ARS POETICA

1.
Pred pisanje
dobro je pojesti jabuku
Jabukina svjeina
spreava provale privatnog emera
i podstrekuje
(dokazano je nauno)
ivotni elan, optimizam
a njeno biblijsko rumenilo
profinie ti ulo
za izgnaniki miris
ljudske sudbine
Pripali cigaretu
(istina, moda ne bi trebalo
lovac u zasedi mirisom duvanskim
da se odaje)
Al ipak te povijue
te ome plaviaste
ti kolobari to slie trbunom plesu
te burme od dima
kojima se verava nutrina tvoja sa svetom!
Zirka u zidni asovnik
zirka u zidni kalendar

seti se irskog biskupa:

Bog je iz nieg sazdao svet
23 novembra 4004 godine pre nove ere
u devet sati pre podne!
2.
Pred tobom na stolu su
tipke pisaeg stroja
poredane u stepenice to vode
u jezike orgazme
ili do rajskog konopca o kom vise
svilene gaice Beatriine
Sklapa oi
kao u zubarskoj stolici
Sebi deli savete:
Pazi dobro
Svet treba iskosa hvaliti
Ne proslavljaju se stvari kao roendani
nego kao uspomene
na krvava istorijska zbitija
Pesma je opor kurjaka a ne litija
I obavezno pucaj u ugli
jer i udarac u stativu
digne na noge gledalite
I ne zapitkuj nikad
emu nepristrasnost
u svetu sainjenom od samih navijaa

Kao domaica u rernu

svaki as virka u renik
Oh to klijalite munja
O taj krokodil u pet tomova
Taj pil karata sainjen od samih asova
To leglo basovskih soprana
i sopranskih basova
Taj megafon kojim odvajkada
pesnici opkoljenu sutinu
da se preda
dozivlju.

Vreme mili kao sprovod:

u jednom trenu rue Troju
a u sledeem se mnozi arheolozi
satiru dokazivanjem
na osnovu iskopina
da je rat zaista bio voen
Jedno po jedno ljudsko svojstvo s tebe spada
a ono to preostaje
manje je nego da i ne postoji
I svaka metafora
na obema zemljinim polutkama
uspostavlja dan!

3.

POTPIS

Prve rei slete na hartiju

u as kad sve na zemlji
pone gledati u parovima
Svet biva ogromna plesna dvorana
gde su smrt i roenje
tek figure u kadrilu
Stvar mujak oko pojasa epao
stvar enku
i sve pomalo opominje
na sadraj Nojeva kovega

Trim s kerkicom kui

Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, ve stoljeima, svaki dan padaju,
I svaki put iznenade.
Pourujem je ljutitom galamom:
Srdbu s tobdija srpskih
Prenosim na dijete ekano deset godina.
Da se potpiem, veli mi, dok prolazimo
Kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
Dopustih ko zna zato da njezin kaiprst
Tu njenu bjelinu nane
A potom oko iriline IVANE VEOVI
Moj kaiprst je krunicu opisao
Neprobojnu

Vasiona je velika ivotinja

s tvojom pisaom mainom kao srcem

Kao u bajkama.
GROBLJE LAV
maglica prozirna kao listovi
za odvajanje slika u albumima
a njenu
raku
grobar kopa
svojski kao da
kopa
temelj kumovske kue

Ko da je dua, od straha skroz budna, skroz trijezna,

Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, najeen, sav se koim:
Grad je ledena voda u koju u da skoim.
Ne gradom ve prajezom oinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.
Tren potom pojmio sam iz digerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!
Jer u moru tog svjetla gdje nai konaite?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bite).

GRAD
l.
Jo uvijek, u meni, iva je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazvjea u pomrinu palo
Zemaljsko i nebesko posve se smijealo.
I ko Njemcu se onom javi naslut: iz skita
Promatram, al ne jedan grad nego svijet itav.
I pamtim: niz bistriku ulicu, neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate visibabe u stroju:

I sam sebi se inim ilegalan ko koza

Dok slazim u samou sa uskotranog voza.
2.
Premalen u meteu, izgubljen usred buke
Samo saobraajci k meni su irili ruke.
Teko je, danas, rei ta mi je taj grad bio,
Gdje etvrt stoljea sam u sobi prosjedio.
Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se lijeio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj dua je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.

Raspameeni deko, sa ibeovskom grbom,

I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
ivio poluivot, u gradu polustranu.
ivio ko flauta. Ukoso i ustranu.

DAVNO, DAVNO PRIJE NEGO TO JE

2 put 2 podivljalo, inilo se da mogu
svojim osmehom nagnati vepra da procvrkue
Miris planinske trave, lepota enskih nogu
potresli bi me ko depea s crnom vesti od kue

Zemljotresi bili su nekada mome srcu vazali

igla moja i na tajfunu mogla je janje izvesti
a danas ne bih zaudio se ako bi mi kazali
da e mi zahvat na mozgu slepi hirurg izvesti
PANJ
Skenderu Kulenoviu

Odmah sam ja bogami viela da e umrijet

iako su me njegovi drugovi sokolili da nee
znala sam onaj isti minut da mu nema vijeka
a bio mi je lijep
vazda sam zbog toga i zebla pomalo
prolazim s njim ulicom a cure mi ga
sve vako zagledaju izvolte ta ste htjele
pitam ja njih a one se samo osmjehuju
Pa me tu iz komiluka zovnuli na alos
tu sa estog sprata jednoga starog ubila
granata pred toplanom i zove me ona jedna
da idemo na alos
Ne mogu ja tamo i kaem joj ne mogu se
ja troit na to uvam se za svoju alos
a eto nije ispuco ni metka nije stigo nikaka
da ree grijeha uiniti pogodilo ga u prvoj
akciji i ja sam odmah viela svoje zlojutro
Ne jaue nit ita samo te vako gleda
a to mi poslije i onaj doktor veli
ti to se deru i jauu ti i ostanu ivi
a ovi to ute i gledaju te volikim oima
oni su svoju nafaku potroili
A taj dan sat pred smrt maliak je ko doo sebi
i traio ogledalo hoe da se pogleda
joj jesam blijed veli nee me vakog prepoznat
niko od raje u kafiu

A kad je umro ela sam vriskat

da se uje do Boga al ko da dobaci dotle
a i taj Bog sve mi se ini da se
sklonio e se ne uje vriska samohranica
samo to insan daba dere grlo
Inae sam za odravanje groba
to da putim da mu se ne vidi grob iz trave
ja sam ak i za sliku: tu mi lei najdrae
pa nek pria ko hoe i kolko hoe
da je to vlaki obiaj
Ona jedna bila davno rastavljena s muem
a grob mu odrava
onoj drugoj oek bio dobar ko hljeb
a na grobu mu trava do neba
time biva hoe neka svak dobro vidi
kolka je muslimanka
eto je tamo a ja znam svoje ostala sam
bez ikog svoga (ujutru ustanem a kua
kripi od samtine) i pravo da ti reem
ja ti vie nisam ni muslimanka ni nemuslimanka
ja sam ti sad pogledaj onaj panj onamo
pa e znat odmah ko sam i ta sam
A ta e
ni jedan rat nikad nije
nijednu majku
nasmijao.
ZAVRNA PJESAN: NA 64. RODJENDAN

Hou li ti jo potreban biti, hoe li me jo hraniti

kad mi bude ezdeset i etiri?
Don Lenon Pol Makartni
(preveo Omer Hadiselimovi)
Doi e smrt i imae tvoje oi.
ezare Paveze
Probudim se, u gluho doba noi,
I velim sebi: Miun iljak e doi
Iz Skoigorine. Ako. Takav je boji emer.
ivot je proao. Ali nije i emer.
Stariji od svijeta. Godine svedu pjeaka
Kroz ivot na zbilja bogatu kolekciju greaka.
Na vjealici, karirana koulja i ne sanja
Da mjeri, ljuljanjem, prazninu tvojega bitisanja.
Iznosi se ko hlae. Ako neto tvoje jo sija,
To je sjaktanje koljena izlizanih.
Nekad sam, i u oaju, sobom raspolagao slobodno.
Sad malo moga ima i u radosti. Odnoj.
I kao da sve postoji da bi te opskrbilo
Razlozima za odvraanje pogleda. Kamo bilo.
Htio bih da zalajem, kao pae iz venja,
Prema mjesecu: to ivot ne bjee nego jenja.
Jer svak je ptica kojoj Gospod krila dosudi
A oi joj uzee ljudi.

Vazda je tvoj vjetar puhao u tua jedra,

Nikad u tvoja jedra ni daak tueg vjetra.

Da je svijet (i kad izgleda tavljen)

Ipak dobro napravljen.

Ovo to osta bie ti nesretno. Jednolino.

Jednolino nesretno. Ni tue, niti lino.

ak tjei pomisao da je boija vaseljena

Beskrajna kao zaborav. Ne dui od emera.

ivota, danas, u tvojim rijeima

Otprilike koliko u esperantu ima.

Pa kae sebi (ili mi kae soba):

Spavaj, Markane. Ako ne bude dobar

Mada ti, u pogrlcu, damari joter biju

Kao rudarev pijuk.
I kanda jo poneka uspomena se davna
Opire tome valjku to sav ti svijet ravna.
Ako, recimo, drale iz djetinjstva bih uo,
Jo jednom, ponad glave, smjesta bih presvisnuo.

Iz Skoigorine Miun iljak e doi.

I imae tvoje oi.
*Veliki ameriki pjesnik koji je pobjegao na pustu obalu okeana u
Kaliforniji, gdje je sagradio Kuu Tor, potom Jastrebovu kulu za
svoju enu i vlastitim rukama. Kulu je nazvao Jastrebovom zato to
se, dok ju je gradio, esto nad njom javljao jedan jastreb. Kad je
kula zavrena, jastreb se vie nikad nije pojavio.

O Ninkasi, najljepe pjesme sam, jao,

Jasenovim tapom po vodi napisao.
Danas, ti si krianac bezubog tigra
I Pelea koji nogomet sam igra.
I ko jo jedan dokaz da Zemlja svata hrani
Teku mi zemaljski dani.
Al i u asima kad si kao ispljuvak koji leti
Sa dunjaluka na ahiret umije da se sjeti
Robinzona Defersa*: on je odmetnik od ljudi bio
I iz zamahivanja jastrepskih krila tio

DA BI BILO TO NE MOE

Ko Magbetova kruna krvav

Zalazak sunev duu zali.
Cvrku iz trave grobljanske nalik,
Javila se zvijezda prva.
I ba kao da stie iz rova
Staljingradskog, il vraje due,
Vjetar e, kao onu s krova,
Kumovu Slamu da raspue.
A da bi bilo to ne moe,

Iz ovog sa pet zvjezdica Ada,

Iz ovog raja, skoro vujeg,
Utjeemo se Tebi, Boe,
Ko psima gnana srna kada
Lovcu se baci u naruje!