KARL MAY - KOD RUEVINA BABILONA

NASLOV ORIGINALA
BEI DEN TRUMMERN VON BABYLON
Preveo s njemakoga VLATKO SARIC

KOD MADELDINA
Kao to sam u toku svojih pripovijesti ve vie puta kazao, ja nisam
pristaa nauke o sluajnostima, ve naprotiv uvjeren sam da naim putovima
upravlja sudbina.
esto sam doivio da je neki sam po sebi beznaajan dogaaj koji se zbio
ve prije mnogo godina, pa ve odavno nisam ni pomislio na njega,
neoekivano pokazao posljedice i veoma se odluno umijeao u moj ivot.
Tako je to bilo i s onim mojim sastankom s Perzijancem Dafarom na
Divljem zapadu koji je u mojem burnom ivotu bio samo jedan letimini
doivljaj kojega sam se rijetko sjeao. Da otvoreno priznam, handar je pomalo
izgubio svoje svojstvo uspomene". Uzimao sam ga u ruku, ali pri tomu nisam
sebi predoavao njegovog prijanjeg vlasnika pa sam ga od vremena do
vremena uzimao na svoja putovanja ni ne mislei da bi ikada mogao za mene
znaiti neto vie od bilo kojega oruja. Pa ipak je taj napola zaboravljeni
doivljaj nakon cijeloga niza godina pokazao svoje posljedice. To e dokazati i
dogaaji o kojima sad pripovijedam.
Moji itaoci znaju iz knjige Iz Bagdada u Stambul" da sam, putujui s
karavanom mrtvih" iz Bagdada u Kerbelu zajedno sa svojim vjernim Hadi
Halefom Omarom obolio od kuge. Bilo je pravo udo da smo izbjegli smrti,
pogotovu to smo prije te teke bolesti doivjeli kojeta to je veoma iscrpilo
nau snagu. Ti dani, patnje za vrijeme kojih smo obojica bili posve nemoni i
upueni jedino na sebe, zauzimaju u naem sjeanju istaknuto mjesto a isto tako
se u njega duboko utisnula uspomena na kraj u kojemu smo duge tjedne lebdjeli
izmeu ivota i smrti. Razumljivo je dakle da smo prigodom jednog kasnijeg
boravka u Bagdadu odluili da opet posjetimo ta mjesta koja su za nas bila
toliko kobna.
Moj hrabri Halef postao je u meuvremenu eik arapskog plemena
Hadedina. Potovanje to ga je stekao stajalo je u obrnutom razmjeru s
njegovom veliinom. Kako je poznato, on je bio veoma niskoga stasa i uskih
ramena a osobito se ponosio brkovima za koje je u trenucima iskrenosti dodue
priznavao da se taj ukras njegovoga lica" sastoji od trinaest dlaka, naime est
zdesna, a sedam slijeva. O njegovoj hrabrosti i njegovoj smionosti nije moglo
biti nikakve sumnje, a to se tie njegove privrenosti meni, esto ne bih mogao
rei koga je volio vie, mene ili svoju enu Hanu koju je veinom nazivao
najljupkjim cvijetom meu svim ruama ena i keri".
Hadi se i usmeno umio izraavati posebnim pjesnikim nainom, a
pogotovu su pisma to sam ih primao u vrijeme kad sam boravio daleko od
njega, bila jo mnogo zanimljivija. Od vremena do vremena smo naime pisali
jedan drugome, iako prilino zamrenim putem. Ja sam svoja pisma upravljao u
Mosul kamo bi Halef ponekad slao po kojega od svojih Beduina da pita jesu li
stigle vijesti od mene. Nakon vie mjeseci, pa ak i godinu dana, slao bi on svoj

odgovor takoer u Mosul, jer je morao poekati dok se njegovo pleme opet nae
u blizini toga grada. Tako nae dopisivanje nije nikako trpjelo od prevelike
naglosti. To neobiniji bio je sadraj njegovih pisama pa smijem rei da je
posljednje pismo to sam ga u to vrijeme od njega dobio bilo najzgodnije od
sviju. Ja sam mu prije tri etvrt godine saopio da bih elio poi u Perziju i da
u putem onamo posjetiti panjake njegovoga plemena. On mi je to odgovorio
sluei se osebujnom mjeavinom arapskog i turskog jezika. U prijevodu je
pismo glasilo:
Hadi Halef Omar, eik Hadedina od velikog plemena amar Kara Ben
Nemzi efendiji, svom prijatelju.
Pozdrav! Ja te volim! Jo jednom pozdrav!
Tvoje mi je pismo, sidi, stiglo upravo za vrijeme molitve. Hvala Ti!
Milost! Privrenost! Sunce mi sja, jer si imao dovoljno tinte da mi pie.
Posvuda radost, hamdulilah! Budi bez brige, ja u odmah opet pisati! O pero! O
tinto! Osuila se. Poslao sam po vodu i ulio je u nju. Tako je opet postala meka i
rijetka! Maalah! Pisano je blijedo, ali ti ga ipak moe itati, jer si najueniji
meu svim uenjacima Istoka i Zapada. Kunem se da je tako!
Moja ena Hana, najljepi cvijet meu svim enama, mirie jo kao prije
mnogo godina. Ti nema ene. Neka ti se Alah smiluje. Moj sin Kara koji nosi
Tvoje ime gotovo je ve pametniji od svoga oca. Vjerujem da e me nadmaiti.
Moja se dua tome raduje. Ipak viem jao, jao! Moja stada rastu, a moj se ator
poveava. Novac, bogatstvo, deve, konji, ovce, koze i janjad! Je li kod tebe isto
tako? Je li tvoje mlijeko masno i gusto? Ili su plodovi tvojih datulja crvljivi?
Onda vrijede samo kao hrana za stoku. O siromatvo, o skrbi i propasti! Kako
raste trava u Almanji? Proputaju li tvoji atori vodu?
Ako proputaju, ti ih zakrpaj! Iz male rupice ubrzo nastaje velika. O
vjetre, o kio, vi ne smijete u ator! Mi imamo pun mjesec, a to ima ti? Kloni
se opaina, jer one se mnoe kao mravi u stepi. Nemoj svojim devama davati
odvie hrane i odgoji ih da budu strpljive. Ostavi svoje konje da spavaju pod
vedrim nebom, a svoju najmiliju kobilu uzmi sa sobom u ator. O noi, o roso,
vi joj kodite!
uvaj se prehlade i grijeha. Oboje ubija, jedno tijelo, a drugo duu, pa bi
u oba sluaja bila silna teta za tebe. Vjeruj mi to, jer ja sam uvijek bio tvoj
iskreni prijatelj i zatitnik.
Tvoje su misli u Perziji, a i moje su ondje, jer ja jaim s tobom. Kako bih
te mogao pustiti da jae sam, o sidi! Opet bih htio s robom ivjeti i opet s
robom umrijeti. Doi! Neka re nosi Ben Ri, najdivniji od svih konja. Njegov
otac bio je rvoje vlasnitvo. Ti si mi ga poklonio. Zato sad uzmi njegovoga sina,
a onda mi ga opet vrati.
Vidi kako re volim i potujem: poeo sam ovo pismo treega dana
mjeseca tirin lauval, a zavrio sam ga danas devetog dana mjeseca kanun et
tani. To je vie od tri mjeseca. Tako veliki komadi mojega srca tvoje su
vlasnitvo. Kad jednom stigne, neu pisati ve u ti jo vie rei. Budi strpljiv s

tvojim plemenom, ali budi strog prema ustima starih ena pa e mudro vladati i
stei slavu i ast. Nemoj se zaljubiti u svoje pogreke, jer e inae izrasti u
lavove koji e te razderati. Pije li jo vino?
O Muhamede! Ta on ga je za branio. Ti nisi musliman, ali ja moram
sluati kuran, no ako ponese vino sa sobom, i ja u ga piti. O umivanje, o
naslado! Mi te ekamo ve od sutra. Pripravljena je ovca s najtustijim repom da
je zakoljemo za tebe im se pojavi kod nas. Ona se raduje zbog te asti. Nemoj
nikad labavo pritezati sedlo, jer e okliznuti ispod tebe. O lomu ruku, nogu i
rebara! Hana, najdivnija ena meu enama nema nita protiv toga da odjaim s
tobom. Ona postaje sve ljepa. O sreo, o blagoslove, o braku! Samo nemoj
oboljeti! Uvjeravam te da to kodi zdravlju, jer sam tvoj pravi prijatelj Ne odlazi
meu nevjernike i hulitelje, ve se povedi za onima koje si ti izveo na pravi put.
Danas je etvrti dan mjeseca nisan. Pismo se dakle produljilo jo za tri
mjeseca. O duljino vremena, o broju mnogih dana! Peri se svakog dana pet puta,
kod svake molitve jednom, a ako nema vode, uzmi pijesak. O istoo tijela, o
istoo due! Mi logorujemo u blizini Kalat Sergata pa emo ubrzo poi prema
zapadu. Zbog toga aljem glasnika u Mosul. Budi se rano, jer je jutarnja molitva
vrednija od sna. Donesi sa sobom svoje glasovite puke pa doi to prije moe.
Pozdrav, potovanje, ljubav i opomene od Tvoga prijatelja i zatitnika
Hadi Halef Omara Ben Hadi Abdul Abasa Ibn Hadi Davuda al
Gosara"
Moje pismo, na koje je to bio odgovor, lealo je vie mjeseci u Mosulu
prije nego to je netko doao po njega, pa poto je Halef onda trebao vie od est
mjeseci da u znoju lica svoga zavri gornje pismo, ja sam stigao ve na Tigris.
Poto sam se najprije dugo vremena uzalud raspitivao, doznao sam naposljetku
da bi Hadedine mogao sad potraiti u blizini Debel Kanukea te sam onamo i
krenuo. To nije bio ba neopasan pothvat, jer bih se upravo u tom smjeru mogao
namjeriti na neprijatelje Hadedina. Prepoznaju li me oni, morao bih braniti svoj
ivot. Bio sam sam, a konj kojega sam jahao nije vrijedio mnogo. Nisam htio
kupiti skupljega, jer sam znao da e Halef smatrati pitanjem asti da mi odabere
dobroga konja.
Srea me je pratila. Nisam sreo nikoga sve dok se preda mnom na jugu
nisu uzdigli visovi Debel Kanukea. Tamo ugledah nekog jahaa, a kad me je
taj opazio, zaustavi konja i nepovjerljivo se mai puke. Ja sam prema njemu
pokazao vie povjerenja nego on prema meni, pojahao mu u susret i prijazno
pozdravio kad sam stigao do njega. Oklijevao je da odgovori, odmjerio me
mranim pogledom i upitao me, ne uzvrativi moj pozdrav:
Jesi li ti Turin, glasnik mosulskog pae?

Nisam odgovorio sam.

Ne porii! Vidim ja to na tebi. Lice ti je blijedo kao u gradskih

stanovnika.
Zaista sam bio tek prekratko vrijeme na putu a da bi me moglo opaliti
sunce. Osim toga dobro sam znao koliko su paini slubenici neobljubljeni kod

Beduina koji nikada nee vladi priznati pravo da ubire poreze. Zato odgovorih:

to se mene tie paa! Ja sam slobodan ovjek i nisam njegov

podanik.

Kako Turin moe sebe smatrati slobodnim ovjekom?

podrugljivo e on. Samo je Bedavil slobodan.

Ja nisam Turin.

A to si onda? Vidim da nisi ni Kurd. Kojemu bi narodu mogao

dakle pripadati?

Ja sam Franak.

Franak? podrugljivo se nasmije on. Kakve li lai! Nijedan se

Franak nee sam usuditi zai u ovaj kraj.

Misli li da su samo Beduini hrabri?

Mislim.

A ipak si zaustavio konja kad si me ugledao, dok sam ja mirno

pojahao k tebi. Tko je dakle bio hrabar?

uti! Da se sretne jedan pojedini ovjek nije potrebna nikakva

hrabrost. Htio bih da znam kojemu narodu ili plemenu pripada.
To je zvualo gotovo prijetei, a pri tome se poigravao otponcem svoje
puke. Njegovo lice nisam poznavao. To dakle nije mogao biti Hadedin. Zato
mu odgovorih na jednaki nain:

Koji od nas dvojice ima pravo da drugoga ispituje? Tko je tu vii, ti

ili ja?

A zato?

Stada mojeg plemena pasu ovdje.

Kojeg plemena?

Hadedina.

Ti nisi Hadedin.

Kako to moe ustvrditi? okosi se on na mene.

Da si ti Hadedin, ja bih te morao poznati.

Pozna li sve mueve toga plemena? zaueno me upita.

Barem sve one tvoje dobi.

Alah, jesti li prijatelj ili neprijatelj ratnika Hadedina?

Prijatelj.

Dokai to!
Nasmijah mu se u lice i rekoh:

uj, ako ovdje ima to da se dokazuje onda mora najprije ti

dokazati da si Hadedin.
On napne kokot i ljutito vikne:

Ako me pokua uvrijediti, opalit u u tebe metak! Ja sam sad

Hadedin, a prije sam pripadao glasovitom plemenu Ateibe.

To je neto drugo, ali ja sam ipak imao pravo. Jesi li poznavao

eika Maleka od plemena Ateibe?

Jesam. On je mrtav.


Tako je. On je bio djed Hane, ene mojega prijatelja Hadi Halefa.

Tvojega prijatelja? upita on, sumnjajui.

Da, jer ja sam efendija Kara Ben Nemzi, pa si sigurno uo za mene.

Na njegovom sam licu najprije razabrao izraz zauenja, zatim sumnje i
konano prezir.

Ne lai! odgovori on. Ako misli da u ti to povjerovati, onda

nema soli u glavi. Zar bi ti mogao biti Kara Ben Nemzi?

Ja to jesam.

Ako jesi, onda je isto tako mogue da netko asfural smatra nisrom.

Pozna li Karu Ben Nemzija?

Ne poznam, jer sam tek godinu dana kod Hadedina, ali sam toliko
uo o njemu da ga uope nisam morao vidjeti kako bih znao da si ti laac. Taj je
smioni ovjek jedini Franak koji bi se sam usudio u ovaj kraj. Zato ti ne moe
biti Franak ve mora biti pain sluga.

Maalah! Tvoje su misli zaista divne! Upravo zato jer sam sam
ovdje moram biti Kara Ben Nemzi.
To je jedini pravi zakljuak nakon tvrdnje koju si izgovorio.

ini se da eli da ti se nasmijem. Mogu dokazati da ti nisi ovjek

za koga se izdaje.

Zaista?

uj pa se zastidi! Ja nosim pismo u Mosul koje treba da ode u

Almanju Kara Ben Nemziju. Moe li on biti ovdje, ako treba da u svojoj
domovini primi pismo?

A zato ne? Ja sam prije devet mjeseci pisao Hadi Halefu Omaru,
eiku Hadedina, da odlazim u Perziju i da ga tom prilikom elim posjetiti. Treba
li da odgodim to putovanje dok mi on nakon nekoliko godina odgovori? Stigao
sam prije nego to je on oekivao i to je sve. Ja sam uostalom dao Hadi Halefu
omote za pisma koja mi on pie. Ako ima pismo uza se, onda ono mora ovako
izgledati!
Izvukoh biljenicu iz depa pa napisah svoj naslov tono onako kako sam
ga dao Halefu i pokazah ga Beduinu. Ovaj turi ruku u pojas, izvue pismo pa
dugo i pomno usporedi oba naslova i onda viknu:

Alah akbar! Ne poznam to pismo ni te rijei, ali znakovi su jednaki.

Zar si ti zaista efendija Kara Ben Nemzi? Onda ima dvije puke, jednu veliku i
jednu malu, za koju svatko zna da ona...
On se prekide, jer sam skinuo puke s lea gdje su visjele i pokazao mu
ih. Bio je pravi uitak promatrati njegovo lice. Na alost sam samo nekoliko
trenutaka mogao uivati u njemu, jer mi je naglo gurnuo svoje pismo i moju
biljenicu u ruku i viknuo:

Ja surur, ja surur! Hamdulilah o radosti, o radosti! Slava Alahu!

Kara Ben Nemzi je doao! Moram smjesta natrag da to javim!
On okrene konja, podbode ga petama u slabine i jurnu u istom smjeru iz
kojega je doao. Drei u rukama obje puke, pismo i biljenicu, smijao sam se

za njim. Taj je ovjek imao zaista neobian nain da me pozdravi na panjacima

plemena kojemu je sad pripadao. Nisam znao koliko je odavde do Hadedina.
Bar to mi je mogao rei. Ipak mi je njegov trag bio siguran putokaz do cilja, pa
sam sjahao i sjeo u travu koja je sad u proljee bila visoka da s potrebnom
pobonou uivam u pismu svoga Hadi Halefa.
Poznavao sam malianov stil i znao prije nego to sam otvorio pismo da
e u njemu biti mnotvo opomena za koje nije postojao nikakav razlog. I zaista
se nisam prevario. Trebao sam zakrpati svoje atore, kloniti se opaina, nisam
smio odvie hraniti deve, morao sam se uvati grijeha i prehlade, nisam smio
odvie labavo stegnuti kolan sedla i tako dalje. On je tako pokazivao svoju
ljubav prema meni. Nije me dakle time mogao uvrijediti, ve me je to naprotiv
zabavljalo. Prije tri mjeseca pisao mi je: Oekujemo te ve sutra", a unato tom
dugom vremenu ja sam stigao mnogo prije nego to je on mogao naslutiti. Znao
sam kakav e dojam postii u logoru vijest o tome da dolazim. U atorima
sigurno nee ostati nijedno dijete koje je ve prohodalo, a svatko tko se moe
uspeti na konja zacijelo e mi dojahati u susret.
Poto sam s pravim uitkom proitao pismo, vinuh se ponovo u sedlo i
pooh tragom Ateiba kojega sam tako brzo uvjerio. Trag je vodio prema jugu,
prema visovima Debel Kanukea.
Rekao sam sam sebi da ne mogu biti vie daleko od logora Hadedina.
Prostrana stepa sainjavala je jedinstveno nepregledno more prvoga proljetnoga
cvijea. Moj konj bio je sve do gore posut cvijetnim peludom, ali glasnikov konj
nije bio takav. Iz toga sam mogao zakljuiti da taj ovjek nije preao dalek put
prije nego to se namjerio na mene. Posluila ga je dakle srea da odmah na
poetku svoga puta u Mosul susretne naslovnika pisma.
Jedva je prolo etvrt sata kad opazih da sam imao pravo u toj
pretpostavci. Najprije su se pojavila dva jahaa koja su mi se pribliavala
najbrim galopom. Jedan je jahao na vrancu, a drugi na zelenku. Znao sam tko
su prije nego to sam mogao prepoznati njihova lica, naime Hadi Halef Omar
na neusporedivoj bijeloj kobili koja je neko pripadala Muhamedu Eminu, a
zatim njegovom sinu Amadu el Ganduru, te Kara Ben Halef na crnom pastuhu
Asil Ben Riju, potomku mojega nezaboravnog Rija. Malo dalje iza njih jahao je
netko na arcu. To je bio Omar Ben Sadek na aladijskom konju kojega sam
neko ja zaplijenio. Jo dalje iza njih pribliavao se veliki i irok oblak
konjanika, od kojih se svaki trudio da pretekne sve ostale.
Halef i njegov sin imali su najbolje konje pa su prvi stigli do mene. Ja
sam sjahao da ih doekam stojei. Oni skoie s konja u punom trku. Halef
jurnu k meni rairenih ruku.

Sidi, moj dobri, moj dragi sidi! viknu. Moj uitak ne nalazi
glasa, a moje ushienje ne nalazi rijei! Ne trai od mene da govorim. Od same
radosti ne nalazim rijei!
Zagrlio me je objema rukama, poloio glavu na moja prsa i glasno
zaplakao. Ja sam ga poljubio u obraze i rekao:


U meni takoer uti glas enje koja me je potjerala k tebi. Usliana
je, pa slavim Alaha koji mi je poklonio taj radosni susret.
On me zatim jo vre zagrli, a onda me brzo ispusti, okrenu se svom
sinu i ree:

Jesi li vidio, sine moj? Kara Ben Nemzi kojega potujemo i kojega
ja volim poljubio me je! To je vie, tisuu puta vie nego to bi moje
prijateljstvo i moja ljubav prema njemu ikad mogli poeljeti. Nemoj nikada u
svom ivotu zaboraviti da su njegove usne dodirnule lice tvoga oca. To je i za
tebe slava koju ne moe dosei nijedna druga ast.
Halef povue Karu k meni da mi prui ruku. Sagnuh se k mladiu pa i
njega poljubili u elo i rekoh:

Ti si sin moga prijatelja Halefa pa si prema njemu i meni dobio ime

Kara Ben Halef. Sjeti se da te i ja volim poput oca. elio bih da mu jednom kao
mukarac bude ravan.
Moj se mali Hadi Halef sad ponosno uspravi i viknu dok su mu u oima
jo sjale suze radosnice:

Jesi li uo rijei najveeg junaka kojega poznajem? Treba da

postane mukarac kakav sam ja, tvoj otac! Mi smo ubili lava i svladali smo
crnu panteru. Uvijek smo pobjeivali i nikad nismo neprijatelju pokazali lea. U
tvojim ilama kola moja krv a iza tvojeg ela stanuju prednosti mojega duha.
Neka Alah dade da svojim djelima jednom dostigne slavu svojega hrabroga
oca!
Tako je! Takav je bio on! Ni u prvom trenutku ponovnoga susreta nije
mogao odoljeti a da sve ne izrazi pretjerano. To mu je postalo drugom naravi,
ali nipoto nije bilo prezira dostojno razmetanje. I nehotice je uspijevao da u
trenucima duboke tronutosti i potresenosti poda svojom bezazlenom
hvalisavosti i najozbiljnijim stvarima primjesu vedrine. Tko ga je jednom
upoznao, tome to vie nije upadalo u oi.
U meuvremenu stigao je i Omar Ben Sadek pa sjahao sa svojega
aladija. Pruio mi je obje ruke i rekao mi:

Sidi, ja nisam tako pretrpan slavom i astima kao na eik Hadi

Halef Omar, ali ja te isto tako volim kao i on, pa u mom srcu nikada nee
umrijeti zahvalnost za ono to ti dugujem. Dobro doao! Zajedno s tobom
vraaju nam se svi dobri duhovi.
Sad je dojurio onaj gusti oblak konjanika. Drei uzde ljevicom a puke u
desnici, zatjerali su Hadedini svoje konje u divljem trku sve do tri koraka pred
nas kao da nas hoe zgaziti, a onda ih trgnue uvis, rasprie se natrag, vratie
se, tvorei kojekakve figure, jurei i neprekidno pucajui, te nanovo punei
puke, prividno se zbrkano komeajui na sve strane, a pri tom uvijek tako tik
kraj nas da je ovjek, da se ne bi osramotio bojaljivim uzmicanjem, morao
poznavati taj obiaj i njihovu vjetinu jahanja. Iza njih zastali su djeaci sve do
etiri i pet godinjih, takoer na konjima, da bi promatrali tu fantaziju" u kojoj
nisu smjeli sudjelovati. Zatim i mi zajahasmo pa u trku pojurismo prema logoru,

okrueni sa svih strana. Pred logorom su stajali starci, ene i djevojke, da nas
odasvud doekaju sa Alah vasah'lah!", Merhaba!" i ,,Habakek!"
Sjahali smo pred lijepim atorom u kojem sam imao stanovati. Okolnost
da su Hadedini imali posebni ator za poasne goste bila je znak da je pleme
osobito imuno. Kasnije, kad me je Halef s vidljivim ponosom poveo oko duara
da mi pokae stada, razveselio sam se videi da su ljudi, kojima sam bio iskren
prijatelj, bili sada mnogo imuniji nego u vrijeme kada sam ih upoznao. Morao
sam to rei Hadiju, a on odmah iskoristi povoljnu priliku da se sam pohvali,
upitavi me:

Zna li sidi kome nae pleme mora sve to zahvaliti?"

Svakako tebi! Zar nije tako?

On poloi obje ruke na srce, ukoi iju, vano uzvinu obrve i ree:

Da, meni! Ja sam eik, a ti e znati to znai dobra vlada. Meni su

povjereni svi moji podanici sa svojim tijelima i duama koje stanuju u tijelu. Ja
sam otac i majka,.djed i baka, pa ak i pradjed i ukundjed toga svojeg naroda.
Ja hranim i odijevam svoje podanike. Ja ih perem i eljam, ja ih korim i sudim
im, uvam ih i zatiujem. Ja sam ih uinio sretnima i bogatima. Moe li
pogoditi kako? Jednom jedinom malom rijei.

Sigurno misli rije mir?

Da, ba mir. Muhamed Emin i Amad el Gandur bili su ratniki

raspoloeni, ali ih nije pratila srea.
Da nismo nas dvojica, ti i ja, u ono vrijeme stigli k Hadedinima, oni bi
morali podlei u svim borbama. Muhamed Emin pao je u borbi, a Amad el
Gandur morao se zbog greaka to ih je inio odrei poloaja eika. Zatim je
eikom odabran Malek, djed moje ene Hane, najljupkije meu svim lijepim
enama svih zemalja i svih naroda. On je dodue bio star, ali je kao Ateibe
takoer volio rat, pa ni on nije imao sree. Kad je umro, izabrae mene. To je
bilo najpametnije to su Hadedini mogli uiniti. Ti zna da sam ja hrabar ratnik i
da se nikad nisam bojao neprijatelja. I ja volim ma pa nisam htio da zara u
koricama. Onda si se, sidi, ti umijeao. Tvoj je glas odzvanjao iz usta moje ene
Hane, najljepe rue meu svim cjetovima enskih atora. Ti si nas uio da ne
smijemo uzalud prolijevati krv i da je mir bolji od rata. To su bile tvoje rijei,
ali tvoja su djela djelovala jo mnogo snanije od tvojih rijei. Ti si i svoje
najgore neprijatelje tedio dok se god to dalo. Radije si blagou ili lukavtinom
pokuavao postii ono to bi strogou ili borbom mogao postii mnogo bre.
Deset si puta stavio svoj ivot na kocku samo da potedi ivot svoga
neprijatelja. Ta su tvoja djela jo mnogo glasnije od tvojih rijei govorila srcu
moje Hane. Kad si ve davno otiao od nas, ona je tiho sjedila u atoru i
pobono sluala kroz platnenu stijenu kad se govorilo o tebi. Odabrala je tebe
kao svoj uzor i nije doputala da povuem sablju iz korica. Ti zna da smo nas
dvojica, ti i ja, u ono vrijeme pobijedili neprijatelje Hadedina i da smo im na
dugo vrijeme onemoguili da se opet uzdignu. Kad sam postao eikom, oni su
se opet ujedinili da se podignu protiv nas. Htio sam ih pokoriti otricom svoga

maa, ali je Hana rekla da bi ti na mom mjestu umjesto sile odabrao mudrost.
Savjetovala mi je da neprijatelje razdvojim, pa mi je rekla i to kako e mi to
najlake uspjeti. Tako sam izbjegao borbu, a ipak udvostruio nau mo.

Hm! nasmijeih se ja. Misli li, dragi Halefe, da je Hana stim

savjetom pogodila ba ono pravo?

Hm! ree i on, ali ne sa smijekom ve zamiljeno. Smijem li

ti neto povjeriti?

Sve to hoe!
On priblii usta mom uhu i nastavi apui: Hana je ne samo
najljupkija od svega haremskoga cvijea, ve je i vanredno mudra. Kaem ti,
sidi, ona ima uvijek pravo!
Umalo to se nisam glasno nasmijao ponosnom uvjeravanju kojim je to
rekao. Moj hrabri Halef stajao je dakle pod papuom! Nije on bio eik
Hadedina, ve je to bio njegov najljupkiji cvijet". To me je uostalom moglo
samo radovati, pa mi nije ni palo na pamet da ga zbog toga manje potujem.
Svaki mukarac vrue krvi moe biti sretan ako ima promiljenu enu koja
umije da ga na prijazan nain sauva od nepromiljenosti. Dvostruko sretan je
pak onaj koji je unato svojoj nagloj prirodi ipak toliko uviavan da dopusti
eni da mu savjetuje i da upravlja njime. Time on ne gubi nimalo od svoga
mukarakog dostojanstva. Upoznao sam brojne brakove koji su svoju sreu
zahvaljivali samo tom opreznom vodstvu ene punom Ijubavi. To su biseri ija
se vrijednost uope ne moe ocijeniti.
Halef mi je uvijek bio beskrajno vjeran, portvovan, a u obinim
prilikama vanredno pouzdan drug i pratilac. Njegova hrabrost i njegova
smionost nisu nikada zatajile, pa bi u svako doba stavio svoj ivot na kocku da
me spasi. Meutim, upravo u opasnim poloajima nisam mogao uvijek imati
povjerenja u njegovu pouzdanost, jer bi ga kadto zanijela pretjerana smionost,
pa me je vie puta doveo u nezgodan poloaj, prekoraivi svoju zadau. Zato
sam se od srca radovao kad sam od njega uo da je njegova Hana jedna od
najopreznijih ena za kakve se u pjesmi o sangviniku veli:
Kad se on odvie radosno eli vinuti u zrak, Ona ga prima za kaput i
povlai ga opet dolje.
Prijazno sam mu se nasmijeio i rekao:

Ako ona ima uvijek pravo, onda ti mora imati uvijek krivo.

Nikako! Kako to uope moe o meni pomisliti, sidi? Kako bi tvoj

Halef ikada mogao imati krivo? Ta ja se uvijek slaem s njom! Dakle ja imam
uvijek isto tako pravo kao i ona.

To je veoma pametno, dragi Halefe. Mu koji voli sluati razborite

savjete svoje ene slian je muslimanu koji se uvijek dri kurana.

Veoma se radujem to tako misli. Kadto mi se naime ini kao da

bih joj se kad god mogao i usprotiviti, ali kad onda pogledam u lice najljupkijoj
izmeu svih ena, onda ona sigurno ima pravo. Kako bih mogao pomutiti takvu
prijaznost i takav smijeak pretvoriti u tugu? Moram rei da se njezin smijeak

ubrzo odrazi na mom licu, a onda onda onda...

On zastane, a ja nastavih takoer se smijeei:

Onda taj smijeak prelazi i na tvoje Hadedine, pa se na kraju

smijei cijelo pleme?

Da, sidi, gotovo je tako. Iz Hane, krune svih ena, izbija blagost
koja prelazi najprije na mene, a onda i na sve ostale s kojima ja saobraam. Moji
Hadedini nisu vie oni bezobzirni ratnici kakvi su neko bili. ak bih rekao da
su kadto i uljudni sa mnom, svojim vrhovnim zapovjednikom. Sve to vue
korijen od tvojega nauka i tvojih djela.
Pun tjedan dana ostao sam kao gost Hadedina. Za sve to vrijeme nismo
razgovarali ni o emu drugome nego o onome to se dogodilo za vrijeme mojeg
nekadanjeg boravka kod toga plemena, o djelima koja su oni jo i danas
spominjali s ponosom i zadovoljstvom. Halef je bio glavni govornik. Odrao je
mnotvo govora i predavanja u kojima je mene opisivao kao najveeg junaka
pod suncem, a pri tome sebe isticao kao moga prijatelja, zatitnika i spasioca.
im bi poeo da me tako hvali, te da slavi samoga sebe, ja bih se izgubio.
Nipoto nisam mogao svojom prisutnou odobriti njegovo pretjerano
istonjatvo, a pri tome sam bio svjestan da mi je posve nemogue da to bilo
kako sprijeim. Kad sam jednom zbog toga prigovorio i pri tome se posluio
rijeju iftihari, on se trgnu kao da ga je ugrizla zmija i ljutito viknu:

to? Kako, sidi? Zar sam ja miftehir? Kako me moe tako

uvrijediti i crvenilom stida obliti obraze ovjeka koji ti je poklonio cijelo svoje
srce i uvijek je spreman da pedeset puta redom rtvuje za tebe ivot? Zato
ovjek uope izvodi takva junaka djela kakva smo mi izveli, he? Sigurno samo
zato da o njima moe pripovijedati.

Ne! Ono to smo uinili, uinili smo radi drugih i boljih razloga. Ja
sam ...

Razloga? prekinu me on. Sad ne govorimo o razlozima, jer

razlozi idu ispred dogaaja, a pripovijedanje slijedi za njim. Ako ne smijem
govoriti o onome to sam uinio i doivio, onda radije neu nita uiniti ni
doivjeti.

Tko ti je zabranio da o tome govori? Samo se uvaj pretjerivanja.

Pretjerivanja? O sidi, kako ti ima malo iskustva i kako malo

pozna ljude! ovjek je jedino nepovjerljivo stvorenje na svijetu, jer ivotinje,
biljke i kamenje nikada ne mogu biti nepovjerljivi, a ini se da ti to ne zna.
Budui da jedino ovjek raspolae nepovjerljivou, on je njome toliko obdaren
da se to uope ne moe izraunati. Izrekne li rije stotinu, ljudi e ti
povjerovati samo rije dvadeset. Ima li petoro djece, ljudi e povjerovati da
ima samo dvoje, a ustvrdi li da ima jo sva trideset i dva zuba, ljudi e ti
priznati deset ili jedanaest izmeu kojih se nalazi dvadeset i jedna upljina. Zato
e mudar ovjek uvijek rei vie nego to je zapravo tano. Ja, koji imam samo
jedno dijete velim da imam deset djeaka i dvadeset djevojica. Tvrdim da
imam devedeset est zuba, a to nije la, jer ionako znam da e mi ljudi barem tri

etvrtine od toga odbiti. Ne govorim neistinu i ne pretjerujem, jer kad bih rekao
da imam dvije noge, ljudi bi vjerovali da imam samo jednu, pa stoga moram, da
bi na vidjelo izala istina, govoriti najmanje o etiri noge. Neka Alah prosvijetli
tvoj duh da bi postepeno shvatio ono to sam ti sad rekao, te da se ne bi uvijek
mijeao kad pripovijedam o naim junakim djelima. Ako si ustrijelio
pustinjsku lisicu, mora svakako od nje uiniti lava, jer e ljudi inae
povjerovati da je to bio mi. Ako se neki ovjek udavio u rijeci, moram
pripovijedati da su se utopila desetorica, jer e ljudi inae tvrditi da tu uope
nije bilo vode u kojoj bi se netko mogao utopiti. Primi te moje rijei k srcu, sidi.
Ako eli da zdrav i itav stigne u Perziju i da se opet vrati, onda uvijek
govori vie nego to zapravo treba da kae. Alah ji salimak bog te uvao!
Izrekavi te opomene, okrenu se i ode drei se tako samosvjesno kako bi
se mogao drati ovjek koji je svoga prijatelja spasio pred propau prepustivi
mu cio svoj imutak. Bio je nepopravljivi hvalia, ali, da ga ispriam, ipak
moram dodati da mu to kao Istonjaku ne moemo zamjeriti. Da se vladao po
evropskom uzoru, onda ne bi bio onaj isti dragi, vrijedni i jedinstveni osobenjak
kao kakav mi se uvijek veoma sviao.
U toku ve spomenutog jednog tjedna esto smo poveli razgovor o mom
namjeravanom putu u Perziju pa sam tom prilikom doznao da je Halef kanio
najprije poi na jedno drugo putovanje koje je uostalom bilo potrebnije od
mojega putovanja. Kabilal Hadedina spada, kako se znade, u aib Samara, pa je
zato mali Hadi ve davno smatrao potrebnim da poe u Debel amar i u Hail,
glavni grad toga kraja, da bi opet povezao veze sa svojim suplemenicima koje
su se ve davno prekinule. Halef je najprije htio poi na to putovanje s velikom
pratnjom, ali se onda toga odrekao.
Tako smo Halef, njegov sin i ja najprije u troje poli na taj diplomatski
put. to smo pri tom doivjeli ispripovjedio sam na drugom mjestu. Izlet u
planine Samar ja sam samo ukratko spomenuo, jer o arapskoj pustinji piem jo
posebnu opirnu knjigu, a ovdje elim opisati samo nae doivljaje za vrijeme
puta u Perziju. Prepustio sam Halefu da svojoj Hani i Hadedinima opie svoja
velika junaka djela pa sam bio uvjeren da sam tu zadau povjerio pravim
rukama.
Kad je nakon tri dana to gradivo iscrpeno, naao je on vremena da govori
o Perziji. Taj dragi malian ne bi mi nipoto dopustio da krenem na put a da i on
ne poe sa mnom. I opet je htio povesti sa sobom Karu Ben Halefa pa sam ga
od toga jedva odvratio opetovano mu razloivi da je Kara Ben Halef za tako
dug i trajan napor jo premlad pa bi nam prije kodio nego koristio. S nama je
htio poi i Omar Ben Sadek, a ponudilo se i nekoliko Hadedina. Jedva sam im
uspio dokazati da se dva ovjeka mogu na takvom putovanju kretati mnogo
lake i sigurnije od brojne ete konjanika koja posvuda pobuuje panju.
Odreeno je dakle da pojaem jedino s Halefom. Imao sam dobiti Asila
Ben Rija koji je imao istu tajnu kao i njegov otac Ri, a Halef je htio uzeti kobilu
Muhamed Emina. Odgovorio sam ga od toga, jer bi nam bijelac svojom

upadljivom bojom lako mogao postati opasan. Bijeli konj se dade razabrati na
velikoj udaljenosti, a ja sam iz iskustva znao kako je dobro da ovjek prije
otkrije neprijatelja nego to ga taj ugleda. Kad sam osim toga spomenuo da je ta
kobila ve stara, Halef ree:

Oh, kobila je upravo onakva kakva je bila kad smo je prvi put
ugledali. Uostalom, ti ima pravo, sidi, da ne trebamo svijetlog konja. I ja treba
da imam vranca, pa ga i imam.
Te je tri posljednje rijei tako naglasio da sam ga upitao:

Kakvog to vranca ima, dragi Halefe?

Ti ga jo nisi vidio, jer sam te htio iznenaditi. To je pravi pastuh iz

Neda, ali na alost nemam njegov rodovnik.

To nije mogue! Tako dragocjen konj i bez redovnika?

Tako je! Kad se pleme Abu Hamed posljednji puta pobunilo protiv
nas, moralo je mir platiti konjima i devama, a ja sam sam odabrao najbolje.
Njihov najbolji konj bio je upravo vranac o kojem govorim. Uzeo sam ga za
sebe pa je to bila najvea kazna koja ih je mogla pogoditi. Znam da je jo ni
danas nisu preboljeli. Abu Hamedi doveli su pastuha s nekog razbojnikog
pohoda pa ni od koga nismo mogli doznati tko je bio njegov prijanji vlasnik. I
tako se eto zbilo da imam pravog pastuha iz Neda, ali da nemam njegov
rodovnik.

Ipak mora imati ime?

Ne znam kako se prije zvao. Kod Abu Hameda nazivali su ga El

Atimi zbog njegove boje. To mi nije bilo dovoljno, jer je zasluio plemenitije
ime. Sjetio sam se dakle vranoga pastuha za kojeg si mi pripovijedao da ti ga je
poklonio tvoj prijatelj Winnetou, crveni eik. Reci, kako se zvao taj konj?

Hatatitla.

Ne znai li to isto kao Barki na mom jeziku?

Znai.

To sam znao, jer si mi ti to rekao, pa sam zbog toga svoga konja

nazvao El Bark, budui da si ti uvijek toliko volio pastuha tvoga crvenog
prijatelja. Doi i pogledaj njegova imenjaka!
Halef me odveo dobar komad puta u stepu, sve donde gdje su uvari deva
pasli svoje ivotinje. Ondje se nalazio jedan jedini konj, upravo onaj nedi
kojeg sam imao pogledati. Kad nas je opazio, pritra k nama i dopusti da ga
Halef pomiluje.

No, sidi, kako ti se svia? upita ovaj. Vranac je imao malu usku
lisu ispod irokoga ela.
Na lijepo svijenome finom vratu uzdizala se malena glava sa iljatim
uspravnim uima. Njuka mu je bila blago zailjena, oi ispupene i vatrene,
prsa iroka, sapi otre, tijelo kratko, noge miiave, a kopito maleno, okruglo i
tvrdo. Moram pohvaliti lijep poetak repa, ali manje mi je bila mila dugaka i
gusta griva.
Nisam odmah odgovorio na Hadijevo pitanje ve sam najprije tano

pregledao konja, poevi od oiju i zavrivi pregledom kopita. Zatim je Halef

morao jahati na njem u svim vrstama konjskoga hoda. Kad je sjahao, on ponovi
svoje pitanje:

No, kako ti se svia? Jesi li naao kakvu pogreku.

Najprije mi reci jesi li i ti pregledao Barka i ima li kakvih

pogreaka.

Jesam; on je potpuno bez greke.

Dragi Halefe, misli li da uope moe postojati konj bez

pogreaka?

Ti se u to bolje razmije od mene.

Zapravo bi ti to kao Bedavi morao bolje razumjeti nego ja ije je

zvanje da troim to vie pera.

Alah! Reci mi iskreno: ima li taj pastuh pogreaka?

Ima.

Ako je to istina, onda mora da sam bio slijep!

Nikako. Radi se o sitnicama koje ne umanjuju vrijednost konja.

Najprije su stranja kopita nejednako velika, ali razlika je tako neznatna da je ti
jo uope nisi opazio. Zatim bi prednji dio tijela morao biti malo deblji, i najzad
je elo dodue iroko, ali izmeu oiju odvie plosnato. Moralo bi biti malo
svedenije.

Alah kerim! uzdahnu on. Toliko mnotvo pogreaka?

Sigurno e se meutim sloiti s time da ga ipak smijemo nazvati ,,her".
Her" znai veoma plemenit, pa se moe primijeniti samo na one konje
ija su oba roditelja bila bez ikakve pogreke.

Ne, on nije her, on je mekueref, dragi Halefe. Mekueref" je

oznaka za konja ija je majka bila plemenita, a otac neplemenit.

Dokai mi to! pozove me Hadi.

Ui mu stoje odvie ravno. Kod najplemenitijih konja morali bi se

njihovi vrhovi gotovo dodirnuti. Osim toga je tako gusta griva uvijek znak
mijeane krvi. Ne mogu te potedjeti od toga suda, ali nema razloga da se zbog
toga alosti. Asil Ben Ri je plemenitiji od tvoga pastuha, ali je njihova
uporabna vrijednost svakako podjednaka. Ima li Bark takoer kakvu tajnu?

Ne mogu znati je li ga neki njegov prvi vlasnik nauio koju. Nitko

nee kradljivcu svoga konja poslati tu tajnu. Ja sam uostalom uvjebao vranca
na jedan tajni znak. Ja ga jedini znam. tovie, ne znaju ga ni moj sin ni Hana.
Tebi u ga, sidi, ipak rei. Budemo li zajedno jahali, moda e doi do takvoga
sluaja da bi ti morao znati za tajnu da nas uzmogne spasiti. Tajna se sastoji
naime u tome da se tri put podignem na stremenu i da tri put redom snanom
kihnem.

Dragi Halefe nasmijah se ti uvijek ostaje jednak.

Kako misli? emu se toliko smije?

Tome da i u najozbiljnijoj stvari umije pronai veselu stranu.

Ozbiljnu? Veselu?


Tako je. Tajna jednog konja veoma je ozbiljna stvar, jer je ovjek
primjenjuje samo ako se nalazi u velikoj opasnosti, ak i u smrtnoj opasnosti.
Sad predoujem sebi tebe opkoljena neprijateljima ili u bijegu pred njima.
Tanad zvidi, koplja zuje, noevi se svjetlucaju, a ti ponje kihati...

uti sidi! prekinu me. Posve je svejedno to ovjek u takvoj

opasnosti uini da bi se spasio, samo ako mu to pomogne. Ako izbjegnem smrti
tako da tri puta kihnem, onda je to za mene bolje nego kad bih se deset puta
nakaljao pa poginuo. Posve mi je nepojmljivo kako se tome moe smijati.

Onda u se i ja posve uozbiljiti i upitat u te: jesi li nauio nedija

da mu svake veeri apne u uho jednu uru iz kurana?

O sidi, nemoj odvie traiti od mene. Tko treba da vlada itavim

jednim beduinskim plemenom, taj ne nalazi vremena da tano upamti itavu
jednu dugaku uru iz kurana.

To je teta. Moj Ri bio je navikao na to da spavam kod njega.

Njegov vrat bio je moj jastuk pa bih mu, prije nego to bih zaspao, tiho apnuo
u uho jednu uru iz kurana. Bio je naviknut na to da slua samo onoga koji je to
inio. Vjerujem da ni Asil Ben Ri nema svoje ure.

Sidi, kako to moe pitati! Potomak tvojeg divnog Rija morao je

svakako dobiti jednu. Pozna li uru Abu Laheb?

Poznam; to je stotinu i jedanaesta.

Reci je!

Ona glasi: Neka propadnu ruke Abul Laheba. Neka i on sam

propadne. Neka mu u tome ne pomogne nita njegov imutak i sve ono to je
stekao. Stii e u rasplamsanu vatru da izgori u njoj, a zajedno s njim izgorjet e
i njegova ena koja mora donositi drvo. Oko njenoga vrata neka visi ue
ispleteno od palminoga lika."

Da, to je ura Abu Laheb koju mora svom konju svako vee
aputati u uho.

Zato upravo ova?

Jer je tako kratka. Morao sam je nauiti na pamet da je govorim

svom vrancu. Ti e od danas spavati kod Asila Ben Rija jednako kao to si
spavao kod njegovog oca. eli li da ti kaem njegovu tajnu pomou koje
svakoga izbacuje iz sedla?

Ima li i takvu tajnu? To bi mi bilo vrlo drago!

I Asil i Bark imaju tu tajnu. Ja sam ih potajice nauio na nju. Ona je

za oba konja jednaka, jer je tako mnogo olakana pouka. Ako dva puta
podvikne rije litat" i izmeu te dvije rijei otro zazvidi, konji e smjesta
zbaciti jahae kojima ne eli dopustiti da ostanu u sedlu. Upamti to sidi, jer bi
se lako moglo dogoditi da tako stekne prednost pred svojim neprijateljima.
Razumljivo je da sam takve odlike smatrao poeljnim, jer ne samo da je
Ri, ve su i oba Winnetouova pastuha bili uvjebani u tome da svakog stranog
jahaa zbace na odreeni znak. Ja sam ve vie puta doivio i vidio koliko je
korisna ta tajna.

Na nas je put imao voditi preko Bagdada, pa smo odluili da emo, da

odmah na poetku odvie ne zamorimo konje, otputovati do toga grada rijekom
Tigris. Da bi mogao prenijeti nas i konje, trebao bi se sastaviti prilino velik
kelek, jedna od onih splavi sagraenih od napuhnutih kozjih mjeina kakve se
esto upotrebljavaju na spomenutoj rijeci. Nai su nas prijatelji pokuali uvjeriti
da bismo mi za upravljanje kelekom, i za zatitu od neprijateljskih Beduina koji
se moda nalaze uz rijeku, morali prihvatiti pratnju nekolicine Hadedina, ali ja
se nisam dao na to nagovoriti. Taj dio puta niz Tigris bio mi je ve otprije
poznat. to smo vie ljudi htjeli povesti sa sobom, to bi vea morala biti i splav.
Mala splav izaziva manje panje od velike, a nas smo dvojica sami svakako bili
sigurniji nego neizvjesna zatita ljudi ija bi prisutnost moda tek izazvala one
opasnosti kojima smo htjeli izbjei.
Uveer prije polaska sjedili smo dugo u demi, vijeu staraca da bi
odabrali ovjeka koji e Halefa zastupati za vrijeme njegove odsutnosti. Pono
je ve davno prola kad sam otiao u svoj ator da legnem. Upravo sam htio
ugasiti svjetiljku na sezamovo ulje, kad se otvori zastor koji je sluio umjesto
vrata i Hadi prui glavu u ator pa me upita:

Sidi, smijem li ui?

Dakako.
Uao je u ator, priao tik do mene, sloio tajanstveno lice i apnuo:

O sidi, imam ti neto rei, zbog ega e od zauenja sve do jutra

kimati glavom.

To u vjerojatno obaviti u mnogo krae vrijeme. to mi ima rei?

Jedva to umijem izgovoriti, jer je neto tako neobino da e me

moda izbaciti.

Nemoj to ni pomisliti! Svojeg Halefa neu nikako izbaciti.

Ali ta se stvar protivi kuranu protivi se uope svim obiajima i

zakonima. Prestraio sam se kad sam to uo, ali nisam to mogao odbiti Hani,
nasladi svojega ivota.

Ne, nikako joj nisi mogao odbiti.

Hvala ti, sidi! Tvoje rijei daju mi hrabrosti da ti reknem kako ona
eli da jo noas govori s tobom.

I to te je toliko smutilo? Ja sam u toku tih tjedana, vrlo esto

razgovarao s njome, a da moja dua nije pri tome izgubila ravnoteu. Kod vas
Beduina nije ena takva robinja kao u haremu stanovnika gradova.

To je tano, ali ti uope jo ne zna cijelo obilje njezine elje koja

e duboko potresti sav opseg tvojega duha. Ti si se naime dosad razgovarao s
njome samo danju i u prisutnosti drugih ljudi, ali sad te eli samoga. .. bez
mene... gotovo dva sata nakon ponoi...!!
Halef je te rijei izgovorio turobno i na prekide.

I ti si joj to dopustio?

Dakako! Zato da joj ne dopustim? Meni se ne radi o njoj, ve

samo o tebi. Sigurno e se teko uvrijediti to se jedna ena usudila da zatrai

od tebe takav razgovor. Ipak te molim, sidi, da meni za volju skupi svu svoju
blagost i dobrotu, pa budi uvjeren da mojoj Hani nee ni pasti na um da osvoji
bilo koji od tvojih osjeaja to ih mora sauvati za svoj budui harem. Kunem
ti se prorokom i njegovom bradom da mirno i bez bojazni moe poi k njoj. Ti
si junak, smion ovjek, ti si ve esto stavio na kocku ivot. Zar e sada biti
manje hrabar?
Morao sam napeti sve sile da ostanem ozbiljan. Moj je Hadi cijelu tu
neobinu stvar iskrenuo upravo naglavce hrabrei mene za razgovor u etiri oka
s Hanom, potajnom vladaricom plemena Hadedin.

Nemoj se uzalud truditi odgovorih ja sam i bez toga spreman

da ispunim tvoju i Haninu elju. Gdje je ona? U svom atoru?

Nije. Netko bi te mogao opaziti putem onamo, a mogao bi te i

vidjeti gdje ulazi. Hana, ta zora svakodnevnog istoka moje udobnosti, izala je
iz duara na desno, a ti treba da poe na lijevo. Izvan logora krenite jedno u
susret drugome pa ete se ubrzo sastati, a da vas ni jedan straar ne opazi. Ja u
se pobrinuti za to da oni ne dou onamo gdje se vi nalazite.
Nije li to bilo i vie nego udno? Ovdje u najdubljem Istoku zamolio me
jedan musliman za tajni razgovor s njegovom enom, pa mi je tovie obeao da
e me uvati od svake smetnje.
Ne rekavi vie ni rijei, ugasio sam svjetiljku, iziao s Halefom iz atora
pa sam poao dalje na lijevo izmeu atora sve dok logor nije bio iza mene.
Onda sam krenuo desno. Bilo je vrijeme mlaa, ali su zvijezde sjale gotovo isto
tako jasno kao i mjeseina. Nije dugo potrajalo i ja ugledah Hanu kako ide
prema meni. Kad smo se sastali, ona me pogleda ispod svoje ferede krupnim i
ozbiljnim oima.

Znala sam da e doi, sidi, pa ti se zahvaljujem.

Rado sam posluao tvoju elju.

Ti si Evropljanin, pa potuje enu. Ja bih radije bila mrtva nego da

se sastanam s kakvim muslimanom koji se ne zove Hadi Halef, ali uz tvoju
sam zatitu sigurnija nego na mimbarui kakve moeje. Nasluuje li zbog ega
sam eljela razgovarati s tobom?

Nasluujem.

I zato Halef nije smio biti prisutan?

I to pogaam.

Znala sam to, pa sam se zato usudila uiniti ono na to se inae ne

bi smjela odvaiti nijedna ena. Ja stojim ovdje pred Alahom i pred tobom. U
mojoj se dui talasa prostrano i duboko more. Njegovi valovi su misli koje me
as ele ubiti, a as iznijeti na vrstu obalu. U mojem srcu postoji nebo s kojega
sjaju tisue zvijezda, a as zatim ga pokrivaju mrani oblaci. Zvijezde bi mi
eljele posvijetliti put do Alaha, a oblaci su sumnje koje mi ne doputaju da
naem pravi, put. U meni ivi glas vrue bojazni koji se ne moe smiriti. ujem
ga danju i nou, u snu i na javi. Taj glas vapi za izbavljenjem od stranih
pomisli da je ena samo meso od mesa, prah od praine, pokretni lik bez duha i

bez due.
Ona duboko udahne, uzdigne ruke i nastavi:

O Alahu, budi mi milostiv. Dopusti mi da spoznam da u tom

pokretnom liku ivi neto to ima pravo na tvoju Ijubav i na tvoju milost! Zato
samo mukarac smije ivjeti sve vjenosti? to je uinila ena da je smrt smije
potpuno unititi? To sam se esto pitala, ali nisam ula nijednu rije utjehe. Sidi,
reci mi istinu! Ne pitam ja jedina. U ime svih ena koje islam uvjerava da
nemaju due elim znati je li to zaista istina!
Iznenadio sam se, jer sam dodue oekivao takvu vrst pitanja, ali ne takav
izljev due. Bio sam slian ovjeku ispred kojega podzemne sile izbijaju u
obliku gejzira. Koliko mora da se ta ena u sebi plaila, nadala i bojala da su
njezini krikovi prodrli sad sve do mojih uiju. Htio sam govoriti drukije, ali mi
na jezik navre samo pitanje:

Zato si se obratila meni a ne bilo kome drugom?

Jer ti nisi musliman.

Onda ti zapravo ne trebam nita rei, jer si i sama nala odgovor.

Upitala si mene, Evropljanina, jer vjeruje da u tom pogledu, u pitanju imaju li
ene duu, islam ne nauava istinu, ve da je nauavaju zapadnjake religije i
filozofije.

Reci mi dakle ima li kranka duu?

Ako uope postoji dua, onda je ima ne samo kranka ve svaka

ena na svijetu. Gledaj! Ti si graena kao i sve druge ene. Svojim tijelom i
svojim duhom jednaka si svojim sestrama na Zapadu, u Evropi, u Americi i na
svim drugim kontinentima. Funkcijama svoga tijela, bistrinom svoga duha,
otrinom svoga uma, posve si jednaka njima. Na svijet si dola na isti nain
I umrijet e jednako kao i one. Izmeu tebe i njih nema ba nikakve
razlike. Svaki narod ivi svojim ivotom, ima svoje obiaje i navike, svoja
moralna i drutvena pravila, ali ovjek kao bie, ena kao bie po svem su
svijetu jednaki. Veli se da je dua nain na koji se ispoljava iva materija.
Budui da je materija tvojega tijela, tvari iz koje je tvoje tijelo sastavljeno,
posve jednaka kao i u tijelu svih ostalih tvojih sestara po cijelome svijetu, a tvoj
ivot se oituje jednako kao i njihov, nema izmeu tebe i njih nikakve razlike,
pa prema tome ako one imaju ono to se naziva dua, onda to ima i ti. Alah je
stvorio enu drukiju od mukarca da bi njih dvoje zajedno, mukarac i ena,
kao to se to zbiva u cijelom ivotinjskom svijetu, mogli da u ljubavi dobivaju
djecu i da bi se tako odrao ljudski rod. Postoji dakle ta razlika u grai tijela, ali
u duhu izmeu mukarca i ene nema bitnih razlika. Ti to sama, draga moja
Hana, najbolje zna. Ti si savjetnik i voa svoga mua i sigurno je da u
duhovnom pogledu ne zaostaje iza njega. Ako dakle on ima duu, ima je i ti.
O tome ne moe biti nikakve sumnje, i na Zapadu nema nikoga koji bi u to
sumnjao.

O sidi, zar je zaista tako?

Budi uvjerena da je tako i ja ti velim ono u to sam potpuno

uvjeren.

Zato onda Halef, mu mojega srca, takoer ne eli povjerovati da

mi ene imamo duu? Moe li mi odati zato?

ini mi se da se on kadto pomalo boji tvoje due.

Maalah! Pogodio si. Hadi Halef je najbolji mukarac na cijelome

svijetu. On je mudar i hrabar, ali ipak ustreba kadto dobar savjet i glavu koja e
ga prisiliti da taj savjet poslua. Upravo zato jer sam postala njegova savjetnica i
pomonica poela sam slutiti da ni mi ene nismo stvorenja bez duha i due, jer
ako jedna ena umije vladati mukarevim duhom, onda ona ne moe biti samo
tijelo bez sadraja. Molim te da ga oprezno uvjeri o tome.

Vrlo rado, Hano, draga kerko Ateiba.

Osim toga zna da je Halef kadto vie smion nego to mu to

doputa opreznost. Nemoj to dopustiti. Ja te molim za to. ena hrabroga mua
se njime ponosi, ali ako se hrabrost pretvori u ludu smionost, onda se ponos
moe lako pretvoriti u tugu. Ja elim biti njegova ena a ne njegova udovica.
Jesi li uvjeren, sidi, da e mi ga dovesti natrag?

Koliko je do mene, on nee imati razloga da svoj ivot nepotrebno

stavi na kocku.

Hvala ti lijepa! Posebno ti pak moram zahvaliti to si ovaj puta

odbio njegovu molbu da sa sobom povede Karu Ben Halefa. Srce bi mi oboljelo
od enje. Halef je misilo da e zato to vas je Kara onda smio pratiti protiv
Kurda iz plemena Bebe, a sad je ustrijelio lava, i opet dopustiti da on jae s
vama.

Ta su putovanja bila mnogo kraa od onoga na koje sad idemo.

Ovaj put nas vjerojatno oekuju napori i oskudice kojima jo nije doraslo
mladenako tijelo tvoga sina. Njegova bi nas prisutnost vie smetala nego to bi
nam koristila. Ja sam se tome usprotivio samo zbog razboritih razloga pa mi ne
duguje nikakvu hvalu.

O sidi, ti uope nikad ne eli da ti se netko zahvali. Kakvi ste to

ljudi, vi Zapadnjaci? Reci, jesu li i vae ene bolje od naih?

Hm, posvuda ima dobrih i zlih ljudi.

Onda u ja uznastojati da me ti ubroji meu dobre ene. Sad

moram otii, jer bi Halef, gospodar moga srca, mogao postati nestrpljiv. Jo
jednom ti najljepa hvala! Ti si mi dao novi ljepi ivot. To ti nikada neu
zaboraviti. Leiltak saide laku no!

Alah te titio i uvao. Leiltik mubarake laku no!

Hana je otila. Gledao sam za njom dok nije iezla iza atora pa mi je
bilo ao to sam doao da joj otmem njezinoga Halefa za tako dugo vrijeme.
Koliko li dubokih osjeaja, a istodobno i koliko li djetinjih osjeaja! Kako ju je
samo silno titalo vjerovanje da ena nema duu i koliko se borila da se otrese
toga tereta. Kako je ona bila daleko od ravnodunosti nebrojenih ena na Istoku
koje sadraj svoga ivota trae u tome i u duhovnoj pustoi harema postanu u
tjelesnom smislu to okruglije i tee! Kako je ta Hana postala mudrom i

odlunom enom! Mislim da mnogom mudrom Evropljaninu ne bi nita

nakodilo kad bi vladarice njegove kue bila takve kao Hana.
Tako sam ili slino razmiljao vraajui se polaganim koracima u duar.
Naiao sam na ono to sam Oekivao: Halef je stajao kod moga atora. Uhvatio
me je za ruku, privukao me k sebi i rekao mi tiho i vano.

Sidi, ljupka potpora mojih ivotnih dana vratila se. Oi su joj sjale,
a glas joj je zvuao kao pjev bulbulala kad me je nazvala svojim dobrim dragim
Halefom. Taj slatki ton ispunio je moje srce uitkom, jer ti moram iskreno rei
da ovdje u duaru vladaju i drugi glasovi. Uostalom, ne mora znati u kojem
atoru. Mislim da si s Hanom govorio o meni. Imam li pravo?

Da, jednom smo te spomenuli.

Samo jedan jedini puta?

Jesi li ti jedini ovjek o kojem se moe govoriti?

Nisam, ali ipak ne bih htio da moja Hana, zbroj svih enskih dobrih
svojstava, govori o drugim mukarcima. Zaista bih vrlo volio znati o emu ste
razgovarali.

Pitaj Hanu!

To sam ve uinio. Rekla mi je da u to kasnije od tebe doznati.

Kasnije? Dobro. Ja u ti onda kasnije rei.

A zato nee sada?

I sam si me uvjeravao da Hana uvijek ima pravo, pa se dakle i sada

moramo ravnati po njezinoj elji. Ja u ti samo saopiti da se moe ponositi
ljupkom vladaricom svoga enskog atora. Sad poimo na spavanje, jer nas zora
ve mora probuditi.

O sidi, zato si tako utljiv? Ti uope ne zna kakva je neman

radoznalost. Njezin najvei uitak sastoji se u tome da svoje prijatelje toliko
mui da danju nemaju teka za jelo a nou ne mogu nai ni sna ni mira. Zar
zaista moram ekati dok se tebi ne prohtije?

Zaista.

Onda sklopi oi i mirno spavaj. Ja neu uivati u blagodati sna, ve

u se svijati na leaju poput gujavice koju je ptica zgrabila kljunom. Laku no,
sidi!

Laku no, dragi Halefe.

On ode, a ja uoh u ator da legnem.

NA TIGRISU
Dan je upravo svanuo kad me je probudila buka koja je zavladala u
logoru. Hadedini su nas htjeli otpratiti do rijeke pa su se ve sad stali pripremati.
Budui da je naa pratnja imala biti to sveanija, svi su stanovnici logora bili
toliko uzbueni da nikako vie nisam mogao zaspati. Ustao sam dakle, premda
je do naeg odlaska bilo jo puna tri sata.
Na je odlazak prije podne bio iznimka na koju su Hadedini pristali samo
zbog mene. Muslimani redovito kreu na put kratko nakon molitve asr, dakle
otprilike u tri sata popodne. Nikome ne pada na pamet da uzme u obzir kako je
taj obiaj veoma nespretan. Obino nakon asra prolazi jo dosta dugo vrijeme
prije nego to odista krenu na put. Treba se jo oprostiti, treba rei i uiniti
stotinu stvari, prijatelji te prate komad puta te se opet treba oprostiti od njih,
tako da su putnici, kad se smrai, preli samo tako neznatnu udaljenost da bi
bilo bolje da su poekali do ranoga jutra. Kad se onda utabore, glavni se logor i
logor putnika nalaze tako blizu jedan drugome da izmeu njih jo kasno u no
neprekidno vlada promet. Zbog toga se putnici narednoga jutra kasno bude pa
su u podne stigli tek tako daleko kako daleko bi doprli i da su putovanje poeli
tek toga jutra.
Ja se nikad nisam htio pokoriti tom obiaju koji je posveen u tumaenju
kurana, pa je zbog toga esto dolazilo do nesuglasica s mojim suputnicima.
Halef se sada nije vie tome protivio. to se tie njegovih Hadedina, ja sam kod
njih uivao toliki ugled da mi se nitko nije usudio usprotiviti. Oni su svoju
muslimansku savjest sigurno smirili milju da ja kao hrianin nisam vezan uz
njihove obiaje pa prema tome Alah nee tu pogreku zamjeriti ni njihovom
eiku, jer me on prati.
Budui da su ene i djeca morali ostati u logoru, Hana je bila prva od koje
sam se oprostio. Oi su joj bile pune suza kad mi je rekla:

Sidi, ja znam da se ti ne boji nikakve opasnosti i nijednog ovjeka.

Isto tako znam i to da si najoprezniji ratnik. Halef je naprotiv kadto upravo
nepromiljeno smion. Obeaj mi dakle da e biti dvostruko oprezan ako Halef
dopusti da ga zanese njegova smionost.

To ti obeajem uvjeravao sam je. Koliko mogu predvidjeti,

ne mora se skrbiti za njega. Vratit emo se zdravi i itavi. Alah jifasak bog
te uvao!

Tvoj e povratak za nas biti kao da nas je posjetio prorok. Alah

jeftah alek bog neka otvori ljudska srca!
Sad sam se oprostio od Kare Ben Halefa i od Omara Ben Sadeka, a zatim
od bolesnika i staraca koji nas nisu mogli otpratiti. Onda me napadne cijelo jato
ena i djece. Halef je proao isto tako. Svatko je od nas elio uti koju prijaznu
rije. Na istonjaki nain zasipavali su nas eljama, opomenama i
upozorenjima koja uope nisu bila na mjestu, a budui da su ti ljudi bili suvie

ivahni podigla se tolika buka da bi mirni srednjoevropski graanin doao na

pomisao da je ovdje izbila buna s ubojstvima i umorstvima.
Pri tom je vrijeme odmicalo kao da leti, pa su ta tri sata prola kao da je
bio samo jedan, dok se najzad nisu svi mukarci i mladii skupili vani pred
duarom na konjima. I mi uzjahasmo, izbismo na elo, a zatim jurnusmo prema
rijeci poput vijavice.
Nemojte pomisliti da smo se kod jahanja drali ravnoga pravca, ili da je u
toj povorci vladao ikakav red. To mnotvo konjanika bilo je naprotiv slino jatu
muica koje vjetar povija as amo as tamo. Svaki pojedinac htio je da pokae
svoje umijee u jahanju i da premai sve ostale. To je dovelo do zapletanja i
sudara koji su se nastavljali od jednog susjeda do drugoga i izazivali prividan
kaos, no taj je bio namjeran pa je kadto dovodilo do tako iznenadnih rjeenja
da bi se mogao odueviti i ovjek koji nije bio poznavalac. Pri tome se vikalo i
pucalo u zrak. Samo se po sebi razumije da su jahai tako esto trzali konje da
klecnu na stranje noge da su ovi svakako morali zbog toga trpjeti, pa je upravo
to razlog zato sam ja bio protivnik takvih fantazija i takvih alab el baruda jer
pri tome propadaju najbolji konji, jer im stradaju zglobovi, a i drugi dijelovi
tijela.
Posljedica toga jahakog umijea bila je da smo trebali tri puta toliko
vremena da stignemo do rijeke nego to je to zapravo bilo potrebno. Uostalom,
Beduin kao uope svaki Istonjak ne pozna ameriki time is money". Na obali
rijeke ekalo nas je nekoliko Hadedina koji su s naim zalihama hrane i s
kozjim mjeinama odjahali naprijed da sastave splav. Pregledao sam splav i
ustanovio da je dobro sastavljena, tako da smo joj se mirno mogli povjeriti, a
mogli smo joj povjeriti i svoje konje.
Sad je opet poelo opratanje. Morao sam se prepustiti onom to se nije
dalo izbjei i dopustiti da me navlae, guraju, stiu i tresu da bih se zaista
mogao pobojati hou li iz toga izvui itave ruke i noge. Meutim, kako na tom
svijetu nita ne traje vjeno, tako su i ti izljevi ljubavi ipak jednom zavreni.
Sad smo se morali oprostiti samo jo od Kare Ben Halefa. Ja sam to
uinio mirno iako srdano. I njegov otac se trudio iz sve snage da ne pokae
koliko ga je dirnuo taj oprotaj. Iz njega se izlijevala itava bujica opomena;
rekao je Kari da odnese tisuu pozdrava Hani, najnjenijoj majci meu svim
majkama beduinskih sinova, pa smo se onda napokon mogli uspeti na splav i
latiti se vesala. Nai su konji ve prije bili vezani na keleku.
Kad smo se otisnuli od obale, pa najprije polagano, a onda sve bre
zaplovili niz struju, Hadedini se ponovo vinue na konje i stadoe nas dobar
komad puta pratiti pucajui i viui da je nadaleko odjekivalo. Tako su jahali
sve dok ih nije sakrio pred naim pogledima niz breuljaka koji su se uzdizali
tik uz obalu rijeke.

Ostani zdravo Hano, ti najsvjetlije svjetlo meu svim luima

mukarake sree! viknu Halef, ispruivi obje ruke natrag. Ostaj mi
zdravo, Karo Ben Halefe, najbolji sine svih otaca izmeu obje rijeke! Ostajte mi

zdravo Hadedini, najhrabriji borci meu svim ratnicima od pustinje El Arab pa

do kurdskih planina. O sidi, ja rado, vrlo rado idem s tobom, ali opratanje je
slino dvjema daskama meu kojima ti se gnjee prsa. To je teko izdrati.

Bol e ubrzo nestati, dragi Halefe, jer ti si mukarac tjeio sam

ga.

To je tano, sidi. Ja sam mukarac, ali upravo zato jer sam

mukarac imam enu i sina, a to dvoje, ba oni su te daske koje me tite i zadaju
mi boli. Volio bih da neprijateljski ratnici odmah sada napadnu nau splav.
Onda bismo se trebali braniti pa bi se moje misli ubrzo morale vratiti od onih
koje sam napustio. O sidi, da si samo bio prisutan kad je jutros nakon jutarnje
molitve dola k meni Hana, najljupkiji od svih miomirisa Istoka i Zapada, da se
oprosti od mene! Rekla mi je sve to mi je eljela saopiti.

A ti?

Ja sam se sloio sa svim, jer ti zna da ona uvijek ima pravo. Vjeruj
mi sidi, da si bio prisutan, ti bi nauio od mene kako e se kasnije morati
vladati bude li imao enu od koje se mora oprostiti na dulje vrijeme. Tvoje je
srce meutim razdijeljeno na sve zemlje svijeta pa nikad nee eznuti da
podijeli ator s jo jednom njegovom stanovnicom.
Nisam se usprotivio tom pogrenom miljenju, pogotovu jer je rijeka sad
zakrenula u otrom zavoju tako da smo svu svoju panju morali posvetiti jakoj
struji.
U toku nae daljnje plovidbe opazio sam da Halefa mui enja za
domovinom. Suprotno od njegovog redovnog naina, bio je utljiv i sav
povuen u sebe. Jednom kad je konjima davao hrane, svlada ga tuga. Zagrlio je
Asilov vrat i rekao:

O vrane, o vrane! Ti si bio ljubimac mojega sina i rado si ga

nosio na svojim leima. Da je bar Kara s nama!
Da rastresem Halefa podsjetio sam ga na nae prijanje doivljaje, jer smo
sad prolazili kroz krajeve koji su nekad za nas bili vani. On je dodue prihvatio
taj predmet razgovora, ali ga nije prihvatio onako ivo kako je to inae
obiavao. Bilo bi mi milo da ga je bilo kakav dogaaj naveo na druge misli, ali
se nije dogodilo ba nita. U toku cijeloga dana nismo, osim kod Tekrita,
ugledali nijednoga ovjeka. Kad se smrailo, privezali smo splav juno i
nedaleko od Imam Dura za obalu. Ovdje je postojalo mjesto prikladno da nas
osigura pred napadajima. Konji su imali trave i lia, a mi smo se latili onih
finih stvari to nam ih je Hana spremila za put. Kad kaem mi", elio bih rei
da je Halef stavio pred nas ta jela i ja sam ih jeo, ali on nije imao teka. Kad je
pri svjetlu vatre to smo je zapalili opazio kako mi to prija, ree mi:

Mukarac koji ima enu posve je drukiji ovjek od onoga koji

nema ene. Ne bih mogao pojesti ni jednog zalogaja sve da sam i ne znam kako
gladan.

Misli li? Da si gladan, odmah bi jeo.

Nemoj to vjerovati, sidi. Kad ovjek ezne za onima koje je

napustio, onda ak ni glad ne moe u njemu probuditi tek. Ako pak ...
Halef se prekine usred reenice i udesi lice kao da mu je neto vano palo
na um, pa zatim ivahno nastavi:

Sidi, dolo je vrijeme da mi kae o emu si govorio s Hanom,

najljepim cvijetom meu svim cvjetovima.

Hm, zapravo sam htio dulje poekati.

Jo dulje? Kakve li misli! eli li moju duu tako razvui u daljinu

da postane slina odmotanoj uzici koja see od Mosula do Basre? Moe li biti
tako okrutan da moju enju koja je sad jo slina kubari koja divno cvrkue,
pretvori u karkadan koji e me zgaziti svojim nogama? Molim te da svoje srce
stavi na vrh svoga jezika kako bi mi ono reklo rijei to ih elim uti.

Zapravo jo nije vrijeme da ti to kaem, ali budui da nisam

neovjek, te me je dirnula tvoja uzica, a tvoj je nosorog zgazio moju duu tako
da je sad mekana... uj dakle! Hana mi je najprije rekla da si ti najbolji ovjek
na cijelome svijetu.
On skoi u vis poput gumene lopte i viknu:

Hamdulilah! To godi mojoj dui jednako kao to mlada trava godi

devi. Ja sam najbolji ovjek na cijelom svijetu! Kako se ona duboko zagledala u
sva moja izvrsna svojstva! Je li ti jo neto rekla da mi kae?

Onda mi reci! Tvoje su rijei za mene kao zrake sunca koje me

zagrijevaju ak na leima krokodila. Spreman sam da sve ujem.

To mi nije dovoljno. To to ti jo moram rei tako je vano za tebe

da mi mora dati rije da e to uvijek sluati.

uj me, sidi, raspoloenje mojega srca je u ovom trenutku puno

dobroinstava prema tebi. Zato ti ovime obeajem da u uiniti ono to od mene
trai.

Dobro, drim te za rije. Hana naime eli da uvijek postupa

promiljeno.

Pa ja uvijek tako postupam! uvjeravao me Hadi.

Ne postupa.

Ne! Kakva je to tvrdnja! Zar moda nije bilo pametno da sam ti

dopustio da me odabere kao prijatelja i zatitnika? Nije li bilo veoma
promiljeno da sam za sebe izabrao upravo tu enu koja je najdivniji populjak
na rascvalom drvu ena. Mogu li uope imati bolju enu od ove najsjajnije od
svih majki koje uope imaju sina?

Ne moe. Budui da si u oba ta izbora pokazao tako veliku

promiljenost, nadam se da e i u svim ostalim prilikama postupiti jednako
oprezno. Ne postupi li, ja u te podsjetiti na rije to si mi je danas zadao.
Kadto si malo nagliji nego to bi smio biti.

Ja? Sidi, tada me pravo ne pozna. Ja se naprotiv sam sebi esto

inim odvie hladnim i polaganim.

Onda se sjeti samo onih brojnih sluajeva u kojima sam te morao

obuzdati.


Za to nisi imao nikakva razloga. Zar da uvijek opasnosti okreem
lea? Zar da pri uvredama ne posegnem za pojas i... oh, sad se upravo sjeam:
ponio sam ga sa sobom.

Ponio si ga sa sobom? Koga to misli?

Onoga koji mi je za vrijeme naih putovanja uvijek visio za

pojasom. Pokazat u ti ga.
Znao sam to Halef misli, naime na bi od koe vodenoga konja kojega se
uvijek tako brzo laao, kadto, meni na radost, ali esto i nama obojici na
nevolju. Razvio je svoj savijeni haiki, izvukao iz njega bi, vignuo njime po
zraku i nastavio:

Da, to je on, pribavitelj potovanja, otac poslunosti, darovatelj

udaraca! Morao sam ga svakako ponijeti sa sobom. Ako ne pomognu ni rijei ni
znaci, onda je on posrednik izmeu moje dobrohotnosti i lea onih koji nam
ele zlo. to ne postiu ni molbe ni zapovijedi, to izvodi slatka svijest da ovjek
raspolae koom koja puca pod milovanjem ovoga korbaa.

Smotaj ga opet, Halefe. Upotrijebit e ga samo ako ti ja to

naredim.

Sidi, o tome emo jo govoriti.

Neemo. Hana takoer tako misli.

Zar je ona, kad si s njome govorio, imala i neko miljenje? Gledaj,

sidi, kad ene jo nisu imale due...

uti. One imaju duu jednako kao i mi.

uj, ti to ne moe znati. Tek kad i ti bude imao ljupku

gospodaricu svojega srca, dopustit u ti...

Dragi Halefe, ja je imam! - rekao sam mu, prekinuvi ga u rijei.

On uzmaknu dva koraka, napol se sagnu i pogleda mi zaueno u lice
osvijetljeno vatrom, pa upita:

to to ima... ti?

Vladaricu svoga srca.

Malian od zauenja ispusti bi i vikne:

Kakve li ale! Zar bi ti zar bi ti mogao biti tako spretan da

stekne vladaricu svoga ivota?

A zato ne bih?

Sidi, dopusti da sjednem! Tvoja tako neoekivana ena zala mi je

u koljena pa osjeam kako dru.
Sjedne, zaueno me odmjeri od glave do pete, udesi najozbiljnije lice, a
onda se glasno nasmije.

Sauvao me Alah! Ta to je samo ala.

Dragi Hadi, to je zbilja. Pogledaj ovaj prsten na kojemu nema

kamena. Takvo prstenje nose samo oni Zapadnjaci koji imaju ene.

Tako ti Alaha! To je tano. Sjeam se toga. Ve sam ee vidio

Franke s takvim havatim es sidel. Ti ti dakle ima enu, zaista ima enu,
pravu enu?


Imam.

Koja ivi kod tebe u tvom atoru?

Ba tako.

Sidi, dopusti mi da smognem sape! Reci mi da li moda spavam

da li sanjam? Htio bih gorko zaplakati.

A zato? Ja naprotiv mislim da bi se morao razveseliti.

Razveseliti?! Reci, voli li je?

Od svega srca.

Kako moe onda, ako cijelo svoje srce odjednom pripada toj
neoekivanoj eni, voljeti i mene, svoga Halefa, najboljega i najvjernijega od
svih svojih drugova?

Ja te jo isto tako volim kao i prije.

To nije istina! Tvoje srce vie ne postoji. Sam si rekao da pripada

toj posve suvinoj eni. Ne elim vie nita uti o njoj. Ona mi je ukrala tvoje
srce, tvoje prijateljstvo, tebe samoga. Neu vie ni da znam za tebe.
Halef usta i udalji se. Zastao je na obali rijeke a onda se napola ljutito, a
napola alosno zagledao u vodu. Dobri moj Hadi bio je ljubomoran. Nisam mu
rekao ni rijei, jer sam ga poznavao. I odista: nakon nekog vremena se polako
vrati, sjedne suelice meni, duboko uzdahne i potui se:

Ti si me dakle napustio na tako tuan nain, upravo ti, za kojega

bih bez promiljanja rtvovao svoj ivot. Ti si stom enom zadao smrtni udarac
najvjernijem prijateljstvu. Htio sam s tobom odjahati u Perziju, ali sad u se
opet vratiti.
Morao sam se nasmijeiti, ali ipak sam bio duboko dirnut.

Dragi Halefe rekoh jesi li ti bio moj prijatelj kad si onda uzeo
Hanu za enu?

Jesam uzdahne on.

I ostao si moj prijatelj?

Jesam.

Tako je isto sada kod mene.

Nije. To je sad posve drukije, sidi. Ti si poznavao Hanu, odsjev

svih jutarnjih i veernjih rumenila, koja je postala mojom enom. to pak ja
znam o vladarici tvojega blaenstva? Jesam li je vidio? Je li ona svoja stada
potjerala kraj mene? Jesam li bio njezin gost da jedem kuskusul iz njezine ruke?
Gdje sam to vidio njezin lik, gdje sam uo njezine korake ili smio voditi za uzde
devu na kojoj je sjedila? Tako savreno nisam nita slutio da me je sada obuzela
tolika prepast kao da ona nije postala tvojom, ve mojom enom.

Smatra li je tako opakom ili tako runom?

Moe li biti bolja i ljepa od Hane?

Ne moe, ali joj moe biti slina.

To bih ti samo poelio.

Ili misli da sam te trebao pozvati k sebi u Almanju da odabere

meu kerima moga naroda enu za mene?


Ne. To ne mogu traiti od tebe. Dopusti mi da jedem i da pri tome
razmislim. Nestalo je moje enje za domovinom koja mi je otela glad. Jest u
kebab, kebab to ga je priredila Hana koja e se takoer prestraiti kad uje da si
ti na tako nepredvieni nain postao vlasnik harema.
Halef je jeo naglo kao to jedu ljudi ije su misli negdje daleko. Nakon
nekog vremena ree:

Priznaj da si zbog te ene imao nemirnu savjest.

O tome ne znam nita.

Pa ipak je tako! Zato si dosad utio o njoj? Zato tek sada govori
o tome? Ta to je potajno vjenana neista savjest!

Zar je sve ono potajno to tvoji Hadedini ne doznaju? Mukarac ne

smije javno govoriti ni o svom ni o tuem haremu. Ta ti to zna, dragi Halefe.

Znam. Oprosti, sidi, ima pravo.

Nastavio je s jelom pa nakon kratkog vremena upita:

Jesi li zadovoljan njome?

Vrlo zadovoljan pohvalio sam je.

I naredna pitanja stavljao je izmeu veih stanki:

Je li mlada i lijepa kao moja Hana?

Jeste.

Hamdulilah! To me smiruje. Ja bih svakome priutio runu i staru

enu samo tebi i sebi ne bih. Jesi li je smio pogledati prije nego to je postala
tvojom enom?

Jesam. Na Zapadu nije zabranjeno pogledati enu. Ondje ovjek

tano upozna enu i ona mua prije nego to se vjenaju.

Alah kerim! To mi se svia. Je li malena stasa?

Nije.

Ima li velike noge i snane ake?

Halefe! Kakav ukus ti to meni podmee?

Ako te to samo pitam, onda ih ona ne mora zaista i imati. Kakve su

joj oi?

One su kao mahmall, tamnosmee.

Voli li te ona, sidi?

Ne voli me nita manje nego to ja nju volim.

To bih joj ja i savjetovao! Inae bih joj zabranio da ue u moj duar.

Reci, sidi, ima li ona duu?

Po svojoj dui slina je tvojoj Hani.

Jao! Siromani sidi, onda ona sigurno ima i... svoja miljenja?

Ona i treba da ih ima.

Onda onda i ti vjerojatno ima onda pravo ako ona ima pravo.

Nije tako.

Neka vam se Alah smiluje! Onda oboje imate uvijek krivo?

Nikako. Od nas dvoje jo nijedno nije imalo ili samo krivo ili samo
pravo.

To uope nije mogue, sidi. Ako ona postane nemirna...

Onda mukarac mora biti to mirniji. To izaziva potovanje kod

ene.
Malian brzo upadne:

To je vrlo tano, sidi. I ja sam uvijek veoma miran pa ne velim

nita. Zato si i ti morao opaziti potovanje to ga Hana iskazuje svom
gospodaru. Kako se zove izvor tvoje zemaljske blaenusti?

Prema vaem nainu izraavanja zvali bismo je Emeh.

To nema nikakva smisla.

U naem jeziku znai to ime ono isto to bi kod vas reklo ime
Satirel.

To me veoma veseli, sidi. Dakle e se bogatstvo tvog atora

poveati i onda ako si odsutan od svoga plemena. Tvoja Emeh e od devinoga
mlijeka praviti maslac, od palminoga lika plesti uad i tkati pokrivae. Ona e
mazati laskat za bolesnu drijebad i drobiti duru izmeu kamenja. Htio bih jo
znati da li govori samo arapski ili razumije i turski.

Ni jedno ni drugo.

Alah! Kojim jezikom onda govori?

Jezikom moje domovine.

Ali ako joj doe kad god u posjetu neki drugi harem?

Sve tamonje ene govore jezikom svojega naroda.

Ne govore ni perzijski ni turski?

Ne govore.

Jao, koliko su onda nae ene pametnije! One od svih tih jezika
razumiju mnotvo rijei. Pogotovu se valja uditi onome to umije moja Hana
kad jednom pone govoriti.

Dragi Halefe! Nae ene ipak umiju neto vie od vaih. Ja u ti sve
to objasniti prvom prilikom. A sad mislim da smo dovoljno govorili o mom
haremu.

Onda mi brzo dopusti samo jo jedno pitanje: umije li ona uinjati

koe i brusiti noeve?

Ne umije.

Onda je sve dobro i u redu. Moja Hana umije mnogo vie, mnogo
vie. To je posve prirodno, jer tvoja Emeh nema Halefa od kojega sve ui.
Otkada je ona tvoja ena?

Gotovo ve etiri godine.

Maalah! Zar se nije usprotivila kad si joj rekao da kani u Perziju?

Ona me je odista zamolila da ostanem kod nje, ali kad sam joj onda
mirno i s mnogo ljubavi objasnio razloge...

Zar ne, onda se i kod nje pojavilo ono potovanje o kojemu smo
maloas govorili i koje mi iskazuje i moja Hana, najrazboritija meu svim
razboritim enama? Sidi, injenica da je tvoja Emeh dala doputenje da krene
sa mnom na put pomiruje me s tvojim haremom. Ja ti ovime dajem svoj

pristanak, pa sam tovie spreman da doe vrijeme mome sinu a ti onda ima
ker, da mu tvoju ker dadem za enu. Ona e time postati prava Hadedinka od
velikoga plemena amara pa moe ivjeti sretnije i slobodnije nego meu vaim
atorima sagraenim od kamenja. Ti dakle vidi da se vie ne ljutim na tebe.
Postat emo opet prijatelji kao to smo i bili.
Dragi je malian bio posve ozbiljno uvjeren da mi je svojim branim
prijedlogom dao sjajni dokaz svoje sklonosti. Nije mi ni na um palo da njegov
prijedlog osvijetlim i sa svoga gledita, jer je on spadao meu ljude s kojima se
zbog njihovog odvie osjetljivog osjeaja asti mora oprezno postupati. Sad mi
je tovie dao svoj izriiti pristanak za moj brak. Skromni putopisac ne bi vie
mogao zatraiti od eika Hadedina.

OTAC MIRODIJA
Narednog smo jutra ve vrlo rano odvezali na kelek da nastavimo
plovidbu. Protekla je bez ikakve opasnosti. Plemena koja su s Hadedinma
ivjela u neprijateljstvu sad su se u proljee povukla u unutranjost Dezirea. To
je bio razlog da smo bez spomena vrijednog doivljaja stigli u podruje gdje Sat
el Adhem utjee u Tigris.
Velika je rijeka suelice utoka Sat el Adhema iskopala dugaki zaljev koji
se sve vie suavao. Obale toga zaljeva bile su gusto okruene grmljem pa nas
je ta okolnost, premda jo nije bilo tamno, navela da odveslamo svoju splav u
taj zaljev da bismo ondje prenoili. Veslajui i otiskujui se veslima od dna,
dotjerali smo kelek do kraja zaljeva, privrstili ga na obali, zatim najprije
iskrcali konje, a onda i sve ostalo to se nalazilo na splavi. Videi da u blizini
nema iva ovjeka, uzjahasmo konje i pojurismo trkom daleko u unutranjost,
jer su konji trebali takvu etnju. Kad smo se vratili natrag do splavi pustismo
konje da pasu i sabrasmo suho drvo za nonu vatru. Zatim sjedosmo da
veeramo.
Bilo je moda etvrt sata do noi, jer je sunce ve zalo a sumrak je u
onim krajevima kratak, kad s druge strane Tigrisa ugledasmo splav koju su
valovi Adhema donijeli u glavnu struju. Na tom keleku, manjem od naega,
nalazila su se tri ovjeka.
Dva su ovjeka veslala, a trei je sjedio u sredini splavi ne radei nita. Po
ubarama od janjeeg krzna to su ih nosili na glavi mogli smo naslutiti da su ti
ljudi Perzijanci.

Gledaj, sidi ree Halef to su iranski iiti koji su preli preko

planina pa su si u Tase Kurmatli sagradili splav. Alah! Vidi li da je upravljaju
prema nama?

Na alost! Oni su istog miljenja kao i mi, naime da je ovaj zaljev

izvrsno prikladan za prenoite.

Hoemo li dopustiti da se te ptice ugnijezde ovdje kraj nas?

Zar je to mjesto nae vlasnitvo?

Nije, ali mi smo prije njih stigli ovamo, a tko prvi ue u ator taj
prvi dobiva i jelo, veli poslovica.

Ta poslovica ne vrijedi ovdje. Mi se nalazimo pod vedrim nebom

pa nam je, ako oni dou k nama, ak i dunost da budemo gostoljubivi prema
njima.

To mi nije drago, sidi, jer im ja ne vjerujem.

A zato?

Jer su ti ljudi iz Bilada el Adama poli ovamo tako neobinim

putem. Zato nisu poli karavanskim putem? Zato su odabrali takav smjer na
kojem najprije trebaju konje, zatim splav, a onda opet konje? Gdje su konji na
kojima su preli preko planina? Morali su ih ostaviti gore na rijeci, a sad opet

moraju kupiti druge konje. To su gubici na koje se ljudi odluuju samo ako ih
na to navode razlozi koji pobuuju moju sumnju. Ako neki Perzijanac odabire
rijeku Adhem da bi stigao u Dezire onda sigurno namjerava neto to ostali
ljudi ne smiju znati, ili je pak prijeko u svojoj zemlji poinio neto to ga sili da
odabere put bijega i skrovitosti. Nemam li pravo?

Slaem se s tobom, ali to za nas jo nije povod da ih neprijateljski

otjeramo ako nam se oni ele pridruiti. Uostalom, ubrzo e se smraiti, pa sve
ako se zaista i iskrcaju ovdje u zaljevu, pitam se hoe li nas opaziti.
Perzijanci su se sada nalazili usred struje, a napor kojim su se borili protiv
struje pokazivao je da bi se htjeli iskrcati upravo ovdje kraj nas. Nae logorite
bilo je skriveno grmljem. Zaljev je bio dugaak sigurno dvije stotine koraka, a
budui da su se na nas ve sputale veernje sjene, smatrao sam vjerojatnim da
e novi pridolice pristati na prednjem dijelu nae luke i da nee otii do kraja
gdje smo se mi nalazili. Oni su tee uli u zaljev od nas, jer su morali poprijeko
prijei preko rijeke i kad su najzad stigli u mirnu vodu, bilo je ve tako mrano
da ih vie nismo mogli razabrati.
Oslukivali smo, ali nismo uli nita. Kad je prolo etvrt sata, mogli smo
biti uvjereni da se moja slutnja obistinila. Perzijanci su se iskrcali dalje vani na
obali.

Sidi ree Halef tko bi pomislio da e za nas ve danas poeti

ivot u divljini. Pokazat u da jo nisam zaboravio ono to sam od tebe nauio.
Otii u ktim ljudima da vidim to rade.

To u ja uiniti. Ja sam uvjebaniji u uljanju od tebe.

Sidi, zar me kani posramiti?

uti! Sjeti se onoga to ti je Hana savjetovala. Nemoj biti odvie

nagao! Prije nego to uzmogne opet neto takvo izvesti mora najprije vjebati.
Mislim da bi bio tako neoprezan da ve sada krene.

S kojeg bih razloga to mogao nazvati neopreznou?

Ti zna kako je velik taj zaljev. Koliko bi vremena trebalo da ga

oprezno pretrai po tom gustom grmlju! Do sutra ujutro. Prije nego to se to
zapone moramo bar otprilike znati gdje se nalaze Perzijanci.

Kako to moemo ve unaprijed znati?

Dragi Halefe, vidi li koliko se moe pouzdati u samoga sebe i u

svoju otroumnost. Perzijanci su muslimani, jesu li?

Jesu, samo to su iiti.

Prema tome moraju sad izgovoriti dvije molitve, naime mogreb,

molitva u sumraku, a zatim au koja se moli kad se posve smrai. Oni smatraju
da su ovdje posve sami pa e dakle glasno moliti, a mi emo to uti.

To je tano, sidi, na to nisam pomislio.

uj!

Upravo su poeli mogreb.

A prije nego to ga svre nalazit u se ja iza njih. Ti e ostati ovdje

i pripaziti na konje!

Krenuo sam. Grmlje je sainjavalo ne odvie iroku prugu koja se pruala

du obale. Kreui se izvan te pruge, mnogo sam bre napredovao nego to bih
mogao napredovati da sam se uljao kroz grmlje. Brzo sam se pribliio
glasovima i naao se iza lea ljudi koji su molili upravo kad su izgovorili
posljednje rijei molitve.
Zatim zauh kako neki glas govori:

Sad zapalite vatru. Onda emo odmah izmoliti au, a zatim jesti.
Zapravo se mogreb mora moliti im zae sunce. Perzijanci su zakasnili,
jer su posljednje danje svjetlo iskoristili da saberu drva. To je doputeno. Ni
jedna se molitva ne smije dodue zapoeti prije odreena vremena, ali nije
zabranjeno odgoditi pobonost na kratko vrijeme, ako za to postoje vani
razlozi.
Iza grma za kojim sam stajao vidio sam kako je na rubu vode zaplamsala
vatra, a zatim sam, kad je prolo nekoliko minuta, zauo i nonu molitvu. To mi
je dalo prilike da se sagnem i oduljam naprijed izmeu grmlja. Njihovi su
glasovi nadglasali um to sam ga pri tome izazvao. Zaustavio sam se ondje
gdje je na tlo pala posljednja sjena.
Vidio sam splav gdje lei uz obalu. Na njoj nije bilo niega, jer Perzijanci
nisu imali prtljage. Sjedili su uz vatru. Dvojica su od njih svakako bili obini
ljudi preko kojih je moj pogled mogao brzo prijei, ali trei ovjek privukao je
moju panju. Od obojice ostalih nije se razlikovao boljom odjeom pa se jedina
prednost to ju je u tom pogledu imao sastojala u tome da su oni imali obine
kirmanske pojaseve, dok je on oko bokova ovio kamirski al. Ipak se kao osoba
veoma razlikovao od njih.
To izbrazdano, od sunca potamnjelo lice s niskim elom, dugakim,
otrim i tankim nosom ije su nosnice neprekidno podrhtavale, irokim i
ispupenim ilama, snanim eljustima, sitnim otrim nemirnim oima crvenih
vjea pobuivalo je u meni dojam bezobzirnosti spojene s velikom lukavou.
Taj su dojam jo pojaavali crni brkovi iji su vrhovi visjeli prema dolje kao
crne i ledene sige. Iz crta njegovog lica govorili su ivotinjski nagoni, pa ako je
istina da samo otvoreni ovjekov pogled odaje hrabrost, onda je taj Perzijanac
morao biti kukavica. Bio je to opasan ovjek, bezobziran i kukavan, pomislio
sam, a kad sam onda opazio njegove dugake koate ruke sline pandama, iji
su kaiprsti virili gotovo preko srednjaka, bio sam uvjeren da je moj sud
pravilan. Lice, glas, hod, dranje i vladanje nekog ovjeka mogu dodue
prevariti, ali ruka ne moe nikada. Na osnovu dugoga iskustva i pomnih
usporeivanja ja sam sam sebi stvorio sud u koji sam se mogao pouzdati.
ovjekova ruka je najtanija slika njegove due. Ruka ne moe sakriti ni
najmanju sitnicu od onoga to ovjek misli i osjea. Ona je alat duha, a svaki
alat pouzdano pokazuje kakav je njegov majstor.
Sva tri ovjeka bila su naoruana dugakim pukama, noevima i
pitoljima. Sad su jeli. Njihovo bijedno jelo sastojalo se od stlaenoga dugala s
poznatim lepinjama, koje je svoje ime dobilo po tome to se tijesto u obliku

kolaa lijepi o stijene male, posebno graene krune pei a zatim pokriva. im
tijesto padne sa zida, vadi se iz pei.
Za vrijeme jela nije nitko izgovorio nijedne rijei. Zatim onaj jezoviti
ovjek izvue iz depa pergament i priblii ga vatri da bi ga proitao a onda ga
opet stavi u dep i ree:

Ako smo stigli u pravo vrijeme, onda e va udio iznositi stotinu

tumana za svakoga. Ja sam to izraunao za vrijeme plovidbe. Je li vam to dosta?
Njegove sitne oi uperie se u oba njegova pratioca neobinim pogledom
koji kao da je vrebao. Oni su neko vrijeme utjeli, a zatim jedan od njih
odgovori, uzvrativi mu slinim pogledom:

Tako mi Huseina kojega su sunitski psi zaklali kod Kufe, mi bismo

bili zadovoljni da to ipak nije premalo. Otkako si ti postao peder-i-baharatl, mi
zaraujemo deset puta toliko kao prije, ali ti si nam izraunao da neko drugi
zarauje tisuu puta vie.

Jeste, a ono to sam izraunao, to je i tano. Rekao si, o Aftabe, da

sam ja postao peder-i-baharat. Da, ja sam dobio taj naslov, ali ipak jo nisam
peder-i-baharat. Vi me zapravo smijete nazivati samo sili-seferan, pa premda
sam zapravo samo to, ipak moete kod mene sabrati bogatstvo, dok ste prije
jedva zaraivali toliko da ste mogli utaiti glad. Ja sam prvi doao na pomisao
da se osim seferana upotrebljava i osfur. To nam je donijelo do danas ve tisue
tumana, a donijet e nam jo i druge brojne tisue. Zato sam ja bio odreen na
postanem baharat, a dobio sam samo poloaj seferana? Moram li to trpjeti?
Morate li i vi to trpjeti koji ste moji podreeni pa i sami dobivate vie ako ja
vie zasluim. Znate li za koga radimo i za koga stavljamo na kocku svoj ivot?
Znate li tko ne radi nita, a ipak ivi tako raskono kao Wible-i-aliem:!!

Znamo izjavi Aftab.

Jesi li ga ikad vidio?

Nisam promrmlja Aftab.

Zato onda svakoga dana stavljate za njega na kocku svoj ivot?

Zar on potjee iz feleka ul eflaka, tako da je odvie ponosan a da vam se
pokae? Nisam li ja neprekidno uz vas? Ne dijelim li ja svu opasnost sa svojim
podreenima? Koga biste dakle morali vie voljeti i potovati, mene ili njega?
Kome biste morali iskazivati vie povjerenja? Kaem vam da biste svake godine
zaraivali vie tisua tumana nego to sad primate stotina kad bih ja bio na
mjestu vaeg emira-i-silana.

To si nam ve vie puta rastumaio pa ti vjerujemo.

Ja sam to rastumaio ve i mnogim drugima pa mi svi oni vjeruju.

Njegovo je vrijeme dolo!
Semir ve lebdi nad njegovom glavom. Ja sam govorio s nekim drugim
pederanima pa sam siguran da oni u prikladnom asu nee ustuknuti. Mi znamo
da on pod odjeom uvijek nosi siru, ali e je moja gulula sigurno probiti.
Nastala je stanka. Peder-i-baharat je mrano razmiljao, a i druga dvojica
zamiljeno su uprla pogled u zemlju. Ve sam se esto douljao do razliitih

ljudi ali sam rijetko prislukivao tako tajanstvenom razgovoru.

Peder-i-baharat, otac mirodija sili-seferan, sjena afrana emir-isilan, knez sjena! Sve su to bila imena s odreenim znaenjem. Ali kakvim?
Knez sjena! Tko su bile te sjene? Svakako takoer ljudi.
To sam zakljuio po poetku ,,an" koji oznauje mnoinu, ali se
upotrebljava jedino kod ivih bia, dok se poetak ha" upotrebljava u ostalim
sluajevima. Kakvi su to ljudi bili i zato su ih zvali silan sjene? Zar je izraz
knez sjena" moda znaio neki in? Ako je tako, onda su i afranova sjena" i
otac mirodija" takoer bili inovi. inilo se da se radi o pretpostavljenima i
podreenima. Premda je to sve zasad za mene jo bila tajna, ipak se ovdje
vjerojatno radilo o nekoj tajnoj organizaciji koja se uvala danjega svjetla.
Rijekom na kojoj sam se nalazio nekada su vladali stari Babilonci i
Asirci, sve dok Medijci i Perzijanci nisu slomili njihovu silu. Da su stari
energini Hamurabi, hrabri Tukulti-Adar I, Medijac Kvaksares Ahemenid
Cyrus ustali iz svojih grobova i da su, sjedei ovako preda mnom, jedan
drugome saopavali svoje diplomatske tajne, vjerojatno bih lake razumio
njihov razgovor od onoga to sam sad uo od te trojice suvremenih Perzijanaca.
Stvar se uostalom imala jo vie zamrsiti, jer je voa ponovo poeo:

O emu razmiljate? Vjerojatno o tome to sam vam rekao?

Jeste odvrati Aftab. Spremni smo da ti se pridruimo. Serbas

ne moe dobiti bitku ako ne vidi sahib mensebal kojega mora sluati. Tako i na
zapovjednik ne smije biti nevidljivo bie kojemu pripada na ivot, premda nam
se on nikada ne pokazuje. Mi smo ve govorili o tome s drugim silanima, pa oni
misle jednako kao i mi. Reci nam samo to da radimo.

Mogu se dakle pouzdati u vas?

Moe. Govorio si o tome da emiru-i-silanu ve lebdi sablja nad

glavom. Zna li za vrijeme i za mjesto?

Znam.

A smijemo li mi to znati?

Rei u vam, jer vas poznajem kao pouzdane ljude. Vi znate da se

svakoga duembe-i-mevadiba poderani skupljaju u ruevinama Medime-iJehud da bi primili njegove zapovijedi i da bi mu poloili raune. U toj noi e,
ako mi uspije ...
Prekinuo se, jer je negdje prasnuo hitac i to u podruju u kojem se nalazio
Halef. Prestraio sam se, jer se on morao nalaziti u opasnosti, inae ne bi pucao.
Morao sam mu pohrliti u pomo. Perzijanci se takoer prestraie i to mi je
pomoglo. Kad su uli hitac skoili su na noge, zgrabili svoje puke i potrali u
grmlje da ih neprijatelj koji bi htio pucati na njih, ne uzmogne vidjeti. Pri tome
je zapucketalo i zautjelo grmlje, to mi je dalo prilike da neopazice izaem iz
svoga skrovita. Potrao sam iza grmlja prema naem logoru. Kad sam stigao
onamo ugledah Halefa gdje stoji s podignutom pukom. Kad me je ugledao,
upravi je u mene.

Oprez Halefe! poluglasno ga opomenuh. To sam ja. Jesi li ti

pucao?

Jesam.

A zato? Na koga?

Na lava, sidi. uljao se da podere tvog Asil Ben Rija.

Glupost!

Nije to glupost. Jasno sam ga vidio. Bio je lav, pravi lav.

Zaista je bilo mogue da se Halef nije prevario. Perzijski lav znade kadto
zalutati i u Dezire. Izvukao sam igice iz depa da brzo pripalim vatru u koju
svrhu smo bili ve pripremili hrpicu suhih granica i trave. Vatra je imala
pokvariti lavu volju da se vrati. Time smo dodue morali na sebe privui panju
Perzijanaca, ali to mi je bilo svejedno.
Kad su plamenovi visoko zaplamsali i obasjali cijelu okolinu, upitah
Halefa gdje je vidio zvijer. On pokae u odreeni smjer i vano mi ree:

Douljao se odande. Kad me je ugledao, zastade. Bio je to velik,

golem abu er rad'. Opalio sam na njega i iezao je. Siguran sam da sam ga
pogodio. Pobjegao je pun straha i prepasti, jer ondje gdje stoji Hadi-Halef
Omar ne moe izdrati ni najjai lav.
Uzeo sam svoju teku medvjedarku i pripremio se na pucanje pa oprezno
krenuo u smjeru koji mi je pokazao Halef. Otprilike nakon etrdeset koraka
mogao sam se uvjeriti da se Halef nije prevario.
Zaista je pogodio ali to! Doviknuo sam mu da doe k meni. Poao je
prema meni i ve izdaleka upitao:

to je, sidi? Vidi li neto?

Vidim, eto ga ovdje.

Dakle sam pogodio?

U srce!

Hamdulilah, ubio sam ded es ismana, stranoga koljaa slada. U

svim atorima e odjeknuti moja slava, a na svim logoritima pjevat e pjesme
meni u ast!

Nemoj prerano kliktati od radosti. To nije naime on ve ona.

Dakle tavica?

Nije. To nije abu el rad, ve om ers sane. Nju si ubio. Bila je gladna
pa je dola da prosjai, ali ti si bio tako nemilosrdan da joj umjesto mesa dade
tane.
Halef je stigao do mene i ugledao ivotinju.

Hijena! posramljeno viknu. Neka Alah zaboravi ovaj dan!

Kako je ta ivotinja mogla hiniti da je lav? Neka Muhamed, prorok svih
proroka, zgrabi duu te hijene i neka tu laljivku baci u pakao, onamo gdje
najodvratnije smrdi!

Nije ona tebe prevarila, ve su te prevarile tvoje oi. Nou sve

izgleda vee.

Haram kolika teta! Sad e utjeti svi oni glasovi u atorima i u

logoritima kojima sam se ve obradovao.


Nee. Oni nee utjeti ve e objaviti slavu velikog junaka koji nije
pobjegao iako je smatrao da je hijena lav.

Kani li mi se jo rugati, sidi? To poveava dubinu moje tuge. Htio

sam biti junak pa sam uslijed toga postao sedlom na kojem jae tvoja poruga.
Moji e me sinovi aliti a keri e plakati za mnom. Moji unuci e zaueno
klimati glavama, a potomci mojih praunuka zakrit e preda mnom lice. Ja bih se
od jada ustrijelio da to nije samoubojstvo! Kani se dakle tvojih zabadanja i sjeti
se da bi i ti mogao ustrijeliti lava koji se, da te razljuti, pretvorio u majku
smrada.

Ne, ja ne mislim na to, dragi Halefe, jer znam ono to ti kao da ne

zna: da se u noi svi predmeti ine veima. Ako bude i ubudue zaboravljao
da to uzme u obzir, tvoje e se oi najzad nauiti na to da gutera smatraju
krokodilom.

I ti se usuuje da meni takva krokodila baca u glavu? Zar te

zabluda mojih oiju tako teko uvrijedila da mi ne moe oprostiti?

Tu nema govora o uvredi, ali ti si uinio pogreku koja me upravo

u tom asu potjerala natrag k tebi kad je razgovor onih Perzijanaca pobudio
moju najveu panju.

Alah! To mi je ao! Tko i to su oni? O emu su govorili?

Da bi to uo od mene, nisi smio njihov razgovor prekinuti tvojim

nesretnim hicem. Pri tome uope ne uzimam u obzir da su oni sad upozoreni na
nas. Ti si mi svojom naglou koju ti je tvoja Hana navjestila onemoguio da
istraim tajnu koja bi za nae putovanje Perzijom vjerojatno postala vrlo vana.
Vratimo se sad k vatri. Moramo dodati svjee drvo, inae e se ugasiti.

Ne bismo li je zbog Perzijanaca radije ugasili, da nas oni ne nau?

Ne bi. Sad kad znadu da je netko ovdje, neka doznaju i to da su to

ljudi kojih se ne moraju bojati. Pokazat emo im se.

Misli li da e doi k nama?

Svakako. Pri tome e dodue biti veoma oprezni pa e nas najprije

potajice promatrati, ali kad opaze da smo samo dvojica, oni e nam se bezbrino
pokazati. Kako se oni budu vladali prema nama, tako emo se i mi vladati
prema njima. Sad emo razgovarati o kakvoj ravnodunoj stvari, jer se moda
ve nalaze u naoj blizini. Ako ih opazim, dat u ti znak sloivi dlanove.
Sjedosmo uz vatru, ja s leima prema grmlju, a Halef nasuprot meni. Nije
dugo potrajalo i ja sam mu mogao dati znak. Znao sam da se netko iza mene
nalazi u grmlju, mada ga nisam ni vidio ni uo. Bio je to onaj neobini osjeaj,
ono neodredivo esto ulo koje se kod Zapadnjaka tako jako razvija da je
jednako osjetljivo kao oi i ui. To je vie nasluivanje nego osjeanje, a
istodobno i neka vrst osjeaja, jer kao da je od Perzijanca koji je stajao iza mene
prelazila na mene neka struja, slina onoj koja s predmeta koji odailje miris
prelazi na organe ovjekovog njuha.
Razgovarali smo tako mirno kao da nemamo ni pojma o tome da nas
netko prislukuje, a povrh toga ja sam tako odabrao predmet razgovora da nitko

iz njega nije mogao nita naslutiti o nama i o naim namjerama. Zbog toga nas
je taj ovjek iza mene neko vrijeme sluao, ali nije doznao nita. To ga je
uinilo nestrpljivim i istjeralo ga je iz njegovoga zaklona. Izaao je iz grmlja,
stao pred nas i upitao kao da je on gospodar toga mjesta:

Tko ste vi i to traite ovdje?

Oekivao je da emo se zaprepastiti od iznenaenja pa je zadovoljno
gladio svoje ulatene vrhove brkova i promatrao nas pogledom punim
iekivanja. Kad smo utjeli, dreknu na nas:

Zato ne odgovarate? Jeste li slijepi i gluhi da me ne vidite i ne

ujete?
Sad mu ja odgovorih:

Mi smo zaista slijepi i gluhi, ali samo za takve ljude koji nam daju
povoda da se ne obaziremo na njih.

Misli li time moda i mene?

Mislim. Ti se ne vlada poput ovjeka na kojega bismo se morali

obazirati.

Afsus - kakve li tete! ini se dakle da sam ja ovjek koji za vas ne

postoji?

Koji zapravo ne bi smio postojati ispravih ga ja. Ako se ipak

uputam s tobom u razgovor, to sam ti time pruio dokaz da sam primijetio
tvoju prisutnost.

Koje li prijaznosti i dobrote! Koliko li sam ti samo zahvalan to si

toliko milostiv da zamijeti moju prisutnost. Ja sam pak sam sebe dosad smatrao
ovjekom kojega svatko drugi, ma kako visok poloaj on zauzimao, ne samo
zamjeuje ve i uljudno postupa s njime.

ini se da se nalazi u velikoj zabludi, jer tko trai uljudnost mora i

sam biti uljudan.
On se veselo nasmije i upita:

Sigurno misli da sam vas trebao pozdraviti. Prezirno sam

odmahnuo rukom i odgovorio:

Kad ve pita za pozdrav, onda time dokazuje da ne pozna ni

najjednostavnija pravila pristojnosti.
On prekrii ruke na prsima, duboko mi se pokloni i podrugljivo ree:

Ako si ti tako visok gospodin, ja u brzo nadoknaditi ono to sam

propustio. Dakle: asalam alejkum!
Ja samo mahnuh rukom, udesivi lice kao da nisam primijetio njegovu
porugu. On nastavi:

ini se da ti to nije bilo dovoljno. Zato te molim za milostivo

doputenje da smijem sjesti. Ahval-i-erif - kako je tvoje uzvieno zdravlje?
Poeo sam govoriti kao uitelj koji hvali uenika.

Ovo je bilo bar donekle pravilno. Bude li toliko sretan da ee

boravi u drutvu uljudnih ljudi, ne smatram nemoguim da se ipak naui
vladati, bar prema jednostavnim ljudima. Ipak nikad nee shvatiti kako se treba

vladati prema ljudima koji su po poloaju vii od tebe.

Bi danem tako mi due, to mi jo nitko nije rekao! plane on.

Onda se raduj to ti ja to kaem. ovjek koji priznaje svoje

pogreke uinio je time prvi korak prema poboljanju, a ti mi se ini ovjekom
koji bi jo mnogo toga mogao nauiti to se odnosi na saobraaj s drugim
ljudima.

Maalah! Tako me dakle pravo dobrostivo udo dovelo iz Perzije

ovamo da se sastanem s tobom i da doem do prilike da tvojom pomou
popunim upljine svoga nedovoljnog odgoja. S najveom radou koristim
dakle tu priliku pa u sjesti ktebi.
Ve je svinuo koljena da na istonjaki nain sjedne uz nas, ali ga ja
brzom kretnjom odbih.

Stoj! To bi takoer bila povreda uljudnosti. Jesam li te ja pozvao da

doe u nae drutvo?

Nisi, ali ja se nadam da nema nita protiv toga, jer bi inae ti bio
onaj kojemu nedostaje uljudnosti koju bih ja trebao od tebe nauiti.

Posve tano, ali ovjek ne poziva ljude koje ne pozna. Mi smo prije
tebe bili ovdje, pa je prema tome tvoja dunost da nam kae tko si. Onda e se
vidjeti smatram li da je tvoja prisutnost poeljna za nas.

Beda to je vrlo zlo! Ti mora da si veoma ugledan gospodin koji

je navikao da govori samo u zapovjednom tonu. Molim te za veliku milost da
smijem sjesti nadomak daha iz tvojih ustiju. Jesi li ve kad uo ime Kasimmirza?

Nisam.

Onda su ti prilike u mojoj domovini nepoznate. Ja sam taj glasoviti

Kasim-mirza i putujem u Bagdad kao mutemed el mulk.

Zar si ti moda ahsade?

Jesam.
Rije ahsade znai sin ili potomak, a kadto i roak perzijskoga aha. Taj
je ovjek lagao, jer nije bio ahov roak ni njegov poslanik. Ipak sam to
miljenje zadrao za sebe i samo sam primijetio:

Onda mora da ima brojnu pratnju. Gdje se nalaze ratnici koji te

zatiuju?

Ja sam sam ratnik i ne trebam niije zatite. Moje se putovanje

mora odviti pod baldahinom tajne, jer su mi povjerene razne dunosti o kojima
ne smije nitko nita naslutiti. Zato sam sa sobom poveo samo dva pratioca i
odabrao put na kojemu u izbjei opasnosti da me netko prepozna kao ahsadu.

Alah akbar! Onda bi se moja dua morala pred tobom nakloniti u

zahvalnosti punoj potovanja!

Uvia li to? Ja ipak volim biti dobrostiv. Ne treba pustiti da te

potiti uzvienost mojega podrijetla.

To mi ni ne pada na um. Meni je posve svejedno jesi li ti sin jednog

kralja ili prosjaka. Kad sam govorio o zahvalnosti, onda to nije bilo zbog

potovanja prema tvom podrijetlu, ve iz obzira prema tvojoj otvorenosti kojom

si me razveselio.

Otvorenosti?

Da. Ti si princ i istodobno poslanik perzijskog vladara To nitko ne

smije znati, jer tvoje putovanje treba da ostane tajno. Ipak si mi odmah otkrio tu
tajnu. Do toga je moglo doi samo tako to si ti ili otac brbljavosti ili sam ti se ja
tako svidio da uope nisi mogao drukije postupiti nego da mi otvori svoje
utljivo srce. Budui da je nosilac tako vanih tajni sigurno veoma utljiv, to ja
pretpostavljam da me je obasjala tvoja sklonost, i samo zato sam ti se zahvalio.
Opazio je da je poinio veliku pogreku, jer sam na njemu razabrao kako
se trudi da sakrije smetenost. Onda mi onako s visoka potvrdi:

Da, ti si mi se odmah svidio im sam te ugledao, pa si samo s toga

razloga uo ono to zapravo nitko ne smije znati. Ali sad se nadam da e kao
priznanje mojem prijateljstvu znati cijeniti ast kojom moja prisutnost mora
ispuniti svu dubinu tvoje unutranjosti. Ja u dakle sjesti kvama.

Nemam nita protiv toga. Smijem li sad znati gdje si ostavio svoje
pratioce?

Oni su nedaleko i odmah e doi. uli smo va hitac pa smo

pourili ovamo da vam priskoimo u pomo, rekavi sami sebi da se ovjek koji
puca mora nalaziti u opasnosti.
On pljesne rukama nakon ega se pojavie njegovi pratioci. Zatim ih
slijedeim rijeima pozove da sjednu.

Ovi stranci su mene, Kasim-mirzu, ahsadu, zamolili da njihovo

vee poljepamo svojim drutvom, pa ih ne elim raalostiti odbivi njihovu
molbu. Sjedite dakle ovdje kraj mene.
Posluali su taj poziv. S njegove strane je opet bilo neoprezno to im je
rekao svoje ime i naslov, jer je upravo to moralo izazvati nepovjerenje, da i
nisam prije znao kako stoji stvar. On ih je dakle tako obavijestio o tome to nam
je o sebi rekao u pogledu svoga imena i zvanja da ga oni ne bi moda oslovili
njegovim pravim imenom. Moj mali Halef nije dosad rekao nijedne rijei. Vidio
sam na njemu da se ljuti pa sam bio uvjeren da e iskoristiti prvu priliku da dade
oduka tom neraspoloenju. Nije morao dugo ekati, jer mu je navodni Kasimmirza poao u susret slijedeom primjedbom:

Vi ste doznali tko smo mi, pa moete lako zamisliti da bismo htjeli
uti i vaa imena.
Hadi mu odmah odvrati, ne putajui mene da doem do rijei:

Budui da si ti sin najglasovitijeg vladara, pretpostavljam da

pozna sva kraljevstva i sve zemlje cijeloga svijeta.

Poznam ih odgovori Perzijanac.

Pozna li i Ustrali?

Poznam.

A Yani dunya?

I nju poznam.


Onda znaj da sam ja ah Ustralija, a ovaj uzvieni vladar koji sjedi
kraj mene je veliki sultan Yani Dunya.
Malian je pri tome nainio vrlo ozbiljno lice. Perzijanac razrogai oi.
Oito nije znao ta da misli o Halefu. Halef nastavi:

I mi imamo tajne za Bagdad, tako vane tajne da ih ne moemo

povjeriti nijednom poslaniku pa ak ni nekom ahsadi. Zato smo na kratko
vrijeme sili s naih zlatnih prijestolja pa se na re-i-ahenul prevezli preko
velikoga mora da sami predamo naa pisma.

Re-i-ahenu? upita Perzijanac koji jo nije znao to da misli o

Halefu. Ona ne postoji na moru!

A zato ne? Naa vladalaka mo je tako velika da se uope ne

moramo obazirati na to da li neto postoji ili ne postoji. Garhu koju od vremena
do vremena trebamo natovarili smo na keleske-i-buhar i odmah ponijeli sa
sobom. Kad bismo se god eljeli zaustaviti i izai, odmah smo po jednu
postavili.

Na morskoj vodi?

Tako je!
Perzijanac se sad okrene k meni pa sauesno ree:

Dopusti mi da te ne razumijem. Nitko ne putuje u drutvu ovjeka u

ijoj glavi vlada ludilo.

Vara se. Mozak mojeg prijatelja moda je zdraviji od tvojega. On

uvijek zna to govori.

Neka ti se Alah smiluje! Onda ste valjda obojica posve ludi!

Pogled mu je stao lutati izmeu mene i Halefa, ali samo kratko vrijeme,
jer je neto drugo privuklo njegovu pozornost. Nai konji su zali na domak
svjetla vatre brstei lie od jednog grma do drugoga, Perzijanac ih je ugledao.
Svakako je bio dobar poznavalac konja, jer tek to je njegov pogled zapeo na
njima, odmah skoi na noge i poe onamo da ih pogleda.

to to vidim! viknu. Dva luaka imaju takve konje! Doite

ovamo, pogledajte ih! Plemenitiji konji ne mogu biti ni u ah-in-ahovoj staji!
Potonji poziv bio je upravljen njegovim pratiocima. Sva trojica ponu
ogledavati konje sa svih strana. Pri tom su neto tiho razgovarali. Gradili smo se
kao da ne zapaamo neobine poglede koje su nam pri tom dobacivali. Zatim se
vrate k nama i ponovo sjednu.

Jesu li ti konji vae vlasnitvo? upita onaj s dugakim brkovima.

Jesu izjavi Halef. Misli li da kraljevi jau na tuim konjima?

Odakle vam?

Sami smo ih uzgojili. U naim stajama upravo vrve takve plemenite

ivotinje.

Ovdje na obali vidim splav. Je li to vaa splav?

Jeste.

Onda dakle niste na konjima doli ovamo?

Jesmo, jesmo.


Ako se ovjek slui splavi, onda ne jae.

To samo ti misli. Mi smo konje upregli u splav, sjeli u sedla i

pojahali niz Tigris.

Ti si zaista lud.

Onda si isto tako lud kao i ja.

Kako to?

Ako umilja sebi da si ahsade i da se zove Kasim-mirza.

To je istina.
Sad se Halef okrenu k meni:

Sidi, jesi li tako neto uope smatrao moguim? Taj nas ovjek
smatra luacima, a ipak mora da je sam u najviem stupnju lud, jer bi inae ve
davno shvatio zato sam rekao da smo mi kraljevi. Ako je on ahsade onda nas
dvojica moramo biti bar vladari cijelih kontinenata.
Tek je sad Perzijanac poeo nasluivati da je alu smatrao istinom. Ljutito
oine Halefa pogledom i upita:

Onda si mi se ti dakle namjerice elio narugati?

Jesam glasio je neustraivi odgovor.

Ruka oca mirodija" posegnu za pojas, ali se opet povue natrag. On
mirno ree:

Zapravo bih te morao kazniti, ali ti ne zna s kim govori. Pozna li

razliku izmeu Kasim-mirza i mirza Kasim?

Poznam je odgovori Halef.

Ja se ne zovem mirza Kasim ve Kasim-mirza. Pred tobom dakle

stoji princ!

Ti se ne zove mirza-Kasim niti Kasim-mirza, pa preda mnom ne

stoji dakle princ, a ni ovjek koji bi smio rije mirza staviti ispred svoga imena.

Alah! Kakve li uvrede! Zar da ti odgovorim otricom svoga noa?

Perzijanac je zaista izvukao no iz pojasa, ali mu Halef hladnokrvno
dobaci:

Samo ostavi no za pojasom, jer prije nego to bi me mogao

dodirnuti njime, bio bi ve leina!

Alah! Zar to zaista misli?

Mislim. Ne vidi li to moj drug ima u ruci? Ne bi dospio ni podii

no, a njegova bi ti kugla ve prosvirala glavu!
im je Perzijanac zgrabio no ja sam smjesta izvukao revolver. On
zataknu no u korice.

Vidjeli bismo tko bi bio bri, on ili ja. No ipak sam spreman da ti
oprostim ako me zamoli za oprotenje.

Zamolim za oprotenje? nasmije se Halef. Jesi li uo, sidi, ja

da ga zamolim za oprotenje, ja, Hadi Halef Omar? Zar je ikada postojao
ovjek koji bi se nekanjeno smio usuditi da mi uputi takav zahtjev?

Nekanjeno? podrugljivo e Perzijanac. A tko si ti da tako

govori sa mnom?


Tko sam ja? ut e i zaudit e se. Ja sam Hadi Halef Omar Ben
Hadi Abul Ibn Hadi Davud al Gosara.

To je ime dugako poput zmije koju ovjek gazi nogom. Zar nisi
nita vie?

I ti eli biti otmjeni Perzijanac a ne zna da je Hadi Halef Omar

eik glasovitih Hadedina?

Tako! Ti si dakle Hadedin, a to se mene tie i eik toga plemena.

Nemam nita protiv toga. A tko je tvoj drug?

On je jo tisuu puta glasovitiji od mene. To je nepobjedivi efendija

Kara Ben Nemzi kojega ss boje svi neprijatelji.

Boje? upita Peder-i-baharat, nepovjerljivo me omjerivi.

Naziva ga Ben Nemzi? On dakle potjee sa Zapada?

Tako je.
Uto Perzijanac naglo skoi na noge, pljune preda me i viknu:

Bi hatir-i-cuda - za boga! to smo to uinili! Sjedili smo kraj

smrdljive strvine, kraj Zapadnjaka, nevjernika! Prokleo vas Alah! Mi smo se
kraj vas oneistili i sad moramo...
Nije dospio dalje. Ja sam mirno ostao sjediti, jer sam znao da e Halef
reagirati mjesto mene pa sam mu priutio to veselje. Hadi je skoio na noge,
prihvatio se rukom za pojas da odrijei bi i tako zagrmio na Perzijanca da je
ovaj zastao usred rijei:

uti, besramnie! to ti pada na um! Ti bi te svoje drske rijei lako

mogao platiti ivotom! Taj te efendija treba samo malo dodirnuti akom pa e
odmah kao leina leati na zemlji. To uostalom nije potrebno; on ne mora
pomaknuti ni prstom, jer ako izgovori jo samo jednu jedinu nepravu rije,
imat e posla sa mnom!
Otac mirodija" ustuknu korak natrag, prezirno odmjeri lik svoga
protivnika, nasmije se i odvrati:

to to kae? Ti, ti e me uutkati? Taj e me efendija oboriti na

zemlju? Ja se ne bih bojao dvadesetorice takvih kakvi ste vi. Ovakav patuljak
kao to si ti moe me takvom prijetnjom samo natjerati u smijeh, jer...
I ovaj puta nije mogao dalje govoriti, ali sada zbog mnogo jaeg"
razloga nego prije. Halef nije nikada otrpio ni jednu uvredu, a nita ga nije
moglo tako razljutiti kao kad bi mu se netko narugao zbog njegovoga malenog
lika. U takvim bi prilikama kazna brzo poput munje slijedila za djelom. Tako je
bilo i ovaj put. Tek to je Perzijanac izrekao rije patuljak, Hadi zamahne i
oplete Perzijanca biem od koe potonoga konja tako snano po licu da je
pogoeni ovjek zateturao glasno kriknuvi i jedva se odrao na nogama.
Objema je rukama pokrio lice pa napola onesvijeten zateturao amo-tamo.
Njegovi drugovi smjesta skoe na noge i povuku noeve. Halef je stajao
usplamtjelih oiju i uzdignutog bia, a i ja sam skoio na noge da pomognem
hrabrom malianu.
Neko smo se vrijeme nijemo mjerili, sve dok voa Perzijanaca nije

spustio ruke s lica. Iznad oiljka od bia koji je prelazio preko cijeloga lica
razabirali smo oi koje su u nas buljile pune tupoga bijesa. Perzijanac uzdigne
ruke, ake mu se zgrie i taj ovjek, koji od samoga gnjeva nije bio vie
uraunljiv, skoi naprijed da pograbi Halefa. Ovaj vjeto uzmaknu u stranu, pa
jo jednom oplete Perzijanca. Udarac je proao poprijeko preko gornje usne.
Zatim ga Halef tekim dugmetom na drku bia udari tako po zatiljku da je pao
na zemlju. Halef se smjesta baci na njega i objema ga rukama zgrabi za vrat.
Sve se to odigralo mnogo bre nego to se dade ispripovijediti, tako brzo
da dva Perzijaneva pomonika nisu dospjela priskoiti u pomo svome
gospodaru. Sad su to pokuali uiniti i odostraga zgrabiti Halefa. Ja sam
meutim jednoga udario svojim lovakim udarcem po glavi tako da je pao
onesvijeten, a drugoga zgrabio za vrat, da je stao krkljati. Izvukao sam mu no
i pitolj iz pojasa, bacio ih u vodu a onda ga tresnuo o zemlju da je ostao leati.
Halef mi doviknu:

Sidi, doi ovamo. Ti si obavio posao s onom dvojicom, ali ovaj

trei mi zadaje brige. Htio bi ustati.

Donesi remenje sa splavi pa emo ih svezati! odgovorih.

Dok sam ja drao Perzijanca, izvrio je Halef moj nalog i ubrzo su sva
trojica bila vezana.

to emo sad? upita Halef. Je li bilo potrebno da ih veemo?

Jeste.

Ne bismo li uinili bolje da potraimo drugo logorite?

Zar mi kao pobjednici? Ni ne pada mi na pamet. Osim toga

moramo spavati, a ja nemam ni najmanje volje da tim ljudima rtvujem ma i
samo pet minuta svojega sna. Pogledajmo to imaju u depovima.

Zar ti je do plijena, sidi?

Nije, ali tako emo moda doznati to je zapravo taj navodni ahsade.
Za to sam imao i drugoga razloga, ali ga nisam rekao Hadiju, jer bi to
uo otac mirodija" koji nije bio onesvijeten.
Pretraili smo najprije njega, ali nismo nali nita osim novaca i ve prije
spomenutog obrauna iz kojega se nije dalo nita razabrati. Na prstima je imao
nekoliko prstenova, a meu njima je jedan zlatni s osmerokutnom ploicom s
arapskim slovima. U prvi ga as nisam ni zapazio. Kod njegovih drugova nismo
nali nita, sve dok na kraju nisam pogledao njihove prste. Imali su jednako
prstenje, samo to je njihovo bilo srebrno. Skinuo sam im prstenje s prstiju i
donio ga do vatre da proitam napis na njemu. Vidio sam slovo sa" spojeno sa
slovom ,,lam" iznad kojih je stajao znak udvostruenja. To je davalo rije sil,
to znai sjena.
Sad sam bio uvjeren da sam naao ono to sam traio. To su prstenovi
nesumnjivo bili znaci raspoznavanja, dokaz za lanstvo nekog tajnog bratstva.
Morao sam imati sva tri prstena, ali Perzijanci nisu smjeli znati da u ih
zadrati. Podigao sam dakle, a da to otac mirodija" nije ni opazio, tri

kamenia s tla i uzeo ih u ruku, a zatim glasno rekao Halefu:

Ovo su dva neobina prstena. Pogledat u je li im i trei prsten

slian.
Zatim sam skinuo i zlatni prsten s ruke Pedera-i-baharata. Morao sam to
uiniti silom, jer se on opirao. Povrno sam pogledao prsten kao da ne
namjeravam proitati rije na njemu, a onda sam rekao Hadiju:

Dragi Halefe, ovo je arobnjako prstenje koje sigurno potjee jo

iz doba Haruna ar Raida. arobnjatvo je zabranjeno pa u tako stei zasluge
ako ta tri prstena bacim u vodu.
Uto Perzijanac ljutito vikne:

To je nae prstenje, a ne vae! Vi ste razbojnici! Ovamo s njima!

Uzalud ih trai odgovorih. Moja je dunost da vas sprijeim

u arolijama koje vas vode u propast. Ti prstenovi spadaju u vodu gdje ih nitko
vie nee nai. Pripazi! Jedan dva tri !
Kod svake od tih rijei bacio sam po jedan kameni u vodu. Perzijanac
ih je uo gdje su pali i bio je uvjeren da je to prstenje, jer mi je podrugljivo
rekao:

Nemoj misliti da si sebi tom kraom stekao neke zasluge. Takvih

prstenova ima vie nego to misli, pa emo ih mi ubrzo opet imati. S tobom
emo obraunati. To ti se zaklinjem Alijem, najveim kalifom!
Dok sam ja neopazice stavljao prstenje u dep, odvrati mu Halef koji kao
nekadanji pristalica suna nije o Aliju imao ba osobito miljenje:

uti mi o tom najveem kalifu! Bio je elav, brada mu je izgledala

kao gruda pamuka, trbuh mu je visio do koljena, a bio je bezmjerni prodrljivac,
najvei na cijelome svijetu.

Neka Alah prokune tvoj opaki jezik! Padne li u moje ruke, ja u ti

ga iupati iz ustiju.
U meuvremenu su se njegovi podreeni osvijestili, ali su ostali mirni. Da
bismo bezbrino mogli spavati, morali smo se osigurati od zarobljenika. Mi smo
dakle tako vrsto vezali svakoga za jedan grm da se nikako nisu mogli
osloboditi. Njihovo oruje ponijeli smo sa sobom. Zatim smo legli zajedno s
naim konjima. Kad sam svom pastuhu rekao uru u uho Halef me upita:

Sidi, kad si bacio prstenje u vodu, neto si potajice spremio u dep.

to je to bilo?

To su bila ona tri prstena. Nisam ih bacio.

Nisi? Pa ja sam uo kako su pali u vodu.

Bili su to kamenii.

Alah! emu to zavaravanje?

Nisam to uinio zbog tebe, ve zbog Perzijanaca. Taj ovjek i

njegovi pratioci pripadaju nekoj tajnoj organizaciji. Prstenovi su vjerojatno
znaci lanstva. Tko zna koliko je rasprostranjena ta organizacija, moda ak i
itavom Perzijom. Mi odlazimo u tu zemlju. Razumije li me?

Slutim to misli. Mi poznamo znakove toga bratstva pa bi nam to

u danim prilikama moglo biti od velike koristi.

Moda doemo u priliku da se moramo pomou tih prstenova

graditi da smo silani.

Silani? to je to?

Tako se zovu lanovi te organizacije. Svaki pojedinac naziva se sil.

Ta rije, sjena, ukazuje nam na tajnu djelatnost koja je svakako nezakonita, jer
se kloni danjega svjetla. Obini lanovi imaju srebrno prstenje, a zapovjednici
zlatno. Glava toga tajnog saveza naziva se emir-i-silan.

Sidi, ja sam doao na jednu pomisao! Da se ovdje ne radi o sekti

babija?

Moda. Ne bih dodue mogao povjerovati da su babi i silani jedno

te isto, ali ipak nije nevjerojatno da surauju. Zna li ti to su babi i to ele
postii?

Ne znam tano. Ja sam samo uo da su ahovi neprijatelji i da ih

ah neumoljivo progoni, ali zato, to mi nije poznato. Moe li mi ti to rei,
sidi?

Mogu. Tu je sektu osnovao mladi Ali Muhamed iz Siraza koji se

nazvao ,,Bab", jer je nauavao da se putem njega moe stii bogu. Njegovi
pristalice vjeruju da Bab stoji vie od Muhameda. Vjeruju nadalje da na svijetu
uope ne postoji zlo, pa prema tome ne postoje ni grijesi. Babi zabranjuju
enama da se pokrivaju feredom, a svakom mukarcu doputaju samo jednu
enu, to se protivi nauci sune i ije. Graansku vlast su uinili svojom
neprijateljicom time to ele imati devetnaest vrhovnih sveenika koji treba da
stoje iznad vladara.

To ah nikada nee dopustiti.

Tako je! Nasir-ed-din poduzeo je protiv njih veoma stroge mjere

koje su se izrodile u okrutne progone kad je nekoliko babija pokualo da ubije
aha. Svi oni za koje su vlasti otkrile da su pristalice te sekte i uhvatile ih, umrli
su bolnom smru. Ostali su bili prisiljeni da se prividno odreknu svoje vjere ili
da pobjegnu iz zemlje. Ipak ta sekta broji potajice mnogo tisua pristalica koji
su veoma vrsto meusobno povezani, uzajamno se pomau, pa su spremni na
svaku rtvu a ne prezaju ni od zloina. Ljudi koji ne vjeruju da postoji grijeh ne
poznaju ni pojam zloina.

Upravo takav mi izgleda onaj Perzijanac kojega sam udario biem.

I meni. Uvjeren sam da e nam taj ovjek nanijeti jo velikih

neprilika ako nam se putevi opet ukrste.

Misli li da bi bilo bolje da ga nisam udario?

O tome neemo sad razmiljati. To je ve uinjeno pa se vie ne da

izmijeniti. Ipak te molim da me naredni put najprije upita za doputenje prije
nego to se lati bia.

Sidi, to nije mogue. to bi svi oni koje elim oplesti korbaem

pomislili o meni kad bih, najprije zamolio tebe da to smijem uiniti. Povrijedio
bih ono visoko potovanje to ga svi ljudi moraju iskazivati meni, glasovitom

Hadi Halefu Omaru.

Ne treba me pitati tako da te svi uju. Dovoljno je da me pogleda,

a ja u ti odgovoriti pogledom.

Hoe li ti razumjeti taj pogled? Ne znam da li se pogled koji znai

batine dade tako razlikovati od ostalih pogleda.

Ja u ga ve razlikovati, moe se u to pouzdati.

Reci mi onda: hoe li zadrati sva tri prstena?

Neu. Jednoga u dati tebi, ali ga smije staviti na prst tek kad
odemo od tih Perzijanaca, jer oni ne smiju znati da jo imamo njihovo prstenje.

Zadovoljan sam. Hvala Alahu to si doao po mene! Moj je ivot u

posljednje vrijeme tekao kao gnijezdo puno kokojih jaja.

Neobine li usporedbe!

Nije ona nipoto neobina. Kao to je u takvom gnijezdu jedno jaje

slino drugome, tako je u mom ivotu svaki dan bio posve slian ostalima.
eznuo sam za djelima, ali nisam imao nikakve prilike da ih izvedem, a kad bi
mi se jednom i pruila prilika, nisam dobivao doputenje da je koristim.

Zar mora pitati za doputenje?

To dodue ne moram, ali ipak inim, jer je mir u pojedinom atoru

isto toliko koristan kao i mir meu narodima. Ili zar moda ti ne pita tvoju
Emeh kad te kakva pustolovina eli odmamiti iz njezine ljupke blizine?

U mojoj domovini ne postoji ono to ti naziva pustolovinom.

Onda treba poaliti stanovnike vaih oaza. Sad shvaam zato tako
voli odlaziti u strane zemlje. To je dobro i za mene, jer tek to smo krenuli na
put, ve smo uhvatili tri ijita, osvojili tri prstena tajni i podijelili dva udarca
biem. U meni se opet probudila mukaraka snaga, hrabrost se prenula u mom
srcu, a moji mi sni pokazuju pobjede to emo ih zajedno izvojevati.

To ti priutavam, dragi Halefe. Budui da ovjek moe sanjati

samo dok spava, a tebe toliko raduju pobjede to ih postie u snu, onda ni sada
ne moe uiniti nita pametnije nego da zaspi. Laku no!

Zar ve? O sidi, ja bih volio jo malo razgovarati s tobom. Moja

Hana...

... je najbolja od svih ena i eli da o njoj sanja: dakle spavaj!

upadoh mu u rije.

A Kara Ben Halef ...

... najbolji je od svih sinova, pa e ti ga moda san takoer

pokazati: dakle spavaj!

Dobro, sluam te! Ti si postao pravi tiranin prema meni i prema

sebi. Tvoja Emeh

... eli da svakog dana dobro spavam. Zato: laku no!

Sidi, ja uope nisam sporazuman s tobom, ali u te ipak posluati.

Mogao bih ti jo mnogo toga rei, ali kad ti ne eli drukije, onda ti velim
samo jedno: laku no.
Okrene se i nije odvie dugo potrajalo kad sam po njegovom pravilnom

disanju uo da lei u naruju onoga dobroga boanstva koje Beduini ne nazivaju

Morfej, ve Naum.
I ja sam mu ubrzo klonuo u naruje, a kad sam se ujutro izvinuo iz njega,
bilo je ve svjetlo. Halef je jo spavao, pa sam ga probudio. Odveli smo svoje
konje na vodu i pogledali to rade nai zarobljenici. Oni su se iz sve snage
napeli da se oslobode, ali sve uzalud. Kakav li je samo pogled pruao otac
mirodija"! Oba mjesta po kojima ga je udario bi bila su jako natekla i pukla su.
Sigurno je osjeao estoke boli, pa moram priznati da mi se saalio. Uostalom
kasnije, kad sam ga bolje upoznao, uvideo sam da je to sauee bilo suvino.
Oi su mu pocrvenjele, a glas mu je promuklo siktao kad me je napao:

Odvei me, pasji sine! Mi moramo dalje. Budui da sam utio na tu

uvredu, Halef odgovori umjesto mene:

Ako tako govori s efendijom, ostavit emo vas vezane pa ete

ostati ovdje dok ne umrete od ei.

Ta mi vam nismo nita uinili!

Ne budi smijean!

Ako vas opet sastanem, neu ti se vie uiniti smijenim.

Ti nam prijeti? Dobro. Mi vas dakle neemo odvezati.

Halef sjedne k meni i lati se zajutarka. Perzijanac odmah izmijeni ton.
Izjavio je da e smatrati da se nita nije dogodilo, samo neka ga odveemo, jer
mora dalje. Prepustio sam Halefu da pregovara s njim. Halef mu objavi to je
odluio.

Ti si nam lagao i vrijeao nas. Zato smo ti pokazali da smo mi

muevi koji to neemo nekanjeno dopustiti. Skinut emo ti remenje samo ako
opozove uvrede.

Opozivam ih.

I ako nas zamoli za oprotenje.

Molim vas za oprotenje.

Lijepo! Mi emo te dakle odvezati, ali o tome kada emo to uiniti

odluit e glasoviti efendija Kara Ben Nemzi.

Ti si rekao da si eik, pa dakle mora ti o tome odluiti.

Efendija je jo mnogo vei eik od mene. On ima stotine konja,

tisue deva, a u haremu mu upravo vrve lijepe ene koje mu prireuju peenoga
brava. Obrati se dakle njemu!
To je Perzijancu ipak bilo odvie. utio je.
Pourio sam se da dovrim zajutrak, a onda sam se pozabavio vatrenim
orujem zarobljenika. Ispalio sam njihove pitolje i puke, a onda njihove
vreice s barutom bacio u vodu.

Jao! viknu Peder-i-baharat zato unitava jedini barut to ga

jo imamo?
Ni sad mu nisam nita odgovorio. Morao je i sam shvatiti da sam to
uinio iz opreza. Morao sam tim ljudima oduzeti mogunost da pucaju na nas,
jer inae ne bismo bili pred njima sigurni im ih pustimo na slobodu. Kad sam

se tako pobrinuo za nas, odveli smo konje na splav, i ja sam ostao na splavi, dok
sam Halefa pozvao da oslobodi Aftaba. Bio je to onaj ovjek iji sam no i iju
pitolja bacio u vodu. Mali mu je Hadi priao i rekao:

uo si da te trebam odvezati. Zapravo nisi toga vrijedan, ali ja u

biti milostiv pa u ti vratiti slobodu. Moe osloboditi svoje divne drugove, ali
ne prije nego to mi odemo, inae e dobiti tane. Jesi, li me uo?

Jesam izjavi Aftab.

I bude li se tvoj gospodar, ili to ti ve jeste, poalio to mu ugodna

osjetljivost njegova lica ushiuje srce vie nego obino, onda mu ti oba
karavanska puta to sam ih ja ucrtao u njegove plemenite obraze, natari solju i
paprom. To e udvostruiti njegovu nasladu i pojaati blaene osjeaje njegova
ivota.
Peder-i-baharat koji je uo te rijei poeka dok Halef nije doao k meni
na splav, a onda nam bijesno doviknu:

Odlazite u pakao, vi ugavi pristalice arobnjatva, vi razbojnici i

kradljivci prstenja! uvajte se da nas opet ne sretnete! Onog dana kada vas moje
oi drugi puta ugledaju bit e posljednji dan vaeg ivota, jer e vam moje zrno
otvoriti vrata iza kojih postoji samo jedan put, a taj vodi dolje u pakao gdje ete
te udarce biem platiti vjenim prokletstvom.
Nisam mu odgovorio, ali Halef, uvijek spreman na razgovor, odvrati mu:

Ti nas opominje da se uvamo ponovnog susreta, ali ja se tome

radujem, jer sam izmjerio stepu tvojega lica punu enje i pri tome ustanovio da
njoj ima mjesta jo za nekoliko takvih devinih staza. im Alah tvoj put ponovo
donese pred nae oi, neu propustiti da ti pomou nekoliko novih udaraca
dozovem u sjeanje blaenstvo ove posljednje noi. Dotle nas se kadto sjeaj,
jer smo tvoji najvjerniji prijatelji i jer emo se uvijek rado sjeati Kasima-mirza,
uzvienog ahsade.
Dok je to govorio, ja sam odrijeio splav. Otisnusmo se od obale i
zaveslasmo u Tigris, ija ju je struja zanijela niz rijeku. Za sobom smo sve do
izlaza iz zaljeva uli gromka Perzijaneva prokletstva. Za danas je njegov bijes
bio nemoan, ali kasnije smo se u sluaju susreta s njime morali pomno uvati.
Kad sam to spomenuo Halefu, upita;

Ti smatra mogunim da ih opet sretnemo?

Smatram ak i vrlo vjerojatnim, jer ti ljudi ele u Bagdad.

Oni e onamo doi nakon nas.

Nee. Njihova splav je manja od nae, a osim toga oni imaju est
ruku za veslanje, dakle dvije ruke vie od nas. Moemo oekivati da e nas ve
danas pretei.

To zaista nije ba odvie dobro za nas, jer ako nas preteknu, mogu
u Bagdadu poekati i vidjeti nas gdje dolazimo a da mi to ne opazimo. Budu li
onda poli za nama, past emo im u ruke.

Vidi dakle da moramo biti veoma oprezni, ali ne samo u Bagdadu

nego ve i prije, jer sam uvjeren da e nas oni ve i danas promatrati. Pri tome

se ne radi samo o nama ve i o naim konjima.

Ti misli da bi se ti ljudi htjeli domoi i naih konja?

Sam si vidio, Halefe, kako je taj takozvani Kasim-mirza bio njima

oduevljen. Dok ih njihova osvetoljubivost tjera da se pozabave nama, njihova
ih pohlepa privlai pastusima. Uzmognu li se nama osvetiti, a pri tome ugrabiti
tako dragocjene konje, dobili su dvostruku igru. Putem mogu taj plan provesti
mnogo lake nego u Bagdadu, tako da danas imamo vie povoda da budemo
oprezni nego sutra.

Misli li da emo sutra stii u Bagdad?

Sutra oko podne, ako nas ne zadri neka nepredviena zapreka.

Danas emo proi kraj vie nastanjenih mjesta nego dosad. To je znak da se
pribliujemo kalifovom gradu.
Dogodilo se ono to sam nasluivao. Tik prije podneva gotovo smo stigli
do sela Simdije, kad ugledasmo za sobom Perzijance. Njihova je splav plovila
bre od nae. Otac mirodija" sjedio je na rubu splavi i marljivo zamakao ruke u
valove da vodom rashladi lice koje ga je peklo. etvrt sata kasnije proli su kraj
nas. On ustane, isprui obje ake prema nama i vikne:

Da nam niste oduzeli barut, sad biste izgubili glave! Sve ako nam
danas i umaknete, kunem se Hasanom i Huseinom da ponor prokletstva ostaje
za vas otvoren.
Halef nije mogao odoljeti da uti na tu kletvu, ve im dovikne:

Mi se smijemo tvojim rijeima. Sve kad biste imali i tisuu centi

baruta, mi vas se ipak ne bismo bojali. Umilja li moda sebi da samo vi
umijete pucati? I mi imamo puke!

Zar je ikad postojao neki daur ili prokleti pustinjski Beduin koji je
umio pucati i pogoditi? podrugljivo viknu Perzijanac. Ubrzo e vai
sinovi i vae kerke biti siroad, a vae ene udovice. Neka Alah prokune i vas i
njih!
Da Hana postane udovicom, a Kara Ben Halef siroetom bez oca i da
oboje prokune Alah, to je tako silno razgnjevilo maloga Halefa da je do kraja
napeo svoj glas kako bi nadmaio prijetnju svoga neprijatelja:

uti! Ti govori gubicom gluposti i jezikom nerazbora. Ako planu

nae puke onda e svi vai oevi, preci i djedovi postati siroad a sva vaa
djeca, vai unuci i unuci vaih potomaka postat e udovice. Vai prijatelji e
umrijeti, vai roaci i znanci propasti, vai gradovi i sela izumrijeti, a cio Farsi
postat e bojite na kojem e samo lutati udovice i siroad da oplakuju
pobijeene i da tuguju za poginulim. U koritima rijeka tei e vaa krv u more, a
vjetrovi e due istjerane iz tijela nagoniti zrakom kao prainu. Vi ste nemoni...
Ovdje se malian prekine, okrene se k meni i doda obinim glasom kao
da ali:

teta, sidi, da me vie ne mogu uti. Na alost su ve daleko.

Onda zatvori usta i budi miran!

Miran? Zar moda nisam smio nita rei? Zamisli samo da su me

oni htjeli uiniti preminulim suprugom moje udovice i poginulim ocem moga
siroeta! To nisam smio dopustiti! Ti zna da se ne bojim smrti, ali ne mogu
podnijeti elju da bi se mojom smru Hana, najdivnija ena svih zemalja,
izuzevi tvoju Emeh, pretvorila u tunu udovicu.
Kad se Halef ponovo latio vesla, jo je dugo neto brundao: oluja koju su
u njemu uzvitlale udovice i siroad vrlo se polako stiavala.

U KOLIBI OD TRSTIKE
Proli smo kraj Sinije i vidjeli da Perzijanci nisu ovdje pristali, a ni u
Sadiji. Kad smo popodne stigli u Mansuriju, stajao je na obali neki ovjek sa
enom. Ve su nam izdaleka domahivali da se zaustavimo.

Sidi, ti bi ljudi eljeli da ih povezemo ree Halef. Kako mogu

traiti od nas da jo toliki teret natovarimo na na ve i onako teko optereeni
kelek.

Ne pretvaraj se! odgovorih mu. Tvoje dobro srce je odmah

odluilo da ih poveze sa sobom. Poznam te.

Da, sidi, ti dobro pozna svog Halefa. Ljudima koji su tako

siromani da nemaju ni kozjih mjeina za kelek ne smijemo odbiti takvu molbu.
Sigurno putuju u Bagdad. Mukarac bi mogao onamo stii pjeice, ali od
njenih enskih nogu ne moemo zahtijevati takav napor. Hoemo li pristati uz
obalu?

Hoemo odgovorih, premda sam u pogledu njenih enskih

nogu iz ovih krajeva bio drugoga miljenja.
Kad smo se pribliili obali, putajui da nas voda polako nosi, zausmo
da smo pravo naslutili. Taj nas je ovjek zamolio da povezemo njega i njegovu
enu Rekao je da nam za to dodue ne moe nita platiti, ali da e nam biti
iskreno zahvalan.

Pred jedan se sat ovuda provezla splav s tri mukarca doda

zatim. Doviknuli smo im nau molbu, ali oni nam odgovorie da smo
prokleti suniti i zaveslae dalje. Neka Alah uniti te otpale pristalice krivoga
nauka!
Kad je na kelek dodirnuo obalu, mukarac i ena prijeoe na njega a mi
se vratismo u sredinu rijeke. Njene" noge te ene bile su vee od mukarevih
nogu, to se uostalom moe esto opaziti kod Beduina koji su se negdje stalno
naselili, jer mukarci gotovo sve puteve prevaljuju na konju. Taj par nije imao
sa sobom nita osim neto malo hrane umotane u staru krpu. Mukarac nije
imao oruja.
Na prvi pogled nisu izazivali lo dojam, a bili su tako skromni da su sjeli
straga na rub splavi. Budui da sam ja tamo u blizini upravljao kormilom,
mogao sam ih neupadljivo promotriti. Iznenadih se opazivi da ovjek nosi na
prstu srebrni prsten kakva sam ja dva kraj onog zlatnoga imao u depu. Sad sam
odmah znao na emu sam.
im mi je tok rijeke dopustio da napustim kormilo, preao sam Halefu na
prednji dio splavi i tiho ga upitao:

Kako ti se sviaju ti ljudi?

Da me oni ne bi razumjeli, rekao sam mu to arapskim jezikom kojim
govore Hogreb-Beduini, a Halef ga je, budui da je potjecao iz toga kraja,
izvrsno govorio. On mi odvrati istim narjejem:


To su siromani ljudi do kojih nam ne moe biti stalo, osim to smo
ih poveli sa sobom. Zato me to pita jezikom moje domovine, sidi?

Da me oni ne razumiju. To dvoje ljudi ne mogu nam nipoto biti

tako ravnoduni kao to ti misli. Oni smjeraju protiv nas neko zlo.

Alah zaista? Zato zlo?

Nemoj se ogledavati. Oni ne smiju opaziti da govorimo o njima, jer

namjeravaju da nas izrue Perzijancima.

Maalah! Ima li razloga da to povjeruje?

Mukarac ima na prstu prsten silana.

Da nije to kakav drugi prsten?

Nije. Ba je dobro da to prstenje nosim jo u depu i da ti nisam

dao zatraeni prsten. Ti bi ga vjerojatno stavio na prst pa bi time bilo odano da
prstenje nisam bacio u vodu. Mi uope zasad neemo nositi to prstenje.

Jesi li uvjeren da su oni razgovarali s Perzijancima?

Jesam. Otac mirodija" zauzima neki vii poloaj. On vjerojatno

pozna sve lanove sila u krajevima u kojima ima posla.

Mislio sam da silana ima samo u Perziji.

Ja nisam. Podsjeam te na nae jueranje nasluivanje da silani

moda stoje u nekoj vezi s babijima. Kad je ah zbog pokuaja atentata poeo da
ih tako bezobzirno progoni, tisue su babija pobjegle pred njima pod mirzom
Jahjom u Irak Arabi, gdje su svoj glavni stan premjestili u Bagdad.
Otada ih ovdje svakako ima jo mnogo iako se javno ne priznaju kao
pristae babija. Ako je istina da izmeu babija i silana postoji neka veza, onda
se ne trebamo uditi da smo danas sreli ovdanjeg sila. Perzijanac ga pozna, pa
se iskrcao u Mansuriji i dao mu nalog koji se odnosi na nas.

Kakav bi to nalog mogao biti?

To emo doznati. Za nas je vrlo vano da je Peder-i-baharat uinio

pogreku bez koje bismo vjerojatno naletjeli u postavljenu stupicu. Morao je
rei tome ovjeku da ne smije dopustiti da opazim njegov prsten, jer ja to
prstenje smatram arobnim.

To je tano, sidi. Poto je to zaboravio, mi smo opomenuti pa emo

se uvati da uletimo u stupicu koju nam pripremaju.

Naprotiv, opreznost mi nalae da se gradim kao da su me zavarali.

Znademo li gdje se nalazi neprijatelj i gdje e nas napasti, onda smo ve upola
pobijedili. Ako mu se uklonimo i odemo u Bagdad, onda ne znamo gdje nas i
kako nas eka opasnost. Ona nas ondje moe zatei posve nepripravne, ali ovdje
emo tano znati na emu smo.

Kako e to doznati?

To e mi rei taj sil ili njegova ena, iako to ne namjeravaju rei.

Rei e mi ve danas, jer sam uvjeren da e napadaj na nas biti izvren prije
nego to stignemo u Bagdad. Nasluujem da e nam ti ljudi savjetovati gdje da
noas prenoimo, ime nas ele izruiti Perzijancima. Moramo se graditi da smo
prijazni i bezazleni da oni ne naslute kako sumnjamo na njih.

Sad sam otiao natrag na stranji dio splavi i zapoeo razgovor s to dvoje
ljudi pravei se u njemu to bezazlenijim. Uspjelo mi je da ih zavaram i da
kadto uhvatim koji njihov pogled kojim kao da su jedno drugome kazivali da
se njihova namjera dobro odvija.
Proli smo jo kroz Dokalu i drugih nekoliko sela sve dok nismo stigli na
krivinu rijeke iza Jehultija. Tada doviknuh Halefu:

Pripazi ima li tu kakvo mjesto prikladno za noenje! Za pola sata

zapast e sunce.
Sad se dogodilo upravo ono to sam oekivao: tek to sam to izrekao javi
se ovjek iz Mansurija:

ujem da kanite pronai mjesto prikladno za spavanje. Ja poznam

jedno takvo mjesto, efendijo, jer esto putujem u Bagdad, pa uvijek nou
ostajem upravo ondje.

A gdje to? - upitah ga.

Na desnoj obali, nedaleko odavde.

Kakvo je to mjesto?

To je hus el kasab fersil u kojoj ima mjesta za desetoricu ljudi.

Zidovi su vrsti protiv kie i opake magle. U kolibi nema gamadi pa se pod
njezinim krovom spava kao pod Alahovom zatitom, a slatki sni mame svakoga
koji proe kroz gostoljubivo otvorena vrata.
Kako je to samo zamamno zvualo! Taj je ovjek postao pravim
pjesnikom da nam tu stupicu prikae to zamamnijom. Gradio sam se kao da to
nisam zapazio pa odgovorih:

Ima li u blizini grmlja?

Koliko god hoe. Ne moramo pustiti vatru da se do jutra ugasi, jer

ovdje vlada obiaj da svatko tko prenoi u kolibi, ujutro, prije nego to ode,
sabere nekoliko sveanja drva i aa za one koji dou za njim. Rijeka ti daje
vodu za pie. Ima dakle svega to je potrebno da vam boravak u kolibi bude
ugodan.

Lijepo. Mi emo dakle prenoiti u toj kolibi. Reci nam samo kad
moramo skrenuti onamo.
On dobaci svojoj eni zadovoljan pogled. Imali smo nai ak i drvo za
vatru! Nije mi bilo ni na kraj pameti da povjerujem kako svatko tko je tamo
prenoio na spomenuti nain skrbi za svoje nasljednike. Perzijanci su se ve
davno nalazili ondje. Da bi nas mogli promatrati, eljeli su da zapalimo vatru,
pa su se dakle potrudili da za nas saberu dovoljno goriva. Uostalom, bilo je
mogue da emo do kolibe stii tek kad se spusti mrak. Onda bi za nas bilo
odvie kasno da traimo drva, pa su se zato oni radije pobrinuli da im vatra
uini nae likove vidljivim.
Sil nas ubrzo pozove da skrenemo prema obali. as zatim ugledasmo
kolibu, a on nam pokaza i mjesto gdje smo se imali iskrcati. Nisam posluao taj
poziv, ve upravih splav na drugo mjesto gdje na obali nije bilo grmlja, pa smo
ga dakle mogli dobro pregledati. Ako su se Perzijanci, koji su ovamo stigli prije

nas, ve nalazili u grmlju, mogli su nas jednostavno postrijeljati. Ja sam im

dodue oduzeo barut, ali se razumijevalo samo po sebi da su se u Mansuriji
pobrinuli za to da nadoknade taj gubitak.

Zato nisi pristao nie dolje kod kolibe? upita me sil. Ja sam
ti pokazao mjesto koje je mnogo prikladnije od ovoga.

Zbog konja odgovorih. Oni su od jutra dosad morali stajati

pa treba da se sada malo pokrenu. Mi emo sad malo jahati. Dotle ti sa tvojom
enom poi u kolibu. Mi emo doi za vama prije nego to se smrai.
Izvukosmo konje na obalu i uzjahasmo. U galopu jurnusmo iza pruge
trstike i grmlja koja je rasla uz rijeku, prema kolibi udaljenoj pedesetak koraka
od vode.

Zato si ovamo pojahao na konju a nisi doao na splavi? upita

me Halef.

Da ovamo stignem prije toga ovjeka i njegove ene izjavih mu.

Traim tragove Perzijanaca.
Bilo je dovoljno da jednom pojaem oko kolibe i odmah sam ugledao
tragove. Ta tri ovjeka zadojena mrnjom iskrcala su se ovdje, sabrala est
velikih svenjeva drva i trstike pa se onda udaljila na svojoj splavi. To su mogli
uiniti samo niz rijeku pa sam tako znao u kojem su se smjeru sakrili. Vrlo
vjerojatno nisu bili daleko odavde, a isto se tako sigurno dalo pretpostaviti da su
odabrali takvo mjesto na obali s kojega su mogli opaziti na dolazak. Ono mora
da je virilo u rijeku, a kad sam uzeo u obzir doseg ljudskoga oka, onda mi nije
bilo teko da bar otprilike odredim gdje se to mjesto moglo nalaziti. Sva njihova
panja bila je usmjerena uz rijeku pa sam dakle morao, ako sam ih htio pronai
a da me ne opaze, sii na obalu nizvodno od njihovoga skrovita.
Kad sam to objasnio Hadi Halefu, odjahasmo u polukrugu do rijeke.
Ondje sjahasmo, ostavismo konje i probismo se kroz grmlje do vode. Tu smo
ugledali jeziac kopna koji se nastavljao s obale i iza kojega je, sakrivena pred
pogledom iz kolibe, a sad okrenuta prema nama, bila svezana splav Perzijanaca.
Oni sami leali su nedaleko odande na rubu aa i inilo se, zakljuujui bar po
njihovim pokretima, da vode ivahan razgovor.

Sidi, tvoja je otroumnost tano pogodila dobaci Halef. Ti se

ljudi nalaze upravo ondje gdje si nasluivao. Najradije bih otiao tamo da se
jezikom svojega bia porazgovorim s njima.

Zato ne postoji sada nikakav razlog odgovorih. Ako tako

eli govoriti s njima, onda bismo najprije morali dokazati da kane neprijateljski
nastupiti prema nama, a takvih dokaza jo nemamo.

Imamo ih. Mi znamo da su nagovorili onog mukarca i onu enu da

nas izrue u njihove ruke.

To je zasad samo nasluivanje. Najprije trebamo sigurnost, a te u

se domoi im se posve smrai.

Ti dakle kani te lopove prislukivati kao to si ih i sino

prislukivao?


Kanim.

Nee li se silu initi udnim ako ode bez valjana razloga?

To bi zaista moglo izazvati njegovo nepovjerenje, pa se moramo

pobrinuti za izgovor. Taj e ovjek najprije moliti mogreb, a zatim au. Pri ai
u otii. Ako te onda on na kraju molitve upita zato sam otiao, rei e mu da
ja kao kranin ne mogu biti prisutan kad netko zaziva Alaha. To je razlog kome
on ne moe prigovoriti.

Ima pravo, sidi. A to ako Perzijanci dou u kolibu dok ih ti

trai? to da onda inim?

Do toga nee doi. Moemo pretpostaviti da e ti ljudi napustiti

svoje skrovite tek kad ih potrai njihov saveznik da im podnese izvjetaj.
Dokle god on nije bio kod njih, mi emo biti pred njima sigurni. Sad se pak
moramo vratiti, jer e inae pasti no prije nego to stignemo do kolibe.
Vratili smo se k svojim konjima i u luku pojahali natrag do kolibe.
Budui da smo onamo stigli iz posve drugoga smjera, nije silu ni palo na um da
smo bili na rijeci.
Stijene kolibe sastojale su se od aa i ilovae. Bile su gotovo pola metra
debele, ali su, kako sam opazio, na jednome mjestu bile oteene pa se izvana
moglo zaviriti u kolibu. Ulaz je bio zastrt starom rogoinom. Na krovu je
postojala rupa kuda je mogao izai dim. Unutranjost kolibe je bila tako velika
kao to je to rekao sil, ali je bila prljava. Odrekao sam se slatkih snova koji su
nas prema njegovom izrazu ovdje oekivali, jer se samo po sebi razumjelo da
neemo spavati u toj prljavoj staji, ve pod vedrim nebom. To mu uostalom
nisam smio jo rei, ve sam morao prihvatiti sve prijedloge toga ovjeka koji
se gradio da se veoma skrbi za nau udobnost.
U jednom je kutu naslagao drva kojima smo kasnije imali hraniti vatru.
Uklonio je i najgoru prljavtinu da nam omogui da bar donekle ugodno leimo.
Ukratko, radio je sve to je u danim prilikama bilo mogue da stekne nae
povjerenje i nae priznanje.
Bili smo prijazni prema njemu i njegovoj eni pa smo ostatke naih zaliha
hrane podijelili s njima. Kad smo pojeli, dolo je vrijeme za au i on se pripremi
za molitvu. U tom asu prooh kraj njega udaljujui se od rijeke, prividno dalje
na suho. Kad me vie nije mogao uti, skrenuh s toga smjera natrag prema
rijeci, ali ne posve do nje, jer je ipak bilo mogue da su Perzijanci postali
nestrpljivi i da su prili blie.
Pokuao sam tano upamtiti udaljenost i oblike obale pa ipak mi nije bilo
lako da se tako dobro snaem da bih stigao do rijeke upravo ondje gdje se
nalazio onaj jeziac kopna. as mi se inilo da se preao premali razmak, a as
opet preveliki. Potrajalo je dakle neko vrijeme prije nego to sam razabrao da se
moj cilj nalazi preda mnom. Najprije sam se razljutio zbog toga lutanja, ali sam
ubrzo uvidio da mi je to zaobilaenje ak bilo korisno.
Bio sam se naime upravo sagnuo da se provuem kroz grmlje kad za
sobom zauh nagle korake. Brzo se zavukoh u gutaru i tek to sam to uinio,

kad naie sil, zastane neposredno ispred mene i pljesnu rukama. Poto je
nekoliko puta ponovio taj znak, odjeknu s vode glasno pitanje:

Min haida - tko je tu?

To sam ja, Safi - javi se ovjek.

Doi ovamo, ravno!

Safi se probijao tako glasno kroz grmlje da sam mogao poi za njim a da
me nitko ne uje. Perzijanci su skoili na noge. Safi je stajao pred njima, a ja
sam posve blizu leao na zemlji.

Oekivali smo te tek kasnije ree Peder-i-baharat. Zar je

neto polo krivim putem kada ti tako rano dolazi?

Nije odgovori Safi. Doao sam ve sada, jer mi se pruila

povoljna prilika. Taj je daur naime izaao u no da se pomoli. On se aca da
svoje molitve obavlja u prisutnosti pravoga vjernika.

Otiao je u no? A kamo? Da nije moda poao ovamo?

Ne, nije. Krenuo je na protivnu stranu. Taj evropski pas je

najgluplji ovjek kojega sam u ivotu vidio. U mene ima neogranieno
povjerenje.

Je li odmah bio spreman da vas poveze sa sobom?

Jeste, odmah.

To moemo zahvaliti samo mojoj mudrosti, jer sam ti zapovjedio

da sa sobom povede svoju enu. Nije on tako glup kao to ti misli, ali je
prisutnost tvoje ene probudila njegovo povjerenje, jer se kod pothvata kao to
je na ena inae ostavlja kod kue. Je li ti bilo teko da ga namami u kolibu?

Nipoto. Odmah je primio taj prijedlog. Bolje mjesto nisi uope

mogao odabrati pa se divim tvojoj otroumnosti kojom si izraunao da emo
predvee stii upravo donde.

Tome se ne treba uditi, jer voa silana mora biti spretan. Gdje su
konji?

Sada pasu u blizini kolibe. Hoete li najprije odvesti konje?

Neemo. Kad se domognemo tih ljudi, drijepci e ionako postati

nae vlasnitvo. Ja bi s ta dva psa brzo svrio i jednostavno ih ustrijelio, ali to ne
bi bila dovoljna kazna za one boli to mi ih je onaj patuljak nanio. Bievat emo
ih njihovim vlastitim biem sve dok im na tijelu ne ostane ni jedno mjesto na
kojemu nije puknula koa kao te dvije brazgotine koje peku kao paklena vatra.
Zato ih moramo ive uhvatiti i tek kada ih izlemamo na smrt, dokrajit emo im
ivot s dva taneta. Kako emo doznati spavaju li ili ne spavaju?

Ja u doi po vas.

Ne, to ne smije. Ode li, mogli bi se oni probuditi i neto

posumnjati.

Onda u poslati svoju enu.

Ni to nije mogue, jer ona spava na otvorenom i ne zna jesu li

stranci jo budni iil nisu. Moramo ugovoriti pouzdani znak.

Nema pouzdanijeg znaka od vatre. Dok vatra gori, njih su dvojica

budna. Kad se ugasi, oni su zaspali.

Ima pravo. Odaberimo dakle taj znak. Moramo ih napasti u tami.

Pri tom moramo znati gdje e leati.

To ja ve sada znam. Desno odostraga gori vatra. U blizini vatre

priredio sam im leaj. Ja u ekati na vas nasuprot ulazu i bit u budan dok
doete. Morate se pognuti i u kolibu uuljati jedan za drugim. Ja u vas uhvatiti
za ruke i odvesti vas onamo gdje oni lee. to e s njima dalje biti to se mene ne
tie.

Tvoji mi se prijedlozi sviaju i prihvaam ih. Kad sad ode, mi

emo poekati dva sata, a onda otii u blizinu kolibe. im se u njoj smrai, mi
emo se uuljati u nju. Treba li nam jo togod rei?

Ne trebam.

Onda se sad vrati, jer bi tvoja duga odsutnost mogla udariti u oi.
Nagradu koju sam ti obeao, dobit e...
Vie nisam uo, jer sam smatrao potrebnim da se sad povuem, pri emu
mi je pomogao um to ga je podizao Safi, probijajui se kroz granje. Tako sam
dobio vremena da se tiho oduljam a kad me vie nije mogao uti, brzo otrah
do kolibe, ali u luku, tako da sam onamo stigao s druge strane. To je bilo dobro
jer je ena stajala ondje. Sigurno je morala paziti da kae Safiju iz kojega sam
smjera stigao.
U kolibi je gorjela vatra i za njom sjedio Halef. Uao sam, a ena za
mnom. Gradei se da uope ne primjeujem da nema njezinoga mua, sjedoh k
Halefu i povedoh razgovor s njime. Sad je doao i sil pa sjeo kraj svoje ene.
Nakon otprilike pola sata ustalo je oboje i Safi mi ree:

Efendijo, hoe li mi dopustiti da spavam ovdje u kolibi kraj vas?

Kadto mi udove trese da ilmafasila pri emu mi kodi magla s rijeke.

Moete oboje ostati odgovorih.

O ne! Ti zna da se ena ne moe nalaziti ondje gdje spavaju

mukarci. Ja u joj urediti harem vani u grmlju gdje moe mirovati do jutra.

Da, uini to! Ja u vam pokazati mjesto koje je najprikladnije kao

harem za nju. Doite! Neka doe i Hadi Halef!
Safi me zaueno pogleda, ali poe za nama ne rekavi ni rijei. I Halef je
ostao nijem, ali mu oi lukavo bljesnue, to mi je pokazalo kako on shvaa da
ja za svoj postupak imam temeljita razloga.
Kad smo prolazili kraj konja, skinuh Asilu laso s vrata. Halef je odmah
pogodio to kanim time postii pa je poao kao posljednji iza njih dvoje, dok
sam ja koraao na elu. Nadzirao ih je. Budui da sam se sve vie udaljivao od
kolibe i nisam zastao, upita me ovjek:

Kamo nas to vodi, efendijo? Zar se harem nee nalaziti u naoj

blizini?

On e ti se nalaziti mnogo blie nego to misli odgovorio sam.

Mi idemo k naoj splavi.

To je predaleko, efendijo.


Pusti me samo da radim kako najbolje mislim. Bit ete zadovoljni
sa mnom. Ja radim samo za vae dobro.

Ukoliko?

Vi se nalazite u velikoj opasnosti, a ja bih htio da vas sauvam od

nje.

Alah akbar! Kakvu opasnost to misli? Nemam ni pojma da bi nas

ovdje u tom sigurnom kraju mogla zadesiti kakva nezgoda.

Upravo to to nemate ni pojma o njoj udvostruuje opasnost za vas.

Onda mi reci kakva je to opasnost. Hoemo li se odmah vratiti u

kolibu?

Sigurno, samo to se neemo tako brzo vratiti kako ti misli. Samo

doi. Idi za mnom.
Safi je dodue nekoliko puta pokuao zastati, ali Halef mu je hodao tako
tik za petama da je morao dalje. Tako smo stigli do splavi. Skoio sam na nju i
pozvao njih dvoje da pou za mnom. Najradije bi se oprli, ali se nisu usudili.
Kad su se onda zajedno s Halefom uspeli na splav, ja im rekoh:

Sjedite! Moram vam neto vano saopiti. Posluali su me a ja

nastavih:

Doveo sam vas ovamo da vam spasim ivot. Da ste ostali u kolibi
ili u blizini kolibe, morali biste prijei preko mosta smrti.

Maalah! Kako moe tako neto rei? Tko bi nam se zaprijetio

smru?

Tri perzijska lopova koji se nedaleko od kolibe nalaze u grmlju i

koji nas ele napasti za neto vie od jednog sata.

Alah!
Sil nije od straha uspio nita izrei osim te jedne rijei. Ja sam nastavio:

Da, ti nas Perzijanci ele napasti pa nas najprije izbievati do smrti,

a onda ustrijeliti. Zar bi ti tako neto smatrao moguim?

Ne ne ne stane me Safi mucajui uvjeravati. Ja to ni

sada ne drim moguim.

To ini zato jer nema pojma kakvih sve nesavjesnih ljudi ima. Ta
se tri Perzijanca ele, kad se naa vatra ugasi, uuljati u nau kolibu da nas
ubiju.

To to to ja ne mogu zamisliti, efendijo.

To nije ni potrebno, jer ako ti to sebi ne moe zamisliti, ja mogu.

Tako, na primjer zamiljam da ti ubojice imaju vodia koji ih eli dovesti do
naeg logora.
Sad sil nije uspio vie izrei ni rijei. Nastavio sam:

Taj me podli izdajica smatra najglupljim ovjekom kojega je ikada

vidio u ivotu. Zar me i ti moda smatra tako glupim?

Ja...? O efendijo, kakva li pitanja! Uope ne znam to da ti kaem.

Tko tebe smatra glupim, taj.... taj...

Taj je i sam neizrecivo glup, zar ne? A ipak je taj ovjek umiljao

sebi da u dopustiti da me on zavara! On je sa svojom enom doao na nau

splav da nas domami ovamo. Premda sam ga smjesta prozreo, on je vjerovao da
uiva moje puno povjerenje. Zamolio me je da pristanem kod kolibe, ali ja to
nisam uinio, ve sam upravio splav na ovo mjesto. Ve u tom asu morao je
pomisliti da se prevario s obzirom na moje povjerenje prema njemu. Nije li
tako?

Jeste, efendijo... jeste!

On je nakon ae otiao Perzijancima da se s njima dogovori kada e

nas i kako e nas oni napasti. Ne udi li se da ja to potanko znam?

Efendijo, ja ja ja sam jo toliko prestraen da upravo ne

umijem govoriti.

Zar ne moe zamisliti zato sam sa svojom splavi pristao tako

daleko od kolibe?

Ne mogu.

Onda u ti ja to rei. Ova je splav odreena da toga izdajicu i

njegovu enu tako dugo zadri dok ja svrim s ubojicama. Ja u njih dvoje ovdje
tako vezati da moraju kod najmanjeg pokuaja da se oslobode pasti u vodu i
utopiti se.

O Alahu! Ti govori o ubojicama i o jednoj izdajici. Kad bih bar

znao tko tko?

Tko je taj izdajica? Ti laljive tano zna da mislim upravo tebe!

A sad uj to u ti rei! Pogledaj ovaj no u mojoj ruci, a vidi da je i Hadi
Halef izvukao svoj no. ivot za ivot, krv za krv! To je zakon pustinje. Ja u
ipak biti milosrdan prema vama. Vidim da si kukavica, a enu uope ne
raunam. Ako me posluate, nee vam se nita desiti pa ste sutra ujutro
slobodni. Oprete li se, osjetit ete nae otrice! Ustajte!
Ton kojim sam izgovorio tu zapovijed bio je tako otar da je Safi brzo
ustao, a ena se povela za njegovim primjerom. Ona dosad nije rekla nijedne
rijei, pa se ni kasnije nije javila.

Postavite se lea uz lea i spustite ruke! Opet su me posluali.

Halef ih vrsto gurne jedno uz drugo i ree:

Ostanite tako stajati i nemojte se ni maknuti, jer u vam inae

zabosti no u srca!
Halef poloi Safiju no na prsa, a kukavni izdajica zavapi:

Nemoj me ubosti! Rado emo te posluati! Razvio sam laso pa smo

njime ovili mua i enu odozgo do dolje tako vrsto da nisu mogli ni maknuti
nogom ni rukom i da su sainjavali jedan sveanj. Taj smo sveanj najprije
poloili na splav, a onda ga uz rub splavi tako svezali da su se mogli okrenuti
samo prema vodi. Ne ostanu li nepomini, past e u vodu i morat e se udaviti.

Sad ste nam sigurni rekoh im. Ostanete li leati mirno i posve
tiho, mi emo vas kasnije odvezati i pustiti na slobodu. Pozovete li pak u
pomo, bacit emo vas u vodu!

Da, to emo svakako uiniti! potvrdi mali Hadi. Takve

odvratne stvorove kao to ste vi moramo utopiti pa neka ih poderu saratini,

kako bi vae due, kad ih skuhamo, pocrvenjele od sramote.

Bit emo posve tiho! uvjeravao me Safi.

To vam i savjetujem, jer ako me ne posluate, nee za vas biti

milosti! Zahvali Alahu to sada zajedno s drugaricom svojih dana i svoje zloe
lei u najljepem haremu koji se za vas dade zamisliti. Budite pametni i mudri
pa uivajte u potpunoj utnji i udobnosti svoga sadanjega stana dok se mi
vratimo. Ustrajte vjerno jedno uz drugo i nemojte se prepirati, jer prepirka
izmeu mua i ene umara jezike i ubrzava razvoj eluanih bolesti. Ostavljam
vas pun tuge i nadam se da u vas ponovo ugledati radostan.
Preskoismo natrag na obalu i vratismo se u kolibu kamo smo doli ba u
pravo vrijeme da podjarimo vatru koja umalo to se nije ugasila. Najprije smo
ono oteeno mjesto u zidu zastrli Halefovim haikom da nas nitko ne uzmogne
vidjeti izvana, a zatim ispripovjedih Hadiju to sam uo kod Perzijanaca.

Oni dakle ele ui u kolibu? upita da nas napadnu u snu?

Misli li, sidi, da bismo se trebali graditi da spavamo?

Ne, to bi moglo biti opasno. Oni e doi jedan za drugim. Doekat

emo ih im se pojave.

Doekat emo ih poznatim i prijaznim ahlan vasahlanom koji

stanuje u tvojim akama. Zar ne,

Tako je.

Ti e ih odalamiti a ja u ih svezati. Ja sam i onako ponio sa

sobom remenje za sluaj da ustrebamo popraviti splav. Imamo dakle sve to
treba da bismo udove naih perzijskih prijatelja mogli prisno i s ljubavi ogrliti.
O sidi, ti si imao pravo kad si rekao da je bolje poi u susret opasnosti nego joj
se skloniti s puta. Od srca se radujem onom trenutku u kojem e se pojaviti
glave ubojica da ti kucne po njima. Dokle e to potrajati?

Za pola sata pustit emo da se vatra ugasi, a onda ih moemo

poekati.

Tako kasno? Ja u ve sada prirediti remenje.

Za to ima jo vremena. Ti e se postaviti tamo uza zid. Ja u ih

doekati umjesto sila i pruiti im ruku kako je bilo ugovoreno pa u ih dovesti k
tebi i pobrinuti se zato da oni, bar prva dvojica, ne uzmognu ni pisnuti. S onim
treim ne moram biti tako oprezan. im ga budem zgrabio, ti e se pobrinuti za
to da vatra opet plane. Sad emo biti mirni, jer moda je njima dosadno pa e
zbog toga prije otii iz svoga skrovita. U tom sluaju moramo raunati s time
da e vani prislukivati.

O da, oni e jo mnogo vie prislukivati kad moj bi pone

razgovarati s njima.
Sad smo mirno sjedili i oslukivali. Nije se ulo nita osim pokadto
klokotanje vode kad bi kakav val udario o obalu. Tako je proteklo tih pola sata i
mi ugasismo vatru poto smo prije toga pripremili suhi a i igice da ga brzo
uzmognemo opet zapaliti. Sjeo sam u blizinu vrata, a Halef je sjeo na mjesto

koje sam mu odredio. Nisam se nimalo bojao zbog nas dvojice. Ako sam se za
ita skrbio, onda je to bilo hoe li Safi sa svojom enom ostati miran. Da oni
viknu, na bi se plan mogao pokvariti.
Toliko smo napeli sluh da sam uo um tihih koraaja, premda su se ljudi
koji su hodali nalazili jo prilino daleko od kolibe.

Halefe, dolaze! apnuh.

Ve sam davno priredio remenje odvrati on. Koraci su se

pribliili i zastali vani. Perzijanci su svakako bili uvjereni da hodaju neujno. Ja
sam se sad napola uspravio i pogledao rogoinu na vratima koja se uskoro
pomaknu. Nastao je otvor kroz koji sam jasno mogao razabrati nebo. Netko se
uvukao u kolibu i uspravio se u njoj. Sad sam se i ja potpuno uspravio pa toga
ovjeka uhvatio za ruku.

Sil? upita on gotovo neujno tiho.

Sil odvratih ja i povukoh ga od vrata prema Halefu.

Zatim mu ljevicom stisnuh grlo, a desnicom ga tresnuh po sljepoici.
Nije se ulo nita osim tihoga uzdaha, i ovjek klonu u moje ruke i na
zemlju.

Halefe, evo ti prvoga svei ga! apnuh mu. as zatim bio

sam opet kraj vrata.
Doao je drugi. Nije nita upitao, a ja sam ga odveo od ulaza i tresnuo ga
s istim uspjehom. Kod treega nisam trebao biti tako oprezan. Kad je uao i uspravio se, ja sam ga s lea oborio na zemlju, kleknuo na njega i pridrao mu
ruke. Toliko se prestraio da se uope nije branio.

Halefe, vatre!

Odmah sidi! glasno odgovori malian. Poekaj samo asak,

evo me odmah.
igica zaplamti i pripali a. Ovaj se odmah zapali i plamen osvijetli
kolibu. Otac mirodija" leao je na zemlji poteno svezan,, a onaj drugi tek
upola vezan. U mojim se rukama nalazio Aftab. Kad je vidio tko sam, prokune i
pokua se osloboditi. Halef je to opazio pa skoio blie i ree:

Najprije emo svezati ovoga, jer je iv. Oba ostala su onesvijetena,

ako ih nisi ubio. Dragi sidi, to je tako divno prolo da bih odmah htio poeti od
poetka. Kad bi se bar ovdje nalazile svjedokinje nae pobjede, moja Hana,
vrhunac sve ljupkosti, i tvoja Emeh, koja se dade usporediti samo sa sultanovom
ljubimicom! Mi bismo zapjevali pobjednike pjesme, a one bi slavile nau
neusporedivu hrabrost!

Neka pjevaju samo kod kue, jer ovdje ne trebamo pjesama. Baci te
klipane tamo u kut. Zatim emo se svaka dva sata mijenjati spavajui i bdei.

A to emo sa Safijem i njegovom enom?

Oni e prenoiti na splavi. Neka im to bude kazna, a sutra emo ih

pustiti na slobodu. Moramo spavati, pa budui da to moemo samo naizmjence,
nemojmo gubiti vremena. Sa zarobljenicima emo se pozabaviti tek kad svane.
Tko e preuzeti prvu strau?


Ja, sidi, ja! Moram svakako vidjeti kakva e lica napraviti ta dva
onesvijetena ovjeka kad se probude i vide da nas nisu ni izlemali ni ustrijelili.
Od stida e pocrvenjeti, a od sramote opet problijediti. Srdba e im razgristi
srca, a gnjev e razobiti njihova jetra i plua. Bubrezi e im puknuti od jada, a u
cijeloj njihovoj utrobi e stoj, kamo e?

Van. Spavat u vani, a ti ovdje samo govori dalje!

O sidi, kakav si ti neobian ovjek! Tko nakon takve pobjede moe

odmah spavati taj zapravo nikad ne bi smio pobijediti u borbi. San je ubojica
slave i svretak osjeaja asti. U snu je i najhrabriji ovjek samo lijeni...
Dalje ga nisam uo, jer sam za sobom spustio rogoinu na vratima i poao
k svome konju koji je leao u blizini kolibe, ekajui na mene. Pozdravio me je
tihim i sretnim dahtanjem, a ja mu zatim rekoh obiajnu uru u uho. Iza toga
ubrzo zaspah. Nisam se probudio dok me Halel nakon dva sata nije dotakao.

Ustaj, sidi ree. Moje je vrijeme prolo pa u pokuati

doznati da li likovi iz moga sna poznaju slavu to smo je danas budni stekli.

Kako Perzijanci? upitah ga, ustavi.

Razbor im se vratio, ali su se ipak veoma nerazborito ponijeli.

Kako to?

Oni ne ele priznati da smo mi uzvieni iznad svih junaka cijeloga

svijeta i da ni jedan jedini ovjek ne moe dosei nau mudrost i hrabrost.

Ah! ini se da si im odrao veliki govor?

Jesam, to sam uinio. Zar nisi moda s time sporazuman?

Nisam, nikako nisam. Trebalo je utjeti.

utjeti? O sidi, ti nema ni pojma o govornikoj nadarenosti koju

mi je sudbina dodijelila. Smijem li utjeti kad mi nadarenost otvara usta? Mogu
li progutati rijei koje mi poput mladih lavova skau s jezika i tako pokvariti
zdravu probavu svoga eluca? Vjeruj mi, dragi sidi, ja se razumijem mnogo
bolje od tebe u to koliko je potreban alat za govor, pa se nadam da e to
priznati i da me nee osuditi na utnju kad budem govor smatrao potrebnim.
Ako je mali Hadi sada ovako govorio meni, kakve li je govore onda
morao drati Perzijancima! Ohladio sam njegovu zagrijanost, dobacivi mu
malo zlobno:

utjeti je zlato a govoriti srebro, kadto ak samo i eljezni lim.

Lezi i spavaj! Probudit u te za dva sata.
Halef prie svom konju i dok sam krenuo prema kolibi, uo sam ga gdje
se tui:

Tako kadto i posve razboriti ljudi imaju nazore koje ne moe

shvatiti ni najbistriji um! Samo Alah zna zato je to tako i nikako drukije.
Kad sam doao Perzijancima, ugledah pri svijetlu vatre kako su im oi
uperene u mene s mnogo mrnje. Otac mirodija" bio je toliko drzak da drekne:

Napokon se pojavljuje! Gdje si dosad bio? Oekujem da e nas

smjesta odvezati!
Nisam mu odgovorio ni rijei, ve sam samo nabacao svjeih drva na

vatru i izaao, sjevi uz ono mjesto kraj zida iza kojega su oni leali u kolibi,
tako da sam mogao uti to govore.

Taj je pasji sin gluh na moje rijei krinuo je Perzijanac.zubima.

Oni su znali da kanimo doi. Uvjeren sam da nas Safi nije izdao. Gdje bi on
mogao biti sa svojom enom? Vjerojatno lee negdje isto tako svezani kao i mi.
Volio bih znati kako je taj daur mogao pogoditi to namjeravamo.
Nakon toga stadoe razgovarati tie, tako da nisam uspio nita razumjeti.
Svaki put kad bih uao u kolibu da podjarim vatru, uo bih same grubosti, ali im
nisam odgovorio ni rijei Kad je prolo moje vrijeme Halef je tako lijepo spavao
da nisam imao srca da ga probudim. Ostao sam na strai do ranoga jutra. Sad se
Halef sam probudio i stao mi predbacivati to sam ga ostavio da spava.

Ti si sigurno mislio promrmlja malian da u ja te ljude,

ponovo uvjeravati o vjetini svoga govora. Ja to meutim ne bih uinio, jer mi
je tvoj eljezni lim" oduzeo svako veselje da te ubojice osvjetljujem
prednostima svoga duha. Zato se nadam da u im smjeti ne rijeima, ve djelom
dokazati da se lukavost mojega bia uzdie nad njihovom mudrou do neba. Ti
e s time biti sporazuman, sidi, zar ne?

U ovom sluaju hou. Zna da se ja protivim svakom muenju pa i

tada ako se radi o bezobzirnom neprijatelju. Ovdje nam meutim prema
zakonima pustinje pripada ivot tih ljudi, pa ako im taj ivot poklonim, ipak ne
smiju ostati posve nekanjeni.

Hvala Alahu koji te je prosvijetlio tom mudrou! Sretan sam to

mom vjernom korbau doputa da s ljubavi i nasladom istrai kako je debela
koa tih ljudi.
Dragi je malian vrlo volio mahati biem. Osjeao sam odvratnost prema
takvim kaznama pa mu zato rekoh:

Oni treba da dobiju udarce biem, ali se nadam da ti ne namjerava

sam preuzeti dunost krvnika.

A zato ne, sidi?

Jer nije nikakva ast tui ovjeka koji se ne moe braniti, pa i ako
je zasluio kaznu.

Hm! zamiljeno e Halef. Time se ovjek dodue ne moe

pohvaliti, to je istina, ali istodobno to nije nikakva sramota.

to se toga tie, postoje narodi kod kojih su krvnici tako prezreni

da se nijedan estiti ovjek ne drui s njima. Pa i ondje gdje se to u toku
vremena promijenilo, ljudi ipak smatraju da nije dostojno suca da sam izvrava
osudu.

To se mene ne tie. Sudac si ti, sidi, a ti zna koliko ja uivam u

tome da pomou bia poveam duljinu svoje ruke i usrdnost svoje sree. Da, da
sam sudac, onda to zaista ne bih sam uinio.

Ti si mnogo vie od suca, ti stoji daleko iznad njega.

Ja? Kako? zaueno upita on. Slutim da me ti pomou jedne

od tvojih lukavtina eli zakinuti za divni uitak kojemu se moja dua ve

raduje.

To nije nikakva lukavtina, ve veoma ozbiljna stvar, pa je u mene

ulijeva potovanje i prijateljstvo to ih osjeam prema tebi, dragi Halefe.
Lice mu se smrailo pa mu rijei nisu zvuale ba odvie prijazno kad je
rekao:

To prijateljstvo i to potovanje moe mi sada dokazati samo time

da mi dopusti da pokrenem kou potonoga konja.

Sasluaj me samo jo asak, pa ako jo tada ostane u svojoj elji,

ja u ti je ispuniti. Sudac donosi osude prema zakonima to ih je dao vladar.
Ako se protivi asti suda da sam izvede kaznu batinjanja koju je odredio, onda
vladaru koji stoji jo mnogo vie, nikako ne moe pasti na um da vri krvniku
slubu. Priznaje li to?

To je zaista tano, sidi potvrdi Halef i ne slutei da je tim svojim

priznanjem upao u stupicu.

Pa ipak eli svojom rukom bievati Perzijance?

Tako je. Ti to, sidi, ne bi smio, jer si ti sudac.

Da, ja sam zaista sudac, ali ti si znatno uzvien iznad mene.

Ja? Ja sam uzvien iznad tebe? Ja iznad tebe? upita, a na licu

mu se ukaza izraz velike napetosti.

Da, jer si ti vladar!

Ja? Ja sam vladar...?

Jesi. Ili zar moda ti ne vlada svim hrabrim Hadedinima od

velikog plemena Samara? Carevi i kraljevi na Zapadu vladaju svojim
podanicima. Abdul Hamid stoluje nad svim narodima Turske, Nasir eddin daje
zakone Perziji, a ti vlada svim ratnicima i pripadnicima Hadedina. Svejedno je,
nazivamo li takvog vladara carem, kraljem, sultanom, ahom ili eikom, jer svi
ti naslovi znae jedno isto i imaju jednaku vrijednost.
Upravo sam se iznenadio, videi promjenu na licu maloga Hadija.
Nestalo je mranoga izraza, jer se postepeno pretvorio u sve stupnjeve svjetlosti,
dok na koncu nije drago njegovo lice upravo sjalo od uitka.

Kralj car sultan ah eik! viknu. Zar su zaista sve

te rijei posve jednake? Ti to mora znati, sidi, jer pozna sve stvari koje
postoje. Da, ima pravo! Ja uvam i usreujem svoje Hadedine upravo tako kao
to ah uva svoju Perziju ili Sultan Tursku. Kao to car Lehistana memleketil
ili kralj od Tune trae poslunost od svojih podanika, tako i mene sluaju sva
tijela, due i srca slobodnih Beduina koji su se skupili oko moga prijestolja.
Raduje me, sidi, da priznaje veliinu moga dostojanstva i da si shvatio opseg
moje uzvienosti!

Da, to sam uinio, dragi Halefe. A ti se sad unato svem tom

svojem dostojanstvu i svojoj uzvienosti eli poniziti do krvnika pa dijeliti
batine uzvienom rukom, na iji znak ekaju tvoji najhrabriji ratnici?

Maalah! Ne, ja to neu uiniti, jer bi to uprljalo potovanje kojim

moraju u mene gledati svi moji prijanji i sadanji preci, prapreci i djedovi.

Slobodnog neprijatelja koji se moe braniti smijem, ako me uvrijedi, opaliti

biem po licu, ali mi ne pada ni na kraj pameti da biujem zarobljenika kojemu
si ti prema mojim zakonima izrekao osudu. uvajui sjaj svoga ivota ja sam
duan da uzvienosti svoga vladalatva dodam neprekidno nove zrake. Zato te
molim, da kad se vratimo s naeg putovanja, ne zaboravi ponoviti ono to si
upravo rekao o carevima, kraljevima, sultanima i meni kako bi Hana, taj pojam
sve ljupkosti enskoga spola, doznala to gospodar njezinoga atora znai za nju
i za sve ostale koji ga poznaju.

Uinit u to. Ti se dakle odrie toga da svojom rukom kazni

Perzijance?

Odriem se. No poto oni svakako moraju dobiti batina, pitam te

tko e onda zapravo izvriti tu slubu koja je ipak vrijedna zavisti.

Njihov saveznik Safi.

Zar taj...? O sidi, to ispunjava svu dubinu moje due tugom i

alou! Upravo zato jer je njihov saveznik on e ih udarati tako njenom
blagou da e svaki udarac stii na namijenjeno mjesto kao isti uitak. To se
protivi obilju pravednosti koja stanuje u okolini mojega srca.

O tome ne mora voditi brigu. Postoji sredstvo kojim emo tako

podjariti snagu njegove ruke da e biti zadovoljan njime. Poimo sad po njega
i njegovu enu.

Da, poimo. Nadam se da je Safi dovoljno pametan da shvati da su

batine za to da prodru kroz kou tako da ih batinani ovjek osjeti do posljednje
take ljudske unutranjosti. Ako on to jo ne zna, moramo se potruditi da
nedostatke njegove spoznaje pretvorimo u savrenu jasnou.
Otili smo na splav i pronali sila i njegovu enu u istom poloaju u
kojem smo ih ostavili. Sigurno su pretrpjeli teke muke, ustrajui cijelu no
ovako, a nita manja nije vjerojatno bila ni duevna patnja koju mora da su
pretrpjeli ne znajui kako e se ta pustolovina zavriti.
Kad smo ih oslobodili od lasa, jedva su mogli stajati. ena je ostala
jednako tako utljiva kao i sino, ali Safi nije ekao to emo mu rei, ve nas
je, im smo ga oslobodili spona, upitao:

Rekli ste da ete nas pustiti na slobodu ako ostanemo mirni. To

smo i uinili. Moemo li sada otii?

Jo ne moete odgovorih.

A zato ne moemo? Vi ste nam to obeali, a tko ne dri rije, taj je

dostojan prezira i toga e...

uti! upadoh mu u rije. Nitko nije tako dostojan prezira kao

izdajica kakav si ti pa se vara ako misli da moe tako govoriti s nama! Mi
smo vam zapovjedili da budete mirni. Ako sad pokua da nas vrijea, ja u
povui rije i ti e dobiti ono to si svojom izdajom zasluio.
Safi odmah klone i ree:

Nisam vas htio uvrijediti, ve sam samo htio znati hoemo li moi
otii i kada emo otii.


Samo o tebi ovisi hoemo li vas pustiti na slobodu ili emo vae
leine baciti u rijeku.

Nae leine! viknu prestraeno, dok je njegova ena sva

zastraena buljila u mene. Znai li to da ete nas umoriti?

Neemo vas umoriti, nego emo vas kazniti smru, jer ste i vi nas
namjeravali ubiti. Ja sam pravedan pa i najpodlijem ovjeku doputam ivot.
Osim toga, ti si takav bijednik da mi je upravo odvratno da te kanjavam. S ta
dva razloga u te pustiti na slobodu ako posluno izvede ono to u ti sada rei.

Reci to da inim? Je li teko?

Nije. Ona tri Perzijanca kojima si nas htio izruiti isto su tako
zasluili smrt kao i ti. Jednako kao to sam spreman da budem prema tebi
milostiv, tako u i njima pokloniti ivot. Ipak ne smiju proi posve nekanjeni.

Ne, to ne smiju! brzo upadne Halef, jer se radilo o njegovom

najmilijem predmetu razgovora. Oni e dobiti batina, upravo slatkih batina.
Pogledaj ovaj korba koji mi visi za pojasom! Izraen je od koe potonog
konja pa zato gaji osobitu ljubav prema ljudskoj koi. Pozajmit u ti taj bi da bi
svojim saveznicima dokazao kako prijateljstvo koje osjea za njih raspolae
onom snagom i usrdnou to je zahtijevam od tvojih ruku.

Jesam li te pravo razumio? prestraeno e Safi. Ja da ih

tuem?

Tako je prijazno se nasmijei Halef. Svu trojicu i to to

snanije moe. Mi emo pripaziti. Ako ma i jedan jedini udarac ne bude
izveden tako snano kao to to mi elimo, onda e ti sam dobiti toliko udaraca
koliko smo odredili za sva ta tri lopova zajedno.

Alah, alah! To ne mogu!

A zato ne?

Jer bi me oni kasnije, kad vi odete, zbog toga ubili.

Prilike su zaista bile takve da sam morao povjerovati Silu pa sam smatrao
potrebnim da ga umirim. Rekao sam mu dakle:

Oni nee znati tko ih udara, jer emo im prije toga svezati oi. Ti
e voi udariti pedeset batina, Aftabu etrdeset, a onom treem trideset snanih
udaraca. Bude li ih tedio, onda e ti dobiti svih stotinu i dvadeset udaraca
odreenih za njih. Mi nemamo vremena. Odlui se! Poslunost ili smrt.
Drugoga izlaza nema.
Sad je izjavio da je spreman. Otili smo do kolibe gdje smo najprije
svezali i mua i enu.
Zatim sam s Halefom uao u kolibu.
Peder-i-baharat vladao se jednako kao i nou. Tek to nas je ugledao,
prodere se na mene:

Hoe li me konano posluati i osloboditi nas? Naglom Hadiju je

ta drskost tako zala u ruku da je zamahnuo, zaboravivi veliinu svoga
dostojanstva, a i opseg svoje uzvienosti, pa Perzijancu raspalio estoku
zaunicu.


Pseto! zagrozi mu se. Sad osjea samo moju ruku, ali rekne
li jo jednu jedinu neuljudnu rije dobit e moj no da odjuri u pakao. Sad
emo tebi i tvojim drugovima dati da okuate mali predokus radosti koje te
ondje oekuju.
Perzijanac se nije usudio nita odgovoriti. Zato su vrlo jasno govorile
njegove oi, sipajui u nas munje smrtne mrnje. Halef mu razmota kamirski
pojas ovijen oko pasa, razdere ga u tri dijela i njime svee zarobljenicima oi.
Zatim izaosmo. Napolju me je Halef odveo malo u stranu da ga ne uzmognu
uti Safi i njegova ena, pa me upita:

Sidi, hoe li prisustvovati kad ti silani budu sad dobili

dobroinstva nae zahvalnosti?

Neu. To zna ve otprije. Ja ne mogu gledati kada ovjeka tako

strano ponizuju, pa nastojim da tome izbjegnem. Ti su ljudi vezani, pa moraju
bez otpora primiti ono to dobivaju. Safi se takoer nalazi u tvojoj vlasti, pa
zato mislim da nije potrebna moja prisutnost pri tom odvratnom prizoru.

Odvratnom? Sidi, ti si u svakom pogledu snaan ovjek, samo si u

tome jednom slab. Nije odvratno, ve je naprotiv radosno gledati da pravda nije
prevarena za ono to joj pripada. Ti si me nazvao vladarom. Dunost svakoga
vladara jeste da se uvjeri kako je svaki zloin dobio zasluenu kaznu. No, eto, ja
se o tome elim osobito uvjeriti, pogotovu to je kazna ovdje mnogo manja
nego to bi zapravo morala biti. Tko je zasluio smrt pa dobiva samo batine, on
ih mora dobiti tako da ne moe pomisliti da su to slatke datulje. Ja sad idem, pa
ako sil ne bude udarao iz sve snage, ja u zaboraviti uzvienost svoga
vladalatva pa u snagu njegove ruke pojaati svojim korbaem.
Halef je odvezao Safija i uao s njim u kolibu dok je ena i dalje ostala
privezana. Otiao sam da ne ujem dreku bievanih ljudi. Prolo je oko pola sata
kad se Halef vratio. Moj trag mu je rekao kamo sam otiao, ali njegovo lice nije
nipoto pokazivalo tako zadovoljan izraz kakav sam od njega oekivao. Zato ga
upitah:

Je li sve prolo u redu?

Jeste mrzovoljno ree Hadi. Samo predjeli koje je posjetio

korba nisu vie glatki.

Pa ipak ti nisi zadovoljan?

Stvar je protekla posve drukije nego to sam oekivao. Safi je

udarao iz sve snage, ali nijedan od ta tri psa nije ni pisnuo. Samo su kripali
zubima.
Kad je pao posljednji udarac, pomislio sam da e mi se bar prijetiti i
proklinjati me, ali su ostali nijemi.

To je za nas mnogo opasnije nego da su ne znam kako bjesnili.

Teko nama, ako im dopadnemo aka!

Hoe li ih pogledati?

Neu.

To sam i mislio pa sam zato pretraio njihove pojaseve i depove i

donio ti sve to sam pronaao.

to je to?

U depovima Pedera-i-baharata naao sam ovaj novac i ovaj

pergamenat. Ona druga dvojica nisu imala nita osim neto malo sitnoga novca
koji sam im ostavio.
Vreica to mi ju je Halef pruao sadravala je oko pet stotina tumana.
Vratio sam mu je. Pergamenat je bio nekoliko puta sloen i na jednoj strani
ispisan brojkama. Na drugoj strani ugledao sam mali crte meni nepoznatog
podruja, te cio niz imena koja za mene vjerojatno nisu imala nikakve
vrijednosti. Ipak sam prema svom starom obiaju prenio plan i ta imena u svoju
biljenicu. Malu skupinu poluizbrisanih crtica, slinih klinovima, smatrao sam
beznaajnima, jer su izgledale kao da ih je netko povukao samo da bi ispitao
pero, ali su mi, kako se kasnije pokazalo ostale vrsto usaene u sjeanje. Zatim
sam Halefu vratio i pergament pa mu rekao:

Odnesi to sve natrag! To ne trebam.

to emo uiniti? Ja sam Sila opet svezao kraj njegove ene.

Nastavit emo plovidbu, a njemu i njoj emo toliko popustiti spone

da e se morati jo neko vrijeme truditi da se posve odveu. Tako emo dobiti
toliku prednost da emo u Bagdad stii prije ta tri Perzijanca, premda njihova
splav pliva bre od nae.

To si pametno uinio, iako se zapravo ne trebamo bojati takvih

ljudi. Ti mi doputa da se, prije nego to poemo, oprostim bar od onog
ovjeka iz Mansurije i njegove ene.

emu to? To nije potrebno!

Nije potrebno? O sidi, kako si ti malo upuen u potrebe ljudskih

pozdrava! Ljudi se ne sastaju i opet ne rastaju, a da nisu izveli propisane
poklone kojima izraavaju potovanje, i da se nisu uzajamno uvjerili o svojoj
velikoj ljubavi i vjernosti. Ako se u zemlji tvojeg nekadanjeg roenja moe
ivjeti bez tih uljudnosti, onda time nikako nije dokazano da se i visoko
obrazovani narodi Istoka moraju tako nijemo razii, kao dva dafada koji su se
sreli, zapiljili se jedan u drugoga, a onda nijemo odskakali dalje, jedan prema
istoku, a drugi prema zapadu.
Put k naoj splavi vodio je kraj kolibe, pa je Halef poao k njoj, drei se
ponosno. Ondje sam napola odvezao Safija i njegovu enu, i to tako da e se
morati jo nekoliko sati truditi da se posve oslobode svojih spona. Dok sam to
inio, mali je Hadi rekao silu:

Ako se plemeniti prijatelji moraju rastati, onda s njihovih trepavica

cure suze rastanka, a sunce tuge zapada iza bregova alosti. Kad sam te prvi
puta ugledao, moja ti je dua pohrlila u susret kliui od radosti, a sada kad se
moram od tebe zauvijek rastati, vidim pred sobom otvoreni grob svoje sree i
sputam se u njega u nadi da e ubrzo doi za mnom i da e umjesto mene biti
u njem pokopan. Nae je drugovanje bilo kratko, pa ipak su te ovdje vezale
najsrdanije spone, a naa je splav cijelu no bila ljupko boravite vaeg

duevnog mira. Nadam se da na sadanji gorki rastanak ne predstavlja

razdvajanje zauvijek, jer bih elio da se nae oi ponovo sastanu. Onda e ti
moje bilo posvetiti sve svoje udarce, pretvorivi se u kou potonoga konja, a
milovanje mojega korbaa dokazat e ti dubokom usrdnou da mi je uspomena
na tebe i tvoje zasluge draga. Ja sam Hadi Halef Omar, eik Hadedina. Nemoj
to zaboraviti, ti oe izdaje, ti djede lai, i ti strie himbenosti i prezrenosti!
Poto je Halef tako dao oduka svome srcu, on u znak prezira podigne
praznu ruku u zrak i okrene se da poe za mnom. Odveli smo nae konje na
splav, odvezali je i gurnuli je, pustivi da polako plovi niz vodu. Drali smo se u
blizini obale da bismo opet pristali ondje gdje je leao kelek Perzijanaca. Htio
sam toj trojici ljudi onemoguiti da nas stignu prije Bagdada i da doznaju gdje
bi nas tamo mogli nai. Zato sam prerezao ue na kojem je visjela splav, pa smo
je odvukli za naom splavi usred rijeke i pustili je da pliva dalje.
Zatim se latismo vesala da ubrzamo nau plovidbu, i ubrzo proosmo kraj
sela Reidije. Nakon toga su slijedila sela Suaden, Derijat el Maman, Babib el
Muralad i Imam Musa, odakle smo onda moda jo jedan sat plovili izmeu
pauninih gajeva koji su se pruali zdesna i slijeva rijeke, sve dok nismo stigli do
mosta u Bagdadu. Ondje smo pristali uz kumruk,l ali nam nije nitko dodijavao,
jer sam odmah pokazao svoje valjane isprave. Stigli smo dakle sretno do prvoga
cilja naeg puta.

POLJAK I NJEGOV SLUGA

Prije nego to nastavimo svoj put brodom htjeli smo posjetiti one predjele
koji su za nas bili toliko vani i u kojima smo za vrijeme svog prijanjeg
boravka u tom kraju tako nemoni i osamljeni leali zahvaeni kugom. Prvi nam
je posao bio da u gradu potraimo stan. Nisam htio ostati u kakvom karavanseraju zbog gamadi, a i moj je Halef smatrao da emo, kako se on volio
izraavati, i onako brzo upoznati privrenost i ljubav toga stanovnitva". Bilo
je dakle, razumljivo da sam najprije pomislio na onog udaka, onog Poljaka kod
kojega smo neko stanovali i koji je stekao moju naklonost. Nismo meutim
znali da li jo ivi, da li se jo nalazi u Bagdadu u istoj kui. Uostalom, nisam
bio jedini koji se sjetio toga ljubaznoga gostoprimca, jer kad smo svoje konje
poveli s keleka na obalu, Halef ree:

Splav je sad za nas postala bezvrijedna i nitko je nee od nas kupiti,

pa emo je dakle ostaviti da lei ovdje. Neka je uzme tko god hoe. Kamo da se
sad obratimo, sidi?

To i ja tebe pitam odgovorih.

Pala mi je na um jedna misao pa se nadam da e se i tebi svidjeti.

Zna li kod koga smo onda stanovali?

Znam, dakako.

Hoemo li opet onamo?

Bilo bi mi drago da opet pronaemo tog ovjeka.

I njegovoga slugu kojemu je on bio podreen! nasmije se Halef.

Tko je proitao moju knjigu Iz Bagdada u Stambul" sjetit e se

toga debeloga sluge i neobinog naina na koji je obavljao svoje dunosti.
Mogao sam pretpostaviti da je taj debeljko ve umro, jer je ve i onda onako
pretjerano debeo bio izvrgnut kapi. Imali smo vremena, pa dakle nije bilo
pogreno ako potraimo tu kuu. Uzjahasmo dakle svoje konje i krenusmo u
onom smjeru koji nas je imao dovesti u traeni predio grada.
italac e se sjetiti da je Poljakova kua leala u gajevima palmi na jugu
grada. Premda je otad prolo mnogo vremena, ipak smo je lako pronali, ali
nismo se zaustavili pred malim vratacima, ve pred glavnom kapijom koja se
nalazila na protivnoj strani vrta. Ondje sjahasmo i ja zakucah. Potrajalo je dugo
prije nego to sam uo polagani korak koji se iznutra pribliavao vratima. U
vratima se nalazio mali otvor zatvoren poklopcem koji se sad otvori. Najprije
ugledasmo dugaak iljati nos, mnogo iljatiji nego to je bio prije, a iza toga
staro, blijedo i naborano lice. Tupe oi promatrale su nas kroz velike okrugle
naoari, a tanak i drhtavi glas upita:

to traite ovdje?
Prepoznao sam ga: bio je to na nekadanji gostoprimac, bivi turski oficir
podrijetlom iz Poljske. U ono vrijeme jo nije nosio naoari, a i inae je bio
veoma ostario. Vjerojatno me nije vie poznavao. Budui da je govorio arapski,

odvratih mu istim jezikom:

Stanuje li sam u toj kui?

Zato to eli znati? upita nepovjerljivo.

Jer bismo te htjeli zamoliti da smijemo svratiti k tebi.

Ja nemam mjesta za strane ljude.

Mi ne traimo stan badava, nego emo ti rado platiti.

Ja ne iznajmljujem. Osim toga vidim da imate i konje, a za konje

nema kod mene mjesta.

Ti ima veliko dvorite. Dio toga dvorita je natkriven pa tamo ima

mnogo vie mjesta, a ne samu za dva konja.

Psja krew - pasja krv! Pozna li moje dvorite? Onda ti pogotovu

ne mogu vjerovati. Gubite se odavde!
Htio je da zatvori otvor u vratima, ali mu to sprijeih rukom te sam ga
pokuao umiriti.

Ne budi nepovjerljiv. Mi smo poteni ljudi i imamo ti izruiti

pozdrave.

Pozdrave? A od koga?

Sjea li se da je neko kod tebe stanovao jedan perzijski princ s

dvije ene i slugama?

Sjeam se odgovori brzo. S njima je bio i neki efendija iz

Evrope sa svojim arapskim pratiocem.

Taj se efendija zvao Kara Ben Nemzi?

Jeste! Pozna li ga?

Poznam ga i imam ti isporuiti njegove pozdrave.

Dakle Kara Ben Nemzi jo ivi? Kod mene je bio samo kratko
vrijeme, ali sam ga zavolio. Reci mi gdje se sada nalazi i kako mu je.

Ne bi li bilo bolje da ti to reknem u tvom stanu?

Tako je! Uite! Otvorit u vam!

Mora da su se vrataca na protivnoj strani upotrebljavala ee nego ova
velika vea. Starac je morao napeti svu snagu svojih drhtavih ruku da okrene
klju u bravi, a onda se krila vratiju nisu htjela pomai, tako da smo ih mi
morali gurnuti izvana, Kad su se vrata otvorila, ugledasmo Poljaka upravo
onakvoga kao to je bio i nekada, u golemim papuama i dugakom iznoenom
kaftanu koji je odozdo bio sav otrcan. Uveli smo konje u dvorite, a zatim opet
zatvoriti vrata, zakljuah i predadoh mu klju.

Doite najprije u dvorite! pozva nas, a zatim poe struui

svojim tankim nogama po zemlji kroz vrt ispred nas, sve dok nismo stigli do
natkrivenoga dijela dvorita. Ondje privezasmo vrance. Zatim nas uvede u
predvorje iz kojega je vodilo poznato stepenite na prvi sprat. Ovdje je otvorio
vrata nadesno te uosmo u knjinicu koja je izgledala tano kao neko i imala
jednaki ureaj.
Pozvavi nas da zajedno s njime sjednemo na divan, pljesnu na
istonjaki nain rukama. Napeto sam ekao tko e se javiti na taj znak. Posve

sam jasno mogao u sebi predoiti onoga strano debelog Ganimeda koji je popio
gospodarevo vino, pa mu je umjesto njega ulio u bocu vode, kao da sam ga tek
juer posljednji put sreo.
Poljak je morao jo nekoliko puta pljesnuti rukama da bi se napokon,
poto sam i ja snano pljesnuo, otvorila vrata i na njima se pojavio... da, to je
bio on, ba on, ali jo mnogo deblji nego to je ivio u mom sjeanju. Obrazi su
mu se duboko objesili. Koa mu je ispod oiju stvarala krvavo crvene vreice, a
oi se gotovo uope vie nisu ni vidjele. Odozdo mu je lice zavravalo u
debelom podvoljku, sigurno tekom kao tusti boljoneski odojak, a odozgo u
fesu, toliko masnu da bismo iz njega kuhanjem sigurno mogli dobiti punu funtu
loja. Jedina odjea te ljudske bave sa slaninom sastojala se od razderanog
kaitana koji vie uope nije imao boje, ali je ipak sjao u svim moguim bojama.
Kroz tu tanku odjeu jasno su se razabirali golemi obrisi ruku i nogu, debelih
kao u slona. A njegovo tijelo! Ti bokovi! Najodrasliji mor bio je gladan
siromaak u omjeru s opsegom i likom toga turskog sluge. A onda njegove
noge! Papue u koje su bile zataknute bili su najljepi dunavski amci s
polupokrivenom palubom. Kod njega nije moglo biti ni govora o nekom
hodanju. Naprijed se mogao pomicati samo tako da je ukoeno gurao noge pred
sobom. Ve sada, kad nije uinio nita osim to je otvorio jedna ili dvoja vrata,
itavo mu se elo sjalo od znoja. Nije dakle udo da je njegov gospodar morao
osobno doi pred nas na vrata. Ipak je taj debeljko bio drag i dobar momak, jer
mu se lice upravo sjalo od pripravnosti da nas poslui kad je povjerljivo i
podlono upitao:

to eli efendijo? Pljesnuo si rukama. I opet, i opet! Kad e me

najzad pustiti na miru? Ali samo zapovijedaj! Rado u uiniti sve to nareuje.

Kave i duhana! glasio je odgovor njegovog gospodara. Vidi

da imam goste.

Kave? Alah o Alah! uzdahnu debeljko iskrenuvi oice.

to jadikuje? Pouri! Gostima se daje kava.

Da, daje im se efendijo, ja to tano znam. Nudi im se kava ... naime

... ako je ovjek ima.

Ta ti si tek prekjuer zatraio od mene est pijastera da kupi kave.

Jesam. Zaklinjem ti se svim prorocima i kalifima da sam kupio

kavu.

Gdje je onda?

Nema je vie.

Nema je vie? Pa ja zbog svojih oiju uope nisam pio kave.

O efendijo, ne ljuti se na mene! Ja sam neduan, jer upravo zbog

mojih oiju moram piti kavu da bi ih naotrio za slubu.

Ali kave za est pijastera za dva dana?

A koliko dobije za est pijastera? Kad poem da kupim kavu,

moram putem kui dva puta svratiti kavediji da se malo okrijepim, a na
povratku kui i opet dva puta. To stoji etiri pijastera, pa dakle za kupnju kave

preostaju samo dva pijastera. Koliko se dobiva za njih? Vidi i sam, efendijo, da
sam neduan.

Ali ja ipak moram svojim gostima ponuditi kavu.

Da, zaista im mora ponuditi. Daj mi dakle opet est pijastera, pa u

poi po nju.

Ako te poaljem, ti e se opet etiri puta svratiti kavanaru, pa e

se tek uveer vratiti da mi donese binal za dva pijastera. Ja sam upravo van
sebe i ne znam to da radim.
Budui da je to rekao napola sluzi, a napola meni, pokuah ga umiriti.

Nemoj se brinuti, efendijo. Mi smo se snabdjeli kavom za put, pa je

jo neto malo imamo. Nalazi se u bisagama. Moj e je pratilac donijeti.

Zahvaljujem ti, gospodine. Olakao si mi srce i spasio si me od

sramote da svojim gostima ne mogu ponuditi smee pie gostoljubivosti. Zato
e sa mnom popuiti najbolji duhan koji se moe dobiti ovdje u Bagdadu.
Donesi brzo ibuke!
Debeljko, komu je bila upravljena ova zapovijed, ponovo iskrenu oi i
turobno viknu:

ibuke? Alah, Alah! Duhan, o duhan!

Nemoj jaukati ve se pouri.

Molim te, efendijo, skupi cio svoj razbor! Zato da se urim kad se
urbom nee ba nita izmijeniti? U kui nema duhana.

Nema duhana? To nije mogue. Pa valjda se nije cio duhan

mogao potroiti. Ve puni tjedan dana nisam puio.

Ni ja nisam puio!

Onda reci to je! Moram svojim gostima ponuditi ibuke.

Da, zaista im mora ponuditi, efendijo. Molim te dakle za deset

pijastera da poem po duhan. Debeljko je pogledao svoga gospodara, a ovaj
opet nemono pogleda mene, tako da sam mu rekao:

Ne brini se za duhan, efendijo. Imam ga sa sobom. Tvoj sluga

kako se zapravo zove?

U ali ga nazivamo Kepek.

Neka dakle tvoj Kepek donese ibuke, a za to e vrijeme moj

pratilac donijeti kave i duhana.

Kako si dobrostiv, gospodaru! Samo uslijed tvoje prijaznosti mogu

ispuniti dunosti koje imam prema vama.
Halef je otiao, ali Kepek se nije ni maknuo. U neprilici je pomicao svoje
debele ruke amo tamo i objesio donju usnicu da se u punoj veliini mogao
razabrati posljednji zub koji mu je preostao od sva trideset i dva zuba.

to hoe jo? upita ga njegov gospodar.

Ti govori o ibucima, efendijo zastenje Kepek ali mi imamo

samo jo jednoga, iz kojega obojica puimo.

Onda idi i donesi tu lulu.

Razumije se da me je taj odnos izmeu gospodara i sluge veoma

zabavljao. Mora da su postojali temeljiti razlozi zbog kojih je gospodar

pokazivao tako veliki obzir prema sluzi. Sjeam se da mi je Poljak nekad rekao:
Moda u vam jednom ispripovjediti zato sam tako obziran prema tom
ovjeku. On mi je iskazao velike usluge."
Debeljko se dakle zvao Kepek. To je turska rije, a znai mekinje. To i
nije bilo loe. Postoje odreene ivotinje koje se hrane mekinjama da bi se
ugojile. Pri tome sam se sjetio rijei koju je njegov efendija onom prilikom
rekao: On sam pojede i popije gotovo sve, a ja dobivam samo ono to
preostane." Tako zaista nije bilo udo da je Poljak imao premalo onoga obilja u
kojemu se njegov sluga upravo guio.
Sad se vratio Halef s kavom i duhanom. Donio je i nae lule, ime smo
Poljaka spasili i posljednje neprilike, jer da nismo imali ibuke, morali bismo
sva trojica redom puiti iz njegovog ibuka.
Uto se vratio i Kepek, pa je daui od zasopljenosti donio gospodarovu
lulu. Izvrivi taj teki posao, odgegao se opet napolje, ali nije zatvorio vrata,
ve ih je samo prislonio. Bio sam uvjeren da je ostao vani pred njima da tedi
svoju snagu i da ne mora prolaziti dugaak put ako njegov gospodar opet
pljesne rukama. Ali to e biti s kavom? inilo se da je na kavu zaboravio,
premda je vreicu s naim kavinim zrnjem s mnogo ljubavi zavukao ispod
kaftana na prsa. Kad su ibuci bili napunjeni i pripaljeni, zapoe nekadanji
oficir:

Vi mi dakle donosite pozdrave perzijskoga princa koji se zvao

Hasan Ardir-mirza? To je bio veoma otmjen gospodin pa je moda pripadao
samoj ah-in-ahovoj obitelji.
Uto debeli Kepek proviri glavom kroz vrata i ree:

Da, sigurno je bio visokoga podrijetla, jer mi je, prije nego to je

otiao, dao kao baki tri zlatna tumana.
Uvukao je glavu, a njegov gospodar nastavi, a da ga uope nije ukorio:

Imam razloga da ni prema kojem Perzijancu ne budem gostoljubiv.

Ovome sam ipak otvorio svoju kuu, jer mi ga je doveo Kara Ben Nemzi kojega
sam zavolio im sam ga ugledao.
Kepek opet proviri kroz vrata i viknu:

I meni se veoma svidio, jer mi je dao kao baki dva zlatna tumana.
Ja sam se zaista onom prilikom mogao za Poljakovu gostoljubivost
oduiti njegovom sluzi napojnicom od esnaest maraka, jer je Hasan Adirmirza bio prema meni veoma velikoduan. Tusto lice ieznu opet iza vrata, a
starac nastavi;
Onaj Inglisi, koji je neprekidno govorio o iskapanjima bio je
neobian ovjek. A ipak je morao biti bogat, veoma bogat, jer sam kasnije uo
da je kupio svu prinevu dragocjenu imovinu.
Sad se ponovo pojavi Kepekovo lice i mi usmo radosnu potvrdu:

Da, bio je veoma bogat, jer mi je kao baki dao zlatnu englesku
liru, za koju sam dobio stotinu i dvadeset pijastera.


Sve skupa si kao baki primio tri stotine ezdeset pijastera? Ima li
ih jo? - upita njegov gospodar.

Nemam!

A gdje su ti?

Svi su potroeni, nema ih, otili su za burmut.

Psja krew! Toliko novaca za burmut!

Ne ljuti se, efendijo, i nemoj se uzalud uzrujavati! Izrauna li

koliko je vremena otada prolo sigurno e uvidjeti da sam neduan.
Nakon tih rijei Kepek ponovo povue glavu. Nagli Halef nije bio toliko
strpljiv da poeka dok mi se ne uini da je doao pravi as da reknem tko smo,
ve upita:

Jesi li ikad jo uo o onim ljudima koji su kod tebe stanovali?

O Perzijancima i o Inglisiju nisam uo nita, ali o onoj dvojici

jesam. Ja ivim veoma osamljen i rijetko izlazim iz ove kue. Naprotiv kad
Kepek odlazi da nakupuje namirnice, svraa u etiri kavane, o kojima je
maloas govorio. Ondje sjede ljudi i razgovaraju o udesima i djelima iz prolih
vremena, o velikim vojskovoama i drugim junacima. Pripovijeda se i o
dogaajima iz sadanjosti, pogotovu ako su se odigrali ovdje u blizini. Tako je
Kepek nekoliko puta uo govoriti o efendiji iz Almanje i njegovom arapskom
pratiocu koji su bili moji gosti. Ta su dva ovjeka neusporedivi lovci i
najglasovitiji ratnici itave Dezire. Oni napadaju i ubijaju lava, a sve se
plemena koja stanuju izmeu graninih planina i pustinje boje njihove hrabrosti,
njihove lukavtine i njihovih puaka. Kara Ben Nemzi posjeduje navodno dvije
uarane puke koje uope ne mora nabijati, i koje nikada ne promauju cilj. Ako
se oko njih mogla stvoriti takva legenda, onda on i njegov Halef, bez kojega ga
jo nije nitko vidio, moraju ipak biti izvanredni ljudi.
Za tih je rijei lice moga malog Halefa zasjalo od ushienja. Oi mu
zablistae a glas mu je bio pun radosti kad je upitao:

Halef? Zar se samo tako zove? Ne pozna li itavo njegovo ime?

Koliko se sjeam ime mu je Hadi Halef Omar.

O, nikako! To je samo poetak. Taj najglasovitiji ratnik meu svim

beduinskim plemenima zove se Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn
Hadi Davud al Gosara. Ni to nije jo izdaleka njegovo potpuno ime, jer bi ga
on pomou svojih nebrojenih predaka, prapredaka i djedovskih prapredaka
mogao toliko razvui da bi ono doseglo od zemlje do neba i od neba opet do
zemlje.
Stari je Poljak svakako poznavao miljenje Beduina da je onaj ovjek
vrijedan to vie potovanja to mu je dulje ime, te da svatko tko se eli istai
dodaje svom imenu toliko imena svojih predaka koliko ih poznaje ili ne
poznaje. Zato mu se to dugako ime to ga je Halef izrekao nije uinilo niim
osobitim, pa ree:

Htio bih znati je li istina da je taj Halef prvotno bio siromaan i

nepoznat ovjek, pa se svojom hrabrou uzdigao na poloaj eika Hadedina?


Istina je. Ja to mogu posvjedoiti potvrdi Halef. Bi li ti
prepoznao toga pobjednika svih dosadanjih junaka, kad bi opet doao k tebi?

Sumnjam da bih ga prepoznao, jer su moje stare oi postale veoma

mutne i slabe.

Ne bi li ga prepoznao ni po glasu?

To ne znam. Da bi mogao upamtiti glas nekog ovjeka, mora dugo

boraviti s njime. Hadi Halef Omar je naprotiv samo kratko vrijeme proveo kod
mene. Osim toga nije mi tom prilikom tako udario u oi da bi se njegov glas ili
njegov lik urezali u moja sjeanje.

Nije ti udario u oi? to to ujem? Dopusti mi da se silno zaudim!

Takav pobjedonosni junak kakav je taj neusporedivi eik Hadedina ipak
raspolae tako neistraivom dubinom sposobnosti da se uree u svaije sjeanje,
pa se njegovo lice ne moe ni najotrijim noem izrezati iz bogate slave njegove
prolosti i iz sjeanja ljudi koji mu se dive i silno ga potuju. Svi ratnici
neprijateljskih plemena i sve divlje zvijeri planina upamtile su njegovo lice i
bjee smjesta im ga ugledaju ili zauju njegov silan glas. A ti, kojemu je
iskazana velika ast da ga upozna u svojoj kui i da udie divote njegove
prednosti, ti si ga mogao zaboraviti? Tomu se zaista udm! Pogledaj ovoga
glasovitog Kara Ben Nemzi efendiju! I on e ti rei da slabost tvojega pamenja
ne moe dodue sjajne zrake moje uzvienosti nikada . ..
Uto Poljak prekinu Halefa. Malian koji se redovito razmetao hvalei sam
sebe, neoprezno je spomenuo moje ime. Poljak najprije napne ui, a onda mu
naglo upade u rije:

Ovaj Kara Ben Nemzi efendija ovdje, kae, jesam li te pravo

razumio?

Alah! nasmije se Halef napola u neprilici. To mi je zaista

izletjelo iz usta. Pogledaj ga samo! Ni njega nisi prepoznao.

Maalah! - To ste dakle vas obojica! Ti si Hadi Halef Omar, a ovo

je Kara Ben Nemzi!

Da, nas nitko ne moe zamijeniti ni s kojim drugim ovjekom.

Onda neka ste mi dobro doli! Velim vam da vam na raspolaganju

stoje sve prostorije moje kue i cijeli moj imutak dokle god to elite!
Skoio je na noge i pokazao iskrenu radost koja je bila to dirljivija to
nam na tadanji kratki boravak kod njega nije davao osnove da povjerujemo
kako je sauvao takvu naklonost prema nama. Pomislio sam da ovdje sigurno
postoji jo koji razlog to nam se toliko obradovao. Uostalom, nije on bio jedini
koji je pokazao toliku radost, jer su se sad irom otvorila vrata i Kepek dohrli k
nama koliko su mu god to doputale njegove goleme naslage sala. On mi prui
obje ruke i vikne svojim visokim masnim glasom:

Slava Alahu za tu veliku radost koju mi je danas udijelio! Kako

vidi, efendijo, nisam zaboravio ona dva zlatna tumana koja si mi dao. Oni su
dodue uli u obliku burmuta u moj nos, ali ipak nisu iezli jer su se odande
spustili u srce. Mi smo sve od onog vremena neprekidno eljeli da vas opet

vidimo kako bismo vas uputili u jednu stvar o kojoj uzalud razbijamo glavu.
Dakle je ipak postojao posebni razlog za tu radost kojom su nas doekali.
Odnos izmeu toga gospodara i sluge bio je tako srdaan da se ni ja nisam acao
da mu stisnem ruku, to se dodue s obzirom na opseg njegovih jastuka na
rukama nije dalo obaviti jednim stiskom, ve samo malo pomalo.

Da, tako je - suglasi se i Poljak. Moram te, efendijo, zamoliti za

savjet, jer osim tebe nemam nikoga kome bih se mogao povjeriti.

Budem li ti mogao dati savjet, rado u to uiniti. Zato sam upravo

ja taj ovjek?

Jer te smatram jedinim pravim ovjekom na koga se mogu obratiti.

Sve ono to se o tebi pripovijeda i to sam ja uo putem Kepeka dovodi me do
uvjerenja da se neu na tebe uzalud obratiti. Zbog toga sam sretan to ste doli,
jer e mi va dolazak povratiti mir mojega srca koji sam izgubio.

A meni e vratiti snagu zdrave probave koju sam takoer izgubio

doda Kepek, udesivi tuno lice. Moj je eludac nekad primao sve to
sam mu nudio, ali ve dulje vremena uskrauje mi slubu, tako da jedva mogu
silom toliko ugurati u njega koliko je prijeko potrebno da me za nudu odri na
ivotu. Uvjeren sam da u umrijeti polaganom smru od gladi, pa si ti efendijo
doao u Bagdad upravo da me spasi.
Mogao bih se glasno nasmijati toj gorkoj tualjci, ali sam pazio da ne
odam svoju potajnu veselost. Ni njegov gospodar nije ni trepnuo okom za tog
jadikovanja, ve mu naloi:

Moramo pokazati da su nam ti gosti dobro doli. Kepek, pouri,

potri, skoi i priredi dobro jelo. Ve je davno prolo vrijeme objeda.
Pouri, potri, skoi! Kakva li naloga za toga gorostasa! Nije se ni
pomakao da ma jednom zakorakne, ve je samo polako, kao u krajnjem
uenju, zakimao glavom, pogledavi pri tome svoga gospodara s oitim
predbacivanjem:

No, to jo stoji ovdje? upita ovaj. Zar zaista ne zna to

treba uiniti za tako dobrodole goste?

Da, to vrlo tano znam.

Onda se pouri i pripremi nam jelo!

O Alahu, o Muhamede! Ja treba da se pourim, a nikakva urba ne

moe nita promijeniti!

Na emu ne moe promijeniti?

Na potpunom pomanjkanju svake zalihe namirnica. Gdje nita ne

postoji tamo se nita ne moe ni skuhati.

Ali ti si jo prekjuer, kad si donio kavu i duhan, kupio i pola

brava.

Da, kupio sam ga.

I jedno pile?

Bio je to ak mladi pijetao, najbolji od sve peradi na trnici.

Donio si i rie, maslaca, rajica i mirodija?


Da, da, sve sam to donio prizna Kepek.

Onda ima svega da priredi dobro jelo.

O efendijo, ti se izvoljeva aliti. Sve to to si nabrojio, sve je to

ve pojedeno.

A tko je to mogao pojesti?

Ja!

Ti? Onda bi morao imati eludac kao kosed! Debeljko udesi

najbjednije lice i ree:

Efendijo, neka ti Alah oprosti to me usporeuje s takvom

morskom nemani! Zar nisi maloas uo to sam ti rekao? Efendija Kara Ben
Nemzi i eik Hadi Halef Omar su uli. Oni e mi posluiti kao svjedoci da vie
ne mogu gotovo nita jesti, jer je moj siromani eludac slab i tanak kao mjehur
od sapunice koji moe svakog asa pui.

Mada ima tako slab eludac, ti si sam pojeo pola brava i mladog
pijetla. Ono to sam ja od toga dobio to se uope ne moe raunati.

Alah! Ti baca moju duu u silnu tugu. Sve to sam uinio, uinio
sam od ljubavi i potovanja prema tebi. Brav je pred dva dana podnio smrt, tako
da je njegov miris poeo eznuti za sahranom. Zar sam ti dakle mogao dati da
jede od njega?

Zato si ga dakle kupio kad je smrdio?

Jer nisam bio kod kisaba dok jo nije smrdio.

Trebao si dakle uzeti svjee bravetine.

Svjee nije bilo. Sve meso koje je visjelo kod njega smrdjelo je.

Zato onda nisi otiao kojem drugom kisabu? Debeljko iskrene oi

od sauesnog zauenja, pljesnu rukama da je odjeknulo kao da je puklo veliko
jedro na glavnoj katarki i vikne:

Neka me Alah zatiti! Da poem drugom kisabu? Pogledaj me,

efendijo! Zar sam ja hrt da smatra kako mogu trati od jednog mesara do
drugoga? Zamisli samo da u biti odmah mrtav ako izgubim dah, a on mi se ne
vrati! Osim toga tano zna da nisam morao otii samo mesaru, ve i u druge
dkekine. Meso sam spekao i pojeo skupivi sve svoje samosvladavanje kako ti
ne bi bio prisiljen da na svom zdravlju iskua tuno djelovanje takvoga jela.
Umjesto da zato poanjem hvalu, moram sluati rijei ukora.
inilo se da je starca to predbacivanje dirnulo, jer je blago nastavio:

Manimo se dakle bravetine! Ali bar taj pijetao nije trebao tako brzo
nestati u tvom elucu.

Molim te ne govori o njemu! Tako je bilo zapisano u knjizi ivota.

On je zaklan istoga dana kao i brav. Oboje sam kupio istoga sata, zajedno ih
odnio kui, pa brava i pijetla spekao na tednjaku jednog kraj drugoga. Iz toga
slijedi da ih je zajedno valjalo i pojesti. Osim toga pijetao me je sigurno spasio
smrti. Kad je naime bravetina pola putem koji joj je bio preodreen, moj je
siromani eludac pao u stanje takve bijede da sam ve pomislio da u se
oprostiti od ove zemlje, i da sam jasno osjetio da mi je preodreeno da u se

zbog toga to sam pojeo to pokvareno meso sastati sa svojim precima. Onda
sam pomislio na tebe i na to to e biti s tobom, ako te ja, jedina potpora tvoga
ivota, budem morao ostaviti. Morao sam dakle svladati nevolju svoje probave,
a to sam mogao poluiti samo tako da sam pozvao natrag svoj eludac koji je
ve napola bio umro, zamamivi ga mladim pijetlom, da jo jednom pokua
ispuniti svoje zemaljske dunosti. Uspjelo mi je. Drugo nita ti ne mogu rei,
efendijo, a sad radi to god hoe.
Ovaj snaan dokaz poluio je svoju svrhu. inilo se da je starca dirnula
jedina potpora njegova ivota, jer je dobroduno mahnuo rukom i rekao:

Ne kanim te alostiti, pa povlaim svoje predbacivanje. To

meutim ne mijenja na poloaj. Moramo jesti, a nemamo nita za jelo.

O Alahu, o Alahu! Kakvih li kratkih misli i kojeg li nedostatka

potrebne prisutnosti duha! Poslua li dobar savjet koji mi upravo lebdi na
usnama svoj e naoj nevolji odmah biti kraj.

to mi dakle savjetuje?

Daj mi opet novaca, pa u poi da donesem sve to trebamo.

I nee se vratiti prije veeri?

Ta ja moram posjetiti svoje kavane da pripovijedam kako su k

nama doli neusporedivi efendija Kara Ben Nemzi i hrabri eik Hadi Halef
Omar. Morat u odgovoriti na stotinu pitanja, pa se nikako ne mogu prije mraka
vratiti kui.
Da je evropski sluga tako neto rekao svi bi ga smatrali ludim. Ali Kepek
je drao da ima pravo da nas pusti da gladujemo kako bi se on mogao proetati.
inilo se da njegov gospodar u svojoj bezgraninoj obzirnosti ne zna to da
kae, pa mi se dakle uini da je vrijeme da se umijeam.
Moj je mali Hadi ve odavno izgubio strpljivost. On ustane, prijateljski
potapa po ramenu toga vjeno nevinog krivca i upita ga:

Oprosti mi, prijatelju polovice brava i posve mladoga pijetla.

Moe li mi rei tko je gospodar ove kue?

Efendija kome sluim glasio je odgovor.

Lijepo, ti najgladniji meu svim kuharima svih zemalja na svijetu!

Ne smije dakle raditi ono to li se prohtije, ve ono to trai gostoprimstvo
tvoga gospodara, a ono trai od njega da njegovi gosti dobiju to prije neto za
jelo. Poeli li onda kasnije otii u kavane, moe to mirno uiniti. Ja ti nemam
to zapovijedati, ali ako ondje ... pripazi sad to ti kaem ... ako ondje spomene
ma i jednu rije o tome da se mi nalazimo u Bagdadu i gdje se nalazimo, onda
e sutra ujutro biti leina koju su itavu no postepeno ubijali.
Debeljko od prepasti uzmaknu nekoliko koraka, i to tako brzo kako od
njega nipoto ne bih oekivao. Problijedio je sve do podvoljka i promucao:

Leina koju su itavu no postepeno ubijali!

Tako je vrlo ozbiljno izjavi Halef.

Ali zato? Ali zato? Zato mrtva... zato ubijena ... zato
leina ...?


To u li objasniti. Mi imamo neprijatelje koji nas progone i koji nas
trae u Bagdadu. Pronau li nas, doi e do borbe. Nas dvojica emo dodue
pobijediti, ali kua u kojoj stanujemo morat e snositi posljedice. Njihove e
stanovnike polako muiti do smrti.

Muiti do smrti! Neka me Alah sauva od avola, od smrti

i od svih ljudi koji me ele ubiti. Ne pada mi ni na pamet da zaem u kavane
dokle god ste vi ovdje. Drat u jezik za zubima i nikome neu odati gdje se
nalazite. Najradije bih ostao kod kue, i ne bih uope izaao izvan granica naeg
posjeda.

To si mudro smislio. Spreman sam da ti olakam tvoju hrabru

povuenost, tako da sam poem u duane i da nakupujem to trebamo. Ti dotle
naloi vatru. Doi sa mnom u kuhinju!
Obojica izaoe a kad su nestali, Poljak me zabrinuto upita:

Hadi Halef. Omar je sigurno pretjerao. Zar zaista imate

neprijatelje koji vas progone?

Mi smo se doista sreli s nekim ljudima koji su prema nama tako

neprijateljski postupili da su outili na bi. Bili su to Perzijanci odgovorih
mu.

Ah, dakle opet Perzijanci!

Tako je! Oni upravo plamte od osvete, a budui da znadu da se

nalazimo u Bagdadu, oni e nas potraiti da pronau priliku i osvete nam se za
udarce to su ih dobili. Halef je malo pretjerao da tvoga slugu zaplai zbog
poznatih razloga. ini se da je taj Kepek prilino plaljiv.

Vara se, efendijo! On je bio onbai i to jedan od najvrednijih i

najhrabrijih podoficira. Kod te bih ti prilike htio rei da se ja zovem Dozorca, i
da su me iz vojske otpustili kao bembau. Kepek je sad star i lijen. Prije je bio
spretan, pokretan i vjeno raspoloen za tunjavu, a njegova silna debljina sad
kao da govori upravo protivno. Moda su i ta ljubav koja ga vee uza me i
briljivost kojom me neprekidno okruuje djelovale u tom pravcu da se sad ini
staloeniji nego to je bio prije. On me je vie puta izbavio usred neprijatelja, pa
mi je i inae iskazao razliite usluge zbog kojih imam obzira prema njegovim
slabostima. Uvjeren sam da bi i sada stavio na kocku svoj ivot za mene ako bi
to bilo potrebno. On mi je vjeran kao zlato, a ima i iskustva uz tednjak, tako da
ne moram drati kuhara. Jede dodue vanredno mnogo, pa mi daje samo
otpatke, ali za mene je i to dovoljno. to se pak tie njegove kave, on kuha dvije
vrsti, i to dobru i jaku kavu za sebe, a rijetku za mene, jer tvrdi da bi meni jaka
kava odvie zala u krv i da moji ivci ne bi to mogli... Psja krew! Ja govorim o
kavi i pri tom sam se sjetio da jo uvijek nemamo kave. To je zaista neobzirno
prema tebi, efendijo! Neka Kepek odmah donese kavu!
Bembaa je dva, tri, pet pa i deset puta pljesnuo rukama, ali debeljko nije
dolazio. Tek kad sam ja otvorio vrata i tako vrsto pljesnuo dlanovima da su me
zaboljeli, dovue se polako i nevoljko ree:

I opet! Tek to sam tome Hadi Halefu koji nita ne shvaa dao

upute kojima se samo smije umjesto da ih primi s dostojanstvom, opet moram

trati ovamo! to hoete?

Kavu! odgovori Dozorca.

Kavu? Kave nema, pa e je tek Hadi donijeti sa sobom. Budui da

on sam plaa sve to e donijeti, ja sam mu rekao da ne zaboravi kavu.
Pomislio sam da je debeljko zaboravio na kavu, pa ga podsjetih na to da
ju je sakrio na svojim prsima. On mi odgovori toliko hladnokrvno da me je to
zaista iznenadilo:

Da, ja sam spremio kavu u kaftan, efendijo, ali sam je opet izvadio
iz njega.

A gdje je ta kava sada?

Ja sam je sakrio i spremio.

Sigurno je eli sam popiti?

Tako je! Uvidjet e, o efendijo, da sam na to ovlaten. Znaj da je

za nekoliko dana moja id jaum u vilede, pa u pozvati nekoliko znanaca. Oni su
izvrsni poznavaoci kave, pa budui da sam vidio da ti ima bolju kavu nego to
je kupuje moj efendiju, ja u tvoju kavu sauvati za sveanost, a vama u
skuhati onu to e je donijeti Hadi. Samo se strpite. Nee dugo potrajati i on e
se vratiti.

Ali zato da ba tvoji posjetioci dobiju tu moju dobru kavu?

Efendijo, kako to samo moe pitati? Jedno je od najvanijih

propisa kurana da se gostima treba time iskazati ast da im se daje ono najbolje
to se ima.
Sad sam debelom onbaiju ipak morao pokazati strogo lice:

Upravo zato to poznam te propise veoma se udim to se ti

usuuje uzeti moju dobru kavu i meni umjesto nje ponuditi loiju! Smjesta e
skuhati moju kavu, jesi li uo, smjesta, i to onako jaku i dobru kako to trae
otmjena gospoda. Ja te uostalom opominjem pred Hadi Halefom. On je
navikao da ga veoma pomno dvore i ne doputa da ga itko zanemaruje. Osim
toga on voli jesti i piti to je bolje mogue, a tko se na to ne obazire, on mu brzo
umije uliti duno potovanje. uvaj se njegove srdbe! On je slobodan Ben
Arab, pa ako mu itko i najmanje povrijedi ast, smjesta uzvraa udarcima ili
ubodima noem.
Ovakav ukor nije debeljko vjerojatno ve odavno uo. On se sagnu i
ponizno odgovori.

Hvala ti, efendijo, to si me upozorio na ta opasna eikova svojstva.

Pa to je pravi divljak! Odmah u donijeti tvoju kavu, jer voda ve kuha, a ja sam
kavu ve stucao u durnel binu.

Ve? Ah, kava je dakle bila odreena za tebe i mi je nismo trebali

dobiti?

Prestani s predbacivanjima, efendijo! Budui da sam kavu htio

ponuditi svojim gostima, morao sam je najprije okuati da se uvjerim je li dobra.
Ti si me meutim pouio, pa sad znam kako se imam vladati. Miris te kave

ublait e tvoju srdbu i osvjeiti osjetljivost tvojeg njuha. Ve se urim!

Kepek zatopta nogama o pod kao da vozi dvokolicu, a zatim brzo izae.
Nasmijao sam se, ali tako da me nije mogao uti, a i njegov se gospodar nasmije
i ree:

Dobro znam da sam ga razmazio. Ja ga drim kao to se u Evropi

postupa sa psetancem, i to je drskiji to sam ja slabiji prema njemu. Sad si mu
ulio potrebno potovanje, pa budi siguran da e to ubrzo djelovati.
Dozorca je imao pravo: debeljko se vratio tako brzo da to nikako ne bih
mogao oekivati od njega. Postavi kavu na serir izmeu nas. Vidjelo se na
njemu da mu se voda skuplja u ustima, pa nam ree dok mu se u glasu osjeala
iskrena alost:

Evo vam kave! Velim vam da nisam okuao ni jedan gutljaj. Ja u

tu kavu i nadalje prireivati samo za vas, pa sve da mi njezin miomiris otme i
mir moje due. Ipak te molim, efendijo bude li Alah toliko milostiv da ti
prosvijetli misli, pa da doe na pomisao da bih i ja smio popiti alicu toga pia
nemoj oklijevati da mi to saopi.
Kad je Kepek iziao, posluismo se sami. Na Istoku se kava slui u
alicama a ne u veim posudama. Kepek je meutim donio ibrik pun kave. To
mi je bilo drago, jer mi ne bi bilo ugodno da me Kepek neprekidno smeta
dolaenjem i odlaenjem. Osim toga oekivao sam da e Poljak iskoristiti
okolnost to smo ostali sami, i da e mi rei ono na to me je pripremio.
Dulje smo vremena sjedili tako jedan kraj drugoga. Bembaa je uivao u
mom duhanu i mojoj kavi, ne govorei ni rijei. Samo je zamiljeno gledao
preda se. Naposljetku me upita:

Jesi li moda uo za Dul-i-Siras?

Dul i Siras? Jesam. Rue iz Sirasa su glasovite, ali priznajem da

mi se uzgoj rua u Rumeliji vie svia od onoga u Perziji.

Nisam to mislio. Ne govorim o uzgoju rua openito, a ni o ruama

iz Sirasa u mnoini, ve o jednoj rui u jednini, o jednoj posve odreenoj rui
koju s meni nepoznatoga razloga nazivaju Dul-i-Siras.

O takvoj rui nisam jo nikada uo.

To je velika teta.

Kako to da ti koji ve duge godine stanuje ovdje smatra da bih ja

morao znati neto to ti ne zna?

To mi pitanje kazuje da ne zna to se o tebi pripovijeda. Prema

opisima koji kolaju o tebi, efendiji Kara Ben Nemzi, ti sve moe i sve zna.

To je pravo istonjako pretjerivanje. Evropljani raspolau s vie

znanja od neukih Beduina.

Ti meutim uiva tako neobian glas da sam i ja sklon da

povjerujem tome da vrijedi vie od bilo koga drugoga. Je li eik Hadi Halef
Omar tvoj prijatelj?

Jeste, on je moj prijatelj.

Onda je Hadi Halef Omar upuen u sve to se odnosi na vae

sadanje putovanje?

Jeste. Pred njim nemam tajni.

Onda neu sada govoriti, ve tek kada se on vrati. Dotle se moemo

razgovarati tvojim materinjim jezikom. Jo od onog vaeg prijatnog posjeta zna
da ga razumijem.
Vrlo sam rado prihvatio taj prijedlog, ali nismo dugo razgovarali, jer je
Halef uao u sobu i javio:

Donio sam sve to sam mogao nabaviti u blizini. Toga je dovoljno

da vie dana ivimo, ako taj debeli otac prodrljivosti ne bude nou opet
progutao sve da bi se od ljubavi prema svom gospodaru spasio od smrti. Sad
moram pitati tko e kuhati i pei?

Kepek odgovori bembaa.

Alah! Pozna li njegovu kuhinju? Kad si posljednji puta bio ondje?

Nisam bio ve nekoliko godina. To je neprijeporno Kepekovo

carstvo, pa mi ne doputa da ni naas zaem u njega.

To sam i mislio! Zato se tako razbjesnio kad sam mu govorio o

istoi ivota i o prijatnom izgledu jela. Uostalom odgovorio sam mu kako
treba. Od prepasti je odmah sjeo na zemlju, te je zatutnjilo tako da sam
povjerovao da je zemlja pukla.

A onda? zabrinuto upita stari. to sad radi?

Ne brini za njega! Jo sjedi vrsto i ne moe zbog svoje neljudske

teine ustati dok mu ja ne pomognem. Ostavi ga da sjedi dok se ne vratim. U
prvom te redu moram pitati smijem li iskreno govoriti.

Smije.

Onda ti moram rei da nema ni pojma kako je dosada za tebe

kuhao i pekao. Kad bi bio prisiljen da progutam i jedan jedini zalogaj iz tuste
ruke toga dida el vasaha, tijelo bi mi se izvrnulo kao vreica za novce.
Bojao sam se da e se na gostoprimac uvrijediti, pa sam Halefu dao
kradomice znak da bude umjereniji. On je meutim nesmetano nastavio:

Moj sidi mi domahuje da utim. Ali ako elimo kod tebe ita
pojesti, onda moram govoriti da te upozorim na to kako u ja, dokle god se
nalazimo ovdje, biti jedini hukumi el matbah. Ne elim opisivati tu kuhinju, jer
za to ne bih naao rijei, ali posue kakvo je to posue?! U kutu stoji limena
posuda s vodom u kojoj tvoj kuhar pere lice i ruke, a onda iz nje grabi za
kuhanje. Na dnu posude lei mulj nekoliko prsta debeo. Ja sam mu tu vodu, kad
je od prepasti sjeo na zemlju, izlio na glavu.

To nisi smio uiniti! upadne mu bembaa u rije. Ako Kepek

od toga oboli... i...

Nemoj se toliko brinuti za njega! prekinu ga Halef. Ta ga je

kupelj osvijestila i bila mu je korisna. Zatim sam ugledao jednu tandaru. U njoj
se nalazila gusta mast s tragovima prstiju u njoj, a kad sam ga upitao emu slui,
ree mi da odavde vadi mast da bi premazao svoje papue. U toj istoj tandari
kuha onda meso i varivo. Ja sam iz nje izvadio mast i premazao mu je po licu.

Na zdravlje! O eie Hadi Halefe, ako si to uinio, onda e Kepek

...

Ne brini nita, efendijo! upadne mu Halef u rije. Nije mu

nimalo nakodilo. On je to oblizao i inilo se da mu dobro prija. Dok se time
bavio, ja sam se dalje ogledao po kuhinji i otkrio bakrenu miklaju u kojoj pee
meso. Upravo je u njoj bio pripremio marham da pomou nje istjera stjenice
koje stanuju u njegovoj postelji. I tu sam mu mast namazao na prvu mast na
licu. Zatim...

Stoj! prekinuh ga ja. Ne elim vie nita uti. Sad e jo

jednom otii od kue i kupiti sve posue to ga treba i pokloniti ga debeljku.
Nadam se da e time ponovo stei njegovu naklonost.

Ja se dakle smijem smatrati vladarom, kuhinje?

Poljak je zatresao glavom i tako mu po tamonjem obiaju dao znak da je
s time sporazuman. Mali eik izae. Dozorca se nalazio u najveoj neprilici pa
se trudio da isprikama oslabi dojam to ga je Halefov izvjetaj morao izazvati u
meni. Pomogao sam mu u tome, pogotovu to je glavni uzrok tog loeg
gospodarenja oito leao u njegovom siromatvu. Razgovarali smo o njegovoj
domovini koju kao da je jo vrlo volio. Upitao me kanim li danas jo izai, a
kad sam mu rekao da ne kanim, proetali smo se vrtom. Pri tome sam se uvjerio
da su nai konji dobro opskrbljeni. Kad smo se vratili u kuu i prolazili kraj
kuhinjskih vrata, zastasmo naas da prislukujemo. uli smo zveckanje lonaca i
debeljkov glas:

Nemoj dopustiti salsi da se prelije preko lonca, potovani eie

Hadedina, jer je teta za svaku izgubljenu kap. Vidim da si ti pravi ai nad
aijama, pa se kao sultan radujem tvom jelu.
Bembaa se nasmjehne, a ja sam bio zadovoljan zbog lijepe sloge koja je
oito opet vladala meu njima. Nismo dugo sjedili u sobi kad se u nju dokotura
Kepek i upita svoga gospodara:

Efendijo! Objed e uskoro biti gotov pa eik tvrdi da sam mu ja u

kuhinji samo na putu. Smijem li sjesti ovamo, kao to to smijem uvijek kad
nemamo drugoga posla?
Starac me upitno pogleda. Zaista sam mogao zamisliti da ta dva
osamljena ovjeka vrlo esto sjede jedan uz drugoga, jer su jedan bili upueni
na drugoga, pa stoga nisam htio da zbog nas prave iznimke. Zato sam odgovorio
onbai koji je sad izgledao mnogo ie nego maloas:

Samo sjedi! Nemamo nita protiv toga. Kepek sjede suelice nama,
ali kako! Najprije se okrenuo prema zidu i podboio se o njega rukama, a zatim
je pustio da mu tijelo polako klizne dolje. Pri tome se nije sagnuo, ve je putao
da mu tijelo u ukoenom stavu klizi tako da su mu se noge okliznule od jastuka
prislonjenih o zid. U trenutku kad se zbog svoje teine nije vie mogao uzdrati
brzo se i snanim pokretom prebaci u stranu, pa tako sjede na jastuk estoko
tresnuvi o njega. Prizor to mi ga je pruio potaknuo me je na smijeh pa sam ga
jedva obuzdao. Trbuh mu je leao na stegnima poput krupnoga balona i

napinjao mu kaftan. Od napora mu se lice jarko zacrvenilo i sav je soptao. Pri

tome se uzalud trudio da potkoljenice pokrije prekratkim skutovima svoga
kaftana. Kad je opet smogao zraka, duboko i olakano odahnu pa izjavi:

Tako! Sad neu vie ustati dok se ne najedem.

Jesi li gladan? upita njegov gospodar.

Samo gladan? O Alahu! To je mnogo, mnogovie od gladi.

Efendijo, kad ovjek gleda toga eika Hadedina od velikog plemena Samara
kako tako marljivo i isto radi po kuhinji, u ustima ti se skupljaju sve mogue
sline s neba i zemlje. Taj se razumije u stvar, da, taj se razumije u to! Htio bih
ga bez prekida promatrati kako kuha i bez prekida jesti stvari to ih pripremi.
Kepek mljacnu jezikom, udesi najsretnije lice i nastavi:

Uostalom, eik i nije tako zao kao to sam to mislio. Isprva je

prema meni bio veoma veoma zao, a zatim je pokazao lonarske divote i rekao
mi da e mi sve to pokloniti, ime se srdba mojega srca pretvorila u ugodnu
tronutost. Zatim je donio vode, pripalio vatru i postavio meso i varivo na pravo
mjesto. Kad je tako svrio posao oko tednjaka, ponovo je donio vode, uzeo
sapun to ga je takoer donio sa sobom, pa se posvetio temeljitom ienju moje
linosti, ime je stekao moju punu naklonost. Zatim mi je pomogao da ustanem
i iskazao mi ast, naloivi mi da neprekidno mijeam licom riu kako ne bi
pregorjela. Za vrijeme toga posla nae su se due sve vie pribliavale jedna
drugoj. Opazio sam u dubini svoje unutranjosti da sam ga zavolio, a kad mi je
dopustio da okuam prvi lijepo peeni komadi mesa, nisam mogao drukije
ve sam ga morao zagrliti, a on me je na to uljudno zamolio da odem ovamo k
vama, te da mirno i pun zadovoljstva poekam uitak koji me oekuje.
Dok je to govorio na Kepeku se jasno dalo vidjeti unutranje
zadovoljstvo. Prijaznost mu se jo i pojaala kad je Halef nogom otvorio vrata i
uao u sobu. Ruke su mu bile pune jela. Poto je to odloio i jo nekoliko puta
odlazio u kuhinju i natrag, pokrio je cio serir i sav pod proizvodima svoje
djelatnosti. Pred debeljkom se sad uzdizalo tako golemo brdo rie i mesa da sam
bio uvjeren da to nee moi pojesti cijelog dananjeg i sutranjeg dana.
Nisam meutim, morao dugo ekati, pa je brijeg iezao i Kepek je poeo
eznutljivo gledati prema nama ne bi li i od nas mogao neto dobiti. Mi smo mu
tu elju tako obilno ispunili da sam se najzad poplaio za njega a i on je sam
morao uvidjeti da se i najvea rupa jednom ipak mora napuniti. Pogladio se
rukama po onom dijelu svoga tijela koji sam maloas usporedio s balonom i
rekao, uzdahnuvi:

Sad prestanite, jer vie ne mogu! Oh kako sam nesretan to sam sit
i to mi je eludac tako malen! Zato ovjeku prija jelo i onda kad vie ne moe
jesti? Ipak se nadam da e vrsni eik Hadedina danas jo jednom poi u grad i
potraiti mesara, jer bi se lako moglo dogoditi da se sutra kod njega vie ne
nae nita dobro za jelo.
Mnogo zadovoljniji od toga nezasitog ovjeka bio je Halef, jer smo mu
svi priznali njegovu umjetnost tako to smo sve do kraja pojeli. Zatim nas je

utjeio, a pogotovu Kepeka, rekavi da ne mora otii mesaru, jer mu je ostavio

narudbu za meso koje e nam u sumrak donijeti tekli.
Meso je zaista stiglo u naznaeno vrijeme. Nisam znao hou li i ja moi
pojesti neto od njega. Za danas sam bio do grla sit, a sutra... sutra smo kanili
otii, osim ako budu vijesti to nam ih je elio kazati bembaa, moda takve da
nam dadu povoda da produimo svoj boravak.
Nakon kratkog sumraka spustila se no, a vruina koja je vladala u toku
dana pretvorila se u tako teku sparinu da smo uzeli lule i duhan i popeli se na
krov.Nismo dugo sjedili gore kad se i onbai sopui uspne za nama i sjede uz
Halefovu pomo na jastuke to smo ih za njega pripremili. Njegov gospodar i
on naizmjence su u kratkim stankama puili na svoj jedini ibuk.
Nebo je neposredno nakon mladoga mjeseca sjalo u punom sjaju.
Veernji povjetarac njihao je palmino lie, pa je samo tihi apat tih listova
prekidao tiinu koja je vladala u tom zabaenom predjelu grada. Bilo je to pravo
raspoloenje iz bajke.
Narod smatra da su se u Bagdadu odigrale gotovo sve one pripovijesti,
koje su pod naslovom Auf leila va leila" nale milijune i milijune slualana i
italaca. Izvor se tih bajki vrlo vjerojatno nalazi u Hesar efsane, zbirci
Perzijanca Rastija. One imaju za prouavanje Istoka veoma veliku vrijednost,
iako se ta knjiga ne moe dati u svaije ruke. Bajke su nenadmaive ako se radi
o tome da upoznamo ivot, obiaje i nazore, nain miljenja i osjeaje Istoka.
Nigdje se tako vjerno ne prikazuje neobuzdana hrabrost i plemenito vitetvo
Istonjaka, njegov pustolovni duh, ar njegove mrnje i njegove ljubavi,
pohlepa njegovih slubenika, lukavost takozvanog slabog spola, divota
bogatstva i golotinja siromatva, kao upravo u tim pripovijestima pomou kojih
se jednako lijepa kao i smiona eherazada borila s kraljem Seherbanom za svoj
ivot. Jesu li sjeanja iz tih noi to ih je ona provela bdei sada aputala kroz
tiho lelujanje jorgovanova lia?
Ako je tome bilo tako, onda ja nisam pravo osjeao taj ar, jer su mi se
misli bavile ovjekom uza me, iji je ivot takoer bio neobian i za kojega sam
slutio da ga titi teret koji mora nositi jo i sada u starosti. to ga je potjeralo iz
domovine i to mu ni sad nije doputalo da se vrati onamo? Zato se zakopao
ovdje u dubokoj samoi?

Efendijo, govori li poljski?

Gotovo sam se preplaio kad je to pitanje najednom odjeknulo tako
iznenada i neoekivano u dubokoj tiini.

Ne govorim!

Ali pozna li poljsku povijest?

Poznam.

Povijestte nesretne zemlje i njezinih nesretnih stanovnika! Ja

spadam meu te saaljenja vrijedne ljude.

Molim te, ne govori tako! U takvom se smislu nikada ne treba i ne

smije saaljevati neki ovjek. Sauee je pohvalno samo u odreenim

prilikama, a u svim drugima vrijea onoga na koga se odnosi. Postoji jedna vrst
nesree koju ovjek mora podnijeti s plemenitom samosvijeu. Sauee je u
tom sluaju jednako ponienju. Ja uope imam drugo miljenje o openitom
pojmu nesrea nego to ga imaju drugi. Za mene rijetko postoji povod da se s
pravom primijeni rije nesrea.

Onda si ti sretan? Ili zar moda smatra da se rijetko moe

primijeniti i rije srea?

Ne mislim. Bar to se tie openitoga pojma srea koji je jednak

pojmu sretnoga sluaja.
Poljak zauti kao da razmilja, a onda nastavi:

uj me dakle, efendijo! Ne treba znati tko sam i to sam bio. Ja to

gotovo vie ni sam ne znam, ili bar ne volim na to misliti. Potjeem iz starog
bogatog plemikog roda. Odrekao sam se svoga imena da se osiguram od
progona pa sam uzeo ime Dozorca, jer odvie volim svoju domovinu a da bih
sebi elio nadjeti ime koje nije poljsko. Nae prilike, moj odgoj i jo mnogo ta
ne spada ovamo. Htio bih samo spomenuti da su me izuili za oficira te da sam
smatrao da je jedini cilj mojega ivota da oslobodim svoju domovinu ispod
tuega jarma. Bio sam u Parizu da sa svojim sumiljenicima pripremim ustanak
svoga naroda. Mieroslovski me je nazivao prijateljem. Poslali su me u
Njemaku, a odanle sam otiao u Rusiju, sudjelovao sam u neuspjelom napadaju
na Poznanj, u pokuaju kod Sjedleca, a u Krakovu sam bio blizu diktatoru
Tyssowskome. U Galiciji su se skupili nai ljudi pod Jakobom Szelom. Unijeli
su poar, pljaku i umorstvo u dvorove plemia koji su nam bili saveznici.
Upravo smo plivali u krvi. Posvuda poraeni, odrekli smo se svake nade. Kamo
da poem? Svagdje su me progonili. U Pruskoj, u Austriji i u Rusiji prijetio mi
je krvnik. Moja je smrtna kazna bila izreena, a potjernice su me progonile
posvuda. Sav moj posjed bio je zaplijenjen. Uzeo sam prosjaku torbu i probio
se u Tursku, gdje su me pod sadanjim mojim imenom primili u vojsku. Morao
sam sebi izgraditi novu budunost, pa sam preao na islam. Ovaj moj prijelaz
bio je nagraen viim vojnikim inom. To je bilo i onako sve to sam elio.

Onda se danas udi da ti je ivot promaen? Iskreno mi reci jesi li

elio samo slobodu svome narodu ili si pomiljao i na to da bi, ako ustanak
uspije, mogao dobiti kakav istaknuti poloaj?

Oboje.

To je zaista bio otrovan plod. Nije udo da si zbog njega propao.

Dopusti mi da ti pripovijedam dalje. Imao sam uspjeha ne samo

kao oficir ve i kao ovjek. ivio sam u Bejrutu ija je posada spadala u
arabistan ordisi. Ondje sam upoznao nekog perzijskog trgovca kome sam se
svidio. Danomice sam zalazio u njegovu kuu u kojoj prema iranskim obiajima
nisu zakoni harema bili tako strogi kao to su to bili kod sunita. Taj je trgovac
imao jedinicu ker koja je prema istonjakom nainu izraavanja bila lijepa
poput jutarnje zore, a pomnije odgojena od sunitskih haremskih keri. Zavoljeli
smo se i njezin mi ju je otac dao za enu. Nisam trebao poaliti taj izbor. Moja

je prolost sa svim njezinim eljama bila zavrena, pa sam ivio samo za svoju
obitelj i svoju vojniku karijeru. Moj mi je brak pruao sreu koja je iz dana u
dan bivala sve vea, a jo je i vie porasla kad mi se najprije rodio sin, a godinu
dana kasnije i kerka. Godinu dana nakon roenja drugoga djeteta premjestili su
me u Damask, kamo se nakon nekoliko tjedana preselio i otac moje ene,
budui da su on i njegova supruga drali da ne mogu ivjeti bez svoga djeteta.
To je bilo poetkom 1860, one godine koja je za Damask bila tako kobna.
Pozna li alosnu povijest te godine?

Poznam!

Onda ti ne moram o tome opirno pripovijedati. Imena koja sam

nadjenuo svojoj djeci neka ti kau kako sam bio sretan. Moj se sin zvao lkbal, a
moja ker Sefa. I moja ena imala je znaajno ime, naime Almas, jer je za mene
bila zaista dragi kamen.

Kako se zvao njezin otac?

Zvao se mirza Sibil ili Sibil-aga.

Sibil znai u perzijskom jeziku brkovi. Je li to ime bilo naslijeeno

ili ga je moda on uzeo zbog svojih brkova?

To ne znam, ali moj je tast zaista imao tako guste brkove, kakve ni
na kom drugom nisam vidio. Zato me pita za njegovo ime?

Nemam nekog posebnog razloga za to. Pitanje mi je

nenamjeravano izmaklo, moda samo zbog toga to si spomenuo sva imena, a
njegovo nisi.

Ne volim spominjati nijedno od tih imena, jer me ona podsjeaju na

izgubljenu sreu koja se nikad vie nee vratiti.

Nitko se ne mora odrei onoga to ti naziva sreom.

To vjerojatno ne moe razumjeti. ovjek mora biti otac da bi

saosjeao sa mnom. Oinska i majinska ljubav su neto posve drugo od ope
ljubavi prema ljudima koja se od svih nas oekuje. Ima li djece, efendijo?

Nemam!

Onda me moe samo upola shvatiti. Zar bi se ti ikada u svom

ivotu mogao osjetiti sretnim, kad bi ti netko ubio enu? A meni ne samo to su
ubili enu ve i djecu, te tasta i punicu!
Kad je Halef to uo, viknu:

Alah prokleo te ubojice! Kad bi netko ubio moju Hanu, najdivniju

meu svim djevicama, enama, majkama, tetkama i bratuedima, i moga
dragoga sina Karu, u ijim oima svjetluca ponos i hrabrost, onda bi zauvijek
nestalo sree iz moga ivota, pa ne bih naao mira dok one nemani koje su to
djelo poinile ne bih poslao k najopakijim avolima u najdublji pakao!

Da, ti me oito bolje shvaa od tvoga prijatelja Kara Ben Nemzija,

jer ima sina. I ja sam se sav zaario od osvete. Naalost nisam poznavao
ubojicu, a sav moj trud da ga otkrijem bio je uzaludan.

Pripovijedaj mi kako se dogodila ta nesrea! pozvah ga. To e ti

olakati srce.


Nee mi olakati, nego e mi ono postati jo tee - odvrati Dozorca.
ovjeka uvijek boli kad prekapa po ranama koje nee da zarastu. Ja sam ve u
Bejrutu upoznao smrtno neprijateljstvo koje vlada izmeu muslimanskih Druza
i kranskih Maromita s Libanona i koje vjerojatno nikad nee ugasiti. Budui
da ti pozna tamonje prilike, ne moram ti nita tumaiti. Druzi i Maromiti
stanuju na planinama Libanona i oba naroda govore arapski. Maromiti su jedna
sekta katolika, iako se njihova vjera prilino odvaja od propisa rimske crkve, a
Druzi su muslimani, ali imaju i neki svoj tajni nauk, pa se govori da su odani jo
staroj sirijskoj vjeri. Nekada su Druzi i Maromiti bili saveznici u borbi protiv
Turaka, Planinski narodi se uvijek najdulje opiru pobjednicima. Da bi se taj
sklad razorio, posijano je izmeu njih neprijateljstvo koje je donijelo ploda.
Posljedice su bile krvava i nepotedna klanja do kojih je dolo godine 1842. i
1815.
Kad su Turci izgubili kninski rat, muslimani su stali mrziti krane, to je
najjae dolo do izraaja na Libanonu. Cijelom zemljom proao je val
ogorenja, a prvi njegov znak bilo je umorstvo engleskog i francuskog konzula
u Didi. Na Libanonu su se Druzi podigli da unite krane. I jedna i druga
strana podjednako su grijeile. Ako si pravedan mora priznati da su Maromiti u
moralnom pogledu stajali duboko ispod Druza i da su im esto dali povoda za
osvetu. Druzi su opet sa svoje strane bili krajnje okrutni i krvoedni.
Najkrvavije bitke odvijale su se u Hasbeji na zapadnom obronku Hermona, te u
gradu Raaj koji lei sjeverno odande. Ondje su poginule tisue i tisue
Maromita.
Borba se prenijela i u Damask, pa su se evropski konzuli sastali kod pae
da od njega zatrae zatitu za Evropljane u tom gradu. Paa ih je umirio, ali je iz
predgraa Selekije skupio oko tisuu ljudi, veinom Turkmena i Kurda koji su
prividno imali zatiavati Evropljane, ali su zapravo bili odreeni za to da ih
pobiju. 9. srpnja dolo je do klanja. Pri tome je zaglavilo vie od pet tisua ljudi,
a vie od tisuu ena je nestalo. Sad su se umijeale evropske vlade, pa je
Visoka porta opozvala Ahmet-pau, uzronika i zatitnika krvoprolia, i umjesto
njega postavila Fuad-pau sa svjeim etama koji je imao ponovo uspostaviti
mir. Krivci su pozvani na odgovornost, ali nipoto pravi krivci. Ahmet-paa je
uz velike poasti izaao iz Damaska, pa su ga u Smirni doekali topovskim
hicima i slavljenjem. Zapadnim silama to nije bilo pravo. Ustrajali su na istrazi
pa je Ahmet-paa doveden natrag u Damask i ondje ustrijeljen. Ustrijeljeno je i
nekoliko drugih zapovjednika gradova, u kojima je dolo do krvoprolia. Povrh
toga objeeno je oko ezdeset stanovnika koji su navodno pljakali, te
ustrijeljeno vie od stotinu vojnika i oficira, meu kojima sam se nalazio i ja.

Ali ti jo ivi?

Oito ivim. I jedno i drugo je tano, premda se ini da se to dvoje

protuslovi. To to jo ivim zahvaljujem svojem onbaiju, pa mu taj spas nikada
neu zaboraviti.

Zaista postajem radoznao, bembao! Sve to si mi dosad

pripovijedao ja ve znam, ali sad oekujem da e mi rei neto to e potpuno

zaokupiti nau panju.

Moe zamisliti da mi je bilo strano kad su me prisilili da dadem

pucati na nevine Evropljane. Ipak bio sam oficir i morao sam sluati. Na sreu
je moja eta bila prikljuena jedinicama koje su morale uvati tvravicu, pa tako
nisam morao biti okrutan prema Evropljanima, nekadanjim srodnicima svojega
naroda. Tri dana i tri noi ostao sam kraj tvravice, a da za to vrijeme nisam
vidio ni svoju djecu, ni svoje ene ni njezine roditelje. Kad su me onda
zamijenili za pola dana, naao sam svoju kuu spaljenu do temelja i uo da
razjareni muslimani nisu ubijali samo Evropljane ve i iite. Moj je tast bio iit,
Perzijanac. To je znala cijela ona etvrt grada u kojoj smo stanovali. Isto tako je
bilo ope poznato da je on bogat, a to je bilo dovoljno da pljakae navede na to
da napadnu nau kuu.

Moe zamisliti to sam osjeao. Poeo sam kao luak prekapati po

ruevinama kue. Kepek mi je pri tome pomagao, ali ruevine su se jo puile,
pa smo se morali povui pred vruinom. Stali smo obilaziti susjede i traiti
obavijesti. Upravo te vijesti su moju alost pretvorile u bijes. Moju sreu nisu
umorili sunitski fanatici, ve eta Perzijanaca pod vodstvom nekog zemljaka
mojega tasta koji mu je bio neprijatelj. Taj je ovjek ubio mojega tasta i cijelu
moju obitelj, opljakao ih, a onda zapalio moju kuu. Otad onda mrzim sve to
je perzijsko, a kasniji dogaaji samo su jo poveali tu mrnju.
Upravo sam izgubio glavu od gnjeva i odluio da u potraiti zloince. U
onom opem kaosu uope nije bilo mogue da se na njih namjerim drukije
osim sluajno. Svo Kepekovo nagovaranje nije uspjelo da me odvrati od moje
namjere. Na je dopust istekao pa smo se morali vratiti u puk i Kepek me je
upozorio na posljedice koje me ekaju ako prekoraim dobiveni dopust. Na te se
opomene nisam obazirao. Nije mi bilo na kraj pameti da prekinem svoja
istraivanja, ali sam bar njega poslao natrag i zapovjedio mu da me ispria kod
pukovnika i da ga zamoli neka mi produi dopust. Onako uzbuen nisam ni
pomislio da mi je taj oficir nesklon, jer sam svojim marom rano postigao
majorski in koji on u mojim godinama nije uspio postii. Osim toga postojali
su izgledi da ja i ubudue brzo napredujem, pa mi je stoga zavidio. Kad sam se
nakon uzaludnog traenja koje je potrajalo jo dva dana, na smrt umoran i
klonuloga duha vratio k njemu, dao me je uhapsiti i zatvoriti. Izveli su me pred
ratni sud gdje sam doznao da sam samo navodno traio svoje roake i njihovoga
ubojicu, te da sam se time posluio samo kao isprikom da uljepam svoju
odsutnost. Tvrdili su da je istina jedino to da sam se istakao ubijajui i
pljakajui Evropljane. ak sam bio suoen s ljudima koji su to posvjedoili, a
ti su ljudi bili... Perzijanci, perzijske sluge koje je moj tast istjerao iz svoje
trgovine, jer su ga prevarili.

To sve mogu dobro razumjeti. Fuad-paa traio je krivce, a budui

da je prave zaetnike krvoprolia morao zbog odreenih razloga tedjeti, elio
je obijediti bilo koga, pa su ti nesretnici morali onda okajati ono to nisu

skrivili.

Pravo si mislio. Sa mnom su ubrzo svrili i osudili me na smrt. Ja

sam uostalom svojim vladanjem na sudu znatno olakao tu osudu. Umjesto da
se mirno branim, ja sam onako napo lud vrijeao suce koji su i onako bili
raspoloeni protiv mene, tako da se nije dalo ni zamisliti da bi me potedjeli.
Ve u sumrak istoga dana izveli su me s ostalim osuenicima da me ustrijele.
Strijeljanje su imali obaviti vojnici moje vlastite ete, a meu njima moj onbai
Kepek. Kad su osuenicima bile vezane oi,
Kepek je priao k meni. Veui mi maramu oko oiju, tiho mi ree: Kad
puknemo, padni i ostani leati nepomian! Dogovorili smo se da nitko nee
nianiti u tebe a s time je sporazuman i asker hekimi. Moram spomenuti da su
mi svi moji podreeni bili skloni, jer sam uvijek bio toliko obziran prema njima
koliko mi je to samo doputala moja dunost. Lijenik je bio Grk, pa sam se
esto druio s njime i on mi je bio prijatelj. Kad su odjeknuli hici, bacio sam se
natrake, pomno pazei da ne maknem ni prstom. Ispaljeno je jo nekoliko salvi,
a onda sam opazio da lijenik pregledava ustrijeljene da se uvjeri jesu li zaista
mrtvi. Kad je doao k meni, osjetih kako mi njegove ruke opipavaju prsa. Nije
nita rekao, ve je poao dalje. Nakon nekog vremena zauh lupu lopata i
motika. Mora da se u meuvremenu ve smrailo. Zatim me odvukoe malo
dalje i skinue mi povez s oiju. Posvuda oko mene vladala je tama, ali ja sam
po glasu prepoznao onbaija koji se nagnuo nada me i rekao mi:
Doi, gospodaru, moramo odmah otii, pobjei iz Damaska."
Skoio sam na noge i upitao ga, poavi za njim:
Zar e zbog mene dezertirati?"
Hou, jer te volim."
Otkako sam izgubio sve moje, smrt mi je bila posve ravnoduna, ali
pomisao na njihovog ubojicu dala mi je snage da ostanem na ivotu. Htio sam
mu se osvetiti, ali ti moram na alost priznati da sam ga uzalud traio. Ne elim
te zamarati dugakom pripovijeu, nego u najprije spomenuti samo to da je
Kepek vjerno ustrajao uza me pa i u najbjednijim prilikama. Na imutak
sastojao se od ono neto malo plae to ju je on utedio. Prosjaei smo stigli u
Stambul i jo dalje. Sretna okolnost navela nas je da se sretnemo sa Midhatom
koji je kasnije, postao paa i bio veoma razborit a potom isto tako glasovit kao i
krivo ocijenjen. Poto sam mu ispripovjedio svoje doivljaje, primio me je u
svoju slubu. Zajedno s njime bio sam u Bugarskoj, a zatim isto tako s njime
otiao sam u Bagdad. Ovdje sam dobio in bembae pa mi je povjeren visok
poloaj kod ovdanje carine. Njegova bi me zatita sigurno dovela na jo vie
poloaje da se nije zbilo neto to u ti sad ispripovjedati i to me je prisililo da
napustim svoju slubu. Moram spomenuti i to da je i Kepek mogao napredovati
u inu, ali se zadovoljio svojim bivim inom onbaija i ustrajao na tome da
ostane moj sluga.
Debeljko je dakle bio vanredno estit ovjek pa sam tako sad mogao
shvatiti zato njegov gospodar postupa s njime tako neobinom popustljivou.

Poljak nastavi pripovijedanje, upitavi me:

Jesu li ti poznate prilike na ovdanjoj carini?

Nisu odgovorili.

Onda nema ni pojma o kaosu koji je vladao na carini kad je

Midhat preuzeo upravu Irak Arabija. Trebalo je dugo vremena dok mu je
uspjelo da uvede red, a strogost s kojom je nastupio imala je kao posljedicu da
su ljudi ovdje vie zamrzili carinike nego bilo gdje drugdje, gdje im takoer ne
iskazuju nikakvu ljubav. Narod se uostalom nije zadovoljio samo mrnjom, ve
je progonio carinike pa im nije tedio ni ivote, jer je krijumarenje cvjetalo na
rijeci, osobito prema perzijskoj granici tako da su stotine i stotine ljudi ivjele
od njega, pa su sada morale da se s nama, slubenicima, bore za svoju
egzistenciju. Ne znam je li danas opet tako, pa ni ne marim za to. Ipak te molim
da mi povjeruje da sam ja kao vrhovni carinik bio i najvie omraen. Mi smo u
ono vrijeme preivjeli opasnosti koje ne bih elio jo jednom doivjeti. Kad
danas pogleda moga debelog onbaija nije udo da mora posumnjati u to da
mi je uvijek bio vjeran i hrabar pomaga.

Koja je roba u ono vrijeme krijumarena? upitah.

Ponajprije krzna, svila, alovi, sagovi, tirkizi i opij. Sad bi, s

obzirom na visinu carine kojoj podlijee, afran mogao biti najunosniji predmet
krijumarenja.
Kad je bembaa to rekao, i nehotice sam morao pomisliti na Pedera-ibaharata, oca mirodija" i na ono to sam uo kad sam prislukivao razgovoru
to ga je vodio sa svoja dva druga gore na Tigrisu. Poljak nastavi:

Krijumarenjem se nipoto nije bavio svatko komu bi se to

prohtjelo, ve sam zapazio da ono mora da je vrlo dobro organizirano. Svakako
su postojali vrhovni zapovjednici, nii zapovjednici i obini krijumari. Ti su
ljudi morali imati potajna, ali velika skladita u kojima se skupljala roba iz svih
krajeva i ekala ondje na pravi as kad se bez ikakve opasnosti mogla odmah
prokrijumariti u velikim koliinama. Bio sam ve dugo u slubi a da mi nije
uspjelo da otkrijem koje takvo skladite, a kad mi je ta elja napokon bila
ispunjena to me je ne samo stajalo slube, ve i itavog imutka, tako da me je
taj uspjeh uinio siromahom.

Kako je to mogue? Ovakav uspjeh morao bi ti donijeti koristi i

unapreenje!

To kae jer ne zna kako je dolo do toga otkria. Ja sam dosada o

tome utio, ali sad u ti sve ispripovjediti. To mi je teko govoriti, jer time
moram prekriti zakletvu, pa zato dosad o tome i nisam govorio.

Jesi li se morao zakleti pretpostavljenim vlastima?

Pretpostavljenim vlastima? Nisam. Zakleo sam se krijumarima.

To znai da su te oni prisilili da se zakune. Jesam li pogodio?

Jesi.

Onda ne treba da te pee savjest. Pojam zakletve trai da se ona

polae pretpostavljenoj vlasti i pred njom. Ako je takva zakletva dana pod

prisilom, onda pogotovu njezino odravanje moe postati zloin pa ovjek ne

samo to ima pravo da se od nje oslobodi ve tovie ima i dunost. Zar se nisi
morao zakleti da e preutjeti zabranjena djela?

Upravo to.

Onda si poinio veliku nepravdu.

Radilo se o naem ivotu. Da nismo prisegli, krijumari bi nas

ubili.

Na tvom mjestu ja ne bih prisegao, a ako bi zaista to morao uiniti

jer mi ne bi preostao ba nikakav izlaz, onda me takva prisega ne bi vezala, jer
je nisam dao dobrovoljno, i njome sam samo potpomogao zloin.

Moda ima pravo, pa se o tome ne elim s tobom prepirati.

Uostalom, meni se i nije radilo toliko o prisezi kao o posljedicama do kojih je
moralo doi ako je ne odrim. Budete li vi, ti i tvoj Halef utjeli kao grob koji
uope ne umije govoriti, onda vam mogu mirno ispripovjediti sve to bih vam
htio povjeriti.

Mi ti zaista obeajemo da emo biti jo utljiviji od groba, osim

ako se ne radi o stvari koju bismo bili duni nekome saopiti.

Takve obaveze nemate, jer vi niste carinici koji su prisegli

padiahu. Znam da se mogu pouzdati u tvoju rije pa u dakle nastaviti. Kad
sam naime povezao neke dogaaje te iskustva i miljenja svojih podreenih s
rezultatima svojih vlastitih zapaanja i istraivanja, sve me to navelo na
zakljuak da se vorite krijumarenja mora nalaziti u ruevinama Babilona.
Bilo bi preopirno da ti saopim sve razloge koji su govorili za to. Posluao sam
dakle svoju zamisao i unajmio dva siromana Beduina koje je njihovo pleme
izbacilo pa stoga nisu ni prema kome imali nikakvih obaveza. Velikoduno sam
im obeao veliku nagradu i tako stekao njihovu vjernost, a zatim ih poslao na
ruevine. Morali su se graditi kao da ondje iskapaju starine da bi prodali nalaze,
ali su imali zadau da pomno paze, osobito nou i da mi odmah potajice jave
ako im uspije da neto zanimljivo otkriju. Bili su to lukavi ljudi i tek to je
prolo nekoliko tjedana saopie mi neto to me je oduevilo. Opazili su
krijumare koji su u odreeno vrijeme i iz razliitih pravaca s natovarenim
ivotinjama, ili pak sami nosei terete, doli na odreeno mjesto, a onda opet
otili bez tereta.

Tako si dakle doznao gdje je to mjesto?

Jesam. Moji su mi ljudi to lako mogli naznaiti, premda su se

pomno uvali da se toliko priblie mjestu da bi ih netko mogao opaziti. Bilo je
to na Birs Nimrudu. Jo i danas tano znam to mjesto pa u ti ga opisati. Svoje
sam uhode bogato nadario i zapovjedio im da i dalje paze. Vijesti koje su mi
donijeli tako su jasno potvrdile sve to sam do tada pronaao da sam odluio da
iskoristim to otkrie. Krenuo sam s deset pouzdanih carinika i s Kepekom
onamo da pretraim to mjesto.

Kako ste to htjeli obaviti?

To u ti kasnije rei. Radilo se o skrivenom skladitu robe, oito

zatvorenom prostoru. Ta je prostorija morala imati ulaz, a ulaz je valjalo

potraiti. U tu svrhu ponijeli smo sa sobom alat za kopanje.

Onda ste taj alat uzalud nosili sa sobom.

Odakle to zna?

Slutim. Da, ja nasluujem jo i vie, naime da ste se unesreili.

To zakljuuje po tome to sam ti pripovijedio o prisezi koju sam

morao poloiti.

Ne samo po tome. Oba su te tvoja uhode prevarila.

Nisu. To su bili vjerni i pouzdani ljudi.

Jesu li bili uza te da ti pokau to mjesto?

Jesu.

Jesu li i kasnije podravao kakve veze s njima?

Nisam. Mora da su ubrzo otili iz onoga kraja. To uostalom nije

razlog da ih smatram varalicama. Obojica su uvijek davala dobar dojam, a
osobito onaj koji se zvao Safi. Taj je izgledao kao utjelovljena estitost.

Safi? upitah iznenaeno, sjetivi se onoga ovjeka iz Mansurije

koji nas je izdao Perzijancima. Koliko je godina bilo tom Arapu?

Zato eli to znati?

Jer poznam ovjeka koji se tako zove.

Ima mnogo ljudi koji se tako zovu.

Kad se zbilo sve to o emu nam pripovijeda?

Prije sedamnaest godina.

Koliko je godina onda otprilike bilo tom ovjeku?

Rekao je da mu je trideset godina, ali je izgledao stariji. Drugi

Beduin zvao se Aftab, ali bih se zakleo da je bio vjeran i bez izdaje u sebi.

Aftab. Safi i Aftab. To je udno, hm, udno! Poljak me zaueno

pogleda i upita:

Zar moda pozna i ovjeka koji se zove Aftab?

Poznam ga, pa ako me moje nasluivanje ne vara, mogao bih

ozbiljno ustvrditi da si upao u stupicu koju su ti postavili.

Rzecz smieszna! Smatra li me tako glupim da mi se tako neto

moe dogoditi.

U stupicu se obino ne hvataju glupe ivotinje, ve upravo veoma

lukave. Molim te da nastavi svoju pripovijest.

Uinit u to, ali sam veoma radoznao kako kani dokazati svoju
tvrdnju.

To e vrlo brzo uti. Uostalom, rekao si da ste odavde ponijeli sa

sobom alat za kopanje. Sigurno ste odjahali u Hile.

Jesmo. ovjek mora onamo ako je poao u ruevine Babilona.

Ako ovjek kani izvesti neto to nitko ne smije znati, onda se ne bi

smio svraati u taj grad.

Mi smo prenoili u Hileu pa smo rano ujutro pojahali u Birs

Nimrud.


Prema tome nije bilo potrebno da vuete alat. Mogli ste ga nabaviti
i u Hileu.

Nismo htjeli da tamonji stanovnici znaju to namjeravamo.

Ondje su svakako opazili vae motike i lopate koje su vae namjere

odale ve izmeu Bagdada i Hilea.

Kako su odale? Kome?

Pretpostavljam da su ve putem pazili na vas.

Mi smo svratili samo u han Bir Nust i u han Mahavil, gdje je bilo
vrlo malo ljudi, a putem smo samo izdaleka opazili nekoliko konjanika.

Samo izdaleka? Ti su se konjanici dakle klonili toga da ih vi

susretnete. Zato? Nisu vam prili blie, jer su vas promatrali i jer su i oni
spadali medu krijumare kojima ste kasnije pali u ruke.

Efendijo, ti govori tako kao da ve zna sve to ti elim

ispripovjediti. Mi smo dakle sretno stigli u Hile, prenoili ondje i rano ujutro
pojahali u Birs Nimrud gdje su nam Aftab i Safi pokazali mjesto o kojemu se
radilo.
Okrenuo je ispueni ibuk u ruci i kamiom povukao nekoliko poteza
pred sobom kao da ima pred oima papir, a u ruci olovku da bi urisao prevaljeni
smjer. Pri tome nastavi:

Dakle, ovdje lei Hile, a mi smo pojahali ovako kako ti sad

pokazujem. Tu sprijeda lei babilonski toranj. S te smo mu se strane dakle
pribliili. Onda su nas Aftab i Safi odveli ovamo na lijevo, gdje je stajala hrpa
kamenja s klinastim pismom. Odande smo poli koso desno gore uz neku
guduru, a zatim opet na lijevo, gdje smo zakrenuli oko izboine koja se sastojala
veinom od oteene opeke. Iza te izboine nalazilo se ono traeno mjesto.

Nije! viknuh gotovo odvie glasno, naglo se uzbudivi.

Nije? zaueno upita major kako to moe ustvrditi?

Eto, upravo u tome asu znam da ono mjesto to si ga ti oznaio

nije pravo. Pravo mjesto mora leati vie gore.

Moram ti se zaista zauditi! Koje mjesto treba da je pravo?

Ono kroz koje se stie u skrovite krijumara.

To je tano, efendijo. ujem da ti pozna tajnu za koju smo morali

sveano prisei da je nikada neemo odati. Kako si doao do nje?

O tome kasnije! Vi ste dakle odmah poeli kopati na krivom

mjestu, dakle na onom to si ga ti spomenuo.

Nismo. Ja sam svojih deset carinika ostavio u Hileu pa sam najprije

s Kepekom i sa svojim vodiima sam odjahao u Birs Nimrud da mi oni ovdje
pokau to mjesto. Moda su se mogli pojaviti kakvi razlozi da istraivanje ne
provedem u prisutnosti svojih podreenih.

To je bila zaista pogrena opreznost. Nastavi! Uvjeren sam da e

sad krijumari navaliti na vas.

ini se da si ti sveznajui, efendijo, jer je zaista bilo tako. Tek to

smo naime sjahali kad li se iz neke udubine sa strane pojavi vie od dvadeset

naoruanih lopova koji su nas tako brzo napali da nismo imali vremena da se
obranimo. Nekoliko asaka kasnije bili smo svezani. Svezali su nam i oi. uo
sam neki glas kako zapovijeda: Odvedite njihove konje! Odvedite ih daleko, a
s njima brzo gore da nijedan dumrug-dijal ne moe ni naslutiti to se zbilo.
Sigurno e ovamo ubrzo doi i onih deset preostalih pasa to ih je bembaa
doveo sa sobom. Osjetio sam da me uzdiu i vuku za sobom, ali ne vodoravno,
ve strmo gore, gdje su me poloili na kamenje. Kaem ti da nisam bio ba
osobito raspoloen, jer sam poznavao mrnju kojom su me progonili krijumari
i imao sam temeljitoga razloga da se zabrinem za svoj ivot.

Ipak nije bilo tako zlo, o bembao. Ti jo ivi.

Ne ali se! Dok sam tako leao na zemlji, zauh udarce jednog
kamena o drugog kao da sluam zidare na poslu. To je trajalo dulje vremena, a
pri tome nisam uo nijedne rijei. Zatim me opet podignu i odvuku za sobom,
pri emu sam se as desno as lijevo udarao o kamenje, vjerojatno o zidove.
Zatim me ponovo polegnu na tlo i konano ponu govoriti, ali na alost
perzijski. Taj jezik nisam tada jo tako dobro poznavao kao to ga danas
razumijem. Upamtio sam samo ime Dul-i-iras koje sam morao zapaziti, jer je
nekoliko puta ponovljeno. Nakon nekog vremena zausmo korake koji su se
udaljavali, a onda zavlada tiina.

A Kepek? upitah ja. to se dogodilo s njim? Gdje se on

nalazio?
Sad debeljko prihvati rije, odgovorivi na moje pitanje:

Efendijo, ja sam leao kraj svojega gospodara, jer su i mene

dovukli u tu rupu propasti. Drhtao sam od brige za njega, pa sam se silno
obradovao kad sam zauo njegov dragi glas. On je naime upitao da li se jo
netko nalazi ovdje, a kad sam mu spomenuo svoje ime, stadosmo razgovarati o
svom poloaju.

A vai uhode koji su doli s vama?

Oni nisu leali kraj nas.

To vam rado vjerujem, jer su oni bili u sporazumu s krijumarima.

Zar vam nije uspjelo da se oslobodite spona?

Nije odgovori bembaa. Ja sam to pokuavao na sve mogue

naine, ali uzalud. Tako smo leali dugo vremena. inilo se da je proao cio
dan, jer su nas i ruke i noge boljele od toga neprekidnog leanja. Napokon nam
se opet priblie koraci. uli smo da dolazi vie osoba. Odvezali su nam oi i mi
ugledasmo tri ovjeka koji su stajali pred nama i jednog etvrtog koji je
nedaleko od nas sjedio na kamenu. Toga etvrtog su ona trojica upitala to je
uo, a on im je ponovio svaku rije to smo je mi izgovorili. Iz toga smo
razabrali da nismo bili sami, ve da nas je taj ovjek morao uvati i sluati to
govorimo.

Je li ta prostorija imala prozore ili kakve druga otvore u zidu?

Nije.

Onda mora da je bila osvijetljena, ime je bila osvijetljena?


Zemljanim uljanicama od kojih sam kasnije, kad sam se smio
uspraviti, ugledao u jednoj udubini cijelu zalihu zajedno s posudom za ulje.

Moe li mi rei kako je bila graena ta prostorija?

Mogu. Bila je dugaka i uska i nije bila mnogo via od ovjeka.

To dakle prvotno nije bila nikakva soba ve hodnik.

Moda ima pravo, jer su gole stijene, sagraene od opeka, bile

prazne pa je samo u jednom kutu lealo neto alata i cijela hrpa uadi.

Jesi li vidio kakva vrata?

Nisam.

To ne mogu zamisliti, jer vjerojatno je taj hodnik bio samo

predvorje drugih veih prostorija.

To je tano, premda ne mogu govoriti o vratima, bar ne u pravom

smislu te rijei. Sve u to kasnije objasniti. Sad ti moram ispripovjediti to mi je
rekao Sefir.

Sefir? Ta perzijska rije znai poslanik. Odakle zna za nju?

Ona su ga druga dvojica tako nazivala. Izgledao je strano i to zbog

krvavo crvene brazgotine koja je zapoinjala na elu pa je preko praznog lijevog
onog duplja preko itavog obraza dosizala sve do kuta usana i ondje dugake
brkove dijelila u dvije nejednake polovine. Udarac koji mu je zadao tu
brazgotinu stajao ga je oka. Odjea u koju je bio odjeven bila je...

To nije vano prekinuo sam ga. Odjea se dade promijeniti.

Kakav mu je bio lik? Je li na sebi imao jo neto upadljivo?

Imao je samo upadljive brkove. Nije bio visok, ali pleat i neobino
snaan, a glas kao da mu je reao. Osim toga opazio sam da je obiavao dlake
svoga brka provlaiti preko spomenute posjekotine. Zato me pita za te
znaajke?

Jer mi je to obiaj. Ja na svojim putovanjima pazim i na

najneznatnije okolnosti pa sam esto iskusio da su mi upravo sitnice koje sam
upamtio kasnije donijele velike koristi. Taj Sefir je za mene vaan i zbog tebe.
Mi odlazimo u Perziju, a budui da na ovom svijetu nije nita nemogue, moglo
bi se dogoditi da ga ondje sretnem. Osim toga kanim s Halefom pojahati do Birs
Nimruda, pa je zato...

To kanite? Zaista? brzo mi upadne u rije.

Tako je. Mi dodue ne vidimo razloga da pomislimo da emo ondje

sresti Sefira, ali taj ovjek stoji u mojim mislima u vezi s babilonskim tornjem,
pa bih zato o njemu htio znati sve to mogu doznati.

Kanite li pregledati toranj?

Dosad to jo nismo kanili.

Onda nemojte na to ni pomisliti, jer bi ta misao mogla postati za

vas vrlo opasna.Ja znam to mi je donio moj tadanji posjet tornju, pa iako ne
znam dali se u njemu jo skrivaju isti lopovi, ipak mi neki unutarnji glas govori
da vas moram opomenuti. Ponajprije se uvajte da ondje ita istraujete, jer bi
vam to moglo donijeti onu smrt kojom su se meni zaprijetili. Ja vam ne govorim

ovo zbog toga da nastavite moja istraivanja, ve samo zato da ujem tvoj
savjet.

Mi umijemo cijeniti tvoje povjerenje pa neemo poduzeti nita to

bi ti moglo nakoditi.

To me umiruje. Ne smijete mi zamjeriti to se toliko brinem, jer za

nas jo i danas postoji ona opasnost kojoj smo neko izbjegli poloivi zakletvu.

Ne pada nam ni na um da tvoje rijei primimo drukije nego to su

miljene, Mirno mi reci sve to ste doivjeli u Birs Nimruu.

Sefir je neko vrijeme razgovarao sa svojim ljudima perzijski i pri

tome nam od vremena do vremena dobacivao as podrugljive as mrke poglede.
Od svoje ene i njezinoga oca nauio sam samo neto malo toga jezika pa sam
se njime mogao na silu sporazumjeti. Zato sam i tom prilikom razumio samo
neto malo od onoga o emu se govorilo, pogotovu jer su ti lupei govorili
veoma brzo. I ovaj je puta ee spomenuto ime Dul-i-ira. Tek u ovom asu
nadoao sam na pomisao: Istonjak se voli izraavati u slikama, a osobito
svojim enama nadijeva imena cvijea. Moda ovdje nije bila miljena prava
rua, ve neka ena. Onda je ta ena morala stajati u uskoj vezi s krijumarima.
Ako nekoga tako esto spominje, onda on mora da je vaan, a po tomu se
prema mom miljenju dade zakljuiti da ta veza nije bila obina. Povjerovao bih
da je Dul-i-Siras bila ena kojega od voa krijumara. to kae na to,
efendijo?

Rjeenje te zagonetke preputam zasada tebi. Meni je mjesto

vanije od osobe.

Kako to?

Zasad za mene nije vano radi li se o osobi ili o predmetu. Glavna

je stvar za mene rije iras. Iz toga slutim da bih rjeenje te tajne mogao
potraiti samo prijeko u istoimenom glavnom gradu perzijske pokrajine Faristan
ili u njegovoj blizini. Sve kad bih u pogledu te pretpostavke bio u zabludi, ipak
bih elio ustvrdili da bi se ondje mogla nai uzrona veza izmeu jedne od
tamonjih osoba i traene Dul-i-i-ras. Uostalom, zasad jo nije potrebno da
sebi time razbijamo glavu. Ti si dakle pripovijedao da je Sefir najprije
razgovarao sa svojim ljudima?

Jeste. Zatim se okrenuo k nama pa me je upravo obasuo svojom

srdbom. Nadjeo mi je razliita pogrdna imena, nabrojio mi koliku sam
neizmjernu tetu nanio krijumarima i zaprijetio mi da e oni traiti nadoknadu i
moj ivot. Govorio je dugo, a ja u biti kratak i rei samo to da mu nisam nita
odgovorio. Ni Kepek nije rekao ni rijei. Zatim je Perzijanac poeo iznova,
spominjui podrugljivo moja istraivanja to sam ih poduzeo da otkrijem
skrovite krijumara. Odakle je sve to znao? Zar se moda meu mojim
slubenicima nalazio netko tko je stajao u njegovoj slubi, pa mu je sve odao?

To je vrlo vjerojatno, jer ja iz tvoje pripovijesti zakljuujem da je

organizacija krijumara veoma velika i dobro sreena, a njezino vodstvo smiono
i lukavo, pa se sa sigurnou dade pretpostaviti da su krijumari postavili svoje

uhode kako bi doznali sve to si kanio poduzeti protiv njih. Gdje je pak bilo
ljudi koji su u to bili upueni? Samo meu tvojim slubenicima.

To je tano. Da sam bar i u tom pogledu drao oi otvorene! Tek

sad biva jasno zato su mi esto propali planovi koji su bili tako pomno
smiljeni da bi morali dovesti do uspjeha. Vidim da sam prema svojim
podreenima bio odvie povjerljiv, a to je pogreka koju sam morao teko
okajati.

Odmah poevi od onog vremena o kojem pripovijeda?

Tako je. Ve sam ti rekao da mi voa krijumara nije samo prijetio

smru ve da je traio i naknadu. Zahtijevao je cio moj imutak, a kad sam mu
rekao da nisam bogat, nasmijao mi se i spomenuo mi taan iznos moga imutka,
kao da sam mu ga sam povjerio. Sefir je zatraio doznaku za banku u kojoj su
leale moje uteevine, a kad sam to odbio, rekao mi je da e me za jedan sat
ubiti zajedno s onbaijem. Dao mi je taj sat vremena za razmiljanje i sjeo s
ostalima da poeka. Kad je vrijeme razmiljanja prolo, zapitali su me jesam li
se predomislio. Rekao sam im da nisam. Zatim oni zabie dva klina o stijenu pa
meni i Kepeku svezae ue oko vrata. Nisam mogao posumnjati u to da e nas
objesiti, pa sam dakle vie iz obzira prema onbaiju nego prema sebi samome
izjavio spremnost da platim taj iznos. Moda e rei, efendijo, da je to bilo
kukavno?

Nije. Na tvome bi mjestu svatko tako postupio, jer kad se ovjeku

prui izbor da ivi kao siromah ili da bude objeen kao bogata svatko e
odabrati ono prvo. Ta ti si imao unosan poloaj pa si dakle ubrzo opet mogao
postati imuan.

To sam i sam pomislio, ali sam ubrzo morao uvidjeti da mi je ta

nada uzaludna. Skinuli su s nas ueta i donijeli mi ah, moe li pogoditi to
su mi donijeli?

Ne mogu.

Donijeli su moj vlastiti pribor za pisanje, zajedno s hibrom,

kalemom i varakom, pa je zaudo ak i taj varak bio moj! Ukraden iz moje
slubene sobe! Sve je to bilo smotano u zamotljaj u kojem se nalazio i moj ama
ahmar i moj hatim. to kae na to?

Dakle je ta stvar pripremana dugo vremena i vrlo pomno. Ti si

dakle napisao doznaku?

Jesam. Sefir mi ju je kazivao u pero. Mora da je bio vjet trgovac,

jer ju je sastavio tako, da bih i ja, da sam bio blagajnik dotine banke, bez
ikakvog premiljanja isplatio novac. Isplata mojega pologa nije uostalom bila
vezana nikakvim rokom, jer sam ja u svojim prilikama i kao turski slubenik te
podreen pai koji mi nije bio sklon, a ivei tako daleko od Stambula, bio
izloen kojekakvim neugodnostima, pa sam mogao tovie raunati i s time da
e me iznenada otpustiti. Kad je Sefir uzeo doznaku u ruke, usporedi je s nekim
drugim papirima i ree mi:
Ovdje imam neke papire koje si ti potpisao, pa sam s njime usporedio

tvoje dananje pismo. Da si izmijenio rukopis, mi bismo vas ipak objesili. Sad
u vam jo neto pokazati, a onda u te neto upitali. Promisli dobro prije nego
to odgovori, jer o tvojoj odluci ovisi vjerojatno va ivot."
Odvezali su nam konopce s nogu tako da smo mogli hodati, ali ruke su
nam ostale vezane. Dok su nam ostali svijetlili s uljanicama, on je poao u kut u
kojem je leala uad pokrivajui tlo. Odmakli su uad a zatim i pijesak koji je
leao odozdo, bar aku visoko. Zatim se pojavie neke daske a ispod njih, kad
su daske bile uklonjene, rupa sa stubama koje su vodile u dubinu. Sili smo
dolje i stigli u veliku prostoriju punu takve koliine krijumarske robe da se ja
od iznenaenja uope nisam mogao snai. Tu je visjelo, lealo ili stajalo ...

Molim, dopusti mi! prekinuo sam bembau Kako je visoka

bila ta prostorija?

Moda etiri stope iznad ovjeje visine odgovori Poljak.

Ti to sigurno vie nee znati, ali bilo bi vrijedno doznati koliko je

stepenica vodilo dolje.

Ipak, to jo i danas znam. Kad sam morao sii u tu rupu i kad sam
pod sobom ugledao tamnu dubinu, pomislio sam da tamo dolje lei naa
tamnica u kojoj e nas pustiti da poginemo. Odluio sam da u tom sluaju
poduzmem sve to je mogue da se spasemo. Budui da je stepenite bilo pri
tome vano, prebrojio sam stepenice. Bilo ih je osamnaest.

Jesu li bile obine visine?

Jesu. Mislim da se u ovdanjim kuama rauna est stepenica na

jednu ser-i-ahi.

Tako je. Jedna ser-i-ahi ima stotinu i dvanaest centimetara. Ako je

prostorija bila za etiri stope via od ovjeka, onda mora da je svod bio debeo
devedeset do stotinu centimetara. Razmak izmeu oba poda gore u hodniku i
dolje u skladitu mora dakle da je iznosio otprilike tri metra i pedeset
centimetara, odnosno prema perzijskoj mjeri tri kraljevska lakta i pola vedeba.
Dozorca me zamiljeno pogleda i ree:

Neprekidno se moram pitati zato me ti o tome tako potanko

ispituje, a sad tovie i proraunava tanu visinu?

A ja ti opet odgovaram da to inim po starom obiaju. Ako znamo

kako se duboko nalazi skladite ispod hodnika, onda se moe izvana navesti, a
da se uope i ne ue u skladite u kojoj visini ili dubini Birs Nimruda treba
traiti tu prostoriju. U kojem je kutu hodnika leala ona uad?

Desno odostraga. Ipak mi se ini kao da ti ima neke namjere koje

eli preda mnom preutjeti.

Zaista nemam nikakve. Na sva moja pitanja navelo me je samo

moje zanimanje za tvoju sudbinu. Ta je prostorija bila dakle puna krijumarske
robe?

Do vrha puna, i to tako da ja jedva ostajalo mjesta da proemo

izmeu nje. Sefir je zapovjedio svojim ljudima da posvijetle naokolo pa smo
opazili veliku koliinu kalemkar tkanine koja se vrlo teko izrauje i neobino

je skupa, a boja joj dobija stalnost pomou sakes-smole. Vidjeli smo nadalje
skupocjenu tkaninu iz vune murgus i divne fere iz Ferahana kod Kirmanaha,
obojenu svilu i valovite nare i alove abrium protkane palminim vlaknom.
Osim toga ugledasmo velike bale sagrija, erme hamadani i puste buhara. Iza
toga odveli su nas u jo tri druge prostorije u kojima je uvana slina roba, a i
druge stvari, na primer hai, opij, mirodije, ruino ulje i arsen iz Kaswina,
odreen za Stambul. Pokazali su nam lapis lazuli iz Turkestana i dijamante
bruene u Ispahanu i Sirasu, a zatim veliko mnotvo barasa, ir-hama i maden-inaua, koji su sami po sebi predstavljali velik imutak.

Zato su sve to pokazali tebi, najviem carinskom slubeniku, pred

kime su to zapravo morali sve sakriti? Postoji samo jedan razlog, naime da te
zavedu u napast i da te potajice povezu s krijumarima. Dade li se zamamiti i
pristane li na to, oni bi mogli sklopiti jo bolje poslove nego dotad.

Da, to je bila prava svrha. Sefir mi je predloio da pomognem

njihovo poslovanje pa je za uzvrat ponudio da e mi vratiti moju bankovnu
doznaku i da e mi svake godine isplaivati toliki iznos novca, zaista veoma
znatan, da bi se mnogi drugi vjerojatno njime dao zamamiti. Ja sam mu pak
odgovorio da nisam zloinac i da ne elim takav postati. On se razgnjevio i
rekao nam:
Radi se o vaem ivotu. Vi poznate nae skrovite i vidjeli ste sve to se
u njemu nalazi, pa nam prema tome samo vaa smrt moe pruiti onu sigurnost
koje se ne smijemo odrei. Ja u sad poslati glasnika s tvojom doznakom u
Bagdad. Ako ne bude isplaena, ti si svakako izgubljen. Dobijemo li novac, jo
u jednom razgovarati s tobom. Poto mi se tako zaprijetio, ponovo su nas
svezali i zatvorili. Nisu nam dali ni vode ni hrane.

Zaboravio si da spomene mjesto na koje su vas odveli. Govorio si

takoer jo o tri prostorije, ali nisi rekao kako su bile meusobno povezane i
kako ste iz jedne doli u drugu.

Umjesto vratiju kroz otvore koji su bili pokriveni sagovima.

Ne postoji dakle nikakav sakriveni mehanizam koji bi onemoguio

ulaz nekome tko prodre u te prostorije?

Ne postoji.

Prema tome radi se samo o dva sakrivena mjesta, naime o

vanjskom ulazu i u onome otvoru iznad stubita sakrivenog uadi. Kako su one
ostale tri prostorije leale u odnosu prema prvoj?

Iz prve prostorije ulazilo se u srednju kraj koje su zdesna i slijeva

leale obje ostale prostorije. Suelice prvoj pruala se s druge strane srednje
prostorije tamnica u koju su nas zatvorili. Bila je jednako velika kao i ostale
etiri uvad.

Dakle je tih pet prostorija sainjavalo pravilni lik sastavljen od

jednako velikih etvorina, koje su se jedna s drugom dodirivale u obliku kria?

Tako je! Ja u ti to pokazati.

Dozorca je uzeo ibuk i narisao njime sliku koju ovdje donosim. Zatim

nastavi:

U prostoriju broj 1 vode stepenice odozgo. Odande smo otili u

sobe broj 3, 4 i 2, a zatim su nas opet svezali i odvukli u sobu broj 5 gdje smo
morali ostati leati, nepomini kao smotljaji robe.

U tami?

Da. Dok su krijumari bili jo kod nas sa svjetiljkama, mogli smo

se ogledati, ali nismo vidjeli nita osim golih zidova od opeke, a dolje na tlu u
lijevom kutu hrpicu zemlje.

Je li se tlo sastojalo od zemlje?

Nije, ve od opeke.

Onda je ta hrpica zemlje tako neobina da bi pobudila moju panju

da sam bio na tvome mjestu.

Zar moda zbog kanafida koji su kasnije doli? To su veoma

miroljubive ivotinje koje nee ovjeku nita uiniti.

Kanafidi? Oh, zar ste u toj prostoriji imali drutvo dikobraza?

Jesmo. Poto smo tako, kako nam se inilo, leali ovdje cijelu
vjenost, uli smo neki tihi um. Neto je pucketalo, kao da se sudaraju tanki
tapii, a nakon toga je nekoliko ivotinja poelo trati amo tamo. Ponajprije
nismo znali kakve su to ivotinje, ali kad smo uli znaajno roktanje, kojim se
kunfud javlja kad je ljutit, razabrali smo da su to kanafidi.

Neobino, veoma neobino.

A zato? upita bembaa.

Zar to ne uvia? Najprije je neobino da su se te inae tako

plaljive ivotinje usudile doi u vau neposrednu blizinu. To bi se moda dalo
objasniti time to je bilo proljee, dakle doba njihova parenja kada njihov nagon
u traenju enke moe biti jai od njihove priroene bojaljivosti. Mnogo je
upadljivija okolnost da su se dikobrazi nali u toj sobi sagraenoj od opeke. Oni
esto kopaju dugake hodnike, ali ipak ne mogu prodrijeti kroz vrstu opeku.
Mora dakle da je u zidu bio jedan dio sagraen od opeke suene na zraku koja
se raspala, ili se pak moda radi o nekom zasutom izlazu iz ruevine koji vam
uostalom nije mogao biti od koristi, jer ste bili svezani. Mnogo je vanije pitanje
kako je vaa soba bila odijeljena, odnosno zakljuana od sobe broj 3.
Zarobljenici se ne uvaju u prostoriji koja umjesto vrata ima ilim.

to se toga tie, krijumari nisu nipoto bili toliko neoprezni. Oni

su ispod prostorije broj 5 spustili zastor uinjen od vrstih eljeznih ipaka koji
se po miloj volji dao namotati, odnosno odmotati i privrstiti uza zid. Da i
nismo bili svezani, te da smo uza se imali i svoje noeve, ipak nam ne bi bilo
uspjelo da prereemo te ipke.

Upravo okolnost da se na tim vratima nalazio zastor od eljeznih

ipki doputa nam da zakljuimo da su se u tu sobu ve i prije vas smjetali
zarobljenici. Nastavi, molim!

inilo nam se da je prola cijela vjenost nastavi Poljak dok

nismo opet uli kako zvekeu eljezne ipke i ponovo ugledali svjetlo. Doao je

Sefir, a s njime i svi oni koji su ve bili ovdje. Rekao mi je da je primio novac.
inilo se da je zbog toga blae raspoloen, jer je nastupio mnogo manje osorno
nego prije. Upitao me je dodue jesam li se predomislio, a kad sam mu
odgovorio da nisam, primio je to odbijanje bez prijanje srdbe, pa mi je rekao
mirno iako veoma odluno:
Tim si odbijanjem sam izrekao svoju osudu. Moram se pobrinuti za to da
nam ne uzmogne nakoditi. Mi smo slutili da e odbiti prijedlog da prie k
nama, pa smo: odluili da emo te u tom sluaju pogubiti. Netko se meutim,
zauzeo za tebe. Nije potrebno da zna tko. Obeao sam tom ovjeku da u ti
potedjeti ivot bude li spreman da nas na drugi nain osigura. uj dakle to
u ti sada rei! Pristane li na to, pustit emo vas na slobodu. Ne pristane li,
nee preivjeti naredni sat. Dakle: vi ete se zakleti zakletvom koju u vam ja
kazivati da ovo mjesto neete odati nikome na svijetu, a ti e, im se vrati u
Bagdad, predati ostavku na svoj poloaj. Ne uini li to, stii e te naa osveta.
Bude li pak ovo skrovite ovdje prije ili kasnije bilo kako otkriveno, pa
uzmognemo li u vezi s time ma samo i naslutiti da ste prekrili svoju zakletvu,
onda vas oekuju grozne muke i najstranija smrt. Osim toga ne smije do kraja
ivota otputovati iz Bagdada da ne uzmogne izmai naoj osveti. Mi emo te
stalno promatrati i neemo te nikad izgubili iz vida. Usudi li se izvriti ma i
najmanje pripreme za put bit e izgubljen!"

Eto, efendijo, ovo je Sefir zatraio od mene. to bi ti uinio na

mom mjestu?

Nikako ne bih uinio ono to si ti uinio odgovorih. Ja se

vjerojatno uope vie ne bih nalazio u toj tamnici. Uostalom, sad se ne radi o
tome. Vi ste prisegli pa su vas pustili na slobodu, a ti si se onda vratio u Bagdad
i dao si ostavku na svoj poloaj?

Tako je! Zaista ne znam to bih inae mogao uiniti. Morali smo se
zakleti pa su nas odmah odvezali i pustili nas iz tornja.

Nou?

Ne! Bio je bijeli dan.

Zar zaista? To je bilo vrlo neoprezno od Sefira.

Zato je bilo neoprezno?

Jer ste mogli vidjeti ono to je dotad pred vama uvano kao tajna,
naime ulaz, njegov poloaj i nain na koji se dao otvoriti i zatvoriti.

To smo odista sve vidjeli. Sefir je stajao kraj nas i rekao: Neka
vam to to ja ovo ne skrivam kao tajnu pred vama pokae kako vas vrsto drim
u rukama." Uostalom, to se tie potajnoga ulaza, mi ga nikako ne bismo mogli
pronai, sve kad bismo ga i ne znam kako dugo traili, jer nismo zapamtili crte
kojima je bila naznaena ona mala opeka koju treba ukloniti prije nego io se
mogu vee opeke pomai.
Napeo sam ui, kad mi je bembaa to rekao. On je prisegao da nee odati
ulaz, a nije ni slutio da mi je upravo tim rijeima sve odao. Na opekama Birs
Nimruda nalazili su se znaci klinovoga pisma. Dozorca nije govorio o

klinovima, ve o crtama, a taj je izraz privukao moju panju na okolnost na koju

se dosad nisam obazirao, jer sam je smatrao beznaajnom. Kako znamo, na
pergamentu Pedera-i-baharata nalazili su se crtei ije znaenje u ono vrijeme
nisam znao. Kad mi je bembaa opisao put u unutranjost Birs Nimruda, taj mi
je crte odjednom jasno iskoio pred oi, pa sam na svoje zauenje razabrao da
su crte, od kojih se taj crte sastojao, imale prikazati put do skrovita
krijumara. Kad je on sad rekao crte" umjesto klinove", dosjetih se da sam
ispod crtea na pergamentu takoer primijetio klinove na koje se nisam posebno
obazreo. Precrtao sam plan, ali nisam precrtao te klinove, no na sreu
raspolaem vanredno dobrim pamenjem koje esto zadrava predmete i
zbivanja, meni posve ravnodune, pa mi ih onda odjednom jasno pokae im se
moje misli u vezi s nekim predodbama vrate na isto mjesto ili u isto vrijeme.
Tako je bilo i sada. Tek to je bembaa izgovorio rije crte" odmah su mi se u
duhu tako jasno pojavili znakovi na onom pergamentu da ne samo to sam znao
koliko ih je ve sam jasno razabirao i njihovu razliitu veliinu i njihov
uzajamni poloaj. To su bile rijei u babilonskom klinovom pismu. Nisam vie
sluao to mi je starac dalje pripovijedao:, ve sam uz neto napora preveo
klinove u slijedee rijei: ... romen a. Illai in tat habad bad a Illai to doslovno
znai: pridonijeti najviem boanstvu u jedinoj namjeri da poslui u slavu
najveeg boanstva...".
To je dakle bio ulomak jedne reenice, svakako jo itljiviji dio napisa na
tom kamenu, dok su ostali znaci postali neitljivi. Uostalom, ovdje se nije radilo
o odgonetavanju napisa koji je prvobitno postojao, ve o tome da se zadri
preostali ulomak pomou kojega se dao onda prepoznati odreeni kamen. Sve
kad bi ovjek i tano poznavao napis, ipak bi, ako nikad nije bio ondje, morao
naii na velike tekoe da ga otkrije, jer to kamenje obino mjeri jednu staru
babilonsku stopu u etvorini. Pratio sam i dalje tu pomisao, ne obazirui se na
ono to mi je bembaa govorio, a onda ga iznenada upitah:

Postoji li u blizini onoga kamena s crtama i drugo kamenje

oznaeno istim znakovima?

To vie ne znam odgovori. Ali kako dolazi na to pitanje? Ja

govorim o neem posve drugom, a ti me prekida s tim kamenom? Mislim da
me uope nisi sluao to sam ti govorio.

Vjerojatno. Ja sam naime razmiljao o tome ne bismo li moda ipak

...

Molim te, nemoj razmiljati o tome, molim te nemoj! upadne mi

sad u rije Dozorca. Ja sam ti pripovijedao ono to sam ti smio pripovijedati,
jer znam da si utljiv ovjek. Vie ti ne smijem rei. Zna da ne smijem odati
tajnu, jer bi me kao kazna neminovno zadesila smrt.

Ti dakle misli da te jo i sada promatraju?

Mislim!

Onda moda znaju i to da sam kod tebe?

Neka znaju! Ne mogu zamisliti zato bi mi to moglo nakoditi.

Tebe se sve to krijumarenje nita ne tie.

to je bilo s onim carinicima koje si poveo sa sobom dok ste vi bili

zarobljeni u Birs Nimrudu?

Oni su u Hileu uzalud ekali na mene, a zatim me isto tako uzalud

traili. Vratili su se zatim u Bagdad ne brinui se vie za mene. Uostalom, Sefir
nam je vratio nae konje i nae oruje, pa smo najprije odjahali u Hile da se
ondje najedemo, jer smo vie od tri dana proveli u tornju. im sam se vratio u
Bagdad, javio sam pai da sam bolestan, zamolio ga da me otpusti i nisam
ozdravio prije dok moj nasljednik nije stupio na moje mjesto. Odredili su mi
bijednu mirovinu, od koje smo dosad ivotarili, pa ako ti kaem da od onoga
vremena nismo ni jedan jedini puta objedovali ovako kao to smo objedovali
danas, onda e ti to biti dovoljno da razumije na poloaj. Ima krajeva u kojima
bih, jer je tamo jeftino, mogao bolje ivjeti nego ovdje u skupom Bagdadu, ali
ne smijem otii odavde, jer mi ivot stoji na kocki.

Zar nikad nisi pokuavao otputovati iz Bagdada?

Nisam! Kako bih mogao uope i doi na tu pomisao? Mi smo ovdje

zarobljenici, jednako kao i onda u Birs Nimrudu. Pitat e me zato ti se nisam
povjerio jo tada kad si prije vie godina bio moj gost. U ono te vrijeme nisam
poznavao tako dobro kao to te poznam sada, pa zato nisam imao razloga da ti
reknem kako smo nesretni. Mi smo od sveg srca eznuli da odemo odavde, ali
smo se ipak osjeali prikovanim za cio ivot. Upravo mi je odvratan ivot na
koji me ovdje prisiljuju. Poeo sam se kloniti ljudi. Ako se tamo na tornju u
Babilonu dogodi ma kakva malenkost, ako se srui koji kamen pod utjecajem
atmosferskih prilika, ili ako se desi to slino, oni bi mogli pomisliti da sam
pokuao da prodrem onamo. Neprekidno gledam ubojiin bode kako visi na
dlaci iznad mene, pa se trzam na svaki neobian zvuk, kao da ujem kako tane,
namijenjeno meni, izlazi iz puane cijevi. Ne jedem nita iz tue ruke, jer bi
moglo biti otrovano, pa se hranim samo ostacima jela kojega je prije toga pojeo
moj onbai. elio bih umrijeti, samo da se rijeim toga ivota koji mi razaraju
strah i bojazan.
No usprkos tome bojim se smrti, jer u meni ivi neki glas i dobacuje mi
da jo ne smijem umrijeti, jer moji posljednji dani ivota imaju neku svrhu koja
mi je nepoznata. Neopisivo sam nesretan. To mi moe vjerovati, efendijo.
Zaista sam alio toga starca! Strah je tako razorio njegov znaaj, slomio
njegovu odlunost i pretvorio ga u leptira koji bjei pred svakom sjenom to
padne na njega. Od srca bih mu poelio da se rijei te patnje.

Ti si nesretniji nego to misli rekoh. Ti se boji smrti i boji

se za svoj ivot, ali ve odavno uope ne ivi.

Lako je tebi drati propovijedi, tebi ne prijeti nikakva ubojnika

ruka!

Misli li? Kad bi ti znao koliko su se puta ve takve ruke ispruile

prema meni! Meni su ivot nastojali oduzeti ljudi koje uope nisam poznavao
ili, jo gore, ljudi koje sam smatrao prijateljima. Smrt je stajala tik ispred mene,

kraj mene ili iza mene, a da ja to nisam slutio. To je gore i opasnije nego kad
ovjek pozna osobe pred kojima se mora uvati, kao to ih ti pozna. Rekao si
mi da mi ne prijeti nikakav ubojica, a ja ti kaem da ovdje ima ljudi koji eaju
za mojom krvlju. Vidi li moda da sam zabrinut?

To su sigurno neki obini ljudi, ali moj je neprijatelj Sefir, moni

voa bande zloinaca od koga se ne moe obraniti ni bagdadski paa.

Vara se. ovjek koji mi ovdje u Bagdadu eli oduzeti ivot

vjerojatno je jednako moan kao i Sefir. Budui da ,sefir" znai poslanik,
sigurno se on samo povremeno i prolazno nalazi ovdje. Ja ak slutim da ova
dvojica poznaju jedan drugoga, da su prijatelji i jednako veliki nitkovi.

to kae? Tvoj i moj ivot ugroavaju dva ovjeka koji su jedan

drugome prijatelji?

Tako je!

Zar je tvoj protivnik takoer krijumar?

Moda je ak i neto gore.

Tko je to i kako se zove?

Jesi li kad uo ime sil?

To je perzijski izraz, a znai sjena",

Ja sam o toj rijei govorio kao o imenu, a on o izrazu.

Onda ga ne poznam.

Budi sretan da ga ne pozna! Kao to se sjena nikada ne moe

odvojiti od ovjeka, tako ni sil ne naputa onoga iza ijih peta hoda s golim
handarom u ruci.

Dakle, tebe progoni takav sil?

Nekoliko takvih ljudi. Nasluujem da je njihov voa prijatelj i

saveznik tvojega Sefira, pa se ne bih zaudio kad bi se, susrevi jednoga od njih,
i onaj drugi naao pred mojim akama. To bi me radovalo, jer bih tako mogao
svu onu sklonost to ju je Sefir dosad tebi posvetio privui na sebe budui da
sam uvjeren da bih brzo svrio s njime.

Efendijo, ti ima mnogo samopouzdanja, moda ak i previe!

To ne vjerujem! Tko smatra da moe uiniti vie nego to zaista

moe, taj je umiljen. Ali tko se boji da ne moe uiniti ni ono to zaista moe
uiniti taj nije pravi mukarac. Ja sebi nita ne umiljam, ali elim biti potpuni
mukarac, ovjek mora sam sebe tano poznavati, a to dobro poznavanje
samoga sebe ne moe se ba tako lako postii. ovjek ga stjee samo borbom s
neprilikama, neprijateljima a osim toga, i to ne u najmanjoj mjeri u borbi
sa samim sobom. to je ovjek pri tome hladnokrvniji, to lake i bre pobjeuje
i to sigurnije stjee spoznaje o samom sebi. Kad ih je pak jednom stekao, moe
mirno usporediti svoju snagu sa snagom drugih ljudi, pa postupiti prema ishodu
te usporedbe. Tko na opravdane i samosvjesne rijei drugoga ovjeka namrti
elo i govori o oholosti, taj ne poznaje punu vrijednost samopouzdanja, jer sam
nema pravoga povjerenja u sebe, premda potajice misli da je valjan ovjek.

Efendijo, znam to dobro, ali ja sam star, a ti si jo mlad, a osim toga

tebi nisu umorstvom istrgnuti iz naruja oni koji su ti bili najmiliji na svijetu.

Pa ipak sam izgubio isto toliko kao i ti, a moda i vie. Uostalom, ti
se ali da ti je smrt ugrabila sve tvoje. Pitam te dakle moe li zaista ustvrditi
da su oni mrtvi?

Efendijo! planu. Zar se kani okrutno poigrati s mojom

tugom?

Ne kanim! Takvo neto ne bih nikada pokuao. Nemoj mi

povjerovati da sam tu pomisao ubacio u tvoju duu u povrnoj lakoumnosti.
Dobro znam to radim. Kad sad razgovaram s tobom, svaku sam rije promislio,
pa je ona zbog toga veoma vana.

Kako onda dolazi do toga da moje mrtve ubroji meu ive?

Ja sam te samo pitao moe li dokazati da su oni zaista mrtvi.

Moe li to uiniti?

Mogu!... A ipak i ne mogu.

Jesi li vidio njihove leine?

Nisam.

Jesi li razgovarao s ljudima koji su bili pouzdani svjedoci njihove

smrti?

Ni to nisam. Svi su mi pripovijedali da su moji ubijeni, ali nitko

nije bio prisutan i nitko nije na vlastite oi vidio to djelo.

Pa ti ipak tako vrsto vjeruje u to? Ja bih na tvom mjestu traio

neoborive dokaze.

Efendijo, nemoj me tjerati da se sam optuim! Nemoj mi srce initi

jo teim nego to je bilo za vrijeme svih tih godina, i nego to je jo i danas!

Ja bih ti ga naprotiv elio olakati. Ti si mi samo ukratko

pripovijedao o onim dogaajima u Damasku. Razmisli malo! Moda se u toj
tami koja je dosad vladala ipak dadu pronai mjesta koja su malo svjetlija pa ti
moda daju temelja da se ponada.

Oh, priznat u ti da je bilo sati u kojima sam poelio posumnjati u

istinitost onoga to sam dotad smatrao neoborivim. No ma kako se trudio da
pronaem jedan jedini razlog koji bi mojemu sidru nade mogao dati uporite,
ono se uvijek vraalo iz dubine i ponovo mi donosilo tugu.

Onda ga sad opet baci!

To mi nita ne koristi! Reci i sam: zar mi lanovi moje obitelji, da

nisu mrtvi, ne bi poslali neki znak da ive?

Oni to ne mogu uiniti, jer ne znaju gdje se nalazi.

Onda su trebali sve dotle traiti dok me ne nau.

To su vjerojatno i uinili. Mora uzeti u obzir da ti nisi smio

dopustiti da se za tebe uje. Kako su te dakle mogli pronai?

Istina je efendijo!

Uostalom, moda te i nisu traili, jer su te smatrali mrtvim. Sigurno

su doznali da si bio strijeljan.

Ipak su od vojnika koji su me potedjeli mogli doznati da nije tako.


Zar su oni smjeli o tome govoriti?

Mojoj eni i njezinim roditeljima? Svakako su smjeli, jer ih oni ne

bi odali.

Kako moe pomisliti da bi lanovi tvoje obitelji mogli otii u

tvoju etu da pitaju nisu li moda vojnici, da te spase, nianili kraj tebe, a ne u
tebe? Da im je to i palo na pamet, ipak ne bi znali koji su vojnici bili odreeni
da izvre tvoje smaknue. Morali bi se posvuda raspitivati, a to bi pobudilo
sumnju. Razmisli malo o tome!

Priznajem da o tome zaista nisam razmiljao.

Bio si uvjeren da su svi tvoji roaci ubijeni. Pretpostavit u da to

nije tako. U tom su sluaju pobjegli pred razbjenjelom masom koja ih je
ugroavala. U vrijeme kad je ulica u kojoj su stanovali bila opljakana i
spaljena, oni su se nalazili ve na sigurnom mjestu, moda izvan grada. Mogue
je takoer da su se sakrili u tvravicu koju je branio Abd el Kadei. U prvom se
sluaju tvoji nisu smjeli vratiti u grad, dok u njemu ne bude uspostavljen mir, a
isto tako nisu do toga vremena mogli izai iz tvravice. U to si vrijeme ti ve
bio mrtav, to jest slubeno ustrijeljen i pokopan. Doznali su to kad su se opet
smjsli vratiti. Za njih nije bilo nikakva razloga da sumnjaju u smaknue, pa su
ga dakle morali primiti kao injenicu. Ne uvia li to?

Efendijo, kad mi tako govori, ja to ne mogu oboriti ni jednom

rijeju. to misli to su lanovi moje obitelji mogli zatim uiniti?

Pretpostavivi da su moja nasluivanja tano oni su se ubrzo

odselili iz Damaska. Nisu imali povjerenja u mir koji je iznuen silom, to je
moglo lako dovesti do novoga, jo veega krvoprolia. Zato da se ba tvoj tast
osjea sigurniji od drugih iita ili Evropljana?
Bembaa se nemirno pomicao na stolcu. Bilo je pravo udo da sam nikad
nije nadoao na te misli na koje sam ja nadoao. Napokon mi odgovori:

uj, efendijo, sad ni sam ne vjerujem u to da je moj tast, ako nisu

svi bili poubijani, ostao u Damasku dulje nego to je to bilo prijeko potrebno.

I ti si uvjeren da bi mirza Sibil poveo sa sobom samo svoju enu?

Ne, on bi svakako poveo i moju enu i moju djecu.

Ali kamo?

Tko bi to mogao znati?

Tano je da nitko ne bi mogao znati, ali bar mogao naslutiti.

Razmisli malo!

Hm! Ja bih na njegovom mjestu svakako otputovao u Bejrut, jer je

on ranije stanovao ondje i ondje bio sretan.

Na njegovom mjestu ja to ne bih uinio, jer je upravo u Bejrutu

pobuna bila najea i najrairenija. Prilike su se smirile samo zato jer su vlasti
upotrijebile silu. Bejrut lei usred toga opasnog podruja. Izbije li ponovo buna,
dalo se sa sigurnou pretpostaviti da e opet poeti ondje. Ako je mirza Sibil
otputovao iz Damaska bojei se da bi se ondje moglo ponoviti krvoprolie, onda
sigurno nee poi onamo gdje e najprije izbiti rtova nesrea.


Efendijo, zapaam da si ti nekako sveznajui!

Nemoj pretjerivati! Ja se samo sluim svojim zdravim ljudskim

razborom i izvlaim zakljuke iz injenica.

Reci mi onda kamo je mirza Sibil mogao poi, ako nije otiao u
Bejrut?

O bembao, tome se pitanju zaista moram zauditi!

Psja krew! Tu nema to da se udi! Priznao li ti to ili ne priznao,

ipak je potrebno malo biti sveznajui da se takve stvari pogode. Svatko moe
neto izraunati, ako raspolae brojevima odreenim za tu stvar. to pak ima
onaj koji treba da neto pogodi?

Onda neemo pogaati, nego emo izraunati. I mi ovdje imamo

brojke iako se one ne sastoje od jedinica, desetica ili nitica, ve od injenica.

Izraava se ueno, efendijo! To ja ne razumijem.

Odmah e razumjeti ako ti navedem primjer. Ti se ovdje osjea

nesretnim i volio bi otii odavde. Kad bi to mogao uiniti, i kad te nita u tome
ne bi prijeilo, koje bi mjesto i koju zemlju odabrao?

Kakva li pitanja! Otiao bih u Buluniju, jer sam roen Bulunj. O

tome ne moe biti nikakve sumnje.

Nikakve sumnje? upitah nasmijavi se. A ti ipak gaji sumnju

u koju zemlju bi mogao poi.

Maalah! Da, to je zaista udo! Efendijo, ti me zaista umije

uhvatiti!

No, to kae sada?

Mirza Sibil otiao je u Perziju, jer je mogao otii samo u Perziju

budui da je roeni Perzijanac. Nesrea to ju je doivio u stranoj zemlji, u
inozemstvu, morala ga je potjerati onamo kamo srce vue ovjeka sve do
posljednjeg dana njegova ivota, naime u njegovu domovinu. A ja stanujem ve
tako dugo i tako blizu granici te zemlje, a nisam doao na pomisao na koju si me
ti sada naveo! Koliko sam samo mogao istraivati, iako ne sam jer nisam
smio odavde ali ono bar po drugim ljudima! Moda bih pronaao one koje
sam smatrao izgubljenima. O efendijo, to sam ja to propustio? To ne mogu sebi
oprostiti!

Smiri se! Kako se ini, mi smo sad zamijenili naa gledita? Ti si

poprimio moje, a meni si prepustio svoje.

Kako to?

Maloas nisi htio ni da uje za neku nadu, dok sam ja pokuavao

da ti u srce ulijem prvu zraku nade. Sad se ini da u tebi vie nema tuge, ve da
u tebi ivi samo nada pa te moram opet dovesti do tvojih prijanjih sumnji.

Nemoj to initi, efendijo, molim te! Ti ni ne sluti koliko si me

usreio time to si iz moga sjeanja otro krv moje obitelji za koju sam smatrao
da je prolivena.

Vara se. Ja nisam zbrisao te krvave tragove, jer bih se s takvom

namjerom ogrijeio o tebe. Nisam bio nakanio da u tebi probudim puno

uvjerenje, jer kad bi se ono kasnije pokazalo kao varava slika, tvoja bi se tuga
morala udvostruiti. Ja sam ti, kao to sam ti ve rekao, elio dati samo traak
nade koji e prekinuti tvoju krutu ravnodunost prema ivotu. Ti pak skae
odmah s jednog pretjerivanja u drugo, pa smatra sigurnou ono to je u
najboljem sluaju samo mogue. uvaj se! Ja u ti sad iznijeti uvjerljive razloge
da su tvoji dragi umoreni.

Ne! Ne ini toga! odbije me on. Ja i previe dobro poznam te

razloge. Oni su ubili u meni svu ivotnu radost, pa mi onemoguili da i
najmanje uivam u ivotu. Obeajem ti da se neu pretjerano nadati. Zadajem ti
rije da u se kretati izmeu nade i bojazni, sve dok jedno ili drugo ne postane
sigurnou.

To je pravi postupak. Vjeruj mi da sam ja, budei u tebi tu nadu,

bio potpuno svjestan svoje odgovornosti, no ipak sam se usudio da to uinim
sluajui jedan unutarnji glas. Taj me glas jo nikada nije prevario, osim ako ga
ne bih krivo razumio. On me je esto spasio iz tekih opasnosti i pomogao mi da
rijeim zadae za koje bih inae bio preslab. Ne vjerujem ni da sam danas krivo
shvatio taj glas, ali te ipak opominjem da ne oekuje vie nego to ti moe dati
jedna takva mogunost.

Hvala ti, efendijo! Bit u tako oprezan kao to ti eli. Ali taj traak
koji je ve poeo zagrijavati moje staro umorno srce ne putam vie iz ruku. A
sad mi dopusti da o tome vie ne govorimo. Hoe. Veoma sam ga dobro
razumio. U njemu se rodilo neto, jedna iskra nade koja mu je obeavala takvu
radost i toliku sreu da ga je ve i sama pomisao na nju ispunjavala ushienjem.
Htio je da najprije to sauva u sebi, dok se sve u njemu ne proisti i slegne. Zato
sam mu odgovorio:

Ima pravo! Osim toga ve je i kasno. Poimo na spavanje.

Ne, to ne, nikako ne! Ako se radi o meni, onda emo ovdje
doekati zoru. Zamisli samo da ja ovdje ivim u krajnjoj osamljenosti i da
moram tvoju prisutnost iskoristiti to vie mogu, te to vie uivati u njoj.
Popodne mi nisi jo mogao rei kako e dugo ostati u Bagdadu, ali moda si se
u tom pogledu u meuvremenu ve odluio.

Sutra emo odjahati.

Zar ve tako brzo? prekinu me Dozorca. Efendijo, molim te

nemoj mi to uiniti!

Nisi mi dopustio da zavrim reenicu. Htio sam ti rei da emo

sutra odjahati ali da emo se ubrao vratiti.

To ve bolje zvui. Ali zato eli ve sutra otii? Morate se

odmoriti od putovanja.

Naprotiv! Moramo se malo pokrenuti. Mi smo za vrijeme cijeloga

puta morali sjediti na keleku, pa iako ne bismo mogli rei da nas je to umorilo,
ipak moramo imati obzira i prema naim konjima. Te vatrene ivotinje morale
su neprekidno mirno stajati, a ti kao strunjak mora znati da ih ne smijemo
dulje ostaviti da stoje.


To priznajem, no vi biste ipak mogli na njima izjahati samo na
dulju etnju.

Imamo razloga da to ne uinimo. Ve sam ti rekao da se moramo

uvati neprijatelja. Mi ih se dodue nipoto ne bojimo, ali je uvijek bolje
izbjegavati, zlo nego ga izazivati.

Kamo elite pojahati?

U Birs Nimrud. Pitanja koja sam ti postavio nemaju uostalom

nikakve veze s tim planom. Kad smo te ono prije nekoliko godina ostavili
proivjeti smo ondje tako teko vrijeme da nam je taj kraj za cio ivot ostao
nezaboravan. Budui da se dakle nalazimo u Bagdadu, otii emo opet onamo
da posjetimo te predjele.

Veli da ste preivjeli teko vrijeme. to ste to doivjeli? Smijem li

to doznati? Hoe li mi ispripovjediti?
Tek to je stari Poljak izrekao rije ispripovjediti, kad se moj Halef brzo
umijea:

Nemoj, bembao, tu molbu upraviti mojem efendiji, ve je upravi

meni. On ne voli da iz svojih usta odmota beskrajno dugako devino ue takve
pripovijesti, a bude li na to prisiljen, on ga pregrize prije nego to se ue
odmotalo, i proguta kraj ondje, gdje bi ovaj mogao nanijeti najveu tetu
njegovom zdravlju. Mene je pak Alah nadario nerazgrizivim uetom, pa ono to
sam jednom zapoeo obiavam uvijek dovesti do kraja, gdje vie nema to da se
kae. Zato se izjavljujem spremnim da ti saopim sve to eli znati. Nadam se
da se nitko tome ne protivi.
Pod tim nitko" bio sam miljenja. Poznavao sam uitak koji sam
prireivao malom Halefu, kad mu je bih uskratio doputenje da pripovijeda pa
sam mu to uskraivao zaista samo kad bi se radilo o nekom posve stvarnom
izvjetaju to sam ga sam morao dati. Halef je naprotiv volio svoje
pripovijedanje iskititi, pa iako je takva sklonost zajednika svim Istonjacima,
Halef je njome bio tako bogato nadaren da sam esto bio prisiljen da prekinem
njegovo pretjerano hvalenje. Uostalom, iskreno moram priznati da sam ga i sam
volio sluati, jer je bio zaista dobar pripovjeda pa je svoje pripovijedanje
dotjerivao s toliko humora da sam u tome upravo uivao. Budui da nisam
odmah odgovorio na njegovo pitanje, protumaio je moju utnju kao pristanak, i
odmah poeo pripovijedati, to je potrajalo pun sat i meni pruilo nov dokaz
njegove umjetnosti kojom je umio ak i tune zgode, kao to je to bilo umorstvo
naih suputnika, i nae oboljenje od kuge, prikazati tako da je do posljednje
rijei privlaio panju slualaca.
Kad je zavrio, Halef doda na njemu svojstven nain:

Kako vidite, nisu nas poderali ni neprijatelji, niti nas je progutalo

drijelo kuge. Alah nas je sauvao za daljnja velika djela, o kojima u moda
moi drugom prilikom pripovijedati, im opet budem raspoloen da vam o tome
govorim. Sad vam elim samo jo rei da namjeravamo odjahati u Perziju, kako
bismo poveali slavu koju naa imena ondje ve odavno imaju. Bude li nam se

prohtjelo, spremni smo da se borimo s cijelom vojskom tamonjega vladara pa

da ga, ako nas omjeri samo jednim mrkim pogledom, iskorijenimo s lica zemlje
zajedno s itavim njegovim haremom. to e se nakon toga dogoditi, naime
hoemo li odande odjahati u Amiriku ili Usterali, to mora zasad ostati naa tajna
koju nipoto ne smijemo odati. Sigurno je da e vijesti o naim dijelima
doprijeti do vas prije nego to se mi vratimo u atore Hadedina. Neka vam Alah
dotad sauva snagu i razbor tijela i due kako biste moju pripovijest o tome
mogli primiti s istim onim udivljenjem s kojim ste sasluali i ovu dananju.
Nakon toga zanosnog zavretka napunio je Halef lulu i stao puiti
beskrajno zadovoljan time to njegovu govorljivost nisam zakinuo za
namjeravam uspjeh, prekidajui ga u govoru. Onbai je svoje oduevljenje
izraavao dubokim roptavim disanjem i kao da nije nalazio rijei. Njegov je
gospodar cijelu stvar prihvatio treznije, rekavi:

Vi ste zaista proivjeli teke stvari, pa zato na mogu shvatiti to vas

moe jo mamiti da ponovo posjetite ta mjesta. Ja na primjer ne bih nikad via
elio vidjeti Birs Nimrud, ako me tamo silom ne natjeraju.

To si ti dobaci Halef ali mi smo ljudi drugog kova. Kad

bismo mi doivjeli ono to je snalo tebe i tvoga onbaija, mi bismo odmah
narednih dana ponovo poli onamo da razruimo to gnijezdo i da ga izravnamo
sa zemljom.

Da golemi Birs Nimrud izravnate sa zemljom?

A zato ne? Zar moda misli da to ne bismo mogli uiniti?

Uostalom, to ne bi bilo ni potrebno, jer se mi na vaem mjestu ne bismo dali
zatvoriti, ne bismo poloili zakletvu i ne bismo potpisali doznaku.

Lako je tebi sada to tvrditi kad niste bili na naem mjestu.

Vara se, jer ne pozna ni mene ni moga sidija. to bi taj Sefir o

kojem si pripovijedao bio prema njemu? Pa da je ne znam kako snaan i lukav i
hrabar, ipak mu to ne bi nita koristilo protiv snage, mudrosti i smionosti moga
sidija, a pogotovu ne protiv moje. Mi smo svladali posve drukije ljude nego to
je taj Perzijanac. Volio bih da nas on zatvori u Birs Nimrud! Ubrzo bi doznao
kako smo se hitro umjeli osloboditi da ga oborimo u prah svojim podrugljivim
smijehom.
Hadi nije promislio da bi te rijei mogle povrijediti bembau. Isto tako
nije ni slutio kako e se njegovo hvalisanje ubrzo ostvariti. Umirio sam se kad je
Poljak mirno odgovorio:

Neka vas Alah ouva toga da ikad doete u takav poloaj! I najjai
i najmudriji ovjek ne moe kad je svezan nita poduzeti protiv svojega
neprijatelja, a vai neprijatelji.. . ah, ta vi ste mi htjeli rei tko su oni!

Da, doznat e to i zaudit e se, kad uje kako smo ih se lukavo i

lako rijeili. Hoe li ti to moda ispripovjedati, sidi?

Neu rekoh.

Ima pravo samosvjesno nadovee malian. Tko eli

pripovijedati o takvoj stvari mora imati otvorena usta, pokretljivi jezik, prodirni

razbor i veliku dubljinu uma, te istodobno veliku umjetnost, da pone i zavri

upravo na pravom mjestu. Stim znanjem i tom vjetinom raspolae meutim,
vrlo malo ljudi, a ako toga nema, onda se nitko nee zauditi da se najljepe
gradivo za pripovijedanje pretvara u staro, razderano i slomljeno sedlo na koje
nitko ne moe uzjahati. Sad u dakle poeti a vi me pobono sluajte!
Razumije se samo po sebi da je Halef naem susretu s Peder-i-baharatom
dodao nekoliko pustolovnih pojedinosti koje uope nisu postojale. Isto je tako
neminovno bilo da je dodue mene hvalio, ali da sebe nije nipoto zaboravio.
On je to, kako je poznato, obino inio tako da je sebe prikazivao kao moga
savjetnika i zatitnika. Na kraju je jo dobacio:

Kaem ti, o bembao, da je takav korba pravi pojam pobjednike

neodoljivosti! Ja se bez bia nikad ne bih spustio u Birs Nimrud. Da ste sa
sobom ponijeli bi, bila bi vas pratila naklonost sudbine, pa biste odande opet
izali kao slobodni ljudi.
Dozorca nije na tu opomenu nita odgovorio, ve me upita:

I ti sad misli, efendijo, da e te ti Perzijanci potraiti ovdje u

Bagdadu?

Ako uope dou ovamo, oni e to sigurno uiniti. odgovorih

mu.

I zato eli ve sutra odjahati?

Ne samo zato, jer sam ti ve rekao da ih se ja dodue klonim, ali da

ih se ne bojim. Nemam nikakva razloga da ostanem ovdje.

Zar moja molba nije dovoljan razloga za tebe?

Nije, jer emo se vratiti. Onda emo imati razloga da ostanemo, jer
pred nama lei put od vie dana, prije kojega se moramo odmoriti.

Onda neu vie navaljivati, ali te molim da kod Birs Nimruda ne

poduzme nita to bi mi moglo nakoditi.
Ve sam obeao da u ti uiniti po elji, pa se moe pouzdati u to da u
odrati rije.
Prvobitno sam namjeravao posjetiti samo ona mjesta uz koja su me vezale
uspomene, ali iskreno priznajem da me je bembaina vijest potaknula da malo
vie panje posvetim Birs Nimrudu. Odavno sam znao da se u njemu nalaze
hodnici u koje su istraivai ve esto pokuali prodrijeti. Kasnije su ti pokuaji
obustavljeni jer su u mnogo prilika nesretno svrili. Podzemne su prostorije u
kojima se nalazio Poljak to vie pobudile moju radoznalost, jer se na njih
odnosio i crte u mojoj biljenici. Htio sam ih istraiti ali nisam Dozorci o tome
nita rekao. Razumljivo je da sam odluio da neu poduzeti nita to bi moglo
njemu nakoditi.
Vie nije bilo ni govora o tome da bismo cijelu no ostali budni. Malo
nakon ponoi pogledasmo to rade nai konji, a zatim legosmo na poinak.

U MILU
Od Bagdada do Hilea rauna se tri nepuna dana putovanja. Sa svojim
brzim konjima nismo trebali toliko, pa zato nismo krenuli na put ve prije
podne. Naprotiv, jednako kao prije mnogo godina, pustili smo da proe najvea
vruina i pojahali zatim, oprostivi se od Dozorce i njegovog debelog onbaija,
uz rijeku, pa preko mosta, na desnu obalu Tigrisa.
Kad smo se odande osvrnuli, grad je, jednako kao i neko, svjetlucao u
odrazu sunanoga sjaja. Lijevo smo ugledali narodni vrt i zgrade karantene,
malo dalje tvravicu, a tik uz rijeku vladinu palau. Lijevo je lealo predgrae
sa starom medresom od Mosancira. Zatim se prualo more kua iznad kojih su
se uzdizali minareti i kupole moeja, a iznad svega toga prostirala se maglica i
tanki oblak praine, znaajni za Bagdad.
Odavde krenusmo prema kanalu Oah, a kad smo i njega preli,
ugledasmo pred sobom otvorenu pustinju. Da, ta je krajina bila pustinja. Ondje
gdje su se, nema tome tako dugo, redali jedan vrt za drugim, gdje su se njihale
tisue palmi, mirisalo cvijee i sjalo divno voe, prua se sada prema zapadu,
sve do obala Eufrata, nepregledna prazna pustinja.
Na nas je put vodio kroz pustinju najprije do han Asada, a zatim do han
Bir Nusta, do kojega smo stigli u predveerje. Nismo kanili prenoiti u hanu
zbog gamadi. Zali smo samo u njega da napojimo konje, a onda odjahali jo
komad puta prema hanu Iskenderije. U pustinji smo sjahali, i zabili u zemlju
kolie, zavezali o njih nae konje i rasprostrli pokrivae da legnemo na njih.
Dosad nismo naili ni na kojeg iitskog hodoasnika, a ni na karavanu
mrtvih, no ipak je Halef, kad smo sjeli jedan kraj drugoga, rekao:

Sidi, ne mirie li nita? Meni je upravo tako kao da se nalazimo u

kunom dahu karavane mrtvih. Zar tebi nije isto tako?

Da, upravo tako potvrdio sam. Na nae njune ivce djeluje

sjeanje. Ne samo to upravo vidim gdje kraj mene prolazi mrtvaka karavana
ve je uistinu njuim. Ono vrijeme bilo je tako strano da nije udo kako nai
nosovi jo ni danas nisu zaboravili zadah leina koji im je svojedobno tako
naudio.
to smo doivjeli s mrtvakom karavanom ve sam ispripovjedio, pa ne
moram ponavljati. Ipak je sve to jo jednom u duhu prolo ispred nas kad smo
sada nakon mnogo godina sjedili u nonoj osamljenosti uz isti put kojim smo
onda projahali. Sjeanje nam je posve jasno nacrtalo nekadanje dogaaje, pa
nam se zato i uinilo da jasno osjeamo one strane miomirise raja". Znali smo
da je to samo zabluda, jer je zrak bio svje i ist, obeavajui nam san koji e
nas okrijepiti. Pojeli smo jednostavnu veeru, pobrinuli se za konje, a zatim se
zajedno sa svojim pukama zavismo u pokrivae i sklopismo oi. Mogli smo se
mirno prepustiti snu, jer je moj san lagan pa se mogu u njega pouzdati, a osim
toga oba su naa vranca bila dresirana tako da njiskanjem odaju svakoga tko

nam se pokua pribliiti. Prislonjen uza svog pastuha, komu sam u uho rekao
obiaj jednu uru, ubrzo sam zaspao i nisam se probudio prije dok ne osjetih
otru jutarnju studen.
Budui da ovdje nije uz put bilo vode, mogli smo nae konje napojiti tek
u hanu Iskenderiji. Uzjahali smo dakle i krenuli najprije prema tome cilju.
Ovdje se pod "Jai" han razumije ono to se na zapadu ne ba posve
pravilno naziva karavanserajem. Hanovi ili kanovi izmeu Bagdada i ruevina
Babilona svi su gotovo jednako graeni. Sagradila ih je Perzija da bi pomogla
hodoasnicima, pa je svaki od njih sainjavao malu tvravu okruenu zidovima
koji su imali pruiti dovoljno zatite protiv eventualnih napadaja Beduina. Ispod
tornja koji je omoguavao da se nadaleko razgleda pustinja, ulazilo se kroz
vrsta vrata u dvorite okrueno sobama sa svedenim stropovima. U sredini
dvorita uzdie se platforma na kojoj gosti nou spavaju. Odostraga se nalaze
staje za konje i deve. Noenje u takvom hanu je besplatno, ali putnik navikao na
istou mora to noenje zbog brojne gamadi skupo platiti. Ono pogotovu
postaje odvratnim ako putnika za vrijeme boravka u hanu zadesi ta nesrea da
istodobno stigne i karavana s leinama, pa se smrdljivi lijesovi istovare pred
njim. Makar odmah pobjegao, pa se zaustavio tek na Sjevernom polu, ipak
moe biti siguran da e njegov izmueni nos i tamo na vjeitom ledu osjetiti
zadah leina.
Nakon dva sata stigli smo do hana i ujahali kroz vrata. Ovaj han bio je
dovoljno velik, da se u njemu smjeste stotine ljudi i ivotinja, ali je toga dana
bilo u njemu malo gostiju. Svi prisutni nam posvetie ivu panju koja se
dodue nije odnosila na nas, nego na nae konje. Svi su se oko njih nagurali da
ih promotre, Muui od udivljenja. Budui da nas je to smetalo, obratih se
nadgledniku koji nas je za baki oslobodio nasrtljivaca.
Kad smo sjahali na bunaru, ve su se ondje nalazila dva ovjeka koji su
napajali konje. Nismo ih htjeli smetati, ve poekasmo dok dovre. Dok smo ih
tako promatrali, opazio sam na prstu jednoga od njih srebrni prsten koji mi je
udario u oi. Otrije sam pogledao onamo i opazio da ima osmerokutnu plou.
Gradio sam se kao da elim pogledati dolje u vodu da ustanovim hoe li je i za
nas biti dovoljno, ali sam pri tome tano promotrio njegovu ruku. Da, bio je to
prsten silana. Napis na njemu sastojao se od slova sa" povezanog sa slovom
,,lam" a iznad toga nalazio se tedid koji sam jasno razabrao, premda je bio
sitan. Prikriveno sam pogledao i ruku drugog ovjeka, pa sam opazio da i on
nosi isti prsten na istom prstu. Ta su dva ovjeka dakle bili silani.
Uto mi nadoe misao ne bi li to bila dobra prilika da okuam djelovanje
naega prstena. Sad kad to pripovijedam i kad poznam sve to se kasnije
dogodilo, znam da je izvoenje te misli bilo vrlo neoprezno.
Vrativi se Halefu, izvukoh iz depa prstenje to sam ga oduzeo Peder-ibaharatu i njegovim pratiocima, stavio sam zlatan prsten na prst, a Hadiju dao
jedan srebrni prsten, rekavi mu:

Stavi neopazice taj prsten na prst! Ti su ljudi silani. Radoznao sam

to e uiniti kad opaze nae prstenje.

Maalah! To je dobra misao! tiho se nasmije dok su mu oi

radosno bljesnule. Moda e nam taj susret donijeti pustolovinu o kojoj
moemo onda kasnije pripovijedati. Ako me neto upitaju, ja u im rei da ...

Nita im nee rei! prekidoh ga. Prepusti meni da ja

govorim. Ne znamo ta emo doznati pa moramo dakle biti oprezni. A sad
pripazi i nemoj se nespretno vladati!

Zar ja? Nespretno? povrijeeno e on. Sidi, zar si ti mene,

svog prijatelja i zatitnika, ikada vidio nespretnog? Zar bi moja Hana,
najljupkija od svih divnih rua i katarinica iz djevojakog raja ikada mene
odabrala kao mua svojega srca da sam nespretan . ..
Dalje nisam uo njegove rijei, jer sam brzo napunio svoj ibuk, poao do
ona dva ovjeka i zamolio jednoga od njih koji je puio:

Duhan je hrana due, a njegov dim uzdie misli sa zemlje. Nemam

vatre pa te molim da razveseli moje srce.
Takvoj uljudnoj molbi nije mogao izbjei. Pretpostavio sam da e se
posluiti kresivom koje je u tim krajevima bilo uobiajeno. Meutim on je
izvukao iza pojasa igice i jednu upalio. Ta neznatna okolnost bila je za mene
ipak vana, jer mi je dala osnovu za zakljuke koje inae ne bih mogao izvui.
Bio je tako uljudan da mi vatru poloi na duhan. To sam iskoristio da ibuk
pridrim tako da je njegov pogled morao zapeti na prstenu na mome prstu.
Dogodilo se dakle ono to sam i oekivao. Opazio je prsten, od iznenaenja
ispustio zapaljenu igicu i viknuo:

Abaraka lan blagoslovljen bog! to to vidim na tvojoj ruci?

Ja sam u znak opomene podigao ruku i ispitljivo se ogledao. On tiho
doda:

Oprosti mi, gospodaru! Toliko sam se iznenadio to te ve ovdje

nalazim da umalo to nisam zaboravio nuan oprez!
On me je dakle smatrao nekim koga je zapravo drugdje morao traiti. Sad
sam morao postupiti veoma spretno.

Gdje si mislio da e me nai?

U Bagdadu, a ni tamo nisi mogao stii nego tek juer.

Pogodio si, ali ja se ondje nisam uope zadravao.

Jesu li ti odmah predali Selirovu poruku?

Jesu.
Sefir! Rije je djelovala na mene kao elektrini udar. Sefir je bio ovdje! Je
li to bio isti Sefir o kojemu je pripovijedao bembaa? Gdje se nalazi? to kani?
Na to se odnosila njegova uputa? Tko i to je taj ovjek kojim su me sada
smatrali? Sva ta pitanja i jo mnogo drugih prola su mi sad glavom. Moda bi
moglo to uspjeti da iz njega izmamim prave odgovore.
Taj ovjek pogleda sad ispitljivo Halefa, opazi na njegovoj ruci srebrni
prsten te me onda ponizno upita:

Oprosti, gospodaru, ako se usuujem da te upitam: je li taj ovjek

moda onaj Aftab za kojega mi je Sefir rekao da te prati.

Tako je! potvrdih vidjevi da me taj ovjek smatra Peder-ibaharatom.

Ti si se za vrijeme svoga putovanja nazivao Kasim-mirza?

Kasim-mirza je moje sadanje ime potvrdih mu.

Peder-i-baharat se i prema meni posluio tim imenom. On je dakle
zauzimao poloaj na elu sila, zbog ega sam sad poprimio dostojanstveno
dranje i stao govoriti kao pretpostavljeni. Da ne bih dugo ostao u neizvjesnosti,
odmah nadovezah pitanje:

Sefir te je dakle poslao u Bagdad da me ondje potrai?

Jeste, o gospodaru.

I dao ti je poruku za mene?

Jeste, gospodaru.

To jeste, gospodaru" moglo mi je lako postati opasno, ako sam ja

uvijek morao stavljati pitanje, a od njega dobivati samo takve kratke odgovore.
Zato ga upitah otrije:

Kakva je to vijest? Govori! Ne volim postavljati nepotrebna

pitanja.

Oprosti, gospodaru, ali je Sefir veoma strog prema nama. Mi

smijemo odgovoriti samo ako nas neto pitaju, a i tada moramo biti to krai.
Trebao sam ti poruiti da ne ostane u Bagdadu, ve da odmah doe.

Zato?

Leine e ubrzo stii. Ne dovode ih karavanskim putem, ve su

zbog vee sigurnosti na Nehr Sersaru otpremljene u Eufrat, niz koji se sputaju
kelekima.

A kamo?
Dobaci mi zaueni pogled.

To ti mora znati bolje od mene, gospodaru! Eto, tako sam ipak

pobudio njegovu sumnju. Brzo sam dakle ispravio:

Ja dakako poznam obino mjesto, ali sam pomislio da je Sefir

moda za ovu poiljku zbog vee sigurnosti odredio koje drugo mjesto.

Dosadanje je mjesto najbolje koje postoji. Nema dakle nikakvoga

razloga da se odabere koje drugo mjesto.
Upitao sam se sam u sebi o kakvom se transportu zapravo radi. O
leinama! Tu je rije neobino naglasio. Sigurno dakle nije mislio prave leine.
Ali to drugo? Zar su se moda silani sluili kakvim potajnim jezikom? Htio
sam to ustanoviti pa sam zato upitao, premda sam se pri tome izlagao opasnosti
da ponovo pogrijeim.

Zna li kakve su leine ovaj put?

Pri tome sam rije leine naglasio isto tako kao on maloas. Nije
posumnjao, ve mi je povjerljivo odgovorio:

Ako ti to ne zna, onda to sigurno ne zna jo ni Sefir. ovjek koji

ih alje sigurno ima razloga da to uva kao tajnu. Te su leine meutim samo

jedno od onoga, to ti imam rei. Ima tu jo neto drugo to se ini mnogo

vanijim.

A to to?

Karavan,

Kakav?

To mora ti najbolje znati!

inilo se da opet eli posumnjati, pa zato otro rekoh:

Govori uljudnije, jer u ti inae pokazati kako ima sa mnom

razgovarati! Dakako da ja to najbolje znam, ali ti govori o jednoj karavani
openito, a budui da imamo esto posla s karavanama, mogao si ovaj puta
misliti obinu karavanu, a ne onu o kojoj se posebno radi. Ako nisi dovoljno
pametan da to shvati i ako ubudue ne bude mogao jasnije govoriti, ja u
zatraiti od Sefira da mi za slini sluaj poalje drugog glasnika koji je manje
glup i uljudniji.
Sil sav klonu od prepasti i zamoli me:

Ne ini toga, gospodaru! Ti zna to bi me to stajalo. Nisam mislio

nijednu drugu karavanu, ve samo karvan-i-pikidmet bail, o ijem si odlasku
ti obavijestio Sefira.

Hudara ukr! Sad postaje jasniji. Savjetujem ti da takav i ostane,

jer glasnika koji govori u zagonetkama i ne umije otvoriti usta, takvoga glasnika
ne trebamo. Da, ja sam Sefira obavijestio o njoj. to mi on poruuje?

Sefir je izaslao izvidnike koji su mu javili da e karavana jo danas

ili sutra stii u Bagdad. Ti bi je mogao sluajno sresti, i ljudi iz karavane mogli
bi te prepoznati. Zato treba da brzo odjae iz Bagdada i da pouri k njemu. To
sam ti imao poruiti.

Budui da si me na sreu susreo ve ovdje, ne mora odjahati u

Bagdad. To e vam dobro doi. Vratit ete se dakle k njemu sa mnom.
Rekao sam to kao zapovijed, premda sam u sebi elio da mi se ti ljudi
izgube to prije iz vida. Budem li ih morao povesti sa sobom, izvrgavao sam
sebe i Halefa sluajnostima koje su nam mogle biti neugodne. Obradovao sam
se dakle kad je brzo odgovorio:

Oprosti, gospodaru, da te ne moemo pratiti, jer moramo prijeko u

Madain.

U Madain? Dakle ne samo u Bagdad k meni?

Ne. Mi smo morali najprije potraiti tebe, a zatim odjahati niz

Tigris u Madain. To bi nas najprije odvelo ovamo gore, a zatim tamo prijeko
opet dolje, dugaak put, koji moemo tako skratiti da ve odavde odjaemo
ravno u Madain.

Hoete li se vratiti Sefiru?

Neemo. Moramo, nadalje, prije nego to se vratimo, odnijeti

vanu Sefirovu vijest u Kut el Amaru.
inilo se da taj Sefir odrava veoma rasprostranjene veze. To me se
uostalom nije nita ticalo, pa mi je to u ovom asu moglo biti samo drago.

Odavde u Madain bilo je osam sati puta, odande u Kut al Amaru dvanaest sati, a
iz Kut el Amare do ruevina Babilona, gdje se prema mom nasluivanju morao
nalaziti Sefir, opet etrnaest sati. Ma kako se ta dva silana pourila na svojim ne
odvie snanim konjima, ipak su put morali prekidati da jedu i spavaju, pa
prema tome nisu mogli, kako sam prosudio prema njihovoj vanjtini, stii do
Sefira prije dva i pol dana. Do toga emo se vremena mi, budui da smo htjeli
samo ukratko pohoditi neka mjesta, ve davno vraati u Bagdad, pa se nismo
trebali bojati da emo ih sresti. To me je toliko smirilo da sam se usudio izrei
prilino neovlateno pitanje:

Kakvu poruku nosite u Madain i Kurt el Amaru?

Nemoj nam zamjeriti, gospodaru, ali to moramo preutjeti.

I prema meni?

Prema svakome, a budui da Sefir nije kod tebe uinio iznimku,

moramo smatrati da si i time obuhvaen.

Tako je pravo! To mi se kod vas svia! ovjek ne smije ni za volju

pretpostavljenoga odstupiti od svoje dunosti. Je li vam Sefir oznaio odreeno
mjesto gdje bih se imao sastati s njime?

Ti ga zna, gospodaru!

Dakako! Ali se on ne zadrava neprekidno ondje, pa vam je mogao

rei gdje bih ga u takvom sluaju mogao jo pronai.

Ne bude li ondje, onda mora poekati na njega. Gutara tamariska

iznad Hilea dovoljno je velika i gusta da sakrije tebe i sve one koje e ondje
nai. Ni danas tamo nitko ne zalazi, otkad je ondje poinjeno veliko umorstvo.
Treba ii gotovo dva sata preko vruega pijeska, a svi stanovnici Hilea vjeruju
da se duhovi ubijenih ljudi onuda uljaju danju i nou. Ondje si, gospodaru,
sigurniji nego u Ibrahimovom krilu.

Dobro! Vi mi dakle nemate vie nita javiti?

Ba nita ili ipak neto? Dosjetio sam se. Sefir je rekao da ti

neto jo ne zna pa da bi te to neznanje moglo putem moda zavesti na kakvu
pogreku. On je naime zbog karavane-i-pikidmet baija stupio u vezu s
Gasajima. Njihova se etica rasprila ovdje, pa se, da ne pobudi sumnje, izdaju
za Solaibe. To treba da ti kaemo. Sad ti pak zaista nemamo vie nita rei,
gospodaru!

Dobro! Zadovoljan sam s vama i zasluili ste baki. Dobit ete ga

od mene kad se budemo ponovo sreli u Hileu. Kad ste krenuli odande?

Sino.

Onda ete se u Madainu morati estito naspavati. Nemojte dakle

krzmati, ve se pourite da to prije stignete onamo.

Krenut emo odmah, jer su nam konji napojeni i tu nemamo vie

nikakva posla. Alah bio s tobom! Dour-i ser-et bigar-der, - aga kruit u oko
tvoje glave, ago.
Vinuli su se u sedla i izjahali kroz vrata. Halef je poveo nae konje do
vode i dok ih je napajao, veselo mi i lukavo namigne.


Alah stvara bistre glave i mrane glave. Tvoja sjaji poput sunca na
nebu, a njihove su povijane mrakom nerazbora, tako da u dubine njihove
mudrosti gledam kao u mrani zdenac u kojem se ne moe pronai ni kapljica
vode. Tvoje ih je oko progledalo kao to sunce gleda kroz staklene ploe. Oni su
te naprotiv smatrali nekim drugim ovjekom. Oni su tako naivno isprepleli tri
linosti da ih ni ja vie ne razaznajem, premda sam Hadi Halef Omar, glasoviti
eik Hadedina od velikog plemena Samar.

Zar ti je to razaznavanje doista tako teko? upitah nasmijeivi

se.

Nije mi lako, sidi, jer nisam razumio sve, budui da se radilo o tri
osobe i etiri mjesta koja sam opet smijeao. Dok se govorilo o tim osobama,
moja je dua jahala izmeu Bagdada, Nadaima, Kut el Amare i Hilea, amo i
tamo, ne nalazei ulaza u dubine mudrosti koja je tekla preko tvojih usana.

Ne radi se o tri osobe ve samo o dvije.

Ne, radi se o tri osobe. Ti, Sefir i Peder-i-baharat. Vi ste tri osobe i
ti to sigurno nee porei. Ti su ljudi toliko izmijeani da ja vie ne znam jesi li
ti Peder-i-baharat ili taj Sefir, ili je Sefir ti, ili si ti Sefir, ili je pak Sefir onaj
Peder-i-baharat. S kime te zapravo zamjenjuju i kako treba da ponem da
odijelim tebe od njega, a vas dvojicu onda od treega.

Sil me je smatrao Peder-i-baharatom. To si morao razumjeti.

Peder-i-baharatom? Ako je to uinio, onda ga nikako nisam mogao

razumjeti, jer pri tome nema nikakve pameti. Tko tebe, glasovitog efendiju Karu
Ben Nemzija smatra takvim lopovom, taj je zavrijedio da ga iibaju. Da sam ja
shvatio tu njegovu drskost, moj bi korba izvrio posao o kojem bi lea toga
ovjeka mogla jo dugo pripovijedati. Kad si mi to razjasnio, sada shvaam i
sve ostalo. Taj Sefir, neprijatelj naeg dobrog bembae, nalazi se Ji-Hileu.

U blizini Hilea. Njegovo se skrovite nalazi u gutarima tamariska

dva sata iznad grada. On je ondje dobro skriven, jer je put onamo teak, a povrh
toga se ljudi boje duhova ubijenih koji navodno ondje lutaju.

Vrlo dobro! To mi se vanredno svia! I ja u onuda lutati, ukazavi

mu se kao duh. Sa sobom u povesti jo jednog drugog duha, izraenog od koe
potonog konja. Taj e duh takoer obilaziti, ali ne vodom ni obalama, ve na
njegovim leima! Sve e dotle obilaziti po tim leima, dok Sefir i sam ne
postane duh, naime duh alosti i jadikovanja zbog udaraca to ih je dobio od
mene, jer je naem dragom bembai oteo sav novac i njegovo zaposlenje! to taj
nitarija radi u svojem skrovitu?

Pa uo si da eka leine.

Leine mu priutavam! Neka ih pojede na bilo koji nain, kako god

zaeli, kuhane, prene, peene ili odmah svjee iz lijesa. Nije li uostalom bilo
govora i o nekoj drugoj karavani?

Jeste, o karavani pikidmet bai.

To ne razumijem. Govorim prilino dobro perzijski, no ipak ne

znam to znai pikidmet bai.


Ta rije, isto kao fera bail, oznaava dvorjanina sa ahovog
dvora.

Znai dakle visokog slubenika koji sada putuje s karavanom?

Tako je!

to Sefir namjerava s njime?

Ne znam!

Ne zna? Sidi, kako si duboko raalostio moju duu! Tvoje su oi

inae tako otre, a tvoje ui hvataju sve glasove, poevi od urlika oluje i udarca
groma do ljupkog pjevanja sarasira. Pa ipak su pred tobom ostale skrivene
namjere toga Sefira koji je tisuu puta vei od cvrka.

uti crvka gdje cvri i progledati tajne namjere podmukloga

zloinca dvije su posve razliite stvari. Ne mogu znati to Sefir namjerava s
karavanom toga komornika, ali bar mogu naslutiti.

Dobro, a to nasluuje?

Da je kani napasti pomou plemena Gasai koje je unajmio. Iz te

veze s Gasajima uostalom zakljuujem neto to je za nas moda vano da on ili
nema uza se dovoljno silana, ili da ovi ne bi htjeli napasti karavanu, jer nisu
razbojnici i ubojice, ve se bave manje zloinakim zadaama.

Ali Peder-i-baharat je takoer sil, pa nas je ipak htio ubiti.

On moe biti iznimka. Ti si ga udario, a mi znamo da se udarci

mogu oprati samo krvlju.

Ne vjerujem da je to iznimka, sidi. Ako Sefir eli napasti

komornikovu karavanu, mora od nje oekivati veliki plijen.

Tako je! To se dade lako shvatiti premda ne znamo nita sigurno,

ve samo nasluujemo. Sve to stoji u vezi s majdana komal u Parizu.

U Parizu! Glavnom gradu Franaka?. Majdana koma, u kojoj se

pokazuje sve to je stvorio i izradio neki narod? U kakvoj vezi stoji ona sa
Sefirom i s namjeravanim napadajem? upita zaueno Halef. Sidi, ti si
najpametniji ovjek kojega poznajem, ali nikako ne moe Sefira dovesti u vezu
s Parizom i majdana komom.

Ja u to bar pokuati. ah namjerava naime otputovati u Pariz, da bi

pogledao tu majdana komu. Svi njegovi slubenici su s time sporazumni, ali
sveenstvo se tome protivi. Razumljivo je da ah zna, kao i svaki drugi
musliman, kako se ti poboni ljudi dadu zadobiti: treba ih kupiti. Dovoljno je da
se bogato nadari nekoliko moeja, da se nekim utjecajnim imamima poalje
zvonki pozdrav, a ako i to ne pomogne, onda treba posegnuti za
najdjelotvornijim sredstvom koje jo nikad nije bilo uzalud okuana. U svete
gradove poalje se karvan-i-rava pa ovjek moe biti siguran da uspjeh nee
izostati. Sveenstvo iz Mehed Alija i Kerbele ima velik utjecaj na pristalice
ije.

Nastavi, sidi. Sad poinjem shvaati. Upravo si poeo pobjeivati

sumnju koju sam maloas izrekao.

Ovakvu karvan-i-ravu moe ah povjeriti samo veoma

prokuanom ovjeku za kojega zna da se u njega moe pouzdati. Uzevi u obzir

prilike koje vladaju na njegovom dvoru, koga poznaje ah tanije od svojih
komornika? Meu ljudima svojega povjerenja odabire najpoverljivijega i
najpouzdanijega, pa mu predaje bogate darove, s isto tako vanim ali tajnim
nalozima, pa kad se povorka krene na put, moemo je s jednakim pravom
nazvati karvan-i-rava, kao i karvan-i-pikidmet bai, jer joj se na elu nalazi
komornik.

To zvui vrlo jednostavno prizna Halef pa se zaista udim da

to nije meni samome palo na pamet.

Ja razmiljam i dalje, dragi Halefe. uo si, da je Peder-i-baharat

obavijestio Sefira o toj karavani. On je boravio u Perziji, vjerojatno u glavnom
gradu, pa je douo za komornikove namjere. Putovanje poduzeto na vladarevu
zapovijed, a u svrhu da se predaju dragocjeni pokloni, sigurno se uva kao
najvea tajna, pogotovu jer je taj pothvat usmjeren protiv raspoloenja u
sveenstvu. Svakako je dakle stajalo mnogo vremena, mnogo panje i
lukavtine, te mnogo novaca, da se podmiti neki upueni ovjek ili nekolicina
upuenih, trebalo je dakle neobino mnogo rtava da se prodre u tu tajnu, pa
ako sve to nije Peder-i-baharatu bilo odvie, mora da se zaista radi o veoma
velikoj stvari. Peder-i-baharat je iz Perzije ovamo poslao glasnika, a Sefir je u
susret karavani, otpremio izvidnike. Sve su to okolnosti prema kojima moemo
zakljuiti da je ta karvan-i-pikidmet bai vrlo vana za njih obojicu, vjerojatno
jo vanija od takozvanih leina koje e doploviti niz Eufrat.

Je li to vano i za nas, sidi?

Zasad jo nije, ali bi u odreenim okolnostima moglo postati. Mi se

ne namjeravamo sastati snjima, ni s Peder-i-baharatom ni sa Sefirom. Budemo li
se ipak s njima sastali, morat emo biti spremni da nas uvuku u tu tajanstvenu
stvar, jer se Sefir nalazi pred nama a Peder-i-baharat iza nas, dok je mjesto na
kojemu se ele sastati istodobno isto mjesto koje mi elimo potraiti. Ipak
vjerojatno postoji nain da izbjegnemo te susrete.

Koji nain?

Da se odreknemo svog posjeta tim mjestima i da se vratimo u

Bagdad, pri emu moramo krenuti drugim putem da ne susretnemo Peder-ibaharata.

To mi ne pada na um, sidi! to sam jednom poduzeo to u i izvriti.

Ponajmanje bih se pak zbog tih lupea odrekao svoga puta, jer bi izgledalo kao
da ih se bojimo. Odluili smo da emo odjahati do ruevina Babilona pa emo
to i uiniti. Misli li ti drukije?

Ne mislim.

Onda krenimo! Konji su pili, a nae su mjeine s vodom pune.

Neka doe tko god hoe, neka dou silani ili druge sjene, svakoga sam asa
pripravan da im svojim biem objasnim kako im osjeaji moga srca veoma
ivahno udaraju u susret. Jesi li uo, sidi rekao sam udaraju u susret".
Rekavi to, izvue korba iz pojasa i zamahne njime po zraku da je sve

zavidalo. Zatim ree:

Tako, sad je mjeina privezana, uza sedlo te moemo dalje.

Da, da, poimo dalje, ali ne smijemo zaboraviti da skinemo

prstenje s prsta i da ga spravimo u dep.

Zato?

Jer elimo da nas smatraju silanima samo kad nam to donosi

koristi. Kad bi nas svaki sil koji nas sretne smatrao sebi ravnim, mogli bismo
zapasti u neugodan poloaj.
Ponovo uzjahasmo i izaosmo iz hana. Karavane koje putuju u Hile,
posjeuju, krenuvi odavde, jo hanove Nasrije i Mahavid. Mi to nismo uinili,
jer smo eljeli izbjei svaki suvini susret, a povrh toga htjeli smo poi istim
putem kojim smo krenuli i u ono vrijeme da izbjegnemo karavani mrtvih i
njezinome smradu.
Govorim dodue o putu, ali put uope ne postoji. Jahali smo po otvorenoj
krajini ili bolje rei po pustinji. Pri tomu smo morali prijei brojne stare, davno
ve isuene kanale i jarke. Mada sam se u ono vrijeme neprekidno nalazio u
omamljenosti od groznice koju je izazvala kuga, u nekom stanju sanjarenja za
vrijeme kojega nisam mogao tano upamtiti taj kraj, ipak smo danas u toj
pustinji prepoznali svaku taku kraj koje smo bili proli.

Ovdje smo, sidi, ree Halef obuzdavi konja onda smo sjahali
da pustimo neka proe najvea danja vruina i tu sam zapazio da si se
promijenio. Lice ti je bilo sivo, a oko oiju su ti se isticali tamni kolobari.
Morao sam ti dati vode i octa, ali tvoj je pogled ipak ostao bez due, pa sam
naslutio da napree svu snagu da bi ostao uspravan, i da mi preuuje ono to
bi rastuilo moje srce.

Da, bilo je to strano vrijeme, Halefe potvrdih. Bio sam samo

sjena. Dok smo jurili pustinjom, ona je kraj mene hrlila kao strana utvara, a
ljudi koji su se nalazili kraj mene, bili su nalik na sablasti. Ako ti je pravo,
ravnajmo se onako prema vremenu kao to smo se i onda ravnali i prenoimo na
istome mjestu Birs Nimruda.

Kako god hoe, sidi. Koliko jo moramo jahati do Hilea?

Otprilike etiri sata.

Onda emo stii onamo za najvee ege, pa moemo prije nego to

krenemo dalje poekati da ega proe.
Oko podne stigli smo do nasada palmi koje su se protezale na lijevoj obali
Eufrata. Zdesna smo ugledali ruevine El Himaar, a zatim vis Tel Babil te Kasr,
ostatke nekadanjeg kraljevskog dvorca, u ijim je dvoranama umro Aleksandar
Veliki. Na breuljku Amram Ibn Ali koji nam je leao jo blie, nekad su se
vjerojatno nalazili glasoviti visei vrtovi kraljice Semiramide. I s lijeva smo
razabirali mnotvo ruevina. Najvea se od njih jo i danas zove Babil. Kad smo
stigli u Hile, projahasmo pontonskim mostom na drugu obalu rijeke, te
svratisrno u neki mensill u koji smo zali radije nego u han, jer u njemu danas
nije bilo gostiju, ali se zato ondje nalazila prilino velika podzemna prostorija,

veoma ugodno hladna. Ostavili smo konje pod zatitnim krovom i snabdjeli ih
hranom i vodom, a zatim siosmo u podrum. Halef je nakon toga uz dozvolu
handije otiao u matbah da sam za nas pripremi pile s riom, dok ja legoh na
jastuke.
Cio Hile izgraen je od opeka babilonskih ruevina, pa sad sainjava
glavno mjesto okruga Divanije. Ovdje se razdvajaju karavane koje putuju u
Kerbelu i u Nedef Ali. Od javnih je zgrada najpoznatija moeja E Semsl. Grad
je bio prilino neist, pa je izgledao upravo kao smetite sve mogue istonjake
prljavtine.
Pile nam je zaista prijalo, jer ga je Halef sam ispekao. Kad smo zatim
naruili kiselo mlijeko Hile je naime zbog svoga kiselog mlijeka nadaleko
glasovit morali smo baciti najgornji sloj, jer je bio tako prljav da ga nismo
mogli jesti. Handija je to opazio i zamjerio nam. Smrknuo je elo i upitao nas
zato to inimo. Halef, koji je u takvim stvarima bio uvijek vjet na jeziku,
odmah je pronaao izgovor:

Oprosti nam, uzore pobone gostoljubivosti! Mi smo pokajnici, pa

smo se, da sami sebe kaznimo, i da se vjebamo u odricanju, zavjerili da ni od
jednog jela to ga jedemo neemo pojesti najbolji dio, a ti e nam priznati da je
ono to smo skinuli i bacili bio ba najbolji dio tvojega mlijeka.

Neka vam Alah bude milostiv, i neka vam dade snagu da svoj
zavjet ispunite kod svakog jela, a ne samo kod mlijeka! Vi ste morali dakle i od
vaeg pileta ostaviti najbolje dijelove, ali ste ga cijelog pojeli.

Vara se, nismo ga cijeloga pojeli.

Ali ja vie ne vidim nita od njega!

Zaista? Dopusti da se zabrinem za svijetlo tvojih oiju! to bi bilo

pile da mu Alah nije dao kosti da ga odravaju u uspravnom stavu? Kako bi
moglo postojati da nema perje koje sainjava ukras njegove ljepote? Ako te je
dakle Alah blagoslovio razumom, ti e razabrati da su kosti i perje na piletu
najbolji. Pogledaj ovamo! Ovdje vidi kosti, a poe li u kuhinju, otkrit e i
perje jer nismo pojeli ni jedno jedino pero.
Handija nije znao to da kae na to, pa ode zlovoljno mrmljajui, a Halef
se veselo nasmije.
Nakon nekog vremena vrati se handija s tri ovjeka, odjevena u stare
otrcane malahe koji nisu pobuivali ba mnogo povjerenja. Pogledali su nas s
upadljivom radoznalou i sjeli nedaleko od nas. Kad su naruili ibuke i kavu,
jedan se od njih obrati k nama:

Vidjeli smo prijeko vae konje i zadivili im se. Tko ima takvoga
konja mora biti veoma bogat. Smijem li upitati gdje je vaa domovina?
Halef me upitno pogleda, a ja mu neprimjetno kimnuh, pa je dakle
preuzeo rije:

Mi stanujemo u dalekoj zemlji Sibiri, gdje se planine uzdiu do

mjeseca i bijele se od snijega u koji se ondje pretvara sva kia.

Alah! Kako mora da je ondje hladno! Mi ovdje ne znamo to je

snijeg, ali smo uli o tome. Vjerojatno ondje stanuju suniti?

Ne, sami iiti!

Onda neka Alah blagoslovi tu zemlju, i neka uini da za svakog

stanovnika izrasle sto tisua palmi. Jesu li ljudi ondje imuni?

Jesu, svi su imuni.

To se vidi po vaim konjima. Kad ti stanovnici pou na putovanje, onda
sigurno napune depove samim zlatom?
Potvrdivi nae bogatstvo, Halef je bio veoma neoprezan, jer je te
grabeljive ljude mogao lako namamiti na nas. Meutim sada je pametnije
odgovorio:

Ne, ne uzimaju nita sa sobom jer su ljudi ondje tako gostoljubivi

da nitko ne treba novaca.

Ovdje morate meutim svako gostoprimstvo platiti, pa sigurno

nosite sa sobom dragocjenosti. Moda biserje ili ak drago kamenje?

Drago kamenje? Kakvo to kamenje misli?

Dijamante, rubine, smaragde, tirkize.

Alah! Alah! Zar je to kamenje moda kod vas plemenito?

Sigurno!

Zato se nitko na njeg ni ne obazire. Putevi su poploeni

dijamantima, a kue sagraene od rubina i tirkiza. Za gradnju moeja uzimamo
same smaragde koji moraju biti tako krupni kao deset vaih ljunaka.

Kakve li zemlje! I kakav ste vi to narod! Kod nas u Sibiri sastoje se

sve planine od samog takvoga kamenja.
Tek sada je ovjek uvidio da mu se Halef ruga. Mai se noa i zaprijeti:

uti! Ako nas kani vrijeati, odmah e osjetiti ovu otricu!

Samo je ostavi na miru! nasmije se Hadi. I mi imamo

noeve. Tvoja velika radoznalost zasluila je pouku, pa sam ti je dao. Mi sad
drimo kef i htjeli bismo se odmoriti. Zato nas ne ostavi na miru? Mi nismo
djeaci kojima svako moe upuivati neoprezna pitanja. To sam ti jo htio rei,
a sad nas pusti na miru!
Uto taj ovjek skoi na noge, prui prema Halefu stisnute ake i vikne:

Za ove bih te uvrede probo da nismo da nismo Solaibi. Jesi li

uo za to pleme?
Prema nekom starom sporazumu Solaibi uivaju mir u koji nitko ne dira.
Nitko ne smije sa Solaibom neprijateljski postupati. Za uzvrat pripadnici toga
plemena duni su da sa svoje strane izbjegavaju sve to bi moglo djelovati
izazovno. Sefirovi su nam glasnici odali da se Sefir povezao sa etom Gasaja
koji se izdaju za Solaibe. Vjerojatno su i ta trojica pripadala njima. Budui da je
Hadi skrivio taj neugodan prizor, nisam mu dopustio da nastavi, nego sam sam
opomenuo ovjeka:

Ako si zaista Solaib, nemoj nanositi sramotu miroljubivosti svoga

plemena i mirno sjedi. Ako elimo s nekim govoriti, obiavamo sami zapodjeti
razgovor. Poekaj dakle da uinimo ono to elimo.


ini mi se da vi sebe elite prikazati otmjenim ljudima kaza
podrugljivo a ja u vam rei to ste vi! Vi ste. ..
Skoih brzo na noge, stupih tik pred njega i rekoh osorno:

No, to smo mi? Govori!

Usta su mu bila jo otvorena, pa je zaboravio da ih zatvori, premda je
oklijevao da odgovori. Dok sam ga vrsto gledao u oi, polako je ustuknuo
korak za korakom, a onda sjeo na isto mjesto na kojem je maloas sjedio, ne
odgovorivi ni rijei. I sam pooh natrag na svoje mjesto, vladajui se kao da
osim nas nije ovdje nitko prisutan. Nedugo zatim Beduini odoe, ali su nam
prije toga dobacili poglede pune prijetnje.

Sidi, ovaj te se preplaio! nasmije se Halef. Odmah sam vidio

da je kukavica.

To nije dobra svjedodba za tebe! Treba li kukavicu razdraiti dotle

da se razgnjevi?

Eto, kakav si opet, sidi! Sam si me svojim znakom pozvao da mu

odgovorim.

Jesam li te pozvao da to uini ovako kao to si uinio?

Zar sam mogao drukije? to je trebao pitati za na imutak? estit

ovjek to ne ini, a nepoten ovjek me time vrijea, jer me smatra toliko
glupim da u mu to rei. Ja sam ti ve kazao da ga smatram kukavicom, pa
dodajem da je povrh toga nitkov, jer ima i kukavnih nitkova. to misli o tim
ljudima?

Smatram ih pripadnicima plemena Gasai koji e sudjelovati u

namjeravanom napadaju na karavanu. Bilo bi mi drae da nisu doli ovamo.

Bili tko mu drago i to mu drago, meni je svejedno. Ako su pak

zaista Gasai, kako ti misli, moraju paziti na karavanu i nemaju vremena da se
bave nama. Mi smo sigurni pred njima. Ali uj!
Zauli smo topot kopita i brzo potrali gore u dvorite. Beduini uz koje se
nalazio i handija odvezali su nae konje i sad su nastojali da uzjau. drijepci
su im se opirali. Kad je Halef to ugledao, odmah se lati bia, ali ga zgrabih za
ruku.

Nemoj ih tui! To je drsko od njih, ali neka im bude kao hoe.

Kaznit emo ih tako da ih konji zbace.
Halef je svladao srdbu i odgovorio ljutito se nasmjehnuvi:

Tako je pravo, sidi! Ipak e tako sletjeti s konja da to nee ba lako

zaboraviti. Prepusti to meni! Meni e to bolje uspjeti, jer sam ja sam uvjebao
trik s vrancima.
Mali eik udesi dobroduno lice, prie ktim ljudima i upita ih:

Htjeli biste okuati konje?

Da, upravo bi to htjeli dobaci gostioniar. Ti konji imaju

samoga ejtana u tijelu i ne doputaju nikome u sedlo.

Da, navikli su da nose samo dobre jahae, pa se ini da nemaju

povjerenje u te Solaibe.


Neka samo poekaju! Mogu se samo opirati da ih uzjaemo, ali kad
jednom budemo gore, odmah e vidjeti jesmo li jahai ili nismo. Daj ih najprije
umiri!

To mogu uiniti za vas, ali vas ipak opominjem: konji e vas

zbaciti. Nemojte kriviti nas ako slomite vratove.

Nai vratovi pripadaju nama, a ne tebi: mi emo ih sami umjeti

ouvati!

Dobro! Uzjaite sada! I vrsto se drite, jer ete inae biti bre
dolje nego to ste doli gore!
Nije bilo osobito upadljivo to su ti ljudi pokuali zajahati nae konje bez
nae dozvole. Beduin je roeni jaha pa se vrlo lako sav oduevi kad ugleda
istokrvnog konja. Razumljivo je da poeli da ga okua. Zbog toga su se i ta tri
ovjeka oduevila i poeljela da uzjau konje, ali me to nisu mogli zamoliti
zbog nae malopreanje prepirke.
Pastusi su bili uzbueni. Jo su se ritali, premda smo sad i mi, njihovi
gospodari, bili ovdje. Uto Halef digne ruku i vikne ,,Sus!" Zastadoe odmah
nepomini. Dva Beduina zajau i konji ih posluaju. Projahali su itavu kolu i
na kraju poeli oponaati pokrete igre barud s iznenadnim skretanjem u
izlomljenoj crti, to ovdje u tom uskom dvoritu nije bilo neopasno. Opazio sam
da vranci neprekidno gledaju Halefa. Pametne su ivotinje znale o emu se radi.
Upravo u taj as pojurila su oba jahaa s protivnih strana jedan prema drugome,
kad odjeknu Halefov zov: - Litat, Litat !
Hadi je te dvije rijei odvojio jednu od druge otrim zvidukom. To je
bio znak. Vranci se usred galopa bacie visoko u zrak svinuli su lea kao
make, strelovito klecnuli koljenima i opet visoko skoili u zrak a jahai
izletjee u velikom luku iz sedla i teko tresnue na opeke. Kratko je vrijeme
vladala nijema tiina. Konji su stajali mirno, a odbaeni ljudi nepomino leali.
Handija i trei Beduin takoer se u prvi as nisu ni pomakli, ali sad pourie
prema ljudima ispruenim na tlu. Na Halefovom licu pokazao se izraz ponosne
radosti.

to kae, sidi? upita. Kako su dresirani nai drijepci?

Izvrsno pohvalio sam ga. ini mi se meutim da su jahai

ozlijeeni.

Svejedno mi je. Zato su uope dirali nae konje. Opomenuo sam

ih, a ti si sam svjedok da su rekli da e se sami pobrinuti za svoje vratove.
Pogledaj, sad su dobili plau!
Jedan se pokuao ispraviti, ali mu to nije uspjelo jer je slomio nogu.
Drugi je leao onesvijeten. Zasad se nije moglo ustanoviti je li i on ozlijeen.
Otili smo po nae stvari u podrum. Kad smo se vratili, ti su se ljudi bili
dogovorili i stvorili odluku koju nam je oito imao saopiti handija, jer me je
neprijateljski upitao:

ini se da kanite otii?

Tako je! potvrdio sam.


To ne moete. Morate ostati.

A zato?

I sam vidi to se ovdje dogodilo. Taj je ovjek slomio nogu, a onaj

drugi je moda mrtav.

to se to nas tie! Mi smo ih opomenuli,

Ali vi ste dali konjima znak da ih zbace.

To na tebe ne spada. Najprije e rei to ti moramo platiti za

hranu.

To ete kasnije doznati. Ja vas ne putam.

Kojeta! Ti nas ne moe zadrati.

Sigurno u vas zadrati, a ako me ne posluate, tuit u vas sve do

pae.
Vara se ako misli da e nas zaplaiti to ovdanjem sandakiju daje
visoki naslov pae. Mi stojimo pod neposrednom zatitom padiaha, sve da i ne
bi bilo tako, umjeli bismo se sami zatititi. Hoe li nam rei to stoji jelo?

Neu.

Onda u ti platiti koliko hou. To e biti vie nego to bi ti smio

zatraiti. Evo ti!
Izvadio sam novac iz vreice i pruio mu ga. On me odozdo lupi po ruci
da se novac rasuo po zemlji. Opomenuh ga:

uj, ovjee, ja nisam nauen da me netko udara ili ovako vrijea.

Pokua li to jo jednom, pokazat u ti kako kanjavam svaku drskost. Mii se!
Handija mi je naime zakrio put, jer je vidio da elim uzjahati. Halef je
ve sjedio u sedlu. Beduini doviknue gostioniaru da nas ne pusti. On se zaista
usudio da me uhvati za ruku.

Pusti me! pozvah ga.

Ostat e! dreknu on na mene i dalje me vrsto drei.

Onda i ti poleti onamo gdje ve lee ona dvojica!

Udario sam ga vrsto po bradi da je zateturao, zgrabio ga za lijevi bok i
ispod desne ruke, uzdigao ga i bacio ga na treeg Beduina, koji mu je htio
pritei u pomo. Obojica padoe na zemlju. Prije nego to su uspjeli ustati,
sjedio sam ve na svome konju, pa pojahasmo dalje. Ljudi iza nas zaurlae.
Nismo se na to obazirali, ve potjerasmo konje kasom. Nisu nas progonili.
Proli smo zapadnim dijelom grada, i gajevima palmi prema podruju gdje se
jugozapadno od grada nalazi Birs Nimrud u blizini ruevine Ibra-him Halil.
Birs Nimrud bio je udaljen nepuna tri sata. Za to vrijeme sreli smo svega
nekoliko pojedinanih putnika. Kad smo stigli onamo, sunce je ve zapadalo, te
se zaustavismo na podnoju ruevine na istome mjestu gdje smo se bili neko
utaborili. Nigdje nije nadaleko bilo nikoga. Mogli smo ostaviti konje bez
nadzora. Uspesmo se na toranj da razgledamo prostrano polje ruevina.
Gdje je ostao onaj prastari velegrad, jedan od najglasovitijih gradova
svjetske povijesti? Ostalo je samo ime. Gdje je grad i gdje je toranj? Ruevine,
samo ruevine.

Sa 600.000 pjeaka, 120.000 konjanika i 1.000 bornih kola, te s

nebrojenim tisuama jahaa na devama, doao je kralj Kir i osvojio grad unato
njegovom utvrenom poloaju i premda je Babilon bio snabdjeven zalihom
hrane za dvadeset godina. Kasnije je Darije Histaspis dao sruiti vanjske zidove,
a Kserkso je grad do temelja opljakao. ak ni Aleksandar Veliki nije mogao
zaustaviti njegovu sudbinu. Nije dugo potrajalo, pa je u onom dijelu grada, koji
je bio opkoljen zidovima, rasla penica, a kasnije su se partski kraljevi sluili
Babilonom kao zvjerinjakom. Otkako su ondje zavladali Arapi, ime je Babilon
posve iezlo iz povijesti, a sad se ovdje vie ne moe vidjeti nita, osim
prostranog polja, pokrivena samo razlomljenom opekom, u kojem se pravo ne
snalazi niti iskusno oko istraivaa.
Sunce je upravo zapadalo te siosmo k svojim konjima da rasprostremo
pokrivae za noenje. Pri tome smo stigli do neke izboine u toj golemoj
ruevini s koje ugledasmo neto to maloas nismo zapazili. Tu je postojao stari
kanal koji je ljeti vjerojatno posve isuio, ali sad je bio pun vode. Kanal je vodio
do Birs Nimruda, ali nije dosizao tik do njega, ve je zavravao otprilike etvrt
sata hoda do njega. Mora da je ipak stajao u vezi s Birs Nimrudom, jer smo
ugledali nekoliko keleka koji su plovili po njemu.

Tko bi to mogao biti, sidi? upita Halef.

To ja isto tako ne znam kao ni ti odvratih. Moda to nije

nimalo vano za nas, a osim toga ne znamo ni u kojem se pravcu te splavi
kreu. Moramo ih malo promatrati.
Ve nakon kratkog vremena opazili smo da nam se pribliavaju. Budui
da nas na takvu udaljenost nije nitko mogao ugledati, jo smo neko vrijeme
ostali stajati ondje, a zatim smo ipak morali sii, jer bi nas inae ljudi na
splavima bili otkrili. Dok smo se sputali, Halef ree:

Sidi, imam jednu misao, ali ne znam je li pravilna ili nije?

No, to je to?

Sjetio sam se onoga to su rekli Sefirovi glasnici, naime da e

leine doploviti niz Eufrat.

I ja sam pomislio na to, premda zasad ne nalazim nikakva razloga

za pretpostavku da se ovdje radi upravo o tim leinama,

Sjeti se da emo, ako je to tano, imati posla sa Sefirom.

I na to sam ve pomislio.

Moramo biti oprezni. Mjesto na kojem smo se htjeli utaboriti lei s

iste strane ruevine kamo e doi ti ljudi.

Ako uope dou ovamo, onda zaista lei s te strane. Sad moramo
mirno poekati da vidimo da li oni to zaista namjeravaju uiniti. Prema nainu
na koji se kreu, ovdje se radi o malim kelecima koje e ljudi doveslati do kraja
kanala. Tada emo vidjeti
to e se dalje dogoditi. Moda te ljude neto vodi samo do toga mjesta, a
dalje ih ne vodi. Moda se na kelecima nalaze stvari koje e iz kanala biti
prenesene u ruevine. U tom e ih sluaju ravni pravac dovesti prema nama, ali

to jo ni izdaleka ne znai da e stii upravo na mjesto gdje se nalazimo. Ipak

moramo biti oprezni i pobrinuti se za to da bar za svoje konje pronaemo mjesto
na kojem nee stajati tako na otvorenom kao to su sada. Jo je dovoljno svijetlo
da potraimo takvo skrovite.
Kad smo stigli dolje, poosmo malo uz podnoje ruevine. Nije dugo
potrajalo kad opazih neto to je pobudilo moju panju, premda kao da nije bilo
u vezi s naom namjerom da potraimo skrovito mjesto za nae konje. Bila je to
neka mala sipina od rahlog izmrvljenog kamenja, a sastojala se i od raspadnutih
opeka koje su se spustile s gornjeg dijela ruevina. Uz tu sipinu vodio je odande,
gdje smo mi sada stajali, slabaan trag. Uostalom, taj je trag bio dovoljno jasan
za lovako oko koje se izotrilo u prerijama i praumama Amerike. Upitao sam
maloga Hadija:

Vidi li te tragove,

Tragove? upita zaueno. Ja ne vidim nita. Kakvi su se ljudi

po tvom miljenju ovdje uspinjali?

Ne radi se o ljudima, ve o ivotinjama koje su se to ee etale

gore i dolje.

Zar su moda bili lavovi? nasmije se.

Lavovi nisu bili. To su neke manje ivotinje koje ovdje imaju svoju
stalnu stazicu.

To je mogue ali ja ne vidim nita! Osim toga, moe nam biti posve
svejedno da li ovuda eu nepoznate ivotinje. Doi, sidi, poimo odmah dalje!

Ne! Mi traimo skrovite, a ivotinje koje ovuda prolaze su divlje.

Divlje ivotinje imaju svoja skrovita, pa emo poi njihovim tragom.
Uspeli smo se dakle uza sipinu i stigli do mjesta koje se odozdo nije dalo
razabrati i na kojem se u stijeni ruevine pokazala pukotina. Ta se pukotina
prividno nastavljala kroza zid. Nismo mogli ustanoviti jesu li se ovdje neko
nalazila kakva vrata, ili se pak zid zbog posebnoga razloga upravo na tome
mjestu istroio uslijed zuba vremena i sruio. Ipak je pukotina bila dovoljno
iroka da propusti nae konje. Uli smo u nju. Ona nas je pored silne mase
opeka dovela u etverokutnu unutranju prostoriju, koju bismo najbolje mogli
usporediti s takozvanim slijepim dvoritem, iako nismo otkrili nikakve prozore,
koji bi se nekada otvarali u nju. Zidovi koji su okruivali to dvorite bili su na
mnogo mjesta raspucali i oronuli, a tlo se sastojalo od rahloga sloja opeke koji
mora da je bio visok nekoliko katova. U tom unutranjem dvoritu bilo je
tamnije nego vani, no ipak smo vidjeli da je ono puno nekih ivotinjskih
izmetina. Sad smo otkrili i kakve su to ivotinje. inilo se da je ovdje bilo
njihovo igralite i borilite, jer smo naokolo ugledali velike ekinje i mnogo
bodljika koje su pobijeenima bile istrgnute ili su se slomile.

Maalah! viknu Halef. ini se da smo otkrili suk el kanafid.

Ne misli li i ti tako, sidi?

Tako je potvrdio sam. To skriveno dvorite u kojem ve

tisue godina nije ula ljudska noga, jedino je prikladno za takve none

bodljikavce. Oni mogu u mekanim sipinama i u zidovima koji su se pretvorili u

prainu lako kopati svoje hodnike koji kadto prodiru veoma duboko. Ah,
upravo sam se sjetio sobe u kojoj je bembaa bio zatvoren. Rekao je da je ondje
bilo dikobraza. Govorio je nadalje o hrpici zemlje u kutu te sobe pa sam
pomislio da bi se ta hrpa mogla sastojati od raspadnute opeke kroz koju su te
ivotinje lako mogle prodrijeti. Za njih je dakle postojao hodnik. Bi li takav
hodnik bio dovoljno irok i za ljude i svrava li se on u ovom dvoritu? Halefe?

Sidi, nemoj sanjati! Ti ovdje eli povezati stvari koje uope ne

pripadaju jedna drugoj.

Odakle zna da ne pripadaju jedna drugoj?

Prema bembainom opisu zatvor je leao vie nego to se mi sad

nalazimo.

Jeste, raunajui od ovoga mjesta. Ali ondje pred nama, izmeu

ona dva kuta, lei sipina, gotovo za jedan kat vie. Pogledaj samo onamo.
Opaa li rupe koje vode kroz urueni zid?

Hm! udim se da su kanafidi iskopali hodnik upravo ovdje gdje ga

ti treba.

Ja samo potpuno povezujem okolnosti koje, kako se ini, stoje u

vezi, pa u to dvorite sutra istraiti pomnije nego to to mogu uiniti danas.
Moramo se pouriti, jer e za deset minuta biti posve tamno.

A skrovite za nae pastuhe?

Nali smo ga. Dovest emo ih ovamo.

I ja mislim tako. Morat e se dodue malo penjati, ali e onda ovdje

biti tako sigurni kao u Ibrahimovom krilu. Doi, dovedimo ih!
Nije bilo prolo ni deset minuta, a ve smo smjestili konje u dvorite i
vratili se na nae prijanje logorite, jer smo ondje najlake mogli primijetiti
bude li nam se netko pribliio. Poeo je puhati veernji vjetar. Puhao je sa
sjevera, a to nam je bilo drago utoliko to e nam, ako ljudi s kanala kane prii
ruevini, donijeti zvuk njihovih koraka. Tako je prolo oko dva sata, kad Halef
poe kaljati i neto zlovoljno mrmljati; dok na kraju ne upita:

Osjea li neto, sidi?

Osjeam odgovorih mu, jer sam zamijetio isto to i on.

U mojem se nosu poinje razvijati bolna nelagodnost, a temeljni

stupovi zdravlja mojih njunih ivaca kao da su se pokolebali. Ja ih drim ah
bah ah... fuj! To biva sve gore! To vie nije miris, to je paklenski smrad,
upravo, kao da prolazi karavana s leinama.

Ona e i doi.

Tko? to? Karavana s leinama?

Jeste, iako nee doi velika karavana, kakvu smo onom prilikom
vidjeli. Jasno se osjea da se pribliava. Zaepi nos, ali zato otvori ui! uj!

Zauli smo korake koji su prolazili nedaleko od nas. Odjeknulo je

nekoliko poluglasnih zapovijedi, a onda opet sve utihnu.

Hvala Alahu! Proli su! olakano uzdahnu Halef. Vjetar je

odnio njihove mirise, pa sad moemo lake disati.

Onda ti samo dii! Ja u te miomirise jo dulje uivati, jer u poi

za njima. Moram doznati tko su ti ljudi i to trae ovdje.

Oh, sidi, pusti ih da rade to hoe. Kakve koristi moe imati ako ih
ugleda, a pri tome ti nos zauvijek oboli?

Na alost se ne mogu obazirati na zdravlje svojega nosa. Uvjeren

sam da se zaista radi o leinama to ih Sefir oekuje, pa bih htio da znam to je
to s njima na stvari.

Ba nita, osim da su to obine leine koje prenose u Kerbelu ili u

Nedef Ali.

Nisu! Glasnik koji je govorio o njima, neobino je naglasio tu rije.

Obine leine prevozili bi obinim putem, a ne tako potajice niz Eufrat, zatim u
kanal, a najzad ljudskim rukama ovamo.

Ti zaista eli poi za njima?

elim!

Onda te neu pustiti samoga. Otpratit u te.

To nije potrebno. Ne trebam te.

eli li moda sam udisati taj pakleni smrad, dok ja ovdje uivam u
najljepem i najiem zraku? Pojahao sam s tobom da proivim sve to i ti
doivljuje. Moram dakle i ja primiti svoj dio od tih divotnih darova truljenja
koji nas usreuju. Ako me dobrovoljno ne povede sa sobom, doi u za tobom
potajice. U to se moe pouzdati.

Nije mi drago Halefe da eli poi sa mnom!

A zato?

Moda se moram izvri opasnostima koje e ti...

Izvri se opasnostima? Ti? prekine me. I ja da te ostavim bez

svoje snane zatite? Zar zaista misli da bih to mogao uiniti, sidi?

Trebao bi.

Onda te uvjeravam da u potrati za tobom, sve kad bi deset tisua

avola ispruilo svoje aporke prema tebi!
Budui da je tako vrsto ustrajao u svojoj namjeri, morao sam popustiti,
jer bi on zaista mogao poi za mnom i bez mog doputenja. Popustio sam dakle
i rekao:

Ako tako ustraje u tome ja ti se neu dulje opirati, pa samo elim

da mi ne prui povoda da ti ita predbacim. Doi, odnijet emo svoje puke do
konja.

A zato?

Ako se nekome eli priuljati, ne smije vui za sobom teko

oruje. Budui da se ne odrie namjere da poe sa mnom, moramo puke
sakriti.

To moemo uiniti i ovdje.

Ne moemo. Ne znamo to e se dogoditi, pa sve nae stvari

moraju biti na jednom mjestu. Doi, ponesimo i pokrivae.

Halef nije htio uvidjeti da je to potrebno, ali sam ja posluao ono to mi je

nalagala opreznost protiv koje nikada ne postupam, pa se naalost kasnije
ispostavilo da sam veoma pravilno postupio.
Uspeli smo se jo jednom do naih konja, vre ih privezali uz kolie i
sakrili puke zavijene u pokrivae, a zatim krenusmo onim putem kojim su kraj
na proli tajanstveni ljudi. To nije bilo ba lako, jer je otad sigurno ve prolo
etvrt sata. Na sreu smo ono to je izmaklo dosegu naih uiju mogli razabrati
oima. Nismo jo dugo hodali smjerom za koji smo smatrali da su i oni njime
poli, kad zaokrenuvi iza jednog ugla ruevine opazismo nedaleko od sebe
nekoliko vatri. Istodobno smo osjetili i tako neopisivi smrad da smo ustuknuli.

Neka nas Alah sauva od devetorepog avola! jaukne Halef.

O Muhamede! o svi sveti kalifi, o preci i prapreci svih pravednih i pobonih
ljudi koji ive na zemlji, kakve nas paklene muke i kakve nas patnje prokletnika
ekaju, ako moramo poi onamo gdje gore te vatre koje unitavaju moj nos! Zar
zaista moramo onamo, sidi?

Ti ne mora, ali ja moram!

Onda u i ja poi onamo, pa sve da se i tisuu puta moram uguiti.

Moj e me nos dodue jednom, kad mu budem morao poloiti raun, tuiti zbog
njegove nasilne propasti, pa u morati teko okajati to umorstvo, ali ako ti sili
naprijed, ne mogu ni ja zaostati. to li oni nesretnici tamo spaljuju?

Nasluujem da vatru podravaju lijesovima i pokrivaima mrtvih

koji su natopljeni sokom leina, i zato razvijaju taj nepodnoljivi smrad.

Veu glupost ne mogu poiniti.

Nije to glupost, Halefe. Budui da se njihov posao mora skrivati od

danjega svjetla, oni trebaju rasvjetu a osim toga moraju unititi sve to bi ih
moglo odati. Obje te svrhe poluuju spaljujui lijesove. Meni je samo
nerazumljivo kako mogu izdrati taj neuveni smrad. Mora znati da se oni
nalaze u neposrednoj blizini tih smrdljivih ostataka, dok smo mi doli niz vjetar,
pa uivamo samo neznatan dio onoga blaenstva koje nas ondje eka.

Isplakao bih pun Eufrat suza, jer mi je srce toliko otealo koliko su
teke sve te ruevine. Ipak nitko ne moe izbjei onome to ga oekuje, pa emo
dakle i mi skupiti svu smionost svojih dua i sve raspoloive snage svoga duha,
i poi u taj pakao avolskih mirisa. Naprijed!
Hadi Halef htio je da poe, ali ga gurnuh iza sebe i opomenuh:

Mora ostati iza mene i ne smije uiniti ba nita to ti ne

dopustim. Ne bude li se ravnao tano prema meni, ne jamim ni za to. Ne
smijemo dopustiti da nas ugledaju, ve se moramo zakloniti.
Zato emo se ovdje lijevo uuljati meu ruevine, i provui se njima dok
stignemo do vatre. Doi sada!
Posvuda naokolo leale su velike hrpe zidova sastavljene od opeka, koje
su bile meusobno vrsto povezane zemljinom smolom. ovjek se posve lako
mogao sakriti iza njih. as koraajui, as poskakujui, as uljajui se, as
puui, pomicali smo se dalje. Desno od nas pruala se tamna otvorena pustinja,

a lijevo su se prijetei uzdizali golemi ostaci Babilonskog tornja, na ijem

podnoju su se srueni dijelovi zidova uzdizali visoko kao kue. Izmeu tih
zidova gorjele su vatre. Bile su to tri vatre, kojima smo se ubrzo pribliili toliko
da smo jasno mogli razabrati ljudske likove. Istina, smrad je postajao sve
nepodnoljiviji to smo mu se vie pribliavali, a kad smo napokon ve bili tako
blizu da smo jasno mogli razabrati svaku rije, proze me osjeaj da u izbaciti
cijelu svoju nutrinu. Morao sam napeti svu snagu da sprijeim povraanje.
Na sreu vjetar je odnosio gusti dim koji bi se, da je zrak bio miran,
spustio na nas. Likovi koji su se kretali amo-tamo izgledali su kraj nemirnog
svjetla vatre poput avola. Zaista su bili raskidali i rascijepali lijesove, pa
razvijali dugake omote sline mumijama kako bi doprli do leina. Nabrojio
sam vie od trideset ljudi, zabavljenih tim stranim poslom. Obavljali su ga tako
da sam mogao razabrati kako su tome veoma vjeti. Udarcima nogu zdrobili su
lijesove i upotrebljavali ih kao gorivo. Pokrivai i platno koje je sluilo da se u
njega oviju leine, poli su istim putem.
Najstraniji prizor koji nam se pruio bile su same leine. Da, da su bile
vrste i tvrde poput mumija, ne bih se toliko grozio pred njima. Ali ti su ostaci,
ne raunajui kosti, sainjavali napola tekuu masu koja je ipak je bolje da o
tome utim!
Neda se uope rei kako su ti nitkovi postupali s tim ljudskim ostacima,
odreenim za Kerbelu ili za Nedef Ali. Roaci pokojnika morali su skupo
platiti da bi ispunili posljednju elju preminulih da budu zakopani na svetom
mjestu, a sad se s njihovim ostacima postupalo tako da se to upravo jezovito
protivilo preuzetim obavezama.
Dok smo promatrali to njihovo odvratno vladanje, opazili smo da se u
lijesovima i u omotima ne nalaze samo leine, ve da u njima ima i razliitih
manjih i veih svenjeva koje su ti ljudi vadili s najveom pomnjom, brisali ih i
malo podalje slagali na hrpu. Mora da je sadraj tih svenjeva bio za te ljude
vredniji od leina koje su im bile povjerene. Od ega se sastojao taj sadraj? To
nas je pitanje vrlo zaokupilo. Uostalom, moda je bilo i vano za nas. Budui da
se iz oblika svenjeva nikako nije dalo zakljuiti to se u njima nalazi, nije nam
preostalo nita drugo nego da nastavimo svoja promatranja i da poekamo to e
se jo desiti.
Vatra je tako osvjetljivala lica tih ljudi da smo ih mogli jasno razabrati, ali
se meu njima nije nalazilo ni jedno lice koje smo ve vidjeli. Zbog toga je bila
i uzaludna moja nada da se meu njima nalazi Sefir.
Premda su se ti ljudi veoma urili, ipak je dugo potrajalo dok nisu otvorili
sve lijesove i omote i dok nisu u vatru pobacali svo drvo i sve tkanine koje je
natopila tekuina leeva. Sad su sloili na hrpu mnogo suhoga granja tamariska,
a kad se ta hrpa rasplamsala, bacili su u nju kosti koje su leale naokolo. Budui
da su se tih kostiju drale jo napola istrule krpice mesa, smrad je postao tako
paklenski, te ga nismo mogli nikako dulje podnositi. Povukli smo se dakle tako
daleko dok smo uhvatili toliko svjeega zraka da bar nismo morali povraati.

Vie nismo mogli razabrati to se dogaa kraj vatri, jer se izmeu nas i
njih uzdigao tako gusti kuni dim da su nam se vatre uinile sada jo samo kao
sive takice u magli. Halef je tako ustrajno kaljao i kihao da sam ga opomenuo
da bude oprezan.

Oprezan? upita ogoreno. Ti trai od mene neto to nije

mogue, sidi! Uostalom, posve je svejedno da li da se uguim oprezno ili
neoprezno. Kako moe ovjek misliti na oprez kada mu se nos zamoi u
najdublji napor dehene, dok mu ostalo tijelo jo boravi na zemlji? Kad bih ja
bio avo, i kad bih za svoje drage roake morao izmisliti najgroznije muke,
zapovjedio bih im da bacaju leine u vatru i da udiu njihov miris. Kaem ti da
me nee vie odvui onamo gdje smo bili dok se potpuno ne izgubi taj oajni
smrad.

Zar sam ja zatraio od tebe da me prati? Ili nisi li naprotiv ti mene

prisilio da te povedem sa sobom?

Jeste, ja sam sam kriv, sidi, to se cio moj ivot divlje uzbudio. Sad
me nikakva sila na svijetu nee moi prisiliti da jo jednom poem onamo gdje
na mene vreba propast svih mojih mirisnih ivaca.

Ti e me dakle ovdje poekati?

Poekati? Zato?

im se razie najgui dim, poi u opet onamo.

Jesi li pametan, sidi? Zamisli to ini! Ako se zbog stranoga

mirisa okrene tako da ti unutranjost pakao doe izvana, onda e od mene
uzalud oekivati spretnost kojom bih mogao da te ponovo preokrenem tako da i
dalje ivi.

To ti vjerujem. Ipak moram onamo, jer elim znati to se ondje

zbiva.

Ne moe li to i kasnije doznati?

Ne mogu! im ti ljudi svre svoj posao, nee ni aska ostati ondje,

nego e odmah otii. Moram za njima da vidim kamo su krenuli.

Ne bi li bilo bolje da ih pustimo da idu kamo hoe?

Ne bi! Ne samo to elim doznati koji im je dananji cilj, ve i

kojeta drugo.

Sidi, nemoj mi zamjeriti ako te upitam nije li to od tebe samo

radoznalost, iako vrlo hrabra radoznalost?

Jesi li ikada vidio da sam ja radoznao? Sjeti se naega gostoprimca

u Bagdadu, bembae! uo si svaku rije to nam ju je ispripovjedio, pa mora
jednako kao i ja naslutiti da se sad nalazimo na putu da otkrijemo tajnu
njegovoga neprijatelja Sefira. Mislim da ispred nas lei mogunost da naem
gostoprimcu iskaemo veliku uslugu, pa sam uvjeren da tu priliku ne smijemo
pokvariti strahom pred smradom. K tome pridolazi, iskreno reeno, jo jedan
razlog ...

Jo jedan razlog! klonulo me prekinu Halef. Sidi, ako ti

pone navoditi razloge, onda tu nema vie obrane. Ja te poznam! Znam da e

me taj razlog svladati, ali te ipak molim da mi ga saopi.

Odnosi se na kraj u kojem se nalazimo. Mi stojimo na mjestu koje

je u povijesnom pogledu vanredno glasovito. Stara povijest pripovijeda o Birs
Nimrudu ije ruevine stre ovdje pred nama poput tamnih sablasti iz pradavnih
vremena.
Protekla tisuljea uruila su dodue graevine koje su ve davno
naputene, ali ih nisu posve razorila. Taj Birs Nimrud vidio je kako nastaju i
propadaju golema svjetska carstva, vidio je mone vladare, koji su vladali
brojnim milijunima ljudi i htjeli ga ponovo izgraditi da bi ostao kao spomenik
njihova imena i njihove veliine, ali nitko nije uspio ostvariti tu namjeru. Kako
vidi zadravamo se na historijski veoma znaajnom mjestu, u blizini kojega
smo obojica, ti i ja, preivjeli najopasnije sate svoga ivota. Nas mora privui
sve to se odnosi na nas, pa i ta ljudska gamad koja se probija zidovima Birs
Nimruda da bi iza njih nagomilala plodove svojih zloina. Shvaa li sada da
me neto privlai da poem za tim ljudima? Shvaa li da bih htio doznati to se
zbiva iza toga kamenja?

To je dakle ipak samo radoznalost, sidi. Bojao sam se toga tvoga

razloga. Dodue ne znam jesi li ve rekao sve to si htio rei, ali ja sam sada
uj! Tko to puca?
Od mjesta gdje su gorjele vatre dopro je prasak hica. Ubrzo zatim
zausmo jo jedan hitac. Smrdljivi dim nije vie bio tako gust kao malo prije.
Nije dakle vie premaivalo ljudsku snagu da podnesemo taj miris. Morao sam
znati tko je pucao i zbog ega. Zato sam opet otpuzao prema mjestu s kojega
smo maloas promatrali onaj odvratni prizor. Hrabri Hadi poao je tik za
mnom. Maloas je dodue rekao da ga nijedna sila na svijetu ne bi mogla na to
navesti, ali ipak nije mogao dopustiti da poem sam u susret opasnosti. Nisam
mu to branio, premda bi mi bilo mnogo drae da je ostao ondje gdje je
Kad smo stigli do svoga prijanjeg promatralita, nismo vie nikoga
vidjeli. Vatre su jo gorjele, ali su samo jo osvjetljivale pustu krajinu koja je
grozno zaudarala po leinama. Posvuda je bilo jo brojnih ostataka lijesova i
tijela koja nisu bila baena u vatru. Kako smo mogli naslutiti po hicima, cio je
prizor bio naglo prekinut. Tko je sad smetao te ljude i zato ih je smetao?
Bilo kako bilo smatrao sam sigurnim da je tih trideset leinara otilo do
onoga mjesta u ruevinama gdje se prema izvjetaju naega bembae iz Bagdada
nalazio ulaz u skrivene prostorije u kojima je bio sasunjen. Ne samo da ne bi
imalo svrhe da sad poemo za njima onamo, ve bi bilo i opasno, budui da e
oni bez obzira na to jesu li sami ispalili te hice ili ih je ispalio netko drugi
svakako biti oprezni pa bismo im lako mogli pasti u ruke. Zbog toga sam
smatrao potrebnim da na brzu ruku pregledamo mjesto gdje smo se nalazili, a
sve ostalo da odgodimo dok ne svane. Zbog sigurnosti ja sam se najprije
oduljao oko toga mjesta u krugu i uvjerio se da se osim nas dvojice nitko ne
nalazi u blizini.
Kad je to bilo obavljeno, mogli smo i mi prii k vatrama. Uinili smo to,

premda je smrad bio jo tako estok da bi nas zapravo morao otjerati to dalje.
Moje osjetilo njuha bilo je u toku mojih putovanja esto teko povrijeeno, ali
nikada tako strano kao danas. Mjesto oko vatre smo samo zbog toga pretraili
da po mogunosti doznamo to se nalazilo u tajanstvenim svenjevima. Nismo
traili bez uspjeha. Dva su svenja morala biti oteena ili su se razmotala, jer
smo na dva mjesta na tlu nali dio njihovoga sadraja. Bio je to afran u nitima i
u praku. Ugledavi to, sjetio sam se bembainih rijei: Sad bi prema visini
carine kojom se ocarinjuje afran morao biti najunosniji predmet
krijumarenja". Poznato je da je istonjaki, a pogotovu perzijski afran,
nepatvoren, najbolji meu svim vrstama. Otkako sam ustanovio da ga
krijumare preko granice ak u lijesovima s leinama, pristajem na to da jela
pripremljena sa afranom okuam samo ako sam potpuno uvjerim da potjee od
naeg zapadnjakog crocusa sativus. Upravo je Halef stavio slinu primjedbu
kad nas iznenadi topot konjskih kopita koji nam se brzo pribliavao. inilo se
kao da nam prilazi mnogo konjanika u kasu.
Jesu li to moda bili krijumari koji su se vratili na konjima da spale
posljednje ostatke leina?

Eno ih, vraaju se! opomene me Hadi i uhvati me za ruku da

me odvue odavde. Brzo! Moramo se sakriti! Najbolje je mjesto gore na
onom zidu. Ja u se prvi uspeti na njega!
Halef me ispusti i pouri prema nekoj ruevini visokoj poput malene kue
iz ijeg je zida strilo kamenje tako da se lako dalo uspeti na njega. Bio bih
dodue odabrao drugo skrovite, jer je ovo bilo izloeno jarkom svjetlu vatre.
Uostalom, kad je ovjek jednom bio gore, nije ga nitko mogao ugledati, a
budui da se Halef ve poeo uspinjati, nije ni meni preostalo nita drugo nego
da se povedem za njegovim primjerom.
Spomenuti ostatak zida sastojao se veinom od pocaklenih opeka,
meusobno povezanih zemljinom smolom. Ta je smola drala tisue godina, pa
zato da joj se ne bismo mogli i danas povjeriti? Na alost je njezina pouzdanost
bila mnogo manja nego to sam to mislio. Halef se ve nalazio nekoliko metara
iznad zemlje, a i ja sam upravo podigao nogu da se uspnem za njim, kad se
izboina u zidu preko koje se penjao, slomila i pala na mene. Bio je to komad
teak nekoliko metrikih centi, pa me oborio na tlo i ostao leati na meni. uo
sam prestraeni Hadijev krik. Hadi je pao zajedno s tim dijelom stijene.
Nekoliko trenutaka osjeao sam cio teret na svojim prsima, a onda izgubih
svijest, premda mi glava nije bila povrijeena.
Kad sam se opet osvijestio, bio sam dodue osloboen od kamenog tereta,
ali inae nisam bio slobodan, jer nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge. Kraj
mene je leao Halef jednako svezan kao i ja. Oko nas sjedilo je dvadesetak
asakera iji je voa bio neki stari kol agasi. Bili su to konjanici, jer sam u blizini
ugledao njihove konje. Kraj njih su se nalazila dva ovjeka u graanskom
odijelu, a kad sam ih ugledao, odmah sam znao na emu sam. Bio je to naime
handija kojemu smo se svratili u Hileu, te onaj trei Beduin ije su pratioce

zbacili nai konji. Ti su prijazni ljudi sauvali prema nama takvu privrenost
punu ljubavi da su doli za nama ak ovamo, i to u vojnikoj pratnji. Iz toga se
dalo zakljuiti da su nas prijavili, a to me opet dovelo do zakljuka da je Beduin
kojega smo smatrali onesvijetenim bio mrtav. Obojica su nas promatrala, i im
sam otvorio oi, handija doviknu kol agasiju:

Probudio se i otvorio oi. Sad je vrijeme da ga presluamo!

Stari oficir nije ni trepnuo okom, i nije odgovorio nita. Kad ga je
handija ponovo pozvao, okrene lice prema njemu, odmjeri ga zauenim
pogledom punim omalovaavanja i upita:

S kim ti to zapravo govori?

S tobom! odvrati krmar.

Sa mnom? To ne mogu vjerovati, jer kad bi to zaista htio, morao

bih ti dati bastonadu, jer mi ne iskazuje onu uljudnost i ono potovanje to ih
imam pravo zahtijevati.

emu su me onda poslali s vama, ako ne smijem govoriti?

Morao sam vas povesti sa sobom da od vas saznam jesu li ljudi

koje emo uhvatiti zaista oni pravi. Tko ti je uostalom rekao da ne smije
govoriti? To ti nije zabranjeno. Smije ti govoriti, ali uljudno i po mogunosti
samo kada te neto pitam. Ti ne spada k nama, jer nisi vojnik. Ja sam naprotiv
oficir vladara svih pravovjernika, pa ako mi neto eli saopiti, onda to smije
uiniti samo u obliku najponiznije molbe.
Uto se brzo umijea Beduin:

Ako moj prijatelj mora utjeti, onda u to glasnije govoriti ja. Ja

sam slobodan Ben Arab i ne moram sluati ni jednoga vojnika. Zahtijevam da
smjesta preslua ubojice moga druga koji je pri padu s konja slomio vrat! Svi
smo mi svjedoci.

A tko si ti i to si ti? prezirno ree kol agasi. Ja u ti to rei:

vi ste dodue tvrdili da ste Solaibi, ali ste zapravo, kako se ispostavilo, Gasai, a
pripadnici toga plemena poznati su nam kao razbojnika klate i kradljivci.
Trebalo bi vas povjeati. I ti sad tvrdi da ne mora sluati vojnika, pa mi eli
zapovijedati to da radim. Bude li izgovorio jo jednu jedinu rije, a da pri
tome ne pogne glavu u dubokom potovanju, odmah u ti pokazati tko ovdje
zapovijeda.

Alah! Ti nas naziva kradljivcima i klatei? Odmah u otii

odavde!
Okrenuo se kao da eli ustati, ali mu kol agasi zapovjedi:

Ostat e ovdje. Vi ste mi predani da vas povedem sa sobom. Ja

sam dakle odgovoran za vas, pa vas moram dovesti natrag. U sluaju potrebe
naa e vas tanad sprijeiti da nam pobjegnete. Sad vie ni rijei prije nego to
vas pozovem da govorite. Mi smo padiahovi vojnici, iji kismeti neka zasja u
punom svijetlu, i nismo uvari carinika koje je Alah prokleo da se prehranjuju
otpacima krijumarenja. Ako smo danas prisiljeni da jednom stupimo u stope
carinika, mi smo dodue morali posluati, ali unato tome ostajemo ono to smo

i bili.

Nismo mi zatraili od vas da stupite u te stope.

Da ste to uinili, loe biste proli. Budui da je tako da su ljudi koje

imamo uhvatiti, krijumari, i budui da ih mi moramo predati, onda je to upravo
tako kao da smo preuzeli dunosti carinika. Sad uti, jer sam s tobom svrio.
Nije mi bilo jasno zato se kol agasi tako vlada. Zar je zaista toliko drao
do svoje vojnike asti da mu se dananja sluba inila uvredom. Uostalom,
njegovo me se miljenje nije trebalo ticati. Vaniji mi je bio dokaz da ona tri
Beduina nisu bili Solaibi, ve Gasai, kako sam i naslutio. Iz toga se dalo
zakljuiti da su i moja ostala nasluivanja bila opravdana.
inilo se da ona nezgoda sa sruenim opekama nije za mene ostala bez
posljedica. Boljela su me prsa i teko sam disao. Kako je stajala stvar s
Halefom? Leao je tako mirno uza me da bih mogao pomisliti da spava, pa ak i
da je i mrtav da mu oi nisu bile otvorene i da se nisu neprekidno pomicale.
Okrenuo sam glavu prema njemu i apnuo:

Jesi li ozlijeen?

Nisam odgovori Hadi isto tako tiho.

Jesam li dugo bio onesvijeten?

Otprilike deset minuta.

Zar nisi mogao pobjei?

Pobjei? Bez tebe, sidi? Nisam li ja tvoj prijatelj koji s tobom mora
sve dijeliti, trpjeti i podnositi?

Da si slobodan, mogao bi mi vie koristiti nego sada.

Vojnici su me napali isto tako brzo kao i tebe. Morao bih se braniti,
ali nisam htio, budui da to nije nikakav klate nego su to sultanovi ratnici.

To ima zaista pravo. Je li te kol agasi ispitao?

Dosada nije sa mnom progovorio ni rijei. On nas je traio, i kad je

ugledao vatre, poslao je dva izvidnika. Krijumari afrana pucali su na njih pa
misli da smo to bili mi. Zakljuio sam to po njegovim rijeima.

Moemo mu dokazati da to nismo bili mi.

to misli o naem poloaju? Oni navodni Solaibi bili su zaista

Gasai. Jedan je slomio nogu, a drugi je ini se mrtav.

Ja se usprkos tome ne bojim, pa prema tome se ni ti ne mora

bojati.

Bojati? Ne bih se bojao pa da je i cijelo pleme Gasai slomilo sve

svoje noge i vratove. Kako stoji stvar s tobom, sidi? Opeke koje su me povukle
sa sobom i pale na tebe, bile su veoma teke.

Malo me bole prsa, ali ini mi se da rebra nisu ozlijeena.

Hvala Alahu! Da je to kamenje palo na mene, moja rebra sigurno

ne bi odoljela, jer se sastav mojih lijepo oblikovanih tjelesnih oblina odlikuje
veom njenou nego tvoja graa od vrstih kostiju.
Halef je to izrekao glasnije nego to je to namjeravao. Zato ga je kol agasi
uo i doviknuo nam:


Vi imate utjeti! Zar ne znate da uhapenici ne smiju razgovarati.
Iskoristio sam tu priliku da mu uljudno odgovorim :

Budi tako dobar, hrabri jizbao, pa mi dopusti da te zamolim da mi

ispuni jednu elju.
Budui da sam ga oslovio kao kapetana, na njegovom se licu pokaza
zadovoljan osmijeh. Glas mu je zvuao prijazno kad me je pozvao:

Da ujem to hoe!

Vidim na tebi da ne samo to si zasluan oficir ve da raspolae i

visokim prednostima pravednosti i blagosti srca. Mi ne znamo zato ste nas
uhvatili i svezali, pa te molimo da nam kao zapovjednik ove izvrsne ete
saopi zbog kojih si razloga zapovjedio da nas uhvate?
Taj je ovjek moda cio ljudski vijek bio obini vojnik. Nije bio toliko
otrouman da shvati koja se namjera skrivala iza mojeg uljudnog naina
izraavanja, pa se zbog toga osjetio polaskanim i odgovorio mi otvoreno:

Alah ti je dao dar govora obrazovanih ljudi. Zbog toga tvoje rijei
zvue posve drukije od izraza to sam ih maloas uo iz ustiju tvojih tuitelja.
Prava, je teta da upravo ubojica i krijumar raspolae darom takve lijepe
govorljivosti.

Dopusti mi, jizbao, da te ne razumijem. Ti nas smatra

krijumarima?

Tako je! Jasno je dokazano da ste krijumari. Mi smo tano

pretraili mjesto na kojem smo vas uhvatili, pa smo vas onda doveli ovamo gdje
ne smrdi toliko po leinama kao ondje. Ne znamo kako je s tim leinama i s time
to ste ih potajice spalili, ali smo pronali afran to ste ga prosuli po zemlji. On
nam je odao da ste vi krijumari.

Veoma mi je ao to su okolnosti pomutile bistre oi inae tako

otroumnog ovjeka kao to si ti. Krijumari o kojima ti govori uope nas se ne
tiu.

Uope vas se ne tiu? Onda je vjerojatno zabluda i to to vas

smatram ubojicama?

Tako je! Neka mi tvoja dobrota oprosti, ako te upitam zato ima o
nama takvo miljenje koje nas vrijea?

Rei u ti, budui da me tako uljudno pita. Mi smo se nalazili u

blizini, naime prijeko na humku s malom, ali glasovitom moejom u kojoj se
nalaze kosti praoca Ibrahima. Uto ugledasmo nekoliko vatri, pa sam izaslao dva
svoja ovjeka da izvide tko ih je zapalio. Oni su izvrili taj nalog, ali ste ih vi
opazili, pa ste pucali na njih. Oni su uli zviduk tanadi iz vaih puaka. Niste li
dakle ubojice?

Nismo! Znamo da je netko na njih pucao, jer smo i mi uli dva

pucnja. Ali ja sam ve jednom bio tako slobodan da tvojoj prijateljskoj sklonosti
saopim okolnost da se krijumari koji su pucali nas nita ne tiu.

Dopusti mi da sada ja ne mogu shvatiti ono to si mi rekao. Ti

tvrdi da ne pripada njima, a ipak smo vas mi zatekli kod njih.


Budui da si Alahov ljubimac, jizbao, on e ti odmah u tom
pogledu prosvijetliti pamet. Bude li tako dobar da se mislima svoje due vrati
malo unatrag, sjetit e se da nas nisi ugledao kod njih.
Kad si ti stigao na mjesto smrada, njih ve davno nije bilo, jer su odmah
otili odande, poto su pripucali na tvoja dva izvidnika.

Moe li to dokazati?

Ja? ovjek koji ima tako prodornu bistrinu duha kao to je ima ti,
tano zna da ne trebam nita dokazivati. Stvojim doputenjem stvar lei tako da
nai tuitelji moraju dokazati da smo mi poinitelji.

Bit u dakle pravedan i saopit u ti da se ini da si i ti Alahov

ljubimac, jer tvoje rijei sadravaju gotovo isto toliko otroumnosti kao i moje.
Priznajem da smo, kad smo stigli na spomenuto mjesto, ugledali samo vas
dvojicu, ali na alost u bijegu. Zato to? ija je stvar pravedna, ne mora bjeati
pred padiahovim ljudima.

Kad smo pojahali do Birs Nimruda, uinili smo to samo u namjeri

da pregledamo glasovite ruevine ovoga kraja. Pri tome nas je stiglo vee, pa
smo potraili mjesto na kojem bismo mogli prenoiti. Ugledali smo vatre i prili
im, ali nas je smrad otjerao. Ipak smo primijetili tridesetak ljudi koji su otvarali
lijesove u kojima su se nalazile leine i krijumarska roba. Lijesove i leine
spalili su, a robu vadili iz njih i spremali na stranu. Uto zausmo dva hica,
nakon ega su krijumari brzo iezli. Mi smo zatim prili blie, jer nas je
radoznalost natjerala da pogledamo to mjesto. Dok smo to radili, zausmo vas
gdje se pribliujete. Povjerovali, smo da se to pribliuju krijumari pa smo se
htjeli to prije sakriti, jer smo mi estiti ljudi koji potuju Alahove i padiabove
zakone. Pri tome je moj pratilac pao i mene je kamenje oborilo na tlo. to se
zatim zbilo, to ti zna bolje od mene. Sad sve jasno stoji pred tvojim otrim
oima, pa tvoja nepokolebljiva mudrost nee oklijevati da s nas skine
predbacivanja koja nas optereuju.

Tvoje su rijei neoborive kao ure u kuranu, ali u ti iskreno

priznati da se ne mogu pouzdati samo u njih, ve da moram najprije pitati svoje
izvidnike.

Prije nego to to uini, neka mi tvoja dobrota dopusti jo jednu

primjedbu. Kad smo prili vatrama nismo imali uza se ni svoje konje ni svoje
puke, jer smo ih ostavili na sigurnome mjestu. Tvoja dobro uvjebana
sposobnost razmiljanja nee sigurno oklijevati da potvrdi da se bez puaka ne
moe pucati. Kako sam uo, to nisu bili hici iz pitolja, ve iz puaka.

Od tebe je bilo veoma razborito to se obraa mojoj uvjebanoj

sposobnosti razmiljanja. Ako niste sa sobom imali puke, onda su sigurno
morali pucati neki drugi ljudi. Ipak neu krzmati da se raspitam o tom o em
sam govorio.
To je i uinio, pa mu izvidnici izjavie da se oni dodue nisu toliko
pribliili vatrama da bi uzmogli razabrati crte lica, ali da ipak nisu izmeu
krijumara ugledali dva tako odjevena i tako ista ovjeka. Zatim se kol agasi

ponovo okrene k nama rekavi:

uli ste da je izvjetaj ispao u vau korist. Ako elite tome neto
dodati, samo recite!

Hvala ti! odgovorih. Upoznao sam ve vrlo mnogo i vrlo

visokih padiahovih oficira iz Istambula, ali meu njima nije bio nijedan koji bi
te premaivao otroumnou, ovjekoljubivou i pravednou. Ako mi
dopusti, ja u poslati izvjetaj hasretiju seraskerul, i u njemu te tako spomenuti
da on svoj pogled uperi u tebe.

Hasretiju seraskeru, nesavladivome? upita upola veselo upola

zaueno. Oprosti to se udim! Pozna li ga? Ima li ti kod Babi humajuna
takav utjecaj da zapovjednik ratnih poslova uope moe primiti tvoj izvjetaj, a
da i ne pitam hoe li ga proitati i hoe li se obazreti na njega?
Ovo je pitanje dovelo vodu na mlin moga maloga Halefa. Taj je mlin sve
dotle stajao, pa Halef nije oklijevao da ga estito pokrene. Tek to je kol agasi
izgovorio svoje pitanje, kad Hadi ivo upadne, ne ekajui moj odgovor:

Kako moe izgovoriti te rijei u kojima se zapravo skriva uvreda

za nas? Ti si hrabar i pametan ovjek, a ipak si zaboravio da uini ono to si
odmah na poetku trebao uiniti, naime da nas upita tko smo mi. Ja sam eik
Hadedina od velikog plemena Samara. Zovem se Hadi Halef Omar Ben Hadi
Abas Ibn Hadi Davud al Gosara. Ovaj moj drug iji sam ja prijatelj i zatitnik
zove se efendija Kara Ben Nemzi. On potjee iz Almanje, pa je sa mnom
projahao sve predjele zapada i istoka, sjevera i juga, da bi izveo smiona i hrabra
djela. Njegovi ga prijatelji vole, a njegovi ga se neprijatelji boje. Mi smo ubili
lava, a crnu panteru uklonili sa svijeta. Pobijedili smo itava plemena, a ni u
jednoj borbi nismo neprijatelju pokazali lea. Moj efendija govori sve jezike
svijeta, pozna sve zvijezde na nebu po njihovim imenima i umije ti rei kako se
zovu sve ivotinje, biljke i kamenje. On je najglasovitiji ratnik, najmudriji
uenjak i najdivniji ovjek kojeg poznam. Njegove elje ispunjuju sultani,
carevi, kraljevi i knezovi, jer ga svi vole i potuju, a kad njegov izvjetaj o tebi
stigne u Istambul seraskeru, on e efendijino pismo pritisnuti o elo i svaku e
rije tako posluati kao da ga je napisala ruka vladara nad svim
pravovjernicima. To to smo sada tvoji zarobljenici, ne mijenja nita na naoj
slavi, jer samo okolnosti da se pod nama zdrobio zid moemo pripisati da sada
pred tobom leimo ovako kako to nikako ne dolikuje naem staleu. Ne, ne
elim ni spomenuti vaeg sandakija u Hileu, ali kad paa u Bagdadu sazna da
smo mi jo samo jednu minutu bili svezani poto smo ti rekli svoja imena, onda
e iz njegove kancelarije zapuhnuti vjetar za koji ti ozbiljno savjetujem da ga
odvrne od sebe, jer si svojim izvrsnim svojstvima stekao sklonost naih srdaca.
Sad zna tko smo mi pa e prema tomu i postupiti.
Kol Agasi bio je odvie Istonjak a da bi ga smetala Halefova
pretjerivanja. Vidio sam na njemu da je Halef pobudio namjeravani dojam.
Izvjetaj ministra rata i prijetnja s paom u Bagdadu dobro su djelovali. Neko je
vrijeme zamiljeno gledao preda se, a onda kao da je stvorio odluku, jer je

uzdigao glavu i upitao me:

Je li tako kako je rekao eik Hadedina, efendijo?

Jeste odgovorih bez oklijevanja.

Onda bih vrlo rado udovoljio pravednosti na koju ste se pozvali,

samo ako mi prui mogunost da preuzmem odgovornost za to.

Kako ti sebi zamilja tu mogunost?

Moe mi je dati tako da se legitimira.

To je vrlo lako. Odvei mi ruke pa u ti pokazati vie putnica nego

to ih treba da se opravda. U svom depu imam jedan bujuruldu, jedan teskere
pa ak i ferman s vladarevom tugrom.

Alah! Zaista s tugrom? zaudi se, pun potovanja.

Dakako! odgovorih mirno kao da je to neto posve obino.

Onda ostavi te visoke sultanove spise u depu. Ja ih i onako ne bih

mogao sad proitati kod nedovoljnog svjetla vatre. Upravo je tako kao da sam
se i sam uvjerio o tome. Molim te da mi jo neto savjetuje! Padiahov potpis
nalae mi da vas oslobodim, ali je meni zapovjeeno da vas odvedem u Hile.
Smatra li moguim da ja istodobno udovoljim objema dunostima?

Smatram!

A kako to?

Ti e nas osloboditi, a mi emo s tobom odjahati u Hile.

Hoete li to zaista uiniti?

Hoemo, dajem ti rije.

Primam je i molim te za doputenje da vas sam odrijeim. Ugled

sultanova potpisa bio je tako ispunjen potovanjem da nas nije smio dotai
obini vojnik. Nije bilo teko pogoditi zato se odrekao toga da proita papire.
Sigurno ili bar vjerojatno nije umio itati, odnosno itao je slabo, a osim toga
svakako nije znao kako mora propisno postupiti s ispravom koja je sadravala
tugru. Handija i Gasai se usprotivie tome da nas kol agasi oslobodi. Kad nam
je dakle sam skinuo spone, vlasnik konaita doviknu mu ljutito:

Stoj! Ti nema pravo putati krijumare i ubojice na slobodu, a da

na to nisi ovlaten. Ako to ipak uini, ja u te prijaviti im stignemo u
makemil.
Stari mu je oficir htio odgovoriti, ali ga zadrah i obratih se sam handiji:

Ti nema tu nita odreivati, jer budem li ja htio nee makemi

odluiti o nama, nego e ti biti optuenik. Zapravo nisam htio s tobom govoriti,
ali u ti ipak u svojoj prevelikoj dobroti uputiti nekoliko primjedbi: mi nismo
krijumari, i ja u to dokazati. Osim toga nismo mi pucali na vojnike. O tome
nema nikakove sumnje, jer mi nemamo puaka. Moe se dakle sad raditi samo o
ona dva unesreena Beduina. Tvrdim da su oni htjeli ukrasti nae vrance, a ti si
bio s njima u dogovoru. Da nismo pravodobno izali u dvorite, oni bi odjahali
na vrancima, a mi vie nikad ne bismo vidjeli konje. Budui da smo pravodobno
izali, pa ih je na dolazak u tome sprijeio, oni su se gradili kao da ele samo
iskuati pastuhe. Samo zbog nezasluene uljudnosti i da ne bismo s njima doli

u sukob, mi smo im dopustili da uzjau.

Ali niste im rekli kako je to opasno! upadne mi handija u rije.

Uvijek je opasno kad te konj zbaci. Uostalom, mi smo ih

opomenuli. eik Hadedina ih je pozvao da ne bace krivnju na njega ako slome
vratove, a dobio je kao odgovor da oni sami umiju uvati svoje vratove.

Ali eik je konjima doviknuo rije litat", na to su oni zbacili

jahae koji su se unesreili.

Moe li to dokazati?

Mogu! uvjeravao je on mogu se na to zakleti!

Da je to eik doviknuo konjima?

Jeste!

Mi naprotiv tvrdimo da tu rije nije doviknuo konjima ve

jahaima. Opazio je da je stvar za njih postala odvie opasna, pa ih je svojim
poklikom pozvao da sjau. Nisu ga posluali, pa su ih konji zbacili. Moe li se
moda zakleti da on nije doviknuo jahaima ve ba konjima?
Zapanjeno me je pogledao i zautio, toliko ga je iznenadilo moje
neoekivano tumaenje.

Ti dakle vidi nastavih da smo mi u punom pravu i da

nepravda stoji samo na vaoj strani. Nesrea se uostalom dogodila u tvom
dvoritu, pa sam uvjeren da e makemi samo tebe zbog toga pozvati na
odgovornost. Sad pozna moje miljenje, pa ako se usudi da nam rekne ma i
jo jednu jedinu rije, ja u ti odgovoriti tako da to temeljito osjeti.
Handija se razljuti zbog toga to je podlegao u toj prepirci, ali se zbog
moje prijetnje ne usudi odgovoriti, ve poluglasno prokle. Njegov drug, Beduin,
nije mogao obuzdati srdbu. Ljutito me napade:

Ti se gradi kao da si sam sultan! Nemoj sebi umiljati da te se

bojim ili da se bojim onoga to e rei u makemiju. Ti nas namjerava nazvati
konjokradicama, pa te pozivam da nam dokae da smo htjeli ukrasti vae
konje!

Ti nema prava ovdje nita zahtijevati! odgovorih mu. Bude

li potrebno pruiti dokaz, ja u ga ve pruiti na sudu.

Onda nemam vie s tobom i sa svim ovim nikakva posla. Vidjet

emo se u makemiju!
Ta je prijetnja imala pokriti njegov uzmak. Bio sam uvjeren da je uvidio
kako je njegova stvar izgubljena i da se vie nije elio pokazati. Kad je ustao,
skoi i handija na noge.

I ja u s tobom. Nemam nikakva posla ondje gdje se na slobodu

putaju krijumari ili ubojice, a estiti se ljudi vrijeaju. Ostajem kod onoga to
smo rekli i to ja ponavljam: vidjet emo se opet u makemiju!
Kad su nas vojnici uhvatili, nisu nam oduzeli nita od nae imovine. Zato
sam sad mogao posegnuti u pojas i izvui revolver. Upravio sam ga u njih
dvojicu i zaprijetio se:

Sad stvar stoji posve drukije nego prije. Prije smo mi bili

uhvaeni, a sad ete to biti vi! Htjeli biste otii, a imate i razloga, no nama je do
toga da ostanete kraj nas, pa emo se pobrinuti za to da ne uzmognete otii bez
naeg pristanka.
Zatim se okrenuh kol agasiju i nastavih:

U ime tugre koju nosim uza se i koju mora sluati svaki slubenik i
podanik padiaha, pozivam te da ta dva ovjeka svee onako kao to smo mi
maloas bili vezani. Oekujem da e mi smjesta ispuniti tu elju!
Stari oficir dao je odmah takav nalog, pa su ta dva ovjeka koja su bila
uzrokom naega suanjstva sputana isto tako kao to smo maloas bili svezani
mi. Tugra ini prava udesa. To je sultanovo ime, napisano u isprepletenim
slovima u obliku arabeske, i to posebnim pismom koje se naziva divani. Mnogi
uenjaci smatraju da tugra vue podrijetlo od sultana Murada I, koji je neko
neku ispravu ovjerovio otiskom svoga dlana. Drugi to opet pripovijedaju za
sultana Orhana. Najbolji poznavaoci tvrde meutim da tugra potjee od sultana
Muhameda II, osvajaa Carigrada. On je godine 1453. osvojio taj grad i time
unitio Istono rimsko carstvo. Kad je, ujahavi u Carigrad, stigao do crkve sv.
Sofije, umoio je, budui da nije znao pisati, ruku u tintu i pritisnuo je na
crkvena vrata u znak da time zaposjeda tu crkvu. To je bila prva tugra. Rije
vue svoj korijen iz staroturske rijei turgai, to znai isto toliko kao neka
ostane" ili neka bude zauvijek!"
Istina, tugra je prilino slina otvorenom dlanu. Ona se kuje i na turskom
metalnom novcu, pa zamjenjuje vladarev lik, a smjeta se i iznad ulaza u palae
i javne zgrade, kao to su moeje, zaklade, kasarne i kole, to ih je sultan
podigao. Na isprave stavlja se tugra u zlatu ili u crvenoj i crnoj boji, a izvode je
posebni slubenici koji se zovu niandi. Vrlo se rijetko dogaa da se sultan
udostoji vlastoruno potpisati neku ispravu koju mu predloe. To se dogaa
samo ako se ta isprava odnosi na nekog ovjeka koji uiva veliku sultanovu
milost, ili ako pri tom igraju ulogu okolnosti koje umije iskoristiti samo pravi
poznavalac prilika na dvoru. Kadto neki nii inovnik putem koji je samo
njemu lino otvoren postie vie nego to moe postii eik-ul-islam ili veliki
vezir.
Budui da je ovjek koji je meni pomogao nedavno umro, smijem i ja
sada rei da sam svoje turske papire uvijek dobivao putem podreenog
slubenika iji bi poloaj kod nas na Zapadu bio jedan od najniih. To je bio
moj prijatelj, Mustafa Muharem-aga koji je pedeset godina bio kapidi Visoke
porte. Da, vratar! To je zaista niski in, ali utjecaj toga isto tako estitoga kao i
korjenitog kapide dopirao je do najtajnijih dvorana seraja. Kapidi je uivao
gotovo besprimjernu naklonost, pa je vrijedio gotovo sveti obiaj da se udovolji
njegovoj skromnoj elji, koju je uvijek umio iznijeti na poseban nain.
Za njegove dugogodinje slube koja je u tom pogledu zaista bila
jedinstvena dolo je na Visoku portu cijelo mnotvo velikih, glasovitih i
utjecajnih ljudi, ali su svi opet iezli. Mustafa Muharem-aga ostao je naprotiv
na svom poloaju sve dok ga nije opozvala smrt. Kadto je upravo o njemu

ovisilo hoe li netko dobiti zamoljenu audijenciju ili nee. Bilo je dovoljno da
on dade kratki, mali mig, pa je posjetilac bio primljen, ili bi se pak morao odrei
svoje elje, pa ak i kada je inae bio istaknuta linost. Imao sam prilike da
steknem sklonost toga kapide, pa mi ju je on do svoje smrti vjerno sauvao.
Nikad je nisam zlorabio, nikad mu nisam dodijavao kojekakvim eljama, i
upravo sam zato uvijek imao isprave s vlastorunom tugrom velikog gospodara.
Nije mi ni padalo na um da ga upitam kako je dolazio do linog potpisa
sultanovog, a kad je jednom u mojim oima proitao to pitanje, osmjehnuo se i
rekao: Hidmet etmeje oiren-mejen efendilik dahi etmes" - tko ne umije biti
sluga ne umije biti ni gospodar. Ne moram sigurno posebno istai da isprava s
vlastorunom sultanovom tugrom uvijek poluuje posve drugi dojam od obine
isprave, ispostavljene u jasi odasi. Primjer je zato i ono silno potovanje koju je
samo spominjanje tugre pobudilo u kol agasiju.
Handija je bio toliko pametan da ostane miran dok su ga vezali, ali
Beduin je psovao zbog toga nezasluenoga i nedostojnog postupka sa
slobodnim ovjekom. Oficir bi ga sigurno takoer bio uutkao, ali ga je Halef
pretekao. On nije mogao mirno sluati takve rijei, pa je izvukao bi iz pojasa,
priao Beduinu i zaprijetio mu se:

Kako se ti naziva? Slobodnim ovjekom? Ne vidi li da si svezan?

Je li svezani ovjek slobodan? Gdje ti je razbor? Vjerojatno ga nisi nikada ni
imao, jer da je ma i najmanji trag razbora u tvojoj glavi, ti bi se sad uvao da
otvori vrata svojih neopranih ustiju. Vi ste nam rekli da ste Solaibi, a sad se
ispostavlja da pripadate plemenu Gasai. Zato ste nas prevarili? Poteni Ben
Arab nee nikad zatajiti svoje pleme. Ja bih radije umro nego da poreknem da
pripadam Hadedinima. A sad bi se ta usta koja su nam lagala htjela pretvoriti u
veliku gubicu da nas progutaju. Zatvori ih i ostavi ih zatvorena, jer u ti inae
ovim korbaem ucrtati svoj prezir preko lica da bi te svatko dokle god ivi
odmah prepoznao kao nitariju to i jesi u mojim oima!
Beduin je zautio. Halefova ga je prijetnja zastraila.
Poto su se prilike koje su se u prvi as inile tako opasnima zasada
rijeile na za nas zadovoljavajui nain, sad se radilo jo o tome kako emo se
vratiti u grad. Upitao sam to kol agasija, a on mi odvrati:

Ako ti je pravo, efendijo, mogli bismo odmah krenuti. Ne moramo

ekati dok svane, jer mi poznamo put.

Milije bi mi bilo da poekamo, i to zbog krijumara.

Krijumari me se nita ne tiu. Ve si uo da je za starog vojnika

uvreda da njuka za krijumarima.

To sam uo, pa i ne mislim da bi ti morao trati za ljudima zbog

toga, jer nisu platili carine. To bi bila usluga koju bi meni iskazao.

Kako to?

Ja bih htio proitati njihove tragove to sada po noi nije mogue.

Zato njihove tragove?

Da bi se mogla ustanoviti naa nekrivnja.


Alah! Ti govori u zagonetkama! Kakva posla imaju tragovi tih
ljudi s vaom nedunou?

Radi se o tome da pokaemo kako ne pripadamo krijumarima. Mi

traimo na trag, a onda i njihov. Bude li ti, koji raspolae potrebnom
otroumnou, usporedio oba traga, morat e se uvjeriti da mi nemamo nita
zajedniko s njima, pa moe dakle u makemiju biti na svjedok, za to u ti ja
biti veoma zahvalan.
Iskreno rekavi, meni se manje radilo o tome da mi on svjedoi, ve
mnogo vie o tome da doznam vode li tragovi krijumara do mjesta u koje sam
ja sumnjao. Stari oficir zamiljeno kimnu glavom i zapita:

Hoe li ti u svom izvjetaju seraskeru takoer spomenuti i moju

otroumnost?

Svakako!

Onda emo ostati ovdje i poekati dok svane. Moete li vi uostalom

tako dugo ostaviti svoje konje bez nadzora?

Moemo. Oni su radi pak i radije e uginuti od gladi nego da

ostave svoje mjesto. Mi moramo ovdje ostati zbog tragova. Budete li vi po tami
jahali po njima, sutra ih vie neemo moi razlikovati.

Ta stvar s tragovima mi je nova. Uvijek sam mislio da je jedan trag

isti kao i drugi.

U tome se vara. itanje tragova je vrlo vano, ali nije lako. Ono
predstavlja pravu znanost kojoj se ovjek mora temeljito posvetiti.

Zar se ljudi u tvojoj domovini bave tom znanou?

Ne bave! Ja sam je drugdje nauio,

Dopusti mi, efendijo, da izdam zapovijedi za no. Budui da tek

ujutro kanimo odjahati u Hile, sada emo pokuati da spavamo.
Vjerojatno je kol agasi unato svemu onome to smo govorili jo bio
uvjeren da nas dvojica stojimo u nekoj vezi s krijumarima. Odredio je dakle
strae koje su imale paziti i na zarobljenike, pa se zavio u svoj ogrta. Njegovi
vojnici poveli su se za njegovim primjerom. Halef se takoer isprui i upita me

Misli li, sidi, da je za nas vano da naizmjence uvamo strau?

Ne mislim odgovorio sam. Stari kol agasi je u tom pogledu

poten. Mi emo i bez naih pokrivaa dobro spavati, jer danas nije hladno.
Laku no!

I ja ti kaem laku no, premda znam da neu nai mira. Smrad tih
leina jo je tako duboko u mom nosu da bi preda mnom danas pobjegla i smrt,
pa kako ne bi pobjegao san. Neka je zato tvoj san to vri.
Njegova se elja ispunila. Spavao sam vrlo dobro i tako dugo dok me
Hadi nije probudio. Uvjeravao me da nije sklopio ni oka, jer ga je uzbuenje
njegovoga nosa muilo sve do toga trenutka. Vojnici su pojeli svoj jednostavni
zajutrak, a zatim poli zajedno s nama onamo gdje su stajali nai vranci. Oni nas
pozdravie radosnim rzanjem. eznuli su za nama, ali ipak nisu pokuali da se
otrgnu. Kad smo ih poveli niz sipinu i kad ih je ugledao kol agasi, viknu

udivljeno:

Da, to su zaista radi pak! Takvi nema ni bagdadski paa, pa vrlo

dobro razumijem da se netko moe polakomiti za njima. Takvi konji
predstavljaju za kradljivce iskuenje kojem ne mogu odoljeti. Vi mora da ste
zaista bogati ljudi. Pripazite da vam ipak ne bi jednom potajice oteli konje!
Sad smo se morali pozabaviti tragovima. Kako sam ve rekao, htio sam
vidjeti kamo su krijumari sino odnijeli afran. Gotovo su itavu no proveli
ovdje, a onda su se tik prije nego to je svanulo vratili do kanala, jer sam
njihove keleke ugledao vani na vodi. Veslali su prema sjeveru, odakle su sino i
doli. To sam opazio, ali nisam o tome nita spomenuo kol agasiju. Skriveno
sam namignuo Halefu i upozorio ga na njih.
Najprije sam oficira odveo do tragova to smo ih mi sino ostavili doavi
ovamo, a zatim sam ga doveo do tragova krijumara koji su vodili od kanala. Ti
su tragovi bili duboko utisnuti u zemlju, jer su ljudi prenosili teke terete.
Vrativi se opet na nae tragove, i poavi po njima do dogorjelih vatri, objasnio
sam kol agasiju sve to nije sam uspio pronai, pa sam osobito naglasio
okolnost da se na trag tek ovdje gdje smo bili uhvaeni sastajao s tragom
krijumara, pa da dakle nismo s njima mogli imati nikakva dodira.

Sve ja to posve lako shvaam, efendijo ree on. Budi uvjeren

da ti vjerujem svaku rije. Dokazao si mi da niste poznavali te krijumare te da
niste imali ni pojma da e se oni ovdje nalaziti. Ako eli, izjavit u to i u
makemiju.

Molim te da to uini.

Ne treba me moliti, ve to zahtijevaj od mene, jer kani poslati

izvjetaj seraskeru. Da sam prije i sumnjao u to da ima utjecaja na njega, svake
bi moje sumnje nestalo, im sam te vidio kako sjedi na konju. Tko ima takvoga
vranca, i tko jai kao to ti jai, taj moe zaista i sam biti serasker.
Umalo da se nisam glasno nasmijao toj hvali, ali sam se ipak svladao.
Sad smo poli tragovima krijumara koji su od vatre vodili prema jugu
sve dok nisu iz ruevina izali nadesno u otvorenu pustinju. Neupuenom
ovjeku bi se moglo uiniti kao da su oni namjerice poli tako u luku, ali sam
jasno opazio da su se ondje gdje je njihov trag skretao od zidina bili zaustavili.
Uspeli su se dakle gore, na mjesto o kojem je govorio Dozorca. Onamo gore
prenijeli su svoju krijumarenu robu, a zatim su dolje nastavili put u otvorenu
pustinju. Taj je zaobilazni put bio potreban, jer bi se inae namjerili na vojnike
ije su vatre vidjeli gdje gore. O svemu tome nisam nita rekao oficiru. Na tom
smo se mjestu okrenuli, vratili se po svom tragu, a onda pojahali prema gradu,
udaljenom jedva dvadesetak kilometara.
Handija i Gasai koji su se bili prikljuili vojnicima da prisustvuju naem
hapenju nisu slutili da e na povratku u grad sami biti uhapenici. Sad vie nisu
bili vezani, ali su njihove konje vodili za uzde vojnici, a za njima je jahao Halef
da bi ih drao na oku. Ja sam jahao uz kol agasija na elu povorke.
Sad sam doznao i zato taj oficir nije htio povjerovati da smo ovamo doli

samo da pogledamo toranj. Poto smo naime dosta dugo nijemo jahali jedan kraj
drugoga, upita me bojaljivo:

Je li zaista istina, efendijo, da si ti Evropljanin?

Istina je!

Ima li kod Evropljana krijumara?

Na alost ima!

Rekao si na alost! ini se dakle da krijumarenje smatra

grijehom?

Sve to neki zakon zabranjuje to je s gledita toga zakona grijeh.

Ali kako ja kao Turin moram na primjer da za afran koji je u

Perziji mnogo jeftiniji nego kod nas plaam ovdje toliko vie samo to je
padiahu palo na um da tu mirodiju ocarini?

Budui da ja nisam padiah, molim te da to pitanje ne postavlja

meni, ve njemu.

Ti mi pokuava izbjei. Reci mi iskreno da li mogu postojati

Evropljani koji bi se krijumarenjem bavili i u drugim zemljama, a ne samo u
svojoj domovini?

To bi lako moglo biti.

Onda misao na koju sam nadoao ipak nije bila posve glupa.

Koja misao?

Smatrao sam te voom krijumara, pa sam pomislio da smo te

samo mi sprijeili da ode zajedno s njima, jer smo te uhvatili.

Nadam se da sada drukije misli?

Posve drukije. Uostalom, ne spadam meu ona carinarska pseta

kojima progone krijumare, pa ti ne bih naudio ni da si zaista krijumar. Htio
sam ti to rei da uvidi da sam ja samo vojnik i nita drugo.
Vrlo sam ga dobro razumio. Naime jo nije bio potpuno uvjeren da
nemam ba nikakve veze s krijumarima, pa bi u sluaju potrebe za dobar
baki o tome u Hileu potpuno utio. To je bio skriveni smisao njegovih rijei,
ali se na sreu nisam trebao uputati u to. U njegovu izjavu pred makemijem bio
sam siguran i bez napojnice, jer sam ga zadobio kao prijatelja time to se nadao
da u o njemu dati dobar izvjetaj. Uostalom, moram spomenuti da mu u tom
pogledu nisam nipoto lagao. Zaista sam namjeravao uiniti neto za njega, pa i
onda budem li priliku za to morao i silom iznuditi. Istina, to se ba i nije moralo
provesti izvjetajem upravljenom seraskeru. Moda sam vie mogao postii kod
njegovog neposrednog pretpostavljenog nego kod toga visokog gospodina koji
nije nimalo mario za nekog kol agasija u dalekom Hileu. Lako se dalo zamisliti
da toga ovjeka ne bih malom napojnicom uinio svojim smrtnim neprijateljem,
pogotovu kad se uzmu u obzir njegovi bijedni prihodi. Prihodi kol agasija
iznosili su ako su mu uope bili isplaivani u ono vrijeme u Hileu oko
osamdeset pfeniga na dan, i od toga je morao pokrivati sve svoje izdatke.
Na daljnji razgovor, sve dok nismo stigli u grad, odnosio se na nevane
predmete, no on je ipak svojim dranjem i vladanjem prema meni pokazao da

smo na njega pobudili eljeni dojam. inilo se da ga nimalo ne smeta to sam

Evropljanin. To nije vie uope ni spomenuo.

PRED SUDOM
U Hileu smo najprije odjahali do mensila, i stali pred njim.

Ja sam vas prema nalogu to sam ga dobio doveo opet natrag - ree
kol agasi handiji. Moete dakle otii u svoju kuu, ali u postaviti strau pred
vrata koja vam nee dopustiti da izaete iz kue sve dok vas ne odvedu pred
makemi gdje moete iznijeti svoju optubu i dokazati da je istinita. Upozoravam
vas da se jo morate smatrati kao uhapenici. Nemojte dakle ni pokuati da bez
doputenja odete odavde!
Oni su bili uhapeni, a mi slobodni! To ih je silno ljutilo, ali su postali ve
toliko mudri da nisu uope nita rekli. Ostavili smo jednog straara, a zatim
odjahali dalje prema takozvanom sandakijevom makam-i-ikametu.
Ondje nas je kol agasi pozvao da sjaemo. Nismo trebali biti osobito
otroumni da pogodimo koji je uzrok tom pozivu i da nam postane jasan na
sadanji poloaj. Ipak nisam htio da nae vladanje podesim ovdanjim prilikama,
ve sam elio initi samo ono to hou. Zato sam upitao kol agasija, ostavi
mirno u sedlu:

Zato da sjaemo?

Jer ovjek ne ostaje u sedlu, ako ne jae dalje.

Hm! Kod nas se kadto zbiva da se dodue zaustavimo, ali ipak ne

sjaemo.

Ja vas moram izruiti.

To moe i dok sjedimo u sedlu.

Ali, efendijo, vi se nikako ne moete s konjima zavui u zatvor.

Treba dakle da poemo u zatvor?

Dakako! Ta vi ste uhapeni!

Ja to nimalo ne osjeam.

Zato jer niste vezani? Ja sam vas uhapsio i doveo vas bez spona
ovamo samo zato, jer ste mi obeali da ete dobrovoljno poi sa mnom. Sad vas
moram staviti u zatvor.

Ti? Mislio sam da si ti oficir da nisi obini sindadi koji se brine za

zloince.

Maalah! Ne bih nikom preporuio da me smatra takvim klipanom!

Ja sam oficir vladara svih vjernika, ali nisam tamniar!

Onda se razljuti sam na sebe, jer si maloas rekao da eli vriti

dunosti takvoga klipana. Na alost u i to morati zapisati u svoj izvjetaj
upravljen seraskeru.

Alah! To moe mirno ispustiti, jer ja to neu uiniti ako mi ispuni

slijedeu molbu: sad u otii sandakiju da mu javim da sam vas doveo. Dok to
ne obavim, vi neete pokuati da izaete iz dvorita. Nita me se ne tie to e
se zatim dogoditi. Jeste li sporazumni?

Jesmo, ako mi odgovori na nekoliko pitanja.


Na koja?

Kako se zove?

Amud Mahuli.

Moram znati kako se zove, jer elim tvoje ime spomenuti U

izvjetaju, a ne znam hou li opet imati prilike da govorim s tobom. Ti pozna
okolinu ove zgrade?

Poznam.

U kojem dijelu stanuje sandaki?

Ravno pred tobom. Ondje se nalaze i sobe njegovih mamurina.

A gdje je zatvor?

Prizemno desno, ondje gdje vidi male rupe u zidu.

Hvala lijepa! To nije stan za nas. Tamo je prijeko dvorite

ograeno zidom. to se nalazi iza njega?

Otvorena ulica.

Kako je iroka?

Na tom mjestu moe petero ili etvero ljudi prolaziti jedan kraj
drugoga. Zato me to pita?

Jer smo mi dodue dobri jahai, ali se iz obine opreznosti ipak

unaprijed raspitujemo kad stavljamo na kocku svoje vratove.

Vratove? Ne razumijem te.

To nije ni potrebno. A sad uj to u ti rei: mi emo te tano deset

minuta ekati. To je dovoljno vremena da obavijesti sandakija. Ako se dotle
ne vrati, odjahat emo.

Mogu li se pouzdati u tvoje obeanje?

Ja nikada ne krim rije.

Onda u otii, jer imam povjerenje u tebe. Ne trebate ekati deset

minuta, jer u se ve i prije vratiti.
Otiao je, a ja sam se morao nasmijeiti to je zatraio moju rije. Ta
njegovi su ljudi jo bili ovdje. Zato ih nije pozvao da nas uvaju i da sprijee
svaki na pokuaj bijega? Zar je njima vjerovao manje nego to je vjerovao
mojem obeanju? inilo se da je dojam to sam ga na njega pobudio bio
povoljniji nego to sam mislio. Nije vjerovao da bismo dopustili vojnicima da
nas zadre, premda su oni brojano bili u premoi. U tom je pogledu imao
pravo!
Zgrada je bila, kao i sve ostale kue toga grada, sagraena od opeke
izvaene iz ruevine Babilona. Izgledala je prljava i ruevna. Dvorite nije bilo
veliko, ali nam je pruilo dovoljno mjesta za sve pokrete koji e se kasnije
moda pokazati potrebnim. Zid o kojem sam govorio bio je visok poput
ovjeka, ali su na nekim mjestima gornji slojevi opeke bili pali, pa mi se nije
inilo da bi bilo odvie smiono da na jednom od tih mjesta preskoimo na naim
konjima preko zida. Zato sam ga upitao to lei iza zida.
Zapravo bih se morao bojati. Evropljanin, uhapen u Hileu, u sreditu
iitske netrpeljivosti, obijeen zbog ubojstva jednog ovjeka i ranjavanja

drugoga, a moda i zbog krijumarenja bilo je dovoljno razloga da ovjek

bude zabrinut. Ipak sam posve mirno oekivao ono to je imalo doi, a kad sam
pogledao Halefa, i on se nasmijei s puno pouzdanja.

Ima li ve kakav plan, sidi?

Nemam odgovorio sam mu, sluei se mogrebnikim narjejem

da ga vojnici ne bi razumjeli. Da bih mogao imati plan, morao bih znati to
e se sad dogoditi, a budui da to ne znam, ne moemo uiniti nita drugo nego
da mirno poekamo.

Ipak mi moe rei kako emo se openito vladati?

Mogu! Neu poricati da sam Zapadnjak, a ovdje ponajmanje. Ti se

ravnaj samo premi meni i uini onako kao to ja inim. Oekujem da emo
preskoiti zid. Ulica s druge strane nije iroka. Da ne bi udario u protivni zid,
mora se zaletjeti koso, i to zdesna na lijevo, tako da nakon skoka gleda prema
sjeveru. Mora pripaziti da se ni naas ne raziemo i da se moda ne bi morao
okrenuti.

Misli dakle da neemo uope morati da sjaemo?

Vjerojatno emo ipak morati sii sa sedla. U zgradu neemo nikako

ui, a od naih konja se ni naas ne moemo odijeliti, nego emo uzde zadrati u
rukama.

Ali mi smo optueni, a oni e htjeti da nas presluaju, pa ne

moemo s konjima u zgradu. Ah, ti uope i ne eli ui u makemu?

Ne elim. Tko nas kani presluati, mora izai k nama u dvorite.

Mora izai, mora! Htio ili ne htio! O dragi sidi, koliko se radujem!
To je najzad opet takav sluaj, takva prilika u kojoj emo pokazati da smo
navikli da inimo samo to elimo. Vanredno sam radoznao to e se ovdje sve
desiti. Moda emo morati ak upotrijebiti i oruje?

Moramo biti spremni i na to, premda ne bih to elio. Nitko nas ne

smije dirnuti, jer ako to dopustimo, ve smo napola izgubili igru. Ma kako mi
bili snani, ipak e nas svladati ako nas premo toliko stegne da ne budemo
imali prostora za obranu.
Gledaj; tamo na vratima one brojne ljude. Ta se zgoda juer proula po
gradu. Ljudi su doznali da smo uhapeni, pa se sad skupljaju radoznalci da uju
to e se s nama dogoditi.

To im moemo ve sada rei: odjahat emo i nasmijati se Hileu!

Nemoj biti odvie siguran! Nije iskljueno da e se stvar odviti

mnogo gore nego to mislimo. Gledaj, igra poinje. Oni ve dolaze!
Ugledali smo kol agasija gdje izlazi iz vrata. Za njim je iziao znatan broj
osoba. Najprije je doao neki oficir u uniformi mir alaja koji je vjerojatno
upravo bio kod sandakija. Zatim izaoe sluge, koji su nosili stolicu i vei broj
jastuka, a iza njih slubenici makemija, jedan od njih s velikom tintarnicom,
perom i papirom. To je svakako bio pisar, pa smo po tomu zakljuili da e se
presluavanje obaviti ovdje u dvoritu. Kako smo razabrali iz nekih kasnijih
izjava, danas je bio dan javnoga suenja, a budui da je na sluaj pobudio opu

panju, sandaki je odluio da e se najprije zabaviti njime, da nas nee pustiti

da dugo amimo u istranom zatvoru, ali da e nas zato stroe kazniti. Pri
optubi kakva je bila podignuta protiv nas mogao se pokazati u svom punom
sjaju.
Gledalaca je bilo dovoljno. Iza slubenika opazili smo nekoliko ljudi
dostojanstvena dranja, lanove suda, kako sam kasnije doznao. Zatim je doao
on sam, vladar i gospodar Hilea i sandaka koji se pruao oko toga mjesta. Ve
na prvi pogled na njemu se dalo razabrati da je Turin staroga soja, od kojega ja
kao Evropljanin nisam mogao oekivati ni traga sklonosti ili potede. Bio je
malenoga stasa i uskogrud, ali zato mu je to vei bio turban no nije mi unato
svom golemom opsegu uspio uliti nikakvo potovanje. Njemu slijeva hodao je
neki ovjek na koga se u prvi as nisam pravo obazreo.
Bio je odjeven u perzijsko ruho.
Sve te osobe, osim kol agasija, pole su kraj zgrade do mjesta gdje je sa
zida visio stari prilino otrcani komad platna, a sad su ga sluge brzo napele. To
je platno predstavljalo krov kojim se sud na javnim sjednicama zatiivao od
sunca.
Ve spomenuta stolica postavljena je u sjenu platna, a sandaki sjede na
nju kao na prijestolje. Njemu zdesna i slijeva poloe sluge jastuke da bi
istaknutim pravnim veliinama pruili prilike da to meke sjede podvinutih
nogu. Ostali prisutni, umno manje nadareni, smjestie se kako su znali i umjeli.
ovjek odjeven u perzijsko ruho sjeo je neposredno kraj sandakijeva stolca.
Poto se makemi tako svrstao, prilo je mnotvo gledalaca da bi majdan el adil
zatvorili u polukrugu.
Za to vrijeme je kol agasi priao k nama. Lice mu je bilo veoma ozbiljno,
a i glas mu je ozbiljno zvuao.

Prijavio sam vas, a budui da se makemi ve skupio za dananju

sjednicu, sandaki je odluio da e vam odmah odrati suenje. S vama e
postupati s najveom strogou pa ne moete oekivati nikakve obzire.

Zna li on da sam ja Evropljanin? upitah.

Zna! Rekao sam mu to. Takoer sam mu saopio tko ste vi.

A to je on kazao na to?

Rekao je da ga se nita ne tie tko ste vi. On ne treba da zna nita

drugo nego da ima posla s krijumarima i ubojicama, a takve ljude ne smije
tedjeti.

Hvala ti na tom saopenju! Kako vidi mi smo odrali rije i ostali

smo ovdje. Tebi je dakle sad svejedno to emo dalje poduzeti?

Nije!

Ta maloas si tako rekao!

Nisam znao to e doi. Mir alaj mojega puka bio je kod

sandakija. Zapovjedio mi je da sa svojim ljudima zaposjednem vrata kako ne
biste mogli pobjei. Moram ga posluati, ali se nadam da se zbog toga nee
ljutiti na mene, efendijo!


Uiva moju sklonost u istoj mjeri kao i prije.

A ako elite pobjei, a ja vas u tome sprijeim to e onda biti s

izvjetajem o meni?

Napisat u ga i poslati. Ako onemogui na bijeg, onda dvostruko

zasluuje hvalu kojom u pohvaliti.

Ali ako vas smaknu, nee moi napisati izvjetaj!

U tom se pogledu ne brini! Prije nego to nas sandaki dade

smaknuti, mi emo njega objesiti na prvo ue!

Kako se moe aliti s tako ozbiljnim stvarima? Sad sjaite i doite

sa mnom. Treba da vas dovedem pred suce.
Prije nego to sam uspio na to odgovoriti, Halef prigueno krikne od
iznenaenja.

to je? upitah ga.

Pogledaj onoga ovjeka koji sad stoji kraj Perzijanca i razgovara s

njime! apnu.

Okrenuo je lice od mene.

Ali ja sam ga vidio!

Tko je to?

Safi!

Tko, tko? Zar onaj Safi, onaj sil koji nas je htio predati u ruke
Peder-i-baharatu?

I kojega si ti pomilovao, premda bih ja volio da je okuao moj bi.

Ne vara li se?

Ne varam! Eto, sad se okree.

Prepoznao sam ga. Da, to je zaista onaj ovjek iz Mansurije. I on nas je
svakako prepoznao. to trai ovdje u Hileu? Zar je doao ovamo zbog kakvih
silanskih poslova? Zato je govorio s Perzijancem? Pozna li ga? Onda sigurno i
taj Perzijanac spada u tajno bratstvo. Je li mu izdajica rekao da smo to mi
bievali Peder-i-baharata? Tko je taj Perzijanac? Kakvu svrhu ili kakav je razlog
imala njegova prisutnost? Je li on bio samo odjeven u perzijsko odijelo ili je
mogue bio i perzijski podanik? Ako je tomu bilo tako, onda nije imao pravo da
sjedi u makemiju koji nam je imao suditi.
Dok su mi se sad ta pitanja vrzla po glavi, kol agasi me je pozvao da
sjaemo.

Ostat emo na konjima! odgovorih mu.

Pa nikako ne moete na konjima doi pred makemi!

A zato ne moemo?

To je zabranjeno.

Ne postoji zakon koji bi odreivao da se ovjek smije pred sudom

pojaviti samo pjeice!

Sve ako o tome i ne postoji zakon, ipak se tvoj postupak protivi

obiajima!

Vara se. To je kod mene tako stari obiaj da ga se nikad neu

odrei. Svaki put kad izlazim pred sud, dolazim onamo samo na konju.

I ja! podupre me Halef. Ja sam eik Hadedina, kod kojih se

ubojica moe osuditi na smrt samo ako sjedi u sedlu.

Vai obiaji ne vrijede u Hileu!

Onda je najzad vrijeme da ih mi uvedemo! veoma odluno ree

mali Hadi.

Ja ne mogu za to preuzeti odgovornost! Zamisli to e me zadesiti

kod mir alaja, pukovnika moje pukovnije ako vas dovedem na konjima.

Mi to i ne traimo od tebe. Moemo se mirno odrei tvoje pratnje

odvratih. Doi, Halefe!
Ne mogu se sjetiti da sam ikad bio tako raspoloen kao tada. U meni je
bilo neto to mi uope nije doputalo da taj makemi shvatim ozbiljno. inilo se
da je Halef jednako dobro raspoloen. uvi to sam rekao, nasmije se iroko i
vedro odgovori:

Ne bismo, li se odrekli presluavanja i radije pojahali ravno meu

njih da se ta mudra gospoda razleti na sve strane?

Gotovo bih i ja to poelio. Ipak mislim da je bolje da se odreknemo

te ludosti. Time bismo sami sebe liili uitka koji e nam prirediti naa pobjeda
u dvoboju rijeima stim otroumnim ljudima zakona. Budimo dakle razboriti!
Doi! Naprijed!

Da, naprijed, sidi! Razgovarat emo s njima tako kako vjerojatno

jo nitko nije govorio u makemiju.
Slijedila je sudska rasprava koju ne bih smatrao moguom da je nisam
sam doivio. Poznavaoci turskih prilika iz onog vremena nee se uostalom
zauditi ako proitaju te retke. Cijelo je zbivanje samo zbog toga bilo neobino,
to su oba optuena bili ljudi kojima cio taj visoki sud nije mogao uliti nikakva
straha. Jedini razlog za bojazan mogao je leati u okolnosti to smo se nalazili
usred netrpeljivog puanstva, i to se polukrug gledalaca od minute do minute
poveavao. Svi ti ljudi koji su ulazili kroz otvorena vrata bili su naoruani, pa je
bilo veliko pitanje hoe li makemi u sluaju potrebe imati dovoljnu mo da nas
zatiti pred nasilnostima i hoe li uope htjeti da nas zatiti. S druge strane
poznavali smo dojam to ga neustraivi nastup umije izazvati upravo u ljudi koji
se tako lako uzbuuju. Mi smo dakle napeto oekivali to e se dogoditi, ali
nipoto nismo to oekivali bojaljivo. Pojahali smo prema ve spomenutom
polukrugu koji se otvorio pred nama da nas propusti. Kol agasi je otiao prema
vratima k svojim vojnicima koji su imali zadau da sprijee na bijeg. Pukotina
u redovima gledalaca odmah se za nama zatvorila.
Predsjednik suda je sebi drugaije zamiljao na dolazak pred njegov
makemi. Zaueno nas pogleda i ljutito dreknu na nas:

Kako se smijete usuditi da se pred nama pojavite na konjima i

naoruani? Dolje s konja i odbacite oruje!

Smatram da je bolje da ostanemo na konjima odgovorih mu

mirno.


Vama nije ovdje doputeno nikakvo vae miljenje. Vi imate samo
sluati! odvrati sandaki istim zapovjednim glasom.

Mi smo zaista posluni i to upravo time to ostajemo u sedlima. Mi

naime sluamo potrebu.

Kakav je to izgovor! Ne razumijem te. Govori jasnije!

Ako pravilno nasluujem, tebi su govorili o naim konjima?

upitah.

Jesu! Zbog tih emo vam nemani vjerojatno izrei smrtnu osudu.

Mi moemo tu osudu mirno doekati i u sedlima. Ako pak sjaemo,

moglo bi se lako dogoditi neto to bi dalo gradiva za novu optubu.

to misli? to bi se moglo dogoditi?

Kako vidi, nai su drijepci radi pak. Oni su kao svaki istokrvni
konj opasni, ako ih netko odvoji od njihovih gospodara. Kad bi vidjeli da nas vi
silite da se odvojimo od njih, poli bi ipak za nama i pri tome bi svakoga tko ih
eli sprijeiti oborili udarcima kopita. Zato smo ih, da sprijeimo nesreu,
doveli ovamo k vama.

Ipak moete sjahati i konje drati za uzde. To vam zapovijeda

potovanje to ste ga duni iskazati makemiju. Pred sucima nitko ne sjedi, ve
stoji. Zahtijevam da to uinite i vi.
Htio sam odbiti njegov zahtjev, ali me pretekne Halef, upitavi
sandakija:

Moe li preuzeti odgovornost za svoj zahtjev? Njegovo je lice pri

tome pokazivalo onaj lukavi izraz koji se na njemu zapaao uvijek kad bi gajio
kakvu potajnu misao.

Za ono to zapovijedam preuzimam i odgovornost glasio je

odgovor.

Onda emo uiniti tako kako trai.

Hadi skoi sa sedla., a ja se povedoh za njegovim primjerom, jer sam
pogodio to namjerava.
Pustimo li uzde nadugako, tako da nai konji imaju glave slobodne, oni
bi stajali mirno. Oduzmemo li im pak tu slobodu i zgrabimo ih kratko ispod
glave, oni e se odluno braniti i pokuavati se na sve naine osloboditi.
Sjahavi, Halef je namjerno okrenuo svoga konja tako da se upravo iza njega
nalazio Safi, sil iz Mansurije. On opomenu njega i njegovoga susjeda:

Pomaknite se! Ovaj vranac ne trpi da mu se netko nalazi tako blizu!

Nikome nije palo na um da poslua taj poziv. Mali eik zgrabi za uzde tik
kraj Barkove gubice, a pastuh smjesta pokua odbaciti glavu da se otrgne. Kad
mu to nije uspjelo, estoko se ritnu stranjim nogama i pogodi sila. Na sreu
nije ga pogodio opasno, ali ipak tako da ga je udarcem oborio i da je sil pri tome
sa sobom povukao jo nekoliko ljudi. Moj Asil Ben Ri se vladao isto tako, jer
sam ga i ja uhvatio na kratko. Pogodio je ak dva ovjeka i odbacio ih daleko, i
dok se zbog toga oko nas podigla velika buka, pustili smo nae vrance da
poskakuju oko nas i da se neprekidno ritaju sve dok polukrug gledalaca nije

toliko uzmakao da kopita vie nisu mogla nikoga pogoditi. Za to vrijeme su

ozlijeeni ljudi uklonjeni, a koliko god je gledalaca ostalo oko nas svi su nam
dovikivali kletve i proklinjanja.
Halef je meutim jo glasnije zaurlao na sandakija da ih je sve nad
vikao:

Evo ti posljedice! Sad snosi za njih odgovornost! Tko ne pozna

konje, ne smije davati zapovijedi o ijem djelovanju ne razumije nita!
Na sandakiju se vidjelo da je htio otro odbiti tu uvredu, ali ga pukovnik
pokretom ruke smiri i dobaci mu nekoliko rijei koje zbog buke nismo
razumjeli. Zatim nam sandaki zapovjedi ono to smo i namjeravali postii:

Uzjaite opet! Zasad neka vam to bude doputeno. Kasnije emo

ve uspjeti da obuzdamo i vas i vae zvijeri.

Uzjahat emo dakle s visoka mu odvrati Halef ali dopusti da

te upozorimo da su jahai i konji obino jedni drugima slini. I mi se obiavamo
vladati samo prema svojoj volji.
Na alost, a moda i na sreu, sandaki se nije obazirao na nae rijei jer
je bio zabavljen time da izda svojim slugama zapovijedi kako da stiaju buku i
da smire ope uzbuenje. Oni se umijeaju meu gledaoce pa im je uspjelo da ih
umire.
Samo jedan od prisutnih kao da se nije mogao tako brzo obuzdati kao
ostali. To je bio onaj ovjek odjeven u perzijsku odjeu s kojim je Safi maloas
govorio. Safija su odnijeli malo dalje pa je sad sjedio ondje jauui i gladei
rukom onaj dio tijela gdje je bio pogoen. Perzijanac je stajao kraj njega,
pokazivao rukom u nas, mahao prijetei rukama po zraku, pa je od svih ljudi on
bio posljednji koji je sjeo na svoje mjesto. Prije nego to je sjeo rekao je tako
glasno sandakiju da je to svatko mogao uti:

Vidi, pao, da su tri osobe teko ozlijeene. To ne smije proi bez

kazne, jer tomu nisu krivi konji, nego su to jahai namjerice uinili. Ondje sjedi
Safi, vjeran padiahov podanik. On je moj znanac i stoji pod mojom zatitom.
Nadam se da e udarac kopitom koji ga je pogodio biti najstroe kanjen. Samo
ako se to dogodi, moi u te, kako ti eli, pohvaliti svome gospodaru,
kraljevskom silulahul iji sam ja said.
Tek sada, dok je govorio, naao sam vremena da toga ovjeka promotrim
paljivije nego prije. Nije bio visok, ali veoma pleat. Glas mu je zvuao
zapovjedno, a uz to je nekako neobino reao. Obrazi i brada bili su mu
obrijani, ali je zato nosio dugake brkove preko ije je lijeve polovine prolazila
brazgotina crvena poput vatre koja se pruala od ela do kuta usana. Ona
duplja preko koje je brazgotina prolazila bila je prazna. Udarac iji je trag bila ta
brazgotina stajao ga je lijevoga oka. Opazio sam da je govorei esto podizao
ruku da bi pogladio brkove i prevukao ih preko brazgotine.
Svatko e mi lako povjerovati da sam se iznenadio. Upravo tako kako je
izgledao taj ovjek kraj sandakija, opisao nam je Dozorca Sefira. Njegova je
pojava bila tako izrazita da nije moglo biti nikakve sumnje. On je naega starog

gostoprimca i njegovog debelog Kepeka prisilio u Birs Nimrudu da prisegnu.

Preda mnom je stajao Sefir, voa krijumara kojega sam toliko elio vidjeti.
Ipak nisam oekivao da u ga nai kod padiahovog namjesnika. Zaista je
bio smion ili bolje rei drzak da ue u taj grad i u kuu u koju je zapravo spadao
kao robija. Tko je toga ovjeka imao za neprijatelja ne bi mogao ustvrditi da
ima posla s protivnikom dostojnim prezira. Iz rijei said, kojom je sebe oznaio,
dalo se zakljuiti da je ustvrdio kako je on visoki slubenik perzijskoga aha.
Vjerojatno je tvrdio da se po njegovom nalogu nalazi ovdje. Mene se nije ticalo
kakvu je posebnu svrhu pri tome elio postii. Ona se vjerojatno odnosila na
krijumarenje, a to nije spadalo na mene. Ipak se iz Safijeve prisutnosti te iz
okolnosti da je Perzijanac uzeo toga ovjeka pod svoju zatitu dalo zakljuiti da
on pripada silanima. Sigurno je bio istaknuti lan toga tajnoga drutva, a sad kad
sam to znao vrsto sam odluio da neu otii iz Hilea, a da ponovo ne posjetim
Birs Nimrud i da se umjesto naeg bembae obraunam s tim navodnim ili
pravim Perzijancem. Upravo to to je bio tako smion ovjek, pred kojim si se
morao dvostruko uvati, budilo je u meni elju da se upustim u borbu s njime.
Kad smo ono s Poljakom sjedili na njegovom krovu i kad nam je starac
pripovijedao svoje doivljaje, Halef mu je rekao: Volio bih da nas Sefir zatvori
u Birs Nimrud", a zatim dodao: Nikad se bez bia ne bih spustio u Birs
Nimrud". Sad mu se moda pruila prilika da dokae kako je to ozbiljno mislio.
Uostalom nisam imao vremena da se u tom asu dugo bavim tim mislima,
jer smo morali pripaziti na Perzijanca koji je nastavio svoje optube.

Ta su dva ovjeka uope veoma nasilni ljudi koji su ve davno

zasluili da ih na smrt izbiuju.

Pozna li ih? upita namjesnik.

Poznam. Mogao bih ti vrlo mnogo o njima pripovijedati, ali je

potpuno dovoljno da te obavijestim o jednom njihovom nedjelu. Oni su se na
keleku spustili niz Tigris pa su nou napali nekoliko mojih prijatelja koji su se
iskrcali na obali i mirno spavali: Svezali su ih, opljakali i zatim umalo to ih
nisu ubili.

Alah! Zna li ti to sigurno?

Znam. Postoji ovdje ak i svjedok koji se na to moe zakleti.

Tko je to?

Safi koji sjedi ondje. On je bio prisutan.

A gdje se to dogodilo?

Iznad Bagdada.

Onda se mjesto ina ne nalazi u mom podruju, pa ja na alost ne

mogu o tome suditi.

To znam, ali sam uvjeren da se i to djelo moe danas uzeti u obzir

kao razlog za pootrenje kazne.

Ja u se ve pobrinuti za to da tim psima onemoguim da poine

ma kakvu daljnju tetu.

Onda te molim da uzme u obzir i okolnost da je jedan od njih

stranac. Drugi tvrdi da je eik Hadedina. To je najvea la koja se uope dade

zamisliti. Dovoljno da ga samo pogleda, pa da ti odmah postane jasno tko je i
to je. Tvrdim da je on konjokradica kojega je njegovo pleme izbacilo. Kako bi
inae ovakvi lopovi doli do takvih konja? Tko zna kakvoj su velikoj gospodi
ukradeni ti konji, jer samo veoma bogati i ugledni ljudi mogu imati ovakvu istu
krv. Ako im oduzme vrance i izvri potrebnu istragu, ubrzo e doznati komu
zapravo pripadaju konji, pa e, vrativi konje njihovom vlasniku, moi stei
velike zasluge.
To je sandakiju odmah bilo jasno pa mu brzo odgovori:

Potpuno se slaem s tvojim miljenjem, pa u zapovjediti da te

lopove sve dotle batinaju po tabanima dok priznaju svoj in i dok mi reknu gdje
da potraim prave vlasnike konja. Sad sjedi, jer im elim pokazati da e njihov
zloinaki ivot ovdje na pravedan nain zavriti. Neka doe denekdija sa
svojim ljudima!
Na tu zapovijed udalji se jedan sluga i ubrzo se vrati s denekdijom.
Denekdi, rije koja bi se dala najlake prevesti s majstor batina" obavlja
slubu koja je veoma bolna za sve one koji mu padnu u ake. Iako mora
obavljati i kojekakve druge dunosti u vezi sa zemaljskom pravdom, ipak je
njegova najmilija djelatnost usmjerena na one dijelove tijela koji su veoma
osjetljivi, naime na tabane, lako nikada nije postojao deinekdi koji bi imao
prilike da s mnogo Ijubavi ispita osjetljivost mojih tabana, ipak se mogu vrlo
dobro uivjeti u poloaj onakva siromaha kojega je zadesila zla kob da mora
sam podnijeti ovakvo istonjako izvrenje kazne. Nije dakle udo da gospodin
deinekdija uiva posvuda na Istoku ugled i da ga se svi silno boje.
Ovaj je doao drei se dostojanstveno, i nosei ispod ruke desetak
prutova. Za njim su stigli njegovi podreeni, sluge batina". Nosili su drveni
ureaj slian klupi koja nije imala dvije noge. Umjesto tih dviju noga bila su o
dasku klupe privrena dva remena. Strunjaci koji govore arapskim jezikom
nazivaju tu klupu daman alam. Primjena toga veoma svrhovito sagraenog
alata odvija se ovako: klupa se polae na zemlju tako da obje njezine noge stre
u vis. Zatim pozivaju krivca da se smjesti na nju. On to ini tako da legne na
klupu i to leima prema gore, iako se lea nemaju ega bojati. Zatim mu se,
jedan remen vee preko zatiljka, a drugi preko tijela i preko ruku koje mora
ispruiti uz tijelo, tako da se uope ne moe ni maknuti. Potkoljenice mu se
svinu i priveu uz noge klupe, ime se tabani golih nogu prue u onaj popreni
poloaj koji eli postii prijazni deinekdija. im je postignut taj hal el kabull,
sve su vane pripreme izvrene i majstor dijeli prutove pomonicima koji na
propisan nain poinju osuenika udarati po tabanima, dok sam denekdi pazi
da se sve vri s propisanom snagom i u odreenom broju.
Sad su dakle i za nas donijeli takvu poznatu devu bolova" i poloili je
pred nas, a ljudi odreeni da izvre kaznu povukoe se za nekoliko koraka i
zastadoe ondje u stavu oekivanja. Opazio sam kako su oi svih ljudi koji su
nas okruivali poele sjati i kako su njihova lica poprimila sveani i radosni

izraz. Sandaki pokae rukom na muilaku klupu te nas opomene:

Vidite to vas eka budete li poricali. Dat u vas sve dotle batinati
dok sve priznate. Potedite dakle sami sebe batina, pa mi iskreno odgovorite na
moja pitanja!
Prekinuo se i zautio da povea dojam svojih rijei pa pruio ibuk da mu
ga ponovo napune. Pri tome moram spomenuti da su svi lanovi suda puili, to
im ja uostalom nisam zamjeravao, jer i sam volim puiti. Zatim nas sandaki
izravno upita:

Vi ste ubojice?
Budui da je pri tome gledao u mene, izjavih:

Nismo!

Vi ste krijumari?

Nismo!

Vi ste ukrali te konje?

Nismo!

Reci jesmo" jer ete inae odmah dobiti bastonadu! Jeste li vi

iznad Bagdada na obali rijeke napali one ljude o kojima smo maloas govorili?

Nismo!

Jeste li ih opljakali?

Nismo!

Jeste li ih tukli?

Jesmo.

Napokon, napokon priznanje! To je vaa srea, jer bi vam inae za

samih pet minuta iz mesa nogu izvirile kosti. Odgovaraj dalje!
Uto se umijea i Perzijanac, izjavivi glasno: Eto, pao, ovi su ubojice,
krijumari i kradljivci priznali! Sad te jo molim da dade dozvati onog
neozlijeenoga Gasaja i handiju koji e dokazati da su oba optuenika kriva i
zbog ubojstva.
Taj se ovjek vladao upravo tako kao da je lan makemija, a to nipoto
nije bio. Ipak sam tu primjedbu sauvao za kasnije. Sandaki posla glasnika po
handiju i Gasaja, pa je rasprava tako prekinuta dok ne dou svjedoci. Halef je
to vrijeme ispunio dajui primjedbe o raznim lanovima suda i drugim
osobama. Te su primjedbe bile kadto toliko smijene da sam se morao glasno
nasmijati zbog ega se razljutio sandaki, a osobito Perzijanac, ali nam nisu
nita rekli. Naposljetku su dovedena oba svjedoka i predsjednik ih ispita. Oni su
cijelu zgodu prikazali u krajnje nepovoljnom svijetlu po nas. Kad bi se postupilo
po njihovim izvrtanjima i pretjerivanjima, zaista ne bismo mogli raunati ni s
kakvim obzirom.
Poto su dali svoj izvjetaj o dogaaju u dvoritu mensila, pripovijedali su
o naem sinonjem hapenju i o tome to se nakon toga dogodilo. To su takoer
prikazali tako da zaista nije trebalo mnogo mate da nas svatko smatra
saveznicima krijumara. Upravo smo uivali sluajui zatim kako se Perzijanac
trudio da iz onoga to su izjavili svjedoci sastavi neoborivi dokaz da smo mi

krijumari.

Openito je poznato rekao je. da se krijumarenje obavlja u

velikom opsegu, i da uslijed njega jednako ah-in-ah kao i padiah gube mnogo
novaca. Vlasti paze danju i nou da otkriju kojim putem i na koji nain odavde i
odande prelazi roba preko granice, ali sav taj trud i sva panja bili su dosad
uzaludni, jer nitko nije doao na pomisao da se samo zbog toga ne mogu otkriti
sve te niti, jer se one skupljaju u ruci jednoga stranca. Kad nam je sad napokon
zbog jueranje nezgode, koju je takoer on izazvao, uspjelo da uhapsimo njega
i jednog od najopasnijih njegovih ljudi, ne smijemo nipoto dopustiti da nas on
zavede u bludnju, ve moramo obojicu pomou bastonade prisiliti da sve
priznaju. To je moje miljenje, a tko misli drukije, taj je za mene izdajica
pravde.
Bilo je to zaista besramno! Taj je ovjek sam bio voa krijumara, pa je
prema tome morao biti uvjeren da smo mi nevini! Ipak se usuivao da tako
drsko okrene raanj i da nas pri tome otvoreno gleda u oi. Da je samo znao
kako ga mi poznamo bolje nego to on to nasluuje! Veoma bih volio da mu u
lice dobacim dokaz njegove pokvarenosti, ali upravo time bih sam sebi
onemoguio da ga odluno pogodim. Sve da sam u tom pogledu stavio
najmanju primjedbu, Perzijanac bi to odmah osjetio, pa bi mi mogao pobjei da
ga vie ne uzmognem uhvatiti. Zadovoljio sam se dakle time da ga promatram
mirno se smijeei, a kad je zavrio da reknem sandakiju, kako e kol agasi
dokazati da mi nismo stajali ni u kakvoj vezi s krijumarima.
Amud Mahuli je smjesta pokazao da to zaista eli uiniti. Opisao je
tragove, pa uz pomo tih tragova objasnio da nas je radoznalost dovela do vatre
krijumara, te je zavrio pravilnom primjedbom:

Oni su mi zadali rije da nee pobjei, a vrlo bi lako bili mogli

umai, no to nisu uinili. Krijumar ne odrava takvo obeanje. Povrh toga i
okolnost da su bez ikakve prisile dojahali s nama ovamo mora posluiti kao
dokaz njihove nedunosti.
Amud je dakle dobro obavio svoju zadau, pa me je pogledao, a pogled
kao da mu je jasno rekao: moe biti sa mnom zadovoljan; hoe li dakle taj moj
iskaz uvrstiti u svoj izvjetaj seraskeru? Domahnuo sam mu u znak potvrde, a
onda se okrenu padiahovom namjesniku koji se, silno razljuen zbog toga to
me je kol agasi svojim iskazom rasteretio, obratio kol agasijevom
pretpostavljenom, pukovniku:

to kae na to, mir alaje, da se tvoj podreeni usuuje braniti

zloince ija je krivnja ve potvrena sa puno dokaza, te izjavljuje da su oni
nevini? Nadam se da e ga zbog toga kazniti!
Pukovnik koji se ve jednom umijeao u nau korist pokazao se i ovaj
puta pravednim.

Amud je kao svjedok izjavio ono to je smatrao ispravnim. Kako

moe traiti da ga zbog toga kaznim?

Ja ti to zapovijedam!


Ti se u pogledu opsega svoje vlasti vara. Ti si upravitelj svojega
sandaka, a ja sam zapovjednik svojega puka. Ja sam u odreenim i tano
propisanim prilikama obavezan da ti iskaem vojnu pomo, ali uzajamno ne
moemo jedan drugome nita zapovijedati. Kol agasi je izjavio ono to je prema
svojoj savjesti morao izjaviti. Ja bih na njegovom mjestu uinio to isto.

Ali ti ipak mora uvidjeti da Amud brani krivce. Dokazano je da su

ta dvojica optuenih skrivili smrt jednoga ovjeka, te da su krivi da je drugi
slomio nogu. Nadalje je dokazano da su oni krijumari i da su juer, vrei svoj
zabranjeni zanat, poinili oskvrnue leina to vapi upravo do neba. Ta se dva
zloina kanjavaju smru. Tree je dokazano da su na Tigrisu napali nekoliko
osoba, da su ih opljakali i zlostavili. Upravo mi je neshvatljivo kako netko
moe govoriti u njihovu korist!

Je li to zaista sve dokazano?

Pa ti si to sam uo!

Dopusti mi da mislim drugaije! Da se okrivljenome dokae

krivnja, mora ga se u prvom redu presluati.

Pa ja sam to uinio!

Nisi! Ti si postavio nekoliko pitanja, ali to nije bilo presluavanje.

Nije sainjena ak ni mazbata. Ti zna isto tako dobro kao i ja da je
presluavanje bez mazbate samo obian razgovor i da nema vrijednosti. Ovdje
sjedi pisar, ali njegovo je pero suho. Jo ga nije ni zamoio u tintu. A ipak je
propisano da moramo svi mi potpisati tu mazbatu ako presluan je treba da ima
punu vrijednost. Ja uostalom nisam vidio nikakve nesporne dokaze, a ni
optueni nisu priznali. Osim toga htio bih te upozoriti da samo makemi kao
cjelina moe donijeti odluku o krivnji ili o nekrivnji, a ne moe samo ti sam.
Mi ne sjedimo ovdje samo kao nijemi sluaoci, nego smo se sabrali da pod
tvojim predsjednitvom izreemo pravdu!
To je zvualo otro. Taj je oficir imao osjeaj asti. Je li se on za nas
zauzeo samo zbog toga to je taj osjeaj bio povrijeen, ili su ga uz to i neki
osobni razlozi naveli da se usprotivi sandakiju? Dok je govorio, opazio sam na
njemu neki posebni izraz lica, a i pogledi njegovih oiju, koji bi nas kadto
pogodili, bili su neobini.
Sandaki nije mogao obezvrijediti pukovnikove prigovore. Uzalud se
borio protiv svoje srdbe. Konano ljutito rekne:

U tako neobinim prilikama kao to je ova, imam pravo da se

posluim i neobinim sredstvima. Ti e ljudi biti kanjeni!

Ako im krivnja bude dokazana!

Ve sam im dokazao krivnju!

Uto se mir alaj poluglasno nasmije:

Oni nee biti kanjeni bez obzira na to je li njihova krivnja

dokazana ili nije.

To zvui nejasno. Govori jasnije!

Dobro, onda u biti jasniji: ta dva ovjeka nee dopustiti da ih itko

kazni.

Ja te ne shvaam!

Pogledaj ih samo! Zar oni izgledaju tako kao da e dopustiti da s

njima radi to hoe?

Maalah! Odmah e oni pokazati druga lica! Budui da ti to

zahtijeva ja u izvriti propisno presluavanje i zatim zapisati mazbatu. Neka
se zabiljei svako pitanje i svaki odgovor, a ako ti lopovi ma jedno pitanje
poreknu, dobit e bez milosti bastonadu.

Hoe li sjahati?

Moraju sjahati!

A tko e se usuditi da za to vrijeme prihvati njihove konje?

Mi emo ih protjerati. Neka tre kamo god hoe, samo da ne ostanu

ovdje u dvoritu. Ponimo dakle.
Zaista je ve bilo tome vrijeme, jer je ovo dosad sve bilo samo
djetinjarija. Kjatib je namrtio elo i vanim pokretom zamoio pero u tintu, a
predsjednik nam po drugi put dobaci strano pitanje:

Jeste li vi ubojice? Savjetujem vam da to odmah priznate, jer ete

inae bez oklijevanja biti prikopani onamo!
Rekavi to, pokazao je devu bolova". Odmahnuh nemarno rukom.

Hamdulilah! ini se da se konano zavrava ala i da zapoinje

zbilja! Zato te pitam: jesi li ve kada prisustvovao kojem presluavanju?

Jesi li lud? Kako mi moe upraviti takvo pitanje?

Nema razloga da se tome udi. Naprotiv, svi mi ovdje imamo

povoda da se zaudimo kad ti pokuava provesti presluavanje, a ne zna koje
pitanje mora najprije upraviti.

Kakvo pitanje? zagrmi na mene.

U prvom redu mora znati tko smo mi.

To znam: vi ste ubojice!

Zabranjujem ti da nas tako naziva! Taj izraz ne smije primijeniti

na nas prije nego to je dokazano da ga zasluujemo. Ako ne zna to se...

uti! zapovijedi. Ako me bude vrijeao, dobit e toliko

udaraca da e ...

Mir! prekinuh ga veoma odluno. Sad u najzad ja govoriti, a

ti ima mirno sluati dok ne svrim! Dajem ti svoju rije: ako me jo jednom
prekine, a da te nisam nita upitao, natjerat u konja na tebe, sruiti te sa stolca
i zgaziti te kopitama svoga konja! Ti nas eli osuditi a da uope nisi pitao tko
smo mi. Zato ja pitam tebe: a tko si ti? Da nisi moda ovdanji sandaki? Da si
to, morao bi imati bar ono najosnovnije znanje koje je potrebno da se vodi
presluavanje. Budui da to ne razumije, smatram te svim moguim, samo ne
tako visokim upravnim inovnikom. to e biti iz padiahovog carstva ako
svoje pokrajine prepusti upravi tako neiskusnih ljudi! Dokai mi dakle tko si i
trai da odgovorim na tvoja pitanja! Tako, ja sam zasad gotov. Sad moe opet
ti govoriti, dok ja ponovo ne zaponem.

U dvoritu je vladala nijema tiina. Takvo se neto ovdje jo nije nikad

dogodilo. Evropljanin, okrivljen zbog brojnih zloina, usudio se ovdje pred
makemijem tako govoriti s najviim slubenikom sandaka! Samog sandakija
umalo to nije udarila kap. Promucao je nekoliko rijei to ih nisam razumio, pa
zato nastavih:

Ako si ti unato svemu tome ipak sandaki, onda te pozivam da mi

u prvom redu saopi pred kakvim se mi to sudom nalazimo. Nae je pravo da
to doznamo, pa nemamo ni najmanje volje da se toga odreknemo. Je li to erijat
ili je nisamijat? Ako je nisamijat, moramo opet znati da li se pred nama nalazi
hukuk-mehkemessi, deza-mehkemessil ili tidaret--mehkemessi. Odgovori
dakle?

To je deza-mehkemessi odgovori kratko, jer jo nije uspio

svladati svoju zapanjenost.

Onda lanove toga suda nije imenovao ministar pravde, ve ste ih

vi sami ovdje odabrali. Tko je od vas kranin?

Nitko!

Nitko! A vi ipak znate da sam ja kranin. Da sam ja stanovnik

Hilea, imao bi se sud kojemu bih se ja morao podvri sastojati od muslimana i
krana. Ti mi pak priznaje da ste vi sami muslimani. Znao si da nema prava
izricati nada mnom presudu, pa si ipak to pravo prisvojio. Vrijeao si me
izrazima kao to je pasji sin, krijumar i ubojica, a ipak si znao da mi nema
prava rei nita, ba ni rijei i nita mi zapovijedati! Ja u se zbog toga potuiti
kad umru adlije ve meebije nasaretija i saopiti kakav sandaki sjedi ovdje u
Hileu! Tvoja je nepravednost bila jo i gora, jer ja sam stranac, inozemac, pa si
se morao obratiti na sefaret moje vlade. Da bi tome izbjegao i da bi me osudio
bez ikakva prava, ti me radije uope nisi ni upitao tko sam i odakle sam. Sada te
razumijem. To e teko okajati, jer e moj hardije nasareti zatraiti od vaega
raun zbog tih protuzakonitosti i uvreda to sam ih ovdje podnio. Sad sam opet
gotov, pa ti doputam da i ti neto rekne.

Kako se zove i iz koje zemlje potjee upita me.

Zovem se ...

Stoj! Dopusti mi da govorim umjesto tebe! prekine me mir alai,

koji je najveom panjom pratio moje rijei. Zatim ustane sa svoga sjedala i
glasno viknu: Ovaj stranac zove se efendija Kara Ben Nemzi. On potjee iz
carstva Almanje, iji je car prijatelj velikog gospodara. Taj se efendija uvijek s
mnogo portvovne ljubavi i dobrote zauzimao za sirotinju, nemonike i
ugroene ljude nae zemlje. On ne zna to je strah, ne boji se nikakve opasnosti,
ne bjei ni pred kojim neprijateljem, a njegova je mudrost jednako velika kao
to su veliki i njegova snaga i njegova hrabrost. Njegov vjerni pratilac kojega
vidite ovdje kraj njega nikad se ne odvaja od njega i sudjeluje u svim njegovim
djelima. On se zove Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud
al Gosara.

to? Ti nas pozna? Ti pozna mene? Ti pozna tovie itavo moje

ime koje bih uostalom mogao jo jako produiti? veselo upita Halef.

Da, ja vas poznam. Ja sam maloas ustvrdio da vi nikako neete

dopustiti da vas netko kazni, jer vam vaa volja daje krila, a vaa srdba probija
rupe kroz zidove.

Ali ja se tebe ne sjeam. Gdje si nas sreo?

Ja sam vas vidio prijeko meu planinama Jesidi. Tome je ve

davno. U ono vrijeme bio sam jo milasim, pa sam se nalazio kod eta koje su
stajale pod zapovjednitvom mir alaja Omara Ameda.
Bio je to pretjerano strog i bezobziran ovjek, zbog ega je kanjen
vatrenom smru. Vi ste se nalazili u blizini pa ste vidjeli kako je Pir Kamek,
vrhovni voa oboavatelja vatre, skoio zajedno s njime u vatru lomae, tako da
su obojica izgorjela. Zatim je efendija Kara Ben Nemzi posredovao da se sklopi
mir izmeu Jesidija i nas. Tek smo tada doznali, to vam imamo zahvaliti. Mi
smo bili opkoljeni sa svih strana, pa nitko od nas ne bi spasio ivu glavu da se
taj efendija nije zauzeo za nas. To se prenijelo od usta do usta i svi su vas
zavoljeli. Mi smo takoer uli sve ono to ste prije toga doivjeli. Kasnije, kad
sam slubovao u Kerkuku i u Sulejmaniji, esto sam jo uo pripovijedati o
Kara Ben Nemziju i njegovom Hadi Halefu Omaru, o vaim konjima, o vaim,
pukama i vaim djelima kod Beduina u Dezireu, i kod kurdskih plemena u
planinama i dolinama. Ponosio sam se time to vas poznam i poelio sam da vas
ponovo sretnem. Danas mi je ta elja ispunjena, pa moete zamisliti kako se
tome radujem. Volio bih vam se oduiti to ste mi onom prilikom spasili ivot,
ali ja na alost nisam sandaki od Hilea, ve sam samo zapovjednik svojega
puka. Ako vam uostalom mogu inae iskazati kakvu uslugu, molim vas da mi to
bez suzdravanja kaete. Sad mi dopustite da vam neto spomenem: ja sam lan
makemija, pa sam kao vojnik preuzeo zadau da vam ne dopustim da
pobjegnete. Tim dunostima moram udovoljiti. U svemu ostalome to prelazi taj
okvir rado u vam pruiti svoju pomo i svoju zatitu, iako sam uvjeren da Kara
Ben Nemzi i Hadi Halef ne trebaju te zatite, premda su prividno uhapenici.
Taj susret s mir alajem bio je opet jedan od onih brojnih sluajeva, to
sam ih doivio, a koji su mi dokazivali da svako dobro djelo donosi i svoje
plodove. Uostalom, inilo se da je taj pukovnik bio valjan oficir, ako je otada iz
ina milasima uznapredovao do ina mir alaja.
Kako sam ve spomenuo, pukovnik je govorio tako glasno da su ga svi
uli. Dojam njegovih rijei bio je povoljan za nas. Osim toga moj je nastup
prema sandakiju bio upravo neuven. Mogao bih rei da je to bio prizor koji je
izazvao ivo zanimanje za nosioca glavne uloge. Svi su zaboravili da sam ja
Zapadnjak inovjerac, pa su u meni gledali samo hrabroga ovjeka. K tomu je
pridolazilo i to da sandaki uope nije bio obljubljen u Hileu. Svi su mu potajno
priutavali ukor to ga je dobio. Kad se sad mir alaj tako toplo zauzeo za nas,
raspoloenje je postalo jo prijatnije. Meu prisjednicima suda nalazio se i neki
stari Indijac koji nam se sad prijazno nasmijeio i domahnuo nam.
Sandaki i Perzijanac su se dakako posve drukije vladali. Razbjesnili su

se zbog pukovnikove povoljne izjave i stali neto aputati. Opazio sam da

krijumar pouava sandakija kako se ima vladati da bi ipak postigao svoju
namjeru. On je prihvatio Perzijaneve prijedloge. Vjerojatno je pri tome
postojalo i neko potajno utanaenje, jer je sandaki pruio Perzijancu ruku kao
to se ini u znak potvrde nekog obeanja. Zatim sandaki ponovo prihvati rije:

U ovoj stvari dolo je do obrata koji za sobom povlai izmjenu

postupka. Da mi je mir alaj rekao da pozna optuene, i ja bih se prema njima od
samoga poetka drukije vladao. Jesu li ta dva ovjeka svojedobno pokazali mir
alaju svoje papire i tako mu dokazala da su to zaista oni za koje su se izdavali?

Nisu odgovori pukovnik. Oni su bili poznati kao efendija

Kara Ben Nemzi i Hadi Halef Omar, pa su ih svi tako nazivali.

Jesi li kasnije moda vidio njihovu putnicu?

Nisam! Ali ja izjavljujem da su to oni ljudi kojima ih smatram.

To mi nije dovoljno. Budui da jedan od njih izjavljuje da je

podanik strane drave, pa to ini moda samo zbog toga da izmakne naem
pravosuu, potreban je najvei oprez i najvea savjesnost. Moram vidjeti
njihove papire.

Papire? nasmije se Halef. Misli li da ja, slobodni Beduin i

eik svoga plemena, nosim sa sobom putnicu kad izjaem u okolinu.

Ipak, vidi da ovdje treba putnicu.

A tko da mi je ispostavi? Gdje je ta oblast na koju se neovisni Ibn

Arab ima obratiti u toj stvari? Takve oblasti nema. I ti veli da ja ovdje trebam
isprave? emu i zato?

Jer stoji pred sudom koji mora znati tko si.

Pogledaj tamo onoga Gasaja! I on stoji pred sudom, pa ak i kao

svjedok. Je li ti on pokazao svoju putnicu?

To nije potrebno, jer ga handija pozna.

Je li handija vidio njegovu putnicu?

To je svejedno.

Maalah! Nas pozna mir alaj a ti mu ne vjeruje, ali ovakvom

prostaku poklanja svoje povjerenje. Jedan od te dvojice je krmar, obini
varilac kave, a drugi je visoki oficir. Da sam ja mir alaj, ja bih se zbog te uvrede
ozbiljno porazgovorio s tobom.
Premda te rijei nisu bile upravljene njemu, Sefir je naglo skoio sa svoga
jastuka i ljutito viknuo:

Zar je uope mogue da optuenik moe sebi na ovom mjestu,

dakle pred ljudima koji ga imaju suditi, dopustiti takve uvrede? Time je zasluio
bastonadu koju mu treba smjesta dati!
Halef posegnu za biem. Oito je kanio poiniti neopreznost, pa sam ga
zato pretekao odgovorivi Perzijancu:

A tko si ti da se ovdje usuuje javljati za rije? Spada li ti u

ovdanju makemu ili jesi li bar stanovnik ovoga grada? U tom bi se sluaju bar
donekle moglo ispriati to tvoje samovlasno mijeanje.


Tebe se nita ne tie tko sam ja! odvrati prezirno.

Dokazat u ti da me se to tie vie nego to ti to oito misli. Mi

nemamo ni najmanje volje da dopustimo da se ovdje mijea ovjek koji spada
na posve drugo mjesto, a ne uz bok najviega slubenika okruga Divanije.

Kako to misli?

To e doznati kad ja to ushtjednem. Zasad elim samo upitati da li

sandaki Divanije sam zna to treba uiniti a to ne treba, ili mu je potreban
tutor koji e umjesto njega govoriti ili raditi?

uti! viknu sandaki na mene. Taj je ovjek moj prijatelj, pa

mu doputam da govori kad god hoe.

Posve je nevano to mu ti doputa. Glavna je stvar da mu ja

zabranjujem da se mijea u nau stvar. Ja sam Evropljanin, a moj je pratilac
slobodni Hadedin. Vaa makemi nema dakle moi nad nama. Ako vam poriem
pravo da nam sudite, onda pogotovu ne elim dopustiti da ovjek koji uope ne
spada ovamo, ve prijeko u Farzistan, bude toliko drzak da se grubo vlada
prema nama i da te podjaruje protiv nas. Ako ti ne smatra svojom dunou da
mu to zabrani, mi emo sami preuzeti na se da mu zaepimo usta!

Alah! A kako ete to uiniti?

To e se odmah pokazati ako se usudi da nas opet uvrijedi. Radi se

samo o mojoj dobroj volji, pa bih se ovdje pred vama mogao pojaviti ne kao
optueni, ve kao tuitelj. U prvom redu ne priznajemo vau nadlenost..

Onda najprije dokai da si Franak!

To je posve lako.
Pritjerao sam konja tik do njega, izvadio svoje tri putnice, pruio mu ih, a
zatim potjerao vranca na staro mjesto. On je rastvorio isprave jednu za drugom
proitao ih i pomno ispitao peate i potpise, ali nije im iskazao propisano
potovanje. Zatim progovori, no u glasu mu se jasno razabiralo razoaranje:

Tano je! Zaista taj je ovjek! Spada pred drugoga suca. Ne mogu
uiniti nita nego ga dati odvesti u Bagdad.

Posve tano! upadoh mu u rije. A ondje e moj prvi posao

biti da posvjedoim da si peatu i vlastorunom potpisu padiaha uskratio duno
potovanje. ini se da ja kao inozemac bolje poznam tvoje dunosti od tebe
samoga. Budui da si se sad uvjerio tko sam ja, predstavljam ti svoga pratioca
kao po svem svijetu poznatoga Hadi Halefa Omara, eika Hadedina od velikog
plemena amara. Nadam se da se nitko nee usuditi da posumnja u istinitost
mojih rijei!
Uto Sefir brzo upadne:

Ja sumnjam u njih! Te su putnice krivotvorene. Taj ovjek pomou

njih pokuava izbjei pravednoj kazni. Putnice treba rastrgati, odmah rastrgati!
Onda on pripada nama, i ne moe se usprotiviti osudi makemija. Daj ih ovamo,
daj ih meni!
Sefir posegnu i istrgne putnice sandakiju iz ruke. Moje su isprave bile u
najveoj opasnosti. Nisam smio ni trenutak oklijevati da ih spasim pa zato

izvukoh revolver iz pojasa i upraviti ga u Sefira.

Pusti moje isprave, smjesta ih pusti! im posegne drugom rukom

za njima, ja u ti je smrviti!
Perzijanac je drao isprave u ljevici. Samom jednom rukom nije ih mogao
razderati, ve je u tu svrhu trebao i desnu ruku.

Nee se usuditi da pred makemijem puca u mene! nasmija se.

Gledaj samo kako e poletjeti krpice papira!
Posegnu drugom rukom, a ja smjesta opalih. Ispustio je papire, glasno
kriknuo, uzdigao ranjenu ruku u zrak i skoio prema meni. Snano sam
pritisnuo koljenima konja, pa drijebac skoi prema njemu i obori ga na tlo. as
kasnije skoio sam iz sedla, podigao lijevom rukom putnice, desnicom odalamio
Sefira kundakom revolvera po glavi, tako da je, poto se bio ve napol uspravio,
ponovo pao na zemlju, pa se smjesta vinuh na svoga Asila Ben Rija.
asni lanovi makemija skoili su na noge, kao da ih je izbacilo elino
pero. Povikali su od prepasti zbog mojih nedjela, ali pukovnik je nekoliko puta
dobacio aferim Gledaoci su takoer podigli buku. Zavladalo je toliko
uzbuenje da nisam smio da ga ne iskoristim.

Sad dalje, Halefe, dalje!

Dobacivi Hadiju te rijei, potjerao sam svoga konja ravno kroz mnotvo
koje je estoko mahalo rukama i vikalo. Halef se smjesta natisnu za mnom.
Galopom jurnusmo preko dvorita prema mjestu koje sam ve prije bio
naznaio. Bio je pravi uitak kakvom smo lakoom preskoili preko zida na
ulicu koja je dodue bila uska, ali je ubrzo ula u iru ulicu. Zatim projahasmo
kroz grad, sve dok ga nismo ostavili za sobom, i nali se na poznatom putu u
Bagdad. Tada me Halef upita:

Zato se tako uri, sidi? Tko jae na takvim konjima kao mi, toga
nitko iv ne moe stii!

To je istina, ali elim pobuditi dojam kao da se radujem da smo

pobjegli iz Hilea, i kao da i ne mislim na to da se ikada vratimo ovamo.

Zar se kani vratiti?

Svakako!

Hamdulilah! Nasluujem razlog i znam to kani.

A to?

Razbio si Sefiru metkom ruku, ali to nije dosta, ve eli i dalje

obraunati s njime. Nasluujem li pravo?

Nasluuje.

Onda priznajem da tvoja odluka dolazi istodobno i iz mojih usta.

Perzijanac je posumnjao u nau hrabrost. Dokazat emo mu da imamo veu
mjeru toga Alahovog dara nego to ga je on ikada upoznao.

Oh, meni je posve svejedno smatra li me kukavicom ili junakom.

Ipak elim dokazati makemiju, a osobito sandakiju, tko spada pred sud,
Perzijanac ili mi.

Tako je.

Hadi potjera svoga drijepca da poskoi, a zatim klikne, dok mu je lice

zasjalo od radosti:

Kakva li uitka, kakve li blaenosti! Eto, upravo to ja volim, eto to

je po mom srcu! Moraju nauiti da nas potuju, da potuju tebe i mene! Moraju
uvidjeti da svojstva naih prednosti i prednosti naih svojstava nikada ne mogu
dosei. Moraju spoznati da mi raspolaemo besprimjernou svih
neusporedivosti pred kojom svi nai neprijatelji padaju u prainu. Pozvat u ih
da nam navedu samo jednoga ovjeka komu je Alah dao tako brojne i tako
divne darove tijela i duha, kao to ih je dao nama! Oni moraju u najdubljoj
poniznosti i podlonosti...

uti, Halefe prekinuh ga smijui se. Budem li dopustio da jo

i dalje tako govori, postat e uzvieniji od Alaha. Sjeti se samo one
velianstvenosti koja je ulijevala potovanje, a s kojom smo sino pali s onoga
smrvljenog zida ravno u ruke vojnicima, pa e se sigurno sam sebi uiniti
manje vrijednim divljenja!

O sidi, nemoj me podsjeati na taj pad! Zar sam moda ja sagradio

Babilon? to mogu ja protiv toga to se opeke nisu vie drale na okupu?
Tvrdio si da me voli, a ipak si bio nepravedan prema meni! Ti si isto tako pao,
pa zar sam ti ja to predbacio? Nije li to dokaz da moj razbor ima vee
obrazovanje srca nego tvoj? Ipak te ne elim uvrijediti, jer sam tvoj pravi
prijatelj, a kao takav ti savjetujem da se vie nikada ne uputa u penjanje kao
juer.

Na alost moram posumnjati, hou li moi posluati taj dobar

savjet.

A zato?

Jer se vraamo u Birs Nimrud, pa emo se vjerojatno morati mnogo

vie penjati nego juer.

Kojim putem kani stii onamo? Zar moda natrag kroz grad?

Ne! Moramo preko Eufrata.

Plivati?

Moda. Bilo bi mi uostalom milije kad bismo mogli sagraditi splav.

Kada emo se dakle vratiti?

Neemo jo dugo. Sigurno je da e nas progoniti, pa moramo

pobuditi dojam da elimo to bre u Bagdad. Zato je potrebno da se u najbliem
hanu pokaemo samo na kratko vrijeme, a zatim da pojaemo jo komad puta
dalje. Nai progonitelji e vjerojatno dojahati do toga hana, a onda e se vratiti,
jer e doznati koliku smo prednost stekli pred njima na naim boljim konjima.
Moramo se dakle pouriti, premda se nemamo niega bojati.

KOMORNIKOVA KARAVANA
Razgovarajui, stigli smo tako daleko da nam je sada El Kulea leala
lijevo uz Eufrat. Sad krenusmo prema kanalu Vardije, a kad smo ga preli,
stigosmo u Dimimu odakle se dugaki zemljani nasipi proteu ravnim
pravcem prema sjeveroistoku, a zatim se u pravom kutu vraaju prema
sjeverozapadu preko rijeke. Vjerojatno su to bili nekadanji nasipi uza stari tok
Eufrata.
Nakon toga stigosmo do sruenoga Tel Amran Ibn Ali koji je to arapsko
ime dobio prema nekom ovdje pokopanom muslimanskom svecu, i ugledali
goleme hrpe ruevina kasra. Kasr znai dvorac. To ime stoji u vezi sa
znaenjem ruevine, jer je kasr bio Nabukodonozorova prijestolnica koji je
ovdje sagradio utvreni dvorac, poto su njegovi preci prije toga vladali u
nekom drugom dvorcu na desnoj obali Eufrata. Ruevine su jo i sada etiri
stotine metara dugake, a tri stotine pedeset metara iroke. Unato tome taj je
veliki dvorac, kako pripovijeda neki idovski historiar prema zapisima
Kaldejca Berosusa, bio sagraen u ciglih petnaest dana. Sve kad bismo i
pretpostavili da je sav graevinski materijal bio na mjestu gradnje pripremljen
tako da se samo sastavi, ipak nam se to djelo ini nevjerojatnim. Pa ipak
iskopan je zapis pisan klinovim pismom koji se sad nalazi u Londonu, a sadri
meu ostalim vanim stvarima i slijedee rijei: ina XV jumi sibirs a usakli".
To znai za petnaest dana zavrio sam to divno djelo". Koliko tisua ljudskih
ruku bilo je potrebno da se gradnja izvede u tako kratkom roku. Taj golemi
pothvat bio je samo jedan od mnogih koji svjedoe o Nabukodonozorovu
poduzetnom duhu i njegovoj radinosti. Natpis govori nadalje veoma ponosno:
Ja sam podigao palau, sjedite svojeg kraljevstva, srce Babilona u
zemlji Babiloniji. Dao sam njegove temeljne zidove poloiti duboko ispod
razine rijene vode. Cijelu sam graevinu postavio na valjke, okruene
asfaltiranim zidovima. Tvojom sam pomoi, uzvieni boe Merodah, podigao tu
nerazorivu palau. Neka bog zadri svoje prijestolje u Babilonu. Neka se ondje
nastani. Neka sedmerostruko umnoi njegove stanovnike. Neka putem mene
vlada narodom babilonskim sve do posljednjih dana!"
Nije prolo meutim ni stotinu godina kada doe Kir i osvoji Babilon, a
kasnije je Aleksandar Veliki slomio mo perzijskih satrapa da bi upravo u toj
palai umro jo mlad i eljan velikih djela. Nerazoriva palaa, kako je naziva
napis u klinovom pismu, lei ve nebrojene godine u ruevinama.
Sjeverno odavde stigli smo u Mudelibe, zvan i Tel Babil, koji nas jedino
imenom podsjea na stari Babilon. To su golemi ostaci takozvanih viseih
vrtova iji nas neizmjerno skupocjeni ureaj podsjea na Nabukodonozorovo
nepotpuno izlijeeno ludilo.
Kasnije smo proli Sat-en-Nilom i kratko se zaustavili u Tel Kreniu da
nam se konji odmore. Sve dosad nas nije nitko sreo. Ondje ugledasmo tri jahaa

kojima kao da se urilo. Nisu dolazili iz hana Mahavila, ve se inilo da su oko

njega pojahali u luku, i da su tek sada skrenuli na put koji je vodio iz tih zgrada.
Po tome se dalo zakljuiti da imaju razloga da ih ondje nitko ne ugleda. Tko se
pak skriva pred oima drugih ljudi, izaziva sumnju, pa smo ih tako i mi ve
izdaleka promatrali s opravdanim nepovjerenjem. Kad su nam se dovoljno
pribliili, opazismo da su odjeveni u perzijsku odjeu. Nekoliko trenutaka
kasnije prepoznasmo i njih.

Maalah! zaudi se Halef. Ta to je Peder-i-baharat sa svoja

dva lupea! Kakva li sastanka! Tko bi to smatrao moguim?

Ne samo da je mogue ve je ak i vjerojatno odgovorih.

Znam da je Sefir oekivao Peder-i- baharata.

Zato nisi doao na pomisao da mu izbjegne?

Jer nije potrebno da se klonim otvorenoga susreta s njime. U

Bagdadu smo se morali uvati da nas podmuklo ne napadne, ali ovdje nema
razloga da se pred njima trojicom sakrivamo. Naprotiv mislim da bi se oni
trebali nas uvati.

To je posve tano, sidi, ali sam sada radoznao kako e se vladati. Ja

u radi opreza izvaditi bi iz pojasa.
Sjahali smo i sjeli na tlo tako da su se nai konji nalazili izmeu nas i
njih. Zato nas nisu mogli prerano prepoznati. Kad je zatim pogled Peder-ibaharata pao na nas, on i nehotice obuzda konja i prokune iznenadivi se i
razljutivi se.

Pogledaj tko tu sjedi! dovikne svojim pratiocima. Alah nam

ih je predao u ruke. Poslat emo ih ejtanu!
Mai se puke da naniani na nas, ali ga Halef pretee usmjerivi svoju
puku u njega i zaprijetivi mu

Makni smjesta tu puku inae e te prosvirati moje tane. Zar si ti

ovjek koji bi nas poslao onome kome spada? Gubite se smjesta odavde, inae
emo vam podgrijati skoranje brazgotine!
Budui da i ja, da skratim stvar, podigoh svoju opetuu, nije se nijedan od
njih usudio pucati. Srdba Peder-i-baharata bila je tolika da se unato puaka
koje su mu prijetile zaustavio i doviknuo:

Nemojte misliti, pasji sinovi, da u vam pokloniti ono to ste mi

uinili. Svakako emo se opet sastati s vama, a onda emo iz vae koe izrezati
remenje da vas njime biujemo do smrti. Neka vam Alah smrvi sve kosti!
Pojahae dalje. Halef nije nikako mogao utjeti na tu prijetnju, ve
dovikne za njima:

Neka avo skuha tvoje kosti i neka ih svojoj prababi dade kao erik
bulamadil za jelo.
Zatim se okrenu meni i nasmije se:

Sidi, jesam li dobro rekao spomenuvi erik bulamadi?

Jesi! Bio si veoma duhovit. Upravo ti se divim, dragi Halefe.

Nemoj mi se rugati! Morao sam mu odgovoriti, jer bi bilo kukavno

da sam mu prepustio zadnju rije. Kako se taj glupan moe i zaprijetiti da emo
se opet sastati s njime, i da e se on tada osvetiti? Ta vidio je da se nalazimo na
putu u Bagdad.

Vara se. On je samo vidio da ovdje sjedimo, a ne zna da smo ve

bili u Hileu, pa smatra da dolazimo iz Bagdada i da nas je stigao. Zato je tako
uvjeren da e nas opet sresti.

To se zaista moe dogoditi, jer se kanimo vratiti u Birs Nimrud.

Uostalom ondje e doznati od Sefira da smo ve ondje bili i da smo odjahali u
Bagdad.

Mnogo je vanije za mene da je Peder-i-baharat obiao han

Mahavil. Slutim da se ondje nalaze ljudi koji ga ne smiju ugledati. Pogaa li
tko?

Pogaam? Zar ja? Sidi, ti zna da umijem progledati sve stvari, im

one smognu hrabrosti da mi izau pred oi, ali ne mogu vidjeti ono to se skriva
pred mojim licem. Zato sam sve pogaanje uvijek preputao tebi, pa i sada
ostajem vjeran tome obiaju. Reci mi dakle tko!

Ne mogu to sigurno odrediti, ali smatram da svojim nasluivanjem

nagaam istinu. Slutim naime da je u han svratila karavana pikidmet baija.
Ljudi iz te karavane poznaju Peder-i-baharata, pa je zato Sefir poslao svoja dva
glasnika da ga opomenu. Uostalom i bez te je opomene na oprezu, pa je
zaobiao han, da ga ne otkriju. Sad e potraiti Sefira da mu javi da se pikidmet
bai nalazi ve blizu, i da mogu ubrzo napasti karavanu.

Sidi, ne misli li da bismo morali opomenuti te ljude?

Da, to nam je dunost. Nadam se da e nam povjerovati.

Zato bi posumnjali u istinitost naih rijei?

esto sam ve doivio da su upravo takve dobromiljene opomene

bile odbijene s nezahvalnou. Moemo li im pruiti kakve dokaze ako oni to
zatrae?

Ne moemo. Ali ako se netko usudi da mi rekne u lice kako nam ne

vjeruje, odmah u njegov mrani razbor osvijetliti zrakama svojega bia. Doi,
pojaimo dalje! elio bih to prije doznati je li to zaista karavana pikidmet
baija.
Nastavili smo put. Otprilike nakon pola sata pred nama je leao han pa
zakrenusmo kroz vrata. im smo ujahali u dvorite, ve nam je prvi pogled
pokazao da se karavana nalazi ovdje. Osim nje bilo je nekoliko skupina
hodoasnika i prenosilaca leina koji su se skromno povukli u kutove, jer je
komornikova karavana bila tako bogato opremljena da se nitko nije usudio prii
u blizinu njegove ete. Mi smo meutim bez oklijevanja projahali izmeu ljudi
da sjaimo uza zdenac. inilo se da se nae neprisiljeno vladanje ne svia
Perzijancima. uli smo kako o tome mrmljaju i primijetili njihove neprijateljske
poglede, ali se nismo na njih ni obazreli.
Karavana se sastojala od dvanaest dobro naoruanih konjanika i est
teretnih deva, natovarenih oito dragocjenim svenjevima. Konji su bili

perzijske rase i srednje kakvoe, ali je jedan bio divan krianac arapske i
turkmenske rase. inilo se da pripada samom pikidmet baiju, jer je nosio
bogato srebrom okovano sedlo i uzde. Isticanje bogatstva bilo je za ovdanje
prilike veoma nerazborito, jer je izazivalo grabeljivost.
U sjeni platforme bio je prostrt dragocjen ilim. Na njemu je komornik
puio svoju hukul. Bio je to ovjek crne brade, tridesetih godina i tako
skupocjeno odjeven da je svatko morao zapaziti njegovo nastojanje da istakne
svoj visoki poloaj. Odjea mu mu je bila opivena pravim zlatnim rojtama i
kiankama. Oko bokova bio mu je ovijen bijeli kamirski al. Crna visoka
maenska ubara spadala je meu najskuplje koje sam ikada vidio, a oruje mu
je upravo svjetlucalo od uloenog zlata i srebra. Kako je to bilo neoprezno meu
stanovnitvom koje je grabe smatralo unosnim sportom! Njegovi su pratioci
bili slino odjeveni i naoruani, iako ne tako skupocjeno.
Kad sjahasmo, on poalje jednoga momka k nama s pozivom da doemo
k njemu.

A ta emo kod njega? upitah.

Da mu prema svojoj dunosti kaete tko ste vi i to ste te da mu

dokaete da vam pripada pravo da boravite u njegovoj blizini koja usreuje.

Tako! A tko je on?

On je pikidmet bai vladara svijeta, i smije se sluiti naslovom

emin-i-husur.
ovjek je sve to izrekao tako nabusito, a na licima njegovih drugova koji
su stajali oko nas ocrtavala se tolika preuzetnost da sam ga odbio.

Vladar svijeta? Gdje postoji ovjek koji vlada cijelim svijetom?

Pikidmet bai? Dakle namjetenik koji mora obavljati slubu! Emin-i-husur?
Dakle pouzdanik neke druge linosti ali ne moje. Ja nisam sluga kao to je on.
Kako moe ustvrditi da bih mu morao prii, jer mi je to dunost?

Ti se dakle ustee? upita me strogo.

Usteem? Gle, gle! Zar sam ja sluga koji stoji pod njegovom
vlau? Nalazimo li se mi moda u Perziji? Vi ste ovdje stranci, tano kao i mi.
Doli ste ovamo da se odmorite, jednako kao i mi. Imamo dakle ista prava.
Posve mi je svejedno tko ste, a to se vas tie tko sam ja? A ako va pikidmet
bai eli da od mene neto zatrai, neka samo doe k meni. Ovdje nam nitko ne
moe nita zapovijedati!

Dakle ne eli k njemu? upita me s istim bezobzirnim tonom

kao i prije.

Ne elim!

Onda emo te mi prisiliti!

Samo pokuaj! Ti si za njegovu blizinu rekao da ona usreuje", ali

mi znamo da sreu treba potraiti na posve drugim mjestima a ne u blizini ljudi
koji nisu upoznali ni pravila najjednostavnije uljudnosti.

To je uvreda! Ne budete li dobrovoljno poli za nama, mi emo

primijeniti silu!

Sjedoh na rub zdenca, uzeh henrijevku u ruku i pokazah uzicu, na koju je

handija objesio luk.

Pogledaj onaj niz basala. Pogodit u prvih pet lukovica s lijeve

strane. Pripazite!
Lukovice su visjele u udaljenosti od pedesetak koraka. Opalio sam pet
puta, i svaki je hitac pogodio naznaeni cilj. Nekoliko Perzijanaca pouri onamo
da se uvjeri. Kad su se vratili, zaueno javie da sam pogodio svih pet
lukovica, a da uope nisam punio puku, premda je ona imala samo jednu cijev.

To je arobnjaka puka razjasni Halef. Taj efendija, poznat

po cijelome svijetu, puca deset tisua puta a da ne puni puku. to ste vi prema
nama?
Pri tome prezirno odmahnu rukom, a ja mirno dodah:

Htio sam vam samo pokazati to vas oekuje, ako se itko od vas
usudi podii na nas ruku. Vas je dvanaest, a za dvanaest kratkih trenutaka
dvanaest metaka iz te puke oborilo bi vas na zemlju. A sad radite to god
hoete!
Perzijanci se zbunjeno zgledae. Henrijevka je izvrila svoju dunost, kao
to je to ve esto uinila i ulila potovanje. Vrhovni komornik bio je svjedok
dogaaja, pa se i on zabrinu i pozva svoje ljude natrag,

Odlazite od njega! Stako bezobzirnim i nasilnim ljudima ne mogu

saobraati ratnici koji se kreu pod uzvienom zatitom vladara nad vladarima.
Ta dva ovjeka roena su na najdubljoj stepenici stanovnitva i odgojena u tami
neznanja, pa se stoga i vladaju kao neobrazovani ljudi. Ne prljajte ruke na
njima. Mi ih preziremo.
uvi te rijei, njegovi se podreeni povukoe od nas, ali se istodobno
pokaza jo jedno djelovanje koje on vjerojatno nije oekivao. Moj vanredno
osjetljivi Halef smatrao je naime da ne smije otrpjeti uvredu koja je leala u
komornikovim izrazima. Skoi s ruba bunara, pohita k Perzijancu i ljutito
dreknu na njega:

to si rekao? Govorio si o najdubljoj stepenici stanovnitva i o tami

neznanja? Vjerojatno pozna tu stepenicu i tu tamu iz vlastitog iskustva? Nama
je dvojici ona nepoznata. Osim toga usudio si se tim svojim nikad neobrisanim
usnicama izrei rije prezir. Tko si ti zapravo da ti pada na pamet da s nama
razgovara s takvim tonom? Pue po odajama svoga vladara kao niska sakaja
kroz rupe u zemlji. Pada pred njim na koljena i lupa elom o tlo pred
njegovim nogama. Ti si sluga njegovih zamisli i rob njegovih hirova. Odjeu i
oruje kojima se ovdje dii nisi stekao kao astan ovjek, ve ti ih je on
poklonio, jer lie njegovu slinu kao da je med. Mi smo naprotiv slobodni
muevi. Mi radimo to hoemo, i ne savijamo svoju iju ni pred kime, pa ni
pred onim koji se tako smijeno naziva vladarom svijeta". Tko stoji vie, mi ili
ti? I kome pripada prezir koji je stigao do naih uiju, nama ili tebi?
Hrabri malian izgovorio je taj kazneni govor tako brzo da ga nitko nije
mogao prekinuti. Kad je sad zastao da smogne daha, vrhovni komornik ljutito

trgnu bode iz ala koji mu je sluio kao pojas.

uti, pasji sine! Kae li jo samo jednu takvu rije, ja u te

probosti ili u te dati izbievati da ti se raspuca koa!
I njegovi ljudi zauzee stav pun prijetnje, ali Hadi se nije dao utjerati u
strah. Pokaza na mene koji sam drao puku spremnu na pucanje i glasno se
nasmije.

to si rekao? Kako? Probost e me? Pogledaj tamo efendiju! Prije

nego to bi podigao bode, njegovo bi ti tane prosviralo glavu. Ili eli li me
izbievati? Ima li bi? Ja ga ne vidim. Ali pogledaj ovamo, na moj bok! Ovdje
visi korba koji je s mnogo ljubavi ispleten iz traka koe potonoga konja. Taj
je korba esto razgovarao s leima ljudi koji su se smatrali viim nego to su
im dopirali nosevi, ali smo ih mi svinuli da ih svojim udarcima nauimo
poniznosti i skromnosti. Nemoj moda umiljati sebi da vas se mi bojimo, jer je
vas dvanaest, a mi smo samo dvojica! Nikada nismo brojili nae protivnike. to
ih je vie, to nam je drae, pa vam sada iskreno velim to emo uiniti: efendija
vas svojom pukom dri u ahu. On e svakoga tko podigne ruku smjesta
ustrijeliti. Ja pak skidam sad svoj korba s pojasa, kako vidi, pa u ga oplesti
oko uiju prvome tko izrekne samo jo jednu jedinu uvrijedljivu rije. Ti si me
nazvao pasjim sinom". Pripazi malo i nemoj me siliti da ti pokaem tko ovdje
smije nastupati kao gospodin, a s kime e se postupci kao sa psom!
Halef je stajao pred Perzijancem koji je skoio sa svoga ilima, i prijetei
mu mahao biem pred licem. Izgreni ovjek se razbjesni. U drugim bi se
prilikama sigurno drukije vladao, ali je vidio da je u njega uperena cijev moje
puke i da mi prst lei na otponcu, a to ga je sprijeilo da se odluno brani. Na
njemu se vidjelo da trai izlaz, kako bi se izvukao iz toga kripca, a da se ne
osramoti. Uto se desi neto to mu je u njegovoj neprilici priteklo u pomo.
Cio prizor izazvao je panju ostalih ljudi koji su se nalazili u hanu. Prili
su blie da vide kako e se upadica zavriti. Tu je stajao i handija, te nekoliko
vojnika koji su se nalazili ovdje da tite han. Kao upravnik hana imao je dunost
da uva mir i red, ali se inilo da je miran i neodluan ovjek kojemu nije ni
padalo na um da se mijea u nae stvari. Njegovi su se vojnici zadovoljno
smjekali, uivajui u prizoru. On im je pruao divan prekid dosadne
svakidanjice na koju su ovdje bili osueni. Hodoasnici, prenosioci leina i
drugi ljudi vladali su se isto tako. Samo jedan od njih kao da se osjetio
ponukanim da se i sam umijea. Njegovo otro rezano lice opaljeno od sunca
bilo je vrlo pokretno. Trao je amo tamo da bi as pogledao mene, a as Halefa.
Vidjelo se na njemu da neto namjerava uiniti, a kad je sad ugledao Perzijanca
tako neodlunoga, pristupi k njemu i duboko se nakloni.

Hasreti, oprosti to te oslovljujem. Mogu ti rei tko su ta dva

ovjeka.

Tko si ti? upita ga pikidmet bai, oito obradovan to ga je

netko oslobodio njegove neodlunosti.

Nekada sam bio hrabri ratnik beduinskog plemena Obeida, ali sam

zbog tih ljudi koje neka Alah razdere izbaen iz plemena, pa moram sada, da ne
bih gladovao, sluiti strane ljude.
Lice toga ovjeka uinilo mi se poznatim, ali se nisam mogao sjetiti kada
i gdje sam ga sreo. Uto se vrati Halef te mi tiho ree:

Sidi, ja ga prepoznajem. To je jedan od ona dva izvidnika koje smo

svojedobno kaznili sramotom tako da smo im dali odrezati brade.
Sad sam se i ja sjetio: Halef je imao pravo. Ta dva Beduina izgubila su
uslijed te kazne ast, pa ih je njihovo pleme izbacilo. Sad je taj ovjek iskoristio
neoekivanu priliku da nam se osveti. Nisam se nimalo poplaio, a Halef sjede
opet k meni na rub zdenca, smjekajui se i sav pun oekivanja.
Perzijanac se spusti natrag na svoj ilim, zatakne bode u al, udesi
dostojanstveno lice i pozove nekadanjeg Obeida:

Pripovijedaj mi to zna o njima! Ako je tvoja stvar pravedna, mi

smo spremni da ti pomognemo.

Moja stvar ne samo to je pravedna ve i krvava poslua Beduin

poziv jer se sramota koju su mi nanijeli, moe samo krvlju oprati. Pleme
Hadedina poelo je u ono vrijeme borbu s plemenom Obeida. Spremili smo se
za rat, pa je na eik poslao dva izvidnika da istrae to kane Hadedini. Bio sam
jedan od te dvojice. Alah je htio da nas je pratila nesrea. Hadedini su nas
uhvatili i pretvorili nas u stare babe, oiavi nam brade. Time smo izgubili ast,
pa nas je nae pleme izbacilo.

Ti govori o sebi, a htio si govoriti o njima.

Oprosti, odmah u to uiniti! U ono vrijeme nisam jo poznavao te

ljude, ali sam ih kasnije upoznao i mnogo uo o njima. Ovaj mali tamo zove se
Hadi Halef Omar, te je sada eik Hadedina.

A tko su ti Hadedini? aka bijede u pijesku! prezirno e

Perzijanac. Tko je onaj drugi?

Taj uope nije Ibn Arab, ve Zapadnjak.

to, Zapadnjak? skoi Perzijanac. Zar se to uope dade

zamisliti? Je li ikad netko ve doivio takvo obeaenje hodoasnikoga puta?
Ohrabrite se, ljudi, zgrabite toga lopova i izbacite ga kroz vrata ivog ili
mrtvog!
Halef ponovo posegne za biem i pomaknu se da skoi s ruba bunara, ali
ga zadrah.

Stoj! Stvar postaje sada zabavna. Radoznao sam hoe li imati

hrabrosti da me napadnu.
Nisu je imali, ve su samo na sve naine proklinjali i grdili, ali su ostali
na svojim mjestima. Obeid ih je jo potkrijepio u toj njihovoj kukavtini,
opomenuvi ih:

Ne budite neoprezni, ve pripazite! Taj vam je Evropljanin

nepoznat, ali ga ja poznam, jer sam uo sve to se o njemu pripovijeda.

Ti sam sebi protuslovi ubaci komornik. Najprije si nam o

njemu govorio prezirno, a sada nas opominje na oprez pred njim.


Zato jer ne elim da mu podlegnete.

Pa mi smo premoni!

U borbi niste! Snaan je i spretan kao pantera, pa jednim jedinim

metkom ubija nou lava. Ona velika puka koja je naslonjena tamo kraj njega
izbacuje tanad koja leti vie dana putovanja daleko i tamo pogaa svaki cilj
kako god se njemu prohtjedne. Njemu pomae ejtan s kojim je sklopio savez.
A ovom malom pukom moe, premda je nikada ne treba nabijati, pucati toliko
milijuna puta koliko eli, jer je puka napravljena u paklu gdje stanuju svi
njegovi preci i pradjedovi. Borbom ne moete protivu njega postii nita.
Postoji samo jedno jedino sredstvo da s njim svrite bez tete po sebe: to je
lukavtina!
Umalo da se kod tih rijei nisam glasno nasmijao. Upravo to to je u
mojoj prisutnosti preporuao lu-kavtinu bio je i odvie jasan dokaz da sam nije
raspolagao ni tragom toga svojstva. Perzijanac je to takoer osjetio, pa ga
zaueno pogleda i zakima glavom.

Mi se dakle ne smijemo usuditi napasti toga franakog efendiju,

ve bismo trebali biti lukavi? I to si nam ti rekao ravno pred njime?

A zato ne? On to i onako zna, pa je posve svejedno uo to ili ne

uo, jer je njegova lukavost gotovo jo vea od snage njegovoga tijela i
nepromaivosti njegovih puaka.

I mi bismo ga dakle trebali svladati lukavtinom? Hoe li nam rei

kako?

To je vaa stvar. Ja sam vas opomenuo, a sad moete initi to god

hoete.

ujem da ga se ti vrlo boji. Ja ga se naprotiv ne bojim i znam to

treba da uinim.
Bile su to prazne rijei. Ipak se bojao, jer umjesto da me napadne stvarno
ili bar rijeima, okrene se handiji koji je stajao u blizini.

Ti si nadglednik ovoga hana? Postavio te je paa?

Jesam, hasreti potvrdi handija, iroko se nasmijavi. Oito je

bio u neprilici.
On je takoer uo opomene, pa se silno poplaio Halefa i mene, a sad se
sav uznemirio, naslutivi da e od njega zatraiti da bilo kako postupi protiv
nas.

Ovaj han stoji na putu prema svetitima pristalica ije koju je Alah
blagoslovio i obasjao svojom milou? upita dalje Perzijanac.

Tako je!

Prema tome je taj han sagraen samo za pravovjernike?

Jeste!

Pristup svakog nevjernika mora dakle vrijediti kao obeaenje

toga mjesta koje se kanjava smru?

Jeste!

A ti mora paziti na to da se izvruje namjena zbog koje je han

podignut?

Tako je!

I mora se strogo brinuti za to da ne doe ni do kakve nezakonite

upotrebe ovoga hana koja bi ga obeastila?

Moram.
Upravo sam uivao, promatrajui kako dobro uhranjeno okruglo
handijinn lice postaje kod svakog njegovog potvrdnog odgovora sve dulje.
Perzijanac ga je i dalje muio:

Jesi li uo da se sad izmeu tih zidova nalazi jedan Zapadnjak,

dakle kranin?

Jesam.

Onda te pozivamo da izvri svoju dunost! Prisutnost toga ovjeka

je pravi zloin, pa zahtijevamo da on bude smjesta najtee kanjen, odmah
ovdje, pred naim oima! Jesi li uo? Ako se tomu protivi, ja u se potuiti
naem vladaru svijeta koji e zatraiti od tvog padiaha da te kazni smru.
Kad je vrhovni komornik stavio, svoj zahtjev za izvrenje kazne,
handijino se lice ve toliko oteglo da se vie ne bi moglo otegnuti ni za jednu
devinu dlaku. Usporedo je porasla i njegova smetenost. Nije znao to da ini, a
to je izazvalo moje sauee prema tom bezazlenom miroljubivom ovjeku.
Zato sada ja prihvatih rije:

Prii blie k meni, handijo! uo si to drugi misle, a sad treba da

upozna i nae miljenje. Ali budi uljudan, jer e inae nae puke opaliti!
Toliko nas se bojao da mi se pribliio svega za nekoliko koraka.

Je li taj han sagraen zaista samo za pripadnike ije? upitah ga.

Jeste! izjavi.

Prema tome je zabranjeno da se u njega svraaju pripadnici drugih

vjeroispovijesti?

Tako je!

Jesi li ti iit?

Nisam!

Jesu li tvoji vojnici iiti?

Nisu.

Pa ipak ste ovdje? Obeid koji nas je optuio takoer nije iit. Ja
potujem zakon, ali oekujem da e ga i drugi potovati. Ako ovaj han postoji
samo za iite, onda iz njega moraju smjesta izai svi koji nisu iiti. Spremi dakle
svoje stvari i prtljagu svojih vojnika! im vi odete, a s vama izie i Obeid, i mi
emo napustiti han.
Bio je pravi uitak promatrati smueno lice toga siromaha. Od neprilike
se sav skvrio.

Osim toga smatram potrebnim nastavio sam da svatko koji

tvrdi da je iit pokae da to zaista i jeste. Tko to ne moe dokazati mora takoer
otii. Jesu li ti ljudi koji su se tako neprijateljski ponijeli prema nama pokazali
svoje putnice?


Nisu!

Onda najprije pogledaj moje, ali ja zahtijevam da im iskae ono

potovanje koje je propisano pod prijetnjom najstroe kazne!
Izvadim iz depa putnice, danas po drugi put. otvorim ih i pruim mu ih.
Bilo mi je svejedno umije li itati ili ne umije. On ugleda peate i preplaeno
viknu:

Maalah! To je bujuruldu, to je tesker, pa ak i ferman s

vlastorunim potpisom velikog gospodara. Alahova ljubimca!
On poloi peate na elo, na usta i na srce i tri se puta pokloni do zemlje.
Zatim mi vrati papire. Izvukoh i etvrti papir te nastavih:

Budui da nai protivnici tvrde da potjeu iz Farzistana, ja u ti

dokazati da mi i ondje uivamo najvee potovanje. ak i najvii
dostojanstvenici te zemlje moraju nam iskazati one asti na koje imamo pravo
na osnovu ove isprave. Vlada li ti perzijskim jezikom?
Upitavi to, pruio sam mu svoj perzijski ferman.

Na alost ne vladam odgovori mi on s mnogo potovanja.

Onda u ti rei da je sam ah-in-ah osobno potpisao ovaj ferman i

zapeatio ga. Napis na peatu glasi: im ruka Nasir-ed-dina dotakne peat
carstva, odmah glas pravednosti ispuni svijet od mjeseca do riba". Nadam se da
uvia kako je moj ivot obasjan naklonou velikog gospodara, jednako kao i
naklonou perzijskoga aha, pa da e se po tome i prema nama vladati. Ti nisi
perzijski podanik, pa se dakle moe nasmijati prijetnji koju je maloas izrekao
pikidmet bai. Da se naprotiv ja na tebe potuim, smjesta bi izgubio slubu!
Premda je bio Turin, on je sad i perzijskom fermanu iskazao spomenuto
potovanje, pa mi ga je vratio, ponizno me uvjeravajui:

Ponizno te molim, ljubime velikoga gospodara da potvrdi i u

Bagdadu i u Istambulu da vas ja nisam uvrijedio ni jednim pogledom i ni
jednom rijei, jer mi je ve prvi pogled na vas rekao da su za vas otvorena sva
vrata carstva, pa dakle i vrata ovoga hana. Smatraj me dakle svojim slugom.
Spreman sam da ispunim tvoje zapovijedi!

Tome se i nadam! U prvom redu traim da ovi navodni Perzijanci

dokau da su zaista Perzijanci i da su iiti. Mi smo se legitimirali. Sad dolazi red
na njih!

Ti ima pravo, pa oekujem da e i oni udovoljiti tom zahtjevu!

Gostioniar se okrenu od mene prema komorniku. Vidio sam da ga se
moj perzijski ferman dojmio. Oruje koje je maloas uperio u mene razabirao je
sad u mojim rukama, a izraz smetenosti koji se pri tome pojavio na njegovom
licu, odao mi je da mi ne moe pruiti zatraene dokaze. Pokuao je to sakriti
iza samosvjesnog tona, upitavi handiju ljutito:

Zar se zaista usuuje ozbiljno zatraiti od mene takvu

legitimaciju? Dosad si bio uvjeren da sam ja pikidmet bai perzijskoga aha, a
sad me na temelju rijei jednoga stranca poziva da ti to dokaem? Zar u tebi
kao muslimanu toliko koleba dostojanstvo da ga moe otpuhnuti laki povjetarac

iz zemlje nevjernika?

Ovdje se radi samo o mom dostojanstvu kao slubeniku velikoga

gospodara. im ugledam njegov peat koji je Alah blagoslovio moram izvriti
svoju dunost, ne pitajui kojoj vjeri pripada onaj koji mi je dokazao da stoji
pod posebnom padiahovom zatitom. Ti si zapoeo prepirku s njime, vladajui
se kao ovjek koji ima pravo ovdje gospodariti. To pravo nema ni kao
pikidmet bai. Budui da tvrdi da to jesi, moja je dunost da zatraim da mi to
dokae.

To mogu potvrditi moji podreeni.

Ono to oni vele ne vrijedi nita jer ih ja ne poznam. Ako si ti tako

veliki gospodin koji se neprekidno kree u vjenoj ah-ih-ahovoj prisutnosti,
mora imati u rukama njegov peat i njegov potpis. Budui da ovaj franaki
efendija ima jedno i drugo, onda je tebi moralo biti mnogo lake nego njemu da
od svoga gospodara dobije takvu potvrdu.

Ja je nisam od njega zatraio, jer sam smatrao posve nemoguim da

bi itko mogao posumnjati u istinitost mojih rijei. Ja imam dodue uza se pisma
svoga gospodara koja moram predati na posveenim mjestima i ne smijem ih
pokazati nikome drugome osim onima kojima su upravljena.

To nije povoljno za tebe. Sam si rekao da ovamo spadaju samo iiti

i da bi svaki inovjerac morao izai iz hana. Ako mi ne moe dokazati da si
vjernik ije, onda te prema tvojoj vlastitoj elji moram zajedno stvojim ljudima
istjerati iz hana!

Kolike li sramote! plane Perzijanac. Zar to zaista moram sebi

dopustiti?

Da, mora! Ti si stranac koji se ne moe iskazati, pa mora sluati

mene, zapovjednika ovoga mjesta!

A to e se zbiti ako ti uskratim poslunost?

Onda u napisati izvjetaj i odaslati ga, a tebe u zadrati ovdje dok ne
stigne odgovor.

Mi se ne damo zadrati!

Neka te Alah sauva od tetne nasilnosti. Moji vas se askeri ne

boje, a taj dobro naoruani efendija sigurno e mi priskoiti u pomo sa svojim
hrabrim eikom Hadedina. Sami ste vidjeli kako on umije pucati!
Komornik ispitljivo pogleda svoje ljude. Sad su pokazivali posve druga
lica nego malo prije. Iz njih je potpuno iezao skoranji izraz pouzdanja. Moj
pokus s pucanjem i moje putnice pobudili su oekivani dojam. Handija je
postao hrabar, a komornik se pokolebao. Mom je malom hrabrom Hadiju to
bilo drago. Posegnu rukom za orujem u svom pojasu pa me poduzetno upita:

Hoemo li tim ljudima odmah dokazati kako dva iskusna ratnika u

roku od dvije minute mogu onesposobiti dvanaest protivnika?

Da, to emo uiniti, ali drukije nego to ti misli odgovorih mu,

pa se onda obratih handiji:

Hoe li ti prihvatiti, ako ti netko koga pozna, zajami da je taj

perzijski mirza zaista ahov pikidmet bai?

Hou odgovori handija.

Onda reci da li me sad pozna?

Tebe? Ti si mi pokazao najvie isprave, pa te prema tome poznajem

tako dobro kao da sam od mladosti odrastao kraj tebe.

Hoe li dakle priznati moje rijei?

Kao da su moje vlastite.

Dobro, onda te ja uvjeravam da je taj mirza zaista ovjek za koga

se izdaje, pa te molim da mu dopusti da ostane u ovom hanu dokle god on to
eli.

Ti si to rekao, pa neka tako bude, efendijo!

Maalah! viknu Halef. Zar ti na uvrede to smo ih morali

sluati odgovara tom nezasluenom dobrotom? Kako mi moe uskratiti sreu
da toj dvanaestorici dokaem kako nas dvojica vrijedimo mnogo vie nego njih
dvanaest?
Odgovorio sam mu pokazavi rukom prema Perzijancima. Odmah me je
shvatio. Zapanjeno lice koje je sad pokazivao komornik pruilo mi je vie
zadovoljstva nego to bih ga osjetio da smo proveli Halefovu namjeru.
Perzijanac je buljio u mene i promucao:

Alah akbar bog je velik! Ali kako je tek veliko moje zauenje!

Zbog ega? upita Halef smijui se.

Da se inozemac koji me danas prvi put vidi usuuje potvrditi da

sam ja odsjev vladareva sjaja.

Ako misli da to znai neko usuivanje, onda se vara. Upravo sad

se na tebi tako jasno pokazuje taj odsjev da je svaka zabuna posve iskljuena.
Tvoje nam lice sja itavim svojim obiljem mudrosti te razabiremo da si odvie
pametan i uzvien a da bismo ti smjeli rei ono to bismo ti zapravo morali
saopiti.

Saopiti? Meni? to to misli?

Da se nalazite u velikoj opasnosti, o kojoj ne biste imali ni pojma

da ti nisi tako veliko svjetlo otroumlja.
Perzijanac mora da je u tim rijeima osjetio porugu, ali je ipak, budui da
se radilo o opomeni, smatrao potrebnim da se gradi kako to nije opazio. On me
dakle upita:

Ne znam kakva bi nam opasnost mogla prijetiti! Mi putujemo pod

monom ah-in-ahovom zatitom, pa smo uvjereni da nam se nigdje ne moe
nita dogoditi.

O toj zatiti moete govoriti u Perziji, ali ne ovdje. Maloas ste

iskusili kako je neznatna mo te zatite u usporedbi s naom voljom. Reci mi
ima li tvoja eta posebno ime?

Zato bi imala posebno ime? To je karavana kao i svaka druga.

Vara se. Tvoja eta ima ime koje su joj nadjeli a da ti o tome nita
i ne zna.


Koje ime?

Nazivaju je karvan-i-pikidmet bai.

Sigurno si joj ti sam ovoga asa nadjeo to ime!

Nisam! Mi smo ga poznavali davno prije nego to smo te ugledali i

znali smo da je na putu ta karvan-i-pikidmet bai, te da je oekuje. Kad smo
ovdje naili na vas, odmah smo vas prepoznali. Samo zato je moj efendija
mogao potvrditi handiji da si ti vrhovni komornik.

Smisao tvojih rijei mi je nejasan. Rekao si da su nau karavanu

oekivali. Pitam te gdje su je oekivali i tko ju je oekivao? Mi smo se posve
skrovito spremili za putovanje i tako potajice otili da nitko nije mogao znati za
nas.

Alah je dopustio da postoje ljudi koji imaju otrije oi i ui nego to

ih oito ima ti. Vae su pripreme zapaene. Poznato je da ste natovarili
dragocjenu robu da je odnesete na sveta mjesta. Putem vas ekaju razbojnici
kojima je ve javljeno da dolazite. Napast e vas, pa ako ne posluate nau
opomenu, ne samo da ete izgubiti ah-in-ahovo vlasnitvo nego ete
vjerojatno izgubiti i glave.
Nisam htio prekinuti Halefa. Osjeao se gospodarem poloaja, pa nisam
elio da mu pokvarim taj uitak. Smatrao sam razumljivim da e on za svoju
dobronamjernu opomenu ponjeti zahvalnost i priznanje. Zaudio sam se dakle
videi da sam se prevario. Kad je sad zautio, komornik pogleda as njega as
mene, i prasne u podrugljivi smijeh.

Blagoslovljen bio Alah to je stvorio tako dobre ljude kao to ste

vi! Upravo se udim da ima tako neusporedivih ljudi! Mi smo postupali s vama
posve drukije, nikako kao s prijateljima, a kao odgovor na to vi nas pokuavate
spasiti! Iz vaih jezika curi blagoslov, a s usana kaplje dobroinstvo. Upravo je
smijeno da oekujete da u vam povjerovati ono to si sad ustvrdio.

Ti dakle sumnja u to to sam ti rekao o namjerama razbojnika?

upita Halef Ijutito.

Nipoto ne sumnjam, samo to su linosti tih razbojnika vjerojatno

druge od onih o kojima nas ti uvjerava. Govorio si o dragocjenom teretu samo
da bi doznao to nosimo sa sobom. Ostalo ti ne moram rei, jer moe i sam
znati to je!

Jesam li te pravo razumio? Zar moda misli da smo.

Toliko se razljutio da je desnicom posegao za biem da njime

zavri prekinutu reenicu. Zgrabio sam ga za ruku, vrsto ga zadrao i
opomenuo ga:

Ne budi nepromiljen, Halefe! Moe nam biti posve svejedno to

govori taj ovjek. Neka kasnije na svoju tetu razabere da je sada poinio
najveu glupost svoga ivota. S njime smo gotovi. Doi!

Da, odjaimo odavde, sidi sloi se sa mnom Halef. Gorko e

poaliti to danas nije bio pametniji od svoga oca, djeda i pretka koji su poinili
neoprostivu glupost te dopustili da im kismet objesi takvoga sina, unuka i

praunuka. Neka Alah dade da popucaju svi avovi njegovoga tijela i njegove
due kao na starom razderanom alduvanu.
Morao sam glasno nasmijati toj elji. Perzijanac se meutim usudio samo
zaprijetiti objema akama prema nama, doviknuvi nam u nemonoj srdbi:

Da, gledajte da se izgubite u ime svih avola, i nemojte da vas opet

vidimo, jer u vas inae udariti nogom da nikad vie neete ustati!
Ve sam sjedio na konju i udaljio se nekoliko koraka, ali kad sam uo te
rijei, okrenuh konja natrag k njemu:

Mogao bih te sad udariti akom po licu, a ti se ne bi uope usudio

braniti. Ipak to neu uiniti, ve te samo pozivam da ne zaboravi to si sad
rekao. Da ti se vie ne pokazujemo pred oima? Ta valjda ne umilja sebi da
vas se mi bojimo? To bi nakon svega to se danas ovdje dogodilo bilo isto
ludilo. Ipak sam uvjeren da ete se od srca obradovati i zahvaliti Alahu kad nas
opet ugledate. Ve sada tano znam da ete nas ubrzo opet sresti, a onda nas
neete nikako udariti nogom, nego pozdraviti najsrdanijom dobrodolicom.
Upamti to sam ti rekao! Uostalom, na to u te i podsjetiti.
Zatim odjahasmo, ne osvrnuvi se na to to su Perzijanci vikali za nama.
Handija je sa svojim askerima izaao na vrata. Dao sam njemu i njima baki
koji su oekivali, a oni nam poeljee sreu na naem daljnjem putu.
Zbog sigurnosti, a i zato da zavaramo Perzijance, kako ne bi Sefiru mogli
odati kojim smo smjerom krenuli, pojahasmo putem koji je vodio u han Nasrije.
Jahali smo njime sve dotle dok nas nitko vie nije mogao razabrati, a onda
zakrenusmo nalijevo da bismo ravnim putem kroz pustinju stigli do Eufrata.

NA EUFRATU
Halef je najprije neko vrijeme tiho razmiljao o naem posljednjem
susretu. Kad je sve u sebi sloio, upita:

Ti si tom najglupljem od svih perzijskih komornika rekao da e nas

ubrzo opet ugledati. Jesi li to rekao samo onako ili misli li zaista da emo se
ponovo s njima sresti?

Uvjeren sam u to.

Zna li ve i mjesto gdje emo se sresti?

Ne znam, jer mi nije poznato gdje e Sefir napasti tu karavanu. To

se nikako ne moe dogoditi na putu iz hana iz kojeg smo maloas otili do
Hilea. Ne moe se dogoditi ni u blizini svetita; vjerojatno e ih napasti
neposredno iza Hilea. Za napadaj nije prikladnije ni jedno mjesto od ruevina
Babilona. Ako se dobro zadubim u tu stvar, nije mi teko pogoditi kako e se
napadaj odvijati.

Ti zna da je moj um navikao samo na irok i teak posao. S lakim

se stvarima, na primjer s pogaanjem, naelno uope ne bavi. Zato te molim da
uzme u obzir dragocjeno vrijeme i da mi odmah saopi to je izmislio tvoj um
koji je ui od mojega?

Ipak se ini da moj um unato svojoj uskoi vrijedi vie od tvoga

irokog uma, dragi Halefe!

Ne varaj se, sidi. Ne mogu povjerovati da ima pogreno uvjerenje

kako iroka mudrost postaje manja kad se razvue.

Zasad neemo raspravljati o tom pitanju, premda je vrlo vano.

Zna da se Sefir nalazi u Hileu. Peder-i-baharat, kojega smo sreli, nai e ga
tamo te mu rei da imaju ubrzo oekivati karvan-i-pikid- metbaija. Sefir,
kojega Perzijanci sigurno osobno ne poznaju, upriliit e neupadljivi sastanak s
komornikom i potruditi se da stekne njegovo povjerenje. Ne sumnjam da e mu
to uspjeti, pa e prema tome dobiti karavanu u svoje ruke. Navest e je da krene
putem koji se slae s njegovim namjerama, i...

Sidi upadne Halef sad se tvoja kratkoa sloila s mojom

duljinom. Shvatio sam te! Sefir e stati na elo karavane da je odvede u propast.

Nee! Vjerojatno je odvie pametan da to uini.

Onda ti moje miljenje ne smatra tako izvrsnim?

Zaista ne smatram, unato neizmjernoj duljini tvojega razuma.

Kasnije e svakako morati izai na javu da se karavana unesreila. Da joj se
Sefir pridrui, kasnije bi ga pozvali na odgovornost, a to mora izbjei.

uj, sidi, kratkoa tvojega razuma nije ba loa. Ima svoje

prednosti, a ja sam, kako vidi, dovoljno pravedan da te o tome obavijestim.

Zahvaljujem ti i nadam se da e se tvoja pravednost i dalje pokazati

na djelu. Dakle nasluujem da e napadaj biti izveden negdje u ruevinama te
smatram da to mjesto nee biti daleko od onoga na kojem smo prislukivali

krijumare.

Zato?

Jer se u blizini nalazi skrovite u koje e razbojnici vjerojatno

smjestiti plijen. Za nas je svejedno kakvom e lukavtinom Sefir karavanu
namamiti onamo. Glavno je da pravodobno stignemo na to mjesto. Nadam se da
emo onamo stii prije karavane, i da emo joj, pretpostavivi da je uzmognemo
pronai, pomoi protiv Sefira.

Da, to emo uiniti! pristane oduevljeno Halef. To moramo

uiniti ve zbog sandakija.

Tako je!

Dovest emo mu Sefira kao razbojnika uhvaenog na inu. Morat

e uvidjeti kako je pogreno postupao s nama i zamoliti nas za oprotenje. Tome
se zaista vrlo veselim. To e biti pobjeda kojom se moemo ponositi. Ne misli
li i ti tako, sidi?

O ponosu jo ne moemo govoriti. Naa je namjera dobra, ali je

izmeu nje i izvrenja put jo dalek.

Izmeu njih lei ak i Eufrat, zar ne?

Tako je.

Ako elimo stii do ruevina, moramo prijei na desnu obalu. U

Hile, gdje se nalazi most, ne moemo se vratiti. Kako emo prijei na drugu
stranu?

Nadam se da emo nai trstike ili granja da sloimo splav. Inae

moramo plivati.

Zna li kako je rijeka ovdje iroka?

Sigurno pet stotina dra.

Oh, ja se ne bojim plivanja, ali na tolikoj daljini ne moe se

sprijeiti da se na nama ne smoi sve to bi trebalo ostati suho.

Postoji nain da se to sprijei. Sad emo pojahati bre da bismo na

rijeci dobili vremena da sagradimo splav, ako pronaemo ono to nam je za to
potrebno.

Bilo bi najbolje, kad bi naila kakva splav ili kakav amac da nas
preveze.

Takve se prilike mora odrei. Moramo izbjei svaku mogunost da

nas otkriju, a svaki ovjek koji nas sretne moe biti Sefirov saveznik pa ga
obavijestiti da nismo odjahali u Bagdad. uo si da se njegovo skrovite nalazi
dva sata iznad Hilea. To takoe moramo uzeti u obzir i sjetiti se da lanovi
njegove bande nee neprekidno sjediti u gutari, nego da e se kretati i uz obalu.
im nas opaze, moemo se okladiti s deset prema jedan da nam je plan propao.
Na put do Eufrata nije pruio nita zanimljivo. Krajinu nije prekidala
nijedna uzvisina, ali zato su je to ee prekidali duboki jarci. Kad smo po
radosnom puhanju naih konja opazili da smo stigli u blizinu vode, sjahasmo i
pjeke proosmo posljednji komad puta da nas nitko ne bi tako lako opazio.
Zatim se Halef morao s konjima spustiti u jedan od ve spomenutih jaraka, dok

sam se ja oprezno pribliio obali da istraim moemo li se neprimjetno pribliiti

Nigdje nije bilo ive due. Sunce se ve spustilo vrlo nisko, pa su njegove
zrake, odbijajui se u irokom kutu od povrine vode, toliko zasljepljivale oi da
su me zapekle. Radosno sam se iznenadio, ugledavi mnotvo grmova vrste
tarfa, koji su rasli tik pod vodu i omoguili nam, ako se na njima nismo mogli
sami prevesti, da ipak prevezemo sve stvari koje se nisu smjele smoiti. Poao
sam po Halefa, a kad smo se pobrinuli za konje, poesmo rezati granice i
vezati ih u snopove.
Na alost su granice tarfe bile tanke, ni prst debele. Nije dakle moglo biti
ni govora o splavi koja bi nas ponijela. Sunce je zapalo te se spustila veer prije
nego to smo na laku hrpu povezanih svenjeva mogli poloiti ugroene stvari.
Halefova je zadaa bila da upravlja splavi tako da je plivajui gura pred sobom.
Ja sam imao voditi konje. Privezao sam ome uz dugake uzde, a kroz ome
provukao ruke. Tako sam drijepce doveo do obale i zaao u vodu. Konji su me
rado slijedili. Plemeniti konji iz Dezirea ne boje se vode.
Nije nam bilo ba drago to se ve spustilo vee, ali danje svjetlo moglo
bi nam postati opasno. I nama i konjima bila je ugodna hladna voda rijeke.
Mirno smo plivali, a kad stigosmo na protivnu obalu, nismo bili nimalo umorni,
tako da je Halef rekao:

To nije bio posao, ve kupelj, sidi. Upravo kao da sam ponovo

roen.

Nadam se da to nije istodobno bila i kupelj za stvari koje sam ti

povjerio.

Nije, nikako! Tako sam ih pomno uvao kao to deva uva svoje
mlado. Sada emo opet sve skinuti sa splavi, a onda splav pustiti niz vodu.

Neemo! Svezat emo je uz obalu.

Zato?

Jer bi nas splav moda; mogla odati.

Odati? Nemoj mi zamjeriti moje rijei, sidi, ali ti si kadto i previe

oprezan. Sve da Sefirovi ljudi i otkriju te hrpe tarfe, sigurno ne bi doli na
pomisao da smo se ba mi njima posluili umjesto splavi.

Misli su neproraunljive. Milijuni ljudi su ve mislili o kojeemu

to je posve nemogue, a ovdje se radi o neemu to je mogue. U svom
poloaju ne moemo nikad biti dovoljno oprezni.

Sidi, kad bi svi veliki ljudi svjetske povijesti bili tako oprezni kao
to si ti, onda mi uope ne bismo imali svjetsku povijest, jer se ne bi ba nita
dogodilo. Gdje sad posvuda sjaju glasovitosti, bilo bi mrano kao u elucu koze
ili u izmi navuenoj na nogu.

Ako izma nije poderana! dobacih.

Molim te, uti, sidi! Ako navodim primjere da neto dokaem, onda
su oni uvijek besprijekorni. Prema tome ni ta izma nije poderana, ve je takva
da bih je i ja sam mogao navui.

Onda je brzo obuci, jer moramo dalje. Nismo zato preplivali Eufrat

da se zabavljamo, razgovarajui o izmama i kozjim elucima. Moramo se

pouriti da to prije stignemo u Birs Nimrud.

Ne misli li da bi bilo bolje da najprije potraimo Sefirovo

skrovite?

I ja bih to predloio, kad bi nam to mjesto bilo malo poblie

poznato, ali poto bismo za to najprije morali s mnogo muke pretraiti obalu,
izgubili bismo previe vremena. Bude li potrebno da otkrijemo to skrovite,
potrait emo ga kasnije. A sada dalje!
Za vrijeme toga poluglasnog razgovora ponovo osedlasmo konje i
skidosmo sve stvari sa splavi. Sad uzjahasmo i krenusmo prema jugu. Za
vrijeme jahanja nismo se smjeli drati tako blizu obale da bi se ondje uo topot
kopita naih konja. Zato zakrenusmo malo na desno. Ni sami nismo znali koliko
smo zakrenuli, jer je bilo tamno, a nije nam bilo ni poznato kako krivuda Eufrat.
Poto smo neko vrijeme tako jahali, opazismo slijeva svjetlo prema
kojemu se dalo zakljuiti da ondje gori vatra. Zaustavismo svoje vrance, a Halef
ree:

Sidi, nasluujem da se ondje nalazi skrovite. Obala, na kojoj gori

vatra, lei dublje od ravnice, pa zato vidimo samo odraz vatre, a ne sam plamen.
Misli li da imam pravo?

Moda si tano pogodio odgovorih.

Hoemo li onamo da doznamo tko se nalazi ondje?

Mi? Ako treba neto istraiti, dovoljno je da se ja sam oduljam

onamo.

Alah! Zato uvijek zahtijeva da ba na tebe padne slava zbog tih

otkria? Odvie te dobro poznam a da bih mogao pretpostaviti da to ini zbog
zavisti. Vjerojatno kani ponovo sjesti u ve poznato sedlo da mi odri
propovijed o tvojoj ljubljenoj opreznosti.

Stvarno u to uiniti.

A ipak zna koliko me to rastuuje. Moda sam zaista nekada, u

vrijeme kad si me upoznao, bio malo neobuzdan, a moda, i malo neoprezan.
Tomu je bila kriva moja mladost, ali to je prolo. Sad sam posjednik harema s
najboljom enom na cijelom svijetu, a imam i sina koji se ravna prema
pravilima moje mudrosti i mojega odgoja. Ako me unato tome smatra
nepromiljenim, onda je to uvreda na koju bih svakome osim tebi odgovorio
biem. Kao dokaz tvoga prijateljstva zahtijevam da mi dopusti da pogledam
kakvi su to ljudi zapalili vatru.
to da uinim kad me je tako uporno molio? Osjeao sam se obaveznim
da odbijem njegovu molbu, jer sam ga poznavao i znao sam da ga ne mogu
pustiti da ode sam. Ipak nisam mogao biti toliko tvrd da ga povrijedim odbivi
tu njegovu elju. Zato sam nakon kratkog oklijevanja pristao, a on se tome
veoma obradovao. Sad se radilo samo jo o tome da potraimo skrovite za
svoje konje gdje bi morali ostati ako bih ja sluajno morao poi za Halefom.
Halef dodue nije htio da shvati da je ta mjera potrebna, ali sam ovaj put proveo

svoju volju. Nismo trebali dugo traiti: posljednji duboki jarak preko kojega
smo preli uinio mi se najprikladnijim. Kad uvedemo u njega konje, ne bi ih ni
danju nitko mogao opaziti, ako bi ga nepovoljne okolnosti i dovele u blizinu.
Vratili smo se dakle natrag, pa smo morali jahati otprilike jo pet minuta
dok stigosmo do spomenutog jarka. Maloas smo ga u svijetlu zvijezda jasno
ugledali, pa nam je to svjetlo i sada pomoglo da bez muke siemo u njega. Kad
je Halef odloio svoje vatreno oruje koje nije mogao ponijeti u izvide, uspesmo
se opet iz jarka. Odsjev vatre dao se razabrati i odavde, ali samo stoga jer smo
znali u kojem smjeru gori vatra.

Trebat e otprilike pola sata dok stigne onamo rekoh. Na

povratku moe bre hodati. Raunam dakle sat i pol vremena, ali najvie!
uje li me? Moramo stii do ruevina prije nego to onamo stignu Perzijanci,
pa je toliko vremena prava vjenost. Vie ti ne mogu dopustiti.

Ne trebam ni toliko.

Treba! uljajui se onamo, mora biti oprezan, a to trai vremena.

Neko vrijeme mora i ondje ostati. Pri tome ti izriito zabranjujem da se toliko
priblii tim ljudima da ih uzmogne prislukivati.
To je za tebe samoga odvie opasno.

Zato ba za mene? Uvjeren sam da u to uiniti isto tako dobro

kao i ti.

Nemoj me jo u posljednjem asu navesti da te zadrim. Ti zna to

mislim, pa ipak pokazuje toliko samopouzdanja da si me opet pokolebao!

Sidi, to ti mora to misliti o meni, kad ovako razgovara sa mnom?

Da je to ula Hana, biser svih dragocjenosti zemlje i mora, morala bi me
smatrati beskorisnim ovjekom, premda je inae uvjerena da ja umijem izvesti
sve to moe izvesti bilo koji valjani mukarac ili junak. Sada dakle odlazim, pa
u se sigurno sretno vratiti. Alah bio s tobom!

Volio bih radije da poem s tobom! odgovorih. as zatim

njegovi koraci utihnue.
Ima gluposti koje ovjek uvia tek kasnije, a ima i takvih koje uvia
odmah. Glupost to sam je upravo poinio spadala je meu ove druge. Tek to
je Halef iezao, poelio sam da ga zadrim, pa bi bilo i za mene i za njega
dobro da sam to uinio. No ja sam ga odvie volio da ga tako povrijedim,
pogotovu to je ve poao u izvide. Spustio sam se dakle u jarak i sjeo k
vrancima.
Kad ovjek uini neto to je radije morao propustiti, onda se u njemu
javlja osjeaj nelagodnosti koji ne samo da titi duu ve zahvaa i tijelo. Bar
tako je kod mene. Dok sam sada tiho sjedio na dnu jarka, bilo mi je kao da sam
pojeo neko otrovno jelo. Ukratko, bio sam silno nezadovoljan sa sobom.
Sjedio sam etvrt sata, pola sata, itav sat. Zatim se uspeh iz jarka i
sjedoh gore na njegovom rubu. Vatra je jo gorjela, jer sam razabirao njezin
odsjev. Da su Halefa otkrili, vjerojatno bi je bili ugasili. Ta me je pomisao
umirila. Meutim, proe jo pola sata, a zatim jo etvrt sata, a on se nije

vraao. Zar je moda sretno izvrio izvianje, ali nije pronaao mjesto gdje sam
ga oekivao? Ta ja sam znao da ima dobar osjeaj za prostor!
Kad proe jo pola sata, stadoh se bojati za njega. Smatrao sam svojom
dunou da ga potraim.
Nije mi preostalo drugo nego da se oduljam do vatre. Da sam ga traio
drugdje ili da sam ga dozivao, bila bi nova pogreka. Istina, morao sam
postupati jo opreznije nego to sam bio savjetovao Halefu. Ako su ga otkrili, a
pogotovu ako su ga uhvatili, i to vjerojatno Sefirovi ljudi, meu kojima je bilo i
takvih koji su ga poznavali, morali su pomisliti da se sigurno i ja nalazim u
blizini, pa me potraiti.
Ponajprije sam se morao pobrinuti da mi konji budu posve sigurni. Dalo
se dodue pretpostaviti da ih nitko nee moi da otkrije, ali je isto tako bilo
mogue da me neka okolnost zadri sve do dana, a onda sam lako mogao
izgubiti svoje dragocjene konje, ne samo njih ve i nae oruje. Samo se po sebi
razumijevalo da nisam mogao sa sobom ponijeti puke. Ako se mojemu Halefu
desila neka nesrea, odlazio sam sada u susret neizvjesnosti, pa nisam smio
stavljati na kocku najvrednije to sam imao. Budui da su nai drijepci bili
veoma vrijedni, sigurno me nita nee sprijeiti da se pravodobno vratim
ovamo. .
Siao sam dakle jo jednom u jarak, pa sam sve predmete koje nisam
mogao ponijeti sa sobom, pomno uvio u pokrivae, a konje svezao za kolie
to sam ih vrsto zabio u zemlju. Za pojasom sam zadrao samo no. Potapavi
konje i doviknuvi im rije ,,sus!", mogao sam biti uvjeren da e do naeg
povratka biti mirni, ali da e se od svakoga stranca braniti udarcima kopita.
Zatim krenuh na put.
Zapravo mi je bilo nemogue da sa sigurnou reknem kakvi su se ljudi
nalazili tamo uz vatru. Postoje meutim misli o ispravnosti kojih je ovjek
toliko uvjeren da uope i ne sumnja u njih. Tako sam i sada bio vrsto uvjeren
da imam posla sa Sefirovim skrovitem, te da u ondje nai, ako ve ne njega
samoga, a ono njegove drugove. Sigurno sam znao da se preda mnom nalazi
opasnost, ali sam isto tako bio uvjeren da me ona moe dodue zgrabiti, ali da
me ne moe svladati. To je istodobno bio i razlog da sam se od naih
nenadoknadivih konja i puaka rastao s razmjerno neznatnom bojazni.
Odsjev vatre preda mnom postajao je svjetljiji. Kretao sam se onamo u
ravnoj crti, pa bih svakako morao opaziti Halefa da se vraao k meni. Hodao
sam pognut, i stupao to tie. Pri tome sam prislukivao pomno nadesno i
nalijevo, pa bih uo njegove korake, da se vraao prema meni, i da je samo
malo skrenuo s puta. Sva ta moja panja bila je uzaludna.
Kad sam imao prevaliti otprilike jo stotinu koraka, legoh na zemlju i
stadoh puzati, ali postrance, jer mi je oprez nalagao da ne poem izravno cilju.
Morao sam mjesto gdje je gorjela vatra, najprije odnekud promotriti gdje sam
bio posve siguran. Tako stigoh do visoke obale, ugledah pod sobom rijeku i uh
njezin um koji nije prekidao nijedan drugi zvuk.

udno! Zabrinut za prijatelja douljao sam se ovamo da ga potraim, a

ipak nisam svoju panju usmjerio ponajprije onamo gdje sam ga imao traiti,
naime k vatri, ve u rijeku koja je tekla lijevo kraj mene, a ija je tamna
povrina bila kao prevuena mekom, svjetlucavom, srebrnastom mreom koja
se neprekidno pokretala. To tajanstveno svjetlucanje privuklo je moje poglede i
neko ih vrijeme zadralo.
Desno od mene, dolje u vodi, leala je splav od aa, istog oblika koji su
ta prevozna sredstva imala jo u prastaro vrijeme. Splav, ili mogli bismo rei
amac bio je nizak i okrugao, te ispupen poput zdjele za vodu. Bio je napol
pokriven gustim grmljem tamariska koje se bujno i gotovo neprohodno prualo
kraj obale. Dalo se razabrati samo jedno mjesto gdje nije raslo grmlje. Ondje je
gorjela vatra, a kraj nje sam opazio jednoga jedinog ovjeka. Drugi je Beduin
uao uz vodu i drao udicu u ruci.
To je bila prava slika mira. Gdje je tu bio ma i trag opasnosti za mene?
Zar sam se zaista nalazio u traenom skrovitu za koje su ljudi u Hileu vjerovali
da ovuda nou lutaju duhovi ubijenih? Ili su ta dva ovjeka bila samo bezazleni
ribari koji kuaju u mraku hvatati ribu da bi je sutra ujutro prodali u Hileu?
Neto se u meni bunilo protiv pomisli da su zaista tako bezazleni kao to su
izgledali. U takvom okruglom amcu od aa koji se lako vrtio veslati puna dva
sata uz struju nije ba posao kojeg se ovjek laa radi hvatanja ribe, a ribu
moda uope i nee uhvatiti. Osim toga, upravo je ta slika savrenoga mira
pojaala moju nepovjerljivost. Uinila mi se odvie udeenom, odvie
umjetnom. Rekao sam sam sebi da se iza toga kako se to obino kae
neto skriva, pa bih ta dva ovjeka pustio da i dalje igraju svoju ulogu mirno i
nesmetano da nisam ovamo doao zbog Halefa. Morao sam znati zato se nije
vratio, a to sam mogao doznati samo ovdje. Tko zna to su uinili s njime!
Svaka je minuta mogla biti dragocjena, pa zato nisam smio besposleno
ekati da vidim hoe li ti ribari uhvatiti ribu ili nee. Najprije sam elio doznati
da li se ta dva ovjeka zaista nalaze ovdje sami, pa sam odluio da se prouljam
du visokoga ruba obale kako bih otkrio da li se jo netko nalazi u ikari. Stadoh
dakle oprezno puzati po zemlji u tome smjeru.
Prolo je vie od etvrt sata, dok sam posve pretraio golo mjesto koje se
prualo dolje kroz grmlje. Opet sam nepomino leao i razmiljao. Unato
svojim otrim oima i uima nisam zapazio nita. Ako se netko ovdje sakrio da
me poeka u zasjedi, mogao je to uiniti samo dolje u grmlju. Morao sam dakle
dolje, a to je bilo isto tako teko kao i opasno teko jer se gornji dio strme
obale sastojao od dubokoga i rahloga pijeska koji e se vjerojatno uruiti u
dubinu, jer me nee moi nositi. Opasno je pak bilo, jer me je svatko tko je
uao dolje u grmlju, morao otkriti, im kliznem dolje preko gologa mjesta.
Postojao je uostalom jo jedan nain da poluim svoj cilj. Trebao sam
naime poi jo dalje, spustiti se do vode, pa se du vode oduljati natrag. Tako
ne bih doao, sa vrha obale, ne bi me mogao dosei sjaj vatre i nitko me ne bi
mogao opaziti. To je meutim trailo vie vremena nego to sam mogao utroiti

u te nevane pripreme. Moda mi ipak uspije da se odavde nezapaeno spustim,

a moda je i rub obale bio vri nego to sam to mislio. U blizini sam ugledao
nekoliko tamnih taaka. Smatrao sam ih kamenjem ili vrstim mjestima, jer su
se svojom tamnijom bojom isticale na svijetlom pijesku. U blizini mjesta gdje
sam se nalazio bile su dvije takve mrlje, a po strani jo tri. Ipak sam, uzevi u
obzir sve okolnosti, odluio da poem zaobilaznim putem, pa sam polako stao
puzati dalje.
Tako sam stigao do one dvije spomenute take koje su mi bile najblie.
Htio sam proi kraj njih, ali sam se zaustavio, jer su se pokrenule. Hoe li se
moda to kamenje poeti kotrljati uslijed pritiska to ga je moje tijelo vrilo na
pijesak na rubu obale? Ne! To uope nije bilo kamenje, jer su se odjednom iz
pijeska pojavile etiri ruke, etiri ake me zgrabie za vrat i za miice, a neki
glas viknu:

Lahaun, lahaun, ja rida ovamo, ovamo, ljudi! Imamo ga!

Neka nitko ne misli da sam se prestraio. Bio sam navikao na ovakva
iznenaenja. Ovo me je meutim tako brzo zateklo da nisam imao ni trenutka
vremena za obranu. Drali su me za vrat i za ruke, no ja sam unato tome
pokuao da se uspravim. Uspjelo mi je da se otresem jednoga napadaa, pa sam
se napol ispravio i htio zgrabiti drugoga. Uto mi onaj prvi baci dvije ake
pijeska u lice, a nebrojena zrnca pijeska zaoe mi u oi. Nagonski sam
posegnuo rukama prema ugroenim oima, pa odmah izgubio steenu prednost.
Bio sam zaslijepljen i time sam izgubio mogunost da umaknem svojim
protivnicima. Odmah dojurie ovamo i drugi. uo sam desetak, dvanaestak
razliitih glasova gdje zbrkano viu. Sa svih me strana pograbie, bacie na
zemlju, svezae pa me odvukoe kroz grmlje niz obalu sve dok me nisu bacili na
zemlju kraj vatre.
Dragi itaoe, jesi li ikad imao oi tako pune pijeska da u njima ne bi
nalo mjesta vie nijedno jedino zrnce? Nisi? Ni ja nisam ba esto, ali sam zato
tom prilikom imao toliko pijeska u oima koliko je samo stalo u njih. Ne mogu
tvrditi da je to bilo opasno za vid ali je svakako bilo veoma neugodno. Ako je
ovjek tome svezan tako da ne moe rukama dodirnuti zaslijepljene oi, a uz to
zna da ga okruuju ljudi od kojih moe oekivati sve, samo nita dobro, onda
mu to nipoto ne prua olakanje.
Nisam morao dugo razmiljati kako da se vladam. Morao sam ostati
miran i paziti samo na ono to se govorilo. Povrh toga morao sam prepustiti
suznim vreicama da postepeno oslobode moje oi od pijeska. Kad se to dogodi
i kad budem opet mogao vidjeti, onda e se pokazati to bih dalje mogao initi.
U prvom redu morao sam pomisliti da se vrlo vjerojatno nalazim u blizini svoga
dragog Halefa, ali to me nipoto nije umirivalo, jer sam iz iskustva znao da je
lake da samo sebe spasi iz takvog tekog poloaja nego da mora spaavati jo
nekoga drugog.
Dok su mi suze pune pijeska neprekidno curile niz obraz, veoma sam
paljivo pratio sve to se dogaalo oko mene. Nisam propustio nijednu rije, jer

nikome nije padalo na um da govori tako tiho da to ne bih mogao uti.

Divne li lovine! radosno je klicao jedan od tih ljudi kojega sam

po glasu prepoznao kao Peder-i- baharata. Danas smo ih sreli i morali smo
pomisliti da ele u Bagdad. Ve smo se odrekli pomisli na osvetu kad nam
uletjee u ruke!

Alah nas voli, hvala i slava mu! doda drugi. To je bio Aftab,
Pederov pratilac. Taj se pasji sin i ne mie. Pa valjda nije mrtav?

Mrtav? A od ega? Vi ste ga dovukli ovamo, pa mu je glava pri

tome strugala po zemlji. Zato se onesvijestio, premda je pijesak mekan. Takvi
lopovi su jaki samo na gubici, a inae ne mogu nita podnijeti. Poekat emo
dok se osvijesti a onda mora priznati kakva su posla imali ovdje.

Sigurno nikakva doda trei. Po glasu sam poznao da je to

handija iz Hilea. Mora da ih je ovamo doveo samo kismet, jer je posve
nemogue da znaju za to skrovite i za nae planove.

Da, to je nemogue! prizna Peder-i-baharat.

Samo zato i nismo iz toga prokletoga eika Hadedina, unato svim

prijetnjama uspjeli istjerati ni jednu rije. Dovedite ga sa splavi. Neka uiva u
tome da svoga ljubljenog efendiju ugleda u naim rukama.
uo sam kako je nekoliko ljudi otilo. Zatim se javi jedan koji jo nije
govorio.

Oekujem da e sad poeti kazna kojima su ovi lupei izbjegli,

pobjegavi iz makemija. ibat emo ih do smrti!
To je bio onaj Gasai koji se izdavao za Solaiba. Ovdje su se dakle skupili
gotovo svi nai ovdanji dobri prijatelji.

Ne brini se za to! umiri ga Peder-i-baharat.

Izbievat emo ih do smrti i to tako polagano da e protei puni

mjesec dok crknu. Ja bih to odmah zapoeo, ali zna kako je Sefir u takvim
stvarima strog. On ne doputa nikakve samovlasti, pa svako krenje naih
zakona kanjava smru.

Zaista je pretjerano strog!

Nije, jer se samo tako moe odrati zakon i red. Svaki drugi savez
moe neposlunog lana kazniti izbacivanjem iz svojih radova. Mi to ne
moemo, jer bi nas izbaeni ovjek odao. Samo smrt nam prua sigurnost. Ne
smijemo objema zarobljenicima ni pretraiti depove, jer u njih smije najprije
posegnuti samo Sefirova ruka. Dovoljno je da znamo da sa sobom nemaju
oruja, osim svojih noeva, dok eik ima i svoj bi od koe potonoga konja.
To mi je zaista bilo veoma milo! Da su nas tanije pretraili, pronali bi
silansko prstenje to smo ga oduzeli njemu i njegovim pratiocima.

Zar e ih moda Sefir lake kazniti nego to elimo? upita

Gasai.

Sigurno nee! Kako ste nam vi ispripovjedili, on i sam mora

obraunati s njima, a uz to u ja dobiti prvi, a moda i najvaniji glas kad im
budemo sudili. To je dovoljno. Ti si se maloas potuio na strogost naih

zakona, i to s nepravom, jer ta strogost upravo sada izlazi ususret tvojim

eljama, budui da ona svakako trai da ti ljudi budu kanjeni smru. Treba
samo odluiti kako e umrijeti. A sad utite! Eno dovode maliana. Pokuat u
doznati od njega gdje se nalaze konji i druge njihove stvari.
Halefa poloie kraj mene. Bio je takoer svezan, pa su mu tavie bila
zaepljena i usta, moda da ne bi mogao vikati kad bi doao na pomisaoi da me
opomene.

Odrijeite mu gubicu da moe odgovarati na moja pitanja

zapovjedi Peder-i-baharat.
Kad su izvrili njegov nalog, ree Halefu podrugljivo:

Imao sam pravo: uhvatili smo ga!

Zar je efendija mrtav? veoma zabrinuto upita moj mali eik.

Nije! Samo je izgubio svijest. im se opet osvijesti, dobit ete

batina koje e vam prodrijeti do kostiju!

To me neizmjerno veseli nasmije se Halef. Kod vas je na

sreu uobiajeno da batine padaju uvijek natrag na vas.

Jesi li pri svijesti?

Jesam! Potpuno pri svijesti. Vi ste mi dodue svezali usta, ali mi

niste zaepili ui, a budui da ste tako mudri da dovoljno glasno govorite, ja
sam sve uo. Vi nam bez Sefirove dozvole ne smijete ak ni isprazniti depove
pa nas jo manje smijete bievati.

Pasji sine! Dokazat emo ti da emo te odmah bievati do krvi, ako

smjesta ne odgovori na moja pitanja. uj dakle to elim doznati: zato niste
odjahali u Bagdad?

Jer uope nismo ni kanili odjahati u Bagdad.

A kamo ste kanili?

Do ruevina kod Kefila.

Ta to lei prema jugu, a vi ste odjahali na sjever prema Bagdadu. Ti

se dakle zaplee u protuslovlje.

Neka Alah zatiti tvoj razbor! ini se da spada meu one

nesretnike iji se mozak smutio, pa upravo zbog toga u najveem podudaranju
otkrivaju najgore protuslovlje.

Smuenost lei u tvome, a ne u mome mozgu. Zahtijevam da mi to

objasni!
Priznajem da sam bio veoma radoznao to e moj mali Hadi odgovoriti.
Ja sam ga naime dobro poznavao. U svojim je djelima dodue bio nagao i
nepromiljen, ali je inae bio vanredno lukav. Rijeima se nije gotovo nikada
dao nadmudriti. Zato je upravo spomenuo ruevine kod Kefila, predstavljalo je
za mene zagonetku, ali sam bio siguran da e se dobro izvui i da pri tome nee
ba nita odati.

Budui da ti sumnja u pravi poredak moga razbora odgovori

Halef dokazat u ti da mu ne moe nita zamjeriti. Moj efendija spada meu
onu uenu gospodu koja vole pretraivati stare ruevine da bi iskapali

spomenike davnih vremena. Doao je sa mnom ovamo da to i ovdje obavi. U tu

smo svrhu nakanili otii do ruevina kod Kefila, ali su nas na alost ovdje na
Birs Nimrudu uhvatili i odveli nas u Hile. Odande smo dodue umakli, ali moj
se efendija ipak nije odrekao namjere da iskapa kod Kefila. Zato smo se gradili
kao da elimo krenuti u Bagdad, no odjahali smo samo do hana Nasrije. Nismo
mogli natrag u Hile da ondje prijeemo most. Zato smo skrenuli prema Eufratu,
preplivali ga i legli da spavamo. Prije nego to smo sklopili oi, ugledali smo
odsjev ove vatre, pa sam poao da pogledam tko ju je zapalio. Kad sam stigao
gore na obalu, uruio se rahli pijesak poda mnom, tako da sam uletio u vau
sredinu. Uhvatili ste me. Zrake tvoje nenadmaive mudrosti e ti objasniti da je
moj efendija bio radoznao zato se nisam vratio k njemu. Poao je da to istrai,
pa je na nesreu naiao na isti prijem kao i ja. Sad mi reci da li u mom mozgu ili
u svemu onome to smo uinili moe nai kakvo protuslovlje?
Halef je sve to ispripovijedao kao neto posve logino, tako da se Peder-ibaharat dao zavarati.

Time je zaista dovoljno objanjeno zato ste ovdje. Ali gdje je

mjesto na kojem ste htjeli spavati? Otii emo po vae konje.

Po nae konje? Oni nisu ondje.

Nisu? glasilo je zaueno pitanje. A gdje se nalaze?

U hanu Nasrije gdje smo ih ostavili na uvanju.

A vae oruje?

Takoer je ondje. Ta to je samo po sebi razumljivo.

Samo po sebi razumljivo? To ne razumijem.

Ne razumije? Zaista ne razumije? Onda je ipak smuen tvoj

mozak, a ne moj. Mi smo ovdje neduni napadnuti pa su nas odveli u makemi.
Morali smo bjeati i preplivati Eufrat, a voda te rijeke otetila bi nae vlasnitvo
ili bi ga posve pokvarila. I unato svim tim brojnim razlozima i tumaenjima ti
smatra neshvatljivim da nismo nita, ponijeli sa sobom.

Priznat e da ste sve to mogli ustrebati i u Kefiru!

Svakako to trebamo, pa emo i dobiti. Mi naime ekamo jo jednog

efendiju koji e s nekoliko slugu i pratilaca stii za dva dana. On e se svratiti u
han Nasrije, pa e mu handija dati nae stvari a on e ih donijeti k nama, a da
se one pri tome ne smoe u Eufratu ili da se u Hileu izvrgnu opasnosti da ih
sandaki zaplijeni. Ako jo neto smatra neshvatljivim, ti to samo reci! Ja sam i
budue spreman da se zauzmem za bistrinu tvoga uma koja je znatno smanjena.
Moram priznati da sam se obradovao lukavosti svoga maloga Hadije.
Njegova tumaenja i njegovi razlozi bili su, osobito zbog naina na koji ih je
iznio, tako izvrsni da se uope ne bi dali bolje predstaviti. inilo se da je Pederi-baharat uvjeren da mu je Halef rekao istinu, jer mu je zlovoljno dobacio:

Zbog vrijeanja mojega razbora obraunat u s tobom kasnije, jer

sam ovoga asa sklon blagosti, budui da si izvrio moju zapovijed i dao mi
zatraene podatke. Zbog toga u ti kao nagradu za tvoju poslunost saopiti da
je sva ona vaa opreznost bila uzaludna, jer emo ipak dobiti sve to ste ostavili

na uvanju u hanu Nasrije.

Kani li me natjerati u smijeh? upita Halef. Nemoj samo sebi

nita umiljati u pogledu moje poslunosti! Sve to ja radim ili govorim inim
samo zbog toga jer se to meni svia, a ne moda zbog poslunost prema tebi ili
bilo kome drugome. Efendija, kojeg oekujemo nee nikako dopustiti da bilo
kako izmamite iz njega ono to nam ima predati u Kefilu.

Ti govori kao neiskusni i slijepi djeak koji ne vidi to se nalazi

pred njim. Vi uope neete ni stii u Kefil, nego emo se mi nai ondje, pa
emo njega doekati tako da nikad vie i ne pomisli na to da zakonite
stanovnike toga kraja uvrijedi svojom prisutnou. Nipoto neemo propustiti
takve konje i takvo oruje kakve vi imate.

Onda bih te prema tome mogao ubrojiti u onu vrstu ljudi koje
nazivamo kradljivcima i razbojnicima?

Da, da, samo to uini! nasmije se Peder-i-baharat. Ti uope

nema ni pojma o naim ah, gledaj taj se stranac pomie! ini se da se
njegova izgubljena dua vratila da dozna od nas kako emo ga poslati u pakao.
Moje se oi dodue jo nisu bile posve oslobodile od pijeska, ali sam ih
mogao barem naas otvoriti pa sam zbog toga smatrao da je vrijeme da
pokaem znakove ivota. Kad je to Peder-i-baharat opazio, podjari vatru da bi
mi jasnije mogao razabrati lice, a zatim podrugljivo ree:

Budi mi pozdravljen, hrabri junae opeka koje kanite iskapati kod

Kefila! Tvoje buenje tjei moju duu i ublauje bol koju sam osjetio videi te
gdje kao mrtav lei ovdje. arko udim da vam ovdje na Eufratu uzvratim onu
ljubaznost koju ste nam iskazali na Tigrisu. Za mene e biti silan uitak kad
budem biem prodirao u dubinu tvojega tijela i sluao urlik bojazni i boli s
kojim ete odletjeti u pakao.
Da sam na te rijei utio, on bi mogao smatrati da se bojim, pa sam mu
dakle najprije odgovorio s kratkim i prezirnim smijehom.

Ne smij se, pasji sine! planu ljutito. ini se da jo ne zna s

kime ima posla. Otvori oi i pogledaj me! Pozna li me?
Dobacih mu pogled i ponovo se nasmijah.

Neka te Alah uniti! Prepoznao si me, pa se ipak smije! Kaem ti

da e se tvoja radost ubrzo pretvoriti u jauk pun oaja! Ti ni ne sluti kakva te
sudbina oekuje!

Zaista ne znam kakva me sudbina oekuje, ali zato to bolje poznam

tvoju sudbinu, jer u je ja odrediti odgovorih.

Jeste li uli to je sad rekao? Dok mu je glava maloas strugala po

zemlji, sigurno joj je oteen sadraj. Taj je klipan lud! To nam potvruju
bezumne rijei iz njegovih usta. teta! Nema dakle vie dovoljno razbora i
osjeanja da shvati onu beskrajnu ljubav koju emo posvetiti njegovoj srei i
njegovoj ugodnosti. ujte!
S rijeke je odjeknuo zviduk, a za njim drugi, pa i trei. Svi ljudi oko nas
skoie na noge.


Evo ih ve! ree Peder-i-baharat. Na alost! Koliko bih samo
uivao da ovim dvjema nitarijama naslikam muke kojima emo ih usreiti! Sad
ih moramo otpremiti odavde, jer nas niski vodostaj u kanalu sili da keleke
razdijelimo i da pretovarimo lijesove. Taj posao ne smijemo ni naas odgoditi
elimo li da se sve do zore nae u mahsanu. Glasnik mora smjesta krenuti da
obavijesti Sefira. Neka jo jedan ovjek poe s njime, jer mora sa sobom povesti
ove zarobljenike!
Sve je to izgovorio naglo, a onda se okrene prema vodi, pa i on tri puta
zazvidi. Odgovorie mu jednakim znakovima, a onda prie i pristane nekoliko
teko natovarenih splavi, pa ih krijumari privezae uz obalu. Budui da je sva
panja bila upravljena u splavi, a na nas se nije nitko obazirao, iskoristi Halef
priliku da se sporazumije sa mnom. apnu:

Ja nisam tome kriv, sidi! Nisam ja kriv, ve je bilo upisano u knjizi

sudbine da e nas ti ljudi zarobiti. Misli li da e nam uspjeti da ponovo
umaknemo krijumarima?

Samo onda bude li sad utio. Ne smijemo propustiti nijednu rije.

Vjerojatno emo uti ono to e nam biti od koristi.
Kad je pristala prva splav, skoi s nje neki ovjek i prie Peder-ibaharatu.

Zar si ti ovdje? To je dobar znak. Sve je dakle proteklo kako treba?

Jeste! Va prvi dio je sino sretno stigao, pa smo tovar smjestili na

pravo mjesto. Budemo li i danas do zore gotovi, ne moramo se brinuti za vau
robu. Moramo dakle odmah poeti radom.

Tko lei ovdje? Dva svezana ovjeka? Dakle zarobljenici? Ljudi

koji bi nam mogli postati opasni?

Jeste! To su dva psa koja emo poslati u dehenu. O tome u ti

kasnije pripovijedati. Sad nemamo vremena za razgovor. Odmah u ih poslati
Sefiru koji e ih, dok ne obavimo posao s ovom poiljkom, zatvoriti u aps u
Nimrudu.
Pridolica se okrene prema svojoj splavi, a Peder-i-baharat domahne
dvojici svojih ljudi pa se stane s njima neto tiho razgovarati, tako da nisam
nita mogao uti. Ipak su mi njegovi pogledi i njegove kretnje odali da se upute
to im ih je davao odnose na nas. Zatim prie k nama, udari me nogom u trbuh i
zaprijeti se:

Na alost se sad moram rastati od vas, ali neka vam ne padne na um

da iz toga izvuete ma i najsitniju nadu. Doi u za vama, pa u s vama
obraunati. Ne postoji nijedna rije strave koja bi bila dovoljna da opie ono to
u izvesti s vama. Neka vas avo uva dok vas ponovo ugledam!

Moda e on nama biti skloniji nego tebi. Uvjeren sam u to!

odgovorih.

Kani li mi se moda zaprijetiti, ugavo pseto?

Ono to sam ti rekao nije pusta gronja, nego e se to i, dogoditi!

Nee ti obraunati s nama, nego mi s tobom im se usudi da nam izae pred

oi. Pripremi se na to!

Prokune, jo me jednom estoko udari nogom, a onda dade znak svojim
ljudima. Zgrabili su nas i odnijeli do splavi od rogoza pa nas jednoga uz
drugoga poloie u nju. Oba ovjeka kojima je maloas dao svoje zapovijedi
uoe za nama u splav, otisnue je i latie se vesala. Splav zapliva.
Ispleteni rubovi splavi bili su tako visoki da nismo mogli gledati preko
njih. Nad sobom smo razabirali samo komad neba i nita drugo. Pokreti toga
lakog vozila bili su blagi i jednoliki. Vidjelo se da su nai uvari vjeti
upravljanju takvom koarom od rogoza. Nisu se ni obazirali na nas, ve su
veslali iz petnih ila, jer im se urilo. Budui da smo bili sputani, smatrali su da
nas ne trebaju posebno nadzirati.
Nakon nekog vremena priblii Halef usta mojem uhu i apnu:

Smijem li sad govoriti, sidi?

Smije odgovorih jednako tiho.

Ljuti li se na mene?

Poput lava.

To smiruje moje srce, jer jo nisam razgovarao ni s jednim lavom

koji bi mi saopio da se ljuti na mene. Mogu ti samo ponoviti da nisam nimalo
kriv naoj nesrei. Tako me je iznenada zadesila kao to se iznenada ispred
mene uruio pijesak koji je u svom nerazboru izgubio ravnoteu, pa je najprije s
mojim nogama, a onda s itavim mojim tijelom odletio u dubinu. Kaem ti da
su ti Perzijanci, ili to ve jesu, bili u prvi as isto tako zapanjeni kao i ja sam.

Zar nisi mogao iskoristiti njihovo iznenaenje da smjesta skoi i

pobjegne?

O sidi, na kakve ti neobine misli kadto dolazi! Najprije je u

kismetu bilo odreeno da ovjek uvjek bre pada nego to skae na noge, to si
vjerojatno i ti sam iskusio na sebi. S druge je strane moj put odozgo dolje k
njima bio dulji od njihova puta k meni, jer su oni jednostavno ostali sjediti, pa je
tako i moje iznenaenje potrajalo dulje od njihovoga. Tree: leao sam pod
pravim brdom pijeska, a oni nisu. etvrto: imao sam samo dvije noge da
pobjegnem, a oni su zajedno imali dvadesetak ruku da me zgrabe. Peto...

Prestani, jer inae do jutra nee svriti svoje nabrajanje upadoh

mu u rije. Ja sam predosjeao tu nesreu, pa se dogodilo upravo onako kako
sam se bojao. Nisam te smio poslati. Ti nisi dovoljno oprezan!

Sidi, nemoj me grditi, ve grdi samoga sebe. Ja sam se vladao

onako kako si ti elio, ali ti se nisi vladao prema mojoj elji.

Kako to misli?

elio si da budem oprezan, pa sam i bio oprezan. Da je onda rub

obale bio tako neoprezan da se zajedno sa mnom urui onamo kamo uope ne
spada, to mora predbaciti njemu, a ne meni. Zatim, kad su me uhvatili i kad
sam sebi rekao da e ti poi za mnom, poelio sam od srca da se i ti ne da
uhvatiti. Jesi li moda udovoljio mojoj elji?

Hm, nisam!


Dobro! Uvia dakle da se ne smije ljutiti na mene, ve se mora
ljutiti na samoga sebe. Nemoj me dakle grditi!
Mogao bih se glasno nasmijati. Lukavi je malian sve sa sebe prebacio na
mene i to tako lukavo da nikako nisam mogao da jedino njega smatram krivim.
On zatim doda da bi izbjegao svaki napadaj:

Vjerovao sam da si zaista onesvijeten. Sigurno nisi bio?

Nisam!

Onda si uo to sam odgovorio Pederu-i-baha-ratu?

Jesam!

Onda mi iskreno reci nisam li to dobro izveo?

Izvrsno!

Hvala ti! Tvoje me priznanje usreuje i uvjerava me da je duljina

tvojega razbora ravna kratkoi mojega. Mi smo dakle posve jednaki, pa smo
izravnali raune s obzirom na to to su nas uhvatili Perzijanci. Zato se moemo
u prijateljskoj slozi posvetiti glavnoj stvari. Misli li da e nam uspjeti da se
oslobodimo?

Sigurno! .

Kada? Gdje? Kako?

Odvie pita odjednom. Moramo poekati da vidimo to e se

dogoditi.

Hoe li nas izruiti Sefiru?

Hoe!

to e on uiniti s nama?

On e nas, kako si to uo od Pedera-i-baharata, smjestiti u apsu

ruevine Nimrud.

Sluti li ti kakav je to zatvor?

Mislim da je to ona podzemna prostorija u Birs Nimrudu u kojoj je

bio zatvoren i na bembaa iz Bagdada.

Alah! Kako dolazi na tu pomisao?

Ima vie razloga koji me dovode na to, ali o tome ne moemo sada
opirno razglabati.

Misli li da postoji izlaz iz te prostorije?

Gotovo sam u to uvjeren, ali se pitam samo moe li se kroz taj izlaz
provui i ovjek. Desilo se to mu drago, moramo nastojati da nas ne odvoje
jednog od drugoga.

To je tano. Zato ja neu, ako nas ele odvojiti, jednostavno

dopustiti da nas razdvoje.

Kako to kani izvriti?

To jo ne znam, ali u u pravom asu znati.

Nee nita znati. Budu li htjeli da nas razdvoje, uinit e to tako da

mi to ne moemo sprijeiti. Uvjeren sam da emo se osloboditi, samo ne
smijemo pustiti da se to otegne, ve i zbog naih konja. U prvom redu moramo
pretraiti nae spone. Jesu li tvoji prsti slobodni?


Jesu.

Meni su na alost ruke svezali na leima. Okrenut u se. Pogledaj

moe li me razvezati!
Okrenuo sam se na drugu stranu, tako da sam mu pokazao lea. Odmah
sam osjetio kako on unato svojim svezanim rukama vrlo marljivo barata oko
uzlova. Potraja etvrt sata kad osjetih da su uzlovi olabavili. Pomogao sam mu,
okreui ruke i rasteui remenje, pa mi je uspjelo da najprije oslobodim desnu
ruku. Lijevu nisam odmah uspio osloboditi, jer su ti ljudi bili tako oprezni da
nisu remen ovili oko oba runa zgloba zajedno, ve oko svakoga posebno pa su
ga povrh toga jo dva puta provukli ispod pojasa.
Oslobaanje desne ruke trailo je prilian napor i izazvalo trzaj koji se
prenio na laku splav.

to radite? doviknu nam jedan od veslaa okrenuvi se prema

nama. Ostanite mirni, jer emo se inae izvrnuti, pa ete se morati udaviti.
Drugi je vesla bio oprezniji.

Tko zna to oni to namjeravaju! ree. Lukavi su to psi!

Pretrai im spone! Ja u dotle sam veslati.
im sam to uo, znao sam da se nalazim pred odlukom. Taj e ovjek
svakako otkriti da mi je jedna ruka slobodna. to onda? Zar da dopustim da mi
je opet svee? Nipoto! Doi e dakle do borbe, pa emo svi popadati u vodu.
Sve ako i ne padnemo u vodu, ipak su nai protivnici bili veoma premoni, jer
su imali oruje, i jer sam se ja mogao sluiti samo jednom rukom. Borbu sam
dakle morao izbjei. Preostalo mi je jedino da pobjegnem. Halef je bio svezan i
nije mogao sa mnom. Jesam li ga smio napustiti? A zato ne? Ako opet steknem
slobodu, mogao sam mu biti vie od koristi nego ako zajedno s njime ostanem
zarobljen. Stavljao sam ivot na kocku. Noge su mi bile jo svezane, a lijeva
ruka vrsto privezana uz pojas. K tome je trebalo pretpostaviti da e oni pucati u
mene, jer su obojica imala pitolje. Kojeta! Trebao sam samo brzo ieznuti u
vodi, pa se nisam morao bojati tanadi. Dakle, samo smiono naprijed!
Te su mi misli tako strelovito projurile glavom da sam stvorio odluku
prije nego to se vesla nagnuo nad nas. apnuo sam brzo Halefu:

Budi bez brige, doi u po tebe!

Onda sam se uspravio, i skoio preko ruba splavi u vodu. Valovi se
zaklopie nada mnom, no prije toga uo sam dvostruki krik. Moj je skok izbacio
splav iz ravnotee. Bila je graena kao okrugla
koara, pa se morala zavrtjeti u krugu i sva je panja veslaa bila u prvi
as usmjerena u to da svom keleku povrate ravnoteu. Time sam dobio vremena
i nisam oklijevao da ga iskoristim.
Upravo smo bili na jednom zavoju rijeke i u blizini desne obale. Sad sam
morao to bre stii do kopna. Desna mi je ruka bila dovoljna za plivanje.
Utonuvi, trebao sam se samo pomou nekoliko zamahaja ruke okrenuti u
eljenom smjeru. Izronio sam tek kad mi je ponestalo daha. Ugledao sam koaru
od rogoza tridesetak koraka ispred sebe. Ponovo sam uronio, pa to nekoliko

puta ponovio, sve dok nisam vie mogao razabrati splav i prema tome morao
pretpostaviti da me ni ljudi sa splavi ne mogu otkriti. Sad sam ostao na povrini
i bez osobita napora stigao do obale, odakle sam uo kako oba ljutita gusara s
Eufrata urlaju.
Sjeo sam uz vodu i oslobodio se spona. Povukao sam pojas, sve dok se
njegov stranji dio, a s njime i moja aka, ne pojavi sprijeda, pa je onda
desnicom odvezao. Sad mi je na raspolaganju stajalo svih deset prsti da
odrijeim remenje kojim su mi bili vezani zglobovi na nogama to ne potraja
vie od jedne minute. Tako sam se opet mogao sluiti i rukama i nogama, pa
sam ponajprije mogao potraiti konje.
Naa vonja po Eufratu trajala je nepune tri etvrti sata, pri emu smo
morali ploviti niza sve zavoje rijeke. Sad sam poznavao te zavoje, jer iako
nismo mogli gledati preko ruba splavi, ipak su se u gornjem dijelu isprepletena
rogoza nalazile upljine koje su nam doputale da virimo kroz njih. Nisam dakle
morao pratiti tok rijeke, ve sam uao komadi puta na obalu, a onda krenuo u
smjeru koji me je morao dovesti do naih konja.
Ako je ovjek imao Winnetoua kao uitelja u tranju na dugake pruge, a
povrh toga se upravo tako lijepo osvjeen i mokar izvukao iz vode, kao to sam
se izvukao ja, onda moe trati s dvostrukom brzinom. Ve nakon dobra pola
sata ugledao sam desno vatru, a zatim stigao i do jarka gdje su se nalazili nai
konji.
Konji me doekae radosnim dahtanjem. Da je bio dan, oni bi od radosti
zarzali. Leali su upravo onako kako sam ih ostavio. Pogladio sam ih u znak
zahvalnosti to su bili tako posluni. Zatim su se morali uspeti iz jarka, jer sam
se morao pouriti do Birs Nimruda. Najradije bih odjahao prijeko Peder-ibaharatu da njemu i njegovoj drubi pokaem kako su me dugo uspjeli zadrati.
To bi uostalom bilo beskorisno hvalisanje koje bi moglo i nakoditi, pa sam se
toga odrekao.
Halefov Bark dobio je puke i ostale predmete, a na Asila Ben Rija
uzjahao sam sam. Tako sam na konju sad pojahao u smjeru iz kojega sam
maloas stigao kao trka.
Bio sam radoznao kakvi me doivljaji ekaju na Birs Nimrudu. Morao
sam osloboditi Halefa. O mjestu na koje e ga prevesti i o prilikama u njemu
ovisilo je kako u ga osloboditi. Svakako sam odluio da nikome ne smije vie
uspjeti da me uhvati. ovjek tako stvara odluke a pri tome je toliko kratkovidan
te se zbiva upravo protivno od onoga to je izraunao.

U BABILONSKOM TORNJU
Najradije bih pojaio u galopu, ali se to nisam usudio zbog brojnih
isuenih kanala i jaraka i drugih udubina koje sam morao prijei. Unato tome
sam toliko brzo napredovao da sam ve za tri etvrt sata preao karavanski put
koji vodi u Kerbelu. Tada prooh kraj Tahmasije i kasnije kraj Tel Markeha, a
zatim skrenuh prema Birs Nimrudu.
Ovdje sam opet trebao prikladno mjesto da sakrijem konje. Jueranje
skrovite u kojem smo otkrili tragove dikobraza bilo je izvrsno, ali se u tami
dalo teko pronai. Kad smo u rano jutro s vojnicima pojahali u Hile,
neupadljivo sam, ali tano prouio onaj dio ruevine kraj kojega smo prolazili.
Sjetio sam se nekog ureza u zidu koji je vjerojatno odgovarao mojim potrebama.
Pojahah dakle u tom smjeru i nisam promaio.
Sjahao sam i poblie pretraio to mjesto. Nisam se prevario: ono je vrlo
dobro odgovaralo mojoj namjeri. Zato sam odveo konje u tu rasjeklinu, privezao
ih o kolie i zapovjedio im da legnu. Nisam vie imao noa, jer mi ga je Pederi-baharat oduzeo. Uzeh dakle samo jedan revolver. Sve sam ostalo ostavio
ondje. Zatim pooh u potragu za Halefom.
Prema mojim raunima morao je stii prije mene. Moj je bijeg sigurno
natjerao njegove pratioce da se to vie poure. Pretpostavljao sam da je onaj
aps u koji su nas eljeli odvesti biva tamnica naeg bembae. Znao sam gdje se
nalazi ulaz u nju pa sam tako znao i to kamo moram poi u potragu. Morao sam
prijei preko mjesta gdje su otvoreni i spaljeni lijesovi. Poao sam dakle onamo.
Budui da sam poznavao kraj, nije mi pruao nikakvih potekoa, no ipak
sam pomno pazio da me nitko ne uje i ne ugleda. Iskoritavao sam svaki ugao,
svaku izboinu da bih najprije prislukivao a onda poao dalje. To mi je oduzelo
vie vremena nego to ga zapravo smio utroiti u taj svoj put. Posvuda naokolo
vladala je duboka tiina. inilo se da se ni zrak ne pokree. Bilo je kao da na
tome mjestu jo vlada smrt koja je neko, prije dvije tisue godina, pokrila
svojim pokrivaem lakomisleni Babilon. Proao sam i kraj onoga mjesta s
kojega sam sino zajedno s Halefom promatrao spaljivanje leina, pa se ovdje
nehotice zaustavili. Onda odjednom zauh neki prigueni glas slijeva iz
razmrvljene opeke:

Sidi!
Ta me rije odmah odvukla ustranu. Zar je Halefu uspjelo da sretno
umakne i zar me je ovdje oekivao, znajui da u ga traiti?

Halefe, jesi li to ti? apnuh.

Jesam. Doi brzo ovamo, jer e te inae otkriti!

Najprije se pokai! Izii! pozvah ga, natjeran svojom

prokuanom opreznou.

Evo me! Ali sada brzo doi! Oni su u blizini, ovdje, tamo odostraga
a i prijeko. Odmah e te ugledati!

Halef je naas izaao iz svoga skrovita. To je bio on, taj mali uskogrudi
ovjek u odjei koju sam dobro poznavao.. Govorei naglo je mahao objema
rukama. Mora da je za mene zaista bilo opasno da dulje ostanem ovdje. Kliznuo
sam dakle prijeko k njemu i zavukao se meu ruevine. Uto me zgrabie i tako
me estoko udarie po glavi kao da su me odalamili uicom sjekire. Padoh na
zemlju kao klada.
Kad sam se opet osvijestio, leao sam u dugakoj uskoj prostoriji ne
mnogo vioj od ovjeka, sa zidovima od opeke. Zemljana uljanica koja je stajala
u nekoj udubini u zidu osvijetlila ju je samo toliko da se razabirala jedino
najblia okolina te udubine u kojoj sam mogao razabrati jo nekoliko takvih
uljanica. U kutu, do kojega je dopiralo oskudno svjetlo, ugledao sam u tlu rupu
koja je vodila u dubinu. Kraj nje su leale daske te razliiti alat i uad. Odmah
sam pomislio da je to onaj hodnik u kojemu je leao Dozorca sa svojim debelim
Kepekom pa nam ga opisao. Zapao sam u stupicu, na sreu u stupicu koju sam
poznavao, premda jo nikada nisam bio u unutranjosti Birs Nimruda.
Bilo je jasno da me to nije k sebi pozvao Halef. Da to nisam i sam uvidio,
morao bih razabrati po tome to je meka kojom su me uhvatili sada sjedila uza
suprotnu stijenu hodnika i tako me otro promatrala da sam razabrao da je to
moj uvar. Bio je malen i uskih ramena, a nosio je Halefovo odijelo, to neka
takoer poslui kao isprika da sam ga onako u tami smatrao Halefom. Videi da
ga gledam, naceri se svojim golobradim licem i podrugljivo mi ree:

Hvala Alahu da si se napokon probudio! Udarac to smo ti ga dali

bio je malo prejak. ini se da ima eljeznu glavu, jer bi svakom pravovjerniku
taj udarac otvorio vrata raja. Zar ne, lukavo samo to udesili?
Kad mu nisam odgovorio na pitanje, preodjeveni. krijumar nastavi
veoma samosvjesno:

Vi se nazivate glasovitim ljudima pa se ne smijete uditi to

poznamo vae osobitosti. Kad su donijeli tvoga pratioca, Sefir je odmah rekao
da e ti poi u potragu za njima. Budui da sam ja imao jednaki lik kao on,
morao sam s njime zamijeniti odjeu, a zatim se postavismo u zasjedu da te
doekamo. Dali su mi mjesto kraj kojega si se vjerojatno imao prouljati, a Sefir
me je uputio da te tako primamim u zasjedu kao to sam to i uinio. Nai su
ljudi opazili da te tvoj pratilac uvijek zove sidi. Tom mi je rijeju uspjelo da
rasprim tvoju prvu sumnju. Alah ti je oduzeo otrinu vida i sluha, jer bi inae
morao opaziti da te zove netko drugi.

Gdje se sad nalazim? upitah ga.

Nisam oekivao da u uti istinu. Upustim li se meutim u razgovor s
njime, moda bih iz njegovih rijei mogao proraunati neto to mi zapravo nije
htio kazati.
To bi sigurno vrlo volio znati? nasmije se. Izlit u na tebe dobrotu
svojega srca pa u ti dati eljenu obavijest: ti se ovdje nalazi u predvorju pakla
u kojem te eka avo sa svojim podreenima da ti pokae kako treba s tebe
zguliti kou. Reci, kako ti se to svia?


Posve dobro!

Ne pretvaraj se! Vidim ja na tebi koliko se potajice boji!

Uostalom, ne moram ti nita ni rei jer i sam zna da e ejtan za tebe izmisliti
sve ono najgore to te u paklu moe zadesiti.
Taj je ovjek vjerojatno namjeravao da mi potanko opie ono najgore"
ali nije dospio to uiniti, jer se iz ve spomenute rupe zau neki um kao da se
koraci polako i pipajui uspinju stepenicu po stepenicu. Zatim se pojavie tri
ovjeka. Drugoga i treeg nisam poznavao, ali sam zato to bolje poznavao
prvoga. Bio je to Sefir. Dobaci mi ispitljivi pogled, a zatim upita moga uvara:

Kako vidim, taj se nitkov probudio. Jesi li razgovarao s njime?

Jesam odgovori malian.

to je rekao?

Da mu se ovdje veoma svia.

Nije to rekao Franak, ve je to rekao njegov oaj. Moe dobro

zamisliti to ga ovdje eka. Ovdje su drugi suci od onih u Hileu, a nema ni zida
preko kojega bi mogao pobjei. Sad na alost nemamo vremena da se njime
bavimo, ali emo se zato kasnije to s veom ljubavlju pozabaviti njime.
Odnesite ga dolje! Doi e k pikidmet baiju. Drugoga mjesta nemamo. Ne
smijemo ga odvesti k njegovom eiku Hadedina, jer budu li njih dvojica
zajedno, odmah e skovati planove za bijeg, a to moramo sprijeiti.

Smijem li opet uzeti svoju odjeu? upita straar. Ne bih

odjeu ovog prokletnika elio nositi ni trenutak dulje nego to je potrebno.

Uzmi svoje odijelo im se spustimo! Sad zaveite ovom ovjeku

oi! Ne smije nita vidjeti! Zato mu odveite noge da uzmogne hodati i da ga ne
morate nositi!
Krijumari izvrie njegov nalog. Morao sam ustati pa me odvedoe do
rupe da siem niz nju.
Nabrojio sam osamnaest stepenica to se slagalo s bembainim opisom.
Kad su ljudi dolje poeli govoriti, uo sam po zvuku njihovih glasova da se
nalazimo u velikoj prostoriji. To je svakako bio broj jedan od onih pet skrovita
to nam ih je Poljak nacrtao da nam protumai svoje doivljaje.
Poveli su me dalje. Zastor koji sam dotaknuo odao mi je da smo stigli u
sobu broj tri. Ovdje uvar ree:

Sad u uzeti odjeu Hadedina.

Opazio sam da je uvar otiao na desno pa sam iz toga zakljuio da su
Halefa smjestili u prostoriju broj etiri. Perzijanac ga zadri.

Poekaj dok ne svrimo s ovim ovjekom. Jedna minuta vie ili

manje nije vana.
Zatim zauh kako se povlai eljezni zapor i kako su zazveale eljezne
ipke. Perzijanci su otvarali zastor, sastavljen od vrstih eljeznih ipki koji sam
takoe poznavao iz Dozorcinog izvjetaja, pa me gurnuli u sobu broj pet. Tek
to smo uli onamo, odjeknu neki glas:

Napokon dolazite da me pustite na slobodu! Ne bih vie mogao

izdrati tako u okovima i u toj tami!

Ipak e morati jo dulje izdrati nasmije se Sefir. Tako drage goste
ne putamo brzo.

Ta ja sam uinio sve to ste od mene zatraili! Sad i vi odrite rije

pa me pustite na slobodu!

Umiri se, ljubime moj! Mi jo nismo sasvim gotovi s tobom.

to hoete jo?

Ti si nam dao samo jednu doznaku. Mi traimo vie!

Samo jednu? Ta vi ste i traili samo tu jednu. Zaista je bila visoka!

Iznos to sam ga ispisao na doznaci predstavlja gotovo cio moj imutak!

Upravo zato i nismo jo gotovi s tobom. Mi ne elimo gotovo cio

tvoj imutak, ve ba cio.

Alah kerim neka mi bog bude milostiv! Ta ta sam vam skrivio

da me elite uiniti prosjakom?
Sjetite se da stanujem u vladarevoj blizini koja usreuje, te da e mi on
staviti na raspolaganje itavu svoju mo da vam se osvetim!
Svi prasnue u gromki smijeh, a Perzijanac podrugljivo nastavi:

Ti si ili lud ili si silno glup. Ovisi samo o nama hoe li imati
prilike za osvetu ili nee. Ako ja ushtjednem, ti nikad vie nee ugledati svoga
vladara ija blizina usreuje. Treba samo da ti poloim dva svoja pitolja na
elo i da pritisnem otponac pa je svreno s tobom i s itavom tvojom osvetom!
Mora da je zaista uperio pitolj u njega, jer je komornik bojaljivo
zakrijetao:

Stoj! Ne pucaj! Uinit u sve to od mene traite!

Dobro! Sad od tebe ne traim vie nita nego da uti dokle god se
nalazimo ovdje. Ne moemo podnositi tvoje cvilenje. Doli smo samo zato da ti
pokaemo da smo ti zaista skloni. Tui se da ti se vrijeme oteglo: mi emo ti ga
skratiti. Ovdje ti dovodimo druga s kojim moe razgovarati. On je odreen za
smrt pa e u ovoj prostoriji pred tvojim oima umrijeti, tako da e ti to pruiti
prekrasnu zabavu. Pogledaj ga samo. On je dodue...

Pa to je efendija Kara Ben Nemzi! prekine ga sad komornik.

Da mu pokae moje lice, Sefir mi je skinuo povez s oiju i podigao
uljanicu u vis.

Zar ga moda pozna? brzo ga upita. Odakle ga pozna?

Sreo sam ga putem u hanu gde se poeo prepirati sa mnom.

Onda moete ovdje divno nastaviti svoju prepirku. Imate najbolju

priliku, jer vas u toku narednih est ili sedam sati nitko nee smetati. Prije ga
nisi poznavao?

Nisam! Ali on pozna vas.

Odakle to zna?

Kara Ben Nemzi me je opomenuo da vas se uvam.

Kako to?

Rekao mi je da smjerate napadaj na karvan-i-pikidmet bai.


Maalah! Kako je to mogao znati? Reci kako si to doznao i tko ti je
to odao?
Perzijanac se tim pitanjem obrati meni. Oi mu zablistaju, a krvavo
crvena brazgotina na njegovu licu potamni. Budui da nisam odmah odgovorio,
doda, zaprijetivi se:

Govori odmah, jer u ti inae ja otvoriti zube! Ostadoh miran.

Nemoj sebi nita umiljati! Ja govorim samo ono to mi se svia. Iz
tvojih rijei razabirem da se za est ili sedam sati namjerava vratiti. To mi je
dovoljno da odluim kako u onda s tobom govoriti.

Dobro! Izvrsno! nasmije mi se u lice. Dakle nakon toga roka

e znati kako da saobraa sa mnom?

Tako je!

A ja znam ve sada, u ovom asu, kako u se vladati prema tebi i

kako e zavriti nae poznanstvo. Odavde nee izai iv. Umrijet e ovdje, a
tvoja e smrt biti strana, tako strana da e ti se pakao uiniti mjestom odmora.

Vjerujem da to namjerava, ali sam isto tako uvjeren da se ovdje ne

moram bojati ni tebe, ni smrti, ni pakla. Isto tako vjerujem da e sudbina tebe
mnogo bre ugrabiti nego to ti moe zgrabiti mene.

Pa ja te ve imam! sikne na mene.

Da, zasada, na kratko vrijeme. Ali kad sudbina zgrabi tebe, nee te
vie pustiti iz ruku. Ti me ne moe ovdje zadrati, jer si za to preslab.
Perzijanac ustuknu korak, pljesnu rukama u hinjenom zauenju i
podrugljivo mi dovikne:

Kako si ti divan prorok! eli li da padnem pred tobom na koljena i

da ti iskaem oboavanje? Kaem ti da svatko koji govori kao ti boluje od
neizljeive ludosti. Ubrzo e vidjeti tko je opasniji, ja ili ti. Iz mojih te ruku ne
moe nitko spasiti. Ovdje u Birs Nimrudu sam samo ja gospodar!

Hvalisave!

Ja se ne hvaliem. Ja samo poznajem svoju mo, a ti se usuuje da

sumnja u nju. uj to u ti rei! Kad svane novi dan, poet e tvoje smrtne
muke, i samo e onda svriti o zalazu sunca ako me bude molio za milost.
Inae e tvoje muke potrajati vie dana.

Onda i ti uj to ja tebi velim! Na poetku novoga dana bit e tvoja

umiljena mo na kraju, a na svretku toga istog dana zgrabit e te aka pravde.
Sad smo obojica izgovorili svoje miljenje pa emo vidjeti to e se dogoditi.
Ove rijei nisam nipoto izgovorio svjesno i namjerno, ve ni sam ne
znam kako sam bio ponukan da ih izreknem. Sefir me omjeri s prezirnim
pogledom.

Da, vidjet emo to e se zbiti. Ja to znam ve sada, a ti e doznati

im se vratim. Da bi u meuvremenu dobio mali okus o uicima koji te oekuju,
mi emo te sada usreiti onim poloajem udova koji daje silan uitak i na koji
imaju pravo samo takva istaknuta gospoda. Taj poloaj nazivamo mi saadet-ibeden. Sveite ga, ali tako vrsto da se ne moe ni maknuti!

Mogao bih se braniti, ali predvidivo bez ikakva uspjeha. Zato sam se
odrekao otpora pa sam pustio da sa mnom rade to god hoe. Morao sam sjesti.
Uzdigli su mi koljena do prsiju i ondje ih privrstili pomou ueta koje je vodilo
oko moga vrata i sagibalo mi glavu sve do koljena. Oba kraja ueta ovili su mi
dolje nekoliko puta oko zglobova nogu i ondje ih vrsto stegli. Zatim su mi ruke
poloili oko koljena i ondje ih, bar kako su bili uvjereni, tako vrsto svezali da
im se inilo kako je posve nemogue da bih mogao razvezati uzlove. Time je
moje tijelo poprimio poloaj koji na zapadu nazivamo vezivanjem u klade".
Namjerice sam se posluio rijeima kako su bili uvjereni", jer ipak nisu
posve postigli svoju svrhu, a to nisu primijetili. Dok su mi vezivali podlaktice,
zglobove sam ruku postavio to sam god vie mogao jedan na drugi a pri tome
laktove pritisnuo dolje to je vie bilo mogue. Povuem li sad laktove gore, i
izvrnem li zglobove, petlje su morale omlohaviti, pa bi mi moda moglo uspjeti
da izvuem ruke iz njih.
U toj nadi me je krijepila povoljna okolnost da su mi ruke slobodno
visjele dolje. Budui da su mi podlaktice bile vrsto svezane jedna uz drugu,
moji muitelji nisu smatrali potrebnim da mi i ake uine nekodljivima.
Smatrali su da sam im u toj podzemnoj prostoriji tako siguran da za mene nije
bilo ni najneznatnije nade da im umaknem sve da i nisam bio svezan.
Kad su mi tako prividno oduzeli svaku mogunost pokreta, odvukoe me
u jedan kut. Sefir me je zgrabio za rame, zaljuljao moje zgreno tijelo nekoliko
puta kao ljuljaku gore dolje i rekao:

To je dakle saadet-i-beden koja e ti punih sedam sati prireivati

uitak i poetak sree koju smo ti namijenili. Sad se prijeti koliko god hoe, a
ja ti se mogu samo smijati.

Podsjetit u te na te rijei odgovorih a onda se vie nee

smijati!

Samo to uini, crviu, ve se radujem tome! Rekavi to okrene se

od mene i izae, a ostala trojica takoer za njim. eljezne ipke ponovo
zazvee. Zau se kripa zapora a kod nas zavlada potpuna tama. Tek to smo
ostali sami, komornik ree:

Tko bi i pomislio da ...

uti! prekinuh ga. Budi sad miran! Moramo prislukivati!

Legnuo sam tako da mi je uho dodirnulo tlo i stao prislukivati. Tanki
zastor od eljeznih ipaka nije bio dovoljan da potpuno sprijei pristup valovima
zvuka. Jasno sam uo kako su ta etiri ovjeka iz sobe broj tri preli u sobu broj
etiri, dakle k Halefu zbog njegove odjee. Otprilike nakon deset minuta vrate
se odande i prijeu u prostoriju broj jedan da bi se, kako sam pretpostavio,
uspeli u hodnik. Jasno sam razabirao korake etiriju osoba pa sam dakle smio
biti uvjeren da nijedan od njih nije ostao da nas uva. Ta i emu? Smatrali su to
suvinim, a vjerojatno su vani trebali toliko ljudi da se nikoga nisu mogli odrei.
Sada izvedoh pokuaj s uetom ovijenim oko mojih runih zglobova koji
sam maloas spomenuo. Dobio sam malo prostora, ali ne toliko da bih mogao

izvui ruku. Ipak sam je mogao bar okrenuti i time sam prstima dopro do vora.
Sad se radilo o tome da ga odrijeim u to sam utroio etvrt sata. Dok sam se
jo time bavio, komornik ree:

Prislukuje li jo ili smijem li sad govoriti?

Smije, ali posve tiho apnuh. Moda se netko potajice

douljao ovamo da nas prislukuje.

Reci kako si doao ovamo? Ta vi ste krenuli prema Bagdadu?

To smo samo prividno uinili. Vratili smo se zaobilaznim putem da

vas spasimo.

Da nas spasite? Ta ti si i sam zarobljen!

To me ne smeta. Ili zar moda tebe smeta moja prisutnost?

Ne! Kako si doao na tu pomisao? Zato me to pita?

Jesi li zaboravio ono to si nam doviknuo u hanu? Tvoje su rijei

glasile: Nemojte se vie nikad pokazati pred mojim oima, jer u vas inae
udariti nogom". Udari me dakle sad nogom!

Efendijo, ne smije ono to sam ti rekao primiti doslovno tako kako

je zvualo, pogotovu jer se sve dogodilo drukije nego to sam ja mislio. Da
sam posluao tvoju opomenu, ne bih sad leao ovdje, a moji pratioci ne bi bili
umoreni!

Umoreni?

Jeste! Sva jedanaestorica. Stajao sam kraj njih i morao sam

promatrati kako ih ubijaju a nisam im mogao pomoi. Za njihov sam ivot
nudio mnogo mnogo novaca, ali ovjek kojega nazivaju Sefirom smijao mi se i
izjavio da ne smije na ivotu ostaviti nijednog svjedoka, te da e on moj novac i
onako posve sigurno dobiti.

Ubijeno je jedanaest ljudi! Pa to je upravo avolski! Pripovijedaj

kako ste pali u njegove ruke?

Stigli smo u Hile, pa sam odmah potraio sandakija. Kod njega

sam naao Sefira ...

I onda ste govorili o meni?

Nismo! Govorili smo samo o mom putovanju i o opasnostima koje

u ovom predjelu vrebaju na svakog imunog hodoasnika.

To je izvrsno smiljeno! Uvjeren sam da je sam Sefir poveo

razgovor o tom predmetu.

Dobro si naslutio. Sandaki mi je obeao svoju zatitu, ali me je

Sefir opomenuo da ga se uvam.

Potajice?

Jeste! Potraio me je kad sam onda ostao sam i rekao mi da je

sandaki u sporazumu s razbojnicima i da dobiva velik dio plijena.

I ti si mu to povjerovao?

Zato da mu ne povjerujem? Takve se stvari dogaaju, i to ne samo

ovdje u zemlji Turaka, gdje slubenici esto godine i godine uzalud ekaju da
im se isplati plaa, pa zato moraju mranim putevima zaraivati novac. Sefir mi

je u povjerenju saopio da i on eli poi na sveta mjesta, ali da se samo dobro

uvao da ne povjeri sandakiju kako ve iste veeri eli i sam krenuti. On da je
ljude iz svoje karavane, same miroljubive i pouzdane Solaibe, ostavio kod
ruevina, pa e poi na put, ne rekavi sandakiju ni rijei otome.

On te je dakle pozvao da mu se prikljui?

Nije, nego sam ga ja za to zamolio.

Upravo je to i namjeravao postii.

Tako je! Samo to ja to na alost nisam slutio. Pojahao je naprijed

da nas poeka pred zgradom, a mi smo poli za njim. Kad smo ga stigli, poveo
nas je kao voa.

Smatrao sam ga dakle opreznijim nego to je bio. Vjerovao sam da

e se pobrinuti za alibi.

to je to alibi?

To je rer matra, dokaz da se optueni u vrijeme zloina nalazio na

drugom mjestu, a ne ondje gdje se dogodio zloin. Pretpostavljao sam da e
ostati kod sandakija u Hileu i da e pustiti da vas napadnu takozvani Solaibi.
On bi dakle mogao dokazati da nije prisustvovao napadaju.

Zato si se posluio rijeju takozvani".

Jer ti ljudi nisu poteni Solaibi, nego su grabeljivi Gasaji.

Alah! Upravo zato to je rekao da su njegovi pratioci Solaibi imao

sam u njih puno povjerenje, jer znam da se pripadnici toga plemena acaju
svake ratnike djelatnosti.

Ba zato da pobudi tvoje povjerenje nazvao je svoje ljude

Solaibima. Da si mi u hanu povjerovao, ne biste bili pali u njihove ruke. Nastavi
sada!

Poli smo dakle prema ruevinama, ali ne znam u koji njihov dio,
jer je bilo tamno, a ja ne poznam taj kraj. Pojahao sam s njime na elu, a moji
ljudi za nama. Izmeu nas i njih ostalo je neto prostora.

Oh, upadoh mu u rije. Sefir te je htio odvojiti od njih, jer si ti

imao ostati na ivotu.

Tako je! Odjednom odjeknue iza nas krikovi. Kad sam se okrenuo,
ugledah svoje ljude u borbi s nekim strancima.

Odmah si pourio onamo da im pomogne?

Htio sam to uiniti, ali me je Sefir kundakom svoje puke udario po

glavi da sam pao s konja.
Skoio je za mnom i svezao mi ruke na leima, prijetei mi pri tome da e
me odmah probosti, ako viknem ili se samo pomaknem.

Jesi li ga posluao?

Jesam. to sam mogao drugo uiniti? Kaem ti da nisam kukavica,

ali u takvom poloaju ne pomae ni najvea smionost. To sam vidio i po svojim
ljudima. Nekoliko ih je bilo mrtvo, a druge su svezali kao i mene pa ih zajedno s
konjima odveli do nekog zaklonjenog mjesta, gdje su pripalili malu vatru pa
nam pri svjetlu te vatre ispraznili depove i oteli sve to smo imali uza se. Onda

su moje ljude jednog za drugim bijedno zaklali. Jesi li ikad gledao kako kisab
kolje ivotinje?

Jesam.

Tako, upravo tako je izgledalo kad su im redom zabadali noeve u

srce. Spopadne me jeza kad pomislim na to! Jedino sam ja smio ostati na ivotu,
jedino ja, jer sam imao potpisati isprave to su ih ti ubojice eljeli pokazati da bi
dobili novaca, mnogo novaca,

Jesi li to ve uinio?

Jesam! Misli li moda da to nisam smio uiniti? Sefir je stajao kraj

mene s golim noem u ruci i zapovjedio mi to. Da sam samo trenutak oklijevao,
probo bi i mene.

Gdje si to potpisao?

U susjednoj sobi.

Ima li tamo pribor za pisanje?

Ima pribor za pisanje i sve to je potrebno. Isprave sam morao

zapeatiti svojim prstenom koji su mi oduzeli. Sefir je sve to izvadio iz velikog
sanduka okovanog eljezom. Klju toga sanduka nosi ispred prsluka na uzici
oko vrata. Ondje sam ugledao novaca, mnogo srebrnoga i zlatnoga novca.
Pokazao mi je i svjetlucave dragulje.

Kako? Pokazao ti ih je?

Jeste! Nemoj se uditi! To je istina, jer sam to vidio svojim oima!

Bilo je to jedno itavo brdo bogatstva!

Krivo si me razumio. Nipoto se ne udim tome bogatstvu. Mene

se bogatstvo ne doimlje, ali to to ti je on dobrovoljno pokazao svoje blago, nije
za tebe dobar znak.

Kako to?

Ti se nada da e se ubrzo osloboditi?

Sigurno! Morat u dodue jo jednom potpisati, kao to si maloas

uo, a onda e me on pustiti na slobodu.

Je li ti tvoj muitelj to obeao?

Jeste!

I ti si povjerovao?

A zato da ne povjerujem?

ovjek ne bi smatrao moguim da moe jo i pitati! Sefir je dao

umoriti tvoje ljude da ne bi bilo svjedoka njegova zlodjela. Ostavi li tebe na
ivotu, onda si ti ipak svjedok toga zloina. Daj malo razmisli!

Alah! Alah! Razumijem to misli.

Kad razbojnik pokae nekome svoje blago, onda to ini samo u

sluaju ako je uvjeren da dotini ovjek ne moe nita odati. Tu sigurnost prua
jedino smrt.

Mebada daleko od toga! Dao si da zavirim u ponor, crn kao

dubina prokletstva.

Iskren sam prema tebi! Ti si me ve jednom nagradio

nevjerovanjem pa si to morao skupo platiti. Ako me sad ponovo ne bude

sluao, onda si izgubljen. Nee nikad vie ugledati nebo, nego e te ovdje isto
tako zaklati kao to su zaklali tvoje ljude.

Jesi li uvjeren u to?

To je moje vrsto, nepokolebljivo uvjerenje.

Onda neka mi Alah bude milostiv! Moram ti povjerovati, premda to

ne elim. Kad razmislim o tvojim rijeima i o opakosti tih ljudi kad pomislim
kako su hladnokrvno pobili moje pratioce, onda ne mogu drugo ve da
povjerujem da sam zaista izgubljen!
Sad kad je razabrao to ga oekuje poe jadikovati i plakati. Molio se
Alahu, cvilio od straha i stao mi davati kojekakve beskorisne i neprovedive
prijedloge kako da se spasimo. Meni je u meuvremenu uspjelo da razveem
uzlove i oslobodim ruke. Preostali dio zadae da skinem ue s vrata, koljena i
nogu bio je prava sitnica. Zatim ustadoh, pa poeh s beskrajnim uitkom
ispravljati i protezati ruke i noge. Neka se sad pojavi Sefir sa svim svojim
ljudima ja ih se nisam bojao!
Najprije sam poao u onaj lijevi ugao na koji me je upozorio Dozorca pa
sam ondje pretraio tlo.
Ovdje se zaista nalazila niska i iroka hrpa izmrvljene opeke, tako fine i
lagane da sam u nju mogao zavui ruku gotovo do pazuha, ne naiavi na neki
osobiti otpor. Zatim prioh ulazu da opipam vrata od eljeznih ipki. Ovuda
nismo mogli izai. Budui da su pri tome ipke tiho zazveale, pikidmet bai
me opomene:

uj! Je li netko na vratima?

Nije, to sam bio ja odgovorih mu.

Ti? upita zaueno. Sad ujem tvoj glas odozgo. Zar si

ustao? Kako si doao do vrata? Ta ti si svezan!

Bio sam, ali vie nisam. Dok si ti tamo jadikovao, ja sam radio i
oslobodio se spona. Sad u odvezati i tebe.

Alah, Alah! Kakva li me je to srea zadesila! Daj pouri ovamo,

efendijo, i oslobodi me! Oslobodi

Ne tako glasno! Zapravo te ne mogu osloboditi.

A zato ne moe?

Jer e me ti, im ti se pribliim, udariti nogom.

Ne govori tako! Oprostimo i zaboravimo to je bilo. Izjavljujem ti

da te smatram veoma dobrim i plemenitim ovjekom. Zaista sam uvjeren u to.

Da, sad kad ti mogu biti od koristi sad me hvali, ali dosad si me
nazivao psetom. Ipak u ti se smilovati i neu te ostaviti ovdje dok se vrati Sefir.
Kako si svezan?

Noge su mi vezane jedna uz drugu, a ruke vezane uz tijelo.

Onda mi nee biti teko da te oslobodim. Kleknuo sam kraj

komornika, pa sam bez mnogo muke skinuo s njega ona dva ueta, a on skoi na
noge i stane tako neoprezno davati oduka svojoj radosti da sam mu morao

zapovjediti da uti.
Sad se radilo o tome da onaj kut pretraim tanije nego to sam to
maloas uinio. Pri tome mi je komornik mogao pomoi. Odstranili smo
izmrvljenu opeku, vadei je objema rukama i odbacujui je na stranu na tlo.
Ovdje ne samo da je bilo brano od opeke ve i mnogo prhkih komadia opeke.
Tako smo uskoro iskopali jamu koja je postajala sve dublja. Posao nam je brzo
odmicao. Kad smo stigli metar duboko, naiosmo na vrsto tlo. Branasta masa
nastavljala se desno i lijevo u vodoravnom smjeru. Nalijevo je ulazila u
unutranjost zgrade, a nadesno je vodila iz nje. Zato smo nastavili kopati u tom
smjeru to je sad bilo malo tee s obzirom na to da smo morali masu izvlaiti iz
hodnika. Ja sam kopao naprijed, izbacivao brano u komornikov pojas koji je
leao iza mene a on ga je onda, svinuvi svoj pojas u obliku vree, izvlaio u
sobu i ondje ga istresao. Ubrzo sam naiao na posve neznatan otpor i opazio da
je dovoljno da tu laku masu guram naprijed. Puzao sam dalje i dalje, a
Perzijanac za mnom. Osjetio sam da udiem svjei zrak. U hodniku vie nije
bilo komadia opeke, a malo zatim nadoao mu je kraj. Unato tami razabrao
sam da se desno i lijevo uzdiu visoki zidovi te da se ispod mene nalazi neka
upljina, a iznad nje mali komadi neba na kojemu su svjetlucale zvijezde.
Prepoznao sam taj prostor slian ventilacionom otvoru koji je leao preda
mnom: bilo je to boravite dikobraza u kojemu smo juer bili sakrili svoje
konje.
Leei u jami tako da mi je glava virila iz nje, pogledao sam na hrpu
ruevina koja se uzdizala uza zid. Nedostajala su jo dva metra pa bi doprla do
mene. Dikobrazi su se do toga otvora uspeli uza zid sluei se upljinama
nastalim uslijed toga to su se pojedine opeke razmrvile. Ja se nisam mogao
njima posluiti, pa sam se jednostavno pustio da padnem dolje na hrpu, to nije
bilo opasno, jer je hrpa bila mekana. Perzijanac zaueno proviri kroz rupu.

Gdje se nalazimo? upita.

Opet na slobodi. Spaeni smo!

Alhamdulilah! Spaeni smo! Na slobodi! Lako tebi govoriti. Kako

da siem dolje? Ta tu nema ljestava!

Zar sam ja trebao ljestve! Ti zaista previe trai od sree. Ne bi li

moda poelio da ti poaljem nosiljku i da te u njoj onda odnesem dolje. Povedi
se za mnom i skoi! Ili ostani u svojoj jami i pusti da te Sefir iz nje izvadi. Ja
odlazim. Laku no!
Okrenuo sam se i siao niz hrpu ruevina. Zatim iza mene neto zatutnji:
vrhovni komornik je sletio kraj mene zavijen u oblak praine i doviknuo mi:

Stoj! Stoj! Povedi me sa sobom, povedi me sa sobom! Nikako neu

ostati ovdje!

Ne! Ti mene mora povesti sa sobom, jer si me ve pretekao!

odgovorih mu smijui se i sputajui se za njim.
Kad sam stigao do njega, stajao je drui itavim tijelom. Tapao se po
odijelu da istjera iz njega prainu i jadikovao:


To je bio straan skok, glavom naprijed! Nikad se vie neu usuditi
da takvo neto izvedem! Ti si me lijepo mogao spustiti dolje! Na svakom mjestu
svoga tijela imam osjeaj da sam dobio bastonadu.

Raduj se to nisi svoju slobodu morao platiti skuplje, ve samo s

tim osjeajem. Umije li dobro jahati?

U to ne smije nitko sumnjati.

To je dobro, jer emo odjahati u Hile.

Zato su nam potrebni konji.

Konje imam. Skriveni su ovdje u blizini. Za jedan sat moramo biti

ondje.

Ali donde trebamo tri sata. Zato tako brzo?

Jer mnogo prije zore moramo opet biti ovdje.

Opet ovdje? Kaem ti da me nijedna sila na svijetu ne bi dovela

ovamo!

O tome emo kasnije govoriti. Sad naprijed!

to e usred noi u Hileu?

Dovest emo ovamo vojsku pa emo zarobiti Sefira i sve njegove

lopove.

To je sjajna zamisao! Budu li s nama vojnici, onda u i ja opet

dojahati amo.

Onda doi!
Spustili smo se iz ruevina. Kad smo sili dolje, zastah oslukujui. Nita
se nije dalo ni vidjeti ni uti. Krenusmo nadesno, pa smo nakon pet minuta stigli
do mjesta gdje su stajali nai konji. Ovdje smo ispraili odijela da se rijeimo
praine od smrvljene opeke. Uzeo sam svoje oruje, Perzijancu dao Halefovo, a
zatim zajahasmo konje da bismo otili iz Birs Nimruda. Uostalom, nadali smo
se da emo ga ubrzo opet ugledati.
Kako sam poznavao put, mogli smo se usuditi da unato tami pojurimo
galopom, jer nismo smjeli gubiti vremena.
Najprije sam skrenuo prema putu koji je iz Hilea vodio u Kefil, a kad smo
doli onamo, potjeram konje, doviknuvi im vedri ,,kavem"! Oni pojurie
ravnom krajinom na kojoj nije bilo nikakvih zapreka. Komornik se takoer
pokazao kao dobar jaha, tako da smo brzo napredovali. Samo dva puta
dopustih konjima da pou polaganije, tako da smo za nepuni sat ugledali prve
kue Hilea.

0SMAN-PAA
Budui da sam znao gdje se nalazi sandakijev seraj nije mi bilo teko da
ga pronaem po tami. Drao sam da u morati kucati na vratima jer je ve bilo
kasno, ali ne samo to su vrata bila irom otvorena, ve smo, ujahavi u
dvorite, opazili da je rasvijetljen i ulaz u sandakijev stan. Pojahali smo onamo
i sili s konja. Pred vratima su stajala dva straara koja danju nisam opazio.

Je li sandaki budan? upitao sam.

Jeste! odgovori jedan od vojnika.

Moramo odmah k njemu. Pridrite nae konje!

Ne smijemo nikoga propustiti.

A zato?

Iz Stambula je stigao neki oficir, padiahov poslanik. Razgovara sa

sandakijem pa ga ne smijemo smetati.

Ipak moramo k njemu. Evo vam da osvijetlimo vau dobru volju!

Utisnuh mu u ruku nekoliko srebrnjaka. On ih prinese k svjetlu da
pogleda koliko ih je, a zatim ree:

Gospodaru, tvoja dobrota premauje zapovijedi koje smo dobili.

Dajte svoje konje mom arkadau, on e ih dobro uvati. Ja u skoiti u kuu da
dozovem kol agasija, komandira strae.
Nestade i vrati se s oficirom. Obradovao sam se videi da je to estiti
Amud Mahuli koji je tako vrsto vjerovao u moj utjecaj na seraskera. Kad me
prepozna, zaueno pljesnu rukama:

Ti si to, ti? Efendijo, to je smiono, to je tovie ludo smiono od

tebe. Uhvatit e vas, zatvoriti i osuditi. Sandaki se silno razbjesnio zbog vaega
bijega!

Ne bojim ga se. Odvedi me k njemu. Moram mu saopiti neto vrlo

vano to ne doputa nikakve odgode.

to se dogodilo? Zato si se vratio?

Sad nemam vremena za pripovijedanje, jer mi je vana svaka

minuta, ali ubrzo e doznati to eli znati. Daj nas dakle odmah najavi.

Vjerojatno vas uope nee primiti sandaki, ve sultanov izaslanik.

Tko je to?

To je neki general. Ne znam kako se zove. Uveer je stigao iz

Bagdada, pa otada vladaju u kui same tajne. Sabrani su svi visoki sandakovi
slubenici, pa i nekoliko oficira koji neto potajno vijeaju. Kad bih znao da e
me zaista pohvaliti u svom izvjetaju, neto bih ti povjerio.

Spomenut u te, pa u te ve i u Bagdadu preporuiti.

Povjerovat u ti dakle. Doi ovamo.

Uze me za ruku, odvede me u stranu i apne mi u uho:

Mislim da stvar sa sandakijem ne stoji ba najbolje. Ja sam iza

vratiju uo strogi generalov glas, a zatim kad sam uao u sobu, bilo je

sandakijevo lice tako smeteno da sam povjerovao da se protiv njega neto loe
sprema. Otkako je general ovdje, nije sandaki izdao ni jednu jedinu zapovijed,
pa se dakle ini da ne smije vie zapovijedati. Zbog toga mislim da neete
govoriti s njime, ve sa sultanovim glasnikom.

To mi je drago. Najavi nas dakle!

To ne smijem. Samo pozvanim osobama smijem dopustiti da uu,

pa samo zbog tvog izvjetaja inim iznimku, zbog koje u vjerojatno dobiti
otar ukor. Najaviti vas ne smijem, ali ja ne mogu cijelo vrijeme biti na vratima,
pa ako me koji as nema ovdje, i vi uete, ja nisam tome kriv.

Gdje su ta vrata?

Uspnite se tamo desno uza stepenice pa ete se nai ravno pred

njima. U prvoj sobi nalazi se moja straa koja e vas odbiti. Vaa je stvar kako
ete se tu snai. Morate ui u drugu prostoriju. Ja sad odlazim, jer ne smijem
znati za vas.
Amud Mahuli izie na dvorite, a ja se uspeh stepenicama i otvorih
spomenuta vrata. U sobi je bio jedan onbail s pet vojnika. Prie k nama da nam
zakri put, ali ga odgurnuh ustranu, rekavi strogo

Ruh min haun! to ga je tako zapanjilo da smo nas dvojica prije

nego to se on snaao bili ve u susjednoj sobi.
Tu je na jastucima du zidova sjedilo nekoliko slubenika, puei. Malo
podalje sjedilo je nekoliko oficira, a na drugoj strani, sam i posve odijeljen od
njih, sjedio je sandaki, bez ibuka, i sav klonuo u se. Kad smo uli, podigne
glavu. Videi tko je doao, brzo skoi na noge, pouri prema vratima iza nas i
ondje rairi ruke da bi nam sprijeio bijeg pa viknu:

Eto, to je taj pobjegli lupe, eto ga opet! Zgrabite ga! Uhvatite ga

da ponovo ne pobjegne!
Ostali se brzo podigoe sa svojih sjedala i zagledae se u nas iznenaeno.
Okrenuo sam se sandakiju i mirno mu rekao:

Ne uzbuuj se! Ne pada nam na um da izaemo iz ove sobe prije

nego to postignemo svoju svrhu. Pourili smo ovamo da govorimo s tobom.
Nadam se da ima vremena?

Vremena? Da, za tebe imam vremena, veoma mnogo vremena, ali

samo za to da te dadem svezati i
baciti u tamnicu!

Do toga nee doi, jer u tamnicu ne spadamo mi, ve posve drugi

ljudi. Ti se juer poinio neoprostive pogreke. Morao bi ih skupo platiti.
Pourili smo ovamo da ti pruimo prilike da ih opet popravi. Imam dakle pravo
da od tebe oekujem zahvalnost.

Zahvalnost? nasmije se glasno i podrugljivo. Da, dobit e

zahvalnost bastonade, nju e dobiti! Vi zloinaka klatei, vi ete...
Uto se podie zastor pred vratima i pojavi se neki oficir u uniformi
turskog generala pa otro upita:

Kakva je to dreka i buka u mojoj blizini? Zar se vi tako obazirete

na padiahovog izaslanika, da...

Nije dalje govorio. Opazio je mene, i odmah je ozbiljan izraz njegovog

lica ustupio mjesto prijateljskom smijeku. Sandaki to nije opazio, pa brzo
upadne:

Hasretine, ovdje stoji silno opasan lupe koji mi je danas pobjegao.

On je krijumar, kradljivac, razbojnik i ubojica, pa ga treba odmah zgrabiti!
General ga prezirno pogleda.

Ja u ga odmah zgrabiti, i to za ruku.

Prie mi, uhvati me za ruku i srdano ih stisne, a zatim me pozdravi
njemakim jezikom:

Koje li radosti da vas neoekivano nalazim ovdje! Tome se dodue

ne udim, jer sam maloas doznao da se nalazite u ovom kraju, pa sam odluio
da u vas potraiti, da u vas posjetiti.

Ako vaa ekselencija nije iznenaena, ja sam svakako iznenaen

odgovorih. Nisam mogao ni slutiti da se nalazite u Irak Arabiju, a pogotovu
ne ovdje u Hileu. Vidim da ste u neoekivano kratko vrijeme prekoraili in
pukovnika. Smijem li vam estitati, gospodine generale?

Hvala vam! Odabrali su me da u delikatnoj stvari hitno otputujem u

Hile da bih, opremljen potrebnim punomoima, iznenadio i presluao ovdanjeg
sandakija.

Ah! Dakle je pod odreenom sumnjom?

Ne radi se vie o samoj sumnji, ve je meni uspjelo da protiv njega

saberem dokaze. Vi znate da se ah Nassir-eddin pokuava domoi Bagdada.
Prije nekoliko godina iskoristio je teke prilike u kojima se nalazila Turska, da
zatrai Bagdad, ali je naiao na neoekivani otpor. Sad se sve vie javljaju znaci
da pokuava na drugi nain ostvariti tu svoju namjeru, a pri tome je ovdanji
sandaki veoma optereen. Nisam ovdje jo sve ispitao, ali ve sada znam da ga
najprije oekuje skidanje s poloaja, a zatim jo i vee kazne. On je i s vama i s
vaim dobrim Halefom postupao tako da je zbog toga zasluio i vie nego ukor.

Ekselencija to znade?

Ja sve tano znam. Mir alai koji vas poznaje sve mi je pripovijedao.
Pokaza pukovnika koji je za njim uao u sobu. Bio je to onaj ovjek koji
se za vrijeme makemija tako ljubazno zauzeo za nas.

Taj je pukovnik nastavi general estit ovjek, pa sam

njegovom potporom ovdje ve mnogo doznao. Ja u ga preporuiti na pravome
mjestu.
Kad je to rekao sjetih se Amuda Mahulija pa zato upitah generala premda
sam mu zapravo morao saopiti mnogo potrebnijih stvari:

Vaa ekselencija govorila je o punomoima. Bi li se te punomoi

moda mogle protezati i na to da se jednog starog i zaslunog kol agasija usrei
viim inom?
Nasmijei se i pogleda me u lice:

Zar je za vas stekao zasluge?

Velike zasluge!


To padiah mora nagraditi. Vi znate da se kod nas, a pogotovu u toj
dalekoj pokrajini, dade uiniti mnogo toga to se drugdje ne bi smjelo dogoditi.
Olakat u dakle vae srce vijeu da mi nee biti teko da ga unaprijedim u in
alaj eminija ili bembae. Hoete mi rei kako vam je bio od koristi?

Molim vas da to smijem uiniti kasnije, jer u ovaj as nemam za to

vremena. Kod mene je sad vana svaka minuta. Radi se o tome da se uhvati
opasna zloinaka banda i da se pri tome domognemo lovine kakve ovdje
vjerojatno jo nije bilo.

Stoji li to u vezi s vaom prisutnou u Birs Nimrudu, s vaim

hapenjem i vaim bijegom?

U vrlo uskoj vezi.

Onda mi sve ispripovjedite brzo, ali kratko i jezgrovito, jer nemate

vremena. Koliko vas poznam, sigurno se radi o veoma vanoj stvari pa e mi
biti milo budem li i ja mogao sudjelovati u jednom doivljaju Kara Ben
Nemzija.

Ah, to se toga tie, vaa se ekselencija ve nalazi usred toga

dogaaja nasmijah se pa bi vam zaista bilo veoma teko da se izvuete iz
njega.
Sad sam mu podnio eljeni izvjetaj koji on primi s napetom panjom.
Moe se zamisliti kako se njegovo prijateljsko dranje prema meni dojmilo svih
prisutnih. Budui da smo razgovarali njemaki, nisu dodue razumjeli nijednu
rije naeg razgovora, ali su ipak morali opaziti da stojimo u srdanim
odnosima.
Adolf Farka, roen u Moravskoj, a kasnije madarski oficir, bio je za
vrijeme madarske bune Bemov autant pa se pri tome vie puta odlikovao.
Nakon tih borbi prela su obojica u tursku slubu i primila islam, Bem pod
imenom Amurat paa, dok je Farka odabrao ime Osman; kasnije je dobio in
pae, pa se sad zvao Osman-paa. Za vrijeme rata godine 1893. Omer paa ga
uze za svojeg autanta. Isto se tako iskazao i u ratu godine 1877. Za te zasluge
imenovan je pukovnikom, a ubrzo zatim i generalom. Istodobno bio je profesor
vojne akademije u Carigradu te je i inae uivao povjerenje padiaha kako je to
dokazivalo i njegovo sadanje poslanje u Bagdad i Hile. Upoznao sam ga u
Stambulu pa sam u njegovom drutvu pri ivahnom razgovoru popio mnogu
alicu kave i popuio mnogi ibuk. Sad smo se tako neoekivano sreli u
sandakijevoj sobi, pa je on sa sve vie panje sasluao pripovijest o mojim
doivljajima. Kad sam svrio, protare radosno ruke i ree:

To je zaista zamamno pa uviam da ne smijete gubiti vremena.

Veoma bih rado izjahao s vama i sudjelovao u tom hvatanju, ali me dunost dri
ovdje. Ne smijem se pomai od sandakija, a neodgodiva istraivanja potrajat e
jo itavu no. Ipak vam stavljam na raspolaganje sve to god zatraite. Recite
mi samo ime vam mogu posluiti? Jeste li ve smislili ratni plan?

Ne bih li radije taj cezarovski i napoleonovski posao prepustio

vaoj ekselenciji? Meni se radi samo o tome da opet dobijem svoga Halefa

neozlijeenog.
Sve je ostalo stvar ovdanje uprave kojoj ja sve rado preputam, svjestan
da sam ispunio svoju dunost.

Vi ste diplomat! Ako stvar ne uspije, na vas ne pada nikakva

odgovornost. Znade li ve sandaki da je pikidmet bai napadnut i opljakan i
da su svi njegovi pratioci mrtvi?

Vjerojatno nema o tome ni pojma.

Onda mu neemo nita ni rei. Otkako sam uo vau pripovijest ne

mogu se naime osloboditi misli da je u pogledu svojih veza s Perzijom bio
pristan prijatelj takozvanog Sefira. Taj je ovjek posrednik. Ne mislite li i vi
tako?

Jeste! To je on ili je Peder-i-baharat, a moda i obojica. Okolnost

da su se obratili ba tom sandakiju ini se da ima dva razloga.

Koje?

Ponajprije, sandaki je poznat kao potkupljiv ovjek, a s druge

strane sveta mjesta do kojih je ah-in-ahu sigurno najvie stalo stoje pod
njegovim zapovjednitvom.

To je tano. Vi mi otvarate oi.

Osim toga mora postojati vaan razlog, zbog kojega se tako

protuzakonito vladao prema Sefiru. On je njemu, inozemcu, dopustio da
sudjeluje u makemiju, pa mu je tovie dozvolio da se mijea u presluavanje.
To nam doputa da zakljuimo da izmeu njih postoje sumnjive veze.

Slaem se! Mi emo im ve ui u trag. Ipak vas upozorujem da smo

neto vano zaboravili: nismo sami ovdje. Duan sam da prisutnima dadem
objanjenje.
Okrene se sandakiju i ree mu turski:

Maloas si govorio o skitnicama, krijumarima, kradljivcima,

razbojnicima i ubojicama. Kao dosad u brojnim drugim takama, ja se ni u
ovom pogledu ne slaem s tobom, ve sam posve drugoga miljenja. Ovaj
Franak je moj prijatelj pa se radujem to sam ga ovako neoekivano sreo ovdje.
Zove se efendija Kara Ben Nemzi, a stoji pod padiahovom zatitom.. On ti je to
objasnio, a takoer i dokazao, ali ti se nisi izvoljevao osvrnuti na njegove rijei.
Sada sam primio njegovu tubu pa u je dodati ostalim optubama koje postoje
protiv tebe i kojima e vjerojatno pridoi jo i nove optube.
Na sandakiju se vidjelo da se nalazi u najveoj neprilici otkako me je
general tako prijazno pozdravio. Pokuao je da se ispria, ali je u tome bio
sprijeen, jer je u sobu uao moj stari kol agasi i javio da tri ovjeka ele
govoriti sa sandakijem.

Tko su oni? upita Osman-paa.

Ne znam, jer nisu htjeli rei svoja imena. Odjeveni su kao

Perzijanci, a jedan od njih rekao je da dolazi usred noi, jer bi sandakiju morao
predati vrlo vano pismo i prijaviti mu veliko umorstvo koje se zbilo u Birs
Nimrudu.


Tko je to umoren?

Pikidmet bai sa svim ljudima koji su bili s njima.

A tko ih je umorio?

Kara Ben Nemzi i onaj Hadedin, oba stranca koji su danas pobjegli
odavde.
Paa pogleda mene, a ja kol agasija. Ta tri ovjeka odjevena u perzijsku
odjeu mogli su biti samo Sefirovi ljudi. Odmah sam pomislio na Peder-i-baharata i njegova dva pratioca. Ako su to bili oni, onda su zaigrali veoma opasnu
igru. Razumljivo je da su se smatrali sigurnim budui da nisu znali za dvije
stvari: naime, prvo da sam ja pobjegao zajedno s komornikom, a drugo da su se,
poevi od te veeri, sandakijeve prilike vanredno izmijenile. Lukavi i
proraunani Sefir elio je da iz razloga koje ne treba tumaiti prebaci napadaj i
umorstvo na mene i na Halefa, pa da tako odmah s poetka rastereti sebe i svoju
bandu od sumnje koja bi moda mogla pasti na njega.

Gdje se nalaze ta tri Perzijanca? upitah Amuda Mahulija.

Dolje na vratima odgovori.

Onda su vidjeli nae konje?

Nisu, efendijo. Budui da drijepci pripadaju tebi, ja sam paljivo

postupio s njima pa ih dao odvesti u staju naeg seraja gde e dobiti hrane i
vode.

To je dobro! Jesi li rekao tim ljudima da sam ja ovdje?

Ni rijei! to misli ti o svjetlu mojih misli, kad vjeruje da bih

mogao poiniti takvu glupost?

Ipak e ona dva straara dolje tota izbrbljati?

Nee! Dok si ti bio ovdje gore oni su smijenjeni, a ovi novi straari
i ne znaju za tebe.

Jesi li govorio o tome da je stigao padiahov izaslanik?

Nisam! Ta tri ovjeka isto tako ne slute nita kao ni ovnovi koji se
guraju na vrata iza kojih e ih zaklati.

Ta usporedba i nije tako loa. Poekaj samo asak.

Okrenuh se generalu, a ovaj me pretee pitanjem:

Nadoao si na neku misao? Vidim je na tebi. Imam li pravo?

Ima!

Na koju?
Osman-paa govorio je arapski pa me je dakle oslovljavao s ti. Prije nego
to sam uspio odgovoriti, umijea se sandaki:

uo sam da je napadnuta karavana pikidmet baija i da je on

umoren sa svim svojim pratiocima. Ali on stoji ovdje! Kako se to dade
objasniti?

Tako jednostavno, kao to u ti ja danas jo mnogo drugoga

objasniti odvratih mu.

A gdje je Hadedin? Zato i njega nisi poveo sa sobom?

podrugljivo me upita. ini se da se ipak neto zbilo to mora preutjeti!


Blago tebi kad bi imao toliko malo preutjeti kao ja. Uostalom, za
tebe bi bilo dobro da sad uope zauti.
Odvedoh generala u stranu i dogovorih se s njime o svom planu. On
pristade na njega i brzo izda potrebne zapovijedi: ostao je sam u sobi, a svi
ostali prijeoe u susjednu sobu iz koje je general maloas iziao s pukovnikom.
Desetar je takoer sa svojim vojnicima morao doi k nama iz predvorja, jer
emo ih vjerojatno ustrebati da uhapsimo ona tri Perzijanca. Uostalom,
Perzijanci bi sigurno postali nepovjerljivi da su u sandakovom stanu naili na
takvu strau. Sandakiju je strogo naloeno da se ima vladati mirno i da mora
utjeti, ako se ne eli izvri opasnosti da postupamo s njime drukije a ne u
skladu s njegovim visokim inom. Sigurno je da je upravo njemu koji je dosad
bio ovdje svemoan bilo teko da pokae eljenu poslunost. Stao sam iza
zastora da ujem svaku rije i da uzmognem Perzijance promatrati kroz rupu u
zastoru.
Tek to su te pripreme bile izvrene. Perzijanci uoe. Oekivali su da e
nai sandakija, pa se nemalo zaudie, naavi se pred generalom o ijoj
prisutnosti nisu nita znali. Na njima se zapaalo da su u neprilici. Nisam se
prevario: bio je to Peder-i-baharat sa svoja dva ortaka.

Zahtijevali ste da vas ovdje sasluaju? to traite sad usred noi

upita Osman-paa.

Zamolili smo da smijemo govoriti sa sandakijem ree Peder-ibaharat.

Sandaki ne moe doi. Ja ga zastupam! Govorite dakle!

Pogledao ih je tako otro da se nisu usudili odbiti. Peder-i-baharat poe
ponizno:

Na je izvjetaj zapravo odreen samo za gospodare ovoga

sandakija. Budui da ti tvrdi da ga zastupa, mi emo to tebi saopiti.

Izraavajte se uljudnije i opreznije! Ja nita ne tvrdim, ve ono to

kaem to stoji. Upamtite to! O emu se radi i ta mi to imate rei? Nadam se da
je dovoljno vano da ispriate svoj dolazak usred noi?

Vano je! Radi se o napadaju na jednu karavanu i o

dvanaestorostrukom umorstvu.

Na koju karavanu?

O napadaju na karavanu pikidmet baija koji je bio gost ovdanjeg

komandanta. Ta je karavana prije nekoliko sati napadnuta vani kod ruevina, pri
emu je pikidmet bai izgubio ivot zajedno sa svojih jedanaest pratioca.

A tko su ubojice?

Onaj stranac i jedan Hadedin koji su ve ovdje zbog umorstva,

oskvrnua leina i krijumarenja stajali pred makemijem, ali su pobjegli.

Moete li to dokazati?

Moemo! Mi smo sami svjedoci. Bili smo prisutni te smo jedini

koji su izmakli krvoproliu.

Kasnije ete mi ispripovjediti kako se sve to zbilo. Sad se ovdje

radi o pismu o kojemu je bilo govora.

Pismo je odreeno za sandakija smeteno odgovori Peder-ibaharat.

Ja sam njegov zastupnik.

U pismu se nalazi isprava koju on mora potpisati.

On e je dakle potpisati.

Mi bismo tu ispravu morali opet izruiti, pa te moramo dakle

zamoliti da nam je vrati.

Protiv toga nemam nita.

Mi tu ispravu smijemo meutim predati samo njemu i nikome

drugome.

Radi li se o tajni?

Ne znam. Dobio sam strogu zapovijed prema kojoj se moram

ravnati.

Od koga?

To ne smijem rei.

Odakle dolazi pismo?

Zabranjeno nam je da i to reknemo. Peder-i-baharat se sav svijao

od straha. Vidljivo je odahnuo kad je general ravnoduno rekao:

Moe biti! Neka zasad to bude po vaemu. Vratimo se dakle na

napadaj na karavanu. Kako se to zbilo?

Evo ovako: nas trojica hodoastili smo na svetite. Juer smo stigli
ovamo i nali ovdje jednoga zemljaka s kojim smo se sprijateljili. Predveer
smo eljeli iskoristiti hladnije vrijeme da nastavimo putovanje pa smo ga
zamolili da nas otprati komadi puta.

Kako se zvao taj ovjek?

Nismo ga pitali za ime. Rekao je da je sandakijev daif, pa u ga i

dalje tako zvati, ako mi to dopusti.
Time je dakako mislio Sefira, pa je bio vrlo oprezan da se tako izvue iz
obveze da spomene pravo ili lano ime toga gosta". Nastavi:

Daif je pristao da pojae s nama do ruevina. Putem smo stigli

karavanu pikidmet baija koja je nedugo prije nas otila iz Hilea, pa smo
zamolili za doputenje da joj se prikljuimo. To nam je bilo doputeno te smo se
obradovali, jer smo u Hileu uli da je put veoma nesiguran, a uli smo i za
nekog Franka i jednog Hadedina, voe razbojnikih Beduina koji pljakaju
svakoga hodoasnika koji im dopadne ruku.

Pozna li imena tih razbojnika? upita general.

Poznam! Franka nazivaju Kara Ben Nemzi, a Hadedin se zove

Halef.

Ti lopovi! Moramo nastojati da ih uhvatimo! Na alost ne znamo

kako izgledaju.

Oh, mi to znamo! ubrzo upadne Peder-i-baharat. Ljudi su

nam ih opisali, a danas smo ih i mi ugledali.


No, kako izgledaju?
Sad je taj nitkov tako tano opisao Halefa i mene da to ni sam ne bih
mogao bolje uiniti, a zatim nastavi svoju pripovijest:

Neposredno ispred ruevina dojahae sa strane dva ovjeka i

pridruie nam se. Alah je pomraio nae oi, inae bismo morali razabrati da su
to ta dva razbojnika. Sad se sandakijev gost oprostio od nas i poelio nam
sretan put. Na alost nam put nije bio sretan, jer tek to je daif otiao, zapratae
hici i napadne nas mnotvo Beduina. Opazili smo kako su ona dvojica koja su se
nedavno prikljuila karavani, dakle onaj Franak i onaj Hadedin, povukli noeve
i proboli dva hodoasnika. Sad smo ih prepoznali i brzo smo okrenuli konje da
im pobjegnemo. To nam je i uspjelo, jer nas tanad, poslana za nama, nije
pogodila. Nakon nekog vremena namjerili smo se opet na daifa, koji je krenuo
natrag uvi hice. Ispripovjedili smo mu o napadaju, a on nas nagovori da s njim
pojaemo natrag i da se oduljamo na mjesto napadaja, jer da bismo ondje
moda mogli spasiti koji ljudski ivot. Kad smo stigli onamo, gorjela je vatra, a
oba voe bili su zaposleni time da podijele plijen izmeu sebe i Beduina. Kad su
to svrili, odjahae. Sa sobom su ponijeli i leinu pikidmet baija da je bace u
rijeku. Kad su otili, usudili smo se prii vatri da pretraimo jedanaest tijela koja
su ondje leala. Svi su ti ljudi bili mrtvi, ali nisu bili ustrijeljeni, ve probodeni.
Uhvatila nas je groza. Sandakijev gost bio je smion ovjek. Odluio je da e
potajice pojahati za obojicom razbojnikih voa da otkrije njihovo skrovite i da
ih onda uhvate uz pomo ovdanjih vojnika. Nas je poslao natrag u Hile, da
sandakiju jo iste noi javimo taj zloin.
Peder-i-baharat je zautio pa ga Osman-paa zapita:

Jesi li gotov?

Jesam!

Moete li sve to to si nam pripovijedao potkrijepiti zakletvom?

Moemo!

U tvom izvjetaju ima nekoliko taaka koje su mi nejasne. Morat

e mi dakle odgovoriti na nekoliko pitanja. Rekao si mi da ste se sprijateljili s
daifom. Kako to da ne zna njegovo ime? Prije nego to se ovjek s nekim
sprijatelji, nastoji doznati kako se taj ovjek zove.

iitski hodoasnici to ne ine. Ti si sunit pa to dakle ne moe

znati.

Dobro, to si izvrsno odgovorio! Dalje! Palo je toliko hitaca, ali

nijedan nije pogodio. Ubijeni nisu bili ustrijeljeni, ve probodeni. Nije li to
udno?

Nije! Ljudi nisu oito dobro nianili.

I svih dvanaest lanova karavane ostalo je posve mirno, dopustivi

da jednog za drugim probodu?

To je bilo od straha.

Daif je uo hice pa sigurno nije bio daleko. Vi ste se vratili s njime?

Mora da je dakle proteklo samo vrlo malo vremena od napadaja, najvie

nekoliko minuta?

Vie nije.

Pa ipak je ve gorjela vatra? I ljudi su se ve bavili raspodjelom

plijena? Mora sam priznati da tvoja pripovijest mjestimice zvui neobino
udno?

Alah! Rekao sam punu i istu istinu.

Vi ste prije toga bili u Hileu?

Jesmo!

Kako dugo?

Nekoliko sati.

Kamo ste nakanili odavde?

Najprije u Kerbelu.

A zatim?

U Nadef Ali.

Dakle ne opet preko Hilea jer bi to bio zaobilazni put, ve preko

Kefila?

Tako je.

A kamo ste nakanili iz Nedef Alija?

Dolje u Samavat.

A zatim?

Odande smo se preko Korne, Havise i Disfula kroz dolinu rijeke

Kerha kanili vratiti u Perziju.

Dakle niste eljeli doi ovamo?

Nismo odgovori Peder-i-baharat koji je inae bio veoma lukav, a

sada nije ni slutio kakvu mu je stupicu general postavio tim rijeima.
Iznenaenje je potpuno uspjelo. Osman-paa nastavi:

Kako stoji stvar u pogledu pisma upravljenog sandakiju? Vi ste ga

trebali predati, ali ste odjahali, ne predavi ga, premda se niste kanili vratiti?
Sad ste pak doli usred noi da ga predate. Objasni mi to protuslovlje!
Perzijanac je bio potpuno uvjeren da e ga primiti sandaki pa dakle nije
bio pripremljen na takvo presluanje. Sada je razbijao sebi glavu da pronae ma
kakav izgovor. Nekoliko je puta zaustio da govori, ali ne pronae nita to bi
mogao bar i malo vjerojatno iznijeti.

No, govori! potakne ga Osman-paa. Zato sad uti? Zar se

nisi dosjetio nikakvom izgovoru?

Mi, mi mi mi smo na pismo zaboravili! konano izmuca

Peder-i-baharat.

Zaboravili? Zaboravili ste pismo koje je tako vano da ga ti sad

donosi u tako neprikladno vrijeme? Pismo koje je toliko vrijedno da ga vi ne
elite povjeriti ni meni, ve ga hoete samo vlastoruno predati sandakiju? Zar
ste zaista tako glupi da smatrate kako u povjerovati tom izgovoru? Ti si upravo
nevjerojatno drzak da si mi u lice rekao toliko lai koje bi progledao svaki
glupan. Ne samo tvoj posljednji izgovor ve sve to si mi pripovijedao o tom

napadaju bilo je od rijei do rijei la.

Nemoj to misliti! brzo i bojaljivo upadne Peder-i-baharat.

Moj se izvjetaj zasniva na istoj istini koju emo odmah potvrditi zakletvom.

Da, zaista vjerujem da se neete acati da poloite tu krivu

zakletvu! Vi dakle ostajete kod toga da su Kara Ben Nemzi i Hadedin voe
Beduina koji su napali karavanu pikidmet baija?

Ostajemo!

Kojemu su plemenu pripadali ti Beduini?

To ne moemo znati, jer nismo razgovarali s njima. Osim toga bilo

je tako tamno da nismo mogli razabrati nikakve plemenske znaajke.

A pikidmet bai je zaista mrtav?

I vi ste zaista vidjeli njegovu leinu? Promisli dobro prije nego to

odgovori!
Peder-i-baharat se poplai tih upornih pitanja. Poeo je nasluivati da
ovdje nije zrak za njega tako zdrav i ist kao to je to zamiljao. Ipak nije imao
izlaza: nije mogao povui svoje lai pa je ustrajao u njima.

Da, mi smo je vidjeli! Taj je ovjek zaista mrtav. Bio je jedan od

prvih koji su bili probodeni.

Jeste!
Osman-paa umetne kratku stanku da povea znaenje narednih rijei, a
onda otro pogleda u oi Peder-i-baharatu i naglasi pitanje:

A ja sam vjerovao da je neozlijeen i da se nalazi u unutranjosti

Birs Nimruda kao zarobljenik!
To je Perzijancima dolo tako neoekivano da se nisu mogli svladati.
Tako su se trgnuli i stali jedan drugome dobacivati preplaene poglede da je to
potpuno dokazalo njihovu krivnju. Nijemo su i zapanjeno stajali pred
generalom. Ovaj nastavi s jednako strogim glasom:

Sandakijev gost je poao za voom razbojnika da otkrije njihovo

skrovite?

Da, tako je rekao jedva izusti Peder-i-baharat. Vidjelo se da je

oito u velikoj stisci.

To je bilo posve suvino, jer ja tano znam to skrovite. Hadedin

lei odvojen u desnoj prostoriji, kad se sa stepenita doe u prvu sobu. Poe li
se ravno, ugleda se reetku od ipki iza koje su leali Kara Ben Nemzi i
pikidmet bai!

Bere i huda zaboga! viknu Peder-i-baharat.

Odakle odakle zna... zaustavi se oprezno. U pravi se as

prekinuo, videi da umalo to nije izrekao priznanje, pa se ispravi izmijenivi
svoje rijei:

Ne znamo to misli. Nemamo ni pojma o tome to nam eli rei.

Zaista nemate? Onda vas upozoravam da vam nisam rekao da se ta

dva ovjeka ne nalaze ondje gdje su, ve da su ondje bili. Oni naime vie nisu
zarobljeni. Va Sefir...


Sefir! Sefir! viknu Aftab veoma neoprezno.

Ah, prestraio si se, jer poznam ime toga takozvanog gosta" to ste
ga tako oprezno krili. Ta tvoja prepast dokazuje vau krivnju. Dakle, va Sefir
se veoma prevario u pogledu Kare Ben Nemzija. Taj Franak je mudriji i
spretniji od svih vas zajedno. On je naime poznavao unutranjost Birs Nimruda
davno prije nego to ste ga vi odnijeli onamo pa se potajice smijao Sefiru, kad je
taj stajao pred njim i govorio mu o mukama kojima ga kane muiti.

Ja ja mi ti ti vidi kako smo upravo zanijemili od

zauenja zbog toga to nam pripovijeda. Mi to ne moemo pojmiti
promuca Peder-i-baharat.

Niste zanijemili od zauenja, ve od straha! Kad su Kara Ben

Nemzi i Halef u onoj gutari od tamariska uz Eufrat pali u tvoje ruke ti si
vriskao od radosti, drei da e im moi vratiti one udarce biem to si ih od
njih dobio. Sad meutim pomalo uvia da e se dijeliti batine, i to estoke
batine, ali ih nee dobiti oni, ve vi!
Sad je Peder-i-baharat smatrao da je doao as da potisne svoju
zapanjenost i da pone glumiti ovjeka koji je neduno osumnjien. Uspravi se i
upita:

Gospodine, kako dolazi do toga da nam predbacuje takve

nerazumljive stvari? ...

uti! zagrmi general na njega. Mene ne zovu gospodinom, a

za tebe sam hasretin. Dosad si pomno izbjegavao da me tako oslovi, ali emo
te mi brzo pouiti u uljudnosti. Govori li pak o nerazumljivim stvarima",
odmah e ih razumjeti. Pogledaj onamo!
Pozna li ih?
Osman-paa pokae prema zastoru. Oekujui taj trenutak, ve sam
davno mahnuo komorniku da prie k meni pa sam sad izaao zajedno s njime.
Nae su pojave djelovale jo jae nego to smo oekivali. Premda su ti ljudi bili
drski i okorjeli, ipak nisu mogli odoljeti prepasti koju im je donio taj trenutak.
Oni klonue, a Peder-i-baharat potri prema vratima. Potrah i ja, postavih se
izmeu vratiju i njega, izvukoh revolver, uperih mu cijev u prsa i zaprijetih mu
se:

Odlazi od vrata, jer u te inae ustrijeliti!

To ga potjera nekoliko koraka natrag, ali budui da je pri tome posegnuo
u pojas, dodah:

Dolje s rukom! Sad je ali kraj, sad postaje ozbiljno! Onbao,

ulazi!
Desetar je posluao zov, pa se sa svojim ljudima pourio u sobu i
postavio se na vrata. Dok sam ja i dalje ugroavao Perzijance svojim
revolverom, vojnici im oduzee noeve i pitolje. Puke nisu imali sa sobom.
Nisu ni pokuavali da se odupru.

Tako! rekoh, okrenuvi se Pederu-i-baharatu. Zna li ime si

mi se zaprijetio i to se ima dogoditi kad se ponovo susretnemo? Eto, susreli

smo se, a to e sad biti?

uo sam ga kako kripi zubima. Nije mi nita odgovorio.

Mislili ste da ste ne znam kako pametni, a ipak ste silno glupi
nastavih. Zaista je jedva zamislivo da ste me bacili u Birs Nimrud te da ste
mi prije toga odali kako se moe ui u unutranjost te ruevine.

Tko je to odao? viknu.

Ti! Ti sam!

To je la, samo la!

Kojeta! Nisi li sa sobom imao pismo koje je sadravaio nacrt ulaza

pa ak i znakove urezane u opeku?
Stegnu ake i skoi prema meni, ali se ipak nije usudio da mi prie posve
u blizinu.

Ti si ih imao u rukama? Ti si ih vidio? Proklet bio!

Da, ja sam ih imao u rukama i dobro sam razumio te znakove.

Onda mora da si ili sveznadar ili se bavi avolskom magijom!

Zato nije potrebno ni jedno ni drugo, nije potrebno nita nego da

ovjek ne bude ba posve tako glup kao to ste vas trojica. Odrei u se
uostalom toga da vam predoujem vau glupost, jer je vi i onako ne biste
uvidjeli. Radije emo to bre svriti stvar. Daj mi ono pismo to si ga donio
sandakiju!
On i nehotice trgne rukom prema natrag, ali je brzo opet povue s mjesta
koje je dodirnuo.

Ja nemam nikakvog pisma.

Ne govori takve besmislice! ovjek se upravo mora nasmijati kad

sad porie neto to si maloas tvrdio.

Pismo je bilo samo izlika. Ja ga zaista nemam. Uostalom, sve da ga

imam, ipak ga ne bih dao.

Ja u ga ve nai!

Onda ga potrai! zaurla ljutito na mene i prisiljeno se nasmije.

Ja mu zaoh za lea i poloih ruku na mjesto koje je malo prije dodirnuo,
pa rekoh:

Ovdje je!

Ovdje za pojasom? Onda ga izvadi!

U pojasu vjerojatno nije ve ispod njega u sir-dami.

Napak! Ti si pravi avo!

Tek to je izgovorio tu uvredljivu rije, raspalih mu zaunicu da se
ispruio po tlu.

Pridrite ga! doviknuh desetaru.

Onbaa se sa svojim ljudima baci na Peder-i-baharata prije nego to se
ovaj uzmogao dii. Pokuao se dodue braniti, ali nije mogao odoljeti tolikim
snanim rukama. Uto se rastvori zastor i u sobu jurnu sandaki. Bio je silno
uzbuen, pa se ljutito izdere na mene:

Kakva posla ima ti s pismima koja su upravljena meni? Jesi li ti

moda moj skrbnik ili jesam li ja djeak koji mora moliti za doputenje ako
poeli neto to je njegovo? Ako se ovdje nalazi pismo za mene, onda ga ne
smije dobiti nitko drugi osim mene!

Zar ni ja? upita general.

Ni ti!
Osman-paa mu poloi ruku na rame pa mu ozbiljno ree:

ini se da ti jo ne zna zato sam ja ovdje. Rei u ti to dakle

kratko i jasno: ja sam padiahova ruka koja se ispruila da otvori knjigu tvojih
djela. Tu se ti ne moe nita opirati ni braniti. Ja postupam prema propisima to
sam ih dobio, pa bude li se opirao, znat u slomiti tvoju neposlunost!
Sandaki uzmaknu za korak i borbeno mu se zagleda u lice, ali je pred
pogledom koji ga je susreo oborio oi i predomislio se.

Znam da moram sluati ako se radi o slubenim stvarima. Ovo je

pismo meutim upravljeno na mene u posve privatnoj stvari.

Oho! Ti dakle ve zna njegov sadraj?

Znam!

Onda zna dakle da je taj ovjek, premda on to nijee, donio za tebe

pismo.

Ja to ne mogu tvrditi, ali ako ima pismo za mene, onda znam da

sadraj toga pisma nije sluben.

Zato se onda taj ovjek toliko boji? Zato odbija da pokae pismo?

Upravo zato to se njegov sadraj ne odnosi na moju slubu, ve na

posve privatnu stvar, na moju obitelj za koju se ne smije brinuti nitko, pa ni moj
pretpostavljeni, pa ak ni padiahova ruka, kako ti sebe naziva.

Dobro! Ako je tako kako kae, ja u ti prepustiti pismo. Neka ga

dakle taj ovjek preda!

Ja nemam nikakva pisma uporno je tvrdio Peder-i-baharat,

nemono pokuavajui da se podigne s poda gdje su ga pridravali vojnici.

Budui da on jo porie, ini se da to pismo sadri neke sumnjive

stvari dobaci Osman paa. Pretraite ga!

Ne trebamo dugo traiti ubacih ja. Glasnik je pokretom svoje

ruke sam odao gdje se pismo nalazi. To emo odmah vidjeti.
Rekavi to, sagnuo sam se i zavukao ruku ispod stranjeg dijela
Perzijanevoga pojasa. Ovaj se nije mogao protiv toga braniti. Odmah sam
osjetio ono to sam traio. U unutranjem dijelu hlaa, ondje gdje se inae ne
uivaju depovi i gdje ih nitko ne trai, nalazio se dep iz kojega izvukoh
pismo. Brzi pogled pokaza naslov koji je opreza radi bio napisan na pismu. Kad
sam se opet uspravio, priskoi sandaki k meni, isprui ruku da bi mi istrgao
pismo, i pri tome viknu:

Ovamo s time! To je moje! Ne smije ga ni dotai!

Ja sam isto tako brzo stavio pismo na lea i odgurnuo uzbuenog ovjeka.

Ne uri toliko. Radi se o naslovu!

Zar je to moda tvoj naslov? zaurla bijesno na mene.


Nije, ali adresa na pismu ne sadri samo tvoje ime, ve i tvoj
slubeni naslov. Neka padiahov izaslanik odlui da li se po tom naslovu dade
zakljuiti ima li pismo slubeni ili privatni znaaj.
Pruio sam pismo pai. Sandaki brzo priskoi k njemu da mu istrgne
pismo, ali ja ga zgrabih odostraga za ogrlicu, zavitlah njime i odbacih ga u kut
gdje je pao na pod. Opet je ustao da ponovi svoj napadaj na pismo, ali prisutni
oficiri koji su takoer dohrlili iz susjedne sobe, stadoe pred njega i ne dopustie
mu da izae iz svojega kuta. Budui da je dobro znao da pismo sadri dokaze
njegove krivnje, branio se akama i kletvama, ali uzalud. General proita
naslov, domahne mi i odlui:

Ima pravo. Prema napisu moe se zakljuiti da pismo ima slubeni

znaaj. Ono pripada meni!
Osman ga otvori i proita. Pri tome mu je lice postajalo sve ozbiljnije.
Kad je zavrio itanje, stavi pismo u dep, pa se nekoliko asaka razmiljajui
zagleda preda se, a zatim prie k vratima u predvorje i otvori ih:

Kol agasi! viknu. Stari oficir ue u sobu.

Ima li ovdje eljeznih okova?

Ima, Hasretine! Vise na lancima dolje u kabu is sidul, kamo se

bacaju opasni uhapenici.

Jesu li ti zatvori vrsti?

vrsti? Alah, valah! Zidovi su debeli poput ovjeka i zidani od

kamena, pod je od kamena, a i strop je od kamena. U njima nema prozora, nema
nijedne rupe, a vrata su tako debela da bi ovjek morao raditi sate i sate da
probui i sitnu rupu u njima.

Koliko takvih elija ima ovdje?

Nabrojao sam deset ili dvanaest, kad sam bio dolje.

Tko ima kljueve?

Sindandija. Treba li da poem po njega?

Ne treba. Ja u poi sam, a ti e me odvesti k njemu.

Zatim se okrene k meni i ree mi njemaki:

Taj je ovjek izdajica. Pismo sadri ugovor koji je on imao

potpisati. U njemu su spomenuti iznosi to ih je ve primio i to ih jo ima
dobiti. Vie vam ne smijem rei. Moram biti siguran da mi nee pobjei, jer to
trai moja odgovornost, pa moram dakle sam pregledati zatvor. Moete li se
pobrinuti za to da se za vrijeme moje odsutnosti nee dogoditi nita to bi
nakodilo mojoj istrazi?

Svakako! Nemajte brige, ekselencijo. Htio bih vas sad upitati to

ste odluili o ta tri Perzijanca?

Njih emo takoe okovati. Jedan od njih, onaj kojega nazivate

Peder-i-baharat, donio je pismo iz Teherana. Sefir je pravi pregovara i pozna
cio sadraj toga pisma. Molim vas dakle da se pobrinete za to da se u mojoj
odsutnosti nita ne dogodi!
Osman-paa izie zajedno s Amudom. Tek to je izaao, sandaki ponovo

pokua da prodre iz svoga kuta, obasipljui prijetnjama sve koji su ga

spreavali.

Mjesta, mjesta! Tko me zadrava njega u bezobzirno i strogo

kazniti. Ja ovdje zapovijedam i nitko drugi! Moja e alba stii u Bagdad, pa
ak i u Stambul. Dat u vas svrgnuti i zatvoriti! ujete li? Ili zar se bojite onoga
psa tamo? Toga izroda punog opakosti i podlosti...
Za tili as stvorio sam se pred njim i prekinuo ga:

Misli li mene?

Da, tebe! siknu na mene.

I kako si se to usudio da me nazove?

Rekao sam da si pas, da si...

Nije mogao dovriti reenicu, jer sam ga tresnuo po glavi da se
onesvijestio. Izvukao sam mu maramu iz pojasa i njome mu svezao ruke na
leima.

Tako! Sad nam vie nee smetati. Za sve ostalo pobrinut e se

sindadija!

A moda e se pobrinuti i delat ili, da se ne bi zaprljala

slubenika ast, pobrinut e se svilena uzica doda mir alai. Vidim,
efendijo, da su tvoji udarci akom isto tako snani kao i prije. Time si zatedeo
uzice koje bi inae bile potrebne da mu njima s veemo ruke i noge. Zapravo bi
i ondje bio potreban takav udarac.
On pokae prema Peder-i-baharatu kojega su vojnici jo drali na podu.
Povjerovao je da bi generalovu odsutnost mogao iskoristiti za novi otpor. Dao
sam ga svezati njegovim vlastitim pojasom, a kad je desetar ve jednom bio kod
toga posla, svezao je i oba ostala Perzijanca, a da ga ja nisam na to ni pozvao.
Uostalom, nisu se ni usudili oprijeti.
Osman-paa se vrati. Neposredno za njim uao je kol agasi, a ja sam pri
tome kroz otvorena vrata opazio da je cijelo predsoblje puno vojnika.
Zarobljenike odvedoe. Sandakija su morali nositi, jer se jo nije osvijestio.
General je poao s njima da se uvjeri kako su poduzete sve mjere opreza.
Kad je opet uao u sobu, upozorih ga da se moram pouriti kako bih se
to prije vratio u Birs Nimrud.

Tako je! odobri. To je potrajalo dulje nego to si ti vjerojatno

htio, ali pri tome smo uspjeli posve raskrinkati sandakija, a to zahvaljujem
samo tebi! Tko e odrediti to se sad ima dogoditi, ti ili ja?

Molio bih te da to ti uini!

To je zadaa koju bi ti lake mogao rijeiti od mene, jer bolje

pozna ono mjesto i tamonje prilike.
Zato te molim da mi bar savjetuje, a ja u se ravnati po tvome savjetu.

Vrlo rado, ali bi bilo bolje da pri tome govorimo njemaki.

Kako god hoete! sloi se odmah sa mnom, nastavivi njemaki.

Sigurno postoji neto to bismo samo nas dvojica smjeli znati.

Da, to je velika vrijednost skladita krijumarene robe. Mislim da

bi u njega smjele ui samo povjerljive osobe.

I ja mislim tako. Nije li uostalom vjerojatno da e doi do borbe u

tim podzemnim prostorijama?

To je mogue, ali se nadam da u moi izbjei borbu. Ako skladite

padne u nae ruke, ono e pripasti padiahovoj vladi. Jeste li i vi toga miljenja,
ekselencijo?

Tako je! Razumljivo je da e ljudi kojima zahvaljujemo taj dobitak,

dobiti primjernu nagradu.

Dobro! Drim vas za rije.

Tako? Vi biste htjeli za sebe? upita malo nevjerovano.

Sigurno je da ste nam jedino vi omoguili...

Molim prekinuh ga ja to nisam bio ja, ve je to bio moj stari

bembaa u Bagdadu. Da nam on nije ispripovjedio to je doivio u Birs
Nimrudu, sad ne bismo mogli Sefiru prekriiti raune. On je morao
krijumarima predati cio svoj imutak, pa molim da njemu isplatite predvienu
nagradu, ekselencijo!
Osman paa mi prui ruku i tronuto ree:

To sam i mislio! Drukije nije moglo ni biti. Sad se pojavljuje

poznati Kara Ben Nemzi koji se ne brine za sebe, ve za estite i opljakane
ljude! Va e bembaa dobiti toliko koliko zatraite. A sada: trebamo vojnike.
Kakve ete elite i koliko?

Samo konjicu i to zbog brzine.

Konjanika imamo.

Ne znam koliko lanova ima Sefirova banda ovdje i koliko je

Gasaja unajmio, ali mislim da e nam pedeset konjanika biti dovoljno.

Ako zatraite, ja u izaslati cijelu posadu.

Hvala! Kad bih ja preuzeo stvar na sebe, trebao bih mnogo manje
od pedeset.

A zato to ne elite preuzeti?

Zbog odgovornosti.

Kojeta! Ja sam ovdje stranac. Ne uviate li da biste mi iskazali

veliku uslugu, ako me oslobodite od te stvari, preuzevi provedbu svih
potrebnih mjera? Poznam vas i znam da svoju punomo ne bih mogao povjeriti
boljim rukama. Molim vas dakle da to uinite evo vam ruke!
Prui mi ruku i doda, osmjehnuvi se, dok sam ja jo oklijevao:

Ja vam tovie obeavam da u vas unaprijed nagraditi radou

koju pruam vama i jednome drugom ovjeku.

Kojom radou?

Poekajte samo as! Kako se zove onaj kol agasi, za kojeg ste se vi
zaloili?

Amud Mahuli.

Dobro! Vratit u se za dvije minute.

Osman paa domahne miralaju da poe za njim, pa izae s njime u

susjednu sobu, gdje je bilo pribora za pisanje. Kad su se opet pojavili, pukovnik,
koji je vjerojatno imao dati svoje miljenje, potajice mi se nasmjehne
odobravajui, general je drao u ruci arak papira, pa mi ga prui rekavi:

Amud Mahuli je od danas bembaa. Ovdje imate privremenu

potvrdu kao jamstvo za pravo imenovanje koje e stii za nekoliko dana.
Moete mu je dati, kad god ushtjednete. Od mene i od mir alaja nee sada nita
doznati. Izvedite to kao da ga nagraujete. Kako vidite, ja sam vam izaao u
susret. A sad vam ponovo evo moje ruke hoete li je sad napokon prihvatiti?

Hou, od srca rado! odgovorih, pa mu pruih ruku, a zatim

svinuh papir i gurnuh ga u dep.

Dobro! Odredite dakle to se ima dogoditi! Ali nemojte sa sobom

povesti manje od pedeset vojnika, jer je za svaki sluaj bolje da imate deset
momaka previe nego jednoga premalo.

Onda vas molim za ezdeset vojnika, jer desetorica moraju ostati

kod konja.

Lijepo! A dalje?

Komandu nad tih ezdeset ljudi preuzima moj stari Amud Mahuli
koji me ima sluati na rije.

Sporazuman sam! A dalje?

Omot svijea i igice.

I vie nita?

Ne, vie nita! Ja sam gotov, pa imam samo jo jedno pitanje: Hoe
li vaa ekselencija doi onamo ako poaljemo po vas glasnika?

Poaljete li po mene, znai da me trebate i ja u doi.

Onda vas molim da se eta smjesta spremi za pokret. Trebam i

jednog konja za pikidmet baija.

Hoe li i on s vama?

Hoe trebam ga.

Ne smatram ga previe hrabrim!

Trebam ga samo kao ovjeka, a ne njegovu hrabrost koje on

stvarno nema. Taj mi je Perzijanac potreban za jednu pasivnu ulogu.

Oh, nasluujem da ete vi po svom obiaju cijelu tu stvar udesiti

tako da bude zanimljiva.

Bar se nadam.

Onda sam veoma radoznao to ete mi kasnije ispripovjediti.

Odmah u izdati sve potrebne zapovijedi.

Ipak vas molim da se sve provede u najveoj tiini. Osim toga vam
priznajem da sam gladan i edan.

Ovo se zlo moe odmah ukloniti nasmije se veselo.

Deset minuta kasnije sjedili su svi prisutni kraj hladnoga peenja, a etvrt
sata nakon toga javi kol agasi da su vojnici spremni za polazak. Bilo je krajnje
vrijeme. Komornik nije odbio da poe s nama. U pratnji ezdeset vojnika
osjeao se sigurnim. Meutim, da je znao zbog ega ga trebam, sigurno bi radije

ostao u Hileu. Amud Mahuli se naprotiv poput djeteta radovao namjeravanom

pothvatu.

PONOVO U TORNJU
Krenuli smo i nali malu etu konjanika kako nas eka vani pred vratima.
Zajedno s kol agasijem i komornikom pojahah na elu ete. Tek to smo izali
iz grada, oficir me upita to zapovijedam.

Efendijo, ti si muir nae vojske ree a ja sam ferik-paa.

Tebe moramo sluati svi, a mojih ezdeset ljudi mora sluati mene. Mi emo se
rado boriti, pa smo spremni da za tebe skoimo u svaku vatru. Sad mi reci to
imam initi i kako se imam vladati!

Najprije moramo brzo i nezapaeno stii do Birs Nimruda

odgovorih.

Neprimijeeno? Onda bi bolje bilo da skrenemo sovog puta.

Bilo bi, no onda emo moda naii na loi teren, pa emo ugroziti
noge svojih konja.

Nikako! Uzmi u obzir da je ovo nae vjebalite i da mi tu

poznamo svaku stopu puta. Ako nai neprijatelji oekuju napadaj, sigurno ga
oekuju iz grada. Nije li tako?

Tako je!

Oni e dakle svu svoju pozornost usmjeriti u tom pravcu, pa im se

moramo pribliiti s koje druge strane. To e nas stajati svega pet minuta. Jesi li
dakle sporazuman da pojaimo u malom luku?

Jesam!

Onda doi i pouzdaj se u mene. Tvoji drijepci nee ni jedan jedini

puta posrnuti. Pojahat emo kao po ravnoj sofri.
Zakrenuo je nadesno s puta, pa moram priznati da nije preuveliao,
pozivajui se na svoje poznavanje terena. Pri tome nije dopustio da razgovor
zamre.

Sjeam se stare poslovice koja veli: sudbina okree ovjekov kaput

tri puta dnevno, ujutro jednom, upodne jo jednom, a zatim uvee ponovo. Tvoj
kaput kao da okree jo ee, naime i dva puta

Kako to?

Jer si nou postao zarobljenik, a sad sam izlazi da hvata ljude.

Tako si bio moj uhapenik, ali si nakon kratkog vremena postao slobodan a da
nisi nikoga upitao za doputenje.

Poslovica u mojoj domovini glasi: Tko mnogo pita, taj se sav

smuuje. Ovdje u naem sluaju glasila bi: Tko mnogo pita, ne moe preko
zida!

Daj, taj skok preko zida! Trebao si vidjeti one poglede kad ste
preletjeli preko zida! Nitko se od nas ne bi usudio na takav skok. Na puk nema
loe konje, ali nema dobrih jahaa. Slobodni Beduini jau mnogo bolje od nas.
Kad bih imao bataljon kako bi moji ljudi nauili jahati! Morali bi letjeti poput
sokolova! Ipak neu nikad dotjerati tako daleko. Kismet mi nikad nije bio

naklonjen.

Zar se ne osjea sretnim?

Kako ovjek moe biti sretan, ako punih pet mjeseci nije dobio
plau! Padiah je najvei i najglasovitiji, najbogatiji i najmudriji meu
vladarima svih drava, ali nee me oalostiti odajui moje rijei njegovo
bogatstvo ostaje kod njega. Ono ne dolazi k nama, a njegova mudrost dopire
oko cijele kugle zemaljske, ali ne stie u nae depove.

Od ega onda ivi ako plaa tako dugo izostane?

Zapravo i ne ivim, ve gladujem, jer volim svoj harem, svoju

djecu i unuke, pa im dajem one mrvice kruha to ih pobirem sa sagova svojih
visokih pretpostavljenih. Rado u gladovati, ali neka bar oni budu siti.

Tvoji pretpostavljeni imaju dakle kruha?

Oh, ne samo da imaju kruha, ve imaju i mesa i uope svega to im

srce poeli! Mora naime znati da rijeka plaa tee odozgo, ali stie samo do
bembae. Ondje obino prestaje, i samo onda kad se vojnici pobune, otvara se
mala brana, ali se ubrzo opet zaepljuje. Da, kad bih jednom uznapredovao do
bembae, onda bi zauvijek bilo pomognjeno meni i mojoj kui kojoj pripada
itavo moje srce.

Je li tvoja kua velika?

Imam dva sina s njihovim enama i dvije keri s njihovim

muevima i s djecom. Imam svoju majku, a i majku svoga harema. To je svega
jedanaest osoba to ih imam potpomagati onom bijednom plaom koju ne
dobivam. Dao Alah da se to ubrzo popravi!

On e ti pomoi, Amud Mahuli. Budem li danas s tobom

zadovoljan, govorit u s Osman-paom i zamoliti ga da se pobrine za to da ti
bude isplaena zaostala plaa.

Kad bi to bar htio uiniti, efendijo! Moja zahvalnost i zahvalnost

itave moje kue blagosivljala bi te do kraja naih dana. Mi smo opazili koliko
te general potuje i cijeni. Danas je u svim vanijim stvarima sluao samo tvoju
rije, pa bi ti sigurno vrlo rado ispunio i tu malu elju. Bit e sa mnom
zadovoljan, jer u uiniti sve da zasluim tvoj zagovor. Moda e se onda
sjetiti i svoga drugog obeanja.

Kojega? upitah ga, gradei se da sam zaboravio.

Tvog izvjetaja seraskeru. Hoe li u njemu spomenuti i to da smo

pojahali prema Birs Nimrudu da pohvatamo ubojice karavane?

Hou!

I da ja u tom sudjelujem kao komandir ezdeset vojnika i tvoj

neposredni podreeni?

Hou! Spomenut u opirno sve to radi i kako si se pri tome

odlikovao.

Hvala ti! Znam da e odrati rije, pa u pokuati da steknem tvoje

priznanje i seraskerovu milost. Sad smo stigli ve dotle da se Birs Nimrud
nalazi jugoistono odavde. Za deset minuta stii emo onamo.


Ve? To je bilo bre nego to sam mislio.

Znao sam da e biti zadovoljan mojim vodstvom. Sad treba samo

odrediti na koju taku ruevine treba da najprije stignemo.

Sjea li se onog mjesta gdje smo sakrili svoje konje, a onda ujutro
poli po njih?

Da, tano ga se sjeam.

Najprije moramo onamo, no prije toga moramo se zaustaviti na

domak doziva odande, jer se elim oduljati pjeice da ustanovim gdje se nalaze
ljudi koje traimo.
Pojahasmo jo komadi puta, a onda se kol agasi zaustavi.

Evo, sad smo u onoj udaljenosti koju si elio ree. Ako

zovnemo glasno, ut e se do ruevine. Ti nas dakle sad eli ostaviti.

Tako je!

Kako dugo?

To ne mogu rei. Vi ostanite ovdje i nemojte se nipoto odavde

udaljivati dok se ne vratim. Pri tome se morate vladati potpuno tiho.

Ako se ne vrati?

Vratit u se!

Hoe li nas pronai u tami?

Hou! Evo, ja ti ovime povjeravam svoje puke. Nemoj dopustiti

drugim konjima da se priblie naim vrancima, dok ovi lee. Oni to ne vole!
Halefovog Barka doveli smo za uzde ovamo. Njemu i svom Asilu dao
sam znak da legnu, a oni me posluae. Zatim se stadoh uljati dalje.
Cio svoj plan izgradio sam na pretpostavci da se Sefir nee vratiti u
unutranjost Birs Nimruda dok ne proe onih est do sedam sati to ih je
spomenuo, ili da bar nee ui u onu prostoriju u kojoj smo mi leali. Ako je u
meuvremenu doao da vidi to radimo, onda je na bijeg bio otkriven, pa nam
je umakao, a od onih zaliha i onoga blaga u ruevini odvukao je sa sobom sve
to je u brzini mogao odnijeti.
Bio sam vrlo oprezan. No sam drao u ruci, vrsto odluivi da neu
dopustiti da me itko dotakne, a bude li to netko pokuao, odmah u ga probosti.
Sretno sam stigao do skrovita konja. Ondje nije bilo nikoga. Krenuo sam
dalje u smjeru ulaza u skladita krijumara. Ondje je gorjelo nekoliko vatri, iji
mi je sjaj olakavao da izbjegnem svaki susret. Leei na tlu puzao sam sve
blie dok nisam stigao do jednog osamljenog komadia zida koji je s jedne
strane bio osvijetljen vatrom, a na drugu stranu bacao je duboku sjenu. unuo
sam u toj sjeni i stao prislukivati.
Udaljen jedva dvadesetak koraka od onog finog drutva koje se ovdje
bavilo svojim mranim poslovima, mogao sam vidjeti te ljude i uti sve to nije
bilo govoreno ba posve tiho. Uostalom, veinom su govorili glasno, po emu
se dalo zakljuiti da su se osjeali sigurnima. Sainjavali su dva odjela, te sam
odmah razabrao da su jedni bili razbojnici, a drugi krijumari. Krijumari su bili
zabavljeni time da cijelu hrpu robe u pojedinim omotima i balama prenesu do

ulaza u skrovite.
Uinili su to od ovjeka do ovjeka, to jest tako da su se svrstali stvorivi
lanac pa je jedan do drugoga prenosio krijumarenu robu komad po komad.
Tako nijedan od njih nije trebao prijei cio put. Uope se dalo pretpostaviti da
pravi ulaz ne poznaju svi, ve ga poznaju samo Sefirovi pouzdanici. Ti su sad
stajali gore, a ostali dolje. Budui da nisu bili zajedno, te su svoj posao obavljali
vanredno tiho, nisam od njih mogao nita doznati. Svu sam svoju panju morao
dakle posvetiti drugoj skupini, razbojnicima.
Bilo je jasno da su razbojnici, jer je kod njih stajalo i lealo onih dvanaest
komornikovih konja i est tovarnih deva. Teret je u dvije hrpe leao kraj tih
ubojica, pa su podizali pojedine predmete, ogledavali ih, ocjenjivali, prepirali se
o njihovoj vrijednosti i na kraju ih, kad bi se s mnogo muke sporazumjeli, bacali
na drugu hrpu. Po tom procjenjivanju i prepiranju razabrao sam da svoj prljavi
posao nisu obavili za plau, ve za udjel u plijenu. Nabrojio sam petnaest ljudi,
samih Beduina, pripadnika ve esto spomenutog plemena Gasai. Sve su to bili
suncem opaljeni, mravi ljudi mranog i pohlepnog pogleda.
Sefir je sjedio kraj njih. U ruci je drao knjigu, a kraj njega se nalazila
velika vrea s novcem. U knjigu je unosio pojedine komade i njihovu cijenu, a
iz vree je isplaivao nekom starom Arapinu sijede brade, vjerojatno voi tih
nitkova, njegov udio u vrijednosti. Sve se to obavljalo veoma glasno, uzrujano,
uz proklinjanje i prepirku koja je opasno zvuila. Samo je Sefir ostajao
hladnokrvan. inilo se da ima iskustva u saobraaju s tim ljudima, jer je mirno
sluao kako su ga grdili, i na kraju bi donosio odluku kojoj se nitko vie ne bi
usprotivio. Zatim bi posezao u vreu i polagao utvreni iznos novca u prljavu
Beduinovu ruku. Ti lopovi nisu bili iskusni trgovci, pa nisu umjeli raunati.
Zato nisu htjeli da se pojedine stavke zbroje i da odjednom dobiju cio iznos, ve
im se njihov udio morao isplatiti za svaki pojedini komad.
Jednom je Sefir ipak izgubio mir. Stigli su do nekog istonjakog veziva,
ije je zlato zasvjetlucalo sve do mene. Gasai su to vezivo previsoko ocijenili,
pa se razvila prepirka koja se toliko otegla da je Sefirovoj strpljivosti doao kraj.
Skoi na noge i ljutito viknu: Poludjeli ste, pa lajete ni zbog ega, kao to
agljevi laju na mjesec. Pogledajte tamo moje ljude. Ima ih devetnaest, ali svi
zajedno nisu u toku cijele noi podigli toliko buke koliko je svaki pojedinac
meu vama podigao za dvije minute. Sad mi je dosta! Mislite li da ja zbog vas
sjedim ovdje i da nemam nikakvog drugog posla nego da sluam vae urlanje?
Za pola sata e oni ondje zavriti svoj posao, a dotle moramo i mi biti gotovi.
Imam ja jo svoga posla. Budete li me zadravali, pokupit u sve ovo ovdje te
neete dobiti vie ni pare!
To je djelovalo i trgovina se ubudue bre odvijala. Njegove rijei su mi
uostalom rekle i to da se moram pouriti, jer sam znao koji je to njegov poseban
posao to ga ima izvriti za pola sata: htio je otii k meni i komorniku, pa nas je
prema mojem naumu morao prividno pronai upravo onako kao to nas je
ostavio. Ja sam se dakle najprije oduljao tako daleko da me nitko nije mogao

uti, a onda potrao to sam bre mogao do svojih konjanika. Kol agasi se
obradovao kad me je ugledao.

Sad poinje vaa zadaa rekoh tako da su me svi mogli

razumjeti. Dobro pripazite! Devet ljudi ostaje ovdje, na ovom mjestu kraj
konja! Oni se moraju pobrinuti za to da ne doe ni do kakve buke. Deseti vojnik
ide sa mnom i s pikidmet baijem, i kasnije e doznati to mu je dunost. Kol
agasi e odrediti koja se desetorica prihvaaju ove slube. Sad dolazi glavna
stvar. ujte me!
Nagurae se blizu meni, pa nastavih:

Odvest u preostalu pedesetoricu do onoga mjesta meu

ruevinama gdje gori nekoliko vatri. Ondje sjede ubojice i dijele plijen. Ima ih
petnaest. Ondje se nalaze i krijumari koji svoju robu odnose u ruevine. Ima ih
devetnaest, zajedno s voom dvadeset. Mi moramo dakle uhvatiti svega skupa
trideset i pet ljudi. Ako nam nijedan ne umakne, dobit e svaki vojnik stotinu
pijastera, a svaki podoficir dvije stotine pijastera!
Odmah se zaue tihi usklici radosti, zauenja i suglasnosti. Nastavih:

Uhvatit emo ih ovako: vi ete se svrstati u liniju koja iz ruevina u

polukrugu vodi oko vatre, i vraa se opet do ruevina. Tako e ti ljudi biti
opkoljeni da nijedan ne uzmogne pobjei u ravnicu. Tko se god priblii vaoj
liniji, njemu ete glasno doviknuti i upozoriti ga da se povue. Pokua li silom
prodrijeti kroz nju, imate ga bez obzira ustrijeliti. Htio bih da u zoru budu na
okupu pa zato elim da ih samo odbijate. to e se zbiti onda doznat ete od
mene, jer u se do toga vremena vratiti. Recite mi jeste li me razumjeli, ali
nemojte to rei odvie glasno!
Kao odgovor odjeknu Jesmo" iz brojnih grla. Ljudi su se oduevili zbog
pijastera koje sam im obeao, pa sam mogao biti uvjeren da e uiniti sve to
god budu mogli da zarade taj novac. Da bih i u kol agasiju izazvao jednako
oduevljenje, pozvah ga u stranu te mu rekoh tiho:

Misli li da e uiniti svoju dunost?

Oh, efendijo odvrati Amud Mahuli uvjeravam te da e oni

radije umrijeti nego da dopuste da pobjegne ma i jedan od tih lopova. Ti si
jednim mahom zadobio njihovu privrenost, ljubav i vjernost.

Onda u pokuati da steknem i tvoju. Ti si maloas zaelio da

dobije vii in, a ja sam ti rekao da e ti Alah pomoi. Ta moja rije e se
ispuniti. Alah ti alje svoju pomo putem mene, jer ti velim slijedee: ako od tih
trideset pet ljudi koje elimo uhvatiti, ne pobjegne ni jedan, ti e biti bembaa
prije nego to se vratimo u Hile.
Sav se ukoi od radosti i prepasti. Nije mogao izrei ni rije. Onda se
sabere i promuca:

Bem-ba-a. .. jo prije nego a zatim naglo nastavi: Imam da

postanem bembaa prije nego to se vratimo u grad? Efendijo, znam da si rekao
istinu i da se ne ali sa mnom pa u zato...

uti, Amud Mahuli prekinuh ga. Jo nisi bembaa. Ipak to

moe postati a i treba da postane ako ispuni moj uvjet. Nemoj se dakle sada
uzbuivati, ve pazi da izvri ono to od tebe oekujem.

O efendijo, mi emo ih pohvatati sve, sve! Uvjeren sam da nam

nijedan nee umai. Doi da to bre zatvorimo krug oko njih!

Najprije mora odabrati onu devetoricu koji e ostati ovdje i onog

jednoga koji e poi sa mnom i koji treba da nosi Halefovo oruje.

To u obaviti za jednu minutu. Ve urim! Amud Mahuli pozove

desetoricu vojnika po imenu, a zatim ostala pedesetorica krenue. U blizini vatri
su po uputi kol agasija tako paljivo sainili lanac da to nije opazio nijedan od
opkoljenih ljudi i da nije preostala nikakva upljina kroz koju bi mogao netko
pobjei.
Sad sam smireno poao s komornikom i jednim naim vojnikom na
mjesto to ga je Halef na svoj smijean nain nazvao plandovalitem
dikobraza". Kako se italac moe sjetiti, bila je to ona skrovita upljina u zidu u
kojoj smo bili sakrili konje i gdje sam na svom bijegu s komornikom opet
ugledao svijetlo dana, odnosno nonu tamu.
Znao sam da se uputam u opasnu igru, ali sam se osjeao tako
slobodnim, tako laganim i tako bezbrinim kao da sam je ve dobio. Dok smo
se uspinjali uz sipinu ruevina, Perzijanac me upita:

Zato odlazi opet ovamo, efendijo? Mi ovdje nemamo vie

nikakva posla, bar ja mislim tako?

Traim Sefira.

Maloas sam ga vidio kod njegovih ljudi!

Maloas jesi, ali sad emo ga nai u naem zatvoru.

Zar kani moda ponovo zai u njega?

Kanim!

Alah! Jesi li pri svijesti?

Mislim da jesam. Neu uostalom sam otii onamo, jer e me i ti

pratiti.
On od prepasti odmah zapne u izmrvljenim opekama, pljesnu rukama i
zastenje:

Jer-e-me-ti pratiti! Efendijo, to mi ni ne pada na um! Ako si ti

poludio, onda to nije za mene razlog da i ja poludim..

Onda uj to ja ovdje traim: tvoje vlasnitvo.

Moje vlasnitvo? Kako to misli?

Ne kanim spominjati tvoje konje i deve. Sigurno si opazio da su jo

ovdje, pa ako uini ono to elim, dobit e ih natrag. Deve su meutim nosile
teak teret koji se sigurno nije sastojao od bezvrijednih predmeta.

Od bezvrijednih predmeta? Vjeruj mi da je njihova vrijednost

iznosila cio imutak. Bili su to ah-in-ahovi darovi, a ono to poklanja na
vladar, to vrlo mnogo vrijedi!

to e ti dakle rei, ako mu javi da su ti ti dragocjeni predmeti

ugrabljeni?


Izgubit u njegovu milost, njegovu zatitu i njegovo povjerenje, pa
e me opet baciti u prainu iz koje se nikad vie neu uzdii. Tome pridolaze
oni potpisi to sam ih morao dati Sefiru. On e me pomou njih uiniti
prosjakom!

Ne bi li za tebe bila srea, kad bi sve to mogao ponovo dobiti, te

ahove poklone, a i svoje potpise?

Da, to bi bila srea za koju se ne bih mogao dovoljno zahvaliti.

No, dobro! Mi se vraamo u tamnicu da bismo sve to ponovo

dobili. Ako se odlui da poe sa mnom, ja u ti pomoi da dobije svoje
vlasnitvo.

Je li to istina, efendijo? upita brzo i stane izvlaiti noge koje su

mu duboko propale u rahlu sipinu.

Jeste!

Ali Sefir e nas zadrati!

To ne moe. Mi emo naprotiv uhvatiti njega. To je glavni razlog

koji me je potakao da se upustim u tako neobian pothvat. Ipak znam to radim.
Kad bih se naprotiv morao pouzdati u vojnike, Sefir bi nam mogao umai.
Bude li imao povjerenja u mene, ja u Sefira prisiliti da nam vrati sve to ti je
oduzeo, i to te je prisilio da mu preda. Dobit e dakle ah-in-ahove poklone,
pa prema tome nee izgubiti njegovo povjerenje, ve stei njegovu zahvalnost
jer si ih izruio kako treba.

Kad mi tako obeava, ja vie ne oklijevam. ovjek se zaista

usuuje da uini mnogo ako se radi o tome da zadri naklonost svoga vladara.

Dobro! Ako se uspnemo na vojnikova ramena, lako emo dosei

rupu u zidu. Ja u poi prvi, a ti e za mnom. Poekaj samo jo asak.
Rekao sam kijalu neka nas poeka ovdje dok se vratimo, pozajmivi od
njega neki stari rubac to ga je imao zataknutog za pojas. Trebao sam ga da
njime pokrijem rupu u kutu zatvora. igice i nekoliko lojanica uzeo sam sa
sobom ve u Hileu. Osim toga sam ondje Peder-i-baharatu oduzeo svoj no. K
tomu su pridolazili revolveri i henrijevka. Medvjedarku sam ostavio kod konja.
Bio sam dakle dovoljno naoruan, pa se nisam morao bojati Sefira. Ipak
priznajem da je za moj pothvat bila potrebna prilina hrabrost. Tko mi meutim
predbaci da to nije bila samo hrabrost, ve upravo drskost, toga bih morao
upozoriti da sam bio uvjeren kako u u unutranjosti ruevine imati posla s
malim brojem protivnika. Smatrao sam da smijem pretpostaviti da je svega
nekoliko krijumara poznavalo poloaj i ureaj zatvorenih skrivenih prostorija,
jer bi Sefir bio neoprostivo neoprezan da je sve svoje krijumare uputio u tajnu.
Prema tome sam se imao bojati svega nekoliko ljudi koji su me i unijeli u
podzemlje, pa sam smatrao da u ih lako onesposobiti.
Sad je bilo krajnje vrijeme da poemo u poznate prostorije. Vojnik se
naslonio na zid. Njegove sklopljene ruke sainjavale su prvu stepenicu, a
njegova ramena drugu. Tako sam se lako zavukao u rupu, a komornik je doao
za mnom. Da mu pri tome nije bilo ba lako pri srcu, uo sam po uzdisanju i

stenjanju kojim se javljao puui za mnom.

Sad smo imali udoban put, jer u hodniku nije bilo izmrvljene opeke. Laka
i kratka opetua nije me smetala. Na kraju vodoravnoga hodnika uspravio sam
se u okomiti rov i stao prislukivati. Glava mi se nalazila ve u sobi broj pet.
Nita se nije pomaklo, pa sam se izvukao iz jame. Odmah zatim izvukao se i
Perzijanac.
Opipao sam rukama naokolo i ustanovio da se nae prinudno boravite
nalazi tano u istome stanju kako smo ga napustili. Nae su spone leale jo
ovdje, a na drugoj stranj napipao sam hrpu praine to smo je izbacili iz jame.
Bili smo sami, pa bih volio pripaliti svijeu, ali bi njeno svjetlo prodrlo kroz
zastor od ipki, pa bi nas odmah odalo, ako je netko bio u susjednoj prostoriji.
Morali smo dakle sve pripreme izvriti u tami. Najprije smo zatrpali jamu. U nju
stavih opetuu i pokrih jamu vojnikovom tkaninom, pa tkaninu posuh ostatkom
praine od opeka. Tako su otvor u podu i puke sakriveni pred Sefirovim
pogledom. No i revolver zadjenuh u pojas. Prljavtinu od smrvljene opeke
istresli smo iz naih kaputa koliko se god to dalo.
Sad sam ponovo morao svezati Perzijanca, pa ne trebam rei da on to nije
htio dopustiti. Kad mirna predoavanja nisu nita pomogla, ja sam ga nekoliko
puta manje prijatno gurnuo u rebra to ga je uvjerilo da su moje mjere potrebne.
Svezao sam ga isto tako kao to je bio i prije svezan. Zatim i ja unuh, pa
svezah i sebe isto kao to sam prije bio svezan samo ne tako vrsto, no ipak
toliko da se kod povrnog pregleda moralo uiniti da se na sponama nije nita
izmijenilo. Sad sam se osjeao umiren. Ispunila mi se elja da ovamo stignem
prije Sefira. Neka sad doe!
Komornik nije nipoto bio tako pun pouzdanja. Nekoliko sam puta uo
neke tihe i priguene ah" i ,,oh", te uzdahe Alah, Alah!" Bojao se, pa kad smo
nakon nekog vremena zauli korake i kad je svjetlo prodrlo izmeu eljeznih
ipki, komornik promuca perzijskim jezikom, sav drui od straha:

Efendijo oni do dolaze! Ja sema i men, ej hejat i men o

nebo, o moj ivote! Da bar nisam doao ovamo!

uti! apnuh. Kako ujem, najprije odlaze Halefu: to moramo

prislukivati!
Koraci su poli prema broju etiri. uo sam Sefira a i Halefa gdje govore,
no nisam mogao razumjeti ni rijei, ali kad se Perzijanac opet udaljio i kad je
moj Hadi povienim glasom doviknuo neto za njime, zauo sam:

Nemoj da ti se nasmijem! Poznajem ja svog efendiju. On e doi i

izbaviti me odavde. Onda emo obraunati s vama!

Onda u ti rei da je on ve ovdje otpovrnu mu Sefir glasno

On ve dugo lei ovdje dolje, a vezan je mnogo vre od tebe.

Lae!

Istina je!

Pa sve ako i jeste istina, onda se on s tobom poigrao, samo naalio.

To je njegov obiaj. On e se osloboditi, a oslobodit e i mene prije nego to ti i

pomisli.

Samo e njegova dua biti slobodna, jer emo nju, a isto tako i
tvoju, batinama istjerati iz vaih prokletih tijela!

Batine su odreene za tebe a ne za nas. Kunem ti se Alahom i

prorokom da e ubrzo osjetiti bi to ste mi ga oduzeli! Onda e ta tvoja dua
iz tvoje ugave koe odletjeti dolje u pakao!
Sefir se podrugljivo nasmije, a zatim se koraci pribliie naim vratima.
Razabrao sam da dolaze samo dva ovjeka. Odmakli su kraun i podigli ipke.
Uao je Sefir s onim malim nitkovom koji me je zavarao preodjeven kao Hadi
Halef. Sefir ispitljivo pogleda po cijeloj prostoriji, a zatim prie komorniku, jer
mu je taj leao blie od mene, pa se sagnu i pretrai njegove spone.

Jo su u redu! ree, uspravivi se. S tobom u se kasnije

porazgovoriti. Najprije dolazi na red ovaj lupe, jer s njim dosada zapravo i
nisam mogao govoriti.
Postavi se preda me i domahnu malianu da prinese svjetiljku kako bi me
bolje mogao promotriti.
Nije smatrao potrebnim da pregleda i moje spone, jer su komornikove
spone bile u redu, a moj skvreni lik izazivao je dojam da sam ja u jednako
nemonom poloaju kao i prije.

Vjerojatno si uo to je maloas zaurlao onaj otrovni patuljak, tvoj

pratilac? upita.

Jesam odgovorih.

Ta je runa aba poludjela!

Nije.

Nije? Ti se dakle slae s njime?

Slaem.

Onda si i ti lud! Od samog si straha posve poludio.

Moj je razbor svakako bistriji i zdraviji od tvojega.

Perzijanac prasnu u isti glasni smijeh kao i maloas.

On kani biti slobodan, oslobodit e svog Hadija, a mene e

izbievati? Taj mi nitkov sve to potvruje i pri tome govori o svom razumu.

Kojeta! Moj Hadi uvijek provodi ono to veli. Ako ti je obeao

batine, onda e ih dobiti, pa ma kako se ti branio!

Pasji sine, ako nisi lud, onda me sigurno eli samo vrijeati. ini
se da i ne sluti to te oekuje.

eli li i mene natjerati u smijeh? Ako jedan od nas dvojice ne zna

to ga oekuje, onda si to ti. Nagovijestio sam ti to e se dogoditi. Poekaj do
jutra!

Da, sjeam se nasmijei mi se podrugljivo. Ranom zorom

poet e mi suenje, a uveer e svriti. Rekao si to ili neto slino. Uostalom,
to bi bilo odvie kratko! Za tebe sam se bolje pobrinuo.
Ti nee od mene dobiti samo kratki dan nego e mnogo dulje uivati u
radostima kojima u te usreiti. Ono to si skrivio tamo prijeko na Tigrisu...


Ah, na Peder-i-baharatu! upadoh mu u rije. Voa krijumara
zapanjeno uzmaknu korak i brzo upita:

Peder-i-baharat? to zna o njemu? Odakle pozna to ime? Tko ti

ga je rekao? Ve sama ta okolnost da si kao stranac uo to ime, zapeatila je
tvoju smrt!

Ponavljam ti da ti neprekidno sebe zamjenjuje sa mnom. Nije

zapeaena moja smrt, ve tvoja. Tebe su progledali. Poznato je da si ti Sefir o
kojemu...

Sefir! prekide me. To je za tebe novi razlog da umre. Da ve

i onako nisam odluio da e umrijeti, onda bih sada odredio da ne smije iv
odavde!

Nemoj sebi toliko umiljati! Ti nema moi nada mnom. Ja u

zdrav i itav izai iz Birs Nimruda, a tebe u kao svoga zarobljenika odvesti u
Hile, da te dadem zatvoriti k Peder-i-baharatu i njegovoj dvojici drugova koji
lee ondje u lancima.

Ja kao zarobljenik u Hile u lancima ! promuca,

piljei u mene kao da sam sablast. Zaista je tako kako sam rekao. Ti si do kraja
lud!

Onda ti sada lud ovjek kazuje da si Peder-i-baharata poslao u

stupicu u koju je uhvaen. Ondje mu nitko nije povjerovao to si mu zapovjedio
da rekne.

to to mu nisu povjerovali?

Da sam ja s Hadedinom napao karavanu pikidmet baija i da si se

ti oduljao za nama da otkrije nae skrovite, a nisu mu povjerovali ni to da
sam ja odvukao leinu pikidmet baija da je bacim u vodu.
Htio je neto odgovoriti, ali od zapanjenosti nije uspio izustiti ni rijei.
Dooh sad na pomisao da njegovu smetenost iskoristim da bih otkrio tajnu rue
iz irasa, pa zato nastavih:

Kako vidi, sve su se vae tajne otkrile. Otkrivena je ak i vaa

glasovita Dul-i-iras.

Baci se na mene poput zvijeri, zgrabi me za oba ramena, stane me

tresti i sikne na mene:

Dul-i-iras? Biva-i-emirl, ems-i-husn, naa sitare-i-dira, koja

stanuje tako duboko u tajnosti da sam je ja sam svega tri puta vidio? Naa lijepa,
naa divna kraljica, pred kojom svi sagibljemo glavu i koljena! Ona iji pogled
zaarava srca i iji glas oduevljava za najtea i najsmionija djela? Ti tvrdi da
poznaje nju, ti bijedni crve? Zadavit u te!
Sefir me zgrabi za grlo. Ve sam htio da brzo izvuem ruke iz ome da
bih se obranio, kad se dosjetih drugom sredstvu koje e vjerojatno jednako
djelovati, a moglo bi ga navesti i na daljnje neopreznosti, jer je bio toliko
uzbuen da nije mogao mirno promisliti o svojim rijeima.

Da me nisi ni dodirnuo! otresoh se na njega. I ja sam sil.

Ustukne od mene kao da je dobio estok udarac i irom rastvori oi.


Ti - ti - ti si sil?

Ja sam ak sertip-i-silan.

Sertip? ovjee ili si avo pa si otkrio nae tajne, ili si zaista sil.
Zato se onda izdaje za stranca, a zapravo si pravovjerni iit?

Da mi ruke nisu svezane, izvadio bih svoj prsten iz depa i dokazao

tko sam ja.

On on takoer ima prsten! viknu krijumar sve

uzbuenije. Ako je to istina, onda te mogu provjeriti. Dovoljno je da te
upitam za ime naeg vrhovnog gospodara, za Da ...
Perzijanac se prekinu nakon tog jednog sloga, jer je uvidio da umalo to
nije izvrio najveu izdaju koja je uope mogua za sila. Lako je bilo pogoditi
preostale slogove toga imena, a budui da sam ja one veeri uz Tigris nauio
kako je Peder-i-baharat nazvao toga najvieg gospodara, to sam nadopunio
prekinutu reenicu.

Ah, ti misli Dafara, emira-i-silana.

Da, njega mislim! Ti ga pozna! Ti zna sve! Ti si dakle ili zaista

sertip-i-silan i tvoj je in vii od mojega, a onda te odmah moram pustiti na
slobodu, ili si pak sve to doznao izdajom, pa te moram uiniti nekodljivim.
Perzijanac je stajao preda mnom, poloivi obje ruke na elo, slika
potpune bespomonosti. Zatim se naglim i odlunim pokretom okrene svom
pratiocu i ree:

Osvijetli ga. Moram vidjeti kakvo mu je lice. Moram se zagledati u

dubinu njegovoga srca!
Kad je ovjeuljak posluao taj nalog, Sefirov se pogled doslovce zabode
u moje oi. Brazgotina mu je bila natekla i poprimila je tamnocrvenu boju, a iz
njegova lica, iz njegovih zgrenih aka, spremnih na napadaj, i njegovog
napetog dranja, kao da e svaki as skoiti na mene, govorila je odlunost i
napetost, koja je, ako izbije, mogla biti i ubitana. Usprkos tome ja sam tome
pleatom ovjeku gledao u lice, mirno se smijeei, ali sam pri tom potajice
razvukao ome svojih spona da bi mi ruke bile spremne na obranu.

U tvom licu ne mogu itati ree, premda bi po mojoj

bezbrinosti zapravo lako mogao razabrati to je na stvari. Ne vidim nita, ne
otkrivam nita. Moram se utei posve sigurnom sredstvu: zaklinjem te Alahom
ili ako si kranin, zaklinjem te tvojim bogom da mi rekne istinu! Hoe li to
uiniti?

Hou!

Jesi li toliko hrabar da to prizna ako nisi sil?

Jesam! Nemoj misliti da te se bojim.

Onda mi reci jesi li pravovjerni iit ili si zaista Evropljanin i

kranin?

Ja nisam iit.

Dakle nisi ni sil?

Nisam!


Onda si bez naeg doputenja prodro u nau tajnu?

Tako je.

Onda budi proklet i umri!

Sefir se baci na mene, slijep u svojoj srdbi i ne maivi se oruja.
Ispruio je prema meni zgrene prste obiju ruku. Naglo se pokrenuti ustranu,
tako da je promaio, izvukoh ruke iz uzica, zgrabih ga za vrat, privukoh ga
posve sebi, preokrenuh se na njega i tresnuh ga po sljepoici. Nemono baci
ruke u zrak, noge mu se grevito stegnu i isprue, i on se smiri. To se sve zbilo
bre nego to to mogu ispripovjediti. Bila su dovoljna dva tri vrsta trzaja
sponama da se posve oslobodim, a zatim skoih na noge. Drei uljanicu u ruci,
malian je stajao kao da se skamenio i buljio u mene. Onda odbaci svjetiljku da
se ugasila i u sobi zavlada tama.

Pasji sine, ipak nam nee umai viknu. Radi opreza sam mu
pokuao izmaknuti, ali me je ve napao. Osjetio sam njegovu ruku koja me je
zgrabila, a zatim ubod, koji bi mi bio prodro u srce da se nisam ve prije toga
okrenuo. Ovako me je taj ubod pogodio u miicu u ruke i zadao mi, kako se
kasnije pokazalo, neopasnu ranu. Htio sam ga zgrabiti, ali spretni malian mi je
brzo umaknuo i latio se pitolja to ja onako u tami nisam opazio. Skoio sam
prema ulazu da mu zakrim uzmak. Uto prasnu njegov hitac, nanianjen onamo
gdje sam jo maloas stajao. Bljesak plamena pokaza mi njegov lik. Skoio sam
onamo, iroko zamahnuo i udario ga po glavi da je pao na tlo. Odmah sam se
sagnuo na njega i uvjerio se o tome da mi vie ne moe nauditi. Sad je sve bilo
tiho, a i ja se nisam pokrenuo da ustanovim je li netko uo hitac. Nita se nije ni
maknulo. Onda zauh tihi komornikov glas.

Efendijo!

to je? odgovorih.

Jesi li mrtav?

Glupost! Ako ti odgovaram, ne mogu biti mrtav.

Dakle nisi ni udavljen ni ustrijeljen?

Nisam, samo sam neto malo okrznut noem.

Gdje su ta dva strana ovjeka?

Lee ovdje. Moji su ih udarci onesvijestili. Nemoj sad govoriti. Jo

ne znamo sigurno je li netko uo hitac ili nije.
ekali smo jo neko vrijeme. Nitko nije doao, pa sam smatrao da smijem
zapaliti svijeu. Uljanicu nismo mogli zapaliti, jer se bila razbila.

Slava Alahu! uzdahnu Perzijanac. Vidim da si ostao

pobjednik.

Srce mi se upravo ukoilo od straha kad je Sefir stajao pred tobom

kao gladni tigar, a onda se bacio na tebe da te udari svojim pandama. Jo nikad
u cijelom svom ivotu nisam tako drhtao i bojao se kao sada. Da te je on ubio,
bio bih i ja izgubljen. Kad e me konano osloboditi tih spona?

Odmah! Sad emo za promjenu svezati njima te ljude.

Odrijeio sam ga, a on skoi na noge i glasno vikne:


Slava Alahu da je prola te velika i strana opasnost...

Ne vii toliko! prekinem ga. Vara se ako misli da je

opasnost ve prola. Uhvatili smo tek dvojicu, a imamo posla jo sa trideset i
dvojicom drugih.

to? Jo trideset dvojica? Kako e to svriti?

Od straha su mu toliko zadrhtale noge da je morao sjesti. Sad sam vrsto
svezao Sefira i njegovog pomagaa, koliko je to ve traila naa sigurnost.
Upravo sam s time bio gotov, kad zauh Halefov glas.

Sidi, sidi, netko je pucao. Jesi li ovdje?

Jesam, Halefe! odgovorih mu.

Ja sam ovdje. Hoe li ubrzo doi?

Odmah!

Samo da su ti lopovi ponijeli sa sobom ovamo moj bi! Jesi li ga

moda vidio?
Nisam mogao, a da se unato naem ozbiljnom poloaju ne nasmijem.
Tek to je moj estiti Hadi doznao da je spaen, prva mu je pomisao bila
upravljena njegovom ljubljenom biu. Rekao sam Perzijancu da ostane miran,
uzeo svijeu i preao do Halefa koji me je ekao. Kad me je ugledao gdje
ulazim, nasmije se.

Sefir me je htio uvjeriti da si njegov zarobljenik. Ja mu to nisam

povjerovao, pa sam mu obeao da e doivjeti prisni susret s odlunou mojega
korbaa.

To sam uo. On nije lagao: zaista sam bio zarobljen, ali sad sam
slobodan i imam ga vre u svojoj vlasti nego to je on imao mene. Sve u ti
kasnije ispripovjediti, ali sad u te odvesti k njemu.

Onda mi najprije omogui da se posluim svojim rukama i nogama,

jer se ovako, kako sad leim, nikako ne mogu povjeriti tvom ljubaznom
vodstvu.
Krijumari su zavili Halefa u sag, a zatim ga omotali uetima. Samo mu
je glava virila iz svenja. Izbavih ga. Tek to se osovio na noge, podigne ruku
na zakletvu:

Onako istinski kao to sam se napokon izbavio iz koe toga ilima

tako u istinski odrati svoju rije i dati da Sefir okua moj bi. Oni su mi ga
oduzeli, ali u ga ja potraiti. Nai u ga, pa ako su ga sakrili i na kraju svijeta,
ili jo malo dalje od kraja! Ti ne voli jezik moga korbaa, sidi, ali ovaj se put
moe protiviti koliko god hoe, ja u odrati rije!

Umiri se, dragi Halefe. Danas sam potpuno sporazuman s tobom.

Kad sam uo kako ti se on zaprijetio batinama, odluio sam da im ba on nee
umai.

Onda neka budu blagoslovljeni tvoja uviavnost i dubina tvojega

razbora koja me usreuje, dokle god ljudi budu ivjeli na zemlji. Sada doi,
odvedi me k Sefiru. Ne smijem ni aska asiti da mu donesem uenu sreu
svojega pozdrava. Ne moe ni slutiti kako moje srce arko udi za njim!

Halef me uze za ruku i povue me za sobom. Razabrao sam da ga ovaj

puta ne bih mogao zadrati da svojem gnjevu da se posluim njegovim
nainom izraavanja dade oduka blagoslovom bia". Sefir je obilno
zasluio takvo kanjavanje, pa se ovaj put iznimno elja maloga Hadija slagala
s mojom eljom. Odvukao me u srednju prostoriju i htio da poe dalje, no ja
sam zastao.

Prije nego to poemo Sefiru moram doznati kako su se vladali

prema tebi, poevi od trenutka kad sam skoio u vodu. Reci mi to, dragi
Halefe!

Nema li za to vremena? Poginut u od ei budem li i dalje

odgaao sastanak s Perzijancem.

Onda mi je ao to sam prisiljen da te pustim umrijeti. Moram znati

kako se vladao prema tebi da prema tome podesim i svoje vladanje.

Onda moram obuzdati obilje svoje enje za njime da te

obavijestim. Kaem ti, meutim, da e on za svaku minutu to je dulje moram
ekati, dobiti pet udaraca vie.

Onda budi kratak!

Kratak? O sidi, kako malo razumijevanja ima za potrebu takvih

prijateljskih dokaza! Ja u naprotiv otegnuti to vie mogu, jer to je vei broj
udaraca to e ih on dobiti, to vie raste spoznaja o mojoj sklonosti, i to se
temeljitije u meni razvijaju osjeaji njenosti povezujui moju duu s njegovom.
Dakle, to bi htio znati i to da ti kaem? Bit e bolje da me pita da bih
kratkou svojih doivljaja mogao razvui prema duljini tvoje radoznalosti.

Nisi li ti, kad sam skoio sa splavi, nadoao na pomisao da skoi

za mnom?

Jesam! Doao sam na tu pomisao, pa bih je nesmetano mogao

izvriti, jer se naa dva prisna prijatelja nisu u prvi as mogla brinuti za mene,
budui da su bili dovoljno zauzeti time da sauvaju splav da se ne izvrne.
Meutim, ve u narednom trenutku razabrao sam kako treba da se vladam.
Budem li skoio za tobom, dok su mi vezane ruke i noge, onda e ti biti
prisiljen da priskoi u pomo mojoj nemonosti, a time bismo se izvrgli
opasnosti da nas ponovo upecaju. Da, ja bih i sebe i tebe doveo u ivotnu
opasnost, budui da bi ona dvojica mogla nadoi na posve nesvrhovitu pomisao
da pucaju na nas. Ti si morao to bre nestati. Morao si zaroniti i plivati ispod
vode. To ne bi mogao uiniti da si morao meni priskoiti u pomo. Zato sam
ostao mirno leati, pa smatram da sam pravilno postupio.

Tako je! Inae bi samo ugrozio na spas.

Eto, i ja sam tako mislio. Uostalom, ti pozna povjerenje kojim ja

uljepavam tvoj ivot. im si skoio u vodu, bio sam uvjeren da e pobjei,
pouriti konjima i odjahati do ruevina da me izbavi odande. Imao sam dakle
slatku svijest da se u sebi mogu nasmijati naim protivnicima, dok sam im
prividno bio posve nemono izruen. Ta mi je pomisao obasjala radou zdanje
moje due, a bez takvih bi se radosti ivot na zemlji dao usporediti s kostima s

kojih je sudbina ve strgala meso.

Ova je tvoja usporedba upravo divna, dragi Halefe!

Oh, moje usporedbe su uvijek izvrsne i bez greke to kod tvojih,

oprosti mi, nije uvijek tako. Ipak se moe utjeiti time da svaki ovjek ne bi
mogao podnijeti one prednosti kojima ja raspolaem. Potrebno je mnogo
poniznosti i samosvladavanja da bi se tako sakrila veliina moga duha da ne
smrvi nijednog nedunog ovjeka.

Onda nemoj dopustiti da smrvi ni tebe, jer si u tom pogledu posve

neduan!

Kako ti to misli, sidi?

Razmisli o tome kasnije kad bude imao vremena. U tvojoj

pripovijesti ti jo lei svezan i nemoan u koari od trstike, pa zato ima mnogo
povoda da se vjeba u poniznosti i samosvladavanju o kojima si maloas
govorio. to se dalje dogodilo?

Sidi, neto, emu sam se od srca morao nasmijati. Kad su naime

veslai uspjeli ponovo uspostaviti ravnoteu svoje splavi, stadoe obojica
dovikivati za tobom. Najprije su ti zapovjedili da se vrati i obeali ti da e ti u
tom sluaju oprostiti tvoj pokuaj bijega. Kad su onda razabrali da tvoj razbor
ne dopire tako daleko da uvidi kako je to izvrstan prijedlog, stadoe te
moljakati. Zaklinjali su te da se vrati i da ih ne unesrei, jer da e oni veoma
loe proi budu li mogli samo mene predati. Saalili su mi se u tom jadikovanju
pa sam ih stao tjeiti, rekavi im da moja osoba bez tvoje predstavlja mnogo
veu vrijednost.

Hvala ti!

Molim! Ti ljudi nisu bili dovoljno uviavni da mi to povjeruju, pa

su jo neko vrijeme jadikovali sve dok nisu uvidjeli da se tebi u vodi oito
mnogo vie svidjelo nego kod njih. Zaveslali su dalje to su god bre mogli,
vjerujui da e, to prije stignu Sefiru i jave da si pobjegao, njemu biti lake da
te opet uhvati. Iz rijeke smo stigli u neki kanal, a po kanalu do cilja. Jedan je od
njih dvojice otiao, a drugi je ostao kraj mene da me uva, premda sam dovoljno
star i razborit da se i sam pobrinem za to da me nitko ne ukrade iz koare. Zatim
dooe po mene, pri emu su bili toliko oprezni da su mi svezali oi. Nosili su
me dugo vremena i veoma daleko. Kad su me napokon poloili na tlo i skinuli
mi povoj s oiju, nalazio sam se ondje gdje si me ti naao, a preda mnom je
stajao Sefir.

Samo on?

Ne. Kraj njega je bio jo neki malian. Zatim se zbilo neto to ne

mogu shvatiti. Vjerojatno dakle nee ni tvoja otroumnost biti dovoljna da mi to
objasni.

A to je to bilo?

Onaj je malian pokazao toliko enju za mojom odjeom da me je

to iznenadilo. Hoe li mi obrazloiti tu enju, sidi?

Znam za njezin razlog, pa u ti ga kasnije rei.

Sad samo nastavi!

Skinuli su mi spone i zatraili da se razodjenem. Ustezao sam se,

ali mi zaprijetie batinama.
Budui da su mi ruke bile slobodne, mogao bih se braniti, ali je Sefir
stajao preda mnom s pitoljem u ruci i zaprijetio mi da e me ustrijeliti ako ne
posluam. Nisam dakle mogao nita uiniti. Morao sam se pokoriti, ali sam ipak
stavio jedan uvjet.

Objasnio sam mu da sam ja mu jedne ljubljene ene i otac jednoga

sina, pa da mi je stoga dunost da se stalno brinem da ouvam zdravlje. Ovdje u
toj podzemnoj prostoriji mogla bi me onako neodjevena napasti bardal iza koje
e doi neizmjerni ra i sale. Ja u dakle samo onda ispuniti elju tog maliana,
ako mi dopuste da, poto sam skinuo svoju odeu, ovijem ljepotu svojih udova
njegovom odjeom. Sefir je pristao na to, vjerojatno ne zbog bojaljivog obzira
prema mom zdravlju, ve da bi skratio stvar. Dok sam se preodijevao,
pokuavao je da od mene tota dozna, ali ja sam mu rekao neka se obrati na
tebe, jer da e ti sigurno doi i da e mu s uitkom dati eljenu obavijest.
Time se morao zadovoljiti. Kad su me ponovo svezali, udaljie se, a ja sam
cijelu vjenost ostao sam sa sobom, to je dodue neosporno za mene bilo
najprikladnije drutvo, ali mi je donijelo veoma malo razonode. Neprekidno
sam pokuavao da se oslobodim spona, ali nisam imao ni najmanjeg uspjeha.
Onda sam uo kako su doveli nekog drugog zarobljenika koji je neprekidno
jadikovao i molio milost. Nisu ga doveli k meni ve na neko drugo mjesto. Ne
znam tko je to bio.

To je bio pikidmet bai.

Zar on? Prema tomu je uspio napadaj na njegovu karavanu?

Jeste! Svi njegovi pratioci su probodeni.

Alah! Tome je sam kriv. Zato je prezreo nau opomenu? Taj je

ovjek velika kukavica, jer je cvilio poput djeteta u ijim ustima stanuje vada
sneni. Kad su mu dodijelili njegovo mjesto, vratie se meni da provjere jesam li
vrsto vezan, a onda je prolo dugo, dugo vrijeme, sve dok se Sefir i onaj
malian nisu vratili da ponovo zamijene odjeu. Svijest da se opet nalazim u
svojoj odjei, toliko, me je razveselila i smirila da sam blaeno usnuo i spavao,
sve dok njih dvojica maloas nisu opet ula. Veoma sam se razljutio to su me
probudili od sna pa nisam smatrao potrebnim da pred njima zatajim svoju
srdbu. Sefir je postao grub, pa se tako nismo rastali ba u najljepem
prijateljstvu, te sam mu spomenuo svoj korba. Nakon nekog vremena planuo je
hitac. Tko puca, taj je naoruan, taj je neprijatelj. Naoruani Sefirov neprijatelj
mogao si ovdje u unutranjosti Birs Nimruda biti samo ti, pa sam zato poviknuo
tvoje ime da uje gdje me moe potraiti i nai. Tako, sad zna to si htio
znati, pa neemo vie pred Sefirom skrivati uitak da nas tako lijepo ugleda
jednog kraj drugoga. Uostalom, nedavno sam opazio da me je malian
opljakao. Zamolit u svoj bi da mu posve prijateljski saopim da izraiva
moje odjee i moga pojasa nije u njima izradio depove za druge ljude nego

samo za mene. Doi!

Kad smo uli u prostoriju broj pet, komornik je uao kao zaplaena ptica
u kutu i doekao nas novim jadikovanjem.

Sretan sam da se napokon pojavljuje, efendijo. Morao sam

podnijeti pravi smrtni strah.

A zato? upitah ga.

Sefir me je obasuo najstranijim prijetnjama.

to te je navelo da razgovara s njime! Ta on te nije morao vidjeti.

Ali me je uo!

Trebao si ostati miran!

Ima pravo. Kad se osvijestio, upitao je da li je tko ovdje, a ja mu

odgovorih. Od toga asa mui me prijetnjama da e sa mnom postupati krajnje
okrutno ako ga ne odveem dok tebe nema ovdje.

I to te je uplailo? Budi uvjeren da je taj ovjek ovdje potpuno

neopasan!
Halef je svoju panju najprije posvetio svom dvojniku koji je leao na tlu.
iroko raskreivi noge stao je pred njega i oslovio ga:

Dopusti mi da te pozdravim, ljubljeni prijatelju moje due! Ja sam

ti neizmjerno privren, premda zapravo ne bih smio govoriti s tobom, budui da
si me ti svojom nezahvalnou izloio tolikoj alosti. Zna li to mislim?
Malian je utio, ne miui se.

uti? nastavi Halef. Sidi, budi tako dobar, pa mu osvijetli

ljupko lie. Osjeam enju da se malo osvjeim njegovim srdanim
smijekom.
Kad sam posluao taj zahtjev i kad je svjetlost svijee pala na lice
maliana, a da ga ja nisam pravo ni pogledao, Halef mi dovikne:

to je to? Kako je oboren taj ovjek, sidi?

Oborio sam ga udarcem ake.

Onda si ga ubio! To je lice mrtvaca.

Sad sam i ja tanije promotrio toga ovjeka. Donja mu je eljust spala, a
oi mu bile ukoene i nepomine. Zdrmao sam ga a zatim ga, kad to nije dovelo
do uspjeha, vrlo pomno pretraio.

ivi li jo? upita Halef.

Ne ivi, mrtav je morao sam potvrditi, uspravivi se.

Onda je tako kako sam ti rekao: ubio si ga. Tvoj je udarac bio
izraunat za snanijeg ovjeka, pa si previe zamahnuo. Ne budi tako ozbiljan.
Ti nisi ubojica, ti si samo osvetnik njegovih djela. Tko je to maloas pucao?

On je pucao.

U koga?

U mene.

Je li te pogodio?

Nije!

Onda budi miran, jer ne mora sebi nita predbacivati. Pokuao te

ubiti, ispalivi hitac u tebe, pa je dobio zasluenu plau.

A ve prije toga je pokuao da me probode.

I nije te pogodio?

Osjetio sam ubod, ali sigurno nije nita vano. Osvijetlio sam
svijeom dotino mjesto i opazio da mi je rukav krvav. Halef je to takoer
opazio, pa zabrinuto viknu:

Pa to je krv! Brzo skini kaput! Moram pogledati je li rana opasna,

jer inae ne mogu biti miran!
Posluao sam ga. Ozljeda nije bila vrijedna spomena. Mali komadi
platna to smo ga donijeli iz susjedne prostorije bio je dovoljan da se rana
povee. Nakon toga Halef pretrai depove i pojas ubijenog ovjeka.

Pogledaj, sidi! Ovdje je sve to mi je ukrao! ree zadovoljno.

Nadam se da u isto tako dobiti i svoj bi! Njega moram najprije potraiti.
Upitat u Sefira gdje je.
Sefir nas je promatrao s neopisivim izrazom lica, pa je na Hadijevo
pitanje odvratio utnjom. Hadi mu onda izvue no iz pojasa, poloi mu ga na
prsa i zaprijeti se:

Hou da znam gdje je moj bi! Ako mi to smjesta ne kae, probost

u te! Gdje je dakle moj bi?
Nije dobio odgovora, pa mu zato vrkom noa probode kou. Ugroeni
ovjek klonu, jer nije znao hoe li ga Hadi probosti ili nee. Bojaljivim se
pokretom izmae nou i konano ree:

Bi je ovdje. Peder-i-baharat ga je donio.

Gdje u ga nai?

Lei gore u hodniku, a isto tako i tvoj no!

Gle kako lijepo umije odgovarati, kad ti ovjek otvori usta! Jesi li
ga ve pretraio, sidi?

Nisam! To emo kasnije uiniti. Zasad bih htio uzeti samo jedan
predmet. Oduzmi mu klju, to ga nosi ispod odjee na uzici oko vrata.

Pasji sine, to te se tie moj klju?

Budi miran, janjece moje nasmije se Halef. Pogledaj ovaj

no! Probost u te smjesta ako ne ostane mirno leati.

Onda ga samo uzmi u avolovo ime. I onako znam da u ga ubrzo

opet dobiti. Vi drite da imate posla samo sa mnom ili sa svega jo nekoliko
ljudi, ali je ovdje toliko ljudi da ne moete izai, a da se ne namjerite na njih, i
da im ne padnete u ake.
Halef mi je predao klju i ja ga spremih u dep.

Dobro znam da nisi sam ovdje. Ovdje su jo trideset i tri ovjeka.

Progutao te pakao! Tko ti je to odao?

Ja sam ih vidio i prebrojio.

Vidio i prebrojio? ponovi moje rijei. Zar me eli

uvjeriti da tvoj pogled prodire kroz zidove i hrpe ruevina?

Ne prodire moj pogled, ve sam prodirem kroz njih. Zar si zaista

tako glup da vjeruje, kako sam cijelo vrijeme svezan leao ovdje? Da si bio
tako pametan, pa da si samo jednom doao ovamo da vidi, ne bi me naao
ovdje. Tek to si iziao iz ove prostorije, otiao sam odavde zajedno s pikidmet
baijem.

Lae!

Kojeta! Odjahali smo u Hile da uhvatimo Peder-i-baharata i

njegove pratioce, a zatim smo doveli vojnike koji su vas opkolili. Vidio sam te
gdje sjedi kod Gasaja dijelei plijen, pa sam uo sve to si s njima govorio.
Onda smo se vratili ovamo, pa smo se sami opet svezali da te zavaramo. Ve si
maloas uo koliko ja znam, pa te je bar to moralo dovesti na pomisao da smo
otili odavde i da sam razotkrio sve tvoje dananje namjere.

Nee me prevariti. Sve je to la, la i samo la!

Posve mi je svejedno vjeruje mi ili ne vjeruje.

Sigurno vam ne bi palo na um da se dobrovoljno opet sveete!

To je bilo samo prividno. Zar se ne sjea kako sam se brzo

oslobodio svojih spona kad je dolo vrijeme za to?

Ipak niste otili odavde! Zastor je bio izvana zakraunan!

Tvoju beskrajnu lakomislenost dokazuje i to da vi ni sami ne

poznate puteve koji vode u tvoje skrovite. Eto, gledaj!
Uklonio sam vojnikovu tkaninu i spremio je u dep da mu je vratim, a
njemu sam pokazao otkrivenu rupu.

Kako dugo pozna ve taj zatvor, a i ne sluti da upravo iz njega

vodi put u slobodu. Ja sam pak odmah na prvi pogled naslutio da se ispod te
hrpe smrvljene opeke sakriva prilika za bijeg.
On se zagleda u kut, ne izgovorivi ni rijei. Izvukoh svoju henrijevku iz
jame i nastavih:

Ovu puku nisam imao sa sobom kad ste me vi dovukli ovamo.

Odakle mi ona? Morao sam je svakako donijeti. Ako jo i sad sumnja, onda
zbog svoje gluposti zasluuje jo vie batina nego to sam ti ih namijenio.

Proklet bio! sikne Perzijanac, a zatim zauti. Bio je odvie

zapanjen. Nisam smatrao pogrekom da mu i dalje rastumaim:

Sjeti se i toga kako sam odreeno nagovijestio to e se dogoditi.

To sam mogao uiniti samo zato jer sam unaprijed znao da u izii iz ovog
zatvora mnogo prije nego to si ti to slutio. Ti si ak tvrdio da nikad vie neu
prijei preko njegovog praga.
Tek je sad zaurlao:

Neista svinjo! Pravi avole! Sad mi je sve jasno! Nitko ti nije

odao to to zna, ve si sve doznao prislukujui. Ipak ti to sve nee koristiti, jer
u se spasiti i smrviti te!
Pritegne laktove i koljena uz tijelo, svinu se, a onda se isprui, napevi
svu svoju neobinu tjelesnu snagu. Neto prsnu i krknu, no sav mu je napor bio
uzaludan. Uzice su vrsto drale, pa su mu pri tom trzaju zadale tolike boli da
nije mogao obuzdati jauk.


Ne trudi se, jer je sve i onako uzalud! nasmijah se. Imam vie
iskustva u vezanju ljudi od tebe. Koga ja sveem, taj se bez mojeg doputenja
nee osloboditi. A sad ti se jo zahvaljujem na pripravnosti kojom si mi
objasnio jednu od vaih najveih tajni:

O tome ne znam nita! dreknu na mene.

O silanima! objasnih mu.

Ja nisam rekao nita, ba nita!

O emiru-i-silanu!

Taj ne postoji!

I o Dul-i-iras.

To je bajka. Ona nije nikad postojala.

Onda ni rije sil nije nita drugo nego bajka.

Tako je!

Ali predmete iz bajke ne moe ovjek vidjeti.

Ti ih i ne vidi.

Pa ipak, ja neto vidim, a budui da vidim, to nikako ne moe biti

predmet iz bajke.

A to to?

Prsten na tvojoj desnoj ruci.

Sefir se prestrai, ali se sabere i odgovori prisiljeno se nasmijavi:

To je posve obian prsten, prsten kao i svi ostali.

Nas dvojica, naime ja i ti, mi to bolje znamo. To je prsten silana, s

oznakom ina koji meu njima zauzima.

Pasji sine!

Stoj! prekinuti ga ja. uvaj se te rijei! Ako je jo jednom

ujem pokazat u ti kako se postupa s psima. Upamti to! Budui da znam da taj
prsten nee vie u svom ivotu ustrebati, ti e mi ga prepustiti kao uspomenu
na na sastanak.

I ne mislim na to!

To nije ni potrebno, jer ovdje vrijedi ono to ja mislim. Daj ga

ovamo!
Pristupio sam Perzijancu da mu skinem prsten. Privukavi svezane ruke k
sebi on zakrijeti silno uzbuen:

Da se nisi usudio! Nemoj ga doticati! Branit u se svom snagom.

Kojeta! Sve i da nisi vezan, nasmijao bih se tvojoj snazi.

Pogledaj moju aku! Neu je otvoriti, pa dakle ne moe dobiti

prsten osim da mi odree ruku.

To nije potrebno, jer je dovoljan samo jedan pritisak. Pogledaj kako

se to radi!
Ljevicom sam ga uhvatio za zglob ruke, poloio palac desnice na
unutarnju a svinuti kaiprst na vanjsku srednju kost ruke, pa mu tako stisnuo
kosti da je vrisnuo od boli i morao otvoriti aku. Brzo sam posegnuo, zakrenuo
prsten s prsta i zaas mi je leao na dlanu.


Vidi, ovdje je! nasmijah se. Nosit u ga kao uspomenu na
tebe, pa sam ti od srca zahvalan na pripravnosti kojom si mi ga prepustio. Da ti
dokaem svoju zahvalnost, sad u ti pokazati da ova rupa zaista predstavlja
poetak hodnika u slobodu!
Krijumar zastenje duboko, upravo ivotinjski. inilo se da mu bijes gui
rijei. Komornik mi je morao pomoi da oistimo hodnik od praine i krhotina
opeke, a zatim sioh u njega, otpuzah do kraja i zatraili od vojnika koji je
ondje ekao da mi doda Hadijevo oruje. Zatim se vratih u tamnicu.
Halef se veoma obradovao videi to sam mu donio.

Sidi, tek sad se opet osjeam kao ovjek ree. Dok ovjek
nema nita osim golih ruku, izruen je svakome tko ima jedan hitac u pitolji.
Sad imam ono to trebam pa sam spreman da se upustim u borbu sa svim
Sefirima svijeta. Pogledaj onoga ondje! Nee vie psovati.
Opazio sam da je Sefiru svezao krpu oko usta i upitao ga zato je to
uinio.

Kad si ti iezao u ovoj jami, taj je lopov ponovo poeo govoriti o

psima. Vjerojatno je mislio da u ja biti strpljiviji od tebe. Odmah sam mu s
njegove odjee otrgnuo dvije krpe, pa mu jednu strpao u usta, a drugu svezao
oko glave. Ako je prije govorio to je mislio, sad ima prilike da razmilja to bi
htio govoriti. to e biti sada? Ja sam opet naoruan pa sam spreman na sve to
zatrai od mene.

Moramo izai da bismo sada, kad imamo vou, pohvatali i njegove

ljude.

Da, uinimo to! Oni e biti oduevljeni kad se umjesto njihovoga

voe pojave tako dva hrabra ovjeka kao to smo mi! Hoemo li se provui kroz
tu jamu?

Neemo! Proi emo gore kroz hodnik da krijumarima doemo

iza lea. Prije toga moramo Sefira malo bolje osigurati nego to je osiguran
sada.

Kako emo to uiniti?

Svezat emo ga tako da se zadavi im se pokua osloboditi.

Donesite ga ovamo.
Halef i komornik ga dovukoe u srednju prostoriju. Spustio sam reetke i
povukao kraun. Zatim potraismo prikladnu uzicu, a kad smo je nali,
naslonismo Sefira na eljezne ipke i svezasmo ga o njih tako da mu je uzica
bila ovijena oko vrata da bi se morao zaguiti ako pokua da se veim naporom
oslobodi.
Kad smo to obavili, okrenuh se komorniku koji bi nam za naih daljnjih
pothvata mogao biti samo na smetnju.

Sad emo se latiti toga da uhvatimo Sefirove ljude. Jasno mi je da

jedva eka da se osveti. Ti si sam sebe nazvao vanredno hrabrim ratnikom, pa
se radujemo da e nam svojom hrabrou znatno olakati pobjedu.

Tako je! ozbiljno naglasi Halef. Mi trebamo takvoga junaka

kao to si ti, jer e tanad kao ose letjeti amo i tamo.

Letjeti? preplaeno upita kukavica.

Svakako!

Onda e onda e doi do lijepe borbe, pa mi je zaista ao to

ne mogu u njoj sudjelovati. Vi i sami vidite da nemam oruja.

Onda ostani ovdje i poekaj dok doemo po tebe.

Bere-i-huda zaboga! prestraeno viknu Perzijanac. Zar da

ja sam ostanem kraj Sefira? Ako se u meuvremenu ovdje neto dogodi?

Mi se pouzdajemo u tvoju prokuanu hrabrost kojom e

pobjedonosno svladati svaku opasnost.
Rekavi to, ostavio sam ga i dohvatio svijeu da poem ispred Halefa.
Volio bih se ogledati po tim prostorijama, ali sam se toga morao sada odrei.
Preli smo iz sobe broj tri u sobu broj jedan. Tu smo ugledali stepenice koje
vode gore u hodnik. Budui da se moglo oekivati da e se gore nalaziti ljudi
Sefirovog povjerenja, morao sam ugasiti svijeu. Pipajui poosmo uza
stepenice, ja na elu, zatim Halef a na kraju Perzijanac. Gore u hodniku bilo je
potpuno tamno, ali dalje naprijed razabiralo se slabano svjetlo. Htio sam
krenuti dalje, no osjetih da mi put zakruju kojekakvi predmeti. Kako sam se
pipajui uvjerio, bile su to same vree, sanduci i omoti, dakle krijumarena roba
koja je ovdje bila spremljena.

Htio bih da znam apnu mi Hadi zato su tim stvarima tako

zakrili hodnik?

Ne moe li to pogoditi?

Ne mogu! Zato ih nisu odmah spustili niza stepenice?

Jer svi lanovi krijumarske drube ne smiju upoznati ove

prostorije i put koji vodi do njih. Veina vjerojatno i ne zna da taj hodnik
postoji. Oni smiju ui u ruevinu samo do odreene take, dokle donose omote.
Svega nekolicina pozna ovaj hodnik i nita vie. U njega oni unose robu.
Naposljetku ima i nekoliko ljudi koji znaju za donje prostorije. Oni onda odnose
robu onamo, pa ih Sefir ponekad upuuje i u druge tajne. Tako ja sebi to
zamiljam, pa e vjerojatno tako i biti.
Hodnik je bio samo prividno zakren. Osjetio sam da su lijevo uza zid
ostavili uski prolaz. Njime smo polako stigli do ulaza. Pri tome je ve
spomenuto svjetlo postajalo sve jasnije. Vidjeli smo da je vani u meuvremenu
svanuo dan. Vrijeme je proteklo bre nego to smo mi dolje opazili.
Uto mi se uini da ujem ljudski govor. Zastao sam i poeo prislukivati.
Da, to su bile poluglasne rijei koje dopirahu k nama od ulaza. Tiho smo se
uljali dalje, pa smo, obiavi oko jedne hrpe omota, ugledali i ljude koji su
govorili. Bila su to tri ovjeka: jedan kraj drugoga uali su na zemlji, gledali
van iz hodnika i ivo gestikulirali. inilo se da ih je neto uzbudilo. to smo im
se vie pribliavali to smo jasnije razabirali njihov razgovor. Naposljetku su se
izmeu nas i njih nalazile samo jo dvije vree, jedna na drugoj, pa sad zauh
kako je jedan od njih rekao:


Ne, ne smijemo sad k njemu dolje. Znate da se neposlunost
kanjava smru!

Ovako neoekivani dogaaj predstavlja ipak iznimku! Moda e

nas ba zbog toga kazniti, jer mu to nismo javili.

Ima pravo sloi se trei s njime. to nas se uope tiu ti

gasajski psi? ini se da je cio taj pothvat uperen samo u njih.

Bojim se da je na alost uperen i u nas odgovori drugi.

Zato tako misli?

Jer asakeri nisu otili. Tako su opkolili cijelo to mjesto da se ba ni

jedan od nas ne moe oduljati. Slutim da nisu doli samo zbog Gasaja, ve i
zbog nas. Zato unato Sefirovoj strogoj zabrani ipak predlaem da ga
obavijestimo.
Bude li primljen prijedlog toga ovjeka, ovi e nas krijumari opaziti, jer
ovdje nije bilo za nas mjesta da se slobodno kreemo. Morali smo ih pretei.
Zato apnuh Hadiju:

Zgrabi onoga nalijevo objema rukama za vrat i nemoj dopustiti da

vie! Sve se mora obaviti posve tiho. Ja u preuzeti drugu dvojicu.
Polako smo se izvukli iza vrea, a kad je Halef odostraga zgrabio onog
krijumara kojeg sam mu pokazao, ja istodobno udarih akom njegovoga
susjeda, a treega stisnuh za vrat. Grevito je stegnuo ruke i noge, ali je i on
dobio udarac po glavi i smirio se. Halef je svojega vrsto drao za vrat, ali taj se
nije jo onesvijestio. Svezao sam ga uetom kojih je bilo nekoliko u blizini, a
onda sam mu, kad ga je Hadi pustio, stavio no na prsa, zaprijetivi mu se:

Da nisi ni pisnuo, jer u te inae probosti! Halefe, smotaj njegov

turban u tri epa koje emo im zatai u usta da ne uzmognu govoriti!

S najveim uitkom, sidi! odgovori Hadi. Ako taj klipan

dobrovoljno ne otvori gubicu, ja u ga on se prekinu, jer mu je pogled pao na
suprotnu stijenu na koju jo nismo bili pogledali. Halefove oi zasjae.
Hamdulilah! Eno vidim svoj korba, a i svoj no! Dobio sam natrag svoj bi, pa
je sada osvajanje svih babilonskih ruevina i uope svih ruevina svijeta za nas
prava malenkost!
Halef je najprije uzeo svoj ljubljeni bi, a tek je onda krijumarev turban
razrezao u tri dijela pa mu jedan dio utrpao u usta. Ostala dvojica su takoer bila
svezana i usta im zaepljena, pa smo sad svu svoju panju mogli posvetiti
onome to se zbivalo vani.
Prizor koji smo ugledali bio je veoma zanimljiv. Da nas nitko ne opazi,
oprezno smo se primakli kraju hodnika i opazili, otprilike tridesetak koraka od
nas, kraj neke stazice kroz ruevine koja se sputala dolje, petnaest lupea
sakrivenih iza nekog zida. Nisu eljeli da ih opaze vojnici koji su jo zauzimali
poloaj to smo im ga odredili ja i kol agasi. Amud Mahuli sjedio je u sredini
polukruga i promatrao uzvisinu gdje smo se nalazili. Pred njim su leala dva
reda ljudi ispruenih na tlu koje je nekoliko vojnika posebno uvalo. Po
njihovom dranju, dalo se zakljuiti da su svezani. Nabrojio sam petnaest ljudi i

povjerovao da su to Beduini plemena Gasai, jer ih nigdje nisam vie mogao

ugledati. Udaljenost je bila odvie velika a da bismo mogli razlikovati njihovu
odjeu, a pogotovu crte njihovih lica, no vjerojatno su to bili oni. Kako je
Amudu Mahuliju uspjelo da ih svlada? I Halef je to opazio pa mi ree:

Dolje je cijelo mnotvo vojnika. Kako su doli ovamo? Ti mi uope

nisi rekao to se dogodilo otkako si skoio u vodu. Drim da e shvatiti da bih
to volio znati.

Doznat e, jer mi se ini da sad imam vremena za pripovijedanje.

Nee li te oni ljudi dolje smetati? upita pokazujui na krijumare

tamo vani.

Ne vjerujem, jer ne oekujem da e doi ovamo.

Zar im je to moda zabranjeno?

Zabranjeno im je radi opreza da ne bi doznali gdje se nalazi hodnik.

Kad bi oni smjeli ui u hodnik, ne bi se vie nalazili tamo dolje, ve bi se
povukli u unutranjost i bili bi mnogo bolje zatieni nego tamo vani.

To je tano. Oni vide da su opkoljeni, ali bez Sefirove zapovijedi

ne smiju poduzeti nita. Sad ekaju da se on vrati iz ruevine. Kako li e
razrogaiti oi kad se umjesto njega pojavimo mi. Veselim se tome! No ti si mi
rekao da e mi ispripovijediti to si doivio.
Sjedosmo pa mu opirno ispripovijedih to se zbilo. Razumljivo je da
nismo skidali pogleda s krijumara, no ipak se nije zbilo nita to bi me smetalo
u mom izvjetaju. Ni Halef me nije prekidao. Kad sam zavrio, najprije se tiho
nasmije a onda ree:

Sidi, ima li nos?

Stvojim dobrostivim doputenjem imam.

Onda te molim da ga malo nategne im ti opet jednom pade na um

da mi predbaci neto zbog moje lukavosti! Zar je uope mogue da si me
zamjenio s ovjekom koji nije imao sa mnom nita zajedniko osim moje
odjee? Trebao bi se stidjeti! Kad moje potovanje i moja ljubav prema tebi ne
bi bili veliki poput cijelog mojeg srca, onda bi se obilje moga potovanja
rasplinulo u nita. Kako u svojoj Hani, najljupkijoj od svih zemaljskih
ljupkosti, te Kari, svom sinu i nasljedniku koji nosi moje i tvoje ime, moi tako
objasniti tvoje pogreke da mi oni povjeruju? Oboje e klimati glavama sve
dotle dok se izloe opasnosti da im glave olabave i otpadnu! to e rei Hana
kad dozna to si sve noas poinio? A ipak to jo nije sve! Sjeam se neega to
je jo mnogo gore.

A to?

Znam da pie knjige u kojima iznosi sva to moe pripovijedati

o meni i o sebi. Zamisli sad brojne ljude koji e, itajui te knjige, otkriti tajnu
da u tvom razumu postoji nekoliko mjesta to ih treba slijepiti i popraviti! Nee
li to za tebe biti strano? Meutim, ja u se pokazati kao tvoj istinski prijatelj pa
u ti dopustiti da to mjesto u svojem knjigama preskoi, ali zato veoma
ozbiljno zahtijevam od tebe da se ubudue kani toga da trai kod mene

neprekidno takva mjesta koja bi se trebala popraviti! Nemoj sad biti odvie
tuan i potiten, nego se utjei i osokoli! Ne postoji ovjek koji ne bi katkad
poinio pogreku,pa stoga ni ti ne smije odmah oajavati. Rado u ti pomoi da
se uzdigne iz svoje duboke alosti koju si sam skrivio pa ti izdajem utjenu
svjedodbu da se openito nisi ba loe ponio. to je istina istina je i ja to
priznajem. Peder-i-baharat i njegovi drugovi lee u okovima, Sefira smo takoer
uhvatili, a Gasaji lee dolje, pa se sad radi samo jo o tome da uhvatimo i ovih
petnaest krijumara. to misli kako bismo to najlake izveli?

I ti mene pita? Halefe! ovjeku kojemu je toliko potrebno da ga

sljepljuju i popravljaju, kao to je to potrebno meni, ne smije nitko dopustiti da
se mijea u tako vane stvari. Naprotiv, smatram potrebnim da ti stupi na moje
mjesto i da dovri itavu stvar.
Halef se poee po zatiljku.

Eto, takav si ti! Ne podnosi nikakav ukor, a ipak je kritika ivi

stric i pradjed svakog popravka. Kad bih sad ja stao na elo ovog pothvata,
ponjeo bih cijelu slavu i sve asti pa tebi za tvoje knjige ne bi preostalo nita
nego da rekne da si i ti bio prisutan. To ne elim. Kao tvoj zatitnik elim da
ljudi spoznaju tvoju vrijednost i da se naue da te potuju kao moga pratioca.
Moe dakle mirne due odrediti to se ima dogoditi. Sve e to izvrsno proi, jer
ja stojim vjerno uza te, a ti zna da se moe u mene pouzdati.

Hvala ti, moj dragi, moj obzirni i moj portvovni prijatelju! Moje je
uho oduevljeno zbog tvojih rijei, a moje je srce puno naslade zbog tvoje
dobrote i tvoje obzirnosti! Sada, kad mi ti to doputa, ja u napregnuti svoj
ogranieni duh da pronaem pravi nain kako bismo te krijumare...

Ne, sidi, ogranien nisi! uvjereno me prekine. To nisam htio

rei a nisam ni rekao! Tvoj je um svojom duljinom moniji od moga pa me ne
dostie samo u irini. Ne moe biti dakle govora da si ogranien. Skupi samo
svo potrebno samopouzdanje pa e sigurno nai pravo rjeenje! Ja sam sad uz
tebe, ja tvoj vjerni Halef!

Dobro! Tvoja me prisutnost krijepi i podstie. Uz pomo tvoje

uviavnosti i tvojega vrijednog, uvijek izvrsnog savjeta, ja u nadoi na pravu
pomisao kako bismo pohvatali krijumare na to neopasniji nain.

A to e uiniti ako se oni budu branili?

Branili? A kakvim orujem?

Svi imaju noeve, a kod nekih vidim i pitolje!

Noevima bi nam mogli nauditi samo u borbi prsa o prsa, ali mi

emo paziti da nam se ne priblie.
Iz daljine ne mogu nam nauditi ni taneta iz njihovih starih furuda. Puke
nemaju sa sobom. Sigurno su ih negdje spremili. Pogledat u ne nalaze li se
moda negdje vani u blizini.
Legao sam na pod i otpuzao iz hodnika. Nisam se prevario. Puke su bile
naslonjene na zid lijevo od ulaza, dok je desno leala hrpa pojedinanih opeka, a
i takvih gdje je po nekoliko bilo jo meusobno vezano smolom. Neke od tih

opeka pokazivale su na vanjskoj strani slova klinovoga pisma pa nije bilo teko
pogoditi da sainjavaju vrata na rupi iz koje sam se izvukao. Leao sam gornjim
dijelom tijela izvan otvora u zidu, ali nitko me nije opazio. Upravo sam se htio
povui, kad se jedan od krijumara okrene i pogleda gore. Ugledao me je i
odmah prepoznao da sam stranac. Kriknuo je, upozorio svoje drugove na mene i
pokazao u mene rukom. Brzo sam i odluno skoio na noge, izvukao svoju
opetuu iz hodnika i uperio je u te ljude. Halef se odmah poveo za mojim
primjerom.

Efendija! zauh ih gdje viu. - Efendija! Slobodan je! Teko nama!

Skoili su na noge, pa su ih sad vojnici mogli odozdo ugledati. Mislili su
samo na Halefa i na mene, a zaboravljali su vojnike kojima se nisu eljeli
pokazati. Doviknuh im:

Ostanite gdje jeste, jer emo inae pucati!. Tko se makne s mjesta
gdje stoji odmah e dobiti tane!

Ali ti e prije toga dobiti moje! odgovori jedan, izvukavi svoj

pitolj i opalivi u mene. Tri druga dadoe se zavesti pa se povedoe za njima,
ali nijedan hitac nije pogodio.

Vi ste se usudili da pucate na nas odgovorih. Sada dolazi

kazna. Oborit u vas na zemlju, pucajui vam u noge. Pripazite!
Brzo sam ispalio etiri hica, i sva se etiri krijumara sruie. Urlali su
silno glasno, ali su zato ostali posve zanijemili. Jo nikad nisu vidjeli i uli etiri
tako brzo ispaljena hica iz jedne cijevi, pa nisu to uope mogli shvatiti. Halef
iskoristi njihovu zapanjenost da ih poui na njegov poznati nain.

to ste toliko razjapili oi i gubice? Efendijeva je puka arobna pa

moe tisuu godina neprekidno pucati a da je on ne treba puniti. Sad ste i sami
uvidjeli da nijedan njegov hitac ne promai. Mi smo savladali sve koji su se
nalazili u unutranjosti ruevine. Sad se i vi morate predati, jer e arobnoj
puki ne moete usprotiviti. Efendijo, pokai im kako brzo slijedi jedno tvoje
tane za drugim i kako sigurno pogaa njima.

Dobro! Neka vide odgovorih. Jo jedanaestorica stoje

uspravno. U svaku od te dvadeset dvije noge poslat u jedno tane!
Nanianih, a oni u istom trenutku svi unue, pokrie rukama i odjeom
noge i stadoe dreati to su god glasnije mogli.
Svi su pogledi bili upereni u nas, pa tako krijumari nisu opazili to se
dogodilo pred ruevinama i to se ondje jo dogaalo. Kol agasi je naime uo
hice i ugledao me. Moda me je unato udaljenosti prepoznao, ili je pomislio da
hici znae borbu. Gdje se god bori, tamo ima i neprijatelja. A neprijatelj
krijumara mogao sam biti samo ja. Morao mi je pritei u pomo, pa je
zapovjedio svojim ljudima da se uspnu na ruevine. Oni se brzo uspee, a da to
krijumari nisu primijetili jer su bojaljivo uali iza kamenja. Kol agasi je bio
tako pametan te je svoje askere poslao da se uspnu u irokoj liniji, tako da ni
sada nije bilo nikakve pukotine kojom bi krijumari mogli pobjei.
Ona etiri ranjenika podizala su veliku buku, istodobno jadikujui i

psujui. Nismo se ni obazirali na njihove uvredljive poklike. Sve su to bile

kukavice. Bili su dodue nadareni potrebnom spretnou za nono
krijumarenje i uljanje, ali nisu imali nikakve sklonosti za smiona djela pa je to
vjerojatno bio razlog zato se Sefir nije njima posluio za napadaj na karavanu
pikidmet baija, ve je za taj pothvat unajmio Beduine.
Da bi privukao njihovu panju i da im ne bi dao vremena da se osvru,
Hadi im je odrao govor u kojem im je dokazao da su izmet ovjeanstva, a mi
smo, naprotiv, najsjajniji junaci. Potpuno je postigao svrhu, jer jo nije ni
izdaleka dovrio govor, kad se Amud Mahuli sa svojim ljudima pojavi pred
ostacima ruevina, iza kojih su uali krijumari. Zato Halef zastade i obrati se
meni:

Askeri su stigli! Moram dakle na alost prekinuti svoju kaznenu

propovijed. Sad opet dolazi ti na red. Izvoli nastaviti!

Ne pada mi na pamet. Bit e dovoljno da dadem znak rukom.

Kol agasi je stajao iza krijumara, uperivi pogled u mene. Domahnuh
mu. On viknu zapovijed, a njegovi vojnici jurnue na krijumare koje je taj
iznenadni napadaj toliko prestraio da uope nisu pomislili da se brane. Naa
pomo nije bila potrebna pa smo kao gledaoci mogli ostati gdje smo se nalazili.
Ipak je moj Hadi bio nemiran poput ive, pa se nikako nije mogao suzdrati a
da se ne umijea:

Ovdje u hodniku sam vidio ue od paominog lika ree na

koje moemo svezati te lopove, jednog uz drugoga, kao to se na uzicu niu
datulje. Poi u po njega.
Ue u hodnik, iznese cijelu hrpu uadi, uzica i remenja, pa ih odnese
vojnicima. Bio je pravi uitak gledati kako je upravljao vezanjem krijumara
koji su se opirali. Kad je to bilo gotovo, vojnici odvedu krijumare, svezane u
dugakom nizu o jedno ue, niz ruevinu. Ranjenike su morali nositi. Ona tri
ovjeka koja smo iznenadili na ulazu morala su se prikljuiti zarobljenicima.
Kad je itava povorka krenula, pristupi mi kol agasi, upitavi me:

Efendijo, kako ti je uspjelo da se uspne ovamo? Kad si se ono

rastao od nas, poao si prema drugoj strani ruevine. I sam sam se zaudio kad
te onda ugledah ovdje gore.

Jesi li me odmah prepoznao?

Jesam! Mi smo ovu stranu tako vrsto zaposjeli da se nitko ne bi

nikako mogao provui kroz nae redove.

Moda u ti ispripovijediti kako sam uspio preletjeti preko Birs

Nimruda i spustiti se ovamo.

Preletjeti? Ne, preletio nisi. Ovdje vidim ulaz. Moda i na protivnoj

strani postoji takav ulaz koji si poznavao. Uao si ondje i proao si cijelom
unutranjou ruevine.

O tome kasnije! Sad mi reci kako ti je uspjelo uhvatiti Gasaje?

Posve jednostavno. Promatrali smo ih sve dok onaj Perzijanac,

sandakijev prijatelj, nije svrio i otiao. Mislio sam da si mu ti smrvio ruku, ali

ini se da ta rana nije bila odvie teka, jer je dodue imao povezanu ruku, ali se
ipak mogao sluiti prstima.

Da, to je i meni dokazao.

Kad je otiao, spremie se i Gasaji za odlazak. Pri deobi plijena

dobili su konje i deve iz karavane pikidmet baija. Dopustim li da uzjau te
ivotinje, morao sam raunati s time da u izgubiti bar nekoliko ljudi. Nisam to
dakle nikako smio dopustiti. Privukao sam dio svojih ljudi pa smo ih napali tako
neoekivano, da su se prestraili tako kao to su se maloas prestraili
krijumari. Nekolicinu koji su se branili oborismo kundacima. Tako smo ih lako
svladali da sam se upravo zaudio. Istina, borba se nije odvila tiho, tako da je
buka upozorila krijumare. Morao sam dakle to se god bre dalo opet povui
liniju koja je opkoljavala cio ovaj prostor da krijumarima onemoguim bijeg.
Uvidjeli su ubrzo da su opkoljeni pa su se povukli gore, ali se nisu usudili da
nas napadnu. I sam zna to se zatim dogodilo. Znao si koliko ih ima, a tvoj je
uvjet bio da ne dopustim ni jednome od njih umai. Nije bilo samo Perzijanca i
jo jednog ovjeka, no ne vjerujem da smo tome mi krivi. Potpuno sam uvjeren
da se nisu mogli provui kroz nae redove.

Nemoj se brinuti za svoju nagradu! Mi smo te ljude sami pohvatali.

Lice staroga oficira, dosad malko zabrinuto, opet se razvedri. Na njemu se
pojavi povjerljiv i lukav smijeak te me upita:

Onda te vjerojatno smijem upitati: je li netko umakao, efendijo?

Imamo ih sve.

Tvoj je uvjet dakle ispunjen.

Jeste!

Budui da si sam upravo spomenuo rije nagradu, sigurno se nee

razljutiti na mene ako i ja pomislim na to. Ili hoe li mi to moda zamjeriti?

Zamjeriti? Neu! Ti nesumnjivo ima pravo da me podsjeti na

moje obeanje. Druga je stvar da li vjeruje hou li ga moi ispuniti.

Neka to Alah dade! viknu Amud Mahuli, duboko uzdahnuvi.

Hm! Ipak se ini da nisi u to ba posve uvjeren.

Oprosti, efendijo! Ti si glasovit ovjek, stoji u padiahovoj sjeni i

smije pisati izvjetaje koje ita serasker. Opazio sam i to kako je paa iz
Stambula prijazno razgovarao s tobom. Uvjeren sam dakle da e ta visoka
mjesta u vladi sasluati tvoje rijei i tvoje prijedloge, te da e ih uzeti u obzir, ali

to, ali?

Da bih odmah imao postati bembaa, to to...

Samo nastavi!

To ti ipak nee uspjeti!

Zato nee?

U prvom redu jer si stranac, a o meni odluuju samo visoki oficiri

koji su Turci i muslimani.

Lijepo! A drugo?


Drugo, jer tvoj utjecaj ne moe djelovati ve sada, budui da tvoj
izvjetaj seraskeru nije jo stigao u njegove ruke.

Ako jedino to smeta, onda tvoje imenovanje za bembau ne stoji

loe. Ja nikad ne obeajem nita za to nisam uvjeren da mogu i odrati.
Seraskera danas ne trebam. Upravo zato to sam doao sa Zapada moe se
pouzdati u moju rije. Rekao sam ti: ako ne dopusti da umakne nijedan od tih
trideset i pet ljudi, ti e odmah postati bembaa. to sam ti rekao, to vrijedi.

Alah! Efendijo, onda uzmi u obzir da nam nitko nije pobjegao.

To i uzimam u obzir.

Prema tome bi ja sad morao biti bembaa?

Ti i jesi bembaa!

Ali ja o tome ne vidim i ne zapaam nita.

Onda proitaj, pa e shvatiti.

Izvukoh ispravu to je dobih od Osman-pae i pruih mu je. Amud
Mahuli je uze, stade je itati, teko se muei i odgonetavajui pojedina slova.
Oekivao sam glasan izraz radosti, ali sam se razoarao. Kad je Amud Mahuli
proitao isprave, nije se ni pomaknuo, ve je nijemo gledao preda se. Onda mu
se tijelo grevito zatrese, kao da eli glasno zajecati i kao da pokuava obuzdati
jecaje, ali iz oiju mu briznue krupne suze, skliznuvi niz suncem opaljene
mrave obraze. Zatim prie k meni i uhvati me za obje ruke:

Oprosti mi, efendijo, to sam posumnjao da e tako brzo moi

izvriti svoje obeanje. Ti si me oslobodio teke nevolje. Sad sam se rijeio svih
svojih briga i u mom srcu ima mjesta samo radost i zahvalnost. A sad mi kai
to da uinim?

Ja imam ovdje gore jo posla s Halefom, a ti se vrati svojim

ljudima da posveti svu svoju panju zarobljenicima, jer ti snosi odgovornost
da svi budu ovdje na broju kad stigne Osman-paa.

Hoe li on doi ovamo?

Nadam se da hoe! Poalji odmah glasnika na brzom konju u Hile.

Neka poe po pau i neka ga dovede ovamo.

Poslat u svoga najboljeg jahaa. A sad jo jedno pitanje, efendijo!

Hoe li mi za njega moda zamjeriti?

Sigurno nee pitati nita to mi se ne bi svidjelo. Govori dakle.

Mislio sam ono obeanje to si ga dao mojim askerima.

Ah, oni obeani pijasteri?

Tako je! Ne ljuti se to te podsjeam na to, ali ja od srca

prieljkujem takvu radost svojim vojnicima. Veseo sam pa treba da se i oni
raduju.

Ova ti tvoja skrb slui samo na ast. Ponovo ti velim: to obeam to

i drim. Oni e dobiti novac.

Smijem li to saopiti svojim ljudima?

Smije!

Hvala ti!

Amud Mahuli krenu, ali se nakon nekoliko koraka osvrnu, rekavi:

Efendijo, kad bi u srcima svih ljudi bilo toliko ljubavi i dobrote kao
to je u tvojem srcu, onda bi ovaj svijet bio pravi raj.
Zatim sie.

RIZNICA BIRS NIMRUDA

Gledali smo za starim, estitim i sada tako radosnim ovjekom, sve dok
nije posve siao. Bilo mi je neobino drago da sam mu mogao pomoi, pa sam
upravo dirnut gledao za njim. I Halef je isto osjeao.

Eto opet jedan ovjek kojega si uinio sretnim, sidi! Meutim,

maloas si mi rekao da svaki vojnik ima dobiti stotinu pijastera, a svaki
podoficir dvije stotine. To je vie od est tisua pijastera. Odakle e ih uzeti. Iz
svoje vlastite kese? Onda mora da je ona mnogo dublja i bogatija nego to sam
dosad pomislio.

Mi imamo mnogo vie novaca nego to ga trebamo, dragi Halefe.

Pokazat u ti to.

Alah! Ve nasluujem! U ruevinama se nalazi novac?

Tako je!

Maalah! Tko e ga dobiti?

Prema mom shvaanju, moja je dunost da ga predam pai.

Pai? ini mi se da postoji samo jedan jedini paa kojemu taj novac
pripada, a to si ti.

Zato?

Jer si ga ti otkrio.

Moje se miljenje o otkrivanju ne pokriva s tvojim.

Gdje?

Onda ima bar pravo na nalazninu, pa moe zahtijevati da ta bude

visoka.

To i kanim uiniti.

Koliko e zatraiti?

Zatrait u da na bembaa u Bagdadu dobije ono to mu je Sefir

oteo.

To je dobro, pa me veoma raduje. Dalje!

Nadalje treba od toga platiti nagrade to sam ih obeao vojnicima.

I to odobravam. Dalje!

Vie nita.

to? Vie nita? Za tebe i za mene nita?

Nita!

uj, sidi, to je mjesto u tvom razboru koje treba slijepiti i popraviti.

Zamisli samo to smo mi sve poduzeli i na to smo se sve usudili, te kako smo
pri tom proli, sve u elji da upoznamo tajne Birs Nimruda. I zato sad nemamo
dobiti nita, ba nita? Nijedan trhonoa ni nadniar ne radi badava, pa zar da
smo mi, najhrabriji junaci cijele turske carevine, a i svih drugih zemalja, vie
puta stavili na kocku svoju slobodu i svoj ivot, a da pri tome ne dobijemo ni
jednu jedinu paru od svega novca to je otkriven naom zaslugom? O sidi, ti si
odvie tankoutan!


Upravo zbog toga jer nisam trhonoa ni nadniar, moja mi ast
zabranjuje da za sebe lino zatraim bilo kakvu nagradu. Uvjeren sam da e i
tebe tvoj osjeaj asti sprijeiti da dopusti da s tobom postupaju kao s
nadniarom.

S nadniarom? uj, sidi, ja sam eik glasovitih Hadedina od

velikog plemena amara, i teko onome tko bi se usudio da mi uskrati duno
potovanje! Ne treba meni toga novca! Ne elim nijedne pare. Smatram da
odlino postupa pa se s tobom potpuno slaem u tome da stojimo odvie
visoko a da bi nas to malo novca moglo zamamiti da ga pogledamo. Mi ga ne
trebamo. To je rijeeno. Neto je drugo za mene mnogo vanije.

A to?

Obeanje koje si mi dao. Ti eli bivem kol agasiju a sadanjem

bembai i njegovim vojnicima odrati rije, pa se nadam da u i ja dobiti ono
to si mi obeao?

A to to?

Moj korba za Sefira.

Ta e ti se elja ispuniti.

Kada?

im ga izvadimo odozdo. Sad emo k njemu da vidimo kako mu

je. Onda emo pregledati te prostorije, a kad to obavimo, izvest emo ga
napolje. Ti e svijetliti.

Ja? Ne bi li to radije uinio koji askari?

Ne! Dok ne stigne paa, ne smije u unutranjost Birs Nimruda ui

nitko osim nas.

A komornik?

On je dovoljno vidio, pa neka se sad pridrui vojnicima. Bit e mu

milo da smije izii iz mranoga hodnika.

Treba li da poem po hrabrog komornika? nasmijei se mali

eik.

Poi!
Kad ga je doveo, pikidmet bai nije umio sakriti koliko mu je laknulo to
je iziao iz ikem-i-herebe, kako ju je nazivao. Duboko je odahnuo i as kasnije
iezao meu askerima.
Mi zaosmo opet u hodnik i to do one udubine u kojoj su se nalazile
uljanice. Pripalismo ih i priosmo kutu iz kojeg su se sputale stepenice. Na
rubu u hodniku nismo se ni obazreli. Nismo pretraili ni prostoriju broj jedan,
ve smo najprije poli da pogledamo Sefira koji je leao u sobi broj tri. Jo se
nalazio u istom neugodnom poloaju u kojem smo ga ostavili, privezan uza
eljezne ipke. Bio je prisiljen da ostane nepomian i da glavu neprekidno dri u
vis, jer im bi je spustio, odmah bi mu ue, vrsto svezano oko vrata zaustavilo
dah. Nalazio se dakle u stalnom strahu da e se uguiti, pa je bilo dakle
razumljivo kad nam je sav raspaljen doviknuo:

Jeste li najzad ipak doli! Zar se tako veu ljudi? Odveite me i

oslobodite me, jer va ivot inae nije vrijedan ni lule duhana! Otii u
sandakiju i teko vama kad dozna to ste se ovdje usudili izvesti. Samo vas moj
zagovor moe spasiti pred propau! Halef se raskorai pred njim i upita:

Ah, ti bi nas dakle htio zagovoriti?

Htio bih, ali samo ako smjesta prekinete svoje neprijateljstvo prema
meni.

Oh, mi jedva ekamo da ti uzmognemo iskazati takvo prijateljstvo.

Na alost nam to ne bi nita koristilo, jer je tvoj zagovor isto tako nemoan kao i
tvoj sandaki. On lei u tamnici, a ruke su mu ukraene lancima.

Lae!

Nemoj nas vrijeati, jer u ti inae biem dokazati da govorim

istinu. Upravo se ti ne bi smio uditi tome to ja govorim o tamnici, jer si jedino
ti kriv to je on zatvoren?

Ja?

Da, ti! Bila je silna glupost to si Peder-i-baharata poslao k njemu s

pismom. To su pismo otkrili i oduzeli. Sad znaju kakva posla ima ti ovdje u
Birs Nimrudu, a poznaju i sve ostale vae tajne. Uostalom, to se bavim s
tobom?! Ima ovdje ljepih stvari od ovjeka koji nije vrijedan da ga se i jednom
pogleda.
Nisam se obazirao na njihovo rjekanje, ve sam, drei svjetiljku, preao
u sobu broj dva. Sad je i Halef doao za mnom. Ogledali smo se po toj
prostoriji, a onda i po susjednoj. Na stari bagdadski gostoprimac zaista nije
pretjeravao govorei o robi koja je ovdje bila nagomilana. Uostalom, tu je
vladao takav savren red da bi ovjek mogao pomisliti da se nalazi u skladitu
nekog urednog trgovca. Svaki omot i svaki predmet nosio je papiri na kome je
bio zabiljeen sadraj. Bilo je dovoljno da proitamo natpis i doznamo to se
sve ovdje nalazi.
Bilo je tu duhana iz Reta, najboljeg opija, haia, meda od tamariska,
hene, krapova crvenila iz Tebrisa, afrana iz Saflora, suhog groa, suenih
kruaka, groica iz Savse, dulabal i prekrasnog skupocjenog etr-i-dula. Bilo
je tu mirisnoga sapuna iz grada Kuma, sumpora iz Demavendija, arsena iz
Kasvina, za tim dragocjenih janjeih krzna iz Buhare i Kuma, velikih tekih
bala marokena koji u Perziji nazivaju erm-i-hamadani, te sagri-agrina
izraenog od koe s lea divljih magaraca. Skladite je bilo vanredno bogato
razliitim tkaninama za odjeu, barunom, svilom, vunom, pamukom i drugim,
a isto tako puno bogatih alova i sagova. Sefir je morao biti uvjeren da je ovdje
posve siguran, jer mu inae ne bi palo na um da ovdje skupi toliku robu. ta li je
morao sad osjeati, videi nas kako nesmetano promatramo njegovo blago! Bio
je miran te dugo vremena nije rekao ni rijei. Kad smo stigli do ve spomenute
krinje i kad sam izvukao klju koji sam mu oduzeo da njime otvorim krinju,
glasno viknu:

Stoj! Da se niste usudili otvoriti ovu krinju! Ipak stavih klju u

kljuanicu i okrenuh. Kad je Sefir uo taj zvuk, zaurla:


uvaj se! Ne dirajte nita! U krinji je sakrivena magija koja
upropatava svakoga tko ne pozna njezinu tajnu!

To me vanredno raduje nasmije se Halef. Ta tvoja arolija

vjerojatno spada u podruje crne magije, a budui da se vrlo dobro razumijem u
bijelu magiju, to mi se ovdje prua najbolja prilika da doznam koja je magija
monija, crna ili bijela.

Crna, crna je monija! uvaj se! Da nisi nita taknuo!

Ako je zaista tako, mi se ipak ne moramo bojati, jer je moj efendija

majstor u plavoj, crnoj, crvenoj, zelenoj i utoj magiji, a ti e ubrzo razabrati
da se tvoja crna magija nikako ne moe suprotstaviti toj etverostrukoj i arenoj
znanosti. Sidi, otvori dakle, mirno!
Podigoh poklopac.

Zatvori krinju, zatvori je! opomenu me Sefir tako estoko da ga

je izdao glas. Inae e te ta arolija stajati ivota!

Ne budi smijean! odgovorih mu sada. Zar zaista misli da e

Evropljanin povjerovati u takvu naivnost zbog koje bi ti se kod nas narugalo
svako dijete? krinja je otvorena. Gdje je sad tvoja arolija?

Onda budite prokleti u ivotu i prokleti zauvijek!

Halef skoi k njemu. Svjetlo svjetiljke nije dopiralo donde. Zauo sam
otar udarac, a zatim bolni krik, a onda se sve utialo. Hadi se vratio, ne
rekavi nita. Sve da je i htio neto rei, ipak bi mu rije zastala u grlu kod
prizora koji mu se ovdje pruio. Kao djeak koji se ne slutei nita silno
iznenadio. Halef rairi prste i ukoeno se zagleda u svjetlucavo zlato i srebro, u
sjajne dragulje koji su leali pred nama. U izrezbarenim drvenim zdjelicama
vidjeli smo cijele hrpe inozemnih zlatnika i srebrnjaka, dok je u pojedinim
pretincima lealo mnotvo bruenih i nebruenih dragulja i poludragulja. Osim
toga tu je bila cijela hrpa prstenova, ogrlica, narukvica, lanaca i kojekakvog
drugog nakita. U toj je krinji leao cio imutak. Kad sam izvukao neke pretince,
ugledah dragocjene pitolje i bodee koji su ispunjavali donji dio krinje. Kraj
njih su leale dvije knjige. Otvorio sam ih. Tko bi to mogao zamisliti! Bile su to
poslovne knjige ije su zabiljeke obuhvaale vie godina i sadravale sve
primitke i izdatke. Doista, da se zaudi!
Maalah! napokon se javi Halef. Mozak mi je zastao! Sidi, daj
me udari u rebra da se opet pokrene.

Zar se mozak kod tebe nalazi meu rebrima? upitah ga.

Ovoga asa ne mogu znati gdje se nalazi, samo osjeam da nije

ondje kamo bi spadao. Koliko li novaca! Kakvih li divnih dragulja! Ja nisam
draguljar pa dakle ne znam kako se zovu. Zna li ti moda njihova imena?

to bi mi koristilo da ti ih i nabrojim? Dragulji ne bi ipak postali

nai!

Da, zapravo moja osjetljiva dua veoma tuguje to ih smijem samo

promatrati, a ne smijem ih staviti u dep! Pogledaj samo ovu divnu narukvicu!
Kakvo je to kamenje?


To je jedan almas, jedan sumurud i jedan jakut, a na njega se
nastavlja trostruki red firusa.

O, sidi, kako bi moja Hana, najljepa meu enama, kliktala od

radosti da joj donesem taj nakit i da njime ukrasim njezinu ljubljenu ruku! Zar
mi zaista stojimo tako visoko da ne smijemo uzeti nita od svega toga?

Stojimo!

Zar je naa ast zaista tako silno uzviena da bismo je uvrijedili s

nekoliko takvih kamenia?

Posve sigurno.

Onda se sjeti ljupke tamnoputne gospodarice tvojega atora! Zar

ona ne uiva u tome da se ukrauje?

Najljepi njezin i moj ukras je potenje, a sve to ovdje lei tue je

vlasnitvo. Uzmi to u obzir.

Uzimam to u obzir, ali istodobno uzimam u obzir i to da je prava

sramota to smo otkrili to bogatstvo, a ne smijemo ga zadrati. Nadam se da je
doputeno bar to da zavuem obje ruke u to blago i da ga malo isprevrnem?

Protiv toga nemam nita. Ako uiva u tome, ti samo zavui ruke u
zlato!

Odmah, odmah! Pogledaj samo kako to svjetluca, kako sja!

Moj mali Hadi bio je savreno estit ovjek, ali ga je to kamenje ipak
privlailo. Zato mu rekoh, dok je preturao po njemu i putao da mu s jednog
dlana curi na drugi:

Prijazna zraka iz oiju tvoje Hane ljepa je i tisuu puta vrednija od

svega tog mrtvog svjetlucanja. Brzo izvue ruke i toplo mi se zagleda u lice.

To je zaista istina, sidi! U oima o kojima govori, stanuje svjetlo

ljubavi, prema kojemu je sve ovo svjetlucanje puka tama, nevidljivi utap. Ja
sam bogatiji, mnogo bogatiji od onoga siromaha kome e pripasti to zlato i to
kamenje. Ne bih se zamijenio s njime. Radosni smijeh iz ustiju moje Hane,
najljepe od svih ena, zvui ljepe od zveckanja tog novca. U njezinim oima i
njezinom smijeku stanuje dua, ali u tom mrtvom blagu nema due. Alah,
to to vidim!
Opet zavue ruke u dragulje i izvadi prvi komad na koji se namjerio.
Njegov poklik potakne i mene da pogledam to ima.

Pogledaj, sidi, slika, dvije slike! nastavi. Mora da su

pripadale nekom kraninu, jer muslimanima je zabranjeno da se dadu slikati.
Ipak je odjea tog ovjeka i te ene perzijska. Pogledaj samo!
Pruio mi je malu dvostruku sliku uokvirenu draguljima. Kad mi je
pogled pao na nju, umalo to nisam kriknuo od iznenaenja. Poznao sam
Perzijanca ije sam lice gledao. Ovdje se nije radilo o slinosti, ve to je bio on,
svakako je bio on, naime Dafar, s kojim sam se sreo prijeko na zapadu
Sjedinjenih Drava. Kraj njega sam ugledao upravo divno istonjako ensko
lice s tajanstvenim tamnim oima, ali zagonetnim crtama lica kao u sfinge, lica
koje je smjesta zaokupilo moju panju. Izvornik te slike nipoto nije bila ena

koja je u haremu duevno zahirila, ve sigurno neka istaknuta linost. Otrije

pogledavi opazih ispod obje slike dva fina potpisa urezana u zlatni okvir.
Potpisi ispod muke slike glasio je Dafar-mirza, a ispod enske ahsade
Kanum Dul.
Sjetio sam se da rije mirza, ako stoji ispred imena, predstavlja opi
naslov, koji u Perziji dobiva svaki obrazovani ovjek, a osobito uenjaci,
pjesnici i drugi. Stoji li pak ta rije iza imena, onda znai princa kraljevske krvi.
Prinevi koji su u bliskom i krvnom srodstvu sa ahom, nose naslov ahsade.
Ako rije kanum koja znai dama stoji iza rijei ahsade, onda je time miljena
princeza. Iz toga slijedi da je moj nekadanji suputnik Dafar bio princ, te da
druga slika ima predstavljati neku princezu, krvnu roakinju perzijskog aha.
Budui da su obje slike bile u jednom okviru, morao sam pretpostaviti da
obje te osobe stoje u uskoj vezi. Nisam mogao znati u kakvom odnosu, ali iz
okolnosti da se oboje dalo slikati moglo se zakljuiti da su se uzdigli iznad
obinog naina miljenja, to nije bilo udo kod Dafar-mirze koji je toliko
mnogo putovao. to se tie ahsade Kanum, bio je vjerojatno opravdan
zakljuak da je ona jedna od onih samostalnih, Istonjacima nemilih dama. Ako
ve i kod nas ne zvui ponajbolje kad govorimo o emancipiranoj eni", onda se
to na Istoku osjea jo znatno jae. ena koja uspije da odbaci sve predrasude i
sve obzire, te razbije okove strogo izdvojenoga ivota ene, sigurno ima veoma
ivahan temperament, a osim toga molim da se smijem posluiti
obljubljenim izrazom svoga malog Halefa razliite ejtane u tijelu. Zato
Istonjak nipoto ne eli da mir svojega harema pokvari prisutnou takve
avolice".
Okolnost da se princeza zvala Dul, nije bila nimalo upadljiva, ali sam pri
tome odmah pomislio na Dul-i-Siras. Moda je to bila posljedica dojma to ga
je slika uinila na mene. Sfingine crte toga lica neobino su pristajale uz onu
zagonetnost kojom je za mene bila okruena rua iz Sirasa".
Sve te misli prolete mi brzo glavom, no ipak je Halef opazio da su slike
izazvale moju osobitu panju.

Ti te slike tako neobino gleda, sidi ree. Pozna li moda

toga ovjeka ili tu enu?

Govori tie! opomenuh ga apatom, spremivi sliku u dep.

Sefir ne smije o tome nita uti. Perzijanci se ne pridravaju onog tumaenja
kurana prema kojemu je zabranjeno slikati ljude i ivotinje. ovjeka kojega
predstavlja ta slika mora i ti poznati. To je Perzijanac po imenu Dafar koji je
prije vie godina bio gost Hadedina.

Sjeam se. Zato si spremio tu sliku? apnu. Kani li je

zadrati?

Kanim!

Ali si maloas rekao da su sve te stvari tue vlasnitvo.

Onda nisam vidio jo tu sliku.

ini se da te ona najednom izvukla iz velike uzvienosti tvoje asti.

A to onda ako se i ja dadem povui dolje zamamljen ljepotom narukvice?

To je neto posve drugo. S tom je slikom povezana veoma

zamrena stvar koju ti jo danas ne mogu objasniti. Ne smijem je ostaviti ovdje,
ve je moram ponijeti sa sobom. Moda u sresti njezinoga pravog vlasnika
kome je slika vjerojatno ukradena. Osim toga ini se da je ta slika povezana s
jednom tajnom ije reenje lei na naem putu. To nije kraa, ve mi mudrost
nalae da je ponesem, ali ne za sebe samoga. Doi, sad emo izai!

A kamo?

Van k vojnicima.

Hoemo li Sefira ostaviti ovdje?

Neemo, povest emo ga se sobom.

A to je s batinama koje e obradovati njegova lea i moju duu?

Zar se to tako uri?

Da, veoma se uri, sidi! Ono to netko drugi treba od mene dobiti
ne volim zadrati ni minutu dulje nego to je prijeko potrebno, pa prema tome ni
batine koje su ve davno trebale prijei u njegov posjed. Moram ih se rijeiti i
elim ih se rijeiti, jer smetaju mojoj ugodnosti budem li ih i dalje morao nositi
sa sobom.

Onda emo se sad pouriti da se to bre oslobodi toga tekog

tereta.
Zakljuah krinju i spremih klju. Kad smo opet prili Sefiru i kad ga je
obasjalo svjetlo uljanice, opazih na desnoj strani njegova lica oteklinu. Bila je to
posljedica udarca kojim je Halef odgovorio na njegovu grubu kletvu.
Odrijeismo ga od eljeznih ipki i oslobodismo mu noge, ali smo mu laktove
tako vrsto svezali na leima da je i dalje ostao u naoj vlasti, premda je sad
mogao hodati. Zatim se uspesmo gore. Poao je s nama bez opiranja, ali nije
rekao ni rijei. inilo se da e ga zaguiti bijes koji je kuhao u njemu. Vani na
otvorenom djelovalo je njegovo lice posve drukije nego dolje kod slabanog
svjetla male uljanice. K onoj staroj brazgotini na lijevoj strani njegovoga lica
koja ga je iznakazivala, pridruila se sad tamna oteklina na drugoj strani lica
koja je brzo rasla. K tome su pridolazili dugaki raupani brkovi, prijetei
pogled njegovog krvlju podlivenog oka i objeena donja usnica. Upravo me je
spopala jeza kad sam pred sobom ugledao to odbojno lice.
Perzijanac je htio sii niz ruevine, ali mu zapovjedih da sjedne. Uinio je
to utke, ali s takvim pogledom koji bi me bio unitio kad bi mu se elja mogla
ispuniti.

Zatvorit emo ulaz rekoh Halefu.

ime? upita.

Opekama koje ovdje lee.

Kad je Sefir uo te rijei, podrugljivo se nakalje, a ja nastavih,
odgovarajui na to ruganje:

To je naime veoma lako, samo ako ovjek zna kako treba postupiti.
Moe li se, dragi Halefe, sjetiti onoga pisma to sam ga izvadio Peder-i-

baharatu iz depa, proitao ga i ponovo ga stavio u njegov dep?

Mogu, sidi.

To je pismo sadravalo crte koji se odnosio na ovaj ulaz. Upravo

je nevjerojatno kako su svi ti ljudi beskrajno glupi. Tim crteom odali su mi
tajnu. U njemu je put odozdo dovde gore bio tano ucrtan, a u njega bilo je
ucrtano i pismo koje se nalazilo na posljednjem kamenu, na bravi koja je
otvarala ulaz. Bilo je to babilonsko klinovo pismo to ga umijem malo itati.
Zbog toga mi je bilo lako da znakove upamtim tako da ih nikad vie ne mogu
zaboraviti. Ti ljudi ne razumiju nita od onog jezika i od onoga pisma, pa se
moraju pomoi tako da precrtaju znakove na kamenu. Dotini znakovi znae:
romen'a. Illai ih tat kabad bad'a. Illai'. Pogledat u sada koji kamen sadri te
rijei.
Opeke su bile sloene redom, tako da je bio dovoljan jedan pogled da
pronaem pravu. Pokazah u nju i nastavih:

Evo je ovdje. Sadri znakove koje mi je odala neoprostiva i

neshvatljiva Peder-i-baharatova neopreznost, pa je dakle posljednja opeka koju
treba umetnuti. Iz toga slijedi, da moram poeti s opekama koje lee na
protivnoj strani.

Neka je proklet taj lakomisleni nitkov! zarei Sefir. Tebe pak

proklinjem do...
Proguta ostale rijei, jer je Halef izvukao bi i zamahnuo da udari.

Srea tvoja to si sibil koji si upravo htio izrei, progutao natrag na

onu neist koja ispunjava tvoju unutranjost! ree. Inae bih te ovim
biem prisilio na to. Treba li da ti pomognem, sidi, da sloi kamenje?

Ne treba odgovorih. Taj posao moram sam svriti. Izvest u

ga bre i lake nego to bi to mogao uiniti tvojom pomoi.
Pratei rubove ulaza koji su bili posvuda otri, ali mnogovrsni i
nepravilni, te su se kretali u isprekidanoj crti, poeo sam odozdo postavljati
kamenje pa mi nije bilo teko da ubrzo ispunim jamu tako kao da sam esto ve
obavljao taj posao. im sam umetnuo posljednji kamen, neupueni ovjek,
promatrajui zid ne bi nikako mogao pogoditi da se iza njega skriva hodnik.
Pojedino kamenje pristajalo je tako krasno jedno uz drugo, kao da ih sve od
gradnje Babilonskog tornja nikad nije dotakla ljudska ruka. Ljudi koji su otkrili
taj hodnik i izradili ova vrata bili su veoma oprezni i umjeli su paljivo raditi.
Koliko god sam se ja radovao to mi je taj posao uspio, toliko se Sefir
zbog moga uspjeha ljutio.
Unato njegovim gustim brkovima razabirao sam da mu usne dru od
bijesa. Sigurno bi svojim osjeajima dao maha prikladnim rijeima, ali je Hadi
jo drao bi u rukama, a strah pred tom omes sefa", kako ju je Halef volio
nazivati, prisili ga da bude miran.
Dolo je vrijeme da siemo s uzvisine pa smo i sili. Halef poe prvi, a ja
posljednji. Sefir je morao hodati u sredini, a ja sam ga otro promatrao. Kad
smo stigli k vojnicima, novi bembaa ustane sa svoga mjesta i javi:


Efendijo, glasnik u Hile je ve davno odjahao, a ja sam mu
zapovjedio da se to vie pouri. Smijem li sad dati ovamo dovesti konje?

Smije. Ja u u meuvremenu otii po ovjeka koji nas je nou

pratio.

Ne bih li radije ja poslao po njega?

Ne bi, jer ga taj glasnik ne bi naao.

Poao sam sam, jer nisam smatrao uputnim da jo vie ljudi dozna za
mjesto gdje sam se zajedno s komornikom uspeo u toranj. Kad sam doao k
njemu, vojnik je leao na mekoj praini i spavao. Probudio sam ga i zapovjedio
mu da poe sa mnom. Protro je oi i stao silaziti, as posrui, as puui na sve
etiri ili klizei na leima. Namjerice ga nisam odmah poveo na ravnicu, ve
sam ga tako vodio izmeu ostataka zidova i preko hrpa ruevina, da je, jo
onako bunovan, izgubio smjer. Kad smo sili s ruevine, vojnik zastane i ogleda
se. Zatim me zaueno upita:

Taj je povratak bio neugodan, efendijo! Nou smo ovamo lake

stigli. Onda je meutim bila tama pa dugo nisam nita ni uo ni vidio i tako sam
zaspao. Gdje smo mi to zapravo bili?

To mora i sam znati! odgovorih mu zadovoljan uspjehom svoje

male lukavtine.

Ne znam! Sad smo se verali tolikim spletom zidova da sigurno ne

bih naao mjesto gdje sam spavao.

Nitko ti nee ni zapovjediti da ga potrai. Smiri se dakle i doi.

Kad smo izdaleka ugledali askere, razabrah jo prije nego to smo stigli
do njih da se ondje neto neobinoga dogodilo. Ubrzao sam dakle korake. im
su me ugledali, vojnici otvorie svoj krug. Halef mi poe u susret i dovikne:

Sidi, zamisli, onaj lupe htio je zadaviti kol agasija koji je sada
bembaa!

Koji lopov? Sefir?

Da, on.

Kako je mogao doi na tu pomisao? Ta on je svezan i ima ranjenu

ruku!

Ta rana nije tako opasna kao to smo mislili. Moe posve dobro
micati prstima.

Ali ruke su mu bile svezane na leima pa dakle nikako ne bi mogao

izvriti takav napadaj.

Sidi, te mu ruke vie nisu bile vezane na leima.

A gdje su bile vezane?

Bile su slobodne.

Onda si ti opet samovlasno postupio. Halefe, Halefe, ti se u cijelom

svom ivotu nee izmijeniti!

O sidi, nemoj eljeti da se izmijenim! itavo moje srce pripada

tebi, a kad to ne bi smjelo tako ostati, onda bih ti morao oduzeti svu svoju
ljubav i prijateljstvo koje e ukrasiti moj ivot a i tvoj. Molim te da mi vjeruje

da sam najbolji upravo onakav kakav jesam. Vara se ako misli da sam poinio
pogreku.

Ipak se ini da si oslobodio ruke voi tih zloinaca?

Samo naas.

A zato?

Htio sam te osvetiti.

To je bilo krivo. Ovdje nema mjesta nikakvoj osveti.

Onda nisam trebao rei osveta, ve kazna.

Ako nekoga treba kazniti zbog mene, onda ja odluujem o kazni, a

ne ti. Zbog ega si ga htio kazniti?

Zbog toga to te je u zatvoru dao svezati u klupko. To te je moralo

boljeti, pa sam htio da i on sad osjeti boli. Mora priznati da ih je zasluio.

To priznajem, ali nisi smio postupiti bez mog doputenja.

Ostao si previe dugo, a mene je neto tjeralo da tvoga muitelja to

prije uvjerim o svojoj zahvalnosti. Zato sam mu dao odrijeiti ruke s lea da ga
sveem isto tako kao to je on svezao tebe. To je bila pomisao koju bi ti morao
odobriti.

To je tvoje miljenje, a nije moje. Vi ste mu dakle odrijeili ruke, a

on se odmah posluio njima?

Tako je! Taj lupe nije imao dovoljno prisutnosti duha da uvidi
kako mu je to zabranjeno. Bivi kol agasi, a sadanji bembaa je, upravo kad smo
mu oslobodili ruke, rekao nekoliko rijei koje su ga ozlovoljile. Stegao je
prstima vrat naeg druga, oborio ga na zemlju i tako mu stisnuo ile da mu je
lice poplavilo kao burnaita el kastar, kojim Evropljani na velikim sveanostima
produljuju svoje glave na njihovu gornjem dijelu. Strano smo se preplaili za
kol agasija, jer mu je dah htio napustiti udobnosti zemaljskog ivota. Sefir je
tako vrsto visio na njemu kao pustinjska buha koja se zagrizla u goli putnikov
palac. Nekoliko vojnika moralo je napeti svu snagu da ga otrgnu. Odmah su ga
svezali tako kako sam ja to namjeravao. Ne mogu ti uope ponoviti izraze to
smo ih uli od njega. Jo i sad psuje iz svega glasa. uje li ga? Doi dakle k
njemu. Nadam se da e mi dopustiti da mu najzad rastumaim svoje stajalite,
ali ne ba pravo stajalite, ve zapravo njegovo sjedite, ono osjetljivo mjesto na
kojem sjedi. Krajnje je vrijeme za njega da dozna da su najljupkiji oni osjeaji
koje e outjeti na spomenutom mjestu.
Halef je mahao rukama po zraku da mi rastumai dublji smisao svojih
rijei, a zatim poe ispred mene onamo gdje je sjedio Sefir. Sefir je bio sputan u
klupko, i to tako da bi ovjek mogao pomisliti da jedva smae dah ali je unato
tome urlao kao nerazborito bie i neprekidno proklinjao, sluei se upravo
stranim izrazima i prijetnjama koje su u njegovom sadanjem poloaju bile
smijene. Kad me ugledao, zaurla tako da ga je izdao glas i stane mi dovikivati
takve kletve da sam ustuknuo. S usana mu se cjedila slina, a krvlju podliveno
oko davalo je njegovom i onako divljem licu zvjerski izraz. Preda mnom se nije
nalazio ovjek, ve neko neiskazivo nisko, prosto bie s kojim je trebalo tako i

postupiti.

Zaepi mu usta, Halefe! viknuh sav izvan sebe.

Hamdulilah! zaklike Hadi. Napokon dolazi k svijesti!

Tek to je to rekao, kad njegovi udarci zapljutie tako da pogoeni
ovjek prestade psovati i stade jaukati. Halef ipak nije prestao udarati dok nije
utihnuo i jauk. Onda me upita, milujui s ljubavlju svoj bi:

Treba li da nastavim to uvjeravanje ili je dosta?

Neka bude dosta!

Ali samo zasad, molim te!

A ja to zahtijevam! javi se Amud Mahuli. Pogledaj, efendijo,

kako me je udesio! vrsto je odluio da me zadavi. Leao sam pod njim kao
janje u pandama pantere pa kad ni to ne bi bilo dovoljan razlog za najveu
strogost, onda bi njegov pogani jezik morao pokrenuti bi sve dok se mrtav ne
isprui na tlu.
Rekavi to, pokaza svoju razbaruenu kosu, poderanu uniformu i izgreben
vrat koji je jo krvario.

Da mi je bar uspjelo da te zadavim, ti nedostojni pomagau ovog

prokletnika! siknu Sefir.
Halef smjesta ponovo zamahnu, opali mu jo nekoliko udaraca i dreknu
na njega:

Hoe li utjeti, opaki ovjee! Ne trpimo takvih rijei!

Premda se upravo svijao od bola, Perzijanac ipak zaurla na njega:

Ti mi nema nita zapovijedati! Ti si smrdljivo pseto koje prezirem

pa sa svojim tri puta prokletim efendijom spada onamo gdje trunu leine. Vi ste
se okotili kao svinje, kao svinje vas prezirem, pa ete kao neiste svinje i
krepati!
Halef smjesta ponovo zamahnu biem, ali ga zgrabili za ruku.

Poekaj jo! Pokuat u dobrim. Znam dodue da e svaka rije biti

uzalud, ali bih ipak htio pokuati da i u ovom stvorenju probudim ljudsko
dostojanstvo koje treba da ima svaki ovjek.

to da probudi u meni? podrugljivo dreknu Perzijanac. to

se tebe tie moje dostojanstvo? Budite obojica prokleti kao to jo nikad nitko
nije bio proklet, vi najpodliji od svih pasa koji uope postoje!
Kletve i grdnje koje je sad izrekao ne mogu ponoviti. Mirno sam pustio
da me obasipa njima, uvidjevi da ne bi bilo samo beskorisno da mu i dalje
pokazujem sauee, nego da bi bilo i smijeno. Kad je iz njega izbio cio njegov
gnjev, jo pljune na mene i na Halefa koji smo mu stajali u blizini pa zakljui
rijeima:

Ovako kao to sam pljunuo na vas i kao to vas prezirem neka na

vas pljuju i preziru vas svi ljudi do vjenosti.
Nisam uzvratio na njegove pogrde, ve ga kratko upitah:

Gdje su leine ubijenih lanova karavane pikidmet baija?

Nije mi odgovorio, pa ni kad sam dva puta ponovio pitanje. Sad sam to

isto upitao zarobljene Gasaje, ali ni od njih nisam dobio odgovora. Zato sam se
obratio onome meu njima kojega sam morao smatrati njihovim voom, jer je
prigodom procjene plijena vodio glavnu rije i jer je spremio novac. Njegov
jedini odgovor sastojao se u tome da je podrugljivo nacerio lice.

Dat u ti usta otvoriti biem! zaprijetih mu se.

Samo se usudi! viknu. Mi smo slobodni Beduini i ne

doputamo nikome da nas udara. Poteni smo ljudi i ne znamo zbog ega su nas
uhvatili i svezali!

Poteni ste ljudi? Pa ipak ste tvrdili da ste Solaibi! Sjedili ste tamo
kraj vatre, pa ste se kod svakog pojedinog komada cjenkali za svoju ubojniku
plau.

To je la!

Promatrao sam to i uo, a to je dovoljno. Reci dakle gdje su leine?

Ne znam ja ni za kakve leine! Ako postoje leine, onda ih potrai

sam!
Po njegovom podrugljivom izrazu lica jasno se dalo razabrati da je
uvjeren da ih neemo nai. Zato mu odgovorih:

Ja u ti dokazati da mi je vrlo lako da ih otkrijem, a, onda u te ipak

prisiliti da nam kae kamo ste ih sakrili. Bi ini ovjeka razgovorljivim.

Bievati me nee! Cijelo bi te moje pleme napalo pa bi ti za svaki

pojedini udarac uzvratilo stotinu udaraca.

Daj ga bievati, daj ga samo bievati! doviknu mi bembaa

ali prije toga dopusti da i Sefir dobije ono to mu pripada.

Nemam nita protiv toga, ali oekujem da ete se drati uvjeta koji
svakako moram postaviti.

A to je ...

Ne smijete ga ubiti. Moramo ga izruiti pai, a ja sam uvjeren da bi

on uskratio da potvrdi tvoje imenovanje kad mu ga ne bih ivoga predao.
Ta je opomena imala svrhu da sprijei da se strogost pretvori u okrutnost
ili surovost. Oficir se dakle pouri da me uvjeri:

Budi bez brige, efendijo. Za toga nitkova bilo bi nezaslueno

dobroinstvo da ga odmah ubijemo.
Njegova kazna ne smije biti tako kratka. Ti uostalom zna da je on u
makemiju zatraio da tebi dadu bastonadu. Sad e sam dobiti bastonadu. To
nam doputa?

Doputam.

Samo bastonadu? upita Halef. A ja sam vjerovao da e se moj

korba porazgovoriti s njime. Kamo kani, sidi? brzo me prekide, videi da
sam krenuo da odem.

Potrait u leine ubijenih. To je zadaa ovjenosti i nije krvniki

posao.

Povedi me sa sobom! Moramo dokazati Sefiru i Gasajima da uope

ne trebamo njihove podatke, nego da smo sami toliko mudri da doznamo ono

to elimo znati. Pogledaj ovamo! Zataknut u svoj korba za pojas pa se dakle

odriem toga da Perzijancu nariem svjedodbu njegove pokvarenosti na lea.
Bivi kol agasi, a sadanji bembaa ve e se pobrinuti za to da ne dobije manje
nego to je pravo.
Rekao sam dakle Amudu Mahuliju da emo sad otii, ali da emo se
ubrzo vratiti. Zatim zajahasmo konje i krenusmo dalje.
Razumljivo bi bilo da sam pikidmet baija upitao gdje je izvren
napadaj, ali teko da bi mi on dao odreen odgovor, jer nije poznavao taj kraj.
Napadnut je u noi, a na pitanje kamo su otpremljene leine ne bi mogao
odgovoriti. Smatrao sam dakle najboljim da se pouzdam sam u se. Halef mi pri
tome nije mogao mnogo pomoi, jer nije umio itati tragove. Poveo sam ga sa
sobom samo zato da ne prisustvuje batinjanju.
Pojahali smo du ruevina prema sjeveru odakle smo stigli. Pri tome sam
neprekidno promatrao tlo da otkrijem tragove karavane. Ubrzo sam naao nae
tragove a i druge, ali nisam naao one koje sam traio. Zatim pojahasmo prema
istoku, preavi tragove krijumara koji su dolazili od kanala. Ondje smo se
namjerili na tragove karavane pikidmet baija. Sad mi je bilo jasno da napadaj
nije izvren na sjeveru, ve juno od naeg sadanjeg logorita. Karavanu je Sefir
odveo dalje od mjesta na kojem su se nalazile podzemne prostorije. Bilo bi
uostalom vrlo neoprezno da ju je napao upravo ondje, jer bi morao znati da e
sigurno ostaviti tragove. Mi smo se dakle vratili i pojahali natrag.
Kad smo se pribliili logoritu, doviknu nam voa Beduina podrugljivo:

No, gdje lee ti ubijeni koje traite? Vaa vam ih je velika mudrost
sigurno pokazala!
Oito je oekivao da emo nakon toga uzaludnog jahanja sjahati i ostati
ovdje. Nisam mu odgovorio, ali moj mali Halef nije mogao utjeti. Kad smo
projahali kraj njega, dobaci mu prijetei:

Doli smo samo da ti kaemo da e, im se vratimo, za svakoga

mrtvaca koga pronaemo dobiti pet udaraca po tabanima.
Bilo je tano onako kao to sam i mislio: tragovi karavane vodili su
odavde dalje i pokrivali se sa tragom razbojnika koji su se vraali s mjesta ina.
Nakon pet minuta svi su ti tragovi prestali i mi se naosmo na mjestu gdje je
izvren napadaj. Bilo je obilno natopljeno krvlju. Tu smo nali dodue dosta
otrih otisaka nogu i potkova, ali tlo nije bilo izgaeno kao to to uvijek biva
nakon borbe. Perzijanci su se dakle dali poklati bez obrane; bili su to kukavni
ljudi, isto tako bez hrabrosti kao i njihov gospodar.
To se mjesto nalazilo otprilike dvije stotine metara udaljeno od ruevina
koje su se ovdje strmo uzdizale u vis. Onamo su vodile stope, tako duboko
utisnute u tlo da sam rekao Halefu:

Leine su prenijeli onamo iza onog zida.

Po emu to nasluuje? upita.

Poe li onamo bez tereta, otisci tvojih nogu bit e mnogo slabiji
nego to su ovi otisci. Stope su duboko utisnute, jer su ti ljudi prenosili mrtve.


Hoemo li ih nai?

Svakako. Leine nisu duhovi koji netragom nestaju.

Poli smo tragom i opazili da zavrava kraj neke visoke hrpe opeke
nagomilane uza zid. Neke su opeke bile jo povezane asfaltnom smolom. Malo
prije nismo tu hrpu mogli onako iz daleka razlikovati od zida. Sjahali smo, i im
smo uklonili neto malo odlomljenog zida, otkrismo iroka vrata, visoka kao
pola ovjeka koja kao da su vodila koso dolje u unutranjost ruevine. Zavukao
sam se kroz njih i odmah osjetio snaan zadah trulei, a zatim onaj posebni
karakteristini vonj koji ukazuje na blizinu leina, pa ak i tada kad je smrt
nastupila svega prije nekoliko sati.
Oprezno pipajui na sve strane, spustih se dolje i opazih da se strop iznad
mene nastavlja u vodoravnom smjeru, dok se tlo sve vie sputa, a hodnik, u
kome sam se nalazio, postaje sve dublji. Hodao sam po pijesku. Stijene i strop
bili su glatki pa izmeu pojedinih kamenova nisam pronaao pukotine. Ako je to
znailo da je kamenje premazano slojem asfalta, onda je ono to sam ja smatrao
hodnikom zapravo bilo kanal, ija je svrha bila da unutranjost Birs Nimruda
snabdije vodom iz nekadanjeg korita rijeke Eufrata. Pijesak to ga je postepeno
nanio u unutranjost ruevina zapadni vjetar malo po malo uzdigao je vani tlo i
ulaz kanala zasuo gotovo posve do vrha. Tako se dala rastumaiti i okolnost da
je pijeska bilo i u unutranjosti, ali to sam dublje prodirao sve manje, te ubrzo
nisam morao puzati, ve sam mogao tovie hodati uspravno.
Preao sam moda etrdesetak metara, kad pijesak presta pa se naoh na
glatkom tlu prevuenom zemnom smolom. Ovdje sam nogom udario o neki
predmet. Sagnuo sam se da ga pretraim i osjetio neodjeveno ljudsko tijelo.
Dosjetio sam se da sa sobom imam jo svijeu i igice, pa je pripalih i ugledah
onih jedanaest Perzijanaca kako lee jedan kraj drugoga jedan na drugome. Na
njima nije bilo ni komadia odjee.
Bio sam navikao na takve slike, ali moram priznati da me je spopala jeza,
Moda je tome pridonijelo i samo mjesto. Stajao sam u zasutom kanalu
Babilonskog tornja pred golim krvavim leinama koje su svojim ukoenim i
ugasnulim oima i razjapljenim ranama pruale jezoviti pogled, pogotovu kraj
nedostatne rasvjete. Titravo svjetlo zavaravalo me je tako da mi se uinilo kao
da se leine sablasno miu, a onaj nepoznati dio kanala s druge strane ubijenih
kao da je bio sav pun nekih bia lakih kao sjene koja su neprekidno trkarala
amo tamo i plesala. Tome se pridruivao teki vonj po trulei koji je postajao
sve odvratniji to sam dalje prodirao. Taj smrad nije mogao potjecati od
Perzijanaca koji su jo nedavno bili ivi. Morao sam doznati to je bio uzrok
toga smrada, pa sam dakle preao preko mrtvih, budui da nije bilo mjesta da
proem kraj njih, i poao dalje.
Sad sam opazio da se nalazim u pravoj masovnoj grobnici. Tu je lealo
cijelo mnotvo lubanja, kostiju i drugih ostataka leina. Na svakom koraku
namjerio bih se na njih sve dok nisam stigao do nekog mjesta gdje se strop bio
uruio tako da nisam mogao dalje. Vratio sam se dakle natrag. Gasaji su ovamo

bacali ljude koje su umorili. Oni su dakle poznavali tu jezovitu grobnicu i prema
tome ve su esto bili ovdje da bi tragove i dokaze svojih djela povjerili tome
tajnom mjestu. Nije dakle bilo udo da sam odluio da u dopustiti Halefu da
ispuni svoju prijetnju.
Kad me ugledao da se nakon nekog vremena izvlaim iz mrane rupe,
preplaeno me pogleda i upita:

Kako to izgleda, sidi? Da ti lice nije opaljeno od sunca, rekao bih

da si blijed kao leina. Jesi li pronaao ubijene?

Jesam!

Onda si se dakle njih preplaio?

Ne bojim se ivih, jo manje mrtvih. Da sam tako iscrpljen kriv je

onaj strani smrad koji dolje vlada.

to si otkrio? Pripovijedaj!

Neu sada, moram odmah Beduinima da im iskaem veliku radost.

A koju?

Ne pitaj, nego doi sa mnom!

Uzjahasmo i krenusmo prema logoritu. Stari Gasai bio je oito uvjeren
da je nae istraivanje bilo potpuno bezuspjeno, jer jo nisam bio skoio ni iz
sedla, kad me upita:

Jesi li naao pravi put? Udesio si tako sretno lice te znam da u

odmah dobiti batina. Silno im se radujem!
Nisam mu odgovorio, ve se okrenuh Halefu:

Koliko si mu udaraca obeao?

Pet za svakoga mrtvaca, dakle pedeset i pet odvrati Hadi.

Neka ih odmah dobije. Zatim e svaki od njegovih ljudi dobiti

trideset estokih udaraca. Tabani im moraju popucati!
Starac dreknu na mene:

Da se niste usudili da me dirnete! Gdje su ti mrtvaci koje smo mi

navodno umorili? Pokai nam

Nali smo ih dolje u ruevinama kod ostataka ostalih koje ste ve

prije poubijali odgovorih.

Tvoja je prokleta gubica izvor lai, a tvoj ludi mozak raa neistine
koje...
Nije nastavio ve se, kriknuvi, prekide usred rijei. Sad sam se najzad
raspalio, istrgao malom Hadiju bi iz pojasa i besramnoga ovjeka tako oinuo
preko lica da mu je smjesta puknula koa i da mu je krv briznula s obje strane
lica.

Hamdulilah! Moj se sidi opametio! kliknu Halef. Postoji

samo jedan jedini jezik kojim ovjek moe razgovarati s tako drskim ljudima!
Treba li da nastavim ono to si tako spretno zapoeo?

Nastavi! Nisam prijatelj surovih kazni, ali ti su psi tisuu puta

zasluili da im se utavi koa. Stari dobiva pedeset pet udaraca, a svaki ostali po
trideset. Jesi li uo, Halefe?!


Jesam li uo, sidi! uo sam tako jasno kao da si mi to puhnuo u
uho kroz deset milja dugaki nafir i jo dvadeset puta dulju surlu. Vidjet e
kako u tano ispuniti tvoju elju.

Ja neu biti prisutan, nego u u meuvremenu pojahati u susret

pai.
Polazei prema svom konju, ugledah Sefira gdje lei na zemlji. Tiho je
jaukao. Amud Mahuli koji je stajao u blizini pomisli da alim kanjenoga
ovjeka, pa me upita:

Tvoje je lice tako ozbiljno i strogo, efendijo. ali li moda toga

ovjeka?

Moram priznati, bembao, da me veoma boli kad vidim nekoga koji

se dodue naziva ovjekom, ali nije ovjek. Samo ga pogledaj! I taj je ovjek
stvoren da hoda uspravno, da ivi poteno i da bude dobar. to je u njemu
preostalo od svega toga? Upravo nita! Ni najnia i najrunija ivotinja ne
djeluje tako odbojno kao takvo odvratno bie.

Ne ali za njim, efendijo dobaci Amud Mahuli. On je

zauvijek izgubljen. Ako sam pravo uo, ti kani pojahati u susret pai.

Tako je!

Hoe li izvijestiti pau o svemu to se ovdje zbilo?

Hou.

Mogu li iz tvojih rijei zakljuiti da si zadovoljan sa mnom?

Pokazao si se kao oprezan i pouzdan oficir, pa mi je vrlo drago to

u to moi saopiti Osman-pai.

Hvala ti, efendijo! Smijem li ti saopiti jednu misao na koju sam

nadoao?

Samo izvoli.

Uvijek sam se trudio da vrim svoju dunost i da budem dobar

ovjek. To mi je esto bilo veoma teko, jer sam vidio da mi to nastojanje
donosi samo tetu, dok su drugi koji nisu postupali poteno brzo napredovali i
pretjecali me u slubi. Uvijek sam se morao boriti sa svojim srcem i sa svojim
siromatvom, pa sam se naposljetku morao pomiriti s time da mi je usud da kroz
ivot proem u turobnom drutvu neispunjenih elja. Upravo sam se odrekao
svake nade u ivotu i pokopao svoju enju i svoje elje. Znao sam da za mene
nema svrhe i vie nema cilja. Onda si doao ti, i sve se neoekivano izmijenilo. I
meni je izilo sunce, probudile su se tisue i tisue cvjetova. Osjetio sam da
nisam mrtav, ve da ivim. Ti si me oslobodio ropstva. Ti si me efendijo; ja
ni sam ne znam kako da se izrazim. Ti si upravo pobijedio moju zlu kob i
zauvijek je unitio.
Zautio je, sav potresen. U oima sam mu razabrao suze. Nijemo sam ga
uhvatio za desnicu i stisnuo mu je. Nakon nekoliko trenutaka on se sabere i
upita:

Kako dugo e ostati u Hileu, efendijo?

Moda emo odande odjahati ve danas, a moda tek sutra.


Ako ostanete do sutra, onda te od srca molim da veeras bude moj
gost. Ja sam dodue siromaan i ne mogu ti nita pruiti, ali bih ipak bio sretan
da me posjeti.

Dobro, ja u i u sluaju ako ve danas moemo otputovati, ipak

ostati do sutra da udovoljim tvojoj elji koja i mene raduje.

Ti me usreuje, efendijo! Ja te dakle sigurno oekujem.

Odjahao sam. U mislima sam jo jednom proao sve to smo proivjeli u
ta dva dana, a toga zaista nije bilo malo.
Jahao sam moda jedan sat, kad mi u susret dojae cijela etica konjanika.
Bio je to Osman-paa u pratnji nekolicine oficira, podoficira i glasnika kojeg
smo mu poslali. Kad je stigao do mene, prui mi ruku, nasmijei mi se i ree
njemaki:

Kako ujem, imali ste uspjeha. Odmah sam uzjahao da udovoljim

vaoj elji. Stvari u Hileu su toliko uznapredovale da sam smio odande otii na
nekoliko sati. Je li sve prolo glatko?

Iako nije prolo ba glatko, a ono je prolo bar tako da mogu biti
potpuno zadovoljan. Uhvatili smo cijelu drubu.

Jeste li uhvatili i onog Perzijanca kojeg nazivaju Sefir?

Jesmo.

Ali to se njega tie radi se u prvom redu o tome da dobijemo

dokaze!

Dobili smo tako uvjerljive dokaze da je dobio ve i bastonadu.

Vi ste ga dakle dali kazniti? Da to niste vi, ja bih upitao na temelju

ega uzimate pravo na to?

Onda u odmah priznati da su se u asu kad sam odande odjahao,

vojnici upravo pripremali da i uhvaenim Gasajima dadu bastonadu.

Odmah petnaestorici ljudi i bez sudske ovlasti? Dragi prijatelju,

kako ete preuzeti odgovornost za to?

Odgovornost? Kojeta! Mi se ne nalazimo u Stambulu, ve meu

razbojnicima i ubojicama, usred stanovnitva koje unato erijatuli milteku el
muhurul postupa ipak prema starom obiaju: oko za oko, zub za zub! Sudska
odluka? Vi isto tako dobro znate kako stoji stvar s ovdanjim sucima kao i ja.
Upravo vaa prisutnost svjedoi za te strane prilike. Mogu li preuzeti
odgovornost? udario sam rukom po svom oruju i nastavio: Ovdje se
skriva odgovornost! Tko je eli moe je dobiti! Ja sam morao gaziti upravo
groznom moralnom prljavtinom, pa ako s njome ne postupam kao s nekim
dragocjenim predmetom, ve jednostavno kao s prljavtinom, onda je to moje
pravo kao ovjeka, Uostalom, kad govorim o dragocjenom predmetu, ne smijem
propustiti da spomenem da nisam samo naao prljavtinu ve sam otkrio i
riznicu s blagom koje vrijedi vie stotina tisua.

Riznicu s blagom? Kako to mislite?

Mislim upravo doslovno, naime riznicu koja se sastoji od vie

prostorija dupkom krcatih svakovrsnom krijumarskom robom. Ondje ima i

mnogo novaca, dragulja i zlatnoga nakita.

to ne kaete! To je sigurno skladite krijumara?

Upravo tako!

Onda ste pronali neto emu zaista nema para! Kako vam je to
uspjelo? Molim, pripovijedajte mi!
Podnio sam mu opiran izvjetaj, ali nisam spomenuo potajnu drubu
silana i moje odnose prema njima, te moja iskustva, zakljuke i namjere. Takvo
saopenje nisam samo smatrao nepotrebnim, ve tovie nerazumnim, jer sam
samo onda mogao imati uspjeha i ubudue ako pomno preutim da mi
organizacija sjena" nije vie potpuno tajna. Ipak me paa od asa do asa sve
paljivije sluao. esto me prekidao izrazima uenja i zapanjenosti. Kad sam
mu pripovijedao kako sam otkrio onih jedanaest leina i hrpe kostiju, tako se
ivo zamislio u moj poloaj da je i sam problijedio, a kad sam na kraju
ispripovjedio da sam, sav uzbuen zbog tih klanja ljudskih rtava, odmah
pourio natrag i dao zapovijed da se ubojice izbatinaju, Osman-paa viknu:

Pravo ste uradili, efendijo, to je bilo najpravilnije! I ja bih to isto

uinio. Taj je Sefir pravi avo. On ima na savjesti i sandakija kojega je zaveo,
pa vam velim da se neu uope obazirati na bilo kakve meunarodne
sporazume, niti u ga kao perzijskog podanika dati iz ruku. Ubrzo e svriti s
njime. Objesit emo ga, makar bio brat samoga ah-in-aha. Takve ljude treba
izbaciti iz ljudskog drutva, s njima se mora postupati kao s divljim zvjerima. A
sad se pourimo da to prije stignemo onamo!
Osman-paa podbode konja, premda smo time mogli utedjeti svega
nekoliko minuta, jer se Birs Nimrud ve uzdizao pred nama.
Htio sam generala najprije odvesti na mjesto gdje sam bio sjahao s
komornikom, ali nije pristao, ve ree:

Najprije bih htio da vidim Sefira, Gasaje i krijumare. Jedva ekam

da se porazgovorim s njima.
Na njegovom je licu leao izraz takve odlunosti da za ivot zarobljenika
ne bih vie dao nijednog pijastera. Uinio mi se kao utjelovljeni i neumoljivi
fiat justitia!"
Kad nas je bivi kol agasi a sadanji bembaa vidio da dolazimo, smjesta
svrsta svoje ljude. Paa se na to ni ne obazre. Odmahne rukom, skoi s konja i
prie Sefiru koji je leao ispruen na zemlji.

Pasji sine, jesi li ti napao karavanu pikidmet baija? upita.

Sefirovo lice imalo je tako zvjerski izraz da sam se, dobacivi mu samo
jedan pogled, odmah okrenuo od njega. uo sam ga, kako je zaurlao poput
pobjenjeloga bika:

Ti si pasji sin! Proklet bio! Paa zapovjedi bembai:

Za ovaj odgovor dobit e plau. Kako vidim, njegove su noge ve

okuale batine, Dajte mu jo trideset udaraca, ali ne kao bastonadu.
Zatim se okrene starom Gasaju:

Jesi li ti napao karavanu pikidmet baija?


Nisam!

Jo dvadeset udaraca!
Sad stane ispitivati jednog Gasaja za drugim. Svi su mu odgovorili ne",
pa je zato svaki puta odjeknula i njegova zapovijed: Jo dvadeset udaraca!
Zatim upita krijumare:

Jeste li krijumarili?

Jesmo! odgovorie svi jednoglasno. Voljeli su otvoreno priznati

nego da dobiju batira. Oni uostalom nisu morali oekivati tako teke kazne kao
Gasaji.

Je li Sefir va voa?

Jeste!

Imate li odreene zakone koje morate sluati?

Imamo!

Smijete li mi ih saopiti?

Ne smijemo!

Kakvom biste kaznom bili kanjeni da mi ih reknete?

Smrtnom kaznom!

Onda ujte to u vam rei! Va je voa uhvaen, pa e biti kanjen

smru. On je dakle za vas nekodljiv. Ako mi reknete svoje zakone, ja u se za
vas zauzeti kod suca. Zatajite li ih, onda e svaki od vas dobiti sada pedeset
batina, a kasnije najstrou kaznu koja postoji. Hoete li mi rei zakone?

Hoemo! povikae svi.

To je vaa srea. Ja drim rije. Budete li zaista iskreni, onda u i ja

imati dobru rije za vas.
Sad se Osman-paa obrati meni rekavi da sad ima vremena da ga
povedem kamo elim. Nije nas smio pratiti nitko osim Halefa. Kad smo se
poeli uspinjati, ja s malim eikom naprijed, a paa iza nas, upita me Hadi tako
da general nije mogao uti:

Jesi li mu sve rekao, sidi?

Sve to mora znati, a inae nita. Nemoj mu dakle govoriti o

silalima, o naem prstenju i drugim tajnama!

Neu! Radoznao sam hoe li on otkriti ulaz.

Uvjeren sam da ne moe pronai pravo mjesto. Zato su potrebne

druge oi a ne njegove.
Ubrzo se pokazalo da sam imao pravo. Kad smo stigli gore i kad sam
rekao Osman-pai da se nalazi posve blizu zatvorenoga ulaza, dulje je vremena
traio, ali bez uspjeha. Naposljetku postane nestrpljiv.

ovjek koji je sloio te opeke, postupio je veoma pomno. Ne mogu

nita otkriti, pa mi mora pokazati to mjesto.
Zbog Halefa je govorio arapski. Da bih uklonio prvu opeku, upotrijebio
sam otricu noa i zavukao je u otvor izmeu opeka. Sve ostale opeke mogao
sam zatim izvaditi rukom. Poloio sam ih jednu kraj druge tako da ih, kad
budemo opet zatvarali vrata, ne uzmognemo pobrkati. Osman-paa nas je vrlo

napeto promatrao sve dok nisam zavrio i on mogao zaviriti u hodnik.

Ponijeli smo sa sobom svijee. Budui da one pai nisu bile dovoljne,
odnijeli smo sve uljanice, koje su se nalazile u udubini na zidu, dolje u sobe,
gdje smo ih pripalili. Kako se sad general zaudio, uavi u te prostorije i brzim
pogledom obuhvatio sve to je ondje lealo. Nije se uope mogao da prestane
uditi, pogotovu kad je poeo ogledati pojedine predmete.

Imao si pravo! prizna. Ovdje lei cio imutak. Tko bi to

mislio!

Jedan je ovjek to ipak znao dobacih.

A tko?

Moj stari bembaa u Bagdadu, o kojem sam ti pripovijedao.

Da, to je tano! Moramo ga otro kazniti!

Kazniti? A zato?

Jer nije prijavio da postoji ovo skladite.

Nije to mogao uiniti, jer se pod zakletvom zavjerio da e utjeti.

Umjesto kazne zasluio je veliku nagradu, budui da samo njemu zahvaljujemo
to smo otkrili to mjesto. Ono najmanje, ali zaista ba najmanje to moemo za
njega uiniti jeste da mu vratimo novac to ga je Sefir iznudio iz njega.

Koliko je to novaca?

Ne znam! To mi nije rekao, a ja sam smatrao neuljudnim da ga

pitam.

Dakle zaista nagrada umjesto kazne?

Da! Ja u ti, iako bez njegova doputenja, ispripovjediti njegovu

nemirnu i nesretnu prolost, pa e shvatiti zato ga alim i zato molim za
njega.

Dobro, zasada dobro! prekinu me Osman-paa. Kasnije e

mi o njemu opirno pripovijedati. Zasad je dovoljno da se zalae za njega. Ti
njemu pripisuje zaslugu to je otkriveno ovo mjesto, ali zapravo si sam ovjek
kojemu to moramo zahvaliti Ja u dakle uzeti u obzir tvoje prijateljstvo i tvoj
zagovor kako ti to eli i zasluuje. Da bismo mu mogli nadoknaditi gubitak,
trebamo novaca. Nisi li rekao da tu ima i novaca?

Da, ima ga tamo u krinji. Molim, doi sa mnom!

Izvadio sam klju i otvorio krinju. U tom je asu generalovo uenje
doseglo vrhunac. Potrajalo je dulje vremena dok se nije toliko sabrao, da je
mirno mogao ogledati sadraj stare krinje. Najprije je procijenio novac. Bio je
to visok, veoma velik iznos. Onda poe pregledavati nakit i dragulje.

Zaista se ne mogu dovoljno nauditi! viknu. Taj je Sefir

morao biti uvjeren da nitko ne moe otkriti ovo mjesto. Nisam imao ni pojma da
se krijumarenje vri u takvom opsegu i da predstavlja tako unosan posao. Volio
bih znati je li taj nitkov ovdje uloio cio svoj imutak ili ima li jo vie takvih
skladita?

Moda bismo od uhvaenih krijumara mogli o tome neto doznati.

Ne vjerujem da je Sefir bio jedini poduzetnik te vrste. Onaj glasnik kojega je

sino, ili bolje rei noas, poslao sandakiju, vjerojatno takoer sudjeluje u
tome. Moda se na elu poduzea nalazi cijela druba uglednih ljudi koja ga
financira. U tom pogledu imam svoje miljenje.

Koje e mi saopiti molim te da to uini! Kako je dobro da

nitko drugi osim vas nije pronaao to mjesto! Taj ne bi o njemu spomenuo ni
rijei. Gotovo je neodoljivo iskuenje da ovjek ne zadri to blago.

Za nas nije! upadne mu u rije Halef. Ja doputam sebi samo

malu primjedbu da bi se Hana, srea mog ivota i najdivnija rua meu svim
cvijeem cvjetnoga carstva, radovala narukvici koja lei tamo kraj tvoje desne
ruke. Trebao si samo uti to je rekao na to sidi!

Koja narukvica, ova? upita paa.

Da, ova.

Hana se zove vladarica tvog harema?

Tako je! Ona je naslada mojih oiju, dua mojega tijela, sunce
mojih dana...
Halef je jo neko vrijeme nastavio tumaiti pai najpjesnikijim izrazima
kako je Hana najdivnija od svih ena i upravo neusporediva. Osman-paa mu
prui narukvicu.

Evo ti je. Neka bude tvoja, dragi Hadi Halefe. Odnesi joj tu
narukvicu da sjaj njezinih oiju uiva u njoj. Nemoj se protiviti! Uvjeravam te
da ti to smijem dati. Sve to se nalazi ovdje pripada padiahu, a ja sam njegov
zastupnik. Ja mogu time raspolagati kako god hou. Vi poznate nae prilike. Put
u Stambul je dug, a to ja ovdje poklanjam ovjeku koji to i zasluuje ne moe
onda putem nestati u depu osoba koje nemaju ba nikakvih zasluga.
Osman je imao pravo, a Halef se nije ustezao da primi poklon. Naprotiv
vrlo je brzo spremio narukvicu, pa je onda tu prehitru pripravnost izravnao
arkim izrazima zahvalnosti. Paa me pozva da i ja uzmem neku uspomenu, ali
nisam to uinio. Preutio sam mu da sam uzeo dvostruku sliku, jer bih mu inae
morao rei i svoje razloge. Tu sliku nisam smatrao padiahovim vlasnitvom,
nego sam drao da je ona zasad predmet bez vlasnika. Predoavala je jednog
mog znanca kojeg sam se nadao sresti u Perziji, pa mi nije padalo na um da to
potajno prisvajanje slike smatram kraom.
Upozorio sam pau i na Sefirovo knjigovodstvo. Zaudio se pa je stao
pomno listati po biljekama. Kako sam ve spomenuo, te su se biljeke
protezale cio niz godina unatrag. Odjednom zastane i otrije pogleda stranicu
koju je upravo bio otvorio te ree:

Upravo je tako kao da me je ovo opomenulo da tvom bembai

nadoknadim njegov gubitak. Eto, tu stoji datum, njegovo ime, a i iznos. To je
knjigovodstvo zapravo neizmjerna Sefirova drskost. Ovdje je ubiljeen iznos od
pet tisua perzijskih tumana. to da uinim?

Hoe li me sasluati, hasretine?

Hou, ako ne bude predugo trajalo.

Bit u kratak, ali smatram potrebnim da ti upravo sada saopim ono

to znam o njemu.
Ukratko mu ponovih ono to nam je Dozorca ispripovjedio one veeri na
svom krovu, trudei se da u pai pobudim zanimanje i sauee prema tom
ovjeku. Uspjelo mi je da to postignem, jer kad sam svrio pripovijedanje,
Osman-paa mi se prijazno nasmijei:

To je i opet pravi Kara Ben Nemzi. Zaista si me dirnuo. Tvoj stari

estiti prijatelj ne samo da e dobiti natrag sve to su iz njega iznudili, nego u
ga se sjetiti i u drugom pogledu, pa u o njemu porazgovoriti s bagdadskim
paom. Novac je ovdje. Ja bih ti ga odmah dao, ali zlato je teko. Ne moe ga
valjda vui sa sobom?
Halef mu brzo odgovori:

Vui za sobom? A zato ne? Ta mi imamo konje. Sve da nam da i

cijelu krinju, mi bismo je ponijeli sa sobom. Samo pokuaj! Ovdje lei posvuda
dovoljno platna u koje ga moemo zaviti. Ja u odmah sve to zamotati.
Ukratko, za svega nekoliko minuta odbrojali smo pet tisua tumana i
smotali ih, a general, koji je uivao u Halefovom maru, pozove me neka mu
mirno saopim bude li se pokazalo da je Sefir od bembae izvukao vie novaca
nego to je uneseno u knjigu. Zatim nastavi:

Sve u ovo isprazniti, a zapoinjem ve danas. Zatim emo sve te

prostorije pomou baruta dii u zrak, kako ove none ptice ne bi vie mogle da
se ovdje ugnijezde. Krijumarsku bandu u raspriti, ali ne barutom, to jest ne
strogou, ve dobrotom koja je istodobno i mudrost, kako e kasnije uti.
Treba zasuti i onu rupu kroz koju ste se i vi provukli. A sad iziimo na danje
svjetlo! Moram temeljito obaviti svoj posao. Ti si mi dao putokaz: zub za zub.
Nije me se vie ticalo je li paa tim rijeima zaista iznio moje miljenje.
Time sam mu sve predao, pa sam se s velikim zadovoljstvom povukao iz
vodstva toga pothvata.

VESEO POVRATAK
Kad smo opet stigli dolje u logorite, bembaa nam javi da je
zapovjeeno batinjanje provedeno. Uostalom, nije bilo ni potrebno da nam to
javi, jer bi nam ve i kratak pogled pokazao to se zbilo. Zatim su vojnici
izvadili leine onih jedanaest Perzijanaca iz zatrpanoga kanala i donijeli ih u
logorite. Pogled na njih bio je u jasnom svjetlu dana gotovo jo grozniji nego
dolje u tamnom kanalu. Na painom strogom nepokretnom licu bila je upisana
nepokolebljiva odluka. Pristupio je Sefiru i ponovo ga upitao:

Jesi li ti napao karavanu pikidmet baija?

Nisam! zarei Sefir poput razbjenjele zvijeri.

Dobro! Budui da ne priznaje, bit e jo danas objeen.

Ja sam Perzijanac! Nemoj to zaboraviti!

Ti si ubojica, pa e dakle biti objeen. Zatim to isto pitanje ponovo

upravi Gasajima.
Udarci ih nisu omekali pa su i opet zanijekali.

Onda ete i vi biti objeeni - odredi paa. Sazvat u makemi da

odlui o vama.

Da se nisi to usudio! odgovori stari Beduin. Mi smo slobodni

Beduini pa mora s nama postupati prema naim zakonima.

To mi je pravo. Neka bude kako hoete! Kako glasi va zakon o

umorstvu?

Krv za krv, ivot za ivot! Mi meutim nismo ubojice.

Ja posve tano znam to ste vi, priznali vi to ili ne priznali! Glava

za glavu! Bit ete dakle ustrijeljeni, a neete biti objeeni.

Tome se mi smijemo! Nae bi nas pleme osvetilo, a ti ga se boji!

Nitarija se nikada ne bojim! Ako se hoete smijati, onda se smijte

brzo! Uskoro e za to biti prekasno. Bembao, nalazi li se meu tvojim ljudima
koji mubalir?

Nalazi.

Onda se cijela stvar moe obaviti brzo, pa ne moram slati u grad.

Neka ovjek doe! Tim krvavim gasajskim psima dajem etvrt sata vremena da
se pripreme na smrt strijeljanjem, iako takvu ne zasluuju. Sad neka se smiju ili
neka mole, kako god hoe.
Nakon tih rijei njegovo lice poprimi prijazniji izraz. Domahne mi da
doem s njime, pa prie krijumarima koji su leali postrance i poluglasno im
ree:

Vi ste teko zgrijeili i zapravo bih vas morao dugo vremena baciti
u tamnicu, ali vi bar niste ubojice, a osim toga ste sve otvoreno priznali. Zato u
prema vama biti blag i saopit u vam slijedee: protiv krijumarenja moramo
postupati tako kako je to padiah zapovjedio. Zbog toga je potrebno da svaki
dumrugdija isto tako tano poznaje sve smicalice krijumara kao i vi sami. Ja

dakle namjeravam oprostiti kaznu i primiti meu dumrugdije svakoga koji

pristane da mi saopi sve to zna. Istodobno vas upozorujem da e kazna koja bi
vas sada pogodila, svakome koga kao carinika uhvatimo u nepotenju biti
odmah udvostruena. Kazna se dakle ne ukida, ve se samo odgaa: potenim
emo je ljudima pokloniti, a nepoteni e je dobiti dvostruko! Tko je s time
sporazuman neka kae da!
Rijetko kada sam uo tako veseli da" kakav je ovdje jednoglasno
odjeknuo. Paa me uze za ruku, odvede me sa sobom podalje i ree:

Hoete li se sad nasmijati nainu kojim sam kaznio krijumare?

Neu! Uvjeren sam da se taj nain dodue protivi zakonskim

propisima, ali da ste ipak postupili veoma mudro.

To je dovoljno! to se tie krenja zakona, savjest me nee ba

mnogo pei. I sami ste rekli da se ne nalazimo u Stambulu. Drugi kraj, drugi
ljudi, drugi postupak. Zato e Gasaji biti strijeljani i bez prethodne sudske
rasprave, im istekne zadnji rok. Hoete li biti svjedok smaknua?

Molio bih vas da me od toga oslobodite. Mi smo doli ovamo da

posjetimo neka mjesta koja smo prije upoznali, a dosad nismo imali vremena za
to. Ja bih veeras htio biti u Hileu, pa je tako za nas vrijeme da pojaemo
onamo.
Halef bi volio prisustvovati kanjavanju ubojica, ali me ipak poslua.
Odjahali smo do ceste koja vodi u Kerbelu i nastavili polako jahati da se
prepustimo sjeanju na onaj davni kobni dan. Na istom mjestu gdje smo se
svojedobno okrenuli okrenusmo se i sada, pa pojahasmo istim putem kojim smo
jahali onoga dana kad me je zgrabila kuga. Tako smo stigli do mjesta gdje smo
pronali leine svojih prijatelja. Ondje ostadosmo dulje vremena.
Zatim ponovo pojahasmo prema tornju, ali nismo ulazili neposredno
onamo, ve smo ga u krugu obili sve do njegove june strane, pa smo upravo u
vrijeme najvee danje vruine stigli do onog potoia na ijoj smo obali
bolovali kad je kuga nakon mene zgrabila i Halefa. Budui da je ovdje bilo bar
neto zelenila, sjahasmo da bi nam se konji malo napasli, pa stadosmo
razgovarati o alosnim danima to smo ih ovdje proivjeli.
Zatim odjahasmo do mjesta meu ruevinama gdje smo naim mrtvima
priredili posljednje poivalite. I ovdje se neko vrijeme zadrasmo. Moj je mali
ivahni Halef za jahanja i na svim tim znaajnim mjestima iznosio svoje
osjeaje vrlo arkim bojama i bujnim reenicama. Vjerojatno ne moram
posebno spominjati da je u pogledu naeg novog putovanja gajio najsmionije
nade.
Kad smo se vratili u nae dananje logorite, doznasmo da se paa s
oficirima nalazi u unutranjosti Birs Nimruda da bi sastavio popis plijena koji je
trebalo prenijeti. Poslao je u grad po tovarne deve i po vojnike da zamijene
momad Amuda Mahulija. Ti su vojnici imali pokopati Perzijance i njihove
ubojice, koji su za vrijeme nae odsutnosti ustrijeljeni.
Sefir je leao miran i zgren na svome mjestu, ali se, nisam na njega

obazirao. Pikidmet bai me upita kako stoji stvar s njegovim vlasnitvom to ga

trai natrag. Uputio sam ga na generala. Krijumarima su bile skinute spone, pa
su marljivo bili zabavljeni iznoenjem robe iz podzemnih skladita.
Bembaa mi saopi da e zamjena uskoro stii i da e se on vratiti u Hile.
Obeao sam mu da u mu se pridruiti i da u do sutra ujutro biti njegov gost.
Sveanj s pet tisua tumana u zlatu ostavili smo gore u prostoriji broj tri, jer je
ondje bio siguran, pa sada siosmo onamo da ga donesemo. U skladitu je bilo
veoma ivo. Kad je paa doznao da kanim uskoro u grad, pozove me da
odsjednemo u vladinoj palai, ali sam to otklonio, jer sam ve bembai obeao
da u doi k njemu.
Da se ne bih naao u neprilici, paa mi izjavi da ga to nimalo ne vrijea.
Rekao mi je da je i onako pretrpan poslom pa mi se ne bi mogao uveer
posvetiti. Sad sam izvrio i ono to sam dosad bio zaboravio. Priznao sam mu
da sam vojnicima, da ih natjeram da budu to paljiviji i da nam nitko ne
umakne, obeao svakom stotinu, a podoficirima dvije stotine pijastera. Osmanpaa me pohvali, pa mi je odmah od pronaenog srebrnog novca odbrojao taj
iznos. Budui da me je njegova pripravnost ohrabrila, rekao sam mu koliko
vremena siromani bembaa nije dobio plau. Odgovori mi primjedbom koja je
dodue glasila kao ala, ali je ipak bila miljena ozbiljno.

ini se da biste vi blagoslov Babilonskog tornja eljeli izliti na cio

svijet. Prestanite, jer bi inae vrelo to ste ga ovdje otkrili moglo usahnuti. Dajte
mu ovo kao priznanje, a ne kao zaostalu plau. Pobrinut u se da mu plaa bude
isplaena.
Dao mi je punu aku zlatnika iz krinje. Srdano sam mu zahvalio i za
danas se oprostio od njega. Halef je teki omot s novcem za naeg starog
bagdadskog gostoprimca veoma ponosno iznio iz Birs Nimruda. Kako se samo
Amud Mahuli obradovao zlatnim tumanima koje sam mu donio! Kad sam poeo
isplaivati obeane nagrade, silno se obradovae i njegovi ljudi. Malo kasnije
stie zamjena, a nae konjanitvo odjae iz starog Babilona koji je i ovaj puta
imao prema nama imalo loe namjere. Komornik je ostao ovdje da zatrai od
pae ono to su mu razbojnici oteli.
Po cijelom gradu proulo se nae nono jahanje u Birs Nimrud, njegova
svrha, a i njegov uspjeh. Kad smo stigli u grad, doekalo nas je veliko mnotvo
ljudi, ali nas nije nipoto doekalo s nekom srdanom dobrodolicom. Graani
nisu bili ba oduevljeni to je neki prokleti stranac koji je najprije bio optuen
pred makemijem, a zatim pobjegao, sad najedanput postigao tolike uspjehe,
pogotovu to su mnogi meu njima bili potajni saveznici krijumara.
Bembaa je stanovao u nekoj staroj kuici u ije dvorite smo smjestili
konje. Gostinska soba u koju nas je smjestio biia je zapravo samo izbica, ali mi
smo se ipak kod njega osjeali veoma ugodno, jer nismo stanovali u tom kutiu,
ve u njegovom srcu. Zbog neprijateljskog dranja stanovnitva bembaa je bio
toliko oprezan da je te veeri cijele noi postavio pred kuu straara. Upoznali
smo ne samo njegovu kuu ve i cio njegov harem", ene, djecu i unuke,

jednostavne, ali dobre ljude koji su zaista zasluili da im se poloaj popravi.

U prijateljskom razgovoru proveli smo vrlo ugodno vee koje mi je ostalo
u trajnoj uspomeni. Kad smo ujutro ustali s oskudna leaja, na je domain ve
bio kod pae i doznao od njega da ima odjahati u Bagdad da tamonjem pai
odnese pismeni izvjetaj o jueranjim dogaajima. Taj pismeni izvjetaj imao
je nadopuniti svojim usmenim. Pri tome je general vjerojatno elio da me
ugodno iznenadi, jer me je vanredno radovalo to me moj bembaa prati.
Prije nego to smo krenuli, otiao sam u vladinu palau da se oprostim od
Osman-pae i da mu se zahvalim. Rekao mi je kako se nada da e me moi
pozdraviti kod kue u Stambolu kad se budem vraao iz Perzije, i saopio mi je
sve to je jo juer doznao od uvjetno pomilovanih krijumara. Za njega je bilo
mnogo, ali za mene ba nita to bi mi moglo objasniti odnos krijumara prema
silanima, ili mi inae bilo kako posluiti.
Preskoit u nae jahanje u Bagdad, jer nam nije donijelo nita to bi bilo
vrijedno spomena. Kad smo se meutim oprostili od Amuda Mahulija, koji je
morao najprije otii pai, i kad smo se zaustavili pred naim gostoljubivim
vratima i uli kako s druge strane vrata struu papue staroga Dozorce, Halef
ree:

Sad e poeti iznenaenja! Pusti mene da govorim, sidi! Lijepo te

molim!
Na vratima se ukaza iljati nos i staro, blijedo, ali drago bembaino lice.

To smo mi, mi! javi se Halef.

S uskih beskrvnih starevih usana zau se neki poljski izraz radosti koji
nisam razumio; a zatim se otvorie vrata. Halef odjae smjesta do kunih vrata,
sjaha ondje, odrijei omot s novcem sa sedla i vikne:

Doite u sobu! Prije toga neemo rei ni rijei. Otiao je u

bembainu sobu za dnevni boravak.
On poe za njim ne rekavi ni rijei. Tek to smo uli, kad iza nas neto
zasope, kao to sope ovjek koji je puna dva sata trao. To je soptanje bilo
razumljivo, jer je iza nas uao debeli Kepek. Sad Halef upita bembau:

Moe li se jo sjetiti svega to smo govorili?

Mogu! odgovori stari.

Rekao sam ti da nikad neu bez bia ui u Birs Nimrud. Osim toga
sam ti rekao da elim da bi nas Sefir zatvorio u Birs Nimrud, pa da e ubrzo
vidjeti kako emo se mi zaas osloboditi i uhvatiti toga lupea. Moe li se toga
sjetiti?

Mogu!

Koliko je novaca Sefir iznudio od tebe?

Ravno dvije stotine tisua pijastera izjavi Poljak koji se jo nije

mogao snai, gledajui Halefovo lice, sjajno od radosti.

Je li to pet tisua perzijskih tumana?

Jeste, vjerojatno!

Onda znaj da smo mi bili Sefirovi zarobljenici! Ja sam sa sobom

ponio u toranj svoj bi! Oslobodili smo se! Uhvatili smo Sefira, svezali ga
i izlemali ga! A ovdje je tvojih dvije stotine tisua pijastera! Sefir ih je
morao vratiti, pa e biti objeen! Eto, to sam ti imao rei. Vratili smo se, pa ti
vraamo tvoju zakletvu da e utjeti i da nikad nee naputati Bagdad. Ta
zakletva vie ne vrijedi, jer se banda rasprila i ne moe ti vie nakoditi.
Najednom iza mene neto teko bubne o pod. Okrenuo sam se i ugledao
debeloga slugu kako lei na podu, maui rukama i nogama kao kornjaa koju
ovjek okrene na lea. Pao je, prestraivi se od same radosti. Podigao sam ga,
ali sam pri tom morao napeti svu snagu. Tek to se opet naao na nogama,
zatetura prema Halefu, istrgne mu omot iz ruke i izjuri kroz vrata ne rekavi ni
rijei. Taj tusti lukavac htio je najprije osigurati nervus rerum i smjestiti ga
nekamo na sigurno mjesto. Nitko ga nije u tome sprijeio. Njegov gospodar
stajao je pred nama ukoen kao kip. irom razrogaivi oi, gledao je u nas.

Vi ste dakle bili u ? najzad upita, ali nije mogao zavriti

reenicu.

Jesmo potvrdih mu rado. Sve je upravo tako kako je rekao

Halef. Ti ima opet svoj novac, a Sefir je zauvijek onemoguen.
Dozorca jo nije smogao rijei. Nekoliko je puta otvorio usta da neto
zapita, ali ga grlo nije slualo. Uto se otvorie vrata, i Kepek prui glavu u sobu
pa javi:

Novac je bio teak. Dobro sam ga sakrio.

Kamo? upita njegov gospodar.

U kuhinju. Zatrpao sam ga ispod bahara gdje ga nikakav lopov

nee traiti i nai. Daj mi pedeset pijastera, efendijo!

Pedeset pijastera! To je veliki iznos! Nemam danas toliko! emu ih

treba?

Moram kupiti kave i mnoge druge stvari.

Alah! Alah! Zar opet? Ta tek si juer otiao da kupuje! Iziao si

iza ruka, a vratio si se tek uveer kad se ve smrailo.

O efendijo, o bembao, zar me opet hoe pozlijediti svojim

neopravdanim predbacivanjima? U cijelom gradu ne postoji ni jedan jedini seiz
koji tako brzo juri kao to ja letim. Zato gubim dah, noge mi dru od unutranje
uzbuenosti, a izmoreno srce zahtijeva da sjednem, da se odmorim i smirim.

I da brblja, to je glavno!

Nemoj ponovo rastuivati ovo umorno srce. Ja tako nijemo sjedim

u kavani kao to preminuli lei u grobu. Juer sam nakupovao stvari za tebe i za
sebe. Ti zna da su za nas dobre i obine vrste, ali kad ovjek ima drage goste,
onda mora kupiti bolje stvari. Bar u njihovoj prisutnosti ne bih ti to morao
tumaiti. Proslavit emo njihov sretni povratak pa zato moram izdati pedeset
pijastera, manje ne!

Na alost nemam danas toliko novaca.

O nesreo moga ivota, o obilje mojih briga! to e rei kavedija

ako doem k njemu praznih ruku! Izgubljena je moja ast, izgubit u povjerenje

svih svojih susjeda.

A zato?

Jer mu dugujem dvadeset pijastera to sam ih pozajmio od njega.

Trebao sam naime novi lonac, glineni lonac, a moj imutak nije bio dovoljan da
ga kupim.

Pa zar glineni lonac stoji dvadeset pijastera?

Ne stoji! Ja sam za njega dao pedeset para, ali mi se lonac putem

razbio. Morao sam dakle kupiti jo jednoga. Ovoga mi je neki magarac, kaui
kraj mene, izbio iz ruke i razbio. Kupio sam dakle treega, i otiao u kavanu da
zaboravim to uzbuenje. Sjedajui spustio sam se zabunom na lonac, pa e s
obzirom na teinu mojega tijela uvidjeti da se morao pretvoriti u krhotine. Bilo
je to za mene vanredno bolno, zato sam jedno vrijeme morao sjediti da
razmislim o bezobzirnosti ostataka mog nesretnog lonca. Onda mi je moj
prijatelj kavedija iskazao uslugu da sam poe kupiti etvrti lonac.
Taj je bio vei i stajao je sedamdeset para. Prijatelji i znanci koji su se
skupili u kavani saalili su se nad mojom nesreom pa su mi predloili da u ast
nepokolebljive vrstoe etvrtoga lonca ispijemo po jednu kavu i jednu
limunadu, a ja sam to zahvalno prihvatio. Iz jedne kave i jedne limunade postalo
je za velike i iskrene suuti svih tih dobrih ljudi vie kava i vie limunada, pa
e dakle ti kao uviavan ovjek znati da je samo po sebi razumljivo da sam se
kod kavedije zaduio za dvadeset pijastera koje mu moram ubrzo vratiti ako ne
elim da i ti i ja zauvijek izgubimo ast.
Volio bih se glasno nasmijati toj divnoj pripovijesti o loncu, ali sam
potisnuo svoje veselo raspoloenje ugledavi turobni izraz bembaina lica i
uvi kako je uzdahnuo.

Dvadeset pijastera za tri razbijena i jedan itavi lonac! to moe

koristiti loncu, ako netko na moj raun pije kavu i limunadu u ast njegove
neslomljivosti! Onbai, nisam vie s tobom zadovoljan. A sad eli da ti dam
pedeset pijastera koje uope ne posjedujem. to da radim?

Pa ti ih ima!

Gdje ih imam?

U kuhiji, pod mirodijama. Ondje lei i vie, mnogo vie. Ondje se

nalazi punih dvije stotine tisua pijastera. Nadam se da to nisi zaboravio.

U taj novac neemo dirati.

Onda budi tako dobar pa pogledaj ne bi li negdje naao jo

nekoliko pijastera koji su se povukli iz tvoga sjeanja.
Mogao bih upravo puknuti od smijeha, promatrajui dostojanstvenu
ozbiljnost s kojom su ta dva ovjeka raspravljala. I Halef se trudio da se ne
nasmije. Pogleda me pitajui, a kad sam ja na istonjaki nain zatresao glavom
u znak da pristajem, ree bembai:

Ja sam itavog dana sjedio u sedlu, pa je dakle sad za mene pravo

dobroinstvo da uzmognem malo hodati. Ako dopusti, odmah u otii u grad
da nakupujem ono to onbai treba.

U istom trenu upadne debeljko, ne ekajui ta e njegov gospodar rei:

Da, to ti vrlo rado doputam! Ti e plaati, a ja u te pratiti.

Ne, ti e ostati ovdje odvrati Hadi. Kad bih te poveo sa

sobom, mi bismo se moda vratili tek sutra ujutro. Bio bih vezan uz tebe kao
mala brza ptiica uz golemog polaganog pua.

Treba platiti mome kavediji, a ti ga ne pozna i ne zna gdje

stanuje.

Taj moe poekati! odredi Dozorca. Tebe k njemu ne tjera

onih dvadeset pijastera koje mu duguje.

A to bi me drugo tjeralo, efendijo? upita debeljko s nedunim

izrazom lica.

Ti mu eli pripovijedati o onih dvije stotine tisua pijastera, pa e

mu, da dokae koliko si pametan i oprezan, dodati ak i to gdje si ih sakrio.
Poznam te ja!

To je zaista strana optuba! Ako eli, ja u rei manje, mnogo

manje. Je li ti pravo da spomenem samo stotinu pedeset tisua ili ak samo
stotinu tisua? Rado u biti skroman.

Uope ne smije govoriti o tom novcu! Hadi Halef Omar poi e

sam.

Je li to zapovijed koju moram posluati?

Jeste!
Debeli onbai zatetura do zida, opre se o njega objema rukama, pa se na
ve opisani nain uz mnogo muke spusti na jastuk i uzdahnu:

Onda u sjesti ovamo i neu vie ustati. Ako eik ode po stvari, a
da me ne povede sa sobom, neka ih sam spee i skuha bez mene. Moram se
pokoriti, jer me na to sile. Eto me, sjedim ovdje pa napeto ekam da ujem to
ste doivjeli za vrijeme svoje odsutnosti. Molim te, efendijo, da mi to sad
ispripovjedi!
Uto se brzo umijea Halef:

Ne, ne! Sidi, obeaj mi da e utjeti i da nee rei ni rijei dok se

ne vratim! Ti zna da samo ja raspolaem sposobnou govora i zvanjem
pripovjedaa koji ushiuje sluaoce. Ti bi mi uskratio najljepi od svih
zemaljskih uitaka kad bi mi oduzeo pravo da budem jedini ili bar prvi koji
smije govoriti o dogaajima na Birs Nimrudu. Ja te dakle srdano molim da
poeka dok se vratim.

Da odgovorih mu ali ako sad mora trati po gradu, a onda se

jo dugo zadravati u kuhinji, bembaino e strpljenje biti stavljeno na preveliku
kunju.

Pourit u se, upravo u letjeti. Ne pada mi na um da peem ili

kuham, nego u kupiti samo takvo jelo koje moemo pojesti onako kako ga
donesem. Ti e dakle ekati i utjeti.

Samo pola sata, ali dulje neu.

To je dovoljno a ja u se jo mnogo prije vratiti! Ostaj mi dakle

zdravo i uti!
Tek to je izrekao posljednju rije, Halef izjuri iz vrata, a kad je kasnije
opet uao, bila je prola tek prva polovina druge etvrti sata. Uznojio se, toliko
se urio.

Sve ve lei u kuhinji javi. to treba najprije obaviti,

pripovijedati ili jesti?

Pripovijedati! dobaci bembaa.

Jesti! javi se debeljko.

Ili oboje istodobno? upitah.

Ne oboje istodobno! zamoli Halef. Moja usta nisu vrata kroz

koja se u isto vrijeme moe ulaziti i izlaziti. Ako kroz njih ue komadi mesa,
onda se ne moe istodobno na usnama pojaviti sjaj ljepote mojega govora.
Molim te da mi dopusti da zanosnu snagu moga naina izraavanja ne zasjene
potrebe eluca i rad zubi.

Onda pripovijedaj sada, a kasnije emo jesti. Kepek sigurno nee

dotle umrijeti od gladi.
Debeljko mi je odgovorio samo dubokim uzdahom punim odricanja, pri
emu je sklopljene ruke poloio na mjesto gdje se kod njega ispod debelog
zatitnog sloja masti odvijao plemeniti proces probave. Halef se ugodno smjesti
i poe pripovijedati. Po izrazu njegova lica dalo se razabrati da emo uti
majstorsko djelo istonjake rjeitosti.
uli smo ga i time je reeno sve.
Ve sam vie puta opisao njegov nain izraavanja, pa je dovoljno da
ovaj puta reknem da je potpuno postigao namjeravanu svrhu. ee bi skoio na
noge da svoje rijei poprati ivim pokretima, pa je upravo zanio bembau, a i
Kepek je bio toliko oduevljen njegovim rijeima da je od samoga uzbuenja
sve dublje klizio sa zida o koji se naslonio, te je, kad je Halef zavrio jednom
efektnom reenicom, ve leao s glavom na podu.

To je zaista bio opasan i divan doivljaj! viknu Dozorca.

Nitko ne bi mogao ni naslutiti da ete neto takvo doivjeti.

Ja sam nestao, mene vie uope nema! potuio se debeljko. Ova

me je napeta panja upravo ubila, pa me od oduevljenja bole i ruke i noge. U
pomo! U pomo! Hadi Halefe, podigni me!
Halef se od svega srca potrudio da poslua taj poziv. Kad je napokon
podigao na noge Dozorcina slugu koji se od napora zacrvenio poput raka,
Kepek pljesnu tustim rukama i prizna, iskreui oi od udivljenja:

Vi ste pravi junaci! Vama nije nita preteko ni previe! Dakle taj
lav koji rie, Sefir, zaista je uhvaen?

Jeste! ponosno izjavi Halef. Sve je upravo onako kako sam ti

ispripovijedio. Taj lav koji rie, kako si ga ti nazvao, sad je zgaeni crv koji
vam vie ne moe nauditi.

Moda ipak moe? odvrati bembaa. To je tako opasan

ovjek da se ne mora bojati jedino njegove leine. To to ste se unato mojoj

opomeni upustili u sukob s njime bilo je smiono, ak i ludo smiono. Efendijo,

divim se tvojoj hrabrosti, tvojoj promiljenosti i tvojoj hladnokrvnosti, pa sam ti
duan vjenu zahvalnost zato to si na takav nain mislio na mene. Ipak u moi
biti posve miran tek kada budem sasvim tano znao da Sefir vie ne ivi.
Kad sam mu htio na to odgovoriti, zau se vani na vratima snano
kucanje.

Netko je doao, bembao! ree Kepek svome gospodaru.

Poi ti i pogledaj tko je! Ja sam se toliko izmorio sluajui da moram ostati
ovdje.
Ponovo se spusti na jastuk, pridravajui se o zid, a njegov posluni
gospodar izie kroz vrata, vukui za sobom papue. Potrajalo je dulje vremena
dok se vratio. Doveo je sa sobom Amuda Mahulija kojemu sam opisao gdje
se nalazi na stan.

Oprosti, efendijo, to te danas opet smetam! pozdravi. Htio

sam te posjetiti tek sutra, ali mi je paa povjerio dva pisma koja trebam jo
danas predati. Amud Mahuli izvue iz depa dva pisma, pa jedno od njih prui
Dozorci, a drugo meni. Na mojem pismu stajao je napis: Efendiji Kara Ben
Nemzi". Na naslovu pisma upuenog naem gostoprimcu stajalo je: Mir alai".

To je ili zabuna ili pismo nije upravljeno meni ree Dozorca.

To nije zabuna i pismo zaista pripada tebi odgovori Amud

Mahuli nasmijeivi se. Morao sam predati dugaak i opiran izvjetaj
Osman-pae koji se veoma toplo zauzeo za nas, jer kad je ovdanji paa proitao
pismo, njegova se prijaznost udvostruila. Pruio mi je ruku i potvrdio moje
imenovanje za bembau. Dao je donijeti kavu i lule, pa sam morao sjesti k
njemu i pripovijedati. Onda je napisao ova pisma i poslao me ovamo. Proitao
sam naslov i dopustio sebi da ga upozorim kako je napisao mir alai, umjesto
bembaa. On mi na to ree da Osman paa tako eli i da e sutra uvee kazati
sve ostalo.
Otvorili smo pisma. Sadravala su veoma uljudan poziv na akam taami
kod pae za sutra i nita vie, no to je ipak bilo dovoljno.

Pozvan sam na akam taami kod pae! A zatim taj vii in

uzbueno viknu stari Poljak to to ima znaiti?

Da je Osman-paa odrao rije odvratih. Ti si rehabilitiran,

pa jo i vie, jer mi se ini da e sutra dobiti i imenovanje za pukovnika.
Dozorca ispusti pismo iz ruku.

Zar je to zaista mogue? Onda bi trebalo jo samo da se Sefir

smakne, pa da u tom pogledu opet zadobijem svoj mir.

Da se Sefir smakne? upita Amud Mahuli.

Ta on je mrtav!

Mrtav? zaudih se. O tome ne znam nita.

Umro je onako kako si mu ti to nagovijestio.

A kada i gdje?

Kada? jo prekjuer uvee. Gdje? u zatvoru. Sam se objesio.


Sam se objesio?

Da, tako je! Osman paa je doao u njegovu eliju da ga preslua,

pa ga je opet zakljuao. Kad je pola sata kasnije doao uvar da mu donese
vode, bio je Sefir ve mrtav.

Kada si to doznao i od koga?

To mi je ispripovjedio ve Osman-paa dok si ti jo spavao kod

mene a on me pozvao da mi rekne kako imam s vama odjahati ovamo.

Zato si to dosad preutio?

Jer mi je Osman paa naloio da ti Sefirovu smrt saopim tek ovdje

u Bagdadu. Moda moe sam pogoditi njegove razloge.
Dakako da sam ih mogao pogoditi! Osman je rekao Sefiru da e jo istoga
dana biti objeen, pa se njegova rije obistinila. Nisam se morao vraati u Hile i
pitati staroga suca da doznam kako se to dogodilo. On mi i onako ne bi rekao, a
ja sam i sam mogao odgovoriti na to pitanje.
Ta se vijest vanredno snano dojmila Dozorce. Osjetio se slobodnim od
svega straha i brige, pa je od radosti poeo poskakivati po sobi kao da je mladi.
Kepek je takoer dao razliitim poklicima oduka svojoj radosti, ali pri tome
nije propustio da upita Halefa da li jelo zaista stoji ve u kuhinji. To je
podsjetilo domaina da ima dunosti kao gostoprimac. Zamolio je Hadija da
donese jelo i pozvao Amuda Mahulija da za vrijeme boravka u Bagdadu ostane
kao gost u njegovoj kui. Mjesta je bilo dovoljno za sve. Bivi kol agasi, a
sadanji bembaa" rado je primio taj poziv. Vjerojatno je ve i sam potajice
elio, da dulje ostane u mom drutvu.
Pojeli smo jednostavnu hladnu veeru u tako vedrom raspoloenju kakvo
je ta kua vjerojatno rijetko doivjela. Halef je bio izvrsno raspoloen, budui
da smo utke primali njegove vatrene izljeve o naim neuporedivim junatvima.
Debeli Kepek koji je neprekidno nijemo rabotao zubima, te je samo oima i
uima pratio Hadijev sveani govor i njegove geste, takoer nas je sjajno
zabavio.
Poslije veere odosmo svojim konjima koji su takoer dobili sveanu i
pobjedniku veeru", kako se izrazio Halef, a kad se smrailo uspesmo se,
jednako kao i one posljednje veeri, prije nego to smo pojahali prema
ruevinama, na ravni krov da bismo uz zapaljene ibuke neprekidno jedan
drugoga uvjeravali kakva je velika razlika izmeu onoga i dananjeg dana.
Spavati smo poli zaista veoma kasno.
Poziv k pai nije se odnosio samo na mene, ve i na Halefa. Imao je doi i
Amud Mahuli. Kad smo stigli onamo, opazismo da se radi o istik-balu,
sveanom primanju na kojem su bili prisutni svi paini visoki oficiri i
slubenici. Za vrijeme prve etvrti sata sve se odvijalo veoma sveano. Tek kad
su pripaljeni ibuci, postalo je ugodnije. Paa me pozva da mu ispripovjedim
poneto iz mojih i Halefovih doivljaja, a ja mu odgovorih da je eik Hadi
Halef Omar mnogo bolji pripovijeda od mene. Moj malian bio je time sav
oduevljen, pa je svoju neuvenu zadau da zabavi pau, iznad kojega se vijalo

nekoliko bunuka, obavio tako sjajno da je na gostoprimac na kraju smijeei

se priznao da jo nikad nije zbog neke pripovijesti poao tako kasno spavati kao
upravo danas.
Oprostio se od svakoga pojedinano. Naem Poljaku koji se pojavio u
svojoj staroj uniformi bembae

Moram ti saopiti da ti je padiah neka ga Alah blagoslovi i

zatiti dao zbog tvojih zasluga in mir alaja. Pismenu ispravu o tome dobit
e narednih dana. Nemoj zahvaljivati meni, ve zahvali svojem prijatelju
efendiji Kara Ben Nemziju kojemu, kako se ini, ak i vladar svih pravovjernika
mora ispuniti svaku elju.
Rekavi to, stisnu i meni ruku, vedro se smijeei, a zatim smo smjeli
otii, prolazei mimo dvostruki red slubenika koji su nam se duboko klanjali.
Kui pojahasmo na bijelim magarcima.
Neoekivana posljedica Poljakovog unapreenja bila je da Halef sad nije
vie govorio samo o bivem kol agasiju i sadanjem bembai", ve i o bivem
bembai i sadanjem mir alaju", te da se Kepek jo vie napuhavo nego to je
sam po sebi bio dobeo. Neizmjerno se ponosio time to je sada sluga mir alaja i
osoba njegova povjerenja.

KRAJ
ELEZNI
www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net