugoga, ali budui da ja kao trgovac marljivo posjeujem okolina
mjesta, sigurno bih bio uo da je ve izvrio kakav slian grabe.
Onda je medvjed ovdje stran pa jo ne poznaje prilike i ne zna gdje bi na
lak nain utaio glad. Vjerujem da, e se noas vratiti da podere ostatak konja.
Nalazi li se mjesto, na kojem je ubio konja, daleko odavde?
Nije daleko. uo sam od svoje ene da je stajala upravo ondje kad ste vi
stigli. Konj je leao meu kamenjem na vrhu one izboine ume.
Zato bih jedan dio mesa htio odnijeti natrag onamo pa ondje ekati na
medvjeda.
Efendijo, to ti pada na um!
Nita neobino.
Ne govori tako! Valjda ne kaini tako golemu zvijer ekati po mrkloj
noi? Tako neto nisam jo nikada uo, Ako koji medvjed zaluta u ovaj kraj, a
to se vrlo rijetko deava, onda se skupe svi hrabri ljudi i dovedu sa sobom svoje

pse ili pak poalju vojsku. Onda uvijek dolazi do prave bitke u kojoj pogibaju
brojni psi, kadto i ljudi, a medvjed kao pobjednik odlazi s bojita sve dok
naposljetku ne bude savladan u drugoj, treoj ili etvrtoj bici.
Ukazujete mu veliku ast. Za medvjeda je dovoljan jedan jedini ovjek s
dobrom pukom,
Efendijo, da ne kani moda posve sam izai pred njega?
Svakako. Ili zar me moda eli pratiti?
Ni za sva blaga svijeta! viknu on ispruivi od sebe svih deset prstiju.
No, neu poi sam, ve u sa sobom povesti jednog od svojih pratilaca.
Dakako mene, mene! viknu Halef, a oi mu zasjae.
Da, tebe, Halefe. Ti e biti prisutan da bi o tome mogao pripovijedati
Hani, najdivnijoj od svih ena koje usreuju svoje mueve.
Hamdulilah! Odnijet u Hani medvjee stegno i nauiti je da ga usoli
i osui kao... kao... hm ... O sreo! o blaenstvo!
Umalo da u svom oduevljenju nije odao tajnu kako je ono prekrio
zapovljedi korana. Lice mu je sjalo od uitka, ali Osko i Omar gledali su
nezadovoljno.
Efendijo dobaci Osko misli moda da bismo se mi bojali
medvjeda?
Ne mislim jer znam da ste hrabri.
Onda te molimo da i nas povede sa sobom.
Ne mogu. Odvie mnogo nas ne smije biti. Inae bismo poplaili zvijer
jer medvjed je lukav, premda se esto za njega tvrdi upravo protivno. Uostalom,
povjeravam vam vanu zadau pa bi se lako moglo dogoditi da i vi morate
dokazati svoju hrabrost, jer bi medvjed mogao doi na pomisao da i k vam doe
u pohode.
Nama? Kako?
Treba da uvate nae konje koje emo ovdje staviti u obor. Noas ih ne
smijemo ostaviti na otvorenom jer bi medvjed mogao ponovo zaeljeli svjee
konjetine. Sad naime vjetri pue odavde prema onom mjestu na kojem emo
ekati na njega. Njuh mu je dovoljno osjetljiv da primijeti kako se ovdje nalaze
konji. Mogao bi mrtvo meso ostaviti da lei netaknuto, pa poi ovamo po ivo.
Halef i ja moramo raunati s tim da se medvjed nee pojaviti pred nama, ve da
e krenuti ravno prema sjeniku. U tom sluaju e nam vai hici objaviti to se
dogodilo.
Hvala, efendijo. Vidim da ipak ima povjerenja u nas. Mi emo vjerno
uvati strau. Neka medvjed samo doe. Nai meci e ga pozdraviti.
Ali ne onako kako vi to moda mislite. Morate ga ekati ovdje u sjeniku
kraj konja, a nikako vani. Za takav pothvat nemate dovoljno iskustvo pa biste
time samo ludo smiono stavili ivot na kocku.
Zar da se od te zvijeri zaklonimo iza dasaka?
Jest, jer i mi emo se zakloniti iza kamenja. Vae puke nisu dovoljno
pouzdane, a sve da i pogodite medvjeda, bio bi samo sretni sluaj da ga tane

smrtno rani. Kad bi na vas naiao vani, uvjeren sam da bi bar jedan od vas
zaglavio.
Ali to moemo poduzeti protiv njega ako on stoji vani, a mi smo ovdje i
ne moemo ga vidjeti?
Zato ete ga to jasnije uti. Ovaj sjenik je lako graen, a vi nemate ni
pojma kako medvjed u sluaju potrebe moe biti otrouman, On tano zna to
su vrata pa pokuava da ih probije ili da ih svojim snanim pandama rastrga,
Ako mu to ne uspije, obii e cijelu zgradu i pretraiti svaku pojedinu dasku ne
bi li je uspio istrgnuti. im probije mali otvor, onda mu kraj njegove neizmjerne
tjelesne snage nee biti teko da silom ue u sjenik. Sad vam je jasna vaa
zadaa. Bude li medvjed doao do sjenika, ut ete ga gdje grebe po njemu i po
tome znati gdje se nalazi pa ispalite u njega metak kroz tanke daske. Mi emo
vani uti hice, a sve ostalo je naa stvar.
Onda uope ne moe doi do prave borbe izmeu njega i nas!
Naprotiv, vrlo lako moe doi do nje. Na lake rane medvjed se gotovo i
ne obazire, ve samo napada udvostruenim bijesom. On bi usprkos vaih hitaca
mogao probiti tanke daske ili se provui kroz njih. Onda e vas napasti i vi se
morate braniti. Neete imati vremena za pucanje jer ne moete napuniti puke.
Morate ga udariti kundakom po njuki, ali nipoto po tvrdoj lubanji jer bi se
kundak razbio. To i ubodi noem u srce jedino su ime se moete braniti dok
Halef i ja ne stignemo ovamo. Uostalom, mi i nismo tako daleko. Kasnije u
vam dati potanje upute.
Ali ve je tamno ubaci Halef a nai konji su jo vani. Kad bi doao
sada i ubio tvoga Rija?
Sad jo ne dolazi, a osim toga Ri nije ugljenarski konj. Vjerujem tovie
da bi mu mirno mogao prepustiti da se sam obrani od medvjeda. Ovakva
istokrvna ivotinja vlada se u opasnosti drukije od obinog kljuseta. Jo neko
vrijeme moemo mirno ostaviti konje na pai. Bude li medvjed zaista doao,
nee doi prije deset sati nou. Da nita ne propustimo, zapalit emo vani vatru i
sjesti uz nju. Tako emo imati pred sobom konje pa im moemo odmah svojim
pukama pritei u pomo. Uostalom, vatra e svijetliti nadaleko pa e odvratiti
medvjeda i od toga da prerano posjeti mrcinite. Sad se radi samo jo o
konjetini.
Ugljenar je rado primio moju ponudu. Za njega je bila glavna stvar da zvijer
bude ubijena. One dijelove konja koje je elio zadrati, skinuo je s kostiju. I kraj
toga je preostalo dovoljno za medvjeda; za taj ostatak zatraio je trideset
pijastera to sam mu rado platio.
Vani uz ui dio kue bila je naslagana velika hrpa goriva drva. Kupio sam je
od Janaka za deset pijastera i dao nedaleko kunih vrata koja su gledala prema
jeziku ume, zapaliti veliku vatru koju je trebalo podravati sve dok nas dvojica
ne krenemo u lov. Vatra je svijetlila dovoljno daleko da smo mogli vidjeti i
uvati svoje konje koji su pasli u blizini kue. Osko je ostao uz vatru, a mi ostali
uosmo o u sobu. Htio sam pregledati Mubareka.

Jo vani smo uli neprekidno jaukanje. Taj ovjek je pruao stranu sliku.
Iscereno lice, krvlju podlivene oi, pjena koja mu je navrla na usta, neprekidne
kletve i proklinjanja, ruan zadah koji se irio oko njega, sve je to djelovalo tako
odbojno da sam se morao zaista s mukom svladati da unem kraj njega i da mu
pregledam ranu.
Starca su nemarno povezale nesavjesne ruke. Kad sam htio skinuti povoj i
zbog toga mu dodirnuo ruku, zaurlao je od bola kao divlja ivotinja i sav se
propeo. Pokuao je da se od mene obrani zdravom rukom.
Groznica mu je kadto davala toliku snagu da sam ga morao upravo silom
svladati. Bila su potrebna tri ovjeka da ga pridre da bi s njegovih rana mogao
skinuti krpe. Odmah sam opazio da tu vie nema spasa. Bilo je prekasno i za
amputaciju. Razotkrio sam mu i rame, razrezavi kaftan. Ve je poela upala,
ruka je trunula, a odvratni sokovi trunjenja irili su upravo uasan vonj.
Nismo mogli uiniti nita, osim da mu dademo vode koju je viui traio.
To smo prepustili eni. Bilo je pravo udo da je taj ovjek izdrao put dovde.
Stajali smo kraj njega tresui se od jeze. Nismo vie mislili na njegova
neprijateljstva, ve samo na straan svretak to ga je sam sebi priredio. Demal
ree:
Efendijo, ne bi li bilo bolje da ga ubijemo? To bi bilo najbolje
dobroinstvo to bismo mu ga mogli iskazati.
Nemamo pravo na to odgovorih. Uostalom, on je svoje patnje
zasluio to takoer morate imati na umu, pa lei sad pred vama kao primjer i
opomena za sve vas, upravo za vas, za tebe, Demale, za Janaka i za njegovu
enu.
Za nas? upita Demal smeteno. Zato?
Rei u vam: tko hoda putovima toga ovjeka izvrgava se opasnosti da
e svriti, na isti takav straan nain. Jo nikad nisam vidio zloinca da umire
sretno.
Ti misli dakle da je taj poboan ovjek bio zloinac?
Mislim, a i ti vrlo dobro zna da imam pravo.
Efendijo, tvoje rijei ne vrijede za me nasmije se Demal. Ja sam
tvoj prijatelj i nemam nikakve veze s tim starcem. Alah zna da sam pravedan i
da ne zasluujem kaznu. I ovaj ovjek, trgovac ugljena i njegova ena su estiti
ljudi. Tvoje rijei se ne odnose na nas. Neka se svatko sam brine za svoje
greke.
Budui da je bio svjestan da se prema nama odnosi opako i neiskreno,
njegove su rijei bile drske, pa Halef zato smjesta posegnu prema onom mjestu
svoga pojasa gdje se nalazio bi. Ja mu meutim odmahnuh rukom i odgovorih
konakdiji:
Ima pravo, svi smo mi grijeinici i svako ima svoje greke. Ipak je
ovjeku dunost da opomene one koji su mu u blizini ako se oni izvrgavaju
opasnosti i mogli bi u njoj poginuti. Time sam izvrio svoju dunost, a sad je
vaa stvar hoete li posluati moju opomenu ili ne. Ovdje smo gotovi pa

moemo odnijeti meso onamo gdje je medvjed napao konja.

Uosmo u sjenik. Konjski kostur nije bio jo razrezan pa smo ga mogli
cijeloga odnijeti. Halef i trgovac ugljenom uhvatie konja sprijeda, a ja
odostraga i tako krenusmo. U blizini mjesta, gdje je medvjed razderao konja,
poloismo teret na zemlju. Na tekom kosturu visjela je jo najmanje jedna
centa mesa. Kou je Janak ve zgulio. Da medvjed ne bi nanjuio nae svjee
tragove, vrsto smo otrli cipele o krvavo meso. Miris mesa morao ga je zavarati.
Zatim krenusmo dalje.
Kad smo stigli na cilj, opazih da je za nau svrhu veoma prikladan. Premda
je ve bilo vee i tamno, ipak sam razabrao pojedinosti toga predjela pa sam u
polukrugu obiao oko njega tako da se naao izmeu mene i jarke vatre od koje
su se svi obrisi ocrtavali prema plamenu.
Jeziac ume zavravao je u otrom stjenovitom iljku s kojega su se sruile
krupne gromade kamena porazbacane uokolo. Izmeu njih je Janak pronaao
uginula konja. Poloili smo ga opet na isto mjesto pa ako se sad sakrijemo uz
povoljan vjetar iza jedne od tih kamenih gromaa, nije nam zvijer mogla umai
ako zaista doe.
Janak se nije ovdje nipoto ugodno osjeao pa ubrzo ode. Polako smo pola
za njim.
Taj ovjek ne bi htio da ga medvjed podere nasmije se Halef. Sad
u tami bi mu se to moda moglo dogoditi, ali kladim se da bi medvjed, kad bi ga
ugledao danju, pomislio: odvie si prljav! Uostalom, sidi, ti si mi dao znak da
pogledam onaj omot to ga je drao u ruci.
Jesam. Zna li to je u njemu?
Dakako; odmah sam prepoznao krpu koju je vlasnica ribljeg ulja ovila
oko suenog mesa. Bacio sam je zajedno s kobasicom. Da nije moda Janak
pronaao kobasicu?
Vrlo vjerojatno jer je ono to se nalazilo u krpi imalo oblik kobasice.
Neka je dakle pojede i neka osjeti nastavak mojih muka! Volio bih da ga
mogu pri tom promatrati. Upravo bih uivao u tome.
Moda e ti si se pruiti ta prilika. Budui da je Janak pronaao kobasicu,
zakljuujem da je proao kraj onog mjesta gdje si je bacio. to je traio ondje?
Njegova je ena rekla da je otiao da trai medvjedov trag, ali to nije istina.
Doznao je da emo doi pa ga je nestrpljivost natjerala da nam pojae u susret.
Mora dakle da mu je mnogo stalo do toga da doemo jer je otiao, premda je
morao misliti na to da emo za njegove odsutnosti mnogo lake otkriti
sakrivenog Mubareka nego to bismo to uinili da je on bio prisutan. Iz toga se
dade naslutiti da mu je obean dio plijena to ga se nitarije nadaju nai kod nas.
Kaem ti, sidi, da smo mi odvie dobri s tim ljudima. Trebali bismo ih
sve postrijeljati. ovjeanstvo bi nam bilo zahvalno.
Ti zna to mislim o tome. Uostalom, ja sam ve pucao. Mubarek e
umrijeti od mojih metaka. Iz zasjede ne ubijam. To bi bilo umorstvo. Ali ako
nas tako napadnu da nam je ivot ugroen, branit emo se svim sredstvima.

Vratili smo se k vatri uz koju su se u meuvremenu smjestili svi ostali.

Demal je zabo u zemlju dvije ralje i upravo zabadao vei komad mesa na prut
koji mu je sluio kao raanj. Ako je mislio da emo mu biti gosti, onda se
prevario. Sreom smo imali jo malu zalihu hrane i ta je za veeras bila
dovoljna.
Kad nas je trgovac ugljenom vidio gdje jedemo, dobio je takav tek da nije
mogao ekati da se konjetina spee. Otiao je u kuu, doveo svoju enu i donio
onaj paketi. Oboje sjedoe uz vatru, jedno kraj drugoga. On razvije krpu i
zaista: u njoj je bila kobasica. Razdijelio ju je, ali veoma nejednako; ena je
dobila manji, a on vei dio. Kad ga je Demal upitao odakle mu kobasica, Janak
izjavi da ju je donio s jednog od svojih poslovnih putovanja. Onda je smije jesti
jer nije musliman. Zaista su i on i ena s velikim uitkom jeli kobasicu. Halef ih
je paljivo promatrao. Sigurno bi volio staviti kakvu primjedbu, ali se nije
usuivao.
Iz kue je meutim i dalje dopiralo neprekidno Mubarekovo stenjanje i
jaukanje, pomijeano s pojedinim otrim krikovima prepasti. Zvualo je upravo
kao da neki ovjek lei na muilima. Njegovi saveznici nisu marili za to. Rekao
sam eni da mu odnese vode, ali upravo u taj as bilo je gotovo peenje pa ona
odbi da me poslua. Zato ustadoh sam.
Tek to sam ustao kad taj ovjek, posveen smrti, tako uasno zaurla da me
upravo prola jeza. Htio sam pouriti k njemu, ali on se ve pojavi na vratima i
viknu:
Pomo, pomo! Gorim!
Pojurio je prema nama. Vruica mu je dala snage. Ali ve nakon nekoliko
koraka se zaustavi, ukoeno se zagleda u vatru i sav uasnut zaurla:
I ovdje plamen? Posvuda plamen? U meni takoer gori! U pomo, u
pomo!
Starac podigne neozlijeenu ruku u vis, a zatim teko tresnu o zemlju gdje je
i dalje jaukao. Podigli smo ga da ga odnesemo natrag u sobu, ali nam je to
zadalo dosta muke jer se upravo oajno branio drei nas zlim dusima. Kad smo
ga onda poloili u sobi na leaj bio je sam iscrpljen i sklopio oi. Zato opet
izaosmo iz kue. Ubrzo je meutim opet poeo urlati tako da se to jedva dalo
izdrati. Tek nakon duljeg vremena utihnulo je sve u kui i ja uoh da pogledam
to je.
Leao je mraku. Zato zapalih lu i posvijetlih mu lice. Oi su mu bile
uperene u mene. Doao je k svijesti i prepoznao me.
Kaurine! siknu na mene, Dakle si ipak doao? Proklet bio! Ti si
moj ubojica! Ali ja neu umrijeti, ne elim umrijeti. Hou tebe, tebe hou da
vidim gdje umire!
Kleao sam tik kraj njega, drei u ruci lonac s vodom kojom sam ga htio
osvjeiti. On se naglo pomaknu, istrgne no iz mog pojasa, pa strelovito
zamahne. Pogodio bi me u prsa da se nisam obranio loncem. Narednog trenutka
istrgnuo sam mu no.

 Zaista si straan ovjek. Jo u posljednjem asu pokuava prolijevati

krv. Kako moe ...
uti! prekinu me on zaurlavi. Zato imam groznicu? Zato sam
tako slab da sam morao dopustiti da mi istrgne no? uj to u ti sad rei!
On se polako uspravi. Oi su mu svjetlucale kao u pantere. I nehotice sam
ustuknuo.
Boji li me se? podrugljivo e on. Oh, zaista je strano imati me
kao neprijatelja? Alah, Alah, opet me pee!
Taj nesretni ovjek klonu natrag na leaj i opet stade vikati. Svijest ga je
napustila, a vruica ponovo svladala. Zadah u kolibi bio je nepodnoljiv. Kad
sam se opet naao vani na svjeom zraku duboko odahnuh, ali ne samo zbog
zadaha. Tko je ve vidio ovjeka da tako umire, taj to nikad nee zaboraviti. Jo
i danas me spopada jeza kad se sjetim one veeri.

LOV NA MEDVJEDA
NA MOM satu stajala je kazaljka na deset. Budui da Turci broje sate od
zalaza sunca, a sunce je toga dana zapalo oko sedam, bila su prema tamonjem
raunanju vremena tri sata. Napojili smo konje u potoku i odveli ih u sjenik.
Efendijo, gdje emo ostati mi, moja ena, konakdija i ja?
Uite u sjenik konjima! savjetovao sam im.
Ne, ne! Sam si rekao da bi se medvjed mogao probiti u sjenik. Ui emo
u sobu. Ako medvjed doe, pobjei emo pod krov i povui ljestve za sobom.
Mubareka moe mirno poderati.
Ono to je taj ovjek nazivao ljestvama, bila je zapravo greda u koju su bili
urezani utori. Bila je naslonjena na zid sobe. Kao strop sluio je sloj usporedno
sloenih kolaca.
Ugasili smo vatru, a ono troje se pourie da pobjegnu u sobu. Osko i Omar
krenue u sjenik poto sam im prije toga jo jednom razjasnio kako se moraju
vladati.
Zatim krenuh s Halefom. Malian se najprije ponovo uvjerio o tome da mu
puke nee zatajiti. Sa sobom sam ponio samo medvjedarku; karabinka mi kod
takve zvijeri ne bi mogla biti od koristi.
Zapravo bi medvjed morao biti ve ondje dobaci Halef.
Tako je tamno da bismo ga ugledali tek kad se naemo pred njim.
Upravo zato ne smijemo ravno poi onamo. Vjetri pue od nas pa bi nas
medvjed svakako nanjuio. Poi emo u luku da priemo s protivne strane.
Kad smo se pribliili dotinom mjestu, stadosmo se kretati s najveim
oprezom jer ne samo to je medvjed mogao biti ondje, ve je mogao i doi
upravo s te strane s koje smo se mi uljali. Drali smo puke na gotovs i
pokadto zastajkivali da osluhnemo. Ako se medvjed ve nalazio uz kostur
konja, onda bismo morali uti njegovo mljackanje i pucketamje kostiju. Nismo
meutim uli nita, osim tihog utanja vjetra u kronjama drvea.
Naposljetku smo se toliko pribliili da smo, zavirivi iza kamena mogli
ugledati strvinu. Medvjeda nije bilo kraj nje. Uspeli smo se na neku veliku
stijenu u blizini. Bila je visoka kao dva ovjeka pa nas je dobro zatiivala pred
napadajem zvijeri. Kamen je bio debeo, obrastao mahovinom, i pruao je posve
ugodno poivalite. Legosmo jedan kraj drugoga i stadosmo ekati.
Sidi apnu mi Halef. Ne bi li bilo bolje da smo se razdijelili?
Bilo bi. Mogli bismo medvjeda doekati s dvije strane.
Onda uinimo tako.
Ne. Ti potcjenjuje opasnost, a to je uvijek pogreno. Tvoja samosvijest
te lako moe zavesti da bude neoprezan. U prvom redu traim da puca samo
onda kad ti ja to doputam.
Kani dakle pucati prije mene?
Da, jer moj metak jae djeluje.
To mi je ao, sidi, jer sam ja htio ubiti medvjeda. Kakve li slave za mene

kad budem svojoj Hani, najdivnijoj meu enama, pripovijedao da si ga ti ubio?

Htio bih da joj uzmognem rei da je medvjed poginuo pogoen mojim tanetom.
Moda e joj to moi pripovijedati jer medvjed vjerojatno nee poginuti
od jedne jedine kugle. Ne pogodi ga metak odmah u srce, sigurno e doi
ovamo da nas napadne. Pustit emo ga da nam se priblii, a kad se uspravi uz
kamen da se uspne na njega, moe mu mirno ispaliti metak u ralje ili oko. A
sad utimo! Budemo li govorili, neemo primijetiti da li nam se zvijer pribliila.
Nijemo smo oslukivah u no. Vjetri je utao iznad ume, uborei kao
kakav daleki vodopad. Budui da je to utanje trajalo neprekidno jednakom
jainom, lako se dao razlikovati svaki drugi zvuk. Naa je strpljivost stavljena u
teku kunju. Moj sat, ije sam kazaljke dodirnuo vrcima prstiju, ree mi da je
ve pono.
Medvjed uope nee doi apnu Halef. Uzalud smo se radovali.
Vjerojatno nikad neu ...
Prekinuo se jer je, tano kao i ja, uo kako se zakotrljao neki kamen. Stali
smo napeto oslukivati.
Sidi, pao je kamen apnu mi Halef. Ali to nije medvjed jer bismo
inae morali uti da se kotrlja i drugo kamenje.
Nikako. To to je izvrnuo taj jedan kamen, uinilo ga je opreznim.
Premda bi to mogla biti i neka druga ivotinja, ipak drim da je medvjed.
Svakako u ga osjetiti njuhom prije nego to ga ugledam.
Njuhom? Kako je to mogue?
Uvjebani ovjek moe to osjetiti. Divlje zvijeri ire oko sebe poseban
otar vonj. Vonj medvjeda nije dodue ni izdaleka tako snaan kao to je vonj
lava, tigra i pantere, ali ja u ga ipak osjetiti. uj!
Desno od nas kao da je zapucketala grana. Zvijer nam se pribliavala niza
strmu padinu onog jezica ume. Sad sam je zaista osjetio njuhom. Tko je ak u
kavezu vidio divlju zvijer, sigurno je zamijetio i onaj jetki vonj to ga ire
zvijeri, a osobito one iz roda maaka. Ako se pak zvijer nalazi na slobodi, onda
je taj zadah jo mnogo jai. Otar je i grize pa ga svaki osjetljivi nos mora
zamijetiti, a uvjebani organi njuha zamijetit e ga ve izdaleka. I ja sam sad
osjetio taj divlji miris.
Osjea li ga njuhom? apnuh Halefu posve tiho.
Ne osjeam odvrati on poto je pomno omirisao nadesno i nalijevo'.
Dolazi ve ga njuim!
Onda u tvom nosu ima vie nego u mojem. Ah, sad e dobiti pozdrav
koji e ga zauditi.
Halef nape kokot svoje puke,
Bez urbe! opomenuh ga. Ti svakako smije pucati tek nakon
mene, jesi li razumio? Ne poslua li, ozbiljno u se naljutiti. Mogao bi svojom
neopreznou protjerati medvjeda.
Nije mi odgovorio, ali sam uo njegov dah. Moj Halef je izgubio svoj mir;
zahvatila ga je lovaka groznica.

Zausmo tiho brundanje upravo kao da prede maak, a odmah zatim

opazismo kako se neki krupni tamni predmet pribliuje konjskoj strvini,
Je li to on? Je li to on? apnu mi Halef na uho. Uzbueno je disao.
Da, on je.
Onda pucaj! Ta pucaj napokon!
Samo strpljivo! ini se da dre.
Da, sidi, udno me je uhvatilo. Priznajem da drem, ali ne zbog straha.
Poznajem to drhtanje.
Ta pucaj ve jednom, pucaj, da i ja doem na red!
Savladaj se Halefe. Neu pucati prije nego to mi se prui dobar cilj.
Imamo vremena. Medvjed ne dere kao lav. On je sladokusac pa dere s
uitkom. Najprije uzima one komade koji mu se ine najzamamljiviji, a sve ono
to mu slabije prija, gura u stranu da bi se tome kasnije posvetio. Ovaj medvjed
e vjerojatno nekoliko sati ostati uz strvinu, da ne bi moda naglo progutanim
zalogajima pokvario eludac. Zatim e krenuti nalijevo prema vodi da se estito
napije, a tek onda e se povui u svoj leaj.
Ali mi ne moemo ekati tolike sate.
Ja to i ne kanim. elim samo priekati dok se medvjed uspravi. On to
esto ini za vrijeme jela. Svaki se medvjed voli izmeu pojedinih obroka
uspraviti na stranje ape, a prednjima otire gubicu. Pri tome emo ga razabrati
jasnije nego sada. Bilo bi ludo da prije toga pucamo. To bi bila najvea glupost
jer ti ne moe razlikovati njegovo tijelo od strvine konja i tamnoga tla.
Ipak, ipak! Vidim ga. Tako ga jasno vidim da u pucati.
Halef se stane nemirno mekoljiti pa tovie podigne puku na obraz.
Dolje s pukom! ljuti to mu apnuh.
Malian skine puku, ali je bio tako uzbuen da nije mogao ni trenutka
mirno leati te bi nas sigurno odao svojim nemirom da kamen nije bio tako
gusto obrastao mahovinom.
inilo se da medvjedu dobro prija veera. Srkao je i mljackao kao kakvo
loe odgojeno dijete kad jede juhu. Medvjed je zaista bio sladokusac. Tu i tamo
bi zubima smrskao kakvu uplju kost pa smo jasno uli kako iz nje sie
modinu.
Zatim nasta stanka. Medvjed zadovoljno zabrunda i stane apama pljeskati
po mesu sigurno da opipom provjeri kakvou pojedinih komada. Zatim se
uspravi. Prije nego to je vrsto sjeo nekoliko se puta ponovo spusti na prednje
noge. Kad se medvjed za vrijeme takvih stanki u deranju uspravlja, Indijanac
kae: Prislukuje u svoj eludac. Trenutak toga prislukivanja je
najprikladniji za hitac. Prislonio sam puku na rame.
Sad se jasno dao razabrati cio lik medvjeda. Bio je, kako smo pravilno
naslutili, upravo golem. To sam jasno vidio, ali sam ipak spustio puku.
Alah, Alah! Ta pucaj, pucaj! napade me Halef gotovo odvie glasno.
Tiho, tiho! Inae e te uti.
Ali zato ne puca?

 Zar ne vidi da nam je okrenuo lea?

to to smeta?
Hitac nije dovoljno siguran. Medvjed gleda prema kui. Da nije nanjuio
nae konje? To bi moglo biti. Okrenuo se od strvine. To je opasno. Moramo
ekati dok se ponovo okrene, a zatim budalo! to ti pada napamet!
Posljednje sam rijei glasno viknuo. Halef nije vie mogao obuzdavati
nestrpljivost. Tako je brzo nanianio i opalio da to nisam mogao sprijeiti.
Ne obazirui se na moju srdbu, malian skoi na noge, zamahne ispucanom
pukom po zraku i vikne:
Pobjeda! Trijumf! Mrtav je! Gotov je!
Posegnuo sam iznad sebe, uhvatio Halefa za pojas i trgnuo ga dolje.
Hoe li utjeti, nesretnie! Poplaio si medvjeda.
Poplaio? viknu on nastojei da se oslobodi mog zahvata. Ubio
sam ga! Svladao sam ga. Ta vidi gdje lei!
On mi se silom istrgne, skoi opet na noge i vikne to je glasnije mogao:
Omare, Osko, ujte uitak, ujte blaenstvo! ujte slavu svog prijatelja i
pripazite na zvuk trublje moje divote! Ustrijelio sam si medvjeda, poslao sam ga
njegovim oevima i strievima, ja, Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas,
Ibn ...
Nije mogao dalje jer sam sad i ja skoio, zgrabio ga za iju i pritisnuo ga o
kamen. Zaista sam bio veoma ljut pa sam ga zato tako vrsto zgrabio da je pod
mojom akom klonuo kao lutka.
Ako samo jo pisne, osjetit e moju aku, ti vlasnie nesretnog ovjeg
mozga! zaprijetih mu se, Ostani ovdje gore i brzo napuni puku. Vidjet u
mogu li spasiti plijen.
Rekavi to, skoih s kamena ne marei za svoju tek nedavno ozdravljenu
nogu. Dolje brzo unuh, olabavili no i podigoh puku na rame. Ako je
medvjed bio ovdje, on e me svakako odmah napasti. Odozgo sam uo
zveckanje Halefove nabojnjae, ali dolje je sve ostalo mirne. Nisam mogao nita
uti ni vidjeti. Opazio sam jedino to da se medvjed ne nalazi vie kod strvine.
Ipak je bio potreban krajnji oprez. Takav je stari medvjed mogao biti
dovoljno lukav da se na mene ne baci smjesta, ve da se potajice odulja oko
kamena. To bi bilo opasno jer doe li iza ugla, sukobit emo se na takvoj blizini
da bi me mogao dosei pandama. Zato se udaljih nekoliko koraka u stranu tako
da sam istodobno mogao paziti i na stijenu i na strvinu.
ekao sam i neko vrijeme napeto oslukivao. Onda odjednom odjeknu u
blizini kue krik pa jo jedan, i jo jedan, a zatim zauh povike pune oaja:
Ostavite me, pustite me! U pomo! U pomo!
To je Mubarek ! doviknu Halef s kamena.
Htio sam mu odgovoriti, ali nisam dospio jer sam sad iz onog smjera uo
hitac. Poznavao sam taj posebni otri prasak. To je bila Oskova crnogorska
puka.
Medvjed je tamo prijeko kod staje doviknuh Halefu priguenim

glasom. Sii brzo dolje.

Hamdulilah! Onda emo ga ipak jo dobiti! pobjedonosno e malian.
On skoi dolje, padne, opet se podigne i potri kraj mene. Pourio sam za
njim, ali tek to sam pretrao nekoliko koraka, osjetih kako me neto probada u
glenju noge. Mora da sam, skoivi sa stijene, ponovo povrijedio nogu. Bio
sam dakle prisiljen da svoj galop usporim na obini kas. Pri tome sam zdravom
nogom grabio daleko, a bolesnu sam oprezno vukao, oslanjajui se samo na
vrke prstiju.
Sad kroz nonu tiinu odjeknu upravo neopisivi krik. Je li to bio Mubarek ili
Halef koji je u meuvremenu ve morao stii do kue? Da nije taj neoprezni
ovjek uletio medvjedu ravno u pande? Toliko sam se uplaio za maliana da
me oblio znoj po itavom tijelu. Nisam se vie mogao obazirati na nogu i
pojurih to sam bre mogao.
Sad sam zauo i Oskove i Omarove glasove. Opet hitac! Na nesreu je na
mom putu leao kamen. Nisam ga mogao vidjeti pa posrnuh preko njega i
padoh koliko sam god bio dug i irok. Medvjedarka mi izleti iz ruke nisam
vidio kamo.
Brzo se podigoh i ogledah se. Puku nisam vidio, a nisam imao ni vremena
da je traim. Bio sam uvjeren da se Halef nalazi u opasnosti pa nisam smio
gubiti ni trenutka. Zato jurnuh dalje i izvukoh no iz pojasa. Trao sam prema
sjeniku.
Osko, gdje je medvjed, gdje? viknuh ve izdaleka.
Vani, vani! odgovori mi Osko iz sjenika.
Je li Halef bio ovdje?
Jeste, ali je opet poao za medvjedom.
Sad sam stajao kraj drvenog zida. Iz njega su bile istrgnute dvije daske.
Ovuda je medvjed pokuao ui viknu Osko. Ispalio sam u njega
metak.
Jesi Ii ga pogodio?
Ne znam. Daske su pukle tek nakon mog hica.
Kamo je otiao Halef?
Nadesno; tako smo uli.
Ostanite unutra i pripazite. Medvjed bi se mogao vratiti.
Potrao sam dalje u naznaenom smjeru. Kuna vrata bila su otvorena i
netko je stajao u njima. To sam vidio po sjeni jer su u kui gorjele lui. Na
zemlji je lealo tijelo nekog ovjeka. Posrnuo sam preko njega, ali nisam pao.
Pucaj, pucaj zauih dva glasa kako viu iz sobe.
Bio sam svega desetak koraka od vrata i sad sam prepoznao ovjeka koji je
ondje stajao. Bio je to Halef. Puka mu je bila prislonjena o rame i uperena u
sobu. Njegov hitac prasnu, a zatim on izleti iz vrata i tresne o zemlju kao da ga
je izbacila neka snana ruka. U narednom trenutku pojavi se medvjed, progura
se na sve etiri noge kroz uska i niska vrat pa se brzo opet uspravi.
I Halef je smjesta skoio na noge. Obojica, on i medvjed, stajali su prijetei

jedan suelice drugome, svega tri koraka jedan od drugoga. Halef okrene puku
i zamahnu njome da kundakom udari medvjeda. Uto prepozna mene jer sam se
ve nalazio na domaku svijetla.
O sidi, puka mi je prazna! doviknu mi.
Sve se to mnogo bre odvilo nego to se moe pripovijedati ili itati.
Bjei! Da ga nisi udario!
Jo dok sam mu dovikivao te rijei, ja ga istodobno odgurnuh da je oteturao
u stranu. Zvijer se napola okrenu prema meni, razjapi ralje i otegnuto zaurla od
bijesa. Skoio sam pred nju i osjetio vrui i smrdljivi dah iz gubice. Strelovit
pokret posegnuo je za mnom, ali je zahvatio samo zrak jer se nisam vie
nalazio pred njim ve njemu zdesna. Ljevicom sam ga zgrabio za grivu na
zatiljku, a desnicom daleko zamahnuo i jednom, dva puta mu zabo no do drka
meu ona dva poznata rebra. Sve se to svrilo tako brzo da je medvjed dobio
oba smrtonosna uboda prije nego to mu je utihnuo urlik.
Medvjed se na stranjim apama baci nadesno, ali me njegova prednja apa
samo okrznu po ramenu. Dakako da nisam ostavio no u njegovim prsima. Dva
skoka natrag odnijela su me izvan dohvata njegovih panda. Onda sam zastao
otro promatrajui zvijer i podigavi no na novi ubod bude li potrebno.
Ali medvjed nije poao za mnom. Stajao je nepomino, irom razjapljenih
eljusti iz kojih se cijedila slina. Mrko me je gledao svojim sitnim svjetlucavim
oima. Onda se te oi polako zatvorie. Uzalud su se trudile da se ponovo
otvore. Golemim tijelom proe drhtaj. Zatim se najprije spusti na prednje noge i
pokua se, struui po zemlji, vrsto oprijeti, a naposljetku se izvali u stranu,
polagano, trzajui se. Iz gubice mu prodre jo tiho brundanje, a zatim mu se
noge ispruie. Bio je mrtav.
Alah akbar! viknu Halef koji kao da se sav ukoio na svome mjestu.
Alah je velik, ali taj je medvjed gotovo isto toliko velik. Je li mrtav, sidi?
Mislim da jeste. Budi sretan da je to tako dobro prolo.
Daj sidi. Bilo je strano!
Poekaj! zapovjedih mu. Jo uvijek nismo sigurni da je zaista
mrtav. Provjerit u.
Priao sam k zvijeri, poloio joj revolver na sklopljeno oko i dva puta
odapeo. Nije se ni makla.
Sad moe doi ovamo pogledati ga. Nije li mnogo vei od tebe?
upitah Halefa.
Jeste. Mislim tovie da je vii od tebe, sidi. Kaem ti: nisam drhtao kad
sam se naao pred njim s praznom pukom, ali srce umalo to mi nije prestalo
kucati.
Jesi li ve i tamo vani pucao u njega?
Jesam. Od sjenika je poao prema kunim vratima i uao u kuu. Vani ga
vjerojatno nisam pogodio, ali onaj drugi metak sigurno mu je prodro u prsa jer
je stajao samo dva koraka daleko uspravljen ispred mene. Mogao sam tano
nianiti.

 Ispripovjedi mi ukratko kako se sve to dogodilo!

Potrao sam prema sjeniku jer sam Oskovu puku prepoznao po prasku
pa sam odmah, zakljuio da medvjed, pokuava prodrijeti konjima. Nisam jo
stigao do sjenika kad sa strane zauh krik na koga se nisam ba mnogo obazirao.
Na sjeniku sam vidio da su dvije daske istrgane, a Osko i Omar mi rekoe da je
to uinio medvjed. Potrao sam dakle dalje. Tamo je na zemlji lealo neko
tamno tijelo, a drugo vee tijelo stajalo je kraj njega. To mora da je bio
medvjed. Zastao sam, nanianio i opalio. Medvjed krenu dalje prema vratima, a
ja za njim. Uao je u kuu, a i ja krenuh onamo poto sam opet brzo nabio
puku. Kad sam stigao na otvorena vrata, ugledah ga gdje stoji u sobi. Njukao
je Mubarekov leaj.
I nije napao staroga?
Staroga uope nisam ni vidio. Nije ga bilo. Vidio sam samo medvjeda, a
on je ugledao mene. Smjesta se okrenuo, poao prema meni i uspravio se. Od
prepasti sam zaboravio da odmah opalim jer me je ona njegova strana veliina
toliko iznenadila da sam jedva mogao disati. Netko mi je doviknuo da pucam.
Samo po sluhu bih mogao zakljuiti gdje se taj netko nalazi, ali njegove rijei
vratile su mi svijest. Upravo kad je medvjed pruio ape prema meni, opalih u
njega, ali sam od njega dobio takav udarac da sam izletio kroz vrata i pao na
zemlju. Kad sam opet skoio na noge, medvjed je stajao preda mnom. Puka mi
je bila prazna, a na no se nisam sjetio. Htio sam se obraniti kundakom. Uto si
doao ti, sidi.
Ba u pravo vrijeme.
Da, jer sam uvjeren da bi se moja puka slomila na medvjedovoj lubanji,
a on bi me onda zdrobio. Sidi, tebi zahvaljujem ivot.
On me uhvati za ruku i privue je na svoja prsa.
Ostavi to! I ti bi jednako postupio da su nam uloge bile zamijenjene!
Uinio bih to, ali veoma sumnjam da bi mi uspjelo da tako golemu zvijer
ubijem noem. Ti si ve i prije ubio sive medvjede, mnogo vee i opasnije nego
to je ovaj medvjed ovdje, ali ja nisam. Ta zvijer je zaista vea od lava.
Masivnija je, tano. Ono tijelo, koje lei tamo podalje, mora da je stari
Mubarek. Vjerojatno je mrtav. Posljednji napadaj groznice ga je istjerao iz kue.
Ipak me udi da je tako brzo klonuo.
Medvjed je stajao kraj njega. Moda ga je on ubio.
Moda. A sad emo najprije pogledati to je s ostalima.
Uosmo u sobu. Svjetlo, koje je obasjavalo sobu, dopiralo je odozgo. Kad
sam pogledao onamo, ugledah konakdiju i oba naa domaina gdje sjede gore
na kolju koje je sainjavalo strop. U rukama su drali zapaljene lui.
I ti dolazi, efendijo? upita Demal. Gdje je medvjed?
Lei pred vratima.
Alah, Alah!
Oni se spustie s kolja, dolje duboko odahnue, a Janak ree:
Vidi li da nismo bili sigurni pred njim. Uao je u sobu. Kakve li nemani!

Bio je velik gotovo kao vol.

Ta imali ste sa sobom oruje. Zato niste pucali?
Nismo glupi! Time bismo ga upozorili na nas pa bi se moda uspeo k
nama. Medvjed se umije penjati bolje od ovjeka. Zar to ne zna?
Znam. Vi dakle niste pucali, ali moga Halefa ste pozvali da puca.
Dakako! Ta on je elio da ubije medvjeda, a mi nismo namjeravali
izvesti tako smiono djelo. Osim toga doda lukavo Demal ako on napadne
medvjeda, onda medvjed nee misliti na nas.
To je bilo vrlo mudro, ali istodobno i veoma kukavno! Gdje je Mubarek?
Vani. Zgrabila ga je vruica pa je istrao iz kue. Da nije pri tom otvorio
vrata, ne bi ni medvjed mogao ui. Gdje li je sad taj neoprezni ovjek?
Vani je, mrtav. Sad emo opet zapaliti vatru.
Izali su za nama iz kue, ali se nisu usudili prii k medvjedu. Htjeli su da
najprije zapale vatru kako bi se uvjerili je li medvjed zaista mrtav. Halef ode po
Oska i Omara.
I ta dvojica nisu mogla da smognu dovoljno rijei kojima bi mogli izraziti
svoje uenje zbog veliine te zvijeri. Medvjed je od njuke pa do korijena repa
bio dugaak dva metra, a teio je najmanje dvije stotine kilograma. Tri ovjeka
morala su se napregnuti da ga odvuku u blizinu vatre.
Ja sam za to vrijeme uzeo zapaljenu granu i priao Mubareku, a Halef za
mnom. Starac nije umro od rane, premda bi mu i ona dala svega jo malo ivota.
Glava mu je leala duboko na zatiljku, a prsa su mu takorei sainjavala kau od
mesa, krvi i smrvljenih rebara. Medvjed mu je slomio zatiljak a onda mu
rasparao prsa, ali ga je Halefov hitac potjerao.
Ne rekosmo ni rijei, ve se vratismo k vatri. Ondje je Halef javio to smo
nali i ispripovjedio kako je medvjed ubijen.
S obzirom da se radilo o tako golemoj zvijeri, Omar ni Osko nisu pravo
mogli povjerovati da sam se usudio medvjeda napasti noem. Kod onih ostalih
bio je egoizam jai od uenja. Janak opipa medvjeda i ree:
Veoma je tust pa e dati mnogo mesa. I za krzno se dade ubrati lijepa
svotica. Efendijo, kome pripada medvjed?
Onome koji ga je ubio.
Tako? Ja ne mislim to.
A to misli ti?
Da medvjed pripada meni jer je ubijen na mom zemljitu.
Drim da cio ovaj kraj pripada padiahu. Ako mi moe dokazati da si od
njega kupio ovu zemlju, povjerovat u ti da si njezin vlasnik. Ali onda mi mora
dokazati da ima pravo na svu divlja i na sve zvijeri koje se na tvojoj zemlji
ubiju. Kad je medvjed doao, ti si se zavukao u kuu; to je siguran dokaz da ga
nisi htio. Mi smo poli u lov na njega pa prema tome pripada nama.
Efendijo, ti pogreno misli. Medvjed nije tvoj, ve on pripada . ..
... Hadi Halefu prekinuh ga. Ako si to htio rei, onda ima pravo.
Ti nema nikakva prava na njega. Morao sam ti platiti ak i strvinu koju smo

ostavili kao mamac. Ako ti iz osobite dobrote ostavimo dio mesa, mora nam se
zahvaliti.
Kako? upita Halef. Zar da je to moj medvjed? Ne, sidi, on je tvoj.
Ti si ga ubio.
Ja sam mu samo zadao smrtni udarac, ali medvjed bi uginuo i bez noa,
samo ne tako brzo. Pogledaj ovamo! Posve u blizini ovih rana od noa moe
vidjeti rupu to ju je izbuio tvoj metak. Proao mu je tik kraj srca pa je svakako
smrtonosan. Zato je medvjed tvoj.
O sidi, vlasnik medvjeda ne bi uope vie bio na ivotu da ti nisi doao
da ga spasi. Kani mi dati poklon koji ne mogu primiti.
No, onda emo postupiti po starom lovakom pravu. Ta si prvi ranio
medvjeda pa tebi dakle pripada krzno. Ja sam ga onda ubio noem pa meni
pripada meso. ape i jedno stegno uzet emo za sebe a ostalo neka uzme Janak
da ne moe rei kako nismo potovali njegovo pravo vlasnitva.
Je li to istina, sidi? Ja u dobiti krzno? Ta to je najbolje na medvjedu!
Kako e se samo zauditi Hana, najljupkija od svih ena kad doem k njoj i
pokaem joj taj svoj pobjedniki plijen. A moj sini koji je prozvan prema tebi
i meni, naime Kara Ben Hadi Halef, spavat e na medvjeem krznu i postat e
veliki i glasovit ratnik jer e medvjedova snaga prijei u njega. Da, uzet u
krzno. Tko e ga oguliti?
Ja. Moramo uzeti mozak, salo i drveni ugljen i time natrti kou da ostane
gipka i da ne trune, Tvoj konj e morati ponijeti dvostruki teret.
Moja odluka naila je na ope odobravanje. Janak je donio stari drveni
kabao u kojem se imalo usoliti medvjee meso da se onda kasnije objesi u dim.
Dok sam se latio posla, upitah Janaka to e uiniti s Mubarekom.
Moramo ga zakopati odvrati on. Sigurno ete mi pomoi pri tome.
To moramo obaviti jo noas.
Nije naa stvar da kopamo raku. Budui da smo mu dosad bili
neprijatelji, ne moete traiti od nas da to radimo. Ima li alat?
Imam motiku i lopatu.
Onda ionako mogu raditi samo dvije osobe. Ti i konakdija iskopajte
grob, a tvoja ena neka vam pomogne. Potrai prikladno mjesto. Na sprovodu
emo i mi prisustvovati. Neprijateljstvo ne treba da potraje nakon smrti,
Onda emo ga pokopati ondje gdje je medvjed napao konja. Ne elim da
mi se blizu kue nalazi grob.
Donio je alat, a zatim njegova ena i Demal ponesoe drva i lui da bi imali
svjetla za vrijeme rada i pooe da za mrtvaca iskopaju grob koji je on nama
elio.
Poto smo medvjedu skinuli krzno nataknusmo jednu od njegovih prednjih
apa na raanj. Bila je tako velika i masna da smo se sva etvorica mogli obilno
najesti.
Moji mi pratioci pomogoe da s unutarnje strane krzna sastruem ostatke
mesa, a zatim kou temeljito premazasmo medvjeim mozgom i lojem te

drvenim pepelom a zatim je tako svinusmo da smo je mogli privezati konju iza
sedla.
Upravo kad smo s time svrili, vratie se grobari i javie da je grob iskopan.
Zatim prihvatie mrtvo tijelo, a mi poosmo za njima. U blizini groba rasla je
bujna paprat. Posjekosmo je i obloismo njome grob. Zatim spustimo u njega
mrtvaca pa i njega pokrismo paprati.
Halef pomoli kratku molitvu, a onda prepustismo Demalu i Janaku da
zatrpaju grob i vratismo se kui pa sjedosmo uz vatru.
Sad smo mogli pustiti konje iz sjenika da pau. Medvjeda se vie nismo
morali bojati. I sami bili smo eljni poinka Budui da vie nismo imali nikakva
posla, stavili smo sedla ispod glave da malo odspavamo. Opreza radi morao je
jedan od nas ostati budan. Dogovorili smo se da emo se mijenjati svakog sata.
Nismo imali povjerenja u ono troje tamo uz grob.
Najprije sam pregledao svoju nogu. Premda sam je pomno i vrsto opipao
nisam osjetio boli. U meuvremenu sam potraio puku. Poloili smo oruje uz
nas tako da smo ga smjesta mogli dohvatiti, a zatim sklopismo oi.
Ipak nas je jo jednom netko smetao. Dola su ona dva ovjeka sa enom da
prenesu medvjeda u kuu. Tom prilikom doao sam na jednu misao. Ustao sam i
odrezao dobar komad debelog sloja medvjee masti. Ono troje je stajalo kraj
mene, ali me nitko nije pitao emu to uzimam. Opazio sam da Janak na lijevoj
nozi nema mali prst.
Na lijevoj nozi ima samo etiri prsta rekoh mu. Gdje si izgubio
peti?
Preko njega je preao toak teko natovarenih kola i zdrobio mi ga. Tako
mi je mlohavo visio da sam ga morao odrezati. Zalo me pita?
Bez neke posebne namjere. Upravo sad sam to primijetio.
Hoe li uzeti jo mesa ili ga moemo odnijeti?
Samo ga odnesite, vae je.
Oni odvukoe teak teret. Moji pratioci su to promatrali, a Halef me upita:
Zato si uzeo mast, sidi? Ne trebamo je.
Moda emo je ipak ustrebati. Ako uemo u pilju dragulja, bit e u njoj
tamno.
Kani li zaista ui u nju?
Jo ne znam. Mogao bih doi u priliku da uem, a onda bih pomou
medvjee masti mogao napraviti svjetiljku.
Za to treba i stijenj. Evo ovdje jo lei krpa u koju je bila zamotana
kobasica. Janak ju je ostavio ovdje. Moemo u nju zamotati mast a kasnije je
onda upotrijebiti kao stijenj.
Umotaj je ti. Ne bih htio da jo jednom dirnem tu krpa.
Ali ja da je diram?
Da, jer tebe to nee smetati budui da si sve to je bilo umotano u njoj s
velikim. ..
uti, sidi naglo e on. Ne elim vie nita uti pa u uiniti kako

hoe.
Ustao je, zavio mast i stavio je u svoje bisage.
Sad nas nitko vie nije smetao, ali ja sam morao za jedan sat opet ustati jer
me drijeb odredio za drugu strau.
U kui je jo gorjelo svjetlo. Bio sam umoran pa sam, da se odrim budnim,,
stao hodati gore dolje. Pri tome sam doao i do vrata i ustanovio da su
zakraunana. Kroz prozore se izvijao otar dim i miris peenog mesa. Pogledao
sam u sobu. Zaista, ono troje je zapalilo vatru na ognjitu i peklo medvjee
meso, premda su za veeru pojeli veliku koliinu konjetine. Jasno sam ih
razabirao. Vrlo su ivo razgovarali i pri tome rezali meso komad po komad.
Nisam ih dodue mogao razumjeti jer sam stajao kraj prozora s prednje strane, a
oni su sjedili uz uu stranu kue.
Meutim, ravno iznad njih takoer se nalazio prozor bez stakla. Tiho sam se
oduljao onamo i stao prislukivati. Kroz prozor se izvijao dim. Uzeo sam
rupi, stavio ga pred usta i nos, zatvorio oi i glavu primakao to blie prozoru.
Nitko me nije mogao opaziti jer je zid bio debeo, a prozor se nalazio visoko
iznad njihovih glava.
Da, prema tim lupeima treba ovjek biti mudar i oprezan upravo je
rekao Demal. I sami ste uli da taj stranac sumnja i u mene i u vas da
pristajemo uz svoje prijatelje. Ti pasji sinovi imaju samoga avla u tijelu. Oni
vide sve. Ali ovo im je posljednja no,
Jesi li siguran u to? upita Janak.
Da, posve siguran.
Htio bih da je tako! Ja poznajem svog urjaka ugljenara: on se ne boji ni
samoga pakla. Ali otkako sam vidio ove ljude, moje se povjerenje pokolebalo.
Oni su istodobno i oprezni i smioni.
Ah, to im nee nita koristiti.
No, tko napada medvjeda noem i ubija ga, a pri tome sam ostane
neozlijeen, taj se nee bojati ni moga urjaka.
Do toga uope ne smije doi Njih e lukavtinom namamiti u stupicu i
ubiti.
Ali govori se da im ne moe nauditi tane.
Ne vjeruj u to. I sam efendija se maloas tomu nasmijao. Sve kad bi i
bilo tako, nema li i drugog oruja osim puaka? Uostalom, nee ni doi do toga
da netko puca u njih ili se laa noa. Namamit e ih u pilju i zapaliti
nagomilano drvo pa e se morati uguiti.
Da, moj urjak to moda predlae, ali oba Aladije vrsto ustraju na tome
da efendija ima poginuti od njihove ruke, a Barud el Amazat eli ubiti onoga
koji se zove Osko. Oni imaju uzajamnu osvetu. Savjetovao sam im da to ne
pokuaju, ali oni vrsto ostaju na tome da e ih u zasjedi poekati na avoljoj
peini i da e ih poubijati akanima i prakama. U tu svrhu ponijeli su sa sobom
obje moje prake.
Te budale! Onda e svakako doi do borbe.

 Nee! Stranci uope nee imati vremena da se brane jer e ih napasti iz

zasjede.
Nemoj da se previe nada. Koliko ja poznajem klanac uz avolju
stijenu, ondje se uope ne da postaviti nikakva zasjeda. Nai bi se prijatelji
morali sakriti lijevo ili desno u grmlju, ali to nije mogue jer su stijene s obje
strane tako strme da se po njima ne moe uspeti.
Vrlo se vara, Demale. Postoji jedno mjesto, dodue samo jedno jedino,
gdje se dade uspeti. Tamo slijeva protie potoi. Po njegovom koritu moe se
uspeti ako se ovjek ne boji ono malo vode.
Znadu li to nai prijatelji?
Oba Aladije poznaju taj kraj isto tako dobro kao ti i ja.
I oni se zaista kane uspeti onamo gore?
Dakako.
Ali imaju uza se konje!
Konje e najprije odvesti mom urjaku. Od mjesta zasjede nije daleko do
njega. Zatim e se vratiti i uspeti se na stijenu. Baen odozgo dolje, akan mora
smrskati svaku glavu u koju je nanianjen.
Tano poznajem to mjesto. Treba se otprilike pedeset do ezdeset koraka
uspinjati uz vodu, a onda si svladao stijenu. Gore treba zatim poi otprilike
stotinu pedeset koraka meu grmljem dok se ne stigne na mjesto gdje klanac
zakree. Kad si jednom gore, ne moe ti dolje nitko umai. Eto, to je mjesto na
kojem e ti stranci nai svoj grob.
ejtan! To je opasno za me!
Zato? upita Janak.
Jer bi i mene mogli pogoditi.
Glupost. Aladije umiju nianiti.
U to se ne pouzdajem.
Onda malo zaostani.
Uinim li to, moram raunati s time da e i stranci zastati.
Onda pojai naprijed. Izvor e sigurno vidjeti. Kad zatim stigne do
zavoja, dovoljno je da se pretvara da ti se konj preplaio. Udari ga nekoliko
puta da pojuri. Onda te ne moe pogoditi ni akan ni kamen iz prake.
Da, to je jedino to mogu uiniti.
Uostalom, ja u nae prijatelje jo posebno upozoriti neka pripaze da ne
bi tebe pogodili.
Kani li s njima razgovarati? upita Demal.
Svakako. Tko nije prisutan pri dijeljenju izvrgava se opasnosti da ne
dobije nita. Sad se dvostruko ljutim to mi je konj mrtav jer moram cio taj put
prijei pjeice.
Sigurno e zakasniti.
Ne vjerujem. Umijem dobro hodati. im pojedem, smjesta u krenuti pa
u prije vas stii onamo. Pretpostavljam, dakako, da taj stranac nee moda sa
svojim drugovima krenuti ve ranom zorom.

 Ja u se ve pobrinuti da to ne uine umiri konakdija svog vrijednog

saveznika. Stavit u im na put tolike zapreke da nee moi brzo napredovati.
Bude li potrebno, zalutat u. Jedino ega se moramo bojati jeste da bi mogli
neto posumnjati ako ujutro budu opazili da si ve otiao.
Ta valjda emo nai izgovor koji e ih zadovoljiti,..
Sad mi je dim tako zaao u nos da sam morao povui glavu i odmaknuti se
ustranu. Kad sam onda opet pogledao u sobu, opazih da je Janak ustao. Sad je
bilo gotovo s prislukivanjem jer bi me on na prvi pogled morao opaziti na
prozoru. Zato sam se vratio k svojim drugovima i tiho sjeo kraj njih.
Dok sam tako razmiljao o onome to sam upravo uo, doao sam na misao
da odmah krenemo, ali sam se predomislio. Nismo poznavali taj kraj, a Demal
e sigurno uiniti onako kako je nagovijestio pa sve dotle lutati s nama naokolo
dok ne bude mogao pretpostaviti da je Janak stigao na cilj. Zato je svakako bilo
bolje da jo ostanemo. Janak je tako tano opisao ono opasno mjesto da sam ga
svakako mogao zapaziti. Nadao sam se da u pronai bilo kakvo sredstvo da
izbjegnemo opasnosti.
Kad me je zatim Halef zamijenio, ispripovjedio sam mu sve to sam doznao
prislukujui i to sam odluio, a on se sloi sa mnom.
I ja u prislukivati, sidi ree. Moda u i ja uti neto vano.
Kani se radije toga! Ja sam uo dovoljno, a ako tebe uhvate, samo emo
imati tete. Oni uope ne moraju znati da je jedan od nas budan.
Na spavanje smo poli otprilike dva sata nakon ponoi po evropskom
raunanju vremena. Prema tome bilo je est sati kad nas je probudio Omar koji
je imao posljednju strau.
Otili smo na potok da se operemo, a zatim pokuasmo ui u kuu. Bila je
zatvorena. Zakucasmo, a ena nam otvori.
Gdje je na vodi? upitah.
Ovdje u sobi. Jo spava.
Onda u ga probuditi.
Demal je leao na krpama koje su i Mubareku sluile kao leaj i pretvarao
se da spava. Kad sam ga nekoliko puta estoko gurnuo, on se trgnu, zijevnu i
zagleda se u mene kao da je jo omamljen od sna.
Ti efendijo? Zato me ve budi?
Jer moramo krenuti.
Koliko je sati?
Dvanaest.
Tek dvanaest? Onda moemo jo itav sat spavati.
Mi bismo, tovie, mogli spavati jo itav jedan dan, ali to neemo
uiniti.
Pa ne uri nam se toliko!
Ne uri, ali ja volim jahati po jutarnjoj svjeini. Gdje je Janak?
Zar nije ovdje?
Demal se osvrnu po sobi kao da ga trai, a starica odmah ree:

 Moj gospodar je otiao u Glogovik.

Onamo, odakle dolazimo? Zato se nije oprostio s nama?
Jer vas nije htio smetati.
Tako? to e tamo?
Otiao je da kupi sol. Trebamo da usolimo medvjee meso.
Ona pokae na meso koje je lealo u kutu.
Zar nemate soli u kui?
Nemamo dovoljno.
Kad se vrati, pozdravite svog mua umjesto nas.
A kako je s plaanjem, efendijo?
S plaanjem? Zato?
Ta vi ste prenoili kod nas.
Spavali smo pod vedrim nebom. Za to ne plaam nita. Dakle, Demale,
kreemo.
Najprije moram jesti izjavi on.
Onda jedi, ali brzo!
On zapali vatru i ispee komad medvjeeg mesa pa ga proguta napola
sirova. Mi smo za to vrijeme osedlali konje. Medvjei but zamotali smo zajedno
s one tri preostale ape u pokriva pa je Osko taj zaveljaj privezao odostraga na
svoga konja. Dotle se pripremio i na vodi i mi krenusmo.
ena nije htjela da nas pusti da odemo, a da ne platimo. Psovala je da je
elimo prevariti, ali Halef izvue bi i pukne njime tako blizu ispred njezina lica
da je glasno zajaukala, pobjegla u kuu i zakraunala za sobom vrata. Ipak je i
dalje vikala za nama kroz prozor tako da smo njezin kretavi glas jo dugo uli
za sobom. Zaista nam nije bilo stalo do nekoliko pijastera, ali ti ljudi su htjeli da
nas poubijaju. Bilo bi dakle ludo da za ono to smo ovdje primili, dakle ba ni
za ta, jo i platimo.

U AVOLJEM KLANCU
DOK SMO odlazili s poprita nae noanje pustolovine, u kojoj je stari
Mubarek tako strano zaglavio, bilo je divno jesenje jutro, svjee i mirisno.
Jahali smo izmeu strmih visova, a iza tih brda uzdizali su se okomiti kameni
masivi, mrani kao gnjevni divovi. Nakon jednog sata bilo je upravo kao da
prolazimo kroz pirinejske klance.
Ni na jednu stranu nije se pruao otvoreni pogled. Odasvud nas je
okruivala tamna prauma. Postoji vie vrsta praume, nedirnuta uma tropskih
krajeva, gusta litvanska uma koja vonja po trulei, opora i svijetla prauma
amerikog zapada, prirodni ravni perivoji u Teksasu koje kao da je zasadio
vrtlar. Svaka od tih vrsta je razliita od onih ostalih. Ova prauma kroz koju
smo sad prolazili nije se dala usporediti ni s jednom od spomenutih. ovjek je
ovdje i nehotice morao pomisliti na propale kulture iznad kojih je sada smrt
bacala sjenu svojih uma.
Otprilike nakon tri sata tlo se strmo spustilo pa smo morali presjei iroku
poprenu dolinu iji se protivni rub gotovo okomito uzdizao. Bio je to pravi zid
od stijene, prividno neprekinut koji se duge sate protezao od sjevera prema jugu.
U pukotinama i izboinama te stijene goleme su smreke i jele nale mjesta za
svoje korijenje, a visoko gore na krunitu zida pruala se tamna uma kao crna
pruga. Dno te doline bilo je obraslo divnom travom tako da sam predloio da se
ovdje bar etvrt sata odmorimo kako bi nai konji mogli malo uivati u tom
zelenilu.
Na je vodi odmah pristao na to i brzo skoio s konja. Zadrimo li se ovdje,
Janak e moi da povea prednost to ju je htio imati. Demal nije ni slutio s
kojeg razloga sam ovdje sjahao s konja.
Dolinom je protjecao prilino irok potok, a uz njegovu obalu raslo je
rijetko grmlje. im smo ispod drvea izali s ove strane ruba doline, pa se ona
otvoreno prostrla ispred nas, ugledao sam crtu koja je ravno od take, na kojoj
smo se nalazili, vodila poprijeko kroz travu do obale potoka. To je svakako bio
Janakov trag. Smatrao nas je tako glupim da njegov trag nee pobuditi nau
sumnju.
Potok je jo od prekjuer bio nabujao. Trava je bila meka pa sam nasluivao
da u bar ondje uz vodu pronai jasan otisak noge. Konakdija se nije ni
obazreo na taj trag. Sjeo je na zemlju, izvukao svoj stari ibuk, napunio ga i
pripalio.
Halefe upitah tako glasno da me je Demal morao uti kakva je to
crta koja ovdje vodi kroz travu?
To je trag, sidi odgovori Halef, ponosei se time to moe pokazati
ono to je od mene nauio.
Je li to trag ivotinje ili ovjeka?
Da bih to mogao odrediti, moram ga najprije pomnije pogledati.
On poe nekoliko koraka dalje otro promatrajui trag, a zatim mi ree:

 Sidi, to je mogao biti ovjek, ali i ivotinja.

Tako! Da bismo to znali ne trebamo ga tako pomno gledati. Razumljivo
je da je to mogao biti samo ovjek ili ivotinja. Ili zar bi na primjer ovuda
mogla proetati sultanova palaa?
Ruga li mi se? Kladim se da ni ti ne moe odrediti tko je ostavio taj
trag. Doi ovamo!
Da bih to odredio, ne moram odlaziti onamo. Ovdje je jedan ovjek
hodao bos.
Kako to kani dokazati?
Vrlo lako. Je li taj trag moda ugazilo neko etvoronono bie?
Nije.
Onda ga je mogao ostaviti samo ovjek ili kakva dvonona ivotinja,
kakva velika ptica. Koja je najvea ptica koja bi ovuda mogla proi?
Roda.
Tano! Roda hoda meutim polako i oprezno. Ona uzdie jednu nogu za
drugom i koraa dostojanstveno. Morali bi se dakle razabrati pojedini koraci.
Razabiru li se?
Ne! Onaj koji je hodao ovuda nije ostavljao pojedine otiske u tlu, ve je
svakom nogom vukao ravnu crtu kroz travu.
Posve tano. Trag se ne sastoji od pojedinih otisaka nogu, ve od
neprekidne dvostruke crte. Rodine noge su u najboljem sluaju debele poput
prsta, ali ove crte su ire od ljudskog pedlja. Zar je dakle ovuda mogla proi
roda?
Nije, sidi. To je sigurno bio ovjek.
A sad dalje! Tvrdi da nisi vidio otiske stopala. to je trag stariji, to se
prekinuta i zgaena trava mora vie osuiti. Ali ovdje nije ni jedna jedina travka
ak ni povenula. to se moe na osnovu toga zakljuiti?
Da je trag jo posve svje.
Tano. Morali bismo svakako razabrati otiske stopala. Moe li mi rei
zbog kojeg razloga ih ne vidimo?
Naalost ne mogu.
No, razlog je u prvom redu to to je taj ovjek hodao veoma brzo, a zatim
to su mu noge mekane. urio se pa je vie stupao prstima nego petom. Cipele i
opanci imaju tvrde potplate koji ostavljaju otar trag. Budui da ovdje nema
tako otrog traga, jasno je da taj ovjek nije nosio obuu: bio je bos. Uvia li
to?
Kad si mi to tako razjasnio, moram priznati da ima pravo.
Tko bi mogao biti taj bosi ovjek kome se toliko urilo? Demale,
stanuje li netko u toj umi?
Ne, ovdje ne stanuje nitko odgovori Demal.
Onda nasluujem da je Janak pogreno krenuo krivim pravcem. Tim
putem nee stii u Glogovik, ve do avolje stijene.
to misli, efendijo! On se uope ne moe tako zabuniti. Da niste spavali,

vidjeli biste ga kamo je otiao.

Hadi Halef Omar mi je rekao da je nou neki ovjek izaao iz kue i
ieznuo iza nje, ali nije mogao odrediti u kojem je pravcu otiao.
To je sigurno bio Janak jer je on otiao jo za mraka da se ne bi morao
vraati nou kasno.
Onda se u tami ipak prevario pa je umjesto nalijevo krenuo nadesno.
Moda je to uinio i namjerice, a budui da iz njegovoga traga razabirem da se
veoma urio, moda je htio da to prije obavijesti ugljenara da dolazimo.
Ti nadolazi na udne misli, efendijo smeteno e Demal.
to se Janaka tie, hoemo li se mi otpoinuti kod onog arka?
To ni ja ne shvaam.
Onda e priznati da to nikako nije mogao biti Janak.
Naprotiv, tvrdim da je to bio upravo on. To u ti, tovie, i dokazati,
Nemogue. Zar moda iz traga?
Da.
Kako sam sad vidio, tragovi ti mogu dodue rei da je ovuda proao
ovjek, ali ti ne mogu kazati tko je bio taj ovjek,
Oni mi to ak i vrlo jasno govore. Ustani i poi sa mnom!
Priao sam obali potoka, a svi ostali pooe za mnom. Ondje gdje je taj
ovjek zaao u vodu, polako je i oprezno ugazio u nju. Dno je uz obalu bilo
meko, u njemu nije bilo pijeska ni kamena pa su se zato u bistroj plitkoj vodi
vrlo jasno dali razabrati tragovi.
Pogledaj ovamo, Demale! pozvah ga. Vidi li otiske stopa pod
vodom?
Vidim, efendijo. Vidim i to da si pravo pogodio: taj je ovjek bio bos,
A sad usporedi oba otiska nogu. Vidi li kakvu razliku?
On se sagnu vjerojatno da mu ne bih mogao zaviriti u lice.
Shvatio je to e sad doi.
to to vidim! viknu Halef umijeavi se. Taj ovjek je na lijevoj
nozi imao samo etiri prsta! Sidi, to je bio Janak i nitko drugi.
Na vodi je dotle svladao svoju zbunjenost, uspravio se i rekao:
Zar nije i neki drugi ovjek bez jednog prsta na nozi mogao proi ovuda?
Svakako odgovorih ali to bi bio zaista udan sluaj.
Sad se ipak pitam: to to zapravo namjerava Janak? Pokua li kakvu
podlost,loe e proi. Dobit e salitre umjesto soli, a k tome moda i sumpora i
drvenog ugljena. Zna li to to znai?
Znam, ali te ipak ne razumijem. Od te tri stvari pravi se barut. Jesi li to
mislio?
Dakako, a ako se uz njega nalazi jo okrugli komadi olova, lako se
moglo dogoditi da on, kad sad svakako ide do avolje stijene, odmah odleti u
pakao. Je li ova voda duboka?
Nije. Konji ne moraju plivati. Moemo je prei zasukanih hlaa. Hoemo
li dalje?

 Hoemo. Prolo je ve vie od etvrt sata. Kud nas vodi put s one strane
vode?
Vidi li onu tamnu okomitu crtu prijeko na stijeni? To je otvor jedne uske
gudure. Zovu je avolji klanac jer vodi do avolje stijene. Onamo emo
odjahati.
Koliko emo vremena trebati da stignemo do stijene?
Vie od pola sata. Zaudit e se kad vidi okomite stijene te gudure.
Meu njima se ovjek osjea kao crvi meu zidovima koji se uzdiu do neba.
Zar ni jedan drugi put ne vodi na zapad?
Ne, postoji samo taj jedan.
Onda moramo njime proi. Prije toga u ipak pokuati da pronaem
tragove ljudi za kojima jaemo. U travi ih vie nema jer se ona od juer opet
uspravila, ali u plitkoj vodi moda bismo ih ipak mogli pronai.
Tako je i bilo. Svega neto malo uzvodno uz nas pet je konja zalo u potok.
Nije imalo svrhu da istraujemo dalje pa smo i mi preli preko potoka i krenuli
prema ulazu u klanac. Taj je bio svega toliko irok da su dva konjanika mogla
usporedo jahati. Kasnije su se stijene klanca malo razmakle.
To je bio zatvoreni kameni masiv, golema kocka vulkanskog kamena,
visoka preko stotinu metara kroz koju je nekad podzemna sila probila tu
pukotinu. Kad si pogledao u vis, inilo ti se da se stijene svojim gornjim
rubovima dodiruju. Ni nalijevo ni nadesno nije se dalo uz njih uspeti. Bile su
gole pa se tek tu i tamo nalazilo poneko mjesto na kojem je grm ili osamljeno
drvo nalo prilike za oskudan ivot.
Vjeruje li sad da je ejtan svojom akom probio ovu pukotinu? upita
na vodi.
Da, to je neugodan put. ovjek bi se upravo htio skutriti kao kakav mali
kukac iznad kojega leti gladna ptica. Brzo naprijed!
Demal se dosad drao usred nae drube, a sad pokua da odmakne
naprijed pa se progura kraj Halefa i Oska koji su jahali ispred nas. To me je
navelo na misao da se pribliujemo mjestu koje je za nas imalo postati kobnim.
Demal je htio izbiti na elo da bi uspio izvesti svoju namjeravanu lukavtinu s
konjem.
Odjednom ugledasmo svijetli potoi, veoma plitak i uzak, koji je tekao s
jedne strane puta i gubio se u nekoj jami u stijeni. Istodobno opazismo da su se
stijene razmakle. Nama slijeva povukla se stijena natrag za prilino iroku
stepenicu, obraslu grmljem i drveem, ali na nju se nikako nije dalo uspeti. Ta je
stepenica bila otprilike esnaest metara visoka, a Janak je rekao da se ondje,
gdje je trebalo doi do napada, mora uspeti pedeset do ezdeset koraka uz vodu.
Sigurno je dakle mislio upravo ovu stepenicu.
Ja sam ve prije polaska, dok smo sedlali konje, rekao svojim drugovima
kako se imaju vladati. I oni su po krajini opazili da se pribliujemo spomenutom
mjestu. Potajice mi dobacie upitne poglede, a ja im kimnuh u znak potvrde.
Mali planinski potoi tiho nam je tekao u susret, ali uskoro zausmo

glasnije uborenje. Stigli smo do onog mjesta gdje se potok sputao s brda.
Duboko je izlokao jednu ilu mekeg kamena i tako stvorio pukotinu u stijeni u
kojoj je padao sa stepenice na stepenicu uborei. Urueno sitno kamenje kupilo
se s obje strane potoia i u toku vremena stvorilo sloj zemlje dovoljan da
prehrani bilje. Tu je bilo razliitog zelenoga bilja kakvo raste u hladu i kraj
vode, a i paprati kojom je ovaj kraj uope obilovao. Otprilike na dvostrukoj
visini jahaa bila je jedna od tih biljki paprati napola istrgnuta. Zaustavio sam
konja i pogledao gore,
Doite! pozove nas konakdija poto su se i moji pratioci zaustavili.
Poekaj samo as! rekoh mu. Vrati se sa mnom malo natrag. Htio
bih ti pokazati neto to e te iznenaditi.
On prie blie.
Mora sjahati pozvah ga pa i ja sioh s konja.
Zato?
Bolje e vidjeti.
Ali mi gubimo vrijeme!
Dosad ti se nije ba urilo. ini se da je ovo veoma tajanstvena voda.
Kako to? upita on radoznalo i ne slutei nita.
Stajao sam na podnoju maloga slapa i promatrao njegove donje stepenice,
Konakdija skoi s konja i prie k meni. Ostali takoer sjahae.
Pogledaj samo onu paprat tamo gore! Ne udara li ti u oi to je istrgnuta?
Ne! Zato bi?
Mislim da se netko ovuda uspinjao gore, da se pri tom htio prihvatiti za
biljku i da ju je iupao iz zemlje.
Mora da je to uinila oluja.
Oluja? Ovdje u utrobi zemlje, u kojoj se nalazimo, nije nikad bilo oluje;
ne, to je bio ovjek.
ta se to nas tie?
Vrlo mnogo, jer je to bio na znanac.
Nemogue! Tko?
Janak.
Demal problijedi kad sam spomenuo to ime.
Efendijo, zato neprekidno spominje Janaka? Ta on je otiao u
Glogovik.
Nije, on je ovdje gore. Tu dolje, gdje potoi izbija do puta, skupio se
mali nanos pijeska. Taj ovjek je veoma neoprezan. Ako mi ve porui da je
otiao u Glogovik, ne smije bit tako glup da golim nogama dodirne pijesak. Zna
da sam noas opazio da nema jednoga prsta na nozi, a ovdje vidi tu istu stopu s
etiri prsta kao i tamo dolje na potoku. On se uspeo ovamo. to trai gore?
Efendijo, to nije on! stane me bojaljivo uvjeravati Demal. Jaimo
dalje!
Najprije se moram uvjeriti tko ima pravo, ti ili ja. Ja u se uspeti gore da
pogledam toga ovjeka. Umijem se vrlo dobro penjati, a Hadi Halef e me

pratiti. Nadam se da e me posluiti srea. Mnogo opasnijim mi se ini da

nastavimo put.
Zato?
Nekako nasluujem da se ovdje gore nalaze ljudi, ljudi s prakama i
akanima. Eto, to je!
Alah! prestraeno e on.
A ispred nas put zavija i...
Kako to moe znati? To se odavde ne vidi.
Nasluujem. Takvo mjesto je opasno za svakoga,koji jae ovuda dolje
dok gore netko vreba na njega. Zato u sad malo odozgo razgledati okolinu.
Demalovo lice posta upravo pepeljasto; on promuca:
Zaista ne mogu shvatiti tvoje misli!
A ipak su one vrlo lako razumljive. A da mi ne bi prekriio raune,
pozivam te da, poevi od ovog asa, govori tiho.
O efendijo trgne se on pokuavajui da svom strahu poda oblik
srdbe.
Ne trudi se! Mi te se ne bojimo jer vie nema oruja.
Naglim zahvatom istrgoh mu pitolj i no iz pojasa. Puka mu je visila o
sedlu, Oskar i Omar ga istodobno tako vrsto zgrabie odostraga da se nije
mogao ni maknuti. Htio je da vikne, ali ipak nije viknuo jer sam mu njegov
vlastiti no pritisnuo o prsa i zaprijetio mu:
Reci samo jednu jedinu glasnu rije pa u te probosti! Nee ti se ba nita
dogoditi, bude li miran. Ti zna da ti ja ne vjerujem. Ako nas sad poslua,
moda e se nae nepovjerenje izgubiti. Svezat emo te pa e Osko i Omar
ostati na strai uza te dok se ja s Halefom ne vratim. Onda emo vidjeti to
emo s tobom. Vikne li glasno, oni e te probosti, ali bude li sluao, vratit
emo ti tvoje oruje pa e jednako kao i prije biti na vodi.
Demal se htio usprotiviti, ali mu Osko smjesta poloi iljak svoga noa na
prsa. To ga je uutkalo. Svezali su ga i prisilili ga da sjedne.
Znate to imate raditi rekoh Omaru i Osku. Pripazite da i konji
ostanu mirni. Put je tako uzak da ga dobro moete braniti. Bez vaeg doputenja
ne smije nitko proi ovuda. Dogodi li se neto nepredvieno, mi emo na prve
vae hice pouriti ovamo. Naprotiv, ako vi nas ujete da pucamo, mirno ostanite
ovdje jer se za nas ne morate bojati.
Ne obazirui se na mrki pogled, to mi ga je dobacio konakdija poeh se
uspinjati zajedno s Halefom. Uspon je bio malo naporan, ali nije bio opasan.
Potoi je bio plitak, a isprane stepenice bile su tako niske i redale su se tako
nagusto jedna do druge da sam se po njima sasvim dobro uspinjao.
Janak je pravo rekao: preli smo pedeset do ezdeset koraka, a zatim
stigosmo gore. Velika kamena stepenica na kojoj smo se sad nali, bila je na
tom mjestu ira oko stotinu koraka. Njezina se povrina sastojala od rahlog
kamena i bila je pokrivena dosta dubokim humusom koji se ovdje malo pomalo
skupio. Na njemu su rasla bjelogorina i crnogorina stabla, a izmeu njih tako

gusto grmlje, da gueg ne bismo mogli ni poeljeti. To nam je grmlje

omoguavalo da se neprimjetno priuljamo.
to sad? apnu Halef.
Oduljat emo se naprijed. Janak je rekao da se po toj kamenoj stepenici
mora proi otprilike stotinu pedeset koraka da se stigne do zavoja. Ondje su se
sakrili razbojnici. Ipak emo ve sada poduzeti mjere opreza. Dri se stalno iza
mene!
Moda jedan od njih stoji sprijeda da bi pazio na na dolazak.
U tom bi sluaju uvar sigurno sjedio naprijed na rubu stijene. Budemo li
se drali vie lijevo, dakle iza njegovih lea, on nas nee moi ni vidjeti ni uti.
Ako se ipak jedan od njih namjeri na nas, onda emo ga oboriti golim rukama i
izbjei pri tome svaku buku. Ja sam u tu svrhu ponio nekoliko remenova.
Ti zna da i ja uvijek sa sobom nosim remenje. Ono esto ustreba.
Samo onda ako se namjerimo na vie ljudi, latit emo se puaka. Pucat u
samo u sluaju opasnosti, a ni onda neu nikoga ubiti. Hitac u nogu obara i
najogorenijeg neprijatelja. Naprijed dakle!
Krenusmo trudei se da dodirnemo to manje granica. Nakanili smo se
drati vie lijevo, ali nismo jo stigli daleko kad s desne strane zausmo neki
zvuk koji nas je zaustavio.
to bi to moglo biti? apne Halef.
To netko brusi no na kamenu. Koje li neopreznosti!
On i ne sluti da bismo mogli doi na pomisao da se uspnemo ovamo
gore. Hoemo li proi kraj njega?
Neemo, Moramo znati tko je to. Lezi! Sad smijemo samo puzati,
Otpuzali smo prema onom mjestu odakle smo uli bruenje i ubrzo stigli u
blizinu ruba stijene. Ondje je sjedio pijun Suef i tako marljivo brusio no na
otrom kamenu kao da ga netko za taj posao plaa srebrnim pijasterima. Bio
nam je okrenut leima.
Svakako je ekao upravo na nas. Odabrao je ba takvo mjesto s kojega nas
je mogao opaziti tek onda kad bismo se nali tik ispod njega. I zaista, da smo
pojahali jo svega nekoliko koraka dalje, on bi nas opazio.
to da radimo? tiho mi apnu moj mali drug, Hoemo li ga mirno
ostaviti da sjedi ovdje?
Nikako! Ovdje raste mahovina. Iupaj punu aku. Ja u ga odostrag tako
zgrabiti za iju da e morati otvoriti usta. Onda mu ti brzo uguraj mahovinu u
usta prije nego to dospije viknuti. Ja u otpuzati naprijed. im mu se pribliim
na duinu ovjeka, moe skoiti i baciti se na njega.
Oprezno otpuzasmo izmeu grmlja prema Suefu. Nedaleko iza njega raslo
je neko drvo kojim sam se posluio kao zaklonom tako da se stablo neprekidno
nalazilo izmeu mene i Suefa. Sad sam stigao do njega. Jo dvije sekunde i
priao sam mu na pravu udaljenost. Iza mene se uspravi Halef spreman na skok.
Ali malian je bio sin pustinje, a ne Indijanac. Stupio je na suhu granicu. Ova
pucne i Suef se okrenu licem prema nama.

Nijedan slikar ne bi mogao ponoviti onaj izraz ukoene prepasti koji se

pokazao na licu toga pijuna kad nas je ugledao. Htio je da vikne, ali vjerojatno
ne bi uspio nita izustiti ni onda da sam mu dao vremena za to. Zagrebao je
nogama, zamahnuo rukama i irom otvorio usta da doe do zraka. Halef je bio
za tren oka kraj njega i utrpao mu mahovinu u zube. Jo sam ga neko vrijeme
vrsto drao, a onda se njegovi pokreti umirie, a kad sam ga ispustio iz ruke,
bio je onesvijeten.
Podigao sam ga i odnio u grmlje. No mu je ispao, a puka je leala kraj
njega. Nisam znao odakle mu. Halef donese i jedno i drugo. U sjedeem stavu
prislonismo ga o neko drvo i svezasmo ga tako da su mu ruke bile ovijene oko
drveta. Zatim mu jo rubom njegove odjee svezasmo usta tako da nije mogao
jezikom izgurati mahovinu.
Tako! tiho zahihoe Halef. Za njega smo se dobro pobrinuli. to
sad, sidi?
Idemo dalje. uj!
Zvualo je kao da nam se pribliuju koraci. I zaista, uli smo da se netko
pribliuje. Kao da je poao upravo prema onom mjestu na kojem je Suef
maloas sjedio.
Tko bi to mogao biti? apne mi Halef. Oi su mu svjetlucale od elje
za borbom.
Da se nisi prenaglio! rekoh.
Opet sam se provukao izmeu grmlja i opazio Bibara. Taj div je sad stajao
kraj drveta koje mi je maloas posluilo kao zaklon. Jasno sam mogao razabrati
njegovo lice. inilo se da se udi to nije naao Suefa pa polako krenu dalje.
Pozor! apnuh. Jo deset ili dvanaest koraka pa e ugledati nae
drugove. Poi posve tiho za njim!
Sad sam se morao brzo i neopazice primaknuti Aladiji; to mi je
pravodobno uspjelo. Pogled mu pade dolje na put. Opazio je ona tri ovjeka koji
su ekali na nas i brzo uzmaknuo nekoliko koraka da ga oni ne primijete.
Pri tome se nije okrenuo, ve je naprotiv, uzmiui, skratio udaljenost
izmeu sebe i mene, tako da sam ga mogao zgrabiti. Uhvatio sam ga ljevicom
za zatiljak i istodobno ga desnom akom tresnuo po sljepooici, sve u jednom
hipu. On pade bez rjei. Uto se i Halef nae kraj mene.
Da i njega sveemo? upita.
Da, ali sad jo ne. Teak je.
Odnesosmo gorostasa u krojaevu blizinu i svezasmo ga takoer za drvo.
Usta mu nisu bila potpuno sklopljena. Otvorio sam ih najprije otricom, a zatim
drkom svoga noa. Omamljenom ovjeku skinuli smo pojas i upotrijebili ga
kao ep za usta. Budui da je Bibar bio veoma snaan, morali smo ga svezati
dvostruko jaim remenjem pa smo tako potroili sve nae remenje. Lasom se
nisam smio posluiti jer ako emo jo nekoga morati svezati, trebat u taj
dragocjeni remen. Pitolje i no koji su bili zataknuti za Bibarov pojas,
poloismo uz Suefovo oruje.

 Sad su preostala samo trojica ree Halef. Sandar, Manah el Bara i

Barud el Amazat.
Ne zaboravi Janaka koji se takoer nalazi ovdje gore.
Toga lupea uope ne raunam. to su ta etvorica prema nama dvojici!
Ne bismo li otvoreno otili k njima i oduzeli im puke sidi?
To bi bilo odvie smiono.
Pa zato smo se onda uspeli ovamo?
Neki odreeni plan nisam imao. Htio sam se priuljati k njima, a onda bi
se ve pokazalo to treba uraditi.
No, to se ve pokazalo. Dvojicu smo ve uinili nekodljivim. Za one
ostale nimalo ne marimo.
Ali ja vrlo mnogo marim za njih. Da, kad bismo imali jo Sandara, onda
bismo s ostalom trojicom brzo svrili.
Hm! Kad bi i on doao!
To bi bila vea srea nego to je moemo oekivati.
Ili.,, sidi, doao sam na jednu misao! Ne bismo li ga mogli primamiti
ovamo?
Kako?
Ne bi li ga Bibar mogao pozvati?
To nije loa misao. Ja sam vie sati razgovarao s Aladijama pa tano
poznam njihove glasove. Bibarov glas je malo promukao da bih se usudio da ga
oponaam.
Pokuaj, sidi!
Najprije moramo pronai takvo mjesto kraj kojega mora Sandar proi a
da nas ne ugleda.
Lako emo nai takvo mjesto, bilo koji grm ili drvo.
Naravno, Pokuajmo.
Pokuajmo! Sidi, volim uti kad tako govori.
Bio je sav oduevljen. Taj malian bio bi izvrstan vojnik, U njemu se
skrivao pravi junak.
Oprezno smo poli dalje sve dok nismo stigli do mjesta na kojem su tri
visoka grma stajala tako blizu jedan drugome da smo se mogli sakriti a da nas
nitko izvana nije mogao opaziti. Zavukosmo se u grmlje, a zatim viknuh, ne
odvie glasno, oponaajui Bibarov glas:
Sandare! San dare! Doi ovamo k meni!
Evo me odmah zauh odgovor odande gdje su se razbojnici po mom
miljenju morali nalaziti.
inilo se da mi je lukavtina uspjela. Stajao sam spreman, drei puku u
ruci. Ubrzo zauh kako je Aladja, pribliujui nam se, upitao:
Gdje si?
Evo me ovdje.
Prema mom glasu je razabrao gdje se nalazimo, uo sam ga gdje dolazi
ravno prema grmlju, Onda sam ga, provirivi kroz lie, i ugledao. Iao je ravno

naprijed sav pun iekivanja i upravo je imao proi kraj nas, ali naalost ne tako
blizu kao to bih volio. Tu nije bilo vremena za oklijevanje ili razmiljanje.
Skoio sam iz grmlja.
Sandar me ugleda. Prepast ga je samo na jedan trenutak prikovala na mjestu,
no onda pokua odskoiti natrag, ali je bilo prekasno. Moj ga kundak pogodi
tako da je pao na zemlju. Ni on nije imao uza se ni puku ni akan, ve samo
pitolje i no.
Hamdulilah! viknu Halef gotovo preglasno. Uspjelo je! Koliko e
potrajati dok se opet osvijesti?
Najprije moramo pogledati kako mu je. Nekog drugog bi moda taj
udarac ubio.
Sandarovo bilo se jedva osjealo. Prije etvrt sata se sigurno nee probuditi.
Ne trebamo mu zaepiti usta ree Halef. Ali svezat emo ga ipak.
U tu svrhu posluili smo se alom to ga je Sandar nosio umjesto pojasa. Sad
nismo vie trebali biti odvie oprezni. Nismo vie puzali, ve smo uspravni poli
naprijed, iako vrlo tiho.
Tako smo stigli do onog mjesta gdje je put dolje zaokretao.
I rub kamene stepenice takoer je zaokretao pa je tako ovdje nastao neki
doksat na kojem su se smjestili lupei. Na doksatu je raslo svega nekoliko
grmova. Sakrivene iza jednog od tih grmova ugledasmo Manaha el Baru,
Baruda el Amazata i Janaka. Sjedili su i razgovarali, ali ne tako glasno da bismo
ih mogli razumjeti, premda smo ve bili blizu.
To je mjesto bilo vrlo dobro odabrano za njihove svrhe. Morali su nas
vidjeti gdje dolazimo, a sjekira, dobro baena iz te zasjede, svakako bi ubila
ovjeka. Malo iza njih, prema nama, stajalo je est puaka sloenih u piramidu.
Dakle je i Janak ponio sa sobom svoju puku. U blizini su leala dva akana
Aladija i konate prake to su ih posudili od Janaka. Kraj praaka je leala
mala hrpa glatkog tekog potonog ljunka. Takav kamen, baen uvjebanom
rukom, lako je mogao ubiti ovjeka.
Ta trojica bila su nam sigurna. Sjedili su na rubu doksata. Manah el Bara
bio je jedva tri koraka udaljen od ruba. Pokuaju li pobjei, morat e protrati
kraj nas. Ideja da skoe dolje bila bi pravo ludilo. Na njima se vidjelo da su
napeti i puni iekivanja. Pogledi su im neprekidno lutali u onom smjeru iz
kojeg smo morali stii. Janak je najvie govorio. Iz njegovih pokreta dalo se
zakljuiti da im pripovijeda nau pustolovinu s medvjedom. Neko smo vrijeme
stajali prije nego to smo uspjeli razumjeti prve njegove rijei.
Volio bih da sve bude tako kako se vi nadate. Ta etiri nitkova su zaista
sposobna da uine sve. im su stigli, nastupili su u mojoj kui kao gospodari.
Demal e vam takoer pripovijedati kako su postupali s njim. Preko noi su ga
sa svim njegovim ljudima zatvorili u podrum.
I on je to dopustio? viknu Manah el Bara. Zar se nisu mogli
braniti?
A jeste li se vi branili? Niste, odjahali ste to god ste bre mogli!

 Odjahali smo zbog vojnika koji su se na alost nalazili uz te strance.

Ni jedan jedini vojnik se nije nalazio uz njih. Demal je to kasnije posve
jasno opazio.
Do avola! Zar je to istina?
Istina je! Zavarali su vas lukavtinom. Ti ljudi ne samo to su smioni kao
divlje make, ve su i lukavi kao lisice. Samo pripazite da ne nanjue i dananju
stupicu! Onaj odurni efendija rekao je da sumnja u konakiju i mene. Nekako
dugo ne dolaze; ve bi morali biti ovdje. Nadam se da nee pogoditi to ih ovdje
eka.
To nikako ne mogu pogoditi. Sigurno e doi, a onda su izgubljeni.
Aladije su se zaklele da e onog stranca polako ivoga razrezati na komade.
Barud e preuzeti na sebe Crnogorca Oska, a meni mora pasti u ake ona mala
otrovna aba, onaj Hadi Halef. On tako vjeto mae biem pa e sam iskusiti
to znai batina. Ne smije ga dodirnuti ni no ni tane; umrijet e od bia!
Uostalom, nijedno od njih ne treba da odmah bude ubijen. Aladije nee nianiti
u glavu, a i ja u Halefa samo omamiti. Ne elim da izgubim blaenstvo da ga
batinam do smrti. Gdje li su tako dugo? Jedva ekam da dou.
Volio bih jo togod uti i nadao sam se da e govoriti o Karanirvan-hanu,
ali Halef nije vie mogao izdrati. Razbjesnio se to je Manah el Bara toliko
eznuo za tim da ga izbatina do smrti. On najednom istupi tik pred neprijatelja i
viknu:
No, eto me, kad vie ne moe ekati!
Njegov je dolazak izazvao neizmjernu prepast. Janak viknu i isprui obje
ruke kao da je ugledao sablast. Barud el Amazat skoi na noge i zagleda se u
Halefa kao da je odsutan duhom. I Manah el Bara je skoio kao da ga je
odbacilo elino pero, no on se sabrao bre od ostalih. Lice mu se iscerilo od
bijesa.
Pasji sine! zaurla. Jesi li ovdje? Ali ovaj put vam nee uspjeti! Sad
si moj! Sad te imam!
Manah se lati pitolja da ga istrgne iz pojasa, ali mora da mu se otponac
zakaio za pojas. Nije tako brzo mogao izvui oruje kako je to elio. Halef je
meutim ve nianio u njega i zapovjedio mu:
Mii ruku s pojasa jer u te inae ustrijeliti!
Ustrijeli jednoga od nas! odvrati Barud el Amazat. Ali samo
jednog! Drugi e onda pogoditi tebe.
On izvue no. Uto ja polako izaoh iz grma ne govorei ni rijei. Moja
opetua bila je upravljena u Baruda.
Efendija! I on je ovdje! viknu Barud.
Spustio je ruku u kojoj je drao no i od straha odskoio natrag. Pri tome se
sudario s Manahom i to tako estoko da je ovoga odgurnuo do samoga ruba
stijene. Manah zavesla rukama po zraku i podigne nogu da bi naao vre
uporite, ali je time potpuno izgubio ravnoteu.
Alah, Alah, A1...! zaurla, a zatim iezne preko ruba doksata. uli

smo kako je njegovo tijelo tresnulo dolje na kamen.

U prvi as nije nitko uspio izustiti ni rijei pa ni ja. Bio je trenutak prepasti.
Tako duboko dolje! Tijelo mora da je bilo smrvljeno.
Alah mu je sudio! naposljetku viknu Halef problijedivi.
A ti Barude ti si krvnik koji ga je gurnuo u dubinu. Baci no jer e inae
poletjeti za njim!
Ne, neu! Pucaj, ali e ipak okuati moju otricu. krinu Barud.
On se skupi na skok i zamahne noem za udarac. To bi za Halefa bilo
dovoljno razloga da puca, no ipak nije opalio, ve brzo uzmakne, okrene svoju
puku i doeka protivnika udarcem kundaka kojim ga je oborio na zemlju. Sad
smo i njega razoruali i svezali ga njegovim pojasom.
Tako nam je preostajao samo jo Janak. Taj hrabri ovjek sjedio je tano
kao i prije. Ve ga je Halefov dolazak silno prestraio, a ono to se zatim zbilo
udesetorostruilo mu je strah. On prui ruke prema meni i stane me zaklinjati:
Potedi me, efendijo! Nisam vam uinio nita naao! Ti zna da sam vam
prijatelj!
Ti da si nam prijatelj? Odakle bih to mogao znati?
Pa ti me poznaje.
Odakle?
Vi ste noas otpoinuli kod mene. Ja sam trgovac ugljenom Janak.
To ne vjerujem. Ti si mu dodue veoma slian bar to se tie istoe, ali
ipak nisi Janak.
Ja sam to, efendijo! Ta to mora vidjeti! A ako mi ne vjeruje, upitaj
Hadi Halefa!
Ne moram ga pitati. On nema bolje oi od mene. Janak ne moe biti
ovdje jer je otiao u Glogovik da kupi soli,
To nije istina, efendijo,
Njegova mi je ena rekla, a ja joj vjerujem vie nego tebi. Da si ti zaista
Janak onda bih ti bio duan zahvalnost pa bih s tobom postupao bolje nego bilo
s kim drugim. Ali budui da je dokazano da ti ne moe biti Janak, mora
oekivati jednaku strogost kao i tvoji divni drugovi koji su nas htjeli ubiti pa su
zato proigrali ivot. Ti e se dakle zajedno s njima zaljujati na ovom lijepom
drveu.
To ga je upravo podiglo sa zemlje. Skoio je na noge i preplaeno viknuo:
Efendijo, nije dokazano nita, ba nita. Ja sam zaista Janak.
Ispripovjedit u ti sve to se dogodilo u mojoj kui i kraj nje i sve to smo
govorili. Ta valjda nee objesiti ovjeka koji te je tako prijazno primio kao
gosta?
No, o nekom prijaznom gostoprimstvu ne moe biti ni govora. Ali ako si
ti zaista Janak, kako to da se ne nalazi u Glogoviku?
Htio sam htio sam ... htio sam odavde donijeti sol!
Ah! A zato si onda rekao eni da nam slae da si poao drugim
smjerom?

 Jer ... jer... promuca on ... jer mi je tek putem palo na um da poem
ovamo.
Nemoj mi ponovo lagati! Doao si ovamo da osigura svoj dio plijena.
Zbog toga ti je bilo ao to ti je medvjed ubio konja tako da si morao pjeke.
Efendijo, to ti je mogao rei samo konakdija! Dakle nas je Demal
prevario pa ti sve rekao?
Vidi kako si ti svojim pitanjem sve priznao! Ja znam sve. Ovi razbojnici
su me po tvom savjetu trebali ovdje napasti, U tu svrhu si im pozajmio prake.
U sluaju da taj napadaj ne bi uspio trebali su nas namamiti u pilju dragulja i
tamo nas ubiti.
Janak obori glavu. Vjerojatno je mislio da mi je konakdija sve odao. Nije
mi padalo na um da ga pokolebam u tom uvjerenju,
A sad govori! nastavih. O tebi ovisi hoemo li te smatrati isto tako
zlim kao i ostale. U tvojim rukama lei tvoja sudbina.
Nakon kraeg razmiljanja Janak prizna:
Ne smije misliti da sam ja stvorio plan da vas ubijemo. Ti ljudi su ve
davno tako odluili.
Znam! Ti si samo zbog podle pohlepe sudjelovao u njemu. To ne moe
porei.
Moda me je Demal ocrnio vie nego to treba.
Ja ne donosim sud prema miljenju drugih ljudi. Imam svoje vlastite oi i
ui, a one mi kazuju da ti dodue nisi tvorac plana za umorstvo, ali si ipak lan
ovog prljavog drutva. Uostalom, nemam vremena da se dalje bavim s tobom.
Baci no. Halef e te svezati.
Ne, ne! preplaeno viknu Janak. Tebi za ljubav uinit u sve, samo
me ne smije objesiti!
Zaista ne znam to bi ti mogao uiniti meni za ljubav. Ostane li iv,
nee mi moi biti ni od kakve koristi.
Hladan ton kojim sam to izrekao samo je jo pojaao njegov strah, a kad mu
je onda Halef izvukao no iz otrcana pojasa, Janak vikne;
Ja vam mogu biti od koristi, efendijo, mogu!
Kako?
Janak se opet zamiljeno zagleda u zemlju. Na licu mu se vidjelo da se bori
izmeu straha i podlosti. Ako mi je zaista htio biti od koristi, onda je morao
izdati ugljenara, svog urjaka. Moda je razmiljao o lai koja bi ga spasila iz
tekog poloaja u kojem se nalazio. Nakon nekog vremena me otvoreno pogleda
i ree;
Nalazi se u najveoj smrtnoj opasnosti, efendijo, a nema ni pojma o
tome. Ono to ti je ovdje zaprijetilo, sitnica je prema onome to te jo eka.
Kako to misli?
Hoe li mi zaista pokloniti ivot ako ti reknem?
Hou, samo ne vjerujem da mi moe rei ita novo.
Mogu, mogu! Uvjeren sam da nema ni pojma o opasnosti koja ti prijeti.

Zar ne, ti eli nai utoga?

utke kimnuh glavom.
Ti si njegov najvei neprijatelj. Mubarek mu je poslao glasnika da ga
opomene pred tobom. Javio je utome i to da ga vi progonite i da e vas on
namamiti za sobom dok ne padnete utome u ruke. Meutim, ovi ljudi ovdje
koje ste svladali, htjeli su da se domognu vae imovine. Zato su vam postavili
ovu zasjedu kojoj ste sretno umakli. uti vam je meutim krenuo u susret. Mora
da se nalazi ve u blizini pa ste izgubljeni ako vas ne spasimo ja i moj urjak.
Ali arka bi me takoer htio ubiti!
Dakako, jer je i on pristalica utoga. Ali ako mu reknem da ste potedjeli
moj ivot, premda sam se nalazio u vaim rukama, njegovo e se neprijateljstvo
pretvoriti u prijateljstvo pa e poduzeti sve da vas spasi. Ja u vas sam provesti
skrovitim putom iz planine tako da sigurno umaknete opasnosti.
Pretvarao sam se da mu vjerujem pa ga upitah:
Poznaje li utoga?
Svakako. esto je bio kod mene.
Gdje stanuje on?
Prijeko u Oroiju. On je voa Miridita i ima veliku mo,
U Oroiju? Meni su rekli da stanuje u Karanirvan-hanu,
Janak se oito prestraio kad sam spomenuo to ime, ali onda se osmjehne i
ree:
To su ti kazali da te zavedu u bludnju.
Ali sigurno postoji mjesto s tim imenom?
Nisam uo za njega, a kraj toga poznajem sva sela i zaseoke blizu i
daleko. Vjeruj mi, iskren sam prema tebi i elim ti dobro.
Zaista? No, vidjet emo. Kako je daleko odavle do tvog urjaka?
Svega etvrt sata jahanja. Doi e u veliku okruglu dolinu. Kad iz
klanca izae u nju, ugledat e zdesna dim koji se uzdie iz arkinih ugljara.
I ti e nas odvesti k njemu?
Hou. Od njega e doznati mnogo vie nego to ti ja mogu rei. Va
ivot ovisi o tome da mi povjerujete, a sad radi to hoe.
Halef je grickao donju usnicu. Jedva je mogao sakriti bijes to nas taj ovjek
smatra tako lakovjernim. Ja sam pak udesio prijazno lice, domahnuo nitkovu i
odgovorio mu:
Vjerojatno nam govori istinu. Da ipak jo jednom pokuam jesi li iskren
prema nama?
Pokuaj, efendijo! radosno viknu Janak. Vidjet e da te nisam
prevario.
No dobro, onda emo ti pokloniti ivot. Ali ipak te moramo na neko
vrijeme svezati.
Zato?
Da oni ostali ne naslute kako si se sporazumio s nama. Mora izgledati da
dijeli njihovu sudbinu.

 Ali ti mi daje rije da ete me opet razvezati?

Obeajem ti da e uskoro opet biti slobodan i da se od nas nema ba
niega bojati.
Onda me sveite.
On prui ruke. Halef mu skine pojas i njime svee ruke na leima.
Sad poekaj kod ove dvojice rekoh Halefu. Ja idem po nae
drugove.
Barud el Amazat je jo bio bez svijesti. Halef ga je zaista estoko udario.
Vratio sam se istim putem kojim smo doli. Nije bilo razloga da pretraujem
ovaj kraj.
Moj razgovor s Janakom nije donio eljeni uspjeh. Namjeravao sam doznati
neto sigurno o utome i o Karanirvan-hanu. Mogao bih dodue biem iznuditi
to priznanje, ali nisam bio ba raspoloen da primjenjujem to sredstvo. Nadao
sam se da u i bez njega postii cilj.
Potraio sam Sandara. Leao je jo nepomino, ali bilo mu je ve vre
udaralo. Ubrzo e se oporaviti. Zatim sam otiao onamo gdje su bili svezani
Bibar i Suef. Obojica su bila pri svijesti. Kad me je Aladija ugledao, on bijesno
puhnu kroz nos, zagleda se u mene krvlju podlivenim oima i napne svu snagu
da se oslobodi spona.
Ne trudi se! rekoh mu. Ne moete izbjei sudbinu. Upravo je
smijeno da takvi ljudi bez mozga u glavi, kao to ste vi, umiljaju sebi da mogu
mene nadmudriti. Dokazao sam vam da su svi vai pothvati uvijek bili glupe
djetinjarije. Vjerovao sam da ete napokon uvidjeti koliko ste glupi, ali sav moj
obzir bio je uzalud. Sad je mojem strpljenju kraj pa ete dobiti ono to ste
odredili za nas, naime smrt. Upravo to ste htjeli.
Znao sam da Aladiju ne mogu povrijediti nego da mu reknem da je glup.
Uostalom, mali smrtni strah mu nee mnogo tetiti.
Zatim sam priao rubu stijene odakle sam mogao vidjeti svoje drugove.
Osko me opazi i doviknu mi:
Jesi li to ti, efendijo? Hvala Alahu! Onda je sve u redu.
Jest. Odvei konakdiju da se uspne gore. I ti se uspni za njim. Sa sobom
donesite sve remenje i konopce to ih imate. Omar neka ostane uz konje.
Njih se dvojica ubrzo uspee gore, konakdija prvi. Doekao sam ga
pokazavi mu revolver.
Opominjem te da se ne makne bez mog doputenja. Smjesta e
posluati svaku moju rije jer u te inae ustrijeliti.
Zato, efendijo? prestraeno e on. Ja zaista nisam tvoj neprijatelj.
Ne znam nita, a i dolje sam ostao posve miran.
Ne mlati praznu slamu. Ja sam ve u Treska-konaku znao na emu sam s
tobom. Nije ti uspjelo da me ma na trenutak zavara. Sad je igri kraj. Naprijed!
Otili smo do doksata gdje je Halef stajao s oba zarobljenika. Earud el
Amazat je bio pri svijesti. Kad je Demal ugledao njih dvojicu, prestraeno
viknu.

 No, je li to Janak ili nije?

On je! odvrati Demal. Kako je doao ovamo?
Tano onako kao i ti, uspeo se uz potoi. Podigni Baruda el Amazata i
ponesi ga! Janaku nisu svezane noge pa moe sam za nama. Naprijed!
Oba nitkova morala su poi za nama do Bibara i Suefa.
Pogledi to su ih izmjenjivali, bili su i vie nego rjeiti, ali nitko nije ni
pisnuo.
Osko je donio nekoliko remenova. Osim toga skinusmo Barudu kaftan i
razrezasmo ga noevima u dugake trake da njime sveemo Baruda i Janaka.
Zatim odosmo Sandaru koji je, ini se, upravo otvorio oi. Soptao je kao divlja
zvijer i propinjao se da prekine spone.
Budi miran, ljubime moj! nasmije se Halef. Koga jednom imamo,
toga i zadrimo.
I tog Aladiju smo dali prenijeti onamo gdje su se nalazili ostali. Stabla su
stajala blizu pa smo zarobljenike tako svezali za njih da se nikako nisu mogli
osloboditi. Konakdija koji dotad nije bio vezan da bi mogao one druge nositi,
doao je posljednji na red.
Zatim izvadismo svladanim ljudima epove iz usta da uzmognu govoriti, ali
oni su radije ostali nijemi. Vidio sam kako je Halef udesio sveano lice da im
odri kaznenu propovijed, ali sam ga pretekao rekavi mu da donese oruje
zarobljenika. Sve zajedno sainjavalo je lijepu zbirku.
Tim su se orujem oni htjeli posluiti da nas ubiju rekoh. Ono je
sad na zakoniti plijen s kojim moemo postupiti kako hoemo. Unitit emo
ga. Odbijte kundake s puaka i pitolja i zdrobite sjekirama cijevi.
Nitko nije bio bre spreman za to od Halefa. Noevi su slomljeni, a na kraju
sam ja hajdukom sjekiricom onesposobio akane obih Aladija. Bivi vlasnici
oruja promatrali su to razaranje s upravo neopisivim izrazima lica. Ipak su i
dalje utjeli i samo je Janak poeo psovati kad smo na kraju razbili i njegovu
puku.
Stoj! To je moja puka!
Vie nije odvrati Halef.
Ali ja sam va prijatelj!
I to najbolji kojeg imamo. Budi bez brige. Efendija e odrati obeanje
koje ti je dao.
Sad se Hadi okrenu zarobljenicima drei se tako da sam morao naslutiti
kako upravo kani odrati jedan od svojih glasovitih govora. Domahnuo sam mu
da poe sa mnom i udalji se od zarobljenika tako da nas nisu vie vidjeli.
Sidi, zato da im nita ne reknem? upita on.
Jer to nema smisla. Odemo li ne rekavi im ni rijei, ostavit emo ih u
veem strahu nego da im odrimo velik govor.
Ah, tako! Dakle emo otii?
I neemo se vie vratiti.
Zar tako! I ja da nemam uitak da im reknem kakvim ih ljudima

smatram?
Oni to ve znaju.
Treba li da ovdje gore umru od gladi i ei? Sami se ne mogu osloboditi.
Uostalom, obeao si Janaku da e ga osloboditi! Zar nee odrati rije?
Hou! Ne brini nita! Ugljenar sigurno znade gdje se oni nalaze pa e se
ubrzo potruditi da ih oslobodi.
Hoemo li odjahati k njemu?
Hoemo. Hajdemo sada!
Samo jo trenutak, sidi. Moram im rei bar jo jednu rije jer u inae
puknuti.
Pourio se k zarobljenicima, a ja za njim da ga sprijeim ako bi pokuao da
uini kakvu glupost. Stao je pred njih, isprsivi se, i rekao:
U ime mog efendije i u svoje ime moram vam objaviti da smo mi prije
nego to smo vas uhvatili i svezali ovdje, ispod ta tri drveta zakopali tri oke
baruta. Dugaki fitilj je ve spreman pa e, im mi to zaelimo, biti zapaljen
izdaleka tako da vi to ne opazite. Onda e se vaa tijela razletjeti u prainu i
nitko se nee vie tome razveseliti od mene, glasovitog Hadi Halefa Omara
Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara. Poto je tako dao oduka
svom srcu, on se vrati i upita me:
Nije li to bilo dobro, sidi? to misli kako e se sad bojati ti bijednici kad
budu vjerovali da sjede na mini koja moe svakog asa prasnuti?
To tvoje sredstvo da mui ove ljude nije ba odvie duhovito smiljeno.
Bez obzira na to hoe li ti oni povjerovati ili ne, ve sama ona neizvjesnost u
kojoj se nalaze, dovoljna je kazna za njih.
Vjerovat e oni, uvjeren sam u to.
Kad bismo htjeli ubiti utove ljude, onda bismo to mogli uiniti mnogo
jeftinije, a ne da tratimo tako golemu koliinu baruta koji je u ovim krajevima
rijedak. alim ih budu li povjerovali da sa sobom nosimo tri oke baruta.
Siosmo k Omaru koji je uvao konje. Ondje sam Demalovom konju
skinuo sedlo i uzde, bacio jedno i drugo na zemlju, a konja otjerao u onom
smjeru iz kojega smo stigli. Nisam ga htio voditi sa sobom i pustio sam ga na
slobodu. Bilo je bolje da na njemu ne ostane nita jer se tako nije mogao
uzdama ili stremenovima zakvaiti negdje u umi i zbog toga bijedno uginuti.
Zatim odjahasmo i ubrzo stigosmo onamo gdje je leao Malah el Bara.
Njegovo smrvljeno tijelo prualo je stranu sliku. Nismo sjahali jer nije imalo
smisla promatrati leinu. Jedva smo uspjeli natjerati konje da prou preko nje.
To je teka kazna ree Halef okrenuvi lice u stranu. Poimo to
prije odavde.
Bre je potjerao konja, a mi utke krenusmo za njim.
Zidovi klanca postajali su sve vii i opet se stisnuli kao i prije. Put kroz taj
klanac zaista je morao tititi ovjeka.
Poto smo tako jahali etvrt sata, klanac se otvori u prostranu okruglu
dolinu. Ugledavi je, ja sam i nehotice zaustavio vranca. Dolina je imala oblik

duboke zdjele i promjer od otprilike jednog sata jahanja. Ali kako je samo
izgledala!
Rubovi su joj okolo naokolo bili od kamena i prilino su se strmo uspinjali.
Ondje, gdje god je bilje moglo pustiti korijenje, stajala su crnogorina stabla,
stara po vie stotina godina, a njihovo tamno zelenilo ivo se isticalo u
svjetlijem zelenilu golemoga bjelogorinog drvea. inilo se da dolina ima
prilino iroke izlaze prema jugu i prema zapadu. Dno joj je bilo gotovo
potpuno pokriveno izlomljenim stijenjem, esto visokim kao viekatna kua, pa
sve do kamenja malenog poput ake. Iznad svih tih stijena pruao se svjetlucavi
pokrov razliitih povijua, a izmeu njih je raslo bujno grmlje tako da se inilo
da ne bismo mogli proi kroz taj gutik.
Je li kakav potres posuo dno doline tim razbijenim kamenjem ili se ovdje
moda nalazilo kakvo podzemno jezero pa se strop iznad njega odjednom
uruio? Dolina je zaista izgledala tako kao da je jednom bila nadsvoena takvim
stropom koji se onda sruio.
S mjesta na kojem smo stajali, vodili su tragovi desno, du stijene doline.
Poli smo za njima. To je bio onaj pravac o kojemu je govorio Janak. Dugo sam
uzalud gledao naokolo traei ugljenarove ugljare koje su se navodno ovdje
nalazile. Naposljetku opazih da iznad drvea titra zrak u sunanom sjaju. To je
bio znak da ondje gore vatre, ali da ne ire dim.
Ondje mora da se nalazi stan ugljenara arke rekoh. ini se da je
donde pet minuta. Najradije bih se najprije malo ogledao. Odjaite ovamo u
grmlje i poekajte me.
Predao sam Halefu svog konja i svoje puke pa pjeice poao dalje. Ubrzo
stigoh do ruba jedne istine ije je tlo bilo posve crno od ugljene praine. Usred
istine ugledao sam kolibu, sagraenu od kamenja, a svuda naokolo upaljene
hrpe drvena ugljena ili pak njihove tragove.
Jedna od unjolikih ugljara, najvea od sviju, stajala je desno od mene na
rubu istine, tik uz stijenu koja se ovdje okomito uzdizala. To me je zaudilo.
Ali ta hrpa mi se uinila jo neobinijom kad sam podigao pogled i povie na
brijegu, iznad gustih vrhova crnogorice ugledao golemu kronju nekog velikog
hrasta. Ogledao sam se naokolo, ali nigdje nisam otkrio jo jedno takvo drvo. Je
li to moda bio onaj upalj hrast kroz ije je srce vodio tajni put u pilju? Onda
je lako bilo mogue da je ona hrpa drvenoga ugljena koja je stajala ispod stijene,
bila u nekoj vezi s tom piljom.
U blizini ugljare bila je postavljena klupa pokrivena mahovinom, Na njoj su
sjedila dva ovjeka, puila, i neto ivo razgovarala. Jedan od njih bio je obuen
u graansko odijelo koje nije odgovaralo toj okolini. Onaj drugi bio je pleat, ali
prljav i odjeven siromano pa se vidjelo da je to ili sam ugljenar, ili jedan od
njegovih pomonika. to je taj gotovo otmjeno obueni ovjek htio od aava
ugljenara? Razgovarali su kao ljudi koji se dobro poznaju. S druge strane
ugljare stajao je osedlan konj i grickao listove nekog grma. Rub ikare, u kojoj
sam se nalazio, pruao se do hrasta i jo dalje, pa je dodirivao i klupu

zasjenjujui je ve davno ocvalim granicama zanovijeta. Kako bi bilo da se

pokuam kradomice privui do klupe? To nije moglo biti odvie teko. Moda
u uti neto vano.
Zato sam se vratio nekoliko koraka natrag i tiho se provukao izmeu granja
prema klupi. Uostalom, to i nije bilo tako lako kako sam u prvi as pomislio.
Grmlje je raslo gusto jedno tik drugoga. Da se ne odam pomiui granje, morao
sam puzati po tlu.
Kad sam onda naposljetku stigao do stijene, iznenadih se naavi prilino
ugaenu stazu koja kao da se sputala odnekle s brda. Da nije moda vodila do
hrasta? Poao sam njome u protivnom smjeru i ubrzo se naao pred ugljarom
koja je svojim donjim dijelom tako dodirivala stijenu da se inilo kao da je
upravo izrasla iz kamena. Staza je zaudo zavravala na podnoju ugljare kao
odrezana. To mi je dalo povoda za razmiljanje.
Dok je ta ugljara stajala ravno preda mnom, a stijena na desno, uo sam
slijeva glasove onih ljudi. Klupa je bila samo uskom prugom grmlja odvojena
od stijene i od mjesta na kojem sam se nalazio. Legao sam na tlo i stao puzati
izmeu grmlja sve dok nisam stigao do zanovijeta.
Sad sam se nalazio tako blizu klupe da bih je mogao gotovo dodirnuti, ali
me ipak nitko nije mogao vidjeti jer je grmlje bilo poput gustog zastora. Upravo
je govorio onaj graanin. Izraavao se nekako kratko i zapovjedno. Kad sam se
smjestio to sam mogao ugodnije zauh ga gdje govori:
To je neobina stvar. Neki stranac progoni Mubareka, Aladije i njihove
pratioce. Prati ih u stopu i ne da im mira ni danju ni nou. Zato?
Ne znam odvrati ugljenar.
A oni sad u klancu vrebaju na njega? Hoe li on zaista doi? Hoe li im
uspjeti napadaj?
Svakako, Neprijatelji ne mogu ivi proi onuda. Uostalom, pridruio im
se i Janak koji je donio vijest da stranci dolaze. To je sa Demalom sedam ljudi
protiv etvorice, a k tome ta etvorica nita i ne slute.
Prema svemu onome to si mi sad ispripovjeio o toj etvorici, ne
smijemo ih potcjenjivati, A to onda ako kod prvog napada okrenu konje i
pobjegnu?
Prvi znak napada bit e i njihova smrt. Aladije svojim akanima nikad
ne promauju cilj. A tim strancima ne pada na um da bjee: odvie su smioni za
to.
No, neka onda uspije! elio bih to. A ako je konj toga stranca zaista tako
divna ivotinja kako ti to kae, onda e uti za njega platiti lijep baki. Dobro
je da sam upravo sada naiao ovamo. Mogu odmah primiti konja i odvesti ga u
Rugovu.
uvi to ime umalo da se nisam odao od radosti. I nehotice sam se okrenuo
tako da je zautalo lie. Sreom se oni nisu ni obazreli na to. uti je dakle
stanovao u Rugovi! Je li onda on bio konjotrac Kara Nirvan? Na to pitanje
dobio sam odmah odgovor jer je onaj ovjek nastavio:

 Takve konje trebamo jer je Kara Nirvan odluio da e provaliti preko

srpske granice pa u tu svrhu sabire vei broj hrabrih ljudi koji treba da imaju
dobre konje. On e ih sam voditi pa e mu takav divni drijebac dobro doi.
Znai veliki grabe? Nije li to opasno?
Nije tako kako se ini. Ljudi se posvuda bore protiv turskog jarma pa e
nas smatrati hajducima, a ne razbojnicima. Moi emo dakle napljakati koliko
budemo htjeli i sve e se to upisati u raun hajducima. Uostalom, nisam doao
ovamo da s tobom razgovaram o tome, ve ti moram predati utovu poruku. Je
li pilja prazna?
Jest.
I ti ne oekuje da e uskoro u tu tajnu tamnicu doi kakav novi
stanovnik?
Ne oekujem. Zapravo smo namjeravali da toga stranca s njegova tri
pratioca domamimo onamo, ali to vie nije potrebno jer e ga ubiti u avoljem
klancu. Da smo mi to uinili, cijela bi stvar bila za dva sata gotova. Zapalio bih
ugljen tu iza nas, dim bi uao u pilju i oni bi se uguili.
Ali onda dim ostaje u pilji tako da mnogo dana ne moe nitko u nju ui!
Ne, nikako. On izlazi gore kroz uplji hrast. Ako ovdje dolje otvorim
vrata, nastaje takav propuh da ve za nekoliko sati nema vie ni traga dimu.
To je divno udeeno! Ti dakle uope ne treba pilju?
Ne trebam,
To e utom biti drago. Upecali smo naime nekog stranca kojeg emo
smjestiti ovamo dok ne stigne otkup za njega.
Zar opet? Nemate li mjesta u vaoj karauli?
Nemamo. Osim onoga, za koja ve znade, nalazi se u njoj neki trgovac
iz Skadra koji nam je u ruke pao uz pomo Hamd el Amazata. Za njim e doi i
njegova obitelj tako da e nam ostaviti cio svoj imutak. Hamd el Amazat je ve
i prije poznavao te ljude pa je od njega pravo majstorsko djelo da je uhvatio
toga trgovca.
To to sam uo ovdje, bilo je upravo nenaplativo. Ovdje sam doznao sve
ono to sam dosad uzalud traio! Dakle uti je zaista bio onaj perzijski trgovac
konjima Kara Nirvan i stanovao je u Rugovi, Ondje je stajala stara karaula, a u
njoj je bio zarobljen neki trgovac iz Skadra, vjerojatno Galingre, da bi mu
razbojnici oduzeli cio imutak, Njegovi roaci trebali su doi za njim. Sigurno su
ih domamili nekakvom paklenom lukavtinom. Osim toga bio je predvien
pljakaki upad u Srbiju pri emu je uti imao jahati na mom Riju.
Sreom se pastuh nalazio jo u mojim rukama, a ja nisam imao ni najmanje
volje da dopustim da mi ga oduzmu ili da se dam ubiti.
Dalje nisam dospio razmiljati jer sam upravo uo neto to je zaokupilo
moju punu panju. Ugljenar je naime upitao:
Isplati li se uope da primim ovjeka kojega mi elite poslati?
Svakako. ini se da je neizmjerno bogat.
Rekao si da je stranac. Onda sigurno ne stanuje ovdje u zemlji Arbanasa?

 Ne, on je Inglis.
Ah, oni su veinom bogati. Jeste li ga ve uhvatili?
Jo nismo, ali smo sigurni da emo ga uhvatiti. Stanuje u hanu u Rugovi i
ini se da ondje eka nekoga tko ne dolazi. Stigao je s unajmljenim konjima i
slugama pa vodi sa sobom ak i jednog dragomana kome plaa svakog dana po
trideset pijastera. Taj je ovjek zaista smijean. Veoma je visok i mrav, na
oima nosi dva plava prozora, ima usta kao morski pas, a nos koji se uope ne
da opisati. Nos mu je silno dugaak, ima oblik krastavca, a ini se da je povrh
toga nedavno na njemu bio alepski ir. ivi kao kakav sultan i nitko mu ne
moe dovoljno dobro prirediti jelo. Kad otvori vreicu, u njoj svjetlucaju sami
zlatnici, a ipak je odjeven kao aljivina u igri sjena. Odijelo mu je potpuno
sivo, a na glavi nosi sivi eir, visok kao minaret omajadske damije u
Damasku.
Kad sam to uo, bilo mi je kao da me je netko udario po licu. Taj je opis
potpuno odgovarao mom engleskom prijatelju Davidu Lindsayu od kojeg sam
se nedavno oprostio u Stambulu i koji mi je tom prilikom rekao da e se uskoro
vratiti u Englesku.
Sve se slagalo: odijelo, bogatstvo, plave naoale, iroka usta, golemi nos. To
je morao biti on! U mislima sam izraunao je li bilo mogue da se sad nalazi u
Rugovi. Da, bilo je mogue ako je nedugo iza mene otputovao brodom iz
Stambula pa se iskrcao u Baru.
Premda je smijean, ipak je mastan plijen nastavio je meutim onaj
ovjek moda najbogatiji kojeg smo ikad ulovili. Veeras e ga uhvatiti i
zatvoriti u karaulu. im se vratim, mi emo zaobilaznim putevima, na kojima
nas nitko ne moe sresti, dovesti tog ovjeka k tebi. Pripremi se da ga doeka.
Tako! promrmlja ugljenar. Veeras ete ga uhvatiti. Ako danas
ode odavde, stii e rano ujutro u Rugovu jer poznaje puteve. Karaula lei na
tako osamljenom mjestu da s Inglisom moete krenuti odmah, premda je dan,
jer vas nitko nee vidjeti pa on moe stii k meni ve uveer. Ali reci mi moe li
se taj ovjek sporazumijevati s vama?
Naalost ne moe; zato je i poveo tumaa.
To je neugodno. Ja se nerado bavim time, ali moram sluati utoga. Ako
Inglis ne razumije ni turski ni albanski, sigurno e mi zadati mnogo neprilika.
Nadam se da e uti s obzirom na to odmjeriti nagradu. to u ja za to dobiti?
Bit e zadovoljan, zna da na voa nikada ne krtari ako se radi o tome
da plati iskazane usluge. Dogovorili smo se dakle o
svemu. Ja u sutra
svakako prije veeri stii ovamo pa ne samo to u sa sobom dovesti Engleza,
ve i tumaa. Nee biti teko da uhvatimo i ovoga. Bude li i on prisutan lake e
ti biti sa zarobljenikom.
Kako se zove taj stranac? to je on?
Ne znam to je. Ima neki naslov koji se izgovara kao ser, a i njegovo ime
je neka strana rije koju jo nikad nisam uo pa je i ne razumijem. Zvui
otprilike kao Linseh. Upamti to.

Sad vie nije moglo biti nikakve sumnje. Zaista se radilo o mom starom i
dobrom, premda malo osebujnom Davidu Lindsayu.
Zato se taj Englez zadrava u Rugovi? to ga je navelo a krene iz
Stambula i da tako brzo doputuje u Albaniju? To nisam mogao shvatiti. Onaj
ovjek u graanskom odijelu nastavi nakon kratke stanke:
Prema onome to sam od tebe uo morao je napadaj na ona etiri ovjeka
biti ve davno izvren. Uznemiruje me da se Aladije sa svojim prijateljima nisu
jo vratili.
Moda su oni krenuli kasnije nego to je to Janak oekivao. Kad se
iuljao iz svoje kolibe, oni su jo spavali. S obzirom na naporni put to su ga
prevalili posljednjih dana, nije udo da su bili umorni. Povrh toga je Demal
dobio nalog da ne jae odvie brzo pa se da lako razjasniti zato jo nisu stigli.
Ali mene zabrinjuje to zakanjenje, arka. Najradije bih sam odjahao do
avolje stijene da vidim kako stoji stvar.
To ne smije uiniti. Time bi mogao sve pokvariti jer bi vrlo lako stigao
onamo upravo u istom trenutku kad i stranci. Tvoj bi dolazak moda u njima
izazvao sumnju. Ne, ostani ovdje! Imamo jo vremena. Ne moe biti nikakve
sumnje da e napadaj uspjeti.
Dobro, onda u se strpiti. Za to mi vrijeme moe pokazati pilju.
Obojica ustadoe s klupe. Budui da sam nasluivao da potajni ulaz u pilju
stoji u nekoj vezi s onom ugljarom, kraj koje sam leao, uinilo mi se da bi bilo
pametno da se smjesta uklonim odande. Zato sam tiho otpuzao natrag na stazu,
a onda pourio do onoga mjesta gdje su se moji drugovi sakrili u grmlju.
Ondje sam odmah opazio da nema Oska. Prije nego to sam mogao ita
upitati, Halef mi javi:
Sidi, Crnogorac je otiao, ali rekao je da e se ubrzo vratiti.
Kamo je otiao?
Ne znam. Tek to si ti malo prije iezao, on kratko i naglo ree:
Moram otii, ali u se za pola sata vratiti. Prije nego to smo ga mogli
zadrati, on je odjahao.
Kamo? Zar u onom smjeru od kuda smo doli?
Da, sidi.
Onda znam zato se vratio. On eli izvriti osvetu protiv Baruda el
Amazata, otimaa njegove keri Premda nam je na neprijatelj esto bio tako
blizu da bi Osko mogao pucati u njega, on to ipak nije uinio. I maloas kad
smo gore na stijeni vezali zarobljenike, imao je prilike da izvri osvetu. Ni tad
to nije uinio, vjerojatno jer se bojao da u ga sprijeiti da poini umorstvo.
Prividno dobrovoljno odjahao je s nama dalje, ali se vratio da izvede svoju
potajnu namjeru. Ja sam bio vie od etvrt sata odsutan. Za to vrijeme stigao je
on do avolje stijene pa vjerojatno ne mogu vie spasiti Baruda. No ipak u
pokuati. Moj konj je brz. Za pet minuta bit u ondje. Ostanite ovdje sakriveni
dok se ne vratim.
Uzjahao sam i krenuo natrag. Za Rija je bila dovoljna rije kavam

brzo! Tek to sam je izgovorio, on poleti poput strijele. Za nepunu minutu stigao
sam u klanac. Vranac je letio izmeu stijena kao munja. Jo jedna minuta i jo
jedna nakon tri minute ugledah mrtvo tijelo Manaha el Bare. drijebac je
upravo preskoio preko njega i jurnuo dalje krivudavim klancem kad odozgo
zaori tako straan krik da sam se ne samo ja prestraio ve i konj se prepao,
propevi se, pa bih sigurno pao poleice da nisam brzo svu svoju teinu bacio
naprijed. Trgnuo sam vranca da se okrene na stranjim kopitima i pogledao
gore.
Od onoga to sam opazio umalo da mi se nije sledila krv u ilama. Toliko
sam bio ve zakrenuo iza zavoja da sam ugledao doksat. Na rubu doksata,
upravo na onom mjestu s kojega je pao Manah el Bara, ugledah dva ovjeka
gdje se rvaju: Osko i Barud el Amazat. Zarobljenik nije vie bio vezan, ve se
slobodno mogao sluiti rukama i nogama. Jedan je vrsto stegao drugoga i svaki
je od njih nastojao da se odmakne od ruba stijene i da svog protivnika baci
dolje.
Nisam se ni pomakao s mjesta. Da sam se ma kako urio ipak bih prekasno
stigao gore. Prije nego to bih se mogao uspeti uz liticu i proi onih stotinu
pedeset koraka, morala je pasti odluka u borbi. Dotle e sigurno jedan od njih
leati dolje smrvljen a moda i obojica!
Osko je postupio samovlasno i protiv moje volje. Nipoto nisam kanio
dopustiti da ubije Baruda el Amazata, ali ipak mi je bilo vie do Oskova ivota
nego do Barudova. Obojica su lebdjela u istoj opasnosti jer se inilo da su
podjednako snani i spretni. Zar da obojica poginu? Ne! Jedan je od njih
svakako bio izgubljen pa nisam htio da to bude Osko. Skoio sam dakle iz sedla
i uperio u njih medvjedarku. Metak je bio namijenjen Barudu el Amazatu.
Uostalom, to je bio teak hitac. Njih dvojica su tako vrsto obujmili jedan
drugoga da sam se na taj hitac mogao odvaiti samo zato jer sam tano
poznavao svoju puku i mogao se pouzdati u svoju hladnokrvnost.
Dugo sam nianio. Metak je morao pogoditi Baruda u glavu. Oba su rvaa
vidjela ta namjeravam pa se Barud trudio iz sve snage da mi ne prui cilj. Osko
se oito bojao da bih ga mogao pogoditi jer mi doviknu odozgo:
Ne pucaj, efendijo! On mora dolje. Pripazi!
Vidio sam kako je ispustio protivnika. Barud koraknu u stranu da malo doe
do daha. Uto i Osko krenu u stranu kako bi dobio Baruda izmeu sebe i ponora.
Zatim podignu aku kao da ga eli udariti po glavi. Ali to je bila samo varka jer
kad je Barud podigao obje ruke da obrani udarac, Osko se strelovito sagnu i
udari ga akom u eludac. U istom trenutku baci se Crnogorac na zemlju da ga
njegov protivnik ne bi mogao zgrabiti i povui za sobom. Barud zatetura natrag,
pokua se prihvatiti za svog neprijatelja, ali zahvati samo u prazninu i srui se sa
stijene. Tresnuo je kraj Manahovog mrtvog tijela. Jeza me proe i ja se okrenuh.
Gore je Osko opet skoio na noge, sagnuo se naprijed da pogleda Barudovo
tijelo i pobjedonosno viknuo:
Zenica je osveena! Taj ovjek nee nikad vie ugrabiti prijateljevu ker.

Ostani dolje, efendijo! I ja u sii,

Gdje su ostali? doviknuh mu.
Jo uvijek su ondje gdje smo ih ostavili. Nijedan se od njih ne moe
osloboditi. Ja sam se pobrinuo za to.
Zatim se Osko povue s ruba stijene, a ja pojahah dalje do vodopada gdje je
stajao njegov konj. Nakon nekog vremena Osko sie. Pretekao me je i rekao
prije nego to sam ga dospio ukoriti:
Ne govori o tome, efendijo. To se dogodilo i ne moe se vie izmijeniti.
Ja sam nijemo nosio svoju srdbu. U planinama moje domovine vlada zakon
osvete. Taj je zakon jednako star kao i na rod pa ga moramo sluati.
Nisi uinio pravo. Barud ti je ugrabio ker, ali je nije ubio. Sve ako si i
bio uvjeren da ima pravo uzvratiti zlo u jednakoj mjeri, ipak ga nisi smio ubiti.
Da, taj ovjek nije ubio Zenicu, ali ju je prodao kao robinju, a to je ona
propatila u Egiptu, zna ti bolje od mene jer si je upravo ti oslobodio. To je bilo
mnogo gore nego da ju je ubio. K tome pridolazi sva ona alost to ju je zadao
meni i Isli Ben Maflaju. Ja sam je uzalud traio u svim zemljama islama?
Zeniin otima zasluio je smrt pa ju je i naao. Onih nekoliko trenutaka
smrtnoga straha to ga je osjetio nisu upravo nita u usporedbi sa alou to ju
je on nama zadao.
Ali ti si ipak poinio umorstvo!
Ne, efendijo, to nije bilo umorstvo, ve potena borba, ovjek protiv
ovjeka! Mogao sam ga ubiti kad je bio vezan o drvo, ali ja sam ga odrijeio i
odveo na doksat. Ondje sam mu odvezao ruke i noge, odbacio svoje oruje i
rekao mu da elim poteno postupati prema njemu i dati mu prilike da se brani.
Da, neko vrijeme sam ak i oklijevao da ga ubijem. Vidio sam da sam jai od
njega. Tek kad sam primijetio da kani pucati i da bi me mogao pogoditi, iskoristio sam svoju nadmo. Kani li me i dalje koriti?
Da, jer si sve to uinio iza mojih lea.
To sam morao uiniti jer sam znao da bi me ti sprijeio da ga kaznim.
Ali kad si odrijeo njega, sigurno si olabavio spone i ostalim
zarobljenicima.
Nisam. Ja sam ih naprotiv jo vre stegnuo. Nikako se ne mogu sami
osloboditi. Znam da se ljuti. Unaprijed sam znao da e doi do toga pa sam
spreman da podnesem tvoju srdbu. Ali danas sam ispunio zakletvu kojom sam
se ve davno zakleo. Uini sa mnom to god hoe.
Uzjai i doi sa mnom! kratko odgovorih.
Uostalom, to sam i mogao uiniti? Mrtvaca vie nisam mogao probuditi, a
Crnogorac je toliko hleptio za osvetom da ga nisam mogao obuzdati. Bio sam
nezadovoljan, ali nisam imao pravo da se nameem kao sudac za njegovo djelo.
Tako sam zlovoljno pojahao dalje, a on utke za mnom. Kad smo stigli do
mrtvih tijela, zatvorih oi. Dok je moj vranac dugakim skokom preskoio
preko njih, uini mi se kao da sam ispod sebe uo tihi jauk. Onda iza mene
prasnu hitac.

 to je? upitah ne okreui se.

Jo je ivio odvrati Osko. Moj metak ga je dokrajio. Nisam htio
da dulje trpi.

PILJA DRAGULJA
NAKON te Crnogoreve osvete, koju na alost nisam mogao sprijeiti,
vratismo se k naim drugovima sakrivenim u blizini ugljare. Oni su htjeli znati
to se dogodilo pa su nas doekali radoznalim pogledima, ali ni Osko ni ja ne
rekosmo nita. Osko je bio odvie uzbuen da bi se upustio u razgovor, a meni
se inilo da imam vanijeg posla.
Maloas, kad sam se bio oduljao do ugljare, opazio sam konjski trag koji je
vodio desno u grmlje. Nisam ga ispitivao pa odluih da u to sad uiniti. Za
vrijeme moje odsutnosti nije se dogodilo nita to bi nas moglo zabrinuti pa mi
se dakle uinilo da svoje pratioce mogu ostaviti da me ekaju jo nekoliko
minuta.
Nisam morao ii dugo tragom jer ubrzo ugledah konje. Bilo ih je svega pet,
meu njima oba arca Aladija. Premda su bili uvjereni da mi ne moemo stii u
dolinu, ipak su sakrili konje.
Sad je bilo vrijeme da se pokaemo ugljenaru. Uzjahasmo i krenusmo prema
njegovoj kui. Kad smo stigli do ruba grmlja i ugledali pred sobom istinu,
stajao je on s onim strancem pred vratima svoje kolibe. Ve izdaleka smo jasno
vidjeli da su se prestraili kad su nas ugledali. Izmijenili su nekoliko naglih
rijei, a zatim nam polako krenue u susret.
Dobar dan pozdravih. Kakva je to kua?
To je moja kua odgovori ugljenar. Ja sam ugljenar i zovem se
arka.
Onda smo na pravom putu. Doputa li da sjaemo i da se ovdje malo
odmorimo?
Dobro ste mi doli. Kamo vas vodi put?
Htjeli bismo odjahati u Ibalu. Kako daleko je donde?
U Ibalu moete stii za tri sata.
Hoemo li teko pronai put?
Naprotiv, vrlo lako. Zar zaista kanite u Ibalu?
Zato da ti reknem neistinu kad se kod tebe elim raspitati za pravi put.
Na arkinom licu zapaala se zapanjenost. Prema svemu onome to je uo o
nama, nije mogao vjerovati da je Ibala cilj naeg puta. To mu se moralo uiniti
sumnjivim.
to ete u Ibali? upita.
Ondje emo samo prenoiti i sutra nastaviti put.
Kamo?
Preko brda Fandi u Le u blizini morske obale.
Za vrijeme toga razgovora sjahali smo i sad smo stajali suelice toj dvojici.
Dakle to je bio onaj opasni ugljenar za kojega ljudski ivot nije znaio nita.
Malo prije ga nisam mogao posve tano promotriti. Imao je surovo buldoko
lice ije su crte opominjale na oprez. Nimalo nije bio slian svojoj sestri,
Janakovoj eni.

Onaj drugi bio mu je suta protivnost. Ako i ne uzmemo u obzir njegovu

istu odjeu, bilo je na njemu neto otmjeno. Lice mu je bilo gotovo djevojaki
meko pa bi lako moglo svakoga zavarati.
to zapovijeda, efendijo? upita arka dalje. Hoete li da vam
donesem neto za jelo? Ili moda vode za konje?
Neemo jesti, ali konje bismo morali napojiti. Postoji li ovdje kakav
izvor?
Postoji, odmah iza kue. Dopusti da vas povedem onamo.
Voda je izvirala u blizini kolibe pa je malo nie izdubla malu udubinu
veoma prikladnu kao pojilite. Stranac je polako poao za nama. Sigurno nije
elio da mu promakne ma i jedna rije naeg razgovora.
Izvadili smo konjima vale iz gubica i pustili ih da se napiju. Pri tome me
upita ugljenar koji vie nije mogao sakrivati napetost:
Ovamo u ovaj osamljeni kraj vrlo rijetko zalazi netko pa ete mi oprostiti
ako elim znati s kim imam posla.
Tvoja je elja opravdana. Mi smo stranci u toj zemlji i dolazimo iz
Jedrena na putu u Le kako sam ti ve rekao. Budui da sad zna tko smo mi,
sigurno e smatrati razumljivim da bismo i mi sa svoje strane eljeli doznati
tko je onaj efendija koji nas tako zaueno promatra.
Nisam previe rekao jer je na stranevom licu lealo i mnogo vie, a ne
samo obino uenje. Pogled mu je prelazio s mene na mojega vranca i opet
natrag na mene s takvim izrazom kao da nas obojicu smatra pravim udom.
inilo se da je za njega predstavljalo nerjeivu zagonetku to smo se nas
etvorica, ljudi posveeni smrti, odjednom tako zdravi i vedri pojavili pred
njim, premda je i sam maloas jo sumnjao da e napadaj na nas uspjeti.
To moe doznati odgovori arka. Ovaj efendija je alim iz akove
koji se kao i vi nalazi na putu,
Alim! Onda je pohaao sveuilite, a budui da sam i ja alim, dodue
samo alim svoje domovine, veoma se radujem to sam ga upoznao. Nadam se
da e me on pouiti.
Da, ja sam ivio u Stambulu i studirao ondje izjavi tako zvani alim
ali nerado vodim uene razgovore.
Zato? Drvo, koje nosi voe, ne bi ga smjelo zadrati za sebe. Voe
postaje korisno tek onda kad ga ljudi jedu. Jednako kao to drvo ne moe samo
pojesti svoje plodove, tako ni plodovi tvog studija nisu odreeni za tebe nego za
druge i slue im kao blagoslov. Ti dakle dolazi iz akove? Kamo e te put
odavde odvesti?
U Keprili.
Onda si trebao jahati preko Prizrena i Skopja. To je najbolji i najkrai
put.
Znam, ali ja sam geolog pa sam odjahao u planine da potraim rijetko
kamenje.
Tako! Ja sam sebi rad geologa uvijek zamiljao kao neto muno i

prljavo, ali pogled na tebe izmijenio je to moje miljenje. Tvoja grana znanosti
je veoma vana. Ona nam doputa da zavirimo u povijest stvaranja svijeta.
Pogledaj tu dolinu s njezinim kamenjem i te goleme granitne zidove oko nje! Iz
kojeg perioda u povijesti razvoja zemlje potjee ovo kamenje?
Kad sam ga to upitao, on pocrveni kao rak. Nije bio geolog, a nije ni dolazio
iz akove. Razmiljao je i razmiljao, a onda na kraju odvrati:
Sva znanost ne predstavlja pred Alahovim oima nita. On je stvorio to
kamenje, a ne mi. Zato ne treba da razmiljamo kako je ono nastalo.
Neobino miljenje! U tom sluaju nije trebalo uope geologa. inilo se da
ugljenar to shvaa jer se iroko, kao u neprilici, osmjehnuo i pourio da moju
pozornost odvrati od alimovog znanja rekavi:
Vi ste strani u ovoj zemlji, a ipak sami traite put! To je smjelo od vas.
Drugi bi na vaem mjestu uzeo vodia. Zato i vi to niste uinili?
Tako je arka razgovor doveo onamo kamo ga je htio dovesti. Ta on je
morao doznati kako je dolo do toga da smo k njemu stigli, a zatim i to kako to
da smo k njemu stigli bez konakdije.
Vai vodii nisu pouzdani izjavih.
Nisu? Kako to?
Imali smo jednoga koji nas je trebao dovesti ovamo jer te je dobro
poznavao ...
Neki moj znanac? prekinu me on. Tko bi to imao biti?
Demal, gostioniar iz Treska-konaka.
Njega poznajem. To je estit i pouzdan ovjek. Kako to da nije s vama?
On je sramotno zaostao prije nego to smo stigli na cilj.
To me udi. Kakav je razlog imao za to?
Pitaj ga sam ako ga kad sretne. Nas dvojca nismo o tom tratili rijei Ipak
nasluujem da je postojalo jedno drutvo koje mu je bilo drae od naega.
Vjerojatno je poao k njima.
Kakvi su to bili ljudi?
Ti ih sigurno ne poznaje.
No, ja poznajem mnoge ljude.
Mislim da ne poznaje te o kojima govorim, jer se ini da si ti dobar i
estit ovjek. Oni ljudi su pak kradljivci i razbojnici. To su dva brata koje zovu
Aladijama, a i jo nekoliko drugih.
Aladijama? pretvarao se arka kao da se udi. To ime zaista ne
znam.
Tako sam i mislio.
To vie me udi da se moj znanac konakdija pridruio tim ljudima. On
se kloni svega to se protivi sultanovim zapovijedima.
Sve da je prije i bilo tako, sad se to izmijenilo.
Gdje se nalaze ti razbojnici?
Demal mi to nije rekao. Moda e rei tebi ako ga upita.
Onda mi bar reci gdje vas je napustio.

 Tko bi to mogao kazati! Bilo je u nekom klancu, ali mi smo proli kroz
tolike doline i klance da ih nismo brojili.
arka me zamiljeno pogleda u lice. Moje glupo odgovaranje oito se nije
slagalo s predodbom to ju je stvorio o nama.
Gdje ste prenoili sino? nastavi on s ispitivanjem.
Kod tvog urjaka Janaka.
Kod njega? viknu on glasom punim srdane radosti. Onda ste mi
dvostruko dobro doli. Kako vam se svidio Janak?
Jednako kao i njegova ena, tvoja sestra.
To me veoma veseli. I on i ona su dragi, iako siromani ljudi. Sigurno su
vas vrlo lijepo primili i ugostili.
Jesu, nitko nam nije nita naudio.
inilo se da oekuje opiran izvjetaj, ali moj posljednji odgovor bio je
kratak, a zatim se okrenuh od njega. Usprkos tome upita me:
Kako to da vas je konakdija trebao odvesti upravo k meni?
Nije nas trebao, ve je sam htio da nas odvede. Govorio je kako je ovaj
kraj lijep, pun golemih stijenja i o kojeem drugom.
Uto alim potajice namignu ugljenaru i upita:
Nije li vam pripovijedao i o onoj glasovitoj pilji koja se ovdje nalazi?
Jest. ak nas je pozvao da zamolimo arku neka nam je pokae.
Znate li to se pripovijeda o toj pilji? Jeste li uli za dragulje?
Jesmo.
Onda u vam priznati da sam i ja doao samo zbog toga. arka je nerado
pokazuje, ali ja sam ga sve dotle molio dok mi nije obeao da e me onamo
odvesti. Nadam se da e povesti i vas.
No dobacih ravnoduno sve to se pripovijeda o toj pilji smatram
bajkom. Posve mi je svejedno hou li je vidjeti ili ne,
Ne govori tako! brzo upade alim, pa odmah poe nabrajati dugi niz
divota koje su se navodno nalazile u pilji. arka mu se odmah tako ivo
pridruio da bi i svaka budala morala opaziti kako oni jedva ekaju da nam
pokau to glasovito mjesto. Bili smo izbjegli posljednjoj zasjedi, ali pilji nismo
smjeli izbjei. Ugljenar je uostalom ve rekao alimu kako emo u njoj biti
ubijeni.
Pretvarao sam se da su me njih dvojica uvjerila pa na kraju izjavih:
No, ako je zaista tako, onda u pogledati pilju. Kad e mi je pokazati?
Odmah ako ti je pravo.
Dobro, onda doi.
Krenuo sam, ali arka me zadri.
Kani li sam pogledati pilju?
Kanim. Mojim drugovima nije do toga.
Oh, i oni e se odueviti njome.
Sad mi je ugljenar poeo predoavati kako bi teko sagrijeio ako svojim
drugovima ne dopustim da pregledaju udesnu pilju. Bilo mu je mnogo stalo

do toga da vani nitko ne ostane. Ne poemo li

svi u pilju, on nee moi
izvesti svoj plan.
I sada sam se pretvarao kao da me je uvjerio pa sam dao svojim pratiocima
doputenje da pou sa mnom.
Ali puke ne moete ponijeti sa sobom dobaci arka.
Zato?
Jer bi vam smetale. Ulaz u pilju nije udoban. Treba puzati po tlu prije
nego to se ue.
Dobro. Onda ostavimo puke ovdje. Objesit emo ih o rue sedla.
Ostavite takoer noeve i pitolje.
To nije potrebno,
Vrlo je potrebno. Pitolj bi mogao lako opaliti, a kad ovjek pue po tlu s
orujem za pojasom, lako bi se mogao ozlijediti noem.
Ima pravo. Odloit emo dakle sve svoje oruje kod konja. Moji me
pratioci zaueno pogledae, ali ipak me posluae.
Oba moja revolvera neopazice su iezla u depovima hlaa. Ugljenar dobaci uenjaku pobjedonosni pogled.
A sad doite! pozove nas. Pokazat u vam ulaz.
arka krenu prema ugljari, a mi za njim. Imao sam maloas pravo
pomislivi da ugljara stoji u vezi s ulazom u pilju. Sad se arka okrene k nama:
Nitko ne moe ni pomisliti da se ovdje nalaze vrata u glasovitu pilju, ali
su ona ipak ovdje. Pripazite!
Ugljara je izgledala kao i svaka druga ugljara. unjasta hrpa drveta, sa svih
strana pokrivena slojem zemlje. arka se sagne i na jednom mjestu ukloni taj
sloj zemlje s tla. Vidjele su se neke daske koje je odstranio pa ugledasmo otvor,
dovoljno velik da se kroz njega mogao provui snaan ovjek.
To je ulaz ree on. Provucimo se kroz njega.
On stupi natrag i pozove me kretnjom ruke da se prvi uvuem.
Ti si vodi rekoh. Ti se uvuci prvi!
Neka najotmjeniji meu nama, a to si ti, ue prvi!
Najotmjeniji meu nama je ovaj otmjeni alim koji je studirao
geologiju. Njemu dakle pripada ta ast.
Ne, ne! prestraeno viknu ta potenjaina. Ve sam opazio a si ti
mnogo ueniji od mene! Osim toga vi ste ovdje stranci pa nam uljudnost nalae
da dademo prednost strancima.
Dobro, onda emo pokuati.
Sagnuo sam se i zavirio u jamu. Daleko nisam mogao gledati u nju, ali i to
mi je bilo dovoljno da se snaem. Zatim se opet uspravih i rekoh razoarano:
U jami je posve tamno!
Ah, im uemo u nju, ja u zapaliti svjetlo odvrati ugljenar,
Ah, tako! to e zapaliti?
Lui.
Zar se lui nalaze u pilji?

 Nalaze.
Bio sam uvjeren da lae. U pilji, u kojoj se uvaju zarobljenici, nee nitko
spremiti takve stvari koje bi zatvorenim ljudima omoguile da zapale svjetlo.
Uostalom, to nije ni potrebno rekoh. Ovdje u ugljari ima dovoljno
lui da zapalimo vatru. Ima li sa sobom kresivo?
Imam, elik, kremen i gubu, sve to trebam da zapalim lui.
Nema li igica? One su mnogo udobnije.
Njih ne moemo ovdje kupiti.
Tako! A ipak ih ima!
Ne, efendijo, nemam ih,
udno! Tko ih je onda stavio ovamo?
Sagnuo sam se i izvukao nekoliko igica to sam ih maloas opazio izmeu
drva u ulazu u pilju.
Ta to... to... su zaista igice! viknu arka prividno neizmjerno
zauen. Zar ih je koji od mojih slugu stavio ovamo?
Ti ima sluge?
Da, etvoricu. Budui da ugljen ne palimo u umi ve ovdje na ovom
mjestu, trebam ljude koji prevoze drvo.
No, onda je dotini sluga veliki lukavac koji vrlo dobro umije izvesti
svoju zadau.
Kako to misli?
Pa tako, ako se zavuemo ovamo, onda bi pripaljivanje vatre pomou
kresiva i gube trajalo tako dugo da bismo u meuvremenu mogli razabrati to je
na stvari i opet se izvui odavde. Sa igicama se meutim stvar dade smjesta
izvesti,
Ugljenar se prestrai i ja usprkos njegovom aavom licu opazih da je
problijedio.
Efendijo! viknu on ja te ne razumijem. Ne znam to kani rei!
Treba li da ti to zaista reem? nasmijah se. Pogledaj samo kako je
ulaz u pilju lijepo napravljen od samog smolovitog granja koje smjesta gori i
razvija takav dim da bi se svatko, tko bi pokuao da se vrati, morao uguiti. A to
je drvo naslagano na podlozi od slame koju treba samo pripaliti igicom. Ako su
to one divote kojima bismo se trebali diviti, onda ti hvala lijepa na njima.
Nipoto ne namjeravamo dopustiti da nas u pilji dragulja zague dimom i
ispeku.
arka je jedan as piljio u mene posve tupo, a zatim ljutito vikne:
to ti pada na um! Kani li ustvrditi da sam ubojica? To ne doputam!
Zato se moram osvetiti! Doi, Muhareme! Oni ne smiju do svog oruja!
Pohvatat emo te nitkove!
Htio je potrati prema naim konjima, a uenjak koga je sad nazvao
Muharem, potri za njim. Sad izvukoh oba revolvera to sam ih potajice stavio u
depove i zapovjedih:
Stoj! Ni koraka dalje jer u pucati. Nee me prevariti takvi lupei kao to

ste vi!
Ugledavi uperene revolverske cijevi, zastali su.
Ja ... ja ... ja sam se htio samo naaliti, efendijo napokon promuca
ugljenar.
I ja. Moe ovjeku i od same ale zatjerati metak u tijelo. U tom dodue
svatko ne uiva, ali ako vam se prohtije, moete okuati.
Ja sam se samo razljutio zbog tvoje uvrede! Ta maloas si rekao da me
smatra dobrim ovjekom,
Tako je, ali mogao sam se prevariti.
Nisam li vas prijazno doekao?
Jesi, i ja sam ti zahvalan na tome. Ba zbog tog ljubaznog doeka
zaboravit u ovo to se maloas dogodilo. Ipak je moja dunost da se pobrinem
zato da nam nitko, dok se ovdje odmaramo, ne postane opasan. Sjednite onamo
na klupu. Moji pratioci e sjesti na ovaj panj pa e onoga koji pokua ustati,
ustrijeliti bez opomene.
Domahnuo sam Osku i Omaru. Oni pooe po svoje oruje i sjedoe na
panj. Taj je bio otprilike dvadeset koraka udaljen od klupe. Njih dvojica su
dakle lako mogla s pukama u rukama pripaziti na ugljenara i Muharema. Ovi
su se pak mogli bez smetnje razgovarati, a da ih njihovi uvari nisu mogli
razumjeti. Upravo to sam i elio,
Efendijo, to nismo zasluili promrmlja arka. Ti nastupa kao
razbojnik!
Imam i razloga za to. Ti to najbolje zna,
Ne znam kakav bi to razlog mogao biti. Ne smije se uditi da sam se
razljutio. A sad treba da sjedim ovdje pred puanim cijevima i to na svojoj
vlastitoj zemlji? To mi se jo nije dogodilo!
Nadam se da nee dugo potrajati. Mi emo uskoro krenuti dalje.
Oekujem da e svoju pogreku ispraviti tako da nam opie najbolji put u
Ibalu.
Njegovi se oni kapci lako trgnue. Nije se mogao posve svladati ni sakriti
radost to ju je osjetio pri ovom mom pitanju.
Sigurno si opazio da ova dolina ima dva izlaza, jedan na jug, a drugi na
zapad. Morate krenuti onim zapadnim pa ete doi u jo jednu dolinu mnogo
dulju i iru od ove. Kroz nju vode koloteine Janakovih kola. Poite po njima
dok ne stignete do brijega koji e vam se poprijeko isprijeiti. Ondje se
koloteine razdvajaju. Ne smijete jahati desno, ve lijevo jer je to smjer u Ibalu.
A kamo vodi desni put?
Preko Crnog Drima u Kolain. Dalje vam ne trebam opisivati taj predio
jer poete li lijevom koloteinom, uspet ete se na brdo pa ete ispod njega
ugledati Ibalu.
Lijepo! Osim toga moe mi uiniti jo jednu uslugu. Htio bih na krae
vrijeme od tebe neto pozajmiti,
to to, efendijo?

 Kakvu malu posudu u koju bih mogao staviti nekoliko crnih pueva.
Crnih pueva? zaueno e on.
Da, vidio sam da ovdje u dolini ima takvih ivotinja.
Ima ih ak i veoma mnogo, ali emu ih treba?
Moj konj je bolestan pa e mi puevi sluiti kao lijek.
Da, to je istina. Bolesnom konju treba nozdrve namazati slinom od tih
pueva. Ali taj lijek ne pomae sam, ve treba konju dati da istodobno pojede i
metviine biljke.
Znam. Pokuat u da ih pronaem. Dakle, ima li takvu posudu?
Imam; u kui se nalazi mali eljezni lonac pa ga moe uzeti, Nai e ga
u blizini ognjita.
arka se sad pretvarao da je veoma susretljiv. Uao sam u sobu i naao mali
lonac. Kad sam opet izaao, tiho zamolih Halefa da ponese medvjee salo. On
je naime trebao poi sa mnom,
Dakle, sad u na kratko vrijeme otii sa svojim pratiocem opomenuh
ugljenara, Nemoj ni pokuati da ustane s te klupe. Sve da i dou tvoji sluge,
ipak ti ne bi mogli pomoi jer bi se i sami izvrgli opasnosti da ih moji drugovi
ustrijele. Vidio sam da u tvojoj sobi vise nabijene puke. Oba moja uvara
ustrijelit e svakoga tko pokua ui u nju.
Puke smo ostavili kod Oska i Omara, a sa sobom ponijeli samo revolvere,
pitolje i noeve. Zatim krenusmo prema sredini doline, upravo protivno od
smjera u kojem smo zapravo kanili poi.
Kani li zaista sabirati pueve i metvicu, sidi? upita me Halef.
Ne pada mi na pamet.
Zato onda vue sa sobom taj lonac?
On e nam dolje posluiti kao svjetiljka. Pretrait emo pilju.
Ah! No onda bismo se morali provui kroz ugljaru.
Ne. Uspet emo se kroz onaj golemi hrast tamo gore. Ugljenar ne smije
imati ni pojma da elimo pogledati pilju.
Poznaje li put?
Mislim da ga poznajem. Pouri da ne gubimo vrijeme! Najprije u
osluhnuti to ona dva nitkova razgovaraju. Sad kad su ostali sami, oni e
razgovarati. Onaj put u Ibalu ugljenar nam je namjerno preporuio. Ibala lei
odavde zapadno. Onamo vodi izlaz iz doline. Koloteina, kojom treba da
krenemo, vjerojatno zakree desno u Kolain pa emo poi tim smjerom jer se
onuda ide u Rugovu, a i ja bih htio onamo. Lijeva koloteina bi nas vjerojatno
dovela u neku stupicu koju nam oni ele postaviti. To sam razabrao po titraju
njegovih oiju. Taj ovjek nas nee prevariti.
Sad smo izmakli ugljenaru i Muharemu s oiju pa smo mogli krenuti
nalijevo. Tu su stajala neka stara vrlo primitivno graena kola na kojima gotovo
i nije bilo eljeznih dijelova. Ta su kola vjerojatno sluila za prijevoz ugljena, a
njih je spomenuo i Janak.
Zatim se probismo kroz grmlje i vratismo se u blizinu naeg ishodita, klupe

uz ugljaru. Ondje sam Halefa odveo na ve spomenutu usku stazu koja se

probijala kroz grmlje i kraj stijene i rekao mu da eka dok se vratim.
Ja sam se pak oduljao do ugljare gdje sam ve i prije bio pa onda stao
oslukivati. Da, ona dvojica na klupi su razgovarala, ali tako tiho da nisam
mogao nita uti. Ponovio sam svoj prijanji pokuaj, provukavi se neujno
ispod zanovijetova grma. Sad sam ih mogao bolje razumjeti. Naalost,
vjerojatno sam propustio ono najvanije, ali i ono ostalo to sam uo, bilo je
vano. Upravo u asu kad sam se smjestio u svom skrovitu, zauh Muharema
kako govori:
Kako si doao na misao da ih poalje na zapad? Ta i ja moram onamo.
Svakako mora, a ja u te pratiti. Moji sluge e takoer s tobom jer ti ne
poznaje taj kraj. Ona koloteina, za koju sam im rekao da je prava, odvest e ih
u neki dugaki klanac bez izlaza,
Onda e se jednostavno okrenuti i vratiti natrag.
Svakako, ali dotle smo i mi ondje. To je put to smo ga mi ugazili da
odande izvezemo drvo za paljenje ugljena. Kad nai neprijatelji budu tim putem
poli pola sata od onog mjesta gdje on zaokree u klanac, nai e se pred
okomitom stijenom na podnoju koje lei duboko jezero. Morat e se vratiti pa
e opet trebati pola sata da izau iz klanca. To e nam dati vie nego dovoljno
vremena da poemo za njima i da se sakrijemo na prikladnom mjestu. Odande
ih moemo postrijeljati.
To bismo moda mogli uiniti ve ovdje prije nego to krenu.
Ne. Umakne li ma i jedan od njih, bit e sve izdano. im odu, ja u
svojim slugama dati znak. Oni mogu za pet minuta stii ovamo. Uzjahat emo
konje obih Aladija i onih ostalih pa emo u stopu poi za ovim traljavcima.
Puaka imamo dovoljno. teta to ih je taj stranac vidio. No to zaista nisam ni
pomislio kad sam ga poslao u kuu.
Uope ne znam to da mislim o njemu promrmlja Muharem.
Ni ja ne znam.
Kadto ima posve glupo lice i govori blesavo, a onda as zatim izgleda
kao ovjek od koga se ne moe dovoljno ouvati. Ali vidi li da sam imao
pravo? Napadaj nije uspio.
To ne mogu shvatiti. Sve ako je konakdija i bio tako glup da napusti
strance, oni su ipak proli kroz avolji klanac gdje su ih nai prijatelji morali
opaziti, osim ako su spavali.
Ili su ih ti stranci napali.
To se ne da zamisliti. U prvom redu oni nisu imali ni pojma da e ih
netko napasti. Nadalje nisu znali gdje se treba uspeti na stijenu. I tree: sve da
su i jedno i drugo znali, ipak im napadaj na nae prijatelje ne bi uspio. Morali bi
upravo juriati na njih, a pri tom bi svi izgubili glave. Nai ljudi bi ih odozgo
postrijeljali. Cijela ta stvar je za mene nerjeiva zagonetka.
Koja e se ubrzo razjasniti.
Svakako. Ja u sam poi do doksata ili u onamo poslati kojeg od mojih

slugu, ali sad ne moemo odavde. Ona dva lupea ne miu pogled s nas, a prsti
su im neprekidno na obaraima.
Ne bismo li pokuali da se sporazumimo s njima?
Ja neu pokuati. Pokuaj ti.
Muharem se polako pokrenu kao da eli ustati, ali odmah se zau
zapovjedni Oskov glas:
Sjedi!
Istodobno sam opazio, virei izmeu nogu one dvojice na klupi, da su Osko
i Omar podigli puke na ramena. Uenjak klonu natrag na klupu i viknu:
Zar se ovjek ne smije ni maknuti?
Ne smije, a ne smije vie ni govoriti. Jo samo rije i mi emo pucati,
Ona dvojica su dala oduka tihim kletvama i proklinjanjem.
Znao sam da se mogu pouzdati u budnost svojih drugova pa sam se polako
izvukao iz grmlja i vratio Halefu.
Jesi li to uo? upita ovaj.
Jesam, ali o tome kasnije. Doi sad brzo.
Poli smo stazom i ubrzo opazili da sam posve pravilno naslutio. Ta uska
stazica vodila je uz brdo. Dovela nas je u neki rascjep u stijeni uz koji se uspela
u strmoj izlomljenoj crti.
Gore smo stigli za otprilike est do osam minuta. Ondje meu krupnim
rveem ugledasmo brojne hrpe drva pripremljenog za paljenje ugljena. uli
smo i udarce sjekirom na osnovu ega se moglo zakljuiti da se u blizini nalaze
ljudi.
To su ugljenarovi sluge ree Halef. Nadam se da nas nee
iznenaditi,
Ne bojim se. Oni su tamo desno prijeko, a mi moramo na lijevo gdje
vidi da viri vrh hrasta,
U tom smjeru sjekira nije dirnula umu. arka se pomno uvao toga da
prorijedi mjesto na kojem je bila skrivena njegova tajna. Naprotiv, drvee i
grmlje stajalo je ovdje tako nagusto da smo se kadto morali silom probijati
kroza njega.
Naposljetku stigosmo do hrasta. Imao je veoma veliki opseg. inilo se da je
stablo zdravo. Korijenje, debelo poput ovjeka, koje je virilo iz zemlje, nije
doputalo da vidimo da je drvo uplje. Ali kad sam obiao oko stabla, ugledah
rupu otprilike u trostrukoj visini ovjeka, dovoljno veliku da se kroz nju
provue ovjek. Najnia hrastova grana bila je tako duboka da sam je mogao
gotovo dohvatiti rukom, a s nje sam onda lako mogao dosei drugu granu. Trea
je grana bila odlomljena ili je usahla i upravo ondje gdje je imala viriti iz stabla,
nalazila se ona upljina.
Ako se ne varam, ulaz se nalazi ondje gore rekoh pokazujui u vis.
Ali kako se moe uspeti onamo? upita Halef. U tu svrhu potrebne
su ljestve jer je stablo predebelo da bismo ga pri penjanju mogli obujmiti
rukama.

 Ljestve su ovdje.
Ne vidim ih odvrati Halef, uzalud se ogledavajui.
Ni ja ih ne vidim, ali vidim neto drugo. Samo pogledaj na zemlju pa e
u mahovini jasno razabrati ugaeni trag koji vodi onamo u onaj bukov gutik.
Ljudi su hodali amo i tamo, vjerojatno da donesu ljestve i da ih opet odnesu.
Ondje e ih odmah nai.
Poli smo tragom, zali meu mlada bukova drvca, gusto obrasla liem i
ondje ugledali smrekovo stabalce, debelo poput ruke, u kojem su bile grane tako
da je stabalce moglo posluiti kao ljestve.
Evo ih, ovdje su izjavi Halef. Sad se moemo uspeti.
Uspet emo se gore, ali neemo se posluiti ljestvama. Oprez nam
savjetuje da ih se odreknemo. Mogao bi netko doi ovamo, premda se toga ne
moramo ba bojati. Ugledaju li nai neprijatelji prislonjene ljestve, odmah e
znati da se netko nalazi u hrastu. Ja sam te samo zato doveo ovamo da ti
dokaem kako je moja slutnja bila ispravna.
Ali ja se ne mogu uspeti bez ljestava.
Popet e se meni na ramena, a onda moe dohvatiti najniu granu.
A ti?
Ja u je dosei skokom.
Halef mi se popne na ramena pa mu je sad bilo lako da se uspne. Meni je
pak uspjelo da u skoku dosegnem najniu granu, a onda se naosmo na drugoj
grani tako da nam je rupa u drvetu bila ravno pred licem. Stablo je bilo uplje, a
upljina dovoljno velika da u nju stanu dva ovjeka. Ali nigdje se nije zapaao
nikakav ureaj za sputanje u unutranjost drveta.
Ovdje nema ljestava od ueta promrmlja moj mali pratilac.
Prevario si se.
Ne, nisam se prevario. Daj malo tanije pogledaj taj otvor i tu upljinu. U
njoj kao da je sve uglaeno. Nema ni traga trulom drvetu ni praini od trulea.
Ljudi ulaze i izlaze kroz nju. To je sigurno, samo to ureaj za sputanje nije
smjeten tako da se moe izvana ugledati. Nadam se da u ga odmah nai.
Zavukao sam glavu i ruke u jamu, opro se laktovima o unutranjost drveta i
povukao gornji dio tijela za sobom. Zatim sam zamahnuo rukama po upljini.
Tano! Iznad rupe bio je u unutranjosti stabla zataknut vrsti drveni kolac o
kojeg se ovjek mogao pridrati rukama da bi se provukao. To sam i uinio.
Visei na gredi, pipao sam nogama naokolo i osjetio drugu isto tako vrstu
gredu na kojoj sam mogao stajati.
Sad sam unuo jer sam na toj gredi osjetio dvije izboine pa sam htio da
ustanovim o emu se radi. To su bili vrsti uzlovi. Onako kleei, spustih jednu
nogu dublje i uvjerih se da ovdje postoje ljestve od ueta.
Samo ui! doviknuh Halefu. Naao sam ih!
Da, to bih mogao uiniti da sam malo vii potui se Halef.
Uspravio sam se i pomogao malianu da ue i da stane na poprenu gredu.
O Alahu, ako se to drvo sad slomi ili oklizne dolje! Onda emo pasti!

viknu Halef stresavi se od jeze.

Ne boj se! Uvjerio sam se da je dovoljno jako za nas obojicu. Ne moe se
ni okliznuti jer se opire o podlogu prikovanu avlima o drvo. Ne znam meutim,
jesu li ljestve dovoljno jake za dvije osobe i je li uope pametno da obojica
istodobno silazimo. Ostani gore! Ja u istraiti stvar.
Siao sam dolje ili bolje rei spustio sam se na rukama. Bio sam odvie
nestrpljiv, a imao sam i premalo vremena da po mraku nogama pipajui traim
jednu po jednu stepenicu na ljestvama od ueta. Pustio sam noge dakle da
slobodno vise i spustio se rukama kao da se sputam po uetu.
Na nekoliko mjesta greda je bila opet zabijena u drvo. Uostalom, vie nisam
lebdio u unutranjosti drva, ve u uskom oknu koje je vodilo u stijenu. Onako u
mraku nisam mogao ustanoviti kako je to okno nastalo: na prirodan nain ili uz
pomo ljudskih ruku. Naposljetku naioh na vrsto tlo.
Stadoh oko sebe pipati i ustanovih da se nalazim u uskoj jami bez izlaza u
kojoj je bilo mjesta moda za etiri do pet osoba. Tu mi je dobro doao moj
fenjeri, mala boica napunjena uljem i fosforom to sam je uvijek nosio sa
sobom. Otvorio sam ep da omoguim da u boicu ue kisik iz zraka. Kad sam
je onda opet zaepio, poeo je iz boice izbijati jasan fosforescentni sjaj tako da
sam prilino dobro mogao razabrati stijene oko sebe.
Nalazio sam se u trokutastoj prostoriji. Na dvije strana uzdizale su se
prirodne stijene. Trea je bila od umjetnog zida, visokog oko dva metra.
Kad sam osvijetlio i pod opazih a je i on takoer od prirodnog kamena.
Primijetio sam i uzicu, privezanu na donji dio ljestava od ueta; uzica je vodila
u vis. Osvijetlivi je svojim fenjeriem otkrio sam da vodi preko zida na drugu
stranu. To mi je bilo dovoljno da shvatim sve. Htio sam se opet uspeti kad zauh
Halefov poluglasni doziv.
Sidi, pridri ljestve. Okreu se.
Ah! Zar se sputa?
Da, to je predugo trajalo. Ve sam mislio da te je snala kakva nesrea.
Uskoro je stajao kraj mene, pipajui oko sebe i ogledavajui se uz blijedo
svjetlo mog fenjeria,
ini se da se nalazimo u nekom zdencu od kamena ree on.
Ne, nalazimo se u pilji.
Ali onda je ona prokleto malena i uska.
To je samo jedan njezin kut. Moramo se uspeti za nekoliko stepenica, a
zatim prijei preko ovog zida.
Ali kako?
Ljestvama to emo ih spustiti s druge strane. Gle, opipaj ovu uzicu! Ona
vodi prijeko. Nijedan stranac koji stoji prijeko u tami nee naslutiti da ovdje
postoji jo jedna mala prostorija u kojoj zavravaju ljestve od ueta. Vjerojatno
je uzica prijeko tako spretno sakrivena da je mogu pronai samo upueni. Ako
netko poeli da se uspne ovamo, dovoljno je da uzicom povue ljestve na svoju
stranu. Vrlo spretno udeeno!

 Ali nas dvojica smo jo mnogo spretniji, sidi zacereka se malian.

Mi lako otkrivamo i najvee tajne. Hoemo li prijei u pilju?
Dakako. Uspet emo se uz ovih nekoliko stepenica, sjesti gore na zid,
spustiti kraj ljestava od ueta na drugu stranu i lijepo sii dolje.
Tako je i bilo. Stigli smo u neku prostoriju koju moj fenjeri nije dovoljno
osvijetlio. Izvadio sam komad staroga papira, zapalio ga igicom i osvijetlio oko
sebe. Prostorija, u kojoj smo se nalazili, bila je velika poput prostrane sobe,
otprilike dvanaest koraka dugaka i isto toliko iroka.
Kad je papir izgorio i mi ponovo ostali u tami, opazih dolje na podu neko
etvorokutno mjesto koje je svjetlucalo kao da je zatvoreno prozorom od
mlijenog stakla. Poao sam onamo, legao na zemlju i otkrio dugaku jamu koja
je vodila iz pilje.
Halefe, ovdje se nalazimo iznad one rupe kraj ugljare kroz koju smo
imali zai u stupicu radosno rekoh. Zavui u se u nju. Ako se ne varam,
ugledat u Oska i Omara.
Tako je i bilo. Kad sam se toliko izvukao iz jame koliko sam smio uiniti, a
da me ona dvojica vani ne opaze, ugledao sam Oska i Omara gdje sjede na
panju, otro gledajui prema klupi drei u rukama puke na gotovs. To je bilo
dovoljno. Vratio sam se natrag u pilju.
Sad emo upaliti svjetlo, zar ne? upita Halef.
Hoemo. Daj mi medvjee salo. Ona krpa e nam posluiti kao stijenj.
Mali sam loni svezao drkom o pojas. Sad ga odvezah. Medvjee salo
smo narezali u njega, a krpu svinuli u stijenj. Uz pomo igice ubrzo smo imali
zublju od sala koja se dodue strano dimila, ali je potpuno osvjetljavala
prostoriju.
Pregledali smo stijene. Bile su od ivoga kamena, osim onog uskog zida u
kutu preko kojeg smo se popeli. Bilo je jasno: pilja se sastojala samo od te
jedne prostorije. Prekucali smo stijene, ali nigdje nam uplji zvuk nije odao da
se iza njih nalazi jo neto drugo osim kamena. Samo jedan predmet privukao je
nau panju: etvorokutni isklesani kamen koji je leao kraj jame i tano
pristajao u nju. U kamen je bio zataljen kolut, a o ovoga privren lanac.
To je zatvara ree Halef.
Tako je, ali on je potreban samo onda ako se ovdje nalazi kakav
zatvorenik. Onda se otvor zatvara tim kamenom, a sam kamen izvana tako
privrsti lancem da se iznutra ne da otvoriti.
Misli li da se ovdje kadto nalaze zatvorenici?
Mislim. Tako e na primjer ve sutra uveer stii ovamo jedan, a ti e se
zauditi kad dozna tko je to.
Da ujem.
O tome u ti kasnije putem pripovijedati. Osim toga ovdje ubijaju ljude. I
nas je ugljenar ovdje htio ubiti. Trebali smo otpuzati naprijed. On bi onda iza
nas zapalio ugljaru, a kako ona rupa, u kojoj vise ljestve od ueta, djeluje kao
tvorniki dimnjak, dim bi prodro ovamo pa bi nas za svega nekoliko minuta

uguio.
Alah! Teko tom ugljenaru kad izaemo odavde!
Nee mu ba nita rei i nita nee uiniti. Imamo vaan razlog da
zasad preutim to znam.
Ali mi emo odjahati i nikad ga vie neemo vidjeti.
Odjahat emo, ali emo ga ipak jo sutra vidjeti. Sad znamo dosta pa
emo se opet popeti gore.
Ugasili smo nau svjetiljku i morali poekati dok se lonac, i mast nisu
ohladili. Zatim krenusmo natrag pobrinuvi se za to da se ljestve od ueta opet
uzmognu pronai iza zida.
Kad smo naposljetku opet stajali vani pred hrastom, duboko odahnusmo.
Nije nipoto ugodno odlaziti na takvo putovanje u nesigurnu dubinu. to li nas
je sve moglo zadesiti! Sad izvadismo medvjeu mast iz lonca i sakrismo je. Na
povratku nismo dodue nali metvicu, ali ja sam zato nabrao neke druge biljke
to sam ih mogao dati vrancu. Halef se naalio pokupivi nekoliko crnih pueva
na koje smo naili. Dolje meu grmljem bilo ih je toliko da ih je skupio pun
lonac.
Pretvarali smo se da stiemo iz suprotnog smjera. Dao sam vrancu ono bilje
da ga pojede, Halef mu otare jednog pua o nozdrve, a zatim odnese lonac s
ostalim puevima u sobu. Kad se vratio, lice mu je tako sjalo od zadovoljstva da
sam ga upitao:
Kamo si stavio pueve?
Istresao sam ih u dep kaftana koji visi u sobi.
To je zaista veliko herojsko djelo s kojim se moe ponositi. Glasoviti
Hadi Halef Omar poinje se baviti djetinjarijama.
Halef se samo smjekao. Moja ga primjedba nije ni smetala ni vrijeala.
Kad smo onda prili Osku i Omaru, njih dvojica nam javie da nije bilo
nikakvih smetnji. Ugljenar nije meutim mogao dulje obuzdavati nestrpljivost
pa ree:
Vratio si se. Sad e nam valjda dopustiti da ustanemo s klupe.
Jo neu. Ustat ete tek onda kad mi uzjaemo konje.
Kad ete odjahati?
Odmah. Za tvoj prijazni doek ostavljam ti isto tako prijaznu opomenu:
zatrpaj svoju pilju dragulja i nemoj vie nikad pokuati da nekog namami u
nju. Inae bi se lako moglo dogoditi da upravo tebe zadesi ona sudbina koju si
spremao drugima.
Ne znam, efendijo, to kani rei,
Razmisli malo o tome! Uvjeren sam da e me ubrzo shvatiti. Kad se
vratim, pokazat e se jesi li posluao moju opomenu.
Ti se kani vratiti? Kada?
Kad bude potrebno, ni prije ni kasnije.
Tako si se namrtio, efendijo, kao da sam ja najgori ovjek na svijetu.
To i jesi, premda ima i drugih koji su te u zlu gotovo potpuno dostigli.

 A to sam ja to uinio? to mi moe dokazati?

U prvom redu si laac. Ustvrdio si da ne pozna ime Aladi, a oni su se
tako esto zadravali kod tebe pa su ih ovdje tovie traili i vojnici.
To nije istina. Nikad nisam uo njihovo ime, a jo manje sam ih vidio.
Kako se onda moglo dogoditi da si ovdje sakrio njihove konje?
Njihove konje? jedva izgovori arka.
Da. Vidio sam ih dolje.
to? Kako? Zar su ti ljudi ovdje, a da ja to ne znam?
uti! Ne vjeruj da se pred tobom nalaze djeaci. Upravo okolnost da ste
sebe smatrali pametnijim od nas, pokvarila vam je igru pa e je i dalje kvariti.
Zar moda kani porei da je tvoj urjak danas bio kod tebe?
Zar je htio doi ovamo? Ja ga nisam vidio.
Janak tvrdi, meutim, da je bio kod tebe i da je onda otiao u avolji
klanac gdje su nas imali napasti.
Efendijo, ti govori strane stvari. Zar si se nalazio u takvoj opasnosti?
Nismo se mi nalazili u opasnosti, ve tvoji prijatelji. Za nas nije bilo
nikakve opasnosti. Vi niste ljudi kojih bi se trebalo bojati. Ali za tvoje ortake
bila je opasnost veoma velika i oni su joj podlegli.
arka prestraeno skoi s klupe.
Podlegli? upita, gotovo mucajui. to se dogodilo?
Upravo ono to su oni namjeravali, naime napadaj, samo s tom razlikom
da su oni bili napadnuti.
Oni? A tko ih je napao?
Dakako mi. Moj Hadi Halef Omar i ja, nas dvojica sami, iznenada smo
napali onih est dobro naoruanih ljudi. Dvojica od njih su mrtva survala su
se s doksata na stijeni. Ostale smo svezali, a meu njima Demala, naeg
izdajnikog vodia. To vam kazujem zato da vam dokaem da se mi ne bojimo
tih budala. Moete otii onamo i odvezati ih da bi nas oni mogli i dalje
progoniti. Ali recite im da kod naredne prilike neemo vie tedjeti njihove
ivote. Jednako kao to smrt lebdi nad njima, ona lebdi i nad vama ako ne posluate moju opomenu. Samo to sam vam htio rei. Sad ste slobodni.
Uzeli smo svoje oruje i vinuli se na sedla. Ona dvojica nisu u prvi mah
iskoristila svoju slobodu. Stajali su ukoeni od uasa. Kad smo se malo udaljili i
kad sam se ogledao, opazih da jo uvijek stoje nepomino.
Sa istine, na kojoj je stajala kua, vodile su koloteine na jug i na zapad.
Krenuli smo prema zapadu. Planinske stijene se ondje razmakoe i mi stigosmo
u drugu, jo veu dolinu o kojoj je govorio ugljenar. Koloteine su bile dovoljno
jasne da smo ih mogli lako pratiti. Tlo je bilo obraslo sonom travom pa je
inilo malu preriju na kojoj nije raslo ni drvee ni grmlje. Ispred nas se u daljini
uzdizao planinski lanac ispod kojega se koloteina trebala razdvojiti.
Sve dosad smo jahali utke, ali sad ispripovjedih svojim drugovima sve to
sam doznao prislukujui i izviajui. Nisam im rekao jedino Englezovo ime.
Svi su se silno udili onom to su uli, a Halef se uspravi u sedlu i viknu:

 Hamdulilah! Sad napokon znamo to smo hjeli znati. Sad znamo kako se
uti zove i gdje stanuje pa emo osloboditi trgovca Galingrea. Taj Hamd el
Amazat, koji ga je predao utome, dobit e svoju plau za sva nedjela. On je
ubio moga prijatelja Sadeka od plemena Merasiga. Sadek je bio najglasovitiji
vodi preko Sot Derida i poginuo je od metka ubojice koga e zato pogoditi
moj metak.
Tvoj? upita Omar mamuznuvi konja tako da se visoko propeo.
Zar si zaboravio da sam ja Sadekov sin? Nisam li ja toga ubojicu progonio kroz
polovinu istonih zemalja? Umakao mi je. Ali sad kad znam gdje je, sad se
jedino ja mogu porazgovarati s njim. Ili zar nisi uo kakvom sam se zakletvom
zakleo tamo na soli ota kad sam od tebe i efendije doznao da je moga oca ubio
Hamd el Amazat koji se onda nazivao Abu en Nasr? Jo uvijek znam svaku
rije te zakletve. Glasila je: uj me, Alahu, boe svemoi i pravde! uj me
Muhamede, proroe najviega! ujte me vi kalifi i muenici vjere! Ja Omar Ben
Sadek neu prije odrezati bradu, neu prije posjetiti damiju dok dehenem ne
primi ubojicu moga oca. Zaklinjem se na to!
Tako sam onda rekao, a sad treba da mi potvrdite da sam odrao zakletvu.
Jesam li ikad uao u damiju? Jesu li ikad kare dodirnule moju bradu koja mi je
izrasla gotovo do prsiju? A sada, kad napokon treba da uhvatim ubojicu svoga
oca, zar da ga pustim nekom drugom? Ne, Hadi Halefe Omaru, to ne smije
traiti od mene! Tko se ogrijei o tog ovjeka postat e mojim najgorim
neprijateljem pa sve da je dosad bio moj najbolji prijatelj, da je to i sam na
efendija!
U tom trenutku bio je Omar pravi sin pustinje. Oi su mu svjetlucale, a zubi
krgutali. Tu se nije moglo ni pomisliti na poputanje i milost. Neumoljivi ton
kojim je govorio tako nas se dojmio da smo neko vrijeme jahali utei. Onda je,
kao obino, Halef prvi progovorio:
Ti si nam sve rekao, sidi, ali jednu stvar ne razumijem. Kamo jaimo
sada?
U Rugovu k utome.
To je vrlo dobro, ali ja sam ipak mislio da u tebi ima vie
ovjekoljubivosti.
Kako to?
Ti zna da jednog nesretnika ele odvui u arkinu pilju, k tome jednog
Inglisa, a ipak se na tebi ne zapaa da bi ga htio spasiti.
Ne znam kako bih to zapoeo odgovorih prividno ravnoduno.
Ne zna? Zar su ti misli odjednom tako oslabile? Ta nita nije lake nego
pomoi tom ovjeku.
No, kako?
Tako da podbodemo konje i da u galopu odjurimo u Rugovu te da
sprijeimo da ga uope uhvate.
Doli bismo prekasno jer bismo onamo stigli tek nou.
Onda odmah potraimo karaulu i oslobodimo ga tako da ga oni uope ne

uzmognu smjestiti u pilju.

Gdje je karaula? Kako emo stii onamo? Kako emo ui u nju? Gdje se
u njoj nalazi stranac? Kako bismo ga mogli tako brzo izbaviti? Hoe li ti moda
odgovori na ta pitanja pasti s neba?
Misli li da je to tako teko?
Ne samo da je teko nego je nemogue. Ako onamo stignemo kasno
nou, kod koga e se raspitati o svemu to je potrebno? Svi spavaju, a ako itko
jo bdije, onda je to vjerojatno kakav pristaa utoga. Moemo li doi onamo,
raspitati se, izvriti juri na karaulu, i sve to u roku od pola sata?
Ne moemo, dakako.
Inglisa e uhvatiti ve uveer. Prije nego to uzmognemo bilo to
poduzeti da ga oslobodimo, on e ve biti na putu u pilju.
No dobro. Onda sad nemojmo odjahati u Rugovu, ve ostanimo potajice
ovdje i spasimo ga iz pilje. To nije opasno, a nee nam biti ni teko jer
poznajemo tajni ulaz.
Ja sam bio vrsto preduzeo da uinim ono to je Halef predlagao. To je bio
najsigurniji put da oslobodimo Lindsaya. Ipak sam se toboe usprotivio:
To nije mogue, dragi Halefe.
Zato nije?
Jer bismo time izgubili dragocjeno vrijeme.
Zar je vano vrijeme ako se radi o tome da se spasi jedan nesretan
ovjek?
Kad bismo htjeli pomoi svim nesretnicima, onda bismo se morali
utisuustruiti. Neka se svatko sam brine za se.
Ali sidi, ja te uope ne prepoznajem.
Taj Inglis me se nita ne tie. Bio je tako neoprezan da je razbojnike
upozorio na svoj novac pa neka snosi i posljedice. Nemam nikakve veze s
njime. On se zove David Lindsay, ime koje nam je posve nepoznato.
Rekao sam to to sam ravnodunije mogao, ali tek to sam izustio ime,
Halef trgnu uzde da mu je konj klecnuo.
Lindsay? David Lindsay upravo dreknu. Je li to istina?
Jest. Posve jasno su izrekli njegovo ime. Navodno je taj ovjek odjeven u
sivo odijelo, nosi plave naoari, ima dugaki crveni nos i veoma iroka usta.
Sidi, ta ti si lud!
Halef se ukoeno zagleda u me irom razrogaivi oi. I ona ostala dvojica
neizmjerno su se udila,
Lud? upitah ga. Kako si doao na tu uvredljivu misao?
Jer si upravo ustvrdio da ne poznaje tog Inglisa.
No, a zar ga ti poznaje?
Ta to je na drug koji je s nama proao kroz Kurdistan u Bagdad i...
Malian se prekinu. Toliko se zaudio da ga je izdao glas. I dalje me je
nijemo promatrao irom razrogaenih oiju.
Kakav drug? upitah.

 No, to je na... na lord koga nismo smjeli nazivati lordom, ve samo ser
David Lindsay. to te je spopalo da si odjednom potpuno zaboravio tog naeg
prijatelja?
Osko i Omar su meutim jasno razabrali da se ja samo alim.
Ali Halefe! viknu Osko. Zar zaista misli da efendija ne poznaje
tog Inglisa? On samo eli da uiva u naem uenju.
Ah, tako li je to, tako! No, onda uivaj, sidi, uivaj! Ja se naime toliko
udim da uope ne mogu smoi rijei. To je dakle zaista na Inglis?
Na alost!
I ti ga ne eli spasiti?
No, ako ti misli da ga treba spasiti onda ga ne smijemo napustiti u
nevolji.
Ne, to ne smijemo, nipoto ne smijemo! Ali kako je on tako iznenada
stigao u Rugovu?
To ni ja ne znam. Da bismo to doznali, moramo k njemu u pilju da ga
upitamo.
Hvala Alahu! Tvoj se mozak naposljetku opet probudio!
Jeste. Toliko sam se prestraio tvoga lica da mi je sva pamet iezla.
Prepustio sam tebi da sam razmisli o svemu pa emo dakle izvesti plan to si
ga ti predloio.
Onaj posljednji plan?
Da. Sakrit emo se ovdje u blizini do sutra uveer. To e biti korisno i za
nas i za konje jer se jo od Stambula nismo temeljito odmorili. A i u Stambulu
smo takorei bili danju i nou na poslu.
Priznaje dakle da je moj plan dobar?
Vanredno dobar!
Da, ja sam tvoj prijatelj i zatitnik pa se zaista razumijem u to da
zamislim izvrstan ratni plan. Tko god jae sa mnom nalazi se pod dobrim
okriljem. Nadam se da ete to najzad uvidjeti. Ali gdje emo nai mjesto na
kojem bismo mogli ostati do sutra ujutro?
Tamo prijeko na onim umovitim brdima. Ona nam pruaju slobodan
pogled na ovu dolinu i omoguit e nam da promatramo arku i njegove ortake.
Posluimo li se dogledom, jasno emo ih moi vidjeti, budu li pojahali za nama
i krenuli u klanac u kojem bi nas prema arkinom planu trebali napasti.
Hm! zamiljeno zabrunda Halef. Oni e vjerojatno ve i prije
opaziti da nismo odjahali onamo. Pogledaj samo kako se kopita naih konja
duboko otiskuju u mekano, travom obraslo tlo!
To je za nas dobro jer nam upravo ta okolnost omoguuje da ih
zavaramo. To meko tlo e prestati. Vjerujem da emo stii na kamenje i stijene
gdje emo skrenuti, a da oni to ne opaze.
Onda e oni kasnije ustanoviti da je na trag iezao.
Nadam se da e nam uspjeti da tome izbjegnemo. Imamo dovoljno
vremena da preduzmemo potrebne korake.

 Znai da ne misli da e oni smjesta za nama.

Ne mislim. Uostalom, da arku i njegove ljude sprijeim u tome da
smjesta pou u potjeru za nama, rekao sam im to se dogodilo u avoljem
klancu. Najprije sam to htio preutjeti kako bi Aladije, Suef, Janak i Demal
bili to kasnije osloboeni, ali sam od toga odustao da uhvatim vremena. Sad e
ugljenar sa svojim ljudima i s alimom smjesta odjahati u avolji klanac da
oslobodi zarobljenike. Mnogo vremena izgubit e razgovarajui o onome to se
dogodilo. Time emo dobiti najmanje dva sata, a to nam je dovoljno ako sad
pojaemo malo bre. Naprijed dakle!
Potjerasmo konje u galop pa otprilike nakon etvrt sata stigosmo na ono
mjesto gdje su se koloteine razdvajale. Ondje zaokrenusmo na lijevo, premda
smo zapravo htjeli poi desno. Na trag je bio tako jasan, da su nai progonitelji
morali biti uvjereni kako smo poli onim smjerom kojim nas je uputio ugljenar.
to vie smo se pribliavali obroncima brijega, to se vidljivije uspinjala livada.
Tlo je postajalo tvre, naposljetku bez trave.
Ostavio sam svoje drugove da me ekaju ondje i galopom pojurio dalje sve
dok nisam stigao do klanca o kojem je govorio arka. Tlo u klancu bilo je meko
pa sam dobar komad puta ujahao u njega i opet natrag nastojei da kopita mog
vranca ostave vidljive otiske, Ugljenar je dakle morao povjerovati da se zaista
nalazimo ondje.
Kad sam se vratio drugovima, iskoristili smo tvrdo peinasto tlo da krenemo
desno ne ostavljajui za sobom tragove. To nam je i uspjelo.
Uskoro zatim stigosmo do nekog mjesta gdje je obronak brda izlazio daleko
u dolinu. Skrenuli smo meu drvee i sjahali te drei konje za uzde uspeli se uz
strmi obronak. Gore se naosmo u sjeni golemih smreka iznad ijih vrhova je
pucao pogled daleko u dolinu. Ovdje svezasmo konje, a ja zaoh dublje u umu
da potraim mjesto na kojem bi bilo pae za konje, a istodobno bi bilo tako
zaklonjeno da bismo mogli zapaliti vatru, a da je nitko ne opazi.
Iskustvo je najbolji putokaz. Drvee ve izdaleka pokazuje gdje se dade nai
trava i voda. Naao sam malu sjenovitu istinicu na kojoj je izbijao izvor. Voda
je tekla prema zapadu, ususret Crnom Drimu. Preli smo preko razvoda izmeu
te rijeke i Vardara.
Dovedosmo dakle konje ovamo, rasedlasmo ih i sasvim lagano im svezasmo
prednje noge tako da se nisu mogli daleko udaljiti. Zatim se vratismo na ono
mjesto s kojeg smo mogli promatrati svoje protivnike.
Nedugo zatim ugledah ih kroz dogled. Usprkos velikoj udaljenosti razabrah
da jau u galopu. Htjeli su da nadoknade izgubljeno vrijeme jer su morali
pretpostaviti da emo se vratiti natrag im stignemo do one kamene stijene gdje
nismo mogli dalje. Prije nego to onda uhvatimo vremena da izaemo iz klanca,
morali su se oni sakriti u njemu da bi im plan uspio.
Nabrojili smo osam osoba i prepaznali ih, kad su nam se dovoljno pribliili,
oba Aladije, Suefa, Demala, arka, Muharema i jo dva jahaa. Sudei po
odjei ove posljednje dvojice bili su to ugljenarovi sluge. Brojem su nas

dvostruko premaivali. Oito je i ugljenar imao konje samo to ih mi nismo

pronali. Budui da su svi bili naoruani pukama, a u sobi nije visjelo toliko
puaka, bilo je oito da je arka imao skrivenu zalihu oruja.
Svih osam konjanika jahalo je smjerom koji ih je prema njihovu miljenju
imao dovesti do nas. Ondje, gdje su se koloteine razilazile, zastadoe da
pregledaju tlo. Vidjeli su da smo nastavili put onako kako su to oni eljeli pa
pooe naim tragom sve dok ih nismo izgubili iz vida.
Sad smo ekali otprilike dva sata, a onda ih ugledasmo gdje se polako
vraaju. Zastali su na ve spomenutom mjestu pa se neto dugo i ivo
dogovarali kako se to dalo razabrati po njihovim ivahnim pokretima. Zatim se
rastadoe. Muharem odjaha s oba Aladije prema Kolainu, a ostali se vratie u
dolinu u kojoj se nalazila pilja dragulja.
Ovi posljednji jahali su polagano. Na njihovu dranju i pokretima razabiralo
se da su veoma razoarani. Ostali jurnue u galopu poprijeko kroz na vidokrug.
urilo im se jer je alim imao dovesti Engleza.
Kad su obje etice iezle s vida, odosmo k naim konjima pa sabrasmo
lie i suhe granice da pripalimo vatru na kojoj smo kanili ispei medvjee
ape i njegov but. Mesa smo imali i vie nego dosta sve do sutranje veere.
Uto se spustio sumrak, a na naem logoritu zavlada tama. To je u nama
pobudilo neku vrst ugodnog praumskog raspoloenja u kojem su moji pratioci
veoma uivali. Tek sad smo mogli opirno razgovarati o svemu to se dogodilo
posljednjih dana. Imali smo dovoljno vremena. Zatim poosmo na poinak
poto smo prije toga odredili redoslijed straa. Nismo se dodue morali bojati
nikakvog iznenaenja, ali oprez nije nikad suvian, a povrh toga morao je
straar podravati vatru jer nas je ovdje meu planinama ekala hladna no.

LINDSAYEVO OSLOBOENJE
SUTRADAN ujutru i u podne jeli smo medvjee peenje, a razgovor se i
opet vrtio jedino oko naih posljednjih doivljaja. Osjeali smo se osvjeeni i
okrijepljeni, a i na naim konjima se vidjelo da im je godilo dugo izdano
mirovanje. Sad su i ljudi i konji bili opet sposobni da podnesu daljnje napore.
Popodne sam odjahao da potraim kakvo prikladno mjesto, na kojem bismo
uveer mogli sigurno smjestiti konje, prijeko meu stijenama koje su okruivale
ugljenarovu dolinu. Ugljenar je spomenuo da bi Englez mogao stii ve uveer.
U to vrijeme morali smo se ve nalaziti u blizini da mu pomognemo. Morao
sam poi zaobilaznim putem da me nitko ne opazi. Moj me brzi konj meutim
uskoro odnio onamo pa mi je uspjelo da otkrijem skrovite koje mi je potpuno
odgovaralo. Nalazilo se u blizini ulaza u dolinu.
Kad sam opet stigao k svojim drugovima, bilo je vrijeme da krenemo jer se
sunce spustilo na zapad i dok mi stignemo u nae skrovite, posve e se
smraiti. Nismo se trudili da sakrijemo tragove jer ih nou ionako nitko nee
opaziti. Stigavi u skrovite, zavukosmo konje meu grmlje, a ja krenuh s
Halefom da se priuljamo onoj finoj drubi, Osko i Omar morali su ostati uz
konje. Rekoh im da budu mirni i da se odande nipoto ne udaljuju prije nego to
se vratim.
Bilo je ve potpuno tamno, ali poto smo ve prilino dobro poznavali taj
kraj, stigosmo bez smetnji u blizinu ugljenarove kue. Izmeu kue i ugljare
gorjela je velika vatra uz koju su sjedili svi oni to smo ih ovdje oekivali.
Oprezno se uljajui uz rub male istine, stigosmo do grmlja na protivnoj strani
i zavukosmo se u njega, kreui se prema onoj uskoj stazi koja se sputala od
hrasta i zavravala kod ugljare. Ondje sjedosmo.
Nai protivnici sjedili su tako daleko od nas da smo dodue uli njihove
glasove, ali ih nismo mogli razumjeti. Po svemu se inilo da nisu bas najbolje
raspoloeni. Pogledi to su ih esto bacali prema ulazu u dolinu, odavali su nam
da uskoro oekuju dolazak alima i njegova zarobljenika.
Tek to je prolo etvrt sata, zausmo konjski topot. Oni ljudi uz vatru
skoie na noge. Stiglo je est konjanika. Dvojica od njih bili su privezani za
konje: Lindsay, bez eira, i jo neki drugi ovjek, svakako njegov tuma. Od
preostale etvorice jedan je bio onaj navodni uenjak. Sad je skoio s konja i
priao k onima koji su ga ekali. Primie ga s oitim zadovoljstvom. Zatim
odvezae zarobljenike, podigoe ih sa sedla pa im ponovo svezase noge i
poloie ih na zemlju. Ruke su im i prije bile vezane. Ljudi iz njihove pratnje
prislonie puke o zid kue pa takoer posjedae uz vatru.
Bila je teta to nismo mogli razumjeti nita od onoga o emu su govorili
nai protivnici. Razgovarali su naime veoma ivo. Meutim to nije dugo trajalo.
utovi ljudi ubrzo ustadoe da prenesu zarobljenike do ugljare iji je ulaz
ugljenar otvorio na ve opisani nain. Sad su nam bili tako blizu da smo uli
svaku rije. Alim se obratio svezanom tumau:

 Ve sam ti rekao da se niega ne mora bojati. Samo zato smo te poveli

sa sobom jer ne razumijemo Inglisa. Ti e tovie dobiti baki za pretrpljeni
strah. Inglis e morati i to platiti. On se dodue dosada opirao da pristane na na
zahtjev, ali mi emo ga ve prisiliti, a pri tome raunamo i na tvoj u pomo.
Tebi je od koristi ako mu savjetuje da se kani svoje tvrdoglavosti jer to prije
plati, prije e biti slobodan.
A hoe li i on biti slobodan im plati? upita tuma.
To nije tvoja stvar. No ipak u ti neto natuknuti o tome. Zar se smije
pustiti na slobodu ovjek koji se kasnije moe osvetiti? To mu meutin ne
smije rei. Sad emo vas smjestiti u jednu pilju. Razgovaraj s njim! Za etvrt
sata doi u za vama. Bude li se onda jo uvijek opirao da mi dade doznaku za
svoga bankara, dobit e estitih batina koje e ga sigurno pouiti kako se ima
vladati. Nee dobiti ni jela ni pia dok ne bude posluao. Zato emo ga to
obilnije poastiti batinama.
to veli taj nitkov? upita Lindsay engleskim jezikom.
Da e nas sad staviti u jednu pilju odgovori dragoman
Vi neete dobiti ni jela ni pia dok ne ispostavite zatraenu doznaku, Ali
to ne smijete uiniti jer sam upravo uo da e vas oni ipak ubiti. Dakako da vam
to ne bih smio odati. Ali vi ste me uzeli u slubu pa stojim na vaoj strani, a ne
uz te nitarije. Moda e nam ipak uspjeti da pobjegnemo.
Hvala vam lijepa! odvrati Englez na svoj kratak nain.
Ti nitkovi nee dobiti ni pare pa makar me i umlatili. Well.
No, ta je rekao? upita Muharem.
Da nee nita platiti.
Ubrzo e drukije govoriti. A sad s vama u jamu! Za etvrt sata doi u
za vama.
Obim zarobljenicima provukli su razbojnici ue ispod ruku. Zatim se dva
ugljenarova sluge zavukoe u jamu, pa za sobom povukoe na uetu Lindsaya i
tumaa. Kad su sluge opet izali, zauh kako u ugljari zvekee lanac. Po tome
sam zakljuio da je kamen privren na ulazu.
Zar nismo mogli naeg prijatelja odmah osloboditi? apne mi Halef.
Nismo. Svoje smo puke ostavili kod konja.
to to smeta? Imamo noeve i pitolje, a ti ima revolver. To je dovoljno.
Sve da nam i uspije da u pravi as protjeramo razbojnike oni bi nas
sigurno napali u asu kad bismo zarobljenicima rezali spone. Ne, moramo biti
oprezniji. Poi sad sa mnom do hrasta.
Poli smo onamo pri emu smo se vie morali pouzdati u sjeanje i u opip
nego u vid jer je ovdje, ispod drvea, bilo tako tamno da nismo mogli vidjeti ni
prst pred nosom. Usprkos tome stigli smo do drveta ve za deset minuta. I ovdje
gore vladala je prava egipatska pomrina. Ipak smo se dobro snali pa smo se
isto tako uspeli na drvo i zali u njega kao to smo to uinili i dan prije.
Sad se radilo o tome da izbjegnemo svaki um jer se Muharem mogao ve
nalaziti u blizini. Savjetovao sam Halefu da se ne sputa nz ljestve od ueta

stavljajui noge u petlje ljestava, ve da se spusti pridravajui se samo rukama,

kao po uetu. Kliznuo sam naprijed, a on za mnom.
Kad smo stigli dolje u onaj kut iza zida, bilo je sve mrano. Ali tek to smo
osjetili tlo ispod nogu, pilja se osvijetli. Uspeo sam se malo uz ljestve tako da
sam mogao proviriti iznad ruba zida. Odmah ugledah Muharema koji se oito
bio upravo uvukao u pilju pa je sad stajao pred Lindsayem i tumaem koji su
leali svezani na tlu. U jednoj ruci drao je lojenu svijeu, a u drugoj bi. No i
pitolj je ostavio vani, vjerojatno jer je mislio da e mu oruje smetati pri
puzanju.
Sad sam uo razgovor. Muharem je stavljao Eglezu pitanja turskim jezikom,
dragoman ih prevodio na engleski, a zatim Lindsayeve engleske odgovore na
turski.
Muharem je najprije odvezao ue s dragomanovih nogu i rekao:
Ja u ti upola odrijeiti spone da se moe uspraviti. Ruke e ti dakako
ostati svezane, A sad ga pitaj hoe li platiti.
Tuma prenese pitanje.
Nikada! zarei Englez.
Ipak e to uiniti jer emo te prisiliti na to!
Jednog Lindsaya ne moe nitko iv prisiliti.
Ako ga ne prisili ovjek, prisilit e ga bi kojim se mi umijemo vrlo
dobro sluiti.
Samo se usudi!
Ah, to imam da se usuujem!
I Muharem oplete Engleza biem. Halef me gurnu htio je da se odmah
umijeamo, ali ja nisam dao da me navede na takvu nesmotrenost.
Nitkove! viknu lord. Osvetit u ti se za to.
to veli? upita Muharem.
Da ga batinama neete prisiliti prevede tuma.
Drukije e on pjevati kad bude dobio pedeset ili stotinu udaraca. Mi
znamo da ima milijune. Sam je to rekao. Mora platiti i platit e. Reci mu to!
Bilo bi suvino da ponavljam prijetnje kojima je Muharem pokuavao
pokoriti Engleza. Ovaj je ustrajao u svom otporu, premda je dobio jo nekoliko
udaraca.
No, dobro! naposljetku vikne Muharem. Dat u ti jo jedan sat
vremena. Onda u se vratiti pa e dobiti stotinu udaraca biem po leima ako
se ne pokori.
Samo se usudi! zaprijeti Lindsay sluei se tumaem. Vratit u ti
tri puta toliko udaraca!
Kako? nasmije se Muharem.
Dobit e ih od onog efendije o kojem smo putem govorili!
Taj stranac nee nikad saznati za tebe, premda si mu jahao u susret.
Nai e me,
Onda bi morao biti sveznajui. On ne zna da ga trai.

 Doznat e u Rugovi. Bio sam ondje pa sam odjednom iezao. Pratit e

moj trag ovamo. Yes!
Tvoj trag? A kako e ga nai? Nitko iv ne zna gdje si. Uvee si iezao
a odonda su te vidjeli samo nai prijatelji.
Prisilit e on te lopove da kau.
Onda bi morao znati da smo te odveli u karaulu, a to znadu samo dvojica,
uti i ja.
Ne smeta nita. On e me ipak pronai. to ste vas dvojica prema njemu i
njegovom Hadi Halefu?
Ne govori tako, pasji sine! Posve je nemogue da bi te taj ovjek mogao
otkriti. A sve da mu to i uspije, bio bi izgubljen. Morao bi nam pasti u ake i mi
bismo ga batinali do smrti. Nemoj dati da te zavara ta besmislena nada! Ovdje te
nitko nee otkriti pa se moe spasiti samo tako da nam doznai zatraeni
novac. Da mi to povjeruje, rei u ti odmah da se tvoj efendija sa svoja tri
pratioca ve sigurno nalazi u karauli iz koje sam te izveo. Njima pak neemo
staviti prijedlog da se otkupe. Oni nikad vie nee vidjeti slobode, ve e
poginuti bez milosti.
Glupost! vikne Englez kad mu je tuma preveo te rijei.
Vi da ete uhvatiti moje prijatelje! Iskljueno! Jedino ako to oni sami
ushtjednu. Yes!
Smijean si. Dokazat u ti da e se ti ljudi baciti pred nama u prainu i
cviliti molei za milost. Bacit emo ih k tebi u istu jamu pa e umrijeti s njima
ako ostane kod svoje odluke da se ne otkupi. Sad idem. Ima jedan sat
vremena. Promisli dobro i odaberi jedini put da spasi ivot. Nemoj ni pomisliti
na to da bi mogao odavde umaknuti. Sa sve etiri strane okrueni ste ivom
stijenom. Iz te rupe vodi samo jedan put, a taj je zatvoren. K tomu ste vezani
tako da ne moete nita poduzeti. Tvom tumau ostavit u slobodne noge da mu
bude lake. On nije kriv to se tako uporno opire da ispuni moju zapovijed.
Rekavi to Muharem lee na zemlju i ispue iz jame. uli smo kako je
kamen smjeten u leite i privren lancem.
Nekoliko trenutaka ostalo je sve mirno, a onda zausmo Engleza kako
govori:
Ugodan poloaj, mister Fan Hoti? Zar ne? Kako?
Da odvrati tuma. Ne vjerujem da se ikako moemo spasiti.
Pshaw! David Lindsay ne umire u toj jami.
Hoete li se otkupiti?
Ne pada mi na um. im bi ti nitkovi dobili nova, smjesta bi me ubili.
Posve sigurno. Ali kako emo izai. Uvjeren sam da postoji samo taj
jedan ulaz; uostalom kad bi tu i bio jo kakav put, ipak bi nas nae spone
sprijeile da poduzmemo bilo to da se oslobodimo.
Moramo se dakle odrei da emo se spasiti.
Nonsense! Izai emo na slobodu.
Ali kako?

 Odetat emo odavde. Well!

Ali tko e nam otvoriti?
Moj prijatelj koga ti nitkovi nazivaju stranim efendijom.
Ta ve ste uli da je on takoer zarobljen.
Ne pada mu na um!
Ne budite tako sigurni! Znate kako smo mi proli. Uope nam nisu
pruili prilike da se branimo.
On se nee ni trebati braniti. Nije tako glup kao mi da upadne u takvu
stupicu.
Sve ako mu ti razbojnici i ne uzmognu nita nauditi, ipak ne smijemo
raunati na njega. On nikako ne moe doznati to se s nama dogodilo i gdje se
nalazimo.
Vi ga ne poznajete. Sigurno e doi. Yes!
Veoma sumnjam u to, ser David. Kako bi to vaem prijatelju moglo
uspjeti?
To je njegova stvar. Kladim se o glavu da e doi.
Ve je ovdje! Viknuh glasno. Imali ste pravo, ser David.
Neko je vrijeme sve bilo tiho, a zatim odjeknu radosni Englezov glas:
The devil! To je njegov glas! Tano ga poznajem. Jeste li ovdje, mister
Kara?
Jesam, a i Halef je sa mnom.
Heigh-day! To su oni, oni su! Nisam li rekao? Divno, krasno, prekrasno!
Sad emo mi dijeliti batine. Ali gdje ste vi, gdje?
Ovdje u kutu. Odmah u biti kod vas.
Halef je mogao ostati ondje gdje smo bili, ali ja prebacih donji dio ljestvica
preko zida i spustih se na protivnoj strani
Evo, tu sam! Sad mi pruite ruke i noge, ser David, da vam razreem
konopce, a onda emo se odmah izgubiti odavde.
O ne! Ostat emo ovdje! Well!
emu?
Neka onaj nitkov osjeti svoj vlastiti bi kad se vrati.
To emo i uiniti, ali ne ovdje. Bi je sporedna stvar, a sloboda glavna.
Mi se ne elimo domoi samo tog Muharema, ve i svih ostalih. Tako, sad
ustanite i doite ovamo k stijeni.
Razrezao sam njihove spone pa ih obojicu gurnuo prema zidu.
to je ondje? Vrata? upita ser David.
Nisu vrata, ve rupa u stijeni koja kao dimnjak vodi u vis i zavrava u
upljem drvetu. U drvetu vise ljestve od ueta pa emo se uspeti po njima.
Bojim se samo da se ne moete osloniti na svoje ruke.
Ako se radi o slobodi, one e ve izvriti svoju dunost. Well! Ve
osjeam da mi krv pravilno kola. Yes!
Obojica stadoe pljeskati rukama da ih oive. Ja izvukoh svoju boicufenjeri, pustih u nju zraka a zatim osvijetlih ljestve i zid da su se mogli snai.

Pri tome sam im razjasnio cio taj ureaj.

Jasno mi je! ree Englez. Divno e ii. Ljutim se samo to mi niste
dali vremena da tog nitkova doekam ovdje,
Nai emo mi njega vani.
Zaista? Jeste li sigurni?
Jesam. Spustit emo se do ugljare kroz koju su vas vukli u pilju. Ondje
svi ti ljudi sjede uz vatru pa emo im se veoma ljubazno pridruiti.
Very well! Samo pourimo da to prije doemo k njima. Kasnije emo
razgovarati i zahvaliti se. Zar ne?
Dakako. Poite prvi! Ja u za vama. Onda neka doe gospodin Hoti, a
Halef e se uspeti posljednji.
Halef? Gdje je?
eka nas s one strane zida. Dakle naprijed, ser David! Ja u vas pridrati
ako bi vam zatajile ruke.
Poeli smo se uspinjati. To nije ilo ba odvie brzo jer se ispostavilo da su
im ruke ipak stradale uslijed spona. Na kraju sretno izaosmo. Kad sam im onda
jo pomogao da se spuste s drveta, a to je bilo potrebno zbog tame, sioh opet u
upljinu i povukoh ljestve gore. Zatim ih progurah kroz otvor iz stabla, odrezah
ih gore i bacih na zemlju. Onda se ja spustih. Ljestve smo sloili i ponijeli sa
sobom.
Budui da Englez i tuma nisu poznavali taj kraj, morali smo ih voditi. im
smo se spustili tako duboko da je hrbat humka zakrio vatru, poloismo ljestve
od ueta na zemlju i zapalismo ih. Na njih smo nabacali suhog granja i unitili
ih potpuno.
Taj je plamen osvijetlio put pa smo se lake kretali. Svi zavoji puta bili su
prilino dobro osvijetljeni, a ipak nije nitko mogao ugledati vatru s druge strane
brijega.
Stigavi dolje, probili smo se kroz grmlje to smo bre mogli jer nam je bilo
stalo do toga da se pojavimo kod naih protivnika prije nego to se Muharem
uvue u pilju. Na prikladnom mjestu zastao sam s Englezom i tumaem. Halef
je morao otrati k Osku i Omaru da ih dovede k nama i da donese moje puke.
U prvi as nije nitko rekao ni rijei. Tek kad su nam se Osko i Omar morali
ve primai, upita Lindsay:
to emo sad s tim nitkovima, ser? Kanite li ih pustiti na slobodu bez
kazne? Ta ja vas poznajem!
O ne. Dosad sam bio dovoljno obziran. Ovu podlost prema vama treba
kazniti. Ne samo da su vam htjeli oduzeti novac, ve i ivot.
Well! Dakle to da radimo?
Najprije ih moramo pohvatati, a ostalo emo vidjeti. Mi smo estorica, a
imamo posla s dvanaestoricom. Dolaze dakle po dvojica na jednoga od nas, a taj
omjer u sadanjim prilikama ne smatram nepovoljnim.
Ni ja kad bih imao oruja.
Dobit ete puku, a moda i vie puaka. Kako vidim, ugljenar i njegovi

ljudi nemaju uza se puke. Mora da se oruje nalazi u sobi, odakle emo ga lako
uzeti.
Stajali smo naime tako da smo mogli promatrati cijelu bandu. Ni one etiri
nove pridolice nisu imale puke uza se, ve su ih, kako sam spomenuo,
naslonili o zid kue. Tih puaka se nismo trebali bojati, ve u najgorem sluaju
samo starih nepouzdanih kubura to su ih trojica od njih imala jo za pojasom.
Muharem nije jo bio uzeo svoje oruje.
Uto je stigao i Halef s oba naa druga. Rekao sam mu da kroz prozor zae u
kuu i da nam doda puke. U tu svrhu smo se oduljali na uu stranu kue koje
je bila okrenuta od vatre. Prozor je bio dovoljno velik da se Halef uspne kroza
njega. Dodao nam je sedam nabijenih puaka.
Sidi ree on izaavi taj ugljenar mora imati zaista pravo skladite
puaka. Ve juer je morao Aladijama dati dvije puke, a ovdje ih je sedam za
njega i njegove sluge, Suefa i Demala ije smo oruje unitili. Juer nije ovdje
visjelo sedam puaka. ini se da taj arka naoruava cijelu utovu bandu.
Pregledasmo puke. Imale su isti kalibar kao i Oskova i Omarova. To je bilo
veoma dobro za Lindsaya i tumaa jer su mogli koristiti zalihu metaka naih
drugova. Lindsay objesi na ramena etiri puke, a tuma tri. To je izgledalo
vanredno opasno, ali nije bilo ba tako jer su sve puke bile jednocjevne.
to sada? upita Lindsay. Oruje imamo. Sad treba da i pucamo.
Yes!
Samo onda ako bude zaista potrebno opomenuh ga. Ne kanimo ih
poubijati.
Ali oni su htjeli mene umoriti. Postrijeljat u ih. Nee me gristi savjest.
Well!
Kanite li postati ubojica? Izbatinat emo ih. Sino sam vidio ueta na
kolima. Moda su jo ondje. Halefe, poi onamo. Vi, ser David, moete se s
gospodinom Fanom oduljati na desno. Mi ostali krenut emo lijevo tako da
opkolimo itavu drubu. Neete prije izai iz grma dok ne ujete da ja to elim.
A sad pripazite da vas odmah ne opaze.
Oni odoe. Halef je dovukao cijelu hrpu uadi i bacio je na zemlju. U ovaj
as bi nam samo smetala.
Sad sam se sa ostalima oprezno oduljao do stranje strane kolibe, a zatim
du njezina zida do ugla. Ondje legosmo na zemlju i stadosmo se polako
pomicati prema vatri. Sjene ljudi koji su sjedili uz vatru padale su na nas tako da
nas nitko nije mogao razlikovati od tla. Kad smo se napokon nali izmeu naih
protivnika i njihovih puaka naslonjenih o zid kolibe, dolo je nae vrijeme.
Ostanite zasad ovdje apnuh onoj trojici pripazite da nitko ne moe
do puaka. Svakome tko me ne poslua, dajte odmah metak, ali samo u nogu.
Nee nam nimalo opteretiti savjest ako jedan od tih nitkova ostane bogalj. Ne
nastupimo li odmah najodlunije, mogli bismo stradati,
Ustadosmo i ja krenuh prema vatri. Oni koji su bili okrenuti prema meni,
prvi su me ugledali. To je bio Muharem sa svoja tri pratioca. On skoi na noge i

zapanjeno viknu:
Alah, eno onog stranca!
Od iznenaenja je ispustio bi to ga je drao u ruci. I ugljenar skoi na
noge pa se tako prestraeno zagleda u me kao da vidi sablast. Ostali su i dalje
sjedili. inilo se da se Suef i Demal ne mogu od prepasti maknuti. Svi su
gledali ravno u me pa zato nisu primijetili moja tri prijatelja koji su stajali u
sjeni.
Da, to sam ja rekoh. Nisam li ti juer rekao, arka, da u se
sigurno vratiti im to bude potrebno?
Da, rekao si odgovori ugljenar. Ali kakva te je to potreba ve
danas dovela ovamo?
Mali posao to bih ga htio sklopiti s tvojim prijateljem alimom.
Sa mnom? upita Muharem,
Da, s tobom. Ne zna li to mislim?
Nemam ni pojma.
Onda sjedi da bih ti cijelu stvar mogao bolje objasniti.
Dojam to ga je izazvao moj iznenadni dolazak, bio je tako snaan da je
Muharem odmah sjeo. Otro i zapovjedno domahnuo sam ugljenaru pa i ovaj
sjede. Svi ti nitkovi su se silno zapanjili ugledavi me tako odjednom usred
svoga kola.
Najprije ti moram javiti da se jo ne nalazim u karauli obratih se
Muharemu. Tu si se dakle silno prevario u raunu.
U karauli? zapanjeno e on. Ne znam to misli.
Onda si veoma zaboravan. Sam si rekao da se ve nalazim u karauli kod
Kugove,
Efendijo, ne znam ni za kakvu karaulu niti sam ikad neto takvo rekao.
Onda vjerojatno ne zna ni to da bih tamo imao biti bievan do smrti.
Ja te uope ne shvaam.
No, ako me uope ne shvaa, onda rado vjerujem da smatra da ja ne
mogu pronai Englezov trag.
Muharem mi nije odgovorio. Izdao ga je glas i on sopui zahvati zrak. Zato
nastavih:
Istina je da osim tebe i utoga nitko ne zna kako vam je Inglis pao u
ruke. Ali on te je uvjeravao da u ga ipak pronai. Bilo je vrlo glupo od tebe to
mu to nisi povjerovao. ovjek koji je studirao na sveuilitu morao bi biti
pametniji,
Kakvog ti to Engleza misli?
Onoga kojemu si kasnije htio dati stotinu batina.
Sad mu je ipak bilo odvie. Nije vie uspio izustiti ni rijei.
Efendijo! viknu sad ugljenar. S kakvim pravom dolazi ovamo i
govori nam stvari koje nitko ne moe razumjeti?
arka je pokuao ustati, ali ja ga pritisnuh natrag na zemlju i odgovorih:
Smiri se! S tobom nemam zasad nikakva posla. Ovaj alim e mi ve

moi i sam odgovoriti. Ja naime traim onog Inglisa kojeg je on doveo ovamo.
Ali ja u cijelom svom ivotu nisam vidio jo ni jednog Engleza!
ustvrdi Muharem.
uj, to je golema la! Ta sino si samo zato doao ovamo da tog Inglisa
smjesti kod arke.
Ne, ne, to nije istina.
No, vidjet emo. Doao sam da za njega platim otkupninu,
Ah! zaueno e Muharem. Tko te je ovlastio na to?
Ja sam. Sam sam odluio da ti je donesem.
Gledao me je upravo stupidnim pogledom. Ugljenar je bio pametniji od toga
graanina. Pogodio je da sam doao u neprijateljskoj namjeri jer je skoio na
noge i viknuo;
Lai i same lai! Ovdje nitko ne zna za nekog Engleza. Ako misli da nas
moe vrijeati, prevario si se u raunu. Ti si ve juer...
uti! zagrmih na njega. Zaista nije tvoja zasluga to sada iv i
zdrav stojim pred tobom. Htio si nas poubijati kod onog jezera ispod okomitih
stijena. Sreom ja nisam tako naivan kao to si mislio. Sjedi!
Efendijo! dreknu on na me. Da se nisi usudio da me jo jednom
tako osumnjii! Mogao bi loe proi.
Sjedi! ponovih. Ne doputam da mi ovdje itko protuslovi. Tko od
vas bez mog doputenja ustane, toga u odmah dati svaliti na zemlju. Sjedi,
dakle, arka, sjedi smjesta jer inae ...
Daj me onda svali na zemlju! Ovdje sam ja, a ovdje je moj no! Ako jo
...
Nije mogao dalje. Izvukao je no iz pojasa i zamahnuo na mene. Uto iza nas
prasne hitac, a arka jauknu i pade. Ostali od prepasti skoie na noge ali ja im
doviknuh:
Ostanite sjedti jer e inae i vas pogoditi tane. Opkoljeni ste.
Ne vjerujte mu! zaurla arka. Sjedio je na zemlji i obim se rukama
drao za nogu. Potrite po svoje puke! Eno ih, tamo su naslonjene, a u kui ih
ima jo vie.
Da, tamo su naslonjene, samo trite po njih!
Rekavi to, pokazah na zid kue; svi odmah ugledae moja tri druga koji su
svojim pukama nianili u njih. Onaj prvi hitac pao je iz Halefove puke.
Naprijed, naprijed! zapovjedi ugljenar.
Ali nitko ga nije sluao. Svi su vidjeli da e metak pogoditi svakoga tko
pokua da poslua ugljenara. arka je strano proklinjao. Ja podigoh kundak i
zaprijetih mu:
uti! Jo jednu rije pa u te oboriti kundakom! Mi smo ve juer
dokazali da vas se ne bojimo, a danas smo ovdje jo u veem broju.
Pa sve da vas je i stotina ja vas se ne bojim. Ali ti nisi nekanjeno pucao
u me. Evo ti...!
arka zgrabi no to mu je ispao iz ruke i baci ga u me. Skoih u stranu pa

no proleti kraj mene, a u narednom trenutku pogodi arku udarac moga

kundaka i obori ga onesvijeenog.
To ih se dojmilo. Nitko se nije usudio maknuti. Onu trojicu koja su imala
kubure, promatrao sam osobito otro, ali njima nije padalo na pamet da se
poslue orujem.
Kako vidite, mi se ne alimo rekoh. Neka mi Muharem odgovara, a
svi ostali neka ute. Gdje se nalazi Inglis?
Ovdje nema ni jednoga odvrati Muharem.
Nema ga ni u pilji?
Nema.
U tom pogledu ima potpuno pravo jer je on ve izaao iz pilje.
Ve je izaao? promuca Muharem.
Ako ga eli vidjeti, samo se malo ogledaj!
Domahnuo sam onamo gdje se nalazio Lindsay s tumaem. Obojica prioe
blie. Muharem se sav ukoio od prepasti.
Vjeruje li sada da sam naao njegov trag? nasmijah se.
Tek to si ga doveo, a on je ve slobodan. Uostalom, moete vidjeti da ta
dvojica imaju ak i puke koje su se nalazile u sobi. Vi ste u naim rukama, pa
vas sad samo jo molim da mi predate kubure ove trojice estitih ljudi. Neka ih
tuma izvue iz njihovih pojasa. Oni sami ih ne smiju ni dotai. Onda e svaki
predati jo i svoj no. Ustrijelit emo svakoga tko se opre.
Uperio sam u njih opetuu, a i Englez podignu jednu od svojih puaka na
rame, premda nije razumio to sam rekao. To je te ljude potpuno uplailo.
Dopustili su da im oduzmem oruje, ne usprotivivi se nijednom rijeju.
Halef, konopce!
Malian je za same tri sekunde izvrio nalog.
Svei alima!
to ti pada na um, efendijo! viknu Muharem. Da me vee? To ne
doputam.
Ti e to ve mirno dopustiti jer e inae dobiti metak u glavu. Misli li
da e ovdje moi po miloj volji bievati ljude, a mi emo s tobom za uzvrat
postupati kao s padiahom? Ne zna li da je udarac biem velika uvreda? Sve
emo vas redom svezati. Onim ostalima dajem rije da im se nee nita dogoditi
budu li sluali, ali tebi emo vratiti sve one udarce s dobrim kamatama.
Muharem se ipak opirao Halefu. Lindsay se umijea:
Poekajte, ja u vam pomoi.
Podigao je bi to ga je Muharem maloas ispustio i njime ga nekoliko puta
tako estoko udario da je Muharem odustao od svakog daljnjeg opiranja. Halef
ga je svezao, a zatim dooe i svi drugi na red. Nisu se opirali. Odvie su se
bojali puaka uperenih u njih. Svezali smo im ruke na leima tako da si nisu
mogli uzajamno razrijeiti spone. Jasno je da smo im svezali i noge.
Zatim sam pogledao ugljenarovu nogu. Rana nije bila opasna. Metak je
iznad koljenskog zgloba probio meso i vjerojatno se zabio u drvo u vatri.

Povezao sam mu ranu, a zatim Halef svee i arku koji je pri tome doao k
svijesti. Dobacivao je mrke poglede, ali nije rekao nita.
Sad domahnuh drugovima da pou sa mnom malo podalje od zarobljenika.
Ovi nisu trebali uti ono o emu emo razgovarati.
ujte ser, nainili ste veliku glupost ree mi Lindsay.
Mislite to to sam tim ljudima obeao da im se nee nita dogoditi?
Dakako yes!
Ja to ne smatram glupou, ve mi tako nalae ovjenost,
Manite se vi vae ovjenosti. Ti su nitkovi pokuavali da ubiju i vas i
mene. Je li to istina ili nije?
Istina je.
Yes! No, ja ne uviam zato ne bismo malo pokuali da pobijemo i njih?
Ili zar moda ne poznajete zakon po kojemu se ljudi ovdje ravnaju?
Poznajem ga isto tako tano kao i vi. Ali ako se ovi poludivlji ljudi
ravnaju po njemu, nipoto nije potrebno da se i mi ravnamo. Vai protivnici bili
su razbojnici, ali oni imaju posla s dentlmenom. Zar bi to bilo dostojno
dentlmena kad bi se ravnao po razbojnikim principima?
Hm! promrmlja on.
Uostalom, oni nisu stvarno naudili ni vam ni nama. Svi smo mi zdravi i
itavi. Zakon osvete ne trai nikako da ih sada poubijamo.
Dobro, onda ih neemo poubijati, ve estito izmlatiti.
Zar se takvo mlaenje slae s dostojanstvom Davida Lindsaya?
Znao sam gdje ga trebam zgrabiti. Uspjeh nije izostao. On zamiljeno
protare svoj plavi nos i upita:
Vi mislite da takvo sveano batinanje i David Lindsay ne pristaju jedno k
drugome?
Da, upravo tako mislim. Odvie vas potujem, a da bih mogao
pretpostaviti da bi vam takva surova osveta mogla pruiti ba naroiti uitak.
Lav se ne obazire na mia koji ga upka za grivu.
Lav mi vrlo dobro! Izvrsna usporedba. Well! Ostavimo dokle na
miru te mieve. Kao lav, bit u velikoduan. Ali ovog lopova, koga vi nazivate
alimom, ne smatram miem. On me je tukao.
U tome se slaemo. Muharem i arka su voe svih ostalih. Njih dvojica
imaju sigurno na dui mnogo ljudskih ivota. Oni ne smiju samo tako olako
proi. Ugljenara je kaznilo Halefovo tane, a onaj drugi neka okua bi, pedeset
dobro odbrojenih udaraca po leima, ni jedan manje.
Ali ser, ja sam trebao dobiti stotinu udaraca!
Pedeset je dovoljno. Sjeat e ih se do kraja ivota.
Sporazuman sam! Well! Ali to emo zatim?
Zatvorit emo ih sve u pilju.
Vrlo dobro. Past e u svoju vlastitu jamu. Ali u njoj e umrijeti od gladi,
a vi ih ne elite poubijati.
Ve u se pobrinuti za to da budu u pravo vrijeme osloboeni. Budu li

dva ili tri dana gledali u lice smrti od gladi i ee, bit e to osjetljiva kazna.
Sigurno emo nai kakvog njihovog saveznika koji poznaje pilju. Poslat emo
ga ovamo da ih oslobodi. Oni nam onda nee moi vie tetiti jer emo otii iz
ovoga kraja.
Kamo ste nakanili?
Najprije u Rugovu.
Divno! Yes! Drugamo ne bih ni ja poao. Moram se jo rije-dvije
porazgovorit: s onim prokletim Kara Nirvanom.
I ja. Ali o tome kasnije! Poznajete li ga osobno?
Yes! Bolje nego to mi je to drago.
Mi smo se dakle sloili u kanjavanju naih zarobljenika?
Yes! Uz pretpostavku da taj alim dobije svojih pedeset batina.
Dobit e ih.
Tuma Fan Hoti koji je sluao razgovor voen engleskim jezikom, doda
odobravajui:
Ni ja ne bih bio za to da se ti ljudi poubijaju. Onaj smrtni strah to e ga
podnijeti u pilji, bit e dovoljna kazna. Osim toga je pitanje hoe li i ta kazna
uope biti izvrena. Lako bi se moglo dogoditi da vrlo brzo stigne netko od
pristalica utoga i da poznaje pilju. Ako u dolini ne nae nikog, zavirit e u
pilju i osloboditi te ljude.
Moemo li to sprijeiti?
Ne moemo, ali oni e onda odmah pojuriti u potjeru za nama kao opor
lovakih pasa.
To im moemo oteati tako da povedemo sa sobom njihove konje. Na to
sam ve mislio. Put pjeice u Rugovu potrajao bi tako dugo da bismo mi, kad
oni stignu onamo, svakako ve napustili to mjesto. Nadam se da emo nai
najkrai put do tamo.
Jo nikad nisam bio u ovoj dolini odvrati tuma pa ne vjerujem da
bismo uspjeli pronai onaj put kroz umu i divljinu kojim smo ovamo dovedeni.
Znam meutim da emo ako najprije odjaemo u Kolain, odande imati
otvorenu cestu. Krenemo li u tom smjeru, isto emo tako brzo stii u Rugovu
kao to bismo stigli po besputnim brdima, dolinama i klancima.
I ja mislim tako pa bih takoer u svakom sluaju najprije odjahao u
Kolain. Put emo vjerojatno nai. Kako nam je ugljenar rekao, onamo vode
koloteine. Sad emo meutim najprije uiniti to je najpotrebnije, naime
odvui emo te ljude u pilju poto Muharem pred svima njima dobije svoje
batine.
Saopio sam nau odluku drugovima koji nisu razumjeli engleski i oni se s
time sloie. Halef koji se inae vrlo rado laao bia, izjavi na moje pitanje da
on nije krvnik ve da udara samo tu i tamo kad se radi o tome da nekom ulije
potovanje. Zato se dogovorismo da e jedan od ugljenarovih slugu morati
izvriti batinanje.
Odabrali smo najsnanijega. Rekli smo mu to traimo od njega i upozorili

ga da stavlja na kocku ivot ne bude li snano udarao. Zatim ga odvezasmo pa

je uz Omarovu pomo morao dovaljati teku kladu koja je leala uz stranji zid
kue. Na tu kladu svezali smo Muharema. Pokuao nas je molbama skloniti da
mu oprostimo kaznu, ali uzalud,
Efendijo doviknu mi on na kraju sav zaplaen. Zato eli biti tako
okrutan? Ta ja ti nisam ba nita naudio!
A nisi li ti nagovorio svoje prijatelje u Rugovi da me biuju do smrti im
im padnem u ake? Kako moe oekivati milosti od mene?
Ugljenarov sluga dobio je bi. Halef stane kraj njega s pitoljem u ruci i
zaprijeti mu da e ga smjesta ustrijeliti bude li preslabo udarao. Kazna je
izvrena.
Nakon toga svezah slugu, povukoh ga u stranu i upitah:
Zar ne, tvoj gospodar ima konje?
Nema odvrati on.
uj, juer sam vidio kad ste na njima jahali kroz onu dolinu U kojoj ste
nas htjeli na pasti. Ne kae li istinu, dat u i tebi opaliti pedeset batina kao
Muharemu.
To je djelovalo.
Efendijo odvrati on zar ne da me nee odati ako ti kaem istinu?
Neu.
Ne bih htio da me tuete. Ugljenar ima etiri konja od kojih je jedan
izvrstan trka.
Prema tome nije siromaan.
Nije, nikako. I njegov urjak Janak je imuan, ali oni ne ele da se to zna.
Sakrili su mnogo novaca.
Gdje?
Ne znam. Kad bih to znao, ve davno bih umakao s novcem.
Ovdje ima mnogo oruja pa prema tome mora arka imati i municije.
U sobi e ispod postelje nai sve: oruje, barut, olovo, kapisle i
kremenje za kremenjae.
Poznaje li dobro alima?
Ne poznajem.
On nije uenjak, premda je tvrdio da jest. to je zapravo po zanimanju?
Ne znam.
Ali zato poznaje Kara Nirvana?
Ovaj put mi je odgovorio tek poto sam mu ponovo zaprijetio.
Da, njega poznajem jer esto dolazi ovamo.
Gdje se nalazi njegov han? U samoj Rugovi?
Ne, ve ispred grada.
A gdje je karaula koju koristi kao skrovite?
U umi kroz koju je prije prolazio put koji je sainjavao granicu podruja
Miridita. Du te granice bile su podignute brojne karaule. ini se da je od njih
preostala samo ta jedna.

 Jesi li ti ve vidio tu staru straarnicu?

Nisam.
Nisi ni uo nita o tome kako je graena i ureena?
Ne. uti to uva kao veliku tajnu.
Ali Muharem e to sigurno znati?
Drim da e znati jer je on povjerenik utoga.
Dobro. Sad e mi pokazati ugljenarove konje. Ali da nisi pokuao
pobjei! Vidi, ovaj revolver ima est metaka! Uzet u ga u ruku, a ti e ii
korak ispred mene. Na prvi sumnjiv pokret ja u te ustrijeliti. Naprijed!
Poao je ispred mene iza kue, a odande zakrenuo otro na desno. Prilino
ugaeni put, to ga do toga asa uope nisam opazio, vodio je dalje u grmlje.
Poli smo kroza njega najvie dvadesetak koraka kad se zaustavismo pred
nekim irokom tamnim predmetom, neto viim od ovjeka.
Evo, ovdje su ree ugljenarov pomonik.
to je to? Zgrada?
Staja, podignuta od kamena i prua.
U njoj ima mjesta samo za etiri konja. Gdje su ostali?
Na drugoj strani, iza vatre.
Zar ondje gdje su juer stajali konji Aladija?
Tako je.
Onda znam dosta. Vrati se sa mnom natrag.
Sluga je oklijevao.
Efendijo napokon ree kako vidi ja sam bio posluan. Sad i ti
meni reci bar to hoemo li biti ubijeni.
Ostat ete na ivotu. Rekao sam da vam se nee nita dogoditi pa drim
rije. Samo emo vas malo pritvoriti u pilju.
I zaista nam neete inae nanijeti nikavo zlo?
Neemo.
Hvala ti. Mogli smo oekivati i gore.
inilo se da ga nimalo ne plai to e biti zatvoren u pilju. Pogodio sam to
misli pa zato rekoh:
Nismo mi prema vama tako milosrdni kao to ti misli. Nee vam uspjeti
da se oslobodite bez tue pomoi.
Sluga je utio.
Ljestve od konopca nisu vie ondje nastavih.
Nisu? zapanjeno e on. Zar zna za njih?
Znam. Ve sam juer bio u pilji. Spustili smo se kroz hrast da upoznamo
ono mjesto iz kojega smo danas kanili osloboditi Engleza.
Alah! zaueno e on.
I danas smo ve bili u pilji kad je doao Muharem da razgovara s
Englezom. To moe ispripovjediti svojim drugovima da uvide kako imaju malo
mozga u glavi.
Ali efendijo, onda neemo moi izai iz pilje! bojaljivo e on.

 I ne treba da izaete.
Pa zar emo u u njoj bijedno poginuti?
Nije teta za vas.
Ta ti si nam obeao da nam neete nanijeti nikakvo zlo.
Jesam, i odrat u rije. Neemo vas ni taknuti. Vi ste sami tu pilju
udesili za njezinu jezovitu svrhu pa ete sami biti i krivi ako vas ona upropasti.
Efendijo, to ne smije uiniti. Ta mi bismo u njoj bijedno uginuli od ei!
Mnogi su u njoj isto tako bijedno ugueni. Mi vas neemo ni prstom
taknuti, ali emo vas odvui na ono mjesto gdje su se nalazite vae rtve. Nita
nas se ne tie to e se s vama dalje dogoditi.
Zar ete zaglaviti kamen?
Svakako.
O Alahu! Onda nam nema spasa. Taj se kamen ne da iznutra odstraniti,
ni sjekirom ni noem. Mi k tome uope nemamo alata, ve e nam tovie biti
vezane ruke i noge. Nee li se bar meni smilovati?
Zasluuje li to?
Pa vidio si da sam uinio sve to si zahtijevao od mene!
Jer si se bojao. Ti se nipoto nisi pokazao dostojnim neke posebne
milosti. Neto drugo bi bilo kad bi se pokajao zbog onoga to ste uinili.
On me pogleda kao da me ne razumije.
Pokajao? Zar sam ja stara baba da cmizdrim kad poinim neku glupost?
A to to smo dopustili da nas nadmudrite, bila je zaista samo glupost.
Tako, tako. Ako je to sve to mi ima rei, onda sam gotov s tobom.
Zatvorit emo te kao i ostale.
On se bijesno trgne.
Odnio te ejtan! Ti si najzagriljiviji i najugaviji pas na ovom svijetu!
Neka tvoja smrt bude jo tisuu puta stramja i munija od nae!
To sam i oekivao. Njegova prividna poslunost nije me mogla zavarati. On
je bio najsnaniji meu ugljenarovim slugama, a istodobno najsuroviji i
najbezosjeajniji. To sam odmah vidio. Namjerno sam mu sve to rekao kako bi
svojim drugovima prenio ono to je doznao od mene. Imali su kratko vrijeme
ostati u pilji, ali za to vrijeme trebali su da osjete to znai smrtni strah.
Kad smo se vratili k vatri, gdje su mu ponovo svezali noge, on se pouri da
svojim drugovima ljutitim rijeima saopi kakva ih eka sudbina. im su oni to
uli, poee glasno vikati i propinjati se u sponama. Samo ugljenar je leao
mirno i dreknuo tako glasno da ih je nadvikao:
utite! Tim urlanjem ne mijenjate stvar. Ne smijemo ovim nitkovima
koji nas ele poubijati, initi uslugu pokazujui da se bojimo. Zar se uope
trebamo bojati? Ne, kaem vam, stotinu puta ne! Ovaj nas strani lopov kani
upropastiti, ali neto e se ipak dogoditi to e nas spasiti. Taj nitkov nee
trijumfirati nad nama!
Znam to misli odgovori sluga. Ali nikakav spasilac ne moe sii
k nama u pilju jer su ljestve uklonjene. Taj stranac se zavukao kroz hrast i

odnio ljestve.
Punu minutu vladala je utnja ispunjena prepau. Onda ugljenar upita tako
zastraeno da je jedva smogao daha:
Je li istina?
Jest! Sam mi je to rekao.
Kako je doznao za tajnu?
Ne znam.
Onda smo izgubljeni, moramo umrijeti od gladi i ei!
Sad je potpuno izgubio hladnokrvnost. Stao je natezati spone i promuklo
vikati:
Neka paklenska vatra prodre te strance! Neka voda navre iz zemlje i
podavi ih! Neka otrov padne poput kie iz oblaka da propadnu kao gamad koju
treba unititi!
I drugi mu se pridruie u tom proklinjanju. To nam je dokazalo da smo
pronali pravi nain da okuaju muke smrtnoga straha. Podizali su toliku buku
da smo se pourili da ih odvuemo u pilju. U njoj ih poloismo jednog kraj
drugoga, a zatim otpuzasmo iz pilje i uvrstismo kamen pomou lanca. utovi
saveznici su i dalje urlali od straha, ali mi to vani vie nismo uli.
Zatim se latismo posla da drvo, od kojeg je bila sastavljena ugljara,
prenesesmo k vatri tako da je ulaz u pilju ostao otvoren. ak i Lindsay nam je
pri tom pomogao. To drvo nam je dobro dolo da cijele noi odravamo vatru.
Dok smo to radili, Halef me primi za ruku pa ree dok mu je lice pokazivalo
lukav izraz:
Sidi, upravo sam doao na dobru pomisao.
Tako? Obino tvoje najbolje ideje ne vrijede mnogo.
Ali ova vrijedi tisuu pijastera.
Sigurno ti neu za nju platiti toliko.
Ipak e se radovati kad je uje.
Onda govori!
Najprije mi reci ima li moda samilosti prema ovim ljudima koji lee
tamo unutra?
On pokaza prema pilji.
Nemam, nimalo.
Kazna koju smo im odredili nije, u usporedbi s njihovim zloinima, ope
nikakva kazna. Sutra ili prekosutra bit e opet slobodni pa e ubrzo sve
zaboraviti. Ne bi li bilo dobro da im malo pojaamo taj strah kako bi ga se
morali dulje sjeati?
Ne bih imao nita protiv toga. Ali kako to kani izvesti?
Moramo kod tih zloinaca pobuditi uvjerenje da e umrijeti onom istom
smru kojom su umrle njihove rtve.
Znai da se ugue?
Tako je. Zapalit emo vatru pred piljom i otvoriti rupu da dim ue u nju.
Onda e se oni zaista uguiti.

 O ne! To smije biti samo mala vatrica, a budui da gori na otvorenom,

vei dio dima otii e u zrak. Ugljara je bila udeena tako da je struja dima
vodila u pilju a kod nae vatrice to nee biti tako. Oni lupei, treba samo da
opaze kako smo otvorili pilju. im onda namiriu dim, spopast e ih neopisivi
strah i prije nego to vea koliina dima prodre u pilju. Nije li tako, sidi?
I ja mislim da je tako?
Onda reci, smijem li?
Dakako, smije. To bi ih moglo tako uzbuditi da e dananji dan moda
postati obratnicom u njihovu ivotu.
Halef odvee lanac i gurne kamen natrag u pilju, ali tako da se lanac dao
dohvatiti izvana. Zatim nagomila malu hrpu drva pred jamom, pripali ga
zapaljenom granom, klekne i stane tako marljivo puhati dim u jamu da su mu
suze navrle na oi.
Ostavi to, Halefe nasmijah se. Ti e se sam uguiti.
Neu, neu! Ostavi mi to veselje. utovi ljudi e se sad tako prestraiti
kao da lee na uarenoj tavi u kojoj ejtan pee svoje osobite ljubimce.
Dok se tako sav zanesen bavio svojom vatricom, mi ostali izvadismo svaki
po jednu zapaljenu granu iz velike vatre i uosmo u kuu. Ondje naosmo cijelu
hrpu lui i nekoliko lojenih svijea kojima smo mogli osvijetliti sobu.
Zatim pretraismo leaj. Odbacili smo ga u stranu i naili na stara zakucana
drvena vrata u podu. Kad smo ih otvorili pokaza se ispod nas prilino duboka
etvorokutna jama. Povadismo sve to je bilo u njoj. Otkrio sam cijelu zbirku
puaka, pitolja, akana i noeva. To je dakle bilo ono skladite oruja za koje
sam slutio da postoji. U jami se, osim toga, nalazilo vie velikih komada olova,
nekoliko limenih kutija s kaplslama, hrpica kremenja za puke i mala bavica
baruta. Bavica je bila nabuena, ali rupa u njoj zaepljena uvrnutom krpom.
Klekao sam da izvadim krpu i da pogledam kakav je barut. Pri tome sam
sluajno odgurnuo jedan od onih komada olova tako da je pao natrag u jamu.
Zauo sam zvuk koji je izazvao moju panju. Zvualo je uplje.
Da se ispod te jame ne nalazi jo jedna? upitah. ujte!
Bacio sam dolje jo jedan komad olova. I opet je odjeknulo uplje.
Yes! ree Lindsay. Vjerojatno dvostruko dno. Pokuajmo moemo
li ga skinuti. Yes!
Opet smo zaepili bavicu i otkotrljali je da ne bi moda dola u dodir s
iskrom iz lui. Zatim legosmo potrbuke oko jame dugake otprilike jedan
metar i stadosmo noevima eprkati po dnu koje kao da se sastojalo od vrste
zemlje. Ieprkanu zemlju izbacili smo rukama.
Uskoro vie nismo mogli rukama tako duboko dosegnuti. Doveli smo
Halefa. Budui da je on bio meu nama najmanji i najmraviji, morao je unuti
u jamu i nastaviti kopanje. Siao je u nju i stao marljivo strugati.
Radoznao sam kakvog e fowlingbulla iskopati nasmije se Lindsay
kojega je to iskapanje podsjetilo na onu strast za istraivanjem to ju je pokazao
u ruevinama na Eufratu i Tigrisu.

Najednom Halef presta kopati. Zvuk to ga je izazivao no odjednom se

izmijenio.
Zemlja prestaje javi malian. Namjerio sam se na drvo.
Samo nastavi! zamolih ga. Pokuaj da drvo oslobodi od zemlje.
To su oblice debele kao ruka, sidi. Ispod njih je uplji prostor.
Jo je kratko vrijeme izbacivao zemlju, a zatim izvue dvije bukove oblice.
Ima ih vie od dvadeset, sve jedna kraj druge javi on. Uskoro u
vidjeti to je ispod njih.
Halef izvue jo nekoliko oblica sve dok ih dolje nije ostalo samo toliko
koliko mu je trebalo da uzmogne kleati na njima. Zatim posegnu kroz tako
nastali otvor u dubinu. Predmet koji je pri tome dohvatio bio je tako krupan da
ga nije mogao provui kroz otvor.
To je koa razjasni on ali je uvijena konopcima i prilino teka.
Dodat u ti svoj laso odgovorih. Provuci ga ispod konopaca a
zatim odstrani ostale oblice. Onda emo taj predmet izvui.
Halef me poslua, pa izae iz jame, a mi ostali izvukosmo onaj predmet na
lasu. Bila je to konata vrea gore vrsto svezana i pomno omotana konopcima.
U njoj je neto zveckalo i tropotalo. Kad smo odviii konopce i otvorili vreu,
izvukosmo ono to je bilo u njoj. Svi prisutni, pa i ja, zapanjeno viknue jer smo
ugledali skupocjenu staroiptarsku ratnu opremu.
Sastojala se od srebrnog ili vjerojatnije samo od posrebrenog lananog
oklopa ije su karike bile vrlo vjeto meusobno povezane. Majstor koji je
izradio taj oklop, bio je pravi umjetnik, a sigurno mu je trebalo vie mjeseci da
izradi taj divan komad. ovjek za koga je bio izraen oklop, bio je niskog stasa
i mrav, otprilike kao moj Halef.
Zatim naosmo dva pitolja kremenjae, bogato ureene zlatom te dugaak
irok dvosjekli bode s drkom od ruina drveta, takoer sav uloen zlatom, Na
drku je bode bio ukraen krupnim biserom plaviasta odsjeva.
Posljednji komad bila je turska sablja krivoija u jednostavnim konatim
koricama ija je prevlaka od laka bila ve prilino istroena. Sablja prijee od
ruke do ruke, a da nitko nije nita primijetio. Naposljetku je Halef prui meni i
ree:
Pogledaj je i ti, sidi! Nekako ne odgovara onim ostalim predmetima,
Drak sablje bio je tako prljav da se nije dalo razabrati od ega je
napravljen. Gotovo mi se inilo da je namjerno tako uprljan. Ali elini branik
balaka, svinut u obliku usana, zasjao je u svjetlu zapaljenih lui. Dovoljno sam
dobro poznavao oruje da odmah opazim kako je u braniku ugraviran arapski
napis. Lako se dao proitati i glasio je: Zovem se munja.
To mi je bilo dovoljno da naslutim da u ruci drim osobito, dragocjeno
oruje. Pomou onog starog kaftana koji je visio na zidu i u iji je dep Halef
istresao pueve, otro sam balak maa i opazio da je izraen od slonove kosti u
koju je crnim slovima bila ujetkana prva sura korana. Balak je bio ukraen
dvjema ukrtenim zlatnim polumjesecima, Tako su nastala etiri polusrpa

izmeu kojih su stajala etiri arapska slova, naime u prvom meuprostoru jedan
dim, a u drugom sad, u treem opet dim, a u etvrtom ha, min i
dal. Ta su slova predstavljala ime oruara te mjesto i godinu kad je oruje
izraeno. Slova u prva tri meuprostora imala su se nadopuniti i proitati:
Ibn Dordani (ime) es sajkal (oruar) fi am (u Damasku)
etvrti meuprostor sadravao je godinu. Ha znai 600, min 40, a dal 4,
dakle je sablja kovana godine 644 hidre koja obuhvaa vremenski razmak od
18. svibnja 1246. do 6. svibnja 1247. godine u naem raunanju vremena.
Sad sam izvukao otricu iz korica. Bila je premazna prljavom mjeavinom
ulja i smrvljenog drvenog ugljena. Kad sam je obrisao, posluila je na ast svom
imenu. Zasjala je kao munja.
Kod poblieg promatranja jasno se razabiralo da je to prava otrica, kovana
od indijskog golkonda elika, uarena u aru vatre od suene devine balege, a
zatim ovrsnuta u maslinovom ulju. Na jednoj je strani pokazivala jasan napis
dir balak uvaj se! a na drugoj isikini dem daj mi da se napijem krvi!
Bila je tako gipka da sam je mogao svinuti gotovo oko svoje natkoljenice.
No, Halefe? upitah ga, Zar ta otrica zaista ne odgovara ostalim
predmetima?
Tko bi to i pomislio? odvrati on. Sigurno je prava.
Svakako. Mnogo je vrednija od sveg ostaloga to se osim nje nalazi u toj
jami. Ona nam jasno pokazuje da je pogreno miljenje da se takve prave otrice
nisu kovale u Damasku, ve samo u Mehedu, Heratu, Kirmanu, irasu,
Ispahanu i Korasanu. Pokazat u vam kako se okuava takva otrica.
U sobi je leala drvena klada kojom su se oito sluili kao stoliem, Na nju
sam poloio tvrdi kamen, krupan kao dvije ake. Presjekao sam ga prvim
udarcem, a da na otrici nije ostao ni najmanji trag.
The devil! Prava je! viknu Englez. To je zaista dragocjen nalaz.
Otkupit u sablju od vas. Koliko traite?
Nita.
Kako? Nita? Besplatno je neu uzeti.
Ja ne mogu tu sablju ni prodati ni pokloniti jer ona nije naa.
Poznate li vlasnika?
Moramo nastojati a ga pronaemo.
A ako ga ne naemo?
Onda emo te stvari predati vlastima. Bojna oprema je vjerojatno
ukradena pa je njezin pravi vlasnik mora dobiti natrag, ser David. Nadam se da
niste drugog miljenja.
Jesam drugog miljenja! Zar moda kanite duge mjesece pretraivati ove
krajeve da naete vlasnika? Ili elite li te stvari predati kakvom turskom
inovniku? On bi vam se nasmijao i sve to zadrao za sebe. Yes!
Toga se ne bojim. Kad sam govorio o vlastima, onda time nipoto nisam
mislio turskog valiju i njegove podreene. Ti ljudi nemaju ovdje u planinama
nikakve vlasti. Njima na elu stoje knezovi, plemenski glavari i barjaktari.

Zloine, poinjene na kojem lanu plemena ne kanjava drava, ve lanovi

obitelji ubijenih ili oteenih zbog ega ovdje jo cvjeta krvna osvjeta. Predam li
ovu opremu jednom takvom plemenskom glavaru, bit u siguran da je on nee
pronevjeriti pa ak ni onda ako pripada lanu nekog drugog plemena.
A gdje da naemo takvog glavara?
To u doznati ve u narednom selu. Uostalom, ne trebam se ni toliko
truditi. Ja u ve ovdje doznati kako se zove vlasnik toga oklopa.
Od koga ete doznati?
Od ugljenara. On je sakrio te stvari pa mora znati kome su oduzete.
Halefe, Osko i Omare, donesite ga odmah ovamo.
Ne moemo, sidi dobaci Halef.
Zato?
Jer sam pred piljom zapalio svoju vatricu. Ne moemo ui.
Onda e vatricu opet ugasiti, dragi moj.
Dobro! Ali kasnije u je ponovo zapaliti.
Njih trojica odoe i uskoro donesoe ugljenara. Nisu ga ba osobito blago
bacili na zemlju. On glasno kriknu, vjerojatno manje zbog boli, ve vie zbog
onoga to je ugledao. Prodrli smo u njegovu riznicu! Stegnuo je zube da su mu
zakrinuli pa bijesno odmjerio i nas i predmete koji su leali na zemlji. Kad mu
je onda pogled zapeo na otvorenoj jami, lice mu se udno trznu. To sam
protumaio tako da se u jami moralo nalaziti jo neto to nismo pronali.
Dao sam da te donesu ovamo rekoh arki da bi mi rekao sve to
zna o tim stvarima. ije su to bile stvari?
Ugljenar je utio. Nije odgovorio ni onda kad sam mu ponovio pitanje,
Okrenite ga na trbuh i biujte sve dok ne progovori! zapovjedih.
Moji ga drugovi smjesta okrenue, a Halef izvue bi. im je arka opazio
da mislim ozbiljno, vikne :
Stoj! To je moj oklop i oruje.
Moe li to dokazati?
Mogu. Uvijek sam ga imao.
I ti ga zakapa? Svoje zakonito vlasnitvo ne mora nitko sakrivati.
Kad ovjek sam ivi u umi, mora to uiniti ako se ne eli izvrgnuti
opasnosti da ga lopovi okradu.
Ti lopovi su tvoji prijatelji. Ne mora ih se bojati. Kako si doao do tog
oklopa i oruja.
Naslijedio sam ih.
Od svojih djedova? Zar da su preci ovakvog ugljenara bili lanovi tako
bogate i istaknute obitelji?
Da, moji preci su bili glasoviti junaci, ali od sveg njihovog bogatstva
naslijedio sam naalost samo ovaj oklop i oruje.
Drugih blaga nema?
Nemam.
Vidjet emo.

Zapalio sam svjeu lu i posvijetlio u jamu. Dolje u kutu leala su dva

omota uvijena u krpe i sakrivena pod nekom vreom. Halef je morao sii u jamu
da ih izvadi. On ih strese; zazvealo je.
Teki su ree Halef. Mislim da u njima ima nekoliko pijastera.
Ugljenar bijesno prokune i vikne:
Da niste dirnuti taj novac! Moj je!
uti! zapovjedih mu. Taj ti novac nikako ne moe pripasti jer si
maloas ustvrdio da osim oklopa nema nikakvog drugog blaga.
Zar vam moram sve rei?
Ne mora, ali bi za tebe bilo bolje da si iskren. Tvoje lai dokazuju da te
stvari nisu tvoje vlasnitvo.
Treba li da vam pokaem sve to imam pa da mi vi to otmete?
Mi smo poteni ljudi i ne bismo ti oduzeli ni jednu paru kad bismo zaista
bili uvjereni da je to tvoj novac. Uostalom, tebi moe biti posve svejedno
uzmemo li mi te stvari ili ne. Ionako nee od toga imati vie nita jer te eka
sigurna smrt.
Za to vrijeme smo razvili krpe i otvorili vreice. Bile su saivene od jelenje
koe i ukraene lijepim vezom od biserja. U sredini veza nalazilo se ime Stojko
Vitez ispisano irilicom,
Umije li itati? upitah ugljenara.
Ne, ne umijem.
Ti se zove arka. To je tvoje ime. A kako glasi ime tvoje obitelji.
Viso.
A kako se zvao onaj tvoj predak koji je dao izraditi onaj oklop?
Takoer Viso.
Lae. Sad si se uhvatio. Ovaj oklop i ovaj novac pripadaju ovjeku koji
se zove Stojko Vitez. Kani li to porei?
Zapiljio se u me zaudivi se beskrajno. Nije znao da onaj vez na vreici
predstavlja slova pa nije mogao sad razjasniti odakle znamo to ime.
Ti si sam avao! siknu on.
A ti e odmah odletjeti k avolu ako mi smjesta ne oda gdje bih mogao
nai toga Stojka.
Ne poznajem nikoga tko bi se tako zvao, a stvari su moje. Na to se mogu
zakleti svim to mi je sveto.
No, onda ti zaista moram povjerovati pa dakle nemamo pravo da te
odijelimo od tvog vlasnitva. Neka propadne zajedno s tobom. Ponesi ga svojim
glasovitim precima.
Rekavi to, dokotrljao sam bavicu s barutom do njega i izvukao ep. Zatim
sam noem odvojio donji rub kaftana i zavio ga u uzicu pa jedan njezin kraj
zatakao u bavicu, a drugi pripalio zapaljenom lui.
Efendijo, to kani uiniti? prestraeno viknu on.
Bacit u u zrak tebe s kuom i sa svime to je u njoj. Maknite se svi brzo
odavde da vas ne pogodi kamenje.

Krenuo sam kao da zaista kanim izai a svi ostali pooe za mnom. Lunta je
i dalje polako tinjala.
Stoj, stoj! zaurla arka za nama. Smilujte se!
Ni ti nisi imao smilovanja prema svojim rtvama! doviknu Halef
preko ramena.
Vratite se, vratite! Rei u sve, sve! Maknite fitilj! To nisu moje stvari.
Ve sam bio izaao iz kue, ali se brzo vratih te ga upitah:
ije su onda?
Upravo onoga Stojka Viteza ije si ime maloas spomenuo. Makni taj
fitilj!
Samo uz uvjet da nam kae istinu.
Hou, hou! Samo istrgnite tu luntu, istrgnite je!
Lijepo. Mogu je kasnije opet zapaliti. Halefe, zgazi iskre. A tebi, arka,
velim ovo: ako te samo jo jednom uhvatimo u lai, mi emo ponovo zapaliti
fitilj, a onda e nas uzalud zaklinjati. Nemamo ni najmanje volje da dopustimo
da se poigrava s nama. Gdje si dakle tom Stojku oduzeo novac i oklop?
Ovdje.
Ah! On nije bio sam jer u ovim krajevima nitko ne nosi ovoliko blago
bez pratnje.
Uz njega je bio njegov sin i jedan sluga.
Jesi li ih ubio?
Staroga nisam. Oni drugi su se branili i prisilili nas da ih ustrijelimo.
Dakle Stojko jo ivi?
ivi.
Gdje?
U karauli kod Rugove.
Razumijem. elite ga prisiliti da plati otkup?
Da, uti eli da dobije otkup. Ako ga dobije, ja u moi da zadrim te
stvari.
A ako ga ne dobije?
Onda moram podijeliti sa utim.
Tko jo zna za te stvari?
Nitko osim utoga i mojih slugu.
Jesu li oni bili prisutni kad si napao Stojka?
Jesu. Sam ne bih mogao svladati tri ovjeka.
Vi ste zaista paklenska banda! Ali reci mi zar alim o tome nita ne sluti?
On nije nita doznao jer bi inae i on htio sudjelovati u dijeljenju.
to ste uinili s leinama one dvojice ubijenih?
Zakopali smo ih.
Gdje?
Oklijevao je s odgovorom, ali kad je opazio da je Halef primakao zapaljenu
lu k fitilju, brzo ree;
Nemojte ga zapaliti! To mjesto nije daleko odavde. Ali valjda ne kanite

otii onamo?
Svakako emo otii.
I iskopat ete?
Vjerojatno.
Samo ete se oneistiti leinama.
I ti si to uinio, nita se ne acajui. Ti e nas tovie povesti onamo.
Odnijet emo te.
Nije potrebno. I sami ete lako nai to mjesto ako odete do kola i ondje
zaete u grmlje. Nai ete hrpu zemlje i pepela ispod koje su zakopana ta
dvojica. Lopata i motika lee u blizini.
Otii emo onamo. Ako nije tako kako si rekao, ipak e odletjeti u zrak.
Uostalom, uvjeren sam da nisu ubijeni zato to su se branili. U svakom bi
sluaju morali umrijeti da vas ne odaju. I Stari Stojko e izgubiti glavu pa i onda
ako plati otkupninu. Ali kako si doao na pomisao da ga dade prevesti u
karaulu? Da si ga potajice zadrao ovdje u svojoj pilji, mogao bi ga prisiliti da
preda otkupninu tebi i ne bi je morao prepustiti utome.
uti je stigao upravo u asu kad je borba bila svrena. Vidio je sve pa mu
nisam mogao nita zatajiti. Stojka je odmah poveo sa sobom.
to je Stojko htio ovdje kod tebe?
Namjeravao je prenoiti. Doao je iz okoline Slokuja gdje je barjaktar
svoga plemena.
A kamo je poao?
U Bateru. Njegov je sin poao onamo po zarunicu.
ovjee, ti si prava nemam Tako je taj mladi umjesto na svadbu otiao
u smrt. Ovu skupocjenu ratnu opremu ponio je sa sobom da se njome ukrasi na
vjenanju. Za tebe ne moe ni jedna kazna biti dovoljno otra! Sin je mrtav, pa
treba spasiti bar starog oca. Najprije e mi rei kad se sve to dogodilo.
Raunajui od danas, tano prije dva tjedna.
Dalje! Kako mogu stii u karaulu?
Ne znam. uti to uva kao najveu tajnu. Moda je to povjerio jedino
Muharemu. Vidi, efendijo, da sam ti sve priznao pa me sigurno nee ubiti.
Ne, ubiti vas neemo. Zasluili ste i vie nego desetorostruku smrt, ali se
neemo uprljati vaom krvlju. Vi ste nemani gore od ijedne divlje zvijeri. Sad
emo poi da pretraimo ono mjesto na kojem su ti ljudi zakopani. Ti e ostati
ovdje dok se vratimo, a Omar e te uvati.
Uzeli smo lui i potraili naznaeno mjesto. Uostalom, nitko ne smije misliti
da nam je taj nitkov odgovarao brzo i lako. esto je oklijevao, ali bi ga Halef
uvijek prisilio da govori primiui lu k fitilju.
Nali smo onu hrpu u kojoj je bilo vie pepela nego zemlje pa je
prekopasmo alatom koji se nalazio u blizini. Mrtvaci nisu bili zakopani ve
spaljeni. etiri djelomice izgorjele lubanje dokazale su da su druga mrtva tijela
uklanjana na slian nain. Bio je to upravo jezovit pogled. Otili smo odande
puni groze. Halef i Englez davali su uzbuenim rijeima oduka svojem

krajnjem ogorenju. Zahtijevali su da odmah smaknemo ugljenara i njegove

sluge. U prvi as im nisam nita odgovarao. Osjeao sam upravo neizreciv jad.
Zato ne govorite, ser? ljutito e Lindsay. Ti zloinci moraju biti
kanjeni!
Oni e i biti kanjeni.
Pshaw! Sami ste rekli da vlasti ovdje nemaju nikakve moi. Moramo
sami uzeti odmazdu u ruke jer e inae ti leinari odletjeti. Vi ste im ak htjeli
nekoga poslati ovamo koji e im otvoriti pilju.
To u i uiniti, ali im neu poslati jednog od njihovih prijatelja, ve
ovjeka od kojeg ne mogu oekivati ni milosti ni obzira. Zaista sam dosad kanio
da im samo utjeram smrtni strah u kosti, ali da im potedim ivot. Ono to su
nanijeli nama, moemo zaboraviti, a sve drugo nas se nije nita ticalo. Naprotiv,
sada, kad smo otkrili taj uasni zloin, ja i dalje dodue ostajem na tome da ih
mi sami svojim rukama ne smijemo kazniti, ali da oni ipak ne smiju umai
kazni. Oslobodit emo Stojka Viteza i poslati ga ovamo. Ne vjerujem da e oni
u njemu nai milosrdnog i popustljivog suca.
Well! S time sam sporazuman. Barjaktar e se sigurno temeljito osvetiti.
Ali ako prije toga doe koji ugljenarov prijatelj i oslobodi ove lupee? ta
onda?
S time moramo dodue raunati, ali ipak ne moe nitko od nas ostati
ovdje da to sprijei.
Zato ne? upita tuma. Ja sam odmah spreman. Ser David ionako
vie ne treba moju pomo jer ste vi kraj njega. U tom sluaju moram se dodue
odrei svoje plae jer ako napustim slubu dragomana ...
Besmislica, gospodine Hoti! upadne Lindsay. Ja u vas ipak platiti.
Well!
No, onda ne trpim nikakve tete. Ostat u ovdje i uvati ove nemani dok
Stojko ne doe. Ili zar mislite da ovu dunost neu dovoljno vjerno izvriti? Zar
moda smatrate da bih mogao ak pomai tim ljudima?
Ne mislim odgovorih. Imao sam prilike da vas iskuam. uo sam
kakvi su vam prijedlozi stavljeni, ali ih vi niste primili. Niste zatajili ser Davidu
da e morati umrijeti pa i onda ako plati ono to oni trae. Znam da ete pristati
uz nas, a ne uz ugljenara i njegove ljude, ali ne znam jeste li dovoljno mudri i
odluni da izvedete ono to ste naumili?
Molim, ser, ne brinite za to! odvrati tuma. I ja sam rodom
Arbanas. Kao tuma, esto imam posla s jednako podmuklim kao i nasilnim
ljudima. Ukoliko ovamo i stigne netko, ja u odvratiti njegovu pozornost od
pilje. Ne bude li za to dovoljna lukavtina, posluit u se silom.
Zar ete to zaista uiniti?
Svakako! Mislite li da ne znam to bi ekalo i mene da vi niste doli? Ti
ljudi su mi obeali slobodu, istina je, ali ja je nikad vie ne bih ugledao. Nisu
smjeli ni mene ostaviti u ivotu jer bih mogao sve odati. Ja sam otac obitelji pa
imam enu, roditelje i djecu kojima bi bio ubijen hranitelj. Kad se sjetim toga,

ne moe mi pasti ni na um da budem obziran prema ubojicama.

Well! Vrlo dobro! dobaci Lindsay. Ne trebam dodue vie tumaa,
ali u ipak sve platiti. Poevi od danas plaat u vam etrdeset pijastera. Bude
li sve u redu, dobit ete i bogatu napojnicu, Well!
Budite sigurni da e sve biti u redu. Ali kako mi kanite platiti, ser David
nasmijei se tuma ako su vam razbojnici sve oduzeli?
Ja u od utoga opet sve natrag uzeti. Ako pak u tome ne uspijem
potpis Davida Lindsaya vrijedi posvuda onoliko koliko on ushtjedne.
U sluaju potrebe sam i ja ovdje. Ser David se moe posluiti mojom
novarkom, iako ona nije tako neiscrpiva kao njegova.
Aha! nasmije se Lindsay. Sad patite od nestaice novca! to? Zato
mi niste u Stambulu prodali drijepca? Plaam dobro. Yes! Ali vi imate tako
tvrdu glavu da e iz nje uskoro izrasti rogovi. Well!

UTOV POVJERENIK
ZA VRIJEME toga razgovora stajali smo pred kolibom. Sad uosmo u nju.
Ugljenar nas upita s nekom zabrinutom napetou:
No, efendijo, jesi li se uvjerio da ti nisam lagao?
Rekao si istinu. Da, ja sam tovie ustanovio da je stvarnost nadmaila
tvoje rijei. Na onom mjestu je spaljeno vie ljudi, a ne samo ona dvojica o
kojima se prvotno radilo. Tko su bili oni ostali?
To su bili, bili mora li znati, efendijo?
Ne moram. Radije zadri za sebe! Ipak se moe pretpostaviti da si
napljakao mnogo novaca. Gdje si ga sakrio?
Ja imam samo ono to ste nali kod mene.
Ne lai! Te su stvari pripadale Stojku. To je bila Stojkova imovina. Gdje
se pak nalazi onaj udio u plijenu to ti ga je isplatio uti i gdje je plijen od onih
razbojnikih napadaja to si ih povrh toga izvrio na vlastiti raun?
Kaem ti da nema vie niega.
Sidi, treba li da pripalim fitilj? upita Halef pribliavajui lu fitilju.
Pripali!
Ne, ne! viknu arka, Nemojte me baciti u zrak. Kaem ti istinu.
Ovdje kod mene se ne moe vie nita nai.
Ovdje ne moe, ali zato vjerojatno negdje drugdje.
Razbojnik je utio.
Govori jer e Halef inae zapaliti fitilj.
Ovdje nemam nita, moj urjak je sve spremio za me.
Janak? A gdje?
Zakopao je ispod svog ognjita.
Ah! Ovdje se dakle nisi osjeao sigurnim? No neka novac zasada ostane
kod Janaka. Nemamo vremena da se vraamo da bi podigli taj krvavi novac.
Sad sam svrio s tobom. Vie me nee vidjeti. Odnesite tog nitkova!
Efendijo, ti si mi obeao da nas nee ubiti! viknu arka.
Obeao sam, a ja drim rije. Mi vas neemo ni dotai. Smrt e vas
zaskoiti s druge strane. Ve vam je tako blizu da je ve uzdigla ruku da vas
zgrabi.
Kakva smrt? upita on sav pun straha i to upravo u asu kad su ga moji
drugovi digli da ga odnesu.
Ubrzo e je upoznati pa ti to ne moram unaprijed rei. Odnesite ga!
Moji drugovi ga odnesoe. Rekao sam Halefu da umjesto njega donesu
alima. Njega nisu doveli u kuu, ve k vatri. Halef mu je skinuo ue s nogu tako
da je mogao hodati. Muharem je vrsto stisnuo usta pa se nije ni udostojao da
nas pogleda, premda mu se smrtni strah ocrtavao na licu.
Htio bih od tebe neto doznati. Morat e to rei ako ne eli da ponovo
dobije pedeset batina. Moram znati kako se potajice dade stii u utovu
karaulu.

Englez mi jo nije bio ispripovjedio kako su njega otpremili onamo, ali imao
sam dovoljno razloga da vjerujem kako se to moglo izvesti samo nekim
skrivenim putem. Morao sam doznati kuda vodi taj put.
Muharem je buljio preda se u zemlju ne odgovarajui.
No, nisi li me uo? upitah ga. Kako je i dalje utio, dadoh znak Halefu
koji je drao spreman bi. On zamahnu, ali Muharem uzmaknu za korak, dobaci
mi bijesni pogled i ree:
Da me nisi opet dao tui! Odgovorit u ti, ali to e biti tvoja propast. Tko
se ugura u utove tajne, taj je izgubljen. Neu ti lagati, ve u ti priznati istinu,
ali upravo ta istina odvest e vas u ruke strane smrti. To e biti moja osveta.
Dakle, to eli znati?
Jesi li ti utov povjerenik,
Jesam.
Poznaje li sve njegove tajne?
Ne poznajem sve ve samo neke.
Zna li za ulaz u karaulu?
Znam.
Onda ga opii.
Mrnja je Muharema zavela na veliku neopreznost, a da on to nije ni opazio.
Rekao nam je da nam prijeti smrt. Sigurno je potajni ulaz u karaulu skrivao
neku stupicu za neupuene pa se sad radilo samo o tome da ustanovim u emu
se sastojala ili gdje sam je morao oekivati. Samo se po sebi razumijevalo da e
on dobro paziti da to ne oda. A na to ga nisam mogao prisiliti ni silom ni
lukavtinom.
Ipak je postojalo sredstvo da doznam istinu. Morao sam pomno promatrati
njegovo lice. ovjek kao to je on, a pogotovu u srdbi, nee moi potpuno
vladati svojim licem. Vjerojatno uope i nije mislio na to da bi ga mogao odati
izraz lica. Zato sam se postavio tako da sam ga za vrijeme razgovora mogao
gledati; lice mu je bilo okrenuto prema vatri. Pri tome sam batinom proeprkao
po zapaljenoj hrpi drva da je plamen liznuo visoko i sve osvijetlio. Oprezno sam
udesio to ravnodunije lice i spustio one kapke tako da su napola pokrili oi te
je moj pogled izgledao manje otar.
Put kroz planinu ne poznaje zapoe on. Zato e morati jahati
kroz Kolain. Tragovi kola e te odvesti do jednog gaza u kome je voda plitka.
Ispod Kolaina spaja se Crni Drim s Bijelim, a zatim zavija prema zapadu i tee
kraj Rugove. Nee meutim pojahati niz Drim, ve iz Kolaina vodi cesta u
Rugovu. To je ona ista cesta koja vodi iz Ohrida u Skadar. Cesta se prua uz
lijevu obalu Drima dok Rugova lei na desnoj. Ondje e vjerojatno odsjesti u
hanu. Kandija je Grk i zove se Kolami. Ve iz toga to ti sve tako tano
opisujem mora razabrati kako sam uvjeren da e propasti.
Upravo te rijei, da iz Kolaina ne smijem poi kraj Drima, ve cestom,
izgovorio je nekako naglo i naglaeno da sam u njima osjetio jasnu namjeru.
Bilo mu je oito stalo do toga da krenem tim putem. Ako sam to zaista morao

uiniti i ako nije bilo drugoga puta, onda smo na toj cesti morali biti oprezni.
Kani se tih primjedbi! dobacih. Nisam te pitao za put, ve za
karaulu.
Karaula se nalazi u visokoj umi na obali rijeke. Svatko te moe uputiti
onamo. Nai e prastaru napola sruenu kulu straaru koja lei usred velikih
ruevina. Uski ulaz ne nalazi se prizemno, ve visoko gore. Nekad su ulaze
gradili tako da oteaju juri na karaulu. Tko je htio da ue kroz vrata morao se
do njih uspeti visokim Ijestvama.
Postoje li takve ljestve?
Ne. Danas vie i nisu potrebne. U zidu kule izbijeno je na odreenim
razmacima kamenje pa su tako nastale udubine koje omoguuju uspon do ulaza.
Ali gore nee nai nita osim ruevina i uruenih zidova.
A ispod toga?
Nema niega.
Ne vjerujem. Koliko je visoko iznad zemlje ulaz u kulu?
Otprilike za dvije visine ovjeka.
Iznad toga su nekada bile odaje, a ispod ulaza mora da su postojale druge
prostorije; vjerojatno i danas postoje. Nitko ne bi sagradio kulu visoku preko
est arina, a da ispod ulaza ne bi bilo nikakvih prostorija.
Donji dio sigurno nije upalj jer ljudi nisu usprkos veoma pomnom traenju
nigdje otkrili prilaz u donje prostorije. Kula je slina okruglom stupu koji je od
zemlje do navedene visine pun i bez unutarnjih prostorija, a tek odande navie
upalj. Pa ipak se ispod kule nalazi pilja koja nije ni u kakvoj vezi s njome, a
nije bila nikada ni ranije. To su rovovi starog rudnika srebra koji je ovdje
postojao u pradavna vremena. Okno koje je vodilo u unutranjost zasuto je pa je
na tom mjestu izraslo drvee tako da se ulaz ne moe vie pronai. Nekada je
postojao i rov koji je s obala Drima vodio u okno da bi iz rudnika otjecala voda.
Ulaz u taj rov bio je zazidan pa nitko nije znao za njega sve dok ga nije otkrio
jedan od naih prijatelja. Kroz taj rov mora ui u rudnik. On te vodi duboko u
unutranjost zemlje sve dok ne doe u neku veliku okruglu prostoriju iz koje
vode ulazi u vie komorica.
A u jednoj od tih komorica nalazi se ovjek po imenu Stojko?
Tako je.
U kojoj?
Kad ue kroz rov, nai e se upravo nasuprot njegovoj komorici.
Ali ona je zatvorena.
Samo drvenim kraunom koji se dade lako otvoriti.
Moe li se proi kroz rov bez tekoa?
Tako lako da uope ne treba svjetla. On vodi posve ravno pa se polako i
jednolino uspinje. Dno mu je pokriveno daskama koje su malo skliske. Na
jednom mjestu prolaze preko jedne podzemne pukotine, ali su ondje tako dobro
privrene da ne postoji ni najmanja opasnost.
Rekavi to, Muharem prezirno slegne ramenima da bi potcrtao to

pomanjkanje opasnosti, no istodobno me iz njegovih oiju pogodi podmukli i

trijumfalni pogled, a tamne mu se obrve trznue gore i opet se spustie kao da ih
je okrenula neka iva misao. Taj pogled, taj trzaj obrva, potrajao je svega pola
sekunde, ali je za mene bio veoma znaajan jer sam sad znao na emu sam.
Upravo na toj pukotini vrebala je opasnost.
Uostalom, Muharem mi je sigurno ve i prije lagao. Donji dio tornja nikako
nije bio graen bez unutarnjih prostorija. Zidovi debeli dva arina pruali su
dovoljno sigurnosti od neprijatelja, pogotovu to se prvi ulaz nalazio visoko
iznad zemlje. Bivi stanovnici karaule, straari, nisu trebali samo stambene
prostorije, ve i podrume i skladita. Zato da ta skladita ne budu smjetena u
donjem dijelu tornja i zato bi se graenjem bez unutarnjih prostorija ututanj
tratio novac i vrijeme?
Zar se ovdje zaista nalazio rudnik srebra? Sigurno je to bilo prije turske
vladavine, moda u staroj Srbiji. Ovdje negdje tekla je granica na kojoj su se
nalazile kule straare pa je moda jedna od tih, karaula trebala posluiti kao
zatita rudnika.
Ako sam pravilno nasluivao, onda ono rudarsko okno s obzirom na veliku
blizinu granice i neprijateljskih plemena nije izlazilo iz zemlje na otvorenom
prostoru, ve upravo u samoj tvravi. Muharem mi je spominjalo ostatke nekih
zgrada u blizini kule. Moda se ulaz u okno nalazio ispod njih, dakle pod
neposrednom zatitom posade u karauli.
K tome nisam vjerovao u to da je rudarsko okno namjerice zatrpano. Samo u
srednjoj Evropi zatrpavaju istroena okna. Turcima ne bi palo na um da se
laaju takvog mukotrpnog posla koji zahtijeva samo trokove, a ne isplauje se
neposredno, Turcima je posve svejedno hoe li koji Makedonac ili Arbanas
pasti u otvoreno rudarsko okno i slomiti vrat. Alah je tako htio veli Turin i
to mu je dosta.
Ako je otvor u rudarsko okno jo postojao, morao se nalaziti posve blizu
sakriven ispod ruevina. Nadalje je bilo mogue da postoji tajni spoj izmeu
prizemnih prostorija kule i okna. Sigurno bi mi Muharem mogao neto rei o
tome, ali ga nisam mogao na to prisiliti. Zato mu na njegovo posljednje
uvjeravanje ravnoduno odgovorih:
Ali gdje se onda skriva za nas opasnost o kojoj si govorio?
Ona e vam zaprijetiti tek kad uete u onu veliku okruglu prostoriju da
oslobodite zatvorenike.
U emu se sastoji ta opasnost?
Ne znam, A sve kad bih i znao, ne bih ti to odao. im ovjek poznaje
opasnost, ona vie i nije opasnost.
Mogu te biem prisiliti da govori.
Pa sve da me i ubije, ipak ti ne bih mogao rei neto to i sam ne znam.
Morao bih, da izbjegnem batine, izmisliti kakvu la koja bi zvuala
vjerodostojno.
Ali odakle onda uope zna da postoji nekakva opasnost?

 uti je govorio o tome. Rekao je da je svatko izgubljen tko bez njegova

znanja ue u onu okruglu prostoriju. Mora da postoji neki ureaj koji ubija
svakog nezvanog posjetioca.
Hm! A kako emo pronai ulaz u taj rov to si nam ga opisao.
U njega moe ui samo iz rijeke. Treba se amcem odvesti malo uz
vodu. Prijeko na drugoj strani vodi cesta, a s ove strane uzdie se iz rijeke strma
stijena, Bude li tano pripazio pronai e mjesto na kojem ta stijena a
njome i rijeka zavija. Drim je ondje veoma dubok i upravo tamo nalazi se
ulaz u rov koji je kod obinog vodostaja tako visok da se u njega moe ui
sjedei u amcu, a da se glavom ne dotakne strop,
I ta rupa je tek nedavno otkrivena?
Jest. Jer odozgo vise povijue i potpuno je sakrivaju. U nju se treba
uvesti amcem do kraja kanala i vezati ga o kolac koji je vrsto zabijen u
kamenu.
To i nije ba posve neopasno. Zar je tim putem odveden Stojko?
Jeste, a isto tako i onaj Englez koji stoji uza te. Moe ga mirno pitati; on
e ti to potvrditi.
Ima li tamo na kraju toga rova jo i drugih prostorija, osim onog velikog
okruglog prostora i izbica koje ulaze u njega?
Ne, nema, sve to lei duboko ispod karaule, ali mi smo uzalud traili
okno koje bi vodilo gore. Ono je zasuto.
Tko donosi zarobljenicima hranu i pie?
Ne znam.
Ima li jo neto dodati svom opisu?
Nemam. Rekao sam ti sve to znam. uti mi je kazao da svatko mora
umrijeti tko nepozvan ue u okruglu prostoriju. Zato sam maloas rekao da vas
eka sigurna smrt ako zaista poduzmete neto protiv Kara Nirvana.
No mi ne moramo sami ui u taj rov. Poslat emo nekog drugoga.
Onda e taj drugi umrijeti, a vi neete ni doznati kako je proao.
Ili u dati uhapsiti utoga pa e nas on morati odvesti onamo.
Uhapsiti? nasmije se Muharem. Ako u Rugovu eli nekoga
uhapsiti, mora otii najboljem utovom prijatelju. Protiv njega ne moe
poduzeti nita. On je veoma ugledan ovjek. Potrai li pomo protiv njega,
namjerit e se na ljude koji su ili njegovi saveznici ili ga smatraju tako estitim
i velikodunim ovjekom da ti nee povjerovati nijedne rijei. Mi smo pali tebi
u ake, ali on e ti se nasmijati. Budete li otvoreno nastupili protiv Kara
Nirvana, svi e misliti da ste ludi. Budete li pak potajice radili protiv njega,
srnut ete u sigurnu propast. Radite to hoete. Dehenem vam je svakako
siguran.
Pakao? Smrt? Nikako! I opet si se prevario u nama. Doputa da te
nazivaju alimom, uenjakom, a kraj toga si tako naivan da bih gotovo mogao
prema tebi osjetiti samilost. Ta ti si mi tano rekao kakve nas oekuju
opasnosti!

 Ja? Ja ih ni sam ne poznajem!

Nemoj pokuavati da me zavara. Ve sam ti dokazao da to ne moe.
Prva opasnost nas eka na cesti izmeu Kolaina i Rugove. Ondje vrebaju oba
Aladije koji su te pratili. uti se sigurno pobrinuo za to da su opet naoruani pa
im je vjerojatno dao i nekoliko pratilaca. Mi emo, mislim, ipak pojahati tom
cestom jer se ne bojimo neprijatelja. Ali oni neka se uvaju nas! Ako nas opet
napadnu, neemo im vie potediti ivot.
Kara Nirvanov povjerenik se nasmije skrivajui svoju nelagodnost.
To je smijena misao! ree. Aladije vam sigurno nee vie nita
nauditi; sretni su da su izmakli odavde.
Vidjet emo! A ona druga, svakako mnogo vea opasnost eka nas u
rovu na onom mjestu gdje bismo na daskama imali prijei preko pukotine u
hodniku. Kaem ti da na te daske neemo stupiti dok ih tano ne pregledamo.
Moda su poloene tako da svaki neupueni mora pasti u ponor. Nama se to
sigurno nee dogoditi. Kasnije emo u onoj okrugloj prostoriji, za koju si rekao
da nam u njoj prijeti opasnost, biti potpuno sigurni.
Muharem prokune i udari nogom o zemlju, ali ne ree ni rijei.
Vidi da sam te progledao nastavih. Znam da si mi lagao.
Pokuavao si da moj pogled odvrati od prave opasnosti. Sad znam ono to sam
htio znati pa u te dati odvesti natrag u pilju, elim ti ugodan boravak u njoj.
Napregni malo svoju uenost i razmisli kako biste mogli umai iz pilje.
Sad su mu opet svezali noge i odnijeli ga. Zatim je Halef ponovo htio
zapaliti svoju vatricu ali ja ga odvratih od toga.
Pogledali smo koliko novaca ima u vreicama. Halef ih je donio iz sobe,
otvorio i istresao novac na moj razmotani pojas. Nabrojili smo est stotina
pijastera i trideset srebrnih medidija, te osam tisua pijastera u zlatnicima od
funte i pola funte. To je bio veliki iznos novca. emu ga je Stojko uope nosio
sa sobom?
Novac smo stavili natrag u vreice, a zatim doveli ona etiri konja da ih
pregledamo. Rekli su nam da je jedan od njih izvrstan. Bio je to zlaani alat s
bijelom lisom, tako divan konj da sam ga smjesta uzjahao da ga iskuam bez
sedla. Vrlo je osjetljivo sluao na pritisak stegna, ali je, kako sam odmah opazio,
proao neku meni nepoznatu kolu.
Divna ivotinja! dobaci Englez. Hoemo li je povesti sa sobom?
Svakako odgovorih. Povest emo uostalom sve konje koji su
ovdje. Samo tuma Hoti zadrat e svoga konja. Ipak bi se moglo dogoditi da
ovim lupeima na neki neoekivan nain uspije da umaknu iz pilje. Za taj
sluaj emo ukloniti konje pa se bar time pobrinuti da nitko ne moe tako brzo
za nama.
Well! Molim dajte meni alata! Jaui ovamo, sjedio sam na jarcu pa me
jo uvijek boli cijelo sjedalo. Yes! Upravo mi je tako kao da sam se skotrljao niz
itav imborazo i jo se prekotrljao preko praume. Nadam se da nemate nita
protiv toga.

 Protiv onog zavidnog osjeanja u vaem sjedalu? Ne, ser David, protiv
toga nemam nita.
Glupost! Mislim protiv toga da jaem na alatu?
Samo ga uzmite.
Na kako dugo?
To ne bih mogao rei jer konj nije na.
Treba li da i ovdje pronaemo pravog vlasnika?
Moda. Ne vjerujem da bi ugljenar mogao imati takvog konja. Konj je
ukraden. Moda mu je vlasnik bio Stojko.
ujte, mister Kara, vi imate dva ili tri svojstva koja mi se prilino
sviaju, ali zato vam nedostaju druge prednosti. Tako na primjer niste sposobni
da budete kradljivac.
Zar vi moda jeste?
Suvino pitanje! Jedan Lindsay nikada ne krade, ali toga alata bih poveo
sa sobom. Dobar plijen.
Hm. Za lupea je sve dobar plijen ega se uspije domoi nasmijah se.
Zatim rekoh svojim drugovima turskim jezikom: Odvedite konje. Sjest emo
uz vatru i pogledati ima li jo dovoljno medvjeeg buta za sve nas. Zatim opet
nastavih engleski: Za ser Davida je ostao medvjei but i pola medvjee ape.
Me-medvjei but? Me-medvjea apa? upita Lindsay irom
nazrjapivi velika usta.
Tako je, ser David. Osko i Omar e dovesti nae konje jer se na njima
nalaze poslastice to sam vam ih spomenuo.
Od pravog medvjeda?
Da, ak od sjevernog medvjeda koga smo prekjuer uhvatili u stupicu.
Vrlo je lako upao u nju jer smo mu kao meku stavili crve pranjake.
Glupost! Govorite razborito, ser! Imate li zaista medvjeeg mesa?
Imamo, Uspjelo nam je da ubijemo jednu takvu ivotinjicu.
Halo! Pripovijedajte!
Neka vam to pripovijeda Halef. On je ubio medvjeda i dobio krzno. Po
krznu moete razabrati kako je medvjed bio golem.
Mali Halef? Ubio medvjeda? Well! To rado vjerujem. Halefe, budite
tako dobri i ispripovjedite mi tu pustolovinu.
Halef je odmah udovoljio tom zahtjevu. Silno je uivao u pripovijedanju,
osobito kad je govorio o onome u emu je i sam sudjelovao. Smjesta je zapoeo
na svoj poznati nain:
Da, o Lindsay-beje, sreli smo medvjeda i ubili planinskog gorostasa.
Tragovi su mu bili kao slonove stope, pred njegovom veliinom mogli bi
zadrhtati svi narodi svijeta. Usprkos tome, naa mu je,kugla prodrla u prsa, a na
no ga je dokrajio. Ne moe vie jesti konjetine i zasladiti nepce zakuskom od
malina. Ispekli smo njegove noge i gotovo pojeli desnu stranu njegovog
mirovanja. Kako je dolo do toga da smo ga izbrisali iz popisa zemaljskog
ivota, to e doznati kako bi ti bolje prijala ona polovica ape to je jo imamo.

Kako je poznato, Lindsay i Halef su se usprkos uzajamnog slabog

poznavanja njihovih matemjih jezika, ipak mogli prilino dobro
sporazumijevati. Englez je sabrao malu zalihu arapskih i turskih rijei, a Halef
se za vrijeme naeg druenja s Lindsayem trudio da upamti neke engleske
izraze. K tome je pridolazilo da sam i ja, ako nismo imali o emu razgovarati,
pripovijedao malianu o svojoj domovini. Morao sam mu posebno tumaiti ono
to nije mogao razumjeti i neke pojmove nazivati njihovim njemakim
imenima, a on bi nastojao da ih upamti. Tako je zapamtio prilian broj
njemakih izraza pa je koristio priliku da pokae svoje znanje koje je, po
njegovom miljenju, bilo znatno. Sad mu se za to pruila prilika koju je rado
prihvatio.
Pripovijedao je upola turskim, upola arapskim jezikom i obilno se sluio
engleskim i njemakim rijeima. Njemake je upotrebljavao to je vie mogao
ne marei jesu li pravilno primijenjene ili ne. To je stvaralo divnu kau u kojoj
sam potajice uivao. Ser David ga je meutim ozbiljno sluao pa samo kadto
dobacio poneko pitanje kad bi Halef po koju reenicu izrekao odvie
nerazumljivo. Ako bi pak stvar posve zapela, tuma Hoti bi pomogao svojim
poznavanjem jezika. Osim toga i ivahni malianovi pokreti rukama mnogo su
pomogli razumijevanju njegove pri povijesti.
Za to vrijeme doveli su Osko i Omar nae konje i mi pripravismo raanj da
ispeemo ostatke medvjedovine, Uostalom, Halef je govorio istinu. On je
dodue svoj udio u lovu na medvjeda istaknuo u najsjajnijem svjetlu, ali je ipak
naglasio da vie ne bi bio iv da mu ja nisam pravovremeno priskoio u pomo.
Bio je pravi uitak promatrati izraze Englezova lica dok mu je Halef
pripovijedao. On je obiavao, pogotovu ako bi ga neije pripovijedanje ivo
zanimalo, netremnice promatrati pripovjedaa i oponaati njegove pokrete lica.
To je i sad inio. Na njegovu licu se vrlo tano ponavljala veoma iva Halefova
mimika. Njegove oi, obrve, veliki nos, iroka usta, sve se to neprekidno
pokretalo, a budui da je Englezovo lice bilo posve drukije od Halefova,
upravo suprotno, to su i pokreti bili vrlo smijeni, samo to ja nisam smio
dopustiti da to Englez opazi.
Well ree on kad je Halef dovrio. To ste dobro obavili, dragi
Halefe! Nisam bio prisutan teta! Prati me strana smola. Uvijek se neto
umijea kad treba da izvrim kakvo junako djelo. Yes!
Tako je nasmijeih mu se dogaa se tovie i to da vas uhvate i
zatvore u karaulu. Uostalom, kakvo je to junako djelo zapravo bilo koje vas je
navelo da se tako neoekivano iskrcate u Albaniji?
Hm! To pitanje sam ve oekivao. Moram se ispovjediti. Well! Ovamo
sam doao samo zbog ljubavi i prijateljstva prema vama. Yes!
To me duboko dira. Prijateljstvo koje stavlja na kocku da ga u nekoj pilji
ugue dimom, moe me natjerati na najgore suze ushienja.
Ne rugajte se! To je bilo dobro miljeno. Htio sam vam priskoiti u
pomo,

 Ah tako! Jeste li znali gdje moete naii na nas i jeste li poznavali

opasnost u kojoj smo se nalazili?
Yes! Prije nego to sam otputovao iz Stambula posjetio sam Maflaja, kod
kojega ste stanovali, da se s njim oprostim. Njegov sin Isla se upravo vratio iz
Jedrena. Pripovijedao je to se ondje dogodilo. uo sam da kanite odjahati u
Skadar trgovcu Galingreu. A najprije za bjeguncima; opasni lupei, strani
razbojniki harambae. Odluio sam da u vam pritei u pomo.
Nikad vam se ne mogu oduiti za tu ljubav, ser David! Vi ste nam tako
vrijedno i izdano pritekli u pomo da nam na kraju nije preostalo nita drugo
nego da vas izvuemo iz one jame.
Smijte se samo, smijte! Uope nisam znao da postoji ta jama!
Ni mi nismo znali za nju, a ipak nas nitko nije bacio u nju. Kako vam je
uope uspjelo da tako brzo provedete svoj slavni plan?
Vrlo jednostavno. Potraio sam na Zlatnom rogu kakvu zgodnu priliku za
prijevoz, ali je nisam naao. Unajmio sam dakle mali parobrod nekog Francuza
koji nije pravo znao to da ukrca. Well!
To je pravi David Lindsay! Budui da nije odmah naao prikladnu vezu,
unajmio je itavi parobrod. Gdje je taj brod? Je li otplovio kad ste se iskrcali?
Nije, mora ekati dok se ne vratim. Lei dolje u Baru. Loa luka, odvie
plitka. Ali drukije nije ilo. Yes!
Samo nastavite! to ste radili kad ste se iskrcali?
I sami znate. Uzeo sam konja, tumaa Fana Hotija, nekoliko slugu i
odjahao ovamo gore. Sad sam ovdje. To je sve!
Ako vi to nazivate sve, onda bih htio da najprije znam to znai nita.
Putem ste na moru imali dosta vremena da sloite nekakav plan.
Plan? Ne trebam ga. Stvar se uvijek drukije odvija. Yes.
No onda se zaista ne udim to ste tako divno stradali. Ako ovjek
poduzima stvar kakvu ste vi poduzeli, onda ipak mora malo promisliti kako e
je izvesti.
To sam i uinio. Najprije sam kupio tursko-engleski rijenik ser Johana
Redhousea. Stajao me je etiri stotine pijastera. . .
Ipak ste usprkos tom rijeniku poveli sa sobom tumaa.
Morao sam. U knjizi se nalazilo odvie mnogo turskih slova; nisam ih
umio itati.
Dakle je ve i sam uvod u vae spasavalako putovanje bio popraen
neizmjernim uspjehom. Kupili ste knjigu koju ne umijete itati. To je vrlo
dobro. Sad ste samo jo trebali, da va pothvat usavrite, uzeti tumaa koji ne
razumije engleski pa bi junaka djela odmah mogla zapoeti.
ujte, ser, budete li mi se smijali, uzjahat u alata i ostaviti vas na
cjedilu.
Jeste, i odjahat ete Aladijama i utome ponovo u ruke da vas opet
zatvore. Uostalom, vaa zamisao da krenete u Rugovu i nije bila tako loa. Kako
ste se tome dosjetili?

 Raspitao sam se kod tumaa i prouio geografsku kartu. Doznao sam da

ste krenuli u Melnik, a znao sam da elite u Skadar. Mogli ste dakle poi samo
jednim putem pa sam vam morao pojahati u susret,
U tom vaem raunu izgubili ste meutim iz vida da ja obino ne jaem
glavnom cestom. Zaista je udan sticaj okolnosti da smo se ovdje nali. Da
govorimo ozbiljno: moram vam zaista biti od srca zahvalan to ste se zbog nas
izvrgli tolikim opasnostima. Ali ipak me podilazi neka tiha slutnja da vas je pri
tome vodila i neka mala sporedna namjera.
Koja?
To i sami znate. Imam li pravo?
Pokazao sam preko ramena prema naim konjima, Lindsay nategnu nos
desno i lijevo kao da ga smeta u neprilici, nekoliko puta se nakalje, a zatim
odgovori:
Well! Pravo ste pogodili. Mogli ste se s obzirom na vranca i predomisliti.
Vrlo bih ga volio kupiti. Platio bih za njega golemi novac.
Svog Rija ne prodajem. Jednom zauvijek. Nemojte dakle skretati s naeg
pripovijedanja. Niste li se u Skadru sjetili onog najpotrebnijega to ste trebali
uiniti: trgovca Galingrea?
Dakako da sam pomislio na njega. Bio sam, tovie, kod njega. Morao
sam upitati niste li moda ve i vi stigli,
Nisam nikako mogao stii. Ali vi ste ga morali opomenuti, ser David.
To sam i uinio.
A to je rekao?
On? Hm, uope ga nije bilo ondje.
Gdje je bio?
Negdje na Kosovom polju da kupi ito. On je trgovinom ita stekao
znatan imutak. Sad je prodao svoju trgovinu i eli se preseliti u Skopje da ondje
osnuje novu. Makedonija je veoma bogata zemlja, vanredno plodna.
Od koga ste to doznali?
Od svoga tumaa koji je to uo u gradu.
A ne kod samoga Galingrea?
Ne.
Dobro sam poznavao estitog Engleza i naslutio da je htio tu stvar izvesti
lukavo, ali upravo zbog toga poinio je najveu glupost. On je uivao traei
pustolovine, ali bi pri tome veinom stradao.
Jeste li tumaa i sluge unajmili ve u Baru? upitah ga,
Jest. Zatim smo odjahali u Skadar. Vrlo lo put, neko vrijeme vrsto
poploen, a zatim raskopan. Zatim duge staze kroz movaru, Sav prljav stigao
sam u Skadar. Ondje odmah Galimgreu,
Tko vas je primio?
Odveli su me u poslovnicu. Potpuno je prazna jer je posao prodan. Ondje
samo zastupnik, fini, spretni, iskusni i vrlo ljubazni ovjek.
Jeste li uli kako se zove?

 Dakako. Zvao se Hamd en Nasr.

Ah! Izvrsno!
Poznajete li ga moda, mister Kara?
Poznajem ga ak vrlo dobro.
Krasan ovjek, zar ne?
Veoma krasan! Mora da se silno radovao to vas je upoznao, pogotovu
ako ste mu pripovijedali o meni.
udno! Uope nije pokazao da vas poznaje,
Sigurno je imao razloga. Jeste li mu rekli zbog ega ste doli u Skadar?
Yes, sve sam mu ispripovjedio, vae doivljaje u Stambulu i Jedrenima,
bijeg Baruda el Amazata, Manaha el Bare i tamnikog kljuara, a na kraju sam
ga ozbiljno opomenuo pred Barudovim bratom Hamd el Amazatom. Nitkov,
varalica, sve sam mu rekao. Yes!
Izvrsno! ta je odgovorio?
Mnogo puta mi se zahvaljivao i ponudio me vinom, Hamd el Amazata su
ve progledali, i otjerali. To je bilo pametno. Zatim me je upitao kojim vam
putem kanim krenuti ususret. Rekao sam mu da u poi u Kalkandelen i u
Skopje pa u vas u tom smjeru sigurno sresti. Mister Hamd mi je rekao da je to
vrlo dobro i dao mi izvrsne savjete.
Taj estiti ovjek!
Yes. On je dodue Turin, ali je ipak dentlmen od glave do pete. Dao mi
je tovie i preporueno pismo.
Tako! A kome je bilo upravljeno, potovani prijatelju?
Najuglednijem trgovcu konjima cijele zemlje. Kara Nirvanu u Rugovi.
Sigurno nije dobro poznavao tog lupea jer me je upravo taj Kara Nirvan uvalio
u nepriliku.
Je Ii to preporuno pismo bilo otvoreno?
Nije.
I vi ga niste otvorili i pokuali da ga proitate?
Jeste li ludi, ser? Ja sam dentlmen pa ne krim tajnu pisama. Zar me
zaista smatrate tako nepristojnim?
Hm! Otvoreno vam priznajem da bih ja u tom sigurno bio veoma
nepristojan.
Tako? Tua pisma otvarate, ali tui konj vam je svet? Neobian ovjek.
Neobinost esto prua prednost. Vi ste dakle razgovarali samo s tim
zastupnikom? Zar Galingre nema obitelji?
enu i udanu ker. Zet stanuje u istoj kui.
Onda bih na vaem mjestu posjetio te ljude.
Htio sam to uiniti, ali zet nije bio kod kue, a dame su bile jo u
jutarnjoj odjei i veoma zaposlene spremajui stvari. Nisu mogle nikoga primiti.
Jesu li vam to one poruile?
Ne. Rekao mi je zastupnik.
Zato su spremale stvari?

 Sele u Skopje. Galingre im je poslao glasnika da se nee vratiti u Skadar,

ve ih eka u Skopju. One su za dva do tri dana kanile poi za njim.
Znate li tko je bio taj glasnik to ga je Galingre navodno poslao?
Ne znam, ser.
Hm! Nije li vam taj vrijedni Hamd en Nasr povjerio da je to bio on sam?
No, to nikako nije mogue. Ta on je kao poslovoa morao ostati kod
kue.
Ali nije ostao! Odjahao je s Galingreom, a zatim se vratio da dovede
njegovu obitelj i njegov imutak.
On bi mi to bio rekao.
Preutio vam je on i posve druge stvari, Taj ljubazni gospodin, kojega vi
smatrate pravim dentlmenom, nitkov je od glave do pete.
Dokaite to, mister Kara!
Odmah. Taj vam se ovjek, kad ste otili, sigurno grohotom smijao.
Smijao? lmpossibble! to vam pada na um, ser?
Rei u vam ak i to da vas je smatrao stranim glupanom pa da vas jo i
danas smatra takvim.
Za vrijeme naeg razgovora spekao se medvjei but i ape. Lindsay je dobio
apu i upravo je stavio prvi zalogaj u usta. Kod mojih posljednjih rijei
zaboravio je zatvoriti usta. Neko je vrijeme piljio u me, drei apu u ljevici,
no u desnici, a komadi mesa u otvorenim ustima. Zatim ispljune meso i ljutito
upita:
Mislite li vi to ozbiljno, ser?
Da, potpuno ozbiljno kimnuh.
On skoi na noge, baci no i medvjeu apu, zasue rukave i viknu:
Well! Boksat emo! Ustanite, ser! Raspalit u vam vaeg glupana po
elucu da ete izletiti iz ove doline sve do pustinje Gobi! David Lindsay da je
glupan!
Ostanite sjediti, ser David! odgovorih mirno. Ne nazivam vas ja
tako, ve sam samo rekao da vas onaj ovjek smatra glupanom.
Odakle to znate?
Mislim da je tako.
Onda u ja tu misao istjerati iz vas, ser. Ustajte! Pripremite se! Tresnut
u vas po elucu da vam izleti iz tih poganih ustiju!
Dobro, spreman sem, ser David! Ali ne sada, ve kasnije kad zavrimo
razgovor.
Ne elim toliko ekati.
Ali ja nisam prije spreman za borbu, onda ete i vi morati ekati. Izveli
ste pravo majstorsko djelo pa biste za njega morali dobiti odlikovanje. Odjahali
ste u Skadar da toga Galingrea opomenete pred Hamd el Amazatom pa ste
umjesto toga upravo Hamd el Amazata opomenuli pred nama. Parobrodom ste
se odvezli u Bar da nam pomognete u opasnostima koje bi nam mogle
zaprijetiti, a pri tome ste uinili sve to ste mogli da nas izruite neprijateljima.

Da, vi sami ste im u svojoj prostodunosti uletjeli ravno u stupicu. Razumljivo

je da vam se oni smiju. Ako pod takvim okolnostima mislite da vas oni smatraju
pravim udom od pameti, onda vas ja ne shvaam.
Te su ga rijei jo vie razjarile. Stegao je ake, postavio se preda me i,
raskreivsi noge, viknuo:
to, i vi mi se to usuujete rei, vi mister, vi master, vi ser, vi... vi... vi
mesje! Ustajte i naprijed! Boksanje poinje! Opalit u vam jednu da ete se
razletjeti u crijepove kao lonac za mlijeko.
Strpite se samo jo asak, ser David. Zar zaista niste slutili da je ovjek
koga ste opomenuli, upravo onaj lupe pred kojim ste ga eljeli opomenuti?
to? Kako? Ta nisam lud!
Tako? Nije li vam udarilo u oi ime toga Galingreovog zastupnika?
Hamd en Nasr? Nije.
A onaj ovjek pred kim ste ga opomenuli. zove se Hamd el Amazat!
Milijuni ljudi imaju ista imena.
Dobro. Mi smo vam ve ispripovjedili nau pustolovinu u Sahari,
umorstvo mladoga Galingrea te umorstvo vodia Sadeka na ot Deridu.
Moete li se sjetiti kako se zvao ubojica, onaj Armenac?
Yes! Zvao se Hamd el Amazat.
Ali u ono vrijeme se nazivao drukije. Prisjetite se malo!
Ve znam. Nazivao se otac pobjede to se arapski kae Abu en Nasr.
No, onda usporedite ta dva imena, Hamd el Amazat i Abu en Nasr s
imenom poslovoe koji se zvao Hamd el Nasr.
Lindsay je jo u boksakom stavu drao ruke ispruene prema meni. Sad ih
polako spusti, i donja usnica mu se sve vie spusti, ali lice mu poprimi izraz
tako dirljive zapanjenosti da sam se morao glasno nasmijati.
Hamd ... en Nasr! promuca on. Nebesa! Da nije... da nije...
On zapne.
Da, upravo je tako kao to se bojite, ser David! kimnuh.
Vi ste ubojicu opomenuli upravo pred njim samim. On vas je smatrao
tako ... tako... da kaem tako nekodljivim da vam je ak dao u ruke
preporueno pismo u kojem je poruivao Kara Nirvanu da vas zarobi. Vi ste to
pismo upravo dirljivim potenjem predali na pravu adresu pa su vas dakako
zarobili i dovukli ovamo da vas osue u dimu kao unku. Usput ste odali da mi
stiemo pa ste ovjeku, kojega traimo, dali u ruke oruje protiv nas. To je
zaista neobina usluga to ste je iskazali sami sebi i svojim prijateljima. Eto, to
sam vam htio rei. A sad, ser David, moemo poeti s boksanjem. Spreman
sam. Come on!
Ustao sam pa sam se postavio u boksaki stav. Ali kad sam pruio ruke
prema njemu napola ih podigavi, on se polako okrene, jo polaganije sjedne,
obori pogled, poee se obim rukama iza uiju i tako duboko odahnu kao da
ozbiljno namjerava ugasiti vatru.
No, ser David, mislio sam da me elite odbaciti sve do pustinje Gobi.

 utite, ser! turobno me zamoli. Pustinja Gobi je u mojoj glavi.

Da ete me kao lonac za mlijeko razbiti u crijepovlje.
Ja sam najvei lonac za ljepilo na svijetu.
Ili ete mi istjerati iz usta eludac.
utite! Moram misliti na svoj vlastiti eludac. U njemu se nalazi David
Lindsay i jo kako! Well! Yes!
ini mi se da vie nita ne umiljate zbog vaeg divnog dentlmena iz
Skadra?
Jao! Ostavite me ma miru s tim nitkovom! Mora da je pomislio da u
glavi imam ovjeg sira umjesto mozga.
To sam maloas i ja pomislio, ali vi ste htjeli da se zbog toga boksate sa
mnom. Zar se sad moda kanite odrei te zadovoljtine?
Rado, vrlo rado! Imali ste i vie nego pravo. Htio bih sam sebe izboksati.
A sad budite tako dobri i opalite mi zaunicu, ali takvu koja e se uti ak do
stare Engleske.
Ne, ser David, neu to uiniti. Tko uvia svoju pogreku, tome se mora
oprostiti. Da vas umirim, rei u vam da nam niste nita natetili. Samo ste vi
osjetili posljedice vae pogreke.
Vi me elite samo umiriti.
Ne elim; to je istina.
Ne vjerujem. Hamd el Amazat je sad spreman da vas doeka.
Nije, jer nas smatra mrtvima. Sigurno je uvjeren da smo pali utome u
ruke kome je svakako u svom preporuenom pismu mnogo pisao o nama. Nema
dakle ni pojma o opasnosti koja mu prijeti od nas.
Prema tome taj nitkov lae da je Galingre otiao u Skopje.
Svakako. Galingre je moda bio ak i va susjed u tamnici jer se nalazi u
karauli kod Rugove.
Ser!
Da, da! Hamd el Amazat je samo zato stupio u njegov posao da ga uniti.
Otpratio je Francuza kad je ovaj otputovao na Kosovo polje i putem ga izruio
utom. Ondje su mu oduzeli novac. Budui da je Galingre htio nakupovati ito,
pretpostavljam da je sobom nosio znatan iznos novca. Nasluujem da mu je
Hamd el Amazat savjetovao da proda svoju trgovinu i da osnuje novu. Tako je
Galingreov imutak pretvoren u gotov novac. Budui da se on sam ne nalazi u
Skadru, novac e stii u ruke njegove ene ili njegovog zeta. Da bi se domogao
tog novca, mora Hamd el Amazat pohvatati te ljude i to tako da nitko ne dozna.
Zato im je donio lanu vijest da je Galingre otputovao ravno u Skopje i poruio
im neka brzo dou za njim. Oni sad spremaju stvari i otputovat e, ali ne u
Skopje ve u Rugovu gdje e ieznuti sa svim onim to nose sa sobom. Taj
plan je zamiljen ve prije dulje vremena i proveden je vanredno lukavo. Hamd
el Amazat je pozvao svog brata Baruda da doe k njemu i da se s njime sastane
u Karanirvan-hanu nedaleko Rugove. Taj je papiri pao meni u ruke pa mi je
posluio kao dalji putokaz. Sigurno su oba brata namjeravala da s napljakanim

novcem otvore negdje kakvu trgovinu. Dio pljake treba da pripadne utome.
Galingre nije dosad jo ubijen, ve ga ostavljaju na ivotu da bi uz pomo
njegovoga potpisa utjerali njegova potraivanja, Tako sam rekonstruirao cijelu
tu stvar pa ne vjerujem da sam se mnogo prevario.
Lindsay je utio. Njegova ga je pogreka toliko titala da u prvi as nije
mogao misliti ni na to drugo. Primakao sam medvjeu arpu vatri da se ugrije,
a zatim je pruio Englezu i rekao:
Ostavite sad ono to je bilo i bavite se radije tim slasnim zalogajem. To
e vam sigurno biti od vee koristi.
Vjerujem, ser. Vrlo ste obzirni prema meni. Ali ja u ispraviti tu
pogreku, neumoljivo u progoniti Hamd el Amazata uhvatit u ga
ustrijeliti! Yes! Well!
Ne vjerujem da ete za to imati prilike. Vodi Sadek, koga je on
ustrijelio, bio je otac naega Omara. Hamd el Amazat potpada dakle pod
Omarovu krvnu osvetu. Ne moemo uiniti nita, osim da pripazimo da se sve
to obavi bar donekle ovjeno. Jedite dakle, ser David. Kasnije ete nam
ispripovjediti kako ste proli u Rugovi.
To moete i odmah doznati.
On stavi u usta golemi komad mesa i pocrne vakati da mu se nos uzdizao i
sputao, a zatim nastavi:
Svratili smo se u Karanirvan-han. Domain kod kue predao
preporueno pismo. Pozdravio me je po tumau vrlo srdano. Velika radost
gost nita ne platiti.
Koliko vas poznajem, vi ste upravo zato pokazali koliko imate novaca.
Of course dakako! David Lindsay ne doputa da mu itko ita poklanja.
uo sam o tome prislukujui ugljenarov razgovor s Muharemom. utov
povjerenik je pripovijedao da morate biti vrlo bogati. Uvijek je veoma
neoprezno pokazivati bogato snabdjevenu novarku.
Nisam ja nikakva vucibatina. Ne elim da besplatno jedem i pijem.
To je vae miljenje, ser David, ali ja vam kaem da mi za sve vrijeme
naega dugakog puta gotovo nikada nismo morali platiti, a ipak nas nitko nije
smatrao vucibatinama.
Ne znam kako to postiete. Od mene svi trae novaca. Yes. Ukratko, ja
sam u Karanirvan-hanu svakom lanu posluge dao obilnu napojnicu. Well.
A oni su vam na to uzvratili zahvalnou koja je svoj vrhunac postigla u
tome to su vam naposljetku oduzeli sve, pa i slobodu. Kako su vas namamili u
stupicu?
Pomou tumaa Hota. Pripovijedao sam mu o svojim putovanjima,
iskapanjima, krilatim bikovima i slino. Ovaj je to rekao Perzijancu. Dao me je
dozvati, neto tajanstveno mahao po zraku i pokazivao u tumaa kao da pred
njim ne eli nita rei. Dao sam mu dakle svoj rjenik. On ga uze i ode.
To ste vrlo pametno uinili. Bez pomoi tumaa nije Perzijanac mogao
razgovarati s vama. Tuma bi vas svakako opomenuo. Time to ste utome

predali knjigu, vi ste mu istodobno dali u ruke najbolje sredstvo da vas domami
u mreu, da pri tom ne pobudi tumaevo nepovjerenje. Nemojte dakle nipoto
rei da je dragoman kriv. Sve morate pripisati samom sebi. Je li se uti snaao u
knjizi?
Vrlo lako. Narednoga dana pozvao me je u neku odvojenu sobu. Samo
on i ja, a knjiga na stolu. Podvukao je odreene rijei, proitao ih turski i
pokazao na engleski prijevod. Najee su se ponavljale rijei: kanadli arslan i
maden.
Dakle krilati lav u rudniku.
Jest. Karanirvan me je pomou rijei, to ih je povadio iz rjenika
obavijestio da e me nou u amcu odvesti u neki rudnik gdje bih mogao nai
krilate lavove.
I vi ste to po vjerovali?
Zato ne? Ako je na Tigrisu bilo krilatih bikova, onda na Drimu moe
biti krilatih lavova. Ta to je mletaki grb! No, ukratko, on me je upitao
pogledom, a ja klimnuh. Stvar je bila dogovorena. Perzijanac je nou doao po
mene i odveo me do rijeke. Uli smo u amac i zaveslali uz struju. Visoka
stijena s rupom pokrivenom biljem; uli smo u nju, svezali amac, zapalili
zublju. Hodnik s daskama na tlu. uti sa zubljom na elu, velika okrugla
prostorija s nekoliko vrata i jednim kolutom na stijeni. Onamo zatakli zublju.
Perzijanac pljesne rukama, dolazi sluga s ekiem u ruci. uti otvara vrata i pokazuje u njih, ja se saginjem dobivam udarac po tjemenu i padam. Gotovo je!
Well!
Ali ser David, kako to da niste osjetili nikakvo nepovjerenje?
Nisam. Pogledajte samo toga Kara Nirvana! Ima tako estito lice da
ovjek mora odmah osjetiti prema njemu povjerenje. Tek ovdje sam doznao da
je on uti.
No, nadam se da u ga i ja ugledati, a onda u pomno promotriti njegovo
lice. Dalje!
Probudio sam se. Ruke slobodne, noge u eljeznim okovima, a posvuda
naokolo goli kamen. Zarobljen. Yes!
To je dodue gruba, ali prilino zasluena kazna za ovakvu neopreznost.
Kako ste se osjeali? to ste mislili?
Nita. Proklinjao sam, vikao i urlao ali nitko nije dolazio. Posve su me
orobili. Odnijeli su ak i eir i sat pa sad nosim samo ovu bijednu krpu.
Nadam se da ete preboljeti va visoki sivi cilinder, premda ste ovamo
dojahali bez pravog pokrivala za glavu. A to se tie sata, sigurno neete
oekivati da e vam razbojnici ostaviti tako dragocjeni, briljantima optoeni sat
samo da biste u mranoj eliji mogli gledati na njega.
Moj sat odbija vrijeme. Nisam znao kako dugo sam bio bez svijesti.
Naposljetku je doao razbojniki poglavica sa svijeom, crnilom, papirom,
perom i rjenikom. Uperio je u mene kuburu pa uz pomo knjige i papira
zatraio doznaku na 250.000 pijastera.

 To je gotovo esnaest tisua talira. Taj bi ovjek imao veoma unosan

posao kad bi ee uhvatio takve ptiice i zaista dobio od njih njihov novac. Vi
ste meutim odbili da platite?
Sure. Derao se na mene turski i armenski, to se mene tie i perzijski, a ja
sam odgovarao engleski, jo kako! Naposljetku je doveo slugu. Svezali mi ruke,
oslobodili noge iz okova, svezali ih, rubac oko oiju i napolje!
Kamo? Zar opet kroz rov?
Ne. Kroz vie soba i hodnika. Nosili su me. Naposljetku poloili na
zemlju, svezali za dugako ue i dugo vremena dizali u vis.
Ah! Dakle u rudniku ipak postoji okno. Da ste bar vidjeli izlaz!
ekajte! Gore svjei zrak. Poloili me na zemlju. Ljudi govore, konji
topu. Odvezali mi spone na nogama, podigli u sedlo, noge opet svezali ispod
konjskog trbuha. Well! Rubac na oima se mal pomakao. Vidio sam ruevine
kua, okruglu kulu, i umu, Yes!
Dakle rudarsko okno izlazi iz zemlje kod ruevina u blizini kule kao to
sam i mislio!
Tako je. Otpremili su me. Znate kamo i u ijem drutvu.
Jeste li jo dugo imali rubac na oima?
Skinuli su mi ga tek neposredno prije nego to smo stigli ovamo. U
meuvremenu se smrailo.
A kako je bilo s vama? upitah dragomana. Mora da vam je bilo
sumnjivo kad je nestao ser David?
Nije odgovori Hoti. Nisam ga dodue vidio kad sam se probudio,
ali kad sam upitao za njega, rekoe mi da je poao prema selu, polako i mirno
kao da ee. To nije bilo nita neobino. Nisam svom gospodaru mogao
zabraniti da malo pogleda selo i rijeku. Onda je dojahao onaj navodni alim. Bilo
je jo rano ujutro. Rekao mi je da je vidio ser Davida i da e me odvesti onamo
gdje se ovaj nalazi.. .
Je li to Muharem rekao im je stigao?
Nije. Najprije je neko vrijeme razgovarao s Kara Nirvanom.
To sam i mislio. uti ga je pouio kako da vas uhvati. Muharem se dan
ranije dogovorio ovdje da e i vas povesti jer ugljenar nije umio razgovarati s
Englezom.
Jeste li poli s njim?
Jesam. Pokazao mi je mjesto na kojem je navodno vidio moga
gospodara, ali ovoga sad nije bilo. Stali smo ga dakle traiti.
Vrlo lukavo! Za to vrijeme odreeni su ljudi koji su vas imali uhvatiti.
Tako je. utov pouzdanik me je naposljetku odveo do karaule gdje sam
naao handijine konjuare. Onda mi rekoe da Englez mora poi na kratak put,
a ja neka ga pratim. Budem li se protivio, poginut u. Uhvatili su me, svezali na
konja i isto mi tako oko glave ovili rubac kao i ser Davidu. Nitko me ne moe
ubijediti da sam skrivio tu otmicu.
To nikome nee pasti na um, gospodine Hoti. Bilo bi ludo da ste se oprli.

Samo biste uzalud izgubili ivot. Sad moete meutim mnogo pridonijeti tome
da te ljude stigne zasluena kazna. Nadam se da ete ih pomno uvati.
Razumije se. Bilo bi mi drago da me ne ostavite da predugo ekam.
Nikad se ne zna to se moe dogoditi.
urit u se, gospodine Hoti. Da u Kolainu, kroz kojega emo projahati,
imam znanca, ja bih vam odande poslao nekoliko pouzdanih ljudi da vam prave
drutvo. Ali ondje ne poznajem nikoga pa bi se moglo dogoditi da vam
poaljem upravo one ljude koji su ugljenarovi prijatelji.
to se toga tie, mogao bih vam navesti jednoga ili pak dvojicu na koje
se moete osloniti. Neki moj susjed u Baru ima enu koja potjee iz Kolaina.
Ona ima dva brata u domovina od kojih je jedan esto posjeuje. Dobro ga
poznajem pa se mogu zakleti da je vjeran i siguran ovjek. Sigurno e mi uiniti
uslugu da doe ovamo. Moe sa sobom povesti svoga brata, a moda jo kojega
znanca.
Tko je taj ovjek?
On radi u kamenolomu pa je snaan momak koji se ne boji ni trojice
protivnika. Zove se Dulak. Hoete li upitati za njega?
Da, poslat u ga ovamo, samo ako pristane na to. Nae li jo nekoga tko
ga eli pratiti, mogli bismo im, ako nemaju konja, dati one koje vodimo odavde.
Bre e stii ovamo. A sad smo, ini se dovoljno razgovarali. Spavajmo! Ne
znamo to e nam donijeti naredna no. Odavde emo krenuti ranom zorom da
bismo po mogunosti ve u podne stigli u Rugovu.
Ser ree tuma ne treba nitko uvati strau osim mene. Vi i vai
pratioci morate se sutra napregnuti dok se ja mogu odmoriti. Osim toga je svega
jo nekoliko sati do zore. Morate mi ispuniti tu molbu.
Nisam htio da ga posluam, ali kad je on uporno ustrajao u tome ispunio
sam mu elju. Bio sam uvjeren da je potpuno pouzdan.
Usprkos tome nisam mogao mirno spavati. Uznemiravala me misao na
zatvorene nitkove koja su moda ipak mogli nai puta i naina da se oslobode.
U ranu zoru bio sam prvi na nogama. Otiao sam u staju i do ona etiri
konja. Tu su visjela sedla i pokrivai. U uglove pokrivaa bila su uvezena
irilska slova St. i V. To je sigurno imalo znaiti Stojko Vitez. Njegova su bila
dva konja, meu njima onaj zlaani alat i dva sedla. Odluio sam da mu ih
vratim.
Sad sam probudio drugove, a zatim se zavukao u pilju da se uvjerim jesu li
zarobljenici jo uvijek vrsto svezani. Dao sam im odnijeti vode, ali za jelo nisu
dobili nita, premda se u ugljenarovoj kolibi nalazilo brano i druga hrana.
U poetku smo htjela spaliti oruje, pronaeno u kui, koje jo nije bilo
razdijeljeno, ali ga onda ipak ostavismo neoteena. Rekli smo Hotiju neka ga
uzme i neka s njime uini to god hoe. Odgovorio nam je da e oruje, to ga
ne bude trebao, dati ljudima koje mu poaljemo iz Kolaina.
Jo jednom smo mu preporuili da dobro uva ulaz u pilju i oprostili se od
njega u nadi da emo ga uskoro vidjeti. Ne dogodi li se to, Englez mu je obeao

da e mu plau ostaviti u njegovoj kui u Baru.

Sunce se uope jo nije pojavilo ispod istonog obzorja kad smo odjahali iz
te kobne doline.

OPASNA STUPICA
HADI Halef Omar nije jo nikada tako divno sjedio u sedlu kao toga jutra.
Da ne bi lijepi lanani oklop morao nositi sa sobom, to bi ga smetalo, navukao
ga je, pripasao demekinju, a bode zadjeo o pojas. Opremljen Stojkovom
bojnom opremom malian je oito mislio da izgleda mnogo bolje nego inae.
Da bi svatko mogao opaziti oklop, on je svoj kaftan uz pomo uzice samo lako
prebacio preko ramena tako da se ovijao oko njega kao ogrta i da je pri brzom
jahanju vijorio za njim kao zastava. Uz turban je privrstio crveno i uto
isprugani svileni rubac, uspomenu na Carigrad, pa je i taj rubac koketno vijorio
za njim. Uglaani oklop sjao je i svjetlucao obasjan zrakama jutarnjeg sunca kad
smo, ostavivi za sobom mjesto, na kojem su se koloteine razdvajale, pojahali
preko visova koji su sainjavali razvode izmeu Drima i Vardara pa se u silnim
kamenim stepenicama sputali u dolinu Drima.
Nikoga ne smije zauditi to tako esto spominjem strme kamene stijene,
klance i gudure. Ovaj dio planina Balkanskog poluotoka sav je iskidan i
ispresijecan dubokim usjeklinama. Okomite stijene visoke nekoliko stotina
metara nisu ovdje nipoto neka rijetkost. Izmeu tih zidova, koji se uzdiu
veoma blizu jedan od drugoga podilazi ovjeka osjeaj nemoi. Upravo je tako
kao da se te teke kamene mase ele sruiti na uljeza. Putnika podilazi elja da
se vrati kako bi izbjegao opasnost pa e i nehotice bre potjerati konja da
umakne onoj potitetnosti i osjeaju ljudske nemoi i da opasnost to prije
ostavi.
Upravo s obzirom na sastav toga planinskog kraja razumljivo je da su
njegovi stanovnici uvijek manje ili vie sauvali neovisnost prema svim stranim
osvajaima.
Ti mrani, hladni klanci, puni prijetnje, vre dakako velik utjecaj na ud i
grau stanovnika. Arbanas je prema strancima isto tako ozbiljan, zatvoren i
neprijateljski raspoloen kao i njegova zemlja. Njegov ilavi, snani, gipki lik,
njegovo ozbiljno lice s granitnim neumoljivim crtama, njegove oi koje gledaju
hladno odbijajue, pune su prijetnje, posve u skladu s izgledom planina. U biu
tih ljudi nalazi se malo vedrine i prijaznosti. Ono kao da je rascjepkano
dubokim gudurama i pukotinama na ijem se dnu pjene vove mrnje, osvete i
neutaivog gnjeva. Ti ljudi su ak i meusobno sumnjiavi i nepovjerljivi.
Plemena se odvajaju, a isto tako i pojedine obitelji i osobe. Ali prema uljezu se
slono skupljaju kao i njihove stijene koje putniku samo na rijetkim mjestima
pruaju uske i tegobne prolaze.
O svemu tome sam razmiljao dok smo pratili koloteine kroz uske gudure i
obronke pokrivene izmrvljenim kamenjem, preko otrih hridina i strmih uspona
to ih je izlokala voda. Uope nisam mogao shvatiti kako je ugljenarov urjak
mogao tim putem prevoziti svoja bijedna kolica. Mora da mu je konj izvodio
prava junaka djela. Uostalom, trgovina ugljenom nikako nije mogla biti pravi
povod za takvu munu i opasnu vonju. Bio sam naprotiv uvjeren da je taj

prijevoz ugljena sluio samo potajnim zloinakim namjerama utoga i

ugljenara.
Kad smo napokon svladali glavni masiv planine, put je postao bolji. Jahali
smo niz obronke i odozgo nekoliko puta opazili gdje se svjetluca voda Crnoga
Drima. Umjesto po tvrdom peinskom tlu, jahali smo po mekoj zemlji. Mrana
prauma ostala je za nama pa smo prolazili kroz rijetku umu koja je malo
pomalo prela u prijazno grmlje izmeu kojeg su se pruale zelene livade.
Naposljetku stigosmo do rijeke. Ovdje je bio onaj gaz o kojem je govorio
Muharem. Tragovi tokova vodili su u vodu, a na drugoj strani opet iz nje.
Nae dosadanje jahanje bilo je dvostruko oteano time to smo sa sobom
vodili ugljenarove konje. Na prelazu preko rijeke imali smo mnogo muka s
njima. Sreom nam put odavde dalje nije pruao vie nikakvih tekoa. Prolazio
je travom obraslom ravnicom, a zatim blagom uzbrdicom, sve dok nismo stigli
do obraenih polja i naposljetku ugledali Kolain na podnoju planinskog lanca.
S lijeve strane spajala se s naim putem jo jedna cesta.
Prvog ovjeka kojeg smo sreli, upitasmo za Dulaka. Sluajno je to bio ba
Dulakov brat. Pripravno nas je poveo Dulakovoj kui gdje naosmo i njega.
Oba brata bili su snani ljudi poludivlja izgleda, ali tako otvorenih lica da sam
stekao povjerenje u njih. Njihova kua nalazila se s ove strane sela pa nas tako
osim Dulaka i njegova brata nije jo uope nitko opazio.
Rekao sam drugovima da se s konjima zaklone iza kue, a sam sam s oba
brata uao u kuu da im reknem to me je dovelo ovamo. Bilo mi je stalo do
toga da me to manje ljudi vidi kako nitko ne bi opazio da nekog aljemo u
pilju. Kad sam im rekao o emu se radi i kad sam spomenuo ime tumaa
Hotija, obojica rekoe da su pripravni da udovolje mojoj elji, ali me odmah
opomenue da se ni s kim drugim ne uputam u razgovor o tome.
Mora naime znati, efendijo ree Dulak da se ovdje ne moe inae
ni u koga pouzdati. Bogati Kara Nirvan uspio je da posvuda stekne prijatelje.
Nitko ti ni nee vjerovati da je on uti i im bi ma tko opaao da Kara Nirvanu
prijeti kakvo neprijateljstvo, odmah bi ga opomenuo pred vama. I mi jedva da
moemo vjerovati u tvoje rijei. Ipak, ti izgleda kao poten ovjek, a budui te
je Fan Hoti uputio na nas, uinit emo ono sto od nas trai. Ali to ne smije
nitko znati. Zato emo odmah krenuti a ni ti nemoj ovdje ostati dulje nego to je
potrebno.
Imate li konje?
Nemamo. Ustrebam li konja da posjetim sestru u Baru, lako ga mogu
uzajmiti. Zato pita? Treba li moda da odjaemo?
Treba da to prije stignete Hotiju. Poznajete li put u onu dolinu u kojoj
stanuje ugljenar?
Dakako.
Onda u vam dati konje koje moda moete zauvijek zadrati.
Ispripovjedio sam im kako smo doli do tih konja, a zatim ih upitah poznaju
li oni oba Aladije i jesu li ih moda u posljednje vrijeme vidjeli.

 Poznajem ih izjavi Dulak jer su se oni ve vie puta skitali po

ovom kraju. Ljudi ih se boje, ali ni oni se vie pravo ne usuuju da svrate u
mjesto. Ako sam pravo vidio, onda su opet ovdje i to u drutvu jo nekolicine
ljudi. Bar tako mi se ini prema onome to sam juer zamijetio.
to si viao? Smijem li ja to moda doznati?
Nemam razloga da ti to preutim. Kamenolom u kojem radim lei malo
postrance od ceste koja vodi u Rugovu, nalijevo od ume. Da stignem do njega,
moram proi kroz selo, a zatim jo otprilike pola sata hoda dalje. Ondje moj put
skree s ceste i ulazi u u umu. Na tom mjestu brdo ini malu polukrunu
kotlinicu, obraslu gustim grmljem. Kraj nje vodi cesta kojom moram proi da
stignem na svoje mjesto rada i da se uveer vratim. Sino sam, stigavi u
kotlinu, uo onkraj svoga puta glasove u grmlju. Priao sam blie i ugledao
osam ili devet konja kraj kojih je sjedilo isto toliko ljudi. Lica im nisam mogao
razabrati, ali je jo uvijek bilo dovoljno vidno da sam opazio kako se meu
konjima nalaze dva arca. Budui da je poznato da Aladije jau na arcima
pomislio sam da su oni ondje.
Jesu li te ti ljudi opazili?
Nisu. Odmah sam uzmaknuo. Zatim sam izaao iz kotline i krenuo
cestom desno prema selu. Ondje gdje zavrava uma pa se ve vide prve kue,
opet je jedan ovjek sjedio u travi. Konj mu je pasao u blizini. Sjedio je okrenut
k selu pa se inilo da ondje nekoga oekuje.
Jesi li razgovarao s njime?
Nisam. Bilo bi opasno da se mijeam u poslove tih ljudi.
Bio sam uvjeren da nas Aladije kane napasti u toj kotlini.
Morali su pretpostaviti da emo onuda proi. Onaj osamljena konjanik
sigurno je bio straar koji je imao najaviti na dolazak. Sad se dakle radilo o
tome da upoznam itav taj kraj. Zato upitah:
Ne bismo li odavde nekim drugim putem mogli stii u Kugovu?
Ne bi, efendijo, jer drugog puta nema. Onoj kotlini ne moe izbjei.
Ne moe li se obii nadesno uz Crni Drim?
Na alost ne moe. Desno odavde ima najprije nekoliko oranica, a zatim
livade i onda se izmeu ceste i rijeke prua samo duboka movara. Ondje gdje
prestaje movara poinju visoke strme stijene. Cesta vodi gotovo pun sat
izmeu stijena na koje se ne da uspeti. Nadesno ili nalijevo postoji dodue
poneki usjek, ali poe li njima, morat e se ubrzo vratiti jer nee moi dalje.
Dakle na lijevoj strani lei kotlina. Kakav je kraj desno od ceste?
Movara. Nemoj ni pokuati da ujae u nju. Bio bi izgubljen. Iza nje
odmah poinju stijene.
Onda je zaista poloaj za nas veoma opasan. Ali ipak moramo proi.
Moda e vam to uspjeti budete li projurili vanredno brzo, ali kamenje i
meci zapljutat e oko vas.
Sad dadoh Dulaku i njegovom bratu konje. Zadrao sam samo alata i
najboljega od ona tri preostala konja za Stojka. Zatim se oprostismo.

Kroz mjesto projahasmo u galopu, ali se iza sela zaustavismo. Rekao sam
drugovima to mi je kazao Dulak. Zatim sam svoga Rija zamijenio za Halefova
konja i zamolio ih da ekaju jo nekoliko minuta i da zatim polako pou za
mnom. Onda tako brzo pojurih da sam morao stii do straara prije nego to
ovaj opazi moje drugove koji su jahali za mnom. Ugledao sam ga ve izdaleka,
ali samo to su na strai bila dva ovjeka. Leala su u travi tik uz rub ume, a
njihovi su konji stajali iza njih.
Opazili su me gdje dolazim i vjerojatno stavili svoje primjedbe na moj
raun. Odjea im je bila otrcana, ali iz oiju obojice sjala je smionost i
podmuklost.
Pozdravio sam ih, sjahao i polako krenuo prema njima. Oni ustadoe i
poee me mjeriti mrkim pogledima. Bilo im je krivo to nisam ostao u sedlu.
To sam jasno vidio na njima.
to hoe ovdje? Zato nisi odjahao dalje? dreknu jedan od njih na
mene.
Jer bih htio da se kod vas raspitam za put glasio je moj odgovor.
Zato si mogao mirno ostati u sedlu. Nemamo vremena da se s tobom
bavimo.
Hm. Ipak ne vidim da se bavite bilo kakvim poslom.
To te se nita ne tie! Pitaj i mi emo ti odgovoriti, a onda se gubi
odavde!
Puke obih razbojnika leale su na zemlji, ali kubure i noeve nosili su za
pojasom tako da su ih smjesta mogli povui. Tu dvojicu morao sam svladati; to
je bilo jasno, ali morao sam biti veoma brz da ne smognu vremena da se late
oruja. Budui da sam elio da ne pobudim njihovo nepovjerenje, ostavio sam
puke objeene o sedlo, pa sam sada morao podii jednu od njihovih i oboriti ih
kundakom. Drao sam se potpuno bezazleno, odgovorivi:
ini se da ste tako slabe volje da bih zaista najradije odmah odjahao, ali
budua da ne poznajem put, to vas ipak moram zamoliti za obavijest.
Zar nisi pitao u selu?
Jesam, ali me ono to sam u njemu doznao nije zadovoljilo.
Onda sigurno nisi naao nikoga tko govori turski. Na tebi se vidi da si
stranac. Odakle dolazi?
Iz lbalija.
A kamo si nakanio?
U Rugovu. Nadam se da ova cesta vodi onamo.
Vodi. Samo poi njome pa ne moe zalutati jer se od nje ne odvaja
nikakav put. Kome si poao u Rugovi?
Trgovcu konja Kara Nirvanu da s njime sklopim vei posao.
Tako! Tko si ti?
Ja sam ...
Ovdje su me prekinuli. Onaj drugi ovjek to je dosad utio - glasno viknu i
poe nekoliko koraka naprijed tako da se odmakao od puaka. Pogledao je

prema selu.
to je? upita njegov ortak koji je poao za njim dok sam ja ostao na
mjestu.
Odande dolaze neki konjanici!
etvorica su. To je tano. Moramo odmah...
Nije mogao dalje. Ja sam se iza njih sagnuo i zgrabio jednu puku. ovjek
koji je upravo govorio pade pod udarcem kundaka, a drugi udarac pogodi
njegova ortaka prije nego to se dospio okrenuti. Zatim konjima odrezah uzde i
remenje sa stremena pa svezah oba razbojnika. Upravo sam zavrio taj posao
kad stigoe moji drugovi.
Dvojica na jednoga? ree Englez. To je valjam posao!
Yes!
Budui da oruje tih razbojnika nije imalo nikakve vrijednosti za nas, mi ga
razbismo o kamenje i pobacasmo u oblinju lokvu.
Sad smo trebali biti oprezni. Ponovo sam uzjahao svog vranca, a zatim
krenusmo polagano naprijed drei puke na gotovs. Da se lijevo od ceste
nalazilo ravno umsko tlo, bilo bi nam lako da se neopazice uuljamo u zaklon
drvea. Ali uz rub ume dizala se vrlo strma stijena obrasla jelama.
Desno smo ugledali spomenutu movaru. Varave povrine obrasle
mahovinom ili movarnim biljem irokog lia izmjenjivale su se sa sluzavim
lokvama koje su izgledale vrlo podmuklo.
Da prikrijemo na broj, jahali smo jedan iza drugoga. Na alost put je bio
tako kamenit, a oko nas tiina da se topot kopita naih konja uo prilino
daleko. Otprilike nakon etvrt sata ugledasmo s desne strane svretak movare i
ono mjesto na kojem se iza nje dizala okomita stijena. Na lijevo se brijeg
sputao inei kotlinu o kojoj je govorio Dulak. Nismo bili vie daleko.
Sad smo se stali kretati jo polaganije i opreznije. Ja sam jahao na elu i
upravo sam se htio okrenuti da pozovem drugove da pojure u galopu kad
odjeknu glasni krik. Istodobno prasnu hitac metak pitozvii kraj mene, i u
isti as tresnu me kamen po glavi da umalo nisam izgubio svijest dok su mi pred
oima zasvijetliile sve dugine boje. Kamen me je sreom samo okrznuo. Koga
je jednom takav kamen iz prake pogodio u glavu, taj e povjerovati da se njime
moe ubiti ovjeka.
Nije meutim bilo vremena za takva razmiljanja. Drugi kamen je pogodio
alata i ovaj poe tako skakati da je Lindsay morao upotrijebiti sve svoje jahae
umijee da ne padne sa sedla.
Dalje! viknu Halef. Dalje, kroz njih!
On oinu konja biem, i jurnu naprijed, a Osko i Omar za njim. Englez nije
uspio potjerati konja. Ovaj se ritao sa sve etiri noge i propinjao neprekidno na
istom mjestu. Ja sam pak stajao usred puta. Bilo mi je kao da mi u glavi zvoni
tisuu zvona. Bio sam kljenut. Zatim opet prasnu hitac. Doao je s neke
izboine u stijeni na kojoj je stajao strijelac. Metak se zarinu tik ispred mog
vranca u zemlju i raspri krhotine kamena na sve strane.

Opazio sam strijelca otprilike devet ili deset ovjejih visina iznad puta.
Podrugljivo mi se cerio i pitoljem nanianio u me. To mi je vratilo svijest, Brzo
podigoh opetuu i opalih. Njegov pitolj bijesnu u isti tren. Opet je promaio, ali
moje tane ga je tako sigurno pogodilo da se sruio odozgo. U istom trenutku
ispadne mi opetua. Lindsayev alat je oito doao do zakljuka da ovdje nije sve
u redu. Jo jednom pognu glavu meu prednje noge, odbije se stranjim dijelom
tijela od zemlje i jurnu, nesreom tako tik kraj mene da je
Lindsay glavom udario o moju puku i da ju je izbio iz moje ruke. Istodobno
sam dobio udarac o lijevi bok tako da sam rukama poletio na konjski vrat, Zatim
neto jo tako estoko trznu za moj pojas da mi je vranac posrnuo u stranu.
Sreom sam ga vrsto stisnuo stegnima jer bi me udarac inae izbacio iz sedla.
Dobio sam jo jedan estok udarac po glavi, a onda Lindsay odjuri.
Nesretni Englez me je gotovo potpuno razoruao i to upravo u asu kad sam
tako nuno trebao oruje. Nisam uope vidio kako se sve to odvijalo jer sam
upravo promatrao ovjeka koji je padao sa stijene. Tek kasnije sam sve doznao
od Lindsaya. On je drao puku desnicom,bojaljivo je steui da mu ne
ispadne dok mu se konj onoliko opirao. Kad je onda alat s njime projurio tik
kraj mene, on mi je najprije glavom izbacio opetuu iz ruke, a zatim se cijev
njegove puke zakvaila za moj pojas tako da se ovaj poderao. Onda mu se cijev
zaplela o remen o kojem je medvjedarka visjela na jabuci moga sedla, pa se i ta
puka skinula sa sedla. Ja sam, dodue, brzo posegnuo za orujem, ali nisam
uhvatio ni puku ni pojas, ve samo akan koji je bio zadijenut o pojas.
Medjedarka, opetua i pojas s noem i revolverima leali su na zemlji.
Volio bih bio skoiti s konja da ih podignem, ali sudar s alatom je moga,
inae tako razboritog vranca, upravo natjerao u bijes. Ljutito je zarzao i pojurio
za krivcem tako da sam se jedva uspio smjestiti u sedlo, zadravi samo akan.
Bilo je to prvi put to je moj Ri pokuao pobjei sa mnom. Izveo je to tako
odluno da sam projurio kroz kotlinu kao da letim kroz nju. Hici su praskali
ljudi urlali jedan mi akan proleti tik ispod nosa. Zategao sam uzde,
zabacivi se u sedlu natrag, da obuzdam vranca. Zbog toga nisam mogao paziti
ni na to drugo tresak, krik Lindsay naglavce izleti iz sedla i tresne o
zemlju moj vranac se sudario s njime i s alatom. Htio je da mu se osveti.
Poluivi tako svoj cilj, Ri ponovo zarza. Sad me je sluao. Ja se, meutim,
nisam tako dobro osjeao kao on: vrtjelo mi se u glavi i mrailo pred oima. Za
sobom sam uo topot kopita i divlje glasove, a Halef viknu ispred mene.
Inglis. Inglis! Brzo natrag!
Skupio sam svu snagu i skoio ... ne, zateturao da pomognem Lindsayu koji
je nepomino leao na zemlji. Meutim, neko zavijanje iza nas skrenu moju
panju s Lindsaya. Aladije su silnim skokovima jurili prema naima, a iza njih
osmorica otrcanlih razbojnika divlje urlajui i u trku pucajui u nas. To je od
njih bilo glupo jer nas tako nisu pogodili. Do su tedjeli metke dok nam se ne
priblie, svi bismo poginuli.
U takvim trenucima nema ovjek vremena da pazi na to bruji li mu glava.

Vidio sam neprijatelje kako jure na nas i prijatelje kako se vraaju, Halef je bio
prvi.
Gdje su puke? viknu on, skoivi iz sedla gotovo jo u galopu,
Sidi, gdje su puke?
Nisam imao vremena ni za kakvo razjanjavanje jer su Aladije trebale
svega jo nekoliko sekundi da stignu do nas.
Stojte! Pucajte! viknuh, a onda mi je preostalo samo jo toliko
vremena da ljevicom istrgnem Halefu demekinju iz korica. Drei u desnici
akan, u ljevici sablju, skoih do stijene uz rub ceste da zaklonim lea.
Kad sam se okrenuo, oba su Aladije jurnula na me kao divlje zvijeri.
vrsto drei bojne sjekire u rukama, uperili su u mene ljevicama pitolje i
odapeli na jedva dvanaest koraka udaljenosti. Bacio sam se na zemlju. Oba
taneta odbie se iznad mene od peine. Moda su im pitolji bili dvocjevni. Zato
nisam ostao na istom mjestu, ve sam se smjesta odbacio to sam dalje mogao
uz stijenu, zadravi vrsto u rukama sablju i akan. O zaista! Opet dva hica
koji me, meutim, ni ovaj put nisu pogodila. Sad skoih na noge.
Izmeu dva prva i dva posljednja hica prola je jedva jedna sekunda.
Aladije su bili previe nagli. Sad odbacie beskorisne pitolje i skoie prema
meni, visoko podigavi sjekire. Mogao sam paziti samo na sebe, ali sam ipak
primijetio da Englez jo uvijek nepomino lei. Moji drugovi su ispalili puke u
napadae i pogodili nekolicinu od njah, ali ostali ih opkolie.
Halef mi je kasnije posramljeno priznao da je nianio u Aladije, ali da ih
nije pogodio jer su mu od uzbuenja drhtale ruke. Sad je est neprijatelja stajalo
protiv njega i njegova dva druga. Nisam im mogao pomoi. Pred svakim od nas
stajala su dva neprijatelja.
Da sam ikada poelio da sudjelujem u borbi na ivot i smrt hajdukim
sjekirama, onda bih sada mogao biti potpuno zadovoljan. Dva akana protiv
jednoga! Dva gorostasa, uvjebana u borbi tim orujem, protiv mene koji sam
se dosad u borbi iz bliza sluio samo mnogo lakim i krhkijim tomahavkom.
Mogla me je spasiti samo najvea hladnokrvnost. Nisam smio suvino tratiti
snagu. Morao sam se ograniiti na to da oprezno obranim neprijateljske udarce i
da onda strelovito iskoristim svaku prednost.
Za mene je bila srea to su Aladije bili napola slijepi od bijesa. Udarali su
me nepravilno, sa svih strana. Jedan je gurao dragoga u stranu da bi mi zadao
smrtonosni udarac pa je jedna sjekira smetala drugoj. Kraj toga su urlali kao
nastrijeljeni lavovi. S leima u blizini stijene, ali nipoto ne naslonjen na nju, jer
bi mi to sputavalo pokrete ruke, otro motrei svoje protivnike, odbijao sam
svojom sjekirom njihove udarce, ve prema potrebi as u vrstom stavu, as
protuudarcem, odozgo gore, as krunim zamahom, kad bi obojica udarila.
Nijedan me od njihovih udaraca nije pogodio. Moj mir je udvostruio njihovu
srdbu pa ih pogotovu zaveo na pogrenu borbu.
Tamo prijeko usred puta odjekivala je vika, kletve i vrisak kao da se bori
stotinu ljudi. Protivnici su ispalili puke, a palo je i nekoliko hitaca iz kubura i

sad su se borili tijelo uz tijelo. Pobojao sam se za svoje drugove. Morao sam
pokuati da se to bre rijeim protivnika, Lica ovih divova postala su gotovo
plaviasto crvena od bijesa i naprezanja. Soptali su, a s usana im se cijedila
slina. Budui da sam obranio svaki njihov udarac, poee me ritati nogama. To
sam morao iskoristiti!
Upravo sam krunim udarcem obranio dva istodobna udarca kad Sandar
podignu nogu da me udari u trbuh dok je njegov brat zamahnuo sjekirom. Moj
akan smjesta tresne o Sandarevo koljeno. Zatim se bacih u stranu da bih
izbjegao Bibarovoj sjekiri. Sandar pade na zemlju i zaurla od boli, a akan mu
kliznu iz ruke.
Pasji sine! zaurla Bibar. To je tvoja smrt!
Tako je daleko izmahnuo da mu sjekira umalo nije ispala za lea. Nisam se
vie trebao bojati njegova brata ni tititi lea. Zato izmijenih svoje mjesto,
skoivi naprijed, da se odvojim od stijene. Bibar me nije mogao udariti jer
nisam mirovao. Kruio sam oko njega, otro ga promatrajui. Istodobno sam
zamijenio oruje u rukama tako da sam sad akan drao u ljevici, a sablju u
desnici. Arbanas se vrtio u krugu, neprekidno mi okreui lice, Vidjevi da sam
izmijenio oruje, podrugljivo se nasmije viknuvi:
Kani li me napasti sabljom? Nasamarit e se, jadnie!
Udari! viknu Sandar koji je sjedio na tlu i objema rukama drao
koljemo. Smrvio mi je nogu. Udari!
Odmah, odmah. Sad e dobiti!
Zastao sam da Bibaru pruim priliku da me udari. Njegov akan zviznu a
moj, zamahnut ljevicom, poleti gore. Sudarie se. Njegov je udarac bio snaniji
od mojega. To sam i oekivao. To sam i elio. Ispustih sjekiru kao da mi ju je
on izbio iz ruke.
Tako je pravo! zaurla Bibar. Sad e dobiti!
On po drugi put zamahnu.
Da, sada! odgovorih.
Demekimja bljesnu ja brzo skoih naprijed, strelovito zamahnuh prema
njegovoj podignutoj ruci i sjekira pade zajedno sa akom koja je jo stezala
drak; vanredna otrica prerezala ju je tik iza zgloba.
Bibar spusti ruku, zagleda se u batrljicu iz koje je iktala krv, a onda uperi
pogled u me. Lice mu je bilo gotovo posve plavo, a oi umalo to mu nisu
iskoile iz onica. Iz usta mu se izvi upola prigueni urlik kao da utopljenik
posljednji put vie u pomo prije nego to e ga poklopiti valovi. On podigne
zdravu aku da me udari, ali mu ruka nemono klonu. Polako se okrenu u
polukrugu i teko tresnu o zemlju.
inilo se da se Sandar sav ukoio od uasa. Kad je vidio gdje je pala aka
njegovoga brata, skoio je na noge. I sad je jo stajao uspravno premda mu je
noga bila ozlijeena. Oi su mu bile posve bezizraajne, a pogled prazan kao u
leine. Onda odjednom sikne, zastenje, pa glasno i runo prokune, pokrenuvi se
da se baci na me. Ali im je pomaknuo neozlijeenu nogu, ona mu druga noga

klone i on pade.
Sad sam bio slobodan i okrenuo se da vidim to je s ostalima. Ravno
nasuprot mene bio je Halef naslonjen o stijenu i kundakom se branio od dvojice
protivnika. Trei je leao pred njima na zemlji. Podalje od njega valjao se jedan
od naih neprijatelja. Desno su Osko i njegov protivnik leali na zemlji, bijesno
stegavi jedan drugoga. Svaki od njih drao je protivnikovu desnicu, oboruanu
noem, svojom ljevicom, tako da nijedan od njih nije mogao ubosti protivnika.
U blizini je Omar kleao na nekom ovjeku, drei ga ljevicom za vrat dok je
desnicom upravo zamahnuo noem da ga probode.
Ne ubij ga, Omare! opomenuh ga.
Arapin odbaci no pa svoga protivnika i desnicom uhvati za vrat. Priskoio
sam k Halefu kome je pomo bila najpotrebnija pa jednoga od njegovih
protivnika udarih sabljom po ramenu, a drugog po natkoljenici. Oni dreknue i
prekinue borbu, a ja zastim oslobodih Oska od njegova neprijatelja, odbacivi
sablju, zgrabivi jednu od puaka koje su leale na zemlji, pa ga vrsto tresnuvi
kundakom po glavi.
O Alahu! viknu Halef duboko uzdahnuvi. To je bila pomo u
najveoj nevolji! Umalo da me nisu svladali. Na kraju su me napala trojica.
Jesi li ranjen?
Ne znam. Ali moj kaftan je teko ranjen. Eno ga, lei tamo! Istrgali su
mu ruke i slomili rebra. Ne vjerujem da emo mu spasiti ivot.
Dugaki kaput mu je zaista bio rastrgan u krpe. Mali junak se svakako
nalazio u tekom poloaju. Ranjen nije bio, ali udarac kundakom to ga je dobio
po lijevom ramenu veoma ga je bolio. Osko takoer nije bio ranjen pa je samo
Omar krvario iz duboke posjekotine na lijevoj podlaktici.
Halef ga brzo povee, a ja prioh Englezu. Bio je potpuno nepomian i to
me je zabrinjavalo. Pregledao sam ga. Nije slomio vrat. Disao je, a kad sam ga
vrsto stresao, doao je k svijesti, otvorio oi, zagledao se u me i reskao:
Good morning, ser! Zar ste ve tako rano ustali?
Da, vrijeme je da se i vi probudite podrugljivo mu rekoh. Inae za
vas nee biti dobro jutro, ve laku no. Mora da ste vrsto tresnuli glavom.
Tresnuo? Kamo, kako? Gdje se zapravo nalazim?
On se uspravi i zaueno ogleda. Domahnuh Halefu da doe blie i da mu
rastumai to se dogodilo a zatim prioh k Bibaru koji je leao u lokvi krvi.
Morao sam ga smjesta poviti da ne iskrvari. Odrezao sam usku prugu od
njegovog remena s puke pa mu kou tako vrsto svezao oko batrljice ruke da je
krv iz rane jo kapala. Malo iznad tog prvog remena ovio sam mu jo jedan
remen oko ruke, a zatim mu zavismo ranu krpama Halefova kaftana.
Sad je Halef morao odjahati u Kolain da odande dovede ljude kojima smo
mogli predati pobijeene razbojnike. Osko odjaha natrag do onog mjesta na
kojem su leale moje puke i moj pojas te mi ih donese. Omar je bio povezan i
mogao je sa mnom pregledati bojite. Lindsay je ustao i napokon se sjetio svega
to dogodilo.

 Prokleta stvar! promrmlja. Upravo u najveoj guvi izgubio sam

svijest. Strano! Yes! Ali vi ste i bez moje pomoi sve poistili.
Tako je, ser David. S vaom pomoi moda i ne bismo tako poistili.
Kako to, he?
Mislim da je moda za nas bilo korisno to ste u pravi as malo legli da
odspavate. Vaa pomo bi nam moda mogla samo tetiti.
The devil! Grubi ste.
Ne, samo sam iskren. Vi imate to svojstvo da vam se pod rukama sve
preokree u suprotnost.
Oho! Vi ste sami svemu krivi. Vi ste me sruili s konja!
Ali najprije ste se vi u mene zaletjeli svom snagom.
Nisam bio kriv, mister Kara. Alat se poplaio.
A zatim se poplaio moj vranac. Da nije bilo toga, mi bismo umakli, a da
nam nitko ne bi taknuo ni vlas s glave, ne prolijevajui krv drugih ljudi.
Nita ne smeta. Ti lupei su zasluili da im se pusti krv. Pobijedili smo, a
samo jedan od nas ima razrezanu ruku. Glorious! Yes! Kako su bile rasporeene
uloge?
Omar jednoga, Osko dvojicu, ja dvojicu, a Halef trojicu. Kako vidite,
nismo smjeli spavati. Doite a pogledamo te ljude.
Sad nam je samo jo preostalo da previjemo i sveemo ranjene neprijatelje.
Mrtav je bio samo jedan: onaj koga sam vidio da lei kraj Halefa. Halef mu je
metkom iz pitolja probio glavu.
Uto se vratio i Osko, vodei svog konja za uzde. U sedlu je sjedio neki
ovjek ranjen u rame.
Evo ti dovodim ovjeka koga si metkom sruio odozgo sa stijene,
efendijo javi Osko. Nije mrtav.
To sam znao odgovorih. Ako nije u padu slomio vrat, nije mogao
biti mrtav jer sam mu nianio u kljunu kost. Poveite i njega. Ja u se vratiti
onamo gdje se nalaze konji ovdh ljudi.
Najprije sam na brzu ruku pomou remenia popravio svoj razderani pojas.
Zatim odjahah u kotlinu gdje sam naao osedlane konje.
Bilo mi je stalo samo do araca. Ostalu kljusad nisam dirao, ali arce uzeh
za uzde i vratih se s njima natrag.
Kani li ih zadrati? upita Osko.
Kanim. Ovaj put ne pitam imamo li na to pravo ili ne. U ovim krajevima
pripada plijen pobjedniku. Dosad smo tedjeli jahae i konje, ali sad je tomu
kraj. Aladije su nas neprekidno napadali da nas ubiju. Ako im sad oduzmemo
konje, nitko nee moi da rekne kako smo ih ukrali.
A tko e ih dobiti, efendijo?
to misli, Osko? To su konji da im nadaleko nema ravnih. K tome jo
dolazi i slava jer smo ih oduzeli tim razbojnicima. Mislio sam da bi ti mogao
uzeti jednoga, a Omar drugoga.
Da ih zauvijek zadrimo? naglo uptita on.

 Svakako! Nadam se da neete dopustiti da vam ih njihovi dosadanji

gospodari opet oduzmu.
Efendijo, ne zna kako si me obradovao. Odjahat u do Skadra s vama, a
zatim u, prije nego to se vratim u Stambul svojoj keri, posjetiti svoju
domovinu. Kako e mi ondje zavidjeti na tom konju!
I Omar je pokazao veliko veselje. Obojicu sam usreio tim poklonom koji
me nije stajao ni pare. Omar i Osko su upravo bacali kocku kome e koji konj
pripasti. Uto se Halef vratio. uo je da su Omar i Osko dobili arce. Nije rekao
nita, ali misli su mu se jasno odraavale na licu. Osjetio se zapostavljenim i
povrijeenim.
No, hoe li doi ljudi? upitah ga.
Hoe. Odjahao sam u han i ondje predao vijest. Odmah e ovamo dojuriti
svi stanovnici sela. Kako e nam se samo diviti zbog divne pobjede to smo je
izvojevali!
Uope nam se nee diviti.
Zato?
Jer mi neemo biti ovdje kad oni stignu. Nemam ni najmanje volje da
gubim dragocjeno vrijeme samo da bi ti ljudi piljili u me.
Ali i mi ipak moramo ostati ovdje da im reknemo zbog ega je dolo do
borbe i kako je ona tekla. Ovi e razbojnici, ako krenemo prije nego to stignu
ljudi, debelo lagati i prikazati nas kao krivce.
To mi je svejedno.
A to e biti sa zaplijenjenim orujem?
Unitit emo ga.
Well! umijea se Englez ali ja u ipak sa sobom ponijeti jednu
uspomenu. Moda bih mogao doi do kakvog boljeg eira. Da vidimo!
Poeo je redom stavljati na glavu fesove svih pobijeenih da pronae onaj
koji mu najbolje pristaje. Morao sam se potajice nasmijeiti toj bezazlenosti, ali
sam ga pustio da radi to hoe i nisam ga opomenuo. Uostalom, morao je imati
fes jer je na Istoku gotovo sramota da se mukarac pokazuje gole glave. Ali da
uzme ve rabljeni fes, to je bilo neto prilino opasno uostalom, druge
mogunosti Lindsay i nije imao. No morat emo saekati da vidimo posljedice.
Opet sam uzeo svoj akan. Oruje naih protivnika smo unitili. Zatim brzo
odosmo s toga mjesta na kojem smo trebali poginuti, Omar i Osko su jahali na
svojim arcima. Svoje dosadanje konje kanili su prodati. Osim njih, vodili su
za uzde i ona dva konja to sam ih zadrao za Stojka,
Sretni, to smo tako jeftino proli, kasali smo dalje.
Put nas je neprekidno vodio meu umovitim brdima. Pri tome smo
izdano razgovarali o naem najnovijem doivljaju. Samo Halef je ostao utljiv.
Kako nije umio zatajiti svoje osjeaje i misli znao sam da e ubrzo doi i poeti
da mi predbacuje. Nismo jo ni puni sat jahali kad on prijae do mene i upita
veoma prijaznim glasom:
Sidi, hoe li mi iskreno odgovoriti na jedno pitanje?

 Vrlo rado, dragi moj Halefe.

Misli li da sam se danas dobro drao u borbi?
Izvrsno.
Znai da sam bio hrabar i da si zadovoljan sa mnom?
Savreno zadovoljan.
Ali Omar i Osko su vjerojatno bili jo hrabriji?
Nipoto, premda su i oni bili na svom mjestu.
Ali ti si ih odlikovao daleko bolje od mene.
U kom pogledu?
Poklonio si im arce. Omar je pobijedio samo jednog neprijatelja, Osko
dvojicu, a ja ak trojicu.
Tako je, Halefe, iako uz moju pomo.
Nisi li ti pomogao i Osku? Zato je on dobio arca, a ja nisam? O sidi, ja
sam tvoj prijatelj i zatitnik pa sam mislio da me voli, no sada opaam da ti je
vie stalo do drugih.
Vara se, Halefe. Ti si mi najmiliji.
To si mi danas dokazao. Tko e se ponositi Oskom kad ovaj bude na
svom arcu jahao kroz Crnu Goru? Tko e se radovati Omarovom konju? On
nema roaka i sam je na svijetu. Priutit u mu veselje jer je dobar drug i ja ga
volim. Ali sjeti se Hane, moje ene, rue meu enama, najblae i najnjenije
meu svim kerima majki i baki! Kako bi ona bila oduevljena kad bi njezin
Hadi Halef, najhrabriji od svih hrabrih, dojahao na arcu to ga je zaplijenio od
Aladija! Istrala bi pred ator da objavi: Vratio se moj mu i gospodar,
najvei junak meu junacima, najmuevniji meu muevima, brat i urjak
trijumfa. Objahao je cijelu zemljinu kuglu i izvojevao pobjedu za pobjedom.
Borio se s divljim ivotinjama i sa snanim ljudima i nitko ga nije uspio
svladati. Ubo je tovie i medvjeda i pojeo njegove ape. Sad se vratio kui na
najarenijem arcu to ga je osvojio od najsilnijeg meu voama razbojnika.
Njegov sidi, koga svi poznajete, dao mu je ovog divnog konja kao nagradu za
njegovu hrabrost, kao plau za njegovu snagu i kao znak njegove neprolazne
slave. Hvala tom sidiju, pravednome, koji nagrauje po zaslugama, a ast mom
gospodaru Hadi Halefu Omaru Ben Hadi Abul Abas ibn Hadi Davud al
Gosara! Tako bi ona rekla, a svi sinovi Arapa pridruili bi se slavljenju tvoje
pravednosti. Spjevali bi pjesme slavopojke u ast tvoje nepristrasnosti i divne
kitice u ast tvoje estitosti. Sad to meutim ne moe biti jer si me prezreo i nisi
mi dao zasluenu nagradu.
Tako je Halef pretjeranim izrazima dao oduka svojoj boli. Sve je to govorio
veoma ozbiljno, a ja sam potajice uivao u njegovim rijeima. Sreom sam
raspolagao najboljim sredstvom da ga odmah utjeim i oduevim u najveoj
mjeri.
Vara se rekoh mu. Ja te nisam zapostavio. Naprotiv, namjeravao
sam da tvoje usluge posve drukije nagradim. Osko i Omar bi ti trebali
zavidjeti.

 Kako mi oni mogu zavidjeti ako imaju arce?

Ti e dobiti konja koji vrijedi pedeset puta vie od oba arca.
Ja? Koji konj bi to imao biti?
Zar ne pogaa?
Ne sidi.
Onda ti ja to moram rei. Kad se budemo rastajali, ja u ti pokloniti
svoga Rija. Odjai na njemu Hani, najljupkijoj od svih ljupkih ena.
uvi to, malian se tako lecnuo da je zaustavio konja i zagledao se u mene
irom otvorenih usta.
Sidi jedva izusti smiluj mi se! Time to mi kae da bi Ri imao
postati moj, samo me ini nesretnim.
Nesretnim? Zato?
Jer to ne moe biti istina. Nitko ne prodaje takva konja.
Ni ja ga ne kainim prodati, ve ti ga poklanjam.
Nitko ga iv nee pokloniti!
Nisam li ga i ja dobio na poklon?
Jesi, kao nagradu za tvoje velike zasluge za pleme koje bi bez tebe bilo
uniteno te u znak velikog prijateljstva sa eikom Muhamedom Eminom.
Onda ti ga poklanjam iz istih razloga. Zar te moda ja ne volim vie nego
to bi eik mogao voljeti mene? Nisi li ti moj pravi prijatelj? Nisi li za mene
stekao velike zasluge? Zar bih uope jo bio iv da ti nisi uvijek bio moj
zatitnik?
Halefa je to duboko dirnulo. Suze mu navrijee na oi i on turobno odvrati:
Da, ja sam tvoj prijatelj i toliko te volim da bih svoj ivot tisuu puta
rtvovao za tebe kad bi to bilo mogue. Da o tom ovisi tvoja srea, moda bih
napustio i Hanu. A ti mi se ipak ruga!
Ni govora! Nisi li ti zbog mene ve zanemario Hanu? Nisi li napustio nju
i svoga malog sinia da poe sa mnom kroz sve nevolji i opasnosti? I ti veli
da ti se ja rugam?
Velim jer me naziva svojim zatitnikom.
Pa i ti sam sebe tako esta naziva!
Zna ti dobro, sidi, kako to treba shvatiti. Nisam ja tvoj zatitnik, ve ti
moj. esto si mi spasio ivot, stavivi svoj na kocku. To je istina. I sam zna da
moja usta ee govore vie nego to i sam vjerujem. Ti to mirno prima pa se
potajice smijei malom Halefu koji se raduje to se ne rastaje od njega, A sada
da ja za svoje zasluge, kojih uope nemam, dobijem drijepca? To nije mogue!
Zamisli samo kako bi se mogao ponositi da ujae na njemu u zemlju svojih
otaca, Sinovi tvoga naroda udit e ti se i zaviati. U svim gradovima ljudi e
pripovijedati o tvom konju i o njegovom jahau, a u svim novinama izai e
tvoja slika kako jai na vrancu s pukom na sedlu i s akanom o boku!
Nee! nasmijah se. O tome nee nitko govoriti ni pisati. Vrlo malo
ljudi e se uope obazreti na to imam li ja konja ili nemam. Prilike u mojoj
domovini nisu takve kao u tvojoj. Kad bih ja Rija doveo kui, on bi me stajao

vie novaca nego to ga imam. O tome ti nema pojma. Morao bih ga prodati jer
bi me on inae upropastio.
Ne, ne. sidi, ne smije prodati tog divnog drijepca! Tko bi onda umio
postupati s njim, kraljem svih vranaca!
Znai da si istog miljenja kao i ja. Sve kad bih i prodao Rija, on bi i kod
najbogatijeg vlasnika polako uginuo od enje za otvorenom krajinom na koju
je navikao. Ti ga nisi prouavao onako kao ja. Taj vranac je navikao na pustinju
i na sunanu egu. On treba hranu to je samo tamo moe dobiti. Kod
najsiromanijeg Arapina osjeao bi se ugodnije nego u najdivnijoj staji u mojoj
domovini. Tko e ondje s njim postupati kao sa svojim, djetetom? Tko e mu
uvee prije spavanja rei u uho onu suru iz korana kako je navikao od roenja?
Jo smo u padiahovoj zemlji, a Ri je ve bolestan. Dlaka mu nije vie kao
paukove niti, oi su mu svijetle, ali nisu vie pune vatre. Potrai ona tri uvojka:
izmeu uiju, na prvom vratnom kraljeku i na korijenu repa, najsigurnije
znakove triju najsjajnijih svojstava istokrvnih konja. Dlaka ne ini vie
kovrice, glatka je i ravna. Ri bi moda izgledao jadno, ali on me voli i tako
odrava svjeinu i elastinost. Sigurno e voljeti i tebe, ali nikog drugog. On
zna da si mu ti prijatelj pa e te sluati kao to je sluao i mene ne bude li uvee
zaboravio da mu apne njegovu suru na uho. Ne smijem zadrati vranca ve
zbog njega samog. Od zahvalnosti za sve ono to je uinio za me, moram ga
vratiti njegovoj domovini. Ako pak time usreim i tebe, onda je to jedan razlog
vie da ti ga poklonim. im stignemo na more, ja u ti ga dati. Moi e mirno
gledati kako Osko i Omar jau na arcima jer se arci ne mogu usporediti s
Rijem.
Ali ja to ipak ne mogu vjerovati, sidi. Istina, vrlo e me boljeti budem li
se uskoro morao odvojiti od tebe pa bi me moda utjeio konj na kojem si ti
jahao. Ali imaj na umu koliki je to dar! Kao vlasnik tog drijepca bio bih veoma
bogat ovjek i jedan od najuglednijih lanova plemena. Znam da ti ne
raspolae bogatstvima pa kako da onda primim takav poklon?
Smije ga primiti i treba da ga primi. Ne govorimo vie o tome!
Halef me ispitljivo pogleda. Kad je opazio da govorim ozbiljno, oi mu
sijevnue od oduevljenja. Ipak ree, oklijevajui:
Da, sidi, ne govorimo vie o tome. To je tako silno vana stvar da mora
temeljito promisliti.
Ja sam ve davno promislio i donio odluku.
Onda promisli jo jednom! Jo nije doao as rastanka. No ipak imam jo
jednu veliku molbu, sidi.
Koju?
Dopusti mi da uveer umjesto tebe apnem Riju suru u uho. On e onda
znati da e pripasti meni i priviknut e se na to. Time emo mu olakati bol
rastanka.
Da, uini to! Ubudue ga ja vie neu hraniti ni pojiti. Konj je tvoj pa
sam ga ja od ovoga asa od tebe samo pozajmio. Ipak za taj poklon stavljam

samo jedan uvjet, Halefe.

Reci i ja u ga ispuniti, budem li mogao.
Moi e. Ne elim se zauvijek rastati od tebe. Ti zna da ja, kad se i
vratim u domovinu, opet ubrzo odlazim iz nje. Moglo bi se dakle dogoditi da
opet jednom doem u onu zemlju u kojoj ti stanuje sa svojom neusporedivom
Hanom. U tom sluaju e Ri biti opet moj dokle god ga budem ondje trebao.
Sidi, je li to istina? Ti nas dakle kani pohoditi? Oh, kakva bi to radost
bila! Cijelo pleme bi ti pojahalo u susret da ti otpjeva pjesmu dobrodolice, a ti
bi na Riju ujahao u duar i Ri bi bio tvoj dokle god ushtjedne. Pomisao da u te
opet jednom vidjeti utjeit e me na rastanku i olakati mi da primim skupocjeni
dar. Neu dakle vranca smatrati svojim vlasnitvom, ve kao da si mi ga ti
povjerio na uvanje.
Halef je bio tako sretan da nikako nije mogao prijei na drugi razgovor.
Govorio je o tome sa svih moguih gledita pa se zaista silno oduevio. Zatim je
osjetio neodoljivu potrebu da naim drugovima saopi punu veliinu svoje
sree. Oni su mu je od srca priutili.
Samo Englez, kome je Halef saopio novost vie gestama nego rijeima
dojae do mene i upita gotovo ljutito:
ujte, ser, upravo sam doznao da ste poklonili Rija. Jesam li pravo
shvatio Halefove geste i njegove usklike?
Jeste, ser David.
Onda ste vi deset puta poludjeli!
Zato? Zar u Engleskoj smatraju ovjeka ludim ako eli da usrei jednog
dobrog prijatelja?
Ne smatraju, ali smatraju ludilom takvog divnog konja pokloniti
namjeteniku.
Halef mi se zaista nekad pridruio kao namjetenik, ali je ve odavno
moj prijatelj koji me prati na dalekim putevima pa je zbog toga napustio i
domovinu.
To nije isprika. Jesam li ja va prijatelj ili neprijatelj?
Mislim da ste mi prijatelj.
Jesam li vas pratio na dalekim putevima ili nisam?
Jeste, dugo smo vremena jahali zajedno.
Jesam li napustio svoju domovinu ili nisam?
Zar ste moda zbog mene otputovali iz Engleske?
Nisam. Ali bez naeg prijateljstva ve bih davno bio ondje. To je jedno te
isto. Ja sam, tovie, jer sam vas htio spasiti, doao u te proklete planine gdje su
me opljakali i zarobili. Dakako da mi ne pada na um da zbog toga traim od
vas plau. Kupio bih Rija od vas i dao bih vam ek koga biste vi mogli ispuniti
po miloj volji. Ne bih ga ni pogledao. Banka bi vam isplatila svaki eljeni iznos.
Ri bi dobio kneevsku staju, mramorne jasle, najslasnije sijeno iz Walesa,
najbolju zob iz kotske i najbolju djetelinu iz Irske ...
... I pri tome bi uginuo! Ri eli biti u pustinji i jesti datulje. Nekoliko

najobinijih datulja su za njega najslasnija hrana. Ne, ser David, vi ste bogat
ovjek, milijuna, i imate sredstava da ispunite svaku svoju elju. Halef je
naprotiv siromah koji ne smije nita poeljeti jer zna da nita ne moe dobiti.
Ovaj dar premauje svaku njegovu elju i usreuje ga preko mjere. Dobit e ga.
Ve sam mu rekao i ne mogu to povui.
Tako! Vi ga dakle elite usreiti, a moja srea i radost vas se ne tiu!
Odnio vas avo, ser! Volio bih da doe kakav lupe i da vas ukrade. Ne bih mu
se usprotivio, ve bih ga ak zamolio da vas ponese sa sobom i da vas kakvom
staretinaru proda za est ili osam para!
Hvala vam na toj procjeni! Zaista nisam znao da tako malo vrijedim. Ali
to vam je? Boli li vas glava, ser David?
On je naime ve nekoliko puta as lijevom, as desnom rukom odmakao fes
na elo ili zatiljak i poeao se po glavi.
Da me boli glava? Kako to? upita on.
Jer se tako esto prihvaate za nju.
O tome ne znam nita; to inim vjerojatno posve nesvjesno jer mi fes ne
stoji vrsto na njoj.
Ali jo dok je govorio, on se ponovo poee.
Eto, upravo ste opet dotakli glavu, a fes vam vrsto sjedi.
Da, hm! ini se da imam pokvarenu krv. Navrla mi je u kou na glavi
tako da me je poelo svrbjeti. Kad se vratim u Englesku, provest u kuru za
ienje krvi s lipovim i bazgovim ajem, strogom dijetom i velikim pudingom
svakog dana.
Ne muite se s takvom kurom. ljive i groice iz pudinga pokvarile bi
vam eludac. Malo ivine masti takoer e vam pomoi, a osim toga to lijeenje
trai samo pet minuta vremena.
Mislite li?
Mislim. Kad biste htjeli poekati na bazgin aj u Engleskoj, onda biste
onamo stigli samo kao kostur. Svi meki dijelovi tijela bili bi dotle poderani.
Tko bi ih poderao?
Oni to ih vi nazivate pokvarenom krvlju. Te kapljice krvi imaju naime
zaudo est nogu i rilce koje moe djelovati veoma neugodno.
to ... promuca on prestraeno.
Da, dragi moj ser David. Moda ste upamtili malo od one latintine iz
svoje mladosti. Znate li jo to znai pediculus capitis?
Svakako sam znao, ali sam zaboravio.
Onda budite tako dobri pa razotkrijte glavu i pretraite unutranjost
vaeg fesa. Moda ete u njemu nai neto to e vas proslaviti kao velikog
istraivaa kukaca.
Lindsay skine fes, ali ne pogleda u njega, ve me zapanjeno upita:
Kanite li me vrijeati? Zar ovdje u fesu ... ?
Da, mislim da ovdje u fesu .. . !
Pue... neto ivo? upita on.

 Tano! Upravo to sam mislio.

The devil! Ah!
On se zagleda u fes. Nos mu se pomicao amo tamo, gore dolje, kao da eli
samostalno izvriti najpomniju pretragu. Zatim spusti rulku s fesom i
prestraeno viknu:
Woe to me! Lice! Lice!
Htio je da baci fes, ali se predomisli pa ga nataknu na jabuku sedla, obim
rukama zgrabi u kosu i stane je strano mrsiti i natezati. Izraze kojima se pri tom
sluio ne mogu ponoviti. Bio je sav van sebe od bijesa to te ivotinjice nisu
potivale ni asnu glavu jednog dentlmena.
Morao sam se nasmijati toj srdbi. Lindsay spusti ruke s glave, okrene se
opet k meni i dreknu na me:
Ne smijte se, ser, jer emo se inae boksati. Kako stoji stvar s vaim
fesom? Imate li i vi stanovnike?
Nemam tu ast, ser David. Ovakvi muitelji se kod mene ne smjetaju jer
nikad nisam tako susretljiv prema njima kao to ste to bili vi.
Zaista sam bio neoprezan uzevi taj fes. Izazvao sam stranu nevolju. Za
to kratko vrijeme. Zaista nevjerojatno!
Oh, u tom pogledu Turin ima poslovicu koja glasi: Brz kao strijela i
u. A u Turskoj se ljudi u to razumiju.
Ali to da radim? Savjetujte mi! Bila bi prava sramota bez fesa ujahati u
Rugovu. Ondje sigurno ne postoji trgovina eira. to?
Ne vjerujem da postoji. Moramo pokuati da oistimo va fes. Pred nama
se ne morate nimalo stidjeti niti pred naim drugovima skrivati svoju nesreu.
Sjaimo za dvije minute!
Kad su nai drugovi saznali o emu se radi, Osko se ponudi da oisti fes.
Poloio ga je na kamen i pokrio tankim slojem zemlje. Na nju je stavio hrpu
suhih granica i zapalio je. Uslijed toga su se zemlja, kamen i fes tako zagrijali
da je svrha bila ostvarena. U blizini je kapala voda, pravei malu baricu u kojoj
je opran fes. Lindsay je, za to vrijeme temeljito oistio kosu. Onda je dobio
ukras svoje glave i mi opet uzjahasmo.

POD ZEMLJOM
NASTAVILI smo put. Uskoro se s desne strane stijene povukoe pa nam se
otvori slobodan pogled prema istoku dok su nas s lijeva planine pratile i dalje.
Zatim ugledasmo gdje nam se iz neke pobone doline pribliuje konjanik. I on
je nas istodobno opazio pa upravi konja prema nama. Kad je stigao do nas,
uljudno nas pozdravi, a mi mu se isto tako zahvalismo. Bio je punaan i imao
estito lice koje je pobuivalo dobar dojam.
Krenuli smo u Rugovu rekoh mu. Je li jo daleko donde?
Jo pola sata, efendijo odvrati on. Odmah ete stii do Drima.
Cesta vodi lijevom obalom. Vi ste stranci. I ja idem u Rugovu; stanujem ondje.
Doputate li da vam se pridruim?
Vrlo rado. Budui da smo stranci, mogao bi nam pomoi.
Samo ako mogu. Recite mi to elite.
Najprije bih elio znati kome bih ondje mogao svratiti.
Namjeravao sam odsjesti kod handije Kolamija o kojemu je govorio utov
povjerenik Muharem, ali to nisam spomenuo da bih najprije doznao neto o
hanu Kara Nirvana.
U Rugovi postoje dva hana odgovori pridolica. Jedan od njih,
onaj vei, vlasnitvo je jednog Perzijanca, Kara Nirvana i nalazi se izvan mjesta.
Vlasnik drugog hana, tik uz rijeku kraj mosta zove se Kolami.
to bi nam ti savjetovao?
Ne mogu vam nita savjetovati. Izbor preputam vama.
Kakav je ovjek taj Perzijanac?
Veoma ugledan. Kod njega se stanuje dobro i jeftino, ali Kolami se
takoer trudi da zadovolji svoje goste, a povrh toga je jeftiniji od Kara Nirvana.
Jesu li ta dva handije prijatelji?
Nisu, oni su neprijatelji.
Zato?
Samo iz osobne nesklonosti. Nema osvete meu njima, jedan drugome
nisu jo nita uinili naao. Kolami ne trpi Perzijanca, nema povjerenja u njega.
Zato?
Dopusti da ti na to ne odgovorim. Vi ste ovdje stranci pa vam to moe
biti svejedno.
Onda emo svratiti Kolamiju.
Bit e mu drago da primi takve goste, ali ja vas ne odvraam ni od toga
da odete Kara Nirvanu, jer to nikada ne inim; inae bi me ljudi mogli smatrati
zavidnim. Ja sam naime sam Kolami.
Ah, tako! No onda se razumije samo po sebi da emo stanovati u tvojoj
kui,
Hvala ti. Kako dugo ete ostati u Rugovi?
Jo ne znam. Ovamo smo doli s odreenim ciljem pa jo ne znamo kada
emo ga ostvariti.

 Radi se o poslu, o prodaji konja? Onda se stvarno morate obratiti

Perzijancu jer on trguje konjima. Vidim da sa sobom vodite etiri konja.
Tako je. Dva konja bismo prodali, ali to nije pravi razlog naeg dolaska.
Mi kanimo neto drugo poduzeti. ini se da si ti ovjek kojemu se moe
povjerovati. Zato u ti saopiti da namjeravamo tuiti Kara Nirvana.
Tuiti? Oh, onda ste sebi preduzeli neto to nije ba lako. Ljudi kojima
se morate zbog toga obratiti, njegovi su prijatelji. Zar ti moda duguje novac?
Ne duguje. Kanim ga optuiti zbog zloina.
uvi to, Kolami se brzo uspravi u sedlu, zaustavi konja i upita:
Smatra li ga zloincem?
Smatram.
A zbog ega ga optuuje?
Zbog umorstva, ak zbog brojnih umorstava i razbojstava.
Kolami se zacrveni, a oi mu sinue. Prihvati me za ruku i naglo upita:
Efendijo, da nisi moda padiahov tajni policajac?
Ne, nisam. Potjeem iz strane zemlje i upravo se vraam onamo. Prije
toga bih elio da vidim da je kanjen ovjek koji nas je posredno putem svojih
pristalica nekoliko puta pokuao ubiti. To je upravo taj Perzijanac.
Maalah! ujem li pravo? Zar je to mogue! Zar u ipak napokon nai
ovjeka koji misli jednako kao i ja?
Znai da i ti smatra da je Kara Nirvan zloinac?
Smatram, ali to se ne smije rei. Ja sam to samo jednom spomenuo i
umalo da zbog toga nisam izgubio glavu.
Kakvog povoda ima da o njemu tako misli?
Taj me je Perzijanac orobio. Bio sam na putu da uberem novac od svojih
dunika. Sastao sam se s njime i u razgovoru mu spomenuo da sa sobom nosim
punu vreicu novaca. Onda su me napala etiri zakrinkana ovjeka pa sam im
morao predati novac. Njihovog sam vou, premda je nosio drugu odjeu,
prepoznao po glasu, po vrhovima brkova koji su virili ispod krinke i po
kuburama to ih je uperio u me. Bio je to Kara Nirvan, Ali to sam mogao
uiniti? Sutradan su dva stanovnika iz Rugove dobrovoljno posvjedoila da su
ga u odreeno vrijeme vidjela u Skadru, a to je bio upravo onaj as u kojem su
me razbojnici napali. Mogao je dakle dokazati da se nije nalazio na mjestu
napadaja, a ja sam morao utjeti.
Ta dva svjedoka su svakako sudjelovali u napadaju. Ne misli li tako?
Uvjeren sam u to. Poevi od toga dana, ja sam pazio. Vidio sam i uo
mnogo toga, ali nisam nalazio pravu povezanost. Naposljetku sam doao na
misao da Kara Nirvan nije nitko drugi nego.., nego ...
Kolami se nije usudio izgovoriti tu rije pa ga zato srano nadopunih:
Nego uti?
Efendijo! trgnu se Kolami.
to je?
Rekao si tano ono to ja mislim.

 Onda smo istog miljenja, a to je dobro.

Ima li dokaza?
Imam. Siguran sam u svoju stvar. On mi ne moe umai.
O Alahu, kad bi bar bilo tako! Cio ovaj kraj oslobodio bi se jedne
grozote. Efendijo, maloas sam rekao da ja i Perzijamac nismo jedan drugome
uinili nita naao. Morao sam tako rei jer te nisam poznavao. Sad ti meutim
priznajem da ga mrzim kao avola i da bih vrlo volio da ti mogu pomoi da
raskrinka toga estitog, pobonog, potovanog ovjeka koji je pri tome najvei
zloinac na svijetu!
Na handiji se vidjelo da najozbiljnije misli ono to govori. Susret s njim
mogao nam je biti od koristi, Zato se nisam ni acao da mu kaem to elimo
uiniti u Rugovi, to smo doivjeli i to smo doznali o utome.
Osobito opirno opisao sam mu doivljaje u avoljem Klancu i u
ugljenarevoj dolini. esto me je prekidao poklicima uenja, straha ili
zadovoljstva. Sav zanijet u sluanje tako je esto zaustavljao svojeg konja da je
to bitno usporavalo nae jahanje. Najpomnije me je sluao kad sam mu
pripovijedao o karauli, o rudarskom, rovu i oknu. Kad sam naposljetku zavrio,
on viknu:
ovjee to ne bi smatrao moguim, ali sve se tano podudara pa sam ve
i ja doao na pomisao da taj Perzijanac mora neke ljude drati zarobljene. Ve
su iezli mnogi ljudi koji su svratili k njemu. Zato se on tako esto vozi
amcem po Drimu? On stanuje izvan mjesta, a ipak ima amac na vodi. Tek to
ue u njega, ve je iezao. Sad shvaam: on se zavlai u rudarski rov.
Zar uope ne zna da postoji ulaz u taj stari rov?
Ne znam. Ali to misli uiniti, efendijo, kad stigne u Rugovu? Kani li
moda poi muhtaru i staviti prijavu? Taj ovjek je Perzijanev najprisniji
prijatelj.
Ne pada mi na um. Jo nemam nikakvih neposrednih dokaza protiv Kara
Nirvana. Najprije ih moram nabaviti pa u u tu svrhu potraiti rov.
Moe uzeti jedan od mojih amaca. Doputa li mi, povest u se s
tobom.
To mi je drago jer e mi moi posluiti kao svjedok.
Stigli smo na obalu rijeke i pojahali tik uz nju. Voda je hrlila nijemo i brzo
meu uskim stijenama. S nae strane bila je obala ravna, ali s protivne se stijena
uzdizala visoko i vrlo strmo. Bila je obrasla gustom crnogorinom umom, a iz
njezina zelenila virili su stari zidovi. To je bila ona straarska kula preko koje su
prohujala stoljea. Upravo ispod kule zavijala je stijena i rijeka, a malo dalje
lealo je selo.
Obiavi taj zavoj rijeke, ugledasmo Rugovu i most preko kojega smo
morali proi. No za me je bilo vanije da otkrijem ulaz u rov.
Ubrzo sam ga pronaao, premda samu jamu nisam uspio ugledati.
Neposredno ispod zavoja gdje se struja svom snagom bacala o stijenu nalazilo
se mjesto gdje je nekoliko metara iznad vode neka izboina u stijeni dala priliku

::v

'

biljkama da puste korijenje. S toga mjesta visjele su guste povijue i inile

prirodan zastor iza kojeg se skrivao ulaz u rov. Zbog estoke struje nije bilo
neopasno ploviti ovuda amcem. Bile su potrebne snane ruke da se svlada
pritisak vode i da amac bude pritisnut o stijenu.
Kad nam je sve to postalo jasno, potjerasmo konje i ubrzo prijeosmo preko
mosta. Rugova lei prilino stijenjena izmeu visova. Lijevo sam opazio cestu
koja se uspinjala na brdo. Njome smo imali kasnije nastaviti put.
Most je izlazio na mali trg okruen jednostavnim kuama, meu kojima se
isticala jedna povea. To je bio Kolamijev han.. Na put je vodio ravno ispred
njegovih vrata. Na trgu se neki uar bavio svojim poslom, jedan je postolar
sjedio za svojim vratima i krpao papuu. Kraj njega su kokoi eprkale po
pijesku i igrala se djeca, a nekoliko koraka dalje stajalo je nekoliko ljudi koji su
prekinuli razgovor da nas radoznalo promotre.
No to se tie jednog od njih, ta rije nije odgovarala stvarnosti. Na licu mu
nisam proitao radoznalost, ve neto to bih radije nazvao prepau. Taj je
ovjek bio odjeven u nonju muslimanskih Arbanasa. Kratke sjajne izme,
bijele hlae obrubljene crnom trakom, crveni kaputi opiven zlatom na ijim su
prsima bile privrene srebrne fieklije, dugaak crveni pojas od sukna etiri
puta ovijen oko tijela, a iznad toga prikopan konati pojas za oruje iz koga su
virili kundaci kubura, jednog divnog bodea i balak handara.. Na glavi je
nosio crveni fes s dugakom kiankom. Sudjei po odjei, bio je neki veoma
imuan ovjek.
Njegovo mravo lice sa smionim crtama bilo je izriito uto, gusta brada
visjela mu je gotovo do prsiju, a crne su mu oi bile uperene u nas. Te su oi
bile kao ponori u kojima vreba prpast, duboke i jezovite. Bio je to pogled
jednog od onih snanih ljudi koji posvuda, gdje god se pojave, nameu svoju
volju slabijima od sebe.
Jo nikada nisam vidio toga ovjeka, ali odmah sam ga prepoznao. Zato
apnuh Kolamiju:
To je uti, zar ne?
Jest odgovori Kolami. Vrlo je nezgodno to nas je odmah opazio!
Meni je to naprotiv drago jer se time cijela stvar ubrzava. Kara Nirvan
me je prepoznao po mom vrancu. On pozna alata, a i konje obih Aladija. Sad
ne samo to znade da smo umakli njegovim ljudima, ve zna i to da smo
svladali ugljenara i Aladije. Uvjeren je da smo doli zbog njega. Budui da bi
morao biti slijep da ne opazi Engleza koga je drao zarobljena u oknu, mora
sam sebi rei da emo najprije potraiti upravo onaj rov. Pripazi! Ples e odmah
poeti.
Nas dvojica jahali smo na elu, Omar i Osko za nama, a Halef je s
Lindsayem malo zaostao. Budui da je Englez upravo vodio s Halefom jedan od
onih tekih razgovora praenih brojnim gestama, kako su se oni obino
razgovarali, nije obratio panju na skupinu ljudi pred nama. No onda ugleda
svoga protivnika pa obuzda konja i mrko se zapilji u Perzijanca.

Mogli smo dobro pratiti sve to se zbiva jer smo za to vrijeme stigli pred
vrata hana i sjahali. Ona skupina ljudi bila je od nas udaljena najvie dvanaest
koraka. Vidio sam kako uti gricka usnice. Na licu mu se pojavio izraz srdbe i
bezobzirne odlunosti.
Uto Lindsay podbode konja, jurnu naprijed i obuzda ga tako tik ispred
utoga da ga umalo nije oborio na zemlju. Onda poe govoriti sluei se svim
engleskim, arapskim i turskim pogrdnim izrazima to ih je poznavao. Rijei su
mu tako brzo navirale na usta da se pojedini izrazi nisu dali pravo razumjeti. K
tome je mahao rukama i nogama kao da je u njega uao zloduh.
to hoe taj ovjek? upita jedan od ljudi iz te skupine. Kolami mi
odmah apnu da je to muhtar.
Ne znam, ne razumijem ga odgovori uti. Ali ja ga poznajem i
zaista se udim to ga opet vidim ovdje.
Nije li to onaj Inglis koji je sa svojim dragomanom i slugama stanovao
kod tebe?
Jeste. Nisam ti ni rekao da mi je ukrao ovog alata i da je iezao na
njemu. Budi tako dobar pa ga uhapsi!
Odmah. Mi emo tom strancu ve pokazati kako se kradu konji.
Muhtar pristupi k Lindsayu i izjavi da je uhapen. Englez ga nije razumio pa
nastavi i dalje vikati i mahati oko sebe. Kad ga je muhtar uhvatio za nogu, on ga
estoko odgurne.
Alahu! viknu muhtar. To se nije jo nitko usudio. Ovamo ljudi!
Skinite ga s konja i bacite u zatvor!
Ljudi ga posluae i prioe Englezu, ali kad su ga htjeli dohvatiti on zgrabi
puku i viknu englesko-turskom rijei:
Away! I atmaik! I atmak!
Zapamtio je da pucati znai atmaik. Napadai brzo uzmakoe, a muhtar
viknu:
Taj Inglis je lud. On nas ne razumije. Kad bi ovdje bio bar kakav
dragoman da mu rastumai kako mu otpor nita ne koristi, ve samo pogorava
njegov poloaj.
Sad ja prioh blie i rekoh;
Oprosti, o muhtare, to te smetam u vrenju tvojih dunosti. Ako ti treba
tuma, ja ti mogu posluiti.
To je dobro. Reci ovom konjokradici da mora sa mnom a zatvor.
Konjokradici? Vara se. Taj bej nije nikakva konjokradica.
Jest, jer je to rekao moj prijatelj Kara Nirvan.
A ja ti kaem da taj Inglis u svojoj zemlji zauzima poloaj koji je
najmanje ravan poloajna pae s tri konjska repa. Takav ovjek ne krade. U
njegovoj staji stoji vie konja nego to ih ima u cijeloj Rugovi.
Ja sam govorio dodue odluno, ali uljudno. inilo se da je to u muhtaru
pobudilo dojam da prema njemu i njegovom zvanju gajim osobito potovanje pa
da moe dakle s visoka postupati sa mnom. Zato sad dreknu na me:

 uti! Ovdje vrijedi samo ono to ja kaem. Taj Inglis je ukrao konja pa je
dakle tat i ja u ga kazniti. Prevedi mu to!
To mu ne mogu rei.
Zato ne?
Jer bi to bila uvreda koju mi taj bej ne bi nikad mogao oprostiti. Ne elim
izgubiti njegovo prijateljstvo.
Ti si dakle prijatelj jednog kanjokradice? Stidi se!
On pljunu preda me.
Okani se toga, muhtare! opomenuh ga. Ja govorim s tobom
uljudno, a ti mi za uzvrat pokazuje pljuvaku svojih ustiju.
Ako se to jo jednom dogodi, onda u te i ja posluiti onako kako to bude
primjereno tvom vladanju.
To je bilo ve mnogo otrije reeno. Perzijanac me je odmjerio od glave do
pete. Sad se nakalje i mahnu rukom podjarujui time muhtarovu srdbu. To mu
je i uspjelo jer je seoski glavar odmah prihvatio borbu sa mnom.
to razumije pod time da e se vladati primjereno? Prema meni se ljudi
mogu vladati samo uljudno jer bih svako drugo vladanje odmah kaznio. Pljunuo
sam pred tobom jer si jednog kradljivca nazvao svojim prijateljem. Na to imam
pravo pa zato to ponovo inim. Evo, ovo je opet za tebe?
On zailji usta, ali ja brzo koraknuh naprijed, zamahnuh i raspalih mu takvu
zaunicu da je pao na zemlju. Zatim izvukoh revolver a i moji pratioci se
smjesta latie oruja. I uti izvue svoju kuburu.
Muhtar je ustao. Za pojasom je imao no. Mislio sam da e ga povui da se
osveti, ali razmetljivci su obino kukavice. Taj ovjek nije imao ni truna
hrabrosti. On se obrati utome:
Zar e dopustiti da me zlostavljaju jer sam se zauzeo za tebe? Nadam se
da e smjesta osvetiti uvredu koja je zapravo bila namijenjena tebi!
Perzijanev pogled je nekoliko puta zakolebao izmeu muhtara i mene. Taj
nasilni nesavjesni ovjek sigurno je osobno bio veoma hrabar, ali pojava ljudi za
koje je on smatrao da su ve mrtvi, a sad su se odjednom neozlijeeni pojavili
pred njim zakoila je njegovu poduzetnost. Oito je ne samo bio hrabar, ve i
oprezan. Prema svemu to je znao o nama, on nas je kao protivnike pravilno
ocijenio. Zato se obuzdao. Vidjelo se da je morao napeti svu snagu da odgovori
muhtaru:
Ovu si zaunicu dobio ti, a ne ja. Prema tome e znati to da radi, ali ja
sam spreman da poduprem zapovijedi to e ih izdati.
Kara Nirvan se znaajno poigra svojom kulburom.
Ukloni to oruje! doviknuh mu. Ti nisi policajac. Od tebe ne trpim
nikakve prijetnje. Ako sam ovom muhtaru pokazao kako odgovaram na
neuljudnost, onda u umjeti da odbijem i prijetnje ovjeka koji nema to da mi
zapovijeda. Kubura je po ivot opasno oruje. Ako me netko ugrozi njome,
imam pravo da se branim. im je izvue, dobit e metak u glavu! Pripazi na
to! Ja se ne alim!

Njegove oi bljesnue i on mi ljutito dovikne:

ini mi se da ne zna s kim govori! Udario sd zapovjednika ovog
mjesta. Zaprijetili ste nam pukama pa ete to dakako okajati. Svi e se
stanovnici Rugove skupiti da vas uhvate. U padiahovoj dravi nije obiaj da
konjokradice prijete orujem potenim ljudima.
Smijeno je to to brblja. Odmah u vam dokazati da znam s kim
govorim. Ne moram se bojati stanovnika Rugove jer sam doao da ih oslobodim
avola koji se nalazi meu njima i harai nadaleko po cijeloj zemlji. Ako nas ti
naziva konjokradicama, onda se tome smijemo, ali tebi e taj smijeh prisjesti!
Zar vi to niste? upita on. Taj Englez jae na mom alatu, a tvoji
pratioci sjede na arcima koji nisu njihovi. Oni su ukrali te konje.
Odakle zna da nisu njihovi?
Jer su ti konji vlasnitvo mojih dvaju prijatelja.
Ovo tvoje priznanje bilo je veoma neoprezno. Istina, mi te arce nismo
kupili, ve smo ih oduzeli Aladijama. Ako priznaje da su ovi zloglasni
razbojnici tvoji prijatelji, onda si sam izrekao svoju osudu. Reci mi nastavih
obrativi se muhtaru zna li da li Aladije jau na arcima?
to me se tiu Aladtje? odgovori muhtar. Ja nemam sad posla s
njima, ve s vama.
To mi je drago jer elim da se malo pozabavi s nama, samo to se to
mora dogoditi drukije nego to si ti prvotno smjerao.
Oho! Zapovijeda li ti ovdje? Ima li ti pravo da ovdje dijeli zaunice?
Sazvat u sve ljude iz Rugove da vas uhvate. Odmah u dati nalog za to. On
se krenu da ode.
Stoj! Jo samo as! zapovjedih. Ti uope jo nisi upitao tko smo
mi. Reci u ti to. Mi...
To nije ni potrebno! prekinu me uti. Ti si kamin iz Almanje, koga
emo ubrzo malo skratiti.
A ti si iit iz Perzije koji se klanja Hasanu i Huseinu. Nemoj dakle tvrditi
da si pravovjernik i da mi nisi vie spomenuo rije kaurin, inae e dobiti isto
takvu zaunicu kao i muhtar
Nudi li mi to? planu on.
Da, ja ti nudim, uostalom, i mnogo vie. Odakle zna da sam ja Aleman?
Tom rijeju si se odao. Tvoja uloga utoga je doigrana,
utoga? upita on problijedivi.
uti? viknue ostali.
Da, ovaj iit Kara Nirvan je uti. Dokazat u vani to. Muhtaru, ovdje su
moje isprave. Ispostavljene su u padiahovo ime pa se nadam da e im iskazati
dunu ast. Inae u to smjesta javiti mutesarifu u Prizren i veziru u Stanubul.
Otari svoje prljave ruke i pazi da mi ne uprlja putnice!
Razvio sam isprave i otvorene mu ih pruio. Kad je ugledao padiahove
peate, on zaista otare ruke o hlae, poloi ruku na prsa i elo, nakloni se,
prihvati isprave, ponovo se nakloni i pritisne ih o elo i tek onda pone itati,

 Glupo je to! Hm! dobaci Englez koji je sve to promatrao.

Moja je putnica nestala. Perzijanac ju je ukrao, zajedno s ostalim
stvarima. Yes!
Ako nije unitena, ser David, dobit ete je natrag. Uostalom, dovoljno je
da proita moje papire. Vi ste moj prijatelj i ja jamim za vas.
Iz okolnih kua izali su ljudi i radoznalo se zagledali u nas. Neki od njih
otrae u usku uliicu koja je vodila do mosta da dovedu druge. Ubrzo se oko
nas otkupilo cijelo mnotvo gledalaca stojei u polukrugu.
inilo se da je to utome dobro dolo. Osjetio se sigurnim jer je vjerovao da
se moe pouzdati u pomo naroda. Njegovi onako visoki lik jo se vie
uspravio. Vidjelo se da je jednako spretan kao i snaan. Svakako ga se u rvanju
treba vie uvati nego i jednoga od Aladija koji su raspolagali samo sirovom i
neizvjebanom tjelesnom snagom. Odluio sam da se ne uputam u takvu
borbu, ve da ga radije, u sluaju potrebe, onesposobim metkom. Muhtar je
naposljetku proitao putnice. Ponovo ih pritisnu o elo i o prsa, sloi ih i okrenu
se kao da ih kani staviti u dep.
Stoj! rekoh. Ove isprave su moje vlasnitvo, a ne tvoje.
Ali ti e ostati ovdje? upita me on.
Hou.
Onda u ih ja zadrati dok vaa parnica ne bude zavrena.
Ne, to nee uiniti. Kako da se ti, jednostavni kjaja, usudi uzeti papire
ovjeka koji stoji visoko iznad tebe! Ve i sama ta namjera je uvreda za mene. I
to ti pada napamet da govori o nekom procesu! Sad zna s kim razgovara, a
ja u ti rei to zahtijevam od tebe. Poi u ti toliko u susret da ne uzmem natrag
ove putnice. Budui da u stanovati kod handije Kolamija, neka ih on uzme u
pohranu. Daj ih njemu. On ih bez mog izriitog odobrenja nee dati iz ruku.
Muhtar me poslua, iako nevoljko, a ja nastavih povienim glasom da su me
svi mogli uti:
A sad se najotrije ograujem od toga da bilo kojega od nas netko nazove
konjokradicom. Mi smo poteni ljudi pa smo ovamo doli zato da vas
oslobodimo najveeg razbojnika ovoga kraja. Vlasnik ovog alata nije bio
Perzijamac, ve barjaktar Stojko Vitez iz Slokuija koji je sa svojim sinom
krenuo u Bateru da ga ondje oeni. Obojica su doli ugljenaru arki koji je
utov potinjeni. On je napao barjaktara i orobio ga. Stojko Vitez ostao je na
ivotu, a njegov sin je umoren i spaljen. Mogu vam pokazati ostatke kostiju.
Ovaj oklop to ga je moj pratilac privremeno stavio na sebe, ova sablja i ovaj
bode su dijelovi toga grabea. Barjaktara su odvukli Kara Nirvanu da ga ubiju
tek kasnije kad izvuku krupnu otkupninu.
To je laz, la, tisuu puta la! viknu Perzijanac. Ovaj konj je moj, a
za barjaktara Stojka Viteza nisam nikada uo.
Lae. Barjaktar se nalazi u tvom podzemnom rovu gdje si i ovoga
Inglisa drao zarobljena. Inglisa si dao prevesti ugljenaru da iz njega iznudi
otkup pa da ga onda ubije. Uspjelo nam je da ga oslobodimo i sad se on vraa

da te optui.
On je oito isto tako drska luda kao to si i ti. Ja da sam razbojnik i
ubojica? Upitaj ove ljude koji uju tvoje lai! Oni e ti rei tko sam ja. Nastavi
li da me tako drsko okrivljuje oni e me zatititi. Zar ne, da ete to uiniti, vi
muevi iz Rugove? Ili zar ete mirno gledati kako se jedan stranac usuuje da
mene, vaeg dobroinitelja, tako okrivljuje i vrijea?
Ne, ne! viknu nekoliko glasova. Napolje s tim strancem! Ne smije
vie rei ni rijei!
Slutio sam to e sada doi i pomislio da emo se kasnije sigurno morati
pouriti, pa sam zato tiho rekao Halefu da konje smjesti na sigurno mjesto.
Zatim se obratih ljudima:
Sve ono to sam predbacio Kara Nirvanu, sve je to istina. Ja u to
dokazati. Ovaj Perzijanac je uti jeste li razumjeli? uti! I to mogu dokazati,
samo ako me mirno sasluate.
Kara Nirvan. zagrmi:
uti! Inae u te ustrijeliti kao psa koga samo metkom moe osloboditi
uge!
Najradije bih ga tresnuo i oborio na zemlju, ali svi ljudi oko mene drali su
se neprijateljski. To se jasno vidjelo. Zato mu mirno odgovorih:
Nemoj se braniti rijeima, ve djelima. Odvedi nas u rudarsko okno i
dokai nam da Stojko nije u njemu sakriven!
Ne znam ni za kakvo okno!
Onda ja znam za njega, pa u ove ljude odvesti onamo.
Njegovo lice se podrugljivo trgnu. Znao sam zato. Dobro sam se uvao da
ne spomenem rov kroz koji sam kanio zai pod zemlju. Neka on pomisli da je
Englez zaboravio na ulaz u rov. Htio sam u njemu pobuditi uvjerenje da se
kanimo uspeti do karaule da bi se odande spustili kroz rudarsko okno. Zato
nastavih:
Stojko Vitez nije jedini zarobljenik to ga taj ovjek skriva u oknu ispod
karaule. U njemu se nalazi jo jedan suanj, neki trgovac iz Skadra, kome je
oduzeo sav gotov novac, a sad kua da mu otme i ostali imutak. Vi ete i toga
ovjeka nai dolje. On i Stojko Vitez e vam rei to su doivjeli, a onda ete
vjerovati da je Kara Nirvan zaista uti. Pozivam vas, a isto tako i muhtara, da
uhapsi Kara Nirvana i da ga odvede u kulu. Ondje vam mora pokazati ulaz u
okno.
Mene da uhapse? viknu Kara Nirvan. Volio bih da vidim ovjeka
koji bi to pokuao. Ja ne znam ni za kakvo rudarsko okno. Spreman sam da
dobrovoljno poem s vama. Potraite okno. Ja vam ga ne mogu pokazati jer ne
znam za njega. Pronaete li ga siite u njega! Pokae li se da je ovaj stranac
govorio istinu, ja u bez obrane dopustiti da me veu i da me odvedu u Skadar.
Ako se naprotiv ispostavi da je lagao, onda u zatraiti najstrou kaznu.
Dobro, pristajem na to odgovorih.
Naprijed, u karaulu! odjeknu odmah sa svih strana. Ovaj stranac

tvrdi da je Perzijanac uti. Teko njemu ako lae.

Ne laem. Mi se potpuno predajemo vama u ruke. Odloit emo tovie
sve nae oruje tako da se uvjerite da smo miroljubivi i estiti ljudi. Predajte
svoje puke, noeve i pitolje i poite s tim estitim ljudima do kule. Ja u
spremiti oruje ovdje u hanu, a onda s Kolamijem doi za vama.
Ovo posljednje rekao sam svojim drugovima. Halef je pomogao da se konji
uvedu u dvorite. U taj as se vratio i rekao mi, kad sam od njega zatraio
oruje:
Ali, sidi, onda se ne moemo braniti!
Nisam mu smio rei s kojeg razloga sam zatraio da odloe oruje; htio sam
da moji drugovi budu nenaoruani kako ne bi uinili nikakvu napromiljenost.
Nagli Halef bi mogao svojom estinom i sebe i ostale dovesti u opasnost.
Ne trebate se braniti razjasnih mu. Nitko vam nee nita uiniti.
Samo budite oprezni!
A ti e doi za nama, sidi?
Neu. Ja sam to rekao samo onako da zavaram utoga. On e komad
puta poi s vama, a onda e sigurno ieznuti. Zatim e se spustiti u okno da
sakrije zarobljenike. Moda e ih i ubiti. Ja u za to vrijeme prodrijeti s
Kolamijem u vodoravni rov i ondje se sresti sa utim.
Ti sam? To je odvie opasno. Poi u s tobom.
Ne, to bi bilo upadljivo. Uostalom, ako pronaete okomiti rov, da se niste
spustili u njega! Ne zna se kako se uti pobrinuo za to da nitko ne uspije
prodrijeti onamo. Budite prijazni prema ljudima da ih ne izazovete i nemojte se
laati niega prije nego to ja stignem k vama.
Oko nas se skupilo znatno mnotvo ljudi pa smo oekivali da e ih biti i
vie. Kad smo gostioniar i ja pokupili oruje naih drugova, mjetani opkolie i
njih i utoga pa povorka krenu.
Sad sam s handijom izvrio sve potrebne pripreme, otiao prvi do mosta i
uao u amac. Kolami stie brzo za mnom sa dvojicom slugu. Oni su veslali, a
on sjede na pramac dok sam ja upravljao kormilom.
Premda smo htjeli ostati s ove strane, ipak sam amac upravio na protivnu
obalu jer ondje nismo imali tako jaku struju. Kad smo stigli suelice traenom
mjestu, ja zaokrenuh kormilo.
Sluge su sad morale napeti svu snagu da nas ne bi zanijela jaka struja.
Upravio sam amac daleko iznad naega cilja. Vesla su se svijala kao da e
svakog asa pui, no najvie sam se brinuo hoemo li zaista ispod zelenoga
zastora nai ulaz u rov. Jo smo bili komad puta iznad njega. Pustih da amac
ponese struja i upravih ravno prema povijuama. Ako sam se prevario i ako su
ondje bile same stijene, amac se morao razbiti jer nas je struja upravo
mahnitom brzinom nosila prema tom mjestu,
Uvucite vesla! Sagnite se! doviknuh svojim pratiocima.
Smjesta su me posluali. Ja sam ostao uspravno sjediti jer bih inae morao
ispustiti kormilo. Od stijene smo bili udaljeni jo za dvije duljine amca, sad za

jednu sklopio sam oi da mi ih ne ozlijede grane onda me neto lupi po

licu kao da me je netko udario mekom metlom otvorih oi oko mene
duboka tama udarac sprijeda, dno amca zakripi nalazili smo se u rovu.
Hvala Alahu! duboko odahne gostioniar. Malo sam se po plaio.
I ja odgovorih. Da smo se ovdje namjerili na stijenu, opasno bismo
se okupali. Tko izvrsno ne pliva, bio bi izgubljen. Opipajte stijenu nema li
negdje kakav klin. Trebao bi da bude da o njega veemo amac.
Klin smo zaista nali, svezali amac o njega i zapalili fenjere to smo ih
ponijeli sa sobom. Svjetlo je bilo dovoljno jako da osvijetli hodnik jer je ovaj
bio uzak. Sluge ponesoe sa sobom zalihu lojanica.
Uzeo sam u ljevicu fenjer, a u desnicu revolver i krenuo naprijed. Budui da
smo nosili svjetiljke, mogao nas je svatko izdaleka ugledati, a lako je bilo
mogue da je uti ovdje ostavio kakvog straara da uva sunje.
Rov je bio tako visok da sam mogao hodati uspravno. Na dnu su mu se
nalazile daske vjerojatno da bi se po njima mogle lake voziti take. Hodali smo
veoma polako jer sam ja sigurnosti radi morao korak po korak ispitivati put.
Prolo je moda etvrt sata otkako smo uli u rov kad osjetismo da nas okruuje
mnogo hladniji sloj zraka.
Vjerojatno se pribliujemo onoj pukotini o kojoj je govorio Muharem
primijetih. Sad moram udvostruiti opreznost.
Nakon svega nekoliko koraka zinula je ispred nas iroka pukotina prolazei
cijelom irinom tunela. Nismo mogli razabrati ni koliko je duboka ni visoka.
Preko nje su vodile daske, jedna ispred druge, svega pola metra iroke.
To je ono mjesto u kojemu nas eka propast dobaci handija.
Efendijo, daj tano pretraiti to brvno.
Dodajte mi ueta!
Jednog na drugi povezali smo etiri ueta to su ih sluge ponijele sa sobom,
a onda to produeno ue sloili dvostruko pa su mi jedan kraj privezali ispod
ruku i oko prsiju dok su drugi kraj njih dvojica vrsto drala. Sagnuo sam se
tako da je svjetiljka gledala prema dolje i krenuo naprijed pregledavajui tano
put.
Preko pukotine bile su poloene tri jake grede. Jedna zdesna, druga slijeva, a
trea u sredini. Na srednjoj gredi leala je daska. Izmeu nje i ovih usporednih
greda ostao je prostor iri od jedne stope ispod kojega je zijevala hladna jezovita
dubina.
emu to? Zato grede nisu leale jedna tik druge? upitao sam se. Upravo
u tom ureaju opasnoga mosta morala se skrivati ona zamka.
Otprilike nakon osam koraka stigao sam do mjesta koje je pobudilo moju
panju. Tri uzdune grede bile su ovdje spojene jednom poprenom. Kad sam je
tano pretraio, opazih da ini osovinu koja se okretala u dvjema rupama,
izbuenim u pobonim gredama. Sad mi je cio ureaja bio jasan. Tko je jednom
bio na djejem igralitu i promatrao djecu kako se ljuljaju na gredi postavljenoj
poprijeko na drugu gredu, moe sebi lako predoiti taj opasan ureaj. Sad sam

znao i to zato su postojale one dvije pobone grede iju svrhu prije nisam
shvatio. One su meusobno vezale oba ruba pukotine. U sredini su bile spojene
gredom koja je predstavljala poprenu osovinu, a na njoj je leala srednja greda
s daskom. Ta je srednja greda na onom kraju, koji je gledao prema ulazu u rov,
imala vrsto uporite na rubu pukotine, ali na protivnom kraju ga nikako nije
imala. Zbog toga je ovjek mogao sigurno sii do sredine brvna, do osovine.
im je meutim krenuo dalje, onda bi onaj dio grede, koji je leao prema
unutranjosti rova, prevagnuo i sagnuo se u ponor dok se stranji dio uzdigao. U
tom sluaju morali su svi koji su se nalazili na dasci pasti u jezovitu dubinu i
ondje se smrskati. S time je raunao alim. Okrenuo sam se i svojim pratiocima
saopio to sam ustanovio.
Znai li to da uope ne moemo prijei? upita handija.
Sigurno moemo, jer uti takoer prolazi kroz taj rov. Mora dakle da
postoji ureaj pomou kojega se opasna pomina greda dade privrstiti na oba
kraja ili bar na onom koji lei nasuprot. Pogledajmo dakle!
Vratio sam se natrag i mi poesmo pregledavati grede. Ta srednja greda je s
ove strane leala na rubu kamena neprivrena. Podigli smo njezin kraj, a
protivni se odmah spusti. Uzalud smo traili kakvu rupu, klin ili kraun s kojim
bi se mogla greda na naoj strani privrstiti.
Moram dakle prijei preko nje rekoh.
Nikako! Past e zabrinuto me opomenu Kolami.
Neu. Vi ete dotle ovdje tako vrsto pridravati gredu da se ona ne
podigne. Onda se ne moe ni na protivnoj strani spustiti. Vas trojica ste
dovoljno snani da me moete drati. Tei ste od mene. Osim toga ja visim na
uetu. Sad kleknite i rukama se vrsto oprite o gredu. Kreem.
Nije mi bilo ba lako pri dui kad sam po uskoj dasci ponovo preao preko
ponora, ali sretno sam stigao na drugu stranu. Ondje sam u svjetlu fenjera
odmah opazio kako se greda dala privrstiti. Protivni kraj te grede bio je u zraku
i nije dosezao rub pukotine. Na njemu su bila privrena dva eljezna koluta, a
sa stijene rova visjela su dva lanca s kukama. im su kuke bile zakvaene u
kolutove na gredi, nije se greda vie mogla spustiti, ve se vrsto drala o stijenu.
No, jesi li pronaao u emu je stvar? upita handija.
Jesam. Sad u prikvaiti gredu, a zatim moete prijei bez opasnosti.
estoko sam povukao lance i uvjerio se da su pouzdani, a zatim zakvaih
kuke. Ona tri ovjeka prijeoe, pogledae jednostavni ureaj i mi krenusmo
dalje. Razumljivo je da se sve to odvilo veoma polako jer nam je ivot ovisio o
pomnji kojom smo to izvodili. Sad smo bre krenuli naprijed. Na svom satu sam
vidio da je prolo ve vie od pola sata otkako smo izali iz amca.
U rovu, koji se neprekidno polako uspinjao, nismo vie naili ni na kakve
tekoe. Otprilike nakon tri minute stigosmo u spomenutu veliku okruglu
prostoriju. Tu nije vie bilo golih stijena. Posvuda oko nas uzdizali su se zidovi.
U njima smo opazili pet vrata, etiri niska i jedna visoka i uska. Ova posljednja

nisu imala kraun pa smo ih mogli otvoriti samo tako da ih probijemo. Ostala
vrata bila su izvana zatvorena kraunima.
Iza tih niskih vrata nalaze se zarobljenici razjasnih, povukoh kraun i
otvorih najblia vrata. Ugledali smo mranu rupu, duboku otprilike dva metra,
iroku metar i pol i isto tako visoku u kojoj je na goloj zemlji leao neki ovjek.
Noge su mu, kako nam je to opisao ve Englez, bile okovane u eljezne kolute.
Tko si ti? upitah.
Odgovorila mi je kletva.
Reci tko si! Doli smo da te spasimo,
Ne lai! grubo odvrati zatvorenik.
Istina je. Mi smo neprijatelji utoga pa te hoemo ...
Uto me prekinue, Odjeknula su dva poklika. Jednim je viknuo jedan od
slugu, a drugim se javio uti.
Ja sam kleao pred jamom gurnuvi u nju fenjer. Kolami je uao kraj
mene, a sluge su se nagnule iza nas da zavire u jamu. Za to vrijeme su se
kripajui otvorila visoka vrata; uao je Perzijanac.
Okrenuh se sluzi i zapitah;
to je?
Vrata jame bila su naime tako otvorena da nisam mogao vidjeti utoga.
Eno, tamo tamo je! odvrati sluga pokazujui prema visokim
vratima.
Skoih na noge i provirih preko vrata.
Drite ga! viknuh prepoznavi utoga.
Oito se silno prestraio to nas vidi ovdje i sav se ukoio od uda. U ruci je
nosio dlijeto ili neto slino. Moj ga poklik privede k svijesti.
O Hasane, o Huseine! viknu i baci dlijeto prema mojoj glavi.
Neete me uhvatiti, pseta!
Morao sam strelovito unuti iza vrata da me ne pogodi. Kad sam se opet
uspravio, ugledah Kara Nirvana kako nestaje u rovu. Kanio je pobjei istim
putem koji je nas doveo ovamo. Budui da smo bili ovdje, morao je postojati
amac kojim je mogao pobjei. Siao je odozgo kroz okomito okno, ali se nije
smio vratiti istim putem jer su u meuvremenu onamo stigli ljudi od kojih se
pod bilo kakvom izlikom udaljio. Opazili bi ga pa bi tako bio otkriven ulaz u
okno.
Pobjei e! Za njim! viknuh, poloih fenjer na pod i jurnuh u rov.
Ponesi svjetiljku! viknu handija za mnom.
To nikako nisam mogao uiniti. Namjerno sam ostavio fenjer. Vidio sam da
uti i sad ima kubure za pojasom. Svjetiljka u mojoj ruci omoguila bi mu da
puca u me. Zato sam trao u mraku za njim.
To dakako nije bila laka stvar. Rairio sam ruke, dotiui stijene sa strane i
tako trao to god sam bre mogao. Dva puta sam naas zastao da osluhnem
neu li uti bjeguneve korake, ali to je bilo uzalud jer je iza mene trao Kolami
sa svojim slugama, a buka to su je oni podizali zagluivala je um utovih

koraka.
Uostalom, taj progon je bio opasan, premda nisam nosio fenjer. uti me
uope nije ni trebao vidjeti. Bilo bi dovoljno da je zastao i povukao kubure.
Topot mojih koraka bio je dovoljan da ga upozori na me. Ja bih na njegovom
mjestu svakako tako postupio. Dvije nabijene dvocjeme kubure, dakle etiri
metka, a k tome jo i no bili su dovoljni da nas pobije. Ipak sam raunao na
njegovu naglost koja e mu vjerojatno onemoguiti da mirno razmisli.
Tako smo jurili to god smo bre mogli. Preraunao sam se vjerujui da e
ga prepast nezadrivo tjerati dalje. Ipak je bio zastao jer je odjednom ispred
mene prasnuo hitac koji je u tom uskom niskom hodniku desetorostruko
odjeknuo. U svjetlu hica opazih da se strijelac nalazi jedva dvadesetak koraka
ispred mene. Metak me nije pogodio. uo sam. kako je udario u stijenu. Brzo
izvukoh revolver i opalih dva, tri puta.
uti se podrugljivo nasmija. Potrao je dalje i opalio jo jednom, Kako sam
u bljesku hica opazio, stajao je nasred daske koja je vodila preko ponora.
Polaganije sam poao za njim i stigao do ruba pukotine. Ovdje sam se pipajui
uvjerio da su lanci jo prikopani pa sam tek onda stupio na usku dasku koja je
vodila preko ponora.
Sad je doao opasni trenutak. Ako je stajao prijeko na kraju daske i ako me
napadne prije nego to stupim na vrsto tlo, bit u izgubljen. Da ga sprijeim u
tome, ispalih jo preostala tri metka iz svoga revolvera. Ponovni smijeh me je
uvjerio da ga nisam pogodio. Po zvuku smijeha razabrao sam i to da uti nije
stajao uz rub ponora, ve da je pohrlio dalje.
Sad vie nisam oklijevao da potrim za njim. Preavi preko pukotine, bacih
pogled unatrag. Opazio sam svjetlo fenjera. Handija nije daleko zaostao za
mnom. Jurili smo sve dalje i dalje. Stenjao sam od napora, esto sam se
poskliznuo po vlanim i klizavim daskama, Onda ponovo prasnu ispred mene
hitac, a ja odgovorih iz drugog revolvera. Bojei se da bi zloinac ipak mogao
mirno stati i zaista me pogoditi, ispalio sam postepeno, neprekidno trei, svih
est metaka drugog revolvera. Zatim posegnuh da iz pojasa izvuem no ali
ga vie nije bilo. Jesam li ga istrgao zajedno s revolverom ili mi je ispao dok
sam kleao pred onom tamnikom rupom, to nisam znao.
Bilo mi je kao da lov traje ve itav sat. Onda se ispred mene razabere neko
mutno svjetlo. Stigao sam do ulaza u rov. Kad bi ovjek uao u njega izvana, iz
bijeloga dana, uinilo bi mu se da je u rovu potpuno tamno. Kad se naprotiv
neko vrijeme zadravao u tami, onda su oi hvatale ono nekoliko zraka svjetla
to su prodirale kroz zastor povijua pa je predmete u unutranjosti rova mogao
razabirati bar po obrisima. Zastao sam.
Preda mnom je leao amac. uti ga je upravo odrijeio s klina i skoio u
njega. uo je da sam mu blizu pa mi doviknu:
Ostaj mi zdravo, pasji sine! Samo ti si znao za tu jamu i nitko drugi.
Nitko je nee otkriti niti e vas potraiti ovdje. Poderite jedan drugoga od
gladi!

U onom prvom trenutku zapanjenosti nisam ni pomislio da bismo se u

najgorem sluaju mogli spasiti plivanjem. Povjerovao sam njegovim rijeima.
amac nije dakle smio otii. Zato se zaletih i skoih u amac; uti je u njem
stajao uspravno opirui se obim rukama o zid kanala da bi se tako otisnuo protiv
pritiska struje koja je nadirala u kanal. Ovaj je bio odvie uzak da bi se mogao
posluiti veslima. amac zatetura od moga skoka. Izgubio sam ravnoteu i pao,
a uti na me.
Jesi li ovdje? siknu mi on u lice. Dobro mi doao! Sad si moj!
Zgrabio me je jednom rukom za vrat, a ja ga uhvatih za obje ruke. Osjetio
sam kako desnicom posee za pojas. Znao sam to taj trenutak znai za me. Ako
se prema takvom protivniku ma i najmanje otkrijem, bio sam izgubljen. Brzo
kliznuh rukom niz njegovu nadlakticu pa dolje sve do runog zgloba i ovaj tako
vrsto stisnuh da je zavikao od boli i ispustio oruje. Nisam znao je li to bio no
ili kubura. Zatim skupih koljena i odgurnuh Perzijanca. U narednom sam se
trenutku uspravio, ali i on takoer. Stajali smo svega jedan korak udaljeni jedan
od drugoga. Kao kroz maglu opazih da mu ruke izlaze iz pojasa i pruaju se
prema meni. Udario sam ih akama tako da su se sudarile. Hitac prasnu. Ili su to
bila dva? Ne znam. On zaurla.
Onda drukije! Mene neete dobiti!
Tren kasnije skoio je u vodu. Ugledao je handijin fenjer koji mu se
pribliavao.
Taj Perzijanac je zaista bio ludo smion. Trebalo je mnogo vie od obine
sranosti da bi se skoilo u taj vir. Pokuao sam da izguram amac, ali struja je
takvom silom nadirala u kanal da sam opazio da e potrajati dulje vremena da
izguram amac u rijeku. Dotle e uti nestati. Ili e se utopiti, ili spasiti.
Okolnost da se usudio skoiti u vodu odavala je da je dobar pliva. estoka
struja morala ga je brzo odnijeti. Pobjegne li mogao bi pojahati u susret
Galingreovoj obitelji koju smo htjeli opomenuti, mogao se sjediniti s Hamd el
Amazatom i...
Dalje nisam mislio. Otkako je Kara Nirvan iezao u vodi prole su jedva
dvije sekunde. Odbacio sam prsluk i kaput, sjeo na klupu amca, strgao visoke
izme s nogu i doviknuo u rov:
Plivat u. Brzo u amac i za mnom!
Zaboga, nemoj! Poginut e! viknu Kolami sav uasnut.
Ali ja sam ve bio u vodi. Nisam skoio u nju jer kod onakvih virova bilo je
bolje da ovjek ostane na povrini. Glavna stvar je bila da estito zaplivam, ne
prsima, ve postrance.
Tek to sam se glavom probio kroz zastor od povijua kad me zgrabi vir.
Pritisnuo me je o stijenu pa sam se neko vrijeme morao boriti samo da ostanem
gore, na istom mjestu. Onda mi se primakne ovei val i razbije se na hridini. To
je bio pravi trenutak; prepustio sam mu se, pa jo i sam vrsto zamahnuo
rukama i tako brzo jurnuo niz vodu da sam i nehotice sklopio oi.
Kad sam ih opet otvorio, nalazio sam se izmeu dvije struje koje su se neto

ispred mene sudarale i stvarale opasan vrtlog. Bilo je to usred rijeke. Toga sam
se vrtloga morao uvati. Odmah skrenuh u stranu, ali morao sam se dugo
naprezati dok mi nije uspjelo da prijeem struju i da stignem u mirnu, sigurnu
vodu.
Tek sad sam se mogao osvrnuti i potraiti utoga. Gazei vodu, uspravio
sam se kad li se on pojavi upravo iz onog vrtloga kome sam se ja tako bojaljivo
uklonio. Iskoio je iz vode gotovo punom polovinom tijela, bacio se u pravom
dupinskom skoku i svladao vrtlog. Zatim zapliva prema onoj obali kraj koje sam
i ja plivao.
Nisam mogao drukije, morao sam se diviti Perzijancu. Bio je mnogo bolji
pliva od mene. Nije mu padalo ni na um da izbjegne vrtlog. Znao je dodue da
e ga taj ugrabiti, ali i opet izbaciti. No usprkos tome trebalo je divne smionosti
da se baci u vrtlog. Sad se nalazio postrance od mene i plivao prema obali ne
okreui se; zato me nije ni opazio.
Nisam smio oklijevati, morao sam odmah za njim. Drei ruke i noge ispod
vode tako da nisam izazivao nikakve umove, plivao sam za njim. Vjerojatno
sam plivao bre od njega jer sam mu se uskoro toliko pribliio da umalo to
nisam dodirnuo njegovu nogu. Ali obala je bila ve blizu. Sad mi je preostalo
jedino da se posluim prepadom. Kara Nirvan nije imao oruja kao ni ja.
Oekivalo me je dakle ono to sam elio izbjei: borba golim rukama.
Obala je ovdje bila plitka i pokrivena naplavljenim ljunkom pa se
postepeno uzdizala. Kad je uti osjetio ispod sebe dno, uspravi se i krene prema
obali gazei vodu koja se s njega slijevala. Zato i nije uo da iza njega dolazi jo
netko. Budui da sam svoje korake prilagodio njegovim, on ih nije uo. Pri
tome sam podigao okrugli ljunak krupan poput ake da se njime posluim kao
orujem.
Sad je on stajao ve na suhom, ispruio ruke, kliknuo pobjednikim krikom,
napola se okrenuo i pogledao prema ulazu u rov. Iz njega je upravo izaao
amac. Sve dotle su ona tri ovjeka trebala da svladaju silni pritisak vode.
Pasji sinovi! Vas u jo dobiti u ruke! vilknu uti i okrene se opet
prema obali. Ja sam stupio dva koraka u stranu i sad sam se naao ravno
suelice s njim.
A ja u dobiti tebe! odgovorih mu.
Zaprepastio se vie nego to sam to oekivao. Ukoio se od prepasti, i prije
nego to se uspio snai, tresnuh ga kamenom po glavi da je klonuo na obalu.
Ali taj ovjek bio je premoan protivnik. Ako sam ga samo kratkotrajno
omamio, onda bi ishod nae borbe jo uvijek mogao biti opasan za me. Zato
sam Perzijancu, im je pao, strgao dugaak pojas s tijela pa mu svezao ruke
iznad laktova na leima. Morao sam se dobro osigurati.
Tek to sam to uinio, on se osvijesti. Oi su mu bile jo zatvorene kad se
trgne i pokua skoiti na noge, ali mu to nije uspjelo. Onda razrogai oi, zapilji
se u me, trgne gornji dio tijela pa se zaista uspravi. Onda se dlanovima podupre
o bokove da prekine spone. Sreom su odoljele.

Sve se to vrlo brzo odvilo. Ali ja sam isto tako brzo skinuo svoj pojas, a
onda udarcem noge odgurnuo utove noge prema natrag tako da je pao
potrbuke. as zatim sjedio sam mu na koljenima i svezao mu i noge. Nije se
mogao braniti jer su mu ruke bile na leima,
Tako! zasoptah ustajui. Sad znamo tko koga ima. Tamo prijeko u
rovu nee ljudi jedni druge poderati, a ti e estitim stanovnicima Rugove
razjasniti kako si mogao tako brzo stii u rov kojega uope ne poznaje.
avole! siknu on. Stostruki avole! Zatim sklopi oi i osta
mirno leati.
Struja je zahvatila amac i strelovito ga nosila niz rijeku. Ljudi u njemu
zaveslae prema meni.
Efendijo, mislili smo da si izgubljen! doviknu mi Kolami ve
izdaleka. Tko to lei kraj tebe? uti?
Nebesa! Ima li ga dakle?
Imam
Onda brzo! Momci, pritisnite veslima!
Sluge zaveslae tako snano da je amac napola izletio na suho. Sva trojica
iskoie iz njega i pourie k meni.
To je on, da, to je! pobjedonosno e handija. Kakav si ti pliva,
efendijo! Kako ti je uspjelo da ga svlada?
To ti mogu i kasnije ispripovjediti. Sad ga odnesite u amac. Njime emo
mnogo bre stii nego da ga nosimo. Moramo smjesta poslati glasnika gore u
karaulu da ljudi doznaju da im nisam lagao. Budui da dosad nisam doao, oni
bi mogli napasti moje pratioce.
Uinili smo tako kako sam rekao i ve nakon nekoliko minuta pristadosmo
uz most. Jedan od momaka potri gore do karaule dok je Kolami odnio utoga u
svoj han.
Uzeo sam kaput, prsluk i izme u ruke pa u turskim arapama potrao za
njima. Skoivi u vodu, nisam pomislio na to da skinem fes, ali on mi je vrsto
ostao na glavi. U hanu sam morao skinuti sa sebe mokru odjeu. Uzajmiti hlae,
znailo je opasnost s obzirom na ona zooloka otkria to ih je Lindsay doivio
sa svojim fesom. Sreom je gostioniar imao jedne nove hlae to ih jo nije
nosio pa sam ih navukao.
Tek to sam se odjenuo, pojavi se mali Halef s Englezom. Englez je hodao
golemim koracima, a Halef skakutao kraj njega kao mala poni kraj dugonoge
deve.
Je li istina? Imate li ga, ser? viknu Landsay irom rastvorivi vrata.
Eno ga tamo lei. Pogledajte ga samo, ser David!
Vjeran svojoj ulozi uti je i dalje drao zatvorene oi.
Mokar je! Sigurno borba u vodi? upita Lindsay.
Gotovo tako.
Je li bio u rovu?
Jest.

 Well! Onda vie ne moe poricati.

O, sidi ree Halef mora da je to bilo uasno tamo na onom
najopasnijem mjestu. Jedva ekam da sve doznam.
Ali za pripovijedanje nismo imali vremena jer su sad stigli i ostali. Dotralo
je cijelo selo. Svi su htjeli da vide i da uju. Mi meutim stadosmo na vrata i
propustismo samo muhtara i seoske vijenike. S njima je doao i zaptija, debeo
kao Falstaff. i naoruan nekom limenom cijevi koja je vjerojatno trebala
predstavljati trublju.
Kad su ti ljudi ugledali ljubimca njihovog kraja kako je svezan i mokar silno
se uzbudie. Muhtar ljutito povie:
Kako se moete usuditi da s Kara Nirvanom bez mog doputenja
postupate kao s uhapenikom!
Smiri se malo! hladno mu odgovorih. I najprije mi reci kako je
Perzijanac mogao otii od vas.
Ja sam mu to dopustio.
A zato i emu si mu to dopustio?
Htio je da dovede svoje sluge pa da i oni pomognu u traenju okna.
Oni su naprotiv imali pomoi u tome da vam onemogue traenje.
Uzalud smo ekali na tebe. Upravo to to nisi doao dokazuje da ima
neistu savjest pa zato zapovijedam da se smjesta odvee Perzijanac.
Ta je zapovijed bila upravljena debelom zaptiji, a taj se zaista odmah okrenu
da je izvri. Halef ga meutim uhvati za ruku i ree:
Prijatelju, ne diraj tog ovjeka! Tko ga dirne bez doputenja mog
efendije, ja u ga oplesti biem:
to kae? viknu muhtar. Ovdje nema zapovijedati nitko osim
mene, a ja kaem da e se Kara Nirvan odrijeiti.
Vara se! odvratih. Sad ja ovdje zapovijedam. Ako mi se opre, dat
u te takoer svezati i otpremiti u Prizren. Ti si najnii padiahov slubenik pa
ima sluati ako se ovdje nalaze vii slubenici. Kaem ti da mutesarifu nee
biti nimalo krivo budem li ti dao opaliti bastonadu. Ipak u se udostojiti da ti
ispripovjedim zato smo stigli u Rugovu, a ti e me sasluati i govoriti samo
onda ako ti dopustim. Vidim da vijenici tvoga sela jedva ekaju da uju moj
izvjetaj.
Uto se umijea Halef:
Ne, sidi! Kako bi takav otmjeni ovjek kao to si ti mogao napregnuti
usta da razjasni obinom kjaji zato se neto dogodilo ili zato treba da se
dogodi! Ja sam tvoja desna ruka i tvoj jezik pa u otvoriti oi tim oevima
Rugove tako da vide kakva su ovjeka imali kraj sebe i ne slutei da je roen u
dehenemu i da e odletjeti u dehenem.
Sad je poeo pripovijedati na svoj nain i to je dulje pripovijedao njegovi
su se sluaoci sve vie udili. Kad je onda spomenuo kako smo sreli Kolamija,
upade ovaj:
A sad molim da meni dopusti da nastavim poto ti ne zna to se

dogodilo u rovu.
Handija poe govoriti o tome kako je dugo sumnjao u utoga i doveo je to
u vezu s brojnim dogaajima koji su se odigrali u okolini. Tako je dobro sve
iznio da su se sluaoci i sami morali uditi zato i oni nisu prije tako pomislili
kao on. Kad je naposljetku ispripovjedio kako smo prodrli u rov i kako smo
uhvatili Perzijanca, uenju nije bilo kraja.
Samo muhtar je nijemo sasluao do kraja, a onda ree;
To, jo nita ne dokazuje! Mora da je Kara Nirvan traio rudarsko okno
pa mu je sudbina dopustila da brzo pronae jamu. Siao je dolje i namjerio se na
vas. Budui da ste prema njemu postupili neprijateljski, morao je pobjei.
Prema tome je ono to ste vi iznijeli kao njegovu krivicu zapravo vaa krivica
pa moram svoju zapovijed
uti! zagrmi Halef. Je li ti efendija dopustio da govori? ini mi se
upravo tako kao da si ti Perzijanev ortak.
Uto jedan od prisutnih staraca prie k meni. Uljudno se nakloni i ree:
Efendijo, ne ljuti se zbog muhtara! On je jedan od najneznatnijih ljudi u
selu pa je tu dunost dobio samo zato jer je nitko drugi nije htio preuzeti, poto
je spojena s gubljenjem vremena i neprilikama. Ja sam najstariji stanovnik
Rugove, a svi ovi ljudi ovdje e potvrditi da sam i najimuniji. Nisam htio da
postanem muhtarom, ali sad kad se radi o tako vanoj stvari, govorit u u ime
sela pa ti kaem da ti poklanjam povjerenje. Sad u izai da ljudima vani
reknem ono to smo uli. Zatim emo odabrati nekoliko njih koje e ti odvesti
u rov da oslobode zatvorenike. Oni e potvrditi tvoje izjave, a mi emo onda
utoga predati mutesarifu. On je ve vie godina pokuavao da ga uhvati. Sad
kad je otkriven, ne smijemo mu priskoiti u pomo zato to je stanovnik naega
sela, ve moramo sramotu, koju nam je nanio, oprati time da ga se odreknemo s
odvratnou.
Bila je to prava rije u pravo vrijeme. Starac izie. Dugo smo uli njegov
glas, a onda se zau takva buka da sam se pobojao da je uperena protiv nas. Ali
prevario sam se. Kad se starac vratio, bili su odabrani ljudi koji su trebali poi
sa mnom. U pet amaca smo ih prevezli.
Bojao sam se da e za vrijeme nae odsutnosti netko pokuati da oslobodi
utog. Zato upitah svoje drugove ne bi li ga oni htjeli uvati. Halef, Osko i
Omar su meutim svakako htjeli da pou sa mnom, samo je Englez rado pristao
da uva strau. Naposljetku mi handija ree da e zapovjediti svojoj posluzi da
nikoga ne puta u kuu. To je bilo dovoljno. utoga odvukosmo u neki kut, a
Lindsay sjede naoruan kraj njega.
Vani se mnotvo s potovanjem razmaklo pred nama. Budui da je samo
jedan jedini amac imao mjesta u kanalu, vrlo smo se polako iskrcavali. Svaki
prazni amac morao se vratiti prije nego to je naredni mogao zai u kanal.
Handija, koji je znao za ulaz, prelazio je iz amca u amac da slui kao
kormilar. Oni koji su prvi stigli u rov, morali su ekati na posljednje. Tako smo
se naposljetku svi skupili, svega esnaest osoba.

Moram spomenuti da smo sa sobom ponijeli mnogo fenjera. Svjetla je bilo

dovoljno tako da je svatko, tko nije imao fenjer, zapalio svijeu i nosio je u ruci.
Ja sam iao na elu. Prije nego to smo stigli do pukotine, ugledah svoj no.
Bio sam ga izvukao zajedno s revolverom pa sam ga sad zatakao natrag o pojas.
Dasku, koja je vodila preko pukotine, pomno sam ispitao prije nego to su ostali
stupili na nju. Naposljetku stigosmo u okruglu prostoriju. Vrata, pred kojima
sam kleao kad se pojavio uti, jo uvijek su bila otvorena. Ovaj put nas je
doekao zatvorenikov glas:
Dolazite li napokon? Gotovo sam oajavao!
Dakle, sad nam vjeruje da smo doli da te spasimo? upitah sagnuvi
se prema njemu s fenjerom u ruci.
Vjerujem. Razabrao sam to po rijeima to ste ih dovikivali jurei za
utim. Od onda je prolo vrlo mnogo vremena pa sam ve pomislio da ste
stradali.
Uhvatili smo ga, a ti e nastupiti kao svjedok protiv njega.
Moje e ga svjedoenje upropastiti, a isto tako e upropastiti ugljenara
koji mi je ubio sina.
Onda si ti sigurno Stojko, vlasnik onog svjetlog alata?
Da, zovem se Stojko. Odakle me poznaje?
To e kasnije doznati, a sad ti moramo najprije skinuti okove.
Okovi su bili od dvije polovine koje su se dolje pomicale u zglobu, a gore
zatvarale pomou vijka. Ono to je uti imao sa sobom i bacio s namjerom da
me pogodi u glavu bio je klju za otvaranje vijka. Potraili smo ga. Kad smo
oslobodili zatvorenika i kad se ovaj htio uspraviti, nije mogao. etrnaest dana
proveo je u istom poloaju pa je prvo morao razgibati udove. Bio je visok i
dostojanstven, ali sada nije izgledao kao ponosni gortak. Halef prie k njemu
tako da su ga osvijetlile svjetiljke i upita:
Stojko! Poznaje li ovaj oklop?
Poznajem! Moj je.
Oduzeli smo ga ugljenaru, a isto tako i sablju, handar i novac. Nalazio
se u dvije vreice.
I novac je bio moj, naime ako ga je bilo osam tisua est stotina pijastera.
Imao sam trideset srebrnih medzija, a ostatak se sastojao od zlatnih funti i
polufunti.
Tvoju imovinu smo spasili pa e sve dobiti natrag.
to mi koristi novac kad ne mogu oivjeti sina! Otiao je da dovede
cvijet svoga srca, a ubili su ga prije nego to joj je ugledao lice. Novac smo
ponijeli sa sobom da nakupujemo ovaca jer je u naim stadima izbila teka
poast Ali kako ste uspjeli otkriti ugljenarov zloin, a istodobno doznati da sam
ovdje?
To emo ti kasnije ispripovjediti odgovorih. Sad mi najprije reci
jesi li sam ovdje.
Ovdje kraj mene lei jo jedan ovjek koji govori turski, a ipak mora da

je stranac jer...
Prekinulo ga je estoko lupanje o vrata i istodobno zausmo:
Otvorite, otvorite!
Povukosmo kraum i naosmo jo jednog zatvorenika koji je isto tako bio
okovan.
Spaen sam, spaen! viknu on.
Zato si dosad utio?
Sve sam uo, ali sam mislio da je to kakva nova utova podlost. Kako
sam samo eljno ekao da me netko oslobodi, ali uvijek uzalud!
Bio je to Galingre, trgovac iz Skadra. On nije tako dugo leao u okovima
kao Stojko pa se mogao, im smo ga oslobodili, uspraviti, a uskoro i polako
hodati. Ostale tamnike rupe bile su prazne.
Stojko i Galingre ispripovjedie povijest svojih patnji. Tko je dosad sumnjao
u to da je Kara Nirvan uti, morao je sad izmijeniti miljenje. Pogled na ta dva
izmrcvarena ovjeka pobudio je kod svih prisutnih ogorenje prema zloincu.
Ljudi mu stadoe prijetiti, ali ja nisam vjerovao da bi to moralno ogorenje
moglo dulje potrajati. Arbanas se osveuje samo onda ako je njemu samome ili
lanovima njegove obitelji naneseno kakvo zlo. Ovdje se pak radilo o strancima
za koje mjetani nisu mogli imati nikakvo toplije sauee. U njihovu pomo
nisam se mogao odvie vrsto pouzdati.
Najprije je trebalo pregledati to mjesto. Ona uska vrata kroz koja je izaao
Perzijanac, bila su jo otvorena. Trebalo je istraiti kamo vode. Dogorjele
svijee zamijenili smo novima, a zatim poesmo s istraivanjem. Nekoliko
mjetana ostalo je kod Galingrea i Stojka.
Kroz vrata smo uskoro stigli u neku etverokutnu prostoriju u koju su
ulazila jo dva hodnika. Staza nije bilo, ali uz stijenu su se uzdizale ljestve
sline onima u naim rudarskim oknima. Kraj ljestava je visila prilino nova
uzica.
Kakvu je svrhu imala? Pomno sam je promotrio. Bila je vrlo tanka i tamne
boje. Kad sam je protro meu prstima, osu se s nje neki fini prah.
Dalje sa svijeom! doviknuh starcu kraj sebe. To je fitilj koji vodi
gore u ...
Dalje nisam stigao. ovjek se sagnuo da posve nepotrebno pogleda vodi li
taj fitilj do poda i pri tome mu se odvie pribliio sa svijeom. Smjesta je
plaviasti plamiak preletio preko mojih prstiju u kojima sam jo drao uzicu.
Natrag! Brzo natrag! viknuh problijedivi od prepasti.
Doi e do eksplozije!
Seljani su se ukoili. Moja tri druga imala su vie prisutnosti pa smjesta
iskoie u hodnik kroz koji smo stigli. Potrah za njima, a ostali za mnom.
Ubrzo zatim prasnu eksplozija.
Najprije smo uli neku muklu tutnjavu. Zidovi hodnika kroz koji smo hrlili
naprijed zaljuljae se, a sa stropa stade ipadati kamenje. Zatim je slijedila
grmljavina koju je prekinulo nekoliko udaraca, a na kraju prasak visoko iznad

nas pri emu je tlo ispod naih nogu zadrhtalo. Iznad nas je jo neko vrijeme
tutnjalo kao bubnjanje koje utihnjuje, a zatim se sve stia. Nali smo se opet u
okrugloj prostoriji.
to je to bilo? zasopljeno e onaj starac koji od prepasti i napora nije
mogao smoi dah.
Eksplozija odgovorih. Ti si zapalio fitilj pa se zbog toga vjerojatno
uruilo okno. Ona uzica je bila prevuena barutom.
Barut ne bi gorio jer je u oknu vlano pa se uti moda posluio grkom
vatrom.
Nje ve davno nema.
Ima, ima! Jo postoje ljudi koji poznaju tajnu pripaljivanja vatre koja
gori ak ispod vode. Budimo sretni da smo tako proli.
Poekajmo malo, a onda pokuajmo moemo li bez opasnosti zai u
okno.
Kad je prolo nekoliko minuta a da nismo vie nita uli, ja se s Halefom
vratih u hodnik. Na podu je lealo mnogo kamenja, a to smo dublje prodirali,
bivalo ga je sve vie. Stijene su bile pune pukotina, no ipak smo oprezno
prodirali dalje sve dok ne naosmo zakren put. Stigli smo do mjesta na kojem
je hodnik bio potpuno uruen pa se vratismo. Zato da se uzalud izvrgavamo
opasnosti? Zatvorenica su bili osloboeni, a sve ostalo nas se nije ticalo. Mogli
smo se vratiti.
Stojka su morali nositi, a i Galingrea podupirati. Budui da su njih dvojica
trebali najvie svjeeg zraka, odluili smo da ih prve iznesemo iz brda. Stigavi
do vode, spustili smo ih u amac. I ja sam uao s njima da uzmem kormilo, a za
mnom Kolami s jo jednim snanim ovjekom. Oni ostali morali su ekati jer je
drugi amac imao tek onda mjesta kad mi isplovimo.
Kad su nas opazili ljudi koji su stajali vani na obalama, poee glasno vikati.
Mnogi su pri tome pokazivali na brdo. Drugi su pitali je li nam uspjelo da
pronaemo traene ljude, a kad je handija to potvrdio, potrase usporedo s
amcem prema selu.
Ostali amci ekali su u mirnoj vodi na nas. Gostioniar prijee s drugim
veslaem u susjedni amac da ga odvesla u rov. Ja ih vie nisam trebao jer je
struja nosila amac pa je bilo dovoljno kormilo da s njime pristanem kod mosta.
Ondje su nas doekali radoznali ljudi koji su se toliko urili da su nas
pretekli. Oni podigoe oba osloboena ovjoka iz amca pa ih trijumfalno
unesoe u sobu u kojoj je Englez jo uvijek sjedio kraj utog.
Doli ste, ser ree. Vrlo je dugo trajalo. Jesu li to ta dvojica?
Da, to su vai drugovi po sudbini koji su zajedno s vama bili zatvoreni.
Well! Neka samo pogledaju ovu hulju kojoj sve to imaju zahvaliti.
Vjerojatno e mu za to dati jo i nagradu.
Usprkos opoj radosti, nisam vjerovao mjetamima. Da se ne bi koji od njih
potajice sporazumio s Perzijancem, dopustio sam samo jednom, onom, koji je
morao voditi Stojka, da ue za nama u sobu. Galingre je sad ve mogao prijei

onih nekoliko koraka.

Lako se dade zamisliti s kakvim su pogledima i rijeima spaseni ljudi
pozdravili svog muitelja. Poglede nije vidio jer je sklopio oi, a na rijei se nije
obazirao. Stojko se tako razgnjevio da mu je mrnja vratila vlast nad nogama.
Istrgao se svom pratiocu, pohrlio k utome i udario ga nogom viknuvi:
ugavo pseto! Uspio sam umai iz tvoje razbojnike jame, ali zato je sad
kucnuo tvoj as. Zavijat e pod mukama to u ti ih zadati!
Tako je upadne Galingre neka taj nitkov stostruko plati za ono to
je nanio nama i tolikim drugima.
Obojica su nepominog ovjeka stala tako estoko udarati nogama da sam
ih morao sprijeiti.
Ostavite ga! Nije on vrijedan da ga taknete, ma i nogom. Ima drugih ljudi
koji e preuzeti dunost krvnika.
Drugih? viknu Stojko, a oi mu mrko bljesnue. to trebam druge!
On pripada meni, meni! Sam u izvriti osvetu!
O tome emo kasnije govoriti. On ne pripada samo tebi, ve isto tako
svakome od nas. Zadovolji se sad time da si spaen. Nastoj da se oporavi. Neka
ti dadu rakije pa njome natari noge jer mislim da e ih ubrzo ustrebati.
Zatim se obratih ovjeiku koji ga je doveo:
Zato ste nam pokazivali na vrh hridine kad ste nas vidjeli da izlazimo iz
rova,
Jer se gore neto dogodilo odvrati on. Mora da se karaula sruila.
Vie se ne vidi. Mi smo prilino dugo ekali na vas kad je gore odjednom neto
strano zatutnjalo. Opazili smo kako se die praina, kako leti kamenje i vatra.
Neki su ljudi potrali po obali do onog mjesta s kojeg se vidjela kula. Kad su se
vratili, rekoe da je iezla.
Vjerojatno je sruena, a zajedno s njome i okno. uti je stavio minu ili
nekoliko mina da u sluaju potrebe zakri ulaz odozgo. Jedan od nas se svojom
svijeom neoprezno pribliio fitilju pa je dolo do eksplozije.
To znai da je sve srueno i da se vie nita ne moe vidjeti u brijegu?
To uti nije postigao. Urueno je samo okomito okno, ali kroz vodoravni
rov moe se ui. Jo uvijek moe svatko stii do onih izbica u kojima je uti
muio svoje rtve.
Postepeno su se opet skupili svi seoski vijenici. Kako li je utome moralo
biti pri dui! Lice mu se nije ni trznulo. Vladao se upravo kao kukac koji se u u
blizini neprijatelja pretvara kao da je mrtav. Kukac to ini od smrtnoga straha,
ali ovjek veinom od stida, pa tako ni o utome nisam vie mislio loe kao
prije. Seljani su ga opkolili i promatrali. Starac me upita:
to je s njim? Ne mie se, a oi su mu zatvorene. Je li mu se neto
dogodilo?
Jok, jok nije, nije! brzo odgovori Halef. On se stidi.
Ni te glasno i podrugljivo izgovorene rijei nisu navele utoga da se makne.
Stidi se? To je nemogue! Stiditi se moe samo netko tko je poinio

neto smijeno, ali djela ovog ovjeka nisu smijena, ve jezovita. Ovakav izrod
ne moe osjetiti stid. Uvukao se meu nas i varao nas duge godine. Posljednji
dani njegova ivota neka mu budu takvi da osjeti kakav ga pakao eka.
Efendijo, ti si mu strgao krinku pa e zato odrediti to da uinimo s njim.
Uto se muhtar progura do nas.
Sigurno doputa da ja odgovorim na to. Istina je dodue da si ti rekao
kako sam ja samo zato dobio slubu muhtara jer je nitko drugi nije htio.
Neemo se prepirati o tome je li to istina, ali kad ve jednom vrim tu slubu,
moram ispunjavati dunosti seoskog naelnika. Zato nitko nee odluiti to e
se dogoditi s Kara Nirvanom, osim mene. Tko mi porekne to pravo, ogreuje se
o zakon.
Tvoje rijei zvue dobro ree starac. Vidjet emo hoe li efendija
biti s tim zadovoljan,
Bit u zadovoljan bude li muhtar postupio po zakonu na koji se poziva
odgovorih.
Ja u ga se tano pridravati odvrati muhtar.
Dobro, onda reci to si odluio.
Najprije treba Perzijancu skinuti spone.
Zato?
Jer kao najbogatiji i najotmjeniji stanovnik sela nije navikao na takav
postupak.
Tako postupamo s njime zato jer je ubojica i razbojnik, a ne zato to je
najugledniji ovjek u selu.
Nipoto nije dokazano da je uinio ono zbog ega ga optuuje.
Nije, zaista nije?
Nije, jer to to ste ga nali u oknu, ne dokazuje upravo nita.
Ali ovdje su tri svjedoka, tri ovjeka koji se mogu zakleti da ih je
zatvorio! .
Onda e njegova krivnja biti dokazana tek poto oni prisegom potvrde
svoju izjavu. Ali ja sam samo jednostavni muhtar i ne smijem primiti tu prisegu.
Sve dotle moram Perzijanca smatrati nevinim pa zahtijevam da ga odveete.
Meni je svejedno kada e i pred kim e svjedoci potvrditi njegovu
krivnju. Uvjeren sam da je kriv. Uostalom, ti si kao muhtar odgovoran za sve
to se dogaa na tvom podruju. Posve je jasno ustanovljeno da su se ovdje
dogaala razbojstva i umorstva. Ne bude li utvrdio tko je kriv, dat u te svezati
i otpremiti mutesarif u u Prizren.
Efendijo! prestraeno viknu muhtar.
Da, upravo u to uiniti. elim da zloini budu okajani pa ako bude
uskratio da uhapsi krivca, to znai da radi u sporazumu s njim, postupat emo
s tobom kao i s njim. Sigurno si ve opazio da ne doputamo da se itko s nama
ali. uvaj se, dakle, da ne pobudi moju sumnju.
Muhtar se smeo jer sam mu vjerojatno pogodio pravu icu. Ako on i nije bio
utov saveznik, to je ipak mislio da e mu biti od vee koristi, bude li pomogao

bogatog Perzijanca. Od mene, stranca, nije mogao nita oekivati; inilo se

meutim da moja prijetnja nije promaila jer me upita prilino potiteno:
No, to zahtijeva? to treba da se dogodi?
Zahtijevam da se smjesta poalje glasnik u Prizren s vijeu da je uti
uhvaen. Ondje se nalazi padiahova andarmerijska konjica. Neka mutesarif
smjesta poalje jednog oficira sa andarima da odvede utoga i njegove
ovdanje sukrivce. Istraga se ima provesti u Prizrenu.
Kako si doao na pomisao da uti ima ovdje sukrivaca?
Uvjeren sam da je tako. Mislim tovie da i ti spada meu njih pa u se i
prema tebi tako vladati.
Efendijo! Zabranjujem takvu uvredu! Kako bih uope mogao otkriti te
sukrivce?
To mora znati kao predstavnik policijske vlasti. Okolnost da si stavio
takvo pitanje siguran je dokaz da nisi sposoban da svoju slubu vri tano i
pravedno. I to u javiti mutesarifu. Ako mjesni muhtar nije dorastao svojim
dunostima pa ako k tome, umjesto da postupa prema zakonu, brani i zatiuje
okrivljenika, ne smije se uditi to mu uskrauju poslunost. Zahtijevam
pouzdanog glasnika. Ako odmah odjae, on e za est ili sedam sati stii u
Prizran. andari mogu onda u toku noi stii ovamo.
To nije mogue.
Zato?
Odvie je zamreno to odailjanje glasnika. Ja u meu ovdanjim
graanima odabrati nekoliko pratilaca koji e Kara Nirvana otpratiti u Prizren i
odnijeti moj izvjetaj.
Tako! Vrlo lijepo od tebe. Oni e ti veoma brzo donijeti tvoj izvjetaj
natrag.
Kako? Zato?
Jer im je uti pobjegao ili bolje rei jer su ga pustili na slobodu. Ne,
dragi moj, tako ja to nisam mislio. Na licu ti itam misli. Odavde e krenuti
glasnik i dok ne stignu andari, bit e uti dobro uvan.
Tko e ga uvati? Svakako ja i moj zaptija.
Ne. Mi sami emo preuzeti strau. Moe se mirno vratiti kui i odrati
svoj kef. Ja u ve pronai mjesto gdje e nam zatvorenik biti siguran.
To ne doputam prkosno e on.
Oho! Govori uljudnije jer u ti inae dati odrapiti bastonadu. Ne zaboravi
da u sam razgovarati s mutesarifom i da u mu rei kako si se protivio tome da
slui pravdi. Sad emo poi u Kara Nirvanov han. Pobrini se za to da nas onaj
narod vani ne smeta. Ne budu li mi ljudi iskazali ono potovanje na koje imam
pravo, dat u te zatvoriti u tvoj vlastiti zatvor i izbatinati te po tabanima da nee dugo moi stajati.
Ovu sam posljednju prijetnju izrekao da iznudim njegovo potovanje. Ali
moje rijei nisu postigle ono to sam elio. Muhtar odgovori:
Sad sam te dovoljno sluao. Ako jo samo jednom izrekne kakvu

neuljudnost, onda e ti biti onaj koji e dobiti batina.

Tek to je to izgovorio kad ga bi etiri, pet put tako oplete po nogama da je
glasno kriknuo, i skoio u vis. Istodobno ga Osko i Omar zgrabie. Halef me
upita:
Mogu li, sidi?
Da, jo deset estitih udaraca po hlaama, ako te u tome pokua sprijeiti,
dobit e takoer deset udaraca.
Rekavi to, osvrnuh se prijetei po sobi. Nitko od prisutnih nije izustio ni
rijei, premda su se zgledali.
Osko i Omar su tako vrsto drali muhtara na podu da se uzalud opirao.
Efendijo, ne daj da me tuku! zamoli me. Znam da te moram sluati pa
u uiniti sve to trai od mene.
Onda u ti oprostiti, ali nipoto iz obzira prema tebi, ve iz potovanja
prema ljudima koji su ovdje prisutni. To su najstariji mjetani Rugove pa
njihove oi ne treba da povrijedi pogled na bi. Ustaj i moli za oprotenje.
Osko i Omar ga ispustie, a muhtar se nakloni i ree:
Oprosti, efendijo! To se vie nee dogoditi.
Pri tome sam meutim po njegovom podmuklom pogledu razabrao da e
iskoristiti prvu priliku, da se osveti, no ipak odgovorih popustljivo:
Nadam se. Zaboravi li to obeanje, uinit e to na svoju tetu. Pobrini
se za to da nas nitko ne smeta. Sad moramo krenuti, najprije k utovoj kui, a
zatim do karaule da pogledamo to se ondje dogodilo,
Efendijo, i ja moram prisustvovati, ali ne mogu tako daleko pjeice
javi se Stojko.
Onda sjedi na svog konja. Mi smo sa sobom doveli tvog alata.
Vi ste ...
Nije nastavio. Pogled mu je pao vam na trg i ja opazih da mu se na licu
pokazalo radosno iznenaenje. On pouri k prozoru i dovikne kroza njega:
Ranko! Jeste li doli da me potraite. Evo me ovdje! Uite, uite ovamo.
Vani je stajalo est jahaa naoruanih do zubi, na divnim konjima. uvi
zov svog plemenskog poglavice, probie se svojim konjima kroz mnotvo,
sjahae i uoe u kuu. Ne obazirui se u prvi mah ni na to drugo, pourie k
Stojku da ga srdano pozdrave. Najmlai od njih upita vrlo iznenaeno:
Ti ovdje u Rugovi? Zar niste stigli dalje? to se dogodilo? Gdje je
Ljubimko?
Ne pitaj! Jer ako ti odgovorim, osveta e ti utisnuti no u ruku.
Osveta? to kae? Zar je mrtav?
Da, mrtav, ubijen!
Mladi ustuknu za korak, trgne no iz pojasa i vikne:
Ljubimko, koga sam volio, tvoj sin, sin moga strica je ubijen? Reci mi
tko je ubojica da ga moja otrica odmah pogodi! Ah, onaj ovjek nosi njegov
oklop to je ubojica!
Stoj! viknu Stojko, uhvativi za ruku bijesnog mladia koji se htio

baciti na Halefa. Ne napadaj njega jer me je on spasio. A ubojica nije ovdje.

Gdje je? Brzo mi reci da odjaem i da ga ubijem.
Taj ovjek, kojemu nije bilo jo ni trideset godina, bio je pravi gortak.
Njegova visoka i ilava pojava bila je odjevena u crvenu tkaninu ukraenu
zlatnim kiankama i resama. Na nogama je imao opanke od jednog jedinog
komada koe s jednim laniem privrenim o donji rub hlaa. Suncem
opaljeno lice bilo mu je otro rezano. Imao je guste brkove ije bi vrhove mogao
zadjeti za ui, a pogled tamnih oiju bio mu je kao u orla. Teko onome kome je
taj ovjek prisegao osvetu!
Stojko ispripovjedi to mu se dogodilo ovdje i kod ugljenara. Ranko ga je
utke sluao. Prevario bi se svatko tko bi oekivao da e sad prasnuti gnjevom.
Kad je njegov stric svrio svoj izvjetaj, Ranko pristupi k meni, Halefu, Osku,
Omaru i Englezu pa nam se uljudno nakloni rekavi:
ivjeli! Najprije hvala, zatim osveta. Vi ste ubojice pohvatali, a zatim
oslobodili mog strica. Zatraite od mene sve to je mogue i ja u to uiniti, ali
ne traite milost za one koje mora pogoditi na elik. Mog strica nije bilo puna
dva tjedna kod kue. Zabrinuli smo se za njega i za Ljubimka pa smo poli u
Bateru. Stigli smo ovamo i zaustavili se da popijemo gutljaj rakije kad nas je
stric pozvao s prozora. Neemo vie jahati u Bateru, ve do ugljenarove pilje.
On i njegovi sluge, ti ubojice, poi e s nama u nae selo da bi muevi i ene
naeg plemena vidjeli kako osveujemo smrt onoga koga smo voljeli i koji je
jednom imao postati naim glavarom.
Da, odjahat emo do ugljenara odobri njegov stric. Moj sin je
mrtav pa si sad ti budui glavar plemena i kao takav ima dunost da mi
pomogne da kaznimo umorstvo. Ali najprije moramo ovdje izvriti svoju
dunost. Dobro je da ste doli. Time smo dobili est hrabrih ljudi koji e nam
pomoi.
U tome je imao pravo. Pomo estorice takvih ljudi bila je vrlo dobro dola.
Sad nas je zajedno s Galingreom bilo trinaest, dodue mala etica, ali ipak
dovoljna da stanovnike sela natjeramo na poslunost.
Kad su stigla ona estorica Stojkovih suplemenika, muhtar je izaao. uli
smo da neto govori ljudima koji su se vani okupili. Nismo mogli razumjeti
njegove rijei jer je govorio priguenim glasom. To mi se uinilo sumnjivim,
Ako je govorio kako treba, mogao je govoriti glasno. Onom starcu, koji je
dobrovoljno pristupio naoj strani, rekao sam to sumnjam i on izae da bi u
sluaju potrebe sprijeio muhtara da podjari ljude protiv nas.
Zatim je Halef vratio Stojku novac koji mu je bio ugrabljen. Ovaj ga odmah
prepozna. Malian skine oklop i demekinju te ga zajedno s bodeom vrati
Stojku. Stojko je meutim oklijevao da ih primi. Nekoliko je minuta razmiljao,
a onda se obrati meni;
Efendijo, imam jednu molbu pa se nadam da e mi je ispuniti.
To u vrlo rado uiniti, samo ako budem mogao.
Lako e moi. Vi ste me spasili. Znam da bih bez vas umro tekom

smru. Zbog toga je moje srce puno zahvalnosti prema vama pa bih to htio i
dokazati. Oruje to mi ga Hadi Halef Omar sad eli vratiti, staro je nasljedstvo
moje obitelji. Moj sin, koji ga je trebao nositi, mrtav je. Pogled na to oruje bi
mene i moju obitelj stalno podsjeao na to kako je Ljubimko umoren pa bih ti
ga volio pokloniti u znak zahvalnosti. Za tebe je oklop naalost premalen.
Halefu pristaje izvrsno pa te molim za doputenje da mu ga mogu pokloniti.
Halef ga prekinu ushieno kliknuvi, a Stojko nastavi :
Sablju i kamu dobit e ti da me se sjeti kad ih bude pogledao.
Halef me je veoma napeto promatrao. Moj je odgovor imao odluiti smije li
primiti taj bogati poklon ili ne. Njemu za ljubav rekoh:
to se tie oklopa, ne mogu rei ni da ni ne. Njega si nakanio pokloniti
Halefu pa neka on sam odlui eli li ga primiti,
Odmah, odmah! viknu malian i poe smjesta prikapati oklop.
Kako e se samo Hana, najljupkiji cvijet meu svim enama, uditi i radovati
kad stignem k njoj tako se srebrno svjetlucajui. Kad me ugleda izdaleka,
pomislit e da joj se pribliuje kakav junak iz eherezadinih pripovijesti ili
glasoviti vojskovoa Saladin. Zavidjet e mi najhrabriji ratnici plemena.
Pobudit u udivljenje ena i djevojaka pa e pjesmom slaviti moju smionost im
me ugledaju. Moji neprijatelji e pak pobjei u strahu i prepasti jer e po
sjajnom oklopu prepoznati mene, nesavladivoga Hadi Halefa Omara Ben
Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara!
Halef je kraj svih svojih bogatih doivljaja i iskustava sauvao pravu
djetinju ud. Premda je sve to izrekao pretjeranim zanosom, ipak se nitko nije
usudio da se nasmijei. Stojko mu je naprotiv rekao vrlo uljudno i s mnogo
potovanja:
Drago mi je da ti se oklop svia. Neka on onoj najljupkijoj rekne koliko
sam ti duan zahvalnosti. Nadam se da ni efendija nee prezreti moje darove.
Ne moe biti ni govora o kakvom preziranju odgovorih.
Ja ih samo zato ne mogu primiti jer su odvie skupocjeni. Ne smije sam
sebi oteti blago to su ga tvoji preci smatrali svetim.
Njegovo se lice smrai. Dobro sam znao da je gotovo smrtna uvreda odbiti
poklon takvoga gortaka, ali sam drao da e Stojko ipak biti iznimka i da se
nee naljutiti. Pa ipak je njegov glas zvuao gotovo estoko kad me je upitao:
Efendijo, zna li to radi ovjek moga plemena ako mu netko odbije
poklon?
Jo nikada nisam imao prilike da to doznam.
Onda u ti ja rei. On se osveuje zbog te uvrede ili pak, ako je ovjeku
koji ga je uvrijedio duan zahvalnost, onda unitava dar koji je ovaj prezreo. Ali
ni u kom sluaju ga ne prima natrag. Bilo bi odvie nezahvalno prema tebi kad
bih se sad na tebe razljutio jer ti si mi spasio ivot pa mi i sad eli dobro. Zato
mogu svoju srdbu upraviti samo na predmete koji ti se nisu svidjeli. Unitit u
ih.
On izvue sablju iz korica i svine otricu sve vie i vie tako da je

naposljetku morala pui. Uto dooh na spasonosnu misao.

Stoj! Primam tvoj poklon. Ali pogledaj moj pojas sav naikan orujem!
Gdje da smjestim jo sablju i kamu? Ili zar ti je moda drae da ta dva komada,
od kojih je svaki pojedini dostojan pravoga kneza ponesem kui i da ih objesim
na zidove da ondje raju.
Stojkovo se lice razvedri.
Efendijo, tvoja je stvar to e poeti s njima. Svakako su u dobrim
rukama. Radi s njima to hoe jer su oni odsad tvoje vlasnitvo.
Rekavi to utisne mi bode i sablju u ruke.
Hvala. Odmah e vidjeti to u uiniti s njima pa mislim da e s tim
biti sporazuman. Osko, to kae za tu demekinju? Uzmi je! Tvoja je!
Efendijo viknu Osko branei se, ali pri tome nije mogao odoljeti da
eljno ne pogleda u oruje. Pa valjda nee ...
Hou! Sablja je tvoja! Ne moe zaostati za Halefom koji je dobio
lanani oklop jer si ti isto toliko pridonio osloboenju toga ovjeka kao i Halef.
A ti, Omare, hoe li uzeti kamu?
Sin pustinje bio je manje suzdrljiv od Crnogorca jer je pohlepno posegnuo
za orujem to sam mu ga pruio.
Efendijo, ti i ne zna kako si me obradovao tim poklonom! Hvala ti.
Onda je dobro! Spremi ga za pojas.
To mu nisam trebao dva puta rei, a ni Osko se nije dulje protivio. Stojko je
pomno pratio cio taj prizor. Na njemu se vidjelo da je zadovoljan. Budui da
sam naposljetku ipak primio darove, dostojanstvo mu vie nije bilo povrijeeno.
A to je bilo glavna stvar.
Pravo si uinio, efendijo obrati se on meni to si tvoje prijatelje
usreio orujem. Neka im ono bude zatita u opasnosti i pobjeda u borbi. Ali
sad emo krenuti prije nego to utovi sljedbenici doznaju to se dogodilo.
Ako misli da to ne znaju, onda se jako vara. Rugova je tako malena da
bi ti ljudi znali sve i onda da smo uhapsili kojeg manje uglednog ovjeka od
Perzijanca. Sigurno su se ve dobro pripremili. Skinite utome spone s nogu da
moe hodati. Neka ga Osko i Omar vode izmeu sebe i neka smjesta ustrijele
svakoga tko bi se usudio da ga oslobodi.
Osko skine spone s Kara Nirvanovih nogu, ali ovaj se i ne pomakne.
Ustaj! zapovjedi Halef.
Zarobljenik se pretvarao kao da ne uje. Ali kad ga je Halef estoko udario
biem, on skoi na noge, dobaci malianu bijesan pogled i viknu:
Pasji sine, to se usuuje samo zato jer su mi ruke svezane. Inae bih te
smjesta smrvio. Ali stvar jo nije gotova. Vi ete ubrzo doznati to znai
vrijeati u ... Kara Nirvana!
Samo mirno izgovori rije uti rekoh da bih ga izazvao na priznanje.
Mi ionako svi znamo da si ti voa razbojnika. Iz daljine si svoje krvnike
nagonio na rtve, ali ti si uvijek ostajao u sigurnoj tami. Ugljenar arka tjerao je
rtve u mreu, a ti si ih samo podmuklou i prevarom namamljivao u stupicu.'

ovjek bi se jo mogao diviti razbojniku koji smiono i otvoreno napada, ali ti si

kukavica koju treba prezirati. Nema ni traga hrabrosti. Ne usuuje se ni priznati tko si. Fuj, sram te bilo! Ni pas ne bi smio zalajati na tebe jer bi i to bilo
odvie asno.
Nakon podrugljivih rijei pljunuh pred Perzijanca. To je djelovalo upravo
onako kako sam oekivao. Kara Nirvan bijesno zaurla:
uti! Ako eli vidjeti jesam li kukavan ili nisam, razvei me i bori se sa
mnom! Onda e iskusiti kakav si bijednik!
Da, na rijeima si hrabar, ali u zbilji nisi. Nisi li pobjegao pred nama kad
si nas opazio u rovu?
Bilo vas je vie.
Ja sam posve sam pobijedio tvoje saveznike, premda je i njih bilo vie. A
nisi li pobjegao i onda kad sam se potpuno sam borio s tobom u amcu? Je li
to bila hrabrost? A kad smo zajedno stigli do obale, jesi li onda bio vezan?
Jesam li ti pokazao da sam bijednik onda kad sam te udarcem oborio kao
djeaka? Ne govori mi o hrabrosti! Svi tvoji ortaci, oba Aladije, Manah el
Bara, Barud el Amazat, Mubarek, svi su oni otvoreno pokazali da su moji
neprijatelji, da su razbojnici i ubojice, jedini ti nisi imao hrabrosti da to uini.
Ti se umije samo prijetiti i nita vie. U tebe je zeje srce pa bjei kao zec kad
uje pse. Ti si Perzi janac iz Nirvana. Nirvani deru ablje meso, a kad se utove
onda mjetani odmah viu: Fuj, jedan iz Nirvana! Nirvani su kukavice. Popljujte
ga! Upravo tako treba rei i za tebe jer nema hrabrosti da prizna tko si.
Utroba ti dre od straha, koljena klecaju od slabosti tako da bi te jedna gnjevna
rije mogla oboriti.
Sigurno mu jo nitko nije u lice dobacio takve uvrede. Zaista je drhtao, ali
ne od straha ve od bijesa. Skoio je prema meni, pokuao da me udari nogom i
zaurlao perzijskim jezikom:
Huljo, glupane! Oko sebe iri smrad i svrab! Nitko ne bi smio s tobom
govoriti! Govor ti je ludost, a rijei lai. Veli da sam kukavica? Dobro, pokazat
u ti da se ne bojim.
Zatim se okrene k ostalima i nastavi turskim jezikom:
Ne smijete me smatrati kukavicom. Priznajem da sam uti. Da, ja sam ta
tri ovjeka zatvorio u rov da iz njih iznudim mnogo novaca i da ih onda ubijem.
Ali jao, i tri put jao onome, tko se usudi da mi takne ma i vlas s glave. Ja imam
na stotine svojih ljudi koji e se strano osvetiti za sve to mi se dogodi. Ovaj
pasji sin ovdje prvi e pasti kao rtva moje osvete. Krepat e od uge i jo se zahvaliti onome tko ga udarcem toljage oslobodi muka. A sad doite ovamo i
odveite mi ruke! Bogato u vas nagraditi, a onda e ...
Nije mogao dalje jer mu pristupi Halef i opali zaunicu da je zateturao.
Ovo ti je za pasjeg sina i za ugu doviknu mu a rekne li samo jo
jednu rije, bijednie, iibat u te tako da e ti se kosti razletjeti na milju daleko!
Odvedite odavde tu nitariju! Ja u poi za njim i za svaku rije, kojom se javi
bez doputenja mog efendije, zagrist e mu se moj bi u meso!

To je bila veoma ozbiljna prijetnja, a ni ja se nisam protivio. U poloaju, u

kojem se nalazio Perzijanac, bile su takve rijei zaista neizreciva drskost.
Uostalom, najvanije je bilo da sam postigao cilj: priznao je da je uti! Sad ga
nitko vie nije smio uzeti u zatitu.
Ugrizao se za usne, ali se nije usudio govoriti. Sad smo doveli alata za
Stojka. Galingre je izjavio da e pokuati da poe s nama jer je ve bilo vrijeme
da krenemo u Karanirvan-han.

PROGON
IZAAVI iz Kolamijeva hana, opazismo da se mnotvo pred njim
smanjilo. Onaj dostojanstveni starac je sve dosad govorio ljudima ali mu oito
nije uspjelo da izbrie dojam to ga je na njih izvrio muhtarov govor koji ih je
podjarivao. Ljudi su se podijelili u dvije skupine: jedna je stajala uz nas, a druga
uz Perzijanca.
Evo, vode ga! viknu jedan glas iz jedne od tih dvaju skupina. Kara
Nirvan je nevin, oslobodite ga!
Ne, ne, on je ubojica! odjeknu s druge strane. Neka umre! Odmah,
smjesta!
Obje se skupine nagurae prema nama. Stao sam jednoj govoriti molei,
drugoj prijetei, i obeavao da e biti provedena vrlo stroga istraga. Upozorio
sam ljude da nam se ne pribliuju, rekavi da emo ustrijeliti svakoga tko se
usudi da nam zakri put. To je djelovalo. Drali smo oruje u rukama. Ljudi su
dodue mrljali, ali nas ipak pustie da odemo. Dakako da su svi poli za nama.
Nitko nije pomislio na posao. Takvoga dana jo nije bilo u Rugovi.
Opinski vijenici su nam se pridruili. Onaj starac je iao na elu da nam
pokae put, a ostalima sam rekao da pou iza nas. Time sam ih stavio izmeu
nas i uzbuena stanovnitva u koje nisam imao povjerenja. Tako smo proli
kroz neku usku uliicu, a zatim izali iz sela i poeli se uspinjali uz brdo. inilo
se da su sve kue u Rugovi naputene. U njima nije bilo ak ni djece. itavo
stanovnitvo se nalazilo iza nas ili ve ispred nas na brdu.
Perzijanac se nije opirao. Nije bio nita zbunjen a nije vie drao ni oi
zatvorene. Pogled mu je neprekidno vrludao okolo. Vjerojatno je oekivao da e
mu koji od njegovih pristalica dati kakav potajni znak. Zato sam i ja dobro
pazio.
Ranko i njegovi ljudi sjedili su na konjima. elio sam da jau da bi u sluaju
kakvog neprijateljskog najpadaja mogli odmah zgaziti napadae. Na svojim
lijepim konjima, s dobrim orujem i ponosnim dranjem pruali su upravo
krasnu sliku. Na njima se vidjelo da se u sluaju potrebe nee ustruavati da se
upuste u borbu s itavom Rugovom.
Iza sela, ili bolje rei iznad njega, prualo se nekoliko oranica, a zatim
uma; u nju se duboko urezala gudura kroz koju je vodio na put. Tu i tamo se
drvee razmaklo, okruujui malu planinsku livadu na kojoj je paslo nekoliko
konja, goveda i ovaca. Tiho selo iza nas i te livade sa stokom izgledale su tako
miroljubivo da se to nikako nije slagalo sa svrhom naeg ovdanjeg boravka ni s
okolnou da su se u tom kraju zbili toliki zloini.
Nismo sreli nikoga pa se inilo da uope nee doi do onoga to je uti
oekivao sve dok se najposljetku, kad smo se uspeli gotovo sve do vrha, nije
iznad nas na rubu gudure javio neki zvonki glas albanskim jezikom:
Upravo danas su mi dvadeset etiri godine.
Prije nego to sam mogao odgonetnuti to bi to moglo znaiti, opet viknu

glas:
Vrlo je lijepo vrijeme! Zatim su slijedile rijei:
Koliko je sati?
Na to odgovori drugi glas: Tano etiri sata.
Ti glasni povici bili su dakako upravljeni utome. Podigoh opetuu na rame
i poslah dva metka onamo odakle su doprli, odnosno gdje su se morali nalaziti
ljudi koji su se dozivali.
Jao, jao! viknu netko od gore.
Pogodio sam. Nitko od mojih pratilaca nije ni pisnuo, ali uti se okrenu i
dobaci mi plameni pogled mrnje. Kad se opet okrenuo od mene, ja pourih
naprijed. Htio sam da vidim izraz njegova lica. Smatrao sam da se nee
pretvarati jer dri da ga nitko ne promatra. Kad sam proao kraj njega, opazih da
se zadovoljno smijei. im me ugleda, smijeak ieznu.
Bilo je jasno da su ti poklici imali svrhu da umire Kara Nirvana i da mu
uliju hrabrost Ali to su zapravo znaili? Da je vrijeme vrlo lijepo moglo je
znaiti samo to da stvari za njega stoje dobro. Ali to je bilo miljeno sa
starou od dvedeset etiri godine? Je li moda to znailo broj ljudi spremnih da
ga oslobode? Vjerojatno! Nisam mogao nai nikakvo drugo razjanjenje. A da
su sada etiri sata kakvo je znaenje imala rije etiri koja je oito bila
najvanija? To sigurno nije imalo znaiti stvarno vrijeme. Upitao sam svoje
drugove to misle, ali ni oni, jednako kao i ja, nisu bili dovoljno otroumni da to
rijee. Nismo mogli uiniti nita drugo nego da budemo to oprezniji.
Ubrzo nakon te upadice snizie se bokovi gudure i mi izaosmo na ravnicu.
Zapravo sam elio da zaustavim cijelu povorku i da poem onamo kuda sam bio
pucao. Ipak sam rekao sam sebi da ondje neu nikoga nai jer su ve sigurno
odveli ranjenika, odnosno sakrili ga. Povrh toga mi se inilo da ne bi bilo
pametno da se ve sada udaljim, jer bi utovi pristae sakriveni u mnotvu,
mogli iskoristiti moju odsutnost da neto poduzmu protiv nas. Poli smo dakle
dalje.
Nakon nekog vremena, jo uvijek u umi, zakrenusmo na desno. Tu se na
put ukrtavao s nekom uskom stazom. Na krianju je stajalo nekoliko ljudi koji
kao da su nas ekali.
Kamo vodi ovaj put upitah.
Do karaule? glasio je odgovor.
Jeste li bili gore?
Jesmo.
Ima li ondje ljudi.
Ima ih mnogo. Razgledavaju kamenje.
No, a to se vidi ondje?
Kula se potpuno uruila.
Jeste li otkrili tragove staroga okna?
Jesmo. Tik uz ono mjesto, na kojem se uzdizala kula, zemlja se duboko
uleknula tako da je nastala velika jama u obliku lijevka. Nitko se meutim ne

usuuje da sie jer se kamenje jo uvijek kotrlja u dubinu. To bi mjesto moglo i

dublje propasti.
uti je koraknuo u stranu kao da eli skrenuti na taj put. inilo se da on
ondje, kod karaule, oekuje pomo. Zato rekoh:
Ostavimo to! Tamo ne moemo nita pronai. Poimo ravno u
Karanirvan-han.
Kad smo opet krenuli, iezoe oni ljudi koji su nas ekali, meu drveem, i
mi zausmo glasni zov:
Natrag! to bre kui!
Zar je to moda bio znak za ona dvadeset i etiri ovjeka, koja su se, po
mom miljenju, nalazila u zasjedi? To je bilo doviknuto iz daleka jer je trebalo
uriti. Oni su svakako morali prije nas stii u han. Volio bih da sam mogao
nekoliko konjanika poslati naprijed. No bilo je opasno da ih odvojim od nae
skupine.
uma je ubrzo zavrila pa je put vodio kroz gusto grmlje. Zatim ugledasmo
oranice, ivicama odijeljene jedna od druge, tako da nismo imali slobodan
vidik. Zato i nismo mogli opaziti ljude koji su vjerojatno iz karaule urili u han.
Gdje se nalazi Perzijaneva kua? upitah starca koji nas je vodio.
Samo jo pet minuta i ti e je ugledati odvrati ovaj.
I zaista za pet minuta stigosmo do toga zlokobnog mjesta. Put kojim smo
stigli, bila je zapravo cesta kojom je malo prije stigao sa sjevera Ranko sa svojih
pet pratilaca u Rugovu. Tik uz cestu leale su zgrade Karanirvan-hana koji smo
tako dugo traili i naposljetku ugledali pred sobom.
Glavna zgrada uzdizala se lijevo od ceste, a sporedne desno od ceste
zatvarale su veliko dvorite na ijem su se ulazu nalazila iroka vrata. Sada su
bila zatvorena. I ispred ulaza u glavnu zgradu stajalo je pedesetak do ezdesetak
ljudi, mukaraca i ena. inilo se da ih nisu pustili da uu. Primili su nas utke.
Nitko nije prozborio ni rijei. Na njihovim licima nije dodue bilo prijetnje, ali
ni prijaznosti, ve samo napetost.
Krenusmo prema stambenoj zgradi i pokucamo, ali vrata nam se nisu
otvorila. Halef obie kuu i javi nam, vrativi se, da su stranja vrata iznutra
zakraunata.
Zapovjedi da nam otvore! naloih utome. Inae emo sami
otvoriti.
Nisam te pozvao k sebi odvrati uti. Zabranjujem vam da uete u
moju kuu!
Ja skinuh medvjedarku. S nekoliko udaraca okovanim kundakom probih
vrata. uti prokune. Mnotvo je navrlo blie da zajedno s nama ue u kuu, ali
ja zamolih Ranka da sa svojih pet pratilaca ostane na vratima i da nikoga ne
pusti da ue. Zatim uosmo.
Hodnik je bio prazan. Nigdje nikoga. Svi su zidovi bili sagraeni od vrste
opeke. Desno i lijevo od hodnika bile su dvije nezakljuane sobe. I one su bile
prazne. Prema namjetaju sam pretpostavio da su obje prednje sobe odreene za

smjetaj gostiju. U lijevoj stranjoj sobi vjerojatno je stanovala obitelj utoga, a

u desnoj posluga. Kad sam otvorio stranja vrata, opazih da vode na otvorenu
pustu poljanu. Tik kraj njih su iz hodnika vodile uske drvene stepenice prema
gore. Uspeo sam se i stigao u potkrovlje od tri prostorije. Ona srednja, u kojoj je
izlazilo stepenite, bila je puna kojekakve ropotarije. S krovnih greda visjeli su
gusti redovi suhih kukuruznih klipova i vijenci luka. Obje preostale prostorije
bile su sobe u potkrovlju, odijeljene od srednje prostorije tankim drvenim
zidom. Zakucao sam na jedna vrata, ali ne dobih odgovor. Zato sam opet
podigao kundak i izbio dasku. Sobica je bila prazna. Ni prijeko na drugoj strani
nije na moje kucanje bilo odgovora. Provirivi kroz rupu na dasci, opazih neku
enu kako sjedi na krinji.
Otvori jer u inae razbiti vrata! zaprijetih.
Kad se nije osvrnula, probio sam dasku, posegnuo rukom kroz otvor i
povukao kraun. Doeka me vrisak. ene koju sam prvi ugledao, bilo je
otprilike trideset pet godina. Uz nju su se nalazile dvije starice. Sve tri bile su
dobro odjevene i odmah su pokrile lice. Sigurno se to preda mnom nalazi
utova ena, sestra Deselima iz Ismilana. Ustala je i pobjegla u kut. Zaklonivi
se iza one druge dvije ene, ona mi ljutito i prkosno doviknu:
ta ti pada na um! Kako se usuuje ovako provaliti k nama?
Zato jer drukije nisam mogao ui odgovorih. Jo nikad nisam
vidio han koji bi se u po bijela dana zatvarao pred gostima.
Ti nisi gost.
Odakle zna?
Znam to se dogodilo. Ljudi su mu rekli, a i sama sam vas vidjela gdje
dolazite.
Ona pokaza prema okrugloj rupi u zidu na uoj strani kue. Budui da je taj
otvor gledao prema Rugovi, ene su nas odavde mogle dobro vidjeti.
to misli, tko sam ja? upitah ja dalje.
Ti si najgori neprijatelj mojega gospodara.
Tvoga mua? Tko je to?
Kara Nirvan.
Ti si dakle domaica. Zato me smatra neprijateljem?
Jer si zarobio moga gospodara i jer ga ve dulje vremena progoni.
Ti to, dakle, sve ve zna? Onda si se sigurno i pripremila za moj posjet.
Reci mi, pozna li oruara Deselima iz Ismilana?
To mi je brat, a ti si ga ubio! bijesno mi doviknu ona. Proklet da si!
Ja mirno sjedoh na ugao krinje i upitah tko su druge dvije ene, a ona
odgovori:
Ovo je moja majka i njezina sestara. Veoma te vole jer si ubojica moga
brata!
Njihove se ljubavi odriem, a do njihove mrnje mi nije stalo. Nisam
ubio Deselima. Uostalom, proklinjanje nije s tvoje strane ba oprezno. Kako
stvari stoje, morala bi se dobro uvati da me ne uvrijedi. Mogao bih te kazniti

za to!
A mi bismo se mogli za to osvetiti! zaprijeti ona.
Tako? ini se da si dobro upuena kojim snagama raspolaete.
Vjerojatno je tvoj mu imao u tebe veliko povjerenje.
Govorio sam podrugljivo da je izazovem ma neopreznost.
Da, Kara Nirvan. je zaista imao puno povjerenje u mene. On mi
povjerava sve, pa prema tome tano znam da si izgubljen.
Da, mogu zamisliti da uta znade sve i. . .
uta? prekinu me ona. To ja nisam!
Ah, ne porii! Kara Nirvan je priznao da je on uti.
To nije istina prestraeno e ona.
Ne laem. Priznao je to pred itavim selom kad sam mu rekao da je
odvie kukavan, a da bi priznao.
O Alahu! Da, takav je Kara Nirvan! Ne doputa da mu itko predbaci
kukavtinu. Radije e upropastiti i sebe i nas.
Tim rijeima si potkrijepila njegovo priznanje. Zapravo nemam nikakva
posla s vama, enama, ali ti si uivala njegovo povjerenje pa si zato njegov
sukrivac i podijelit e njegovu sudbinu ako nam ne omogui da s tobom blago
postupamo.
Ja sa svim tim nemam nikakva posla, efendijo.
Ima ti vrlo mnogo posla! Ti si duge godine bila ortak jednog zloinca pa
sad mora podnijeti i kaznu. uti e svakako biti smaknut.
O Alahu! Zar i ja?
Sigurno.
Sve tri ene prestraeno viknue.
Da, sad jauete nastavih. Da ste bar ranije dole k pameti! Ili zar
ste mislile da e vai zloini zauvijek ostati sakriveni? Svi vai saveznici su
izgubljeni, a mnogi od njih izgubit e i ivot.
Obje starice stadoe kriti ruke. uta je neko vrijeme utjela, a zatim upita:
Maloas si govorio o blagosti. to si mislio s tim?
Mislio sam da e obzirnije postupati s tobom ako im da povoda za to.
A u emu bi trebao biti taj povod?
U otvorenom priznanju.
Rekao si da je Kara Nirvan ve priznao. Pitajte njega ako elite jo neto
saznati.
Posve tano. Ja vas i ne namjeravam presluavati niti iz vas iznuivati
kakva priznanja. Istraga e biti provedena u Prizrenu, a ja u u njoj sudjelovati
samo kao svjedok. Ipak e moj iskaz biti vrlo vaan pa bih se, ako zavrijedi,
mogao zauzeti za te.
Reci to da radim?
No, bit u iskren s tobom. Moji drugovi i ja, svi smo mi iz stranih
zemalja. Vratit emo se onamo i nikad vie neemo doi u Rugovu. Zato nam je
posve svejedno to ste poduzeli protiv nas. Budui da smo sreom spasili ivote,

skloni smo da budemo obzirni ako nam se nadoknadi teta to smo je podnijeli.
Ti moe pomoi da se to izvri.
Koliko znam ti nisi pretrpio nikakve tete.
ini se da si dobro upuena, pa svoju tetu i ne raunam. Ali vi ste
opljakali Engleza, a i trgovca Galingrea. Nadam se da jo postoji sve ono to
ste im oduzeli.
uta obori zastrtu glavu. Dobro sam mogao zamisliti da se bori sama sa
sobom, ali nisam imao povjerenja da e donijeti pravu odluku, a osim toga
nisam imao vremena za dugake razgovore. Zato jo jednom odlunije ponovih
pitanje, a ona mi naposljetku odgovori:
Da, efendijo, mislim da sve to jo postoji.
Gdje?
U radnoj sobi moga gospodara.
Stoj! prestraeno viknu njezina majka. Kani li izdati Kara
Nirvana? Kani li predati sve to je postalo naim vlasnitvom?
uti! Znam to radim odvrati uta. Taj ovjek ima pravo. Izvrili
smo zla djela i moramo podnijeti kaznu, ali kazna e biti to manja to prije
pokuamo ispraviti ono to smo skrivili.
To je zaista bilo silno brzo obraenje! Jesam li smio povjerovati u njega?
Nikako! Osim toga nije mi se svidio ni zvuk njezinoga glasa. Ona domahnu
objema staricama da se smire.
Gdje se nalazi njegova radna soba? upitah.
Prijeko u dvoritu. Prepoznat e je po napisu iznad vratiju.
U njoj su stvari i novac sigurno sakriveni?
Da, takav se plijen ne stavlja u blagajnu.
Opii mi skrovite!
Vidjet e krinju kraj zida. Odmakni je pa e iza nje u rupi u zidu
otkriti sve ono to je oduzeto Englezu i trgovcu.
Ako si me prevarila, onda si time samo pogorala svoj poloaj.
Uostalom, znam da se ovdje skrivaju dvadeset etiri ovjeka koji treba da nas
pobiju.
uta zapanjeno zauti, a njezina majka i tetka kriknue. uta im dobaci
ljutiti pogled i ree:
Efendijo, netko ti je slagao.
Nije. Nitko mi to nije rekao pa nije mogao ni lagati. Sam sam to opazio.
Onda si se prevario.
Nisam, Tano znam da su ovdje.
Pa ipak nije tako. Da, priznat u ti da je otprilike toliko ljudi bilo
spremno da vam se suprotstavi, ali ne ovdje ve vani kod karaule.
Nalaze li se oni jo ondje?
Nalaze. Mislili su da ete otii onamo prije nego to doete u han.
Imaju li konje?
Nemaju. to bi im konji mogli koristiti u borbi s vama?

 Dobro. A gdje su vae sluge?

I one su meu tim ljudima. Imamo dvanaest slugu koji su nam potrebni
zbog konja kojima trgujemo.
A ostalih dvanaest?
To sa ovdanji ljudi.
Kojima je tvoj mu kao uti gospodar?
Jest.
Na sva je ta pitanja odgovorila brzo, ne razmiljajui i kao da govori posve
iskreno. No ipak nisam mogao povjerovati utovoj eni. Uvidio sam, meutim,
da bi bilo uzalud da je i dalje ispitujem. Bio sam siguran da mi ni sad nije rekla
istinu. Zlato ustadoh i rekoh:
Iskrena si pa vidim da mogu preporuiti sucima da budu blagi prema
tebi. Sad u otii, a vi neete izai iz te sobe. Ne naem li da je sve onako kako
si rekla, ne smijete raunati na milost.
Uvjerena sam, efendijo, da e sve nai upravo tako kako sam ti rekla pa
da ete mi moda i oprostiti kaznu.
Kad sam siao, svi ostali su jo stajali na hodniku. Perzijanac mi dobaci
ispitljivi pogled, ali na mojem licu nije mogao nita proitati. Pozvah drugove
da prijeemo u sporedne zgrade.
Pred kuom su jo na konjima sjedili Ranko i njegovi drugovi. Nitko nije
neprijateljski nastupio prema njima. Kad smo zakucali na dvorina vrata, nisu se
otvorila. Zapovijedao sam utome da ih dade otvoriti, ali on je opet odbio.
Onda se sjetih lozinke to sam je doznao od skelara u Ostromdi pa ponovo
zakucah, viknuvi:
Otvorite, sirda!
Odmah u se iza vrata. Unutarnji kraun se pomaknu i vrata se
otvorie. Na njima je stajao neki sluga i prestraeno se zagledao u nas.
Budalo! ljutito dreknu uti.
Uli smo u dvorite, ali s nama i velik dio naroda. Zapovjedio sam im da
ostanu vani, no uzalud. Nagurali su se na vrata. To je moglo postati opasno.
Zato dadoh Ranku znak, a njegovi pratioci potjerae konje meu ljude i odvojie
one koji su se ve nalazili u dvoritu od onih koji su stajali vani.
Ljudi stadoe nezadovoljno vikati. Zakraunali smo vrata, a ja rekoh
mjetanima da moraju ostati ovdje. Da im ne bi palo na um da otvore vrata,
ostavio sam Stojkove suplemenike da ih uvaju. Mi ostali poosmo dalje,
S prednje strane dvorita nalazila se dugaka niska zgrada, pruajui se
cijelom duinom etvorine. Ista takva zgrada stajala je uz lijevi boni zid dok su
treu i etvrtu stranu sainili visoki zidovi. Sa strane, ravno nasuprot nama,
prualo se, od zida u dvorite, est uskih i niskih dugakih zgrada jedna
usporedno s drugom kao zupci na elju. inilo se da su to staje. Prema nama su
bile okrenute uom stranom dok su nam one dvije dugake zgrade pokazivale
elo, Na jednoj od njih proitah naslov; Poslovnica, a iznad toga arapsko
slovo dal. Nisam znao to ono znai. U toj poslovnici imala se dakle nalaziti

krinja s novcem to ju je spomenula uta.

Najprije odaslah Halefa, Omara i Oska da pretrae sve zgrade. Ja sam ostao
uz opinske vijenike i utoga jer ga nisam smio isputati s vida.
Nakon pola sata vratie se moji drugovi i Halef javi:
Sidi, sve je sigurno. Ovdje nema nikoga.
to se nalazi u tim kuama?
Ove dvije zgrade odvrati Halef, potkazujui na prvu i drugu stranu
etvorine : su skladita, otvorena samo prema dvoritu. Onih drugih est
niskih zgrada, nasuprot nama, staje su pune konja.
I nikoga nema ondje? Ni jednog sluge?
Nema.
Jesu li sve te staje jednako graene?
Nisu. Ona, na kojoj pie Poslovnica, ima sprijeda, prema nama, sobicu
u kojoj stoji niski stol i nekoliko stolica. Na stolu ima'kojekakvog ispisanog
papira.
Dobro, onda emo najprije pogledati tu sobicu. Perzijanac e s nama, a
Inglis i monisieur Galingre e nas pratiti.
A ja? upita Halef.
Ti mora ostati ovdje da pripazi umjesto mene. Nemoj nipoto dopustili
da se otvore vrata i ni uz koju cijenu se ne mii s mjesta. Vi se leima oslanjaste
na spremite pa ste dobro zaklonjeni, a pri tom vidite itavo dvorite. Zapadnete
li, za vrijeme moje odsutnosti, u bilo kakvu opasnost, posluite se orujem. Ja
u se ubrzo vratiti.
Nas trojica, Galingre, Lindsay i ja povedosmo utoga do staje. Vrata su se
nalazila na sredini zgrade. Kad smo uli, ugledah dva reda konja. Sa stranje
strane nalazila su se vrata, a i na prednju vodila su vrata u tako zvanu
poslovnicu. Stropa nije bilo, a krov je bio od slame. Ovdje u staji nije bilo
mjesta koje bi moglo neprijatelju posluiti kao skrovite. uti nije imao oruja,
a ruke su mu bile vezame, Nije diakle bilo razloga za bojazan.
Da ne propustimo nikakvu mjeru opreza, ja sam priao stranjim vratima
koju su iznutra bila zakraunata. Otvorio sam ih i pogledao. Iza onog zida, na
koji se svih est staja naslanjalo u pravom kutu, nalazio se jo jedan vanjski zid.
Izmeu njih se pruao uski prostor koji je sluio kao gnojite. Budui da na
ovdje nisam nikog opazio, osjetio sam se sigurnim, pogotovu to sam ta vrata
mogao iznutra zakraunati. To sam i uinio, a onda se vratih svojim pratiocima.
Sad uosmo u poslovnicu. Svjetlo je prodiralo u nju kroz mali prozorski
otvor. Ravno nasuprot ulazu ugledao sam tik uza zid krinju okovanu eljezom.
Budui da ni ovdje nismo nali nikoga, inilo se da nema razloga bilo kakvoj
bojazni. Ali utovo lice malo je problijedilo i pogled mu je nemirno zatitrao.
Mora da je bio silno uzbuen.
Odgurnuo sam ga do zida, na nesreu tako da je mogao vidjeti vrata dok
smo im mi okrenuli lea.
Ostani ovdje i odgovaraj na pitanja! Gdje uva novac to si ga

napljakao?
Perzijanac se podrugljivo nasmije.
To bi volio da zna? upita.
Svakako.
Ali nee doznati.
Moda ve znam.
Onda ti je to sam ejtan morao odati.
Ako je to zaista bio ejtan, onda je imao lik kojeg se ovjek ne moe
prestraiti. Bio je veoma slian tvojoj eni.
to? planu on. Zar ti je to ona rekla?
Jest. Rekla mi je da se napljakane stvari nalaze ovdje iza krinje s
novcem.
Ta glupa, ta pro...
Kara Nirvan se prekine. Oi mu sinue i on viknu:
Ne noevima! Ne ubijte te ugave pse! Hou ih ive!
Istodobno me udari nogom u donji dio tijela tako da sam zateturao, a prije
nego to sam se mogao okrenuti, zgrabie me odostraga. Oko mene se steglo
etiri ili est ruku. Sreom mi je karabinka visjela na ramenu. Oni su obuhvatili
i puku pa mi dakle nisu uspjeli desnu ruku tako vrsto pritisnuti uz tijelo kao
lijevu.
Sada je sve bilo na kocki, Srea to napadai nisu smjeli upotrijebiti oruje.
Englez viknu, a isto tako i Galingre. Njih su takoer zgrabili. Ja se naglo zavrtih
da bih se licem okrenuo prema napadaima. Uspjelo mi je, U maloj sobi bilo je
sigurno dvanaest do etrnaest ljudi, dovoljno da nas zdrobe, a vani u staji stajalo
ih je jo. Da smo ih tedjeli, upropastili bismo jedino nas same. Htio sam da se
otresem one trojice koja su me zgrabila, pa bi mi to sigurno i uspjelo, samo da je
bilo slobodnog prostora.
Neki od tih napadaa izvukoe utoga iz guve da ga vani oslobode spona.
Ja posegoh desnicom i izvukoh iz pojasa revolver. Nisam mogao podii ruku pa
uperih oruje u tijelo napadaa. Tri hica i bio sam slobodan. Ne mogu u
pojedinosti opisati to to sam uinio. S tri preostala hica oslobodio sam
Galingrea i Lindsaya, ali sam nastojao da protivnike samo onesposobim za
borbu.
im se Englez osjetio slobodnim, on zaurla poput lava koji se baca na
plijen. inilo se da je zaboravio da nosi oruje jer je zgrabio teki eki, koji je
leao na podu, i bacio se na neprijatelje. Galingre istrgnu jednom ranjeniku no
i jurnu naprijed.
Sve se to odvilo tako brzo da nije prola jo ni puna minuta otkako su nai
protivnici prodrli u sobu. Bili su sigurno uvjereni da e nas iznenaditi i smjesta
pobiti pa ih je zapanjilo to se stvar odvila posve drukije. Bilo je kao da uope
nemaju ruku ni oruja za obranu. Jedan je drugoga gurao kroz vrata. Svi su nam
okrenuli lea obuzeti prepau.
Stoj! Stoj! Pucajte! Bodite! odjeknu izvana ljutiti utov glas.

Maloas im je zabranio da se poslue orujem, a sad je njegova zapovijed

dola prekasno. Ljudi su bjeali pred nama pa im nismo smjeli dati vremena da
se zaustave.
Englez je kod svakog udarca ekiem vikao: Ubijmo ih, zatuimo ih!
Well!
Dalje, naprijed, bjeimo! urlali su razbojnici nastojei da jedan
pretekne drugoga. Spasite se! Evo ih! Dolaze!
Bilo je upravo da se nasmije. Ti strani utovi ljudi, zajedno s njime, njih
jo devetnaest na broju, bjeala, su pred nama trojicom. Svi su vikali; konji su
se poplaili pa stali rzati i ritati se. Bili su to trenuci najvee pomutnje.
Ja sam meutim mislio samo na utoga. Zar da mi opet umakne? Zid je bio
tako visok da se nije moglo uspeti preko njega. Morao se izmeu staja vratiti
natrag u dvorite da ne pobjegne kroz vrata. Mislio sam da mu je to jediini izlaz,
a ondje ne samo da su Stojkovi suplemenici uvali strau, ve se u blizini
nalazio i Halef. Halef e ga sigurno radije ustrijeliti nego mu dopustiti da
umakne kroz vrata. Ali ondje su, u dvoritu i pred vratima stajali stanovnici
Rugove. Ako se zauzmu za Perzijanca, nai emo se u tekom poloaju.
Te su mi misli letjele kroz glavu dok sam i dalje napadao one koji su bjeali.
Uto se s lijeve strane neki konj ritmu prema meni. Kopito me dodue nije
izravno pogodilo, ali me je ipak okrzlo po ramenu da sam pao..
Ustao sam i jurnuo dalje kad za sobom zauh zvonku Halefov glas:
Sidi, to je, to se dogodilo? uo sam prasak tvoga revolvera, a zatim
viku.
Bjegunci su upravo iezli kroz stranja vrata, a Lindsay i Galingre s njima.
Halef ih vie nije vidio; ugledao je samo mene.
Napadnuti smo naglo odgovorih. uti je opet slobodan. Potjerat u
ti ga u ruke. Potrai ovdje smjesta najboljeg konja i obori ga njime na zemlju
ako ga ja potjeram k tebi. Brzo, brzo! Ne smijem se ovdje zadravati jer e se
bjegunac inae zaustaviti, a to bi moglo loe svriti.
Potrah dalje kroz stranja vrata zgrade na gnojite izmeu oba zida. Pravo
sam naslutio. Bjegunci su se sabrali da se opru.
Samo naprijed, ser David doviknuh Lindsayu engleski. Ne
smijemo im dopustiti da se zaustave.
Lindsay kriknu i podigne obje ruke, pa skoi usred neprijatelja, a ja odmah
za njim. Galingre se drao junaki. Protivnici nagnue opet u bijeg, a mi za
njima, kraj oblinje staje oznaene brojem 5, a zatim kraj broja 6. utoga i one
prve nismo vie vidjeli.
Kad smo zakrenuli oko ugla este staje i stigli na drugu stranu dvorine
etvorine, na kojoj se nalazilo drugo skladite, ugledah tik ispod zabata kue
otvorena vrataca. Nisu bila ni dvadeset koraka od nas, a bjegunci su trali
ravno prema njima.
Zar je uti ve proao ovuda? to da se radi? Naglo skoih naprijed usred
bjegunaca, odgurnuh ih ustranu i bacih se prema vratima i krenuh kroz njih! Da,

tako je i bilo! utovi su ljudi trali preko polja, a uti je galopirao na vrancu.
Premda sam bio bijesan i uzbuen, ipak sam zadivljeno pogledao konja. Imao je
vrste sapi, duboka prsa, vitko tijelo, iroke i snane tetive, visoke i vitke noge,
snaan dugaak vrat koji je vodoravno ispruio, malu glavu sto mu gromova,
to je bio istokrvni engleski konj! Kako je doao ovamo u Rugovu?
Upravo sam se zadivio kako lako i brzo juri preko polja. Posve sam
zaboravio jahaa. Ali ne! Nije smio umai! Podigoh puku na rame da
nanianim u njega. Hou li ga jo pogoditi? Za metak iz karabinke bio je ve
predaleko.
Uto mi pred oima bljesne no kojim je jedan od neprijatelja, urei se kraj
mene, zamahnuo da me probode. Imao sam samo vremena da skoim u stranu i
on dobi moj metak umjesto utoga.
Natrag na dvorite! doviknuh Englezu. On i Galingre pojurie za
mnom, ne obazirui se na neprijatelja, kroz mala vrata, pa izmeu skladita i
este staje u dvorite. Ondje je ekao Halef na neasedlamom konju.
uti bjei na vrancu u Rugovu rekoh mu zasopljeno. Pouri za
njim da ne bi sjahao pred Kolamijevim hanom i ukrao naeg Rija. Pokuaj
doznati kamo je krenuo iz Rugove! Sigurno e odjajahati prema Skadru da se
sastane s Hamd el Amazatom i gospoi Galingre oduzme novac jer se ovdje
vie ne smije pojaviti.
Alah je velik, a vi ste bili glupi! ree malian. Kako daleko treba
da progonim tog lupea?
Samo tako daleko dok ne bude tano znao kojim je putem krenuo. Onda
se vrati. Sve ostalo je moja stvar. Ali nemoj da se bilo gdje prenagli!
On potisnu svog konja ustranu i viknu ve izdaleka:
Otvorite!
Domahmuh Ranku da mu otvori. On brzo povue kraun i otvori vrata, a
Halef ve narednog trenutka projuri kroz njih ali ne usred ljudi koji su stajali
napolju kako sam to oekivao. Nisu naime vie stajali ondje.
Skoih za njim. Kad sam stigao do vrata, opazih da ljudi tre u selo. Opazili
su utoga koji se pojavio iza zida pa su dakle znali da je slobodan i pourili za
njim. Ja ga vise nisam mogao vidjeti jer su ga sakrivale ivice izmeu polja. I
Halef je ve iezao za njima.
Efendijo upita Osko zar je uti pobjegao?
Jeste. Ali mi emo ga ve uhvatiti. Samo uite! Ne smijemo se vie
zadravati ovdje. Sve to jo treba obaviti, moramo obaviti brzo!
Seoski vijenici nisu potrali u selo. Ispripovjedio sam im to se dogodilo, a
oni ne rekoe nita. inilo se, tovie, da im je drago to je uti umakao. ak i
onaj dostojanstveni starac kao da je olakano odahnuo. On me upita:
to e sad uiniti, efendijo?
Uhvatit u utoga.
I ti jo tako mirno stoji ovdje? Tko eli nekog uhvatiti, mora se pouriti.
Ja ve urim samo ne onako kako ti to misli.

 Kara Nirvan ti mora umai jer ima ve veliku prednost!

Ne brini nita! Ja u ga ve stii.
A onda e ga dovesti ovamo natrag?
Neu. Za to nemam vremena.
Ali mora nastupiti kao tuitelj ili svjedok protiv njega!
To mogu uiniti i drugi. Uostalom, to mogu i vama prepusiti. Vi znate da
je Perzijanac uti. Priznao je to u vaoj prisutnosti pa ga prema tome moete i
vi kazniti ako se vrati. Ako to ne uinite vi, uinit e Stojko umjesto vas.
Mi emo to sigurno uiniti stade me uvjeravati Stojko.
im se pokae ovdje, moj je.
Tako dugo neu ekati izjavi njegov sinovac. Efendija ga eli
uhvatiti, a mi emo ga pratiti.
O tome emo se jo sporazumjeti odgovorih. Sad poite za mnom
u poslovnicu.
Odosmo onamo. Rekao sam ljudima da odmaknu teku krinju od zida. I
zaista, iza nje u zidu bila je udubina neto manja od krinje. Ondje sam naao
sve ono to je uti oduzeo Englezu i Galingreu, ali osim toga nije ovdje bilo
niega. Plodovi prijanjih razbojstava bili su ve sakriveni na nekom drugom
mjestu. Ja sam meutim bio zadovoljan s time to smo nali. Lindsay se
zadovoljno smijuckao, ugledavi ak i svoj eir, a Galingre je kliknuo od
radosti kad je opet primio svoj novac.
Zatim proosmo kroz svih est staja. Bile su pune konja svih vrsta, boje i
vrijednosti. Najbolje ivotinje stajale su u onoj staji koja se nadovezivala na
poslovnicu. Kad sam sa utim kao zarobljenikom bio uao ovamo, ugledao sam
jednog divnoga dorata. Halef je imao isti ukus kao i ja jer je odabrao upravo tog
dorata, premda mu se veoma urilo. Za Galingrea i za Engleza odabrao sam
gotovo jednako vrijedne konje. Trebalo je da imamo dobre trkae. Za
Lindsayeve sluge nismo se trebali brinuti jer su oni u meuvremenu umakli.
Zatim Stojko takoer izvede u dvorite nekoliko izvrsnih konja. Muhtar nije
htio da mu to dopusti, ali se Stojko prodere na njega:
uti! Mogu li mi svi ti konji nadomjestiti ivot mojega sina? Vrlo dobro
znam da ete vi razdijeliti svu utovu imovinu ako se on ne vrati pa zato treba
da i oni, koje je on otetio, bar neto dobiju. Uostalom, vi biste bili kadri da ga,
ako se vrati kad nas ne bude vie ovdje, primite upravo kao da se ba nita nije
dogodilo. Poznajem ja vas, ali u se pobrinuti za to da on ne proe dobro.
Svi nai protivnici isto su tako iezli kao i uti. Nestali su tovie i oni
razbojnici iz poslovnice. Sad sam znao: slovo dal znailo je etiri.
krinja s novcem imala je ostati zakljuana dok ne doe mutesairifov
slubenik. Uostalom, muhtar jo nije onamo poslao glasnika, Zapovjedio sam
mu da to smjesta uini i da se pobrine za to da uprava Karanirvan-hana prijee u
estite ruke. Zatim uzjahasmo i krenusmo natrag u Rugovu, ne brinei se idu li
optinski vijenici za nama ili ne.
U hanu je ve Halef ekao s vijeu da je stigao upravo u pravi as, da

sprijei utoga da ukrade Rija.

Daleko me je pretekao ispripovjedi Halef a ja nisam u strmoj
guduri pravo vladao konjem jer nisam imao uzde, ve samo ular. Nisam znao
gdje je on, ali sam, stigavi ovamo, ujahao u dvorite. I gle, on je stajao ovdje, a
Kolamijevi sluge su mu upravo izvodili vranca iz staje.
Kako su to smjeli uiniti?
Razbojnik im je rekao da se njegova nedunost dokazala te da je dobio
nalog da ti dovede tvoga konja. Ljudi u Rugovi ga se tako strano boje da mu se
nitko ne usuuje oprijeti.
Je li bio naoruan? Koliko znam, nije imao vremena da nabavi oruje.
Nisam opazio. Dakako da sam se usprotivio i zapovjedio da Rija odvedu
natrag u staju. Ali dok sam se ja jo prepirao sa slugama, uti se brzo izgubio.
Kamo?
Ovamo preko mosta, ali nije pojahao utrtim putem koji vodi uz obalu
rijeke, ve poprijeko, preko polja, prema onoj umi na zapadu. Jurio je
neprekidno u galopu, a ja za njim sve dok nije iezao meu drveem.
Poto sam Halefu razjasnio da su on, Osko i Omar propustili da zavire iza
staja gdje su se sakrili utovi ljudi, skupismo se svi u gostinskoj sobi. Ovdje
sam drugovima iznio svoj plan.
Vrijeme nas tjera. uti je pobjegao i mi ga moramo stii. Ovdje je
ostavio sve samo da zasad spasi ivot. U ovom trenutku on je siromaan i nema
novaca. Da bi ga se domogao, pojahao je ususret Hamd el Amazatu koji dovodi
Galingreovu obitelj. Tim e ljudima oduzeti sve to imaju sa sobom. Ako mu to
uspije, imat e opet novaca pa se moe kasnije, kad mi odemo vratiti ovamo i
sve poricati. Neugodne svjedoke moe bilo kako ukloniti. S obzirom na
ovdanje prilike smatram da nije nemogue ni to da uvjeri mjetane da je nevin.
Zaboga! viknu Galingre! Moja ena, moja ki i moj zet nalaze se u
najveoj opasnosti! Ne oklijevaj, efendijo! Moramo smjesta krenuti, smjesta!
Samo strpljenja! opomenuh. Ne smijemo se prenagliti. U prvom
redu moramo znati kamo vodi put kojim je krenuo.
To ti ja mogu rei upadne Ranko. Ja znam to taj razbojnik
namjerava. Roaci ovog stranca dolaze iz Skadra. Cesta odande vodi preko
Skale, Gorija, Pahe i Spase u Rugovu, Iz Pahe zakree prema sjeveru u Spasu a
odande opet jugoistono prema Rugovi. Ona prema tome ini prilino otar kut
koji trai dugo zaobilaenje. uti to zna. Zato nije odjahao u Spasu, ve ravno
na zapad u Pahu. Onuda ne prolaze, dodue, kola pa je put veoma lo, ali jaha,
koji krene njime, porerezat e golemi luk pa e na dobrom konju stii u Pahu za
etiri sata, umjesto za sedam. Kara Nirvan nas kani dakle pretei.
uti e znati da emo ga progoniti. Moemo, meutim, poi istim putem.
Nadam se da emo ovdje nai nekoga tko e nam biti vodi.
Ne trebamo vodia. Ja poznajem, taj put. Najvanije od svega je da
uhvatimo utog.
Zato emo svi pojahati s tobom, a onda emo se vratiti ovamo i

obraunati sa arkom i njegovim ortacima.

To vam ne bih savjetovao jer vas kod pilje eljno oekuju. Ne doete li
brzo onamo, moglo bi se dogoditi da ubojice, kojima se elite osvetiti za smrt
tvoga bratia, pobjegnu iz tamnice.
Razjasni mi to!
Morao sam im ukratko ispripovjediti nae doivljaje. Upozorio sam ih i na
to da tuma Fan Hoti i oba radnika iz kamenoloma ipak nisu tako pouzdani da
bi im se na dulje vrijeme moglo povjeriti uvanje pilje. Naposljetku se svi
sloie sa mnom.
To je tano, efendijo ree Stojko. Nije uti ubio moga sina, ve su
to uinili ugljenari. utoga preputam tebi, a one ostale preuzimam na se.
Premda sam jo slab, smjesta u krenuti. Poznajem put, a mi se moemo
pouzdati u svoje oi i u svoje konje.
No dobro, a nemoj ni zaboraviti da je ugljenarov imutak, to jest ono to
je skupio razbojstvima i umorstvima, sakriven ispod ognjita njegova urjaka
Janaka, trgovca ugljenom.
Odjahat u onamo i izvaditi ga. Komu da ga dadem?
Taj novac pripada roacima onih ljudi od kojih ih je ugljenar uzeo. Ako
ih ne uspije pronai, razdijeli ga siromasima tvoga plemena, ali nipoto nemoj
dopustiti da padne u ruke sudu. Inae ga nee dobiti ni oni kojima pripada, a ni
siromasi.
Uinit u upravo onako kako si rekao, efendijo, a ljudima, koji prime
novac, rei u tvoje ime da znaju komu se moraju zahvaliti. A sad se spremimo
za polazak.
Uto se Ranko jo jednom javi:
Ja ostajem kod toga da neu odjahati k pilji. Moj stric i mojih pet
pratilaca osvetit e smrt mojeg bratia Ljubimka. Ali uti je drao moga strica
preko dva tjedna zasunjena i htio ga je ubiti. I to trai osvetu. Nije dovoljno da
ti, efendijo, progoni razbojnika. I ja moram sudjelovati u tome pa u zato
pojahati s tobom. Uostalom, ja vam mogu posluiti i kao vodli jer poznajem
kraj kroz koji moramo proi.
Ne protivim se ree njegov stric. Ali vi trebate dobre konje pa u ti
zato dati svog alata. Ja ve imam zamjenu za njega. Time je sve dogovoreno i ja
mogu krenuti. Ali to e biti sa utim ako ga uhvatite? upita me on.
To sad nikako ne mogu rei. Sve ovisi o tome kako u ga se domoi.
Uspije li mi to bez prolijevanja krvi, predat u ga Ranku, a on neka ga dopremi
ovamo. Onda je vaa stvar to ete uiniti s njim.
Sad se radilo samo jo o konjima. Ja sam imao svog neusporedivog Rija.
Osko i Omar jahali su na arcima obih Aladija, Ranko je dobio alata, a Halef,
Englez i Galingre uzeli su najbolje konje iz Karanirvan-hana. Oni konji na
kojima su Osko i Omar dosad jahali, dobili su samare da ponesu zalihu hrane za
nas i za konje to smo je radi opreznosti morali ponijeti sa sobom. Te samare i
zalihe hrane kupili smo od Kolamija kome je bilo vrlo ao to tako brzo

odlazimo iz njegove kue. Bio je silno zahvalan to smo ga oslobodili , njegova

protivnika.
Od Stojka i njegovih oprostili smo se vrlo srdano. Jo s mosta nam je
dovikivao, elei nam sreu, a zatim zaokrenu nalijevo onim smjerom iz kojeg
smo mi doli.
Sigurno je sa svojim suplemenicima stigao u ugljenarovu dolinu. Kako je
onda proao posljednji posjednik ubojnike pilje i njegov urjak, to ne znam
i ne elim da znam. Krv za krv, ivot za ivoti
Ubrzo krenusmo i mi. Sunce se ve spustilo kad smo iz jahali iz Rugove.
Mjetani su gledali za nama, ali mi se nismo osvrtali jer nas nita nije ovdje
vezalo. Naprotiv, kad smo u galopu pojurili preko ravne zemlje na ugaru,
ogledah se jo jednom prema onom vrhuncu na kojem je stajala karaula. Moda
e se kasnije jednom pripovijedati o njoj, o oknu ispod nje i o onim strancima
zbog kojih je morala nestati.
Bilo nas je sedmoro i imali smo konje da im nadaleko i nairoko nije bilo
ravnih. Zbog toga se i nisam bojao da neemo stii utoga. Od Rugove pa do
ume trebao bi pjeak sigurno trietvrt sata, ali mi stigosmo onamo ve za pet
minuta.
Planine smo ostavili za sobom. Na jugozapadu su se uzdizali vrhunci
planine Fandi. Morali smo prijei samo preko njenih sjevernih obronaka. Kroz
umu smo se strmo uspinjali oko trietvrt sata, a onda izaosmo na otvorenu
visoravan obraslu visokom travom i biljem. Ovdje, u visokom raslinju, tako se
jasno razabirao utov trag da se pred nama pruao kao tamna crta. Opet
potjerasmo konje u galop.
Kroz umu smo se uspinjali pojedinano, ali sad nam je krajina dopustila da
jaemo usporedo. Kraj mene je jahao Halef. Njegov dorat bio je divan konj pa je
bez napora drao korak s mojim Rijem. Osvrnuh se i dadoh Galingreu znak da
dojae blie. Uzeli smo ga meu nas,
Ima li mi neto rei, efendijo? upita me on turski jer je uz nas bio
Halef koji nije razumio francuski.
Da, volio bih znati kako je tako zvanom Hamd en Nasru uspjelo da se
uvue u tvoju trgovinu.
Toplo su mi ga preporuili iz Stambula pa se zaista pokazalo da je vrlo
spretan i vjeran.
Sigurno mu je to bilo u raunu. Jesi li zaista prodao svoju trgovinu?
Jesam. Zato sam u Skopju kupio drugu, ali je jo nisam platio. Moja ena
nosi sa sobom novac u mjenicama.
Vrlo je neoprezno od nje da toliki imutak prenosi iz Skadra u Skopje!
Ne smije zaboraviti da to radi protiv moje volje i da ju je na to naveo
samo Hamd en Nasr.
To je tano. Smijem li moda znati iz kojeg mjesta iz Francuske
potjee?
Iz Marseja. ive veze to ih je moje poduzee odravalo sa zemljama u

istonom dijelu Sredozemnog mora navele su me kasnije da se preselim u

Tursku. Imali smo podrunicu u Aliru pa je moj brat morao otii onamo da
sprijei neki veliki gubitak koji nam je zaprijetio. On je vodio nau kuu u
Marseju. Da se stvar rijei, bila je potrebna pomo pa je moj brat pozvao sina k
sebi. Nakon nekog vremena doznao sam stranu vijest da je moj brat ubijen u
Blidi.
Tko ga je ubio?
Sumnja je pala na nekog armenskog trgovca, ali ovoga nisu mogli
uhvatiti. Moj sinovac Paul krenuo je sam da potrai toga ovjeka, ali se nikad
nije vratio.
to je bilo s poduzeem u Marseju?
Moj brat je imao udanu ker kao i ja sada. Posao je preao na njezina
mua.
I ti nikad vrie nisi uo za svog sinovca Paula i za ubojicu tvoga brata?
Nisam. Pisali smo brojna pisma a zet mojega brata je i sam otputovao u
Blidu, ali sav trud bio je uzaludan.
A to bi ti uinio da se sretne s ubojicom i da te on zamoli da ga kao
namjetenika primi u svoje poduzee?
Dobio bi namjetenje, ali u paklu. Uostalom zato me pita tako udne
stvari?
Sad sam mu ispripovjeio kako smo Halef i ja u Vadi Tarfaui pronali
mrtvaca a rekao sam mu i o sadraju onih triju alirskih novina koje sam
naalost izgubio u bisagama kad mi je konj potonuo u slanu movaru Sot
Derida.
Efendijo zaprepateno viknu Galingre strane li vijesti! Govori
brzo dalje! Zna li kakvih potankosti o ubojici?
Najprije mi reci je li tvoj sinovac Paul bio oenjen?
Samo kratko vrijeme. Njegova mlada ena se toliko alostila to je on
iezao da je od alosti umrla,
Kako joj je bilo djevojako ime? Nije li poinjalo slovima E. P.?
Jeste, efendijo, jeste. Zvala se Emilie Pouillet. Ali odakle poznaje
poetna slova njezina imena?
Sigurno nije bila tako stara kako bi se to dalo zakljuiti prema godini
urezanoj u unutranjosti ovoga prstena.
S malog prsta skinuo sam prsten koji sam naao na mrtvaevoj ruci i sve do
toga dana ga nosio na svojoj, Galingre je ugledao urezana slova E. P. 15. juilet
1830. pa viknu gotovo bez daha:
To je vjenani prsten mog sinovca Paula, mog sinovca koji je iezao! To
tano znam!
Ali kako se to slae s godinom 1830?
To je vjenani prsten bake njegove zarunice ije je djevojako ime bilo
Emilie Palangeur. Budui da se poetna slova slau, unuka je uzela vjenani
prsten svoje mrtve bake i to zbog djetinje ljubavi, a ne zbog tedljivosti. Zar si

taj prsten naao kod mrtvaca?

Bio mu je na prstu pa sam ga uzeo. Ubojica ga sigurno nije opazio.
Boe, boe! Naposljetku sam doznao injenice, ali kakve injenice! Nisi
li poao u potjeru za ubojicom?
Jesam. Naiao sam na njega na Sotu gdje smo jahali preko jezovite kore
od soli na jezeru. Taj je ovjek ustrijelio naeg vodia, oca ovoga Omara koji
sad jae s nama da se osveti oevom obojici. Kasnije smo ga jo jednom sreli,
ali mu je uspjelo da nam umakne, no sad mu to vie nee uspjeti.
Sada? Zar je ovdje?
Sigurno! To je onaj Hamd en Nasr ili bolje rei Hamd el Amazat.
O nebesa! Kako je to mogue? Hamd el Amazat je dakle ubojica mog
brata i njegova sina?
Jeste. Halef je ve i onda bio moj pratilac. Neka ti ispripovjedi sve pa i to
kako smo u Stambulu doznali za tebe.
Halef je ekao upravo na to. Zato potjerah svoga konja do Ranka, a njih
dvojicu ostavih same. Uskoro zauh Halefov zvonak i patetian glas.
Za to vrijeme stigli smo opet meu umovite vrhunce gdje smo morali
polaganije jahati. Kad sam se okrenuo, opazih da Halef, Galingre i Omar jau
zajedno, razgovarajui o onom stranom dogaaju. Odmakoh naprijed jer nisam
imao volje da sudjelujem u njihovim osvetnikim planovima.
Ve se poelo mraiti i uma se opet sputala; bila je ve no kad smo u
jahali u strmu dolinu Joske i pred sobom ugledali svjetiljke u Pahi. Prva kua u
selu nije uope bila kua. Bilo bi tovie pretjerano da smo je nazvali kolibom.
Iz otvorene rupe, koja je sluila kao prozor, svjetlila je vatra na ognjitu.
Pojahah onamo i viknuh. Pred rupom se pojavi okrugla glava.
Tko je? upita me albanski.
Izai odgovorih istim jezikom, a kako sam znao vrlo malo albanski
nastavah turski:
Ja sam stranac i htio bih te neto upitati. eli li zasluiti pet pijastera,
doi malo ovamo.
Pet pijastera! viknu ovjek sav ushien zbog toga za njega velikog
iznosa. Evo me odmah, odmah! Poekaj! Ne odlazi!
On se pojavi pod vratima, malen, sabljastih nogu i vrlo velike glave.
Ti nisi sam? upita. Valjda mi neete uiniti nita naao! Ja sam
posve siromaan seoski pastir.
Ne boj se! Ako nas dobro obavijesti, dobit e ak deset pijastera.
Deset pijastera! zaueno viknu. Nebesa! Deset pijastera mi
muhtar daje za cijelu godinu, a k tome jo i batina.
Zato?
Da mu uvam ovce.
Onda on nije dobar ni dareljiv gospodar?
Nije, nipoto nije. Radije posee za biem nego u novarku, a jesti mi
daje samo ono to nee nitko drugi.

Upitao sam za muhtara jer sam mogao zamisliti da se uti svratio k njemu.
Pastir nipoto nije bio mlad, a k tome mi se inilo da je slabouman ili u
najmanju ruku djetinjast. Uostalom, moda u upravo zbog toga od njega
doznati vie nego od bilo kog drugoga.
Sigurno pase ovce cijelog sela? upitah ga dalje.
Pasem, a svatko mi daje jelo za jedan dan, meni i mojoj sestri koja sjedi u
kui uz vatru.
To znai da ste neprekidno u selu i da nikamo ne odlazite?
O, ja odlazim ve daleko kad moram tjerati prodane ovce. Nema tome
davno to sam bio u Rugovi, a bio sam i u Goriju.
U Gori smo morali i mi odjahati. To mi je ba dobno dolo.
Bio si u Rugovi? upitah. Kod koga?
Bio sam u Karanirvan-hanu.
Poznaje li tamonjeg handiju?
Oh, njega poznaje svatko! Ja sam Kara Nirvana vidio i danas, a vidjela
ga je i moja sestra koja sjedi u kui kraj vatre.
Znai da je bio ovdje u Pahi.
Jeste, a kanio je i dalje. Zatraio je od muhtara oruje jer ga nije imao.
Odakle to zna?
Vidio sam.
Ali nisi uo to je razgovarao s muhtarom?
Oho! Sve sam uo, sve! Upravo zato jer nisam smio nita sluati, ja sam
prislukivao. Ja sam naime veoma pametan, a isto tako i moja sestra koja sjedi u
kui kod vatre.
Smijem li je vidjeti?
.
Ne.
Zato ne?
Jer se ona boji stranaca. Bjei pred njima.
Preda mnom ne mora bjeati. Ako je smijem pogledati, dat u ti petnaest
pijastera.
Pet-na-e-st pijastera! ponovi on. Odmah u je pozvati i...
Ne, nemoj je zvati! Ja u ui u kuu.
Taj neobini ovjek moda je znao upravo ono to sam htio uti od njega.
Da mu ne dam vremena da se predomisli, vinuh se brzo sa sedla i gurnuh ga
kroz vrata te pooh za njim.
Pastirska je koliba bila sagraena od neotesana kamena, a od kamenih ploa
bio je i krov. Dva kamena inila su ognjite na kojem je gorjela vatra, a iznad
nje je na kamenu stajao veliki glineni lonac. U njemu je kljuala voda iz koje su
virile oguljene noge neke ivotinjice. Kraj ognjita je stajala djevojka i mijeala
u loncu. Dva slamnata leaja bila su jedini dijelovi siromanog namjetaja.
Pastir je bio odjeven oskudno. Kako ve rekoh, bio je silno mrav dok mu je
glava bila pretjerano velika i obrasla gustom kosom. I njegova sestra bila je vrlo
sirotinjski odjevena.

Kad me je ugledala, ona glasno viknu, otri na svoj leaj i zavue se duboko
u slamu tako da su joj virile samo noge.
Upravo me je zaboljelo srce.
Ne bjei, sestrice pozove je pastir. Ovaj gospodin daje nam
petnaest pijastera.
To nije istina! odvrati ona ispod slame.
Istina je, sigurno.
Onda neka ti da, ali odmah!
Daj mi, gospodine! zamoli me pastir.
Ako se tvoja sestra izvue iz slame, dat u vam ak dvadeset.
Dvadeset! Izii odmah!
Neka ti ih najprije dade. Ne vjerujem mu.
Posegnuo sam u dep i dao mu u ruke dvadeset pijastera. On od radosti
skoi u vis, ushieno klikne, pa zgrabi svoju sestru te je izvue iz slame,
utisnuvi joj novac u ruku.
to to kuhate? upitah je.
Divlja ree ona i mljacnu jezikom kao pravi sladokusac.
Divlja? Kakvu divlja?
Jea kojeg sam juer uhvatio ree pastir.
Zar jedete jea?
Dakako! To je najvea poslastica koja uope postoji. Pogledaj ga samo!
Ako hoe komadi, moe dobiti jer si nam poklonio tako silno mnogo novaca.
Dat u ti ga vrlo rado, a isto tako i moja sestra koja stoji tu uz vatru.
Izaao sam do naih tovarnih konja, uzeo meso i kruh pa ih pruio pastiru.
Poklanja li mi to? zaueno upita, oito se razveselivi. Odmah zatim
morala je njegova sestra onih dvadeset pijastera zakopati u kutu kolibe. Pastir
ree:
Mi spremamo sav novac to ga zasluimo. Kad jednom budemo bogati
kupit u ovcu i kozu. One e nam dati vune i mlijeka. Ali sad moe opet
govoriti o handiji iz Karanirvan-hana, gospodine. Sve u ti rei. Dobar si
ovjek, kakvog jo nikad nisam vidio, a bio si dobar i prema mojoj sestri koja
stoji tamo uz vatru.
Vidio si dakle tog ovjeka gdje dolazi?
Jesam. Jahao je na onom crnom konju to mu ga je prodao paa jer ga je
handija prije toga uinio bolesnim. Ujahao je usred moga stada i zgazio mi
dvije ovce, muhtarevo vlasnitvo. Zato sam svoju sestru, koja stoji ovdje kraj
vatre, ostavio kod stada i potrao muhtaru da mu to reknem. Kad sam stigao
onamo, stajao je onaj ovjek pred kuom pa me je onako s konja udario po glavi
i rekao neka se izgubim da ne sluam to oni govore. Moj je gospodar stajao
kraj njega. Ali upravo zato jer me je udario i zgazio mi dvije ovce, ja sam uao u
sobu i stao kraj prozora da bih uo sve to nisam smio uti.
No, o emu su govorili?
Kara Nirvan je upitao nisu li moda ovuda proli ljudi s kolima.

 A jesu li proli?
Nisu. Zatim je kazao da e doi neki konjanici, jedan od njih na crnom
arapskom drijepcu. Muhtar bi im imao rei da je Kara Nirvan odjahao u Dibri,
a ne cestom u Gori.
Ali on je ipak odjahao u Gori?
Jest. To sam vidio. Ta dobro sam pazio.
Kako je daleko do Gore?
Na dobru konju treba jahati dvanaest sati. Ali Kara Nirvan ne eli ba
posve do Gore, ve samo do hana Nevjere.
Zato se taj han tako zove?
Jer se nalazi uz neku stijenu koja nosi to ime.
A zato se stijena zove Nevjera?
Ne znam.
to trai Kara Nirvan tamo?
On e ekati ljude koji dolaze s kolima.
Koja mjesta lee odavde pa do tog hana Nevjere?
eva, Brdeti i Fusa Ansid, a zatim dolazi han. Trebalo bi jahati odsada pa
do jutra prije nego to se stigne onamo jer donde ima sigurno osam sati jahanja.
Lei li taj han na osami ili je kraj njega kakvo selo?
Osamljen je. Bio sam ondje.
Na kojoj strani ceste lei?
Na desnoj.
Poznaje li handiju?
Poznajem. Kadto dolazi ovamo i zove se Edhem. Nitko ga ne voli. Ljudi
govore da je kraom stekao svoj imutak.
Jesi li jo togod uo?
Nisam jer je muhtar uao u sobu po svoje oruje: puku, pitolj i no.
Kara Nirvan nije imao svoje oruje sa sobom. Onda je brzo odjahao.
Koliko je vremena prolo odonda?
Gospodine, to ti ne mogu rei jer nemam depni sat kao padiah, ali ipak
drim da su prola dva sata.
Onda mi sad samo reci jo to, mogu li lako pronai cestu u Gori.
Moe. Ta cesta dolazi iz Spase s one strane rijeke Joske, a onda zakree
nalijevo. Morate proi pokraj rijeke. Ja u vas izvesti do izvan sela.
Dobro, izvedi nas! Ali ve je no. Ne moe li ovjek zalutati s ceste?
Moe ako je ne pozna. Ali do sela Brdeti ne moete zalutali, a ondje ete
sigurno nai nekoga koji e vas povesti dalje tako da neete nikamo skrenuti.
Prema tome znam sve. Zadovoljan sam s tobom. Koliko kod vas stoji
ovca?
Jednogodinja ovca stoji dvadeset pijastera.
A koza?
Ona je mnogo skuplja. Ako daje mlijeka, stoji i preko trideset pijastera.
No, onda e dobiti i vie, a ne samo jednu ovcu i kozu. Pogledaj ove

srebrnjake! Oni svi zajedno vrijede dvije stotine pijastera. Za taj novac moe
kupiti najmanje etiri ovce i etiri koze ako ne dopusti da ti zli ljudi oduzmu
novac.
Da mi oduzmu novac? Neka se samo usude! Odmah bih poao muhtaru,
a on bi nam pomogao. Ali ti se sigurno ali. Mi bismo u tom sluaju bili bogati,
ja i moja sestra koja stoji tamo uz vatru.
Izvadio sam biljenicu, istrgao iz nje list papira i napisao na njemu nekoliko
redaka pa mu ih predao, rekavi:
Ako bi netko rekao da do tih dvije stotine pijastera nisi doao poteno i
ako bi ta pokuali oduzeti novac, predaj muhtaru ovaj papir. To je potvrda s
mojim potpisom da sam ti novac poklonio.
Prije nego to sam poeo pisati utisnuo sam mu novac u ruke. Stajao je sav
ukoen, ispruivi ruke od tijela, buljei u me kao da ne vjeruje svojim oima,
Poloih papir na novac, okrenuh se izaoh iz kolibe, pa uzjahah konja. On
potri za mnom i radosno viknu:
Zar je to doista moje?
Jest, dakako!
Moje i moje sestre koja u kui stoji uz vatru?
Naravno! Ali ne vii tako! Obeao si nam da e nas otpratiti do ceste, a
mi nemamo vremena da ekamo.
Evo, ve idem, ve idem!
Novac i papir drao je jos uvijek u ruci. Onda utri u kolibu da ga preda
svojoj sestri koja je stajala tamo uz vatru i odmah se vrati. Pokuao je da vrlo
brojnim rijeima dade oduka svom oduevljenju, ali ja mu to zabranih pa je
tako nijemo koraao pred nama. Moj mali dar usreio je brata i sestru.
Proavi kraj dvije ili tri male kue, prijeosmo drvenim mostom preko
Joske. Na drugoj obali stigli smo u selo Pahu i susreli nekoliko ljudi koji su nas
zaueno gledali. Nitko nas, meutim, nije oslovio. Tako smo stigli na kraj sela,
izali na cestu i oprostili se od naeg vodia. Kad smo malo odmakli, on
doviknu za nama albanski:
Laku no! Sretan put! Dug ivot!

IZDAJNIKA GUDURA
PRED nama je bila jo mrana no. Ostale konje nisam jo tano poznavao,
ali u Rija sam se mogao pouzdati. Sigurno nee skrenuti s puta ako mu
popustim uzde. Zato pojahah na elo nae ete, poloili uzde u ruu sedla i
pustih svog vranca da tri kako hoe.
Put je vodio uzbrdo, zatim po ravnici, i naposljetku opet nizbrdo,
neprekidno kroz grmlje ili umu. Da je uti ovdje vrebao, lako bi nekolicinu nas
poskidao mecima. Mislio sam na to, napevi vid i sluh, ali sreom bez razloga.
Nakon vie od dva sata stigosmo do sela Brdeti. Svakako je bilo bolje da
uzmemo vodia. Ranko je dodue tvrdio da poznaje kraj, ali slutio sam da to
ini vie zbog toga da bi nam se mogao pridruiti. Povrh toga bilo je tamno;
mjesec je kasno izaao. Zalutamo li, mogao bi uti postii svoju svrhu prije
nego to pronaemo pravi put.
Zato sam, dakle, bez oklijevanja, upitao prvog ovjeka kojeg smo sreli, ne
bismo li mogli uz dobru plau dobiti vodia. Taj ovjek nam se odmah ponudio.
Rekao je da e nas za deset pijastera odvesti do hana Nevjere ako imamo
vremena da ekamo dok dovede svoga konja. Pristadosmo. Potrajalo je svega
nekoliko minuta i on se vratio.
Istina je, morali smo biti na oprezu jer nismo poznavali tog ovjeka. Mogao
ga je poslati i uti da nas zavede na stranputicu. Zato smo ga opkolili. Ja sam
mu obeao dvadeset pijastera bude li poten, a prevari li nas, metak u glavu.
Opet smo jahali kroz umu i grmlje pa smo nakon gotovo tri sata stigli u
selo Fua Arsit. Iza toga sela pruala su se polja, a zatim opet uma. Kadto smo
slijeva uli gdje umi voda. Bio je to neki pritok Drima, ali ime sam mu
zaboravio.
Zatim je izaao mjesec i mi smo mogli prilino dobro vidjeti. Nalazili smo
se u divljem planinskom kraju. Posvuda oko nas stijene i iskidane hridine,
golemo drvee, vlaan zrak i um u vrhovima granja ije je sjene mjesec bacao
na na put u veoma neobinim arama.
Kakav li je to samo bio put! I ovuda treba da prolaze kola! Nai su konji
svakog asa posrtali preko krupnog kamenja i propadali u jame. Tako smo jahali
dalje i dalje sve dok nije zahladilo i zapuhao jutarnji vjetar. Na vodi nam je
rekao da se nalazimo usred planina Keruli, u zloglasnom kraju. Za jedan sat smo
imali stii u han Nevjeru.
Na pitanje zato taj kraj nosi ime Nevjera dobio sam odgovor da se u
ravnom kamenom tlu esto pokazuju dugake i duboke pukotine. Ovdje jaha
ne smije potjerati konja u galop jer ga nee moi dovoljno brzo zaustaviti ako se
ispod njegovih kopita odjednom otvori takva pukotina. Rekao nam je da je na
taj nain zaglavilo ve mnogo ljudi. Osim toga, kolaju glasine kako u tim
krajevima ima ljudi koji bacaju svoje rtve u takve ponore. Ta nas vijest nije
razveselila.
Nakon pola sata poelo je svitati. Mislio sam o tome da bi nam na vodi u

hanu Nevjeri moda mogao biti na smetnji pa sam mu ponudio trideset pijastera,
umjesto obeanih dvadeset, ako se odmah vrati. Prihvatio je i brzo odjahao
primivi novac. Mora da se u naem drutvu nije ba odvie ugodno osjeao.
Nismo gotovo nita govorili, a s njim smo postupali s vidljivim nepovjerenjem.
Najednom presta uma. Nadaleko je pukla ravnica kao da je od tvre stijene
pokrivene skliskom mahovinom. Nigdje drveta, tek tu i tamo pokoji grm ili
grmeak. U daljini ugledah neku tamnu taku, a kroz dogled razabrah da je to
skupina od nekoliko kua. To je svakako bio traeni han.
Na put se protezao kao tamna crta u zelenoj mahovini. Zatim stigosmo na
mjesto gdje se neki trag odvajao na lijevo. Sjahao sam i pretraio ga. Tuda su
prola kola koja je pratilo nekoliko konjanika. Mahovina to su je utisla kopita i
tokovi, jo je bila vrsto pritisnuta o tlo. Nije dospjela da se uspravi. Mora da
su kola prola ovuda tek prije nekoliko minuta, ali nismo ih mogli ugledati jer je
upravo onaj smjer, kojim su krenula, bio zastrt rijetkim nizom grmova.
U meni se porodi strah, ali ga nisam pokazao nikome. Skoih u sedlo i
pojurih prema hanu, a pratioci, koji nisu mogli shvatiti moje vladanje pojurie
za mnom.
Stigli smo do hana koji se sastojao od nekoliko zgrada nimalo privlana
izgleda. Ispred vratiju stambene zgrade stajala su, prekrivena platnom, dvoja
teko natovarena volovska kola. Uz njih su stajala i trea kola, ali su ve otila.
Halefe, poi sa mnom u kuu pozvah ga. Ostali e ostati ovdje.
Provjerite jesu li vam kalani vrsto stegnuti. Moda emo morati estito
zagrabiti.
Da to nisu ona kola s kojima se vozi moja ena? zabrinuto upita
Galingre.
Nisam mu odgovorio, ve uoh s Halefom kroz otvorena vrata. Budui da
nisu bila zakraunata, mora da su stanovnici kue ve bili budni. U sobi su
sjedila dva snana ovjeka i pila rakiju. Za nekim drugim stolom sjedila je pred
punom zdjelom cijela obitelj: visok snaan mukarac, dva djeaka te jedna
sluavka. Kad smo uli, mukarac je stajao uspravno. inilo se da je od prepasti
skoio s klupe kad me je ugledao. Ja mu se osorno obratih:
Je li ova kua han Nevjera?
Jest odgovori on. Ja sam handija Edhem.
ija su ona dvoja kola vani?
Od nekih ljudi iz Skadra.
Kako se zovu?
Nisam upamtio. To je neko strano ime.
Nalazi li se Hamd en Nasr uz njih?
Vidio sam na njemu da bi najradije odgovorio ne, ali ja mu dobacih pogled
koji ga je prestraio. Zato, oklijevajui, ree: Da.
Gdje je sada?
Odjahao je u Pahu i dalje.
Sam?

 Ne, stranci su se odvezli s njime.

Koliko ih je?
Jedan mukarac, jedna stara i jedna mlada ena.
Kad su otili?
Nema jo ni etvrt sata. Tamo sjede koijai onih ostalih kola koji treba
da pou za njima.
On pokaza u onu dvojicu koju sam ve spomenuo.
Jesi li imao i drugih gostiju?
Nisam.
Nijednog iz Rugove?
Ne.
Lae, Edheme! Kara Nirvan je bio ovdje pa je odjahao s Hamd en
Nasrom i kolima. Ovamo je stigao usred noi!
Opazio sam da je handija postao nesiguran. Sigurno je bio utov saveznik
jer je smeteno promrmljao:
Ne poznajem nikakvog Kara Nirvana. Istina je da je otprilike prije dva
sata stigao ovamo jedan konjanik ali ne iz Rugove ve iz protivnog smjera,
naime iz Lesa. Vrlo mu se urilo, a kako su stranci krenuli istim putem, on im se
prikljuio.
Tano! Vrlo mu se urilo, a ipak je pojahao uz kola s volovskom
spregom! Tako e se zaista brzo kretati. Uostalom, ta se kola nisu odvezla u
Pahu jer mi dolazimo odande pa bismo ih morali sresti. Ja te poznajem.
Edheme, a znam i to to bi se ovdje imalo odigrati. Mi emo se vratiti pa emo
nastaviti razgovor s tobom. Pripazi! Pobrinut emo se za to da se ti ljudi ne
unesree u kakvoj pukotini kraj stijene Nevjere.
Zatim se okrenuh koijaima i nastavih:
Mi pripadamo onoj obitelii ije stvari prevozite. Ne odlazite iz ovog hana
dok se ne vratimo. Ostavit u vani nae tovarne konje: odvedite ih u staju pa im
dajte krme i vode!
Oba vozara utke ustadoe da izvre zapovijed, a Halef i ja urno izaosmo
iz kue te skoismo u sedla.
Vraamo se! Moramo sprijeiti jednu podlost! Ti ljudi kane Galingreovu
obitelj baciti u ponor rekoh drugovima.
Galingre prestraeno viknu. Jedva sam ga uo jer je moj konj ve jurio u
galopu. Svi ostali pojurie za mnom.
Ranko dojae do mene i upita:
Je li uti uz njih?
Jest.
Dobro! Onda ga imamo!
Nismo vie govorili. Stigli smo do mjesta na kojem sam pretraio tragove
kola i skrenuli, pratei trag. inilo se da konji osjeaju da traimo najveu
brzinu. Nismo ih trebali nagoniti. arci obaju Aladija samo su letjeli zaista
su opravdali svoj dobar glas. I ostali su konji, kao u ali, jurili velikom brzinom.

Nakon mojega Rija bio je alat najbolji konj. To sam sad opazio.
Sidi viknu Omar za mnom reci mi samo hou li ugledati Hamd el
Amazata?
Hoe, ovdje je!
Napokon! Sad mi nee izmai!
Sad smo jurili kroz ve spomenuti niz grmlja pa nam iza njega pue otvoren
pogled. Daleko ispred nas, gotovo na rubu obzorja ugledah malu svjetlu taku.
To mora da su bila kola. Na njima je svjetlucalo bijelo platno.
Bre, bre! viknuh. Moramo im se to vie pribliiti prije nego to
nas opaze.
Sve dosad nisam tjerao svog vranca, a sad mu samo doviknuh: kavam!
On pojuri kao da je dosad trao samo kasom. Upravo je letio.
Maalah! Kakva li konja! viknu Ranko.
Jedino njemu je uspjelo da se odri usporedo sa mnom, ali i on se morao
sluiti biem. Posve sam mirno sjedio u sedlu jer je Ri vrlo ravnomjerno jurio.
Ona bijela taka postala je sve vea. Izvukao sam dogled i pogledao. Kola
su se kretala naprijed, a pratila su ih tri konjanika. Srea! Nismo zakasnili. Da je
uti pokuao ispuniti svoju namjeru, morao bi zaustaviti kola. Upravo to to su
se kola jo kretala dokazivalo je da se putnicima nije nita dogodilo. Ona tri
konjanika bili su svakako Perzijanac, Hamd el Amazat i Galingreov zet. Obje
ene sjedile su u kolima.
Sad sam ve i prostim okom mogao razaznati utovog engleskog vranca, ali
uto se uti okrene i opazi nas. Bili smo od njega udaljeni jo dobar kilometar.
Opazio sam kako su on i Hamd el Amazat zaustavili konje. Gledali su prema
nama, a onda odjurie u galopu, ostavivi kola. Pobjegli su u razliitim
smjerovima, da nas navedu da se razdvojimo. uti je pojahao ravno, a Hamd
nalijevo.
Bojao sam se da e, kad nas ugledaju, od bijesa ustrijeliti Galingreovog zeta
i obje ene. Bila je prava srea to to nisu uinili. Kad sam se ogledao, opazih
da su drugovi daleko zaostali iza mene, ali moj glas je mogao doprijeti do njih.
Pokazah nalijevo i doviknuh:
Uhvatite onog tamo! To je Hamd el Amazat! utoga emo preuzeti nas
dvojica.
Bre, Ranko! pozvah svog pratioca.
On mamuznu konja i udari ga biem. Ti udarci, a moda jo vie tatina
potjerae alata da napne sve snage. Prestigao je i mog vranca, ali tek to je to Ri
opazio, on sam po sebi povea brzinu i prestignu suparnika. Ri nije trpio ni
jednog konja pred sobom.
Sad smo stigli do kola. Kraj njih je stajao Galingreov zet. Nije znao o emu
se radi pa nije mogao shvatiti zato su ga njegova dva pratioca odjednom tako
naglo napustila.
To su bili ubojice! doviknuh mu dok smo jurili kraj njega.
Nisam mogao razabrati kako su ga se dojmile moje rijei jer tek to sam ih

izgovorio, ve smo daleko odmakli. Nekoliko puta sam se osvrnuo i opazio da

su me moji drugovi razumjeli i da jure za Hamd el Amazatom.
Samo Galingre je zadrao prvotni smjer. To mu nismo mogli zamjeriti. U
prvom se redu elio uvjeriti da je njegova obitelj iva i zdrava. Uostalom, nismo
ga ni trebali.
Sve dosad je uti zadrao svoju prednost. Nismo mu se pribliili, premda je
Ranko neprekidno tjerao svog alata,
Neemo ga stii, efendijo! doviknu mi on. Njegov englez je bolji
od naih konja.
Oho! Pripazi samo! Ti jo ne poznaje mog vranca.
Podigao sam se na stremenu. Drugo nita nisam uinio jer nije bilo razloga
da primijenim tajnu moga Rija. Ve je i taj pokret bio dovoljan. Ri opazi da
mu nastojim olakati teret. To mu je povrijedilo samosvijest pa jo due zagrabi.
Kao da tlo nestaje ispred mene. Tko nije dobar jaha, moe mu se zavrtjeti u
glavi. Ranko je daleko zaostao za mnom, a utome sam se sve vie pribliavao.
Najprije je bio ispred mene preko pola kilometra, zatim se udaljenost sve vie
smanjivala: dvije stotine metara, stotinu pedeset, stotinu ... Kara Nirvan se
ogleda i prestraeno kriknu, a zatim poe konja udarati kundakom. Vrijedna
ivotinja se napinjala iz sve snage. Vodoravno ispruivi glavu, konj je jurio dugakim skokovima. Pjena mu je kapala iz gubice, a dlaka mu se ovlaila od
znoja. To nije bio dobar znak. istokrvni englez nije ni izdaleka bio dorastao
mom arapinu. Na Riju nije bilo ni traga pjene ni znoja. Mogao bih jo punih
etvrt sata juriti tako, a da se ne uznoji i ne zapjeni. Ali ja sam bio nauen, na to
da tedim plemenitu ivotinju.
Zato sam poeo pitati sam sebe to da radim. Da pucam? To je bilo najbre i
najsigurnije. Moja medvjedarka je nosila mnogo dalje nego do utoga, a kako je
moj konj jurio veoma ravnomjerno, mogao sam sigurno nianiti sa sedla. Ipak
ga nisam htio ubiti. Bolje da ustrijelim njegova konja? Onda e izletjeti iz sedla
i ja u ga uhvatiti. Meutim, bilo mi je ao lijepe i vrijedne ivotinje. Ne, postojalo je i drugo sredstvo pa nisam trebao ubiti ni njega ni konja! Skinuo sam laso.
Jo dok sam bio zabavljen time, zauh utoga kako je otro kriknuo. Prisilio
je konja da se propne i odskoio dugakim skokom, preskoivi jednu od onih
rasjekotina u zemlju, o kojima mi je pripovijedao vodi: nekoliko sekundi zatim
preleti i moj Ri preko rasjekotine. Bila je otprilike dva i pol metra iroka.
Sad se uti opet ogleda. Pribliio sam mu se. Onda pukom naniani u
mene. Zar je zaista nauio da puca sa sedla, okrenuvi se unatrag kao Beduin?
Nisam smio ekati da prvi opali. Zato u tren oka napeh oba kokota medvjedarke
pa hici prasnue jedan za drugim. Nisam podigao puku na rame da nanianim:
htio sam samo prestraiti njegova konja. Postigao sam cilj. Konj se trgne, skoi
u stranu i onda opet jurnu naprijed u nepravilnim skokovima. uti je upravo
ispaljivao puku. Hitac prasne, ali ne pogodi.
Sad sam prebacio remen medvjedarke preko ramena i savio laso oko lakta i
dlana da bih tako dobio otvorene ome. Morao sam se pouriti jer se ispred nas

pojavila tamna pruga ume. Uspije li utome da stigne onamo, bit e spaen.
Kad mu je konj skoio u stranu, on se jedva odrao u sedlu, a sad je nastojao
da se vrsto smjesti u njemu. Uskoro je morala pasti odluka. Primijenio sam
tajnu. Poloih svom vrancu dlan meu ui i pozvah ga Ri!
Na trenutak se uinilo kao da je vranac ostao nepomino visjeti u zraku a
onda glasno zarza i... uope se ne da opisati kakvom brzinom tri takav konj ako
se primijeni tajna. Svatko osim mene, koji sam bio ve navikao na svoga konja,
morao bi pasti sa sedla.
Jo malo prije nalazio se uti ezdeset metara ispred mene. Taj se razmak
smanjio na trideset, dvadeset metara, a onda on zau topot moga konja posve
blizu za sobom, okrenu se i sav zaprepaten viknu:
Alah te prokleo, u pakao, pseto!
Izvue kuburu i opali ali me ne pogodi. Zatim kundakom udari konja po
glavi da je, napevi posljednju snagu, pojurio kao lud. Uzalud! Bio sam ve
petnaest metara iza njega, sad jo deset, jo est.
Pripazi, uti, sad u te uhvatiti! doviknuh mu, Nitko te ne moe
spasiti!
Odgovorio mi je gromkim krikom, gotovo urlikom. Mislio sam da je to
viknuo od bijesa i zavitlao sam omom lasa iznad glave, ali onda opazih kako
pokuava skrenuti konja u stranu. To mu nije uspjelo. Konj je jurio punom
brzinom, a od udaraca po glavi kao da je pobjesnio. Jo jedan krik kakvim se
javlja ovjek samo u najveoj nevolji, u krajnjem uasu! To nije bio bijes, ve
smrtni strah!
Skrenuo sam svoga konja malo u stranu da bih mogao razabrati krajinu koju
mi je dotad zaklanjao uti, jaui tik ispred mene. Nebesa! Poprijeko na pravac
naeg jahanja pruala se duboka i iroka rasjeklina iji je protivni rub bio
sigurno metar vii do onoga s nae strane! Moda bi mi jo uspjelo da skrenem
konja, ali kod one neizrecive brzine kojom je letio, nisam bio siguran da e mi
to uspjeti. Dakle naprijed! To je bila jedina mogunost.
Spustio sam ruke s lasom, pritegnuo vranevu glavu u vis, jo jednom mu
poloio lijevu ruku meu ui i viknuo, da, zaurlao:
Ri, ja Ri, ja Ri et taib, nat, nat, nat! Ri, moj Ri, moj dobri Ri, skoi,
skoi, skoi!
drijebac je znao da rije nat znai skoiti. Bio je uvjeban u tome.
Otvori gubicu, javi se dubokim glasom koji je bio izraz oduevljenja, krgutne o
elik vala i projuri kraj utoga ravno prema ponoru.
Ni Perzijanac ni ja nismo imali vremena da pazimo jedan na drugoga. Svaki
je imao dovoljno posla sa sobom i svojim konjem. Ipak prokune kad sam
projurio kraj njega. Eto i ponora! Zategnuvi uzde, nagnuh se daleko naprijed.
Ri, halak ali, ali! Ri, sada gore, gore! viknuh.
Oi su mi bile uperene u suprotni rub stijene. Nisam vidio kako je iroka
pukotina. Gledao sam samo u onu taku tamo prijeko koju sam htio dosei i
koja je leala metar vie od ruba pukotine s moje strane.

Vrijedni, neusporedivi konj se otisnu od stijene i odskoi. Na trenutak sam

zalebdio iznad jezovite dubine. Ispustih uzde i bacih se prema natrag ma kako to
izgledalo opasno i besmisleno. Morao sam rasteretiti prednji dio konja da me ne
zbaci. Da se nisam bacio natrag, bio bih izgubljen, jer premda je moj vranac bio
neusporediv trka i premda se silnom snagom odbacio preko pomora, skok nije
potpuno uspio. Ri je samo prednjim kopitima dosegao kamen.
Ali, ali! vikmuh ponovo i bacih se naprijed, a istodobno opletoh Rija
lasom to sam ga jo drao u desnici, udarivi ga po trbuhu izmeu nogu. Time
sam rasteretio stranji dio njegova tijela.
Jo nikad nisam udario Rija. Kad je osjetio udarac lasom na najosetljivijem
mjestu, odbaci stranja kopita visoko uz trbuh, svine se tako da je puknuo kolan
pa dohvati i stranjim nogama kamen. Silan skok ja padoh zajedno sa
sedlom, a konj jurnu jo komad puta, a onda stane.
Sve je to potrajao samo jednu, samo dvije sekunde. Ustadoh i ogledah se.
utov je vranac upravo odskoio. Krik, divlji krik, pa konj i jaha padoe u
dubinu.
Cijelo mi je tijelo bilo kao od leda. Prioh k pukotini. Bila je najmanje pet
metara iroka! Tako mi se bar inilo jer se zna da nije lako tano ocijeniti irinu
neke vode ili duboke pukotine. ovjek se vrlo lako moe prevariti. Ponor je bio
tako dubok da mu nisam mogao ugledati dna. Dolje je leala gusta crna tama.
To je bila pravedna kazna! uti je naao tano onakvu smrt kakvu je
zasluio. Bio je dakako mrtav on i njegov konj. Nije bilo ba nikakve
mogunosti da su ostali ivi. Ipak sam neko vrijeme oslukivao dozivajui. Nije
bilo odgovora.
Zatim pooh k Riju. Vratio se i dotrao onamo gdje mu je lealo sedlo.
Ogrlio sam ga oko vrata i pritisnuo njegovu glavu uza se. Protro mi je njuku o
rame, a zatim mi liznuo ruku i obraz. Bilo je kao da tano zna da smo jedan
drugome spasili ivot.
Tek sad sam se osvrnuo za svojim drugovima. Ranko je upravo dojurio na
svom alatu. Nije opazio ponor pa mu doviknuh da jai laganije. Desno od mene
galopirali su ostali jo uvijek za Hamd el Amazatom. On promijeni smjer da bi
time izravnao veu brzinu njihovih konja. Moji prijatelji dali su se zavarati
jurei za Armencem u isprekidanoj crti. Ispred sviju jahao je Omar koji je htio
da prvi stigne ubojicu svoga oca. Samo jedan je bio pametniji od ostalih, naime
Halef. Shvatio je lukavtinu bjegunca i nastojao joj doskoiti.
Meutim, sad je Hamd el Amazat opazio Halefa. Vidio je da se nee moi
probiti pa zato skrene prema jugu onim smjerom kojim je uti maloas krenuo.
Pri tom je spretno, kao zaklon, iskoristio rijetko grmlje. Meutim, u tom smjeru
morao je Armenac stii do opasne pukotine koju ni on jo nije ugledao.
Svakako ga je obuzeo straan strah koji je zaista i zasluio. Uostalom, nije
znao to ga zapravo eka. Sve dosad je vjerovao da ga progonimo samo zbog
izdaje na raun Galimgrea i njegove obitelji. Njihova kola su jo uvijek stajala
na istom mjestu na kojem smo ih mi prestigli, a kraj njih Galingre i njegov zet.

Uto Ranko stie do ponora, pogleda u njega i strese se od jeze viknuvi:

Taj je mrtav, sav smrskan, efendijo. I Alahu, kako si samo mogao ovo
preskoiti?
O tome kasnije. Ostani gdje si da Hamd el Amazat ne moe proi. Ja u
mu pojahati u susret,
Ne moe. Pukao ti je kolan.
Imam u bisagama remen. Za dvije minute bit e sve u redu.
Ali ne moe prijei do Hamd el Amazata,
Moda u nai kakvo ue mjesto, a ako ga ne naem, moj e metak
preletjeti prijeko.
U bisagama sam imao kratki pomoni remen s kopama. Trebao sam ga
samo zakopati iznad prekinutog mjesta pa da kolan bude opet jednako dobar
kao i ranije.
Ubrzo sam osedlao konja i odjahao uz rub pukotine prema istoku. Ranko je
stajao s druge strane da onemogui bjeguncu da pobjegne prema zapadu. Na
istoku je svjetlucao Halefov oklop, sa sjevera su ostali progonili neprijatelja, a
ja sam se nalazio na jugu da ga doekam. Uostalom, ve sam ponor sprijeio bi
mu da pobjegne prema jugu.
U tom asu opazih kako se Armenac zaustavio, uperivi puku u Omara koji
potjera konja u stranu da ga Armenac ne bi pogodio. Odmah zatim jurnu prema
Hamd el Amazatu, zavitlavi pukom da ga obori udarcem kundaka. Htio ga je
uhvatiti ivoga, onesvijetenog.
Ali Hamd el Amazat nije pobjegao. Doekao ga je. Kad mu se protivnik
pribliio, brzo izvue kuburu i opali. Omarov se konj prope i izvrnu, a Hamd el
Amazat pojuri dalje prema ponoru. Kad je ugledao zapreku, trgne se i skrene
prema zapadu gdje sam stajao ja. Pojahao sam mu ususret i stigao do mjesta
gdje je rasjeklina bila neto ua. Ovdje sam mogao preskoiti preko nje,
pogotovu to je moj rub bio neto vii od suprotnog. Potjerah konja malo dalje
da bih imao dovoljno mjesta za zalet. Uto stie i bjegunac. Vidio je da ne drim
oruje u ruci, a osim toga i to, da je izmeu mene i njega ponor. Dakako on
se ne bi smio usuditi da ga pokua preskoiti.
Doi prijeko podrugljivo e on. Tebi u se predati.
Odmah! odgovorih.
Potjerah Rija i on jurnu, preskoivi divnim skokom preko ponora. Hamd el
Amazat kliknu sav uasnut i pobjegne prema Ranku. Pojurih za njim. Sad mi je
laso mogao dobro posluiti. Sloih omu, bacih je i okrenuh konja trzaj i
Hamd el Amazat izleti sa sedla. as kasnije stajao sam kraj njega.
Dobro sam bacio laso. Oma se tako vrsto stegla oko uhvaenikovih ruku
da se nije mogao pomai. Klekoh i ovih mu remen jo nekoliko puta oko tijela.
Pad s konja ga je upola omamio. Piljio je u me razrogaenih oiju, ne rekavi
nita. Uto dojuri Omar i skoi iz sedla.
to? doviknuh mu radosno. Vidio sam te da pada i pomislio da si
pogoen.

 Ubojica je loe nianio odvrati Omar. Metak mi je pretrgao uzde,

zato mi je pao i konj. Napokon, napokon ga imam. A sad . ..
Mir! zamolih ga. Najprije prepusti meni da se porazgovorim s
njim.
Dobro! Ali on je moj!
Nisam mu odgovorio jer je upravo stigao Ranko. Uskoro mu se pridruie i
ostali, a posljednji Halef jer je on bio najdalje.
Najprije se porazgovorismo o smrti utoga i o mom skoku preko ponora.
Moji prijatelji pooe na mjesto s kojega sam skoio. Nisu se mogli dosta
nauditi to mi je uspjelo da preskoim preko ponora. Svi su hvalili Rija i gladili
ga, a on je radosno rzao.
utoga smo spomenuli samo s nekoliko rijei, jer o njemu vie nismo eljeli
razgovarati. Zamolio sam drugove da nitko jo ne rekne Hamd el Amazatu tko
smo mi. Sudit emo mu tek kad se vratimo u han Nevjeru. Sad je ve bio pri
punoj svijesti pa ga svezasmo na konja, a Osko i Halef uzee ga meu se da ga
otprate u han. I Omar se ponudio za taj posao, ali ja mu iskreno rekoh da mu ne
vjerujem potpuno. Bude li pratio zarobljenika, postojala je opasnost da mu se i
protiv nae volje osveti.
Dok su njih trojica najkraim putem odjahala u han, mi ostali vratismo se
kolima. Bila su odvie daleko, a da bi Galingre i njegovi roaci mogili pratiti
nau potjeru. Obje ene i Galingreov zet nisu ni slutili kakav ih je opasni
zloinac vodio. S najveim povjerenjem inili su sve na to ih je on upuivao,
uvjereni da im to poruuje Galingre. Vjerovali su da se Galingre nalazi ve u
Skopju i da je Hamd el Nasru dao opirne punomoi. Kad je taj ovjek malo
prije tako naglo nagnuo u bijeg, nisu znali to se dogaa. Tek kad se kraj njih
pojavio Galingre, doznali su kakva im je prijetila opasnost. Prvo im je ukratko
ispriao, a kasnije opirno.
Galingre nas je upoznao sa svojem enom, kerkom i zetom Martinom
Rouvierom.. ene su izale iz kola da nas doekaju. Htio je opirno
pripovijedati, ali ga ja zamolih da to odgodi za kasnije. Sad sam htio samo jo
da znam je li handija Nevjera-hana stajao u vezi sa utim.
Svakako je stajao! izjavi Rouvier. Njih trojica su se potajice
dogovarala, a zatim nam je Edhem usrdno savjetovao da odmah krenemo i da
ona druga dvoja kola pou za nama kasnije.
Zar je bilo razloga da ne ekate dok ne krenu i ona druga kala?
Moja ena nije bila ba zdrava. Vonja ju je izmorila pa nismo mogli
oekivati da e se oporaviti ako u tom prljavom hanu prekinemo put na jedan
dan. Onda nam je Perzijanac rekao da u susjednom selu ivi njegova udana
sestra koja e vrlo rado primiti nae ene. Sve nam je prikazao u tako dobrom
svjetlu da nas je naposljetku nagovorio da poemo s njim. Ona druga dvoja kola
s prtljagom mogla su polako doi za nama jer smo kanili itav dan provesti
odmarajui se u onom selu.
Ah tako! uti vas je htio ubiti, a onda ugrabiti i vau prtljagu. Ali kako

ste mogli biti tako neoprezni da poete s njim i onda kad je tako napadno
skrenuo s puta.
Nama to nije bilo napadno jer je rekao da emo tim pravcem prije stii
do cilja. Rekao je dalje, da se mnogo udobnije vozi preko te ravnice nego po
putu koji da je veoma lo.
No, on bi vas doveo do prve rasjekotine preko koje kola ne bi mogla
prijei. Onda bi vas ustrijelio, opljakao i bacio u ponor.
Zaboga, tko bi to pomislio! viknu gospoa Galingre. Hamd en
Nasru poklonili smo nae puno povjerenje, a i taj Perzijanac vladao se tako da
smo ga morali smatrati vrlo dobrim i uslunim ovjekom. Prava je srea da ste
stigli u posljednji as!
Da, mi tim ljudima zahvaljujemo vrlo mnogo! potvrdi njezin mu.
Oni su nas spasili od smrti, a mene oslobodili iz stranoga suarujstva. Znatan
dio svog imutka ve sam dobio natrag, a ono to vi vozite sa sobom, ostatak
moje imovine, opet je u naim rukama. Rijei ne predstavljaju zahvalnost, a
kako se ivot ne da platiti, moramo zauvijek ostati vaim dunicima.
To je rekao sada, a kasnije, kad smo skrenuli kola i polako poli za
volovima, koji su se sporo vukli, prijaha Galingre k meni, odvoji me od ostalih i
ree tako da nitko nije mogao uti:
Monsieur, tek sad sam uvidio u kolikoj se opasnosti nalazila moja obitelj.
Vrlo ste mnogo uinili za mene. Najprije ste mi donijeli davno eljene vijesti o
mom izgubljenom sinovcu. Zatim ste me izbavili iz podzemnog rova i vratili mi
oteti novac. Uope ne znate koliko je tog novca bilo jer ste se uklonili u stranu
kad sam ga poeo brojiti da vidim je li sve na broju. Zatim ste i moju obitelj
spasili od okrutne smrti. Moram spomenuti i imutak koji mi je tom prilikom
spaen. Moja je ena nosila sa sobom sve one iznose to ih je mogla ubrati. To
je bilo veoma neoprezno, a povrh toga i neoprostiva greka u poslovnom smislu.
Ali Hamd en Nasr je ustvrdio da sam mu ja zapovjedio da tako postupi.
Ukratko, ja vam beskrajno mnogo zahvaljujem. Treba li da dopustim da me titi
tako silan teret obaveze i da je nosim cio svoj ivot? Nadam se da to ne elite,
ve da ete mi naprotiv dopustiti da vam se bilo kako oduim. Imate li obitelj?
Imam roditelje, brau i sestre.
Jesu li bogati?
Nisu, naprotiv, vrlo su siromani. Ja radim za njih i nadam se da e se
njihove prilike malo pomalo popraviti.
Onda bi im novac dobro doao?
Svakako. Ali ja ga zaraujem svojim zvanjem. Piem o svojim
putovanjima i za to dobivam priline iznose pa njima podupirem svoju obitelj.
Onda vas najljepe molim da mi dopustite da i ja sa svoje strane
sudjelujem u tom podupiranju.
Hvala vam na vaoj dobroj namjeri! VI zaista mislite dobro, ali ja ne
spaavam ljude za plau. A to je najvanije: meni nemate to zahvaljivati.
Nazovite to sreom, sluajem ili sudbinom to smo se namjerili na vas jer ja

nipoto nisam svojom zaslugom doao do toga. Nali smo vas u nevolji, mogli
smo vas izbaviti i to smo uinili. Ona radost i zadovoljstvo to je osjeamo, jer
nam je uspjelo da vas spasimo, dovoljna je plaa za nas.
Ali gospodine, ja sam bogat, bogatiji nego to vi oito mislite!
To mi je drago. Ako ste bogati, moete uiniti mnogo dobra.
To u i uiniti, hou! obea on, Ali vi ste ipak mnogo manje
imuni od mene.
Postoje razliite vrste bogatstva. Ja nemam ni zlata ni srebra, ali sam ipak
jednako bogat kao i vi, i teko da bih se zamijenio s vama.
Monsieur, te ponosne rijei me sile da utim, bar to se tie vae osobe.
Ali ako ja ono to vi ne elite primiti, predam vaim pratiocima, onda mi
sigurno neete pokvariti veselje. Ne, to ne smijete uiniti!
Ti ljudi su svoji vlastiti gospodari. Ja im ne mogu nita zapovijedati: oni
mogu raditi to god ih je volja.
To mi je drago. Vi im dakle neete savjetovati da me odbiju kad budem
htio da im pokaem svoju zahvalnost?
Neu. Znam da odbijanje vrijea i titi. Radite dakle kako god hoete!
Uvjeren sam da ete umjeti da pronaete pravi nain jer upravo moji drugovi
imaju veoma jako izraen osjeaj asti.
Onda vas najljepe molim da mi kaete kako bih se najbolje mogao
oduiti svakom pojedinom od njih. Englez ...
Ne dolazi uope u obzir upadoh mu u rije. On je lord i viestruki
milijuna. Iskreni stisak ruke miliji mu je od najskupocjenijeg dara. Uostalom,
on i nije va vjerovnik. I njega smo mi spasili.
Onda da spomenem Oska.
Oskova ki udana je za sina jednog veoma bogatog stambulskog
veletrgovca. Vraa se onamo pa e ivjeti bogato, snabdjeven svime to treba.
Znadem, uostalom, da ga je njegov zet, prije nego to smo otputovali iz Jedrena,
obilno snabdio svime to je trebao za put. Osko ne treba novaca. On je
Crnogorac. Dar u obliku novca moda bi smatrao milostinjom pa bi ga to
uvrijedilo.
Kako stoji stvar s Halefom?
Halef je siromaan. Njegova mlada ena unuka je jednog arapskog eika,
ali ni taj nije nikada bio bogat.
Onda mislite da bi ga neto malo novaca moglo obradovati?
Moglo bi. Ako mu ga poklonite u znak potovanja prema najdivnijoj od
svih ena i djevojaka, vi ete mu omoguiti da se ponosno vrati u domovinu i da
vas se ondje sjea.
A Omar?
On je jo siromaniji. On je, kao to mu je bio i otac Sadek, vodi preko
slanog pokrova movare ot Derid, vratolomno zvanje kao to sam i sam
iskusio. Njegova oca je ustrijelio Hamd el Amazat dok nas je ovaj vodio preko
ota, a Omar je bez ikakvih sredstava napustio domovinu da trai ubojicu i da se

osveti za ubojstvo. On je odande, zamislite samo, iz Junog Tunisa proao kroz

Saharu i Egipat, sve do Stambula, a zatim s nama doputovao ovamo, uope bez
ikakvih novaca to je bilo pravo majstorsko djelo. Ako se sad osveti i mora se
rastati sa mnom, nee znati kako da se vrati u svoju daleku domovinu. Ja mu
dodue mogu bar toliko pomoi da utai glad, ali, hm!
Omarov sam poloaj namjerno prikazao malo nepovoljni je nego to je
zapravo bio. Taj bogati Francuz mogao je za siromanog Arapina i malo dublje
posegnuti u dep. On zaista odmah odgovori:
No, bit e mi vrlo drago da se pobrinem za njega. Osku ne smijem dakle
nita ponuditi?
Novac ne smijete, ali kakvu malu uspomenu bi sigurno primio.
Lijepo! Vi dakle ne smatrate uvredom ako netko svom prijatelju ponudi
kao uspomenu kakav ne ba osobito vrijedan predmet?
Sigurno ne!
No onda se nadam da se neete razljutiti ako vas usrdno zamolim da
primite ovaj mali peatnjak koji e vas kadto podsjetiti na mene. Ja sam ga
nosio samo kao privjesak na satu i nisam na njega jo dao urezati svoje ime.
Moete dakle dati urezati svoje. uti mi je oduzeo sat, a vaom pomoi sam ga
dobio natrag. Ako dakle s njega skinem ovaj bijedni privjesak, onda se nadam
da to nee biti dar ija bi vas vrijednost mogla uvrijediti.
Rekavi to, trgovac skine mali peatnjak s lanca za sat i prui mi ga. Nazvao
ga je bijednim darom, ali tako bijedan ipak nije bio. Privjesak je imao oblik
male osmokutne piramide od vrlo lijepog topaza boje mesa, fino okovane
zlatom, a na vrhu piramide nalazio se safir bruen u obliku kugle. Bio je to ipak
skupocjen dar, no nisam ga mogao odbiti, a Galingre se iskreno obradovao kad
sam izjavio da u ga primiti.
Zatim se opet prikljuio ostalima. Lindsay je neto ivo razgovarao s
damama. Uivao je u tome to moe s njima govoriti francuski i tako opet
jednom zaposliti svoj jezik za to mu se, kraj njegova poznavanja istonjakih
jezika, meu Turcima i Arbanasima vrlo rijetko pruala prilika.
Lindsay je na svoj isprekidani nain opisao teki put odavde do Rugove i
stao ih uvjeravati da je cesta iz Rugove u Skopje jo mnogo gora. Istakao je svu
onu oskudicu i sve neugodnosti to e ih one morati podnijeti u toku tako
polaganog putovanja volovskim kolima pa ih je na kraju zamolio da se vrate u
Skadar i da zajedno s njime otputuju u Bari, Ondje je sigurno jo usidren
francuski parobrod koji e ih mnogo udobnije prevesti u Solun odakle se mogu
eljeznicom odvesti u Skopje.
Kad su me upitali za savjet, morao sam ih na Lindsayevo razoaranje
odvratiti od toga, jer eljeznica do Skopja uope jo nije bila sagraena. Englez
je dodue imao dovoljno novaca i vremena da tuu obitelj preveze brodom u
Solun i jo dalje, ali Galingre i njegovi ne bi od toga imali nikakve koristi.
Tako smo naposljetku stigli do Nevjera-hana. Gospoe izaoe a mi uosmo
u gostionsku sobu. Kako sam odmah opazio, Halef se ve ondje igrao

gospodara. Odostraga, za stolom, sjedio je handija sa svojom obitelji. Sad ih je

bilo vie nego prije. Tu je sjedilo jo nekoliko ljudi, po izgledu handijini sluge.
Za prednjim stolom sjedila su oba koijaa. Na svima se vidjelo da teko
podnose stegu koju im je malian nametnuo bili su njegovi zarobljenici.
Nisam ga pitao kako mu je to uspjelo postii. Poznavao sam ga. Halef se
dostojanstvenim koracima etao po sobi dok je Osko uvao strau kod oba
vezana. Pred Halefom su leali pitolji.
Tik uz stijenu leao je Hamd el Amazat na podu od ilovae jo uvijek vrsto
svezan. Pogledao nas je izazovnim prkosnim pogledom. Vozari su morali
ustupiti mjesto enama. Svi sjedoe gdje su nali mjesto, samo sam ja ostao
stajati s Halefom,
Je li te Armenac prepoznao? tiho upitah Halefa.
Ne vjerujem. Bar nisam to na njemu opazio ili on nije dopustio da
opazim.
Nisi mu dakle nita rekao?
Ni rijei, sidi. Uope nisam govorio s njim, ali sam zato morao govoriti s
hanijom Edhemom. Nije se htio pokoriti sve dok mu nisam pruio pitolj pod
nos.
emu?
No, ta morao sam ih sve uhapsiti.
To ti nisam zapovjedio.
Nije bilo ni potrebno. Znam to mi je initi i bez zapovijedi. Da sam
dopustio da se handija sa svojim slugama slobodno vue naokolo, moda bi
doao na pomisao da silom oslobodi Hamd el Amazata.
U tom je pogledu Halef zaista imao pravo.
Jesi li handijl rekao da je uti mrtav?
Nisam. Budui da smo samo Hamd el Amazata doveli svezanog. Edhem
moe i sam misliti kako stoji stvar.
Nisam mogao misliti da bi Halef mogao biti tako utljiv. Inae je
iskoritavao svaku priliku da govori o svojim junakim djelima.
Budui da su svi gledali u mene, rekoh Halefu da sa zarobljenika skine laso
i da mu svee samo ruke na leima da bi mogao uspravno sjediti.
Halef me poslua. Umjesto da mi bude zahvalan to sam mu tako olakao
poloaj ili da se barem mirno vlada, Hamd el Amazat me napadne:
Zato ste me svezali? Zahtijevam da me smjesta oslobodite!
Poekaj malo! opomenuh ga. I razgovaraj sa mnom pristojno jer e
te inae bi nauiti potovanju. S kradljivcima, varalicama i ubojicama nitko ne
saobraa kao s potenim ljudima.
Ja nisam kradljivac.
Nisi? A ipak si svog poslodavca doveo utome koji mu je oteo cio
imutak.
Ne poznajem ja nikakvog utoga!.
Ne lai! To ti kod nas nita ne koristi. Ne moe porei da te u

Karanirvan-hanu poznaju.
Svega sam jedan jedini puta bio ondje i to kad sam pratio Galingrea.
A onda si se vratio u Skadar pa si roacima svog gospodara slagao da ti
je on dao zapovijed o kojima on meutim nita nije znao. Uostalom, ti si i s
drugim utovim ljudima ugovorio sastanak u Karanirvan-hanu.
To nije istina.
Nema Ii brata?
Nemam.
To znai da ne poznaje ovjeka koji se zove Barud el Amazat?
Ne poznajem.
Ni njegova sina Ali Manaha Ben Barud el Amazata?
Ni njega,
Ali ti si ipak pisao Barudu!
Dokai mi to.
Dakle zaista ne zna za papir na kojem je napisano: In pripa veste la
karanirvan han ali sa panajir melnikde?
Na Armenevom licu kao da se pokazala prepast. On odgovori manje
prkosno:
Govori o stvarima koje su mi potpuno nepoznate. Nisam svjestan
nikakve krivnje pa u dokazati svoju nevinost. Zato zahtijevam da me pustite na
slobodu.
Zato si onda pobjegao kad si nas vidio gdje dolazimo?
Jer je onaj drugi pobjegao.
Ah, tako! Jesi li ga poznavao?
Svakako! Ta ja sam s Galingreom bio kod njega. Kara Nirvan bio je
handija hana kod Rugove.
A ipak si potvrdio, kad je on naveo posve drugo ime, da bi ove ljude
ovdje namamio do ponora.
Hamd el Amazat je utio.
Mene si drsko i izazovno pozvao da te uhvatim. Ta ti poruga nije upalila.
Umio sam bolje jahati nego to si ti mislio, a kasnije u ti dokazati da si me ve
i prije upoznao kao dobroga jahaa.
Ja te uope ne poznajem.
Na njemu se vidjelo da govori istinu. Mora da je taj ovjek nakon onog
uasnog dogaaja na Sat Deridu doivio tako mnogo da se nas vie nije sjeao.
Inae ovjek do kraja ivota dri u sjeanju osobe koje je u takvim prilikama
sreo.
Ti ne samo da poznaje mene, ve i neke druge lanove naeg drutva
upozorih ga. Mora da si u posljednje vrijeme poinio toliko zloina da se
vie ne moe sjetiti svakoga od njih. Ali o tome kasnije! Najprije ti elim
kazati da je za tebe dobro to nema ni brata ni sinovca jer bi inae morao
doznati alosnu vijest: Banud el Amazat i njegov sin su mrtvi.
Armenac se pokrenu kao da eli skoiti na noge, a ja nastavih.

 Ali Manah je ustrijeljen u Jedrenima. Mislim da to jo ne zna.

To me se nita ne tie.
Pogledaj onog ovjeka koji sjedi tamo na uglu stola. Zove se Osko. On je
Barud el Amazata bacio s avolje stijene jer mu je ovaj ugrabio kerku Zenicu.
Ni o tom nisi jo nita uo?
Armenac vrsto stisnu zube. Neko je vrijeme utio. Lice mu je postalo
tammo crveno. Onda bijesno dreknu:
emu mi pripovijeda stvari koje me se nita ne tiu, emu spominje
osobe koje ne poznajem! Ako eli govoriti sa mnom, onda govori o meni!
Navedi mi razloge zbog kojih sa mnom postupate kao s kradljivcem i ubojicom!
Dobro, govorimo o tebi. Neu ni spominjati da je Galingre trebao biti
ubijen u rovu u Rugovi, a ni to da ste vi ovdje htjeli ubiti njegovu obitelj.
Govorit u samo o onim umorstvima koje si ti zaista izvrio.
Mora da si lud. Samo ludilo moe te navesti na takve smijene misli.
uvaj se! Ako me samo jo jednom tako uvrijedi, osjetit e bi. Jesi li
moda od gospodina Galingrea uo da je imao brata koji je ubijen u Aliru u
Blidi?
Jesam. On mi je pripovijedao o tome.
A sin ubijenoga iezao je na tajanstveni nain.
I to mi je rekao.
Jesi li moda poznavao toga brata i njegovog sina Paula?
Kod tog pitanja Armenac problijedi.
Kako sam ih mogao poznavati odvrati kad nikad nisam bio u
Blidi? Ne poznajem ni Alir ni druge zemlje sjeverne Afrike. Ja sam Armenac
pa sam iz svoje domovine stigao samo u Stambul, a onda ovamo,
Armenac si? udno. A ljudi tvrde da je upravo jedan Armenac ubio
Galingrea.
To me se nita ne tie. Postoje stotine tisua Armenaca.
Da, to je tano, ali mnogi od njih zatajuju svoje podrijetlo. Tako na
primjer poznajem jednoga koji se jednom prilikom izdavao za pripadnika
plemena Uelad Hamalek.
Armenac se ugrize za usnicu i pogleda me kao da me eli probosti. Moda
je ve naslutio da tanije poznajem njegovu prolost, no to je to u prvo vrijeme
mislio. Oito je razmiljao gdje me je ve sreo, ali mu to nije bilo jasno pa
ljutito viknu:
Govori o stvarima i osobama to ih poznajem! Nikada nisam uo za
pleme Uelad Hamalek. Osim toga, ne mogu imati brata koji se zvao Barud el
Amazat jer se zovem Hamd en Nasr.
Ne, zove se Hamd el Amazat.
Nije istina!
Zove se Hamd en Nasr? Eto, ja se sjeam ovjeka koji se nazivao Abu
en Nasr. Jesi li ga i ti moda poznavao?
Sad otvori usta i preplaeno se zagleda u me.

 No, odgovori!
Ali on mi nije odgovorio. Bjelonice njegovih oiju se zacrvenie, a ile na
elu nabreknue. Gutao je i gutao, ali nije uspio izustiti ni rijei.
Taj Abu en Nasr uzeo je ime Otac pobjede, jer je veilu oaze Kbili
iskazao uslugu koja je traila neto hrabrosti. Sjeti se samo!
inilo se da mu se lice skamenilo. Promucao je nekoliko rijei koje nitko
nije mogao razumjeti.
Taj Abu en Nasr bio je Galingreov ubojica. I njegovog je sina umorio u
pustinji Nadalje je ubio vodia Sadeka na Sat Deridu. Ja sam naiao na mrtvo
tijelo Paula Galingrea i...
Uto me on prekinu. Kriknuo je kretavim divljim krikom i naglo poskoio iz
sjedeeg stava, premda su mu ruke bile vezane.
uti, kujin sine! zaurla, zaudo upravo onim arapskim narjejem
kojim se govori u krajevima u kojima sam se s njim susreo. Sad znam tko si,
poznajem te! Ti si onaj smrdljivi stranac koji me je progonio do Kbilija! Neka
su prokleti tvoji oevi i djedovi, a tvoju djecu i unuke neka zadese sve nevolje
tijela i due! Neka ti svaki sat donese novu nesreu i...
A ovaj trenutak neka tebi donese bi prekinu ga Halef priskoivi k
njemu i udarivi ga iz sve snage. Prepoznaje li i mene, kujin sine, unue
trule hijene? Ja sam Hadi Halef Omar koji je bio uz efendiju Kara Ben
Nemzija kad se susreo s tobom!
Hamd el Amazat se nije ni trgnuo. Primao je udarce ne trepnuvi okom.
Buljio je u maliana kao da ne osjea bi.
A ni mene ne poznaje? upita Omar, polako priavi blie i
odgurnuvi Halefa u stranu. Ja sam Omar, sin Sadeka, onog ovjeka kojeg si
umorio na Sot el Deridu tako da sad lei ispod soli u ivom pijesku i nitko ne
moe posjetiti to mjesto. Ja sam te progonio sve iz Kbilija. Nije me pratila srea
da te odmah pronaem ali sad se ipak nalazi u mojoj ruci! Pripremi se! Doao
je as osvete. Meni nee vie umai!
Kakve li razlike izmeu njih dvojice! Omar je stajao mirno, ponosno i
visoko uspravljen. Na licu mu nije bilo ni traga strasti, mrnji ili
osvetoljubivosti, ve samo hladna, mrana odlunost, Hamd el Amazat je
drhtao, ali ne od straha ve od bijesa. Lice mu se iscerilo, a prsa mu se burno
nadimala.
Zato sam samo svezan? siknu on. Da su mi bar ruke slobodne,
zadavio bih vas sve sve!
Neka ti bude po volji odvrati Omar. Sam si izrekao svoju osudu.
Bit e udavljen bez milosti i suuti. Efendijo, eli li jo neto govoriti s njime?
Ne elim odvratih. Nije poricao. Gotov sam s njim.
- Onda zahtijevam da ga prepusti meni.
I drugi tvrde da imaju pravo na njega.
Ali moje pravo je najvee i najstarije. Tko se eli javiti da mi ga otme?
Omar se ogleda. Nitko mu nije odgovorio. to da radim? Znao sam da se

nee obazreti ni na molbu, ni na prijetnju, ni na zapovijed. Ipak upitah:

Kani li ga kukavno umoriti? eli li ...
Ne, ne! upade mi on u rije. Ni Osko nije umorio njegova brata,
ve se poteno borio s njime. I ja u uiniti to isto. Odveite ubojicu moga oca.
Evo odlaem oruje. On me eli zadaviti. Dobro, neka doe, Uspije li mu da me
ubije neka je slobodan i neka ode kamo god hoe.
Dakle dvoboj! Moje miljenje o dvoboju bilo je ovdje potpuno nevano.
Ako i najvii predstavnici civilizacije zbog neke prenaglo izreene rijei nastoje
da jedan drugome oduzmu ivot te smatraju neasnim da tu stvar rijee drugim
putem, zar sam onda mogao osuditi tog jednostavnog Arapina ako od oevog
ubice zatrai zadovoljtinu? Ne rekoh nita, ve se povukoh.
Da, odrijeite me! viknu Hamd el Amazat. Zadavit u tog nitkova!
Omar odloi oruje i stane usred sobe. Svi poustajae sa svojih mjesta i
povukoe se u kutove, a gospoe izaoe iz sobe. Ja stadoh na vrata da Hamd el
Amazatu zakrim put bude li pokuao da bijegom izbjegne borbu. Ali inilo se
da mu to ne pada na um. Upravo je soptao od bijesne elje da se oslobodi i baci
na svog protivnika. Halef mu odvee ruke i njih dvojica se naoe suelice jedan drugome, otro se mjerei pogledima.
Nitko nije rekao ni rijei. Hamd el Amazat bio je vii i snaniji od Omara,
ali Omareva prednost leala je u veoj spretnosti i miru to ga je sauvao,
doputajui nam da se ponadamo da e pobijediti. Do ranjavanja nije moglo
doi jer su se borili godim rukama.
Samo doi! viknu Hamd el Amazat te prijetei isprui ake, umjesto
da se, kako sam to oekivao, baci na Omara.
inilo se da ga se ipak dojmio mir mladog Arapina. Zaista me je udilo to
Sadikov sin nije pokazivao ni najmanjeg uzbuenja. Drao se poput ovjeka
koji tano zna da e pobijediti.
Doi k meni ako si hrabar odvrati Omar. Ali najprije pogledaj van.
Tamo prijeko izviruje sunce iznad ume. Pogledaj ga jo jednom jer ga nikad
vie nee vidjeti, ve e utonuti u no uasa! Evo ti mojeg vrata da me
zadavi. Neu te sprijeiti da me uhvati za njega.
To je bilo udno. to li je to smjerao? Omar prie dva koraka blie k
protivniku, uzdigne bradu tako da mu se vrat dao lake zgrabiti i sloi ruke na
lea. Hamd el Amazat nije htio da propusti takvu izvrsnu priliku. On skoi k
Omaru i obim ga rukama stegne za grlo.
Ali tek to se to dogodilo, Omar isprui ruke i poloi ih neprijatelju na glavu
tako da su se etiri prsta svake ruke prislonila o ui i tjeme a oba palca iznad
oiju.
Imam li te, pasji sine! krinu Hamd el Amazat pravom avolskom
radou. Izgubljeni si.
On tako vrsto stegnu Omarov vrat da je ovaj poplavio u licu. Ali ja sam
vidio to Arapin smjera. Nije ni pokuao da mu odgovori. Mali pokret njegovih
palaca, snani pritisak i Hamd el Amazat zaurla kao ranjena pantera te spusti

ruke s protivnikova vrata jer mu je Omar iskopao oba oka.

Armenac se rukom uhvati za oi. Bio je izgubljen jer ga je Omar mogao
lako zadaviti. Ono to je sad trebalo doi bilo je zaista odvie strano. Okrenuh
se i izaoh iz sobe. Cijelo mi se bie bunilo protiv toga. Osljepljivanje i
davljenje neprijatelja uinilo mi se zaista paklenskim. Ali zar je ovjek mogao
imati samilosti prema ubojici kao to je bio Hamd el Amazat?
Vani je sjalo sunce, a nebo je bilo vedro i jasno.
U sobi je sve utihnulo. Urlanje prestade. Je li Hamd el Amazat bio mrtav?
Uto se otvorie vrata i Omar izae. No i pitolj bili su mu opet o pojasu. Mora
da je borba bila ve zavrena.
Je li gotovo? upitah stresavi se od jeze.
Jest. Osveta je izvrena i dua moga oca zadovoljno e gledati na me
sveano odgovori Omar Ben Sadek. Sad smijem odrezati bradu i poi u
damiju jer sam ispunio zavjet to sam ga zadao na otu.
Onda odnesi to mrtvo tijelo; ne elim ga vidjeti.
To tijelo ne moramo odnijeti. Ono moe poi kamo god eli.
to? Armenac nije mrtav? iv je?
iv je, sidi. Pomislio sam na to da ti je ubijanje odvratno pa sam Hamd el
Amazata samo oslijepio. Kad je nemoan stajao preda mnom, nisam vie imao
srca da ga ubijem. Neka svoj mrani ivot polako vue do groba. Izgubio je vid
i nee moi vie nikom nauditi. Moi e razmiljati o svojim djelima. Jesam li
uinio pravo?
to da mu odgovorim? I u Evropi je bilo pravnika koji su zahtijevali da se
teki zloinci oslijepe da bi postali nekodljivi za ljudsko drutvo. Nijemo sam
kimnuo i vratio se u sobu
Na vratima susretah Edhema koji je izvodio Hamd el Amazata da mu na
bunaru rashladi one upljine.
Prolo je, sidi doviknu mi Halef a mi smo sporazumni s time da taj
desetorostruki ubojica ne bude ubijen. ivot e za njega biti gori od smrti. Ali
to emo sad s ovim stanovnicima Nevjera- hana? Oni su bili saveznici utoga.
Ostavi ih! Oni nas se nita ne tiu. Ionako se previe toga dogodilo. Jeza
me hvata od toga mjesta. Pourimo iz njega.
Ima pravo, sidi. Ni meni se vie ne ostaje ovdje. Nai konji su vani.
Odjaimo dalje.
Ipak nismo mogli tako brzo otii. Galingre nije putovao s nama, ve se
vraao, a isto tako i Ranko koji je nakanio otpratiti kola do Rugove. Osim toga,
morali smo se jo o mnogo emu porazgovoriti, a nitko nije htio da prvi
spomene rastanak.
Ja sam u meuvremenu otiao do zdenca. Nije mi se uinilo ovjenim da
Hamd el Amazata prepustim neiskusnom gostioniaru. Ali im je slijepac uo
moj glas, poe mi dobacivati psovke i kletve koje su me navele da smjesta
krenem natrag. Poao sam komadi puta obavljen jutarnjom tiinom. Nigdje se
nije ula ptica, bilo kakav glas. To je bilo pravo mjesto da ovjek sam sebi

sagleda u duu. Ali to je taj pogled dublje prodirao u nju, to jasnije se

razabiralo da ovjek nije nita drugo ve krhka posuda sa slabostima,
pogrekama i oholou.
Kad sam se malo kasnije vratio, oprostismo se od obitelji Galingre i Ranka.
Kola su krenula, a mi smo stajali i gledali za njima dok nisu iezla na istoku.
Zatim uzjahasmo. Edhem i njegovi ljudi nisu se pokazali. Bili su sretni to
odlazimo i uvali su se toga da izazovu oprotajni pozdrav koji nipoto ne bi
zvuao prijazno.
Tako smo tiho krenuli iz tog mjesta koje je bilo svjedok posljednjeg
dogaaja na naem dugom, dugom putovanju.
Nakon etvrt sata napustili smo golu ravnicu i uma nas je opet ogrlila
svojim zelenim rukama. Halef, Omar i Osko bili su raspoloeni i zadovoljni.
Halef me je esto postrance pogledavao kao da mi mora saopiti neto radosno.
Osko je raskopao svoj kaput ukraen srebrnim rojtama to inae nije obiavao
initi. Ubrzo sam shvatio da eli da se vidi iroki zlatni lanac koji mu je visio na
prsluku. Galingre mu je dakle poklonio svoj sat. Kad je vidio da gledam lanac,
ree mi koliko je radostan to je dobio tako vrijednu uspomenu. To je napokon i
mom malianu odrijeilo jezik.
Da, sidi ree on taj Francuz mora da je veoma bogat jer nam je
poklonio papire na kojima stoje grbovi i brojke.
Time je sigurno mislio novanice.
Kakvi su to papiri? naalih se. Sigurno rauni to ih trebate platiti
za njega?
Kako ti to misli o njemu? Zar da on dopusti da mi platimo njegove
raune! Takav ovjek uope nije nikome duan. Ne, mi smo primili papir koji
vrijedi kao novac i koji se na Zapadu upotrebljava mjesto zlata i srebra. Ja imam
nekoliko takvih cedulja: on ih je dao za Hanu, najljepu i najprijazniju meu
enama i djevojkama.
Kani li ih ponijeti sa sobom?
Svakako.
To ne bi bilo pametno od tebe, Halefe. U zemlji Samara i Hadedina ne
moe ih izmijeniti u zlato ili srebro. To mora uiniti u Skadru.
Ali nee li me ondje prevariti? Ne znam koliko vrijede takve ceduljice.
Ja u ti to rei, a poi u i s tobom mjenjau. Pokai mi ih!
Smijuckajui se, izvue Halef svoju vreicu s novcem, otvori je i prui mi
ceduljice. Bile su to engleske novanice, Galingre mu je dao zaista pristojan
poklon.
No? upita Halef. Je li to stotinu pijastera?
Mnogo, mnogo vie, dragi moj! Uope ne moe pogoditi koliko je to.
Te novanice vrijede preko dvanaest tisua pijastera. Da uzme francuski novac,
dobio bi za njih tri tisue franaka, ali ja ti savjetujem da radije uzme talire jer
oni vrijede i ondje gdje mirie Hana, najdivniji cvijet meu cvijeem.
Mali Halef me nijemo pogleda i zakima glavom. Takav poklon premaivao

je njegovu sposobnost shvaanja. Omar brzo izvue i svoju vreicu. On je dobio

jo vie. Galingre je kao Francuz dao dodue engleski novac, ali je, kako sam
opazio, raunao po francuskim vrijednostima. Omar je dobio pet tisua franaka.
Bio je to upravo neizmjerni iznos za ta dva skromna ovjeka. To su bili
kneevski pokloni. Ali Galingrea je oisto vodilo ispravno uvjerenje da bez nas
ni on ni njegovi ne bi bili vie ivi. Uostalom, to je naposljetku osam tisua
franaka znailo za tako bogata ovjeka.
Halef i Omar stadoe sretno klicati.
Kakva li bogatstva! kliknu Halef. Hana, ljubimica moje due je
poevi od ovog trenutka najotmenija ena meu enama i unukama Ateiba i
Hadedina. Ona moe pitati ta stoje stada svih plemena amara, moe se
odjenuti u svilu iz Hindustana i moe svoju lijepu kosu ukrasiti biserjem i
draguljima. Njezino e tijelo plivati u perzijskim miomirisima, a na noicama e
nosati papue izraene za kraljevne. Ja u pak puiti najbolji duhan iz Latakije,
moj e ibuk imati cijev od najplemenitijeg ruinog drva, a pisak od jantara bit
e tako velik da ga uope neu moi staviti u usta.
Ta pretjerana predodba o veliini njegovog imutka mogla je Halefa lako
navesti na rasipnost. Zato sam mu pomou nekoliko primjera rastumaio da
njegov imutak nije ni izdaleka tako znatan kao to on to misli.
Omar se tie radovao. Sretno se smijeio i rekao:
Galingre mi je dao ono za ime sam tako silno eznuo: sad mogu stei
domovinu. Poi u s Halefom Hadedinima i kupiti devu, nekoliko goveda i
stado ovaca. Nadam se da u ondje nai i kakvu ker toga plemena koja e htjeti
da postane moja ena. Hamdulilah! Sad znam da mogu ivjeti.
Lindsay je razumio ono glavno, iako nije razumio sve. On promrmlja:
Besmislica! Galingre! Trgovac! Ja sam Englishman pa i ja mogu davati
darove, ali to ne mora biti odmah. to kaete na to, ser, da ta dvojica kane otii
na panjake Hadedina? Kako e stii onamo? Kojim putem? Brodom u Jafu, a
odande prijeko kroz Palestinu u Bosru na Debel Hauranu! to?
To bi zaista bilo najbolje kimnuh. Ali gdje e sad dobiti brod za
Jafu? I zamislite samo koliko bi morali plaititi za njega!
Pshaw! Moj Francuz lei dolje u luci. Plaam sve! Moemo i sve konje
odvesti na brod pa ih pokloniti njima dvojici. Mi emo s njima do Jeruzalema.
Mi? Koga vi to mislite?
Dakako vas i sebe!
Oho! Ja moram kui.
Besmislica Morali ste se odrei Jeruzalema. Sad moete nadoknaditi.
Nekoliko tjedana ne igra nikakvu ulogu. Dajte mi ruku!
On mi je prui.
O tome moram najprije promisliti, ser David. oklijevao sam da
primim.
Onda razmislite brzo jer u inae otiplivati u Jalu prije nego to doete
na pravu misao.

Takav je bio on. Njegova mi se ideja veoma svidjela pa sam potajice

nagovarao sam sebe da je prihvatim.
Za to vrijeme stigli smo do Gorirja, a odande za nepuna dva sata u Skalu
odakle smo se spustili u Skadar, krajnji cilj naeg putovanja kroz zemlju
Arbanasa.
Lindsay je Halefu i Omaru rastumaio svoj plan rijeima i gestama. Oni su
ga primili oduevljeno i stali su me tako burno nagovarati da sam naposljetku
morao popustiti to nisam uinio ba nerado, otvoreno priznajem. I ovaj put je
bilo kao i uvijek da sam dulje ostao izvan domovine nego to sam prvotno
namjeravao.
Odsjeli smo u svratitu Anastazija Papanika koje je imalo dodue samo
dvije sobe za goste, ali te sreom nisu bile zaposjednute. Ovdje smo se mogli
osvjeiti i rijeiti onog osjeaja da smo postali poludivlji ljudi.
Lindsay je odmah poslao glasnika u Bar da kapetanu saopi njegov novi
plan puta, a ja sam pourio krojau da nabavim novo odijelo i svjee rublje.
Razumljivo je da smo se svi morali temeljito okupati.
Zatim se poigrasmo gospode i izvezosmo se amcem na Skadarsko jezero s
kojega puca divan pogled na grad. Kad smo se vratili kui, ve nas je ekao
policijski slubenik u pratnji trojice zaptija odjevenih u crvene uniforme. Na
gostioniar nas je prijavio. Kad je vidio moje putnice, on se povue, klanjajui
se s mnogo potovanja emu je sigurno mnogo pridonijela bogata napojnica
koju mu je dao Englez.
Skadar je imao potpuno istonjako obiljeje. Dijelom lei u plodnoj
ravnici, a dijelom na nekoliko breuljaka koji zatvaraju ravnicu i na ijem se
najviem vrhu nalazi srueni dvorac. Grad se zapravo sastoji od nekoliko
meusobno povezanih sela. Dio kua sagraen je od drveta.
Osko je ostao uz nas jedan dan, a zatim se oprostio da preko Plavnice odjae
u Rijeku gdje je nekad ivio. Da se prevezao preko jezera, bre bi stigao, ali se
to nije usudio zbog svog arca kojim se vrlo ponosio.
Rastanak je bio teak i njemu i nama. Obeao je da e svojim roacima, kad
se vrati u Jedrene i u Stambul, izruiti nae pozdrave i da e ih pozvati da mi se
jave pismom. Otpratili smo ga dio puta.
Glasnik, to ga je Lindsay poslao u Bar, vratio se tek drugog dana, jer iz
Skadra u Bar treba, uz potrebne odmore, jedanaest do dvanaest sati jahanja.
Javio nam je da je brod usidren uz obalu Bara i da je kapetan spreman da nas u
svako vrijeme primi. Budui da nas vie nita nije zadravalo u Skadru,
krenusmo odande sutradan rano ujutro.
Bilo nam je drago to imamo tako dobre konje jer je put bio lo. Vodu za
nas i za konje mogli smo dobiti samo na jednom jedinom mjestu do kojeg smo
stigli oko podne. To se mjesto nalazilo na hrptu brijega koji se uzdie izmeu
Skadarskog jezera i mora. Ona padina brijega, koja se sputa prema moru bila je
tako strma da smo morali sjahati da potedimo konje. Od tuda je more
svjetlucalo cijelim putem.

Nismo uope skrenuli u grad Bar, koji zajedno s tvravom lei na niskim
izdancima brda, ve smo smjesta odjahali u luku. Ondje su uz sam grad bile
sagraene kue, zgrada za karantenu, poslovna zgrada austrijskog Loyda,
carinarnica i jedna gostionica. Svratismo u nju. Bilo je ve pet sati popodne kad
smo stigli na obalu.
Narednu no proveli smo u gostionici. Sutradan ujutro ukrcasmo se zajedno
s konjima, a zatim obala zemlje Arbanasa ubrzo iceznu pred naim oima.
Drugom prilikom u pripovijedati kako smo stigli u Jafu i u Jeruzalem.
Zasad bih morao samo jo spomenuti da je Lindsay veoma bogato obdario
Halefa i Omara te da sam ja svog prijatelja i zatitnika zamolio da mi pie.
Rekao sam mu neka svoje pismo poalje u Mosul odakle e ve stii k meni. U
tu svrhu ponio je sa sobom kuvertu, a ja sam mu na omotnici ispisao svoju tanu
adresu turskim i francuskim jezikom.
Dva mjeseca poto sam se vratio kui stiglo je pismo. Budui da je adresa
bila ispisana turskim, Halef je vjerojatno pomislio da mora i sadraj pisma biti
ispisan turskim jezikom. Njegov turski bio je upravo divno izmijean s
arapskim, a poto mu je ruka bila nauena da se slui orujem a ne perom, on je
zaista napisao mnogo zgodnih stvari. Pismo je uostalom bilo iskreno i veoma
me je obradovalo. Evo njegova sadraja u prijevodu:
Milost boja i pozdrav, o sidi!
Stigli smo, ja i Omar. Posvuda radost i srea! Novac! Oklop! Slava, ast,
uitak! Efendiji Kara Ben Nemziju blagoslov, ljubav, sjeanje! Hana, dostojna
ljubavi, ki Ame, keri Maleka, eika Ateiba, zdrava je, lijepa i oduevljava
me. Moj je sin Kara Ben Hadi Halef junak. U jednom mahu moe pojesti
etrdeset suhih datulja. O nebesa! Omar Ben Sadek oenit e Sahamu, ker
Hadi Sukara es Samain Ben Mudal-Hakuran Ibn Sauk Vesileg es amar,
bogatu i lijepu djevojku. Neka ti Alah pokloni lijepo vrijeme! drijebac Ri pozdravlja te ponizno i uljudno. Omar Ben Sadek ima dobar ator i ljubaznu
punicu. I ti se uskoro oeni! Alah te titio! Budi uvijek zadovoljan i ne mrmljaj!
Volim te! Zaboravi peat: nemam ni peatnjaka ni laika za peaenje. Budi
uvijek krijepostan, kloni se grijeha i zloina! Doi u proljee! Budi uvijek
umjeren, skroman, susretljiv i kloni se pijanstva!
Pun potovanja, poniznosti i oboavanja, tvoj iskreni i vjerni prijatelj,
zatitnik i otac obitelji
Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara.

MOJ RI
POSLJEDNJIM retkom prijanjeg poglavlja zavrilo se nae putovanje i
time bih zapravo morao zakljuiti knjigu. Raduje me, meutim, to moram k
tome dodati jo neto.
Kaem da me raduje jer su brojne stotine pisama iz svih krajeva moje
domovine, a takoer iz inozemstva dokazale kakva se prisna duevna
povezanost stvorila izmeu mene i mojih italaca. Razveselilo me, a slui oni i
na ast to su novine pisale o dosadanjih est svezaka, ali mnogo dublje me
dira kad iz tako brojnih pisama starih i mlaih, otmjenih i jednostavnih,
uglednih i obinih ljudi, ujem da ne samo to sam postao prijatelj mojih
italaca, ve da su i moji drugovi posvuda stekli ope simpatije.
To osobito vrijedi za mog dobrog i vjernog Hadi Halefa Omara pa me
esto pitaju to je on kasnije doivio i kako sada ivi. Mogu mirno rei da je taj
dragi malian osvojio sva srca.
to ti ljudi ne ele sve o njemu doznati! Mogao bih pisati tisue pisama, a
nikada ne bih bio gotov jer mi svakog dana stiu novi upiti. Ljudi ele da o
njemu pripovijedam jo vie, jo mnogo vie. Trae da im reknem jesam li se
jo sreo s njim i to smo doivjeli. Ne mogu drukije nego da ispunim tu molbu
kako najbolje znam i umijem, a istodobno napominjem da e u mojim kasnijim
knjigama jo esto biti govora o Halefu. Ovdje u iznijeti ono to te knjige ne
sadre.
Pri tome u istodobno ispuniti i elju svih onih koji su svoju simpatiju
poklonili i onom ivom biu to sam ga toliko volio, premda je to bila samo
ivotinja. Mislim svog neusporedivog vranca Rija za kojeg takoer pita mnogo
mojih italaca.
Ja sam se opet jednom nalazio u Damasku pa sam odande namjeravao poi
preko Alepa, Dijabekira, Erzeruma i ruske granice u Tiflis. Neki moj prijatelj,
profesor i lingvist, uspio je pobuditi moje zanimanje za kavkaska narjeja pa
sam, po svom obiaju, smatrao da je najbolje da ta narjeja ne prouavam kod
kue, ve na licu mjesta.
Kako e italac shvatiti, nisam u Damasku stanovao u gostionici, ve sam
odsjeo u Ravnoj ulici kod Jakuba Afaraha gdje su me vrlo radosno primili. Prije
nisam imao vremena da upoznam okolinu Damaska pa sam nastojao da
nadoknadim ono to sam propustio. Svakog dana odlazio sam na izlete i tako
uskoro obiao cijelu okolinu, te sam na kraju morao jo samo posjetiti Debel
Kasjum koji se nalazi sjeverno od grada.
Na tu sam etnju pojahao sam da bih u miru uivao u pogledu na divni grad.
Bilo je jo vrlo rajno ujutro i ja sam se nadao da me nitko nee smetati. Ali kad
sam stigao na vrh brda, opazih da danas nisam prvi posjetilac. Ugledao sam
nekog mladog hamara koji je leao u travi kraj svog magarca, a kad sam obiao
maslinovo grmlje opazih i ovjeka koji je dojahao na magarcu ovamo gore.
Okrenuo mi je lea. Sudei po njegovoj odjei, morao je biti Evropljanin jer

domorodac ne bi nikad obukao takvo odijelo.

Na duguljastoj uskoj glavi stajao mu je visoki sivi cilindar. to se tie
obratenosti, ta je glava bila jo pustija od Sahare. Goli mravi vrat virio je iz
iroke i besprijekorno izglaane ogrlice; kaput i hlae bile su od sivo karirane
tkanine, a gamae ukraene sivim kockama. Kako sam ve spomenuo, ja sam
tog ovjeka opazio s lea, ali bih se mogao zakleti da je nosio i kravatu sa sivim
kockama i isto takav prsluk. Brada mu je bila dugaka i tanka, usta iroka s
uskim usnicama, a na nosu mu je jednom cvjetao golemi alepski ir. To sam
tano znao jer sam poznavao tog ovjeka koji se toliko zamislio da me uoipe
nije uo kako dolazim.
Sjahah, priuljah mu se s lea, poloih mu ruke na oi i upitah izmijenjenim
glasom:
Sir David,, who is there tko je tu?
On se malo trgnu, a onda ree nekoliko engleskih, imena, sigurno od
poznatih osoba koje su se u to vrijeme nalazile u Damasku. Na to viknuh
obinim glasom:
Niste pogodili, ser David! Da vidimo hoete li me sad prepoznati!
On se smjesta uspravi.
The devil! Ako to nije onaj bijedni Kara Ben Nemzi koji je poklonio
svog vranca, umjesto da ga proda meni, onda se neka i sam pretvorim u vranca!
Oslobodivi se mojih ruku on se okrenu. Oi mu se razrogaie, usta
razvukoe od jednog uha do drugoga, a dugaki nos mu se stane pomicati na
neopisivi nain.
Uistinu! viknu zatim. To je zaista on, taj ovjek! Doite da vas
zagrlim, ser! Moram vas stisnuti na prsa!
Ovio je duge ruke oko mene kao hobotnica, stegnuo me pet do est puta a
zatim me je have care! poljubio svojim strano zailjenim ustima. To mu
je uspjelo samo tako da mu se nos odluno iskrenuo ustranu. Onda me opet, dok
su mu sjale oi, odmaknu od sebe i upita:
ovjee, mome, prijatelju, kako ste upravo sad doli ovamo na ovo
brdo? Sav sam van sebe od radosti. Yes! Jeste li ipak primili moje pismo?
Kakvo pismo, ser David?
Pismo iz Trsta. Pozvao sam vas da se sa mnom odvezete u Kairo.
Nemam pojma o pismu. Uope nisam bio kod kue.
Dakle sluaj ? Otkako se skitate ovuda?
Ve jedanaest dana.
A ja tek etiri. Sutra odlazim. Kamo kanite krenuti?
Na Kavkaz?
Kavkaz? Zato?
Da prouavam jezike.
Besmislica! Ionako se dovoljno sluite stranim jezicima. Kanite li se
moda natezati s erkezima? Poite sa mnom! To vas nee nita stajati.
Kamo?

 Hadedinima.
to? zaudih se. Zar ste nakanili Hadedinima?
Yes kimnu on, a nos mu se na svoj posebni raun tri puta zavrti.
Zato ne? Imate li neto protiv toga?
Ni najmanje. Ali kako ste doli na tu pomisao? Kanite li moda opet
iskapati krilate bikove?
Zaveite! Ne trebate me zadirkivati, ser. Davno sam se odrekao te elje.
Ali vi znate da sam ja lan Traveller-kluba, London, Near-Stret 47, Obvezao
sam se da u izvriti putovanje od osam tisua milja, posve svejedno kamo.
Razmislio sam o toj stvari, sjetio se naih prijanjih putovanja i odluio da
posjetim ve poznata mjesta, a zatim da iz Bagdada odem u Indiju i Kinu.
Hoete li sa mnom?
Hvala! Nemam toliko vremena.
Onda doite bar do Hadedina. Htio sam da ovdje uzmem vodia pa sam
uzeo jednog alka u slubu. On moe meutim ostati kod kue ako vi poete sa
mnom. Well!
Pomisao da posjetim Hadedine, a pogotovu Halefa zaista je bila zamamna.
Ali ja sam ve drukije raspoloio svojim vremenom pa sam se stao protiviti.
On me meutim uope nije sluao, ve zatrese glavom, pri emu mu se nos
opasno zaljuljao, mahnu rukama da sam morao uzmaknuti za nekoliko koraka i
stane me zasipavati poplavom predbacivanja i opomena, da sam ga naposljetku
zamolio:
Potedite malo svoj govorni alat, ser David. Moda ete ga kasnije vie
ustrebati.
Pshaw! Govorit u tako dugo dok ne reknete da pristajete.
Ako je tako, onda vam se zaista moram smilovati. Odjahat u s vama,
ali vam kaem da za vas nemam vremena vie od mjesec dana.
Lijepo, divno, krasno, ser! Zadovoljan. Jedan se mjesec lako otegne u
godinu. Poznajem ja vas. Yes!
Lindsay me ponovo zagrli i pokua jo jednom poljubiti, ali ja sam to
izbjegao lukavim pokretom glave tako da su mu usne samo glasno cmoknule.
Zatim ga upitah gdje stanuje u Damasku.
Kod engleskog konzula. To je neki moj dalji roak odvrati Lindsay.
A vi?
Kod Jakuba Afaraha. Time sam ga veoma obradovao. Zato ga vi niste
pohodili?
Bojao sam se da me ne zadri. Volim da sam sam svoj gospodar. Ali sad
u rado poi s vama. Htio bih da vidim onaj klavir na kojem ste nekada
prireivali koncerte.
Brdo i pogled s njega nisu nas vie toliko zanimali. Brzo sjahasmo dolje u
grad. To je i opet bio jedan od onih neoekivanih susreta kakve sam ve esto
doivljavao. Posljedica tog susreta bila je da sam, umjesto da otputujem na
sjever, kako sam to kanio, poao na izlet do prijateljskog plemena Hadedina

naroda amar. Dva dana kasnije bili smo na putu, posve sami, jer vodia nismo
trebali. Pripreme za to putovanje nisu me stajale ni pare. Lindsay je kupio tri
dobre deve, jednu od njih za prenoenje prtljage i zaliha. Vrlo se obilno pobrinuo i za darove. Na alost nije mi uspjelo da ga nagovorim da skine svoje
strano odijelo iarano sivim kockama. Na sve ono to sam mu govorio, dobivao
sam uvijek jedan te isti odgovor:
Ostavite me na miru s tom vaom stranom odjeom! Jednom sam obukao
kurdsku odjeu i nikad vie! inio sam se sam sebi kao lav u magareoj koi.
Yes.
Zar zaista? udno.
to je udno?
To je izvrtanje. Poznata bajka govori o magarcu u lavljoj koi.
Ser! Treba li da to bude kakva aluzija, he?
Ne, ja vas samo ispravljam.
Well, jer inae biste loe proli! Ne trebam nikakvu lanu kou da
pokaem hrabrost. Moete se pouzdati u to.
Nije bilo potrebno da me uvjerava. On je dokazao jo i vie nego dovoljno
da je hrabar, samo to je na alost pri tome imao posebno svojstvo kao da sve
hvata za krivi kraj. Samo zato sam ga ispravio jer sam htio znati mogu li i dalje
saobraati s njime na nekadanji prijateljski nain.
Poli smo onim istim putem kojim sam neko s hadedinskih panjaka
krenuo u Damask pa smo se, u okolini Deira, na splavi od napuhnutih kozjih
mjeina, prevezli preko Eufrata.
Sve dosad nismo doivjeli nita to bi bilo vrijedno da se spomene. Ondje
lee ruevine starog Circesiuma ili Karhemia rezu jer su Arapi iz plemena Abu
Ferhan, ija stada pasu i na rijeci Kabur, doli u sukob s Hadedinima, pa e i s
nama, jer smo bili prijatelji Hadedina, takoer sigurno neprijateljski postupati.
Krenuli smo, dakle, radije prema jugu i kod Abu Seraia preli preko Kabura.
Ondje lee ruevine starog Circesiuma ili Karhemia kod kojega je godine 605.
prije poetka nae ere, Nebukadonozar pobijedio egipatskog faraona Neha.
Narednog dana izali smo iz podruja Abu Ferhana pa smo smjeli raunati s tim
da emo se sutra, a najkasnije prekosutra namjeriti na Hadedine.
Naredne veeri zaustavi smo se na prostranoj ravnici koja je bila slina
cvjetnoj livadi. Lindsay je htio zapaliti vatru ali ja mu nisam dopustio. Ostali
smo u tami. Oko ponoi zauh brzi topot konja, ali nisam uspio otkriti jahae.
Sudei po zvuku, jahali su prema istoku, dakle u onom smjeru u kojem smo
traili Hadedine. Da smo zapalili vatru, ti bi nas ljudi opazili.
Kad je svanuo dan, krenusmo. Jahali smo otprilike jedan sat kad ugledasmo
dvije skupine jahaa koji su dolazili s istoka. Prva skupina od est do osam
konjanika kretala je sjeverno pa nam se brzo izgubila s vida. Druga skupina, od
samo dva jahaa, prilazila nam je u susret. inilo mi se da su se obje skupine
rastale tek prije nekoliko minuta.
U poetku nismo mogli opaziti nita osobito jer su jahai bili predaleko, no

kako su se brzo pribliavali, razabrasmo da jedan jai na zeleniku, a drugi na

vrancu. I oni su opazili nas, kao i mi njih, ali nisu promijenili smjer kretanja,
ve stadoe radosno klicati te nam se inilo kao da viu: Nada, nada, nefad!
Ako nisam krivo uo, onda je to znailo otprilike: Uspjelo je, uspjelo! inilo
se da nas smatraju znancima.
No onda mora da su jasnije razabrali Engleza, odjevena u kockastu odjeu.
Trgoe se, ali nam ipak prioe. Sad su od nas bili udaljeni jo otprilike dvije
stotine konjskih duina. Nisam mogao priguiti povik iznenaenja. Prepoznao
sam konje. Englez ih je takoer prepoznao, jer istodobno ree:
The devil, ta to je na Ri! Jesu li to Hadedini?
Nisu, to su konjokradice odgovorih tiho. Nemojte ih poplaiti. To
su sigurno oni Abu Ferhani koji su sino projahali kraj nas. Ukrali su oba
najbolja konja Hadedina. Zaustavite devu i sjaite, ser David! Moramo se
domoi tih konja. Ostanite ovdje dok se ne vratim.
Natjerasmo nae deve da kleknu i sjahasmo. Medvjedarku i karabinku
ostavio sam na sedlu pa obim konjokradicama poao u susret praznih ruku. I oni
su zastali. Osvrnuh se i opazih da Lindsay dri puku u ruci. Kad sam im se
pribliio na otprilike ezdeset koraka, doviknu mi jaha na vrancu:
Stoj! Tko si?
Ja sam vlasnik pastuha na kojem sjedi rekoh. Sjai!
Proklet da si! uzvrati on. Jesi li lud? To je moj konj.
To e se odmah vidjeti.
Zbacio sam burnus da bi me vranac mogao prepoznati i viknuo:
Hi, dragi moj Ri, doi!
Divni konj me ve dugo nije vidio, ali me smjesta prepozna. On u silnom
skoku odbaci sve etiri noge uvis te skoknu u stranu pa se konjanik nae u travi.
U narednom trenutku stajao je vranac kraj mene, glasno rzajui. Prije me je
obino milovao tarui glavu o mene i liui me, ali sad je vjerna ivotinja bila
tako ushiena da joj to nije bilo dovoljno. Ri me je uhvatio gubicom za rame i
pri tome njisnuo tako radosno da bi se to moglo i ljudskim rijeima prevesti:
O ti dragi, dragi gospodaru, mogao bih umrijeti od uitka to si mi se
opet vratio!
Ali sad nije bilo vremena za njenosti. Onaj zbaeni konjokradica ve je
pojurio prema meni s noem u ruci, a onaj drugi potjera konja. Brzim skokom
vinuh se u sedlo. Izvukoh revolver i uperih ga na prvog napadaa, zapovjedivi:
Stoj, ili pucam!
On poslua.
Silazi s konja zapovjedih drugome. Inae u te skinuti metkom.
On zaustavi zelenka jer mi se vise nije usudio pribliiti i uzvrati ljutito:
Pasji sine, to ima ti zapovijedati! To su nai konji i ja...
uti! prekinuh ga. Ja sam Kara Ben Nemzi, prijatelj Hadedina.
Ovaj vranac je moj konj.
Kara Ben Nemzi! viknu on. Stranac s arobnim pukama!

On se samo na tren nijemo zagleda u me, a onda jurne na bijelcu preko

ravnice brzo poput misli.
Ser David, uhvatite ovog lupea ovdje viknuh Englezu, i jurnuh za
onim konjanikom.
Konj, na kojem je sjedio, bio je najbri trka Hadedina, ona bijela kobila za
koju je Muhamed Emin rekao: Od ove kobile odvojit u se samo u smrti. On
je njome izmorio divljeg magarca sa Sindara. Nju ne bi mogao stii ni moj Ri
da je na njoj sjedio pravi gospodar. Taj konjokradica nije meutim poznavao
njezinu tajnu pa je nije mogao navesti da razvije punu brzinu. Zato sam bio
siguran da u ga stii.
Poloio sam vrancu ruku meu ui i tri puta viknuo Ri. On glasno zarza,
zagrabivi tako da mi se moglo zavrtjeti u glavi. Ve nakon pola minute opazio
sam da se razmak izmeu mene i bjegunca smanjuje. Kradljivac se ogleda, a
zatim stane udarati konja kako bi ga natjerao u bri galop. No plemenita kobila
nije bila nauena na takav postupak. Poela se opirati! To mi je omoguilo da
joj se jo bre pribliim. Kradljivac se trudio iz svih sila napevi sve svoje
jahake umijee, pa mu je uspjelo da ovlada konjem i da bre pojuri.
Taj ovjek je bio izvrstan jaha. Moe se vrlo lako zamisliti da e pleme,
koje eli ukrasti drugom plemenu konje, upotrijebiti samo najspretnije jahae.
Da ih nita ne smeta, oni sa sobom ne nose nikakvo oruje, osim noeva. Zato
dobivaju pratioce koji ih imaju tititi i braniti. To je bila ona druga skupina
konjanika koja je krenula prema sjeveru da odvrati progonitelje od pravih
kradljivaca i da ih navue na svoj trag.
Ali sve njegovo jahako umijee nije mu nita koristilo. Ja sam mu se sve
vie primicao. Sad me on poe zavaravati, skreui s pravog smjera, as na
desno, as na lijevo, kao lisica za kojom se natisnula hajka. Uzalud. Stigoh ga.
Stoj! zapovjedih mu.
On zamahnu noem, mrko se nasmije, ali me ne poslua. Najradije bih sa
svoga konja preskoio na njegova, ali je to bilo opasno za njenu kobilu. Zato
sam i dalje jurio uporedo s njime, uperivi revolver u njega.
Jo jednom, stoj, jer pucam!
On se ponovo nasmije. Ja nanianih u ruku kojom je drao no i opalih. On
kliknu ispustivi no. Sad je bio bez oruja. Potjerah vranca tik uz kobilu,
podigoh se u stremen i tresnuh ga akom po glavi. On zatetura ispustivi uzde iz
ljevice, a ja ga zgrabih. I konj i jaha bili su moji. Zaustavismo se poto su oba
konja jo neko vrijeme trala usporedo. Kradljivac nije bio potpuno omamljen,
ali je teturao u sedlu. Krv mu je curila iz desne ruke.
Pridri se! Vraamo se! zapovjedih mu. Pokua li pobjei ili
oprijeti se, ustrijelit e te!
Vidio je da se mora pokoriti pa se prepustio sudbini.
Progon je trajao jedva pet minuta, ali ipak smo se vrlo udaljili od Engleza.
Kasom smo trebali punih etvrt sata dok ga nisam opet ugledao. Sjedio je kraj
deva zajedno s onim drugim kradljivcem.

 Dobro da ste doli doviknu on. To je prokleto dosadan klipan. Htio

sam razgovarati, ali on ne razumije engleski.
Sigurno nije potrebno da se ser David Lindsay razgovara s
konjokradicom nasmijah se. Kako ste ga dobili?
Rukama. Htio je pobjei, taj lupe, ali i ja imam dvije noge.
Well!
No on je imao no.
I ja sam ga imao.
Je li se branio?
Svakako, ali ja sam ga tresnuo po nosu pa e ubrzo izgledati isto onako
kao to je nekad izgledao moj nos s alepskim irom. Ovaj va je vjerojatno
takoer dobio po glavi?
Lindsay pri tom pokaza na konjokradicu kojeg sam doveo. Onaj njegov
drao se rukama za nos.
Tako je odgovorih. Sad emo mi pojahati konje, a ova dva
dentlmena neka sjednu na nae deve.
Kamo emo sada? upita Lindsay.
Neemo daleko. Samo do onog mjesta gdje su se ovi lupei razdvojili.
Razdvojili? Zato?
Vrlo jednostavno, ser David. im je svanulo, Hadedini su opazili krau i
smjesta krenuli u potjeru. Da ih zavaraju, kradljivci su se razdijelili u dvije
skupine od kojih je jedna krenula na sjever, a ovi, s ukradenim konjima, na
zapad. Mi emo odjahati do mjesta na kojem su se razdvojili i ondje e
Hadedini uskoro naii na nas.
Well! Kako e se samo zauditi kad tako brzo dobiju natrag svoje konje.
I to od nas!
Oba Abu Ferhana zaista su pripadali tom plemenu morali su uzjahati
na deve, poto sam prije toga onom ranjenom povezao ruku. Zatim pojahasmo
dalje sve dok se njihov trag nije spojio s tragom njihovih ortaka. Ondje opet
sjahasmo i sjedosmo u travu. Konji i deve poee odmah pasti. Lindsay protre
od uitka ruke, rekavi:
Ba sam radoznao na njihova lica! Bit e to divna ala, zar ne?
Jeste, pravo iznenaenje. Halef e biti jedan od prvih, a i Amad el
Gandur e sigurno sudjelovati u potjeri.
Ovom prilikom moram.podsjetiti na to da se Amad, kad sam se ja ono s
Halefom od karavane smrti vratio Hadedinima, jo nije vratio svom plemenu. U
ono vrijeme smo mislili da je izgubljen, ali kasnije je ipak sretno stigao kui.
Osvetio se Bebejima za oevu smrt, ali je za to trebao vie vremena nego to se
to moglo predvidjeti. Sad je kao nasljednik Muhameda Emina obnosio ast
eika Hadedana,
I Omar Ben Sadek na arcu! doda Lindsay. Upravo se silno
radujem. Ipak je neto posve drugo kad ovjek putuje s vama, ser. Uvijek doivi
jo neto.

 Nemojte da se napuhnem od ponosa, ser David! I drugi ljudi imaju svoje

doivljaje,
Ali kakve?
Oba zarobljenika ne rekoe ni rijei. Jedan od njih buljio je u zemlju, a drugi
je neprekidno opipavao svoj nos koji je bivao sve vei i areniji. Mora da ga je
Englez estoko opalio.
ekali smo otprilike etvrt sata kad na istonom obzorju izniknu cijelo
mnotvo konjanika.
Dolaze, dolaze! nasmije se Lindsay. Najradije bih im odmah
poklonio tisuu funti sterlinga! Yes! Well.
Da, Hadedini su dolazili. Vrlo brzo su nam se pribliavali, drei se tragom
konjokradica. Kad su nas ugledali, zaustave se. Kraj naih deva opazie jednog
zelenka i vranca. Boja tih konja u potpunosti je odgovarala boji konja koje su
traili. No jesu li to bili njihovi konji? Nisu, jer bismo mi onda bili kradljivci pa
ne bismo dopustili da nam se mirno priblie,
Ser upita Englez tko je onaj visoki bradati ovjek na elu?
To je Amad el Gandur. Pustio je da mu brada naraste isto tako dugaka kao i
njegovu ocu, samo je njegova brada crna, dok je brada Muhameda Emina bila
bijela poput srebra.
A onaj starac kraj njega?
To je eik Malek od Ateiba, djed Hane, najdivnije meu divnima.
A onaj malian postrance od njih?
Na Hadi Halef Omar.
Well! Imate bolje oi od mene. Ne stoji li tamo i jedan jaha na arcu?
Tako je. To je Omar Ben Sadek, na konju onog Aladije. Nisu nas jo
prepoznali. Ali sad dolaze.
Well. Odmah u im se pokazati u svoj svojoj veliini.
On ustane, protegnu se onako visok to god je vie mogao i krenu im u
susret. Jahai se ponovo zaustavie. Zaudili su se tom neobinom ovjeku u
odijelu sa sivim kockama, ali onda mali Hadi od radosti glasno kriknu, potjera
konja, viui arapskim i turskim jezikom te ono nekoliko njemakih i engleskih
rijei to ih je znao:
Maalah! Divno! Thaks sir David Lindsay! Kako ivite?
Dojahao je do nas, a Lindsay mu poe u susret. Kad su se sreli, Halef sjai s
konja, upitavi:
You ovdje kod nas? Alah, Alah, Boy do you du? Jeste li uli za mog
dobrog sidija? Kako mu je? Je li se oenio ili nije? to... ?
Rije je Halefu zapela u grlu. Ja sam mu bio napola okrenuo lea, ali sad
ustadoh i pooh prema njemu. U prvi as se nije mogao ni maknuti. Onda rairi
ruke kao da me eli ve izdaleka zagrliti, ali se nije uspio ni pomai, ve klonu
na koljena i stane micati ustima. Vidjelo se da eli govoriti, no nije mogao. Pri
tome su mu krupne suze tekle iz oiju, kapajui niz lice.
I mene je duboko potreslo to vanredno uzbuenje pa podigoh maliana u

vis, pritisnuvi ga na prsa. On me zagrli i zajeca.

Sad su i svi ostali oivjeli. Prepoznali su nas, prepoznali i pastuha i bijelu
kobilu, pa je narednog trenutka oko nas sve zavrvjelo od jahaa koji su skakali
sa svojih konja. Sve se ruke ispruie prema nama. Nisam mogao stisnuti ni
jednu jedinu jer sam imao pune ruke posla s Halefom koji se naposljetku toliko
smirio da je mogao progovoriti, iako u prvi mah svega nekoliko rijei.
O sidi, moja sreo, moj ivote, moj sunani sjaju!
Pri tome me je objema rukama gladio po licu. Njemu je u tom trenutku bilo
posve svejedno jesu li oba dragocjena konja spaena ili nisu. Imao je mene, i to
mu je bilo dosta.
Zato su to oduevljenije klicali i ostali, radujui se to su konji spaeni. I
meni su suze navrle na oi zbog Halefove potresenosti, a ipak nisam mogao
odoljeti, a da se ne nasmijem nainu na koji je sivo-kockasti Englez pozdravio
Hadedine. Skupio je cijelu svoju zalihu arapskih i turskih rijei da im rekne
kako se raduje to ih opet vidi ali kako je raspolagao svega s dvadesetak ili u
najboljem sluaju s tridesetak izraza, lako se moe zamisliti kakve je besmislice
govorio.
Omar Ben Sadek je dugo i nestrpljivo ekao da doe do mene pa je
jednostavno zgrabio Halefa za ramena i odvukao ga, rekavi:
Misli li da moe sidija zadrati samo za sebe? Ovdje je jo netko tko ga
eli pozdraviti. I on me vrsto zagrli ne isputajui me sve dok ga nije Amad
el Gandur odgurnuo u stranu i uhvatio me za desnicu.
Silno sam sretan to si opet doao k nama, O Kara Ben Nemzi-efendijo!
poe on. Bit e velika radost u naem logoru i mnogo sree u naim
atorima. Nai ratnici doekat e nas sa lab el barudom, igrom baruta, a s usana
ena i djevojaka odjeknut e pjesma tebi u ast. Dobro si nam doao kao jo
nitko jer si najbolji od naih prijatelja pa nam je ve i sam tvoj dolazak donio
sreu. Spasio si dva najplemenitija konja naeg plemena. Hoe Ili onam rei
kako ti je to uspjelo?
Tek ovo eikovo pitanje navelo je Halefa da pogleda vranca.
Tako je viknu on. Glasoviti efendija Kara Ben Nemzi nije jo ni
zakoraio na nae podruje, a s njime je ve dola srea. O sidi, ukrali su mi
tvog Rija, konja moje due. vranca moga srca. Kakva bi me sramota zadesila da
ti nisi pobijedio razbojnike! Kako ti je samo uspjelo da ukradene konje stigne
na tvojim polaganim devama!
To e odmah doznati, samo da najprije pozdravim ovog malog Ben
Araba za kojeg nagaam tko je.
Djeak otprilike od osam godina sjedio je na trogodinjem vranom pastuhu.
Nije sjahao i svoje je krupne tamne oi uperio u me. Ja mu pruih raku, rekavi:
Ve tri godine se nismo vidjeli. Nisi li ti Kara Ben Hadi Halef, sin
mojega prijatelja?
Jesam odvrati on, a zatim pokaza u svoga mladog konja a ovaj crni
pastuh je Asir Ben Ri, sin onoga koga si ti poklonio mom ocu.

 to? Ri ima sina? zaueno upitah.

Ima sina i ker odgovori Halef. Zar je takav konj smio ostati bez
potomaka? Nikako. Neka njegovi potomci budu jednako crni kao to je i on
sam. Zato sam potraio najbolju crnu kobilu koja je uope postojala. Taj
glasoviti konj ivio je u arapskoj pustinji u El Hamadi pa sam morao svladati
velike opasnosti dok nisam uspio pozdraviti njezinoga sretnog vlasnika. Svidio
mu se na Ri pa je sa mnom sklopio ugovor. Ri nam je imao, bude li to mogue,
pribaviti sina i ker. Ker je imala pripasti njemu, vlasniku kobile, a sin meni,
vlasniku pastuha. Ri je ispunio nau nadu. Njegova ker stara je dvije godine, a
sin tri godine. Vidi ga ovdje sidi. On je gotovo jo plemenitiji od Rija pa ve
nosi mog djeaka, sina najljupkije meu svim lijepim enama. Njih dvojica su
ve danju i nou zajedno i mi smo ga ve nauili tajnu koju u ti saopiti jer je
taj konj tvoje vlasnitvo, jednako kao to i Ri pripada tebi.
Ne, meni ne pripada ni jedan na drugi odgovorih. Oba konja su
tvoja.
Nisu, tvoji su! ustrajao je Hadi. Ti si mi povjerio divnoga Rija, jer
on moe ivjeti i uspijevati samo ovdje kod nas. Ja sam ga njegovao pomou
onog bogatstva to sam ga stekao samo tvojom pomoi pa sam ga za vrijeme
tvoje odsutnosti smio jahati. Time sam i prebogato nadaren za sav trud to sam
ga utroio za njega. Uostalom, to i nije bio trud, ve same prednosti i uici koji
su me usreili. Sad si se vratio k nama pa e opet jahati na njemu. Nadam se da
mi nee odbiti tu molbu. Jer sve kad bi tvoje pravo i zastarjelo ipak si ga danas
ponovo stekao, spasivi konja iz ruku kradljivaca. Pristani dakle, sidi! Uzmi ga!
Time e mi pruiti veliku radost jer ne elim da svoga dragog sidija vidim
drukije, ve na leima konja koji ga je nosio u tako tekim opasnostima i u
tako velikim djelima.
Morao sam dakle ispuniti Halefovu elju, sve da to i nisam namjeravao,
Primio sam Rija, ali samo za vrijeme svoga boravka kod Hadedina.
Zatim ispripovjedih kako smo zarobili oba Abu Ferhana. Hadedini su ih
svezali za deve da ih povedu sa sobom. Kraa tako plemenitih konja kanjava
se smru, ali su mi Amad el Gandur i eik Malek, obradovani naim dolaskom,
obeali da ih nee pogubiti.
Onda krenusmo prema panjacima Hadedina. Ispred nas smo poslali
glasnika da obavijesti pleme o naem dolasku.
Morali smo jahati oko tri sata, a zatim ugledasmo cio oblak konjanika koji
su nam galopirali ususret. Dojurili su uz glasnu viku i opkolivi nas, nahrupili sa
svih strana tako da se inilo da nas kane zgrabiti. Onda se opet ratrkae. Vikali
su: Zdravo i Dobro doli i pucali iz puaka potroivi pri tom mnogo
baruta. Zato se takav doek naziva lab el barud, igra s barutom.
Igra je trajala bez prekida sve dok nismo ugledali logorske atore. Ondje nas
ene i djevojke pozdravie pjevajui. Postavile su se na ulazu u duar. Na elu su
im stajale ene koje su me ve otprije poznavale, a ispred sviju udovica eika
Muhameda Emina s njegove dvije sporedne ene koje sam, stigavi prvi puta

ovamo, pokropio svetom vodom iz bunara Zem-Zem. Ta je ena u ono

vrijeme jo bila mlada, ali je od tuge zbog eikove smrti ubrzo ostarjela. Usnice
i obrve nisu joj bile vie obojene, na licu i obrazima nije bilo umjetnih mladea
ni velikih zlatnih kolutova koji su joj nekada visjeli s nosa i uiju. Na vratu, na
runim i nonim zglobovima nije bilo srebrnih negvi, koralja, bisera, arenog
kamenja i asirskih valjaka kojima je prije bila ukraena.
Kraj nje je stajala junakinja Ama, sada jednako ozbiljna i ponosna kao i
onda kad sam je sreo u stepi kraj Dide, a njoj zdesna Hana, Halefova ena,
najljupkija meu enama, sunce meu zvijezdama enskog spola. Uinila
nam se jednako mladom i lijepom kao onda kad smo je udali za mog valjanog
Halefa. Njezine tamne oi promatrale su me s vidljivom sklonou i
potovanjem.
Kad smo tako praeni svirkom i pjesmom ujahali u iroku ulicu izmeu
atora, zaustavismo se i sjahasmo. Uveli su nas u najvei i najbolji ator koji je
ubrzo bio pripremljen za nas im je glasnik javio da dolazimo. U njemu je ve
bila spremljena voda za pranje. Dok smo se prali, Englez me upita:
Kad ete razdijeliti vae poklone, ser?
Moje poklone? Pa ja ih nemam.
Besmislica! Sudjelovali ste u kupnji.
Ali nisam ih platio. To su vae stvari.
Ni govora! Pripadaju onima za koje su odreeni. Predajte im ih.
To treba da vi uinite.
Besmislica! Kako bi David Lindsay mogao davati darove tim arapskim
damama!
Ako vi to ne smijete uiniti, ne smijem ni ja.
Pshaw! to god vi radili, sve je pravo. Vama to bolje pristaje nego meni.
Radije bih poao u lov na lavove nego da kakvoj dami predam poklon. Ako
neete, ja u pobacati sve te glupe trice.
To nipoto nisu bile nikakve glupe trice, ve naprotiv veoma korisni i
veinom skupocjeni predmeti.
No dobro pristadoh. Onda u ja to obaviti umjesto vas, ser David.
Ali ja se ne kitim tuim perjem. Rei u dakle da vi to poklanjate.
Recite to hoete. Moete rei da im to poklanja portugalski kralj ili
laponski car, samo mene pustite na miru.
Ubrzo smo u svom atoru osjetili miris peenja. Pozvao sam Halefa i predao
mu darove da ih podijeli. On je dobio dva lijepa revolvera i veliki svileni rubac
za turban pa se sav oduevio. Za Hanu, najdivniju meu prekrasnima, bila je
odreena haljina od crvene svile, prsten, par naunica, zlatni lani za oko vrata
te ukras za elo od zlatnog i srebrnog novca. Kasnije smo vidjeli da su je ti
darovi silno oduevili. I drugim enama predali smo darove, a isto tako smo se
sjetili i mukaraca koji su ve prije bili sa nama u bliem odnosu.
Sveana gozba odrana je pod vedrim nebom. Jelo je veinom bilo od onih
to sam ih ve otprije poznavao i opisao.

Nakon gozbe zamoli nas Amad el Gandur da doemo u njegov ator jer da
nas mora neto zamoliti. U atoru su se sabrali najstariji stanovnici sela. Bili su
prisutni i eik Malek i Halef. Veoma sam se obradovao, vidjevi da je Amad el
Gandur pozvao i Halefa, jer sam iz toga razabrao da se on uspio uivjeti u
pleme i stei potovanje.
Efendijo zapoe eik vi ste stigli k nama upravo u vanom asu.
Moe li se jo sjetiti kojeg je dana poginuo moj otac Muhamed Emin, eik
Hadedina od naroda Samara?
Posve tano. Bilo je to dvadeset estoga dana mjeseca rabiul ahir koji je
one godine odgovarao dvanaestom hasiranu naeg raunanja vremena.
Tako je. Od onda je prolo osam godina, a jo nitko nije bio na njegovom
grobu da izmoli molitve prijateljstva i krvnoga srodstva. To mi vie ne da mira.
Htio bih gore u planine da izvrim svoju dunost, a pleme je odluilo da e me
pratiti odreeni broj hrabrih ratnika kako bih svoju pobonost uz grob obavio
kako je to dostojno glasovitog eika. Htjeli smo krenuti ve danas, ja s
dvadesetoricom ljudi, popodne u vrijeme asra. Zato smo juer uvee slavili
oprotaj do u kasno u. no. Nai su straari bili umorni od sveanosti pa je tako
Abu Ferhanima uspjelo da nam ukradu dva najbolja konja. Sad ste doli vi.
Gostoprimstvo nam zapovijeda da ostanemo uz vas, ali ipak bismo na
godinjicu eikove smrti htjeli biti na njegovu grobu. Molimo te da nas
savjetuje koji od tih dviju dunosti da ispunimo.
Onu koju ste kanili ispuniti prije naeg dolaska odgovorih kratko i
odluno.
Kae dakle da treba da poemo u planine? Onda e ovdje ostati samo
obini ratnici koji vam ne mogu nita ponuditi.
Vara se. Uz nas e biti najbolji ljudi iz plemena, naime vi sami.
Mi? Kako to?
Zar jo pita, o eie? Nije li Muhamed Emin bio moj prijatelj i brat?
Nismo li se mi zajedniki borili protiv neprijatelja Hadedina? Nismo li duge
tjedne zajedno jahali i dijelili radosti i alosti, opasnosti i oskudicu? Nisam li i
ja istoga dana ranjen kad je Alah pozvao k sebi Muhameda Emina? Nisam li i ja
bio jedan od onih koji su ga pokopali i nisam li na njegovu grobu izgovorio suru
uskrsnua? Nije li zbog toga moja dunost da zajedno s vama pohodim prijatelja
koji mi je bio tako drag?
Kara Ben Nemzi-efendijo, ti eli s nama, zaista s nama? radosno
viknu Amad el Gandur. Onda moemo biti sigurni da emo svladati sve
opasnosti.
Oekujete Ii neke posebne opasnosti? upitah ga.
Ne vie nego obino.
Kojim ste putem kanili krenuti?
Onim s kojim si ti sporazuman. Ravnat emo se prema onome to ti
hoe. Odluili smo da neemo ravnim putem odjahati do oevoga groba. Moji
bi htjeli da upoznaju put koji smo proli onom prilikom kako bi mogli posjetiti

sva ona mjesta na kojima je eik proveo svoje posljednje dane. Oni misle da su
to duni, a i ja sam s tim sporazuman jer sam i ja isto elio. Zato bismo htjeli
otii prijeko na planinu Zagros, zatim u umu imar gdje smo sreli Hajdera
Mirlama. To je bila tako rei prva stepenica koja vodi gore do visoke grobnice
mog oca Muhameda Emina.
Sporazuman sam s tim jer bih i ja htio jo jednom vidjeti ona mjesta
kojima smo proli onom prilikom rekoh. Ali kako stoji stvar s Kurdima iz
plemena Bebeja? Bili su to nai neprijatelji. Ti si na njima osvetio oevu smrt.
Zato je svaki Hadedin, koji im padne u ruke, izruen njihovoj krvnoj osveti.
Morat emo ih se dobro uvati.
Da, morat emo se uvati. Ali imaj na umu da im je u ovo godinje doba
lako izmai, a da nam od drugih kurdskih plemena, kroz ije podruje
prolazimo, nita ne prijeti. Osim toga bit e nas dvadeset hrabrih ljudi, a ako si
ta uz nas sa svojim pukama, onda je to upravo tako kao da nas je stotinu.
Uto ustane moj mali Hadi Halef Omar, pokua poduzetno svinuti onih
trinaest dlaka svojih rijetkih brkova i nakalje se to je uvijek inio kad je htio
odrati jedan od svojih velikih govora, pa poe:
ujte muevi, hrabri ratnici, nepobjedivi! Govorit u vam. Bilo je to
dvadeset estoga dana mjeseca rabiul ahir kad je Muhamed Emin, eik
Hadedina pao u borbi protiv Bebeja. Mi smo se pobjedonosno borili pri emu je
moj dobri sidi bio uhoden kopljem, a ja sam dobio metak kroz desnu
natkoljenicu. Odluili smo da emo sveano proslaviti taj dan, odjahavi do
eikova groba. Pri tome neemo prolijevati krvi jer je smrt Muhameda Emina
ve osveena, a ja sam od svog sidija nauio da neprijateljima pokazujem
milosre. Zato neka je na put posveen uspomeni na mrtvoga i miru. Molim
vas zato da izvedete sve tako da izbjegnemo svaki susret s ljudima koji nam
nisu prijatelji, a Kara Ben Nemzi-efendija neka bude na voa. On e nas voditi
tako da proemo bez borbe. To vam govorim, ne bojei se nimalo da e me itko
meu vama smatrati kukavicom. U protivnom bio bih smjesta spreman da se s
njim borim na ivot i smrt.
On sjede, a ja odgovorih:
Nikome od nas ne pada na um da valjanoga Hadi Halefa Omara, koji je
tako esto dokazao hrabrost, smatra kukavicom. On mi je govorio iz due. Na
put neka bude miroljubiv. Ipak ne smijem zatraiti veliku ast da budem va
voa jer svaki je meu vama isto tako hrabar, iskusan i oprezan ratnik, a Amad
el Gandur je va eik. Ja sam naprotiv samo gost koji e se rado podvri vaem
voi,
Hadedini nisu meutim pristali na to. Svi su mi se usprotivili, a Amad el
Gandur izjavi:
Ti, uje, efendijo, da nitko od nas ne prihvaa tvoj prijedlog. Ti si onom
prilikom bio na voa pa treba da to bude i sada.
Ali ja sam stranac u ovoj zemlji: ti je mnogo bolje poznaje od mene.
Ne, ti ovdje vie nisi stranac, a tvoj um pronalazi puteve u svim

krajevima u kojima jo nisi bio. To smo esto i sami iskusili. Ne protivi nam se
dakle. Ti treba da nas opet vodi.
Time je stvar bila rijeena jer se ja nisam vie protivio. Zaista bit e bolje
ako ti raspaljivi Beduini sluaju mene, a ne svoj vlastiti temperament.
Dogovorili smo se i o ostalima manje vanim stvarima te odluili da
otputujemo prekosutra rano ujutro. Istina je da su Hadedini vie voljeli krenuti
na putovanje u vrijeme asra, popodnevne molitve, jer u to doba dana svi
pravovjerni muslimani polaze na put. Ipak su se saglasili sa mnom kad sam im
dokazao kako nemamo vremena da gubimo itav dan. Naprotiv, morali smo se
veoma uriti ako smo na godinjicu eikove smrti htjeli stii do njegovog groba.
Meu ljudima odreenim za taj put nalazio se i Omar Ben Sadek koji je bio
sav oduevljen time to opet jednom moe putovati sa mnom. Sigurno ne
moram spomenuti da smo njega i njegovu enu Sahamu takoer bogato obdarili.
Halef me je zamolio da mu dopustim da tu no spava u mom atoru. Rado
sam pristao, premda sam unaprijed znao da e se uza njega slabo spavati. Bilo je
upravo tako: morao sam mu mnogo toga pripovijedati, i on meni tako da smo
tek pred zoru zaspali, a svega jedan sat kasnije probudila nas je ve jutarnja
buka u logoru.
Dorukovali smo vrlo dobru kavu i mirisne evapie koji su veoma prijali.
Onda me Halef odvede u svoj ator jer je Hana, najljupkija meu enama i
djevojkama, eznula da me vidi. Ona nam je priredila drugi, veoma ukusni
doruak, a Halef je bio beskrajno sretan, videi s kakvim se potovanjem i s
kakvom uljudnou odnosim prema njegovoj najljepoj meu lijepima.
Nakon doruka me upita:
Sidi, ti si juer vidio mog sina, Karu Ben Hadi Halefa na konju. Pa kako
jae?
Vrlo dobro pohvalih ga, gledajui u njega s iekivanjem. Osjeao
sam da mu neto vano titi srce. Ipak mu nisam odgovorio samo da polaskam
njegovoj oinskoj tatini, ve nastavih vrlo iskreno:
Jo nikad nisam vidio da bi djeak njegove dobi mogao tako vladati
konjem. On jae kao odrastao ovjek.
Halefove i Hanine oi zasjae od ushienja.
Tvoje me rijei ispunjuju ponosom, sidi! Ja sam mu bio uitelj pa me
pohvala iz tvojih ustiju desetorostruko raduje. A sad bih htio da vidi kako puca.
Hoe li biti tako dobar da sa mnom malo izae.
Izveo me je pred logor gdje nas je ve ekao Kara Ben Hadi Halef. Bio je
naoruan dvocjevkom, pitoljima i revolverom. U zemlju je bila zabodena
atorska motka. Pokazujui u nju, Halef ree:
Sidi, ti si vrlo esto, nalazei se u nevolji i opasnosti, pucao u bilo koji
predmet da pokae svojim neprijateljima kako su tvoji meci nepogreivi te da
e biti izgubljeni ako se usude da te napadnu. Ja sam se kasnije vjebao na isti
nain, a poduavao sam i svoga sina. Neka ti pokae to je nauio. Doputa li?
Dakako da se nisam protivio. Djeak je iz najveeg dometa pucao u nian i

nije promaio ni jednom. Svaki metak je pogodio atorsku motku, upravo onako
kao to je to Halef vidio kod mene.
No, sidi, je li ti dovoljan taj ispit? upita me Halef.
Svakako izjavih. On e biti ratnik kao i njegov otac pa se ponosim
time to nosi moje ime Kara.
On e postati junak kao to si ti. Poi sad opet u moj ator, jer Hana,
najbolja meu. enama i majkama, a s njome i ja, elimo da te neto zamolimo.
Ve sam naslutio o emu se radi, a nisam se ni prevario jer kad smo kasnije
sjedili u atoru, poe Halef:
Moj sin ne bi smio da svoj prvi pohod u neprijateljsku zemlju poduzme
pod nekim obinim vodstvom, ve upravo pod tvojim. Treba li da poekam dok
se kasnije jednom opet ne vrati? Moemo li mi uope znati hoe li Alah
dopustiti da nas jo jednom razveseli svojom prisutnou? Sad si meutim
ovdje pa e nas povesti do eikova groba. Zar ne bih trebao iskoristiti tu priliku
da vidim kako nasljednik moje slave jae u sjeni tvoje vrsnoe? Dopusti mi,
dakle, da ga povedem sa sobom, o sidi! Moja zahvalnost nee imati granica.
Odvie je mlad, dragi Halefe usprotivih se.
Zar se mladost ili starost mogu mjeriti brojkama? Ima mladih ljudi koji
su kao starci i staraca koj nisu pametniji od neiskusne djece.
To je tano. Vidim da je Kara Ben Hadi Halef razvijen daleko iznad
svojih godina, ali njegovo tijelo vjerojatno jo ipak nije dovoljno otporno da bi
moglo podnijeti tako brzo, daleko i zamorno jahanje kakvo nas oekuje.
Ne vjeruj to, sidi! Kara je otvrdnuo kao kakav odrastao ovjek. Ove
godine sam bio s njime u Basri, a to je daleki put, mnogo dalji od onoga na koji
sad polazimo, pa je moj sin na povratku bio isto tako veseo i svje kao onog
dana kad smo krenuli. Kaem ti da e on to izdrati, moda ak bolje od kakvog
ratnika kome je trideset ili etrdeset godina. Veoma bi mi bilo krivo kad mi ne
bi ispunio elju.
Ne moe biti ni govora o tome hou li je ja ispuniti ili ne. Ti si otac pa
sam odreuje to e raditi tvoj sin. Ovisi dakle samo o tome hoe li ga povesti
ili ne.
To kae ti, sidi, ali Hadedini e drukije misliti. Pretpostavljam da e se
oprijeti tome da povedu sa sobom djeaka.
Iskreno govorei, to im ne mogu zamjeriti, premda oni smatraju to
jahanje mnogo lakim nego ja.
Lakim! To znai da ti to jahanje smatra teim nego oni?
Ne samo da ga smatram teim nego i opasnijim.
Opasnijim? emu?
Vi ste mi povjerili vodstvo i dobro ste uinili jer sam ja promiljeniji od
vas. Ja o svemu uvijek unaprijed razmislim pa smatram da bi lako moglo doi
do sukoba s Bebejima.
Ta mi moemo lako izbjei podruje u kome se Bebeji sada nalaze.
Ne, mislim da ga ne moemo izbjei jer se vjerojatno Bebeji nalaze

upravo ondje kamo i mi kreemo.

Ne razumijem te, sidi. Ta valjda oni nee doi na pomisao da se pomole
na grabu eika koji im je bio neprijatelj?
To im zaista nee pasti na um, ali ondje postoji jo i jedan drugi grob koji
bi ih istoga dana mogao privui. Sjeti se samo eika Gazala Gaboje.
Onoga kojeg sam ja ustrijelio?
Tako je. On je poginuo istoga dana kad i Muhamed Emin. Moe li me
sad shvatiti?
Na to nisam ni pomislio! Ali sad se sjeam da ondje uope i nema groba
na kojem bi se oni mogli moliti jer smo mi, u onom uzbuenju, nakon borbe,
sva tijela pobacali u rijeku, pa tako i eikovo.
to ja sigurno ne bih dopustio da nisam bio onesvijeten. Mrtvacima
treba odati duno potovanje. Mi to nismo uinili pa e se Bebeji zbog toga
sigurno odnositi dvostruko neprijateljski prema nama. K tome pridolazi i to da
je Amad el Gandur kasnije na njima osvetio oevu smrt.
Ti misli dakle, sidi, da e oni doi na rijeku da pohode svoje mrtve?
Mislim da bi se to moglo dogoditi. Ako dou, ne moraju stajati ba uz
vodu. I u to sam uvjeren. Kad smo otili, oni su se svakako vratili na mjesto
borbe da bi se uvjerili to se dogodilo s njihovim poginulim ratnicima. Izvukli
su mrtva tijela iz vode i ondje ih pokopali. Mora da ipak postoji neko mjesto na
kojem se mogu sakupiti da odaju poast poginulima. Nai Hadedini nisu tako
oprezni da pomisle na to. Imam, dakle, temeljita razloga da nae jahanje ne
smatram neopasnim, Lako bi moglo doi do sukoba s Bebejima. Povede li sa
sobom svoga sina, onda sad zna kakvoj ga opasnosti izlae.
Sidi, ali to zaista nije razlog da ga ostavim ovdje. Zar da se on boji
opasnosti kojoj njegov otac hladnokrvno odlazi u susret? Kara e sad pogotovu
poeljeti da nas smije pratiti. Zar je moda on bolji od mene? Zar sam ja u
odnosu na njega tako bezvrijedan, da ja, otac, mogu dopustiti da me ustrijele
dok e moj sin ostati ovdje kod starih baba da njeguje svoje plemenito tijelo i da
svoju njenu kou premazuje mirisnim mastima? Kako moe postati junakom
ako se ve sad kloni da pokae sjaj svoje hrabrosti i odsjev svoje smionosti?
Treba li da dam napraviti stakleni ormar i da u njega zatvorim svog sina kako na
njega ne bi pala ni trunka praine i kako bi se sve mogli diviti njegovom
kukaviluku?
Mali Halef se sav uzbudio. Nastavio je govoriti, iznosei sve mogue
razloge samo da me uvjeri kako je prijeko potrebno da djeak sudjeluje na tom
putovanju. Vrlo me je radovalo to to je taj hrabri ovjek nastojao da svom sinu
dade prilike da se pokae kao mukarac. Ve kod prvih njegovih rijei pristao
sam u sebi da udovoljim njegovoj molbi, ali sam na kraju jo ipak rekao;
Tvoje razloge shvaam, dragi Halefe. Ali to kae Hana, jeakova
majka? Ona ima takoer pravo da veli to misli.
Jeste, to pravo ima, pa neka ti odmah kae to misli. Hano, ljubimice svih
ljubimica, razjasni naem sidiju to eli i hoe.

Hana je dosad sjedila kraj nas utei, ali je vrlo pomno pratila na razgovor.
Sad se skromno javi:
Sidi, ti moe odrediti to hoe i ja u se pokoriti tvojoj volji jer ena
treba da se pokori odluci mukarca. Ali budui da si me zamolio da ti reknem
svoje miljenje, onda ga uj. Ti zna koliko volim Hadi Halefa Omara, svoga
gospodara i mua. Ipak sam mu rado dopustila da poe s tobom, premda sam
znala kakve vas sve opasnosti oekuju i da e vjerojatno vrlo esto staviti svoj
ivot na kocku. Potajice sam se bojala, ali sam se ponosila time to je tvoj
pratilac i to ti smije pokazati da ima vjerno i hrabro srce. On je sretno svladao
sve opasnosti i vratio se k meni kao mukarac koji je vie doivio i nauio od
svih drugih ljudi i ratnika ovog kraja. Sad sjedi u vijeu staraca koji rado sluaju
njegove rijei i gotovo uvijek prihvaaju njegove savjete. To ispunjuje moje
srce velikom nasladom jer imam mua s kojim se ne moe nitko usporediti.
Htjela bih se isto tako ponositi i svojim sinom, a znam da ga samo ti moe brzo
dovesti do slave, kao to je i ime njegova oca tvojom pomou dolo na usne
svih ljudi. Ti mu moe biti uzor za cio ivot, ali samo tako da te ivoga vidi
pred sobom, i da se nalazi u tvojoj blizini. Zato i ja elim ono isto to ti je ve
rekao Hadi Halef Omar: ispuni nau molbu i povedi Karu sa sobom. On e
onda neprekidno crpsti snagu iz te uspomene kao to ovjek pije iz zdenca koji
neprekidno daje vodu!
Halefove oi zasjae i on ree ponosno i radosno:
Znao sam da e tako govoriti, ti najrazboritija meu razboritim, ti eno
hrabrog mua i majko budueg junaka! Jesi li je uo sidi? I ona eli da Kara
Ben Hadi Halef Omar poe s nama. Ne protivi se, ve pristani!
Neka vam je elja ispunjena! odgovorih. Kara e pojaha ti s nama.
Pa i onda ako se drugi tome usprotive?
I onda, jer se nadam da e Hadedini uzeti u obzir moj zagovor.
Oh, oni e to sigurno uiniti, sidi. Moe od njih zatraiti to god hoe,
a oni e uiniti sve to je ikako mogue.
Sav je sjao od ushienja, a i Hana se vanredno obradovala to sam pristao,
Halef se pak pourio da svom sinu saopi to smo se dogovorili.
Ono to sam oekivao, zaista se kasnije ostvarilo. Kad se proulo da Halef
kani povesti svog djeaka, Hadedini se jednoglasno usprotivie. Nisam ih dugo
uvjeravao da steknem njihov pristanak, ve sam im samo rekao da elim da
djeak, koji nosi moje ime, bude uza me. Oni se odmah prestadoe protiviti.
Narednog jutra bili smo ve vrlo rano spremni za odlazak. Osim Lindsaya,
mene i djeaka, kretalo je dvadeset konjanika, svi izvrsno naoruani. Nekoliko
tovarnih konja moralo je ponijeti zalihu hrane to smo je nosili sa sobom da ne
bismo putem bili upueni na lov koji bi nam oduzimao mnogo vremena. Amad
el Gandur jahao je na bijeloj kobili, ja na svom Riju, a djeak na Asilu Ben Ri.
Omar Ben Sadek sjedio je na arcu. Halefu su pozajmili jednog od najboljih
konja u plemenu, a i svi ostali jahali su tako izvrsne konje da smo, to se tie
brzine kretanja, mogli biti potpuno bez brige.

Kako sam ve spomenuo, najprije smo kanili poi do planine Zagros, kuda
smo stigli za tjedan dana bez ikakve nezgode. Nali smo i umu inar na ijem
rubu smo u ono vrijeme logorovali, sastavi se s Turkmenima plemena Bejat.
Budui da smo odluili da tano pratimo na nekadanji put i da ponovo
posjetimo sva mjesta kroz koja smo proli, odjahali smo narednog dana do
potoka u blizini one dolinice u kojoj su nas napali Bebeji pod vodstvom
njihovog eika Gazala Gaboje. Ondje smo takoer jednom prenoili pa se
razumije samo po sebi da smo osvjeili uspomene i ispripovijedali sve
pojedinosti naih doivljaja.
Prema planu stigli smo predveer narednoga dana do male kolibe u kojoj
smo na svom prvom putu nali ugljenara Aloa. U njoj nije nitko stanovao jer se
posve uruila. Poslije toga stigli smo do rijeke Berozije u kojoj smo se okupali,
jednako kao i pred nekoliko godina, a zatim smo preli preko prijevoja Bane,
skrenuvi u klanac koji je vodio prema jugu. Dvadeset etiri sata kasnije
stigosmo u onu usku dolinu s prugom livade u sredini gdje su nas Bebeji drugi
put napali. Posjetili smo jo i onu svinutu pobonu dolinu gdje smo prenoili s
Musafirom, bratom eika Gazala Gaboje te stigosmo do logorita gdje su se oba
Hadedina bila pobunila protiv mene. Ovdje Amad el Gandur zastane i ree:
Efendijo, moj otac bi vjerojatno danas jo bio iv da se ovdje nisu
pobunili protiv tvoje volje i kasnije pustili eika Bebeja na slobodu. Onda smo
zaista bili veoma ludi.
Nisam mu odgovorih da sluajno ne pomisli da mu predbacujem to bi bilo
sasvim suvino.
Stigli smo i do kue Mahmuda Mansura, eika Kurda iz plemena Dijaf i
sjahali. Obradovali smo se vidjevi da su njegov uvar kue Gibrail Mamra i
njegova ena jo ivi. I oni su nas prepoznali pa nas pozvae da kod njih
prenoimo. Ispunili smo im elju jer smo imali vremena i jer smo znali da smo
im dobro doli.
Sve dosad nismo gotovo nita doivjeli. Ja sam s Halefom i njegovim sinom
jahao uvijek na elu da istraim kraj, a Hadedini za nama u povelikoj
udaljenosti. Tako smo izbjegli svaki opasan susret, ali istodobno nismo sreli
nikoga koga bismo mogli upitati kako danas stoje stvari. To smo mogli
nadoknaditi kod Gibraila Mamraa.
Putem je Halefovom sinu pokazao sva mjesta kojih smo se sjeali pa mu
moda ve i po stoti put ispripovijedao sve to se ondje dogodilo.
Pripovijedao je onim ivim nainom tako da sam ga i ja volio sluati.
Ve od prvog dana putovanja uzeo sam djeaka u nauk. Gotovo se i nije
micao od mene pa je bio veoma paljiv i lako je uio. Nauio sam ga da pazi na
glasove pustoi, na svaki trag na koji smo nailazili, pokazivao mu prema kojim
se pravilima dadu itati tragovi da bi ih ovjek mogao pravilno ocijeniti. Pri
tome sam ve u toku prvih dana istakao uvjerenje da e se djeak razviti u
valjanog Beduina. Zavolio sam ga, a opazio sam i to da i on mene voli. Isto je
tako bio privren i Omaru Ben Sadeku kojeg je nazivao am, to znai stric.

Kad smo ono prvi put bili svratili Mamrau, od njega smo doznali da u
blizini nije vie bilo mnogo Kurda plemena Dijaf meu koje je i on spadao, ve
da se onamo naselilo pleme Bilda iz Perzije. Tako je bilo i danas.
A Bebeji? upitah Gibraila. Gdje su sad njihovi panjaci?
Izmeu Kerkuka i Sulejmanije.
Dakle prilino daleko. Jesu li moda u posljednje vrijeme neki od njih
bili ovdje u blizini?
Kod mene nisu, efendijo, ali dobar dan puta odavde dolazi svake godine
povea etica. Mislim da ondje upravo u ovo vrijeme logoruju.
Koliko ih obino ima?
Uvijek deset do dvanaest ljudi.
to rade?
ini se da svetkuju sveanost mrtvih.
Tako? Zar ondje ima grobova?
Da, ima ih nekoliko. Lee na obali rijeke Dijale, Sve su to zemljani
grobovi, ali gore na vrhu brijega nalazi se jedan osamljeni grob sagraen od
kamena. Jednom sam bio gore.
Je li grob u dobrom stanju?
U vrlo dobrom. Netko je samo iz njega izvadio nekoliko kamena tako da
se moe zaviriti u grobnicu. U njoj sjedi mrtvac, ali nije istrunuo, ve se osuio
poput mumije. Ima dugaku srebrnastu bradu.
Ima li pojma tko bi to mogao biti?
Tano ne znam, ali kad sam prole godine bio gore, njegovo je lice bilo
tako isueno da mu se crte nisu dale vie jasno prepoznati. No ipak bih gotovo
rekao da je to bio onaj eik, onaj dostojanstveni starac koji je onda zajedno s
vama bio kod mene.
Tano si pogodio. To je Muhamed Emin, eik Hadedina. Doli smo da
mu iskaemo ast. Je li se njegov grob prouo ovdje u okolini?
Jest. Na vrh se uspinju brojni hodoasnici. uo sam ljude kako
pripovijedaju da se taj mrtvi ratnik borio s Bebejima i da je poubijao sve one
koji lee dolje u grobovima uz rijeku, no onda ga je svladala njihova premo.
I to je uglavnom tano. udim se samo da ti Kurdi nisu, dolazei svake
godine ovamo, oskrnavili njegov grob.
Ta ta misli, efendijo! Oni su dodue kradljivci i razbojnici, ali su ipak
pravovjerni. Nijedan pravi vjernik nee oskrnaviti grob pa sve da je to i grob
njegovog najgoreg neprijatelja. Uostalom, hoe li mi rei, kako je to onda bilo
kad je taj starac ubijen? Ta on je bio moj gost.
Halef nije propustio priliku da dokae svoje pripovjedalako umijee.
Ispripovijedao je to se dogodilo onoga dana kad je Muhamed Emin poginuo.
Ti estiti ljudi trudili su se od svega srca da nam boravak uine to
ugodnijim pa smo ih, krenuvi narednoga jutra dalje, opet bogato obdarili.
Oko podne stigosmo do glasovitog puta aman koji povezuje Sulejmaniju s
Kirmanahom i prijeosmo preko Cakan Sua. Narednoga jutra stigosmo u

blizinu Dijale na ijim je obalama poginuo Muhamed Emin. Budui se pokazalo

da je tano da Bebeji posjeuju grobove svojih suplemenika, morali smo biti
oprezni. Oni su ve mogli biti ovdje jer je naredni dan bila godinjica one
nesretne borbe.
Halefova sina nisam htio izvrgavati opasnosti te sam sam jahao na elu, no
ma koliko sam napinjao oi, nigdje nisam mogao otkriti trag ivog ovjeka.
Tako smo neugroeni stigli do onog mjesta na kojem smo se nekad oko podne
ulogorili. Jednako kao i onda, i sad nam se s jedne strane nalazila rijeka, a s
druge blagi obronci obrasli brestovima, makljenovima i kestenom. Ispred nas se
dizao planinski hrbat iji je izbrazdani rub bio slian starom sruenom dvorcu.
Moji pratioci su htjeli odmah odjahati na ono mjesto na kojemu je dolo do
borbe, no ja to nisam dopustio jer sam htio da najprije izvidim okolinu. Morali
su ekati, a ja se onamo pjeke oduljah. Kad sam stigao do tog mjesta, na
njemu nije bilo nikakva traga, ali me je zbunjivala visoka trava koja je ovdje
rasla. Vrativi se k svojim pratiocima, rekoh im:
Smatram da ne bi bilo uputno do pohodimo mjesto na kojem se odrala
borba. Na njemu raste tako visoka i gusta trava da se, ako je zgazimo, nee prije
dva-tri dana uspraviti. Bit e potpuno nemogue da zbriemo tragove.
Govori li ti zbog Bebeja? upita Amad el Gandur. Njih se ne
moramo bojati!
Ne moramo? A nisu li nam oni onda nanijeli tako teku nevolju?
Onda ih je bilo etrdesetak, a sad ih je samo dvadeset ili dvanaest.
Zna li sigurno da e ih i ove godine doi samo tako malo? Ne bi li bilo
mogue da sad doe vea eta?
To ne bi nita smetalo jer mi smo spremni, a onda su nas zaskoili.
Ali mi smo zakljuili da emo izbjegavati borbu.
Jesmo, zakljuili smo. Ali zato ipak nije potrebno da se plaimo tih
pasjih sinova. Ti si odvie bojaljiv, efendijo. Mi uope ne znamo hoe li ove
godine doi. Zar smo doli ovamo da se ne usuujemo otii na glavno mjesto?
Moram vidjeti ono mjesto na kome je potekla krv moga oca. Odjahao bih
onamo pa sve da se ondje nalazi i tisuu Kurda. Naprijed dakle!
Amad, koji je sve dosad bio miran, izgledao je kao da je na njega djelovala
blizina onog nesretnog mjesta. Uzbuivala ga je strana uspomena. Potjerao je
svog konja, a ostali pojahae za njim. Nisam mogao sam ostati, ali ih ipak jo
jednom opomenuh.
Sami ste bili skrivili smrt tvoga oca. Ako sad opet budete tako neoprezni,
molim vas da ne prebacite na me odgovornost za sve ono to se moe dogoditi.
Ne brini nita doviknu mi eik nita se nee dogoditi. A sve da se
neto i dogodi, nitko ti nee predbacivati.
Pojahali smo rubom livade uz rijeku, zakrenuli iza izboine brijega i stigli
na to mjesto. Desno od nas dizala se ona stijena uz koju sam ugledao Perzijance
kako se bore. Ispred nas se nalazilo mjesto na kojemu se Amad el Gandur
branio od neprijatelja kundakom, dok mu je otac leao mrtav pred nogama.

Lijevo je moj Halef ustrijelio Gazala Gaboju, a malo po strani pao sam ja
zajedno s konjem. Uz rijeku ugledasmo grobove Kurda.
Amad el Gandur sjaha s konja i klekne na zemlju koja je popila krv njegova
oca. Hadedini se povedoe za njegovim primjerom, a kad su ustali, eik im na
licu mjesta rastumai kako se odvijala borba. To je iskoristio Englez te ree:
Bio je to strano glupi dan. Izgubio sam dva prsta, upravo dvadeset
posto. Nije li to malo previe, ser?
Svakako kimnuh. Ali to nije bilo sve. Niste li dobili jo jednu ranu
tamo u blizini razuma?
Yes. Izgubio sam neto kose i komadi kosti, otprilike ondje gdje ovjek
ima neto malo pameti,
Niste li s tim komadiem kosti izgubili i neto malo pameti?
Ne vjerujem, ser. Uostalom, takav bih gubitak mnogo lake podnio od
vas. Ja imam toga upravo toliko odvie koliko vama nedostaje. Wall!
On se okrene i ode, smijui se.
Sad smo, vodei konje za uzde, poli onamo gdje smo logorovali nakon
borbe Kurda s Perzijancima. Pri tome sam se sjeao kue koja je Halefa i
mene obradovala tolikim poslasticama pa mi se pri tom uinilo kao da me danas
opet ovejava onaj slatki istonjaki miris. Kakav su strani svretak nali ti
dobri ljudi onda dolje na putu karavane mrtvih!
Naposljetku se uspesmo na vrh brda. Ovdje su stajali jo ostaci kolibe Kurda
iz plemena Soran. Nije se vratio onamo jer je kasnije bio pratilac Amada el
Gandura pa se morao kloniti osvete Bebeja. Malo dalje dizala se na ravnoj
peini eikova grobnica. Bilo je upravo onako kako je njegov sin onom prilikom
rekao: Sunce pozdravlja to mjesto rano ujutro kad dolazi i uvee kad odlazi.
Grobnica je bila u dobrom stanju, samo to je sa jugozapadne strane, kako je
Mamra rekao, bilo izvaeno nekoliko kamenova. Amad el Gandur prie blie i
zaviri u grobnicu ali odmah zaprepateno uzmaknu.
Maalah, moj otac! Zar moda dua jo nije izala iz njega?
Kad sam zatim i ja pogledao u otvor, shvatio sam njegov poklik. U grobnici
je eik sjedio upravo onako kako smo ga stavili u nju, a brada mu se spustila na
prsa. Lice mu je bilo veoma upalo, ali se moglo prepoznati. Ne znam kakvoj
okolnosti ili kakvom kemijskom utjecaju treba zahvaliti da se mrtvo tijelo
odralo, ali pogled na njega djelovao je zaista neopisivo.
Hadedini su prilazili jedan za drugim da promotre ostatke svog nekadanjeg
voe. To su inili nijemo i s razumljivim strahopotovanjem. Kad je posljednji
od njih uzmaknuo od groba, posegnu Amad el Gandur u dep, izvue iz njega
mali kameni i ree:
Efendijo Kara Ben Nemzi, i ti, Hadi Halefe Omaru, vi ste bili prisutni
kad je moj otac Muhamed Emin, eik Hadedina, bio sahranjen u toj grobnici.
Vidjeli ste da sam svojim bodeom odlomio taj kamen s grobnice i spremio ga
pa ste sigurno znali to to znai. Sad ga nosim natrag i dajem ga mrtvacu.
Ubojice su poginuli. Smrt moga oca je osveena. Neka njihove due gore u

najveem aru dehenena, a njegova neka eta pod palmama sedmog neba i pije
s izvora raja.
To je bila krvna osveta: oko za oko, zub za zub, krv za krv. Prola me jeza,
ali nisam mogao nita rei. Svaka bi rije bila suvina.
Budui da je ona prava posmrtna sveanost imala biti odrana tek narednoga
dana, danas smo se mogli odmoriti. Morali smo, dakle, najprije potraiti
prikladno logorite. Htio sam da u tu svrhu siem s brda, ali Amad el Gandur
ree:
To nije potrebno. Ja neu ostati nigdje drugdje nego ovdje uz grob svoga
oca. Ja spadam k njemu.
Ne sada! Sjeti se da je taj kraj nesiguran i da bi mogli stii Bebeji.
Nije mi dunost da mislim na njih, ve na mrtvoga. Doao sam ovamo da
ga pohodim i neu se udaljiti odavde sve dok ne otiemo iz ovoga kraja.
To bi bilo vrlo neoprezno. Kad bi oni zaista stigli bili bismo im ovdje
izrueni na milost i nemilost. Pogledaj samo ovo mjesto!
Prema jugu, zapadu i sjeveru stijena, se tako strmo sputa da se onamo ne
moe sii. Samo bi vrlo vjetim penjaima uspjelo da se spuste u dubinu ali s
konjima je to upravo nemogue.
Mi i ne elimo sii onuda upade mi on u rije.
Dopusti da zavrim pa e vidjeti da se lako moe zamisliti kako moramo
pobjei odavde,
Pobjei? Pred tim pasjim sinovima? Nikada! viknu on.
Nikada, nikada, nikada! pridruie mu se i njegovi Hadedini.
Pustite mog sidija da govori! opomenu ih Halef, On je pametniji
od svih nas, a ja sam ve esto iskusio da je svatko tko ga nije sluao, morao to
kasnije okajati.
Ja mu se zahvalih pogledom i nastavih:
Moemo se dakle samo na istonoj strani brijega uspeti i sii. Upravo
ondje se na jednom mjestu, koje poznajete, jer smo malo prije proli onuda,
dvije stijene tako usko pribliuju jedna do druge, da kroz njih mogu proi samo
dva konja. Ta vrata nam mogu postati opasna,
Kako to? upita eik.
Ako ih Kurdi zaposjednu neemo moi odavde otii.
A ako ih mi zaposjednemo, oni se ne mogu uspeti gore! s visoka e
on.
To zvui vrlo lijepo, ali je pogreno, jer ipak ostaje injenica: mi ne
moemo odavde,
Onda emo ih otjerati!
To bi znailo borbu, a mi je elimo izbjei,
No, onda emo ostati ovdje gore sve dok Bebejima ne dojadi i dok ne
odu.
To im nee pasti na um, U prvom redu, oni e ostati ovdje jer e eljeti
da se osvete, a drugo, njih nee otjerati oskudica kao to bi otjerala nas. Mislim

glad. Vode ima ovdje dovoljno, ali to emo jesti? Ima li ovdje na goloj
kamenoj ploi kakve divljai? Nema. Naeg ivea je meutim tako malo da
kasnije ipak moram otii odavde da ustrijelim kakvu divlja,
Ti to samo zato tako crno slika jer po svom obiaju razmilja o svim
moguim nevoljama koje bi mogle nadoi. Odvie si bojaljiv.
Ovdje je bolje biti bojaljiv nego imati odvie samouzdanja. Zaista te od
srca molim da danas ne ostane ovdje! Moramo potraiti kakvo skriveno
logorite odakle emo moi nadzirati prilaz na ovaj vrh.
Ne salijei me! Ne mogu ti ispuniti molbu. Ja spadam ovamo k svom
ocu. Ako ne elite ostati ovdje, onda idite kamo god hoete.
Mi ostajemo jednoglasno viknue Hadedini.
uje li? upita Amad el Gandur, Oni e ostati uza me, ali ti moe
uiniti to god hoe pa moe potraiti drugo logorite. Halef i njegov sin e se
vjerojatno pridruiti k tebi.
Uvjeren sam u to, jer Halef zna da je moje miljenje zaista ispravno. Ali
to bi nam moglo koristiti da se odvojimo od vas? Mi bismo ostali na sigurnom,
ali vi biste se nali u opasnosti. Mogli biste pomisliti da smo kukavice pa emo
zato ostati. Ali ako onda doe do onoga to sam ti nagovijestio, nemoj baciti
krivnju na nas.
Uzeo sam svoju hanrijevku da poem u lov, a kad je Englez to opazio, upita
me:
Kamo, ser?
Idem traiti divlja.
Well, idem s vama.
Milije bi mi bilo da ostanete ovdje.
Zato?
Jer ne smijemo ostavljati tragova.
Jedan trag manje ili vie ne igra nikakvu ulogu. to ste se toliko
namrtili? Ljutite li se na Hadedine? Prepirali ste se sa eikom, ali nisam mogao
nita razumjeti.
Nije mi pravo to oni ele ostati gore dok ja smatram da bismo bili
sigurniji u gustoj umi.
Sigurno zbog Bebeja.
Tako je.
Ne smeta nita. Posve je svejedno hoemo li se s njima sukobiti ovdje
gore ili tamo dolje.
Nije ba svejedno, ser David. Uostalom, dogovorili smo da emo
izbjegavati svako neprijateljstvo.
Well, protiv toga nemam nita. Ali ako Kurdi dou, meni je pravo.
Moram s njima izravnati jo jedan stari raun. Well! Oko za oko, zub za zub,
prst za prst. Dobit e batina da e im letjeti perje! Dakle, da poem s vama?
Moete. Budui da ne umijete razgovarati s Haedinima, bilo bi vam
dosadno.

 Tko e jo s vama?
Halef.
I njegov boy?
Vjerojatno, jer ga otac sigurno nee ostaviti ovdje.
Well, ima pravo. Taj djeak je vrlo vrijedan momi; htio bi da neto
naui od vas. Povedite ga sa sobom.
Mali se Kara obradovao, uvi da nas smije pratiti sa svojim ocem. Nas
etvorica siosmo niz brdo poto sam prije zamolio Amad a el Gandura da
svojim ljudima ne dopusti da pou u lov, jer e inae ostaviti tragove koji bi nas
mogli odati. Nisam mu meutim vjerovao jer otkako se nalazio na oevom
grobu, inilo se da ne samo to opet misli na osvetu, ve se i buni protiv mene.
Stigavi u dolinu, uli smo u umu kojom su bili obrasli i obronci brda. Ja
sam i onom prvom prilikom ovdje lovio. Odluio sam da krenem tim smjerom
jer su Kurdi, ako dou ovamo, morali stii s protivne strane.
Imali smo sreu. Halef je postao dobar lovac, Englez se takoer razumio u
to plemenito umijee, a Kara Ben Hadi Halef je tako dobro obavio svoju
zadau da sam ga vie puta morao pohvaliti. Nakon etiri sata uspesmo se opet
na brijeg, nosei bogati plijen. Stigavi onamo, opazih da gori vatra i da se na
njoj pee svjea peenka.
Dakle je ipak netko od vas otiao odavde? upitah Amada el Gandura.
Ta zamolio sam vas da ne odlazite!
Zar da ovdje sjedimo i ljenarimo dok se vi muite? promrmlja on
zlovoljno. Ti si tom djeaku dopustio da poe u lov, a zar da ja to ne
dopustim odraslim ratnicima?
Djeak se nalazi uza me pa sam bio siguran da nee poiniti nikakvu
pogreku.
Ni ona etiri ovjeka, to sam ih poslao, nisu nita pogrijeili.
To nije sigurno. Bilo bi svakako bolje da nisu poli na taj put.
Ne, efendijo! Naprotiv, za nas je veoma povoljno to su oni poli na put
jer su nam donijeli vanu vijest. Bebeji nee danas doi ovamo. Vidi, dakle, da
nisi imao razloga da se boji!
Amad mi se malo nasmjehne, ali meni se cijela stvar nije svidjela pa mu
odgovorih:
Ne moe biti govora o nekoj bojaljivosti. Ja sam oprezan, ali se ne
bojim. Vratimo se, meutim, tvojoj neoekivanoj novosti. Spomenuo si rije
vijest. Od koga su tvoji ljudi dobili tu vijest?
Od dva Kurda iz plemena Soran.
Gdje su se namjerili na njih?
Dolje uz vodu, na samom bojitu.
Doavola! planuh protiv svog obiaja. Tko im je dopustio da pou
upravo na to mjesto?
Ja! odvrati on vrsto me i gotovo izazovno pogledavi u lice.
Tako, ti! Ja sam se ve jednom usprotivio tome da posjetimo to mjesto.

Vi ste ipak otili onamo, premda ste bar iz potovanja prema meni trebali
odustati od tog posjeta.
Ne kanim se prepirati s tobom. Ako eli neto doznati, upitaj Batara! On
e ti dati sve potrebne obavijesti.
Amad se okrene, ali ga ja zadrah.
Ja se nipoto ne kanim prepirati s tobom. Ali pogledaj malo ovaj grob u
kojem lei tvoj otac! On bi trebao da i tebi i svima vama slui kao opomena.
Muhamed Emin je samo zato pokopan jer se vi niste htjeli ravnati prema mojim
uputama. Vi ste me dobrovoljno odabrali s-ojim voom i dokle god ste se
ravnali po meni, sretno smo izbjegli svim opasnostima. Ja uvijek izbjegavam
nepotrebno krvoprolie, ali vi ste onom prilikom eali za krvlju pa ste se
pobunili protiv mojih dobrih savjeta. To vam se osvetilo. Morali ste to platiti
krvlju Muhameda Emina.
Zastao sam. Nitko nije rekao ni rijei pa zato nastavih:
Vi ste me opet odabrali svojim voom protiv moje volje jer ja sam
predloio Amada el Gandura. Poli ste za mnom onamo kamo sam vas vodio i
sve je dobro prolo. Sad vam je odjednom krv mrtvog eika opojila glave.
Zamutila vam je pamet i vi se bunite protiv mene. Promislite dobro to radite!
Poao sam s vama da s vama podijelim nevolju i opasnosti, ali ako vidim da
vie ne potujete moju volju i pravite gluposti koje bi nas mogle stajati ivota,
ne mogu dulje biti va voa.
Amad el Gandur okrenuo mi je lea i nije rekao nita, ali Hadedin Batar na
koga me je uputio, ljutito planu:
Gluposti, efendijo? Da to nisi ti koji je rekao tu rije, ja bih na nju
odgovorio bodeom! Hadedinski ratnici ne ine nikakve gluposti!
Vara se usprotivih mu se. Kao primjer, mogao bih vam navesti cio
niz velikih vojskovoa koji su inili gluposti, a inili su ih i glasoviti Hadedini.
Smatram svojom dunou da vam kaem istinu. Ako je ne elite uti, ja vam
ne mogu pomoi. Sad bih htio doznati kako ste se to sreli s tim takozvanim
Kurdima Soran i to ste s njima razgovarali?
Amad el Gandur se jo uvijek nije ni pomaknuo, a njegovi ljudi su mrko
gledali u zemlju. Batar, na koga sam se obratio s posljednjim rijema, nije mi
vie odgovarao. Srce me je zaboljelo. Proimao me je siguran osjeaj da e
tvrdoglavost tih ljudi imati teke posljedice. Sigurno su se za vrijeme moje
odsutnosti dogovorili da ne sluaju moje ovjekoljubive savjete. Prije nego to
se udostojio da mi odgovori morao sam jo jednom pozvati Batara da mi rekne
to se dogodilo.
Sili smo u dolinu da uz rijeku potraimo kakvu pticu movaricu. Onda
su dola oba Sorana.
Jeste li ih ugledali prije nego to su oni vas?
Da.
Kako su se vladali kad su vas ugledali?
Trgli su se i zaustavili konje. Poli smo prema njima i domahnuli im u

znak da elimo miroljubivi susret. Dopustili su da im se pribliimo.

Kako su bili naoruani?
Vrlo dobro, pukama, noevima i kuburama.
Kakve su konje jahali?
Veoma dobre. Prijazno su nas pozdravili i upitali nas tko smo.
Jeste li im odgovorili?
Nismo odmah. Najprije smo zatraili od njih da nam reknu kojem
plemenu pripadaju. Rekoe nam da su Kurdi plemena Soran.
Jeste li ih upitali gdje logoruje njihovo pleme?
Jesmo. Oni pasu svoja stada uz kanal Beledrus.
Tako daleko juno odavde? To je nevjerojatno jer bi to bilo u blizini
Bagdada. A oni su doli sa sjevera. Gdje su bili?
To ih nismo upitali.
A kamo su poli?
Svom plemenu. Tek kad smo to doznali, rekosmo im da smo Hadedini.
Jeste li im jo togod rekli?
Jesmo, jer su Sorani neprijatelji Bebeja. Nismo se dakle trebali
ustruavati. Bilo im je vrlo milo kad su uli zbog ega se nalazimo ovdje jer su
ve uli za slavu Muhameda Emina. Jo vie su se obradovali kad smo im kazali
da je jedan ratnik njihovog plemena onom prilikom bio vodi Amadu el
Ganduru i da ga je pratio na njegovom osvetnikom pohodu.
Znai da ste im ispripovjedili sve to se onda dogodilo?
Svakako! Kurdi su se tako zanimali za to kao da su i sami lanovi naeg
plemena.
Jeste li im rekli tko je sad ovdje?
Jesmo. Oni su nas to pitali. Govorili smo o tebi, a Hadi Halefu Omaru, o
njegovom sinu Kari, o Amadu el Ganduru te o Inglisu koji je onda bio ak i
ranjen. Bili su tako prijazni prema nama da su upitali i za tvog glasovitog Rija i
da li opet jae na njemu.
I vi ste im sve to odali?
Jesmo. Sorani su se radovali naim plemenitim konjima, mladom
drijepcu i kobili Amada el Gandura.
A zatim? Nastavi!
A zatim? No, onda su od jahali.
Kamo?
Natrag.
Natrag? Dakle prema sjeveru odakle su doli? Nisu li se uputili svom
plemenu?
Tako je, efendijo. Ali jedan od njih je za vrijeme razgovora opazio da je
izgubio bode iz pojasa. Bilo je to staro dragocjeno obiteljsko oruje kojeg se
nipoto nije smio odrei. Morali su se dakle jo jednom vratiti da potrae bode.
O Bebejima ste sigurno takoer govorili. to ste doznali?
Rekli smo da raunamo s time da e ovamo doi i Bebeji jer smo doznali

da su i dosad svake godine dolazili. Na to nam Sorani rekoe da Bebeji ove

godine nee doi.
Kakav su razlog naveli?
Bebeji su upravo u sukobu sa Kurdima plemena Pir Mam i Bulba.
Svakog dana moe doi do bitke pa e shvatiti, efendijo, da nemaju vremena da
dolaze ovamo.
Lijepo! ta ste jo s njima razgovarali?
Nita vie. To to sam ti rekao, bilo je sve. Sigurno e uvidjeti da je
tvoja bojazan bila suvina i da je na eik Amad el Gandur imao pravo.
To je upitao veoma zadovoljnim glasom, a sad se i eik naposljetku pomae.
Polako se okrenuo prema meni i dobacio mi ponosni pogled. Pravio sam se kao
da to ne vidim.
Uviam da je Amad el Gandur veoma nepravilno postupio rekoh.
Amad plane:
Nepravilno? Ako izrie tu rije nakon svega to si sad uo onda mora da
si izgubio razum pa je bolje da ti oduzmemo zapovjednitvo. Budemo li se
naime i dalje ravnali prema tebi, mogli bismo odjahati ravno u propast.
Molim te, ne uzbuuj se, ve ostani miran! Sve da sam i izgubio pamet,
ipak bi taj mali ostatak, koji mi je preostao, bio dovoljan da uvidim kako vi
svim silama nastojite na sebe navui propast. Budete li i dalje tako ...
uti! dreknu on na me, skoivi na noge. Ti, samo ti bi bio ta
propast kad bismo te i dalje sluali. Radi to hoe i idi kamo god hoe, ali mi
te neemo sluati! Ne trebamo drugo logorite. Bebeji nee doi. Ja spadam na
grob svoga oca pa u ovdje i ostati.
I meni je dolo da planem, ali se svladah i odgovorih:
Onda mi bar dopusti da ti izloim razloge, zbog kojih...
Ne, ne elim vie nita uti! odbije on, ponovo me prekinuvi.
Predbacio si nam da je nae tadanje vladanje bilo krivo za smrt moga oca. Ali
stvar stoji posve drukije: da si nam dopustio da pucamo u Bebeje i da
ustrijelimo njihovoga eika Gazala Gaboju, oni vie ne bi ivjeli i ne bi nas
mogli progoniti. Kriv si dakle ti, jedino ti! Optuujem te zbog smrti svoga oca i
ne elim vie uti za tebe. Zapovijedam ti da se odvoji od nas!
Oi su mi sijevale. Bio je iva slika bezobzirnog i besmislenog gnjeva. Ne
bih mogao samo rei da mi je to bilo ao jer ono to sam sad osjeao bilo je
mnogo vie od aljenja. I njegovi ljudi poustajae sa svojih mjesta. Prili su k
njemu da time dokau da su istog miljenja. Uza me su ostali samo Halef,
njegov sin, Omar Ben Sadek i Englez. Treba li da odgovorim na tu teku
Amadovu optubu ili ne?
Jo nisam bio sam sa sobom na istu kad Halef stupi nekoliko koraka
naprijed i, nakaljavi se po svom obiaju, poe:
Alah, Alah! Kakva li se udesa dogaaju dananjeg dana! Nezahvalnost
se zaodijeva u odjeu ponosa, a zasluge se nabacuju blatom deva i ovaca. Moj
sidi je najmudriji i najhrabriji meu hrabrima. Za svoje drugove uvijek se brinuo

kao otac, uvao strau i preuzimao na sebe sve opasnosti. Nije on izgubio
pamet, ve ste je vi izgubili. Moj sidi uvijek zna to govori. I sad on predvia
opasnost, veliku ospasnost u kojoj ete propasti ne budete li ga sluali. U vaim
glavama nije do danas bilo pogrenih misli, ali otkako ste ugledali ovaj grob,
zajahali su vas avoli krvne osvete, omamili vae srce i oslijepili vae oi.
Upravo je tako kao da vas je napala opaka vruica pa da u njoj buncate i
postupate kao nerazborita bia. Molim vas da posluate sidija! Na kraju ete
sigurno morati priznati da je imao pravo!
Ne, ne elimo vie za njega uti! viknu Amad el Gandur, ispruivi
obje ruke kao da se eli obraniti. On je omamio tvoje srce pa ga zato i
zagovara. Mi ne trebamo ni njega ni tebe. Krvna osveta je svetinja, ali ti je se
odrie. Ostani samo kod svog sidija! S vama nemamo vie nikakva posla!
Halef odstupi jo jedan korak dalje i odvrati:
Tako je; ja ne vjerujem da je krvna osveta svetinja i ne elim se
osveivati ni za to. Neu vam se dakle osvetiti ni za ovo to sad govorite, ve
u vas i dalje uvati da ne propadnete u svojoj zabludi. Evo me, stojim ovdje, ja,
Hadi Halef Omar, stojim uz svog sidija kome u ostati vjeran dokle god ivim.
Uto i Omar prie k njemu i ree:
A ja sam Omar Ben Sadek ije ime nije niim uprljano. Vi ste uvrijedili
efendiju Kara Ben Nemzija, Ja sam uz njega. Sami ete snositi posljedice.
Sad se dogodi neto to nisam oekivao. Halefov mali sin istupio je naime
na drugu stranu svog oca i viknuo jasnim djeakim glasom:
A ja sam Kara Ben Hadi Halef i stojim uz efendiju, ije ime nosim. On
je vei od svih vas!
Bjei, patuljiu mrko se nasmije Amad. Zato si ti to manji! Tko
stoji pod zatitom djeaka, zaista se moe silno ponositi svojom hrabrou i
mudrou.
Da, zaista se ponosim time odvratih da taj djeak, kojim se bavim
tek nekoliko dana, ve sad ima otriji pogled od vas koji se nazivate iskusnim
ratnicima. Otjerao si me od sebe. Dobro, ja se odvajam od vas, ali neu potpuno
otii jer znam da ete ustrebati moju pomo. Maloas si u svojoj tvrdoglavosti
rekao: Ja spadam uz grob svoga oca, ostat u ovdje! Pripazi da se to ne
ostvari tako da zauvijek ostane ovdje!
Okrenuh se i odvedoh Rija od ostalih konja. To je bio znak da se odvajam.
Halef, njegov sin i Omar takoer odvedoe svoje konje. Onda Englez, koji je
dosad nijemo sluao, takoer dovede svoga konja i upita me:
ujte, veoma potovani gospodine Kara, to se to ovdje zbiva? Jeste li se
odvojili od Hadedina?
Jesam.
Zato?
Jer su me svrgnuli kao vou. Ona etvorica, koja su otila u lov, srela su
dva Bebeja i smatraju da su to bili Sorani. Savjetovao sam im da se negdje
drugdje utabore, ali oni ele ostati ovdje.

 The devil! Tu bi se moglo neto krasnoga skuhati, zar ne? Hoete li mi

kazati to...
Sad ne mogu upadoh mu u rije. Kasnije! Moram odmah otii za
onom dvojicom Bebeja. Povest u Halefa i njegova sina...
Zato ne mene? prekinu me on.
Jer moram jednog pouzdanog ovjeka imati ovdje kod ovih dragocjenih
konja, a vi ste mi najpouzdaniji.
Well, lijepo, ostat u izjavi on zadovoljno, premda ga samo zato
nisam poveo sa sobom jer sam se bojao da bi mogao poiniti kakvu glupost.
Nekoliko minuta kasnije sioh s Halefom i njegovim sinom u dolinu. Putem
nismo zapazili nita posebnoga jer smo prolazili veinom kamenom krajinom,
ali dolje odmah zapazih tragove to su ih ona etiri Hadedina ostavila u lovu.
Osim toga, tu su bile i stope od dva ovjeka koji nisu zakrenuli za peinastu
stazu, ve su se uspeli na brdo postrance od nje.
Moe li zamisliti tko je ovuda proao? upitah Halefa.
Ne mogu, sidi odvrati on. Budui da mi jo nisi rekao to misli ne
znam ni ja odakle bih poeo.
Poni od toga da su ona dva Kurda, koji su tvrdili da su Sorani, zapravo
Bebeji.
Maalah! Zar to misli? ta ti daje povoda za to?
Imam vie povoda. U prvom redu, pleme Sorana vie i ne postoji.
To je tano, sidi, Bebeji su unitili to pleme tako da je preostalo svega
nekoliko rasprenih ratnika koji se jo i danas moraju skrivati. Na to nisam ni
mislio.
Kako dakle moe pleme Solana pasti svoja stada dolje na starom kanalu
Beledrus?
Ondje nikada nije bilo Kurda, ve samo arapskih plemena. Ova dva
Bebeja su sramotno nalagala Hadedine.
A ovi su bili tako glupi da povjeruju te lai. Ta dva Kurda bili su samo
izvidnica Bebeja koji dolaze danas kao svake godine. Ti su izvidnici odmah
prepoznali naa etiri lovca po njihovim plemenskim oznakama; vidjeli su da su
to Hadedini pa su prema tome za sebe rekli da su Sorani. Iz naivnih Hadedina
ispipali su sve, a zatim izmislili la o izgubljenom bodeu da bi se neupadljivo
mogli vratiti natrag. Onda su na prikladnom mjestu sakrili konje i vratili se ovamo da se oduljaju gore i da nas promatraju. Njihov trag vodi ovuda gore, ali se
vie ne vraa. Mislim da su jo gore. Ostanite ovdje, a ja u se uvjeriti.
uljao sam se uz grmlje i stijene uzbrdo. Bilo je teko na tvrdom tlu pratiti
trag, ali mi je to ipak uspjelo. Opazio sam da su nas neprijateljski izviai
promatrali, a moda su i uli nae razgovore i razumijeli ih jer smo govorili
glasno i uzbueno. Onda nas je trag opet odveo u dolinu. Tamo je bilo trave na
kojoj se trag jasno razabirao. Ocijenio sam da je star otprilike etvrt sata i
dozvao Halefa i njegova sina da im ga rastumaim. Kako li je samo bio ponosan
moj hrabri Halef to je njegovom Kari iskazana ast da nas prati na tom opas-

nom pothvatu!
Sad smo zajedno poli tragom. Preao je preko tragova Hadedina do
grobnica Bebeja uz vodu, a odavde na sjever, drei se neprekidno uz obalu
rijeke. Spojio se s onim tragom to su ga ostavila oba Bebeja prije nego to su
naila na Hadedine. Pred nama su se dakle nalazili stari tragovi koji su dolazili
sa sjevera i novi koji su se vraali onamo.
Uskoro smo stigli do nekog grmlja u kojem su Bebeji sakrili konje. Izveli su
ih odande i ponovo uzjahati. Zatim su, kako smo vidjeli, pojahali u galopu da
to prije donesu svojim suplemenicima tu vanu vijest. Pratei trag, razjasnio
sam svom malom ueniku sve to mu jo nije bilo jasno i pri tome zaista uivao
u njegovom brzom i otrom shvaanju.
Od skrovita konja hodali smo otprilike pola sata du rijeke pomno
iskoriujui svaki zaklon. Onda se uma spustila sa brijega i uz rijeku okruila
travom obraslo mjesto koje je s tri strane bilo zatvoreno drveem.
Ovdje se moramo sakriti rekoh im.
Zato upravo ovdje? upita Halef.
Jer e glavna eta Bebeja ovdje prenoiti.
Jesi li sveznajui, sidi?
Nisam. Ja samo iz danih okolnosti povlaim zakljuke. Od zapada sunca
dijeli nas svega jo jedan sat, a onda se Kurdi moraju ulogoriti.
Nee li oni moda odjahati u blizinu groba na brdu?
Nee, jer bi onamo stigli u mraku. Mjesec izlazi tek kasnije. Moda e
nai neprijatelji iskoristiti mjeseinu da nam se priblie, ali svakako e najprije
ostati ovdje.
Zato da se ne zaustave vie gore? Onda bismo, ako ih elimo promatrati,
i mi morali poi uz rijeku.
Nisi li opazio da su oba izvidnika ovdje sjahala? Ovi brojni tragovi mi
odaju da su oni pretraili itavo ovo mjesto i rub ume oko njega. To su sigurno
uinili zato jer svoje suplemenike kane dovesti ovamo.
Ima pravo, sidi, kao uvijek. to emo sada? Hoemo li prislukivati to
govore?
To bih volio. Vidjet emo hoemo li to moi provesti. Sakrit emo se u
umi dok oni dou.
Zali smo nalijevo u umu sve dok se nismo namjerili na grmlje koje nas je
sakrilo. Bio sam zaista radoznao hoe li se Kurdi zaustaviti ovdje kako sam to
oekivao.
Budui da nismo mogli raditi nita, ve samo ekati, tiho smo razgovarali i
to, naravno, o dranju Hadedina i njihovog eika. Halef se silno ljutio na te
neoprezne ljude. No jo vie ga je titila pomisao da su mene tako teko
povrijedili. Ma koliko sam ga uvjeravao da se ne ljutim i da nisam uvrijeen,
ve da se samo smatram dunim da uvam te ljude koji kao da su postali slijepi
i gluhi, on mi ipak nije vjerovao pa se trudio da me smiri, utjei i uvjeri koliko
mi je on odan. Bilo je upravo dirljivo kad je tako leao kraj mene, drao moju

ruku u svojoj i trudio se da svom tihom glasu poda najnjeniji ton.

Pri tome ja nisam trebao ni utjehe ni smirivanja jer se nisam alostio, a
nisam bio vie ni uvrijeen. Halefova ljubav i vjernost mi je meutim
olakavala bojazan to sam je osjeao pred bliim dogaajima.
Podila me je, naime, ona neodreena slutnja da mi se nezadrivo pribliuje
neki kobni dogaaj, slutnja koja me jo nikada nije prevarila. Ona me je navela i
na one posljednje rijei to sam ih dobacio Amadu el Ganduru. Za sebe se nisam
bojao, ali u meni je neto govorilo da eik mora biti na oprezu. Odluio sam da
u uiniti sve to budem mogao i da u, tovie, staviti na kocku svoj ivot,
samo da od njega odvratim ono to mu prijeti.
Veer se opet spustila i oko nas se smrai. Onda zausmo konjski topot.
Kurdi su stigli. Topot se nije nastavio; nisam se dakle prevario. Bebeji su se
zaista zaustavili na onom mjestu koje sam predvidio.
Pravilno si naslutio, sidi, oni sjahuju apnu Halef. Hoemo li
onamo?
Ti nee, a ni Kara nee. Ne razumijete kurdski jezik pa biste se samo
nepotrebno izvrgli opasnosti. Poi u sam.
Ali ako se uskoro ne vrati, ja u za tobom.
Ne budi neoprezan, Halefe! Ja elim prislukivati to govore pa moram
ekati sve dok ne budu govorili o onome to elim uti. Dotle moe proi i
nekoliko sati.
Posluat u te, ali jao njima ako te uhvate!
Ja sam ve smislio kako da to izveem. Proljetne bujice su s brda i kroz
umu isprale korito, prilino dubok jarak. Taj jarak bio je suh, a prelazio je
poprijeko kroz cijelo logorite Bebeja. Izvukao sam se iz grmlja i siao niz taj
jarak, polako se pomiui. Kurdi nisu govorili glasno jer su se bojali da se u
blizini ne nalaze Hadedini, ali kad sam im se dovoljno pribliio, zauh:
Hoemo li zapaliti vatru?
Neemo odgovori drugi glas. Najprije mora jedan izvidnik poi niz
rijeku da ustanovi jesmo li ovdje sigurni.
Jesmo, jer su se Hadedini ulogorili gore uz grob i nee se po toj tami
udaljiti tako daleko od njega.
Da, Hadedind su glupi dadevnjaci koji se ne usuuju iz svojih jama. Ali
onaj strani avao je uvijek ondje gdje ga ne treba, a s njime i onaj mali pas
rijetkih brkova koji je ustrijelio moga oca Gazala Gaboju. Taj patuljak e za
svoje djelo dobiti takvu plau da e urlati od boli da odjekne preko brda i
dolina.
ovjek, koji je to rekao, pozove zatim jednog od svojih ljudi po imenu i
poalje ga da istrai predio uz rijeku. Meni je moglo biti samo od koristi ako se
jo ne zapali vatra. Puzao sam dalje sve dok nisam potpuno izaao iz ume i
naao se u jarku na rubu travnjaka. Konji su bili kraj rijeke. Lijevo od jarka
posjedali su Kurdi, oekujui svog izvidnika. Sad su mogli govoriti glasno jer
da su se Hadedini nalazili u blizini, on bi ih vjerojatno otkrio i to javio.

Prema onome to sam dosad uo dalo se zakljuiti da te Kurde vodi sin

Gazala Gaboje. Teko nama, padnemo li u ruke tog krvnog osvetnika! U toku
daljega razgovora uo sam da se taj ovjek zove Ahmed Asad. Moje su oi bile
nauene na tamu pa sam nabrojio jedanaest ljudi. Ako ih nije bilo vie, onda ih
se zaista nismo trebali bojati.
Prava srea ree Ahmed Asad da sam doao na pomisao da
poaljem dva izvidnika ispred ete. Da to nisam uinio, vjerojatno bismo
Hadedinima uletjeli u ruke.
Kad emo ih napasti? upita jedan.
To ovisi o tome je li na glasnik bio dovoljno brz. Najradije bih ih napao
jo nou jer nas nee moi vidjeti, pa emo ih tako iznenaditi da e nam ivi
pasti u ake. Veli dakle da imaju dragocjene konje?
Tako je. Tu je ponajprije vranac onog stranca koji se naziva Kara Ben
Nemzi i ima dvije arobne puke kojima moe nebrojeno puta pucati bez
punjenja. Zatim je ovdje jo jedan mladi crni drijebac koga jae sin onog
malog lupea s rijetkim brkovima. Napokon je ovdje i vrlo vrijedna bijela kobila
na kojoj jae eik Amad el Gandur. Vele da Hadedini imaju sa sobom i jednog
izvrsnog arca.
Misli li da su ti konji bolji od moje crne perzijske kobile?
Nisu. Tvojoj kobili nema ravne. Njezin redovnik dosee sve do Nadirahove staje.
Moramo se domoi ovih konja! Nitko ne smije pucati u njih, osim ako se
nae u smrtnoj opasnosti. Do toga, meutim, nee doi jer emo tako brzo
napasti te ugave pse da nee uope nai vremena da nas ugrizu.
Naalost se izvidnik vratio, izjavivi da nije opazio nita sumnjivo. Na to
Asad Ahmed odredi:
Onda zapalite vatru da uzmognemo jesti. Kad izae mjesec, pojahat
emo dalje do brda na kojem logoruju Hadeini.
Izvidnik upita;
Onda moram prije napadaja gore da vidim spavaju li ili gori li vatra?
To svakako moramo ve unaprijed znati. Poi e ispred nas da sve javi.
Kurdi su poeli obilaziti drvee i grmlje u okolini logora traei suhe grane.
Vatra me je morala odati pa je, dakle, bilo najbolje da sa brzo povuem. Stigao
sam do svojih drugova, a da me Bebeji nisu primijetili i oduljao se zajedno s
njima. Najprije smo ili oprezno da ne izazovemo nikakav um, a kad smo se
toliko udaljili od neprijatelja da nas oni vie nisu mogli uti, nismo trebali biti
vie toliko oprezni.
Halef je bio veoma radoznao to sam uo. Rekoh mu, a on me upita:
Misli li da e napasti ve nou?
Mislim..Smeta me samo ono to je voa rekao da je vano hoe li glasnik
biti dovoljno brz. Kakvog li je to glasnika mislio?
Tko to zna?
Ipak bi bilo dobro da to znamo. U poloaju kakav je na ne moe ovjek

nikada biti dovoljno oprezan. Nabrojio sam jedanaest ratnika, zajedno s

izviaem dvanaest. Nije li voa odaslao glasnika da dovede ljude?
To znai da bi se onda u blizini moralo nalaziti jo vie Bebeja?
Zato ne? U tom sluaju bismo zapali u teku nepriliku.
Ja se ne bojim, sidi.
To znam, dragi Halefe, ali nekako me podilazi osjeaj da ovo nee dobro
svriti.
Ne brini se! Koliko li smo puta bili u jo veoj opasnosti pa smo se
uvijek sretno izvukli. Tako e biti i danas i sutra. to kani poduzeti? Hoemo li
ekati na napadaj ili emo prvi napasti?
O tome ne mogu ja odluiti. Ti zna da je Amad el Gandur zapovjednik.
Da, na alost. Nadam se da se u meuvremenu opametio.
Ne vjerujem. Dobro poznajem groznicu krvne osvete. Koga jednom
zahvati, tome nema spasa. Vidjet e da i sada misli jednako kao i malo prije.
Uspesmo se do grobnice. Ve izdaleka, tek to smo proli kroz ve
spomenuti tjesnac, obasja nas svjetlo goleme vatre.
Kakve li pogreke zapaliti toliku vatru! viknuh premda sam odluio
da neu nita poduzeti.
Odmah u im rei to mislim o tome dobaci Halef.
Hitri malian potri uzbrdo i vikne Hadedinima koju su jeli sjedei oko
vatre:
Alah akbar bog je velik, ali vaa neopreznost je jo vea! to vam
pada na um da palite toliku vatru!
to te se to tie! ljutito e Amad el Gandur.
Vrlo mnogo. O tome moe ovisiti moj ivot.
Tvoj ivot ionako ne vrijedi nita.
Tako! Da nisi sav lud od osvetoljubivosti, odgovorio bih ti orujem.
Bebeji su stigli da nas napadnu, a vi ste za njih zapalili vatru da bi nas njihovi
meci mogli posve sigurno pogoditi.
Bebeji? Lae!
Pazi to govori! Ja sam Hadi Halef Omar i jo nikad nisam lagao.
Izvidnici Bebeja su vas uvjerili da su Sorani pa su od vas doznali sve to su
htjeli znati. Onda su se vratili da ovamo dovedu krvnog osvetnika Ahmeda
Asada, sina Gazala Gaboje. On se nalazi nedaleko odavde i kani vas napasti.
To je Hadedine ipak malo izbacilo iz ravnotee pa zatraie od Halefa da im
sve ispripovjedi.
Zapravo niste vrijedni ni jedne moje rijei odvrati ovaj.
Vi ste se odvojili od mog sidija i zato bismo trebali odjahati odavde i ne
brinuti se vie za vas, ali ja znam to mi je dunost pa u ispuniti vau molbu.
Efendija, ja i moj sin Kara Ben Halef, priuljali smo se logoru Bebeja i
prislukivali to govore. Da to nismo uinili, oni bi vas noas poklali kao ovce
koje nemaju ni pastira ni zatitnika.
Sad je ispripovijedao ono to smo uinili, vidjeli i uli, sve to na svoj

slikoviti nain i zavrio ozbiljnim opomenama. Ve sam povjerovao da njegov

izvjetaj nee ostati bezuspjean, kad se Amad okosi na njega.
uti! Ne trebamo tvojih opomena. I sami znamo to treba da radimo.
Nabrojili ste dakle dvanaest Bebeja?
Jesmo. Ako hoe provjeriti, poi onamo pa broji sam.
Pa zato onda podie toliku buku? Dvanaest protiv dvadeset!
Ali moglo bi ih doi i vie jer je Ahmed Asad spominjao nekog glasnika.
Neka dou! Ne bojimo ih se. to se toliko dere zbog nae velike vatre?
Upravo ta vatra je dobra za napadaj. Sjest emo u sjenu pa nas Bebeji nee moi
ugledati, ali mi emo ih opaziti odmah im dou i poslati im nae metke.
Ali mi smo odluili da ovaj na put bude miroljubiv!
uti! Kurdi dolaze da nam se osvete; moramo se braniti. Ti pasji sinovi
nisu vrijedni da ive pod nebom; treba ih zbrisati s lica zemlje!
Dobro, utjet u, ali vi ete plakati i zavijati zbog onoga to e se
dogoditi!
Halef se okrene i ode onamo gdje su sjedili Omar i Englez.
Odluio sam da u utjeti, ali nisam mogao odoljeti. Moda mi ipak uspije
da sprijeim krvoprolie. Hadedini su mogli ostati ovdje gore, a Bebeji dolje na
svojim grobovima pa uzajamnu osvetu odgoditi za kasnije. Zato sam jo jednom
pokuao da ih nagovorim na mir.
Amade el Gandure poeh ja sam bio tvoj prijatelj i drug pa bih i sad
to hitio biti. Nisi li danas ubacio kamen u otvorenu grobnicu i time potvrdio da
ti je otac osveen? Zato hlepti za novom krvi?
Osveta nije bila mrtva promrmlja on ona je samo spavala pa se i
probudila.
Ne, nije tako. Osveta jo i sad spava i ne eli se probuditi, ali upravo ti je
pokuava probuditi. Tko raspaljuje vatru, neka bude oprezan i neka najprije
promisli jer bi i sam mogao zaglaviti.
Misli li da trebam tvoje savjete?
Da, upravo to mislim. Ba sada bi ih trebalo otvoreno prihvatiti. Ne elim
se hvalisati, a ne traim ni da mi itko plati ono to sam inio. Ali danas, gdje se
radi o tako krupnim stvarima, pa i o tvom ivotu, moram te podsjetiti na
tamnicu u Amadiji u kojoj bi zaglavio da te nisam spasio iz nje. Kad bi tvoj
otac, koji je onda bio s nama, bio jo iv, on bi te savjetovao da slua moje
rijei.
Ne bi planu on. To on ne bi uinio jer su ga tvoji savjeti i tvoje
rijei upropastile. Ti i ne spada k nama. Da te sluamo, propali bismo i mi kao
to je propao i moj otac. Ja elim osvetu, elim krv i provest u ono to hou!
Uvidio sam da je sav moj trud uzaludan pa odoh k svojim drugovima i
sjedoh kraj njih. Nalazili smo se u dubokoj sjeni, a i Hadedini su se sad zaklonili
na tamnim mjestima da bi svojim mecima doekali Kurde ako ih ovi napadnu.
Englez je vrlo malo razumio od onoga to smo govorili pa sam mu morao
sve rastumaiti. Kad je to uo, ree:

 Tvrde glave! Mislite li da i Bebeji imaju isto tako tvrde glave?

Sigurno, ser David.
Onda e ipak doi do sukoba.
Vjerojatno. No ipak u pokuati da sprijeim ono najgore.
Kako ete to uiniti?
Zasad ne mogu initi nita drugo, ser David, nego da obavijestim
Ahmeda Asada da znamo za njegove namjere. Onda vjerojatno nee uiniti
nita, bar zasad ne.
Napast e nas danju.
To emo jo vidjeti. Moda dotle doem na kakvu spasonosnu misao.
Ali kako e taj Kurd doznati da znamo kako nas kane napasti?
To e mu rei njegov izvidnik kojeg kani poslati ovamo da dozna
spavamo li i gori li vatra.
Kako ete to izvesti, mister, sidi i efendijo?
Uhvatit u izvidnika.
Oh, oh, uhvatiti!
Premda je bilo tamno, ipak sam opazio kako su se Lindsayeva usta razvukla
u otvoreni etvorokut, a nos mu se blaeno zaljuljao. On me zgrabi za ruku i
nastavi:
Znate to, ser? Na itavom ovom putu ovamo nisam mogao uiniti nita,
ba nita. Htio bih da ovih svojih osam prstiju stegnem Kurdu oko vrata. to
mislite? Rado u platiti stotinu funti sterlinga i jo jednu funtu povrh toga!
To moete dobiti i besplatno, ser David. Ne protivim se, ali uz uvjet da ja
budem prisutan i da se tano ravnate po onome to vam reknem.
Well, pristajem! Yes! Bebej, prsti, vrat, propisi, izvrsno, neuporedivo!
Naposljetku opet pravi ivot!
To je viknuo tako glasno da sam ga morao zamoliti da ostane miran.
Malo kasnije izae mjesec. Pretpostavio sam da e Kurdi krenuti iz svog
logora na livadi. Siao sam s Englezom, ne obavijestivi Hadedine o onome to
sam kanio uiniti, dolje do klanca da se ondje sakrijemo. Budui da je gornja
polovina klanca bila osvijetljena vatrom Hadedina, proli smo taj dio i legli na
neosvijetljenom kraju iza nekog grma, jedan kraj drugoga. Mogli smo
pretpostaviti da nas uhoda nee opaziti.
Hoe li doi? upita Englez koji je jedva ekao da zgrabi Bebeja.
Svakako odvratih. Tako je rekao njihov eik Ahmed Asad. Ali sad
utite da ga prije ujemo, nego to ga ugledamo.
Leali smo otprilike etvrt sata. Odozdo je dopirao onaj jednolini, a ipak
tako mnogoznani um ume, no ja zauh iz dubine i jedan drugi mukliji zvuik.
ujte! apnuh Lindsayu.
Ne ujem nita odvrati on.
Ali ja ujem. To je topot konja na mekom tlu livade. Dolaze!
Well. Mora da imate dugake ui, ser! Mislim da vam vise sve onamo
dolje gdje se nalaze oni lupei. Vi ste pravo udo od djeteta pa bi vas trebalo

prikazivati na sajmovima.
Hvala, ser David! Ali sad pripazite jer e se izvidnik ubrzo uspeti ovamo.
Prolo je otprilike pet minuta kad zauh kako se otkotrljao kamen.
Dolazi apnuh Englezu. Zgrabite ga za vrat, ali odmah tako vrsto
da ne uspije ni pisnuti.
A onda?
To je moja stvar.
Sad zausmo tihe korake, a nekoliko trenutaka kasnije ve ugledasmo
ovjeka. Mjesec ga je jasno osvjetljavao dok smo mi leali u sjeni klanca.
Sigurno je to bio najbolji uhoda Kurda, a ipak je bio slab izvidnik. Ja bih se na
njegovom mjestu kretao u tamnoj sjeni iza grmlja i puzao bih dok se on
pribliavao uspravno. Koraao je polako i oprezno. Doavi u blizinu, zastane
da osluhne. Budui da nije nita sumnjivo vidio ni uo, krene dalje da zae u
klanac. Morao je proi pokraj nas. Sad gurnuh Lindsaya laktom. On se uspravi
onako dugaak, a Kurd ga odjednom ugleda i prestraeno uzmaknu za korak.
Prije nego to se uspio snai i viknuti, Englez mu je rukama stegnuo vrat.
Imam ga! ree Lindsay. to sad?
Poloite ga ovamo.
Podigao sam Bebejeve noge i Englez ga poloi na zemlju. Iznenaeni
ovjek nije ni pokuao da se brani. Izvukoh no i pritisnuli vrh otrice o
izvidnikova prsa, a zatim zamolih Lindsaya da mu skine ruke s vrata i zaprijetih
mu se:
Izgovori li i jednu glasnu rije, probost u te. Naprotiv, bude Ii me
posluao, nee ti se nita dogoditi.
Neko je vrijeme hroptao, a onda duboko udahnu. Ipak se nije usudio pisnuti.
Kako vidi ne prati te uvijek srea u pijuniranju nastavih. Jednom
ti je uspjelo kad si danas sa svojim drugom prvi put bio ovdje. Ali sad si
izgubljen ne bude li se vladao onako kako ti ja to zapovijedam. Odgovaraj na
moja pitanja, ali tako tiho da ih samo mi moemo uti. Ahmed Asad se sigurno
s vama ulogorio dolje u dolini?
pijun ne odgovori. Oito je razmiljao kako bi se trebalo u takvom
poloaju drati. Ja ponovih putanje, vrsto pritisnuvi no.
Hodi, nemoj me probosti! brzo me zamoli. Da, mi smo dolje.
Koliko vas je?
Dvanaest.
Ali e ih doi jo vie?
Nee.
Ta vi ste poslali glasnika! emu?
Zar i to zna uzdahnu on.
Znam.
Tko si ti, hodi?
Mislim da me poznaje. Pogledaj me! odgovorih pa izaoh iz sjene u
jasnu mjeseinu.

 Stranac sa arobnim pukama! promuca.

Da, to sam ja. Odgovori na moje pitanje!
Posluao me je tek poto je neko vrijeme razmiljao.
Ne mogu sam sebi razjasniti kako to moe znati, ali istina je da smo
poslali glasnika. On je odjahao do Gibraila Mamraa.
Aha, dakle u kuu eika Kurda iz plemena Dijaf. Ona se nalazi dan i pol
puta odavde. to e tamo?
Donde je daleko, ali to je najblie mjesto gdje moemo dobiti mesa i
brana. Doli smo da se pomolimo na grobu naih suplemenika pa ne moemo
odlaziti u lov. Zato smo od Mamraa htjeli kupiti hrane.
Od njega? Hm! Ta on je Dijaf, a vi ste njegovi neprijatelji.
Vie nismo, hodi.
Neka ti bude! Ja ti ne vjerujem. uvaj se. Vi ste nas htjeli napasti, to
tano znamo. Ali vidi da smo zaposjeli pristup na ovo brdo. Tko mu se priblii,
ustrijelit emo ga.
Hodi, ne elimo vam uiniti nita naao.
uti! Ja to bolje znam. Ali mi smo doli ovamo samo zato da bismo
mrtvome iskazali ast, a ne zbog borbe. Zato u prema vama postupiti drukije
nego to bih zapravo morao postupiti. Zato da se borimo kad osveta spava?
Zato da iz posmrtne sveanosti nastane uzajamno ubijanje i klanje? Ustani!
Putam te na slobodu. Sii dolje Ahmedu Asadu, vaem voi, i odnesi mu moju
poruku. Nudim mu mir. Neka obje strane izvre svoje pobonosti na grobovima,
a zatim neka odu kamo god hoe.
Ne, to ne smije biti! viknu netko kraj mene. Amad el Gandur izae iz
klanca u kojem se potajice sakrio i nastavi prijetei:
Kako moe odluivati o nama, a da me nisi nita pitao? Vidio sam da
odlazite; niste se vratili. Odmah sam znao da namjeravate izvriti neto protiv
moje volje pa sam poao za vama. Stigao sam do klanca, i uo vas kako
govorite. uo sam sve pa ti kaem da nema prava moliti za mir. Ja bih se
uope stidio da te kurdske pse molim za mir! Zna Ii to?
Ja sam im ponudio mir, ja njima, a nisam moljakao za njega. Zna li to?
Ti si se odvojio od mene pa moe raditi to god hoe. I ja u raditi ono to
hou.
Dobro, radi! Ali ovaj Kurd je na zarobljenik. Predat e mi ga!
Ne, to neu. Jo nikad nisam prekrio rije pa u i sad ostati na onome
to sam rekao. On je slobodan.
Nije slobodan! viknu Amad el Gandur, zgrabivi Bebeja za ruku.
On je moj i ja se zaklinjem Alahu da u..,
Stoj ne zaklinji se! prekinuh ga. Ne bi mogao odrati zakletvu.
Odrat u je i kaem ti da u svoju volju provesti pa bilo to i orujem.
I protiv mene?
Protiv svakoga tko mi se opre!
Dobro! Kako god hoe! Ako za tebe nemaju vie nikakve vrijednosti

prijateljstvo, zahvalnost i promiljenost, onda meu nama neka odlui no.

Danas e biti upravo kao i onda s Gazalom Gabojem i ti e morati platiti svoju
tvrdoglavost. Rekao sam da taj Kurd ima biti slobodan i ne doputam da se kri
moja rije. Skidaj ruku s njega!
Neu! kriknu eik.
Skidaj je, jer u te inae oboriti na zemlju! Ti zna kako udaram!
Samo udari! Usudi se! zaprijeti se on i zamahnu noem na mene ne
isputajui Kurda.
Zamahnuo sam akom, ali smjesta spustih ruku jer je u taj as, u naoj
blizini, iza grma, planuo hitac, a zatim jo jedan: Amad el Gandur ispusti Kurda
i napola se okrenuvi zatetura prema stijeni. Kurd pobjee, a iza grma skoie
dva ovjeka i napadoe Engleza i mene u namjeri da nas obore kundacima.
Kako to ve biva u takvim trenucima, sve se odvija mnogo bre nego to se
moe ispripovjeiti. Skoio sam u susret prvom napadau, bacio se ustranu i
svom snagom ga udario akom ispod pazuha uzdignute lijeve ruke. On ispusti
puku, kriknu i odleti pet, est koraka daleko pa tresnu o zemlju poput vree.
Meutim je drugi Kurd skoio do Lindsaya, zamahnuvi kundakom ali ga
nije pogodio jer je i Englez izbjegao udarcu. Ja brzo priskoih, oborih Kurda na
zemlju i zadrah ga dok mu Lindsay nije izvukao no i kuburu iz pojasa. Mjesec
mu je obasjao lice i ja prepoznali Musafira, brata eika Gazala Gaboje kojeg
sam dobro poznavao i koji mi je bio onom prilikom sklon. Kako e se italac
sjetiti, taj mi je ovjek bio duan zahvalnost jer sam ga zatiivao pred
Hadedinima i pustio ga iz zarobljenitva. Da nije bilo mene, oni bi ga ustrijelili.
Onaj drugi napada, koga sam odbacio, podigne se i pobjegne. Nisam ga
pokuao uhvatiti premda mi je Englez doviknuo:
Eno onog lupea, bjei! Zadrite ga, ser!
Pustite ga da bjei, ser David odgovorih. Ovdje imamo mnogo
vrijednijeg ovjeka.
Koga to? Ah, to je brat onog eika kojeg smo onda svakako trebali ubiti!
Jeste. Brzo s njime u klanac! Moglo bi stii jo vie Kurda. Ja u uzeti
njega, a vi ponesite Amada el Gandura.
Ja ne trebam nikoga, mogu i sam hodati izjavi eik, videi da mu
Lindsay eli pomoi. Tome si ti kriv efendijo. To ti nikad neu zaboraviti.
Htio si me udariti, a sad sam ranjen. Izmeu nas je sve svrilo, jednom zauvijek.
Amad zatetura u klanac, a nas dvojica poosmo za njim. Kad smo proli
kroz klanac, naiosmo na Halefa i njegova sina.
Sidi, uli smo pucnjavu. to se dogodilo? viknu Halef.
Napala su nas dva Kurda. Moda e ih doi i vie. Zasjedni ovdje s
Karom u klancu i pripazi! Pucajte na svakog neprijatelja koji se priblii.
Njih dvojica iezoe meu peinama. Hadedini su uli pucnjavu pa se
okupie uz vatru oko svog eika i stadoe se glasno prijetiti. Nisam se osvrtao na
njih jer sam htio razgovarati s Bebejom. Nismo ga vie drali. Naslonio se na
stijenu i mrano se zagledao preda se.

 Sad sam po drugi put pao u tvoje ruke, hodi.

Jesi, i to mi nije drago. Ti si mi sam onda rekao da sam ti spasio ivot i
ast. Postao sam tvojim prijateljem pa ipak si malo prije pucao u mene!
U tebe? Vara se. Poslali smo izvidnika na brijeg, ali nam je odvie dugo
ostao ondje. Zato sam se ja s jo jednim ratnikom oduljao gore. Opazio sam
vas i uo tvoje miroljubive rijei, a vidio sam i to da je tvoj prijatelj potegao
no. Zato smo opalili u njega,
Dakle zna da se ne elim boriti s vama?
Znam.
Dobro! Ti si jo i danas moj prijatelj kao to si bio i onda. Slobodan si.
Moe ii.
Zar zaista, hodi? upita Musafir kao da ne vjeruje.
Ti zna da ja ne elim prolijevati krv. Vani lei vae oruje. Poberi ga i
ponesi sa sobom. Reci Ahmedu Asadu da elim mir! Ja u sutra prije podne
doi u va logor da pregovaram s njime.
to? Usudit e se da doe? zaudi se Kurd.
Nemam to da se usuujem. Tano znam to radim. Ne bojim vas se,
premda ste nam brojem premoniji.
Zar i to zna?
Znam. Va izvidnik mi je lagao. Rekao mi je da je glasnik otiao
Gibraelu Mamrau da kupi hrane. To je mogao nabajati bilo kome, ali ne meni.
Glasnik je doveo jo vaih ratnika.
Da, tako je, hodi. Nalazimo se na ratnom pohodu protiv Kurda iz
Rumoka i Pir Mama. Ahmed Asad je skrenuo s puta da pohodi ove grobove, a
onda nam je poslao glasnika da brzo doemo za njim jer da se i Hadedini nalaze
ovdje. Nai se ratnici ele osvetiti.
Koliko ih je?
Stotinu i dvadeset. Izgubljeni ste jer je ovdje loe mjesto,
Da, mjesto je loe, ali nae je oruje zato dobro kao to i sam zna.
Uostalom, ne radi se samo o oruju, ve i o ovjeku koji ga nosi. Ponavljam ti
da vas se ne bojim. Sii dolje i reci to svojima! I za njih je bolje da se vladaju
kao da nas uope nema ovdje. Inae bi se i njihov ratni pohod mogao lako
pretvoriti u poraz.
Hodi, ne poznajem nikoga koji bi tako mislio, govorio i postupao kao ti.
Jesu li u tvojoj domovini svi ljudi takvi?
Nisu. Posvuda ima dobrih i zlih ljudi. Ali ti zna da ja ne eam za
ljudskom krvlju pa ni za krvlju svojih najgorih neprijatelja. Idi dakle! Ja u sutra
prije podne sii dolje. Ali reci Bebejima da emo se nou ovdje braniti i da
emo ustrijeliti svakoga koji bi se usudio da nam se priblii prije zore.
Ja u to isporuiti, hodi, pa neka bude onako kako hoe: vidjet e da
sam tvoj prijatelj.
Jesi li i prijatelj mojih drugova?
Nisam, jer su oni neprijatelji mojeg plemena. Prema njima nemam

nikakve obaveze. Ostaj mi zdravo! A ako se sutra ponovo sretnemo, onda bih
elio da ti mogu biti od koristi kao to si ti bio meni.
Musafir ode, a ja odreih Halefu i njegovom sinu da ga puste da proe.
Englez nije razumio ni jedne rijei naeg razgovora na kurdskom jeziku. Zato
me upita:
Pustili ste ga, ser? On bi vam mogao posluiti kao talac.
To ne bih smio uiniti jer sam nekad s njime sklopio prijateljstvo i
pobratimstvo. Budite sigurni da e sad za nas uiniti mnogo vie nego to bi
nam mogao koristiti kao talac.
Well, kako god hoete. Ali onaj drugi klipan je takoer pobjegao! A ja
sam ga tako lijepo zgrabio za vrat! udan ste vi ovjek.
Sigurno bi i dalje govorio, ali ga prekinu Amad el Gandur koji je sad naglo
priao k meni, drei se mrko. Burmus mu je bio sav krvav. Bio je ranjen u
rame.
Ne vidim onog Kurda! ljutito viknu dok su mu oi bijesno svjetlucale.
Ni ja ga ne vidim mirno odgovorih.
Kamo je otiao?
Dolje u svoj logor.
Tko ga je pustio?
Ja.
Efendijo, hoe li da te udarim? Taj ugavi pas je pucao u me, a ti si ga
pustio da ode! Ponovo te pitam, hoe li da te udarim?
Zar ne zna vie da sam onom prilikom postao njegovim prijateljem?
Musafir mi nije uinio nita naao pa sam ga pustio na slobodu.
Ali mene je htio ubiti! Vidi li krv na mojoj odjei? Ona trai osvetu.
Tome si sam kriv, Amade. Musafir nije htio nita poduzeti protiv nas. Ali
kad je vidio da si podigao no na mene, njegovog prijatelja, pucao je.
Onda si ga morao predati meni!
On se nalazio u mojim rukama, a ne u tvojim. Mogao sam raditi to sam
htio. Ako ga eli, samo poi po njega.
Zar se zaista usuuje da tako govori sa mnom? Po trei put te pitam:
hoe li da te udarim?
A ja ti po trei put odgovaram na to pitanje. Sam si rekao da vie
nemamo nikakve veze. Ostavi me na miru.
Moja mirnoa ga se dojmila, no ipak se morao silno napregnuti da se
obuzda. Hadedini su takoer prili blie i stajali iza njega. Da ih je pozvao da
me zgrabe, zaista ne znam bi li ga posluali ili ne. Svi su eali za borbom i
osvetom. Proao sam kraj Amada el Gandura i uputio se izmeu Hadedina. Nisu
se usudili da mi zakre put. Onda se jo jednom okrenuh eiku i rekoh:
Uostalom, taj Kurd je govorio o tome da smo izgubljeni jer se ovdje
nalazimo na loem mjestu. Njegova se eta ne sastoji vise od dvanaest ljudi ve
od stotinu i dvadeset ratnika. A sad gledaj kako e s njima izai na kraj.
Stotinu i dvadeset? To je la!

Pravio sam se da ne ujem tu uvredu i priao k svom konju, legavi kraj

njega. Kasnije sam zamijenio Halefa i njegovog sina pa sam sve do jutra ostao
budan u klancu.
To nije bila sretna no. U Hadedine kao da je uao sam avo. Kako su se
samo razveselili mom dolasku! Koliko potovanja i sklonosti su mi pokazali! A
sad su odjednom bili gotovo neprijateljski raspoloeni prema meni. To je bilo
pijanstvo osvete. Tko ga nije iskusio, jedva moe vjerovati kakav utjecaj vri
ono na poludivlje ljude. Ta i u naim civiliziranim zemljama se nerijetko dogaa
da ovjek odbacuje ast i cijelu svoju ivotnu sreu zbog osvete koja je kadto
upravo smijena. Ako to ine Evropljani, kako da onda osuujemo Beduine,
Indijance, Hotentote ili australske domoroce?
Tim mislima sam se bavio nou, a kad je svanulo, odoh k svom Riju da ga
nahranim. Liznuo mi je obraze i ruke i bio veoma njean jer nou nisam bio kraj
njega. eznuo je za mnom. Sa sobom sam bio ponio vreicu datulja i dao sam
mu ih dosad svega nekoliko jer smo uvijek nalazili dosta trave. Ovdje gore je,
meutim, paa bila vrlo oskudna, a kako sam slutio da bi danas moglo doi do
borbe i da bi moj ivot mogao ovisiti o brzini i istrajnosti moga konja, dao sam
mu da pojede sve datulje.
Pametna je ivotinja znala da se ne smije glasno javljati. Voljela bi zarzati,
to sam vidio po njoj, ali kako se nije usudila, vie put se javila glasom koji je
leao negdje izmeu rzanja i soptanja. Gotovo bih mogao rei da je Ri slutio to
ga oekuje i da mi je posljednji puta htio pokazati svoju ljubav i oprostiti se od
mene. Ne stidim se da priznam, kako mi danas, dok ovo piem, iz oiju kaplju
veoma nemuevne suze.
I Amad el Gandur nije spavao. Naslonio se leima na grobnicu svoga oca i
mranim pogledima pratio svaki moj pokret. Rana mu sigurno nije bila laka jer
su mu oi titrale kao da ga ve hvata vruica. Usprkos svemu to se noas
izmeu nas desilo, priao sam k njemu da ga upitam kako mu je i da mu
ponudim svoju pomo, ali on naglo okrenu glavu od mene i ree:
Nosi se! Ne elim da me vie ni takne!
Sad sam Halefa opet poslao na strau u klanac, prebacio opetuu preko
ramena i siao s brda da poem Bebejima. Halef je svakako htio sa mnom, ali ja
to nisam dopustio. Opasnost je bila prevelika, a da bih smio jo nekoga povesti
u nju.
uljao sam se od grma do grma da me ne opaze jer sam se htio iznenada
pojaviti meu Bebejima. Onda ugledah jednog od njih naslonjenog na drvo.
Gledao je uzbrdo kao da odande nekog oekuje. To je bio Musafir. Znao je da
u doi. Je li mi htio neto saopiti? Izaao sam iz grmlja a kad me on ugleda,
brzo mi prie i ree:
Hodi ti si moj prijatelj. Zato te moram spasiti. Odvoji se brzo od
Hadedina jer e biti izgubljen zajedno s njima. Napast emo vas najkasnije za
etvrt sata.
Ne moete se probiti kroz klanac ako ga budemo branili.

 Neemo doi s te strane.

Ah, dakle se kanite uspeti uza stijenu?
Tako je. Odmah, im je svanulo, potraili smo put i otkrili mjesto na
kojemu se moemo uspeti. Ni jedan Beduin, stanovnik ravnice, ne bi se mogao
uspeti onuda, ali Kurdi stanuju u planinama i umiju se dobro penjati.
Mi emo vas i ondje doekati!
Da, sad kad sam ti to kazao. To znam. Vidi koliko sam ti zahvalan jer
izdajem svoje suplemenike. Ali to ti ipak nee nita koristiti jer emo vas
napasti s dvije, strane, takoer s klanca.
Hm! Gdje ste se ulogorili? Jo uvijek ravno ispod nas?
Nismo. Povukli smo se oko pola brda. Vie ti ne smijem rei. Ispunio
sam svoju dunost prema tebi, a sad ti radi to god hoe!
Musafir se okrenu i odjuri, a ja se brzo uspeh uz brdo. Zaboravivi na
jueranju prepirku i na dananje Amadovo vladanje, doviknuh Hadedinima:
Na oruje, ljudi! Bebeji e nas napasti. Ovdje na klancu, a isto tako tamo
prijeko gdje se dade uspeti uza stijenu.
Amad skoi na noge i upita:
Gdje su sad?
Povukli su se oko brda na sjevernu stranu. Musafir mi je to rekao. Zato
zahtijevam da mu ne naudite! Ne pucajte u njega! tedite neprijatelja koliko god
moete! Pucajte u noge! Ja u sa svojom opetuom...
uti! dreknu Amad el Gandur na me. to nam ti ima zapovijedati!
Sad sam ja zapovjednik pa e biti onako kako ja kaem. Neemo ekati dok nas
ne napadnu s dvije strane. Iznenadit emo ih! Napast emo ih! Uzmite oruje i
konje, hrabri ratnici Hadedina! Odvest emo konje dolje na mjesto gdje
moemo uzjahati, a onda emo se zaletjeti usred tih ugavih pasa i...
Zaboga, samo to ne! upadoh mu u rije. Morate uzeti u obzir...
uti! prodere se eik ponovo. Misli li da se ja ne razumijem u rat?
Ne trebamo ni tvoj u pomo ni tvoje savjete. Ostani ovdje i zadavi se svojom
mudrou i svojom glasovitom ljubavi prema neprijatelju! A ako je Halef
zaboravio da je postao Hadedin i da ne spada k tebi ve k nama, onda neka i on
sa svojim djeakom ostane ovdje i neka nam se vie nikada ne pokae pred
oima. Ne trebamo nikakvih kukavica!
Kukavica? Ja? viknu Halef. To mi jo nitko nije rekao. Pokazat u
ti jesam li kukavica. Jahat u s vama!
On prebaci puku preko ramena i prie k svom konju, a njegov sin uini to
isto. Bio je to trenutak krajnjeg uzbuenja. Vidio sam da bi sve opiranje bilo
uzalud pa sam utio. Englez me upita za razlog tog komeanja a ja mu razloih
poloaj.
Hoemo li s njima? upita me on.
Ovdje ne moemo ostati.
WeIl, Onda e ti Bebeji upoznati Davida Lindsaya! Yes.
Nemojte tako, ser David! Ne pada mi ni na um da s tim poludjelim

ljudima jurim ravno u propast. Volio bih ih zadrati, ali vi i sami vidite da me
ne sluaju, Pojahat u za njima pa emo vidjeti to treba da radimo. Volio bih da
se ta stvar svri bolje nego to mi to moje slutnje govore.
Hadedini se progurae kroz klanac. Halef i njegov sin bili su posljednji
Sidi doviknu mi on. Ljuti li se na me? Zar da Hana, najbolja meu
enama, uje da sam kukavica?
Ne. Na alost mora s njima. Tvoja ast to zahtijeva. Ali ostavi Karu kod
mene.
Ne, sidi.. Ni njemu nitko ne smije rei da je kukavica kao ni meni. Hadi
Halef Omar ne doputa da mu itko prlja ime. Poginemo li, pozdravi moju Hanu,
tu ruu meu cvijeem i reci joj da nismo drhtali pred smru. Utjei moju dobru
enu, a ti mi ostaj zdravo, moj dragi, dragi sidi!
On pouri za ostalima. Omar Ben Sadek ostao je uz nas.
No, a ti? upitah ga.
Ja ostajem uza te jer nisam lud odvrati on. Neka me samo smatraju
kukavicom. Moj ponos ne slua takve budale.
Ima pravo. Uostalom, i ti e imati priliku da pokae svoju hrabrost.
Hajde, krenimo.
Uzeli smo konje za uzde i poli. Kad smo Izali iz klanca, Hadedinima vie
nije bilo ni traga. Nisu mogli da dovoljno brzo utre u nesreu. Dolje u dolini
uzjahasmo i krenusmo njihovim tragom. Nali smo mjesto na kojem su
logorovali Bebeji. Tragovi kopita njihovih konja vodili su odavde prema sjeveru
oko brda. Zapadni izdanak brda prelazio je u ravnicu, iroku sigurno dva
kilometra.
Upravo smo, jaei tom dolinom, skrenuli prema zapadu kad zausmo
pucnjavu i divlju viku. Borba je poela. Pojahasmo bre. Pucnjava je i dalje
odzvanjala.
The devill viknu Englez kojeg kao da je poela obuzimati borbena
groznica. Kurdi e nae Hadedine poklati do posljednjeg ovjeka ako.se ne
pourimo. Naprijed, naprijed!
Lindsay podbode konja i pojuri u galopu, a Omar i ja jednakom brzinom za
njim. Sad je pucnjava prestala, ali bitka se jo pojaala.
Uto se pred nama otvori dolina i mi ugledasmo pred sobom bojite. Ovdje
su logorovali Bebeji. Kao to sam predvidio, napadaj nije uspio. Ugledali smo
mrtve i ranjene na zemlji. Oni ratnici Hadedina, koji su preivjeli, bjeali su
ravnicom, a Bebeji su ih progonili. Nalijevo ugledah Amada el Gandura kako
juri na svom bijelcu, a petorica Kurda za njim. Onaj na elu jahao je na divnoj
perzijskoj kobili. To je bio eik Ahmed Asad. Upravo ispred nas bjeao je mali
Kara Ben Hadi Halef, a iza njega jedan Kurd jaui na perzijskom rianu. I
ovaj konj je bio veoma plemenit kako sam to opazio na prvi pogled. Odmah iza
Kurda jahao je Halef da zatiti sina, ali njegov konj nije bio dovoljno brz da
dostigne riana. Na ostale jahae nisam se obazreo jer sam vidio da se Kara
nalazi u najveoj opasnosti. Morao sam mu priskoiti u pomo.

 Brzo za djeakom! doviknuh svojim drugovima. Ri, Ri, kavam,

kavam brzo, brzo.
Projurili smo kraj bojita. Ono nekoliko Kurda, koji su se ondje bavili
ranjenicima, pokualo je da opali u nas, ali puke su im bile prazne. Jurio sam
kraj Kurda, ne obazirui se na Omara i na Lindsaya, ve sam gledao samo
djeaka komu se perzijski rian sve vie primicao.
Upravo ispred nas obrubljivao je dolinu umovit brijeg na ijem podnoju se
slijeva otvarala iroka dolina. U njoj je sad nestao Amad el Gandur, a Ahmed
Asad tik iza njega. Onuda je krenuo i Kara Ben Hadi Halef, a za ovim Kurd, a
onda Halef. Brzo sam mu se pribliio. uo me je gdje dolazim, okrenuo se u
sedlu i doviknuo, prepoznavi me:
Sidi, spasi mog sina! Moj konj nije dovoljno brz.
Je li on ve primijenio tajnu?
Nije.
Onda je sve u redu. Pojai za mnom i ne brini se vie ni za to.
Rekavi to projurih kraj njega. Bilo je kao da je brzi vlak projurio kraj
polaganog teretnjaka. Sad smo stigli u dolinu i ubrzo sam bio svega nekoliko
konjskih duljina iza riana. Jaha na njemu se okrenu, ugleda me i podrugljivo
doviknu:
Jesi li to ti, kaurine? Stigni me ako moe! Ja sam Nisar Hared, drugi sin
Gazala Gaboje!
On trgnu kuburu iz pojasa i opali u me, ali me ne pogodi. Onda posegnu iza
sebe, uhvati rep svoga konja i viknu:
Galibe, Galibe, naprijed!
To je bilo perzijsko ime, a znailo je pobjednik. Primjenjivao je dakle tajnu
svoga konja. Kad je to uo progonjeni djeak, pobjedonosno se nasmije. Vidio
sam kako je Asilu Ben Riju poloio ruku meu ui. Nisam uo to je kazao, ali
sam opazio posljedice. Vranac je bio ravnopravan sin moga Rija: tajna je
djelovala i on pojuri dvostrukom brzinom, a rian gotovo isto tako brzo za njim.
Kad je Kurd opazio da e vjerojatno zaostati, skine puku s lea da je jaui
nabije. Htio je pucati u Karu. Zato viknuh Ri, Ri pa svom konju takoer
poloih ruku meu ui. Vranac duboko udahnu zraka i jurnu tako strahovito
brzo da sam se za jednu minutu naao Kurdu uz bok. Udarih ga kundakom svoje
medjedarke i zbacih s konja. Ostao je leati kao da je mrtav. Doviknuo sam
djeaku i on se zaustavi. Za sobom ugledah Omara Ben Sadeka na njegovom
arcu, a zatim stigoe Halef i Englez.
Doite brzo za mnom zapovjedih Kari i dovedite ovog Kurda i
njegovog konja. Ja moram pomoi Amadu el Ganduru.
Rekavi to, jurnuh dalje, primijenivi opet tajnu. Otvoreno govorei, nije mi
bilo jasno zato je inae tako hrabri Amad el Gandur bjeao pred Ahmedom
Asadom i nije mu se suprotstavio, ali sam kasnije vidio da mu je puka bila
izbijena iz ruke. K tomu mu se i pojas razderao pa mu je zajedno s pitoljima i
noem pao na zemlju. eik nije dakle imao vie nikakva oruja da se brani pa ga

je mogla spasiti samo brzina njegova konja.

Naalost mu to nije uspjelo. Oslabio je od jueranjeg gubitka krvi a
vjerojatno i od vruice. Jurei pred svojim progoniteljem, morao je skrenuti na
otrom zavoju doline. Odjednom ugleda pred sobom dugaak i visok kamen.
Nije imao vremena da mu izbjegne; morao ga je preskoiti, ali nije imao snage
da pri tom pomogne svom konju. Konj zapne stranjim nogama za kamen i
padne s druge strane stijene zajedno s jahaem, ali sreom tako da Amad nije
ostao visjeti u stremenima, ve da ga je konj zbacio.
Ahmed Asad dojuri dvije sekunde za njim iza ugla. Tako je izvrsno vladao
konjem da je uspio da izbjegne hridinu i da se zaustavi iza nje. Ve je skoio iz
sedla da se baci na napola omamljenoga Hadedina koji je leao na tlu. U istom
tresnutku zakrenuh i ja iza zavoja i ugledah ih obojicu. Bebej je upravo podigao
no da ga zabode Hadedinu u prsa.
Stoj! Da ga nisi taknuo! Poginut e! poviknuh mu i vrsto stegoh
Rija da preskoim preko hridine i da konjem oborim Bebeja. On odbaci no,
trgnu s ramenu puku koja je bila jo nabijena i viknu:
Samo doi, pasji sine. Sad si moj!
Nisam mogao zastati jer je Ri upravo skoio. Opazih da ue cijevi gleda
ravno u mene. Hitac prasnu upravo kad je moj vranac skoio i preletio preko
stijene. Budui da je Bebej nianio nie nego to sam se ja u ovom trenutku
nalazio usred skoka, nije metak pogodio mene ve konja. Proeo me osjeaj kao
da sjedim na stolcu o koji je netko udario. Brzo sam obje noge izvukao iz
stremena i poletio u luku iz sedla, dok se Ri izvrnuo naglavce i ostao leati s
druge strane stijene.
Bio sam sav van sebe pa skoih na noge i potrah svom vrancu, ne obazirui
se na Kurda. Metak mu je prodro u prsa. Bio je izgubljen. Sad me obuze takav
bijes kakvog sam rijetko kada osjetio. Silom se otrgnuh od konja i skoih k
Bebeju, ali prekasno, jer se on upravo vinuo u sedlo. Vidio je da sam ostao
neozlijeen pa ga je potjerao strah prema mnom i mojim nadmonim orujem.
avo te je opet zatitio; ostani kod njega u paklu! doviknu i odjuri.
Bijes koji je kuhao u meni, umalo me nije zaveo da ga ustrijelim, ali sam
ak i u tom trenutku uo u sebi glas razbora. Ubijem li eika Bebeja, jo vie u
izazvati krvnu osvetu, ali dobijem li ga ivoga u ruke mogao bi mi kao talac
vrlo dobro posluiti. Morao sam ga dakle uhvatiti. Ali kako? Moj Ri bio je
mrtav. Meutim, ovdje je stajala Amadova bijela kobila. On je jo leao na tlu i
pokuavao se uspraviti, ali je bolno zastenjao.
Efendijo, mora da sam neto slomio, a tvoj divni Ri je mrtav. Osveti nas
na tom Ahmedu Asadu!
Pozajmi mi u tu svrhu tvoju kobilu viknuh, uzjahavi na nju. I odaj
mi njezinu tajnu. Nikom je neu rei. Brzo, brzo!
Amad el Ganducr uini ono to mu inae nlikad ne bi palo na um.
Prevuci joj prstom tri puta poprijeko preko vrata i svaki put reci aali!
Govorio je i dalje, ali ja ga nisam uo jer sam ve jurio za Ahmedom

Asadom koji se iz progonitelja pretvorio u progonjenog. Ubrzo ga ugledah pred

sobom. Poto je i Amad el Gandur pao, a moj konj bio ustrijeljen, Kurd je
mislio da ga nitko ne moe progoniti pa je jahao polaganim kasom dok sam ja
galopirao. Nije se ogledavao, a nije me ni uo jer je tlo bilo mekano. Da ga
iznenadim, odmah sam primijetio tajnu. Kobila poslua i zagrabi upravo divnom
brzinom tako da sam se, kad je Bebej naposljetku uo topot kopita za sobom,
nalazio jedva dvadeset konjskih duina iza njega. On se okrenu i sav uasnut
kriknu. Toliko se prestraio da nekoliko sekundi nije mogao podbosti svog
perzijanca. To mi je bilo dosta. Zgrabih medvjedarku pa ga udarcem kundaka
oborih sa sedla.
Kad mi je uspjelo da zaustavim svoju kobilu, vratih se k Ahmedu Asadu.
Njegov konj je ostao kod njega, Asad je leao na zemlji i upravo pokuavao da
ustane. Odmah me stade zasipavati cijelom bujicom grdnji i proklinjanja.
uti ako ti je ivot mio! zapovijedih. Ti si ustrijelio moga konja.
Zna li to to za me znai? Takav konj vrijedi kao ivot stotine Kurda. Moj si
zarobljenik! Ne poslua li me, smjesta e te pogoditi moj no. Ovamo s rukama
da ti ih veem na leima.
Premda sam mu se zaprijetio, on mi se opre pa sam se zaista ozbiljno morao
napregnuti da ga svladam jer ga nisam namjeravao ubiti ni raniti. Kad je
naposljetku svezanih ruku i nogu leao na zemlji, ugledah Halefa, njegova sina i
Omara Ben Sadeka gdje nam se pribliuju u galopu. Djeak je jahao na
perzijskom rianu Ni-sara Hareda. Zaustavie se kraj nas. Halef me primi za
ruku i ree:
O sidi, Alah je naa srca pogodio velikom alou, Ri je mrtav, pogoen
u prsa. Moja dua se utapa u pravom moru tuge ali moje oi ne mogu spustiti ni
jednu kaplju boli jer je gubitak koji nas je zadesio i odvie velik. Tko je taj pasji
sin iji je metak skrivio tu nesreu? Zar moda Ahmed Asad koji lei ovdje na
zemlji oboren tvojom rukom? Reci mi da ga mogu smrviti i razderati golim
rukama.
Ostavi me sad, Halefe zamolih ga. Metak je bio namijenjen meni.
Ri je umro za mene. Kad je pao, morao sam brzo dalje i tek sad imam vremena
da mislim na to da smo ga izgubili.
Bilo je upravo tako kako sam rekao. Puno znaenje toga gubitka tek sad sam
shvatio. Poao sam u stranu, sjeo i poloio lice meu dlanove. Halefov sin je
glasno plakao, a Halef sjede kraj mene i zagrli me. Omar se udalji nekoliko
koraka da bi bolje mogao pregledati onaj dio doline kojim smo stigli te ljutito
ree:
Ostani mirno sjediti, efendijo! Ja u paziti na to da ostanete sigurni.
Teko Kurdu koji bi se moda usudio da vam se priblii. Moj e ga metak
poslati u najdublji dehenem.
Nakon nekog vremena stigoe Amad el Gandur i Lindsay vodei
zarobljenog Nisara Hareda. Amad se nije usudio progovoriti jer je osjeao da je
svemu kriv. Lindsay je svojoj tuzi zbog vraneve smrti davao oduka neobinim

izrazima. Plakao je, ali nije htio da to itko vidi pa mu se lice pomicalo upravo u
neopisivoj mimici.
Htio sam ustati i rei da se moramo vratiti Riju jer nipoto nisam htio da
njegovo mrtvo tijelo prepustim Kurdima kad Omar glasno viknu:
Vidi, vidi, efendijo, on dolazi, on dolazi!
Tko? upitah.
Tvoj Ri!
Ri? Dakle nije bio mrtav? Zar rana nije bila smrtonosna? Jesam li se
prevario? U tri skoka stajao sam kod Omara odakle se pruao slobodan pogled.
Da, dolazio je, moj vranac, dolazio je polaganim kasom, teturajui i
posrui. Ljubav prema meni natjerala ga je da jo jednom ustane i da potri za
mnom. Umalo to mi nije puklo srce. Skoismo mu ususret. Iz prsa mu je
brizgao mlaz krvi dabeo poput prsta.
Prvi sam stigao do njega i ogrlio ga oko vrata. On radosno njisnu i liznu mi
obraz i vrat, a onda polagano klone, najprije stranjim, a zatim prednjim
nogama. Jo jednom je uzalud pokuao da se digne, a onda okrenu lijepu malu
glavicu prema meni i zarza tiho i potresno kako jo nikad nisam uo. Bacio sam
se kraj njega na zemlju i poloio mu glavu na moja prsa dok je Halef pokuavao
da zaustavi krv.
Svi smo plakali, plakali tako kao da kakav dragi ovjek lei na umoru.
Vraneva gubica leala je u mojoj ruci. Lizao ju je sve tie i polaganije dok na
kraju nije vie mogao pomicati jezikom. Jo jednom je posve tiho njisnuo,
grevito se trgnuo---------------------------------------------------------- Ri je bio
mrtav.
Skinuo sam rubac to sam ga nosio ispod turbana, primakao ga rani i
uhvatio posljednju krv to je istekla iz nje. Taj rubac jo i danas uvam kao
uspomenu koju ne bih ni uz koju cijenu dao iz ruke. Zatim pruih Halefu
opetuu i rekoh:
Hadi Haiefe Omaru, evo ti moje puke. Jedino ti zna kako se s njome
barata. Htio bih da jo neko vrijeme ostanem kod konja.
Ako Kurdi dou, ne putaj ni jednog u blizinu. Pucaj u svakoga! Ti zna da
ja ne eam za krvlju. Ali prolivena je krv naeg Rija i sad mi je svejedno tko e
jo da dade svoju.
Ostani mirno sjediti, sidi! odvrati on. Nee ti se pribliiti ni jedan
od tih pasjih sinova. Na oi mi naviru suze, ali one e biti ipak dovoljno otre da
pogodim svakim metkom!
Molim itaoce da odvie strogo ne osuuju moje tadanje raspoloenje.
Sigurno nije kakva slabost voljeti ivotinju, pogotovu tako plemenitu kakav je
bio moj Ri. Zajedno sa mnom trpio je glad i e, pronio me kroz tolike
opasnosti i tako mi esto spasio ivot pa eto i sada, poginuvi od metka
ispaljenog u mene. S ljudima, s prijateljima moe se ovjek posvaati, naljutiti
se na njih ili raalostiti, ali Ri mi ni jedan jedini puta nije dao povoda za bilo
kakvo nezadovoljstvo, za kaznu, za udarac. Razumio je svaku moju rije, svaki

mig i sve je izveo tako rei s radosnom poslunou. Plemeniti drijebao bio je
postao u neku ruku dio mene samoga, a sad sam ga zauvijek izgubio. Zar je
onda udo da me se njegova smrt toliko kosnula da sam zaplakao poput djeteta i
da sam dugo vremena sjedio kraj njega ne marei za ono to se zbivalo oko
mene?
U meuvremenu su nam se pridruili Hadedini koji su pobjegli Behejima:
svega osmorica dok ih dvanaest nije stiglo. Kako smo doznali, estorica su
poginula, a ostali bili zarobljeni. Bebeji su imali mnogo vee gubitke.
Uto stigoe i progonitelji. Kad im je Halef poslao ususret nekoliko metaka,
oni se zaustavie. Hici su me probudili iz oaja. Ustao sam, uzeo Halefu opetuu
iz ruku i poao ususret Kurdima. Priao sam im na stotinu koraka, ali se nisu
usudili da pucaju.
Sjaite i ostanite ondje gdje ste doviknuh im. Mi smo uhvatili
Ahmeda Asada i Nisada Hareda pa emo ih smjesta ubiti ne budete li se vladali
mirno. Pregovarat emo s njima i pustiti ih na slobodu ako su spremni da s
nama sklope mir.
Ne obazirui se vie na protivnike, vratio sam se k zarobljenicima i rekao
Halefu tako da su me oni mogli uti:
Nemam nimalo volje da mnogo govorim jer je Ri mrtav. Pregovaraj ti s
ta dva Kurda! Zahtijevam da nam vrate zarobljene Hadedine i da nam izrue
mrtve da ih pokopamo. Zatim zahtijevam da Bebeji smjesta odu odavde i da se
zaustave tek pola dana jahanja daleko. Naposljetku mi moraju za mog ubijenog
vranca predati oba perzijska konja. Sinovima Gazala Gaboje dajem etvrt sata
vremena. Ako dotle ne prihvate moje uvjete, objesit emo ih ovdje na ovom
hrastu. Ovaj put govorim sasvim ozbiljno, Halefe!
Da, sidi, za Rija nam moraju dati naknadu, ili ga moramo osvetiti
stade me uvjeravati Halef. Kunem ti se da neu ekati ni jednu minutu dulje
od onih etvrt sata.
Sjedoh opet uz vranca, ne obazirui se na ono to su nai zarobljenici
govorili. Onda opazih da se, unato mojoj zabrani, jedan od Kurda odvojio od
ostalih, prilazei k nama. Bio je to moj prijatelj Musafir. Pustio sam ga da doe.
I on je sudjelovao u pregovorima pa upravo njegovom zagovoru moemo
zahvaliti to su moji uvjeti prihvaeni, premda je sinovima Gazala Gaboje bilo
veoma teko da se odreknu osvete i svojih plemenitih konja. Musafir je obeao
da e Kurde odvesti kao njihov privremeni voa. Ahmed Asad i Nisar Haref
imali su do naeg odlaska ostati nai taoci.
Ubrzo odoe Bebeji, a malo zatim stigoe Hadedini koji su bih puteni na
slobodu. Mrtvaci su zasad morali ostati na bojitu.
Prilikom naeg bijega i proganjanja mi smo opisali krug tako da smo se sad
ponovo nalazili na junoj strani brijega. Zatraio sam da se Ri prenese gore i
zakopa kraj Muhameda Emina. Nitko nije protuslovio, ve su se naprotiv svi
latili posla da izvedu teku zadau. Zatim je doneseno i onih est poginulih
Hadedina da ih takoer zakopamo ondje gore.

Rija smo uz pomo drvenih potpornja uzdigli u uspravni stav pa ga osedlana

i s punom opremom obzidali kamenjem kao to smo neko uinili s
Muhamedom Eminom. Strano me je bolio pogled na njegove ukoene oi koje
su neko bile tako vatrene, pametne i vjerne. Stisnuo sam mu one kapke. Kad
se nad njim klopio kameni grob, nisam htio vie ostati ovdje. Uzjahao sam crnu
perzijsku kobilu Ahmeda Asada i pojahao za Kurdima da ustanovim hoe li
odrati rije.
Treba li da posebno spomenem da se smrt moga Rija teko kosnula i
Halefa? Bio je silno uzbuen. as je potresno jecao, a as je napadao Hadedina
i Amada el Gandur a predbacivanjima od kojih se nisu mogli braniti. I on je, kao
i ja, jo dugo vremena bio bolestan.
Bebeji su se ovaj puta vladali poteno. Zaista su otili, no ja sam se ipak tek
predveer vratio na brdo. Htio sam da budem sam i nisam elio sudjelovati u
pogrebnim sveanostima.
Kad sam se vratio, rekoe mi da je Amad el Gandur nekoliko puta pitao za
mene. Leao je u vruici. Pregledao sam ga. Rana je bila teka, ali nije bila
opasna po ivot. Metak je probio tijelo s lea i izaao na prsima. Paljivije sam
ga previo i brinuo se da rana ostane hladna.
No je bila tuna. Halef, Omar i ja nismo mogli spavati. Englez je na raun
Hadedina neprekidno dobacivao najpogrdnije rijei. Dobro da ga nisu razumjeli.
Amad el Gandur je vikao u vruici dozivajui me u pomo. Bio sam sretan kad
je svanulo.
Ovdje nismo mogli ostati, ali zbog eikove rane nismo se mogli ni vratiti na
panjake Hadedina. Predloio sam da odjaemo do Gibraila Mamraa u ijoj e
kui Amad el Gandur nai potreban mir i njegu. Svi su se s tim sporazumjeli jer
su me, kao da se nijemo kaju, opet priznali svojim voom. Od granja, granica i
lia napravili smo nosiljku za ranjenika kojeg su nosila dva konja. Kad smo svi
krenuli, ja sam s Halefom i njegovim sinom jo nekoliko minuta ostao uz Rijev
grob.
Sidi, meni je tako teko, silno sam alostan ree Halef plaui.
Sigurno se nikad vie neu moi nasmijati. Srce mi je puno suza, upravo kao da
je umrla moja Hana, najljepa meu enama!
Ja sam ga samo nijemo pogledao, a zatim pojahasmo za ostalima. U podne
oslobodismo oba zarobljena Kurda, a narednoga dana stigosmo Gibrailu
Mamrau koji nam je stavio svoju kuu na raspolaganje.
Dvodnevno jahanje pogoralo je ranjenikovo zdravlje. Upravo je bjesnio i
vikao neprekidno traei mene. Sreom se nije ostvarila njegova bojazan da je
pri padu neto slomio. Nisam smio gotovo ni na trenutak otii od njegova leaja.
Kad mu se nakon nekoliko dana prvi put vratila svijest i kad me je prepoznao,
prui mi ruku i tiho ree:
Sretan sam to si uza me, efendijo! Borio sam se s brojnim
neprijateljima, a ti si me spasio.
Ne rekoh nita. On se zamisli a zatim nastavi:

 Rekao sam ti da vie ne elim imati s tobom posla. Oprosti mi! Tvoja mi
ruka godi kao da je prorokova. Moja tvrdoglavost stajala me je moje vlastite
krvi, a tebe tvoga Rija. Vidim da sam imao krivo, ali sad e dobiti i moju
ljubav i ljubav cijelog mog plemena.
Zatim opet zaspa.
Tek nakon etiri tjedna se toliko oporavio da smo mogli krenuti i vratiti se
kui u kratkim i polaganim dnevnim jahanjima.
Hadedini nas nisu radosno doekali. Amada el Gandura zasue
predbacivanjima, a to ga se duboko kosnulo. Kad se dvije godine nakon ovih
dogaaja dobrovoljno odrekao asti eika, ona je jednoglasno dodijeljena
Maleku, nekadanjem eiku Ateiba, Haninom djedu. Nakon njegove smrti
vjerojatno e moj Hadi Halef Omar postati eikom Hadedina.
Poklonio sam mu oba perzijska konja to ga je veoma razveselilo.
Nakon tri dana Englez krenu na put. Omar Ben Sadek ga je s etom
Hadedina namjeravao otpratiti u Bagdad, Od mene se oprostio rijeima:
Volio bih da mogu jo ostati uz vas, ali to nije mogue. Vi se elite vratiti
u Damask, a ja moram proputovati put to sam ga sebi odredio. Vi ste moj
najbolji prijatelj, ali ste upravo strano glupi. Da ste mi onda prodali svog Rija,
danas ne bi bio mrtav. Well. Nadam se da emo se uskoro opet vidjeti. Ostajte
mi zdravi i gledajte da putem u Damask poberete isto tako lijepi alepski ir kao
to sam ga ja neko pobrao. Yes!
Narednoga dana odjahao sam i ja. Ratnici Hadedina pratili su me kao
poasna pratnja pola dana puta, a Halef i njegov sin pojahae sa mnom jo i
dalje i oprostie se od mene tek s druge strane Eufrata.
Sidi, dragi moj sidi, s tobom odlazi pola moga ivota. Druga polovina
pripada mojoj eni Hani i mom sinu Kari ree Halef otirui suze. Ostaj mi
zdravo uvijek - i - ja - ne mogu - dalje - ne mogu - dalje govoriti!
On glasno zajeca, okrenu konja i odjuri u galopu, a ja pruih njegovom sinu
ruku i rekoh dok su mi suze navirale na oi:
Ostaj poten i dobar i postani mukarac kao to je tvoj otac! Moda emo
se jo jednom vidjeti. Ako te put donese u Kurdistan, popni se na onaj brijeg i
pozdravi mog Rija umjesto mene.
Usnice su mu drhtale od tuge i tronutosti. Htio je da odgovori, ali nije
mogao, ve u znak obeanja nijemo poloi ruke na srce i odjaha za ocem.
KRAJ SERIJALA
ELEZNI
www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net

U serijalu izale su sljedee knjige: