'Ima li moda jo neega na to biste mi

htjeli skrenuti panju?'

'Na udan dogaaj sa psom one noi.'
'Pas nije nou inio nita udnovatog.'
'Ta upravo to jeste ono udno,'
dodao je Sherlock Holmes.
A. C. Doyle, Srebrni plamen"
Taj odlomak iz prie o Sherlock Holmesu
izdaje osnovni potez oznaitelja kojeg su u
obliku negativne ili minus veliine otkrili
jo ruski formalisti (to svjedoi o tome da su,
unato ovlaenoj Levi-Straussovoj kritici nji
hova formalizma, ve preli prag oznaitelja):
.. lingvistika pojava da samo izostavlja
nje nastavka moe odigrati ulogu posebnog
nastavka na oit nain je pokazala unutarnju,
sistemsku organizovanost jezika, u kojoj pri
sustvo i odsustvo, + i , imaju istu distinktivnu ulogu. U skladu s tim, ali na knjievnome planu, Jurij Tinjanov je, na primer, in
terpretirao nedostatak celih stihova i strofa
kod Pukina: ta izneverena oekivanja, kondenzovana neizvesnou, poetski su funkcio
nalna i veoma sugestivna. Ona ulaze u pesnikov oblikovno-estetski postupak. I isto onako
kao to je B. de Kurteneu ili F. de Sosiru
nulti nastavak bio 'otvor' kroz koji se moglo
da dopre do unutarnje korelativnosti u jezi-

koj strukturi, isto tako su Pukinove 'beline'

omoguile ulazak u knjievnu strukturu.
(Predgovor N. Petkovia uz: J. Lotman, Pre
davanja iz strukturalne poetike, 9).
Ako jezgro oznaitelja lei u diferencijalnosti, onda su u njega prisustvo i odsustvo
tako isprepleteni da su postavljeni na isti
nivo. I ovdje lei osnovna razlika 'struktura
listikog' pojma strukture spram uobiaje
nog: jezik kao strukturalni sistem obuhva
a cjelinu pozitivnih i negativnih, plus i
minus veliina. Jezik smijemo li tako ka
zati nije tek to to on jeste, nego cjelina
onoga to on jeste i onoga to on nije, jer to
to on nije isto tako je njegov specifiki ne
dostatak. Da sama odsutnost igra pozitivnu
ulogu, da djeluje na istom nivou sa prisutnou, mogue je jedino u okvirima paradig
matskog sistema u kojem obe one ine oznaiteljsku dijadu. I takvo stanje stvari u kome
prisustvo i odsustvo, + i , imaju istu distinktivnu ulogu, u kome je udno upravo
to on nije isto tako je njegov specifiki nedje imamo posla sa izneverenim oekiva
njem koje pretpostavlja diferencijalni (oznaiteljski sistem), ne moemo pronai nigdje
u 'realnosti', ono sainjava osobitost Simbolnoga. Jer, nasred 'realnosti' prisutno nas, do
due, alje ka odsutnome (pepeo ka vatri); ne
moe, pak, ono to nas upuuje postati sama
odsutnost. Ovo poslednje mogue je tek u
sistemu u kome istovjetnost bilo kojeg ele
menta ini jedino njegova razlika spram os
talih elemenata. Jedino na taj nain odsustvo

rroe igrati 'pozitivnu' ulogu; prisutni lan

paradigmatske alternative gubi prednost nad
odsutnim jer je isto kao i u odsutnog lana
njegov identitet tek u razlici, opoziciji
spram suprotnog lana.
Diferencijalnost oznaitelja lako je 'shva
titi', no neto tee izloiti sav njezin domaaj.
Uzmemo li gubitak prednosti prisutnosti nad
odsutnou zaista 'ozbiljno', onda treba da
probijemo cjelokupno polje metafizike (misli
prisutnog u njegovu prisustvu), i pre svega
ideologem znaka koji je omoguuje. Znak se
prvi put javlja kod Platona, a teorijski ga u
ispunjenom obliku, kao 'samorazumljivu' os
novu, izrie Aristotel:
Zvui izraeni glasom su simboli (znaci)
duevnih stanja, a napisane rei su simboli
rei izraenih glasom. I kao to svi ljudi ne
maju isti rukopis, tako ni govorene rei nisu
kod svih iste. Meutim, duevna stanja, iji
su neposredni znaci ovi izrazi, kod svih su
identina. A isto tako identine su i stvari ije
su slike ova stanja.
(Organon, 53).
Ovdje nalazimo osnovne poteze znaka:
zvuno izraavanje i saopavanje duevnih
stanja, dakle ospoljavanje neeg Unutarnjeg,
ime se govor iako upuuje ka unutra
njosti, misli zapravo uvijek kree na vanjskome nivou, rijei su to primjerenije to
vie su tek proziran medij, sredstvo koje
nau panju treba da usredsreuje na samu
misao, u toj izvanjskosti/drugotnosti, moda
ak naknadnosti jezika, osnovana je arbitrar-

nost jezikog znaka. Poimanje govora kao

phoni semantiki, njegova podjela na fonetiki i semantiki nivo, dakle na oznaeno i
oznaitelja kao sastavne dijelove znaka. Spoljanjost samog referenta (stvari ije su sli
ke ova stanja, tj. oznaeno kao misao) cje
lini znaka: govor tek daje poznatim stvarima
imena, samorazumljivo prvenstvo glasa is
pred pisma. Poslednja reenica kae i koje
shvaanje istine odgovara znaku: skladnost
misli i stvari, oznaenog i referenta, dakle
adequatio. Iako istina postoji tek u reeni
cama (tanije, u apofanatikim iskazima), iako
sama stvar nije istinita ili lana, nego jeste
ili nije, istinitost iskaza odluuje se izvan go
vora, na nivou referenta. No, jo je vaniji od
ovih poteza neiskazan, iako pretpostavljen
nastup razlike ope/pojedinano, 'iste'
openitosti kakvu nalazimo jedino u 'zapad
noj' metafizici i koja utemeljuje razlikovanje
'postojanog' i 'promjenljivog', ideje/zakona i
1
njezina 'primjera' itd.
nastup teorije koja nije ve sama so
bom praktiki in, koja se shvaa kao 'isto'

zrenje u
stvari.

'bezinteresnoj'

distanciji

spram

To su, naravno, dvije strane istoga: tek

distinkcijom zrenja 'iste' teorije dolazimo
do 'iste' openitosti. No, nasuprot tome, na
nivou ideologema simbola koji prethodi zna
ku, ne postoji takva 'apstraktna' openitost,
razlika opeg i njegova pojedinanog 'prim
jera': ne postoji vrijeme kao apstraktno-openita mjera, nego je ova openitost neizbri
sivo obiljeena 'posebnim' krunim kreta
njima (godinje dobi, dan/no, itd.), ne pos
toji 'ista' apstrakcija broja, nego za brojeve
vai kao to to danas ne sasvim primjereno
kaemo 'mitsko znaenje'. Openitost se,
dakle, ne moe 'osloboditi' svojih 'primjera' i
uspostaviti kao prema pojedinanom 'indife
rentna' apstrakcija.
Marcel Granet, dosad moda najbolji ev
ropski poznavalac kineske misli, istie kako
se kvaliteti kineskog jezika veoma razlikuju
od onih koje bismo traili od nekog jezika za
osiguranje dobrog prijenosa misli.

Upravo zato to ve govori o razlici openitoga

spram njegovih primjera, Platon moe s takvim uspijehom upotrebljavati 'objanjavajue primjere': on esto
najprije prua optu definiciju, distinkciju, razmjer
Itd. koji su neposredno ne samo nerazumljivi, ve
zvue ak paradoksalno, potom pak uzima primjer
ili jo radije uporeenje iz analognog podruja i
stvar odmah postaje jasna. U tome lei osnovno oznalteljsko lukavstvo Platonove strategije: jer sav Pla
tonov idealizam stoji i pada sa tvrenjem kako svaki
primjer djeluje tele kao spoljanja, objanjavajua po
mo, kako openito u apstrakciji od svojih 'primjera'
nije praznina bez znaenja, ve upravo isto znaenje,
bit 'primjera'. Ovim lukavstvom 'objanjavajuih pri
mjera' openito prisvaja ono to mu pripada tek kroz
nesvodljivo posredovanje sa 'posebnim' primjerima.

Govor smjera, prije svega, na djelatnost.

Vie nego o jasnom informisanju, radi se o
usmjeravanju ponaanja. (Jezik ne olakava
ba posao onome ko bi htio apstraktno izra
ziti ideje.)
Kineskom je jeziku zaista svoj
stvena zauujua snaga saopavanja uv
stvenog oka, poziva da bismo se zauzeli za
neku stvar. Prevagu intersubjektivno-praktikog znaaja govora prati, naravno, nedos
tatak apstraktne openitosti: U kineskom je
jeziku rije neto drugo od znaka koji bi da

10

11

slui obiljeavanju pojmova. Ona ne odgo

vara pojmu kojemu se pokuava to odree
nije fiksirati stupanj apstrakcije i openitosti.
Ona evocira neodreen kompleks posebnih li
kova time to se najprije pojavljuju najak
tivniji medu njima. (La pensee chinoise,
3637)
Prije svega, treba naglasiti uzajamnu za
visnost ovih dviju poteza: apstraktna ope
nitost pojma nedostaje zato jer govor ne
smjera toliko na informaciju o objektima ko
liko na intersubjektivno-praktike odnose. 2 I
upravo ovo polje intersubjektiviteta/konkrecije probija, tanije, potiskuje nastup 'zapadne
metafizike' sa Platonom i Aristotelom. Ve
je Platon isticao zahtev za to jasnijim izra
avanjem ideja: zato govor kod njega djeluje
kao znak koji bi da slui obiljeavanju poj
mova u njihovoj apstraktnoj openitosti,
dostupnoj bezinteresnom,'istom' zrenju teo
rije koja smjera na objekt, ne na druge u
naim praktikim, djelatnim odnosima s
njima.
Ovdje treba imati u vidu odlinu Foucaultovu analizu prijeloma u razumijevanju is
tine ekspliciranu imenima Hesioda i Platona
(u L'ordre du discours): istinitost se stava
Platon/Aristotelovim prijelomom odluuje na
2 I nije sluajno ba 'strukturalizam' taj koji sa
pojmom
nadodreenosti prvi daje podlogu razumi
jevanju ovog odsustva apstraktne openitosti, svag
danje konkrecije openitoga, bez upotrebe pseuoobjanjenja tipa 'sklop konkretnih asocijacija', i koji
ujedno sa Lacanovim pojmom oznaitelja kao intersubjektiviteta, zahtjeva drugome, daje podlogu razu
mijevanju praktikog znaaja govora.

12

izvanjskom nivou za sam jezik, kao poduda

ranje ili nepodudaranje sa nejezikom stvari
samom, bilo da se radi o 'realnoj' stvari koja
odluuje o istinitosti empirijskog stava, mni
jenja o konanome/osjetilnome, ili o ideji
koja odluuje o istinitosti samog znanja. Kod
Hesioda je, meutim, istina jo obiljeena
praktikim dejstvom: istinita je rije npr.
mudra rije koja ima odlune uinke, koja
razreava razmiricu, odluuje o ishodu bitke
itd. Hesiod jo ne poznaje 'bezinteresnu', isto
teorijsku istinu. I tek smo se sada pribliili
vlastitome polju kojeg pretpostavlja istina
kao adequatio, gubitak praktike dimenzije
govora ideologemom znaka: podjela rada. To
to istinitost gubi praktiki znaaj, to rije
prestaje biti neposredno praktiki in, to kao
temeljni oblik govora nastupa logos apofanatikos, koji je podloga svim ostalim modusima
(molbama, zapovjestima, itd.), izraz je osamosvojenja
idealnog/projektivnog
momenta
spram cjeline radnog procesa, izraz je kreta
nja 'stvari same' izuzete pozicije ovladava
nja. Znak postaje osnovni ideologem oznaiteljske produkcije tek u drutvu u kome je,
po Engelsovim rijeima, porodino ureenje
potpuno podreeno ureenju vlasnitva i u
kome se sad slobodno razvijaju... klasne su
protnosti i klasne borbe, u kome dakle pro
dukcija stvari (tj. rad) postaje opredelujua
sredina drutvenog ivota i podreuje sebi
ureenje produkcije ljudi (pri emu Engels
misli na ureenje porodice, u emu se kao
to emo jo vidjeti zapravo krije sama
13

oznaiteljska produkcija). Bitno je ovo podu

daranje: sama vladavina rado istovremeno je
vladavina podjele rada. Gubitak praktikog
jedinstva misaonog i djelatnog momenta raz
luivanjem 'teorijskog' i 'tehnikog', 'ideal
nog' i 'realnog', 'projektivnog' i 'izvrnog'
momenta potez je rada 'kao takvog'. Rad
tako rei prema svome pojmu' tei ka ovome
rascjepu. Najljepe se taj ne-praktiki znaaj
teorije potvruje u suvremenoj usmjerenosti
ka tehnikome raspolaganju (koja obiljeava
tako rei 'telos', ispunjenje poretka znaka,
vladavine /podjele/ rada), njezinom prividno
potpunom poreenou teorije 'praksi', nje
zinim apsolutnim 'nominalizmom', 'verifikabilnou', 'aplikativnou' teorijskih pojmova,
operacionalistikim ogranienjem na 'zbiljsku
snagu' predskazivanja, raspolaganja, itd. Nije
ve sama teorija praktiki in, nego njezin
opi zakon' tek naknadno aplikujemo, 'isku
avamo' na 'vanjskoj stvarnosti'. Sto je ovo
naknadno 'verifikovanje' rigoroznije, to se
vie potvruje naa vlastita distancija, izuzetost kretanju 'stvari same'. Razluenost
misli i ina (zakona i primjera, teorije i apli
kacije) bitna je pretpostavka tehnikog ras
polaganja, jer ono postoji na nain 'lukav
stva uma', suprotstavljenosti subjekta i ob
jekta. Subjekt raspolaganja nastupa kao taj
koji izvana, iz objektivne distancije ovlada
vanja, iskoritava 'prirodne zakone' objekta
za svoje, objektu vanjske svrhe. I rad je u
svojoj biti strukturisan kao vanjska svrho
vitost: kao to kae ve Mara u Grundrisse...

(str. 592593), razvojem mainerije razvija

se jedinstvo jednostavnog radnog procesa,
ovjek puta prirodu da radi za nj i stupa
ukraj opet sa prirodnim podudarajueg se
proizvodnog procesa kao uvar i regulator
prividno paradoksalno, odnos rada ispu
njava se u istoj kontemplativnoj upravljenosti, gdje 'priroda sama radi za nas'. 3
U svim odlunim razdobljima 'zapadne
metafizike', ideologije klasnog drutva u nje
govom specifinom, 'zapadnom' obliku (Aris
totel, Toma Akvinski, Hegel), osnovni ustroj
cjeline bia otvara nanoenje na radni pro
ces: od Aristotelove entelehije kao ostvare
nja/dovretka svrhe u hyle do Hegelova
rada pojma kao procesa samoostvarivanja
apsolutne svrhe. Dakle, sam onto-teo-logiki
ustroj ove misli (razlika ontoloke mogu
nosti, idealnog 'nacrta', i boga kao posred
nika izmeu ontolokog i ontikog, 'pokre
taa' ostvarenja ontoloke mogunosti, 'izvr
enja' njezina 'nacrta') pretpostavlja nano
enje na podjelu rada. Tako je ideologem
znaka ideologem oznaiteljske prakse dru
tava u kojima vlada podjela rada u strogome
znaenju, u razvijenom obliku o kome govori
Mara u Njemakoj ideologiji: podjela raa
koja je istoznana sa privatnim vlasnitvom,
robnim ustrojem produkcije. Jer, vrlo je lako

14

15

' Upravo je to to se kod Platona radi o istoj

openitosti, koja je indiferentna spram primjera, do
kaz da je njegov idealizam misaoni 'izraz' prevlasti
produkcije stvari nad produkcijom ljudi. Ne osla
nja se sluajno njegov najslavniji 'primjer' razlike
ideja i prolaznog/vremenitog na radni proces (ideja
stola koju podrava stolar u procesu proizvodnje ma
terijalnih stolova).

No, ne smijemo se iznenaditi ako na tra

gove koji probijaju ogradu znaka naiemo,
prije svega, ve u tekstu koji prvi put filo
zofsko govori iz ideologema znaka, iz gubitka
mitskog/simbolnog neposrednog jedinstva ri
jei i stvari (tj. rijei koja pripada stvari sa
moj kao i njezin oblik, boja, itd.). Osnovno

pitanje Platonova Kratila glasi: imaju li

stvari svoje ime po prirodi ili se ono kao
to tvrde sofisti tek po dogovoru vezuju
za stvari? (Kao to je to pokazao Gadamer,
cjelina ove alternative ve pripada filozofiji,
sama prva mogunost nearbitraran znaaj
imena nije isto to i mitsko jedinstvo jer
se kree na nivou mimesis, podraavanja koje
ve pretpostavlja (rascjep). Principijelni je od
govor (po analogiji sa oruem koje nije arbi
trarno, ve treba da bude primjereno svojoj
svrsi): po prirodi, i jezgro dokazivanja tanosti tog odgovora ine poznate Kratilove
'etimologije', izlaganje znaenja koja su nagovjetena pojedinanim dijelovima rijei,
vieznanosti cijele rijei ili njezinih dijelova,
obrata od uobiajenog 'metaforikog' znae
nja ka doslovnom, no neuobiajenom znae
nju cijele rijei ili njezina dijela, sjedinjenja
vie rijei u novu rije sa poznatim znae
njem, itd. Najpoznatiji primjer: aletheia, is
tina, kao ale theia, 'lutanje bogova'. Ove su
'etimologije' proivjele mnotvo ironinih
komentara, zajedno sa mnijenjem da se ovdje
radi o ironinoj igri samog Platona, no vie
od pseudopitanja da li je Platon ovo 'mislio
ozbiljno ili ne'. (Nije stvar u tome da ovo
pitanje nema smisla, radi se tek o tome da
neposredan odgovor nita ne kazuje: ironika distancija takoer moe da sakriva
zbiljsku nemo, i obrnuto; to to mi danas
razumijemo kao 'naivnost rane misli Grka'
moe biti tek rezultat predvianja polja nji
hove misli, vlastitog nivoa problema na koje

16

17

rei kako i drutva u kojima ne vlada ideologem znaka poznaju podjelu rada (npr. stara
Kina), no stvar je u tome to ova podjela jo
nije zahvatila osnovni nivo rascjepa projektivnog i izvrnog momenta. Drugim rijeima,
drutva u kojima postoji ideologem simbola
poznaju podjelu rada u znaenju
'podjele
poslova' ona su, naravno, ve drutva gos
podstva no ova 'podjela poslova' (jedan se
moli, drugi ore, trei ratuje, etvrti vlada,
itd.) jo ne pogaa neposredna sam radni pro
ces u njegovim momentima, jo ne cijepa sam
taj proces na projektivni i izvrni momenat.
Rascjep samog radnog procesa na njegove
momente a ne puka 'podjela poslova', tek je
to nivo Marxove tematizacije 'podjele rada'.
(I dokaz je odsustva ove prave podjele rada
upravo
injenica da na nivou ideologema
simbola sam 'idealni', misaoni pol jo uva
znaaj ina, djelatnosti, kao to smo to vid
jeli u primjeru Kine.) I nije ovdje stvar u
spoljanjoj analogiji izmeu ustroja metafi
zike i podjele rada ideologija (takoer fi
lozofijska) nije izuzeta iz drutva, odake
bismo je 'uporeivali' sa ustrojstvom drutva,
sam je onto-teo-logiki ustroj misli 'dio' pod
jele rada.

ona odgovara). Nas zanima iznenaujua i

njenica da ovdje nalazimo cijelu lepezu pos
tupaka koji u Freuda nastupaju kao rad
sna: mnotvo ovih 'etimologija' itaju se kao
(ne uvijek) lo 'vic', neke od rijei svoju op
ravdanost, tj. nearbitrarnost, prirodnost, ujed
no nagovjetavaju i potiskuju, to e rei:
proizvod su istog 'kompromisa' izmeu elje
i cenzure kao i uinci rada sna. (Nearbitrar
nost jedne rijei Platon tumai tako to joj
pronalazi sinonim, sjedinjuje obe rijei u
novu rije koja je opet rije sa poznatim zna
enjem, i to je znaenje bit stvari koju ime
nuju prve dvije rijei. Na pitanje zato je
onda uopte dolo do cijepanja na dvije ri
jei, Platon odgovara: upravo zato da bi nama
jezik na taj nain oteao dolazak do prave
biti.) I sve se ovo zbiva na nivou oznaitelja;
zato su Platonove 'etimologije' neprevodive.
im npr. rije aletheia uzmemo kao jedin
stvo oznaenog/pojma, nikada neemo doi
do ale/theia. Oznaiteljskim obilaskom, do
due, stiemo do 'slinosti smisla', i upravo to
je ono na ta smjera Platon (istina je lutanje
bogova), no nesvodljivi medij ove operacije
ostaje 'asocijacija' na nivou oznaitelja, oznaitelj u svojoj 'autonomiji' je taj koji 'vodi
igru'. Zar nama uinak zadovoljstva kod ove
operacije ne daje upravo to to kao kod
dobre igre rijei nalazimo smisao u besmislu, u vezi koju legitimie jedino oznaiteljska
'asocijacija'? Zar Platon nije ovdje
prinuen, barem za momenat, da napusti
polje znaka, da tako rei 'metne u zagrade'

18

znaenje, ime aletheia od z n a k a . . . postaje

oznaitelj, momenat kome je oduzet smisao,
ista materijalnost, neutralna taka koja se
otvara primaju razliitih smislova (EP, 9).
Taj postupak 'naravno' (oiglednou koja
je ve uinak znaka) ne moemo produavati
u beskonanost; postavlja se pitanje nearbitrarnog znaaja samih rijei koje nama dje
luju kao etimoloki 'korijen'. Ovdje Kratil
mijenja cijelo polje i pokuava da neposredno
izloi nearbitrarnost samog slova: slovo nije
tek spoljanje podraavanje stvari, ve se
spram nje nalazi u metonimikome odnosu,
ono je samo dio oznaene stvari, ono samo
posjeduje
svojstvo koje oznauje. Tako se
npr. slovo O nadovezuje prije svega na znaenjski nivo okruglog/ispunjenog. Na taj na
in, pak, iezava diferencijalnost, tj. svojstvo
oznaiteljskog. Znaenje slova O neposredno
utemeljuje njegova veza sa oznaenim svoj
stvom, bez posredovanja kroz razlike spram
ostalih slova. Tako se oznaiteljsko njihanje
konano zaustavlja u metonimikome stapa
nju znaka i oznaenog koje jedino moe dati
oslon cijeloj jezikoj zgradi, poto je ono,
tako rei, svoj vlastiti oslon (ujedno znak i
oznaeno, ono to znai 'okruglo' i samo okruglo). 'Psihoanalitiki' to bi moglo da se
iskae kao jezik incesta, kao nemogua taka
podudaranja znaenja i bitka. Zato nas ne
smije iznenaditi ako se Platon sada, poto
smo prividno 'doli do kraja' ponovo ob
raa 'empiriji': unato svemu, u svakidanjem
jeziku znaenje je mnogih rijei odreeno do-

govorom, o emu svjedoi razliitost jezika u

Helena i varvara. Odmah zatim dolazi ute
meljenje ove razliitosti: znak koji se od oz
naenog ne razlikuje nije uopte znak koji
treba da upuuje van sebe, ka oznaenome,
nego stvar sama (ako bi znak Kratila bio pot
pun, imali bismo dva Kratila). Naime, sam
'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'eti
mologija' (npr. theia u aletheia), takoer tre
ba da bude tek oznaitelj, to e rei: tek
raskre diferencijalnih poteza. Ako npr. kod
slova O apstrahujemo od sistema diferenci
jalnih (ovdje: fonolokih) opozicija, koji od
reuje sam njegov identitet i neposredno ras
pravljamo o njegovom odnosu spram stvari
same, tada mi doslovno ne govorimo vie o
istoj stvari, tada O prestaje biti oznaitelj i
postaje 'imago'. Odavde pak nije teko za
kljuiti slijedee: ako oznaiteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost oznaitelja iskljuuje njegovu neposredno/prirodnu
odreenost, tada se njezin domaaj preokree,
tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrarnosti' oznaitelja, tj. nedostatka njegove ne
posredne/prirodne
odreenosti,
oslona
u
Stvari samoj. I to je bezdan ispred kojeg
bjei, kojeg popunjava Platon: oznaitelj koji
je bez oslona u Stvari samoj, iji je jedini oslon sveanj diferencijalnih poteza koji ga po
vezuju sa ostalim oznaiteljima samim tim
to ga od njih razluuju.
Mi, pak, treba da izdrimo u toj 'otvore
nosti oznaitelju', promatrajui stvari kao re
buse, gdje se ako ih uzimamo kao imagi-

20

narne znaenjske 'cjeline' ve 'oito' radi o

besmislici; besmislici, koju treba da iskusimo
kao sam oznaiteljski pred-smisao koji tek ima
da proizvodi smisao, iji je naknadni uinak
smisao. No, kod rebusa, kao i kod simptoma,
stvar je utoliko jasnija, jer oni ve nepos
redno nastupaju kao 'besmislica', jer je u
njima ve neposredno probijeno polje imagi
narnoga, polje znaenja. Pritisak je Imagi
narnoga mnogo snaniji u takvim snovima
koji neposredno nisu 'apsurdni', ve sainja
vaju posve smislenu scenu, kao to pokazuje
sledei primjer sna jedne Freudove pacijentkinje: To pak znai da je prisustvo arbitrarnosti uslov samog znaka: znak ve prema svo
joj biti ne moe biti potpuno dobar; dobar bi
znak bio stvar sama. Zavretak Kratila zato
zvui kao osnovno nepovjerenje prema je
ziku: jezik je posrednik na putu ka istini,
naknadno sredstvo.
Platonovo je mjesto jedinstveno: on ne
zastupa ni prirodnu odreenost rijei (prema
kojoj je jezik 'izvorno' dobar, iskvaren tek
razvojem u kome rijei gube puno/izvorno
znaenje), ni neproblematinu arbitrarnost,
dogovorni znaaj (prema kome je jezik za
pravo isto tako dobar; poto su rijei arbi
trarne, besmisleno je govoriti o 'dobrim' ili
'loim' rijeima), ve misli da bi jezik tre
balo da bude prirodno/nearbitrarno odreen,
ali da je on nuno lo. I to je ono najsubverzivnije: njegova nedostatnost nije tek pro
izvod razvoja/raspada 'izvornog jedinstva',
porok pogaa ve sam izvor. Tako nasred po21

vijesnog prijeloma, nasred praznine gdje nis

mo vie u 'neposrednom jedinstvu' simbola,
no gdje se takoer jo nije ustalila samorazumljivost arbitrarnog, spoljanjeg/naknadnog znaka, za asak sijevne uas diferencijalnosti oznaitelja. Uas ija prava dimen
zija, naravno, ostaje prikrivena, uz kojeg Pla
ton, naravno, odmah krpi: njegov je preskok
iz oznaiteljskog izlaganja nearbitrarnosti
kao diferencijalnosti ka neposrednoj/nediferencijalnoj nearbitrarnosti 'nelegitiman', nji
me mi zapravo nedopustivo mijenjamo polje.
Platon ne daje premalo argumenata protiv
arbitrarnosti jezikog znaka. Naprotiv, simptomatina je injenica to ih daje previe,
to daje takve argumente koji su neskladni,
koji se meusobno iskljuuju. Nearbitrarnost
ne moe biti ujedno diferencijalno/oznaiteljska i neposredno/prirodna, poto samo
prisustvo diferencijalnog/oznaiteljskog zna
aja jezikih elemenata iskljuuje njihovu
neposrednu/prirodnu odreenost, daleko od
toga da bi je mogla 'dopunjavati'. Na
ime, sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas
dovodi 'etimologija' (npr. theia u aletheia), takoer treba da bude tek oznaitelj,
to e rei: tek raskre diferencijalnih po
teza. Ako npr. kod slova O apstrahujemo od
sistema diferencijalnih (ovdje: fonolokih)
opozicija, koji odreuje sam njegov identitet
i neposredno raspravljamo o njegovom od
nosu spram stvari same, tada mi doslovno
ne govorimo vie o istoj stvari, tada O pres
taje biti oznaitelj i postaje 'imago'. Odavde

pak nije teko zakljuiti slijedee: ako ozna

iteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost oznaitelja iskljuuje njegovu ne
posredno/prirodnu odreenost, tada se nje
zin domaaj preokree, tada je upravo ona
dokaz osnovne 'arbitrarnosti' oznaitelja, tj.
nedostatka njegove neposredne/prirodne od
reenosti, oslona u Stvari samoj. I to je bez
dan ispred kojeg bjei, kojeg popunjava Pla
ton: oznaitelj koji je bez oslona u Stvari
samoj, iji je jedini oslon sveanj diferenci
jalnih poteza koji ga povezuju sa ostalim oznaiteljima samim tim to ga od njih razluuju.

22

23

Mi, pak, treba da izdrimo u toj 'otvo

renosti oznaitelju', promatrajui stvari kao
rebuse, gdje se ako ih uzimamo kao imagi
narne znaenjske 'cjeline' ve 'oito' radi
o besmislici; besmislici, koju treba da isku
simo kao sam oznaiteljski pred-smisao koji
tek ima da proizvodi smisao, iji je naknadni
uinak smisao. No, kod rebusa, kao i kod sim
ptoma, stvar je utoliko jasnija, jer oni ve
neposredno nastupaju kao 'besmislica', jer je
u njima ve neposredno probijeno polje ima
ginarnoga, polje znaenja. Pritisak je Imagi
narnoga mnogo snaniji u takvim snovima
koji neposredno nisu 'apsurdni', ve sainja
vaju posve smislenu scenu, kao to pokazuje
sledei primer sna jedne Freudove pacijentkinje:
Njen mu pita: Ne treba li da damo da
se klavir timuje? Ona: ne isplati se, moram
ga ve inae presvui koom. Opet ponavljanje

jednog realnog dogaaja od prethodnog dana.

Njen je mu tako pitao, a ona je tako slino
odgovorila. Ali ta znai to to ga ona sanja?
Ona, dodue, pria o klaviru da je to odvra
tan sanduk koji daje lo ton, stvar koju je
njen mu ve prije braka imao, i tako dalje,
ali klju za rjeenje daju tek rijei: Ne isplati
se. Ove rijei dolaze od posjete koju je jue
uinila svojoj prijateljici. Tamo su je pozvali
da skine jaknu, a ona se branila rijeima:
Hvala, ne isplati se, moram odmah da idem.
Prilikom ovog prianja mora mi pasti na pa
met da se jue za vrijeme rada na analizi od
jednom uhvatila za jaknu na kojoj se jedno
dugme otkopalo. Izgleda, dakle, kao da je
htjela rei: Molim vas, nemojte gledati tamo,
ne isplati se. I tako se sanduk (Kasten) dopu
njava sa grudima (Brustkasten) i tumaenje
sna vodi direktno u vrijeme njenog tjeles
nog razvoja kad je poela da biva nezado
voljna sa svojim tjelesnim oblicima.* (Tuma
4
enje snova, 190).
Nije teko da izloimo istovjetnost Pla
tonova postupka kod ale/theia, rjeavanja
rebusa i Freudova postupka analize. Svuda
treba da 'stavimo u zagrade' svagdanje znaenjsko polje, svako 'totalitetno' razumije
vanje iz 'znaenjskog horizonta', ime ne is
plati se kao i aletheia postaje oznaitelj,
4
Analiza je u principu beskonana. sintagma 'ne
isplati se' neizbeno bi nas dovela do intersubjektiviteta gdje 'ne isplati se' djeluje kao preokrenuti poziv
drugome, i prijeko toga do samog odnosa sa Drugim,
ulaskom u poredak Simbolnog, koji se ne isplati',
gdje uvijek 'vie gubimo no dobijamo', tj. do rtve,
simbolne kastracije.

24

momenat kome je oduzet smisao, ista mate

rijalnost, neutralna taka koja se otvara pri
manju razliitih smislova (EP). U tome lei
osnovna tekoa analize: treba izvriti pravi
Verfremdungseffekt
kojim se
oslobaamo
pritiska imaginarne scene bilo kakvo 'hermeneutiko' produbljivanje u 'dublje, sim
boliko znaenje' one scene iz sna samo jo
vie zasjenjuje put analize, zasjenjuje nu
nost koraka kroz oznaitelj u njegovoj 'auto
nomiji', besmislenost. Nikakav smisao ne
moe legitimisati prijelaz od 'istine' ka 'lu
tanju bogova', od 'ne isplati se dati da se
klavir timuje' ka 'ne isplati se gledati tamo'
jedini je oslon tog prijenosa 'dvostruki upis'
samog oznaitelj a: aletheia, 'ne isplati se'.
Otvoriti se oznaitelju, znai da i tamo
gdje drugi vide posve 'racionalne', samora
zumljive, smislene sklopove, npr. posve 'uo
biajeni' razgovor ene sa muem o timovanju klavira, mi treba da vidimo kuu na
ijem se krovu moe vidjeti amac, zatim jed
no jedino slovo, onda jednu ljudsku figuru
u trku ija je glava odstranjena apostro
fom ... (ibid. 281), to e rei: sklopove koje
uprkos imaginarnom prividu utemeljuje
jedino oznaitelj u svojoj 'autonomiji'. Odav
de postaje jasna i radikalna razliitost ozna
iteljske analize spram klasinog 'hermeneutikog' postupka:
. . . predmetom panje ne smijemo ui
niti san kao cjelinu nego samo pojedine djelove njegove sadrine . . . U ovom prvom va
nom uslovu odvaja se dakle moj metod tuma-

25

enja sna od popularnog, istorijskog i iz prie

poznatog metoda objanjavanja sna pomou
simbolike i pribliava se drugome metodu,
'metodu deif rovanja'. On, kao i ovaj, su tu
maenja 'en detail' ne 'en masse', kao i ovaj
metod, i onaj san od samog poetka shvata
kao neto sloeno, kao konglomerat psihikih
tvorevina. (ibid. 109).
Tako kod aletheia trebamo obratiti panju
na njezine pojedine dijelove i tumaiti ih od
vojeno: ale/'lutanje', (theia/'bogova'); kod re
busa trebamo svaki elemenat ponaosob zami
jeniti slogom; kod sna Freudove pacijentkinje klju za rjeenje daje ogranienje panje
na elemenat 'ne isplati se' u apstrakciji spram
cjeline. Vano je, dakle, da ne promaimo
znaenje Freudova uputstva: prijelaz sa tu
maenja en masse na tumaenje en detail
zapravo je sam prijelaz od imaginarnog polja
oznaenog, 'povezanosti ideja' ili 'stvari' ka
oznaitelju, 'autonomnoj' povezanosti njego
vih elemenata nikako dakle nije rije o
pozitivistiko-analitikome 'svoenju cjeline
na mehaniki skup dijelova'.

na fiziolokom nivou dio tijela i simbol

'zemaljske muke' Prividno posve 'organska'
bolest razrjeava se u oznaiteljskom prije
nosu, njome mi 'prijenosimo svoj krst'. Raz
log to je Napoleonova velika ljubav bila Josephine, onaj einzige Zug kojeg je prepoznao
u njoj, verovatno je taj to se njegov brat
zvao Joseph. Ono to bi trebalo da bude tek
spoljanja sluajnost od koje trebamo u stro
goj sadrajnoj analizi apstrahirati, pokazuje
se kao jedini oslon. Oznaitelji se artikuliu u
lance prekoraivanjem 'logike', 'racional
ne' povezanosti stvari ili ideja, referenta ili
oznaenog, njihova je povezanost 'autonomna'
i kao takva razvezuje imaginarne odnose iz
meu logike i 'realnosti' (LF, 133). Ovdje
postaje oita sva dvoznanost i neprimjere
nost izraza slobodna asocijacija koji ve
zasjenjuje injenicu da odluuje jedino na
in ukljuenja oznaiteljskog elementa u di
ferencijalnu mreu, paradigmu, a ne imagi
narna scena njegova nastupa. Postupkom ana
lize treba upravo probiti imaginarni tok aso
cijacija.

Ovdje se pokazuje osnovna diskurzivna

pervertiranost
oznaiteljskog
artikulisanja
elje: sam 'izbor objekta elje' (nad/odreuje
diferencijalan) 'arbitraran' poredak oznaitelja, jedini je oslon 'izbora objekta' u kojeg
se investira energija libida jedinstvo oznai
teljskog Zusammenlegspiel-a. Da nas (poznati
Freudov primjer) boli u krstima, jedini je os
lon tome ako se,naravno, radi o simptomu
'dvostruki upis' samog krsta: ujedno

Dakako da poznajemo vanost imaginar

nih utisaka u onim razdorima simbolne alter
native koji daju oznaiteljskom lancu njegov
tok. Nita manje pak zato ne mislimo da ovome lancu vlastiti zakon ovlauje za subjekt
odredujuim uincima: to su istisnue, po
tiskivanje, poricanje kad ega treba, to
se teine koja im pripada, objasniti da ti
uinci tako vjerno slede razmjetavanje oznaitelja da imaginarni faktori unato svojoj

26

27

nosionosti posjeduju tek obraz sjena i zrcaljenja. (E, 11).

Zato je polje oznaitelja spram imaginar
nih/povrinskih scena radikalno ekscentrino
Drugo Mjesto naravno ne u znaenju
druge imaginarne scene, ve kao polje iste
diferencijalnosti, polje strukture kao 'sistema'
u kome identitet svakog elementa ini tek
sveanj njegovih razlika spram ostalih ele
menata; upravo je ovo 'posredovanje' sa os
talim elementima zasjenjeno na sceni Imagi
narnog. Objasnimo to primjerom koji e nas
moda iznenaditi, primjerom iz Adorna:
Kasnije otkrivena sredstva i oblici glaz
benoga oblikovanja dotiu i mijenjaju tradi
cionalna sredstva, prije svega pak oblike suvislosti, koje ona tvore. Svaki trozvuk to ga
neki skladatelj danas jo uporabi zvui kao
negacija u meuvremenu osloboenih diso
nanca. On vie nema neposrednosti koju je
nekad imao i koja se potvruje njegovom da
nanjom, nego je neto povijesno posredo
vano. (Tekoe, 136137)
Imaginarno-fetiistiki gledano, trozvuk
ostaje trozvuk, 'ista stvar'. No ako ga nastup
novih, atonalnih sredstava, tj. injenica da
stupa u opoziciju/razliku sa njima, mijenja,
onda je to mogue tek onda kada sam njegov
identitet ini sklop razlika/opozicija, 'posre
dovanja' sa ostalim sredstvima.
I ovdje imamo posla sa minus-veliinom, iako u obliku koji tako rei 'preokree'
one na poetku navedene: nije stvar u tome
da izostavljanje (oekivanog, tradicionalnog)

28

nastavka samo djeluje kao nastavak ve upravo ono to neposredno-fetiistiki nastupa

kao 'uvijek isti, tradicionalni postupak' gubi
svoju nedunost (koju je posjedovalo prije
pojave novih sredstava) i preokree se u gr
evito potvrdnu la (ibid. 137). Stvar se ra
dikalno mijenja upravo time to ostaje ista. 5
No dosadanji nain predstavljanja jo
sadri izvjesnu nejasnou: nije stvar u tome
da bismo povezanosti na nivou oznaenog,
znaenja, trebali jednostavno nadomjestiti po
vezanostima na nivou oznaitelja kao druge,
osjetilne strane znaka, tj. oznaitelja u uobi
ajenome, nediferencijalnome znaenju, jer
na taj nain mi tek prijelazimo iz jednog
imaginarnog, nediferencijalnog polja u drugo,
ve sam elemenat u pitanju makar se s
obzirom na poredak znaka, radi o 'oznaeno
me' ili 'oznaitelju, treba da promatramo
tek u njegovoj diferencijalnoj/oznaiteljskoj
dimenziji, da tako rei 'stavimo u zagrade'
imaginarno polje njegova nastupa. 'Vanje
zika' dogaaji, predmeti itd, sve to moe
biti zahvaeno u lanac oznaitelja ija ana
liza treba da se vri protiv udruenim isku5
Ovdje moemo otkloniti jedan 'nesporazum':
shvaanje
dvojstva
svijest/nesvjesno kao dvojstva
diskurzivnog/ intuitivnog nivoa. Daleko od toga da bi
nesvjesno znailo nekakvo nedlskurzivno/lntuitivno
polje
'nagona'
nasuprot
racionalnome
diskurzu
svijesti, upravo se sav svjesno/diskurzivni nivo od
Aristotela prijeko Dekarta do neopozitlvizma uvijek
utemeljuje u Intuicijama, poetnim/polaznim oitim
istinama na kojima gradimo deduktivni sklop. Nes
vjesno bismo pak mogli odrediti ba kao diskurz kome
uvijek nedostaje 'intuitivno' utemeljenje, t j . koji je
tek diferencijalni lanac oznaitelja bez oslona u iden
titetu imaga: diskurz, dakle, koji je ne samo 'jo vie'
diskurz od svjesnoga govora, ve jedini 'isti' diskurz.

29

enjima lika, pojmovnog rasporeivanja i

znanja (Pes 327). Ve su same nesvijesne
reprezentacije 'objekata' elje oznaitelji
daleko od toga, da bi se radilo o predjezikim
likovima', 'tipovima', itd.

Da samemo: Jedino pravo

razrjeenje
prijepora o arbitrarnosti ili nearbitrarnosti
znaka je prodor same dimenzije znaka u polje
oznaiteljske diferencijalnosti. Lakoa s ko
jom prosvjetiteljsko-metafizika misao od
Aristotela naovamo samorazumljivo afirmie
arbitrarnost jezikog znaka, sa mnotvom 'oitih' razloga ('ta razliite rijei znae u raz
liitim jezicima istu stvar' itd.), biljeg je po
tiskivanja tog polja. Arbitrarnost u znaenju
oznaiteljske diferencijalnosti smjera, dakle,
na neto posve drugo nego na arbitrarnost
znaka; dokaz za to bila bi ve injenica to
u Platona arbitrarnost/diferencijalnost dje
luje upravo kao argumenat ne-arbitramosti
rijei.

osjetilnost, npr. eidos a koji se ponavlja kao

ono identiko u svim empirikim slovima a
i omoguuje nam da ih prepoznajemo kao 'isto
slovo'), s obzirom na oznaeni 'sadraj', indi
ferentna spoljanost. Arbitrarnost znaka obi
ljeava, dakle, njegovu sekundarnost/naknadnost, spoljanost u odnosu na 'stvar samu' (oz
naenome ili referentu). Tako npr. priznajemo
da bez jezikih znakova ne moemo doi do
svijesti openitoga, da je govor nesvodljivi
medij miljenja, ipak je svaki 'autonomni' uinak oznaitelja shvaen kao nedopustiva
perverzija pravog poretka, izbaen i ograni
en na granina podruja 'viceva', zagonetki,
itd. Zakljuiti iz aletheia ne ale/theia puka je
igra koju titi ispred iste besmislice jedino
prisustvo 'sadrajne slinosti' izmeu istine
i lutanja bogova. Arbitrarnost znaka lei upravo u tome da su takvi oznaiteljski prije
nosi shvaeni kao puke spoljanje igre rije
ima koje ni u emu ne pogaaju znaenjski
sadraj.

Na nivou oznaitelja nesvodljivo je 'rebusko' sricanje koje brie znaenjsku cje

linu, jer je oznaitelj taj koji 'vodi igru' (vezu
izmeu 'istine' i 'lutanja bogova' nije mogue
uspostaviti bez 'besmislenog' prebacivanje
aletheia u ale/theia), no upravo taj 'rebuski'
postupak a priori iskljuuje arbitrarnost
znaka gdje se radi o tome da je oznaitelj kao
'osjetima strana znaka' (naravno, ve idealna

Odavde, onda postaje jasno zato u ozna

itelja nastupaju takvi 'autonomni' mehani
zmi, povezivanje koje se oslanja tek na same
oznaiteljske prijenose: poto je upravo 'sa
draj' ono to nedostaje. Na ovome mjestu,
sam predlakanovski strukturalizam od Saussurea naovamo poputa ideologemu znaka.
Ve kod Saussurea nalazimo misao o oznaitelju kao sastavnome dijelu znaka, tj. o oznaitelju i oznaenome kao dvijema stranama
istoga lista, o jedinstvenoj artikulaciji znaka
iji nastup uvodi poredak ujedno u amorfnu

30

31

masu zvukova i misli, dakle, o naporednoj

artikulaciji oznaitelja i oznaenog, osjetilne
i nadosjetilne strane, pri emu je oznaeno
definisano kao u svijesti prisutna ideja stvari,
tako da se u samome momentu, u kome je sa
diferencijalnou
nagovjetena
mogunost
proboja ograde znaka, njegova trojstva oz
naitelj/oznaeno/ referent, ova ograda utvr
uje kao dati okvir. Unutar tog okvira ostaje
i Levi-Strauss kada npr. govori o tome kako
divlja misao drutvene relacije, kozmoloke
aporije, itd. metaforiki 'misli' kroz strukturiranost hrane: opoziciju priroda/kultura u
opoziciji sirovo/peeno itd. Pri tome je oznaitelj diferencijalan: nije stanje peenog ono
koje neposredno nalikuje na kulturu, ve su
same razlike one koje su sline, sirovo je
spram peenog u takvom odnosu kao i pri
roda spram kulture. I Levi-Straussova zapalost u ogradu znaka pokazuje se time to
on taj odnos izmeu opozicije sirovo/peeno
i opozicije priroda/kultura uzima kao odnos
oznaitelja i oznaenog, dviju strana znaka,
previajui na taj nain da imamo posla sa
oznaiteljskim prijenosom, da je ve opozicija
priroda/kultura oznaiteljska
alternativa.
Zato? Zato jer je diferencijalna, diferencija
lan (u reenom znaenju) jeste pak jedino oznaitelj. Misao o naporednoj artikulaciji oz
naitelja i oznaenog treba, dakle, radikalno
odbaciti ako hoemo da izbjegnemo ogradu
znaka. No sa iskljuenjem njihova paraleli
zma, otpada i poslednji oslon koji je davao
tako rei legitiman znaaj prestupu pregrade

32

koja rastavlja oznai telj i oznaeno; Saussureov algoritam znaka:

Se

Sa
ustupa mjesto Lacanovom algoritmu (u E,
497):

s
gdje je pregrada neprestupiva, gdje ona ras
tavlja a ne sjedinjuje (otpada Saussurov
krug), gdje se veliko S (Signifiant) nalazi
iznad malog s (signifie), gdje je, dakle, sru
ena naporednost. Oznaeno klie ispod oz
naitelja (Lacan); ono nije drugo do njegov
povrinski/imaginarni uinak, neuhvatljivo
njihanje kome uvijek nedostaje 'stvar sama'.
Zato je pregrada u osnovi neprestupiva. Ni
kada ne moemo vidjeti ta je zapravo 's one
strane' i sve to dobivamo tek su povrinski
uinci oznaenog; ispod pregrade bit e sam
nepristupaan 'objekt elje', objekt a koji je
zbog svoje nepristupanosti tako rei svoj
vlastiti nedostatak, paradoks objekta koji uvijek nedostaje na svom vlastitom mjestu,
koji je 'drugo od sama sebe' i upravo kao ta
kav nagoni nas ka uvijek novim lancima ozna
itelja. I ako vodimo rauna o tome da je po
redak oznaitelja Drugi (Autre, veliko A, u
razlici spram objekta elje, malog a), onda
pregradu moemo napisati i ovako:
A

a
33

Pri tome njezina neprestupivost obiljeava

samu nedostinost 'pravog objekta elje'. Tek
je to osnovno znaenje 'arbitrarnosti' oznaitelja: poredak koji je 'arbitraran' zato to mu
nedostaje oslon u Stvari samoj, zato to
kao diferencijalan artikulie takvu elju
koja je postavljena u bezdan, kojoj je zauvi
jek uskraen njezin 'pravi objekt'. Zato se,
zbog bezdana ove neprestupivosti, i oznaitelju vezuju u lance 'pervertiranim', pato-logikim putevima koji prekorauju imaginar
nu logiku 'povezanosti stvari'.
Logika Imaginarnoga par excellence je
aristotelovska logika koja se zasniva u obimu
pojmova i omoguuje hijerarhijsku klasifi
kaciju. Nadodreenost (logika oznaitelja)
jeste upravo 'unakrsna' odreenost, odree
nost koja prekorauje/sjee/remeti klasifikatorski poredak hijerarhije od openitog do
pojedinanog. Nadodreenost bi znaila da
momenat koji na imaginarnoj povrini klasi
fikacije nastupa tek kao ogranieni, posebni
podrazdjel, 'u istini', na simbolnoj Drugoj
Sceni igra odluujuu ulogu odreivanja cje
line, pri emu imaginarni poredak hijerar
hijske klasifikacije djeluje upravo kao mas
kiranje ove odluujue uloge. Klasian 'prim
jer' (rije piemo u navodnicima jer upravo
nadodreenost obiljeava nemogunost neu
tralnih 'primjera') bio bi odnos filozofija/po
litika: u hijerarhiji 'velikih' filozofskih sis
tema, politika ini tek posebno, ogranieno
ontiko polje, podreeno vrhu hijerarhije, tj.
odreeno opim ontolokim ustrojem koz-

34

mosa; na taj nain ostaje ideoloki zamraena

odluujua uloga politikog nivoa za konstituisanje samog openitog ontolokog ustroja
cjeline 'univerzuma'. Ovdje vidimo kako je
upravo nadodreenost onaj 'paradoks' kojeg
iskljuuje neopozitivistika teorija klasa i
meta-jezika: paradoks, naime, da elemenat
(na Drugoj Sceni) 'obuhvaa' klasu iji je ele
menat (na sceni Imaginarnog), paradoks 'ukrtavanja', gdje podreeni elemenat unutar
imaginarne scene reprezentira odsutno, ekscentriko mjesto koje odreuje cjelinu ove
scene. 6 Jezgro nadodreenosti lei upravo u
toj asimetriji, neravnotei Druge Scene s ob
zirom na povrinu Imaginarnog, u tome da
imaginarna scena vlastitu nadodreenost
maskira Simbolnim, pomjera/saima specifikim oznaiteljskim mehanizmima patvorenja, tj. mehanizmima rada sna. Tako ve
Freud istie kako pri tumaenju snova ili
simptoma treba da obratimo panju prije
svega na ono to pacijent navodi tek kao 'pri
mjer', 'razlagu' tobonje 'osnovne misli', jer
obino je rije o pomeranju teita, zbog ega
je upravo drugotan 'primjer', 'dopuna' itd.
ono u emu, uistinu, lei problem.
Odavde se ponovno nalae potreba speci
fikacije pojma strukture. To to u uobia
jenim kritikama strukturalizma nastupa kao
Zato i nije sluajno to upravo neopozitivistika
formalna logika formulie teoriju skupova i metajezika. Nije stvar u tome da bi tek ona 'rijeila' nereflektirana pitanja prejanjlh logika koja su ih za
plitala u protivurjeja, ve je povijesna pretpostavka
njezinog 'rjeenja' pozitivistika radikalizacija vlada
vine znaka, gubitkom nivoa samorefleksije u kome
jo odjekuje trag istine.

35

struktura (homogena hijerarhijska cjelina

u kojoj ulogu svakog elementa odreuje kon
stelacija njegove ukljuenosti u artikulisanost ove cjeline) upravo nije diferencijalna/
/oznaiteljska, tj. asimetrika/neuravnoteena, heterogena/ekscentrika struktura;
kao artikulacija autonomnih' oznaiteljskih
odreenosti djelatna je jedino tamo gdje je
ona imaginarna, homogena struktura. Ili,
jo tanije: astrukturalni sistem prekoraena/krena struktura predstavlja uinke oznaiteljeva rada, koji su vidljivi jedino u nje
zinim rupama, praznim mjestima, asimetri
jama, 'besmislicama' itd. Imaginarna scena,
naime upravo zato jer se konstituira kao
zamraenje Druge Scene, mjesta vlastite
nad/odreenosti nikada ne ini ispunjeni
krug, cjelinu bez rupa, bez bjelina. Tanije,
ovo je ispunjenje, homogeni/zatvoreni pros
tor, njezin privid, njime ona previa prazna
mjesta koja su njezin uslov, koja doslovno
dre njezino vlastito polje. Da bismo to ob
jasnili, uzimamo Althusserov 'primjer' Maraove kritike klasine politike ekonomije (LC,
22. i dalje): bjelina, prazno mjesto koje Mara
nalazi kod odgovora na pitanje o vrijednosti
rada, jeste injenica da klasina politika
ekonomija, mislei da odgovara na pitanje o
vrijednosti rada, uistinu odgovara na jedno
potisnuto pitanje, na pitanje o vrijednosti
radne snage ispunjavajui, tako ovu bjelinu
(prazno mjesto) ideoloki besmislenom sin
tagmom vrijednost rada. Ova je bjelina,
odsustvo pravog pitanja, tj. prisustvo odgo-

36

vora na pitanje koje nije bilo postavljeno.

(Zbog toga nastupa besmisleno ideoloko protivurjeje izmeu odgovora i pitanja.) Bjelina
je, u stvari, uslov samog polja klasine po
litike ekonomije, ona doslovno dri ovo polje,
tj. njezino bi ispunjavanje, postavljanje sa
mog potisnutog pitanja, sruilo cjelinu polja
klasine politike ekonomije. Sama klasina
politika ekonomija ove bjeline, naravno, ne
vidi, ona se zadrava u imaginarnome prividu
homogenosti/zatvorenosti
vlastitog
polja.
Mara, pak, koji je i analitiar, tamo gdje
drugi zahvaeni mreom ideologije/imagi
narnog vide homogenu cjelinu, vidi prazna
mjesta koja dre ovu prividno ispunjenu cje
linu, koja kao takva upuuju ka potisnutoj
Drugoj Sceni nadodreenosti. Isto je i u Freudovom primjeru Ne isplati se: i ovdje ima
mo s obzirom na imaginarnu scenu raz
govora sa suprugom posla sa odgovorom
na pitanje koje nije bilo postavljeno, tj. kojeg
maskira suprugovo pitanje o timovanju kla
vira. Jer, ono to se zaista 'ne isplati' je po
gledati enine grudi. I ovdje Freud vidi bje
linu, tj. odsustvo pravoga pitanja, tamo gdje
obian pogled vidi smislenu punou svaki
danjeg razgovora. Ova rupa zapravo repre
zentira imaginarnim poljem istisnutu mate
rijalnu kontradikciju: paradoks/protivurjeje
elje koji iezava imaginarnom suprotstavljenou potrebe i u osnovi spoljanje pre
grade; logiki paradoks/protivurjeje oznaitelja kao 'ukrtavanja' jezika i metajezika
koji iezava nivoom znakovnog (meta/jezi-

37

ka; no, i klasnu borbu iju osnovnu dimen

ziju ukida openitost humanistike ideologije,
itd. Materijalna kontradikcija na Drugoj Sce
ni je, uistinu ono 'produktivno'. Jezgro nadodreenosti lei i u nesvodljivoj decentriranosti mjesta (oznaiteljske, simbolne) produk
cije (procesa izjavljivanja) spram mjesta
(imaginarne) reprezentacije (procesa izjave),
a i u tome, naime, da je imaginarnome 're
zultatu' njegov vlastiti 'produkcijski proces'
nuno reprezentiran na patvoren, asimetriki
nain. Rupe koje upuuju ka Drugoj Sceni
svjedoe, dakle, o tome da nadodreenost, iako
obiljeava rasreditenu odreenost, tj. nesvodljiv rascjep izmeu polja Imaginarnog i
ekscentrikog mjesta njegove produkcije,
upravo nije prosto spoljanja odreenost, jer
diskurz vanjskosti je sredinji, a ova je distancija unutarnja (Act, 97). Ono to je
zaista neodrivo kod nadodreenosti je inje
nica da polje Imaginarnog nije jednostavno
spoljanje-objektivno odreeno, ve je, tako
rei, decentrirano s obzirom na samo sebe.
Tamo gdje bi trebalo da bude njegova naj
vea punoa, nalazi se jedna rupa koja svje
doi o rasreditenju njegova vlastitog pro
dukcijskog procesa. Taj proces zato i ne za
sluuje vie ime 'produkcije' u strogome zna
enju pro-iz-vodnje, donoenja na svjetlo itd,
jer svom decentriranou upravo subvertira
teleoloku djelatnost koja se sva sabire/umi
ruje u svojoj ispunjenoj svrhi, iji je rad
tako rei bez gubitka sauvan imaginarnim
rezultatom.

38

'Odreenost iz Druge Scene', na taj nain,

uvijek ve pogodi istou apstraktne openi
tosti, obiljeava njezinu nadodreenost svag
danjim mjestom njezine materijalne loka
cije. Kod Marxa (Grundrisse... 25) nalazimo
njezinu gotovo doslovnu formulaciju:
. . . ak su najapstraktnije kategorije,
unato tome to upravo zbog svoje aps
trakcije vae za sva razdoblja, ipak u odre
enosti ove apstrakcije same isto tako snano
produkt povijesnih okolnosti i u potpunosti
vae jedino za ove okolnosti i u njihovom,
okviru.
Ovdje povijesna konkrecija prekorauje
poredak klasifikacije prema kome svako odre
eno razdoblje nastupa tek kao posebnost,
poseban primjer, openitosti (npr. kapitalis
tika produkcija kao 'primjer' produkcije
uope) koja u svojoj apstrakciji vai jednako
za sva razdoblja. Naprotiv, sam je sadraj
ove apstrakcije upravo u njezinoj openitosti
opet odreen svagdanjom povijesnom konkrecijom, tako da ona kao ista/indiferentna
apstrakcija postaje zbiljskom, potpuno vai
tek u posve odreenoj konstelaciji (npr. pro
dukcija uope u svojoj indiferenciji spram
posebnih oblika produkcije postaje zbiljskom
tek kapitalistikim produkcijskim nainom).
Nadodreenost, to je sama odreenost ove
apstrakcije (Marx): nije stvar u tome da
svako povijesno razdoblje odreenoj katego
riji, npr. produkciji pored openitih poteza
koji vae za njezino postojanje u svim raz
dobljima dodaje specifine poteze. Ovdje
39

ne pristaje aristotelovska logika u kojoj differentia nastupa tek kao differentia specijica:
naprotiv, ono to bi trebalo da bude tek specifika diferencija, uvijek mijenja znaaj
same openitosti genusa. Uzmimo jo bolji
Marxov primjer: u svakome je povijesnome
razdoblju sama openitost produkcije 'oboje
na' posebnom vrstom produkcije koja tako rei
'daje ton cjelini', koja nastupa kao produkcija
kat'exochen (npr. u liberalnome kapitalizmu
industrijsko poduzee u slobodnoj konkuren
ciji). Sama openitost produkcije, dakle, koja
je tek prividno neutralno/indiferentno ope
nita, uistinu pretpostavlja odreujuu ulogu
izvjesne posebne produkcije. Pa ako se po
vijesna misao razlikuje od nepovijesne upra
vo po tome to rui apstraktno-klasifikatorski
odnos opteg i posebnog, to izlae ukljue
nost optega u kretanje posebnog, njegovo
posredovanje posebnim, tada nadodreenost
nije nita drugo do ime za povijesnost, oslo
boenu, ovoga puta, refleksijsko-idealistikog
momenta.
To znai, strogo uzeto, materijalizam: da
se openita odreenost nikad ne moe iu
pati nadodreenosti, mjestom svoje materi
jalne lokacije, svog ulaenja u konkretnost
tekstualne mree. Zbog ove konkretnosti je
i u nesvjesnom poretku npr. 'otvorenost' uvi
jek otvorenost usta, oi, vrata, vagine, nikada
otrgnuta od ove 'somatike baze' kao pojam
otvorenosti. Zaista nita nije vie iskuavajue kao 'oienje' oznaitelja od njegove
osjetne instancije, jer time sigurno postaje

40

vie 'voljan' (maniable) (EP, 12), osloboen

svoje nadodreenosti i kao takav raspoloiv.
Na ovom planu se upravo prua mogunost
nadovezivanja na
Dijalektiku prosvetiteljstva. Jer, ta je drugo nastup prosvetiteljstva/znaka do ovo oienje kojim postie
mo apstraktnu openitost pojma. Zato je neopozitivizam ili, openito uzeto, objektivna distancija pozitivnog znanstvenika spram nje
gova objekta, iji je teorijski izraz taloenje
metajezika u formalnoj logici, nemogunost
tematizacije mjesta samog subjekta govora,
strogo uzeto, mnogo jai 'idealizam' no spe
kulativna refleksija njemakog klasinog ide
alizma. Naprotiv, Hegelovo spekulativno po
sredovanje opteg posebnim, subjekta i ob
jekta, itd., ve se nalazi 'na rubu materija
lizma'. Ovo posredovanje, npr., iskuava kako
nije mogua neutralno-openita klasifikacija
filozofskih usmjerenja, disciplina itd., ili neu
tralno-openita 'definicija' filozofije 'uopte'
koja bi inila indiferentni medij kako 'nae
vlastite' tako i 'ostalih' filozofija. Sama je
apstrakcija 'filozofije uopte' nesvodljivo obi
ljeena konkrecijom mjesta odakle govorimo
mi sami 'naom vlastitom filozofijom'. Nita
ne pomae ako kaemo da je rije o izlaganju
onoga zajednikog za nau 'vlastitu' i 'ostale'
filozofije, a gdje nedostaje upravo ono to je
izuzeto samoj stvari, spoljanje mjesto odakle
bismo mogli 'usporeivati' sebe i drugoga.
Upravo taj neutralni medij usporeivanja je,
kako kae Hegel, ono to je pretpostavljeno
samim usporeivanjem, ali bitno, zaista

41

'naa vlastita pozicija'. La klasifikacije lei

u tome to ona razliku smjeta na nivo po
sebnog: tako kod dva 'idealizma' najprije
pretpostavljamo ono obojici zajedniko, op
enito, zatim odredimo njihove specifine, po
sebne poteze, ili (to se svodi na isto) 'induk
cijom' iz posebnog apstrahiramo ono zajedni
ko. Na taj nain, ostaje potisnuta nadodreenost same openitosti koja joj u svakom
'primjeru' daje drugaiji 'ton'.
Zato u Hegela jedinstvo dijalektikog pro
cesa ne ini apstraktno-openita jednakost
razliitih momenata, ve sam sijed ('unutra
nja povezanost') razliitih nivoa kroz poseb
no nadodreene openitosti. Jedinstvo raz
voja filozofije ini racionalni slijed razliitih
odreenja 'ta je filozofija', tj. svaka filozo
fija, svaki 'posebni' momenat filozofije 'kao
takve', iznova odreuje, 'definira', cjelinu fi
lozofije, ili, kao to sam Hegel kae, cjelina
(konkretna openitost) je sva prisutna u sva
kom od svojih momenata. Momenti razvoja
nisu tek puke posebnosti, ve svaki predstavlja
izvjesnu konstelaciju nadodreenosti cjeline.
Ali kod Hegela naravno apsolutna samorefleksija/samozrcaljenje
ukida
ekscentriki
znaaj Druge Scene koja nadodreuje aps
traktnu/imaginarnu openitost. Do nadodre
enosti u strogome, materijalistikome zna
enju dolazimo tek afirmacijom radikalne
decentriranosti mjesta konkretne/materijalne
lokacije, 'tekstualne mree', afirmacijom nesvodljive odreenosti openitoga, kao to kae
Althusser, uslovima njegove egzistencije, eks-

centrikom konkrecijom njegova materijal

nog upisa. Drugim rjeima, tek kada nadodreenost openite odreenosti posebnom kon
stelacijom njezinog konkretno/materijalnog
upisa nije vie mogue svesti na samoposredovanje same openitosti, kada openitost ne
ovladava vie kretanjem svog posredovanja
ka posebnom, ne nastupa vie sama kao sna
ga tog posredovanja, ve se iskuava nesvodljivost kompleksa 'posredovanja' (Althusser:
'uvijek-ve') na neposredovanost same apso
lutne snage posredovanja. Nadodreenost
to je zapravo jedina mogunost 'materijalis
tikog obrata' Hegela koji bi da sauva posredovanost ope/pojedinano dakle, povijesnost koji hoe da srui prvenstvo openi
toga bez poputanja nominalistikom prven
stvu apstraktno-pojedinanoga.

42

43

Odavde ipak nije teko uvidjeti kako na

dodreenost rui razliku teorija/praksa. Poto
nemogunost apstraktne openitosti koja se
'oslobaa' nad/odreenosti mjestom vlastite
materijalne lokacije obiljeava ba nemogu
nost kretanju 'stvari same' izuzete teorijske
pozicije-korak ka apstraktnoj openitosti,
neutralnome-indiferentnome mediju poseb
noga, ujedno je korak ka teorijskoj distanciji
istog/bezinteresnog zora. Ovdje je ve mo
emo nadovezati na Habermasa:
Time to dajemo izjavu o neem poseb
nom ... svaki put ga shvaamo s obzirom na
neko ope odreenje: znaenje posebnog ne
da se, meutim, 'iscrpsti' stalnim supsumiranjem pod takve oposti. im pak subjekti

razgovaraju jedan s drugim (a ne o objektiv

nim injenicama), oni se meusobno suprot
stavljaju sa zahtjevom meusobnog priznanja
da su nenadomjestivi individuumi u svojoj
apsolutnoj odreenosti. Takvo priznanje zah
tijeva paradoksalni uinak da se pomou na
elno opih odreenja zahvati puna konkret
nost onoga to u stvari nije identino s tim
opim. (Philosophisch-politische Profile, 192
193).

vinu identikog itd. Ali, kao cijena tog 'rje

enja', povijesna se suprotnost izmeu pro
dukcije, koja je usmjerena ka tehnikome
raspolaganju/ovladavanju, tj. izmeu cjeline
prosvjetiteljstva koje se ispunjuje moguno
u upravljanog svijeta i onoga to transcendira taj poredak, premjeta u afirmaciju
ogranienog podruja koje uva ono ne-identiko, u neproblematiku koegzistenciju pro
dukcije (gospodstva, identiteta) i interakcije
(dijaloga, neidentiteta), koegzistenciju koja
je, naravno, puki ideoloki privid. Ovaj privid
zamrauje injenicu da je cjelina tog polja
(rad + interakcija) ve odreena prvenstvom
produkcije.

Time to govor smjera na objektivne i

njenice, to se kree na nivou informacije/
/denotacije (govora o neemu), on taloi apstraktno-openita odreenja, potiskuje ono
ne-identiko; posredovanje openitog i poseb
nog, prodor iz apstraktne openitosti nastupa
tek dimenzijom intersubjektivnog 'dijaloga'.
Ovdje se, naravno, radi o Habermasovu dvojstvu produkcija /interakcija: govor o ob
jektivnim injenicama jeziki je modus koji
pripada produkciji, iza njega stoji interes
tehnikog raspolaganja, tj. on se kree na
teorijsko-tehnikom nivou (odstojanje izme
u istog teorijskog zora i spoljanje, 'realne'
djelatnosti). Jedinstvo praktikog ina uva
jedino intersubjektivna interakcija u nesvodIjivoj razlici od produkcije kao djelatnog od
nosa spram objektiviteta. U svemu ovome
nije nam teko prepoznati Habermasovo pseudorjeenje aporija dijalektike prosvjetitelj
stva: prividno, on prevladava njezin petitio
principii izlaui nivo simbolne interakcije
koja uva ono ne-identiko, tj. izlaui nivo
koji u osnovi izbjegava gospodstvo, vlada-

Kako, onda, iznova tematizirati prodor

apstraktne openitosti = praktiki znaaj go
vora = zahvaanje subjekta u njegovom ne-identitetu, bez podlijeganja ogradi prosvje
titeljstva/znaka? Ovo je mjesto intervencije
oznaiteljskog oznaavanja ('ista konota
cija/evokacija') u razlici spram znakovnog
znaaja (denotacija/informacija): ako odre
enost onim o emu se govori (referentom ili
oznaenim), iako se govori o samome sub
jektu, ostaje na nivou apstraktne openitosti
koja iskljuuje subjekta u njegovom ne-identitetu, onda kao jedino mjesto upisa subjekta
u govor preostaje sam oznaitelj u njegovoj
'autonomiji'. Govor je praksa, on prevladava
apstraktnu openitost upravo i jedino u mjeri
u kojoj prestaje biti izraz/odraz, u kojoj na
mjesto imaginarne odreenosti referentom ili
oznaenim/smislom stupa 'autonomna' odre-

44

45

enost samim poretkom Simbolnog, oznaiteljskim mehanizmima koji prekorauju/kre

imaginarnu 'povezanost stvari' ili 'ideja'. Ona
konkrecija materijalne lokacije openitog od
reenja o kojoj je bilo rije, nadodreenost
tog odreenja, to je njegov upis u 'autonom
nu' oznaiteljsku artikulaciju. U problemu
simbolne odreenosti ili nadodreenosti (E,
60) lei odluujui uvid: dokle god govor os
taje znak, u osnovi ne-autonomni (iako nesvodljivi) medij, sredstvo miljenja, prakti
ke komunikacije itd, na kraju uvijek gubimo
dimenziju povijesnosti (istine) ne-identikog. 7
Upravo i jedino u ovome viku apstraktne
openitosti u njezinoj nadodreenosti 'auto
nomnoj' simbolnoj odreenosti, u govor se
upisuje subjekt: paradoksalni uinak da se
pomou naelno opih odreenja zahvati
puna konkretnost onoga to u stvari nije iden
tino s tim opim pokazuje se kao uinak
nadodreenosti koja subvertira u govoru o
objektivnim injenicama, u znaku vladajuu razliku ope/posebno. Ako u Lacana
govor vie ne odvaja primjer od ideje, onda
se upravo na taj nain pokuava ui u trag

evokaciji subjekta govora u njegovoj apso

lutnoj odreenosti. Odavde, pak, vidimo
besmislenost prigovora prema kome Lacan
rasputa subjektivitet u objektivnim struk
turama: kao da nije njegova namjera ba
nauiti se prislukivanju onoj rijei koja re
prezentira samog subjekta kao jo-ne-objektivisanog, jo ne Ja-a, uspostavljenog imagi
narnim/zrcalnim identifikacijama:
Kada Jacques Lacan govori, on tradicio
nalnu apstraktnost pojmova zamenjuje pot
punim prodorom slike u polje govora, tako
da govor vie ne odvaja primer od ideje, i
sam postaje istina. (KSM, 227)

' Kao to mlai Lukacs istie sredinje znaenje

posredovanja izmeu subjekta i objekta za dijalek
tiki proces (istinska 'pokretnost' pojmova sadrana
je tek u refleksiji njihova posredovanja, svaka 'dija
lektika' koja apstrahuje od osnovne uloge tog posre
dovanja ostaje uprkos svem naglaavanju 'pokretnosti', 'borbe protivurjeja' itd. odreena vrstom is
tovjetnou 'stvari'), tako i mi treba da naglasimo sre
dinje znaenje poretka oznaitelja za afirmaciju neidentikog, razlike: svaka afirmacija nesvodljive raz
like, heterogenosti, nemogunosti jednostavnog/neposreovanog izvora itd. ostaje odreena prikrivenim
prvenstvom identiteta, prisustva itd., ako kao njezino
'vlastito tlo' ne nastupa oznaitelj.

Oba su tvrenja, uzeta ponaosob, lako

shvatljiva (1. govor ne odvaja primjer od
ideje, tj. 'slikovito, metaforiko izraavanje';
2. govor sam postaje istina, tj. nije pasivni
odraz, ve aktivno 'strukturira' nae poimanje
realnosti), te na taj nain svodljiva na ve
poznate sklopove (misao o svagdanjoj meta
forinosti, konotativnosti itd. svakidanjeg je
zika i 'transcendentalni simbolizam' npr. Cassirerova tipa). No, pravu subverzivnost otva
ra tek njihov identitet koji odreuje dimen
ziju svakoga od njih u Lacana: uzdrmati kla
sinu razliku opte ideje spram njezinog pri
mjera, to znai da sam govor postaje mjesto
istine. Razliku ideja/primjer uzdrmava, na
ime, svagdanja nadodreenost opte odree
nosti/ideje/pojma, tj. njezina odreenost sa
mom konkrecijom njezine materijalne loka
cije; ova je pak nadodreenost u Lacana si
nonim za simbolnu odreenost, tj. 'autonom-

46

47

nu' odreenost samim poretkom oznaitelja

koji time postaje mjesto istine. Nadodreenost obiljeava nivo na kome govor ne djeluje
vie kao 'odsjev' spoljanje zbilje (realne ili
idealne) ili sama ova zbilja kao 'odsjev' us
troja jezika, pri emu je medij tog odsjevanja
svijest koja jezikom strukturiranou izra
ava/odraava strukturu spoljanje zbilje ili
strukturacijom jezika 'stvaralaki' artikulie
pojavljivanje 'realnosti'. Govor prestaje biti
shvaen na nivou imaginarnih dvojstava ima
ginarno/realno, unutranje/spoljanje, sub
jekt/objekt, itd, bilo da se radi o spoljanosti
objekta kao izraza subjekta, ili unutranjosti
subjekta kao odraza objekta, ili o procesu
njihova praktikog posredovanja. Njegovo je
mjesto, s obzirom na ovu imaginarnu/zrcalnu/dualnu relaciju, Drugo Mjesto 'autonom
ne' logike oznaitelja koja probija imaginarnu
logiku 'povezanosti stvari' ili 'ideja'.

posredovanja, dolazimo do nadodreenosti

kao simbolne odreenosti tj. oznaiteljske
prakse. Sam poredak Simbolnog kao mjesto
istine, to je jedini nain da sauvamo govor
kao praksu a da ne zapadnemo u spekulativni
idealizam, jer govor sam moe biti praksa,
/samo/promjena 'stvari same', jedino ako je
on sam oslon istine, ne tek njezin izraz/odraz.
Taj praktiki znaaj govora, pak, prije svega,
pogaa samog analitiara koji treba da do
vede u pitanje i onaj jezik koji mu slui za
upoznavanje jezika (KSM, 255) da se otvori
vlastitoj nadodreenosti:

Nadodreenost ili simbolna odreenost,

prvobitna historizacija ili prvobitna simbolizacija, to e rei sva 'povijesnost' koju
nalazimo u ostalim,
neposredno/prividno
transsimbolnim praksama, ve je 'autonomni'
uinak Simbolnog. Oznaiteljska praksa, zato,
nije jedna od praksa ili momenat totalitetne
Prakse, ve zapravo jedina praksa u strogome
znaenju. Zato nama kao 'pravo tlo' ili 'ra
cionalno jezgro' Hegelove spekulativne dija
lektike, samoproizvoenja duha, rada poj
ma, ne nastupa vie proizvodna praksa, tj.
totalitet drutvenog rada: 'materijalistikim
stavljanjem na noge' spekulativnog procesa

Za psihoanalizu kao to su to pokazali

svi njezini tumai koji se kreu na izvjesnom
nivou, od Habermasa do Lacana vai isto
kao i za historijski materijalizam koji (prema
Korschu) ne poznaje apstraktno-openite pro
pozicije, ije su sve propozicije, iako privid
no/neposredno izgovorene u obliku openi
tosti, specifike. Tako se i analiza uvijek
kree od posebnog prema posebnome (Lacan), nikada ne izlae apstraktno-openite
'teorije' ije bi 'aplikacije' predstavljali 'pri
mjeri'. Kada Freud (misli da) radi tako, tada
u njegov diskurz prosto provaljuju ostaci
ideolokog polja, tada on nije na nivou vlas
titog otkria. Analitika teorija je 'praktiko
znanje', uvajue dijalektiko posredovaje op
enitog posebim: sam prividno apstraktno-openiti teorijski okvir analize (ralamba
na Id, Ego i Superego itd. nema one beskontekstne openitosti koju (prividno) posjeduju

48

49

stavovi pozitivnih znanosti. 8 Kao da Lacan ne

rui tlo razumijevanja analitike teorije, kao
posebne znanosti sa ogranienim objektom,
ve svojim osnovnim stavom: Psihoanaliza, to
jeste istina. Ne odraz/izraz istine, osvjetavanja istine, ve samo zbivanje istine: inter
pretacija kao i u Hegelovoj Fenomenolo
giji duha nije vie-manje odgovarajue tu
maenje osebine, spoljanje 'stvari same',
objektivirane elje, ve temeljna samo-promjena ekonomije same elje, reartikulacija
istine, niza oznaitelja. Govor analitiara nije
govor o objektiviranoj pacijentovoj elji, o
njegovom Nesvijesnom, govor koji govori iz
kretanju 'stvari same' izuzete distancije gospodstva-metajezika, ve u svojoj osnovnoj di
menziji govor same (analitiareve) elje.
Ovo pribliavanje analitiara/tumaa svo
me 'objektu' (Barthes: pribliavanje znan
stvenika piscu) nalazimo kod svih 'struktu
ralista' koji zasluuju to ime, poev sa naj
veim 'pozitivdstom' meu njima, Levi-Straussom, koji u Mitologikama, naputajui uo
biajeno shvaanje 'razvijanja misli', predlae
jednu novu retoriku varijacije i tako obave
zuje na odgovornost forme (KSM, 227), od
govornost koju nalae upravo svijest o tome
8
Ovdje bismo mogli, kao to je to uinio S.
Weber, upotrijebiti hegelovsku razliku poznatog i spoznatog: im se analitika teorija pretvara u apstrak
tnu beskonanost znanja, analitiki 'primjeri' zaista
postaju puki primjeri ve poznatog, na kojima potvr
ujemo (ili opovrgavamo) svoje znanje (konkretan se
'sluaj' (der Fall) pretvara u apstraktan 'primjer' (das
Beispiel) kojeg svrstavamo u klasilikatorski poredak
kao 'primjer shizofrenije', 'primjer prisilne neuroze'
Itd., izbjegavajui rad njegove spoznaje).

50

da same njegove Mitologike ine dio mitskog

korpusa. Kod svih koji zasluuju to ime,
strukturalizam nije tek jedna znanost vie,
za njih je on ve praksa. Izjave o struktura
listikoj 'teoriji' kao praksi, koje nalazimo od
Althussera (teorijska praksa) do Barthesa
(strukturalistika djelatnost) i Sollersa (teo
rija tekstualne prakse koja je mogua jedino
kao tekst), pretpostavljaju iskustvo sloma
znanosti kao teorije u strogome, metafizikoome znaenju i daleko su od toga da se radi
o praksi u znaenju znanstvenog postupka,
nalik na neopozitivistike metodologije zna
nosti. Na taj nain, strukturalizam nije jedno
od moguih teorijskih stajalita, pozicija.
Nije, ako parafraziramo Althussera, toliko
nova teorija prakse (tj. teorija o praksi) ko
liko nova praksa teorije, mjesto na kome teo
rija isprobava vlastitu nadodreenost, zahvaenost oznaiteljskim korpusom. Korschova
formula, prema kojoj metod historijskog ma
terijalizma treba da upotrijebimo na samome
historijskome materijalizmu, na njegovoj vla
stitoj povijesti, nije izraz metodoloke ili epi
stemoloke zbrke, ve osnovno naelo svake
zaista povijesne misli. Ka istome smjera La
can: ne apstraktna 'psihoanaliza analitikih
teoretiara', ve analiza same analitike te
orije, izlaganje nasred same teorije, u rezo
vima, bjelinama njezine problematike djelat
nih mehanizama rada sna, oznaiteljskih
pomjeranja, saimanja, poricanja, itd.
51

Ali zar time ne zapadamo u prethegelovski paradoks 'svijesti koja poznaje vlastitu
nadodreenost'? Zar onda nije zahvaenost
samog analitiara kretanjem 'stvari same'
prividna, zar postupak analize ne pretpostav
lja cjelinu 'objekta' (Ja kao savladan nesvjes
nim mehanizmima) izuzetu oazu uma (Fre
ud)? Odgovor, naravno, krije tematizacija
mjesta analitiara. Nije stvar u tome to bi
analitiar najprije 'objektivno'-znanstveno
ustanovio injenicu da je svaki subjekt go
vora rascijepljen, ekscentriki nadodreen, a
onda pak 'zakljuio' kako to valjda, vai i za
njegov vlastiti govor naprotiv, njegovo
mjesto, tako rei, definie 'egzistencijalno is
kustvo' sloma vlastite pozicije gospodstva,
metajezika, 'egzistencijalno iskustvo' vlastite
nadodreenosti. Zato se ni analitiar ne us
postavlja nekakvim dodatnim/novim zna
njem: analitiareva otvorenost oznaitelju
nije u njegovom znanju da 'odsustvo vai ko
liko i prisustvo', da je poredak oznaitelja
diferencijalan, ve taj sklop znanja i istine
(PFP, 245), pretpostavlja praktiki in /samo/promjene ekonomije vlastite elje koji se
podudara sa iskustvom paradoksa/protivurjeja elje. Samo ovo iskustvo nalazi se u
slubi elje: zar nije upravo analiza u svojoj
biti incestuozna praksa par excellence (DR,
29), zar se upravo time to iskuavamo ne
mogunost Uitka, protivurjeje elje ovom
takom krajnjeg gubitka, pristanka na simbolnu kastraciju, mi sami tako rei poslednjim, najviim lukavstvom oznaiteljskog

52

uma ne nalazimo na rubu incesta? 9

Sve to analitiar 'zna' izvan znanja osta
lih ljudi je: nemogunost, ideoloka/ima
ginarna la same pozicije znanja, nemogu
nost 'istoga' znanja koje izbjegava vlastitu
nadodreenost istinom. Naroito danas, kada
je ono to bismo mogli nazvati 'freudijansko
znanje' postalo 'openito poznato' (jer danas
'svako poznaje' Edipov kompleks itd.), treba
naglasiti kako se analitiar ne razlikuje od
'obinih' ljudi time to bi on neto vie znao:
jedini je njegov 'viak' u iskustvu 'znanja u
znanju', tj. u iskustvu injenice da se u go
vor s one strane njegova znakovnog nivoa
(odreenosti imaginarnim oznaenim 'sadra
jem'), no ujedno u taj nivo, u sam njegov
'stil', upisuje istina subjekta. Poto Drugi (po
redak oznaitelja) nije 'objektivna' odree
nost subjekta, ve njegovo vlastito ekscentriko mjesto kojeg on a priori ne moe objektivizirati, analitiaru ne pripada mjesto
'objektivnoga znanja', znanstvenika koji u
distanciji pozitivne znanosti, metajezika, gos
podstva, izlae 'objektivne' mehanizme, koji
vladaju subjektima 'iza njihovih lea'.
Onaj koji izdrava u otvorenosti prema
oznaitelju treba najprije da iskusi kako e
ga oznaitelj uvijek iznenaditi, treba radi
kalno da probije metodiki-traei znaaj no
vovjekovnog znanja (koje predstavlja pozi' Navikli smo ve na Freuove stavove o 'glasu
uma koji napreduje polako i sa zastancima, no sa ne
zaustavljivom sigurnou' pri emu se kako to pri
mjeuje Leclaire zaboravlja da Freud istim rijeima
oznaava napredovanje nesvjesne/potisnute elje.

53

iju subjekta gospodstva par excellence) i da

se naui pustiti da ga umjesto toga stvar
sama nade (Lacan: Ja ne traim, ja nala
zim.) jer:
Biti otvoren oznaiteljima, to znai prije
svega odrei se jednoj od naih najradikal
nije usidrenih elja, to e rei elji osigurati
si bilo kakvo ovladavanje ili posjed: jer znati
ta je neki oznaitelj, to znai znati da je u
njegovom naravu da pobjegne svoj vlasti, bilo
kakvoj objektivnoj spoznaji. (EP, 31)
Trebamo se odrei bilo kakvome ovlada
vanju, da bismo mogli douti rije subjekta
oznaitelja koji se upisuje u govor jedino u
njegovoj nadodreenosti, 'autonomnoj' ozna
iteljskoj odreenosti, u odskoku 'medija' od
'sadraja', oznaitelja od oznaenog od
skoku koji je sam oznaitelj; subjekta koji
dakle ek-sistira tek kao rasrediten, govoren
u kako to kae Lacan insistiranju oznaiteljskog lanca, koji progovara jedino u ru
pama, bjelinama, 'lapsusima' govora subjekta
oznaenog, cogita, subjekta koji je tako rei
'svoje vlastito sredite', sredina/snaga svojih
znakovnih 'objektivacija'.
Valja postaviti pitanje tog subjekta, sub
jekta strukture, u njegovoj nesvodljivoj
ekscentrinosti spram novovjekovnog sub
jekta.

54

Oznaitelj
reprezentira subjekta
za nekog drugog
oznaitelja"

Odgovor na Lacanovo osnovno pitanje:

Kada je struktura govora priznata u nes
vjesnom, koji nain subjekta moemo misliti
uz nju? nalazimo u konstelaciji simbolne
kastracije.
Zato simbolna kastracija? Poetno je sta
nje novoroenog djeteta stanje nemoi, nje
gov krik (pla) svjedoi o potrebi ije zadovo
ljenje zavisi od ina Drugog (Majke). Sve ovo,
dakako, ostaje na nivou prirodnog sklopa nadraaja/reakcije, 'ovjene ivotinje'. Odlu
an prijelom nastupa iskustvom djeteta kako
se kod majke ne radi tek o neposredno-prirodnoj potrebi, kako majka, od ije pomoi
ono zavisi, od njega neto trai. Nije jedini
cilj majke da zadovolji neposrednu potrebu
djeteta, majka od njega hoe neto vie. Time
se, pak, mijenja cjelokupna 'nagonska eko
nomija' djeteta: nije mu vie stalo samo do
zadovoljenja neposrednih potreba (gladi, ei
itd.) nego ono smjera, prije svega, na to da
majci da ono to ona od njega trai, to joj,
dakle, nedostaje. Tako se djetinja neposredno-predmetna potreba pretvara u elju koja
je uvijek elja elje, elja da ga majka (od
ije pomoi ono zavisi) eli. Pla djeteta nije
vie tek svjedodba predmetne potrebe, ve
obiljeava zahtjev (Drugome, ovdje jo majci)

57

kome ne ide za predmet (npr. hranu) u nje

govoj prirodno-neposrednoj datosti: predmet
postaje Dar drugoga, svjedodba ljubavi. Taj
raspon izmeu zahtjeva (ljubavi) i predmetne
potrebe koju on pronosi poznaje svaka majka
koja zna da djetinja molba: Hou jo da je
dem! nikada nema 'doslovno' znaenje. (Do
kaz: majka mu moe dati ljuto da jede i di
jete e biti jo vie nezadovoljno; moe, pak,
da preskoi 'doslovnost' i da ide 'direktno' na
zahtjev, npr. da zagrli dijete, pa e sve biti u
redu. Pri prvom sluaju dijete e biti jo vie
nezadovoljno jer je prevareno, jer smo mu
zahtjev odbili upravo njegovim 'doslovnim'
ispunjenjem. I kod 'punoljetnih' takva prije
vara pripada najuspenijim nainima agre
sivnosti.)
Odnos djeteta i majke prvobitno hoe da
bude takav odnos do alter ega u kome se
oboje dopunjuju, jedno drugome daju ono to
im nedostaje i tako stapaju u cjelinu/jedin
stvo Platonova androgena; tek hoe da bude,
no zapravo ve nije, jer svaki ego uvijek
naie na neko prazno mjesto, neto Tree to
zaprijeuje stapanje dvojice. Tako oni umjesto dopunjavanja narcistiku cjelinu dijeteta/majka tek jedno drugome vraaju
nedostatak, od drugoga dobivaju nazad vlas
titi nedostatak. Nedostatak koji, naravno, ne
pripada nivou prirodnih potreba (nije npr.
zbog biolokog ustroja, oskudice hrane, vanj
ske opasnosti narcisistiko stapanje nemogu
e), nego nas upuuje ka posve drugoj dimen
ziji: 'ovjeju ivotinju' (animal humain) is-

58

trgne prirodnoj 'neposrednosti' iskustvo nedo

statka u Drugome koje prirodnu potrebu pre
tvara u elju, ili (to znai isto, jer se upravo
kroz ovu posredovanost sa eljom drugoga
elja razluuje od potrebe) elju elje. Ve
ovdje nastupa nekakva 'hegelovska' dijalek
tika ljubavi i uzajamnog priznavanja koja je,
pak, po svome rezultatu sterilna. Ako dijete
ostaje na tom nivou, onda se zatvorilo u zr
calnu/imaginarnu relaciju s majkom, u r o
bovsku podreenost njezinoj elji, jer se nje
gova elja ograniava na to da ga majka eli. 1
Bez Drugog/Simbolnog, na odnos spram
'drugog' ostaje narcisistiko /samo/zrcaljenje,
gdje svaka od mogunosti: identifikacija sa
drugim ili njegovo ponitenje (analitiki ka
zano: oralno stapanje ili analna agresivnost
kao dvije mogunosti pred-edipovske/predsimbolne relacije), tee ka ponitenju drugog
subjekta, inter-subjektiviteta.
I Ime-Oca nastupa kao instancija pomou
koje se dijete rjeava zatvorenosti tog dualnog/zrcalnog odnosa s majkom; Ime-Oca, ne
'realni' otac. Jer 'realni' otac moe u svojoj
vanjskoj/neposrednoj datosti nastupati tek
kao nosilac vanjskog pritiska, a ne kao
nosilac Zakona/Zabrane, prapotiskivanja. Uz
mimo Freudov vlastiti mit u Totemu i tabuu
' Imaginarno nema, dakle, kod Lacana nikakve
veze sa 'pukom uobraziljom' ve se radi o zrcalnoj/
spekulativnoj, tj. dualnoj relaciji 'korelata' koji se' do
punjavaju', u simetrijskom ili izokrenutom obliku og
ledavaju/zrcale jedan u drugome: subjekt-objekt,
ideal-realnost, ego-alter-ego, itd. Od imaginarnih dvojstava treba, kao to emo jo vidjeti, strogo raz
likovati oznaiteljsku dijadu/alternativu.

59

sinovi se pobune protiv oeve tiranije i ubiju

ga, no poslije smrti otac postaje jo snaniji
nego to je bio za ivota jer zavlada kao
svoje Ime, Zakon. Otac moe djelovati kao
'interiorizirana prisila', jo snanija od vanj
ske/realne tiranije, jedino kao odsutan: kao
realno-prisutan, prijetnja neposredno-tjelesne
prisile, ne moe nas istrgnuti 'prirodnome
kontinuumu'. Vladavina Imena-Oca znai da
'realno' vladaju sinovi, tek njima samim ovla
dava ne-realna prisila mrtvog oca. Smrt (re
alnog) oca, njegovo ubojstvo nastupa, dakle,
kao taj (mitski) in koji sinove obiljeava
'izvornom krivnjom', i tek ih ova krivnja
dovodi do 'interiorizacije prisile', do prapotiskivanja, do 'socijalizacije', do 'drutvenog
pakta'. Krivnja je plaena rtvom, odrica
njem upravo onoga zbog ega je otac ubijen:
zabranom incesta. Na mjesto oeve neposredno-realne tiranije, koja zaprijeuje polno
optenje sa majkom i sestrama, stupa nje
zina 'interiorizacija' Zakonom/Zabranom.
To pak znai da, strogo uzev, zapravo ne
moemo govoriti o 'interiorizaciji', zato pie
mo rije uvijek u navodnicama. 'Interiori
zacija', pretpostavlja simbolno oceubistvo,
dakle upravo slom ('oeve') vanjske prisile.
Ne postoji nita 'spoljanje' to bi se 'interioriziralo' Zabranom; Zabrana je 'unutarnja'
samoj elji, a ne produetak bilo kakve spo
ljanje prepreke. (Usput kazano, zato je uza
ludno 'traiti razlog kastracije' od nu
nosti suradnje koja bi da trai odricanje do
famozne Sartrove rarete-, uzaludno ne zbog

60

toga jer bi taj razlog bio nedostian/nespoz

natljiv, ve upravo zbog toga jer je bezdan
njezine bezrazlonosti tek 'konstituira' kao
simbolnu kastraciju, tj. Zabranu koja otvara
jezik (i time 'svijet'): kad bismo 'pronali raz
log kastracije', izgubili bismo otvorenost/is
tinu rijei, vratili bismo se u Realno.)
Pobuna protiv 'realnog' oca u imenu Za
kona, Pravde itd. dakle upravo utvruje vla
davinu Imena-Oca. Jer ukoliko on jo vlada
svom 'realnom' snagom, to je upravo biljeg
nedostatka snage Zakona. 2 Svaka vladavina
Imena-Oca pretpostavlja oceubistvo, i obrnu
to: oceubistvo slui tek utvrivanju vlada
vine Imena-Oca. Jer kod svakog oceubistva
otac se vraa kao svoje Ime koje je jo sna
nije: Mrtav postaje snanijim nego to je
to bio za ivota (Freud). Ovdje gree sve kri
tike 'patrijarhalnosti', svi pozivi na 'pobunu
protiv oca': jer vladavina Imena-Oca, Zakon/
/Zabrana incesta, dakle, prapotiskivanje pret
postavlja ve izvrenu 'pobunu protiv oca',
ona je rezultat oceubistva. Ovdje grijee i
svi prigovori 'patrijarhalnosti' koji bi trebali
pogaati Freudovu i Lacanovu koncentriranost oko Edipova kompleksa: Zbog poistovje
ivanja 'realnog', imaginarnog (u Lacanovom
znaenju) oca s Imenom-Oca, imaga Oca sa
Zakonom, oni predviaju kako oceubistvo nije
svrha potisnute elje koja se zbog kulturne
represije
nikada ne moe uozbiljiti itd.,
1
Ovdje bi trebalo Imati u vidu Platonovog Sofista, gdje na odlunome mjestu kritike Parmenida
pada rije oceubistvo: tako naziva stranac iz Eleje
tvrenje da i ne-bitku pripada bivstvovanje.

61

nego je nasuprot tome ba 'kultura', Simbolno, biljeg toga da se ono ve zbilo.

Freudovo mitsko/imaginarno predstav
ljanje vara, naime, time to dogaaje opisuje
u vrijemenitom slijedu: kao da braa najprije
ubiju oca i tek posle toga, zbog krivnje, ogra
niavaju svoju 'slobodu' Zakonom Imena-Oca.
Nasuprot tome, 'sloboda' brae upravo je tek
uinak vladavine Zakona,
prapotiskivanja,
nikakva 'sloboda' izvan i prije prapotiskiva
nja nije mogue. Jer ta je 'sloboda' drugo
do li istrgnue iz neposredno-prirodnog 'kon
tinuuma', ue i tanije: iz zapletenosti u dualnu/imaginarnu relaciju s majkom (koja do
due ve pretpostavlja simbolni nedostatak,
prazno mjesto Treeg, no jo ga pokuava
imaginarno popuniti), istrgnue kojim stupa
mo spram bia u odnos/distanciju. To je pak
istovjetno sa samim Zakonom, prapotiskivanjem, koji 'zabranjuje' jedino i upravo onu
'neposrednu salivenost' (incest, nastup Real
nog), to e rei: koji ini da sve 'realno' stu
pa pred nas ve kao obuhvaeno diferencijal
nom/arbitrarnom mreom oznaitelja gdje
'stvar sama' uvijek nedostaje. 'Sloboda' je
sama 'inkorporacija' tog nedostatka stvari
same.

Mi ga simbolno (ne 'simboliki') ubijamo ve

time to progovorimo. Time to progovorimo
jedini oslon njegova 'autoriteta' postaje sama
rije (koja nad nama vri 'interioriziranu'
prisilu); i 'realni' otac moe igrati 'autoritet'
jedino ako nastupa tek kao nosilac Zakona/
/Zabrane, ako se oslanja tek na rije i ako
se odrie 'realne' prisile, ako dakle daleko
od toga da bude onaj 'za kojeg Zabrana ne
vai' do kraja integrira nedostatak.
Samo simbolno je Zakon, jer Zakon za
branjuje neposredno prisustvo 'stvari same',
no takvo isprepletanje prisutnosti i odsut
nosti gdje 'mrtvo postaje snanije od ivog',
'odsutno vai vie nego prisutno', sam je os
novni potez diferencijalnog poretka oznai
telja. Pri tom se moemo pozvati ve na 'fenomenologijsko' iskustvo razlike zvanog i
predloenog (Heidegger) koja se na povrini
krije sa tradicionalnom razlikom oznaenog
i referenta, no koja je u osnovi subvertira,
zajedno sa prvenstvom prisustva pred odsus
tvom.

Ovdje je, naime, Freud odjenuo u oblik

mitskog 'dogaaja prapovijesti' sam nastup
simbolne
konstelacije da je mrtav otac
koji vlada kao svoje Ime, Zakon, snaniji
nego za ivota, to pretpostavlja ustrojstvo
Simbolnog. Zato, ako otpada fetiistiko-imaginarni oblik, ni oca ne treba 'realno' ubiti.

ini se da se odluan prodor fenomenolo

gije zasniva na tome to ona pretpostavlja
krajnju mogunost diskurza Imaginarnog: fenomenoloko-transcendentalnom redukcijom
i milju o korelativnosti subjekta i objekta
koja se na to nadovezuje, Husserl Imaginarno
oslobaa njegove obuhvaenosti 'realnou'.
Tanije, pokazuje kako je sve to uzimamo
kao 'realno' ve imaginarno posredovano
(kako se konstituie tek kroz korelaciju sa
subjektom, dakle dualnom relacijom subjekt-

62

63

-objekt). Ovim je sruen 'fetiizam' realnosti:

ena kao predmet poude doslovno nije ista
stvar kao 'ista' ena u obliku predmeta ana
tomije. To pak ujedno znai da bit neke stva
ri stupa pred nas 'kao takva' tek kada je ova
stvar u svojoj 'realnosti' odsutna. Fenomenoloki moemo npr. vrlo lijepo opisati kako
to to nama neka stvar zaista znai iskua
vamo tek kada je gubimo (to nama znai pri
jatelj tek kad nas naputa itd.) ovdje, u
odsustvu 'realne' stvari, pred nas stupa 'stvar
sama' kao bit. U tome lei jezgro Husserlova
ustrajnog uvjeravanja da nije rije o apstrak
ciji biti (eidosa) iz posmatranja ili iskustva,
nego o posmatranju same biti: o prijatelju
kao biti, a ne o biti prijatelja. No, umjesto
da otvori put svoj subverzivnosti tog stanja
u kome se zapravo krije isto osnovno iskus
tvo kao u strukturalizmu: odsustvo stvari nije
prosto odsustvo, nego ako smijemo tako
rei prisustvo tog odsustva, 'prisutna' cje
lina obuhvaa sve prisutno i odsutno, punine
i prazna mjesta, te 'bit', 'smisao' nastupa upravo u praznim mjestima 'realnoga') Husserl ga, reinterpretacijom fenomenologije
kao transcendentalnog idealizma (poslije poz
nate krize, kroz itanje Kanta), svodi na kla
sian metafiziki odnos ope/pojedinano.
Ovim svoenjem gubi se, naravno, upravo ve
nagovijetena bitna uloga gubitka: bit isku
avamo kroz gubitak 'realne' stvari. Husserl,
dakako, zna da promatranjem openitog gu
bimo empirijski-pojedinano, no ovo ieznue ne iskuava se kao temeljni gubitak, jer

64

upravo je bit kao metafizika openitost ono

postojano-prisutno. Dimenziju gubitka pro
milja tek Heidegger koji je postavlja u samo
jezgro govora, u razliku izmeu predlaeeg
i zvanog: stvar lei pred nama kao 'realna',
zovemo je pak govorom. Odsutna-prisutnost
zvanog (jer stvar kao zvana nije 'realno ov
dje) 'izvornija' je od prisutnosti predleeeg,
jer tek kroz rije stvar stupa pred nas u svo
joj biti.
Da je odsutno snanije od prisutnog, mrt
vo snanije od ivog, Ime-Oca snanije od
'realnog' oca, rije snanija od stvari, da ima
kao to to kae Heidegger odsutna-pri
sutnost zvanog prvenstvo ispred prisutnosti
predleeeg, ve je u tome sadrana sva 'ira
cionalnost' elje. Da nama punoa ispunjenja
zahtjeva, neposredna nazonost stvari, znai
manje od odsutnog-prisustva, dozivanja ove
stvari u neispunjenom zahtjevu. Simbolna
kastracija nije onda u tome da nama je bilo
koji (realni ili imaginarni) objekat zauvijek
uskraen, nego naprotiv, paradoks da nam
prisutan znai manje od odsutnog; da nam
je zapravo sve doputeno, ali i to je ono
uasno da objekat gubi svoju vrijednost u
trenutku njegova dohvata. 3
* Odavde nije teko vidjeti zato se 'zapadna me
tafizika' kao ideoloko samorazumijevanje drutava
u kojima vlada rad i podjela rada organizuje oko
ideologema znaka kao previanja oznaitelja, Simbolnoga. Ovo previanje lei tako rei u samome pojmu
raa kao teleolokog procesa ostvarenja idealnog, tek
jeziki (simbolno/odsutno) u -zamisli prisutne svrhe
racionalno-teleoloki proces 'realizacije idealnog' nuno
pretpostavlja 'prvenstvo prisutnog ispred odsutnog',
'ivog ispred mrtvog', realnog ispred tek izgovorenog
i samim tim zamrauje osnovnu 'iracionalnost' elje,
Simbolno kao ono Tree s one strane idealnog i real
nog.

65

No ovo prvenstvo rijei ispred stvari od

mah nalae pitanje: kako je ono uopte mo
gue? Zato nas neposredno drugovanje sa
prijateljem nuno oslijepljuje za iskustvo nje
gova znaenja za nas? Zato treba otii u tu
inu da bismo upoznali to nam znai domo
vina? Zato a to je takorei 'opa formula'
tog stanja nikada nismo sretni a da ujedno
ne znamo kako smo sretni? Sto, dakle, ne
dostaje izgovorenome ako taj nedostatak ne
moe ispuniti nastup onog 'realnog' o emu
je zapravo rije? Jedini je mogui odgovor u
tome da napustimo uobiajeni razmjer jezikog znaka u kojem je stvar tek oznaena,
predstavljena spram neposrednog prisustva
stvari same (referenta), punoe njezinog pri
sustva gdje otpada potreba jezikog posredo
vanja. Zbog toga kaemo kako izvjestan ne
dostatak pogaa i prividno 'puno' prisustvo
'realne' stvari same, odnosno da nastupom
govora rije nije ona kojoj 'nedostaje' realna
stvar, koja stupa na mjesto stvari itd, da i
ono 'realno' inkorporira izvjestan nedostatak,
da govorom zijevne praznina ba nasred same
'realnosti':

realni objekt moe se artikulisati i time ime

novati, on je objekt tek za zahtjev (Saf,
2723), elja pak smjera upravo na ono
prazno srce istosti kao nemogunost Real
nog koju otvara nastup Simbolnog. Simbolizacija uistinu unitava objekt: jezik nije
'smrt stvari' tek zato jer umjesto stvari same
stupa rije, njezin znak, nego je on upravo
ubistvo 'stvari same', on otvara nedostatak
nasred same 'realnosti': Poredak stvari (to
to nazivamo: realnost) uspostavlja se maski
rajui realno (DR, 194); to to u najuobia
jenijoj svakidanjici susreemo kao 'realnost'
ve je Imaginarno te kao takvo u neprestupivoj distanciji spram Realnog. Nastupom
Simbolnog svaka 'realnost' pojavljuje se tek
na tlu uskraivanja Realnog.

Ako realno dolazi na dan bitka i porazlikuje se u razliitost bia u mjeri u kojoj se
upisuje u jeziku mreu (...), zar ne treba do
dati da je to otvaranje takoer nadomjetanje
koje uini da na mjesto realnog stupa Stvar
kao prazno srce istosti, bjelina) oko koje se
sabiru reprezentacije 'realnosti'. (Saf, 257)
Oznaiteljski nedostatak ne moe se ispu
niti nikakvim 'realnim' objektom, jer svaki

Taj nedostatak nam sada nije teko nado

vezati na sam osnovni potez oznaitelja: o
njemu svjedoi ve oznaiteljska diferencijalnost/arbitrarnost, odsustvo oslona u 'stvari
samoj'. Sam je ulazak u Simbolno rtva,
gubitak Stvari same diferencijalnou/arbitrarnou oznaitelja. Taj je sklop Lacan raz
vio kod Freudova primjera igre koja u svo
jim radikalnim potezima manifestira odre
enost koju ovjena ivotinja prima od sim
bolnog poretka. Rije je o igri dvogodinjeg
djeteta koje baca klupe iz kreveta i time iz
svog vidnog polja, posle ega ga opet privue
sebi, propraujui ovo usklicima: Ooo! i Aaa!
(odjek Fort! i Da!). Ovim se simbolizuje neizmjenian odlazak i dolazak majke: dijete 'ovlauje' gubitkom koji ga zadesi majinim

66

67

odlaskom jer simbolno raspolae njezinim

odlaskom i dolaskom (Jenseits des Lustprinzips).
No subjekt na taj nain ne ovladava tek
svojim gubitkom time to ga uzima na sebe,
nego uzdie svoju elju na drugu potenciju.
Jer njegova akcija uniti objekt, uini da se
pojavljuje i iezava u anticipirajuoj provo
kaciji njegove odsutnosti i prisutnosti. (E,
319).
Ovim je uinjen odluan korak iz imagi
narne alternative odlaska i dolaska majke
ije skandiranje vlada dualnom 'pred-edipskom' relacijom dijete/majka ka simbolnoj
alternativi gdje (minus) ima isti domaaj
kao (plus i minus) odsustvo isto kao pri
sustvo, odlazak isto kao dolazak. Drugim ri
jeima, u imaginarnoj/dualnoj relaciji dijete
jo tei stalnoj prisutnosti majke, jo se nala
zimo na nivou proste predsimbolne opozicije
gdje u skladu sa uobiajenim 'principom za
dovoljstva' nebore traimo majino prisustvo
i izbjegavamo njezino odsustvo, dijete se boji
odsustva, boji se da ga majka ne napusti. U
simbolnoj alternativi pak djetetu ne donosi
tjeskobu izmjenjivanje prisutnosti majke i
njezine odsutnosti, ijoj se reprodukciji u svo
joj igri naprotiv raduje, nego mu donosi tjes
kobu majka kada ga 'ne ostavlja' (Saf, 264),
jer ga time zadrava u zarobljenosti svojoj
elji, u imaginarnoj/dualnoj relaciji, zaprijeujui mu 'oslobaanje' simbolizacijom.
No ova igra moe da protekne tek ako po
tenciranje elje ne znai da je u dijadi ozna-

itelja realni objekt uvijek odsutan, i da se

zato elja ne ograniava na oznaitelja, nego
s anticipirajuom provokacijom dopire do
unitenog, realnog objekta, ija je prisut
nost nadomjetena oznaiteljem, jer bi u ovom
sluaju njezina granica jo uvijek ostao re
alni objekt, iji bi dolazak (npr. dolazak maj
ke) unitio igru oznaitelja. Zelja se zaista
potencira jedino ako dolazak 'realne' majke
ne uniti ovu igru, ako, dakle, onoga na to
je usmjerena elja ne moe vie nadomjestiti
nikakav realni objekt. I kako taj gubitak
Stvari oznaiteljskom diferencijalnou po
gaa, tanije uspostavlja subjekt (govora),
najbolje kae sama Lacanova 'definicija' oz
naitelja: Registar oznaitelja uspostavlja
se iz toga to jedan oznaitelj reprezentira
subjekt za drugog oznaitelja. (E, 840). Do
kaz da je rije o reprezentaciji za drugog
oznaitelja ve je sama diferencijalnost: tako
kod 'primjera' djetetova 'trzanja', pulziranja
Fort! Da! 'prisutan' oznaitelj svaki put
reprezentira subjekta, no kao diferencijalan
ujedno upuuje ka 'odsutnome' lanu alter
native kojeg pretpostavlja. Diferencijalnost
zato okree subjekta ka drugome oznaitelju
koji opet tek reprezentira subjekta za svog
paradigmatskog protivpola za svog protivpola, jer je oznaitelj tek raskrsnica raz
lika, diferencijalnih poteza, jer se njegov
identitet sastoji tek u njegovoj razlici spram
njegove paradigmatske alternative. Oznaiteljska paradigma tako subjektu oznaitelja
nastupa kao 'pulziranje' izmjenjivanje odsus-

68

69

tva i prisustva gdje svaki lan zbog diferencijalnosti djeluje kao trag suprotnog, nas
tupa tek zato da bi ieznuo. Subjekt moe
nainiti prisutnim svakog od 'pozitivnih' oz
naitelja, od elemenata paradigme, Fort! ili
Da!, no unato tome izmjenjivanje se nas
tavlja, elja ostaje otvorena/nezadovoljena.
Budui da ono to joj nedostaje ne moe biti
nita 'realno', jer je otvara tek poredak Simbolnog, ono to subjekta vodi dalje treba da
bude jedan oznaitelj koji je uvijek prikri
ven, koji se nikada ne moe uiniti prisutnim,
oznaitelj koji treba da umakne samoj alter
nativi prisustvo/odsustvo, poto svakog lana
alternative moemo uiniti prisutnim. Svakim
oznaiteljem subjekt je tek reprezentiran,
zgruan u tragu koji nas kao diferencijalan
nuno alje ka drugome tragu. No, ovo tra
enje 'pravog objekta elje', koje zbog arbitrarnosti/diferencijalnosti oznaitelja nuno
postie tek 'interpretaciju' praznog mjesta,
nedostatka, a nikada 'stvar samu', ne bi moglo
ni da protekne ako ne bismo unaprijed nala
zili nekakav odgovor, tanije obeanje odgo
vora, koji bi uvukao subjekta u traenje.

kojoj iezava, gdje nikakav artikulisani oz

naitelj, nikakva Wortvorstellung ne odgova
ra njegovom bitku niti ova osigurava sleenje oznaitelja. Drukije kazano, bez oznai
telja u kojeg se sabire to to se ve nagovje
tava u iskazima subjekta u asku govora i
ega on ne zna, subjekt ne bi mogao biti zainteresovan na svojoj vlastitoj razdiobi ('ne bi
me traio ako me ne bi ve naao'), i slovo
bi se, ako bi jo bilo shvatljivo, svelo na puku
fonaciju. Jo radikalnije, bez takvog oznai
telja ne bi bilo nedostatka, do toke da
moemo taj oznaitelj uzeti kao uzrok raz
diobe ili raskola (splitting). Nikakav realni
objekt ne bi mogao da preuzme funkciju tog
oznaitelja, jer svaki se realni objekt moe
artikulisati i time imenovati, ime je objekt
tek zahtjev. (Saf, 2723)
Oznaitelj reprezentira subjekt za drugog
oznaitelja: trai me jer si me ve naao.
Taj drugi oznaitelj je, dakle, sam ve preanji odgovor, preanje nalaenje koje na
goni subjekt u traenje. Tako se 'definicija'
oznaitelja specifikuje: onaj drugi oznaitelj
zapravo je 'isti' oznaitelj, uvijek uskraeni
oznaitelj same razlike:

Razmjer koji se proizvodi spram toga to

se u subjekta sustee njegovoj vlastitoj spoz
naji, uinak fadinga u mjeri u kojoj subjekt
govori, i koji je razmjer ispitivanja koje po
gaa tako njegovo htijenje kako i njegov bi
tak, taj se razmjer meutim ne bi mogao us
postaviti ako se ne bi ve nagovestio nekakav
odgovor u oznaitelju ija bi posebna funk
cija bila reprezentirati subjekta u taki u

Taj e oznaitelj biti dakle oznaitelj

zbog ega svi ostali oznaitelji predstavljaju
subjekt: to kazuje da u pomanjkanju toga
oznaitelja, svi ostali ne bi predstavljali nita.
Jer nita nije predstavljeno osim za. (No bu
dui da je baterija oznaitelja, ukoliko ona
jeste, samim tim upotpunjena, taj oznaitelj
moe biti samo crta koja se utire iz svojega

70

71

kruga bez mogunosti da u njega bude raunata. Simbolizabilan prionulou jednoga

/l/ uz skup oznaitelja.) On je kao takav neizgovorljiv, ali nije neizgovorljiva njegova
operacija, jer ona je ono to se proizvodi sva
ki put kad je izgovoreno jedno vlastito ime.
(E, 819)
Rei emo da je taj oznaitelj falos, bi
ljeg objekta a, objekta/razloga elje isti
oznaitelj, to e rei (budui da je oznaitelj
paradigma, sklop razlika, da je njegov iden
titet tek raskrsnica razlika spram ostalih
oznaitelja) ista razlika, sama diferencijalnost ostalih, 'pozitivnih' oznaitelja, razlika
spram samog sebe (ne da bi time postao Hegelova apsolutna razlika kao razlikom posre
dovani identitet). Bez ove iste razlike/istog
oznaitelja, svi bi 'pozitivni' oznaitelj i ostali
na nivou realnosti, ne bi mogli da djeluju
tek kao sveanj diferencijalnih poteza, odsus
tvo ne bi moglo da ima istu distinktivnu ulogu kao prisustvo. 4
Mogli bismo da kaemo i ovako: ne mo
e me pronai jer si me ve naao, jer upravo oznaitelj iste razlike kao unapreanji odgovor je onaj koji nagoni subjekta
ka uvijek novim oznaiteljskim lancima.
Dakle, oznaitelj koji treba uvijek da ostane

prikriven: jedina indikacija uitka u njego

voj beskrajnosti (E, 822), i kao takav biljeg
u oznaiteljskim/diferencijalnim reprezenta
cijama iezlog/zgruenog subjekta govora,
izjavljivanja. Ako taj subjekt nema nikak
vog mjesta (tanije, ako je njegovo vlastito
mjesto, mjesto oznaitelja, Drugog, spram
njega uvijek ve decentrirano), onda je to
zato jer je uitak upravo njegovo mjesto kao
mjesto subjekta govora. (Saf, 291).
Zato se operacija tog oznaitelja proiz
vodi svaki put kad je izgovoreno jedno vlas
tito ime: falos oznaitelj (mjesta) samog
subjekta je jedini oznaitelj koji u svojoj
raskrivenosti subjekta ne bi tek reprezenti
rao, koji bi svom raskrivenou znaio incest,
jer jedini nije zahvaen mreom paradigmat
skih razlika, nema svog paradigmatskog protivpola kome bi nas upuivao. No ova je mo
gunost njegove raskrivenosti prazna: falos
ne moemo 'pozitivirati', ne zato to bi ustra
jao 'negdje drugdje', nedostupan u svome pu
nom identitetu, nego zato to je tek ista raz
lika, to nije nita drugo do li paradoks vlas
titog nedostatka: falos je tek vlastito izosta
janje, ono ega nikad nema na vlastitom
mjestu. Kao takav, on daje razlog elji (Lacan), on nas svojim izmicanjem baca kroz
lance diferencijalnih, no 'pozitivnih' ozna
itelja.

4
U emu onda lei razlika izmeu falosa i ob
jekta a? Falos se kree na nivou Simbolnog, Drugog
(A), jer on je isti oznaitelj, sama oznaiteljska raz
lika, objekt a je pak na nivou a, Imaginarnog, no onaj
ne-spekularizabilnl dio, viak Imaginarnog, tj. ona
'rupa' koja zaprijeuje ispunjenje narcistikog kruga
samozrcaljenja. Ovu rupu nasred Imaginarnog otvara,
naravno, tek simbolna kastracija.

Zato falos kao jedina indikacija uitka u

njegovoj beskrajnosti . . . pridonosi oznaku
njegova zapreavanja (E, 822), jer on je sama
diferencijalnost oznaitelja koja uini da 'pro-

72

73

tekne' njihov lanac.Uitak je, naime, zapri

jeen onome koji govori kao takvom (E,
822), to e rei: onemoguuje ga upravo os
novni potez poretka Simbolnog, diferencijalnost/arbitrarnost oznaitelja kao gubitak
Stvari same. Ako je pak falos isti oznaitelj nuan uslov nastupa oznaiteljske pa
radigme, onda izmjenjivanje prisutnost-od
sutnost (tj. igra Fort! Da!) ima smisla jedino
u mjeri u kojoj se dijete moe poistovjetiti
sa klupetom kao odsutnim, to pretpostavlja
logiki temelj njegove identifikacije sa jed
nim oznaiteljem koji nedostaje (S, 111). Na
stupanjem svakog 'pozitivnog'/prisutnog oz
naitelja subjekt je zgruen, tek reprezenti
ran, dakle, ve ieznuo. Zato on moe sebe
onaj dio sebe koji je nastupom 'pozitivnog'
oznaitelja izgubljen nalaziti tek u jednom
odsutnog oznaitelju. No svaki se 'pozitivni'
odsutni oznaitelj moe uiniti prisutnim;
zato treba da se radi o identifikaciji sa oz
naiteljem koji nije odsutan tek u alternativi
prisutnost-odsutnost, nego tako rei svoja
vlastita odsutnost. To, pak, znai da subjekt
nije vie uvijek-prisutan, apodiktiki osnov
lanaca oznaitelja, nego sebe iskuava kao
odsutnog, no opet: ne odsutnog u alternativi
prisutnost-odsutnost. To je odsutnost koja
(smijemo li tako rei?) pogaa subjekta u
samoj njegovoj prisutnosti: upravo na mjestu
gdje bi trebalo da bude najvie 'kod sebe',
nazoan samome sebi, subjekt treba da iskusi
vlastitu bezbitnost, nedostatak ija 'integra-

74

ija' bijae cijena ulaska u poredak Simbol

nog.
Subjekt ima spram svog Nesvjesnog raz
mjer ispitivanja koji pogaa njegovo htijenje
kao i njegov bitak: nastupanjem oznaitelja
gubimo 'pravi' objekt elje, na njegovo mjes
to stupa beskrajna interpretacija. Taj je gu
bitak ujedno nedostatak subjektova bitka u
oznaiteljskoj reprezentaciji u kojoj subjekt
iezava da bi bio samo jo oznaitelj. Zato
falosu kao onome koji simbolizira mjesto
uitka, zajedno sa njegovim zapreavanjem,
pripada uloga oznaitelja nedostatka bitka.
Falos ono uvijek nadolazee, treperenje
jo-neiskazanog biljeg je one strane sub
jekta koju oznaiteljskom reprezentacijom
(ba zato jer je interpretacija) gubimo, gubi
mo upravo kretanjem kojim je pokuavamo
dobiti. Zato je uitak odgovor na pitanje egsistencije (Saf, 291): subjektom izjavljivanja tematiziran je onaj zaboravljeni sum u
cogito ergo sum, i suvino je isticati kako
upravo njegovo iskljuenje daje specifini
znaaj refleksiji novovjekovnog subjekta.
La izvikanog 'filozofskog' prigovora ana
lizi da njezin subjekt ostaje 'objektivni sub
jekt', na nivou pozitivne/posebne znanosti,
tj. na ontikom nivou, pokazuje ve razlika
tog subjekta izjavljivanja spram (imaginar
nog) ja (moi). Taj je zaista u strogome zna
enju objektivni subjekt, to e rei: uspos
tavljen subjektovim otuenjem, kao ima
ginarnom identifikacijom, poistovjeivanjem
sa objektivnim imagom (idealom ja), ime se

75

zatire istina prema kojoj subjekta koji go

vori uzalud traimo u poretku bia (Saf, 293).
Oznaitelj pak obiljeava upravo ono Drugo
Mjesto na kome se subjekt upisuje kao nesvodljiv na bie, jer to ega imae tamo
spremnog da govori (...) tu iezava da bi
bilo samo jo oznaitelj (IE, 840). Ovdje
treba obratiti panju na imperfekt il y avait;
vrijeme subjekta izjavljivanja (i falosa kao
njegova biljega) nije ni sadanje ni proteklo
(vrijeme bia), nego je subjekt ono nadolazee-bive, 'pred-sadanje', no koje nije ne
kad ve bilo pa proteklo, nego uvijek iznova
tek nadolazi u oznaitelj skini re-prezentacijama. U analizi kao oznaiteljskoj do
gaa se upravo uinak prijeloma (DR, 23),
iskustvo bezdana (nemogunosti) Realnog iza
sve 'objektivne realnosti' koja je uvijek neto
imaginarno, dakle upravo iskustvo take na
kojoj subjekta ne moemo 'objektivisati',
shvatiti kao 'dio realnosti'. Realno ne mo
emo spoznati: ono se daje svojim uskrai
vanjem kao tjeskoba ili uitak. Poredak stvari
(to to nazivamo realnost) uspostavlja se, mas
kirajui realno iji je trag sauvan jedino
objektom a koji budui razlog elje
dri otvoren bezdan (beance) subjekta (DR,
194) kao izuzetog u poretku realnosti/bia. U
nesvjesnom, na njegovoj Drugoj Sceni, pro
govara upravo taj subjekt izjavljivanja, elja
incesta, uvijek na rubu tjeskobe/uitka. In
terpretacija nije objektivacija, ona treba da
ga iupa imaginarnim identifikacijama ko
jima se otuio u poredak bia, kojima, da-

kle, izbjegava istinu vlastite elje, kojima pri

kriva
nedostatak-bitka koji ga uspostavlja
kao subjekta govora. Svaki je oznaitelj u
posljednjoj
instanciji nadomjesnik/mjesto-dratelj (le tenant-lieu) samog subjekta
(PeS 397), no ne tako to bi subjekt negdje
drugdje ustrajao u nenaetoj punoi svog bit
ka. Ovo nadomjetanje, ako tako smijemo da
kaemo, pogaa samog subjekta. Drama
subjekta u rijei je u iskustvu njegova ne
dostatka bitka. (E, 655). Nadomjetanjem sub
jekta oznaitelj doslovno dri njegovo mjesto,
subjekt govora reprezentiran svojim nadomjescima/oznaiteljima nema
nikakvog
drugog, 'svog vlastitog' mjesta. On je tek
rupa/praznina svagdanje mogunosti oznaitelja-vie, nadolazee-bive koje je nas
tupom svakog 'pozitivnog' oznaitelja ve
zgruano/izdato. Drugim reima elja.
Drugi mjesto oznaitelja to je ono
mjesto subjekta govora koje uvijek odmie,
kojeg nikad ne nalazimo u taloenju metajezika; mjesto odakle subjekt govori (je go
voren), koje je pak spram njega ve decentrirano, no ne 'vanjsko' u znaenju subjektu
protivstavljenog objektiviteta, jer vanjskost
je diskurza sredinja, ova je distancija unu
tarnja (Act, 97). Sam subjekt je, ako tako
moemo rei, spram samog sebe ekscentrian,
njegovo vlastito mjesto lei van njega. Nje
gova najvea, gotovo apsolutna blizina sa
mome sebi krije u sebi neprestupivo odstoja
nje. Ili, kao to to kae Lacan: u razlici spram

76

77

imaginarne relacije subjekt objekt, ego

alter ego ne postoji drugi od Drugoga.
S obzirom na Drugo Mjesto istine, ne pos
toji ponovno Drugo Mjesto jednog metajezika
odakle bismo mogli 'objektivisati' Drugo
Mjesto istine. Drugoga ne moemo posmatrati na nivou dualne relacije subjekt-objekt:
Govor bez kojeg nita nije obiljeeno nas
kroz se upire obiljeavanju onoga koji obi
ljeava kao takvog, to e rei onoga kojeg
nazivamo isti subjekt ili, jednostavnije, sub
jekt koji govori. Ako bi bilo drukije, ieznula bi distancija zbog koje u svakome govornome inu posreduju dva procesa, ona dva
koje su lingvisti luili kao 'proces izjavljivanja' i 'proces izjave'. Otkrie nesvjesnog znai
da je Freud na pitanje: 'Zna li subjekt ta
radi kad govori?' odgovorio sa ne. Znai da
se subjekt ne moe ujedno znaiti i djelo
tvorno znaiti svoj vlastiti in znaenja. (Saf,
252).

Zato je od osnovnog znaenja da iskusi

mo tako rei 'egzistencijalno 'znaenje prije
laza od znaka ka oznaitelju. Znak koji neto
reprezentira za subjekta obiljeava tano ono
mjesto na kome govor prestaje biti 'praksa',
na kome, hegelovski reeno, subjekt govora
stavlja sebe na bezbjedno mjesto, u 'objek
tivnu distanciju' spram onoga o emu je rije,
na kome se on izuzima kretanju 'stvari same'.
to e rei da na nivou znaka, 'egzistencijal
no' uzeto, nikad nije doveden u pitanje sam
subjekt govora, da stvari nikad nisu 'do (subjektova vlastitog) kraja ozbiljne', da je znak
per definitionem 'egzistencijalna la', bijeg
ispred istine samog subjekta govora. Ova se
istina artikulie na Drugome Mjestu oznaitelja i posreduje/provaljuje u subjektovom
svjesnom/znakovnom govoru tamo gdje je
njegovo znanje iznenaeno. I subjektovo je
znanje o 'realnosti' iznenaeno upravo na
mjestu gdje dolazi do razvezivanja imagi
narnih odnosa izmeu logike i 'realnosti'
koje pretpostavlja znak, tj. kad nas pogodi
rad oznaitelja u njegovoj 'autonomiji', kad
iskuavamo kao njegov jedini oslon rebusno
jedinstvo Zusammenlegspiela koje prekora
uje 'povezanost ideja' ili 'stvari'. Ovdje lo
gika oznaitelja u osnovi subvertira klasinu
logiku koja

Drugim rjeima, Lacan kae da metagovor ne postoji. Postoji jedno Mjesto na

kome je subjekt reprezentiran, mjesto koje
'logiki' prethodi 'looj beskonanosti' stup
njevanja nivoa metajezika. Ova 'loa besko
nanost' metajezika (svaki se /meta/jezik po
novo moe 'objektivirati' novim metajezikom)
svjedoi tek o njihovoj 'konanosti' o zatvoreno-'konanome' polju svakog od nivoa me
tajezika koje moemo stupnjevati u (lou)
beskonanost, a da nikad ne postignemo
mjesto samog subjekta govora, mjesto odakle
govorimo.

nije nita vie od gramatike jednog uni

verzuma diskurza, istog i jednostavnog odsjeva 'realnosti', tj. gramatike diskurzivnog
polja u kome istinito nije stvar oznaiteljske
artikulacije ve toga to ona hoe da kae,

78

79

u kome se istinitost odluuje na nivou odnosa

oznaenog spram referencijalne
'realnosti'.
Nasuprot tome, u nesvjesnoj/oznaiteljskoj
logici fantazma istinu ne treba vie traiti
u odnosu oznaenog i referenta, ve u samom
oznaitelju, poto smo ga upisali u ono mjesto
koje nas ne prisiljava da napustimo logiku,
ve nas obavezuje da pretpostavimo postoja
nje jedne istine koja govori, i koja govori u
svim takama u kojima je znanje iznena
eno, (LF, 232).
Ako, dakle, istinu odredimo kao decentrirano mjesto samog subjekta govora kojeg taj
subjekt nikada ne moe 'objektivisati' metajezikom, tada ne smijemo da zaboravimo zna
aj tog Drugog Mjesta. Oznaiteljska artiku
lacija u njezinoj 'autonomiji', simbolna odre
enost ili nadodreenost koja prekorauje
imaginarni poredak 'povezanosti ideja' ili
'stvari', bez toga bismo potpuno promaili
smisao subvertiranja istine kao adequatia, i
zaustavili se npr., kod njezinog zrcalno preo
krenutog, jo uvijek imaginarnog lika, gdje bi
formalna 'struktura jezika' odreivala nae
razumijevanje 'strukture realnosti' (npr. Cassirer).

Ovamo smjera Barthers kad govori o odgo

vornosti stila kod 'strukturalista': ovu od
govornost otvara iskustvo injenice da sam
govor postaje istina (KSM, 227). Jezik iste
denotacije ili objektne informacije bez intersubjektivne evokacije, tj. bez stila, ne postoji
ali ne (kao to bi to shvatio pozitivista)
zbog toga to se informaciji 'empirijski' uvi
jek pridodaje subjektivna ekspresija, izraz
zahtjeva, uvstava, ve, tako rei, a priori:
istom informacijom, ieznuo bi sam subjekt
govora koji nastupa jedino kroz vlastitu re
prezentaciju lancem oznaitelja. Ve je sva
kidanja 'komunikacija', naime, neobino za
vojita i lukava, uvijek je u njoj rije o ne
emu drugome od onoga na ta ona doslovno
smjera, prividnu informaciju pronosi izvjes
tan zahtjev, taj zahtjev elja . . .
No od osnovnog je znaenja uvidjeti kako
stvar nije u prikrivenoj, 'dubljoj' znaenjskoj intenciji koju bi subjekt zavojito saoptio 'oznaiteljskom povrinom'. Djelimino
ve zahtjev, no prije svega nesvjesna elja
koja pronosi sam zahtjev, rasrediteni su upravo s obzirom na subjektovu 'znaenjsku
intenciju'. Taj 'odskok od sadraja' u kojeg
se upisuje subjekt (naravno ne imaginarni
subjekt, koji je 'svoje vlastito sredite'), sam
je oznaitelj u svojoj 'autonomiji' koji 'vodi
igru'.

Istina se artikulira, subjekt govora je evo

ciran u onome to sa stajalita informacije o
'realnosti' o denotatu uopte nastupa kao
'redundantni' viak, u 'stilu'. Pojam stila
time, naravno, u osnovi mijenja domaaj, od
formalnog dodatka koji treba da tek poljepa
put razumijevanja i koji se ne tie same iz
govorene istine, on postaje njezin nosilac.

Ovdje moemo strategijskim subvertiranjem metafizikog dvojstva denotacija/ko

notacija, upotrebljenog u Barthesovom zna
enju, tj. na nivou znakovnog strukturalizma

80

81

 odrediti razliku oznaitelja/znak. Kod

znaka se konotacije nalau na denotaciju,
denotacija ostaje ono osnovno od ega pola
zimo. Oznaiteljsko je oznaavanje, pak, tako
rei ista konotacija koju ne moemo metajezikom operacijom svesti na vie denotacija,
paradoks istog vika znaenja bez osnove
u 'doslovnom', nemetaforikom znaenju. I
upravo zato to je oznaiteljsko znaenje pa
radoks iste konotacije koju raaju sami unutartekstualni mehanizmi, Freud afirmie
rad snova. Snove moemo rasplesti jedino analizom, rasplitanjem procesa koji ih je 'zapleo'. Interpretacija i nije nita drugo do li
izlaganje rada snova, prikrivene oznaiteljske artikulacije iza imaga neposredno datog
fantazma, a ne kao kod znaka ukazi
vanje na ne-vie-oznaiteljski denotat kao
'znaenje' znaka.
Zato i znak nastupa kroz istisnutost vlasti
tog produkcijskog procesa, u njega rad tako
rei iezne iza svog produkta, rezultati pak
oznaiteljskog rada nisu tek neutralan medij
saopavanja 'znaenja', jer su npr. snovi,
simptomi neposredno uzeto, upravo bez
'znaenja', njihov 'smisao' moemo razabrati
tek kroz analizu postupaka rada sna koji do
5
slovno 'stvara' oznaavanje.
Isto tako moemo subvertirati i drugi
sklop kojim misao znaka pokuava ovladati
5
Tako dolazimo do toga da Deleuzovim rije
ima u strukturalizmu, nasuprot egzistencijalistikoj
misli 'apsurda', smisao nikad ne nedostaje, da njega
nikad nema suvie malo, ve je on uvijek smisao vie,
viak-smisla.

82

uincima oznaitelja: pojam redundancije u

teoriji informacija. Da ovo ne bi zvualo su
vie eshatologijski, mogli bismo teoriju in
formacija odrediti kao ispunjenje, krajnju
mogunost ideologema znaka, jezika kao pu
kog medija/sredstva miljenja, medija od ko
jeg je sadraj, 'poruka', u principu nezavi
san. Zato nije sluajno upravo teorija infor
macija bila ta koja je otvorila mogunost
nivelisanja razlika izmeu ovjejeg, biolo
kog (informacije u elijama i genima), i 'um
jetnog' (elektronskog) 'jezika' u znaenju
prenoenja informacija. Zato i kibernetika,
koja u principu nivelizira razliku biolokih,
ovjejih i 'umjetnih' (mainskih) samou
pravijajuih sistema, problem prenoenja in
formacija u kibernetskih sistema postavlja
u terminima teorije informacija. To nije bila
sluajno, je taj model zapravo predstavlja
gubitak 'ovjeje' dimenzije govora, njegova
'dijalokog' znaaja, i time kraj razlike Pri
roda/Kultura. To ne kaemo u ime nekog
humanizma, 'nesvodljive ovjenosti' (daleko
smo od toga da Simbolno promatramo kao
stvar ovjeka, njegov izraz itd.). Ovu dimen
ziju treba shvatiti kao samu dimenziju oz
naitelja u njegovoj 'autonomiji', s obzirom
na koju ovjek nastupa kao govoreno, a ne
govoree bie. Upravo je 'redundancija' ta
koja iz puke informacije i u 'svakidanjem
govoru', ini rije sa znaenjem. U onome to
se, sa stajalita teorije informacija, pokazuje
kao puko ponavljanje iste informacije zbog
neprozirnosti medija itd., zaista se krije 're-

83

dundancija', no kao odjek/evokacija samog

subjekta govora. Od osnovnog postupka po
ezije, gdje sa stajalita informacije uz
pretpostavku prozirnosti medija nastupa
suvino ponavljanje do neurotikih simptoma,
svuda vidimo kako funkcija govora nije in
formirati nego evocirati (E, 299), kako se u
onome to je sa stajalita informacije suvino,
potrebno tek kao pomono sredstvo za dobar
prijenos od medija nezavisne poruke, zapra
vo krije sve, istinska 'poruka'. Govor bez
redundancije bio bi govor bez subjekta. I
ne samo bez redundancije: i tome suprotni
'umovi', uope svi premjetaji s obzirom na
'najekonominiji',
'najloginiji',
'doslovan'
itd. oblik poruke/informacije, uz pretpostav
ku prozirnosti medija, nisu tek pitanja me
dija, stila itd. koja se ne tiu sadraja, nego
se tek kroz ovu, da tako kaemo, distanciju
'medija', njegove 'autonomne' premjetaje
spram pronoenog 'sadraja', evocira istina.
I upravo treba voditi brigu o svagdanjem
intersubjektivnom znaaju
vika
evokacije
nad informacijom, konotacije nad denotacijom. Svaka naa reenica, iako data u ob
liku potpuno neutralnog izvjetaja koji bi
trebao smjerati na informaciju, djeluje ve
kao oznaiteljski zahtjev drugome, iza kojeg
dakako zijeva bezdan zova samome Drugome,
oznaitelju, uzaludno traenje odgovara na
pitanje 'pravog objekta' elje (Drugoga). Radi
se o temeljnoj dimenziji oznaitelja, prisut
noj u 'prirodnom' jeziku: njegovoj strogo di
jalokoj naravi, ne dijalokoj u znaenju iz-

84

mjeninog slijeda pitanja i odgovora, nego

tako da je ve samo pitanje zahtjev odgovora,
da pretpostavlja/zahtjeva svoj odgovor. U
osnovi, elja je uvijek elja elje. Taj je di
jaloki znaaj ono to gubimo redukcijom go
vora na sistem znakova. Na nivou pukih zna
kova ne postoji 'krunost' pitanja i odgovora,
traenja i nalaenja, kodeksu signala ne tre
ba onaj 'ne bi me traio (ili oekivao) ako
me ne bi ve naao' (L, 101).
Svakidanji je 'prirodni' jezik uvijek ve
oznaiteljski nadodreen, evokativan, 'dija
loki' itd., ali na povrini Imaginarnog po
dreen fetiistikoj iluziji govora 'o' . . .
denotacije informacije. Tek su simptomi pro
vala 'iste' konotacije/evokacije koja rui fe
tiizam odreenosti jezika njegovom imagi
narnom ('realnom' ili 'misaonom') sadrinom
koju bi on trebao odraavati/izraavati, pro
vala nadodreenosti', 'autonomne' oznaiteljske odreenosti 'kao takve' (ba zato sim
ptomi na sceni svijesti neposredno 'nemaju
nikakvog znaenja'). Simptomatski in (npr.
prinudno ponavljanje jednog gesta) nita ne
'oznaava', nema svog denotata, on je tek
evokacija elje. Nasuprot tome, znak je fetiistiki upravo u poznatome znaenju da 'me
uljudski odnosi nastupaju kao odnosi stvari'
jer znakom koji smjera ka vanjskome, jeziku
transcendentnome predmetu denotacije, za
mraena je rije kao zahtjev drugome. I je
dino je ova intersubjektivna elja 'predmet
psihoanalize': neposredno predmetna potreba
njezina je stvar tek ako je kao kod djeteta

85

koje trai mlijeko zapravo nosi intersubjektivni oznaiteljski zahtjev, pri emu je taj
neposredni predmet u osnovi bez znaenja.
Funkcija jezika nije informirati ve evo
cirati. To to traim u rijei, odgovor je dru
goga. To to me konstituie kao subjekta,
moje je pitanje (E, 299). Govor trai odgovor
na pitanje drugome: ta hoe? koje tek kon
stituira subjekt govora, pri emu je otvore
nost tog pitanja-bez-odgovora nesnosna, i upravo zato neprestano krpimo imaginarnim
krugovima pitanja koja ve zahtijevaju/pret
postavljaju izvjesne odgovore, polje odgovora.
U imaginarnome krugu 'komunikacije' uvijek
je tako da odailja prima od primaoca u
izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku
(E, 894), to e rei da je to to kae prvi
odgovor (E, 431). Ako kaem 'ti si moj ui
telj', ja zapravo zahtijevam od drugoga da
me priznaje za uenika itd. Svaka je rije
drugome iako u obliku agresivnosti koja
bi da ga 'poniti' prikriveni zahtjev dru
gome. Na ovome nivou Drugi je mjesto gdje
se uspostavlja ja koji govori
(zajedno) sa
onim koji slua, pri emu je to to kae prvi
ve odgovor (E, 431): ovdje, na tom imagi
narnom sjeivu pitanja i odgovora, na nivou
Drugoga, jo u znaenju
pretpostavljenog
horizonta razumijevanja, samorazumljivih
i ba zbog samorazumljivosti previenih pre
drasuda, unapreanjih odgovora, zaustavlja
se hermeneutika. 'Ne bi me ni traio ako me
ne bi ve naao' u nje djeluje kao krpe ra
dikalne otvorenosti pitanja-bez-odgovora, tj.

86

elje koja nikada ne nalazi svoj 'pravi objekt'.

Zato ona previa kako 'uspjena komunika
cija' daleko od toga da bi bila 'ostrvo spo
razuma u moru nesporazuma' znai upravo
taku zatvaranja subjekta govora u narcisistiki krug pitanja/odgovora gdje je pitanje
ve odgovor. Analitiar, pak, treba da pro
bije taj narcisistiki krug imaginarnog zrcaljenja nazvan 'komunikacija' i da se naui
prislukivanju rijei Drugoga iza ovog krpea
Imaginarnoga, prislukivanju govora subjektova vlastitog mjesta, mjesta istine ispred ko
jeg subjekt bjei u imaginarne krpee: u
imago, narcisistiku/spekularnu sliku sa ko
jom se poistovjeuje, to on 'hoe da bude',
koja predstavlja njegovo imaginarno 'samorazumijevanje', u kojoj se otuuje. Otuenje je,
dakle, imaginarna identifikacija s ovim 'ide
alom ja-a' koji zamrauje nau vlastitu is
tinu; 'nad-ja' u znaenju tog 'ideala ja-a' tre
ba radikalno da luimo od 'nad-ja-a', u zna
enju Zakona koji uspostavlja simbolnu kas
traciju. Ovim je imagom zatomljena istina
vlastite elje. Tako se sadomazohistiki pri
silni neurotiar obino poistovjeuje sa likom
krajnje dobroudne rtve krute sudbine, u ovom se imagu 'osjea kao on sam'. Anali
tiar pak otvarajui se uincima istine koje
zatire narcisistiko polje pitanja/odgovora
izlae simptome kao odgouore na pitanja koja
nisu bila postavljena, koja su ostala potis
nuta, kao provale odlomaka jednog diskurza
ije je polje Drugo Mjesto. Na taj nain, on

87

cijepa krpe narcisistikog kruga pitanja/od

govora. 6
Subjektova 'znaenjska intencija', narav
no, ostaje na nivou tog kruga, jedino su
mjesto njegove subverzije uinci oznaiteljeva rada u njihovoj 'autonomiji' i decentriranosti s obzirom na svijest. Ovdje nastupa
analitiareva neutralnost, njegova ravno
mjerna panja koja namjerno previa na
glaske pacijentova ja, jer ova mu neutral
nost spram Imaginarnog otvara pristup ka
Simbolnome. Neutralnou sa kojom je ne-uter, ni jedan ni drugi od dvaju koji su ov
dje, analitiar preputa mjesto Drugome iza
drugoga i, ako uti, onda je to zato da bi
dao rije ovome Drugome (E, 439). I naj
ljepi je 'primjer' 'opeg principa' analize
mjesta (439) ba ova utnja samog analiti
ara. Njegova je utnja rjeita, ona je ve
odgovor, poto se nalazimo na nivou oznaitelja gdje je odgovor i odsustvo odgovora.
Analitiareva utnja pokuava poderati narcisistiki krpe imaginarnog, u kome odai
lja prima od primaoca u izokrenutom obliku
svoju vlastitu poruku. Odsustvo odgovora
ve je odgovor, ima isti domaaj kao i +,

jer je rije o 'iznevjerenome oekivanju', o

izostajanju odgovora kojeg je iji je nivo,
polje pretpostavilo/zahtijevalo samo pa
cijentovo pitanje. Ve je sam pacijentov na
govor sadravao odgovor, pacijent je htio tek
primiti od analitiara u izokrenutom obliku
svoju vlastitu poruku, on je doao ka anali
tiaru sa zahtjevom ozdravljenja, no zahtje
vom koji se ve kretao na posve odreenom
nivou, koji je traio analitiarev odgovor na
nivou 'objektivnog' znanja, koji je analitiara
postavio u poziciju subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna.

6
Tako i Althusser izlae Marxovo itanje klasine
politike ekonomije: njezin odgovor na pitanje o ci
jeni ili vrijednosti rada (vrijednost svih ivotnih
potreptina, nunih za odravanje i reprodukciju raa)
nije jednostavno 'pogrean', ve je re o odgovoru na
pitanje koje nije bilo postavljeno, koje je ostalo potis
nuto, tj. pitanje vrijednosti radne snage. Kod ovog je
nerazlikovanja rada i radne snage, naravno, na djelu
klasni interes, jer jedino njihovo razlikovanje omogu
ava tematizaciju vika vrijednosti kojeg prisvaja vlas
nik produkcijskih sredstava, dakle, osnovnu nejedna
kost, asimetriju, koju maskira prividno 'ekvivalentna'
razmjena na traitu.

No, ako se razbija narcisistiki krug pi

tanja/odgovora, ako pitanje ostaje bez odgo
vora, onda to ne znai da nesvjesnim, istinom
potisnute elje, gubimo 'dijalektiku pitanja
i odgovora', da se kreemo na nivou njihove
apstraktne suprotstavljenosti. Ustroj je hermeneutikog kruga (trai me jer si me ve
pronaao, odnosno pita jer ve ima odgovor)
ouvan, jer bez unapreanjeg odgovora nema
ni pitanja, jedino nas sjena odgovora moe
namamiti u traenje. Objekt a, paradoks vlas
titog uskraivanja koji nagoni elju u nje
zinom metonimikom bjeanju, jeste taj od
govor koji samim tim to nas namamljuje u
oznaiteljsku igru, nagoni 'uvijek drugdje
kroz diferencijalne
oznaitelje, zaprijeuje
postignue konanog odgovora. Ovdje lei
razlika izmeu imaginarnog kruga pitanja/
/odgovora i kruga oznaiteljskog lanca nesvje
sne elje. Kod prvog je onaj uvijek ve prona
eni odgovor pretpostavljeni horizont znae-

88

89

nja, kod drugog pak falos, oznaitelj iste

razlike. Pretpostavljenim horizontom znae
nja zamraena je osnovna dimenzija oznaitelja: njegova 'arbitrarnost'/diferencijalnost,
tj. injenica da sam Drugi (poredak govora) ne
zna, da je elja interpretacija koja nalazi tek
oznaitelje.
Ovim omoguena kritika hermeneutike se,
naravno, u osnovi razlikuje od Habermasova
marksistikog pokuaja koji polazi od poreenja izmeu otuene drutvene supstancije,
u Marxovom znaenju, i povijesnog sklopa
djelatne tradicije, 'jezike supstancije', te odavde zahtijeva ukidanje vladavine jezike
supstancije/tradicije kao oblika otuenja. Ukinuti decentriranost Simbolnog, subjektova
oznaiteljskog uzroka, to je besmislen zahtjev
koji jednostavno previa nivo Drugoga, koji
ga svodi na 'objektivnu' odreenost subjekta.
Zato ve Gadamer s punim pravom istie
kako Habermasova kritika hermeneutike,
koja se zasniva na tom poreenju, potpuno
promauje vlastiti nivo problematike. U dvojstva jezike supstancije i subjekta govora
prosto nije mogue upotrebiti Hegelov model
samorefleksije kao razotuenja, rezultat hermeneutike refleksije nije razrijeavanje sup
stancije subjektivnim /samo/posredovanjem,
ve, naprotiv, tek dostup subjekta ka 'sup
stanciji'. Gadamerovim rijeima, put herme
neutike je izokrenuti put Hegelove Fenome
nologije. Drugim rijeima, Habermasova kri
tika hermeneutike zatire ba ono to je u njoj
'najproduktivnije'/najsubverzivnije,
sa
mi-

90

Iju o subjektivnom refleksijskom samo-razumijevanju gubi se nesvodljivost naknadnosti razumijevajueg (subjekta) kao uslova
hermeneutike refleksije. To to interpreta
cija uvijek kasni, dolazi naknadno, nije tek
njezina zapreka, ve ujedno ono to je omo
guuje, jer upravo zato to nismo 'neposredno
u stvari samoj', mi moemo izloiti inae sa
morazumljive i kao takve nuno previene
predrasude. Naa je distancija/razlika 'pro
duktivna'.
Trai me jer si me ve pronaao, svako
pitanje uvijek ve suprotstavlja polje odgo
vora, unaprijed 'odgovara odgovoru' i postu
pak hermeneutike refleksije lei upravo u
izlaganju ovoga uvijek-ve: u refleksiji pre
vienog horizonta predrasuda, supstancijalne
odreenosti subjekta. Tako dolazimo do ho
rizonta razumijevanja, horizonta zajedni
kog smisla (L, 99), tj. neposredno izgovore
no transcendiramo u sam horizont smisla koji
ga pronosi, dakle, u oznaeno, iako shvaeno
kao nesvodljivo jeziko. Gadamer se zaus
tavlja kod meusobne igre razliitih horizo
nata znaenja, polje njegove hermeneutike
ini raspon subjekta koji govori izmeu razu
mijevanja u svakidanjem znaenju (kada se
neposredno-nereflektirano kreemo unutar
izvjesnog horizonta, kada sugovornika prosto
'razumijemo'), i razumijevanja u uem hermeneutikom znaenju, kada postajemo svje
sni u svakidanjem govoru, zbog samorazumljivosti previenog horizonta predrasuda kao
takvog. On, naravno, probija subjektovu

91

'znaenjsku intenciju' ka neposrednosti ove

intencije neintendiranim / neekspliciranim
pred-rasudama koje je pronose.

enja'. Ako je Gadamerovim rijeima

apsolutna refleksija naeg vlastitog horizonta
nemogua, jer bi ona ponitila samu povijesnost, povijesnu distanciju/naknadnost kao
uslov razumijevanja, a ako je Lacanovim
rijeima narav same istine takva da nikad
nije mogue 'kazati svu istinu', jer bi se time
u imaginarnome samozrcaljenju ponitila
sama dimenzije istine onda ova nemogu
nost treba da se zasniva u dimenziji koja ra
dikalno probija nivo 'horizonta smisla'.

Hermeneutika refleksija znai upravo is

kustvo naeg vlastitog i tueg horizonta' kao
takvih', ime se rui narcisistiki solipsizam
neposredne zatvorenosti u vlastiti horizont.
Taj hermeneutiki solipsizam ne probijamo
nekakvim naivno 'objektivnim' stajalitem,
ve povijesnom refleksijom nae vlastite zahvaenosti kretanjem 'stvari same', sklopom
djelatne tradicije, zbog ega se kod 'tueg' ne
radi o nama suprotstavijenoj spoljanosti,
ve o tradiciji koja je na djelu u samome
mjestu odakle govorimo, odakle joj se i 'kri
tiki suprotstavljamo'. Ali, na taj nain, na
mjesto pozitivistike 'loe beskonanosti' metajezika zapravo stupa 'loa beskonanost'
horizonata razumijevanja, nemogunost da
apsolutnom refleksijom postignemo 'mjesto
nas samih' (ime bismo ukinuli samu povijesnost). Ovim je stanjem stvari, injenicom po
vijesti kao nikad ispunjene igre horizonata
razumijevanja, rasjenjeno to da ono naoj
vlastitoj hermeneutikoj refleksiji zauvijek
nedostupno mjesto nas samih NIJE PONOV
NO 'HORIZONT SMISLA' koji bi nam, pak,
zbog vlastite povijesnosti tj. zato to nismo
objektivni posmatrai povijesti, ve sami ukljueni u dogaaje jezike tradicije ostao
u svojoj cjelini nedostian. Ovo je mjesto
mjesto Drugoga, oznaiteljska istina, mjesto
na kome se sam subjekt reprezentira/izdaje
i iji bezdan popunjavaju svi 'horizonti zna-

Drugim rijeima, supstancijalna predodreenost subjektiviteta tradicijskim sklopom

predrasuda, horizontom razumijevanja kojeg
ukoliko se kreemo unutar njega pre
viamo, kojeg kao takvog predstavi tek naknadnost razumijevajueg, ova predodreenost,
unato obratu ka mjestu gdje uvijek ve
jesmo, jo nije Drugo Mjesto istine, ona ostaje
svagdanji povijesno posredovani 'horizont'
imaginarnog krpea nasred kojeg 'ivimo', ne
obraajui panju na nj u njegovoj samorazumljivosti, 'horizont' ideologije u znaenju
'posljednje, totalne konotacije'. Nedostaje ko
rak ka jezikoj 'infrastrukturi'. Unato poku
aju 'obrata Hegela', hermeneutici nedostaje
iskustvo ne-znanja Drugoga, nedostatka-u-Drugome kojeg uzalud popunjavaju hori
zonti razumijevanja. Hermeneutika s punim
pravom naglaava nedostatnost razlaganja sa
kontekstom. Nije dovoljno kazati: 'znae
nje . . . rijei odreuje svagdanji kontekst',
poto i znaenje ostalih, kontekstnih rijei
ponovno odreuje kontekst; na taj nain kre-

92

93

emo u krugu, lebdimo u praznome. No, ona

iz toga zakljuuje na prethodnost horizonta
smisla kao cjeline koja nije puki kontekst os
talih rijei, koja treba u svakoj od njih uvijek
ve sva biti ovdje. Lacan, pak, ostaje kod one
praznine, neprestupivosti pregrade oznaitelj/oznaeno: oznaitelj je 'arbitraran', bez
oslona, njegova je 'osnovanost' uvijek tek
diferencijalna, dijelovi se cjeline slau wie
die Stucke eines Zusammenlegspieles Freud).
Ukratko, onaj najsvakidanjiji akt 'razu
mijevanja' na kojeg se naslanja hermeneutika, naslanja ne tek kao na teoriji spoljanji
oslon, ve kao na iskustveni, jo 'nereflektirani' oblik samog hermeneutikog postupka
(kada npr. pri vaskrsavanju, 'nesporazuma'
tematizujemo ono dotad 'samorazumljivo' i
pitamo 'kako smo to zapravo mislili') kao na
mogli bismo rei arhe, neprestano pri
sutno poreklo kojeg trebamo unaprijed priz
nati kao neproblematiko. Taj akt nije nita
drugo do li krpe, bijeg ispred bezdana is
tine oznaitelja. Izostaje monumentala povi
jest oznaiteljskih prekoraenja (Sollers)
intertekstualnosti, 'autonomije' oznaitelja
koji per definitionem kri dati 'horizont zna
enja', koji je uvijek preac razliitih 'ho
rizonata'. Razlika koja jasno istupa ve sa
mom nesvodljivou akta 'interpretacije' u
znaenju oznaiteljske analize na hermeneutiki akt razumijevanja.

ijem se 'autoritetu' ne moemo oteti, jer

je on na djelu u nama samima, u samome
mjestu odakle se moemo 'suprotstaviti' tra
diciji. Ne pita o odnosu govora spram samog
Realnog, odakle se Simbolno pokazuje kao
nemogunost Realnog, odakle se tematizuje
ne-znanje Drugoga (Simbolnoga), tj. arbitrarnost/diferencijalnost oznaitelja, odakle se
zato tek otvara pristup ka nesvjesnoj elji,
elji Drugoga, iji je objekt (a) upravo biljeg
nemogunosti Realnoga. Odavde njegova zasljepljenost za simptomatske bjeline govora
oznaiteljeva rada u kojima se artikulia ova
upravo 'autoritetom bez prinude' herme
neutikog horizonta, tj. svagdanjeg ideolo
kog samorazumijevanja, istisnuta elja
Drugoga koja cijepa krpe 'horizonta', ne iz
jednog drugog 'horizonta', ve iz istine koju
potiskuje 'horizont smisla' kao takav.

Ovdje Gadamer ostaje 'idealist'. Zaus

tavlja se kod povijesnog sklopa jeziki posre
dovanih predrasuda kao onog 'poslednjeg',

Ovdje nije rije o apstraktno-teorijskoj

'kritici'. Od tematizacije bezdana, nedostatka
u Drugome kao garantu istine zavisi dos
lovno sve, ukljuivo sa 'politikom' dimenzi
jom. Zbog previanja subjektova decentriranog mjesta, kao mjesta oznaitelja, Gadamer
unato opravdanoj kritici nepovijesno-prosvjetiteljske vjere u mogunost 'suprot
stavljanja snazi tradicije', 'borbe uma protiv
autoriteta' afirmie besprisilni (tj. ne spo
ljanji, ve u nama samima, samim naim
miljenjem pretpostavljen) autoritet povi
jesnog horizonta predrasuda ije ponovno 'razumsko provjeravanje' nije mogue, ne zbog
nekakve iracionalne prinude, ve prosto zbog

94

95

nae vlastite povijesnosti: jer mi ga prizna

jemo samim naim miljenjem, ove su pre
drasude 'mi sami', ne postoji nikakvo povi
jesti izvanjsko mjesto odakle bismo ih mogli
'provjeriti'. Drugim rjeima, afirmie se svag
danje polje osnovnog ideolokog samorazumijevanja, zatvarajui time sebi distanciju iz
kojeg uviamo 'egzistencijalnu' la, neistinu
tog polja.
Osnovni je zajedniki potez svih triju mi
saonih sklopova koji pokuavaju ouvati Hegelovu batinu ( Gadamerove hermeneutike,
kritike teorije i (Lacanove) psihoanalize)
afirmacija nivoa istine, mjesta samog sub
jekta s obzirom na koje je ve sama teorija
praktika, u principijelnoj razliitosti od ni
voa 'objektivnog' znanja i njegova korelata
ili protupola, transcendentalne refleksije for
malnih uslova tog znanja. Ali tek Lacanovim
odreivanjem istine, kao Drugog Mjesta oznaitelja koji reprezentira subjekta, taj nivo
istine tako rei 'dolazi do samog sebe'. Dru
gim rijeima, nama se ini da dimenziju is
tine u njezinoj nesvodljivosti na polje znanja
moe 'utemeljiti', pronositi jedino neznanje
Drugoga, nedostatak-u-Drugome, dakle Dru
gi mjesto istine kao oznaitelj.

finitionem moe objektivisati novim metajezikom, oznaitelj je pak asimetriki protupol

znaka, evokacija 'prave beskonanosti' elje
kao asimetriki protupol 'looj beskonanosti'
taloenja metajezika (kao to je istina asi
metriki protupol znanja, 'otvorenog' napre
dovanja spoznaje jo-nepoznatog). Oznaitelj
je Drugi, decentrirano mjesto subjekta, upra
vo zato jer ga ne moemo 'objektivisati' metajezikom, Neraspoloivost oznaitelja ne
treba shvatiti kao nekakvu subjektu transcedentnu, 'objektivnu' supstanciju koja bi
prevazilazila subjektov obzor. Oznaitelj je
neraspoloiv, ne zbog nedostine 'udaljenosti'
od subjekta, ve zbog svoje tako rei 'apso
lutne blizine' subjektu. Sam je subjekt tamo
gdje bi trebao biti 'apsolutno kod sebe', u
istoj 'auto-afekciji' samo-odnosa, ve obilje
en nesvodljivim odstojanjem, reprezentiran
decentriranim mjestom Drugoga/oznaitelja.

Oznaitelj je subjektovo transcenden

talno mjesto, mjesto odakle on govori, na
kome je on govoren, upravo ono mjesto koje
uvijek uzmie taloenju metajezika. Metajezikom kao to smo maloas vidjeli
subjekt nikad ne dolazi do mjesta odakle on
govori, jer svaki se nivo metajezika per de-

Prije no to znak reprezentira neto za

nekoga (kod-sebe-prisutnog subjekta), sam je
taj 'neko' oznaiteljem decentriran, reprezen
tiran za drugog oznaitelja: prije no to je
na nivou znaka govoree bie, subjekt
je na nivou oznaitelja govoreno bie,
jedino kao takav zahvaen je zbivanjem is
tine. Istine koja nije 'taka bez odskoka' u
znaenju punoe 'stvari same', ve samo
isto protivurjeje. Ako je nesvjesno 'mjesto
samog subjekta', onda ono to nije u znaenju
punoe nedostupne supstancijalne unutra
njosti 'samih nagona' koja bi zaustavila talo
enje metajezika, tako da bismo doli do

96

97

'stvari same', do konano pronaenog pravog

objekta elje, i na taj nain ispunili bezdan
koji prouzrokuje klizanje/nedoslovnost 'me
uljudske komunikacije', to to se u njoj
uvijek radi o neemu drugome. Naprotiv, is
tina je elje u nedostatku pravog objekta,
'posljednji' je odgovor na pitanje elje: sam
ne znam ta hou, zato i traim od tebe od
govor. elju pronosi paradoks objekta a koji
je svoj vlastiti nedostatak, ne punoa izgub
ljene 'stvari same', zato je Nesvjesno polje
'istog protivurjeja' u kome svako odreenje
evocira svoj protupol (ljubav-mrnju, itd.), a
ne konano pronaeni identitet prirodnog
objekta elje koga bi znakovna simbolizacija
sublimirala, negirala/podigla, nadomjestila
kulturnim objektom.

koja bi tek da sprijeava paradokse, for

malna logika zatvara sebi put poimanje evo
kacije subjekta u govoru.

Ovdje bismo mogli nastaviti s Lacanovom

analizom 'logikih paradoksa', ali e biti do
voljno ustanovljenje da nepostojanje metajezika ne znai besmislenu zatvorenost u po
etno, polazno polje 'objektnog' govora, ve
upravo suprotno. Nikada ne postoji isti ob
jektni govor (kojeg bismo mogli 'objektivisati' metajezikom), govor bez odskoka od
sebe, govor u kojeg se ne bi upisao subjekt.
Oznaitelj nije besmislica zatvorenosti u po
etni nivo 'objektnog' jezika, ve upravo onaj
u formalnoj logici zbog izbjegavanja 'pa
radoksa' zabranjeni 'kratki spoj', sjeica
jezika i njegova metajezika. Oznaitelj je
protivurjeje 'povijesti u povijesti'. Iskljue
njem metajezika iz nivoa polaznog/'objektnog' jezika, prividno nedunom operacijom

Da samemo: Lacan subvertira samoizvjesnost prisebnosti novovjekovnog subjekta

koji treba da bi se uspostavio kao 'ivot'
duha, samorefleksija, ili pak kao samoozbiljenje produkcijom i potvrivanjem svojih
predmetnih potreba, zbiljskim ivotnim pro
cesom sebe iskusiti kao odsutnog, tako
rei 'preivjeti vlastitu smrt'. Ova je 'inkorporacija nedostatka' (kao cijena ulaska u po
redak Simbolnog) sa strane 'ivog' subjekta
tek druga strana toga da 'mrtvo postaje sna
nije od ivoga', da otac zavlada kao autoritet
Imena kojeg prizivamo, onaj Trei, garant
'pakta' izmeu 'ivih' subjekata, dakle, sam
Drugi iza Drugog, poredak Simbolnog, decentrirano mjesto koje 'lukavstvom (oznaiteljskog uma' vlada nad 'ivim' subjektima.
'Mrtvo koje postaje snanije od ivoga', jedi
no oslon Imena-Oca, zapravo je sam poredak
Simbolnog, jer oznaitelj materijalizira in
stanciju smrti (Lacan). Zabrana incesta koju
nalae Zakon Imena-Oca nije nita drugo
do li sama prvobitna simbolizacija kojoj je
svaki objekt elje ve zahvaen u diferencijalni/oznaiteljski niz, dakle, arbitraran', obi
ljeen gubitkom Stvari.

98

99

ini se da razlika Imaginarno/Realno po

gaa samo sredite psihoanalitike teorije,
razliku principa zadovoljstva i principa real
nosti: zar nemamo na jednoj strani fantazme
kojima je elja imaginarno ostvarena, tj.
podruje nesvjesnog gdje vlada princip zado
voljstva, a na drugoj strani realnost zbog
koje treba elju potisnuti, odgoditi njezino
zadovoljenje, 'ekonomizirati' svoje ponaa
nje? Zar nije upravo kod Freuda Ja shva
eno kao instrumentalna instancija ekonomizacije koja nastupa na povrini gdje se duevnost dotie 'spoljanje realnosti', za raz
liku od 'dubinskih' nagona Onoga koji se
iivljavaju imaginarnim fantazmama? Uko
liko ostaje na tom nivou, psihoanaliza, na
ravno, nema domaaja za polje filozofije, 're
alnost' neposredno-naivno pretpostavlja kao
'spoljanju' datost, ovjeka posmatra kao
ontiko bie, 'dio realnosti' koji na specifian
nain 'ekonomizira' svoje ponaanje. Nes
vjesno, simptomi bi bili biljeg elje koja se
nee pokoriti toj 'ekonomizaciji', principu
realnosti. Hipoteza nagona smrti tek iznova
'biologizira' viak iznad ovih naela, njihovu
nedostatnost za shvaanje ovjeka. Oito je
princip realnosti tek produetak principa za
dovoljstva, jer on ga upravo titi prilagoavanjem uslovima realnosti, daleko od toga da
bi mu se protivio. Tada bi ovjejom djelat
nou ovladavao jedino princip zadovoljstva?
Ipak je djelatnost snage, suprotne principu
zadovoljstva, isto tako oigledna. U emu,
dakle, lei 'onostranost' principa zadovolj-

stva i principa realnosti kao njegova pro

duetka? Poto se u nesvjesnome radi tek
o elji i o niemu drugome, treba odgovoriti
da je elja s one strane principa zadovolj
stva, ili da je ona princip realnosti, ukoliko
je taj (princip) nesvodljiv na zasnovanu real
nost (Saf, 244), tj. ukoliko se radi o Real
nome s one strane imaginarne 'realnosti':
elju uspostavlja 'iskljuenje Realnoga' kojeg
donosi nastup Simbolnoga. Ono to je Freud
biologizirao kao nagon smrti zapravo je
sama oznaiteljska prinuda ponavljanja,
prijenoenja, tj. viak neekonomijskog, 2rtva
koju zahtijeva oznaitelj. Simbolno je ono
Tree s one strane Imaginarnog i Realnog,
tanije: Drugi s one strane drugoga, dvojstava
imaginarno/realno, iji nastup obiljeava is
kljuenje Realnoga, tj. ini da je Realno ono
nemogue, da je sve to nama stoji na
suprot kao 'spoljanja realnost' u razlici
spram 'imaginarne unutranjosti' ve imagi
narno posredovano.

100

101

To to je potisnut oznaitelj a ne 'zna

enje' povrinskog simptoma, koji bi bio neka
vrsta 'simbola' ili 'znaka', u osnovi odreuje
ne samo cjelokupnu ekonomiju /pra/-potiskivanja, ve i status same psihoanalize (radi
li se o 'posebnoj znanosti', o prikrivenoj filo
zofiji, ili?). Upravo na ovome mjestu sam
Freud 'nije znao ta je proizveo', te na taj
nain ideolokim samorazumjevanjem otvorio
put psihoanalitikim revizionizmima sa ko-

jima prelama tek Lacanov povratak Fre

udu. 7
No od odlunog je znaenja uvidjeti kako
se ova 'ontoloka' strana ukrtava sa eljom.
Ostajemo li kod suprotstavljenosti imaginar
nog i realnog bez tematizacije Simbolnog,
onda nas nuno prati klasina suprotstavi] enost potrebe i na poetku, u osnovi vanjske,
iako 'interiorizirane' represije, tj. uobia
jeno shvaanje dvojstva principa zadovolj
stva i principa realnosti, gdje realnost nas
tupa kao spoljanja instancija koja prisiljava
ka 'ekonomizaciji' zadovoljstava, ka odlaga
nju sadanjeg zadovoljstva zbog osiguranja
budueg, itd. Simbolno je pak nivo Zakona,
ali je ujedno elja Drugoga/Simbolnoga, ona
izrasta na njegovom mjestu. Simbolno je,
dakle, ona instancija Zakona/Zabrane koja
nije samoj elji spoljanja represija, ve

je tako rei stvar same elje. Iskusiti Sim

bolno, ne znai tek iskusiti jezik kao svag
danji medij artikulacije elje, ve u istoj
mjeri iskusiti paradoks, 'iracionalnost' elje,
njezinu istovjetnost sa Zakonom koji se
kao ono 's one strane principa zadovoljstva'
upire prividno samorazumljivoj svrhovi
tosti naih inova koji bi da tee ka ugodi
i da izbjegavaju neugodu, itd. Jer ako je 's
one strane' principa zadovoljstva sama elja,
ne pritisk 'vanjske realnosti', onda treba rei
da je jedino mjesto elje sam Zakon: Zakon
ne zabranjuje nita 'odreeno'. Zabrana lei
ve u samoj simbolizaciji, upisu svagdanjeg
objekta elje u diferencijalni/arbitrarni oznaiteljski lanac, ime je Stvar sada izgub
ljena.

7
Freud je, za razliku od revizionista, unato tome
to 'nije znao ta je proizveo', ipak to proizveo. Naj
bolji dokaz za to je njegova polemika sa Jungom, li
jep primjer nadoreenosti, jer njezino imaginarno pozorite (pitanja o kojima se raspravljalo: nasljednost
nesvjesnoga, znaaj libida spolna ili uopte ivotna
snaga) ine upravo saimanja/pomjeranja pravog, no
potisnutog pitanja: da li je nesvjesno imago, lik na
nivou oznaenog, identinog, ili oznaitelj, diferenci
jalni lanac? Najbolji je dokaz zato to se Freud svom
otrinom upustio u nju, iako zapravo ni sam nije znao
o emu se 'u posljednoj instanciji' radi. Kod Junga
stupa na mjesto diferencijalne/nadodreene oznaiteljske paradigme gdje je kao svagdanja nadodreenost openite odreenosti 'materijalistiki obr
nuta' (sauvana Hegelova batina konkretne openi
tosti (to, naravno, trai svagdanju konkreciju ana
lize i unaprijed onemoguuje bilo kakvu 'simboliku' u
znaenju apstraktnih 'kljueva'), neposredno nanoe
nje povrinskih datosti na apstraktnu openitost ar
hetipova. Pojedinanim simptomima priljepljujemo
opte odreenje arhetipa iji bi primjer trebali biti.
Da je na taj nain zatvoren put analize u njezinoj
konkreciji, to nama dozvoljava izloiti vie nego puku

spoljanju analogiju, izmeu Jungova revizionizma i

revizije marksizma u dijamatu sa njegovim opim
zakonima. Kao to postaju u dijamatu opi zakoni
apstrakcije s kojima moemo naknadno opravdavati
pragmatiku empiriju, tako je i Jung Hitlerov dolazak
na vlast najprije slavio kao uspon arhetipa Votana,
a kasnije, kad ga je nacizam razoarao, trebalo mu je
tek isto tako, bez konkretno-povijesne analize
pronai nov arhetip: njemaki arhetip krivnje gdje
apstraktna sudbonosnost krivnje, naravno, potpuno
zamrauje konkretnu drutvenu konstelaciju koja je
omoguila dolazak nacizma. Mogli bismo da pokaemo
kako odluni Jungov gubitak nivoa oznaiteljske ana
lize otvara sve njegove koncesije opskurantizmu. Tako
npr. na mjesto temeljnog antireligioznog znaaja psi
hoanalize (koji daleko od toga da bi se radilo o
vulgarno-materijalistikome svoenju religije na ilu
ziju u znaenju samoprjevare proizilazi iz, tako
rei, osnovne 'egzistencijalne' lai religije koja Dru
goga uzima kao Boga, kao puno mjesto istine bez
nedostatka, subjekta koji ima razlog svoje elje u sa
mom sebi) dolazi nekakvo nesvjesno Boansko koje
bi u obliku nad-svjesnoga trebalo ak biti 'vie' od
Freudovog Nesvijesnog.

102

103

Odavde paradoks elje, njezina istovjet

nost sa Zakonom. Zakon je jedino mjesto koje

 s one strane konanih/ogranienih zado

voljstava preostaje elji uitka. Slutnja
uitka data je jedino u praznini koja prati
svako (ogranieno) zadovoljstvo, a ovu praz
ninu pak otvara upravo Zakon koji zaprijeuje da bilo koje zadovoljstvo prestupi svoj
prag i preokrene se u uitak. Zato je falos
biljeg uitka u istoj mjeri biljeg nje
gova zapreavanja: on je taj koji nas upuuje
uvijek dalje od ogranienih zadovoljstava, ka
uitku, ali upravo na taj nain on ini uitak
nedostinim, premjetajui Stvar samu uvijek
dalje. Zato je paradoksalno Zakon i jedino
Zakon taj koji nareuje uitak, jer nas
kao Zakon Simbolnog, diferencijalnost oznaitelja nagoni uvijek dalje ka uitku, ne
dostajuoj Stvari:
To ega se valja drati jest to da je ui
tak zaprijeen onome koji govori kao tak
vom, ili jo da on ne bi mogao biti reen osim
izmeu redaka, ma kakav bio subjekt Za
kona, jer Zakon se temelji iz te zabrane same.
(Zakon bi najzad nareivao: Uivaj (Jouis),
da subjekt na to ne bi mogao odgovoriti druk
ije osim jednim: ujem (J'ouis), gdje uitak
ne bi bio nita vie negoli napola dout. (E,
821).
elja se artikulie na potisnutoj Drugoj
Sceni oznaitelja tek ako je u njezinoj bezgraninosti i time nesvjesnosti uzdrava za
brana Zakona koji se zato ne upisuje nigdje
drugdje osim u elji koja je, pak kao elja
za majkom, s one strane granica svijesti. Odavde slijedi radikalan zakljuak: granica svi104

jest/nesvjesno se ne podudara sa granicom Za

brana/elja, nego je sam Zakon kao upi
san u nesvjesnoj elji incesta nesvjestan.
Jer Zakon kao Zakon kastracije znai
da Vrhovno Dobro ne postoji (Saf, 262);
upravo to je pak kao nesnosno istisnuto iz
svijesti. Nesvjesnost/potisnutost se pokazuje
ve u injenici da se po svaku cijenu poku
ava da pronae bioloko, psiholoko 'uteme
ljenje' zabrane incesta, ime se potiskuje nje
zina dimenzija bezrazlonog Zakona. Njegov
je jedini 'razlog' ba to da daje razlog elji
(Lacan). Zakon nije uasan kao zabrana uit
ka, nego zato to ga samom zabranom na
reuje. Kao takav, on je nesvjestan, jer ne
oznaava tek zabranu nego, ujedno, oznaava
to kako subjekt najvie eli neispunjenost
same elje.
Ovom se istovjetnou Zakona sa eljom
radikalno premjeta uobiajen, jo u Nietzschea djelatan razmjer Zakona/Zabrane
spram njegove transgresije, gdje se na
'filozofskom' nivou Zakon/Zabrana shvaa
kao sa strane volje za mo /samo/postav
ljene zapreke koje volja uvijek iznova nadmauje, kao postavljanje zapreke ije pre
vladavanje donosi uitak koje su ba kao
takve potrebne elji za njezino oivotvorenje,
potrebne subjektu za njegovo /samo/posre
dovanje sa objektom.
Nasuprot tome, Simbolno kao Zakon obi
ljeava ono neprestupivo; transgresija u
znaenju prekoraenja svakidanjeg, 'profa
nog' svijeta ograniene ekonomije, instru105

mentalnosti, rada, vladavine principa real

nosti, nije kao to to jo misli Bataille
prestup granice Zakona, nego tek iskustvo
Zakona u njegovoj bezrazlonosti, iskustvo
oznaitelja u njegovoj 'autonomiji'. Nas po
gaa osnovna 'ne-ekonominost' govora, Simbolnog, njegova nesvodljivost na bilo koju
njegovu 'funkciju', sredstvo komuniciranja,
medij miljenja, bezrazlonost koja ostaje za
mraena u 'profanosti' svakidanjice. Rije je
o osnovnom iskustvu da je govor, prije no
to neto znai, ne-smisao koji raa smisao
(pri emu kao 'smisao' razumijemo imaginar
no oznaeno koje se slama transgresijom);
taj je viak ne-ekonomije nad njegovom ekonominou/svrhovitou uslov smisla. (Zato
u mitu nastupa podruje 'svetoga' kao rtve
koja nas tek otvara 'profanoj' svakida
njici.) 8
'Ontoloka' strana (razlika ve imaginarne
'spoljanje realnosti' ili, filozofski reeno,
mundanog/ontikog spram nedostinosti/nemogunosti Realnoga) i strana elje (razlika
imaginarne potrebe koja tei ka svome zado
voljenju i kojoj se suprotstavlja pritisak re
alnosti spram elje Drugoga koja je paradoks
istovjetnosti sa Zakonom/Zabranom) ukrtaju
se, dakle, na nivou rijei, Simbolnoga. Oznaitelj je taj koji iskljuuje Realno kao ne
mogue, i samim tim obiljeava gubitak vlas8
Ovdje lei kao to to pokazuje F. Wahl
granica Batailieove tematizacije veze izmeu Zabrane
i njezine transagresije. Zakon/zabranu on jo uvijek
shvaa na nivou ograniene ekonomije, na nivou
raa; Zakon jo nije spoznat kao Zakon Simbolnoga
koje upravo probija ovu ogranienu ekonomiju.

106

titog objekta elje; oznaitelj u razlici prema

znaku koji se kree posve na nivou Imagi
narnog, razlike unutranjeg i spoljanjeg (osjetilna strana koja oznaava nadosjetilnu/
/znaenjsku stranu itd.).
Zato se treba oslobiditi besmislene pre
drasude prema kojoj Lacan u 'istou' struk
ture uvodi neto njoj samoj spoljanje
elju ili uitak koji bi trebali biti jo samo
'metafiziki' preostatak. Na taj nain mi pro
maujemo samo osnovno Lacanovo postig
nue: izlaganje take ukrtaja, sjeice elje
i oznaitelj a, i to ne tek zato to moemo
neuravnoteenu/nadodreenu
oznaiteljsku
artikulaciju shvatiti jedino kao paradigmatsko taloenje elje, njezino investiranje u oznaitelja, nego na nivou koji tek omoguuje
ovo investiranje, na nivou same elje kao
elje Drugoga:
Simbolno
posredovanje ne omoguuje
tek za ovjeka specifiki nain komunikativ
nog zadovoljavanja potreba, ve ono postaje,
kroz stanje-u-otvorenosti
koje
nastupa sa
njime, temelj same elje. (L, 230).
Zelja nije elja Drugoga, tek zato jer o
tome ta subjektu u fantazmama nastupa kao
objekt njegove elje odluuju uinci oznaiteljeva rada, ve samu elju kao takvu ot
vara Drugi, Simbolno:
Ako u subjekta elja zaista poiva na
tom uslovu koji mu je naloen postoja
njem diskurza da ona treba proi kroz
oznaiteljski sprovod; ako sa druge strane
... trebamo utemeljiti pojam Drugoga sa ve107

likim A kao mjesta razvia rijei ... tada

trebamo postaviti da je elja ovjeka elja
Drugoga. (E, 628).
Naime, predsimbolna potreba treba da
proe kroz oznaiteljski sprovod, ona treba
da se artikulie kao oznaiteljski zahtjev. Oznaitelj je, pak, uvijek diferencijalan/arbitraran; Stvar sama u njega uvijek nedostaje.
Zato, iza oznaiteljskog zahtjeva uvijek zjapi
bezdan nedostatka koji otvara elju (incesta,
objekta a ije je biljeg falos). Zahtjev nikada
ne moe 'pokriti' elju, jer bi to znailo da
smo oznaiteljsko artikulisali, simbolizirali
ono ijim se iskljuenjem konstituira sam po
redak Simbolnog. Zelja iji je pravi objekt
objekt a, koju otvara nemogunost Realnog,
u strogome je znaenju tek uinak subjektova ulaska u poredak Simbolnog. To na ta
ona smjera, to je 'nagoni naprijed', unapreanji odgovor na pitanje/traenje, ono 'po
sljednje' kuda upuuju oznaiteljski tragovi,
nije nekakva iako uvijek odgoena
'stvar sama' nedostupni predmet uitka, nije
ni neto realno-nedostajue, ni imaginarni
nedostatak ije bi popunjavanje subjekta uvijek uzmicalo, i koji bi na taj nain zaprijeavao ispunjenje kruga, nego je to ve oznaitelj, oznaitelj same razlike, 'isti' oznaitelj. Ovu razliku imaginarnog nedostatka
i simbolne kastracije moemo predstaviti i
'topiki': na imaginarnom nivou nedostatak
je prazno mjesto ije bi popunjavanje 'ispu
nilo krug', cjelinu datog polja, koji, dakle,
nije ba kao praznina nuan, uslov samog
108

polja u koje stupa. Simbolni nedostatak je,

pak, takva bjelina koja upravo kao bjelina
biljeg (u polju u kome nastupa) onoga to
je ovim poljem potisnuto doslovno dri
ovo polje, koja je njegov nesvodljivi sastavni
dio, ije nas popunjavanje ne bi dovelo do
ispunjenog polja bez praznih mjesta (fantazam ispunjene Cjeline), ve bi ono sruilo
samo polje koje dri ova bjelina. Tiina,
nedostatak koji organizuje izjavljenu rije,
uskraeno mjesto koje ne moemo razjasniti
jer je tekst bio mogu, jer se diskurzi izgo
varaju iz njegova odsustva. (Act, 1012).
Mogli bismo da kaemo opet smo kod
oznaiteljske diferencijalnosti kako je
simbolni nedostatak 'minus' koji se nalazi
na istome nivou kao i 'plus', koji igra ve kao
'minus' pozitivnu ulogu, tj. bjelina koja za
jedno sa punim mjestima ini 'cjelinu'. Zato
je zahtjev za njenim popunjavanjem na ni
vou datog polja (koje je jedino mogue polje
njezina nastupa, jer ona je njegova bjelina)
besmislen, jer ona ve upravo kao prazno
mjesto 'popunjava' polje svog nastupa, tj.
ovo polje 'ini cjelinu' tek zajedno sa svojim
praznim mjestima. 9
Mogli bismo da se upitamo ne bi li se
ove formule drao privid 'simetrije' odsustva
9
Takav simbolni nedostatak izlae Althusser pri
interpretaciji Marxova itanja klasine politike eko
nomije: popunjavanjem njezinih bjelina, ne dobivamo
puno polje bez praznih mjesta, jer ove su bjeline (npr.
potisnutost pitanja vrijednosti radne snage, tj. razlike
izmeu rada i radne snage) uslov njezinog polja. Pos
tavljanjem potisnutog pitanja mijenja se cijelo polje,
prelazimo iz graanske politike ekonomije u Marxovu kritiku politike ekonomije.
v

109

Zelja Drugoga, dakle, nije nekakva mani

hejska podvostruenost gdje bi 'nas same',
nae istovjetno, Ja, kao sjenka pratio alter
ego, njegov zli dvojnik. Izvorna ekscentri
nost elje lei, naprotiv, tek u tome da ona
izrasta na mjestu oznaitelja, da je ona uvi
jek elja jezika (gen. sub.), a ne plod mog
spontaniteta koji bi se 'izraavao' u jeziku.
Treba napustiti svu metaforiku duha koji
oivljava i slova koje ubija, ivotne snage,
subjektova spontaniteta koji se ospoljava/
/objektivira/'samoposreduje' jezikom arti
kulacijom, slova koje je u apstrakciji od
subjektove samodjelatnosti koja ga oiv
ljava puka ljeina, kora. Ako bi stvar bila
u imanentnome, nedecentriranome spontanih
tetu subjektivne snage koja se 'izraava' sim
bolima, ostali bismo na nivou potrebe, uopte
ne bismo dostigli nivo elje. Slovo je zaista

u jednom uasnom znaenju mrtvo, nae

Drugo, nikada 'mi sami', nikada spontanitet
Ja-a (takoer u Kantovom znaenju spontani
teta transcendentalnog subjekta), tj. ozna
itelj materijalizira instanciju smrti, on je
ubistvo stvari (Lacan), ali sama elja nas
tupa na njegovom mjestu, otvara je nedos
tatak u Drugome. To upravo ne smijemo
razumijeti kao novovjekovno samoposredovanje subjektiviteta (tako da bi se snaga sub
jektiviteta kroz posredovanje sa mrtvim/
/slovom, ospoljavanjem u objektivitetu konstituisala kao ivot duha). Tako je taj obila
zak nesvodljiv, nuan za sam ivot duha,
ovdje ipak ivo obuhvaa/ukida mrtvo, ivi
se subjekt uspostavlja kao sredite tog samo/
/posredovanja, daleko od toga da bi jezik
decentrirao njegovu 'vlastitu' elju. 'Izvorni'
uas, uzmicanje subjekta ispred vlastite e
lje/nesvjesnog nije kao to glasi klasino
tumaenje bijeg subjekta koji bi da vlada
sobom ispred vlastite nagonsko-prirodne sup
stancije, ve, naprotiv bijeg ispred bezdana
elje koju otvara tek simbolizacija. Jedino
stoga to je elja uvijek ve elja Drugoga,
ona moe biti intersubjektivna elja drugoga,
elja elje. Simbolni nedostatak nastupa kod
intersubjektivne konstelacije, u kojoj sub
jektu kao predmet elje nastupa druga elja,
u kojoj zato subjekti jedan od drugoga pri
maju tek izokrenuti oblik toga to sami alju
vlastiti nedostatak. Ve se i dijete upa iz
neposrednosti prirodne potrebe iskustvom ne
dostatka u Drugome/majci, iskustvom da

110

111

i prisustva? Stvar je prosto u tome da 'sime

trija' prisustvo/odsustvo nije mogua, i ovdje
vreba na objektivistiki/pozitivistiki struk
turalizam klopka prisustva. Ako neka prisus
tva i odsustva zaista budu 'jednakoizvorni',
tada ve treba priznati prvenstvo odsustva,
tj. igru oznaitelja koja se kree u alternativi
prisustvo/odsustvo, u kojoj je 'jednakoizvoran' sa +, treba da pronosi paradoksalni
oznaitelj koji ovu alternativu probija na taj
nain to djeluje kao 'isto' odsustvo, svoj
vlastiti nedostatak, ne tek odsustvo u alter
nativi sa prisustvom. Bez tog oznaitelja
'struktura' bi jo uvijek u svojoj cjelini ostala
prisutno, pozitivno/realno, 'zatvoreno' polje.

majka s one strane zadovoljenja potreba ne

to od njega trai, i kako se ono uzalud po
kuava smjestiti na mjesto odakle bi popu
nilo taj nedostatak majke/Drugoga, odakle
bi ono samo bilo majin falos i sa njom i
nilo imaginarnu Cjelinu. Drugi kao poredak
Simbolnog ve je ovdje tako rei retroaktivno
na djelu, on nastupa tek kao 'eksplikacija'
ove konstelacije (nemogunosti imaginarnog
stapanja) kojom subjekt svoj nedostatak 'in
tegrira', probija imaginarni krug podree
nosti zahtjevu majke/drugoga, iskuavajui
posredstvom Imena-Oca postojanje
Drugoga iza imaginarno-drugoga, iskuava
jui da je zapravo taj Drugi, mjesto rijei,
onaj koji otvara nedostatak i elju.

dostatka koji ve toj imaginarnoj relaciji zaprijeava njezino ispunjenje. Onaj Trei, ko
jeg dijete i majka uzalud trae jedno u dru
gome, pokazuje se kao objekt a, nedostatak-u-Drugome, nedostatak kojeg otvara Simbolno. To je i smisao 'prvenstva struktural
nog razvojnog momenta'. Struktura Edipa
nije tek obiljeje 'falike faze' koja dolazi
posle 'analne faze', ona je tako rei retroak
tivno na djelu ve u 'prededipskoj' dualno-imaginarnoj relaciji koja 'vremenito pret
hodi' falikoj fazi. Dvije se osnovne konsekvencije izvode iz toga:

Struktura Edipa obiljeava, dakle, prije

laz iz dualne relacije s majkom u kojoj di
jete hoe da bude majin falos (ono to majci
nedostaje da bi bila causa sui, da bi imala u
samoj sebi razlog svoje elje), ka 'integraciji'
tog nedostatka kojeg dualna-imaginarna re
lacija uzalud pokuava popuniti, ka simbolnoj kastraciji, zabrani neposredno-dualne
relacije, tj. simbolnoj relaciji u kojoj je ima
ginarni odnos 'mene' i 'drugoga' uvijek po
sredovan poretkom Simbolnoga kao drugoga.
Tek nas ovo posredovanje 'uspostavlja kao
subjekte', 'otvara drutvu' (npr. drugim e
nama, oslobaajui nas podreenosti maj
inog zahtjeva). Konstelacija Edipa se na taj
nain ne pojavljuje izvana, kao nekakav deus
ex machina koji razrjeava orsokak dualne
relacije, ve tako rei kao 'eksplikacija' ne-

Lacanova namjera nije u tome da po

kua pruiti nekakvu 'genezu' Simbolnoga.
Naprotiv, ono 'poslednje' ostaje injenica prapotiskivanja koja retroaktivno omoguuje
'prethodne faze'. Ostaje bezdan ove 'inje
nice' kojoj uzalud traimo 'razlog',
zbog njezine bezrazlonosti, 'injenicu'
prapotiskivanja nije mogue drutveno pos
redovati/utemeljiti (kao interiorizaciju dru
tvene represije npr.). Ona je 'uvijek ve
ovdje', 'izvorna', tek je ona ta koja otvara
samo polje drutvenosti, drutvene produk
cije, drutvenih odnosa itd.
Prije svega, treba naglasiti 'formalni',
'openiti' znaaj strukture Edipa. Nastupanje
dualnog/imaginarnog odnosa kojeg razrje
ava instancija Zakona, zabrana incesta,
to je osnovna elija same ideoloki reeno
'socijalizacije', ne nekakva 'porodina' kon
stelacija koja bi se zatim 'prijenosila' na dru
ge sklopove. Zato Freuda i Lacana ne pogaa

112

113

prigovor ideolokog uopavanja 'porodine'

konstelacije. Ako dravu, pravo i religiju t u
maimo strukturom Edipa, to ne znai da po
litiki i ideoloki ivot svodimo na 'porodini'
model. Nije, dakle kod ove 'openitosti'
stvar u nepovijesnoj apstrakciji, ve zaista
u 'konkretnoj openitosti', izlaganju one 'naj
jednostavnije', 'temeljne' konstelacije koja
tek omoguuje uistinu konkretno shvaanje
povijesne zbilje kao to i Marx u Kapitalu
I izlae poredak oblika vrijednosti ili osnovni
potez ovjeka, svjesno-svrhovit proizvodni
proces u njegovim 'jednostavnim momen
tima'.
O promaenosti prigovora prema kome
Edip djeluje kao nepovijesna apstrakcija koja
zatvara put refleksije konkretnih drutvenih
uslova nesnosne represije svjedoi ve povi
jesni trenutak njezina 'osvjetavanja': tre
nutak kada je 'filozofija zakasnila mogunost
svoga ostvarenja' (Adorno), kada se ovo ostva
renje slomilo, tanije izvrglo u svoju suprot
nost, upravljani svijet. Upravo ovo osnovno
povijesno iskustvo 'iracionalnosti' svijeta, koji
bjei ispred 'realne mogunosti' ostvarenja
filozofije, carstva slobode, nalae ako ga
elimo zaista konkretno shvatiti korak ka
'apstrakciji', retematizaciji osnovnih najvie
samorazumljivih pretpostavki (o tome ta je
za nas 'sloboda', srea, mogunost ovjekove
biti itd.). To su iskusili ve Adorno i Horkheimer koje je 'iracionalnost' suvremenosti
dovela do osnovnih okvira ovjekove misli
i djelatnosti: polovi mit/prosvjetiteljstvo,
114

simbol/znak, odnos svrhe i sredstava itd. U

tome lei specifina 'dijalektika' povijesnog
poimanja gdje 'posebno' nikad nije tek 'pri
mjer' openite teorije, ve nas samo kon
kretno shvaanje povijesnog trenutka uvijek
prisiljava ka retematizaciji same 'openitosti'
teorije. Poimanje koje ne postie nivo ovih
osnovnih 'apstrakcija', ostaje kod lane konkrecije 'posebnog', tj. apstraktno-nepovijesno
ne problematizira sam openiti okvir koji ni
kad nije ravnoduna/'neutralna' openitost.
Ostajanje unutar datih okvira 'racionalnosti'
/diskurzivnosti, govora kao znaka, potpuno
nas zaslijepljuje za osnovni Freudov prodor.
Daleko od toga da se radi o 'naglaivanju
znaenja seksualne, tj. nagonske, prirodne
strane u ovjeka' Freud izlae uinke po
retka Simbolnog, oznaiteljske produkcije, ve
tamo gdje se pre njega vidjela prirodna-nagonska 'konstanta' ('seksualni nagon') na
koju se tek 'nalau' mree Kulture (porodica,
kultivacija/sublimacija nagona 'seksualnim
navikama'). Freud radikalno razluuje polje
elje od biologistike problematike 'nagona',
'umnoavanja' itd., to vai i tamo gdje je
stvar 'oito' prirodno odreena: muko/en
sko nije prirodno/genitalno odreeno dvojstvo, ve oznaiteljska opozicija s obzirom na
umjetaj subjekta u odnosu do falosa (imati/
/biti). Naravno, falosa kao oznaitelja. Erogene zone nisu prirodno centrirane oko ge
nitalija, ve su uvijek oznaiteljski nadodreene. Stvar je, dakle, upravo suprotna onome
to se uobiajeno pripisuje Freudu (da je sva
115