KRAJINIKA PISMA

Kad se Bosna nakon osmanske okupacije nala na razmeu Itoka i Zapada, ona je
ujedno postala i teritorija krajnje odbrambene linije Osmanskog carstva. Ovakav
marginalan poloaj Bosni je ovijek bio krst koji je kroz mnoge vjekove nosila na
svojim leima, a zajedno s njom i njeni graani i dravljani. Na liniji izmeu dvije
crkve i dvije civilizacije koje razliitije nisu mogle biti, bosanska drava je esto
bila mjesto okraja i stradanja mnogih vojski, kako jedne, tako i druge strane.
Naisturenije dijelove ove zemlje branili su tzv. krajinici, koji su ujedno (samim
svojim poloajem na granici) bili i diplomati koji su vodili dravne poslove u ime
turske drave. S tim na umu, nije teko zakljuiti da se neminovno morao razviti
svojevrsni oblik administrativne komunikacije-tj. ono to mi danas zovemo
krajinika pisma.
Krajinika pisma su pisma iz 16-18. stoljea, koja su bonjaki krajinici u turskoj
slubi pisali i slali hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj slubi, dubrovakim i
mletakim vlastima, te vladarima u Crnoj Gori. Ove vodee zemlje u regiji koja je
graniila sa osmanskom dravom, bili su, pored vojnih neprijatelja, i trgovaki
otvoreni prema osmanskoj dravi, tako da mnogi dokumenti predstavjaju
svojevrsne ugovore o trgovini u pograninim teritorijama. Krajinika pisma su
nastajala na samoj granici osmanske drave, an mjestu okraja i konstantne
vojne pripravnosti, pa su stoga i jezik i pismo kojim su se sluili krajinici u svojim
dokumentima morao prilagoditi tom okruenju. Krajinika pisma su, stoga,
pisana bosanicom (bosanskom irilicom). Bosanica je poseban oblik irilice,
koja se formirala u Dubrovniku, na prostoru srednje Dalmacije i u Bosni. Ona se
dijelila na ustavnu bosanicu i kurzivnu bosanicu. Ujedno s prilagoenom
bosanicom, u krajinikim pismima koristio se, u svrhu jednostavnije i bre
komunikacije, i narodni jezik. Taj narodni jezik bio je jednostavan, razumljiv i u
njemu su prevladavali ikavizmi. S obzirom na geografski poloaj nastanka ovih
pisama, u jezik i leksiku su se neminovno utkale i rijei stranog porijekla.
Najbrojnije od njih su: romanizmi, turcizmi, germanizmi, hungarizmi itd. Ono to
je karakteristino za krajinika pisma, odnosno za leksiku istih, jeste uvanje
suglasnika h, koji se u 490 analiziranih pisama samo izostavlja u njih 72.
Leksika krajinikih pisama, takoer, moe biti inspiracija za intertekstualnu
nadogradnju. Najpoznatiji i najuspjeniji primjer za ovo jeste poezija
bosanskohercegovakog pjesnika i istraivaa historije jezika, Mehmedalije Maka
Dizdara, koji u svom uvenom djelu: ''Kameni spava'' uspostavlja vezu izmeu
sadanjosti i prolosti bosanskoga ovjeka upravo koritenjem leksike grae sa
steaka i iz tekstova krajinikih pisama.

LJETOPIS-BAESKIJA
Ljetopis Mula Mustafe Baeskije osobeno je djelo bosanskohercegovake literarne
batine. To je ljetopis, hronika i nekrologij. Ima elemente historije, kulturne
historije, zborke autorskog i narodnog stvaralatva, elemente knjievnog djela
autora suptilnog i istananog izraza. Napisan je na turskom jeziku, a preveli su ga
Mehmed Mujezinovi (ljetopisno-nekrologijski dio) i Fehim Nametak (ostali dio
zbornika). Ljetopis je rezultat viedecenijskog ustrajnog umnog napora i strpljivog
i predanog biljeenja. Za nas je ovaj izbor narodnog stvaralatva znaajan jer
nam dosta govori o duhu onovremenog ovjeka.
Mula Mustafa Baeskija proveo je gotovo cijeli ivot u rodnom Sarajevu. zapisujui
u svoj Ljetopis tekue dogaaje. Roen je 1731. ili 1733. godine, a umro je 1809.
godine. Svoj Ljetopis zapoeo je kad mu je bilo 25 godina i gotovo do kraja svog
ivota, skoro 50 godina, vjerno biljeio podatke o dogaajima u Sarajevu i izvan
njega, a koji su se ticali njegovih itelja. Podaci koje je ljetopisac navodio, vrlo su
raznovrsni i tiu se najrazliitijih sfera ljudskog ivota. Uz to su popraeni
ivopisnim autorovim komentarima koji nam esto s nevjerovatnom
vjerodstojnou doaravaju ivot kakav je bio u naem gradu u 18. stoljeu. Tako
moemo od Baeskije saznati, naprimjer, kakve su koje godine bile vremenske
prilike, cijene prehrambenih i drugih artikala, zdravstveno stanje Sarajlija, veliki
dogaaji u Sarajevu, kada su harale bolesti, ratovi, poari, poplave i zemljotresi.
U Ljetopisu su sauvani i opisi proslava, zabava, naina odijevanja, izgradnja
novih i opravka starih graevina. Najvie je prostora poveeno popisu umrlihuz
vjerne opise i podatke o Sarajlijama. Baeskijino djelo, koje je on nazvao Zbirka ili
Knjiga, napisano je na turskom jeziku koji je pod snanim utjecajem autorovog
maternjeg jezika.
Cijeli njegov hroniarski, gotovo poluvjekovni posao ima cilj da otme od zaborava
to je mogue vei i raznovrsniji dio ivota Sarajeva. Taj utisak upuuje na
najdublju Baeskijinu privrenost rodnom gradu i njgeovim iteljima, zanesenost
njegovim ljepotama i bezgraninu ljubav prema svemu onom to ini
karakteristiku ivljenja u njemu.

ELEMENTI TESAVUFA U DIVANSKOJ KNJIEVNOSTI

Divanska knjievnost predstavlja kulturnu tekovinu svih naroda koji su participirali
u kulturi Osmanskog carstva, a pogotovo onih koji su se vjerom poistovjeivali sa
osnovnom vjerskom orijentacijom Carstva i njegove politike. Tako je u toku etiri
stoljea osmanske vlasti u BiH i znatan broj Bonjaka uestvovao u pisanju i
konzumiranju knjievnosti na turskom jeziku, a posebno divanske knjievnosti,
Istaknuti bonjaki pjesnici divanske poezije ostavili su u svojim divanima i
poneku pjesmu na perzijskom, pa i na arapskom jeziku, tek kao dokaz da su im
poznati jezici i literature koji su inae bili podloga za nastanak osmanske divanske
literature.
U divanskoj knjievnosti treba spomenuti tesavufe i tesavufsku knjievnost.
Tesavufe kao specifian pogled na svijet koji je imao svoje zapaeno mjesto u
itavom islamskom svijetu nije mogao nikako obii divansku knjievnost. Iako
postoji specifina tesavufska knjievnost njegovana u tekijama razliitih sufijskih
bratstava, ovi tokovi - divanska i tesavufska literatura - nisu mogli ostati lieni
meusobnih utjecaja, one su se tokom itavog svog trajanja, koje se i vremenski
prilino podudara, toliko proimale da se pouzdano moe rei , da koliko god je
terminologija tesavufske knjievnosti ukomponirana u pjesme divanskih pjesnika,
isto tako susreemo tipine termine divanske poezije kod pjesnika tesavufske
knjievnosti. Radnja u tesavufskoj poeziji odvija se u srcu onoga koji je na putu
spoznaje, apoimanje ljubavi u tesavufskoj (sufijskoj) knjievnosti, velia se pojam
edne ljubavi gdje udnja ne trai ispoljenje u tjelesnom uitku. To je vrsta
''orijentalne'' platonske ljubavi. Kult edne ljubavi se, osim u pravcu profane,
edne ljubavi izmeu mukarca i ene, razvija i u pravcu tesavufske modificirane
poeme gdje profana ljubav postaje mistika ljubav. Kult ljepote postupno se
pretvara u kult mistine ljubavi prmea apsolutnoj Ljepoti, Bogu, Stvoritelju, te
vanjskim i unutarnjim duhovnim ljepotama ovjeka. Najvei domai pjesnici
tesavufske poezije su: Ahmed Vahdeti Bonjak, Dervi-paa Bajezidagi,
Abdurahman Sirri, Abdulvehhab Ilhamija, Mehmed Mejli Guranija, Ibrahim Kajan.

ALHAMIJADO KNJIEVNOST (od sredine 17.st. do kraja 19. st.)

U 17. stoljeu u BiH dolazi do pojave tzv. alhamijado knjievnosti, tj. knjievnosti
na bosanskom jeziku koja je pisana arapskim pismom, ''arebicom.'' Alhamijado
knjievnost je, sa rijetkim izuzecima, imala uglavnom pobono-didaktiki
karakter. Njeni glavni oblici bili su: ilahije, kaside, poslanice, pozivi i poruke (tzv.
arzulah), te pjesme napisane po uzoru na narodnu poeziju. Najznaajniji pisci
ovog perioda su: Muhamed Hevaji Uskufi, Abdul-Vehab Ilhamija, Umihana
uvidina, Hasan Kaimija. Posebno bogatstvo primjera alhamijado knjievnosti,
pruila nam je knjievnost BiH osmanskog i postturskog perioda pod imenom
bosanska alhamijado knjievnost. Najstariji do sada pronaen tekst bonjake
knjievnosti na narodnom jeziku jeste ljubavna pjesma ''Hirvat Turkisi'' iz
1588/89. godine Muhameda Erdeljca. Posljednji alhamijado tekst je ''Fikhut
Ibadat,'' Muhameda Seida Serdarevia, objavljen u Sarajevu 1941. godine, a
posljednji uope objavljeni alhamijado tekst je ''Mevlud'' odHafiz Saliha Gaevia
u Sarajevuu 1942. godine. Pisci i djela: Muhamed Hevaji Uskufi: "Vinjem Bogu
koji sve sazda," Muhamedaga Pruanin: "Duvanjski Arzulah," Fejzo Softa:
"Aiklijski elifba." Jo jedna sauvana anonimna pjesma jeste "Nuto mojeg uda i
ljute nevolje." Alhamijado knjievnost se 350 godina razvijala odvojeno od one na
orijantalnim jezicima. Bez obzira to se u estetskom pogledu ne moe moda
mjeriti sa knjievnou Bonjaka na istonim jezicima, od velike je vanosti.
Vrijedno je napomenuti da je bonjaka alhamijado knjievnost bila ikavskoijekavska.
Umjesto zakljuka, moemo se posluiti rijeima Safvet-bega Baagia, koji je
ostavio dosta traga u djelima o bosanskohercegovakoj knjievnosti. "Svaki narod
koji je jednom izvojtio pobjedu nad tminom i ostavio iza sebe umnih steevina
na polju kulture, zaduio je druge prosvijeene narode da mu sauvaju uspomenu
za sva vremena u kulturnoj povijesti ovjeanstva."