SADRAJ

.
Politika znanstvene fantastike
George Florance-Guthridge: TIINA
Hannu Rajaniemi:

ELEGIJA O MLADOME LOSU

Alaya Dawn Johnson:

POSUT E ZEMLJU STAKLENIM

SJEMENJEM

Goran Glui:

MORA

Alexander Jablokov:

POUNA PRIA O ARHEOLOGU I

NJEGOVOJ ENI

Brent Weeks:

SAVRENA SJENA

Frank M. Robinson:

NEVOLJNI JUNACI

Sirius books (15)

Jelena Crnjakovi:

PEAT TAME
.

Politika znanstvene fantastike

Ako je tehnologija na prvom mjestu znanstvene fantastike,
vjerujem da je politika odmah iza. Kreiranje svjetova, civilizacija,
drutava budunosti ne prolazi bez stvaranja i odreenog
(povremeno ekstrapolirano do krajnjih granica razumijevanja]
politikog okvira i prezentacije politikih ideja - vrlo vjerojatno po
ukusu autora. Banksova Kultura, Asimovljeva Fondacija, Herbertova
Dina, Hainski ciklus Le Guinice samo su neki od konstrukta koji mi
padaju na pamet. No, nije mi namjera bila govoriti o tome. Naime,
namamio sam vas u svoj prostor dvosmislenim naslovom da bi
progovorio o politici, politiarenju i politikantstvu koje neminovno prati
dogaaje i odnose meu ljudima pa tako i one koji se bave anrom.
Mea Culpa.
Sasvim je sluajno ispalo da je autor prve prie u ovom broju
Siriusa B zasluan za kontroverznu situaciju u vezi Nebule poetkom
osamdesetih. Naime te sada ve davne 1982. godine, George
Florance-Guthridge je zajedno s dopisom Eda Fermana, urednika
asopisa The Magazine of Fantasy & Science Fiction slao kopije
svoje nominirane prie lanovima SWFA koji odluuju o nagradi. Za
nominiranu autoricu Lisu Tuttle bila je to nekorektna kampanja jer je
smatrala da se (ne zaboravite to je vrijeme bez interneta] trebalo
poslati sve nominirane radove bez ikakvih inklinacija prema bilo
kojem autoru (iako je danas uvrijeena praksa da se prie alju, tada
to nije bilo tako). Zbog toga je odluila svoju priu Kotana frula
(S/r/us B broj 7) povui iz konkurencije. Meutim to je zavrilo sasvim
drukije. Njezin je zahtjev zakasnio, Lisa je osvojila Nebulu (koju nije
eljela primiti), SWFA nije priu povukla niti su se Lisini razlozi
obznanili. Nagradu je primio njezin urednik i obavijestio je telefonom.
Detalje moete nai na webu, Online je jo uvijek i fanzin Ansible u
kojem Lisa pojanjava svoje postupke. Do danas, Lisa je jedina koja
je odbila Nebulu i, s obzirom na okolnosti, vjerujem da je to bila
ispravna i hvale vrijedna odluka. Nije htjela sudjelovati u farsi i time
zaaiti najvaniju strukovnu nagradu. No njezin je postupak rijetkost
jer nagrade (pogotovo ovakvog kova), imaju i neku financijsku potku,
ali vie nego ita, fino hrane ego.
Odvrtimo film tridesetak godina kasnije. Zdeslav je u svojoj
kolumni iz prologa broja priu

O politici (i politikoj 'korektnosti) naeo nominacijama za Nebulu

kojima se zadovoljavaju neke norme koje nisu vezane uz kvalitetu
djela (recimo, ravnopravna zastupljenost mukih
I enskih autora). U konanici, politika je prevagnula u odnosu
na odabir 'najboljega u tekuoj godini. Hugo ove godine (toga se
Zdeslav dotakao u ovom broju) ini slian ustupak, ali kako je rije o
fanovskoj bazi, ta politika ipak proizlazi iz kratkotrajnog pamenja i
utjecaja drutvenih mrea. Dobar je primjer Scalzi koji ima vojsku
fanova na tviteru to je, nitko to ne moe porei, utjecalo na osvajanje
prologodinjeg Huga.
E sad, nije sve ba zlo, jer znanstvena fantastika u sebi sadri i
tu neodoljivu, pomaknu tu perspektivu prema neem veem, boljem,
okrenutom budunosti pa ti 'sitni politiki ustupci mogu uiniti i neto
dobro. No, to mora ii ruku pod ruku s dobrim tekstom - tada je sf
angairan i angaman proizlazi iz dobre literature, a ne kao rezultat
jeftinih politikih smicalica. Znanstvena fantastika je uvijek bila dobra
kao elektro-ok za drutvo.
Ni domai teren nije imun na sline 'interesne postupke'. esto
se uje da nekome nije ula pria u zbirku jer nije dio klana, da pri
dodjelama nagrada iri nije postupao najtransparentnije i slino. S
obzirom da je cijeli taj na pejza iskljuivo fanovski, ispadaju to tek
razmirice nekolicine. No ostaje injenica da je percepcija nagrade
veini (van dvorita) univerzalna - predstavlja najbolje od odabranog
- pa i time nosi teinu i odgovornost onih koji o tome odluuju. Zato
je vano da su pravila jasna, postupak transparentan i da nitko nije u
sukobu interesa'.
Uostalom isto je i sa Siriusom B - objavljuje prie koje odabire
urednik po svom ukusu, ne zove se to bez vraga ureivaka politika
(sic!), (dh)

George Florance-Guthridge: TIINA

George Florance-Guthridge je do sada objavio vie od sedamdeset pria, bio
je nominiran jednom za Huga i dvaput za Nebulu - pria Tiina nominirana je
1982. godine u kojoj je Nebulu osvojila Lisa Tuttie, ali je ona nagradu odbila
(prva i jedina koja je to do sada uinila o emu je urednik pisao u uvodniku],
Guthridge je objavio i etiri romana, a Children of the Dusk koji je napisao s
Jenet Berliner nagraen je nagradom Bram Stoker 1997.
The Ouiet (1981.)

Kuara, sine moj, Bijeli su nam ukrali mjesec.

Pogled kroz prozor na crno nebo. Plavo-bijeli disk visi meu
zvijezdama. To je Zemlja, kae doktorica Stefanko. Nariem i
udaram akama. Vezana sam za krevet. Doktorica Stefanko mi
pritie ramena prema dolje, brie mi ruke. "Poto ne eli biti
mirna, moram te opet uspavati, kae i smijei se. Leim u
tiini. To nije Zemlja. Zemlja je smea. Zemlja je Kalahari.
"Na Mjesecu si", kae doktorica Stefanko. Govori mi to ve
drugi ili trei put. Probudila sam se i zaspala, probudila se i
zaspala i tako sve dok vie nisam bila sigurna koji su glasovi
dio sna, a koji dio jave, ako je koji to bio. Neto mi bocka kou.
"Odmori se. Dugo si spavao."
Sjeam se prvog buenja. Bijela soba; pokriva me bijela
posteljina. Vani su tama i bijelo-plavi disk.
"Na mjesecu, kaem. Udovi su mi teki. U glavi mi se vrti.
San me potee k sebi. "Mjesec.
"Nije li super?"
"I kaete da mi je mu. Tuka - mrtav.
Usne joj se stiu. Ozbiljno me gleda. "Nije preivio san.
"Mjesec je upalj, kaem joj. "Svi to znaju. Unutra spavaju
mrtvi." Zurim u strop. "iva sam i na Mjesecu. Tuka je mrtav,
ali nije ovdje. Rijei kao da plutaju s mojih usana. Na stropu
ima tokica. "Spavaj sad. Dobra cura. Kasnije emo priati."
"A Kuara. Moj sin. iv je." Tokice se vrte. Sklapam oi.
Tokice se i dalje vrte.
"Da, ali...
Tokice. Tokice.

***
"Prije otprilike stotinu godina donesen je zakon koji titi
ugroene vrste - ivotinje koje e izumrijeti ako se ovjeanstvo
ne opameti", kae doktorica Stefanko. Lice joj vie nije mutno,
ali ini se podcrtano sjenom. Kosa joj je tamnosiva, obrazi
upali. Vidjela sam je ve negdje - puno prije nego to su me
doveli ovamo. Ne mogu se sjetiti gdje. Sjeanje mi bjei. Uas
mi ispunjava srce.
Gai u gaama stoji pored prozora i ceri se. Disk koji
doktorica Stefanko zove Zemljom okruuje mu glavu kao
aureola. Njegov golemi, izbockani jezik viri tamo gdje mu fale
prednji zubi. Ramena su mu kao u antilope. Konata i
naborana prsa posuta su mu dlakama koje polako sijede.
Nisam iznenaena to ga vidim, ne nakon njegove izdaje. Od
njega mi u utrobi pulsira num-sila. Skrenem pogled.
"Onda su zakon proirili na ugroene ljude. Ljude kao to
su Gwi. Uspijeva se nasmijeiti. Doktorica Stefanko pritie
mi nos svojim kaiprstom. Zabacim glavu, ne vjerujem joj.
Namrti se. "Oito je da je nemogue spasiti itava plemena.
Stoga su donositelji zakona uinili ono to im se inilo
najboljim. Spasili su odreene predstavnike. Tebe. Tvoju
obitelj. Par drugih poput Gaja. Ti su predstavnici zamrznuti."
"Zamrznuti?
"Ohlaeni."
"Kao tijekom guma, kad se u spremnicima od nojevih jaja
napravi led?
"Hladnije."
Onda to nije bio san. Sjeam se kako zurim kroz plavi,
naborani sjaj. Kao da gledam svjetlo kroz zmijsku kou. Nisam
se mogla pomaknuti, iako mi je utroba drhtala bez stanke.
Znai ovo je smrt, mislila sam.
"Dok si spavala dovedena si na Mjesec. U Karneval. Lijepo
je to mjesto. Uistinu meunarodna ustanova, izgraena kao
potvrda skladu nacija. Tu se trudimo ponovno izgraditi
najbolje od onog to je neko bilo." Zastane i pogled joj postane
otriji. "Ovo e biti tvoj novi dom, U.
"A Kuara?"

"ivjet e s tobom, naposljetku. Neto u njezinu glasu u

meni potakne strah. Zatim ree: eli li ga vidjeti?" Neto
straha nestane.
"Je li to mudro? pita Gai. "Ova vam je opaka. Njegove mi
se oi nacere. Zuri mi u zdjelicu.
"O, uspjet e nam. Bit e dobra, je li tako, U?"
Glava mi sama kimne. Srce ne kae ni da ni ne.
***
Trake se odvezuju uz glasni klik. Doktorica Stefanko i Gai
pomau mi ustati. Svijet se zaljulja. Zemlja-disk se nagne i
zavrti. Pod se nagne na jednu pa na drugu stranu. Igle mi
bockaju stopala i dlanove. Pomau mi sjesti u stolicu. Jo
klikanja. Vrata zaite i otvore se i stolica otpluta van.
Doktorica Stefanko vodi, a Gai tetura za nama. Idemo niz
hodnik za hodnikom. Ovo je mjesto anela. Bez krivulja, osim
Bijelih, koji se smijee dok prolazimo. A ti su previe
zakrivljeni.
Jo jedna vrata ite. Ulazimo u sobu punu svjeine. Plavo
staklo, unutranjost prekrivena mrazom protee se od poda do
stropa na svakom zidu. Zaleene figure stoje iza stakla.
Sjeam se ovog mjesta. Sjeam se koliko je troma bila mrnja
u mom srcu.
"Kuara je na kraju", kae doktorica Stefanko bijela daha.
Stolica dopluta blie. Noge mi lupnu u staklo, hladnoa
okira koljena. Stolica se povue. Nagnem se naprijed. Kroz
staklo vidim sklopljene oi svojega sina. Led mu prekriva
trepavice i obrve. Glava mu je nagnuta u stranu. Ruice mu se
klate. Dotaknem staklo usprkos hladnoi. ujem kako Gai
naglo udie i potee mi ramena, ali doktorica Stefanko polae
ruku na njegovo zapee i on me puta. Staklo se savija. Nije
kao ono na kamionima u tsami. Num mi se podie. Srce mi
jae lupa. Num mi ispunjava ruke, preplavljuje prste. "Kuara,
proapem. Toplina se iri staklom, ostavlja mali, iskrzani
krug.
"Premjestit emo ga im pokae da si se priviknula na novi
dom, kae doktorica Stefanko.

Kuara. Kad bih bar mogla zaplesati. Num bi zakuhao u

meni. Mogla bih kia. Mogla bih otjerati duhove hladnoe.
Probudio bi se i zakoraio kroz staklo u moje naruje.
Iako esto nismo imali vode, nismo bili nesretni. Opstajali
smo na tsama lubenicama. Imali smo veliko polje i tednjom
smo mogli preivjeti jako dugo izmeu dva putovanja do rupe
s vodom. Bijeli i pitomi Bumani preuzeli su Gam i Gautschu
i tamonje ljude, Kung, koje su ili otjerali ili su ovi ostali radi
vode raditi na farmama Bijelih i jesti njihovu hranu.
Bilo nas je jedanaest, iako bi ponekad bio i jedan ili dvoje
vie. Gai, bez druice, je bio jedan od onih koji bi dolazili i
odlazili. Tuka bi rekao: "Uvijek nas moe pobrojati na tri ruke,
ali nikad na dvije ili etiri." Onda bi se nasmijao. Uvijek bi se
smijao. Mislim da se smijao jer je u blizini Akam Pana, naeg
doma, bilo jako malo lovine. Onih par duiker i steenbok
antilopa koje su neko lutale naom ravnicom namirisale su
dolazak Bijelih i izbjeglih Kunga pa su pobjegle. Tuka se smijao
kako bi ispunio praznine.
Ponekad, kad nije zamkama lovio zeeve i dikobraze,
pomagao bi mi skupiti drvo i korijenje. Iskopavali smo xwa
korijenje i kou, vodeno korijenje zakopano duboko pod
zemljom, sve dok nas ruke nisu zaboljele. Ponekad bismo
udarali tapovima po stablima kako bi s njih pale slatke bobice
i Tuka bi me onda lovio oko stabla, smijui se i viui kao da
je lud. U takvim bih se trenucima zapitala zato sam ga
ponekad toliko mrzila. esto sam se to pitala tijekom kume,
vrueg godinjeg doba u kojem bi nas proganjala glad. Tijekom
dana skinula bih svoj kaross, iskopala plitku jamu u hladu
orogu grma pa mokrila na pijesak, pokrila se pijeskom i
poloila list na glavu. Nas troje - Tuka, Kuara i ja - leali bismo
jedni pored drugih poput mrtvaca. "Srce mi tuguje od gladi,
pjevala bih si itav dan. "Poput starca, bolesnog i sporog."
Mislila sam na loe stvari. Roditelji su me udali za Tuku prije
nego to sam bila spremna za to jer je, plativi za mene, mojoj
majci donio novi kaross. Tuka me oenio prije nego to sam
bila spremna. Sve prije nego to sam bila spremna! Ponekad
bih se molila listu da sleti paouw i zamijeni njegov penis
debelom gusjenicom.

A onda je jedne noi Tuka uhvatio jazavca. Jazavac, tijekom

kumel Svi su bili uzbueni. Tuka je rekao, "Juer, dok smo
spavali, rekao sam zemlji da je moja U gladna i da moram nai
mesa za nju i Kuaru. Jazavac je bio vrlo mekan. Gai je pojeo
svoj dio i otiao prositi, iako nikad nije donio meso u kamp.
Kada je nestalo mesa pekli bismo ga korijenje i pjevali i plesali
dok je Tuka svirao gwashi. Ponosno sam plesala. Ne za Tuku,
ve za sebe. Num-sila se rasklupala u mojoj utrobi i uzavrela
mi uz kimu. Bojala sam se, jer kad num doe do lubanje,
idam. Vidim duhove kako ubijaju ljude i miriem trule smrti,
kao raspadajue leeve.
( gro.zeraWorC )
Tuka mi je primio glavu u ruke. "Ne smije kia", rekao je.
"Ne sada. Tijelo e ti previe patiti zbog vizija. Za druge kia
znai zaljeenje - sebe i drugih - za mene znai samo bol.
Tuka me grlio i milovao pored vatre i num je jenjao. "Kada
leim u pijesku tijekom dana sanjam da se penjem po
klinovima zabijenim u koru velikog baobaba, rekao je.
"Gledam s kroanja i zemlja je puna irafa i bivola i kudua.
"Mora ubiti ove ivotinje i donijeti ih U i Kuari prije nego to
ih Bijeli ubiju" kae mi moj san.
Zatim je pitao: "O emu ti razmilja dok lei, U?
Nisam odgovorila. Bojala sam se rei mu. Nisam htjela da
se naljuti ili rastui nakon to je bio toliko sretan zbog ulova
jazavca. Nasmijeio se. Oi, vlane, sjajile su od vatre. Moda
je mislio da mi je num zaustavio jezik.
Sljedei dan nastupila je tiina. Leala sam pod pijeskom i
osjeala da mi num pulsira u utrobi. Borila sam se protiv
straha koji je uvijek dolazio s njim. Nisam zazvala Tuku.
Pulsiranje se pojaalo. Poela sam se tresti. Znoj mi je curio
niz lice. Num je vrio u meni. Uao mi je u kimu i gurao prema
grlu. Oi su mi se rairile i zurila sam u ilice lia, ali vidjela
sam samo stravu. Osjetila sam kako krutim i drhtim
istovremeno.
Boljela me glava; natekla je poput ga korijena. ula sam
kako mi usta isputaju pljuckave zvukove, kao to je Kuara
znao dok bi sisao. Pritisak u meni rastao je i rastao.
A onda je nestao. Zakopao se u zemlju i sa sobom odnio
moje matarije. Kopala sam dublje i dublje u pijesak. Prola

sam pored korijenja i ve dugo mrtvih ivotinja, izblijedjelih

kostiju, zaboravljenih. Dola sam do rupe s vodom duboko
ispod tla. Tuka je bio u vodi. Kuara takoer. inio se mlai,
jedva dovoljno star da moe hodati. Tuka, nasmijeen i naoit.
Nije on loa osoba, rekla sam si, samo previe toga eli. Ali
donio je mesa mojem plemenu, to ne mogu zaboraviti. A jednog
e mi dana moda donijeti novi kaross. Moda e mi donijeti
puno toga. Vanih stvari.
Skinula sam kaross i sve smo se troje drali za ruke i plesali
goli, pljuskajui se vodom. Nije bilo numa da me zgrabi. Nije
bilo branog poriva koji bi savladao Tuku. Samo tiina i
smijeh.
***
"Ovo e ti biti novi dom, U, kae doktorica Stefanko dok
otvara vrata. Dala mi je novi kaross, od pravog pravcatog
gemsboka naglasila je, iako nisam sigurna zato to napominje.
Kada mi poloi ruku na lea i gurne me naprijed kaross je mek
i gladak na mojoj koi. "Mislimo da e ti se svidjeti i ako ita
treba...
Zgrabim vrata i okrenem se licem od nje. Neu ivjeti niti
pogledati ovo mjesto. Ali ona sve jae gura i ja zateturam
unutra. Prekrijem lice rukama. "Hajde sad, kae doktorica
Stefanko. Prokiljim kroz prste.
U Kalahariju smo.
Polako se okrenem i srce mi iznenada sjaji i pjeva. Nema
vrata. Nema zidova. Nema anela. Sandveld se iri preda
mnom, pod vedrim nebom. Beskrajna ravnica zlaane trave
posute bijelotrnim i grmljem tsi. U daljini se vidi nekoliko
akacija ravnog vrha pa ak i stablo mongonga. Antilopa
trkara meu stijenama.
"Ovo bi moglo biti dobro mjesto za tvoj tshushi - tvoj
zaklon", kae doktorica Stefanko dok me gura naprijed. Zae
u visoku travu, sagne se, podigne smijeei i drei u jednoj
ruci granu, a u drugoj vlakna guija. "Vidi? ak smo ti i
pripremili neke od materijala."
"Ali kako

"Mjesec nije ba toliko uasan, ha?" Koraa kroz travu. "A

u Karnevalu vam se trudimo uiniti ostanak to ugodnijim.
Gledaj ovo." Pomakne kamen. Sjaji niz dugmadi. "Okreni ovo i
moe kontrolirati vrijeme; nema vie paenja kroz uasno
vrue ili hladne periode. Osim ako, naravno, ne eli, odmah
doda. "A s vremena na vrijeme ljubazni e te ljudi promatrati...
Tamo gore, s neba. Mahne rukom. "ele gledati kako ivi. Ti
- i drugi ljudi iz plemena kao tvoje - prava ste senzacija, zna."
Zurim u nju, ne shvaam to govori. "U svakom sluaju,
ako ih eli vidjeti samo okreni ovo. A ako eli uti to se pria
o tebi, okreni ovo." Podigne pogled i vidi da sam zbunjena.
O, bez brige; monitor sve prevodi. Predivna spravica."
Stojim i ona me primi za ruke. Oi su joj gotovo pa tople.
"Vidi, U, nema vie Kalaharija na Zemlji - bar ne onog koji si
ti poznavala - pa smo stvorili drugi. U nekim pogledima nee
biti kao onaj na koji si navikla, ali u nekima je puno bolji."
Nasmijei se. "Mislimo da e ti se svidjeti."
"A Kuara?"
"Upravo se budi. Uskoro e ti se pridruiti, na testni
period. Uzme me za ruke. "Uskoro."
Zatim krene u smjeru iz kojeg smo doli i brzo nestane u
daljini. Iznenada nestane. Veo vreline treperi nad travom tamo
gdje bi trebala biti vrata. Na trenutak je pomislim pratiti.
Naposljetku slegnem ramenima. Ponem si graditi tsushi.
Radim polako, metodino, glava mi zuji od misli. Mislim na
Kuaru i ponekad me te misli mue. Ispustim vlakno koje drim
i ponem hodati prema suprotnom obzoru, tamo gdje irafe
jedu s mongonga.
Skakavci, mravi i balegari skakuu i puu meu travom.
Legvani trkaraju. Zmija ispue iz rupe pod grmom uri. Brzo
hodam, pijesak mi je pod stopalima topao, ali ne i vreo.
Ravnica je natopljena suncem, vidim nekoliko isuenih korita,
ali ne eam. Antilopa skoi iz zaklona bijelotrnog grma. Dobro
je ovo mjesto, odlui dio mene. Ovdje e Kuara postati lovac
koji Tuka nije mogao biti. Kuara se nikad nee smijati kako bi
odagnao tugu.
Obzor nije nimalo blie.
Izmjerim irafu palcem, hodam tisuu koraka, ponovno

mjerim, hodam jo tisuu koraka i ponovno mjerim.

irafina se veliina ne mijenja.
Hodat u jo tisuu. Onda u se okrenuti i zavriti tshushi.
Stotinu koraka kasnije udarim u neto tvrdo. Zid. Iza njega,
irafa se i dalje hrani.
***
Bijeli su u svojim Land Roverima doli tijekom ga,
najvrelijeg razdoblja. Kamioni su se tresli i rikali preko pijeska.
Tuka je uzeo Kuaru i pourio im u susret. I ja sam pola, iako
sam hodala iza s ostalim enama. Bilo je nekoliko Bijelih i
nekoliko Bantua. Gai je stajao u glavnom kamionu, mahao i
cerio se.
Bijela, plavokosa ena izala je iz kamiona. Nosila je bijele
hlaice i svijetlosmeu koulju zarolanih rukava. Odmah sam
ju prepoznala. Doktorica Morse nas je opet dola prouavati.
Tuka je rekao da se Bijeli ne pitaju oko vlastite kulture, ve
ele prouavati nau.
Dugo je razgovarala s nama enama, pitala za nae obitelji,
to mislimo o JNV (Junoafrikoj narodnoj vojsci]. Svi su
priali istovremeno. Stalno je mahala rukama kako bi nas
uutkala. "to ti misli. U? pitala bi. "Koje je tvoje miljenje?"
Rekla sam da bih trebala pitati Tuku; on je bio mukarac i
razumio je takve stvari. Doktorica Morse se namrtila pa sam
rekla da JNV ne bi trebala ubijati ljude. JNV bi ih trebala
pustiti na miru. Doktorica Morse je kimnula i zapisala neto u
svoj notes dok sam priala. Bila sam zadovoljna. Druge su ene
bile jako ljubomorne.
Doktorica Morse nam je rekla da rat u Junoj Africi ne ide
dobro i da e uskoro doi i k nama. Kada je Tuka zavrio
razgledavanje motora pitala sam ga to je doktorici Morse
znailo to da "ne ide dobro.
Loe za Crne ili za Bijele. Loe za one na jugu ili za nas na
sjeveru. Nije znao. Nitko od nas nije pitao doktoricu Morse.
Zatim je rekla: "Donijeli smo vam vode. Puno vode. uli smo
da je nemate. Kosa joj je hvatala suneve zrake. Bila je vrlo
lijepa za jednu bjelkinju.

Nasmijeili smo joj se odbivi ponudu. Namrtila se, ali nije

se inila ljutitom. Moda je mislila da je to zato to je bijela.
Ako je to mislila, bila je u krivu. Primimo li njezine darove
mogli bismo zaboraviti one koje nam je pruio Kalahari. "Pa,
barem se provozajte u kamionima", rekla je veselo. Tuka se
nasmijao i uzeo Kuara za ruku te su potrali prema Land
Roverima. Zavrtjela sam glavom. "Trebali biste otii, rekla je
doktorica Morse. "Bit e dobro za sve vas."
"Ovo je neto za mukarce", rekla sam joj. "ene ne
razumiju takve stvari."
"Pa samo e se provozati u stranjem dijelu!
"Kamioni. Lov. Vatra. To su muke stvari, rekla sam.
Samo se jedan od kamiona vratio. Vratili su se svi osim
Tuke, Kuara i nekih Bantua. "Kamion je zapeo u pijesku. Bijeli
su odluili ekati do zore da ga izvuku", rekao je Gai. "Tuka je
rekao da e spavati pored njega. Zna kakav je kad se radi o
kamionima! Svi su se nasmijali. Osim mene. U srcu mi je
lupala praznina, ljutilo me to to ga elim doma.
Stigla je kia. Ga go - muka kia. Padala je jako i
iznenadno, ne odmjereno i njeno, kao enska kia koja zemlju
puni vodom. Kia, tijekom ga\ Svi su vikali i plesali od sree.
ak su i Bijeli plesali. "udo!, govorili su ljudi. Razmiljala
sam o jazavcu koji je uhvaen tijekom kume i bojala se.
Osjeala sam se usamljeno. Unato strahu ili moda zbog
njega, uinila sam glupost. Spavala sam dalje od ostalih.
Tijekom noi dotaknula me tiina. Num mi se otklupao u
utrobi. Nisam ga prizvala. Kunem se da nisam. Nisam ak ni
razmiljala o njemu. Dok sam spavala osjetila sam kako mi se
tijelo stie. U snovima sam ula vlastito disanje - plitko i
ubrzano. Strah me zgrabio i tresao kao granicu ni-ni grma.
Potonula sam u zemlju. Tuka i Kuara stajali su pored rupe s
vodom pognutih ramena. Kuara je nosio glavu bivola; oi su
mu bile izrezane i zamijenjene zadimljenim ugljenom. "Bjei,
Majko", ponavljao je.
Probudila sam se i vidjela sjene. Nakratko me obavila tama.
Vidjela sam kako se Gai ceri pod mjeseinom. Onda mi je usta
prekrila ruka.

***
Doktorica Stefanko vrati se nakon to sam dovrila kolibu.
Ona i Gai donesu mi veprove i kudu koe, igle dikobraza,
kornjaina oklopa, nojevih jaja, kamen za otrenje, dvije
assagai otrice, posude bantu gline. Puno toga. Gai se ceri dok
ih sputa na tlo. Doktorica Stefanko ga promatra. "Na Zemlji
moda ne bi ostao neenja da ga tvoje pleme nije takvim
smatralo, kae mi dok on odlazi. Onda i ona ode.
Kasnije dovede Kuaru.
Dojuri do mene, krakat, kroz travu koja mu dosee do
brade. "Mama, vie, "mama, mama! Uzmem ga u naruje,
vrtim ga i smijem se. Poloim dlanove na njegove obraze; ruke
su mu oko mog struka. Stvaran je. O, tako je stvaran, moj
Kuara! Suze mi liju niz obraze. Pogled mu je prazan, a kosa
oiana. Ali ne putam da mi ta briga uniti sreu. Plaem od
radosti, ne od boli.
Doktorica Stefanko me opet podsjeti da je on ovdje samo
privremeno, kao test. Zatim ode i Kuara i ja razgovaramo.
Brblja o udnom snu i doktorici Stefanko i Gaju dok mu ja
pokazujem kamp. Igramo se s gumbima koje mi je doktorica
Stefanko pokazala; jedan od njih ini da niz prozora zatreperi
pod blagim kutem izmeu zida-neba i stropa-neba. Prozori lie
na etvrtaste perlice. Vidimo lice kako staje i zuri u nas. Djeca.
Starci. ene zejih osmijeha. Ljudi raznih rasa. Kaem mu da
im se ne smijei ili bilo ime oda da je svjestan da su tamom.
ak ni djeci. Naroito ne djeci. Ta su lica sigurno duhovi,
upozorim ga. Duhovi koji sanjaju da postanu Gwi.
Sluamo glas koji je doktorica Stefanko nazvala monitorom.
Pjevan je to glas, uspavljujui. enski glas, rekla bih. "U i
Kuara, najnoviji dodaci Karnevalu, lanovi posljednjeg
plemena Gwi, uskoro e se naviknuti na na odlini smjetaj",
kae glas. Glas pluta iznad nas dok skupljamo korijenje i vodu.
Legvan proviri meu kamenjem, oslukuje. Tiho spustim
drvo na tlo. Zatim polako pomaknem ruku. Toliko polako da
skoro ni nije pokret. Zgrabim. Uhvaen! Kuara vrisne i
zapljee. "Primijetite oiljke preko obraza i na bedrima, kae
glas. "Isto je s guzovima, iako kao i svaki Gwi koji se potuje,

U nee skinuti kaross u blizini drugih osim tijekom Eland

plesa. Nosim legvana do kolibe. "Kad bi se razodjenula
primijetili biste povee naslage sala na guzovima, fenomen
zvan steatopigija. Jedinstven je za Bumane (ili bolje reeno
Bumanke] i pomae u skladitenju hrane. Neko se vjerovalo
da...
Nakon to slomim legvanov vrat skinem kaross od koe i
veem ga pomou vlakna gui pred ulazom u kolibu. To su sad
odlina vrata. Nikad nisam imala vrata. Tuka i ja smo spavali
vani i koristili tshushi za pohranu stvari. Kuara e imati vrata.
Vrata izmeu njega i promatraa.
Imat e vatru. Vatru za grijanje i hranu pored koje e mu U
pjevati. Skupljam rudau i rezbarim muke i enske idole te
iskoristim travu galli za potpalu. Ba kao Tuka. "Gwi imaju
karakteristine niske i spljotene lubanje, sitne grudi,
kovravu kosu... Vrtim tapie meu dlanovima. ini se da
traje vjeno. Ruke mi trnu. Spremam se odustati, ali onda se
iznenada pojavi zavijutak dima. Kuara veselo skae kampom i
blebee. Zurim u vatru i zadovoljno se cerim. Ali zadovoljstvo
je puno straha. Napravit u vatru za grijanje i vatru za hranu,
ali ne i rituale. Ne bez Tuke.
Prim legvana s bobicama eru i tsho-krastavcem i ini mi
se da je to gozba. Ali nisam Tuka, brza na vatri i smijehu, a i
pravljenje vatre je predugo trajalo. Usred kuhanja Kuara
zgrabi gutera i, bacajui ga iz dlana u dlan kao da je vrelo
tijesto, rastrgne ga. "Kuara!" prasnem hinei bijes. Zacereka se
dok crijeva vise iz rasporenog gutera pa ga podigne kao da e
jesti. Tuno se nasmijeim. Kuarine nasmijane oi i nojevske
noge... Toliko su nalik Tukinima!
"Gwi ne pjevaju hvalospjeve bitkama ili ratnicima, kae
pjevni glas. Pomaem Kuari pojesti legvana. "Nisu ratovali i
ironino je da je prolostoljetni junoafriki rat, u kojem Gwi
nisu sudjelovali, uzrokovao njihovo istrjebljenje. Sitne
razmirice su uobiajene (ak ni nenasilno drutvo ne moe
sprijeiti suprunike da se ne svaaju), ali borba se smatra
neasnom. Boriti se znai neuspjeh u... Kada podignem
pogled, usta punih gutera, na prozorima nema lica.
Suton napokon oboji travu. Kuara pronae pero i trsku.

Naslonjen na moje noge pone raditi zani. Temperatura se

sputa. Odluim da bi vrata bolje pristajala oko mojih ramena
nego oko tshushija.
Oblik se pojavi, uokviren zalazeim suncem. Zaklonim oi
rukom. Doktorica Stefanko. Nasmijei mi se i kinine Kuari,
koji sad vezuje orai za svoju igraku kao uteg pa sjedne na
kladu. I dalje se smijei, iako u osmijehu nema radosti.
Ozbiljno me gleda.
"Nadam se da e te Kuarina prisutnost odvratiti od
egzibicija kao to je bila ova ovog popodneva, kae mi.
"Sigurno ti je jasno da... Ako bude problema morat emo
odvesti deka natrag u sobu za pripreme sve dok... Sve dok se
bolje ne navikne na okolinu." Kucka kaiprstom po dlanu.
"Tvoja hirovitost morat prestati. Jo jednom kucne. "I to
odmah.
Zurim u nju nakrivljene glave, ne shvaajui to govori.
"Skidanje karossa samo zato to ti je monitor rekao da ga
inae ne skida. Kimne znaajno. "O da, znamo da si sluala.
I ona uasna predstava s guterom! Sloi grimasu i zadrhti.
"A onda i vatra." Pokae prema aru. "Trebala bi ivjeti ovdje
kao na Zemlji. Barem tijekom dana. Mukarci su uvijek palili
vatru.
"Mukaraca je uvijek bilo, slegnem ramenima.
"Da. No, radimo na tome. Zasad se dri hrane koju ne treba
kuhati. I koristi sustav grijanja. Ode do kamena i na
koljenima okrene jedan od gumba. Zujanje. Smijei se i trlja
ruke iznad vatre dok sjeda natrag na kladu i iz depa na boku
izvlai fotografiju i prua mi je. Okrenem ju na pravu stranu.
Doktorica Morse stoji i rukom grli Gaja preko ramena. Lijeva
mu je ruka oko njezina struka. U pozadini su Land Roveri.
"Hirovito, kae doktorica Stefanko pa se nagne i noktom
kucne po fotografiji. "Upravo je to doktorica Morse zapisala u
svoju biljenicu. Ona je to smatrala vrlinom. Opet podigne
obrvu. "Mi ne. Zatim ponosno doda: "Bila mi je baka, zna.
Kao to moe zamisliti, moj je interes za junoafriku sekciju
Karnevala vie od profesionalnog.
Ponem joj vraati fotografiju. Podigne ruku i zaustavi me.
"Zadri je, kae. "Smatraj to vjenanim poklonom. Prvim od

mnogih.
Te noi, zagrnuti u kaross, Kuara i ja spavamo zagrljeni u
tshushiju. Jo uvijek dri svoj zani iako ga nijednom nije bacio
u zrak da bi gledao kako pada. Moda sutra. Sutra. Runa
rije. Leim i zurim u mrano tlo, stiem pijesak u akama.
Pitam se promatraju li me duhovi u nebeskim prozorima dok
spavam koristei naprave pomou kojih vide u mraku. Pitam
se hoe li promatrati one noi kad mi se Gai popne na lea i
stenjui obavi branu stvar.
San doe. Muan san. Osjeam kako grlim Kuara. Migolji
se, ali ne budi. U snu kliznem iz sebe i uz plamsaj vatre pleem
eland. Tijelo mi je glatko od masti eland. Oi mi kruto zure u
tamu i glavu drim visoko. Pjevuim dok sputam i podiem
stopala, vrtim se oko vatre. Druge ene pljeu i pjevaju pjesme
/f/a-zaljeenja. Mukarci sviraju gwashi i glazbene lukove.
Glazba jaa i zvoni i bruji. Ritam bruji u meni. Svaki mii
poznaje pjesmu. Suze mi liju iz oiju. Bol je olovna u mojim
nogama. A ipak pleem i dalje.
Potom se napokon podie num. Otklupa mi se u trbuhu i
dahne vatru uz moju kraljenicu. Borim se protiv straha.
Pleem protiv strave. Drhtim od vatre. Oi su mi agonija. Ne
gledam kako ene pljeu i pjevaju. Dahovi su mi plitki i vreli.
Grudi mi poskakuju. Pleem. Num se i dalje die. Bocka mi
mozak. Ispunjava mi glavu. itavo mi je tijelo ivo, gori. Trnje
mi probada meso. Grudi su mi plameni ugljen. Osjeam
duhove, vrele duhove, duhove prolosti, natiskuju mi se u
lubanju. Teturam prema kolibi. Kuara i U, uobiajena ja,
ekaju. Kliznem u njezino meso kao da zaranjam pod povrinu
hladnog i od mulja mutnog jezera. Kliznem meu njezine
strahove i tugu i bolnu radost to pored sebe ima Kuara.
Ona se pomakne. Pokret usnule glave. Mali uzdah;
nijekanje. Kliznem dublje. Opet postanem ona. Glava mi gori
od numa i duhova. "U, apem. "Donosim ti duhove svih
prethodnih tebe, svih tvojih ljudi. Opet zastenje, iako slabije.
Uzdah uitka ene koja vodi ljubav. Tijelo joj se protegne,
ukruti. Nokti grebu po Kuarinim leima. Tada me primi; primi
sebe. Ispunim joj tijelo.
I po trei put u njezinu ivotu donesem joj tiinu. Curi sve

dublje i dublje u pijesak, kao to ga go kia natopi edno tlo i

ne ostavi nita za sobom. Ruke su joj oko Kuarinih zapea
dok ga povlai za sobom, a pero igrake lamata iza njega kao
da je na vjetru. Ona proe kroz pijesak, kroz Karneval i njegove
betonske temelje, kroz mjeseevo stijenje, stalno ide dolje,
stalno kopa poput jazavca. Probije se u tamu ispresijecanu
srebrnim svjetlom. U jezgri je mjeseca, gdje ive mrtvi preci,
duhovi kije. Tetura dolje, nosi tugu i sreu, kaross joj lepra.
U sreditu praznine, gdje voda sjaji poput hladnog srebra, eka
ju Tuka, ispruenih ruku. Smije se - prodoran, forsiran hihot.
To je jedini smijeh koji moe dati duh iji je san prekinut.
Plesat e ove noi, njih troje - U, Tuka, Kuara.
Pa e ju Tuka nauiti tajnama oe, otrova koji se istisne iz
enske larve balegara. Otrova za strijele koje e ju nauiti
napraviti. Otrova za koji Bumani ne znaju protuotrov.
Lovit e kad se vrati Gaju i doktorici Stefanko.
Ali nee loviti ivotinje.

Hannu Rajaniemi: ELEGIJA O MLADOME LOSU

Finskog autora koji pie podjednako na engleskom i finskom ve ste imali
prilike itati na stranicama Siriusa B fServer i zmaj, Sirius B broj 8). Ove godine
je objavio trei roman u Jean le Flambeur serijalu, The Causal Angel (prva dva
su The Quantum Thief /The Fractal PrinceJ. Elegija o mladom losu osvojila je
2011. godine Science Fiction & Fantasy Translation Award.
Elegy for a Young Elk (2010.)

One noi nakon to je Kosonen upucao mladog losa

pokuao je napisati pjesmu uz logorsku vatru.
Travanj je bio pri kraju i jo je uvijek bilo snijega na tlu. Ve
mu je postao obiaj naveer sjediti vani, na panju kraj vatre,
na maloj istini gdje je stajala njegova koliba. Otsu je bilo
udobnije vani, a njemu je medvjedovo drutvo bilo drae od
samoe. Glasno je hrkao na svojoj hrpi jelinih granica.
Vlaan miris s tragovima losova izmeta dopirao je iz njegova
krzna dok se suilo.
Izvukao je iz depa biljenicu mekih korica i ostatak
olovke. Prelistao je biljenicu: veina stranica bila je prazna.
Rijei su postale skliske, tee za uhvatiti od losa. No, ne i ovog,
mladog i neopreznog. Stari los ne bi nikada pustio ovjeka i
medvjeda tako blizu.
Nabacao je rijei na prvu praznu stranicu vrsto stiui
olovku.
Rogovlje. Safirno rogovlje. Ne valja. Smrznuti plamovi.
Korijenje drvea. Ravaste sudbine. Morale su postojati rijei
koje bi uhvatile trenutak kada je samostrel udario u njegovo
rame, mesnati zvuk udara strijele. No, to je bilo kao da je
pokuao uhvatiti snjene pahulje u svoj dlan. Jedva je mogao
razaznati njihove kristalne strukture - brzo su se topile.
Zatvorio je biljenicu i gotovo je bacio u vatru, no
predomislio se i vratio je u dep. Nema smisla unititi dobar
papir. Osim toga, njegova posljednja rola toaletnog papira u
vanjskom zahodu uskoro e biti potroena.
"Kosonen opet razmilja o rijeima", zareao je Otso.
"Kosonen bi trebao vie piti. Onda ne treba rijei. Samo san.
Kosonen je pogledao medvjeda. "Misli da si pametan, jel'?

Lupnuo je po samostrelu. "Moda bi ti trebao pucati na losove."

"Otso dobar u njukanju. Kosonen u pucanju. Obojica
dobri u pijenju, Otso je zijevnuo s velikim uitkom, otkrivajui
redove utih zubi. Zatim se okrenuo na bok uz snaan,
zadovoljan uzdah. "Otso e uskoro jo malo cugnuti."
Moda je medvjed imao pravo. Moda je pie bilo sve to mu
je trebalo. Nije imalo smisla biti pjesnik - sve su pjesme na
svijetu ve bile napisane tamo gore, na nebu. Vjerojatno su
tamo postojali vrtovi poezije. Ili mjesta na kojima si se mogao
pretvoriti u rijei.
Ali nije bila stvar u tome. Rijei su trebale doi od njega, tog
prljavog bradatog ovjeka u umi, iji je zahod bio rupa u
zemlji. Svijetle rijei iz tamne materije, to je bila bit poezije.
Kada je funkcionirala.
Imao je posla. Vjeverice su gotovo obile bravu prethodne
noi, ta vraja stvorenja. Trebalo je uvrstiti podrumska vrata.
Ali to je moglo ekati do sutra.
Upravo je krenuo otvoriti bocu votke iz Otsove tajne zalihe
u snijegu, kad je Marja sila s neba u obliku kie.
Kia je bila iznenadna i hladna poput kante vode koju mu
je netko izlio preko glave u sauni. No, kapljice nisu doticale
zemlju, ve su lebdjele oko Kosonena. Dok ih je promatrao
mijenjale su oblik, spojile se i nainile oblik ene, kostiju
tananih poput vretena, mesa i miia od izmaglice. Izgledala
je poput staklene skulpture. Njezine male grudi bile su
savrene hemisfere, a njezino spolovilo jednakostranian
srebrni trokut. No, njezino lice bilo mu je poznato - mali nos i
visoke jagodice, usta s otrim jezikom.
Marja.
Otso se u trenu stvorio kraj Kosonena. "Lo miris, miris
boga", zareao je. "Otso grize, kina ena znatieljno ga je
promatrala.
"Otso", rekao je Kosonen strogo. vrsto je uhvatio medvjeda
za hrapavo krzno na vratu, osjeajui napinjanje njegovih
golemih miia. "Otso je Kosonenov prijatelj. Sluaj Kosonena.
Nije vrijeme za gristi. Vrijeme je za spavanje. Kosonen e
razgovarati s boicom, zatim je smjestio bocu votke u snijeg
ravno ispod njegova nosa.

Otso je ponjuio bocu i ostrugao napola otopljeni snijeg

prednjom apom.
"Otso ide, napokon je rekao. "Kosonen vie ako ga bog
ugrize. Onda Otso doe, vjeto je podigao bocu ustima i otrao
u umu mlitavo vukui ape.
"Zdravo", rekla je kina ena.
"Pozdrav", rekao je Kosonen oprezno.
Pitao se je li stvarna. Bogovi kuge bili su prepredeni. Jedan
od njih mogao je uzeti Marjinu sliku iz njegova uma. Pogledao
je prema nenapetom samostrelu i pokuao procijeniti izglede:
dijamantna boica protiv umskog pjesnika izvan forme. Nisu
bili dobri.
"Tvome psu se ba i ne sviam, reklo je bie. Sjela je na
Kosonenov panj i zamahnula svjetlucavim nogama po zraku,
naprijed-nazad, ba kao to je Marja uvijek inila u sauni. To
je morala biti ona, odluio je Kosonen, osjeajui se kao da mu
je neto bodljikavo zapelo u grlu.
Nakaljao se. "Medvjed, ne pas. Pas bi lajao. Otso samo
grize. Nita osobno, to je samo njegova narav. Paranoidna i
mrzovoljna."
"Zvui kao netko koga sam poznavala.
"Nisam paranoidan, Kosonen se sagnuo i pokuao
ponovno razgorjeti vatru. "Naui biti oprezan u umi.
Marja je pogledala uokolo. "Mislila sam da smo vama koji
ste ostali dali vie opreme. Izgleda malo... Primitivno, ovdje.
"Da. Imali smo mnotvo sprava rekao je Kosonen. "No nisu
bile otporne na kugu. Imao sam pametnu puku prije ovoga,
lupnuo je po samostrelu, "no zarazila se. Ubio sam je velikim
kamenom i bacio je u movaru. Imam svoje skije, neto alata i
ovo, Kosonen se potapao po sljepoonici. "Zasad je bilo
dovoljno. Tako da - hvala. Naslagao je neto granica za
potpalu ispod trokuta od malih cjepanica i za tren su
plamenovi opet skoili u zrak. Tri godine bile su dovoljne da bi
se nauilo barem neto o obradi drva. Marjina se koa doimala
gotovo ljudskom pod priguenim svjetlom vatre i on je sjedio
na Otsovim granicama jele promatrajui je. Trenutak nitko
nije progovorio.
"Pa kako si ti ovih dana? upitao je. "Ima posla?

Marja se nasmijeila: "Tvoja supruga je odrasla. Sad je

velika cura. Ne eli znati koliko velika.
"Znai... Ti onda nisi ona? S kim razgovaram?
"Ja jesam i nisam ona. Ja sam djelomina, ali vjerna
translacija. Ne bi to razumio."
Kosonen je stavio malo snijega u posudu za kavu da se
otopi. "U redu, dakle, ja sam piljski ovjek. Poteno. Ali jasno
mi je da si ovdje jer neto eli. Stoga, k vragu, prijeimo na
stvar, opsovao je.
Marja je duboko udahnula: "Izgubili smo neto. Neto
vano. Neto novo. Iskru, tako smo je nazvali. Pala je u grad.
"Mislio sam da vi ljudi uvate kopije svega.
"Kvantne informacije. Bile su dijelom novog segmenta. Ne
moe ih se kopirati."
Sjebano.
Izmeu Marjinih obrva pojavila se bora. Kosonen je se
sjeao iz njihovih tisuu svaa i progutao je slinu.
Ako eli razgovarati tim tonom, u redu, rekla je.
"Mislila sam da e ti biti drago to me vidi. Nisam morala doi
- mogli su poslati Mickeyja Mousea. Ali htjela sam te vidjeti.
Velika Marja te htjela vidjeti. Dakle, ti si odluio ivjeti svoj
ivot ovako, kao tragian lik koji opsjeda umu. To je u redu.
Ali barem bi me mogao posluati. Toliko mi duguje."
Kosonen nije nita rekao.
"Jasno mi je", rekla je Marja. "Jo me uvijek krivi za Esu."
Bila je u pravu. Ona je bila ta koja je nabavila prvi stroj
Djeda Boinjaka. "Deko treba dobiti najbolje to mu moemo
ponuditi, rekla je. "Svijet se mijenja. Ne moemo dopustiti da
bude zakinut. Uinimo ga malim bogom, poput susjedova
djeteta.
"Pretpostavljam da ne bih trebao kriviti tebe", rekao je
Kosonen. "Ti si samo... Djelomina. Ti nisi bila tamo.
"Bila sam tamo, rekla je Marja tiho. "Sjeam se. Bolje od
tebe, zapravo. Takoer, lake zaboravljam i opratam. Ti to
nikad nisi mogao. Ti si samo... Pisao pjesme. Mi ostali nastavili
smo sa ivotom i spasili svijet."
"Odlino napravljen posao, rekao je Kosonen. Gurnuo je
tap u vatru i oblak iskri poletio je u zrak zajedno s dimom.

Marja je ustala. "To je to", rekla je. "Odlazim. Vidimo se za

sto godina", zrak je postao hladniji. Oko nje pojavila se
aureola, svjetlucava pod svjetlom vatre.
Kosonen je zatvorio oi i vrsto stisnuo vilicu. Priekao je
deset sekundi. Zatim je otvorio oi. Marja je jo uvijek bila
tamo, bespomono zurei u njega. Nije mogao, a da se ne
nasmijei. Nikad nije mogla otii ako njezina rije nije bila
posljednja.
"ao mi je rekao je Kosonen. "Prolo je mnogo vremena.
ivio sam u umi s medvjedom. To ba ne utjee dobro na
ovjekovu narav."
"Zapravo nisam primijetila nikakvu razliku."
"No, dobro", rekao je Kosonen. Lupnuo je po jelinim
granicama pokraj sebe. "Sjedni. Ponimo iznova. Skuhat u
kavu.
Marja je sjela, njezino golo rame dodirivalo je njegovo. Bila
je neobino topla na dodir, gotovo toplija od vatre.
"Vatreni zid ne puta nas u grad, rekla je. "Nemamo
nikoga... Dovoljno ljudskog, ne vie. Prialo se o tome da bismo
stvorili nekoga, ali rasprava bi potrajala cijelo stoljee,
uzdahnula je. "Mi na nebu volimo raspravljati."
Kosonen se podrugljivo nasmijao. "Siguran sam da se
savreno uklapa, potraio je boru prije nastavljanja: "Znai
da trebate potrka.
"Trebamo pomo.
Kosonen je gledao u vatru. Plamen je sad gasnuo liui
pocrnjelo drvo. U eravici su se stalno pojavljivale nove boje.
Ili je moda samo on svaki put zaboravio.
Dodirnuo je Marjinu ruku. Na dodir je bila poput mjehura
od sapunice, gotovo nematerijalna. No, nije ju povukla.
"U redu, rekao je. "Ali samo da zna, to nee biti samo radi
sjeanja na prola vremena."
"to god ti moemo dati.
"Nisam zahtjevan", rekao je Kosonen. "elim samo rijei.
***
Sunce je bljetalo na kantohankiju, snijegu zaleene

povrine, dovoljno jakom da izdri ovjeka na skijama i

medvjeda. Kosonen je teko disao. ak i nizbrdo nije bilo lako
drati tempo s Otsom. Ali po ovakvom vremenu bilo je neeg
velianstvenog u skijanju, klienju preko plaviastih sjena
drvea gotovo bez trenja, uz itanje snijega pod njim.
Predugo sam mirno sjedio, pomislio je. Trebao sam otii
nekamo samo da bih otiao, a ne zato to je to netko traio.
Poslijepodne, kad je sunce ve zalazilo, doli su do pruge,
koja je izgledala poput puke posjekotine u umskom tlu - dvije
metalne tranice na ljunanoj podlozi. Kosonen je skinuo
skije i zabio ih u snijeg.
"ao mi je to ne moe ii sa mnom, rekao je Otsu. "Ali
grad te nee pustiti unutra.
"Otso nije gradski medvjed, rekao je medvjed. "Otso eka
Kosonena. Kosonen nae nebesku bubu i vrati se. Onda
pijemo.
Nespretno je poeao hrapavo krzno na njegovu vratu.
Medvjed je gurnuo Kosonena njukom u trbuh tako snano da
je gotovo pao. Zatim je frknuo, okrenuo se i otiao u umu
vukui ape. Kosonen je gledao za njim dok nije nestao izmeu
drvea pokrivenog snijegom.
Bila su potrebna tri bolna pokuaja guranja prstiju u grlo
da bi natjerao nanosjemenku koju mu je Marja dala da izae.
To mu je ostavilo gorak okus u ustima. Gutanje je bilo jedini
nain da se ta osjetljiva stvarica zatiti od kuge. Obrisao ju je
snijegom, tu prozirnu triariju veliine oraha, sklisku i toplu.
Podsjeala ga je na igrake iz automata u supermarketima iz
djetinjstva, plastine kugle s iznenaenjima unutra.
Paljivo ju je poloio na tranice, obrisao ostatak bljuvotine
s usana i isprao usta vodom. Tada ju je promotrio. Marja je
znala da nikad nije itao upute za upotrebu pa mu ih nije ni
dala.
"Stvori mi vlak, rekao je.
Nita se nije dogodilo. Moda mi moe itati misli, pomislio
je i zamislio vlak, stari parni vlak koji je prolazei otpuhivao.
Jo uvijek nita, samo odraz sve mranijeg neba na praznoj
povrini sjemenke. Uvijek je morala biti suptilna. Marja nikad
nije mogla dati nikakav poklon bez da je danima razmiljala o

njegovu znaenju. Dok je tako mirno stajao, svjeina hladnog

proljea uvukla mu se pod kaput od vujeg krzna pa je poeo
poskakivati gore-dolje trljajui ruke.
S tim je pokretom dola i ideja. Namrtio se i zurei u
sjemenku izvadio biljenicu iz depa. Moda je bilo vrijeme da
iskua Marjin drugi poklon - ili unaprijed dobivenu nagradu,
kako se uzme. Jedva da je napisao prve stihove, kada su rijei
u skoku navrle u njegov um kao ivotinje probuene iz
drijemea. Zatvorio je biljenicu, oistio grlo i progovorio.
Ove su tranice iscrpili kotai koji su ispisali ime svakog
putnika elikom i miljama; dobro je to su godine pojele nae
meso i uinile nas tananima i laganima pa su tranice
dovoljno snane da nas jo uvijek nose u grad u naem vlaku
od stakla i rijei...
***
Loi stihovi, pomislio je, ali to mu nije bilo vano. Veselje
rijei ispunilo mu je ile poput votke. teta to nije uspjelo Obrisi sjemenke zamaglili su se. Eksplodirala je u vruu
bijelu kuglu. Vruina je zapuhnula Kosonena preko lica.
Svijetlei pipci promigoljili su pokraj njega usisavajui ugljen i
metal iz tranica i drvea. Plesali su kao elektrini lukovi
zavarivaa, skicirajui linije i plohe u zraku.
Odjednom, vlak je bio tamo.
Bio je proziran, sa zidovima tankim poput papira i krhkim
kotaima kao da je bio od puhanog stakla, sa skiciranim
parnim motorom i samo jednim vagonom u kojem su bila
sjedala kao od pauine, sve ba kao to je zamislio.
Popeo se unutra oekujui da e se delikatna konstrukcija
zaljuljati pod njegovom teinom, no doimala se vrstom poput
kamena. Nanosjemenka nevino je leala na podu, kao da se
nita nije dogodilo. Oprezno ju je podignuo, iznio je van i
zakopao je u snijeg ostavivi svoje skije i tapove kao znak.
Zatim je uzeo svoj ruksak, ponovno se ukrcao u vlak i sjeo na
jedno od pauinastih sjedala. Kao svojom voljom, vlak se uz
trzaj polako pokrenuo. Kosonenu se inilo da tranice ispod
njega apuu, no nije mogao razabrati rijei.

Promatrao je sve mraniju umu kako klizi pored njega.

Osjeao je kako mu teina putovanja snano pritie udove.
Sjeanje na snijeg ispod njegovih skija mijealo se s kretanjem
vlaka i Kosonen je uskoro zaspao.
***
Kad se probudio, bio je mrak. Jantarno svjetlo vatrenog
zida svijetlilo je na horizontu poput olujnog oblaka. Vlak je
ubrzao. Vani se mrana uma pretvorila u nejasnu mrlju, a
apat tranica postao je tiha staccato skladba. Kosonen je
progutao slinu - vlak je preao ostatak puta u tek nekoliko
minuta. Vatreni zid pretvorio se u magliastu kupolu koja je
iznutra svijetlila ukastim svjetlom. Grad ispod nje bio je
nejasna silueta. inilo se da se zgrade pomiu poput likova u
divovskome kazalitu sjena.
A onda je zid postao gorua zavjesa ravno ispred vlaka,
neprobojni zid od sumraka i jantara to je prelazio preko
tranica. Kosonen se uhvatio za krhki okvir svoga sjedala, tako
da su mu pobijelili zglobovi prstiju. "Uspori! povikao je, ali
vlak ga nije uo. Udario je ravno u vatreni zid silinom od koje
su se Kosonenu zatresle kosti. Uz bljesak svjetlosti podignut je
sa sjedala.
Bilo je to poput utapanja, osim to je plutao u beskrajnome
moru jantarnog svjetla umjesto u vodi. Osim svjetlosti, tamo
je bila samo praznina. Osjeao je kakljanje na koi. Trebao
mu je trenutak da shvati da ne die.
Tada je progovorio strogi glas.
Ovo nije mjesto za ljude, rekao je. Zatvoreno je. Zabranjeno.
Vrati se natrag.
"Imam zadatak, rekao je Kosonen. Nije bilo jeke u
svjetlosti. "Od tvojih stvoritelja. Nareuju ti da me pusti
unutra.
Zatvorio je oi i Marjin trei poklon lebdio je ispred njega.
Ne rijei, ve broj. Uvijek je loe pamtio, no Marjin je dodir bio
pero s tintom od kiseline, koje mu ga je urezalo u um. Proitao
je beskrajne znamenke, jednu po jednu.
Moe ui, rekao je vatreni zid. Ali samo ono to je ljudsko

e otii.
Vlak i brzina su se vratili, otri i stvarni kao porezotina od
papira. Sumorni sjaj vatrenog zida jo uvijek je bio tamo, no
umjesto ume, sada su se tamne zgrade nazirale oko
eljeznike stanice, zurei u njega svojim praznim prozorima.
Kosonena su kakljale ruke. Bile su iste, kao i njegova
odjea - svaka je mrljica prljavtine nestala. Lice mu je bilo
meko i crveno, kao da je upravo bio u sauni.
Vlak je napokon usporio i zaustavio se u tami stanice i
Kosonen se naao u gradu.
Grad je bio uma od metala i betona koja je disala i
amorila. U zraku se osjeao miris ozona. Fasade zgrada oko
trga kraj eljeznike stanice izgledale su gotovo isto kao u
njegovu sjeanju, samo nekako suptilno krivo. Krajikom oka
mogao je uhvatiti njihove pokrete, dok su se premjetale u snu
poput ivotinja kamene koe. Nije bilo nikakvih znakova ivota,
osim jata golubova koji su skakutali naprijed-nazad po
stepenicama gledajui ga. Imali su oi od safira.
Zaustavio se jedan autobus pun ljudi bez lica koji su sjedili
neprirodno mirno i izgledali poput lutaka za testove sudara.
Kosonen je odluio ne ui u njega i krenuo preko trga prema
glavnoj ulici s trgovinama - morao je negdje zapoeti potragu
za iskrom. Svijetlit e, rekla je Marja. Ne moe je promaiti.
Na parkiralitu je bilo neto to je izgledalo kao olupina
automobila koja je leala na zemlji, haube izguvane poput
odbaene limenke piva, prekrivena bijelim golubljim izmetom.
No, kad je Kosonen proao pored nje motor je glasno zaruio,
a hauba se otvorila uz tresak. itajui snop pipaka iskoio je
van pokuavajui ga dohvatiti.
Uspio je postii neto brzine prije nego to se automobilska
zvijer preokrenula na svoja etiri kotaa. S druge strane trga
nalazile su se uske ulice, preuske da bi ga mogla slijediti.
Potrao je, s hladnim utegom u elucu, dok su mu noge
pulsirale.
Samostrel privren remenom bolno ga je udarao u lea i
namuio se dok ga je prebacio preko glave.
Zvijer je oholo prola kraj njega i okrenula se. Onda je
krenula ravno na njega. Pipci su se ispruili iz otvora njezina

svjetleeg motora u lepezu od zmija.

Kosonen je petljao oko strijele pa ispalio prema stvoru.
Samostrel se trznuo, no strijela se odbila od vjetrobranskog
stakla. inilo se da ga je to zbunilo dovoljno da bi Kosonen
odskoio u stranu. Poletio je prema dolje, udario u plonik uz
bolan udarac i preokrenuo se.
"K vragu, neka mi netko pomogne, prokleo je u
bespomonom bijesu i daui ustao, upravo kad je zvijer
polagano ustuknula, uz kranje motora. Osjeao je miris
uarene gume pomijean s ozonom. Moda je mogu svladati
rukama, pomislio je poput luaka i rairio ruke odbijajui
ponovno bjeati. U tome je jedna posljednja pjesma Neto je sletjelo ispred zvijeri uz lepet krila. Golub. Kosonen
i automobilsko stvorenje zurili su u njega. Ispustio je zvuk
poput gugutanja. Zatim je eksplodirao.
Od udara su mu popucali bubnjii, a bijela vatrena kugla
na trenutak je zavila svijet u tamu. Kosonen se ponovno naao
na tlu, a u uima mu je odzvanjalo dok je u bolovima leao na
svome ruksaku. Automobilska zvijer sada je bila gorua
olupina deset metara dalje, savijena do neprepoznatljivosti.
Kraj njega se nalazio drugi golub, koji je prebirao po
neemu to je izgledalo poput sitnih komadia metala. Podigao
je glavu i pogledao ga, dok mu se plamen odraavao u sitnim
safirnim oima. Zatim je poletio ostavivi za sobom siuni
bijeli komadi izmeta.
***
Glavna ulica s trgovinama bila je prazna. Kosonen se
oprezno kretao za sluaj da je bilo vie automobilskih bia u
okolici, drei se uskih uliica i ulaza u zgrade. Svjetlost
vatrenog zida bila je priguenija izmeu zgrada i traci
neobinog svjetla plesali su na prozorima.
Kosonen je shvatio da umire od gladi. Nije nita jeo od
podneva, a putovanje i borba uzeli su svoj danak. Pronaao je
prazan kafi na uglu ulice koji se doimao sigurnim, postavio
svoje malo putno kuhalo na stol i prokuhao neto vode.
Potreptine koje je uspio donijeti sastojale su se uglavnom od

juhe u konzervi i suenog losova mesa, no njegov krei

eludac nije bio izbirljiv. Od mirisa hrane postao je neoprezan.
"Ovo je moje mjesto", rekao je neki glas. Kosonen je skoio
od iznenaenja hvatajui se za samostrel.
Na vratima se pojavio pogrbljeni lik koji je nalikovao na
trola, odjeven u dronjke. Njegovo lice, uokvireno zapetljanom
kosom i bradom, sjajilo se od znoja i prljavtine. Njegova
porozna koa bila je puna sitnih safirnih izraslina nalik
oiljcima. Kosonen je mislio da ga je ivot u umi uinio
imunim na ljudske mirise, no oko stranca se irio teak smrad
znoja i ustajalog alkohola od kojeg mu se dizao eludac.
Stranac je uao u prostoriju i sjeo za stol nasuprot
Kosonenu. "Ali u redu je", rekao je prijateljski. "Posjetitelji su
rijetki ovih dana. Mora se ponaati dobrosusjedski. Doavola,
je li to to ima Bld Bandjuhe?
"Slobodno uzmi malo", rekao je Kosonen oprezno. Kroz
godine je upoznao neke druge koji su ostali, ali obino ih je
izbjegavao - svi su imali svoje razloge zbog kojih nisu otili gore
i nisu imali mnogo toga zajednikog.
"Hvala. To je stvarno dobrosusjedski. Usput, ja sam Pera",
trol je ispruio ruku.
Kosonen ju je oprezno stisnuo, osjeajui udne bodljikave
stvarice ispod Perine koe. Bilo je to kao da je stiskao
rukavicu napunjenu staklenim prahom. "Kosonen. Znai, vi
ivite ovdje?"
"O, ne ovdje, ne u centru. Dolazim ovamo krasti od zgrada.
No postale su zaista pametne, i krte. Ne moe vie nai ni
juhu. Robna kua Stockmann gotovo me pojela juer! Nije ba
lagodno ivjeti ovdje, Pera je zatresao glavom. "Ali bolje je nego
vani", u njegovim je oima bio prepredeni pogled. Ostaje li jer
to eli, pitao se Kosonen, ili jer te vatreni zid vie ne puta
van?
"Znai ne bojite se bogova kuge? pitao je naglas. Dodao je
Peri jednu limenku zagrijane juhe. Gradski ostaja srknuo ju
je u jednom gutljaju, dok se miris minestronea mijeao s
ostalim mirisima.
"O, ne mora ih se vie bojati. Svi su mrtvi.
Kosonen je pogledao Peru, iznenaen. "Kako zna?

"Rekli su mi golubovi."
Golubovi?
Pera je paljivo izvukao neto iz depa svog poderanog
kaputa.
Bio je to golub. Imao je kljun i oi od safira te tragove plave
boje na perju. Otimao se u Perinu stisku maui krilima.
"Moji mali prijatelji, rekao je Pera. "Mislim da si ih ve
upoznao."
"Jesam", rekao je Kosonen. "Jesi li ti poslao onog koji je
raznio onog automobilskog stvora?
"Mora pomoi susjedu, zar ne? Nema na emu. Juha je
bila dobra."
"to su rekli o bogovima kuge?
Pera se nacerio krezubim osmijehom. "Kad su bogovi ostali
zatoeni ovdje, poeli su se boriti. Nije bilo dovoljno moi za
sve, razumije. Pa je jedan od njih morao biti glavni, kao u
Highianderu. Golubovi mi pokazuju slike, ponekad. Krvave
stvari. Eksplozije. Nanite kako jedu ljude. No naposljetku su
svi otili, svi do jednog. Sad je to moje igralite."
Znai i Esa je otiao. Kosonena je iznenadilo kako je otar
bio osjeaj gubitka, ak i sad. Bolje je ovako. Progutao je. Prvo
treba obaviti posao. Nema vremena za tugovanje. O tome u
razmiljati kad se vratim kui. Napisati pjesmu o tome. I rei
Marji.
"U redu", rekao je Kosonen. "I ja sam u lovu na neto. Misli
li da bi tvoji... Prijatelji to mogli pronai? Neto to svijetli. Ako
mi pomogne, dat u ti svu juhu koju imam. I losovo meso. I
donijet u jo kasnije. to kae?"
"Golubovi sve mogu pronai", rekao je Pera liui usne.
***
ovjek s golubovima hodao je kroz gradski labirint kao da
je njegova dnevna soba, dok ga je pratio oblak ptijih utvara.
Svako malo jedna bi mu sletjela na rame i dotaknula mu uho
kljunom, kao da apue.
Bolje da pourimo rekao je Pera. Nou nije tako
strano, no danju se zgrade pomlade i ponu razmiljati.

Kosonen je izgubio osjeaj za smjer. Karta grada bila je

drugaija nego posljednji put kad je bio tamo u prolim,
ljudskim vremenima. Njegova je pretpostavka bila da su se
pribliavali katedrali u starome dijelu grada, no nije mogao biti
siguran. Snalaenje u promijenjenim ulicama bilo je poput
hoda kroz krvoilni sustav neke divovske ivotinje, zakuast
poput labirinta. Neke zgrade bile su pokrivene nekom vrstom
crne opne, namrekanom poput nafte. Neke su srasle zajedno
u strukture od cigle i betona koje su se doimale organskima,
blokirale ulice i inile tlo neravnim.
"Nismo daleko, rekao je Pera. "Vidjeli su to. Kau da svijetli
poput izrezbarene bundeve", zahihotao se. Dok su hodali
jantarno svjetlo vatrenog zida postajalo je svjetlije. Takoer,
postalo je uarenije i Kosonen je morao odbaciti svoj stari
pulover Pohjanmaa.
Proli su zgradu s uredima koja se pretvorila u lice spavaa,
bespolni lik poput onih s Uskrnjeg otoka. U ovome dijelu
grada takoer je bilo ivlje, uz ivotinje safirnih oiju,
elegantne make koje su ih gledale s prozorskih dasaka.
Kosonen je ugledao lisicu koja je prelazila cestu: uputila im je
bistar pogled i nestala u otvoru kanalizacije.
Zatim su skrenuli iza ugla, gdje su ljudi bez lica u odjei od
prije deset godina zajedno plesali u izlogu trgovine, te napokon
ugledali katedralu.
Narasla je do gorostasne veliine, tako da su se sve ostale
zgrade u okolici doimale siunima. Postala je mravinjak od
tamnocrvene cigle i heksagonalnih ulaza. Prtala je od ivota.
Make su se grevito drale za njezine zidove safirnim
pandama, poput elegantnih vodoriga. Gusta jata golubova
leprala su oko njezinih tornjeva. opori takora modrih
repova trkarali su unutra-van kroz otvorena, masivna vrata
kao vojske na zadatku. I posvuda je bilo insekata, koji su
ispunjavali zrak zujanjem snanim poput zvuka builice,
kreui se u gustim crnim rojevima poput crnog daha nekog
diva.
"Ah, prokletstvo, rekao je Kosonen. "Tamo je pala?
"Zapravo nije. Samo sam te trebao dovesti ovamo, rekao je
Pera.

"Molim?
"Oprosti. Lagao sam. Bilo je kao u Highlanderu. Jo je
jedan od njih ostao. I eli te upoznati, Kosonen je zurio u Peru,
u oku i bez rijei. Golubovi su sletjeli na ramena i ruke drugog
ovjeka poput lelujavog sivog kaputa. Zgrabili su njegove
dronjke, kosu i kou otrim pandama te poeli snano
zamahivati krilima. Dok je Kosonen tako zurio, podigli su Peru
u zrak.
"Nemoj se ljutiti, jednostavno sam dobio bolju ponudu od
njega. Hvala na juhi, viknuo je. Pera se u trenu pretvorio u
crni komadi tkanine na nebu.
Tlo se zatreslo. Kosonen je pao na koljena. Prozorske oi uz
cestu ispunile su se jarkim, pakosnim svjetlom.
Pokuao je pobjei. Nije daleko stigao prije nego to su
doli, prsti grada - golubovi, insekti, zujei roj koji ga je
prekrio. Tucet takorskih utvara uhvatio mu se za lubanju i
osjeao je um njihovih mehanikih srca. Neto otro progrizlo
mu je kost. Bol se irila poput umskog poara i Kosonen je
vritao.
Grad je progovorio. Glas mu je bio grmljavinska oluja, rijei
nainjene od zemljine trenje i uzdaha zgrada. Spore rijei,
istisnute iz kamena.
Tata, rekao je grad.
***
Bol je nestala. Kosonen je uo tihi zvuk valova i osjeao topli
vjetar na licu. Otvorio je oi. "Zdravo, tata, rekao je Esa.
Sjedili su na molu uz vikendicu zamotani u runike, koe
zajapurene od vrueg zraka saune. Bila je veer, uz nagovjetaj
svjeine u zraku, blagi podsjetnik finskog ljeta da nita ne traje
zauvijek. Sunce je lebdjelo iznad plaviastih kronji. Povrina
jezera bila je mirna, puna tekuih odraza.
"Mislio sam", rekao je Esa, "da e ti se svidjeti ovdje.
Esa je bio isti kao to ga se Kosonen sjeao, mravi blijedi
djeak s vidljivim rebrima, dugakim rukama sklopljenim
preko koljena i mokrom kosom koja mu je u rezancima visjela
preko ela. No, njegove su oi bile oi grada, tamne kugle od

metala i kamena. "Svia mi se, rekao je Kosonen. "Ali ne mogu

ostati."
"Zato ne?
"Ima neto to moram uiniti."
"Nismo se vidjeli sto godina. Sauna je zagrijana. Imam piva,
hladi se u jezeru. emu urba?"
"Trebao bih te se bojati", rekao je Kosonen. "Ubijao si ljude.
Prije nego to su te doveli ovamo."
"Ne zna kako je to, rekao je Esa. "Kuga ini sve to eli.
Daje ti stvari za koje nisi ni znao da ih eli. Omekava svijet.
A ponekad ga rastrga za tebe. Pomisli neto, i stvari se slome.
Ne moe tu nita uiniti.
Djeak je sklopio oi. "Ti isto eli neke stvari. Znam to.
Zbog toga si ovdje, zar ne? eli svoje dragocjene rijei natrag.
Kosonen nije nita rekao.
"Mamin potrko, jebemu. Znai, sredili su ti mozak, isprali
alkohol iz njega. Tako da opet moe pisati. Je li to dobar
osjeaj? Na trenutak sam pomislio da si doao ovamo zbog
mene. Ali to nikad nije ilo tako, je li?"
"Nisam znao -"
"Vidim to ti je u glavi, zna." rekao je Esa. "Moji su prsti u
tvojoj lubanji. Jedna pomisao i moji e te kukci pojesti, dovui
te ovamo zauvijek. Kvalitetno druenje zauvijek. to misli o
tome?
I opet se pojavila stara krivnja. "Brinuli smo se za tebe
svakog trenutka otkad si se rodio, rekao je Kosonen. "Htjeli
smo samo najbolje za tebe."
Onda se to inilo tako prirodno. Kako se djeak igrao sa
svojim strojem koji je stvarao druge strojeve. Kako su stvari
poele mijenjati oblik kad si razmiljao o njima. Kako se Esa
smijeio kad je pokazao Kosonenu morsku zvijezdu koja je
govorila, a koju mu je napravio stroj.
"A onda sam imao jedan lo dan."
"Sjeam se", rekao je Kosonen. Kasno se vratio kui, kao
obino. Esa se pretvorio u dijamantno stablo koje je raslo u
njegovoj sobi. Posvuda su bile morske zvijezde, koje su jele
zidove i pod i mnoile se. A to je bio samo poetak.
"Pa, izvoli. Dovedi me ovamo. Na tebi je red da uini od

mene to hoe. Ili da sve zavri. Zasluujem to."

Esa se tiho nasmijao. "A zato bih to uinio starcu?
Uzdahnuo je. "Zna, i ja sam sada star. Daj da ti pokaem",
njeno je dotaknuo Kosonenovo rame i
Kosonen je sada bio grad. Njegova je koa postala kamen i
beton, pore mu je ispunila kuga bogova. Ulice i zgrade bile su
njegovo lice, mijenjale su se i pomicale svakom milju i
osjeajem. Njegov ivani sustav bio je nainjen od dijamanata
i optikih vlakana. Njegove su ruke bile utvare ivotinja.
Posvuda ga je okruivao vatreni zid, na nebu i u hladnim
stijenama ispod zemlje, nematerijalan, no neprobojan,
pritiskao je sa svih strana prekidajui tok energije,
onemoguavajui mu brzo razmiljanje. No, jo uvijek je
mogao sanjati, utkivati rijei i slike u niti, stvarati svjetove od
svojih sjeanja i od sjeanja manjih bogova koje je pojeo kako
bi postao gradom. Pjevao je pjesme od svojih snova na radiovalovima i nije ga bilo briga puta li ih vatreni zid da prou ili
ne, glasnije i glasnije "Izvoli, rekao je Esa izdaleka. "Uzmi pivo.
Kosonen je osjetio hladnu bocu u ruci i potegnuo iz nje.
Pivo iz sna bilo je jako i stvarno. Okus pia vratio ga je u
stvarnost. Duboko je udahnuo, putajui da lana ljetna veer
izbrie sjeanje na grad.
"Jesi li me zbog toga doveo ovamo? Da bi mi to pokazao?
upitao je.
"Pa, ne, rekao je Esa kroz smijeh. Njegove su kamene oi
odjednom izgledale mlado. "Samo sam htio da upozna moju
djevojku."
***
Kvantna djevojka imala je kosu boje zlata i oi od svjetlosti.
Nosila je vie lica odjednom, poput hinduistike boice.
Doetala je do mola malim elegantnim koracima. Oko nje su
se vidjele pukotine Esinoga ljetnog svijeta - imala je procjepe
na koi iz kojih su virile boje iz nekih drugih svjetova.
"Ovo je Sade, rekao je Esa.
Pogledala je Kosonena i progovorila, mjehuri od rijei,

super- pozicija, svi mogui pozdravi odjednom.

"Drago mi je", rekao je Kosonen.
"Neto su dobro napravili kad su je nainili tamo gore,
rekao je Esa. "Ona ivi u mnogo svjetova odjednom, misli u
qubitima. I ovo je svijet u kojem eli biti. Sa mnom", njeno je
dotaknuo njezino rame. "ula je moje pjesme i pobjegla.
"Marja je rekla da je pala", rekao je Kosonen. "Da je neto
pokvareno."
"Rekla je ono to su oni htjeli da kae. Ne svia im se kada
stvari ne idu po planu."
Sade je ispustila zvuk poput staklenog zvona.
"Vatreni zid nas i dalje pritie" rekao je Esa. "Tako je
napravljen, da bi ovdje sve ilo sporije i sporije, dok ne
umremo. Sade se ne uklapa ovdje, ovo mjesto je premaleno.
Tako da e je ti odvesti kui, dok nije prekasno", nasmijeio
se. "Radije bih da to uini ti nego netko drugi."
"To nije poteno", rekao je Kosonen. kiljei je pogledao
Sade. Bila je previe sjajna da bi mogao gledati u nju. Ali to
ja mogu uiniti? Ja sam samo hrpa mesa. Mesa i rijei.
Misao je bila poput eera, gruba u njegovu stisku, ali
sadravala je sjeme neega.
"Mislim da je u vama pjesma", rekao je.
Kosonen je ponovno sjedio u vlaku promatrajui grad kako
protjee kraj njega. Bilo je rano jutro. Izlazee sunce dalo je
gradu nove nijanse: ljubiaste sjenke i boje zlaane poput
eravice. Sljepoonice su mu pulsirale od umora. Tijelo ga je
boljelo. Rijei pjesme pritiskale su mu um.
Iznad kupole vatrenog zida ugledao je golemu dijamantnu
morsku zvijezdu, radilicu nebeskih ljudi, koje je promatrala
poput ispruene ruke.
Doli su vidjeti to se dogodilo, pomislio je. Saznat e.
Ovaj put prigrlio je vatreni zid kao prijatelja i preplavio ga
je njegov sjaj, koji je izazivao trnce. I duboko unutra ponovno
se pojavio promatra strogoga glasa. Ovog puta nije nita
rekao, no Ko- sonen je osjeao njegovu prisutnost dok je
ispitivao, traio stvari koje nisu pripadale vanjskome svijetu.
Kosonen mu je predao sve.

Prvi put da je znao da je napisao neto dobro. Razoaranje

kad je shvatio da pjesnik ne znai mnogo u maloj zemlji - hrpe
jeftino tiskanih kopija njegove prve zbirke skupljale su prainu
u malim knjiarama. Ljubomoru koju je osjeao kad je Marja
rodila Esu, kakva je blijeda sjena toga bilo stvaranje rijei!
Losove tragove u snijegu i pogled u njegovim oima kad je
(CroWarez.org )
uginuo.
Osjetio je da je promatra odstupio, zadovoljan.
Zatim je proao kroz zid. Vlak je iziao u stvarnu,
nepatvorenu zoru. Kosonen je pogledao natrag prema gradu i
vidio vatrenu kiu koja je padala iz morske zvijezde. Stupovi
svjetlosti presijecali su grad u geometrijskim oblicima, previe
jarki da bi se moglo gledati u njih, ostavljajui za sobom samo
vruu bijelu plazmu.
Kosonen je sklopio oi i zadrao pjesmu u mislima dok je
grad gorio.
***
Kosonen je posadio nanosjemenku u umu. Iskopao je
duboku rupu u napola smrznutom tresetu golim rukama,
ispod staroga panja. Sjeo je, skinuo kapu, izvukao svoju
biljenicu i poeo itati. Rijei nakrabane olovkom jarko su
sjajile u njegovu umu i uskoro vie nije morao gledati u njih.
Pjesma se podigla iz rijei kao divovsko bie iz oceana,
isprva se tek nazirui, a potom se vinula u vis, rasprsnula u
glosolaliju, poput planine. Bila je to bujica iteih rijei i
fonema, beskrajna arolija koja je hitala kroz njegovo grlo. S
njom su dole kvantne informacije iz mikrotubula njegovih
neurona, u kojima je sada ivjela djevojka sjajnih oiju, i
bodljikavi impulsi iz sinapsi u kojima se skrivao njegov sin.
Pjesma je nabrekla i postala urlik. Nastavio je dok mu se
glas nije pretvorio u itanje. Jedino ga je nanosjemenka mogla
uti, no to je bilo dovoljno. Neto se pomaknulo ispod treseta.
Kad je pjesma napokon zavrila, bila je veer. Kosonen je
otvorio oi. Prvo to je vidio bili su safirni rogovi koji su
svjetlucali pod posljednjim sunevim zrakama.
Dva mlada losa gledala su u njega. Jedan je bio manji,

njeniji, i u njegovim velikim smeim oima bio je nagovjetaj

suneva svjetla. Drugi je bio mlad i mrav, ali ponosno je nosio
svoje propupale rogove. Zadrao je Kosonenov pogled i on mu
je u oima vidio sjene grada. Ili moda odraze u ljetnome
jezeru.
Okrenuli su se i otrali u umu, tihi, hitri i slobodni.
Kosonen je otvarao podrumska vrata kad je ponovno poela
kia. Ovaj put to je jedva bio pljusak - kapljice su oblikovale
Marjino lice u zraku. Na trenutak mu se uinilo da je
namignula. Zatim se kia pretvorila u izmaglicu i nestala.
Podupro je otvorena vrata.
Vjeverice su s drvea znatieljno zurile u njega.
"Samo za vas, gospodo, rekao je Kosonen. "Trebalo bi biti
dovoljno za sljedeu zimu. Meni vie ne treba.
Otso i Kosonen u podne su otili prema sjeveru.
Kosonenove skije lako su klizile po snijegu, koji se stanjivao.
Medvjed je vukao saonice natovarene opremom. Kad su se ve
dosta udaljili od kolibe, stao je da ponjui svjei trag.
Los", zareao je. Otso je gladan. Kosonen upuca losa.
Treba mesa za putovanje. Kosonen nije uzeo dosta cuge."
Kosonen je zatresao glavom.
"Mislim da u nauiti loviti ribu, rekao je.

Alaya Dawn Johnson: POSUT E ZEMLJU

STAKLENIM SJEMENJEM
Uz petnaestak pria koje je do sada objavila, Alaya Dawn Johnson je
napisala i pet romana. Dva spadaju u urban fantasy sglavnim likom
sufraetkinjom koja je vampir i radnjom smjetenom u alternativne
dvadesete godine u New Yorku. Druga dva romana se dogaaju u nekoj
predmodernoj Polineziji gdje ljudi kontroliraju elementarne sile. Zadnji
roman, The Summer Prince je svojevrsni postapokaliptini cyberpunk koji se
odvija negdje u Brazilu. Pria Posut e Zemlju staklenim sjemenjem, objavljena
u Asimov'su, bila je nominirana za Nebulu.
They Shall Salt the Earth with Seeds of Glass (2013.)

Podne je, traje etva penice, Tris stoji na ivici polja dok
Bili, Harris i ja vozimo stare kombajne kroz ito. Opasno je
stajati tako blizu polja i Tris to zna. Zna da ne bi smjela
smetati. Pogotovo ako eli preivjeti zimu.
Prije petnaest dana na istono polje baena je kazetna
bomba. Polje je prazno, bez kombajna. Tamo nee biti etve.
Vrane e imati gozbu.
Tris je napravila i znakove (sa slikama za one koji ne znaju
itati} upozoravajui djecu da ne idu u travu, da ne idu u polje,
da ne skupljaju svjetlucave staklene dragulje.
Podigla sam ruku, mahnula slamnatim eirom - bilo je
vrue kao u paklu i dobro bi nam dola pauza - a nesnosna
buka osam-deset godina starih motora, nevoljko prisiljenih na
rad, priguila se i uz uzdah utihnula.
Bili zastane, rukama obuhvati usta: - Neto nije u redu s
Meakom, Libby?
Odmahnula sam glavom, shvatila da me ne moe dobro
vidjeti pa viknula:
- Starkelja je u redu. Samo je vrue. Daj mi deset minuta.
Harris, koji je bio blie meni, otpije veliki gutljaj iz boce i
sie s Abedenga. Nisam mu zamjerila to nita ne govori. Po
ovakvom ljepljivom danu bilo se teko kretati, pogotovo eti, a
sunce je dovoljno jako da izgori i tamnija koa od njegove.
Dovoljno je jako da pri Tris, koja stoji bez eira u blijedocrvenoj tankoj haljinici na bretele i istie se u zlatnoj praini
peninog polja.

Skoim s Meaka, provjerim curi li ulje i krenem prema

sestri. Malo sam zabrinuta.
Tris ne bi dola da se neto vano nije dogodilo. Da nije
negdje ponovno pala bomba? Ali nisam ula ucviljeno zujanje
kosaca i njihovih dronova. Nebo je prazno. Izgleda zabrinuto,
iako sam predaleko da bih joj vidjela izraz lica. No, znam, kada
je zabrinuta odrava ravnoteu stojei na jednoj nozi poput
crvene aplje u movari od klasja.
Kako joj se pribliavam urim, iako mi se odijelo lijepi za
znojna bedra i moram ga nategnuti kao suknju kako bih mogla
bre hodati.
- Je li sve u redu s Tatom? - upitam kada sam dola blizu.
Ona kima glavom s neodobravanjem.
- Jutros mi je rekao da ponovno ide pecati.
- I pustila si ga?
Ona slijee ramenima. - to sam trebala uiniti, oduzeti mu
ribiki tap? Star je, Libs. Nee bre umrijeti zbog nekoliko
zagaenih riba.
- Moda i hoe - prigovaram, iako je ovo stara prepirka kod
koje uvijek gubim, osim toga to sigurno nije razlog to je Tris
ovdje.
- to je onda?
Ona se smije, ali osmijeh joj drhti. Uplaena je, a ja se pitam
izgleda li zbog toga starije ili me samo podsjea na to koliko
smo stare.
Tati je osamdeseta, meni je etrdeset i druga, a sprovod koji
smo organizirali proli tjedan bio je za osmogodinjaka. Od
desete godine svaku no prije spavanja razmiljam kako se
moda neu probuditi sljedee jutro. S takvim stavom pravo je
udo to sam dogurala do etrdeset i dvije.
Tris je trideset i pet, ali izgleda kao da joj je tek dvadeset i
pet, kada ne pretrauje nebo traei eteoce ili kada ne hoda
iza malog lijesa na sprovodu.
- Proei sa mnom - govori tiim glasom kao da nas Harris,
koji stoji ispod magnolije sedam metara dalje, moe uti.
Uzdahnem, prevrnem oima i gunam, ali ipak je ona moja
mlaa sestra i dobro zna da u je slijediti svugdje.
Popnemo se na vrh brdaca, odavde vidim blatnjavi potok

koji navodnjava nae kukuruzite nalik na potansku marku,

vidim velika brda, sjeverno od Grada, s drvenim tornjem i
bijelom zastavom koja znai sigurnost.
Yolanda je inae jutarnja smjena, neprekidno nadgleda
nebo traei fine poremeaje - previe graciozne za ptice, a
prebrze za oblake. Kosac. Kada bi udarila o zvono, neki od nas
bi se moda i uspjeli sakriti na vrijeme.
Nekada ne elim gledati prema gore pa se, kao sada, izvalim
na travu i nebu okrenem lea, popijem polovinu zagrijane vode
iz boce, a ostatak ponudim Tris. Ona popije do kraja i napravi
grimasu.
- Ne znam kako to podnosi? - ona govori. - Nije ti vrue?
- Kada za veeru bude kukuruzni kruh prestat e se aliti.
- Ispekla si ga?
- A tko inae ovdje radi sve poslove, knjiki crve?
Gurnem ju pod rebra i ona se nevoljko smije naim
zajednikim osmijehom. Sjeam se kako sam ju uila da si
vee kosu nakon to se mama razboljela - paljivo bih joj
pravila frizuru dok se ona migoljila i derala na mene - zavrnula
bih dvije loptice kose i privrstila sa svake strane glave. Donji
dio kose bio bi besprijekorno napravljen; uglaan i stegnut u
sjajnu homogenu strukturu. No, gornji dio kose - boje sjajnog
maslinovog ulja - strao je prema gore i bio potpuno
raskupusan.
epurila bi se po kui obuena u komad materijala koji je
nazivala haljinom i pozirala za fotografije s rukom na boku.
I ja sam na nekoliko tih fotografija, obino u kombinezonu
ili radnom odijelu. Pokraj nje izgledam nezgrapno i sivo poput
stare arape, ali ne smeta, jer u prvi plan upadaju nai lagano
raireni zubi, isti bucmasti obrazi te iste velike oi koje se ire.
Imamo lijep osmijeh.
Tris vie ne nosi afro-keke. Nosi punu, a ja se iam na
kratko.
- Libs, o, Libs, nije sve tako loe, zar ne?
Zbunjeno gledam prema Tris. Ona sjedi u travi s rukama
pod bedrima, a s vrha nosa padaju joj suze. Njezin me osmijeh
bio smirio - ne priamo esto o stvarima na koje ne moemo
utjecati - o naim ivotima, na primjer.

Razmiljam o polju koje ostavljamo vranama jer ako netko

dodirne jedan od tisue prelijepih arenih dragulja, odletio bi
u zrak. Razmiljam o sprovodima i o tati, kako se sve bre ubija
jedui somove pune bijelog fosfora.
- Nije tako loe, Tris.
- Misli da smo u govnima?
- Ne, ne u govnima...
- Blizu. Misli da smo blizu tome?
Uzdahnem.
- Jednog dana. Tris. Moram se vratiti u Meaka za minutu.
to je bilo?
- Trudna sam - govori.
Tjeram samu sebe da joj ne pogledam u oi i da ne ugledam
kako je uplaena; skoro uplaena kao i ja.
- Kako zna?
- Sumnjala sam ve neko vrijeme. Yolanda je konano
nabavila testove od rijenog trgovca.
Yolanda se silno trudila kao gradska babica otkako je
izabrana u slubu prije pet godina, kada su Prozirni za vrijeme
racije ubili nau tadanju babicu. udi me to je Tris uope
uspjela nabaviti test.
- to e uiniti? Hoe li...
Ne mogu se natjerati da kaem "zadrati dijete. Moe li joj
Yo- landa pomoi u bilo emu drugome?
Posegne rukama, grli me, zabija glavu u moju majicu i jeca
kao beba. Prigueno govori: "Isuse, Boe, to bi trebalo biti
smijeno jer Tris je ateist s velikim "A", ali nije smijeno.
- Ne - ree.
- Kriste, ne. Moram... Netko mora... Moram pobaciti, Libby.
Napetost se otapala poput prvog snijega; olakanje kao
kad preivi jo jednu zimu. Nije nam bio potreban netko da
se brinemo o njemu, da ga volimo, da ga hranimo.
Ali pobaaj?
Ovdje nije bilo pravog doktora od moje dvanaeste godine.
***
Billova majka bila je naa bolniarka prije okupacije,

brinula o svima nama najbolje to je mogla, sve dok - prije pet

godina - roboti Prozirnih nisu pretresli njezinu kuu i pozvali
kosce da je bombardiraju. Nakon toga Bili je otiao iz grada.
Mislili smo da ga nikada vie neemo vidjeti, a onda je, prije
dvije sezone za vrijeme sijanja, doao sa zelenim divom etrdesetogodinjim Deerovim kombajnom. Uz naa dva manja
i starija, bio je to trei kombajn kojega smo imali pa ga je
nazvao ardak. Donio je i rezervne dijelove za kombajn,
takoer, ulje te dovoljno makovog sjemena za cijelo polje. Na
podlaktici je imao oiljak od metka, a na potiljku udne
trokutaste opekline. To se moglo dobro vidjeti kada je stigao
jer bio je obrijan na elavo i kosa mu je tak poela rasti: rijetka,
sijeda i njena kao paperje.
Bilo je oito da je stigao iz zatvora. Nikada nismo pitali, a
on nikada nije govorio o tome je li pobjegao ili su ga Prozirni
pustili. Te sezone poeli smo dvostruko vie, a s novcem koji
smo dobili za mak kupili smo novi generator. Iako su se zvona
na vidikovcu oglaavala vie nego inae i iako su nadzorni
dronovi zujali kroz travu i vodu vie nego inae, tko je zapravo
mogao rei to Prozirni zaista ele od nas? Ubijaju nas, to smo
znali, a Bili je bio jedan od nas.
Pitam Billa je li njegova majka ostavila bilo to to bi nam
moglo pomoi - moda tablete ili nekakav prirunik za pobaaj.
On se mrti.
- Nisi li malo prestara za to, Libby? - govori, a ja mu govorim
neka odjebe. Pomirljivo stavlja ruku na moje rame i sa
aljenjem pogleda prema Tris koja sporo koraa prema kui.
- Vidjeli ste to su kosci uinili maminoj kui. Nisam
pronaao ni sve njezine zube.
Nisam esto u tom dijelu grada, ali mogu zamisliti razmjer
unitenja. U ulici Mili jo uvijek zjapi krater. Koraknem
unatrag kajui se to sam mu onako odbrusila.
- Boe, Bili, ao mi je. Nisam razmiljala.
On slijee ramenima.
- Oprosti, Libbs. Ako ba morate to uiniti, pitajte Yolandu.
Ne svia mi se nain na koji me gleda; ujem kako me
osuuje, iako nita ne govori i sjeda natrag u ardak.
- Kako je jebeno vrue - govorim i hodam natrag do Meaka.

eljela bih da me Bili tako prokleto ne osuuje; eljela bih

da Tris nije zatrudnjela s tim donatorom sperme. eljela bih
da ka- setna bomba nije unitila istono polje. Ali mogu samo
zamiljati ili nastaviti voziti, a ovaj stari motor je dovoljno
glasan da prigui ak i moje misli.
***
Tris povraa odmah poslije veere. Ispekla sam najbolji
kukuruzni kruh ikada, ali utim. Samo poistim.
- Koliko dugo si trudna?
Upravo sam istila bljuvotinu i dajem si za pravo da
postavim to pitanje. Stisnula je usne, a ja se nadam da nee
ponovno povratiti. Umjesto da povrati, ona ustaje i izlazi iz
kuhinje. Kao da mi je tom gestom odgovorila na pitanje, ali ona
se ipak vraa nosei kutiju veliine dlana. S jedne strane kutija
ima udubljenje, s druge strane je brojanik s mjerama. Na
mjerau je pismo Prozirnih, normalno pismo je sitno otisnuto:
razvoj fetusa, pie, dok s lijeve strane pie nema trudnoe, pa
sve do devet mjeseci na krajnjoj desnoj strani ureaja. Taj
zadnji natpis mi nema smisla, ali Trisina kazaljka je na lijevoj
strani, mirno stoji izmeu 3 i 4 mjeseca. Malo je prekasno za
jutarnje munine, ali povraa vjerojatno i iz straha.
- Sa strane je napomena: sve trudnice dobit e potrebnu
zdravstvenu pomo u oblinjim ustanovama - govori kao da je
cijeli dan provela uei tu reenicu napamet.
- Prozirni ti nee dozvoliti pobaaj, Tris!
Nitko zapravo ne zna kako izgledaju. Komuniciraju s nama
preko svojih robota s kojima upravljaju na daljinu. Moda su i
sami napravljeni od stakla - opskrbljuju nas medicinskim
setovima za trudnice, ali nam ne daju zavoje za opekline. Tata
ima teoriju da su Prozirni zapravo vanzemaljski znanstvenici
koji prouavaju nae ponaanje, kao i ljudi kad razvale
mravinjak i promatraju mrave kako bjee glavom bez obzira.
Veleasni Beale uvijek ukazuje na plinovod, stotinu milja
zapadno od nas. Govori da su to ipak ljudi koji nam kradu
resurse - poput bijelaca kada su otimali Afrikance - iako, ni on
ne moe rei o kojim se resursima zapravo govori. Koliko je

nama poznato taj plinovod vodi od nikuda prema nikamo.

Tris se naslanja na cigleni zid nae kuhinje.
- Svi fetusi moraju se iznijeti do punog termina - apue, ja
otvaram kutiju i vidim te rijei - veeg fonta od bilo ega na
kutiji - ispisane na engleskom jeziku. Samo je jedna ena iz
grada prihvatila ponudu Prozirnih. Ne znam kako je to prolo
jer se nikada nije vratila kui.
- Tri mjeseca! - govorim iako nisam htjela.
Tris se trlja ispod oiju, ali ne plae. Izgleda bijesno i kao
da me izaziva da pitam to je ekala ovoliko dugo. Ali ne pitam
jer znam. Zamiljati da bi neto bilo ugodno umjesto
racionalnog promiljanja velika je mana, gotovo velika kao i
la.
***
Rijetko idem u crkvu ovih dana, pogotovo otkada je stari
upnik umro i Beale se preselio u grad te zauzeo njegovo
mjesto. Veleasni Beale voli pozivati na Boji gnjev pa je iz
tjedna u tjedan previe pokore, a premalo druenja. Osjeam
se iscrpljeno samo kada sluam dok urla u toj kolar kragni
dok mu se znoj cijedi niz sljepoonice. No, ljudi ga vole i ja
ekam na staroj klupi, ispred crkve izgraene od crvenih
opeka, da zajednica zavri s misom. Glavna ulica je tiha i uju
se samo nerazgovijetni odjeci glasne propovijedi. Osim toga
uju se cvrci i voda koja udara o nekoliko starih ribarskih
brodica du trulog pristanita. Nekada je ovdje bilo na desetke
jedrilica, svjetlucavih kreacija od bijele staklo-plastike s
velikim jedrima i imenima poput "Princeza zaljeva ili
"Prosperov san. Znam to jer mi je Tata pokazivao fotografije.
Glavna ulica bila je dua i sva u jarkim bojama Tudora i
Viktorijanaca s malim trgovinama, restoranima u prizemlju i
sobama iznad. Veina zgrada sada je okovana daskama, a one
koje nisu izgledaju skrpano od svega i svaega poput naih
kombajna. Crkva se drala najbolje od svih graevina u gradu.
Vrijeme jedva da je nakodilo raskonoj crvenoj cigli i
natkrivenim zvonicima. Nekada je to bila Metodistika crkva,
barem mislim, ali toliko nas je malo ostalo pa je i uzaludno

razmiljati o vjeroispovijesti. ula sam za neke gradove gdje su

svi stanovnici morali pristupiti Baptistikoj crkvi ili
Luteranima, pa imamo sree to nitko ni ne pomilja neto
tako radikalno uiniti ovdje. Iako sam uvjerena da bi Beale
pokuao samo kada bi mu se pruila prilika. Moda je Tris
imala pravo kada je odluila napustiti vjeru. Sada uva djecu
dok su roditelji u crkvi.
Zrake sunca ve su prole zenit kada su ljudi poeli izlaziti
iz crkve po dvoje i troje u koloni. Beale brie maramicom znoj
s ela i rukuje se sa upljanima dok izlaze. Njegov usiljeni
osmijeh podsjea me na grimasu. Ve je tri godine u gradu, a
jedino mjesto gdje se osjea sigurno jest iza propovjedaonice.
Ljudi poput njega podravaju Prozirne kada je pobaaj u
pitanju. Ljudi poput njega smatraju da je Tris prokleta
grenica jer se nakon nekoliko mukaraca nije skrasila ni s
jednim. Znam da mrzi Prozirne isto kao i mi, ali njegovi stavovi
idu njima u prilog.
Bili izlazi s Pam. Kosti joj se naziru na vratu poput granica,
ali izgleda vraki bolje nego kada sam ju zadnji puta vidjela na
Georgijinom sprovodu. Kada smo joj ki spustili u zemlju Pam
se sruila u nesvijest pa ju je Bili morao odvesti kui prije
zavretka ceremonije. Pam i Bili su roaci, a Georgia je bila
njezina jedina ki - raznesena u komadie nakon to je prela
preko skrivenog dragulja u polju izvan grada. Iznenadim se
kada mi Bili uputi umorni osmijeh prije nego to je odveo Pam
niz ulicu.
Nekada bismo, za vrijeme ljetnih oseka, Bili i ja vadili
koljke iz mulja. Bili smo u dvadesetima i moja je majka
upravo umrla od raka - da su imalo marili za nas Prozirni su
je mogli izlijeiti. Znali bismo naloiti vatru s cedrom i
borovinom i pekli bismo koljke pokraj vode. Razgovarali smo
o svemu i svaemu - nikada o Prozirnima i o mrtvim
prijateljima - dok se Mjesec uzdizao iznad nas. Jeli smo koljke
i planirali zasaditi polje kukuruza i smiljali razne naine kako
bismo nabavili vrilicu. Krave za mlijeko, kokoinjce, dodatne
parcele za vrtove - kombinirali smo i sanjali o nainima da
pomognemo svom gradu da to bezbolnije preivi zimu. Bili je
tada imao djevojku, nestala je nedugo nakon tog dana; izmeu

nas dvoje nikada nije bilo nita vie od dodira.

Bilo je to davno, ali gledajui ga kako odlazi sjeam se
okusa morske soli pomijeane s cedrovinom. Nikada nisam
mislila da e ti trenuci trajati zauvijek, ali opet, evo me,
postajem nostalgina kako godine prolaze. Yolanda izlazi meu
posljednjima; dostojanstvena i elegantna s tim sijedim
pletenicama i crnim crkvenim eirom preko kojeg pada veo.
Sustignem je dok silazi niz stepenice.
- Moemo li razgovarati? - pitam.
Malo je spustila ramena kada sam je upitala, ali pozdravila
se s veleasnim i hodala pokraj mene dok se nismo odmaknule
dovoljno da nas nitko ne uje.
- Tris eli pobaciti - govorim.
Yolanda duboko uzdie i kima glavom gore-dolje poput
galeba. Postala je gradska babica jer je nekoliko puta pomogla
Billovoj mami oko nekoliko poroda, ali mislim da ne voli taj
posao. Mi jednostavno nemamo nikog drugog.
- Libby, Prozirni ne vole pobaaje.
- Ako Prozirni to primijete, onda imamo puno vee
probleme.
- Nemam opremu za operaciju. A i da imamo, ne mogu to
izvesti.
- Samo mi nemoj rei kako se slae s Bealom.
Ona se uspravi i prodorno me gleda. - Ne bih znala kako,
Libby! eli li da ubijem Tris samo da bi se rijeila djeteta?
Kau da postupak moe izvesti bolnica u Todvilleu, ako je
dovoljno rano. U kojem je mjesecu?
Vidim pokaziva u mislima, nije ba utjeno kada je blizu
sredita.
- Tri i pol mjeseca - govorim.
Ona gleda negdje u daljinu, ali grli me rukom oko ramena.
- Razumijem zato to eli napraviti. Ali prekasno je. Svi emo
joj pomoi.
Misli na odgajanje djeteta. Znam da to to Yolanda govori
ima smisla, ali ne elim ju uti. Ne elim ni zamisliti da Tris
rodi dijete koje ne eli. Ne elim misliti o onom testu za
trudnou i pokazivau koji pokazuje na jebeno prekasno.
Zahvalim Yolandi i produim u drugom smjeru, poznatim

putem po ispucanom asfaltu prema Paminoj kui. Ona ivi u

maloj Viktorijanskoj kuici s koje se ljuti siva boja koja je
nekada bila plava. Bili sjedi na trijemu u staroj stolici za
ljuljanje zadubljen u knjigu. U naim starim danima voljela
sam kad je bio takav i kad je samo sjedio i sluao. Sanjala sam
ga esto kada je nestao.
- Libs? - ree i nagne se naprijed.
- Pomozi joj, Bili. Bio si tamo vani, zna ljude. Pomozi joj da
nae doktora, nekoga tko moe izvesti postupak nakon tri
mjeseca.
On uzdahne i spusti knjigu na pod. - Vidjet u.
***
Tri dana poslije, Bili je doao do nas poslije veere.
- Nauo sam da bi se to moglo napraviti blizu Annapolisa ree. Nitko od mojih... Mislim, znam samo neke momke, Libby.
Tko god vodi to mjesto pria samo sa enama.
- Ni tvoja majka nije znala? - upita Tris puno hrabrije nego
to bih ja upitala.
Bili se eka po glavi.
- Ako i je, nije mi nikada nita govorila o tome.
- Morat e mi rei malo vie o tome - ona ponovno kae. Ima li to mjesto ime? Koliko je blizu Annapolisa? to eli da
uinimo, da otplovimo u najblii grad i prvog Prozirnog
upitamo gdje je klinika za pobaaje?
- to ja elim da uinite? Moda elim da prebrojite proklete
blagoslove i ne riskirate ivote zbog ubojstva djeteta. To je
grijeh, Tris, znam da te briga za to, ali mislio sam da e barem
Libby uoiti kako je to krivo.
- O Boe, znam - govorim, - ali nikada do sada nisam
previe grijeila. A sada, zato ne gleda svoja posla?
- Ti si mene zvala, Libby.
- Za pomo...
Odmahuje glavom.
- Da samo moete vidjeti to Pam upravo proivljava...
Bili je tugovao vie od svih nas. I mogu razumjeti zato nam
dri govor o moralu u naoj kuhinji, ali to ne znai da moram

to i trpjeti. Tris je bila bra od mene. Prijetei je podigla

lopaticu njemu pod nos i drhtala. Bili je krupan ovjek, ali je
ustuknuo.
- Dakle, trebam roditi dijete da bih kasnije gledala kako e
ga neto raznijeti, to eli rei? Ne prebacuj Paminu tugu na
mene. Tunija sam zbog Georgie nego to uope moe pojmiti.
Nauila sam tu djevojicu itati. Ne mogu. Jednostavno ne
mogu.
Bili ubrzano die. On stie svoju blatnu flanelsku koulju,
tako jako da mu se na tamnim rukama uoavaju ile ispod
koe sprene suncem. Tris jo uvijek dri lopaticu. Bili naglo
okree glavu, brie si oi i odlazi do kuhinjskih vrata sa
psovkom na usnama.
- Esther - tiho govori okrenut leima. - Ime osobe i ime
mjesta ne znam, ali traite to ime i nai ete to traite.
Ispratila sam ga van, bosonoga i zbunjena i znala sam da
e me muiti to to smo ga uzrujali. Zovem ga imenom, zatim
trim i hvatam za lakat. On se okree.
- to je, Libby?
Ljut je. Njegova kosa nakon povratka nije bila duga i gusta
kao prije. Izgleda kao da ga je netko guvao pa rastezao te
tekom mukom sastavio natrag. Moda i sama izgledam tako.
- Hvala - govorim. Ne dodirujemo se.
- Nemoj poginuti, Libs.
Zvuk zrikavaca ispunjava gusti zrak, krijesnice svijetle, a
movarni slani povjetarac zapuhne nas mirisom zaljeva
Chesapeake.
On se okree i odlazi. Ne zaustavljam ga.
***
Uzimamo Tatin amac. Nemamo dovoljno goriva ni do
Bishop Heada, to je na poetku naeg ua, a kamoli do
Annapolisa. Svejedno uzimamo vesla i tono toliko zaliha da
stari gumenjak ostane plutati na vodi.
- Nadam se da emo izbjei oluju - govori Tris mjerkajui
isto, indigo plavo nebo kao da e spaziti oblake iza udaljenih
zvijezda.

- Za sada je sve u redu. Osjea li zrak? Vlaga je pala za

dvadeset posto, barem.
Tris dri desno veslo, ja sam na lijevom. Ne elim troiti
gorivo ako ba nije nuno, a i nadam se da emo plovidbom
bez motora proi neopaeno pokraj eventualne ophodnje
Prozirnih. Veslanje je teak posao, pa ak i po relativnoj
hladnoj noi, pa svako malo pogledam poloaj zvijezda da
zadrimo dobar pravac. Gradovi na uu ne ukljuuju nonu
rasvjetu. Prepoznajem samo Toddville dok plovimo jer
uoavam siluetu starog svjetionika u odnosu na zvjezdano
nebo. Na dom izgubila sam iz vida ve pet minuta nakon
isplovljavanja, i Boe, kako je jedan dio mene elio okrenuti
gumenjak i vratiti se kui. Ni ostatak svijeta nije siguran. Nije
ni kua, ali tamo nam je barem sve poznato.
Tata nam je dao pomorsku kartu zaljeva Chesapeake kartu su crtali ve godinama mrtvi ljudi - s naznaenim davno
unitenim gradovima i sruenim svjetionicima. Obiljeio je i
na grad i rekao da se sretno vratimo kui. Obeali smo da
hoemo, ali smo se i snano zagrlili kao da se nikada vie
neemo vidjeti.
- to ako naletimo na dragulj? - Tris pita. Rijei joj drhte, a
u mraku ne vidim je li od straha ili od napora. I ja sam na to
pomislila, ali to moemo uiniti? Prozirni se uvijek pobrinu
da njihove kasetne bombe ostave darove svugdje.
- Nemaju tako jaku eksploziju u vodi - ponudim.
Pomak u mraku. Tris sputa veslo i rastee ruke.
- Moda je dovoljno jaka da te polako ubije.
Nisam uope umorna, ali napravim pauzu. - Imamo puku.
To bi trebalo biti dovoljno ako do toga doe.
- Obeava?
- to? Da u te ubiti iz milosti?
-Da.
- Nisi li previe melodramatina?
- Da, ali nije kao da idemo u noni ribolov.
Smijem se, iako me trbuni miii bole kao da me udarila.
- Kriste, Tris.
Zavalim se u amac i legnem na vreu s hranom ije je
platno godilo mojoj znojnoj koi, ba kao Mamine rukavice

kada me uila saditi sjemenje.

- Libs?
-Da?
- Stvarno te nije briga tko je otac?
Otpuhnem.
- Da si mislila da je vano, ve bi mi rekla.
Pogledam prema nebu; Mlijena staza, Sjevernjaa, Orionov
pojas. Sjetim se kada sam imala est godina, prije okupacije.
Zaljev je bio toliko jako osvijetljen da nismo vidjeli Mjesec.
- Pretpostavljam da emo doi u Ohio, Jim? - Tris pita
lanim junjakim naglaskom.
Osmjehnem se.
- Pretpostavljam da bismo mogli. Ako otkrijemo kako si
uspio zatrudnjeti, Hack.
Tris se naginje preko ruba amca i prska me slanom vodom
ravno u otvorena usta. Vrisnem i bacam joj na glavu dvije pune
ake vode dok ona nerazumljivo blebee, hvata me za lea i
mogu se samo migoljiti u njezinu zagrljaju.
- Obeaj - govori, teko die smijui se.
Zaljev ima okus doma, ba kao sve to sam ikada voljela.
- Kriste, Tris - govorim i to je dovoljno da me pusti.
U zoru smo obili Bishop Head. Tris je umalo zaspala
veslajui, ali nije se alila na umor. Brinem se za nju i opasno
je putovati danju dok ne provjerimo sigurnost plovnog puta
ispred nas. Zali smo u Hopkinsovu uvalu, rajsku potkovu
pijeska i ume. Osjeam se sigurno jer izgleda kao da od
invazije nitko nije bio ovdje. Dro- novi nikada nisu bili za
istraivanje. Samo paze na ljude.
im smo nasukali amac na pijesak Tris je zaspala. Pitam
se, trebam li joj davati vie hrane - treba li joj zbog djeteta. A
onda se pitam koliko je to suludo jer prelazimo sav ovaj put
samo da ga ubijemo. Za sada, zametak je dio nje i to moramo
uzimati u obzir. Razmiljam o Billu kako mi s onim velikim
glupim oima i rijetkom kosom govori o grijehu, kao da to ima
ikakve veze s tim to mi sestra plae kao da joj je utroba
rastrgana.
Nisam gladna, ali ipak jedem kukuruzni kruh i breskvu.

Sjedim na obali sa sputenim nogama u vodi i motrim na

druge brodove, ili dronove, ili letee kosce. No, vidim samo
galebove, orlove i male ribice koje mi grickaju none prste.
- Ondje nema niega, Libs - govorim imitirajui bakin glas
ba onako kako je Mama to inila. Nikada nisam upoznala
baku, ali Mama mi je priala da je izgledala ba kao Tris i to je
bilo dovoljno da ju zavolim. Ona i Tris dijele ak i ime: Leatrice.
Rekla sam Mami da u svoju ki nazvati po njoj - Tamor. I
uvijek sam to nekako planirala, ali prije godinu dana ula sam
u menopauzu pa e sve i ostati na planiranju.
Glupi Bili i njegova glupa rijetka kosa, pomislim.
Sanjam kristalne, crne kromirane kombajne sa irokim
svjetleim oima bez emocija. Odvozim ih na polje, ali neto
nije u redu s vrilicom. Penino brano poput praine
prekriva ito.
- Sad, Libby - govori Bili, ali ne ujem to jo vie jer se
zemlja poinje tresti. Otresam nogama razgrui pijesak dok
mi je san jo uvijek pred oima.
Podnevno nebo neprirodno svijetli uz groznu grmljavinu,
izgleda kao da tisue munja udara u zemlju odjednom.
- Oh, Kriste - govorim.
Kosci siju smrt na sjeveru, i iako je sunano, njihove bombe
osvjetljavaju tlo poput paklene buktinje. Kosce je lake uoiti
izdaleka jer imaju nebesko plavu podnicu. Tris me hvata za
zapee.
- To nije... To mora da je Toddville, zar ne? Ili Cedar Creek?
Ipak su preblizu kui, to misli?
Ne govorim nita. Ne znam. Mogu samo promatrati.
Bili ima rijetku kosu jer su ga Prozirni uhvatili i muili. Bili
je pitao svoje veze izvan grada gdje se nalazi mjesto na kojemu
mogu izvesti ilegalan pobaaj. Bili je natrag sa sobom donio
opremu za farmu vrijednu nekoliko stotina tisua dolara te
oiljke i rane koje bi ubile svakoga da nisu lijeene na vrijeme.
Ali kakav zatvorenik mora biti da ima pristup pravom
doktoru? Zato su ga Prozirni uope uhapsili? to ako su
njegove veze oni ljudi koje Prozirni ele pobiti svojim koscima?
to ako je Bili takav?
Znam da nije sve tako jednostavno. Nitko ne zna zato nas

Prozirni bombardiraju. Nitko zapravo ne zna to je razlog ovom

prokletom sranju i zato nas kosci i dronovi ubijaju ako
prekrimo njihova besmislena pravila.
- Trebamo li se vratiti?
Govori to tako da zvui kao da objavljuje rat sjeveru, kao
da e stvarno sjesti u amac, otii do mjesta gdje su kosci i
spasiti ono to je ostalo od naih ivota i, konano, roditi to
dijete. Stiem joj ruku.
- Preblizu su - govorim. - Toddville, mislim da si u pravu.
Trebamo krenuti. Ovdje postaje opasno.
Ona kimne. Ne gleda me u oi. Veslamo kroz uzburkanu
vodu. A onda, utke, odbacujemo vesla i palimo motor.
Tri noi poslije vidimo svjetla na obali. Vojni objekt
Prozirnih. Tata ga je oznaio na karti, ipak iznenauje me
njegova veliina i osvijetljenost te kako drsko sjedi na obali i
privlai panju.
- Nikada nisam mislila da zgrada moe izgledati tako...
- Ljutito - govori Tris.
- Nasilno.
- Izgleda kao divovski srednji prst u upku Chesapeakea.
Smijem se, iako to ne elim. - Duhovito. lako smo na
suprotnoj strani zaljeva i voda je mirna i tiha, ipak apuemo.
Kada je tako mirno obino slijedi napad kosaca. Nakon
djetinjstva traumatiziranog Prozirnima, sjeam se i vie nego
to bih htjela. Tata i Mama su nekoliko puta morali razgovarati
s dronovima sigurnosne slube nakon okupacije; sjeam se
udno moduliranih mukih glasova i svijetlih oiju bez emocija
iza staklene maske na njihovim robotskim glavama. Ne
poznam nikoga tko je upoznao prave Prozirne, uvijek su to neki
njihovi avatarski roboti.
Zabranjeno je napasti robota jer je veza izmeu njega i
Prozirnog na drugom dijelu svijeta (ili gore u svemirskoj
stanici] toliko osjetljiva da iznenadno nasilje kod njih moe
uzrokovati potencijalno modano oteenje. Pitam se kako im
moe biti isto potencijalno oteenje mozga i ubijanje nevine
djece, ali ja nisam Prozirni i teko da u to ikada razumjeti.
Veslamo oprezno, ali najbre to moemo jer se elimo
odmaknuti to dalje od ogromnog kompleksa. Svjetla tako

jarko pulsiraju da ispred sebe vidim tokice.

I tada, iznad nas ujem odjek noeva koji sijeku zrak,
cviljenje bespilotnih strojeva spremnih za napad. Pogledam
gore i sjena mi prijee preko oiju: kosac.
Tris isputa veslo iz ruku. Ono pluta prema zaljevu, ali ni
jedna od nas ne zamara se time da ga dohvati. Izgubljeno nee
nita znaiti ako sad poginemo. Ona posegne za torbom sa
zalihama i vadi vreicu s jabukama. Kosac se pribliava i
stvara uasnu buku. Ne ujem to Tris vie prije nego to
skae u zaljev. Oklijevam, bojim se ostaviti zalihe i bojim se da
me kosac ne raznese. Gledam ponovno prema njemu, poklopac
se otvara na njegovu nebesko plavom trbuhu. Otkriva se
tamno staklo, a iza njega samo jedno beivotno oko bez
emocija.
Skaem u vodu i noga mi zapinje za veslo. amac se ljulja
iza mene, ali paniarim i ne razmiljam - vuem, vuem dok
se amac ne prevrne i sve nae namirnice padaju mi na glavu
i povlae me u tamnu vodu. Mlataram nogama i pokuavam
se osloboditi, ali noga mi je zapela u vezice na torbi. Ne mogu
se dovoljno usredotoiti kako bih se oslobodila. Razmiljam
samo o velikom staklenom oku koje me eli ubiti. Gori mi u
prsima, u uima mi raste tlak. Uvijek sam mislila da e me
vatra ubiti, ali ni voda nije nita bolja od toga. Ne znam uope
je li se Tris uspjela izvui ili je oko i nju nanianilo.
Pokuavam gledati prema gore, ali toliko je mrano da ne
znam u kojem je smjeru gore. Boe, pomislim, spasi nju. Neka
se vrati kui. Nepristojno je traiti usluge od boga, ali upravo
umirem i valjda e mi oprostiti to to sada inim.
Neto me kaklja po leima. Udiem i voda mi puni plua
istiskujui i ono malo zraka to mi je ostalo. Taj stvor u vodi
pokraj mene ima svjetla na glavi i udne blistave noge kojima
me hvata ispod ruku i povlai me gore na povrinu dok ja
kaljem, povraam i duboko udiem; hvala ti, Boe. Stvor me
nosi do obale, gdje me eka Tris koja me grli i ljubi u elo kao
da sam ja mlaa sestra, a ne ona.
- Isuse - govori, a ja se pitam je li Bog ljubazno odgovorio
na moj zahtjev pa se okreem i konano shvaam da je moj
spasitelj robot.

***
- Nahranit u vas - govori Prozirni. Izgleda poput pauka s
prevelikom staklenom glavom, osam ulatenih metalnih nogu
i dva staklena oka. - Trudnica bi trebala jesti. Njezina se ki
razvija.
Pitam se imaju li Prozirni tehnologiju koja prevodi ono to
govore na engleski. Izgleda da je na njegovu jeziku, kakav god
da je, izraz trudnica obraanje s potovanjem. Ili su ga
programirali da nam se tako obraa. Ali previe sam zahvalna
ponovnim udisajima da ni ne primjeujem ovo idue to je
rekao.
- Ki? - upita Tris.
Prozirni klima glavom. - Da, opremljen sam za vas
bezopasnim ultrazvunim skenerom. Bebi nije nakodilo vae
naprezanje. Tu sam kako bih pomogao i pazio na vas.
Tris me prazno gleda. Sjednem. - Spominjali ste hranu?
-Da!
Iako mu je glas zvui udno, doima se sretan. Kao da je
spaavanje dvije ene od napada kosca neto najsretnije to
mu se dogodilo.
- Vratit u se - govori i juri u umu.
Tris mi daje jednu jabuku koju je sauvala.
- Koji vrag? Govori tiho, iako mislim da nas Prozirni ionako
mogu uti.
- Zamka? - jedva ujno joj apuem na uho.
Odmahuje glavom.
- On mi se ini tako...
- Nervozan?
- Mlad.
Prozirni se vraa minutu kasnije hodajui na est nogu dok
je u preostale dvije drao kutije. On je vjerojatno novi model,
svi koje sam vidjela do sada izgledaju puno ljudskije.
- Evo, obroci! Oblinji konvoj ih je osigurao za vas - govori i
sputa kutije ispred nas. - Ovaj s crvenom vrpcom je za
trudnicu. Sadrava hranjive tvari.
Drhtavim rukama Tris otvara kutiju. Hrana ne izgleda
opasno, iako podsjea na udne fotografije iz Trisinih starih

asopisa vie nego na hranu koju kuham kod kue.

Odrezak u obliku savrenog kvadra, graak, kukuruzna
kaa. Moj obrok izgleda isto samo to je kod mene obini
kukuruz. Jedemo u tiini dok nas Prozirni promatra sa
simpatijama i izgleda kao da se smijei.
- Dobra vijest - zauti, kada sam gotovo sve pojela
prisiljavajui se i gurajui hranu kroz suho grlo.
- Ovlaten sam da vas otpratim do najblie bolnice.
- Bolnice? - upita Tris na takav nain da se odmah
uspravljam i stavljam ruku na njezina ramena.
- Da - govori Prozirni - ne smijemo ugroziti nesmetan porod
vae keri.
***
Sljedee jutro Prozirni nas vodi prema staroj autocesti
kilometar i pol od obale. Konvoj nas eka: etiri oklopna tenka
i dva lepera. Jedan leper pun je mehanikih dijelova,
ukljuujui na desetke staklenih kromiranih glava. Osjeam
muninu dok gledam prazna lica na staklenim glavama bez
robotskih tijela. Tris me dri za podlakticu i zabija mi nokte u
ruku. Drugi leper je gotovo prazan, tek nekoliko kutija i
ovjek vezan za ogradu tovarnog prostora. Slijedimo svog
Prozirnog i penjemo se na kamion dok ovjek nepomino lei
ispruen na podu. Idem prva i mislim da je mrtav, ali on se
trza i stenje prije nego to ponovno zauti.
- Tko je on? - upita Tris.
- Operativac - odgovara Prozirni i die reetke iza nas.
Konvoj ivne uz zvukove motora - puno tie nego nae tri
starkelje, ali nakon dva dana potpune tiine i to je dovoljno da
me uplai. Prozirni okree glavu i fokusira svoje beivotne oi
na moju sestru. Strah me da e ga izazvati i da e nas zavezati
za ogradu kao tog jadnika. Umjesto toga, on kljocne s dvije
prednje noge bez nekog posebnog razloga.
- Terorist - govori tiho.
Tris me gleda dok ja irim oi u gestu koja govori: "Da vie
nisi pisnula."
Shvaa.

- Konvoj e sada krenuti. Trebali biste sjesti zbog svoje

sigurnosti.
Odlazi od nas klepeui prije nego to uspijemo reagirati.
Kaci zadnje noge za ogradu i smiruje se poput zadovoljne
make. Okruuju nas oklopljeni tenkovi i kreemo drndajui
po unitenoj cesti. Tris izdrava pola sata, a onda povraa
preko ograde.
Ve drugi dan Tris i ja jedva da razgovaramo. Stranac u
kamionu budi se svakih deset sati ba na vrijeme kada jedan
od dvojice dvononih Prozirnih iz tenka prelazi preko ograde i
daje nam hranu i vodu. ovjeku daju manje bljutave hrane
nego nama. Onda jede u takvoj tiini da se pitam jesu li mu
Prozirni moda odrezali jezik. im pojede, jedan od dvononih
Prozirnih pritisne sjajnu metalnu ipku na njegov vrat.
Ostavlja oiljak oblika savrenog trokuta; svje i crven poput
opekline. Zatvorenik se ne opire kada ga velika metalna ruka
hvata za ramena, samo zuri u prazno pa se ubrzo nakon toga
srui pokraj ograde. Imam vremena napretek za razmiljanje
o tim oiljcima, svaki sat je sve dulji dok mi treskavi kamion
ulja trticu i dok se aljenja taloe u mojim zglobovima poput
isuenih suza. Tris mi s vremena na vrijeme masira vrat, no
bol se ve vrati dok masiram nju. Ne vidim naina za bijeg pa
ne razmiljam. Nemoni smo, nema nam pomoi, a saznanje
kako smo svakim satom sve blii tomu da Tris prisilno rodi
zakljuana u nekoj bolnici baca me u oaj.
Kada se ovjek trei put probudio kako bi jeo, na Prozirni
se stresao, kljocnuo nogama i preskoio stranicu prikolice.
Roboti koji upravljaju tenkovima visoki su barem dva i pol
metra, velikih ruku i nogu naoruani automatskim
strojnicama. Izgledali bi zastraujue i da nismo potpuno u
njihovoj milosti. Dva Prozirna zure jedan u drugoga, sablasno,
tiho i potpuno mirno.
Vezani ovjek, pretpostavljam Indijanac, jer ima gustu
ravnu kosu i tamniju kou, naginje se naprijed koliko god
moe i klima prema nama.
- Upravo razgovaraju - ree. Govori sporo s dosta
naprezanja. Puzimo i pribliimo se kako bismo ga bolje uli. U njihovim izvornim tijelima.

Pogledam prema robotima i pitam se kako on to zna.

Tako su neprirodno mirni, ali Prozirni uvijek izgledaju
sablasno. Tris se naginje prema meni i prislanja usne na moje
uho. - Njihove oi - apue.
Oi Prozirnih uvijek su beivotne, bez emocija i nikada ne
trepu. No, njihove zjenice ire se i skupljaju ba kao i nae.
Ali sada su oi oba robota bez zjenica i crne kao no unato
jarkom podnevnom suncu. Razgovaraju u svojim izvornim
tijelima? To znai da upravo sada ne obraaju panju na nas.
- Moemo li pobjei? - apnem. Nismo vezani. A na Prozirni
je pod dojmom da nam ini uslugu. Tris zabija lice u moju kosu
i obgrli me. Znam da to ini da mi skrene panju, ali zagrljaj
djeluje utjeno. - Ostatak konvoja.
I ve dok kimam glavom dva se Prozirna razilaze i konvoj
nastavlja svoj put. Iako je budan, ovaj put zarobljenika
ostavljaju na miru. Nitko nam ne govori da se odmaknemo od
njega.
- Uvjerio sam vojnike da ja preuzmem brigu o operativcu govori na Prozirni ponosno.
- To je vrlo lijepo - govori Tris. jedva da je takla hranu.
- Drago mi je da cijenite moj trud. Moj posao je procjena
uspjenosti ove misije. Neete zamjeriti ako vam postavim
nekoliko pitanja?
Mrtim se i skreem pogled. Tris je, naalost, odluila igrati
se s vatrom. - Naravno - govori.
Iduih nekoliko sati provodimo odgovarajui na bezbroj
pitanja. Stvari poput: - Kako ocjenjujete napore na
drutvenom planu u regiji Tidewater?; Koje biste pitanje
najradije postavili na sljedeem sastanku Zdravog Drutva?;
jeste li zadovoljni ili nezadovoljni istoom ua?
- Ribe su otrovne - komentiram zadnje pitanje. Moj prvi
iskreni odgovor. Kao da sam ga uplaila. Konano, sad znam
zato kucne prednjim nogama. Tris me tipa za ruku, ali ju
ignoriram.
- Pa - govori Prozirni - to bi mogla biti istina. Pratimo
nevjerojatno visoke razine radioaktivnosti i zagaenja tekim
metalima. Ali budite uvjereni da rjeavamo problem kao i
njegove tetne posljedice na korisni Drutveni razvoj.

- Kao to, na primjer, ljudi umiru od trovanja ivom?

Tris me ponovno tipa, ali se i osmjehne, po prvi put u
nekoliko dana.
- To ne preporuujem trudnici. Sva je hrana koju sam donio
unutar regulacijskih ogranienja.
Nemam pojma to mu regulacijsko ogranienje znai pa ni
ne pitam.
- U svakom sluaju - govori on - osim tog problema, ue je
vrlo isto.
- Hvala vam na tome - govori Tris prije nego to sam stigla
bilo to rei.
- Nema na emu. Tu smo da vam pomaemo.
- Koliko je udaljena bolnica? - upita Tris. Odjednom sam
ostala bez zraka, kao da me Prozirni ostavio u zaljevu da se
udavim. Znala sam da Tris oajava, samo sam tek sada
shvatila i koliko.
- Oh - ree, a zjenice mu se jako raire. Mogla bih poljubiti
zarobljenika jer nam je rekao to to znai: nikoga nema kod
kue. ovjek primjeuje istu stvar i naginje se prema nama.
- Ti si trudna? - upita.
Ona kimne glavom.
Tada zazvidi kroz polomljene zube. - Kakva trula srea govori. - Nikada nisam vidio da novoroene napusti neku od
njihovih klinika. Ne znam koji kurac rade s njima.
-As majkama? - upitam.
On ne odgovara nego gleda naeg uspavanog Prozirnog. Ovisi - apue - o tome to misle tko ste.
Nemamo vie vremena za razgovor; oi Prozirnog ponovno
se suavaju, a glavu naginje poput ptice. - Postoji
rehabilitacijski centar u sklopu vojne baze u kojem se moramo
prijaviti. Predvieno vrijeme dolaska: dvadeset i tri sata.
- Zatvor - pita Tris.
- Bolnica - odgovara Prozirni vrstim glasom.
***
Stiemo do plinovoda, sad znam da smo blizu. Kamion
poskakuje preko pukotina i rupa, ak smo se mimoili s

konvojem iz suprotnog smjera. Plinovod je savreno uplja

cijev oko pet metara visoka. Izgleda naputeno, ogromna
uplja cijev koja poput iskrivljenog stakla naruava krajolik.
Ne prolazi blizu zaljeva i nitko kod kue ne poznaje ovo
podruje dovoljno da bi ga ucrtao na kartu. Moda je to razlog
zato su Prozirni ba ovdje. Pitam se to je to tako vrijedno
unutar cijevi da Tris mora roditi u kavezu, da mala Georgia
mora umrijeti, da kasetne bombe moraju unitavati nae
usjeve. to ima toliko vrijedno u neemu to izgleda kao
nitavilo?
ovjek provodi puno vremena zurei u ogradu kamiona,
kao da je to istovremeno neto najljepe i najstranije to je
ikada vidio. Ponekad razmjenjuje pokoju rije s nama; o
glupostima, pokazuje dizalice uz put ili znak ogranienja
brzine 90 km/h na ovoj zaputenoj cesti te radarsko
upozorenje.
Na Prozirni isprva pokuava saznati o emu razgovaramo,
ali kasnije odluuje da je dovoljno bezazleno. Govori ovjeku
da se suzdri promicanja iskvarenog ponaanja, a onda
nastavlja mirovati s druge strane prikolice.
Zatvorenik nam govori da se zove Simon i da je u izvidnici.
ega, pitam se, ali do sada sam nauila ne zabadati nos pa ne
pitam nita.
- to je unutra? - pitam umjesto toga pokazujui na visoki
plinovod.
- Crvotoina. Tako sam uo.
Nasloni bradu na ruke suptilno gestikulirajui da je
olabavio vorove na lijevoj ruci. Gleda me na sekundu pa
skree pogled. Staje mi dah - pokuava li on to pobjei?
Usudimo li se?
- Crvotoina? Kao u Svemiru? - nesvjesno upita Tris. Ili ak
ne. Gledam ju i shvaam kako dobro glumi. Ne znam o emu
Tris razmilja, ali Simon kima glavom.
- Preac kroz Svemir. Tako sam barem ja uo.
- To je netono!
Svi troje okreemo glavu prema Prozirnom koji stoji jako
blizu. Izgleda uzbueno.
- Lokalizirani Namjenski projekt nije ono to nazivate

crvotoinom, koja je zapravo vrlo nepraktina za transport.

Simon zadrhti i gleda u svoja stopala. Usne mi se pune
krivnjom - to ako nas je proitao? to ako je uoio Simonovu
lijevu ruku? Ali Tris die glavu i u najgorem moguem
trenutku ona je tvrdoglava i prkosna - izgleda kako ju je
bolnica Prozirnih toliko prepala pa se ponaa potpuno ludo i
ne osjea strah.
- to je onda? - pita vrlo drsko pa ak i Simon otvara usta
u udu.
Na Prozirni se dogega naprijed na spretnim metalnim
nogama. - Nisam ovlaten da govorim o tome - odsjee drsko.
- Zato ne? Nije li to najvei prokleti razlog zato se tvoji
kosci, dronovi i roboti roje posvuda? A mi ne smijemo znati ni
za koji vrag slui?
- Drutveni preustroj na vrhu je naih prioriteta - govori on
pomalo oajno. Naginjem se i hvatam Tris za ruku dok ona
uzima duboki, ljutiti udisaj.
- Duo - govorim. - Tris, molim te.
Naglo mi se otrgne iz ruke, ali prestaje priati. Prozirni uti;
samo nas bez rijei udaljava od Simona. Gotovo je s
dogovaranjem dok nas on uva.
No pada otkrivajui svjetlucanje umjetne rasvjete na
horizontu. Prozirni ne spava. Nikada nije odsutan, jer kad god
ga elim provjeriti nekim pitanjem, on odgovara bez
oklijevanja. Moda imaju neku drogu koja ih dri budnima
cijeli tjedan. Moda uope nije ovjean. Ne pitam - pomalo se
bojim da bi me mogao ubiti ako neto krivo kaem, a jo me je
vie strah da ne pone ponovno govoriti o Drutvenom
preustroju.
S prvim znacima zore Simon kalje i naginje se na ogradu.
Uhvatim njegov pogled. Tris drijema na mom ramenu i slini mi
po koulji. Simon savija ruke i oslobaa se. Iako Prozirni ne
gleda prema njemu, nita ne govori. Pokazuje mi na podnoje
prikolice, a onda se protee i isprui ruke iznad glave. Izgleda
napeto. Kao da neto zna. Ako je Prozirnima terorist, kako ga
mi onda trebamo gledati? Probudim Tris.
- Prozirni - govorim - imam pitanje o rezultatima
prenamjene drutva.

Tris se uspravlja.
- Bit e mi drago uti - govori Prozirni.
- elim znati to planirate uiniti s novoroenetom moje
sestre?
- Oh - Prozirni govori. Teko je primijetiti kako mu se
pomiu zjenice na ovom slabom svjetlu, ali pomno pratim.
Grabim Tris za rame i jurimo do Simona.
- Sagnite se - govori. Tris se saginje prije mene, pa mogu
vidjeti eksploziju kako pali prednji dio konvoja. Kroz zrak
poput meteora lete iskre i ugarci. Plinovod svijetli mijenjajui
boje u ruiastu, ljubiastu i naranastu. ak i kia metaka
koja zasipa na kamion i bui mu gume izgleda prelijepo.
Sudaramo se i prevremo. Tris me dri vrsto jer zaboravljam
kako je to brinuti se za sebe.
***
Prozirni su nepomini. Neki od njih su ispali iz kamiona
dok se prevrtao ne uspjevi dosegnuti oruje svojim staklenim
i metalnim rukama. Oi su im nepomine ak i kada tri ovjeka
u maskirnim uniformama ispaljuju ljepljive crne kugle u sred
gorueg konvoja. Tris me povlai za noge. Simon neto vie
prema jednom ovjeku za kojeg utvrujem da je ena.
- to je dovraga ovo bilo? - pitam.
- Elektromagnetski udar - govori Simon. - Onesposobili smo
ih na minutu ili dvije. Moramo pomaknuti guzice.
ena otro pogleda Simona. - Jesu li isti?
- Zatvorenici su kao i ja - govori.
ena svijetle koe i kratke kose neuvjerljivo izvlai jo jedan
pitolj.
Tris se uspravlja. - Trudna sam - govori. - I nita me ne
moe natjerati da ostanem ovdje.
- Poteno - progovara ena i prui pitolj prema Tris.
- Imamo devedeset sekundi. Dovoljno vremena da sve
dignemo u zrak.
Na Prozirni lei na leima sa skvrenim nogama. Jedna od
ovih ljepljivih crnih kugli sputena je pokraj njegove glave.
Zabranjeno je nauditi dronu. Kroz glavu mi prolazi misao o

modanom oteenju u trenutku kada su Prozirni spojeni.

Jesu li povezani? Hoe li ga to ozlijediti? Nije da ga volim, ali
jako je mlad. Trebala bih se iskupiti. Ipak mi je spasio ivot.
Ni sama ne znam zato, ali dok Tris i ostali gledaju u stranu
uzimam dio otkinute ograde i skidam crnu kuglu. Gledam
kako se kotrlja pod udaljeni kamion. Ne elim ga ozlijediti,
elim samo da sestra i ja budemo na sigurnom i da odemo
( gro.zeraWorC )
odavde.
- Libs - Tris me zove i izgleda poput terorista s tim velikim
pitoljem. Tata nas je nauio pucati iz pitolja, ali razlika
izmeu nas dvije je u tome to ja poelim da nikada nisam
nauila, a Tris je sretna to zna.
Potrim i sustiem ih. ovjek zaustavlja terensko vozilo niz
cestu. - Dolaze k sebi - govori.
- Diite ih u zrak! Glas ene podsjea na pticu kada se
obruava s visine. Uzima daljinski, stie kombinaciju tipki i
odjednom svjetlost ispred nas postaje jarkija od sunca i nosi
miris benzina, zapaljenog drveta i katrana. Vidjela sam i
previe bombardiranja za ivota i uvijek sam mislila da u se,
kada mi budemo bombardirali njih, osjeati drugaije. Bolje.
Ali bila sam u krivu.
Tris me uvlai u tovarni prostor terenca i kreemo prije
nego to zatvorimo zadnja vrata. Skreemo s autoceste i
vozimo po dugakom drumu kroz umu. Gledam u enin
potiljak kroz zadnje staklo. Ima iste oiljke kao i Bili - pravilni
trokuti na donjem dijelu vrata.
Neto izlijee iz grmlja pored ceste. Neto to se, i s
preostalih est nogu, kree neprirodno brzo. Neto to priziva
na onaj naivni, glupi, neljudski nain.
- Zaustavite vozilo! Trudnice, ne brini ja u te...
- Jebote! - Tris vriti u uasu tako da ne ujemo ostatak
reenice. Automobil skree, baca me na vrata. Vjerojatno ih
nisam dobro zatvorila jer u iduem trenutku jak udarac mi
skoro izbija zube i ve se prevrem po praini. Prozirni odmah
skae na mene ne obazirui se to me bolno stie svojim
dugim metalnim udovima.
- Ubij tog stvora! - vie ovjek, ali ne znam tko. Ne vidim jer
sam prikovana za tlo.

- Trudnice, izai iz vozila terorista i odvest u te na sigurno.

Zrana podrka kosaca ve je na putu za ovdje.
Hvata me dvjema metalnim rukama i povlai nevjerojatno
snano. ena i Simon dre Prozirnog na nianu, ali oklijevaju.
Ako ele pogoditi njega, moraju pucati kroz mene. Tris takoer
podie pitolj, ali toliko se trese da ne moe staviti prst na
okida.
- Pusti me - govorim mu. On me jo vre stie.
- Spasit u trudnicu - ponavlja kao da u to uvjerava i sebe
i mene. Mlad je, ali ipak je Prozirni. Dovoljno je velik da zna
kako se koristi ljudski tit.
Tris sputa pitolj. Izlazi iz vozila i hoda prema nama.
- Da se nisi usudila, Tris! - viem, ali ona samo odmahuje
glavom. Predaje se Prozirnom? to e Tata rei? Ne mogu
osloboditi ruku ni da obriem suze. Mrzim ga jer je premlad i
preglup da uope shvati da ini pogrenu stvar. Prozirni
mijenjaju zlo za dobro. Pogreno je ispravno. Trudnica mora
biti spaena.
Molim se Bogu. Boe, molim te, daj joj pameti. Molim te,
dopusti joj da pobjegne. Pretpostavljam da me Bog uo jer kad
je prila blizu pogledala me u oi i nasmijala se kroz pla.
- Oprosti mi, Libs - apue. - Volim te. Samo ne mogu
dopustiti da me ponovno ugrabi.
- Trudnice! Molim vas spustite oruje i ja u vas...
Tada ona podie pitolj i puca.
***
Boli me ruka. Boli tako jako da imam osjeaj kao da mi
mala zubata ivotinja ruje pod koom. Uzdiem i osjeam
sestrine hladne ruke na elu.
- Znaju doktora - govori. - Esther, o njoj nam je Bili govorio,
sjea se? Ona je pravi doktor, ne bavi se samo pobaajima.
Bit e dobro.
kiljim u nju. Sunce se pomaklo na suprotnu stranu
otkako me ustrijelila, stoji joj iza lea i jedva joj vidim lice. Ali
i na konturama njezina lica vidim tugu i aljenje. Suze joj
kapaju na moju kosu i elo.

- Nije vano - govorim s naporom. - eljela sam da to uini.

- Tako sam se bojala, Libs.
- Znam.
- Uskoro idemo kui, je li tako?
- Naravno - govorim. Ako je jo uvijek tamo.
Teroristi su nas odvezli u grad osamdeset kilometara od
Anna- polisa. Iako je u neposrednoj blizini grada, Prozirni ih
tamo ne diraju. Dovoljno je udaljen od plinovoda, ali nema tu
bogzna to: malo polje jema, trideset i neto kua i jedna od
onih crkava s velikim bijelim vratima kao na tali. Po noi je
to grad duhova.
Tris mi pomae da siem s terenca. ak mi je i to teko.
Vrti mi se u glavi. Simon i ostali odlaze uz pozdrave. Previe je
opasno da borci ostaju blizu grada. Na osnovu onoga to
Prozirni znaju o meni i Tris, nije sigurno ni za nas. Izmeu
bebe i metka - nemamo ba nekog izbora.
Ostajemo same i itamo ime crkve iznad vrata: Estherina
Siortska Kongregacija, Metodisti.
Pogledamo se. - Kriste - govori. - Je li mogue da je Bili
lagao, Libby? Je li mogue da se toliko nakaio na ta sranja o
grijehu da me poslao ovdje u ovu crkvu...
Naslonim se na nju i razmiljam kako nam se uope uspio
vratiti. Danas mi se to ini kao dar, nakon to mi je ivot visio
o koncu i to sam umalo iskrvarila.
- Bili ne bi lagao, Tris. Moda je neto pobrkao. Ali ne bi
lagao.
Klupe su stare, ali ouvane. Molitvenici izgledaju koriteno.
Jedina osoba unutar crkve je bjelkinja koja brie oltar.
- Simon i Sybil su vas uputili ovdje - govori to tako da ne
zvui poput pitanja. Sybil, nismo ni pitale enu za ime.
- Moja sestra - govorimo u glas i tada se, na nae
iznenaenje, ponemo smijati.
***
Nakon mjesec dana Tris i ja obilazimo Bishop Head i
kreemo prema sjeveru. Na ulazu u ue teko moemo vidjeti
Toddville, kamoli na dom. Nema ni dronova. Hladnije je nego

proli put i tee je upravljati amcem. Tris izgleda zdravo i

sretno; i starije i mlae. Mudrija je, tu nema nita loe, ali
netko e ponovno misliti da ima dvadeset i pet.
Doktorica mi je zakrpala ruku i nala troni amac kada
smo se odluili za povratak. Tris je morala obaviti najvei dio
posla, njezine ruke ne izgledaju kao kod nekoga tko provodi
vrijeme itajui. Razmiljam o etvi i nadam se da su stigli
poeti prije bombardiranja. Ako itko moe voditi nae njive
kada mene nema, to je onda Bili. Ovu zimu neemo gladovati,
ako kosci nisu sve unitili. Uvlaimo vesla i plutamo,
promatrajui ogromno sivo nebo kako se odraava na vodi i
prostire nepregledno ispred nas.
- Bili je sigurno uspjeno priveo etvu kraju - govorim.
- Voli ga, zar ne?
Zamiljam njegovu kratku kosu koja nepravilno raste i to
zeleno udovite koje je dovukao sa sobom u miraz. Zna bolje
od mene sa starim strojevima.
- Mislim da te voli. Moda bi netko od vas dvoje mogao
uiniti neto po tom pitanju.
- Moda bi i mogao.
Jako dugo tako sjedimo. amac nas primie obali i ne
zaustavljamo ga. S moje lijeve strane iskae riba, aplja krui
iznad nas.
- Tata vjerojatno peca - govori ona ispravljajui amac. Moda ga sretnemo na ulazu u zaljev.
- To e biti iznenaenje. Ali mislim da nee biti sretan zbog
svog amca.
- Pomirit e se s tim. Libby?
- Reci.
- ao mi je.
- Znat u da ti je ao ako ovo ne ponovi - govorim. - A meni
e biti ao ako ti ovo ponovno dozvolim.
Pogledi nam se sreu.
- Zna li koliko te volim?
Moja sestra i ja imamo isti osmijeh. Lijep je to osmijeh, ak
i kad je prestraen i pomalo tuan.

Goran Glui:

MORA

Mladi rijeki autor, Goran Giui, do sada je objavio desetak pria u

domaim zbirkama, a trenutno radi na svom prvom romanu. Dovitljiva kratka
pria Mora pokazuje da je Goran stasao u pronicljivog anrovskog autora
kojeg emo zasigurno ponovo itati u Siriusu B.

Zvualo je kao krik galeba, ali moglo je pripadati i nekoj

cmizdravoj curici koja se udarila o kamen ili kojoj je brat ukrao
madrac na napuhavanje. A moda je bio samo u njegovoj glavi.
Odavno je nauio ignorirati takve stvari.
Uspaniena ena poela se ustajati. Dlanovima i stopalima
odguravala je kamenje od sebe i tako stvarala kanale sline
onima koje bi radila djeca kad bi nakon obroka ekali sljedei
odlazak u more. Izgledala je kao da se pokuava spasiti od
plae koja je poput kakve divlje ivotinje pokuava prodrijeti.
Kada se uspjela ustati uperila je kaiprst prema moru. Tamo! - izderala se najjae to je mogla. - Netko se topi! Neka
netko brzo pomogne!
Spasilac broj sedam je dobro znao da se to deava. Uoio
je to jo prije nego je krik uzeo panju svima na plai. Glava
rtve nalazila se u potpunosti ispod vode, a njene ruke su se
bespomono pokuavale uspeti nevidljivim ljestvama koje vode
samo u raj. Ili u pakao. Ili u nita.
Ljudi gotovo nikada ne uoavaju utopljenike. Svi znaju
kako to izgleda na filmu. Puno vritanja, mahanja rukama,
kaos, ludilo... Televizija ubija prave rtve skoro koliko i voda u
njihovim pluima. U stvarnosti je neto drugaije - tiho, mirno
i brzo. Potrebno mu je samo nekoliko sekundi da primijeti
nesretnika i nedugo nakon toga rtva je u svom plavom lijesu
gdje mu ribe daju estetski tretman. Za ostale gledatelje na plai
netko pliva, a onda nestane i istovremeno svi kolektivno
zaborave da su tu osobu ikada vidjeli. Obitelji dignu strku,
tijelo se pronae, a mediji dobiju priu.
To je i glavni razlog za papir u njegovom ruksaku na kojemu
pie da u kolovozu na ovoj plai mora umrijeti barem troje

ljudi. Nitko ne pita kako se to desilo, to je u potpunosti ovisilo

o srei, njenom nedostatku ili spasiocu. On je tu da radi svoj
posao i za to nema nikakve alternative. Ako nekome kae kako
stvari stvarno stoje - ide u zatvor, ako ne ispuni zadanu kvotu
- ide u zatvor, ako pokua dati otkaz - zatvor. Moda i neto
gore. Nije htio saznati.
Bio je zadnji dan kolovoza, a na tom prokletom papiru
nalazile su se samo dvije kvaice. To ga nije udilo budui da
u Sretiju nisu mogli dolaziti turisti iz drugih zemalja, koje
dolazak ionako nije interesirao, a domai ljudi su se sve manje
zanimali za prljave plae i mutno more. Moda je Mora bila
jedino mjesto s izlazom na more, ali je i dalje bila za kurac, ba
kao i ostatak drave. Ljudi su ovdje mogli doi samo kako bi
doivjeli smrt svojih snova i ugledali lice stvarnosti.
Na plai se nalazilo malo vie od pedeset ljudi i svi su gledali
ravno u njega. Dobro je znao ta lica. Moda su neki stvarno
ekali da se pomakne i krene u spaavanje, ali veina se
potajno nadala da nee uiniti nita. eljeli su vidjeti smrt,
doivjeti barem nekakvo uzbuenje na svom jadnom
ljetovanju. Sada su samo ekali da on svoj palac okrene prema
dolje i dopusti im da uivaju u ostatku predstave.
- Hoe napraviti neto ve jednom?! - ponovno je viknula
ena koja je zapoela uzbunu. - Umrijet e, jebote!
- Ne budi seronja! - viknuo je neki mukarac.
- Ma nema spasa! - rekao je netko drugi. - Zovi hitnu da
dou pokupiti le.
Spasilac broj sedam je rukom napipao plutau do svoje
lealjke i skoknuo na noge. Duboko je udahnuo i poeo trati
prema moru pritom ignorirajui brojne poglede.
Mogao ih je osjetiti. Pusti, ubij, mrtva je, mogao je uti
njihove glasove u svojoj glavi. Spasi je i gotov si! Nema smisla!
Ubij! UBIJ!
Nitko mu se nije maknuo s puta. Jo dvadeset sekundi i
rtva e nestati u plavetnilu. Tada e se svi oevici moi hvaliti
kako su vidjeli dogaaj o kojem e pisati Sretjanske narodne
novine, a on e moi zadrati posao i nastaviti ivjeti svoj ivot.
Cijelu zimu samo e uvati plae i godinu dana se nitko nee
utopiti. Barem ne planirano.

Trao je i izbjegavao ljude to je bolje mogao. Htio je da mu

netko podmetne nogu. Tada bi sve bilo gotovo. Navijao je za
njenu smrt, ali svejedno je iao protiv toga. Skakao je preko
turista koji su i dalje leali na runicima, sudarao se ramenima
i gurao s onima koji su ga pokuali blokirati. Svako uspjeno
izmicanje bio je korak prema vlastitoj bijedi. Nikada se nije
toliko trudio kako bi sjebao vlastiti ivot.
Uao je u prljavu vodu i napravio nekoliko tekih i
nespretnih koraka dok se spremao za skok. Zbog otpora i
guranja i samo je more izgledalo kao da ga pokuava spasiti.
Skoknuo je i zaplivao prema rtvi. Iz mora su sada strili samo
dlanovi i bio je siguran kako e za deset sekundi ve biti
prekasno. Trebao je samo malo usporiti ili zaplesti se u
konopac svoje plutae. Svi bi vidjeli da je dao sve od sebe i
svejedno bi u medijima postao heroj. Posao, slava, novac...
Iao je protiv svih tih stvari. Besmisleno. Glupo. Jadno.
Plivao je bre nego ikada. Htio je da rtva umre, ali spasiti
ju je htio jo i vie. To je bio njegov posao. Njegov ivot. Najvie
od svega, to je bila njegova borba. Protiv medija koji su
zanemarivali vrijednost ljudskih ivota. Protiv drave koja je
odbijala razum. Protiv sistema i odvratnog drutva koje je
nastalo zbog njega. I protiv vrhovnog voe koji je odbijao
umrijeti.
Kada se dovoljno pribliio vidio je da je rtva ena. Njena
dugaka, plava kosa jo je plutala na povrini, a maleni, glatki
dlanovi izgledali su poput ptiica koje usprkos snanom
mahanju ne mogu odletjeti.
Bacio je plutau i vrsto pridrao njen konopac kada ju je
ena poela grabiti. Priekao je trenutak da se smiri i doe do
daha, a onda ju je povukao prema sebi. Bila je tiha poput
mrtvaca, ali svejedno se vrsto drala za plutau.
- Jesi dobro? - pitao ju je. - Moe disati?
Nije joj mogao vidjeti lice zbog kose koja ga je skrivala poput
maske. Plutau je povukao jo jednom i rukama uhvatio enu
oko struka.
- Jesi dobro?
Prstima joj je dotaknuo obraz i poeo gurati kosu u stranu.
Neto se nalazilo u njenim ustima. Neto dugako i plavo.

Izgledalo je poput valjka.

- Je ovo neka jebena ala?! - viknuo je i odgurnuo enu od
sebe.
Lana rtva nije nita rekla. eljust joj je vrsto stiskala vrh
malene boce za disanje. Umjesto odgovora ona gurne dlan u
svoje gaice. Ni na trenutak nije pomakla pogled s njega. Kada
je izvukla dlan zajedno s njime iz mora izroni maleni,
svijetloplavi fotoaparat kojega je vrsto stiskala elegantnim
prstima. Kaiprst tada pukne jedva vidljivi gumb i uje se tihi
klik.
- Koji kur...
Neto ga je potegnulo ispod vode. Osjetio je snaan stisak
oko zgloba desnog stopala. Nije se usudio pogledati o emu je
rije. Umjesto toga, njegov pogled bio je uperen u vis. Panino
je mahao rukama i pokuao se osloboditi, ali to god radio
samo je tonuo sve dublje i dublje.
Uskoro je vidio da nije sam. Svuda oko njega, poput
morskih pasa koji vrebaju plijen, nalazili su se ronioci. Bilo ih
je barem deset i svi su u rukama drali objekte koji bi
povremeno bljesnuli.
Sada je sve imalo smisla. On e biti primjer ostalima koji
svoj posao ne obave na vrijeme. Njegovo najvee postignue
sada moe biti samo upadanje u kalendar o dvanaestorici
neposlunih. Savren kandidat za kolovoz.
Kada je pogledao nogu vidio je da se radi o tankom,
plastinom konopcu. Kroz mutnu, prljavu vodu izgledao je
gotovo poput ome. Svaki put kada bi trznuo nogom konopac
bi se sve vie urezivao u zglob. Presjekao mu je tetivu i proao
kroz meso. Zaustavio se tek kada je doao do kosti koju je
poeo polako glodati.
Svuda oko njega bila je krv. Ne crvena, ve crna.
Svjetlost s povrine nestala je puno prije nade i zraka. Na
kraju, ostali su samo strah i blicevi podvodnih fotoaparata.

Alexander Jablokov: POUNA PRIA O ARHEOLOGU

I NJEGOVOJ ENI
Alexander Jablokov profesionalno objavljuje o 1988. godine, a kako sam
kae voli pisati ono to voli i itati. Zarauje za ivot od marketinga i imao je
pauzu u pisanju od 1998. do 2006., ali od tada redovito objavljuje. Pouna
pria o arheologu i njegovoj eni je objavljena u ovogodinjem srpanjskom
broju Asimovsa.
The Instructive Tale of the Archeologist and His Wife (2014.)

Povrinski upadi
ak ni zaboravljene stvari nisu otporne na promjene.
Nema arheolokog sloja koji ostaje netaknut. Svaka
uzastopna nazonost utjee na prolost. Kasnije pristigli
doseljenici iskapaju rupe za nunike ili zakapaju dragocjenosti
skrivajui ih od pljakaa i tako ubacuju svoje ostatke u
slojeve koji pripadaju ranijim razdobljima. Zbog ciklusa
smrzavanja i otapanja drevni se predmeti diu u svoju
budunost. Glodavci prekapaju zemlju i mijeaju je. Sjea
uma uz vodene tokove vodi do pojaanih poplava i prevrtanja
naslaga. Kad neki arheolog prvotno pomisli da neto lei
duboko u prolosti, onda to neto moe biti iz nekog kasnijeg
razdoblja ili ak iz nekog znatno ranijeg.
Tako da se na arheolog nije previe zamarao baterijom
koja se pojavila u grobnici na razini C2, onoj koja pripada
kasnom razdoblju akaskidskih kraljeva. Disk od ive/selena iz
neke sprave iz tehnolokog razdoblja oito nije pripadao niti
jednom od tri kostura u grobnici, koji su zbog dugakih kostiju
i raskonih zubala smjeteni meu bogate prekooceanske
trgovce.
Arheologa je puno vie zanimalo kako e to nalazite
podrati priu iz Bruniade, onu u kojoj Parvar i Krim putuju
na dvor Obalodraca i trae pristup priobalnim vodama, kako
bi pronali stvari izgubljene u brodolomu. Razina C2 moda je
bila prekasna da bi je se moglo povezati s tom priom, to e
uostalom istaknuti i njegovi akademski protivnici, ali arheolog
je vjerovao da dogovor o plitkom zaljevu, grobovi na rtu i,

vanije od svega, otkrie noa s ceremonijalnom procesijom na

drci od kozje kosti, ne mogu biti puka sluajnost. Osim toga,
ve je dugo bio prihvaen stav da su "Obalodrci ili "Vladari
primorja bili jedni od funkcionalnih naziva barem za neke
Akaskide.
Naravno, prema zadnjem poglavlju Bruniade Parvar i Krim
preivjeli su taj susret s Obalodrcima, a poginuli tek kasnije,
za vrijeme opsade Murgyla, ali u svakoj prii ionako ima i
netonih i tonih tvrdnji. Ako su Parvar i Krim, odnosno
stvarni trgovci koji su posluili kao poetna inspiracija za
njihove likove, doista stradali tamo na stjenovitoj obali Kljuna,
to razjanjava neka druga pitanja iz drevnog epa. Dvojica
mukaraca prestala su igrati ulogu u pripovijesti nakon tog
posjeta, usprkos injenici da je on zavrio naizgled uspjeno,
da bi opet ivahni iskoili niotkuda, alei se kao i uvijek na
zidinama Murgyla, a zatim se razboljeli i stradali za vrijeme
kuge koju je na opsadne snage poslala boica Imimi. To to su
se ti likovi toliko namuili i bili zaboravljeni kad se inilo da su
neto postigli, a zatim su nehajno dovueni i pobijeni, inilo se
kao propust pjesnikove umjetnosti. Izgledalo je kao da je neko
dijete straga za vrijeme itanja prie primijetilo da ih nema pa
mu ukazalo na propust. To je smrdjelo na povrnu doradu.
Iz tog jednog arheolokog iskapanja proizalo je mnogo
kvalitetnih lanaka, tako da je arheolog postao priznata sila.
No, sam kraj tehnolokog razdoblja bio je uglavnom podruje
opsesivnih lunatika. Da se bavio tim razdobljem njegova
reputacija ne bi preivjela ak ni danas. Odloio je bateriju u
stranu namjeravajui je prouiti kasnije.

Meuplemenski enidbeni sporazum

Arheolog se prvo proslavio iskapanjem u blizini
provincijskog gradia junije niz obalu, pokraj Lamua. Odluio
se za nepopularno razdoblje predtiormanskog kraljevstva,
usprkos molbi svog disertacijskog mentora. Tiormanski visoki
sveenici oduvijek su bili predmet popularnih matarija, tako
da je vladala stalna potranja za strunjacima koji su o njima

drali predavanja i pisali lanke. Meutim, razdoblje koje je

prethodilo
njihovoj
velebnoj
vladavini,
ispunjeno
kompliciranim ratovima i tunim religijskim masakrima, nije
zanimalo ba nikoga.
Odnosno, nikog osim naeg arheologa. Meu djelomino
poplavljenim gradovima otkrio je tragove trgovake mree ije
postojanje dotad nitko nije ni slutio te jednu emajliranu masku
boga kojeg su kasnije tiormanski teokrati pretvorili u demona
i zakopali naopako ispod ognjita nekog spaljenog
poljoprivrednog gospodarstva. Prizor te iskeene fizionomije,
polomljenih zubi, jednog oka od svjetlucavog oniksa i mjesta
gdje je trebalo biti drugo, koje joj je iskopao neki lovac na blago
ili moda teoloki komentator, postao je poznat i reproduciran
na koricama asopisa, a ubrzo i na materijalima koji su
promovirali popularnu izlobu predtiormanske umjetnosti uz
popratna predavanja koja je drao sam arheolog.
Druga zima na nalazitu zatekla ga je kako esto veera u
domu upravitelja provincije. Kao to je prisutnost ribljih
kostiju na smetlitu daleko u unutranjosti upuivala na
postojanje trgovakih putova kroz pustinju, tako je prisutnost
arheologa na prenatrpanom upraviteljevu stolu upuivala na
postojanje blaga, u liku upraviteljeve keri.
Ta je obitelj dolazila iz visoravni pokraj jezera, ali nju su
odgajali u priobalju i to uglavnom mjesne dadilje i odgajatelji.
Njezini kolski prijatelji potjecali su iz ovdanjih obitelji beraa
oraha i inenjera hidraulike.
Kad je odrasla, veina njezinih prijatelja netragom je
nestala. Iako je ona i dalje posjeivala njihove obitelji prigodom
tunih ili sretnih dogaaja, nekadanja bliskost je iezla.
Arheolog ju je prvi put vidio kad se vraala iz posjete bolesnoj
majci starog prijatelja, sputene glave i usamljena, ogrnuta
tamnim platem koji se razlikovao od tamonje odjee samo po
rubovima izvezenim zlatnim vezom. Promatrao ju je dok je
nestajala kroz stranji ulaz upraviteljeve vile i konano odluio
prihvatiti poziv na veeru koji je dotad izbjegavao.
Premda je bila voljna prihvatiti njegovo udvaranje, bila je
suptilno otporna na njega. On je smatrao da bi mukarac iz
mnogo veeg grada s obeavajuom karijerom trebao sam po

sebi biti zanimljiv. Kad se pokazalo da to nije sluaj, poeo se

puno vie truditi da joj ugodi. Bilo je to neto to nikada prije
nije radio.
Na kraju je ipak pristala otputovati s njim da bi vidjeli kako
se meusobno slau kad se udalje od njezine obitelji, od
njegove iskopine. On je uspio okrenuti situaciju u svoju korist
odabravi dramatine ruevine vrtova Nora, drevno arheoloko
nalazite udaljeno jedan dan puta. Pomou svojih veza
osigurao im je sobu za goste s pogledom na brda.
Na kraju su tajanstvene freske i romantini vrtovi izrasli u
starim banketnim dvoranama uinili svoje i ona se zagrijala za
njega. Ali prije toga osjetila je potrebu da mu ispovijedi sve
svoje susrete s drugim ljubavnicima, putnicima u prolazu i
mukarcima iz okolnih gradova. Njihov je broj bio zapanjujui.
Iduih nekoliko dana bio je povuen, ak neprijateljski
raspoloen. Uvijek je bilo neugodno kad ti nepoznati artefakt
uniti omiljenu hipotezu. Nije ak ni bio svjestan da ima
hipotezu. Ona ga nije pokuala utjeiti, niti u bilo to uvjeriti.
Nain na koji je etkala kosu nije se nimalo promijenio. To ga
je otkrivenje trebalo odbiti od nje. Umjesto toga, shvatio je da
se ulovio. Jednom kad je naao naina da ne misli o tome,
shvatio je da joj eli ugoditi. Na kraju je u tome nekako i uspio.
Kad su se vratili prihvatila je njegovu prosidbu. Postignut
je dogovor i vjenali su se sukladno obiajima njezine obitelji,
uz proslavu koja je trajala do kasno u no i uz prisustvo onih
koji su je gledali kako odrasta. Njoj je to je bio posljednji put
da vidi veinu svog drutva iz djetinjstva. Idue godine
arheolog je preselio podruje svog interesa sjeverno uz obalu,
na teritorij kojim su jednom vladali akaskidski kraljevi, a ona
je otila s njim.

Horizontalni sloj
Iduih nekoliko godina arheolog je nastavio s iskapanjima
akaskidske razine C2. Bilo je to bogato nalazite, iako nije
naao nita slino fotogeninoj iskeenoj maski boga/demona.
Njegov je tim objelodanio sve, od kozmetikog pribora do veza

za koze, iz ega je bilo mogue izvoditi zakljuke o raskonom

svakodnevnom ivotu mjetana koji su bezbrino ivjeli u
blizini sjedita moi, ostavljajui tragove o tome kakav je ivot
vrijedilo ivjeti. Koliko je arheolog mogao vidjeti, ti su ljudi
stoljeima ivjeli u skladu sa svojim okruenjem, nikad ne
crpei iz lokalnih zaliha vie nego to su im one mogle trajno
pruati. Tada se uzdigla arogantna aristokratska klasa s puno
vie ambicije nego ukusa, koja je zahtijevala bljetave dekore i
sagorijevala stoljeima nagomilavano bogatstvo u uzaludnim
pokuajima osvajanja svojih susjeda. Akaskidski kralj podigao
je vojske i neko vrijeme ak vladao ostacima tiormanskih
gradova, dugo nakon njihovih najslavnijih dana. Zatim su
sami Akaskidi neminovno propali, dok su im prederana
tjelesa pucala i krvarila pod tinjajuim ruevinama njihovih
gradova. Veina arheolokih nalazita otkrila bi neto pouno,
a ni ovo nije bilo iznimka.
No, nalazite je imalo dva svojstva koja su zbunila
arheologa. Nijedno od njih nije imalo nikakve veze sa samim
Akaskidima, tako da nisu ula u razne lanke koje je pisao na
nalazitu.
Prvo je bilo potpuno odsustvo ugljikovog/organometalnog
sloja. Taj horizont, ispunjen nusproduktima sagorijevanja, halogeniranim organicima, ivom, olovom, kadmijem i
plutonijem, mogao se nai praktiki svugdje na Zemlji i
predstavljao je kraj stare tehnoloke civilizacije. No, na
Akaskidskim iskopinama bilo je jako malo tih tragova, zbog
ega nije mogao lako ustanoviti odakle dolazi baterija.
Vjerojatno je podruje prolo kroz neku eroziju izmeu pada
civilizacije i sadanjosti, ali s tim nije mogao raunati.
Drugo je bila injenica da nije bilo nikakvih tragova
iskapanja prije ovog njegovog. inilo se da je ovo nalazite bilo
sasvim netaknuto jo od pada Akaskida, to je bilo najmanje
dvije tisue godina prije kraja tehnoloke civilizacije. U jednom
trenutku netko je kopao kroz sjeverni koridor nalazita da
zakopa staru cijev, ali taj je zanemario nekoliko drevnih
novia koje je lako mogao pokupiti.
Dostignua tehnoloke civilizacije bila su nevjerojatna i
suvremeni se svijet jo uvijek muio da ih dostigne. No, jedna

stvar na koju ti ljudi, koji su prouili unutranjost atoma i srca

udaljenih zvijezda, nisu nikada obraali panju bila je njihova
vlastita prolost. Zemlja je bila rastrgana njihovim dubokim
rudnicima, ugljenokopima, usjeenim cestama, odlagalitima
otrovnog otpada, a bila je i prekrivena netaknutim arheolokim
lokacijama na koja, inilo se, nitko nikada nije obratio panju.
to je vie o tome razmiljao, manje je smisla vidio.
Meutim, budui da nije bilo izravnog utjecaja na njegova
istraivanja, spremio je to kao moguu temu za postdiplomski
studij, za koji nikada nije dobio sredstva.

Utvrivanje starosti
Veina ostataka iz tehnolokog razdoblja bilo je ili otrovno
ili radioaktivno. Istraivai tog razdoblja obino su ivjeli
krae. Nesigurni i oajni, opsjednuta pogleda, rijetko su
postizali visoke akademske poloaje.
Stoga je, kad je dobio pismo kolege iz studija tehnolokog
razdoblja koji je tvrdio da je naao neke informacije povezane
s Akaskidima, arheolog isprva bio nezainteresiran.
Ipak, taj je ovjek imao reputaciju briljantnog
znanstvenika, dodue agresivnog i paranoidnog. Kad je
nekoliko godina kasnije posjetio akademsku konferenciju u
oblinjem gradu, arheolog je ipak svratio da pogleda to on to
ima u rukama.
Dotad je ovjek bio izgubio ak i manji akademski poloaj
koji je jo imao kad je pisao arheologu, a svi njegovi istraivaki
materijali bili su natrpani u podrumskom skladitu pod
jadnom rasvjetom, podloni vlazi i najezdi glodavaca.
Dok je ovjek, tresui se i gunajui, prekapao po
pljesnivim ostacima tiskanih knjiga i materijala, arheolog je
nastojao ne prii mu preblizu. Bilo je jasno da je izgubio svaki
trag razuma koji je neko imao.
Ba kad se arheolog spremao otii ovjek je za neim
posegnuo i uz trijumfalno graktanje izvukao uti porculanski
pehar, gotovo itav. U vlanom skladinom prostoru presijavao
se poput sunevih zraka. Arheolog ga je odmah prepoznao kao

komad akaskidskog obrednog posua pogodnog za goenje s

bogovima.
Isplivalo je iz sloja kasnog tehnolokog razdoblja. Iz nekog
muzeja?
Ne. Ne muzeja. Prije iz neke vrste proizvodnog pogona s
ostacima prostorija za zagrijavanje i kaljenje. Zapravo je tamo
bilo jo puno ostataka keramike. Ovaj je bio jedini u
prepoznatljivom obliku. Zatim je taj pehar dobacio arheologu,
koji ga je nespretno uhvatio gotovo ga ispustivi. Arheolog je
odgovorio bijesno, dozvolivi si previe vjerojatno zbog niskog
statusa tog ovjeka.
Kasnije e poaliti zbog toga, iako istraiva tada nije
pokazivao nikakve znakove da se uvrijedio.
Umjesto toga objasnio je arheologu kako se kasno
tehnoloko razdoblje inilo posveeno unitavanju svakog
traga koji je vodio do njih. Njihovi ostaci bili su preplavljeni
bakterijama koje razgrauju razne materijale kao to su
plastika, metal i odjea. On je izgubio znatan dio svoje opreme
zbog neke preivjele kolonije. Osim toga, postavio je hipotezu
da su oslobodili male sprave s dugovjenim izvorima energije
koje su beskonano puzile kroz kasne tehnoloke slojeve
meljui svaki i najmanji dokaz svojim zubima za mljevenje, sve
dok nije preostalo nita osim neraspoznatljivoga praha. Nije
naao ni jednog od tih mehanikih kolnjaka, ali bio je uvjeren
u to da su postojali.
Arheolog je vjerovao da nedostatak dokaza nije dokaz da su
dokazi uniteni. Ipak, nije vidio razloga da to kae. Svi
istraivai povijesti prije ili kasnije nalazili su razloge zbog
kojih nisu otkrili vie toga to bi podralo njihove teorije.
Ni ti kasni tehnoloki arobnjaci nisu mogli biti savreni.
Ipak su i oni bili samo ljudi. Sigurno su grijeili. Arheolog se
sjetio baterije koju je bio naao. Je li ta baterija bila posljedica
pogreke? Jesu li doista rasjekli sve do akaskidskih slojeva
odstranjujui jedan mikroskopski sloj zemlje za drugim,
maknuli pehar, nespretno ispustili bateriju pa zatim zamijenili
svaki sloj jedan za drugim tako savreno da nije bilo nikakvih
tragova da je ijedan od njih ikada bio premjeten?
ak je svom kolegi pokazao bateriju. Ni on nije imao

nikakvo objanjenje. Umjesto toga htio je otii na pie. Nije se

vie htio baviti prolou i bio je spreman prijei na neku
plodonosniju vrstu posla.
No, nije uspio. Poginuo je idue godine na nekom od
iskapanja kada se na njega sruio krov. Neki su smatrali da je
naiao na neku klopku iz kasnog tehnolokog razdoblja, na
klopku koja je trebala sakriti mrane tajne. Drugi pak misle
da je bio frustriran neodgovorenim pitanjima i namjerno
previe riskirao.
Arheolog bi ponekad izvadio taj akaskidski pehar i
promatrao ga. Nikad nije pisao o njemu, niti ga je ikome
spomenuo. Govorio je samome sebi da je to zbog toga to pehar
nije imao podrijetlo i nije bilo naina za dokazivanje iz kojeg
sloja potjee ili na to upuuje.
alio je jedino zato to se onako pokupio umjesto da je s
tim ovjekom otiao na pie.

Epigrafski dokaz
Istraiva kasnog tehnolokog razdoblja dao je jednu
usputnu primjedbu, koja je odzvanjala u arheologovoj glavi.
Rekao je da je jednom vidio njegovu tadanju enu, godinu ili
dvije prije nego to ju je arheolog upoznao.
Bilo je to na nalazitu u planinama unutranjosti
teormanskog kopna. Ona je bila u drutvu starijeg arheologa
specijaliziranog za znatno kasnije razdoblje, period u kojem su
doli brodovi iz Amerika i proirili svoja kratkovjena, ali
vitalna carstva po tom podruju. Arheolog je znao za njega kao
za uenjaka koji je postigao nekoliko sretnih otkria rano u
karijeri i na njima se jo uvijek vukao. Posjedovao je odreen
arm i bio popularan na predavakim turnejama. Njegova ena
nikad mu nije spomenula da ga poznaje, ak ni na onom
nepodnoljivom popisu za vrijeme njihova posjeta ruevnim
vrtovima.
On taj razgovor nije spomenuo svojoj eni, ali je vrativi se
s konferencije izazvao nekoliko prepirki oko nebitnih kunih
stvari. Neke od tih prepirki razvile su se u puno vee svae.

Uvijek je znala kada bi je propitkivao zbog njezinih seksualnih

iskustava i uvijek je odbijala ita vie odati, obino tako
sarkastino da je jo vie bjesnio.
Moda je ona eljela djecu. Nije bio siguran. Zbog ovog ili
onog razloga nije uspijevala zanijeti. Tehnoloko razdoblje
imalo je raznovrsnih naina za rjeavanje tog problema, ako se
moglo vjerovati priama. To je znanje bilo izgubljeno zajedno
sa svim ostalim znanjima, a njih su dvoje zaglavili s opremom
s kojom su i roeni. To nije bila niija krivica.
Rekla mu je da se takvo to moglo i oekivati od nekog tko
provodi dane kopajui po tuem smeu. S vremenom bi
supruga svakog arheologa izrekla slinu omalovaavajuu
primjedbu. To je ilo pod ruku s tim podrujem. Svejedno je
boljelo. Mislio je da je cijenila to to radi.
Na kraju se njihova veza smirila, a on je povjerovao u to da
su proli kroz svoje burno razdoblje. Zatim je objavila da ima
novi hobi. Pridruila se pripadnicima mjesnog kulta koji su
ponekad nazivali Zaboravnjacima.

Slojevite nesuglasice
Zaboravnjaci su vjerovali da je neto od njih bilo skriveno,
da je to neto bilo skriveno od svih. Ljudi tehnolokog
razdoblja stvorili su titanij, letjeli na Mjesec, nadomjetali
ljudske udove, zabavljali se gledajui velike ekrane. Kako su
se te tajne mogle zauvijek izgubiti?
Odgovor je bio oigledan, mislili su. Zato to su arheolozi te
tajne otkrili, zatim ih namjerno sakrili da bi sebi dali mo. To
to arheolog nije imao nikakvu stvarnu mo i to je esto ivio
od minimalnih prihoda, ini se, nije ih zanimalo.
Zaboravnjaci su bili stalan problem na sastancima u vezi s
financiranjem, a ponekad bi naizgled nasumce opkolili
akademske objekte. Svako toliko uhapsili bi nekog revnosnog
mladog lana u pokuaju provale u zadnji dio muzeja, dok je
traio skriveni nuklearni reaktor ili runu raunalnu spravu
sauvanu iz tog nestalog razdoblja.
Imati sposobnu enu koja se pridruila takvoj grupi bilo je

krajnje neugodno. To je moralo prestati. Arheolog je po prvi

put u svom braku pokuao nametnuti odluku s kojom se nisu
oboje slagali.
Nije uspio i bio je prisiljen povui se ili okonati svoj brak.
Povukao se, ali u srcu je osjeao da mu je brak gotov. Nije da
mu se vanjski ivot promijenio. Nije imao afera, ni na
sveuilitu, ni na nalazitu. Nije se iselio. Nije ak bio siguran
je li njegova ena primijetila da se povukao. Moda on nije bio
najprimjereniji suprug, ali ipak, injenica da vie nije bio
emotivno prisutan bila je znaajna.
Nastavio je napredovati i dobivati priznanja i vie nije puno
radio na terenu. Nijedna knjiga nije mu se prodavala onako
dobro kao prva, ona o pronalasku iskeene maske. Ipak su mu
knjige donosile pristojan dodatni prihod, tako da su i on i
njegova ena lagodno ivjeli.
Arheologova ena postala je glavna potpora mjesnoj
zaboravnjakoj organizaciji, a pomaui u pripremi veera i
drugih dogaaja stekla je mnotvo novih prijatelja, koje
arheolog nikada nije upoznao. Kad bi ponekad naletio na neke
od njih, djelovali su mu kao i bilo tko drugi.
Jednoga dana, dok je radio sam kod kue, pripremao spis
o odreenom aspektu akaskidske dvorske ceremonije, posjetio
ga je ovjek koji se najavio titulom Veila. Oito je meu
Zaboravnja- cima bio dunosnik visokog reda. Arheologova
ena predloila mu je da svrati.
Unato tome, arheolog je na trenutak osjetio primitivan
strah. Dogodilo se ono to su glasine najavljivale. Taj je ovjek
bio ovdje da razotkrije njegove tajne i nita ga u tome nee
sprijeiti. Njegova e se ena vratiti kui s namirnicama i nai
njegovo beivotno tijelo isprueno na crveno-crnim kvadratima
predsoblja. Nitko nee moi odgonetnuti to mu se dogodilo. A
u uredu nee biti nikakvih tragova njegova donedavnog rada,
koliko god to udno bilo.
U stvarnosti je Veil sjeo u dnevni boravak u konatu fotelju
koju je arheolog najvie volio i prihvatio ponuenu alicu kave.
Veil je zapoeo razgovor pitajui arheologa za miljenje o
zadnjim danima tehnoloke civilizacije. to je na kraju
prouzroilo njezin pad? Razina mora bila je visoka, ali dizala

se ve dugo. inilo se da su se tome prilagodili, kao i

beskrajnim sunim razdobljima. Imali su oruja kojim su
mogli sterilizirati cijeli globus, ali stoljeima su samo nervozno
prkali po njemu. inilo se kao da je sve zavrilo naglo, u
vremenu kraem od trajanja jednog ljudskog ivota. to se to
bilo dogodilo? Koji se novi imbenik upleo meu njih?
Arheolog, koji se poeo dosaivati, davao je uobiajena
objanjenja. Nagli prijelazi meu stanitima promatranog
podruja ponekad su bili stvarni, ali esto su bili samo
posljedica umjetnog odstranjivanja nekog sloja, koji se
ponekad protezao stoljeima, to je eliminiralo dokaze
postojane, ali spore promjene, infiltracije novih doseljenika,
prilagodbe klime koja je utjecala na nain ivota, rast ili
smanjenje mjesne moi.
im je arheolog spustio pogled na ovjekovo elo zapitao se
jesu li Veil i njegova ena bili ljubavnici. Takve se stvari
zasigurno dogaaju meu tim privrenim pripadnicima
kultova. Emotivan intenzitet obvezivao je lanove kulta.
Emotivni intenzitet, osjeaj dijeljenja smisla nerazumljiv
vaem supruniku... Osvrnuo se na desetljea onoga to je
smatrao svojim sretnim brakom. Nije vidio ni traga tome.
Vjerojatno je i taj brak svakog dana malo pomalo erodirao. No,
tog je dana shvatio to je izgubio, a inilo se da je sve nestalo
odjednom.
Osjea li se loe? Veil je rekao da se moe vratiti neki drugi
dan.
Arheolog mu je otresito rekao da se osjea dobro.
Veil je slegnuo ramenima i zapitao ga o dalekoj prolosti,
prolosti koja je vodila do tehnoloke civilizacije. Zato se inilo
da je tehnoloka civilizacija tako slabo povezana sa svime to
je bilo prije nje? Zato se inilo da je izronila niotkud, bez iega
to joj je prethodilo? Zato su njezini poeci jednako
tajanstveni kao i njezin kraj?
Arheolog ga je zamolio da prijee na stvar, ako uope zna
to eli.
Veil je rekao da je to bilo zato to je prolost imala znaenje.
Oni koji su po njoj kopali vidjeli su je kao niz sluajnih
dogaaja, kraljevstvo ovdje, a irenje stanovnitva na nekom

otoku negdje drugdje. No, on i njegovi prijatelji Zaboravnjaci

bili su pametniji.
Prolost je bila jedan golemi hijeroglif, konstrukcija
dubokoga i povjerljivoga znaenja. Neto to je moglo objasniti
zato je ivot takav kakav je.
Prolost je priala. Tko bi bolje od arheologa mogao
protumaiti njezinu poruku?
Usprkos tome, arheolog je bio zapanjen. Njegova se ena
pridruila grupi koja je njegove aktivnosti tumaila kao
opstrukciju i posveenost prikrivanja istine. Bio je povrijeen.
Zanemario je korolar - ako skriva istinu, to implicira da zna
to je istina.
Rekao je Veilu da on nikada nije sakrio nita to je saznao
o prolosti. Svaku krhotinu, svaki komadi istroenog
konjskog zuba, svaki temelj, sve je dokumentirao, nacrtao i
objavio u besplatnim iroko dostupnim asopisima. Svoju
akademsku reputaciju dugovao je razotkrivanju, a ne
prikrivanju.
Veil je odmahnuo glavom. Arheologov problem, rekao je, bio
je upravo u usredotoenosti na djelie i komadie. Morao bi
razgledati i istraiti sveukupan krajolik prolosti i vidjeti kako
je sastavljen. Tek bi onda moda mogao objasniti poneto o
tome kako je sve to bilo.
Na trenutak je arheolog u toj tvrdnji uoio neto
rezonantno. Kao da je imalo veze s neim to je zamalo shvatio.
Zatim ga je taj osjeaj napustio. Kao i sve takve skupine,
Zaboravnjaci su radili na nekoj teoriji koja je istovremeno bila
ludo sloena i krajnje pojednostavljena.
Arheolog je zautio i vie nije progovorio. Veil se osvrtao oko
sebe s praznom alicom u rukama. Budui da mu nije
ponueno jo, pristojno je otiao.

Kremene krhotine
inilo se da je ostatak arheologove profesionalne karijere
bio uspjean. Ljeto vie nije morao provoditi na iskapanju.
Upravljao je svojim odjelom, promicao karijere obeavajuih

studenata i objavio raskonu knjigu o akaskidskim dvorskim

obredima.
Ono to nije napravio, razoaravi nekolicinu koja je na
takve stvari obraala panju, nije napisao knjigu kojom bi
dublje objasnio strukturu razdoblja svoje ekspertize. to je
natjeralo akaskidske kraljeve da se napregnu preko svojih
mogunosti? Je li propadanje okolia u gornjim
poljoprivrednim dolinama doprinijelo moguim slabostima
kraljevstava? inilo se da nije ispunio svoje davno obeanje.
Ali tako je bilo samo ako se gledalo izvana.
Dopisujui se godinama o detaljima arheolokih nalazita,
njihovu tumaenju, publikacijama, postavljao je jednostavna
pitanja, sasvim bezazlena u kontekstu. Raspitivao se o
predmetima koji nisu bili na svom prirodnom mjestu traei
tragove dogaaja koji su mogli poremetiti slojeve. Raspitivao
se o nekom znaku dubljih arheolokih iskopina u samom
tehnolokom razdoblju, o bilo kojemu mjestu na kojem su oni
sami mogli vriti svoja arheoloka istraivanja, iako se inilo
da je takvih bilo malo. Traio je dokumentaciju najranijih
iskapanja raznih nalazita, iako su prvi radnici imali groznu
tehniku kojom su zagaivali nalazita.
Ni najsumnjiaviji dopisnik ne bi posumnjao da u njegovim
motivima ima neeg suludog.
A u najdubljoj privatnosti unutar svog ureda, arheolog je
radio na svom projektu. Njegova zbirka nepravilnosti poinjala
je ravnom, okruglom baterijom kojoj se i dalje vraao. Oznake
na njoj nisu odgovarale nikojim poznatim simbolima iz
tehnolokog razdoblja.
Kako su mu ljudi sa svojih iskopina slali kr koji njima nije
bio vaan, njegova je zbirka rasla. Predmete koji su
prepoznatljivo pripadali tehnolokom razdoblju odlagao je na
stranu. Ti su bili u veini. No, bilo je nekoliko predmeta koji se
nisu uklapali, prekrivenih udnom abecedom i oznakama.
inilo se da ti predmeti pripadaju nekoj drugoj povijesti koju
on nije poznavao.
Jo je uvijek radio na svojim projektima kad je umro.
Bio je tako tajanstven u vezi s time da njegovi suradnici,
sreujui njegove papire za donaciju biblioteci, ak ni u

prostoru njegova ureda nisu primijetili nita neobino. Ali nisu

ga dobro poznavali, iako bi rekli da jesu.
Zadnji dan, nakon njegova pogreba i nakon to je sve
spakirala spremna vratiti se morem na kopno koje je napustila
prije toliko godina, arheologova ena otvorila je usku ladicu,
pronala snop papira i proitala to je napisao. Nije pisalo bog
zna to, niti je to bilo teko shvatiti, ako ste bili voljni primiti
sadraj zdravo za gotovo.
U jednu stvar arheolog je bio siguran. U narodu
tehnolokog razdoblja bilo je arheologa. Ne bi imalo smisla da
ih nije bilo. Oni su istraili svaki drugi vid postojanja. Tako da
je sigurno postojala beskrajna graa akademskih istraivanja
njihove prolosti. Timovi su im se rasprili po cijelome svijetu
i iskapali na svakom mjestu na kojem je postojala i najmanja
mogunost za pronalaenje ljudskih ostataka. Nesumnjivo su
uli u trag ljudskim precima iz onih zaboravljenih vremena
kad je ovjek jo bio izgubljen u svojoj ivotinjskoj prirodi.
Police su im bile pretrpane asopisima i otkriima. Popularni
predavai putovali su i pokazivali provincijalcima uda drevnih
carstava, kraljeva, svetaca i ratnika.
Kad se onda to dogaalo? Zato su se sva povijesna leita
inila potpuno netaknuta sve do pojave arheologa i njegovih
suradnika? Zato je ba to polje znanja bilo sasvim
zaboravljeno?
Arheolog je sad ve bio siguran da su ljudi u posljednjim
danima tehnolokog razdoblja unitili svoju prolost.
Upotrijebili su svoje vlastite arheologe istraivae da
identificiraju i eliminiraju sve to je govorila o ranijim
razdobljima. Zatim su u nastalim praznim prostorima ponovo
iscrtali povijest s kakvom su mogli ivjeti. Bili su tako precizni
da su je zakopali tono onim redom kojim se dogaala.
Zapravo, njihova tehnologija, koja je omoguavala
manipulaciju na skali od pojedinanih atoma pa sve do
planinskih lanaca, imala je za posljedicu umjetan talog koji
nije bilo mogue razlikovati od stvarnosti.
Moda su arheolozi tog vremena imali osjetljive naprave
pomou kojih su vidjeli raspadanje raznih nestabilnih jezgri,
kri- stalne strukture u keramikim caklinama, statistike

anomalije u obrascima habanja zubi u zubalima kostura, ali

arheolog ih sigurno nije imao. Jednog dana moda e te
tehnike opet postojati. Ako i budu postojale, vie nikada nee
biti u stanju otkriti stvarnu prolost koju su ti ljudi tako
marljivo unitili.
Moda je arheolog pourio, ak stoljeima, prodirui u
mranu sutinu njihove tajne. U to da je cijela prolost, svaki
njezin djeli, od najsitnijeg iskopanog fragmenta do drevnih
epova poput same Bruniade, bila stvorena en masse, kao
sveobuhvatno umjetniko djelo, bilo je to otkrivenje koje je
moralo obuhvatiti cijelu iru kulturu.
Jer zar nisu oni htjeli da njihova tajna ostane neotkrivena?
Sudei po najranijim biljekama arheolog je bio uvjeren u to,
ali kako je vrijeme prolazilo, a on provodio sve vie vremena
bjesomuno analizirajui anomalije, sve je manje u to vjerovao.
Moda su vjerovali da se uz takav niz dogaaja iz prolosti
ljudska rasa ipak nee patetino unititi kao to je oigledno
uinila.
Nesretna injenica bila je to to nije bilo nikakvog naina
da arheolog ikada sazna to su zapravo namjeravali. Jednom
kad su stvorili vjerodostojnu lanu povijest izbrisali su sami
sebe, temeljito i do kraja, kao marljiva kuanica koja istei
tepih izlazi iz sobe natrake. Nije bilo zapisa o njima, nije bilo
nikakvog traga o tome tko su mogli biti.
Gotovo da nije bilo traga. To je ta potraga kojoj se on
posvetio u meuprostoru inae uobiajene arheoloke karijere
- pronalaenju tragova koje su oni previdjeli. Kao to je njegov
prijatelj rekao, svatko grijei. Ponekad nekoj spravi otpadne
poklopac i iz nje ispadne baterija.
Prola su desetljea, a on je tim tragovima jedva ispunio
jednu malu kutiju. Osim baterije kojom je sve to zapoelo, tu
su bili jo mjedeni vijak, komadi crvene plastike koja je
jednom sluila izoliranju komada ice, porculanska ploica s
ukrasnim plavim slovima na sebi, sitna figura plesaice i dvije
treine tanjura na kojem su, kako se inilo, bila prikazana tri
simetrina spomenika poput planina ili etverostraninih
piramida. Ispred njih nalazila se uasnuta ivotinja ljudskog
lica kojoj je bio odlomljen nos.

Upravo se tom predmetu Arheolog najee vraao. Uradak

nije bio visoke kvalitete. Vjerojatno je visio na zidu prosjene
obitelji kao suvenir s odmora ili kao dio vee kolekcije poznatih
znamenitosti iju si posjetu obitelj vjerojatno nikada nee moi
priutiti.
Ta znamenitost, gdjegod da bila, bila je potpuno unitena
zajedno s ostatkom prolosti.
Usprkos tome, arheologova je udovica bila iznenaena.
Vrativi se iz posjete Veil joj je priao kako je njezin mu bio
potpuno otporan. No, inilo se da je neto to je Veil rekao,
detalj njegove teorije o povijesnom znaenju hijeroglifa,
pokrenulo neto u arheologovu umu.
To je primoralo arheologa da se udubi u ono to govore
injenice i da prihvati njihovu poruku bez poricanja. Suoio se
s injenicom da je cijeli njegov profesionalni ivot bio la, nita
vie od krialjke koju je popunio netko drugi bez treptanja.
Nikada nije ni slutila da je bio toliko hrabar. Moda bi, da je to
shvatila dok je on jo bio iv, njihovi ivoti bili drugaiji.
Pitala se je li ona bila toliko hrabra. Nikad se nije eljela
odrei te izmiljene prolosti. Arheolog nikada nije ni slutio
koliko je ona voljela te ljude, s ijim je suhim ostacima ivjela
jo od svog vjenanja.
Ako je to bilo tono, velianstvene ruevine Norskih vrtova
koje su njih dvoje posjetili prije odluke da se vjenaju nisu bile
ugodno boravite drevnih kraljeva, nego sloena krivotvorina,
kao to su to bili i ostaci plesaica na freskama oslikanom zidu
Male sobe za odmor, tamo gdje je kraljica Araspa pisala svoje
stihove.
Njih su dvoje zacementirali svoju vezu na tom putovanju,
njegovom strau prema iezlom narodu i njezinom
probuenom osjeaju srodstva s njima. to je to govorilo o
njima dvoma?
Kad mu je te noi nabrajala svoje ljubavnike, je li bilo
vano to to je jednoga izostavila? To je bio ovjek kojeg se sad
sjeala samo u magli, iako se jasno sjeala da ga je izostavila.
Taj izostavljeni ljubavnik bio je sitnica koju je ukrala
nestrpljivom arheologu s njegovim lopaticama i mistrijama, a
sada ga je i sama izgubila.

Ako kraljica Araspa nije bila napisala: "Zimi je jutro najbolje

doba dana, kad sunce izlazi i led svjetluca u pukotinama, dok
su se djevojke sa svojim urednim frizurama ljupko vrtjele na
zidovima oko njezina samotnog stola, tko je drugi to mogao
napisati?
Nasmijeila se samoj sebi. Vjerojatno je mislio da e se ona
rijeiti tih papira bez da ih proita. Nije mogao znati da e ih
ona i proitati i shvatiti.
Tapkala je rubovima papira dok nisu postali savreno
paralelni. Jedan suradnik ponudio joj je izdavanje kolekcije
radova njezinoga mua kao neku vrstu spomenice. Bez obzira
na to kako zlobne argumente prouzroe, ti e papiri biti meu
njima.
Unitit e njegovu reputaciju. Izgledat e im kao jo jedan
luak, kao netko zaraen teorijama Zaboravnjaka ili neke
druge manje skupine. Oni koji se potrude proitati tu
posmrtnu knjigu bit e ba oni najmanje spremni prihvatiti to
im knjiga ima za rei o njihovim karijerama.
Ali znatno kasnije, kad vie ne bude ni nje, moda netko
skine knjigu s police i uvidi onu hrabrost koju je ona u njoj
vidjela sada i trezveno uvidi injenicu da su svi oni uistinu
ljudi bez prolosti. Ono to su imali nije bila prolost nego
iluzija prolosti, a ono to su izgubili, izgubili su zauvijek.
Spustila je ruke na gomilu papira i pomislila da sve do tog
trenutka nikada nije uspjela istinski dotaknuti svog mua,
arheologa.

Brent Weeks:

SAVRENA SJENA

Brent Weeks je mladi fantasy autor koji iza sebe ima The Night Angel trilogiju
(novela Savrena sjena spada u taj svijet) te serijal Lightbringer koji se do sada
sastoji od tri knjige (trea, The Broken Eye je objavljena u kolovozu 2014.), a
etvrta, The Blood Mirror izai e 2016. Weeks pie britki, pomalo mraan
fantasy vjeto izbjegavajui klieje anra. Osim toga, ne moete odoljeti
glavnom junaku...
Perfect Shadow (2011.)

Oboavam kad kau da je neto neosvojivo. Dvorac Shayon

je jedno od tih navodno neosvojivih mjesta. Kao kruna na elu
litice, njegovi zidovi obavijaju cijeli otok du obale, povremeno
se ak nadvijajui nad vode Lac Shayona.
To e biti moje prvo plaeno ubojstvo. Nije loe zapoeti
karijeru neim nemoguim. Ui sa stilom na velika vrata i
proslaviti se.
Izronio sam iz vode u potpunoj tiini. Iznad mene su se
nadvile velianstvene zidine. Njihova se strmina protezala i
ispod razine vode. ak i tamo gdje je nekad bilo pliaka,
prijanji su vlasnici dali isklesati stijenu bar tri koraka ispod
povrine, onemoguujui uljezima poput mene vrst oslonac
pod nogama. Gol do pasa i premazan mau i pepelom, bio
sam istovremeno zatien od hladnoe i gotovo nevidljiv.
Odjea bi mi se samo natopila vodom i izgubila svoju svrhu.
Iz posjekotina na licu i podlaktici tekla mi je krv. Put kroz
vodu nije bio lagan i elio sam se to prije maknuti iz vode.
Prokletih stvorova sigurno ima jo.
Ipak sam ekao. Drei se vrsto za stijenu pod udarcima
valova, prouavao sam zid. Bilo je i lakih naina. Kakari je
mogao mnoge stvari uiniti laganima. Osim onih koje je uinio
gotovo nemoguim.
~ Ne eli to uiniti, Acaeluse. Plaeno ubojstvo? To nisi ti.
Ne elim te uti. I to nije moje ime. Ve dugo nije bilo.
Prevjes tvrave bio je obrubljen maikulama za kamenje,
urezima za strijele i jezicima za vrue ulje. Iznad njega, dva
su straara u vuni i verigama razgovarala i povremeno
pogledavala prema jezeru. No punog mjeseca nije od njih

zahtijevala preveliku koncentraciju. U daljini, dalje nego to

bih trebao moi vidjeti u mraku, vidio sam jo estoricu. No,
moje su oi uivale u mraku. Bila je to zasluga kakarija.
Puhao je ledeni povjetarac i kapci su bili zatvoreni na gotovo
svim prozorima. No, mene nisu zanimali otvoreni prozori.
Ionako je svaki na sebi imao reetke i sve su bile u dobrom
stanju. Nije bilo ni balkona s pogledom na pitoreskno jezero
na koje bi se mogla uhvatiti kuka. Ova je utvrda sagraena u
obrambene svrhe i nisu je gradile budale.
Obian bi ubojica podbacio.
Tek se na treem katu naao pokoji osvijetljeni prozor,
takoer oklopljen vrstim reetkama. Svjetlost je bez sumnje
dolazila iz velike dvorane, u kojoj je barun Rikku zabavljao
svoje vazale. Barun je bio ponosit ovjek. Ponosio se svojim
zabavama i vinom koje je toio. Svojim bogatim ukrasima,
svilom i umjetnikim djelima. Ponosio se i svojom pobonou.
I oduzimanjem ovog malenog utvrenog otoka prethodnom
vlasniku.
Naalost, prethodni vlasnik otoka zapravo uope nije bio
vlasnik. On ga je samo uvao u ime pravog vlasnika, koji je
elio ostati anoniman. Pravi vlasnik nije bio impresioniram
Barunom. I nije mu namjeravao oprostiti zbog neznanja niti
zbog krae.
Tako je to kad vlada podzemljem. Ako svi znaju to ima,
onda riskira mogui napad od onih koji su ti mogua
prijetnja. Ako pak ne znaju, onda ih tvoje ime ne moe
zastraiti pa se uputaju u krae kojima nisu dorasli.
Da, jadna Sa'kage, stvarno ti je teko.
Provjerio sam jo jednom poloaj mjeseca, ocjenjujui
koliko se pomakao od kad sam uao u vodu na drugoj strani
jezera, udaljenoj oko dvije tisue koraka. Barun e uskoro
napustiti zabavu, voditi ljubav sa svojom enom u njenim
odajama ili sa nekom od slukinja u sobici za preljube i onda
e posjetiti toalet prije nego se povue u svoje odaje na zadnjem
katu.
Tipine slabe toke bilo kakve utvrde: mjesta gdje sranja
ulaze i mjesta gdje sranja izlaze. U ovom je sluaju klozet
strao nad vodom pa sam samo trebao slijediti njuh. Odvod je

bio uzak, vjerojatno vie da sprijei golicanje vjetra po

stranjici, nego da omete uljeze. Za ometanje uljeza bila je vie
nego dovoljna injenica da je odvod zavravao nekih 5 koraka
od povrine jezera, to je znailo da je kamen ispod njega
prekriven izluevinama - starim sasuenim fekalijama
premazanim sluzavim proljevom. Sve to skupa prekrivalo je
eventualne pukotine u kamenu i inilo uspon gotovo
nemoguim. Neosvojiv.
Provjerio sam gleda li itko u mom smjeru, ustanovio da ne,
a onda krajikom oka uhvatio neko kretanje iza mojih lea.
Sjena u vodi. Vie njih. Deseci. Jebene payare. Navodno mogu
nanjuiti krv sa udaljenosti od kilometra. Mislio sam da je to
glupost, ali sad vie nisam siguran.
Izletio sam iz vode uz navalu Talenta. Rukama i nogama
uhvatio sam se za sluzavi zid, odgurnuo se i uskoio u
unutranjost odvoda. Lijeva noga i ruka nisu nale dobar
oslonac i poeo sam kliziti nazad prema vodi. Skvrio sam
prste i zario nokte u varljivi izmet i otro kamenje. Kad sam
konano stao, duboko sam i naglo udahnuo i ponovno se
odgurnuo gore novom snagom proetom magijom. Ovoga sam
puta lagano skakutao s jedne strane odvoda na drugu,
odbijajui se vie nego penjui.
Pri samom sam vrhu naiao na reetku, odnosno ono to je
od nje ostalo. Mora da je bila stotinama godina stara. Oito je
bila smatrana premalo vanom da bi je se netko potrudio
zamijeniti. Korozija je uinila svoje i potpuno izjela sve osim
samih rubova, pretvorivi nekadanju zatitu u zgodno
uporite za neoekivanog uljeza.
Nevolja s dvorcem Shayon nije bila u tome to ima slabosti
u obrani. Svaki ih dvorac ima. Nevolja je bila u tome to, kad
otme dvorac osobi kao to je Gwinvere Kirena, onda ona jako
dobro zna sve te slabosti. Da sam mislio da je u odvodu reetka
- dobro, svejedno bih mogao proi - ali veina ubojica ne bi ila
tim putem. Bar ne u prvom pokuaju.
Balansirajui na ostacima reetke, ignorirajui krvarenje iz
nogu, izvukao sam obinu pilu. Toalet je bio nainjen od
obine daske s tri rupe. Tri, tako da valjda moe obaviti nudu
u drutvu prijatelja. Nisam ba za takvo druenje. Ako je

Gwinvere imala tone informacije, daska je bila zakljuana

lokotom i vie nitko nije znao gdje je klju. Zato sam uzeo pilu.
Odabrao sam srednju rupu, urezujui neto vei krug od
postojeeg.
~ Protiv ovoga si se borio, Gaelane. Ovo nisi ti. ~
Ne, to nije Gaelan. Nema vie Gaelana.Ja sam bezimeni.
Imao sam sree pa nitko nije ulazio u zahod dok sam bio
tamo. Dogodi se i to. Tako to ide, ako si spreman biti posran i
svejedno obaviti posao, ponekad te zadesi i srea. Kroz
udaljene zvuke smijeha i pijanevanja - bit e sam, bit e
odvojen, uvijek - oslukivao sam korake. Nije ih bilo.
Sa zida sam ostrugao neto izmeta i bacio ga na dasku
pored desne rupe. Zatim sam izvukao praznu konu uturicu
koju sam uvao smotanu ispod remena. Otvorio sam je,
namjestio se prilino nesigurno na ostacima reetke i popiao
se unutra.
Sadraj sam ispraznio oko lijeve rupe.
Taman sam zavrio kad su se vrata otvorila uz udarac.
Barun.
Prvi je uao vojnik s fenjerom. Pretraio je sobicu, iako nije
imao ba puno za pretraiti. Zidovi su bili od golog kamena, a
strop nizak. Izgleda da je barun bio nervozan.
Privio sam se uz jedan od zidova i obavio se sjenom. Nisam
bio nevidljiv, ali bilo je to dovoljno. Problem kad gleda prema
dolje s fenjerom je taj to baca sjenu. Iznad rupe se pojavila
vojnikova glava, ali bio je zaslijepljen svjetlom koje je u sobici
bilo puno jae nego unutar rupe.
- Pouri malo - rekao je barun. - Umrijet u od prsnua
mjehura.
Nee.
Svjetlo se primirilo nakon to ga je vojnik objesio na kuku,
a onda su se zatvorila vrata. Trenutak kasnije uo sam baruna
kako psuje sebi u bradu - ... Svinja. Ne moe ni naciljati rupu...
alitaeranski kujini sinovi.
uo sam ukanje odjee i onda je njegova stranjica
zaklonila svjetlost. - Vina iz Setha, najbolji Modainski kuhar...
Vjerojatno se namjerno posrao na rub.
Barun je bio vitak, ali drvo je zastenjalo na mjestu gdje sam

ga urezao. No nije popustilo. Ne jo. Pustio sam ga da obavi

svoje. Ne moe se rei da nisam dentlmen. Nekad sam bio
utjelovljenje osvete. Sada samo pokuavam biti uljudan.
Trenutak kasnije, barun je netragom nestao niz odvod. Kad
je prolo dovoljno vremena, doli su ga traiti i jednostavno ga
nije bilo. Oprostit ete mi to ne ulazim u detalje. Vidite, ovo
nije pria o smrti baruna Rikku. Ovo je pria o mojoj smrti.
Ipak mi dozvolite da ugodim svom ponosu i napomenem da
u dvorcu Shayon vie nikad nitko nije bezbrino praznio
crijeva.
***
- Nikako ne mogu shvatiti zato ste doli u Cenariju. Ovdje
nema niega. To je rupa - ree Yvor Vas, pjegavi riokosi
mrav- ko iz, tko bi rekao, Ladesha.
- Ovdje me ne poznaju - kaem. Pijem pivo. On pije ootai svi su Ladeshijci ovisni o gorkom napitku, pa tako valjda i oni
riokosi - u sigurnoj kuici koju sam kupio u Jazbini na rubu
movare. Na je razgovor bio suvie opasan da bi ga vodili na
mjestu gdje nas mogu uti. - U zadnjih pedeset godina postao
sam poznat u veini zemalja. Previe je bilo ratova, a ja sam se
nekako uvijek naao u njihovom sreditu.
On kae: - U istonoj Alitaeri ste bili Vin Craysin, u Sethu
Drakkan, u Modaiju Gorrum Quesh, a u zapadnoj Alitaeri Pips
McClawski? - pokuao me impresionirati.
- Zna da sam naiao na kolekcionara u Aenu koji je imao
Pip- sove kocke? I ne, nisam bio Gorrum Quesh, iako sam se
neko vrijeme borio protiv njega. Vi iz Drutva ste uvijek tako
znatieljni - nisam bio ni Vin Craysin, ali imao sam naviku
drati neke karte u rukavu, ak i kad uope nije bilo bitno.
- Drutvo drugog sunca bi vam eljelo biti na usluzi,
gospodaru Starfire. Zamislite samo, saveznici koji e vam
uvijek pomoi, bez obzira na okolnosti!
- Znam - kaem ja i na tren se zamislim - i odluio sam da
u vam sve ispriati.
Oi mu se zacakle. Svi misle da su posebni. Zato je laganje
tako jednostavno.

***
- Gaelan Starfire! Kakva ast. Hvala to si pristao na
sastanak - Gwinvere Kirena bila je tip ene koja moe natjerati
odraslog ovjeka da se vrati u one godine kad su mu djevojke
oduzimale mo govora. Gaelan je sreo mnogo lijepih ljudi i
veina tih susreta uvjerila ga je da su ljudi idioti. Ljepoticama
i ljepotanima pripisivale su se obino vrijednosti koje nisu
posjedovali: doivljavali su ih zabavnijima, pametnijima i
pronicljivijima nego to su stvarno bili.
Sretao je ene koje su glasile kao prekrasne, a zapravo su
bile tek privlane, ali uz puno samopouzdanja, arma i
energije. Gwinvere Kirena moda je glasila kao prekrasna, ali
to definitivno nije znailo da je tek privlana. Nazivali su je
"modernom kurtizanom. Mnogi su je mukarci imali, a niti
jedan je nije posjedovao. A, imala je tek trideset godina.
Morala je zamijetiti njegovu zateenost, ali pretpostavio je
da je Gwinvere navikla da mukarce snae kamen na jeziku i
drvo... drugdje. - Nije ba moje uobiajeno okupljanje, ali
zapalila si iskru znatielje u meni - odgovorio je Gaelan.
Gledao joj je u oi, a ne u duboki dekolte dok je izgovarao
rije "zapalila. Svaka zgodna ena, a pogotovo kurtizana,
morala bi biti naviknuta na muke sugestije, od onih
najvulgarnijih do naizgled bezazlenih, meutim njene su oi
ostale hladne. Ili nije primijetila, ili je nije bilo briga, ili je
odluila da nee reagirati.
- Kako ti se svia zabava? - upitala je.
Gaelan se namrtio. Makarada, koja se odravala u
iznajmljenoj rezidenciji nekog odsutnog lorda, sadravala je
toliku izroenost, kakvu nije vidio jo od kasnih dana
Alitaerejskog carstva. Bio je razumno dobrog izgleda i izuzetno
dobro graen i od ulaza do ove sobe ispipale su ga bar tri ene.
Jednu od njih je prepoznao - bila je to mlada ena jednog grofa,
lica pokrivenog maskom, tijela ba i ne tako pokrivenog.
Smijala se i obraala se svojim prijateljicama imenom, bez
straha da e ju netko prepoznati. Gaelan jo nije direktno
naletio na snoaj, ali noe je jo duga.
- Vrlo je pouna - kazao je.

Gwinvere Kirena bila je odjevena u njenu haljinu visokog

ovratnika, zapanjujue crvene boje, krojenu da istakne svaku
njenu oblinu. Preko nje je nosila tanke zlatne lance, koji su se
sputali izmeu njenih grudi sve do lokota ovjeenog meu
njenim kukovima. Oko vrata je imala usko svezanu vrpcu sa
zlatnim kljuiem. Izgledala je kao krojaeva matarija o
djevojci iz Khalidorskog harema, skupa s pojasom nevinosti.
- Priredila sam je zbog tebe - rekla je.
- Nikad mi nitko nije priredio orgije - iskreno je odgovorio.
U svih 680 godina.
Nasmijala se. - Testirala sam tvoju estitost - kratka,
namjerna, pauza prije estitosti. Davala mu je prostora da ju
shvati kako eli, kao flert ili sasvim bezazleno.
Ono to je stvarno eljela je vidjeti hoe li se Gaelan Starfire
odmah okrenuti i napustiti takvu zabavu ili e podnijeti
razvrat i pojaviti se na sastanku. eljela je vidjeti kakav je on
ovjek. Bio je to dobro osmiljen test, plod britkog mozga.
- Reci to ima. Nisi me ovamo pozvala zbog mog uma, niti
mog spolovila.
Na tren su joj se oi rairile, ali brzo joj je lice prekrio
osmijeh. Legla je na divan, a haljina i lanci pratili su je u
svakom pokretu. - I ja sam mislila da nisam, ali moda sam
trebala.
Uspravio se i preklopio ruke iza lea, lagano rairenih nogu,
u vojnikom stavu.
Promatrala ga je sa zagonetnim smijekom i izrecitirala: Gaelan Starfire, anonimni farmer pretvoren u heroja
Ceuranske kampanje, majstor dugog luka, majstor ratne
sjekire. Samostalno oslobodio stotinu zarobljenih suboraca.
Pet puta odbio promaknue. Sam je obranio greben u Bici kod
Krvave Trave. Sumnja se da je Talentiran, ali je dva puta odbio
da ga Sestre pregledaju. estoko se posvaao sa Alitaeranskim
zapovjednikom i onda naglo otiao. Nedavno optuen za
ubojstvo i gonjen vojskom Alitaere i vojskom Ceure.
- Prie. U najboljem sluaju poluistine. Nita zanimljivo slegnuo je ramenima.
- Mjesec dana kasnije, alitaeranski je zapovjednik osvanuo
mrtav - rekla je.

- Stvarno? - rekao je, prekasno. Kako je to mogla znati? Tako mu i treba.

- Kad te unajmio, obeao ti je osvetu Ceuri, zar ne - to nije
bilo pitanje. - Onda je od njih uzeo mito i otkazao kampanju niti ovo nije bilo pitanje.
- Znai, misli da sam ubojica. eli me unajmiti za
ubojstvo? - upitao je. - to je bilo, neki suparnik ti je stao na
ulj? Ljubavnik te ostavio? - uvreda je bila namjerna. Htio ju
je vidjeti ljutu.
(CroWarez.org )
Popustljivo se nasmijala. Prekrasan, puni osmjeh,
popraen sjajem u oima zbog pruenog izazova. Uivala je u
izazovu. - Ga- elane, ja sam Sakage.
- Naravno da jesi. - Gospodari podzemlja, Sakage,
upravljali su cjelokupnim iole znaajnim kriminalom pod
budnim okom vladajue Devetorice, koje je pak nadgledao
Shinga, vladar ijoj bi moi zavidjeli kraljevi. Jedan od
Devetorice, Gospodar Uitaka, upravljao je svom prostitucijom
u Cenariji i sigurno ne bi dozvolio da tako lijepa ena poput
Gwinvere Kirene posluje samostalno. Moda je u tome bila
stvar.
- Nisam zavrila - ustala je i otila do vrata provjeriti
kljuanicu. Dok se kretala, primijetio je da lanci nestaju u
izrezu haljine sprijeda i ponovno se pojavljuju na njenim golim
leima, prekrivajui ih zlaanom mreom karika. Svojom mu
je ljepotom oduzimala dah i koila um, a s njom mu je um
doista trebao. - Ja sam jedna od Devetorice - rekla je Gospodarica Uitaka.
To nije bila tajna koja se olako dijelila. - Malo si mlada za - Imam plan i zato te trebam.
Razmislio je. Gaelan Starfire trebao je imati etrdeset i pet
godina, a izgledao je bar deset godina mlae. Bio je poznat, a
imao je tek nekolicinu pravih prijatelja, uz pregrt neprijatelja.
Moda je bilo vrijeme da ga ostavi za sobom. Ima puno gorih
stvari od saveza s prekrasnom, inteligentnom enom.
- Koji je plan? - upitao je.
Okrenula se. - Sve u svoje vrijeme. Prvo moramo neto
obaviti - pruila mu je ruku. U njoj je bio zlatni kljui s ogrlice.
Podigao je obrvu, pokuavajui zanemariti uzbuenje koje

ga je proimalo. Tijelo mladia ponaalo se u skladu s

reakcijama mladia. - Zato? - upitao je.
- Ako se veeras ne poevimo, moda e se zaljubiti u
mene. Ovako e me vjerojatno i dalje eljeti - zapravo u
smatrati profesionalnim neuspjehom ako me ne bude elio ali mi nikad nee vjerovati. Znat e da u isto to napraviti sa
svakime tko mi zapne za oko. Bit e jednostavnije.
~ Potena kurva. Jedinstvena ena, na toliko naina. Truje
izvor i pria ti o tome, Acaeluse. Je li to stvarno ono to eli?
~
- A ti? - upitao ju je. A ti se ne moe zaljubiti u mene?
Pribliila mu se polako, njeno. Prekrio ga je miris skupog
parfema i podmukao dodir meke svile i barunaste koe.
Hladni zlatni lanci kontrirali su toplom dahu koji mu je
apnuo: - Ja namjeravam uivati u veeranjem poslu.
***
U seoskoj kuici, na rubu stola kojeg je sam izradio, Gaelan
je drao ruku na goloj stranjici svoje supruge. Jedna je njena
ruka bila na njegovom ramenu, a druga na zatiljku. Rairenih
zjenica, lagano je drhtala pod dojmom njihovog voenja
ljubavi.
Ukopala je nokte u njegovo rame, bolno, ali zaigrano. - Zna
da bi se Ali mogla svaki as vratiti - no, njene su oi i dalje
sjajile, a noge su joj i dalje bile prekriene iza njegovih bedara.
- Saznati da ti otac majku jo uvijek smatra neodoljivom
nije najgora stvar na svijetu.
iroko se osmjehnula i stisnula ga bedrima.
- Tvoj osmjeh moe zalijeiti stoljee patnje - rekao joj je,
pokuavajui si urezati u pamenje svaku crtu njenog lica.
Bila je prekrasna, raupane kose i ozarena lica. Zadovoljna i
zadovoljena. Ubrzo e ostarjeti, umrijeti, a ovakvi trenuci e
postati neprocjenjivo blago. Neprocjenjivi njemu, koji e ostati
mlad i besmrtan, u slubi davno poginulog kralja. Davno
poginulog prijatelja.
- Nema vie to postii laskanjem - rekla je. On se
nasmijao i utipnuo je za dupe. Lupila ga je po ruci, glumei

uvrijeenost.
- Zato je naa srea prokleta? - upitao ju je.
Nagnula je glavu, njeno se nasmijeila i pogledala ga u oi.
- Gospodine, vi ste vjena zagonetka.
- Samon Zagonetka bio sam prije est ivota - namignuo je,
pokuavajui spasiti trenutak.
- Majko! - iz dvorita se uo glas djevojice.
Gaelan se odmaknuo, navukao hlae, zakopao remen i
pokuao spljotiti uperak kose koji je odbio poslunost.
Seraene je sila sa stola, poravnala suknju i zgrabila krpu da
bi izgledalo kao da isti.
Vrata su se otvorila i ula je Alinaea s koaricom punom
svjeih zaina i kanticom punom jaja. Da je bila starija, sve bi
joj bilo jasno ve iz mirisa kojim je kua odisala, a i rumenilo
majinih obraza i fini tragovi brkova u njenom dekolteu bi
pomogli. No, Alinaea je imala samo osam godina. Bila je nevino
dijete. Bila je cijeli Gaelanov svijet.
- Tata - rekla je ozbiljno, gledajui ga u oi - odluila sam.
Vrijeme je da dobijem bracu.
Gaelan je pogledao Seraene, a ona je stavila ruku na trbuh.
Zraila je sreom.
- Tako, dakle? Ba si mi to lijepo priopila.
Nasmijala se od srca. Kako mu samo nedostaje njen smijeh.
***
Strast je dola i prola, ostavivi ga hladnim. Gwinvere je
jo uvijek bila na njemu, odjevena samo u zlatne lance.
Prestala je kad je svrio, bez da je i sama doivjela klimaks.
Ipak je to bio samo posao.
Gledala je u njega, razbaruene kose i velianstvene figure,
putajui ga da uiva u njenim oblinama, da upije ljepotu ene
s kojom je podijelio intimu. Nagnula se prema njemu i na tren
joj je preko lica prola samilost.
- Ti si bog u ljudskom tijelu, Gaelane Starfire, i krhkiji si
nego to misli. Budi oprezan.
Legla mu je na prsa i na tren naslonila glavu na njegovo
rame. Prostorija je bila hladna, a njegovo tijelo toplo i moda

ju je samo privukla toplina i nita vie. Brzo je ustala i poela

se odijevati. Cinino je pomislio da je sigurno vjebala
odijevanje pred ogledalom, jer svaki joj je pokret bio graciozan
i na mjestu. Nije bila obina kurva; bila je umjetnica i
posljednji joj je dojam, koji e ponijeti sa sobom, bio jednako
vaan kao i prvi.
- elim te ponovno eviti - rekao je. - Sada - ovaj puta nee
misliti na Seraene. Gwinvere je bila udo. Trebao bi je cijeniti.
Trebao bi je zadovoljiti.
- I ja, ali do jutra moram lei s jo trojicom, etvoricom ako
bude dobar.
- Jesam li ti ja bio prvi - zautio je. Glupo pitanje. Kako mu
je to uope palo na pamet pitati.
- Da, Gaelane, oduzeo si mi nevinost - odvratila mu je
hladno.
- Mislio sam veeras - rekao je pomalo zbunjeno. - Zaboravi.
Glupo pitanje.
Pogledala ga je, oklijevajui. - Predivan si. Rastrojen, ali
predivan. Sutra emo ponoviti, nakon to odradim veeru s
ambasadorom. Onda mi moe rei prihvaa li moju poslovnu
ponudu.
Ponudu? Nije mu nita ponudila.
***
Nekoliko minuta kasnije Gaelan se probijao kroz maglu
zabatrave, kroz koju je vidio mutne obrise bludnika. Nijeme
sluge u kostimima crnih konja s povezanim oima, njegovali
su one koji su pretjerali, odnosili bolesne, stavljali jastuke pod
glave onesvijetenih i stavljali pokrivae na naga tijela. Grofica,
sada odjevena samo u masku i jednu arapu, protrala je
pored Gaelana vritei, a za njome su trala dva pohotna lorda,
kojima su otpale maske.
Gaelan se brzo sklonio u pokrajnju sobu, prije nego se
netko zaleti u njega ili ga upotrijebi kao tit. Izdahnuo je i
okrenuo se. Na drugom kraju prostorije, iza guste zavjese,
bend je unitavao haraneki plemenski ritam. Dva su starija
lorda puila zabatravu iz kiastih zdjelica, a trei je plesao sa

enom. Gwinvere.
Majmun je svoju veliku apu obavio oko njenog tananog
vrata. Ona se, okrenuta mu leima, vjeto privijala uz njega, a
ruke su joj klizile niz njegova bedra.
Spazila je Gaelana, preskoila jedan takt i nastavila plesati.
Nastavila ga je gledati hvatajui lordove hlae i povlaei ga
prema svojoj guzici.
Gaelanu je bilo dosta. Okrenuo se i povukao u gomilu, a
zatim i u no.
No, nije bio sam.
***
Tko god ga je pratio, bio je dobar. Stvarno dobar. Ali, Gaelan
je imao nekoliko opcija, kao to gonjeni obino imaju. Njegovi
su se koraci razvijali u skladu s karakterom kojim je tada
vladao. Iza njega je bilo 680 godina i toliko razliitih osoba,
razliitih odabira, razliitih mogunosti.
Kao mladi, pod svojim originalnim imenom, princ Acaelus
Thorne pronaao bi usko grlo kroz koje bi njegov progonitelj
morao proi. Tamo bi ga Acaelus ekao iza ugla, sakupio
Talent kojim bi ga nadvladao, istukao i saznao tko ga je poslao.
ekao je Ne, to je la. Princ Acaelus nije bio tako fin. Ne bi ga nikad
nali da se negdje skriva.
Ne, Acaelus bi se okrenuo nasred ulice, im bi shvatio da
ga prate.
- Znam da si tamo! Pokai se! Ako trai, borbu, napadni
me. Ako hoe znati kamo idem, pitaj. Ja sam
prijestolonasljednik mrtvog kraljevstva Trayethella i ne volim
igrice. Izai i suoi se sa mnom!
pijun je pobjegao. Acaelus je uo grebanje cipela po
ljunku, koncentrirao se na taj zvuk i potrao prema njemu.
Talent ga je hranio snagom i trao je sve bre. Izvukao je ma
i zakrenuo iza ugla koji je bio malo preotar za tu brzinu.
Skoio je, odgurnuo se od zida i oborio pijuna s nogu. ovjek
se otkoturao i ostao leati. Acaelus se pribliio mlohavom tijelu
i odjednom su prema njemu poletjela dva bodea.

Nadnaravnom ih je brzinom zaustavio svojim maem.

Poletjeli su na stranu, a Acaelusova je otrica probila
pijunovo srce prije negoli je zavrilo otkucaj.
... I nita nije saznao.
Acaelus je bio samouvjerena budala. Njegov je nain bio
katastrofalan. Sljedei.
Dehvirahaman Bruhmaeziwakazari bi - ne, ymmurska
uhoda bio je vrstan lovac, ali nikad se ne bi pojavio u gradu.
Njegove bi kone kesice i maskirni platevi samo privukli
panju unutar zidina. Sljedei.
Rebus Spretni. To je bio ovjek koji bi mogao uspjeti u
gradu. Bio je prepredeni lopov, proglaen pukim junakom jer
je jednom prilikom, na nekoliko trnica u gradu istovremeno,
uzrokovao kiu zlatnika korumpiranog kralja. Rebus bi krenuo
prema opasnoj etvrti. U ovom sluaju na zapad, prema
Jazbini.
Rebus je krenuo obilaznim putem, kao da pazi da ga netko
ne bi slijedio, ali ne odajui da ga je vidio. pijuni vole misliti
da su dobri.
Da je taj pijun samo potrko nekog lorda ili dame, brzo bi
postao nervozan i odustao od potjere im bi Rebus preao most
Vanden prema Jazbini. Ovaj nije odustao, to znai da ga je
poslao netko opasniji. im je stigao do sirotinjskog predgraa,
Rebus se prividno opustio i ubrzao hod, to je znailo da mu
se i epanje pogoralo.
epajui tako niz ulicu, skrenuo bi lijevo, desno pa opet
lijevo te nastavio niz ulicu toliko usku da je mogao kliziti
rukama niz oba zida istovremeno. Nakon nekog se vremena,
meutim, ispostavilo bi se da je ulica slijepa. K vragu! Ovo nije
bio jedan od kvartova koje je poznavao kao svoj dlan. Izgleda
da je lovcu upravo uinio uslugu.
Okrenuo se. pijun je stajao pred njim s dva duga noa.
Dakle ipak nije bio pijun, ve ubojica. A pored njega su stajala
dva strijelca iskusnog pogleda.
- Rebuse Spretni - ree ubojica i pokae bradom prema
Rebusovoj iskrivljenoj desnoj nozi. - Ironije li.
- to sam stariji, sve vie mrzim ironiju. Ali, nisam uvijek
bio star. Ime sam smislio kad sam se poeo baviti magijom

tijela. Ne biste vjerovali kako vas produavanje udova moe

uiniti nespretnim. Smiljajui ime, imao sam u vidu da e
jednog dana postati ironino.
- Izgleda da emo uskoro saznati kako je to ispalo.
Strelice su poletjele kroz no. Krv, smrt i tiina.
Ne, Rebus nije imao prave instinkte. Osim toga, u ovoj
odjei, Gaelana bi u Jazbini lopovi mogli zaskoiti prije nego li
uspije nai slijepu ulicu u kojoj e umrijeti. Odbijeno.
Pa, Gaelane, izgleda da ti tvoja prolost nee pomoi. to li
e zemljoradnik pretvoren u heroja onda uiniti? U koga e
se sada pretvoriti?
Gaelan je odluio da mu nee neki pijun odreivati
budunost. Kog briga za pijuna. injenica je da je Gaelan,
kojeg je osmislio kad je odbacio prethodnu linost Tala
Drakkana, Gaelan kojeg je ivio zadnjih dvadeset i pet godina,
bio jednostavan i direktan. Neto kao Acaelus. Sada je taj
Gaelan nestajao, klizio sa njega kao votana maska na suncu.
A na njegovo mjesto je dolazilo neto. Neto jo uvijek
neodreeno.
Do prenoita je iao najbrim putem. Samo je jedno mjesto
bilo prikladno za ubojstvo i Gaelan je proetao ravno kroz
njega. iv. Dakle, nije se radilo o ubojici. Na recepciji je dobio
fenjer koji mu je osvijetlio put do sobe. Uao je, zatvorio vrata
i ugasio plamen.
Da je ubojica bio u sobi, jarko bi mu svjetlo pokvarilo noni
vid te bi ga iznenadna tama oslijepila. No, Gaelanu se to ne bi
dogodilo. Njegove su oi grlile sjenu od trenutka kad je vezao
ka'kari. U sobi nije bilo nikoga, a magini peati na vratima
nisu bili dirani.
Legao je u krevet bez okraja i ubojstava. Tako je bilo
najbolje. Lekciju strpljenja ve ga je odavno trebala nauiti
vjenost.
Mudrost je dosadna.
***
- Ti si mi najbolja do sada - rekao je Gaelan nakon etvrtog
puta.

- To mi svi govore - odgovorila je Gwinvere, zadirkujui ga,

ali uz uvijek prisutnu dozu profesionalizma. Leali su goli u
njenoj spavaonici, njegova glava na njenim prsima.
Ne mukarci stari 680 godina.
Utipnuo ju je za bradavicu za kaznu. Oboje su se
nasmijali.
- Netko me slijedio kad sam dolazio - rekao je. - Netko od
tvojih?
Nakon pola sekunde oklijevanja, miii su joj se lagano,
gotovo neprimjetno napeli. Pozitivan odgovor. No, nije ni
mislila lagati. - I juer te slijedio. Htjela sam saznati hoe li
nekome prijaviti da te pokuavam unajmiti.
- A-ha. Dakle, posao koji ima za mene je izdajniki. A sve
to si saznala je da se ne moram javljati svaki dan. Moda me
samo dre na duoj uzici - ipak je postupio ispravno. Ubojstvo
sluge Devetorice sigurno nije najbolji poetak u novom gradu.
Vrkom prsta iscrtavala mu je linije po prsima,
odmjeravajui rijei. Naposljetku je rekla: - Preuzet u taj rizik.
uo si za smrtonosce?
- Ubojice koji se koriste magijom?
- Ima ih uvijek samo odreeni broj. Nitko ne zna koliko
tono. Ali svi polau magijom proetu zakletvu vjernosti
Shingi. Ne mogu ga ozlijediti niti preuzeti poslove koje nije
odobrio. Trenutno ih ima samo pet. elim da ubije etvoro.
- A peti?
- On e te uiti. On te pratio juer i danas. Ben Wrable.
- Oiljak Wrable? - Gaelan je uo za ime, ali nita vie.
- Dosta je... osebujan.
Ima samo jedan razlog zato bi se netko tko je ve dio
Devetorice htio rijeiti Shinginih ubojica. - A kad ubijem te
smrtonosce? to je sljedee? Devetorica? Shinga?
Ustala je i, unato sitosti, oi su mu upile njeno tijelo prije
nego to su se zaustavile na njenom licu.
- Ne - rekla je - za njih imam druge planove.
- I kad ti postane Shinga, ja u postati smrtonosac koji ti
nije dao prisegu. Nee li ti biti opasno zadrati me nakon to
me iskoristi?
Pauza. - Bistar si, Gaelane Starfire. To mi se svia. Veina

bi mukaraca bila okirana ponudom ovakvog posla. Ili bi

moda izrazili zabrinutost time da ena vodi Sakage.
uo sam za Irenaeu Blochwei i Ihel Nooran. Nema
zabrinutosti. - I? - pitao je umjesto toga.
- Prekopat e, naravno, po mojoj prolosti. Vidjet e kako
sam se ponijela prema umirovljenim prostitutkama. Saznat
e kako sam se ponijela prema protivnicima koji su zavrili
kao moji zaposlenici. Vidjet e ima li u mojoj vladavini mjesta
za zlobu i osvetu.
- Reci mi - provjerit e i sam, ali htio je to uti od nje.
- Osveujem se samo kad je u pitanju moja mo, a ne iz
osobnih pobuda. Ne odbacujem lako alate, naroito one otre.
Ako te poaljem da ubije etiri smrtonosca, a od petog naui
sve tajne, kako ti ja mogu biti prijetnja? Radije bih te zadrala.
- Kao ljubimca?
- Kao saveznika. Ljubavnika, ako mi se nee petljati u
posao i postelju.
- Nee traiti od mene da prisegnem pod magijom?
- Mislim da to nee biti potrebno - nasmijala se. Prekrasna.
- Nisam to pitao - ree Gaelan.
Osmijeh joj se poveao. Ovaj e joj ovjek uvijek biti izazov
i u tome je uivala. - Nikad te neu traiti niti zahtijevati ikakvu
zakletvu.
- A to e mi dati ako prihvatim ovaj posao? Osim hrpe
zlatnika i najbolji seks mog ivota? To se podrazumijeva.
Ponovno se nasmijala i rekla: - Mreu pijuna koji e
pronai onoga koga trai.
Kameni obru stegnuo mu se oko prsa i onemoguio mu
disanje. Nekoliko beskrajnih trenutaka kasnije i progovorio je:
- U redu. Pod uvjetom da je sve istina, to u jo provjeriti. Reci
Oiljku Wrableu da doe u moju sobu sutra naveer.
Nasmijala se i prela prstima preko njegovih prsa, trbuha i
nie. - Jo jednom? - upitala je.
***
Oiljak Wrable bio je mravac Friakog podrijetla. Okruglih,
blijedih obraza i bijele slamnate kose, imao je vrste, ali

nenaglaene miie ovjeka vrsnog u borilakim vjetinama.

Sjedio je na Gaelanovom krevetu iza zakljuanih vrata. Vrata
su i dalje bila zapeaena, a brava neobijena. Profesionalni
ponos.
- Ben Wrable? - upitao je Gaelan. Ispostavilo se da je sve
to je Gwinvere rekla tono, kao to je i pretpostavljao. Bila je
nemilosrdna prema onima koji je prevare, ali velikoduna kad
god je mogla biti. Prema najboljima i onima u kojima je vidjela
najbolje, bila je iznimno dareljiva. Nikad nije ruila mostove
koji bi joj mogli posluiti, a djecu je oboavala.
Ben je ustao i dva su se noa, naizgled niotkuda, nala u
zraku.
Gaelan ih je uhvatio niti ne trepnuvi.
Ben se nacerio. - Noni aneli su ti skloni.
- Noni aneli? - upitao je Gaelan. Srce mu je upalo u
utrobu. Smrtonosac je otvorio prozor i razbio magini peat
koji je Gaelan postavio.
Oiljak je rekao: - Doi. avolji autoput nas eka. Prati me
to bolje moe. To je prvi test.
- Jo uvijek ne razumijem kakve to veze ima sa kakarijem.
- izjavio je crvenokosi Yvor Vas, lan tajne organizacije zvane
Drutvo drugog sunca, naizgled posveene prouavanju
kakarija, a zapravo zainteresirane za besmrtnost koju on
prua. Nisu ba dobro povezani jer, iako se nadaju da nije
tako, ka'kari se ne moe dijeliti, a veina ih u to i sumnja.
- Ka'kari me doveo u Cenariju - odgovorio sam.
- Potraga za njime? Ili ste ve imali jednoga koji vas je
poslao ovamo?
Ispraznio sam jo jednu bocu. Otkad sam vezao kakari,
treba mi jako puno da se napijem.
Gaelanu nije bilo prvi puta da se slui krovovima za prolaz
gradom - i Rebus Spretni i Dav Slinker bili su u sukobu sa
zakonom. Ali, obojica su ivjela u gradovima s malo vrim
graevinskim materijalima. Skakanje po pruu i kamenju nije
se ba moglo usporediti sa skakanjem sa kriljca i bambusa
na slamu i krhku terakotu. Cenarija nije imala puno sirovina
pa su graditelji koristili to god su nali.
U gradovima gdje ste imali povjerenja u tlo pod nogama,

mogli ste se kretati bre, skakati dalje. Ovdje su oba mukarca

tek malo bre trala, skaui lagano i doekujui se s oprezom.
Gaelan je sletio na komad terakote koji mu se odlomio pod
nogama, ali napravio je kolut i nastavio bez zaustavljanja.
- Dobro! - povikao je Ben sa udaljenog krova. - Proao si. A
sad, drugi test!
Ben je prekriio ruke i zakoraio s krova.
Gaelan je dotrao do mjesta gdje je smrtonosac malo prije
stajao, no tamo nije bilo nikoga, samo vjetar i kina maglica.
Pretraio je tamu, ali ak ni svojim nadnaravnim vidom nije
naao nita.
- Ovamo - uo je glas.
Okrenuo se izvuenih otrica i sagnuo, spreman za napad.
U smjeru otkud je glas doao nije bilo niega.
Neto ga je udarilo u stranju stranu koljena i oborilo ga s
nogu. Poeo se kotrljati po strmom krovu. Otrice su poletjele
dok su mu prsti traili uporite na ploama od kriljevca.
Pao je sa krova. Zamahnuo je rukama oekujui ljeb, neto
za to bi se mogao uloviti. Nita. Samo par grotesknih pasa
koji su trebali predstavljati ukras. Posegnuo je za njima i
promaio.
Fantomske ruke od iste magije izletjele su iz njegovih
prstiju i zgrabile udovite. Tako je potegao da ga je iupao s
mjesta, ali uspio se odbaciti nazad na krov. Doekao se u
poloaju za borbu, u Planganskom stilu, gotovo apsurdno
niskom, ali korisnom na ovako strmom terenu.
No, Ben Wrable stajao je skrtenih ruku i smijuljio se.
- Izgleda da ne zna ba sve, vitlau maevima.
- Moe slati svoj glas gdje eli - ree Gaelan.
Ben se nasmijeio.
- Nee me vie tako uloviti - zakleo se Gaelan.
Ben je proetao do ruba i pogledao dolje prema razbijenoj
skulpturi. Svjetina se poela okupljati i gledati gore u strahu.
- Dosta smo zabavljali susjede.
***
- Otkud ti taj stil borbe? - upitao je Gaelan kad su se

sljedee veeri borili. Benov stil sa tapom podsjetio ga je na

Peersona
Julesa,
jednog
od
posljednjih
ne-ludih
Lae'knaughtskih voa. To je bilo prije dvjestotinjak godina.
- Izmislio sam ga - ree Ben - moj je uitelj koristio samo
otro oruje. Uzeo je par saija sa zida i polako nestao iz vida.
Zvao je to stapanje sa sjenom. Na danjem svjetlu izgledao je
kao mrlja crnila veliine ovjeka - ni blizu nevidljivosti; ni blizu
onoga to je Gaelan mogao sa svojim kakarijem - ali pod
okriljem noi bilo je vraki dobro.
A mogao je i priguiti zvuk svojih koraka.
Trenirali su sa svakim zamislivim orujem. Ben je bio brz,
a Gaelan je brzo uio. Ben je oito bio impresioniran borcem,
iako je Gaelan nastojao sakriti svoje najvee vjetine. Ben je
takoer spomenuo neke druge vjetine smrtonosaca koje on
nije koristio i dao Gaelanu enciklopediju otrova. - Moj je uitelj
imao, ovaj, nezgodu prije nego me stigao nauiti, a ja nisam
ba za itanje.
- Jako si dareljiv.
- Bez brige, sve e to Gwinvere platiti.
Tako dakle. Ben nije mogao proitati znakove u knjizi pa
mu je bila bezvrijedna, ali nije to bilo neto to bi se dalo
utopiti. Tko bi to kupio? Taj koga bi to zanimalo bi vrlo lako
mogao biti njegov protivnik. Bolje je bilo naplatiti prijateljici
punu cijenu. Pametno.
Ben nije bio od velike koristi s preruavanjem, uz izgovor
da sa svojim oiljcima ne bio proao pod nita drugo osim sebe
samog.
Promatrao je Gaelana kako, sa udaljenosti od stotinu
koraka, strijelom pogaa sredite mete deset puta za redom Gaelan je s razlogom bio poznat po streliarstvu - i rekao: Izgleda da tu lekciju moemo preskoiti.
Meutim, Gaelan nikako nije mogao savladati tehniku
slanja glasa. Ben je, osim toga, mogao i savreno oponaati
tue glasove i Gaelan je bio prilino siguran da je ta
sposobnost povezana s magijom.
Bilo bi fer da je i Gaelan Bena poduio svojim trikovima, ali
koliko god mu se ovjek sviao, bio je hladnokrvni ubojica i
Gaelan nije elio staviti te sposobnosti u ruke smrtonosca.

Jednog dana, dva tjedna kasnije, borili su se srpom protiv

lananog koplja. Nakon deset sati borbe, znojni od vatre koju
su odravali da nadopune svoje Talente, Ben je zbacio tuniku
i tada je Gaelan prvi puta imao prilike vidjeti ostatak njegovih
oiljaka.
Friaki su bili skloniji stvaranju keloida od drugih naroda i
njihovi su oiljci bili izdignuti iznad ostatka koe. Ben Wrable
bio je prekriven keloidnim oiljcima koje si je sam nanio, od
glave do pete.
- Bio sam sin gorathija. Neka vrsta princa. Kao dijete su me
oteli, to je mom ocu bila velika uvreda. U Friakuu, sin je oeva
snaga. Doveli su me ovdje i prodali u Igre smrti, gdje sam
briljirao. Kad sam osvojio slobodu, vratio sam se u Friaku, ali
moj je klan odavno masakriran. Nitko vie nije znao njihova
imena. Zapravo nikad neu saznati je li trgovac lagao, moda
sam ja sin obinog seljaka.
Za Friake su mrtvi bili tabu tema. Ben je mogao razgovarati
s vlastitim ujakom, ali ako je krivo zapoeo razgovor, ovaj bi
sve zanijekao. Ben to nije mogao znati, jer nije odgojen tamo.
- to ovaj predstavlja? - upitao je Gaelan. Veina je oiljaka
bila bez znaenja. Pokuaj oponaanja Friakog pisma. No, na
sredini prsa, Ben je urezao krug prepolovljen ravnom
okomitom linijom koja je slijedila prsnu kost. Taj je znak bio
urezivan u vie navrata.
- Imao sam privjesak napravljen od dva eljezna avla. Uzeli
su mi ga kad sam uao u Igre smrti. Urezao sam ga zato da ga
nikad ne zaboravim. Nitko u Friakuu nije ga nikad prije vidio.
A ti?
- Ne - lagao je. Ben Wrable bio je ovjek odsjeen od svog
doma, uniten jo kao dijete. ovjek koji se uhvatio za simbol,
gotovo luaki se uhvativi za svoje friako podrijetlo, jer
nigdje drugdje nije pripadao. Osim toga, znaenja se mijenjaju.
Osobito znaenja univerzalnih simbola kao to su krugovi i
crte. A Gaelan ve dugo nije posjetio Friaku.
No, svodilo se na to da Gaelan nije imao srca rei mu istinu.
***

Ne postoji junatvo.
Ne postoji pravda.
Ne postoji raj.
Gaelan nije nosio crno. Nije bila no. Nosio je obinu plavu
tuniku trgovca i velik, iznoen eir, a ogrta mu je bio poloen
preko nogu. Sjedio je na ruevini starog kipa - davno
poruenog - i jeo pola kruha i krike kobasice. Sunce je zalazilo
i trnica na rijeci Plith se polako zatvarala. Sljedeih sat
vremena jo e par tandova ostati otvoreno, nudei topli
obrok prije odlaska kui. No, brodski duani ve su polako
dizali sidra, ne elei ostati u Jazbini punoj kriminala.
Bilo je puno ljudi, ali nije bila guva. Gaelan je uoio svoju
metu na drugom kraju trnice. Izgledao je kao obian ovjek,
moda trgovac, no Gwinvereina skica bila je iznimno dobra.
Bio je to smrtonosac Nils Skelling. Unato niskom stasu, glasio
je za najboljeg ivueg borca sjekirom. Dobar penja.
Neustraiv pliva. Odlian u borbi bez oruja, navodno je ubio
petnaest Laeknaughta kopljanika golim rukama. Prialo se i
da ima smisao za humor.
Nils je hodao uz rub mola. Tamo je obino bilo manje ljudi,
jer su u velikim guvama neki znali pasti u zagaenu rijeku.
Smrto- nosac nije mario za takve stvari.
Nema estog ula.
Nema pakla osim ivota, a smrt je gora.
Gaelan se nakaljao, potapao prsa i odetao, jo uvijek
jedui. U uurbanoj, mrcajuoj i kaljajuoj masi bio je gotovo
nevidljiv.
Smrtonosac je proao izmeu Gaelana i vode. Gaelan mu je
u oima vidio ubojstvo. To je bilo dovoljno. Zario je no u njegov
bubreg. Smrtonosni udarac, toliko bolan da mu je oduzeo dah
koji bi mu omoguio vrisak. Rukom skrivenom pod kaputom,
Gaelan mu je brzo zakvaio olovni uteg za pojas i njenom, ali
sigurnom magijom gurnuo ga u stranu.
Nastavivi hodati istim tempom, Gaelan se malo udaljio i
onda se nakaljao, kako bi privukao pozornost, dok je
smrtonosac pao na koljena i otklizao u vodu u tiini. Lagani
pljusak tijela u vodu prekrio je Gaelanov kaalj i utezi su
povukli tijelo u mrane dubine. I bilo je gotovo.

Nema slave.
Nema svjetla.
Samo pobjeda.
***
- Ne moe mi rei kad pone ubijati - rekao je Ben Wrable.
- Jo uvijek sam zakletvom vezan za Shingu. Ako znam za
direktnu prijetnju, moram to prijaviti. Razumije? Ne iz
odanosti, ve e me magija primorati.
Pametni Ben Wrable. Znao je tono koje su granice magije
koja ga je vezala i s Gaelanom se etao tik uz njih.
- Ako Shinga naredi, moram te pokuati ubiti, Gaelane.
Zato mora sve obaviti prije nego saznaju. Neu te stii sve
nauiti, ali ako uspije, mogu te nauiti ostatak bilo kada.
Prijavu podnosim za dva tjedna. Ne sjeti se uvijek, ali ako me
pita znam li za kakvu prijetnju, morat u mu iskreno
odgovoriti.
- Poteno - dva tjedna. Sat je otkucavao. Dobro. Gaelan je
volio malo pritiska. Ve mu je to falilo.
***
Kao veina smrtonosaca, Polus Merit oboavao je Nysosa,
boga krvi, sjemena i vina. Bio je ve polupijan kad ga je Gaelan
naao u bordelu. Bio je krupan, deblji nego to bi oekivali.
Njegova specijalnost bili su otrovi.
Jo jedan proizvod Igara smrti. Bio je apotekar, preduboko
zapeo u dugove krivim ljudima, natjeran u ropstvo, zajedno sa
enom i djecom. Oni se nisu izvukli - Gaelan nije znao, niti je
elio znati detalje. Kad je Polus uao u Igre smrti, nitko nije
mislio da e preivjeti prvi dan. No, on se naao u tome. Sad je
imao etrdeset i pet, izgubio je kosu i dobio trbuh. Ispod masti
bio je snaan, a Talent mu je bio ogroman.
Ispio je velik gutljaj crnog vina iz Setha i pogledao prema
Gae- lanu. - Izgleda mi opasno. - rekao je.
- Otkai mi se. Nisi moj tip - ree Gaelan. Vidio mu je
grinju ubojice u oima. To je bilo dovoljno.

Polus se pomakao mjesto blie. - Zna kako s Talentom

nekad dou i druge sposobnosti?
- Daj odjebi.
- Moja je proroanstvo. Nita pretjerano korisno, samo
skice. Smrt ene i sline stvari koje su me drale budnima.
Imao sam viziju da e me ubiti etrdesetorica istovremeno.
udno, zar ne? Ali, sad kad te vidim, znam da si to samo ti.
Durzo Blint.
to? To nikad nije bilo njegovo ime. To ime nikad nije ni
uo.
Polus Merit se tiho smijuljio. - Ne vjerujem da te mogu
sprijeiti. Zna, to je ipak proroanstvo - blesavo se cerio. - Ima
i gorih mjesta za umrijeti. Moja najdraa djevojka je danas
radila i dobro me posluila. Vino je moglo biti bolje, ali ne
moe imati sve. - slegnuo je ramenima, izvadio novanik i
stavio ga na ank. Pozvao je konobaricu i uputio je: - Pobrini
se da ovo doe do Aneshe, hoe li?
- Jesi li pijan, Poluse? - odvratila mu je.
Nasmijeio joj se i odmahnuo glavom.
Kad je otila, Polus se okrenuo prema Gaelanu. - Ne traim
te da bude fer. Bogovi znaju da to ne zasluujem. Ali, cijenit
u ako bude brz.
Gaelan ga je pogledao kao da je lud, ali bio je opinjen.
Talent predvianja. Da je ovjek izbrbljao sve to je vidio,
Gaelan bi bio gotov. etrdesetorica u jednome. Tko bi to mogao
biti, nego besmrtnik?
- Idem proetati - rekao je Polus - niz rijeku. - Ustao je.
Gaelan je izaao na stranja vrata, bojei se zasjede na
prednjima. Polusa nije bilo. Gaelan se popeo na krov i napeo
luk. Polus je odrao rije i polako je koraao du obale Plitha.
Bio je na dijelu gdje nije bilo ljudi i gdje bi tijelo lako nestalo.
Taman stotinu koraka udaljen.
~ Ti si iznad toga, Acaeluse. To nisi ti. ~
Sad jesam. Lagani izdah, blaena tiina prije ubojstva.
Otpustio je strijelu. Savren pogodak, u bazu lubanje.
Trenutana smrt. Polus se sloio na tlo.
Kad je doao do tijela da ga baci u rijeku, u Polusovoj ruci
naao je poruku. Samo jedna rije: "Hvala.

***
Prije sedam stoljea, vatrena je magija obiljeila Pad
Trayethe- 11a, u Bitci kod Crnog Humka. Magija koja je
izbrisala sunce, rasparala zemlju. Magija vidljiva s udaljenosti
od tri stotine kilometara. Magija koja se osjetila na drugom
kraju oceana.
Legenda kae da je tog sudnjeg dana, nakon to je izgubio
prijatelje, enu, bitku i nadu, car Jorsin Alkestes uzeo u ruke
dva najjaa magina predmeta ikad napravljena ili naena. On
je prvi istovremeno drao oba. Sa njima u ruci, njegove su, ve
ionako impresivne moi postale tisuu puta jae. Upio je svu
mo Iuresa i Curocha - i to ga je ubilo.
Ali, nije ubilo samo njega.
***
- to zna o ka'karijima? - upitao sam Yvora Vaa, ispijajui
etvrto pivo.
- Znam da postoje - ree pjegavi idiot - inae ne bih priao
s vama. A vi znate sve o njima, pa zato pitate?
- Znam to ja znam, ali ne znam to ti misli da zna. I ako
ponovno upotrijebi taj ton, skupljat e ga s poda.
- Koji ton? - upita Yvor mrzovoljno.
aka mu je doletjela u lice. Odletio je sa stolice i zavrio na
podu. Koje zadovoljstvo.
- Taj ton - odgovorio sam.
- Razbili ste mi zub! - poalio se. Usne su mu krvarile.
- S druge strane, moja je aka netaknuta. udno.
Vrui, jedva obuzdani gnjev bljetao mu je iz oiju. Podigao
se i zastao da se smiri. Pratio sam mu oi. Konano je rekao: Bilo ih je est. Po jedan za svakog ampiona svjetla cara
Jorsina Alkestesa. Stvorio ih je Jorsinovarhimag, Ezra, tijekom
Bitke kod Crnog Hum- ka. Drutvo drugog sunca vjeruje da
svojim vlasnicima donose besmrtnost. Jo ih se moe ubiti, ali
osim toga, mogu ivjeti vjeno. Ako ne vjeno, onda barem
sedamsto godina. to se mene tie, to doe na isto. Veina
lanova Drutva vjeruje da ste poeli ivot kao Shrad Marden,

nositelj plavog ka'karija, prijatelj Jorsina Alkestesa.

Prijatelj? Jorsine, jesi li uope imao prijatelja? Mislio sam
da ja spadam u tu kategoriju, ali nisam vie tako siguran. - A
ti? U to ti vjeruje?
- Ja vjerujem da ste Eric Daardrul, nositelj srebrnog
ka'karija.
Otporan na noeve i sposoban ih stvoriti u ruci samom
pomisli.
***
- uo sam neke glasine da je Polus Merit moda mrtav. ree Gwinvere Kirena. - Neto o tome da je jednoj mojoj djevojci
ostavio bogatstvo. Nekad to rade kad misle da se nee vratiti.
Nita to jo ne znai, ne znam djevojku dovoljno dobro da bih
se oslonila na nju i mogla procijeniti to e uiniti. Rekla bih
da nam preo- staje etiri noi.
- Tko je sljedei? - upisao je Gaelan.
- Saron i Jade Marion.
- Dvoje odjednom? Blizanci?
- Mu i ena. Prilino ludi.
- Tko god odabere ovaj posao je lud - ree Gaelan.
- Imaju sedmogodinjeg sina.
- Napravit u siroe. Odlino.
- Ve ga ue poslu. Ludi su.
- Dakle radim mu uslugu? - bio je to vie komentar nego
pitanje.
- Neki ljudi u ivotu zavre prije nego zaponu, Gaelane.
- Pobrinut e se za njega.
Obrve su joj se podigle.
- Prvo si se brinuo za njega, a sad eli da ga ubijem?
- Mislim, novano - pojasnio je. - Nee ga ostaviti na ulici.
Dat e mu ansu, koliko god mala bila.
- Dogovoreno - rekla je.
***
Kad je Gaelan stigao na susjedni krov, tukli su djeaka. To

mu je valjda trebalo olakati posao. Kua obitelji Marion bila

je izgraena od bambusa i riinog papira sa strmim krovom od
kriljevca. Bila je smjetena na jugoistoku, u boljem dijelu
grada. Iako mala, imala je veliki vrt okruen visokom ogradom
kako ih susjedi ne bi gledali dok treniraju.
Bilo je to prilino neoprezno za dvoje smrtonosaca, ali kad
ima dijete vjerojatno nije ba jednostavno stalno seliti iz jedne
sigurne kue u drugu, a svaki lopov koji bi ovamo zalutao, brzo
bi poalio. Kad bi netko znao tono tko tu ivi i svejedno ih iao
napasti, vjerojatno je bio dovoljno moan da ih nae, gdje god
bili.
Svejedno. Neobino.
Majka je bila ta koja je dijelila batine. - Bre, Huberte!
Jadno. Gadi mi se - djeak se sklupao na tlu, a ona ga je
udarala. ake su nalazile put kroz njegovu obranu, bez imalo
milosti.
Hoe li me sluiti u ovome?
~ to radi, Acaeluse? ~
Slui me ili me ostavi, crno srce. Ja idem.
Gaelan je skoio s krova. Bilo je taktikih razloga za to nesumnjivo su ograda, krov i vrata bili puni stupica - no pravi
je razlog da je jednostavno elio to to prije obaviti.
Problem kod skakanja je da se ne moe predomisliti i
promijeniti smjer jednom kad si u zraku. Netom prije nego to
je Gaelan doskoio, Jade je neto viknula. Gaelanov je ma bio
uperen u Saronova lea i ciljao mu srce. No, Saron je odskoio,
i to uz upotrebu Talenta.
Ma je prodro dovoljno duboko da ga je sila Saronovog
skoka iupala iz Gaelanovih ruku.
Gaelan je udario u tlo ne zadravi ravnoteu i zakolutao
se, izdignuvi se na kraju koluta i bacivi par noeva prema
Jade.
Ona je ostala na mjestu, naizgled iznenaena njegovim
potezom.
Prikaza! Naravno. Jade je bila majstorica iluzije.
Vrata od kue glasno su se zalupila. Jade je ve pobjegla.
Djeak je ustao. Zurio je u Gaelana rairenih oiju.
- Oprosti, mah - rekao je Gaelan. - Nema to veze s tobom -

preskoio je ogradu u puno manje susjedno dvorite, otprilike

tamo gdje je procijenio da je Saron trebao doskoiti.
Saron je stajao u dvoritu, drhtavih nogu, naslanjajui se
na mladicu nekog drveta. Vrh Gaelanova maa virio mu je iz
zdjelice. Silina skoka povukla ga je prema dolje te je zapeo na
zdjelinoj kosti ravno u meunoju. Krv je kapala s okomite
otrice kao mokraa nakon pianja.
- Nee ga dobiti - rekao je Saron.
- Koga? - upitao je Gaelan.
- Crveni kamen. Vatreni rubin.
Crveni kakari? Koji avo? - Umire - odgovorio je. - Ako
uskoro ne povue potez, nee vie imati snage.
Saron se pomaknuo i navala krvi i drugih stvari izletjela mu
je iz meunoja. No mu je skliznuo iz nervoznih prstiju.
Zajecao je, lica iskrivljenog od boli. - Prekasno. Proklet bio.
- Koliko te voli? - upitao je Gaelan tiho.
- Molim? - u Saronovim je oima najednom zasjao strah.
- Htio bih znati hou li morati trati za njom ili e doi sama
ako dovoljno dugo budem s tobom razgovarao - rekao je
Gaelan jo tie.
~ Odvratan si, Gaelane. ~
Potedi me.
- Ubit u te! - povikao je Saron.
Podigao je glas. Nesumnjivo kako bi prikrio dolazak Gaelan se bacio u stranu.
Koplje je probilo zrak koji je popunio prazninu koju je
upravo ostavilo njegovo tijelo. Greka. Mogla ga je napasti
izdaleka. Ponovno je zamahnula dok joj se pribliavao. Otrica
mu je zareala tuniku i prola izmeu ruke i tijela.
Gaelan je obavio lakat oko drke koplja zarobivi ga, a
drugom je rukom posegnuo i potrgao drku ispod otrice prije
nego to ju je Jade uspjela izvui.
Ipak joj treba odati priznanje. Na trenutak su je obuzele
emocije i pokuala je na brzinu ubiti Gaelana kako bi se
posvetila svom umiruem muu. Ali, sad je bila mirna. Odmah
je ponovno napala sa slomljenim orujem, ne trepnuvi.
Nenaoruani Gaelan izmakao se iza mladice na koju se
Saron naslanjao. Njen je udarac stresao cijelu biljku te je

Saron zastenjao.
Jo je nekoliko puta pokuala zariti slomljeni vrh tapa u
Gaelanovo tijelo. On se par puta izmakao, a onda je blokirao
udarac i odgurnuo je. Iupao je ma iz Saronovih lea.
Jade je bila plavua, prikladno zelenih oiju, vrsta i
mrava. Ljepotica oblikovanih miia.
Poela je vrtjeti tap u velikim, brzim krugovima, dok je
kruila oko Gaelana suprotno od kazaljke na satu. Saron je
opet uzdisao. Pao je na tlo, nespretno se drei za mladicu.
Jade nije napadala. Nastavila je kruiti intenzivnog
pogleda, u niskom poloaju, vrtei tap.
Da mu kakari nije tako unaprijedio vid, Gaelan bi
povjerovao. No, njena je figura lagano treperila, a vrtnja tapa
nije proizvodila nikakav zvuk.
Gaelan se u jednom pokretu spustio i okrenuo te napao iza
svojih lea. Sjajni luk njegovog maa odgurnuo je u stranu
sjenu maa i zarezao vrat prave Jade, zavite u sjenu. Odmah
je pala na tlo, presjeene kraljenice. Arterijska je krv sletjela
na Gaelanovo lice kad je izvukao ma. Sjene kojima se obavila
su nestale.
Njena iluzija - njen dvojnik za odvlaenje panje - nastavila
se vrtjeti maui fantomskim tapom. Jade ju je bila odvojila
od sebe dok je Gaelan bio zauzet uzimanjem maa. Onda se
zavila u sjenu i sakrila iza njegovih lea. Pametno.
Na Gaelanov dodir, iluzija se raspala.
Jade je ve bila mrtva, njena ju je iluzija nadivjela.
Nismo ba toliko razliiti, zar ne?
Njihov sin, Hubert, utrao je u dvorite s djejim
samostrelom i suzama u oima, viui: - Oe! Oe!
Desetak koraka dalje, obavijen sjenom, pod okriljem noi,
Gaelan ga je promatrao. Protrljao je sljepoonice.
- Majko! Majko! - djeak, siroe, potrao je do njenog tijela.
Tama.
***
Gwinvere je odvela Gaelana do umivaonika i isprala mu krv
s ruku. Znao je da bi trebao doi k sebi, ali bio je drven, teak,

umrtvljen. Mrtav. Jade, plave kose obojane u crnu aureolu oko

ela, razrezanog vrata pod otrim kutem od kljune kosti do
brade.
Jerissa, sitna Cenarijanka smeih oiju, bezizraajnog lica,
zauvijek oduzetog osmijeha, haljine netopljene krvlju od
jednog uboda u srce.
Ysel, okruglog aneoskog Ymmurskog lica, smrvljenih prsa,
slomljenih rebara.
Lithel, vragolasta Ladeshanka ispletene kose, otvorenih
oiju, ispalih od udarca koji joj je smrskao zatiljak.
Hannan, ljepotica i u svojim sedamdesetim, kose poput
bjelokosti, s desetak bora od smijanja. Na njenom vratu
modrice od prstiju to su je udavili.
Direla, tamnoputa ljepotica sa Setha, patricijskog nosa i
skoro crne kose. Nasilje koje joj je okonalo ivot nije ostavilo
traga. Bar ne na njenom licu.
Fayima, princeza, lica toliko unitenog da je se moglo
prepoznati jedino po madeu na vratu.
Platinasta Ahnuwk. Vatrena plesaica Aelin. Prognana
vojvotkinja Kir, koja se pridruila gusarima.
I tako dalje. Lista je sadravala mlade i stare. Njegove ene
iz raznih ivota. Sve mrtve, zbog njega. Na ovaj ili onaj nain.
S druge ga je strane pratio niz mrtve djece. Njegove djece.
Njegovih mrtvih. Njegove krivice.
Gwinvere mu je svukla tuniku kao da je dijete. Stajao je
pored napunjene kade. Nije ni primijetio kad su je donijeli.
***
- Daleko si dospio, Tale Drakkane - ili si sad Gaelan
Starfire? Teko je pobjei od prolosti, zar ne? - ovjek je sjedio
na naoitom crnom konju. Samozadovoljno cerekalo. Bio je
jedan od onih ljudi za koje ste znali da e pasti, ali ne tako
skoro.
Gaelan se nacerio. Bez rijei je nastavio hodati.
- Ti si vojvoda, a ne poljski radnik. Ovo ti je ispod asti. Ti
si ratnik! elim da ratuje za mene, Gaelane Starfire - ree
barun Rikku - i ne elim uti ne.

- Ipak e ga uti.
***
Gaelan je radio u polju, popravljao je ogradu nakon zime,
slagao veliko, plosnato kamenje na mjesto, dok su ga njegovi
veliki, upavi turevi zaueno gledali.
- Da - rekao je velikom kojeg je nazvao Oren - pravi se da je
nee pokuati preskoiti im se okrenem.
Naao je jednu od gromada koje su se otkoturale s mjesta.
Ogledao se da ga ne bi vidio netko od susjeda. Ve su se ionako
udili kako je toliko toga uspio napraviti sam.
Nije bilo nikoga.
Uhvatio je gromadu i, uz pomo Talenta, vratio je na mjesto.
- Nije loe, ha? - rekao je, otresavi blato i prainu s ruku.
Oren nije bio impresioniran.
Gaelanu se sviao ivot na selu. Dovoljno fizikog rada da
je mogao odravati miinu masu bez upotrebe magije.
Nametanje reda kaosu prirode. Ravne linije oranja.
Jednostavnost susjeda, koji od njega nisu traili nita, osim
povremene pomoi kod podizanja tale.
Do sumraka je popravio preko etiri kilometra ograde. Kui
je otiao prljav, znojan i sretan.
Kod kue je naao svoju ker i trudnu enu. Na velikom
hrastu. Objeene.
Pao je na koljena. Vrisnuo.
***
- Seraene. Alinea - zajecao je njihova imena.
- Tiho. Tiho.
Gwinvere ga je drala u naruju i njeno ga gladila po kosi.
Kad se ujutro probudio, Gwinvere je ve bila ustala. Gledala
ga je pogledom punim iskrene enje. - Uzmi me - rekla je. Nakon toga e opet biti svoj.
Iskreno, ve se osjeao bolje. Prespavao je uspomene kao
lou veeru. No, morao bi biti budala da odbije enu
Gwinvereine ljepote. Povukao ju je u naruje.

***
- Jo je jedan ostao - ree Gwinvere. Nosila je kuni ogrta,
lica jo uvijek rumena od snoaja, ali poslovnog izraza lica.
Gaelan je sjeo. - Tko?
- Oiljak Wrable, Gaelane. On jedini zna tko si. Jedini koji
moe naslutiti to smjeram. I nareeno mu je da se javi Shingi.
Veeras. ao mi je to te to traim, ali nema drugog naina.
***
- Arutayro? - upitao je glas pored Gaelanovog stola. Bila je
to stara tradicija smrtonosaca - zakletva nenasilja u trajanju
od jedan sat. Prenoite je bilo mrano, zadimljeno od duhana
i zaba-trave. Mjesto na kojem nitko strancima ne postavlja
pitanja.
Gaelan je potvrdno kimnuo glavom. U smotuljku na stolu
stajala su sva njegova oruja.
Ben Wrable poloio je svoj svitak pored Gaelanovog. Sjeo je.
- Nisam oekivao da poznaje arutayro. To je star obiaj. Jako
star.
-I ja sam.
- Sumnjam. Kladim se da sam stariji od tebe - ree Ben.
- Hmm. Koliko imamo vremena?
- Moram se pojaviti za tri sata. Dakle, ako me misli
pokuati ubiti, morat e - Ne mislim.
- Hajde, Gaelane. Bar budi toliko fer da mi ne lae u lice.
Poznajem Gwinvere. Ne shvaam to osobno, prisiljena je na to.
Ako me pusti, ostali smrtonosci e... - podigao je obrve. - Ve
si sredio ostale?
Kimnuo je glavom.
Ben je opsovao. - I Jade i Sarona?
- Dobro su se drali.
Ben je zafukao. Shvativi to kao poziv, konobar se doetao
do stola. - Uh, dva piva - rekao je Ben. ovjek je otiao. - Ako
me ne ubije, Shinga e mi narediti da ubijem tebe. Samo e
svoj problem odgoditi za dan-dva, a on e za tobom poslati i

razbijae i smtronoce egrte.

- Lagao sam ti za simbol koji si urezao u prsa - rekao je
Gae- lan. - Vidio sam ga. To je piktogram. Doslovno znai
podijeljene glave. Moron. Idiot.
Benovo se lice smrailo, a prsti posegnuli za svitkom. Potom
se tuno nasmijao. - Vidio sam da lae kad si mi rekao da ga
ne prepoznaje. Tako mi muda Nonog Anela. Moron. Stvarno
i jesam kad sam si to sranje petnaest godina urezivao u prsa.
Nije ni udo da mi Friaki seljaci nisu htjeli rei to znai. A ti,
ti si najvei seljaina to si mi sada rekao.
Gaelan je kimnuo glavom, prihvaajui optubu. Popio je
gutljaj. - Onda sam naao ovo.
Na stol je stavio privjesak nainjen od dva avla za potkove.
Jedan je bio savinut u krug, a drugi ga je okomito sjekao. Bio
je to upravo onaj privjesak kojeg je Ben izgubio kad su ga
stavili u Igre Smrti.
Kratki podsmjeh, kao da eli rei Misli da ti vjerujem?
Rekao sam ti kako izgleda! brzo je zamijenilo uenje. Uzeo ga
je u ruke i okretao na sve strane, usporeujui ogrebotine i
oteenja sa desetljeima starim sjeanjem. Najednom je digao
pogled. Glas mu je bio zapanjen, zadivljen. - Kako si samo Gaelan je podigao privjesak iz Benove ruke. Visei na lancu,
teina avla okrenula je simbol naopako: umjesto da ga sijee
odozgo, avao je sjekao krug s donje strane. - Bio si dijete.
Krivo si zapamtio simbol. Ovo je podijeljeno srce. To znai
voljeni, najdrai. To je neto to bi gorathi poglavica darovao
svom prvo- roenom sinu.
Vratio je privjesak zapanjenom smrtonoscu.
Ben je stavio privjesak oko vrata. Iskapio je pivo i tiho
opsovao. Onda je uzeo privjesak u ruku - drei ga tako, bio je
okrenut naopako. Tako ga je zapamtio kao djeak, kad su mu
ga oduzeli. Tako ga je urezao u sjeanje i kasnije u prsa.
Zadovoljno se nasmijao. - Ti si neto posebno, Gaelane.
~ Jo uvijek me udi da nisi stavio otrov na privjesak. Svaki
put kad dignem ruke od tebe, Acaeluse, ti me iznenadi. ~
- Memorirao sam onu knjigu koju si mi dao - ree Gaelan.
- Koju knjigu? Onu o otrovima? Kako si zapamtio sve - kako
si uope proitao - uh, sranje. - Ben je pogledao u praznu

kriglu. - Kujin sine. Zakleo si se! Arutayro - Nije primjenjiv. Otrov te nee ubiti. Samo e te na neko
vrijeme onesvijestiti. Na neki nain, odrao sam rije, jer te ne
moram ubiti.
Ben se poeo njihati. - Kako? Kako si to uinio?
- Platio sam nekome u kuhinji da otruje oba. Smijeao sam
ga tako da bude tei od piva, tako da padne na dno krigle.
- Ali, da nisam ispio sve...
- Ben, ti uvijek ispije sve.
Ben je trepnuo, polako, odravajui ravnoteu laktovima na
stolu. - Ali, ako me ne ubije...
Gaelan je ostavio hrpu novia na stolu i kimnuo konobaru.
- Morat u ubiti Shingu. Znam.
Benova je glava pala na stol.
***
Gaelan Starfire se naoruavao.
Na drugom kraju sobe, Gwinvere Kirena se oblaila.
Uzeo je svijetlo-sivu tuniku proaranu crnim i stavio je pred
sebe pred ogledalom. Predomislio se i uzeo crnu tuniku
proaranu sivim.
Ona je uzela vatreno crvenu haljinu i pogledala je u
ogledalu. Predomislila se i uzela safirno plavu s veim izrezom.
On je na miiavo bedro svezao par noeva za bacanje.
Ona je na oblo bedro navukla svilenu arapu.
On je oko ramena stavio pojas za oruje i vrsto ga svezao.
Ona je duboko udahnula dok joj je slukinja svezala steznik.
On je zakaio masku oko svog vrata.
Ona ja zakaila ogrlicu s draguljima oko svog.
On je stavio no u korice na podlaktici.
Ona je svoju podlakticu popricala parfemom.
On ju je pogledao u ogledalu i sreo joj pogled. Bio je Aneo
Smrti. Ona je bila boica.
Naklonio se ogledalu. - Sretno veeras, gospo.
Ona se naklonila, ozbiljna lica. - Sretno, gosparu Starfire nije rekla moj gospodine. Ali, od nje to nije niti oekivao.
Skoio je kroz prozor.

***
Gaelan je preskoio usku uliicu i sletio na vrh krova
ruevnog prenoita, pretrao usku gredu kao maak, skoio
i sletio est koraka nie na ravan krov.
- Ja sam Sakage, gospodar sjena. Vladam sjenama kojima
Sjena ne moe.
Oblaci su se nadvili nad gradom. Prasnuo je grom. Pljusak.
- ]a sam vrsta ruka osloboenja. Ja sam Jaha Sjene. Ja
sam Vaga Pravde. Ja sam Onaj-koji-uva-nevien. Ja sam
Ubojica Sjene. Ja sam Bezimeni.
Skoio je na jedan od rijetkih stojeih odjeljaka prastarog
akvadukta. Brzi su koraci ljapkali po lokvicama du tog
ponositog kamenog vodenog puta. Skoio je.
Ispod njega bogata je koija, vuena s etiri konja, klepetala
ulicom.
- Prljavi nee proi nekanjeno.
Doskoio je na raspadnuti slamnati krov, morao se
pridrati sa sve etiri kako ne bi s njega sletio.
- Moj put je teak, ali sluim neslomljen. U obinosti,
plemenitost. U sramoti, ast. U tami, svjetlo. Provodit u
pravdu i voljeti milost.
U koiji je bio jedan od Devetorice, blagajnik Cenarijanskog
SaKagea, grof Rimbold Drake. Iznimno inteligentan mladi,
primjetljiv, ali ne ambiciozan. Nabasao je na poloaj u
Devetorici istom sposobnou. Gwinvere je pretpostavljala da
mu nije bilo bitno tko je Shinga. Dakle, ovo je bila milost.
Gaelan je preskoio ulicu odmah iznad koije. Napravio je
salto i zario no prema dolje nevjerojatnom brzinom. Otrica je
prola kroz krov koije i zatresla se na sjedalu izmeu grofovih
nogu.
Grof Drake zaprepateno se zagledao u rupu na krovu kroz
koju je kapala kia. No se nalazio par centimetara od njegove
mukosti, a oko drke je bila svezana poruka.
Grof je uzeo poruku u ruke. Pisalo je "Ovo nije promaaj.
***

Gaelan je promatrao straare pred jednim od ulaza u

Komoru Devetorice. Znao je za bar est ulaza, ali ovaj je bio
najblii. Trojica su bili obini razbijai - samo miina masa
namijenjena da sprijei prolaznike da zalutaju u krivu uliicu.
Mukarci dobri za uline tunjave.
Hoe li mi pomoi?
Gaelan se zavio u sjenu i puzao po slamnatom krovu, drei
se nisko.
~ Ona nije dobra ena. Mora to znati. ~
Tri su strijelca kiljila na kii, skrivajui lukove od vlage
pod kaputom.
Nije, ali je najmanje loa.
Dva promatraa stajala su na balkonima, jedan s pogledom
na ulicu, a drugi na krovove.
~ Sluenje loima u borbi protiv zla. Vraji argument. ~
Gaelan je stigao do ruba graevine. Pod njime su stajala jo
dva razbijaa. Ja jesam vrag.
~ Tebi je, Acaeluse, Jorsin Alkestes predao zakletvu
Sa'Kagea. Mogao bi ih ti sam voditi. ~
Vodstvo je bolje prepustiti idealistima i arogantnima.
Bilo bi najbolje kad bi mogao ui bez da itko plati glavom,
ali to nee moi izvesti sam. Ne bez pomoi kakarija.
~ U redu, Acaeluse. Pomoi u ti. ~
Gaelan je osjetio kakari kako se formira u ruci. Stisnuo ga
je i on je prekrio cijelo njegovo tijelo. Spustio se u uliicu.
Nije bio ba nevidljiv. Ne na kii koja je padala po njemu i
na udan nain iskrivljavala zrak, ali, uliica je bila uska. Kia
je stizala u naletima u hladan, vlaan prostor meu zgradama.
Jedan je nalet bacio bujicu upravo kad je prolazio izmeu
razbijaa s bakljom i zida.
- Herrie, vidi li neto tamo? - upita sudruga.
- Ne. Hoe provjeriti?
ovjek je progutao knedlu, ali ipak je krenuo prema
poremeaju. Gaelan je ve otiao dalje. Stigao je do vrata
zatrpanih smeem koje im je trebalo sakriti namjenu. Otvarala
su se prema unutra, tako da smee nije bilo problem. Gaelan
je arke omotao magijom zvune izolacije i bacio pogled prema
uvarima.

Kad nitko nije gledao, kliznuo je unutra.

Unutra se nalazio samo kratak hodnik, lani zid koji je bio
otvoren i kamene ljestve iza njega. Gaelan se uhvatio za ljestve
i poeo kliziti dolje.
Bio je gotovo pri dnu kad se netko s bakljom poeo penjati.
Tko god je to bio, bio je okretan poput majmuna, penjui se
iznimno brzo za nekoga tko je imao samo jednu ruku na
ljestvama.
Gaelan se upro stopalom o zid, odgurnuo se i upro drugom
nogom o drugi zid. Rukama je uinio isto i privio se uz stranicu
tunela. Biti nevidljiv nije imalo nikakve koristi ako se netko
zabije u tebe.
Penja se zaustavio tik ispod Gaelana i promijenio ruku
koja je drala baklju. Sada je plamen bio na manje od dlana
od Gaelanova lica. Ali, ka'kari je prodro svjetlost, prodro
toplinu i pretvorio ih u vlastitu magiju, inei Gaelana jo
jaim.
Penja je nastavio dalje i Gaelan se spustio do dna uskog
tunela. Nevidljiv je zakoraio u Komoru Devetorice.
Komora je bila i uas i udo. Relikvija prolih vremena. Bila
je okrugla, ali stropa tako visokog da je nestajao u tmini, dajui
osjeaj da se nalazite na dnu neopisivo duboke jame. Podovi,
zidovi, ak i kameni stolovi i stolice, bili su izrezbareni likovima
raznoraznih odvratnih ivotinja: takora, zmija, hidri,
paukova, izoblienih pasa i kostura. Svi od sjajnog opsidijana,
otrih rubova. Brojni su ulazi bili vjeto skriveni. Polukruni
podij nosio je klupe za Devetoricu, a iznad njih, Shingino
prijestolje. Jedina svjetlost dolazila je sa stranjeg zida, iz
kanala napunjenog uljem, koji ih je sve zasjenjivao.
No, kapuljae su im sada bile sputene. Neki su potpuno
skinuli plateve, kao Gwinvere. Njena je ljepota bila i ma i tit
istovremeno.
Oiljak je bio rekao Gaelanu: - Nikad nee vidjeti svu
dramu, pustit e te unutra tek na kraju.
- injenica je - govorio je visok, debeo mukarac - mislim
da trebamo biti na oprezu s tim mladim lordom Regnusom.
Mislim da ga ne moemo kontrolirati.
Miiav ovjek s puno oiljaka i spljotenim nosom, morao

je to biti Pon Dradin, voa razbijaa, ree: - Mislim da trebamo

nastaviti podravati Brana Wesserosa. Ako - Previe je borben. Gunderi - Su moroni - ree visoki debeljko. - Svi do jednoga.
- Gdje je Oiljak Wrabble? Zar nije ve trebao podnijeti
izvjetaj? - ree mali nabrijani ovjeuljak.
- Dosta - prekinuo je Shinga, ustajui. - Odluio sam.
A onda mu je otpala glava.
Kakari je bio vrlo otar.
Glava je pala na stol i otkoturala se. Tijelo se sloilo na pod
trenutak kasnije.
Devet se pari oiju razrogailo. Na trenutak, svi su ostali
bez rijei, a onda je komora pala u mrak.
Gaelan je stao u sredinu prostorije. Neki su poeli vikati, ali
komora je bila zatiena od prislukivanja. estorica su se
dovoljno oporavila da povuku alarmnu uad - koja je sva bila
prerezana.
Pustei ulje nazad u kanal, Gaelan je priekao da napravi
puni krug, a onda ga je zapalio. Svjetlost se prelila po komori
i opet sve iznenadila.
Stajao je u sredini, koe prekrivene kakarijem, prekrienih
ruku, sputene glave. Otvorio je oi, podigao glavu i zbacio
plat sa ramena.
Noni je Aneo bio vizija presude, velikih, namrtenih,
suenih oiju. Bezosjeajnog lica. Stisnutih usana. Glatke
koe. Potpuno nezemaljski. Bez milosti. Tama je talasala oko
njega kao da gori mranim plamenom.
Svatko od Devetorice razliito je reagirao na strah i bijes.
Jedan se skrivao pod stolom. Pon Dredin bio je spreman za
tunjavu, mesnatih ruku zgrenih u ake. Grof Drake je
zamiljeno sjedio, rukama poloenim u piramidu.
Gwinvere ga je prostrijelila bijesnim pogledom.
- Ja - ree Gaelan - sam Sa'kage. Vrijeme je za promjenu u
vodstvu. Ima li pitanja?
Gaelan je proetao do Gwinvere. Oekivala je da e ju ubiti,
sam postati Shinga. Vidio joj je to na licu, na njenom hrabrom,
oholom, bijesnom licu. - Gwinvere Kirena - rekao je - Shinga
Ki- rena - naklonio joj se.

Trenutak kasnije, prvi se oporavivi, grof Drake se duboko

naklonio pred njom.
Pon Dradin je iskoraio. - Preko mog mrtvog Gaelan je u trenu doao do njega i udario ga u aku takvom
silinom da mu je smrskao sve kosti u ruci.
- Ne - ree Gwinvere, dok se ovaj sputao u sjedalo, drei
se za unitenu aku. Ve se oporavljala, mentalno spretna
poput make. - Ne preko tebe mrtvog, Pone Dradine. Tvoje
usluge su i dalje potrebne.
***
Par zapanjenih razbijaa iznijeli su tijelo starog Shinge.
Trei je nosio glavu. Svi su bili prilino nervozni pored figure s
platem na sredini prostorije.
Otili su to su bre mogli i za sobom zatvorili vrata.
Gwinvere je spustila kapuljau. - Gdje si, jebote? zahtijevala je.
Gaelan se pojavio. Bili su sami.
- Idiote! - rekla je. - Nisam te trebala da mi preda
prijestolje! Jo samo jedan dan i zadnji dio mog plana - Nisam to napravio zbog tebe - rekao je.
- Molim? - povikala je.
- elio sam ti pokazati da ti nisam prijetnja.
- I to si mi pokazao tako to si mom prethodniku odrubio
glavu? Jebeni nain da se pokae bezopasnim - odgovorila je.
Gaelan je pustio oluju da proe, da se ohladi. - Nisam elio
postati Shinga. Mogao sam. Zna to, i htio sam da zna. Ovaj
posao - u tvojoj slubi - to mi odgovara. elim ostati, a ti si mi
najvea prijetnja. Sada zna da sam tvoj alat, a ne prijetnja.
Nema nita to ja elim.
Oi su joj bile tvrde. Onda se odjednom nasmijeila. - Ne
bih se sloila.
Podigao je obrvu. Naravno da je elio njeno tijelo, ali inilo
se da bi joj bilo ispod asti to sada spomenuti. Previe oito za
suptilnu Gwinvere Kirenu.
- Nala sam ga, Gaelane. Saznala sam gdje se skriva ovjek
koji ti je ubio obitelj.

***
- I tako sam doao do dvorca Shayon - kaem ja.
- Barun Rikku vam je objesio enu i ker? - upita Yvor Vas.
Zurim u njega.
Sranje, moja je pria imala nekih nepodudarnosti. Inae
puno bolje laem.
- Oprostite - proguta crvenokosi. Nikad nisam nikome iz
Drutva dao intervju, nije mogao samo tako upropastiti
priliku. Ako se neto ne podudara, morat e o tome razmisliti
kasnije. Boji me se, ali je i ambiciozan. I previe fokusiran na
krive stvari.
- Mogu li... mogu li ga vidjeti?
Zurim u njega.
On podie ruke u znak predaje. - Nisam ga mislio dirati ili
drati ili tako neto. Samo ga, znate, elim vidjeti.
Stavim platinastu kuglu na stol, sjajnu, ispoliranu,
pokrivenu tananim runama. Zavrtim je vrkom prsta. Sitne
trake plave vatre zapune svaku runu, a onda je zgrabim i
upijem u sebe.
Oi su mu razrogaene. - Lord Eric Daardrul. Nositelj Kugle
Otrica osobno. Gospodine. Takva mi je ast upoznati vas.
- Mmm.
- Kako ste ga povezali? - upita. Kao da je usputno pitanje.
- Moja krv, potreba i kakarijev element - kao da je usputan
odgovor.
- Njegov element? Kako to funkcionira sa srebrnim
kakarijem?
- Jednostavno. Izboli su me. Imao sam krv, potrebu i metal
u sebi u isto vrijeme.
Yvor kimne glavom. Onda mu glas otvrdne. - Morat ete mi
predati taj kakari, lorde Daardrul.
- Zato? - upitam. - Ve ima crveni.
On trepne.
- I nitko ne moe vezati dva kakarija u isto vrijeme - dodam.
Yvor Vas pone priati. Moda da dobije na vremenu. Dok
smisli to e dalje. - Za moju sestru. Ona umire. Imamo - imali
smo - istu bolest. Ja sam sluajno vezao crvenoga i ozdravio

sam. Zato znam da e joj pomoi. Nemate pojma kroz to sam

proao da bih doao ovamo. Koliko me to kotalo. to sam
uinio. Zato ga predajte. Moda ste otporni na noeve,
gospodine. Ali, zato sigurno gorite kao svaki ovjek.
- Dakle, nije za Gwinvere? - kaem.
Prolazna grimasa. - to mene briga za neku kurvu?
To mi govori dvije stvari. Prvo, on zna za Gwinvere. Drugo,
stvarno ga nije poslala po kakari. Upravo sam mu zato
ispriao cijelu priu - uglavnom istinitu - da bih to saznao.
Zakljuio sam da Gwinvere mora biti u Drutvu drugog sunca
ili me nikad ne bi nala, ali nisam znao - a morao sam saznati
- hoe li me pokuati ubiti zbog kakarija. Besmrtnost je
primamljiva nagrada.
- To je vrlo plemenito - kaem. - Mislim, ubiti nekoga da
spasi sestru.
- uo sam vau priu. Vi ste zadnji koji bi mi trebali drati
prodiku.
~ Ima pravo. ~
Yvor ustane i stisne crveni kakari u ruci. On prekrije
njegovo tijelo glatkim crvenim sjajem. Spali mu odjeu. Morat
e poraditi na tome.
- Bori se sa mnom - ree. - Ne znam kako doi da kakarija
ako je unutar tvog tijela kad umre.
Ustanem i zateturam. Ta dananja mlade. - Otrovao si pivo
- kaem. - Otrovao si pivo?
- Ironino, zar ne?
Mrzim ironiju.
Yvor baci vatrenu kuglu prema meni. Ja stavim crni kakari
kao tit. Vatra nestane uz kratak, ali intenzivan um gaenja.
- To nije Kugla Otrica - ree.
- A ja nisam Eric Daardrul - pomou trika stvorim u ruci
pet kuglica, koje kao da su mi izale iz koe: plavu, zelenu,
srebrnu, bijelu i zlatnu. Spustim ih na stol, gdje se ponu
nesigurno kotura ti.
- Ima ih sve? - upita on, smrtno uplaen, ali gladnog
pogleda. Jo uvijek ne razumije.
- Krivotvorine - kaem. Za upravo ovakve prilike. Za kraj
stavim na stol lani crveni kakari.

Sa strahom u oima, unato vatrenom odijelu koje jo

uvijek nosi, zbunjeno gleda u stol. Drutvo zna za samo est
kakarija, a ovo to je upravo vidio ne odgovara niti jednom od
njih.
- Nisi me ovamo namamio da uzme moj kakari - tuno mu
kaem. - Ja sam tebe namamio da uzmem tvoj.
Plamen bukne i baci me kroz stranji zid van u movaru.
Znao sam da bi vatra mogla biti problem. Zato sam i odabrao
ovo mjesto. Nema potrebe spaliti cijelu Jazbinu - nije da bi bila
neka velika teta.
Do glenja sam u blatu. Crni kakari prekriva moje tijelo
dok mi Yvor prilazi kroz otvorena vrata.
Vatrene kugle urezuju zaparene jarke u movarno tlo. Ja se
izmiem, nestajem.
On baca lepezu vatrenih kugli u svim smjerovima.
Ja slijeem iza njega, zapljusnuvi ga.
On se naglo okrene, bacajui mlazove vatre, koji se uvijaju
oko mog tijela, palei no. Ono to doe do mene, brzo se upije
i kakari blijeti plavo na svakom pregibu mog tijela dok
prodire plamen.
Zabijam dva noa u njegova prsa.
Bijes vatre se povlai i zgasne. Njegov ka'kari ispadne u
blato, ostavivi ga golog kako visi na mojim noevima. Pogleda
me u oi i kae: - Trebao sam...
Umre.
Putam njegovo tijelo da klizne s noeva i pljusne u blato.
Podiem uareni crveni kakari.
Nema rijei. Nema svjetla.
***
Prije sedam stotina godina, u Trayethellu je plamtjela
velika vatra. Svjetlost tako sjajna da je ljude pretvarala u
stupove pepela kilometrima daleko. Ta je vatra bila Jorsin
Alkestes: luak, spasitelj, kralj. Rat je bio izgubljen puno prije
zadnje bitke, ali unato tome, Jorsin je tu bitku vodio ogoljenih
zuba i uarenog osmijeha. Svjetlost tako jaka da je velike
mukarce i ene tog doba privlaila kao none leptire na

plamen, i spalila ih.

Zadnjeg je dana Jorsin Alkestes, ubojica i prijatelj, uhvatio
Curoch i Iures u isto vrijeme. Manji bi se ovjek bojao primiti
i jednoga. Ali on, velianstveni Jorsin, podvrgnuo je svojoj volji
Otricu Snage i Palicu Zakona.
Dok je roj krulova, iskrivljenih neljudi, probijao zadnje
barikade i slijevao se u ulice, koljui ene naoruane obinim
tapovima i djecu koja su bacala kamenje, jedan je ovjek po
prvi puta u ivotu pobjegao: Acaelus Thorne, sa neeljenim
blagom u rukama, napustio je bitku. Tako mu je bilo
nareeno. Puzao je kao kukavica, pobjegao krulovima, stajao
meu leevima i kukavicama na ulazu u prolaz kroz gorje
Fasmeru i osvrnuo se. Krulovi su prekrivali gorui grad kao
crni prekriva.
S najvieg balkona dvorca evala je svjetlost. Na stotinu
mjesta prasnuli su gromovi i svaki letei narokghul pao je s
neba, tvorei zadimljeni krvavi pljusak. Oblaci su se odmah
povukli, kao da ih je razmaknula divovska ruka, a svjetlost je
bujala. Acaelus se popeo do skupine bjegunaca koji su se
naslanjali na granitnu stijenu i hvatali dah, razoruani, krvavi,
zamagljenih oiju, oiju posramljenih i slomljenih. No, te su
oi sad odraavale jarku svjetlost i ljudi su se uspravili,
opinjeni.
Titani su pojurili prema dvorcu, ruei pred sobom kamene
trokatnice, pretvarajui ih u prainu koja je plesala pred
izlazeim suncem. Zemlja se podigla i oborila ljude, krulove,
titane i stotine drugih udovita s nogu. ak je i Acaelus pao.
Psi su za- jaukali. inilo se kao da zemlja sama daje svoju
potporu ovom podvigu. Daje potporu Jorsinu Alkestesu.
A onda, taman kad su se svi uspravili - unitenje. Svjetlost
koja osljepljuje. Svjetlost koja pali. Svjetlost od koje je
prokljuala rijeka krvi. Svjetlost koja proiava. Svjetlost koja
tutnji.
Nalet vjetra ispunio je sljepou koja je uslijedila.
Acaelusovo je tijelo bilo kao zapaljeno, vene su mu gorjele pod
koom. Vrijeme se slomilo, rasulo, odbaeno i otpuhano.
Doao je k sebi i prvo to je vidio bila je crna koa. Glatka,
spaljena u savrenu crninu, kao da ju je premazao katranom.

Acaelus je ustao, osjeajui se zapanjujue cijelim,

nezamislivo snanim. Oko njega su stajali stupovi pepela, ve
naeti vjetrom, na mjestu gdje su nekad bili ljudi. Sjene
izrezbarene svjetlom stajale su urezane u granit. Duhovi ljudi
nestalih u plamenu. Jedna je sjena bila drugaija. Jedna je
sjena prkosno stajala, uzdignute ake, glatkih rubova, jasne
konture - Acaelusova sjena. Sve su ostale bile nejasne,
isprane. Izblijedjele pod bujicom svjetla koja se nastavila i
nakon to su ljudi koji su ih bacili bili spaljeni. Ali kroz svu tu
vatru, jedan je ovjek ostao stajati.
Crna se koa sama povukla u tijelo, ostavivi ga golog.
Odjea, pa ak i oklop, bili su izgorjeli.
Acaelus je preao pogledom kilometre pustoi. Nita se nije
micalo, osim pod naletima vjetra. Smrt je Jorsinu oduzela
prijestolje. Sjajna crna kupola stajala je na mjestu
nekadanjeg Trayethella.
~ Acaeluse, kasnije e tugovati. Sad imamo posla. ~
Glas je dopirao iz njegove vlastite glave. Crni kakari. Spasio
ga je. Bio je to tajni dar od Jorsina Alkestesa, koji je naredio
tvrdoglavom Acaelusu Thorneu da bjei, da ivi.
Ali Jorsin nije rekao da bi Acaelus trebao ivjeti vjeno.
Vratit u se i skinuti ti ga s lea, obeao je Jorsin s
nestanim smijekom, dok mu je davao to zagonetno blago.
Laov. Bio je ispran, iscrpljen, ali oi su mu gorjele
grozniavom silinom. Dane je provodio u borbi, a noi s
arhimagom Ezrom pravei... neto. Nikad ne spavajui. Radei
na nekom udotvornom spasenju za koje je Acaelus polako
shvaao da se nee pojaviti.
Jorsin Alkestes: vladar, genije, arhimag, tiranin. Jorsin
Alke- stes bio je svjetlost toliko jaka da su sjene ostale
stoljeima za njim. Obrisi ljudi urezani u granit. Jedna je sjena
bila savrena. Hodajua, diua sjena. Sjena koja je treperila
kao duhovi koje je bacala svijea, promjenjiva kao kraljeva
obeanja. Sjena koja je prodirala svjetlost i ivot.
Svjetlost jest, ali nedefinirana sjena postaje jednostavno
tama. Svjetlost je predugo bila ukraena ovjeku koji je nekad
bio Acaelus Thorne. Bio je mrav, slab, aica dima. Postajao
je nedefinirana tama.

to ako je sama svjetlost bila la?

***
Gora Tenji najvia je planina u Ceuri. Kad sam bio djeak,
ljudi su hodoastili uz nju. Ve je stoljeima prehladno za to.
Tenji je vulkan, ali zadnja mu je erupcija bila pred vie od
stotinu godina. Iz njegove se utrobe samo povremeno uzdizao
dim.
estog dana penjanja stiem do kratera. Zatrpan sam pod
nekoliko slojeva kaputa. Vjetar svuda oko mene raznosi snijeg.
Dobar si za dosta stvari, pomislim crnom kakariju, ali
odravanje topline ne spada meu njih.
~ Izostavio si dio Zakletve Sa'kageu. ~
Primijetio si?
~ "Dok se kralj ne vrati, nosit u svoj teret." ~
Zastanem, Jorsin Alkestes je mrtav. Nee se vratiti.
~ Sakupi ka'karije. Okupi ih na jednom mjestu. Vrijeme je.
~
Nemogue.
~ Nemogue? Za tebe? ~
A ako uspijem? Imam samo dio Jorsinove snage, a
nezaustavljiv sam. Bio je moj kralj, ali nisam siguran da pred
kraj nije postao lud.
Kakari ne odgovara. Poznaje me dovoljno da zna kad
moram o neemu razmisliti sam.
Samo je jedno pitanje: Ima li ono to radi svakog dana
neko znaenje? Acaelus je neko mislio da ima. Stoljeima je
vjerovao u Jorsina Alkestesa. Davno preminulog kralja.
Luaka koji se zakleo vratiti. ak iz smrti. Luaka koji je ludio
ostavio posvuda.
Acaelus je dao sve od sebe. Bilo mu je dosta davanja. Bilo
mu je dosta vjerovanja. Bilo je previe. Bilo je gotovo.
~ Volio te, zna. Vie no ikoga. Vjeruje li starom prijatelju?
~
Stojim na vjetrovitom vrhu neko vrijeme.
- Ne biti bog.
Bacam crveni kakari u krater.
Jurnem niz planinu velikom brzinom. Obino su me brzina
i opasnost uveseljavale, ali sad sam samo ljuska. Ja sam kao

velike sekvoje Torrinog Zavoja, zelenih listova, ali trule, uplje

unutranjosti, ekajui oluju koja e me slomiti. Pantomima
ivota. Usamljeniji nego ikad.
Vulkan nee unititi crvenog, bar tako mislim. Ali, tamo je
van dosega. Ili e ostati zarobljen negdje na putu prema dolje,
ali dovoljno daleko da nitko iv nee moi do njega, ili e se
spustiti skroz do magme, upiti njenu energiju i izbaciti je - i
tako stalno iznova.
Na pola sam puta do dolje kad planina eksplodira.
Izgleda da je stigao do magme.
Okreem lea vulkanu kao to sam ih okrenuo kralju.
Vatra me lovi, ali praznini se ne moe prijetiti. Praznina ne
sadri nita vrijedno. Praznina ne poznaje strah.
***
Bezimeni radi na svom novom izgledu u Gwinvereinom
ogledalu. Vano je da to napravi ovdje, tako da ona ne sumnja
da se iza novog lica stvarno krije on. Magija tijela boli ko sam
vrag i ne eli joj pokazati bol. Pije. Pijan je, a za napiti ga
potrebne su zapanjujue koliine alkohola. Crni kakari
unitava otrov, uglavnom - injenica koju bi Yvor Vas volio
znati.
- Nisi tako lijep kao Gaelan - ree ona konano,
promatrajui njegovu plavu kosu, tanku plavu bradu i
rupiaste obraze. Nije oduevljena njegovim pijanstvom, ali
bar se ne boji njegovih sposobnosti.
- To je bilo moje prvo lice. Moglo bi se rei moje pravo lice,
kad bi mi to neto znailo. - Lice Acaelusa Thornea. Hirovit
izbor, moda i opasan izbor, ali sjena bi trebala liiti liku koji
ju je bacio.
- Zgodan, bez oiljaka. Mrk s njima - ree.
Zaroke. Rupice na licu bile su posljedica kiselog spreja
krvi udovita iz zadnje bitke, pada Trayethella. Magovi toga
vremena nisu ih mogli zacijeliti. A, sada, nije mogao izbrisati
posljednju uspomenu na ovjeka koji mu je mogao biti
prijatelj.
Odozdo uje djecu kako viu, igraju se. Djeca ulice,

cehovski takori, roeni u ropstvu iz kojeg nemaju kamo.

Gwinvere ih nekad primi k sebi. Zovu ju Mama K. Jadnici se
sada svaaju - nije ba ono to eli vidjeti kada si dobar
prema nekome, ali esto to dobije kada si dobar prema onima
koji ti ne mogu uzvratiti dobrotu.
Gwinvere kae: - Kapetan gradske garde prijavio je tvoju
smrt, bez spomena tvog imena. Svatko tko bude kopao,
zakljuit e da je Gaelan Starfire poginuo u poaru u Jazbini.
Biti e glasina da se Gaelan okrenuo protiv prethodnog Shinge.
Onda je poginuo. Kraj prie.
- Prilino zadovoljavajue - ree bezimena praznina.
- I kako se sad zove? - upita Gwinvere.
- Durzo - ree u kriglu i ispije jo koji gutljaj. - Durzo Flint.
- esto je nosio prezimena koja neto znae, a izgleda da je to
bila tradicija meu smrtonoscima. Flint znai kremen: otar,
opasan, nepostojan. Prikladno.
- Durzo Blint? - upita ona, krivo ga uvi.
Od Flinta do Blinta. Moda spoj rijei flint (kremen] i blunt
(tup]. Otar i tup. Paradoks zbijen skupa. Ili razbijen. Pad od
znaenja do beznaaja. inilo se prikladno. Odjednom se sjeti
proroanstva Polusa Merita. I on je rekao Blint. - Tako je - ree
- Durzo Blint. - Popije si. Za tebe, Poluse. Debela guzico.
- Pa, Durzo, imam posao za tebe - ree Gwinvere. - Nekoga
eka smrt.
Gwinvere Kirena olienje je snage. Savrenstvo od krvi i
mesa. Potpuno besprijekorna i time nekako potpuno sterilna,
nesavladiva. Kad ju pogleda, ne vidi enu koju e itko uhvatiti
nespremnu. Nikad nee biti objeena, niti zadavljena, ni
odrubljene glave, ni pretuena. Prejaka je za to. Prepametna.
Gwinvere ga ne treba pa ju ne moe razoarati. Ona je
hladni zaklon, streha po kii, a ne lana utjeha kamenog
zamka koji e ti pasti na glavu i unititi te. Prua mu komad
papira.
Gwinvere voli djecu. Neobina suprotnost. Komadi
humanosti.
To u dobiti. To zasluujem. Komadie.
Ne gleda u papir. Ne skida oi s njenih, koje mu uzvraaju
pogled. Nije ga briga ije je ime na papiru. Nije ga briga to je

napravio. - Dogovoreno - odgovara.

Frank M. Robinson:

NEVOLJNI JUNACI

Frank M. Robinson jo je jedan od stare, pomalo zaboravljene garde autora

o kojemu u svojoj kolumni pie Zdeslav Benzon. Pria Nevoljni junaci prvi je
puta objavljena u asopisu Galaxy Science Fiction.
The Reluctant Heroes (1951.)

Vrlo mlad mukarac sjedio je na rubu kaua i izgledao

nervozno. Paljivo je prouavao svoje nokte i proao rukom
kroz kosu te povukao nepostojei konac s presvlake. "Imam
ansu ii s prvom ekspedicijom na Veneru, ree.
Stariji je mukarac vrlo oprezno prouavao mladog
mukarca te se nagnuo preko svog humidora i ponudio mu
cigaretu. "Lijepo je imati nove zrane jedinice. Neko smo
morali biti vrlo oprezni sa stvarima poput puenja.
Vrlo mladi mukarac bio je zlovoljan.
"Mislim da ne elim ii, izlane. "Mislim da ne bih htio tamo
provesti dvije godine.
Stariji je mukarac otpuhnuo kolut dima i promatrao ga
kako polako lebdi prema ispunom ventilu.
"eli rei da bi ti nedostajalo ovo, ljudi koje si poznavao od
djetinjstva i sitnice koje sainjavaju tvoj ivot. Boji se da e
glamur ieznuti i da e zamrziti Veneru."
Vrlo mladi mukarac nesretno kimne. "Mislim da je to to.
"Neto drugo?
Vrlo mladi mukarac ponovno se s krajnjim zanimanjem
zagleda u svoje nokte i na koncu ree vrlo tiho: "Da.
"Djevojka?
Potvrdi kimanjem.
Bio je red na starijem mukarcu da se zamisli. "Zna,
siguran sam da se psiholozi i istraivai slau da bi
istraivake stanice trebale biti nastanjene parovima.
Naravno, im to postane praktino.
"No, to bi moglo potrajati! usprotivi se mladi mukarac.
"Mogue, no ponekad je to mnogo bre nego to misli. Sam
cilj vrijedan je toga.
"Pretpostavljam da je, ali...
Stariji se mukarac nasmije. "I dalje nevoljni junaci, ree

vie sebi nego njemu.

Chapman je zurio u tipkovnicu radija.
Tri godine na Mjesecu i oni nisu htjeli da se vrati.
Tri godine na Mjesecu i oni su mislili da bi on rado ostao
jo. Samo mu povisite plau, dajte mu bonus. Bila je to ona
ideja da svaki mukarac ima svoju cijenu. Vjerojatno su mislili
da mu se ondje svia.
Oh, naravno, oboavao je to mjesto. Konzervirana kava,
konzervirani grah, konzervirane tablete i konzervirani zrak dok
ne dobije osjeaj da ti je nutrina konzervirana. ivot u
skuenoj i smrdljivoj kuici u kojoj si mogao napraviti tek
deset koraka u svakom smjeru. Njihov mali znanstveni dom
sutranjice bez ijedne moderne udobnosti. Doista armantno
mjesto, na kojemu se niste mogli tuirati, oprati zube i gdje
vam bubrezi nisu radili kako treba.
Za udvostruenu plau mislili su da e rado ostati jo
godinu i pol ili moda tri. Vjerojatno je trebao biti sretan zbog
same mogunosti.
Tipkovnica je zasvijetlila traei odgovor.
Utipkao je svoj odgovor: "Ne!"
Nastala je tiina i tipkovnica je zakripala birokratskim
bijesom. Chapman ugura krpu ispod nje i odlui je ignorirati.
Okrenuo se viseem leaju koji je bio zavezan na drugom kraju
prostorije.
Cvrkutanje tipkovnice nije probudilo nikoga. Svi su i dalje
spavali i proizvodili uobiajene ivotinjske zvukove koje ljudi
proizvode u snu. Dowden, napola u donjem leaju, napola na
podu, zadovoljno je hrkao. Dahl, jadan klinac koji je bio na
redu za presjedanje, mrmljao je u snu. Julius Klein, s izrazom
neopisive sree na licu, izgledao je kao da se upravo zavukao
pod ator svoje osobne ideje raja. Donley i Bening posve su
mirno leali na netaknutim plahtama i spavali laganim snom.
Gospode, pomisli Chapman, bit u sretan kad budem
gledao u druga lica.
"to su htjeli? Klein je imao jedno oko otvoreno i upitni
pogled.
"eljeli su da ostanem do slijetanja idueg otpusnog broda,
apne Chapman.

"to si im rekao?
Slegne ramenima. "Ne."
"Bio si kratak", apne netko drugi. Bio je to Donley, koji je
ustao i sjeo na rub svog leaja. "Da sam to bio ja, rekao bih im
tono to bi mogli uiniti u vezi s tim.
Sad su se i ostali probudili, osim Dahla, koji se okrenuo i
pokrio glavu jastukom.
Dowden pospano protrlja oi. "Razdraljiv si, zar ne?
"Pomalo. Tko ne bi bio?"
"Pa, nemoj dozvoliti da te previe dira. Oni nikad nisu bili
ovdje na Mjesecu. Ne znaju kako je ovdje. Sve to oni samo
pokuavaju jest dobrog ovjeka zadrati na poslu malo dulje."
"Sve to oni pokuavaju", Chapman e sarkastino. "Imaju
debelu ansu."
"Misle da si ovdje pronaao dom", ree Donley.
"Zato vi, deki, dovraga, ne utite do jutra? Dahl je bio
budan i izgledao ogoreno. "Neki od nas moraju ostati ovdje,
znate. Neki od nas danas ne idu natrag."
Ne, pomisli Chapman, neki od nas ne idu natrag. Ti ne ide.
Dixon takoer ostaje. Jedino Dixon nikad nee ii natrag.
Klein podigne palac prema Dahlovu leaju, stavi prst na
usta i beumno krene prema maloj elektrinoj penici. Bio je
njegov red za pripremu doruka.
Ostali su poeli spremati svoje leajeve, pripremajui se za
svoj posljednji dan na Mjesecu. Za nekoliko e ih sati
zamijeniti lanovi Tree istraivake grupe i oni e biti na putu
prema Zemlji.
To ukljuuje mene, pomisli Chapman. Idem doma.
Konano idem doma.
Polako se kretao prema malom prozoru od kvarca u sobi.
Bilo je jutro, Mjeseevo "jutro", zadrhtao je. Zrake Sunca
dodirivale su daleki rub kratera i duge se sjene ispruie preko
dna kratera. Ostatak je jo uvijek bio prekriven tamnoplavom
prainom i okrnjenim vrhovima zbog kojih su Crne planine
Dakote izgledale poput raja.
Sto jarda dalje od istraivakog bunkera naziralo se malo
brdo kamenja i bijedan kri domae izrade. Bio je napravljen
od malih konzervi mlijeka koje su bile nataknute na kostur od

eljeznih ipki. Jo su se uvijek vidjeli otisci stopala na

pranjavom tlu oko groba gdje se okupila ekipa. Prolo je vie
od osamnaest mjeseci, no nije bilo vjetra koji bi ih mogao
izbrisati. Bit e ondje zauvijek.
To se dogaalo tipovima poput Dixona, pomisli Chapman.
Na Mjesecu ti jedna greka moe oduzeti sve mogunosti.
Klein se vratio s kavom. Chapman uzme alicu, zagrcne se
i prisili da popije ostatak. Bila je u konzervi toliko dugo da se
gotovo osjeao okus ljepila s etikete.
Donley se grijao nad svojom alicom, zamiljen. Dowden i
Bening borili su se sa svojim odijelima, spremali se za izlazak.
Dahl je i dalje sjedio u svom leaju pokuavajui ih sve
ignorirati.
"Mislite da bismo trebali kontaktirati svemirsku stanicu i
vidjeti jesu li je ve napustili? upita Klein.
"Razgovarao sam s njima u posljednjem pozivu, ree
Chapman. "Otpusni je brod krenuo odatle prije dvanaest sati.
Trebali bi stii", rekao je pogledavi na sat, "za nekih est i pol
sati.
"Chap, zna, razmiljao sam, tiho e Donley. "Ti si bio
ovdje dvostruko due od ostalih. to e prvo uiniti kad se
vrati? Tad ih je pogodilo. Dowden i Bening na tren su
izgledali oamueno dok su automatski pakirali kutije za
sjedenje. Gornji dijelovi njihovih odijela i dalje su visjeli na
zidu. Klein spusti alicu kave. Izgledao je ozbiljno. ak je i
Dahl neoekivano podigao pogled.
"Ne znam, polako e Chapman. "Pretpostavljam da sam
pokuavao ne razmiljati o tome. Pretpostavljam da nitko nije.
Bili smo poput male djece koja toliko dugo iekuju Boi da
na kraju ne mogu povjerovati da je Badnjak stigao."
Klein slono kimne. "Nisam ovdje proveo tri godine poput
tebe, ali mislim da znam na to misli." Zagrijao se za ideju
koja mu se polako slegnula u glavi. "Samo, to e dovraga
uiniti? "Nita previe spektakularno", ree Chapman s
osmijehom na licu. "Iznajmit u sobu iznad Time Squarea,
nabaviti snimku riki- tik klavira, piti i sluati glazbu te gledati
ljude na ulici ispod sebe. Mislim da u onda ii vidjeti nekoga.
"Tko je taj netko?" upita Donley.

Chapman se naceri: "Oh, samo netko. to e ti uiniti,

Dick? "Pa, mislim da u uiniti neto praktino. Prvo, predat
u sve svoje geoloke uzorke vladi. Onda u svoju ivotnu priu
prodati filmaima i onda, pa... Mislim da u se onda napiti!
Svi su se nasmijali i Chapman se okrene Kleinu.
"A ti, Juliuse?
Klein je izgledao tuno. "Poput Dicka, prvo u se rijeiti
dunosti ekspedicije. Zatim mislim da u ii doma vidjeti
enu.
Bili su tihi. "Mislio sam da svi lanovi posade trebaju biti
samci, ree Donley.
"Trebaju, a i vidim razlog tome. No, tko bi mogao proslijediti
novac koji je isplaivala Komisija?
"Kad bi to sve morao ponoviti? Ja... spremno e Donley.
Nasmijali su se. Netko ree: "Pusti svoju snimku, Chap. Danas
je dan za to."
Fonograf je bio malen model na navijanje kojeg je Chapman
prokrijumario kada je sletio s Prvom grupom. Ploa je bila
stara i izlizana, no glazba je bila dobra.
Ceste su najpranjavije,
Vjetrovi su najburniji,
Kapije su najhravije.
Pite su najhrskavije,
Pjesme su najpoudnije,
Prijatelji su najpovjerljiviji,
Ondje daleko, doma.
by Bregman, Vocco & Conn, Ine.
Pustili su je dvaput.
Poeli su to sad osjeati, pomisli Chapman. jo malo i
krenut e doma makar im se ideja tek sada malo slegnula.
"Zna, Chap", ree Donley, "nee to biti taj dobri stari
Mjesec bez tebe na njemu. Svi emo ga promatrati dok se ti
negdje zabavlja ili togod i jednostavno nee imati istu ar."
Kao to kau u vojsci, ree Bening, "nikad ti nije bilo
toliko dobro. Pronaao si dom ovdje.
Drugi su se pridruili zadirkivanju i Chapman se nacerio.

Juer ili prije tjedan dana ne bi to mogli raditi. Bio je ondje

predugo i previe je mrzio to mjesto.
Zabava se ubrzo smirila i Dowden i Bening konano se
obuku do kraja. Morali su jo jedan dio neba mapirati prije
odlaska. Donley je bio odmah iza njih. Bio je tamo nekakav
izdanak stijene od koje je htio uzeti uzorak, a bila je i neka
naslaga koju je htio istraiti.
Osim toga, vrijeme je bre prolazilo kad si bio zaposlen.
Chapman ih zaustavi pred komorom. "Sjetite se provjeriti
odijela za mogue otvore. Upozori ih. "I provjerite ventile na
spremnicima kisika.
Donley je imao kiseo izraz lica. "Izaao sam najmanje petsto
puta", ree, "i ti me provjerava svaki put.
"I provjerio bih te jo petsto puta, ree Chapman. "Dovoljna
je samo jedna greka. I pripazi na plikove ispod kore plavca
[vulkanskog kamenja). Proi kroz jednog od njih i to je to,
brate."
Donley uzdahne. "Chape, pazi na nas poput kvoke.
Pobrine se za to da povjeravamo odijela, smiruje nae
rasprave, uvijek se pobrine da se ne dosaujemo te da smo
zdravi i sretni. Mislim da bi nam i noseve ispuhavao kad bismo
se prehladili. No, jednog dana, Chape, stari, shvatit e da se
tvoji mali djeaci mogu brinuti za sebe!
No, provjerio je odijelo za mogue otvore i ventile spremnika
prije nego to je otiao.
Jedino su Klein i Chapman ostali u bunkeru. Klein je radio
za stolom, oprezno obiljeavajui biljne uzorke.
"Nisam imao pojma da si oenjen, ree Chapman.
Klein nije podigao pogled. "Nije imalo previe smisla priati
o tome. Samo pone razmiljati i udjeti, a ne moe nita
poduzeti. Pria o tome i samo pogorava stvar.
"Pustila te da ide bez rasprave, ha?
"Ne, nije raspravljala. No, mislim da joj nije bilo drago to
idem. Malo se nasmijao. "Barem se nadam da joj nije bilo."
Neko su vrijeme sjedili u tiini. "to ti najvie nedostaje,
Chap?" upita Klein. "Oh, znam to si rekao, ali sad mislim
ozbiljno."
Chapman se zamisli na trenutak. "Mislim da mi nedostaje

nebo, tiho ree. "Plavo nebo, zelena trava i stabla s liem koje
ujesen mijenja boju. Mislim da u, kad se vratim, izai tijekom
oluje gol kako bih osjetio kiu na koi."
Zastane, posramljen. Kleinov je izraz lica bio ohrabrujui.
"Mislim da u nakon toga ii u grad i samo promatrati kupce
na nogostupima. Ili u moda otii u kuu burleske i udisati
jeftini parfem i kokice i ljude koji se znoje u tami."
Prouavao si je ruke. "Mislim da mi najvie nedostaju ljudi,
sve vrste ljudi. Zli ljudi i dobri ljudi, debeli ljudi i mravi ljudi
i ljudi koje ne razumijem. Ljudi koji ne bi razlikovali atom i
artioku. I ljudi koje ne bi bilo ni najmanje briga. Udaljeni smo
etvrtinu milijuna milja od niega, Juliuse, i mogu ti rei da
mi doslovno vie nego ita nedostaje ovjek."
"eka li te djevojka doma?" upita Klein gotovo leerno.
"Da."
"Nisi poput Dahla. Nikad to nisi spomenuo.
"Iz istog razloga to ti nisi spominjao enu. Pone
razmiljati o tome.
Klein stisne poklopac na kutijici za uzorke. "Oenit e se
kad se vrati?
Chapman je ponovno stajao kod prozora zurei u blijedi
krajolik. "Nadamo se.
"Smjestiti se u malu kolibu i podizati mnotvo malih
Chapma- na, ha?"
Chapman kimne.
To je jedina budunost, ree Klein.
Spremio je kutiju i doao do prozora. Chapman se pomakne
kako bi obojica mogli gledati.
"Chape, Klein nesigurno zastane. "to se dogodilo
Dixonu?
"Umro je, ree Chapman. "Bio je dobar momak, sav uvuen
u znanost. Boravak na Mjesecu bio mu je prilika ivota. Toliko
je razmiljao o tome da je zaboravio razmiljati o drugim
sitnicama, poput toga kako ostati na ivotu. Dan prije no to
je Druga grupa stigla, izaao je kako bi zavrio neki posao za
koji je bio zainteresiran. Zaboravio je provjeriti odijelo i je li mu
ventil spremnika posve zatvoren. Nismo ga stigli unijeti.
"Imao je voki-toki sa sobom?

"Je, koji je savreno radio. uli smo sve to mu je prolazilo

glavom u posljednjim trenucima."
Klein problijedi. "Koji je tvoj pravi posao ovdje, Chap? Zato
netko mora ostati prilikom presjedanja?"
"K vragu, iz mnogo razloga, Juliuse. Ne moe uvesti cijeli
otpusni tim i prepustiti ga samome sebi. Moraju znati gdje si
stao. Moraju znati gdje se to nalazi, kako to radi i na to
moraju pripaziti. I tad, s obzirom na to da si ovdje vie od
godinu i pol i zna kako stvari stoje, mora pripaziti na njih
kako bi ostali ivi unato svojim sposobnostima. Mjesec je
novo okruenje i mora nauiti ivjeti na njemu. Ima mnogo
stvari koje mora nauiti, a neki ljudi jednostavno ne naue.
"Ti si njegovateljica, dakle."
"Pretpostavljam da me moe tako nazvati."
Klein ree: "Ti nisi znanstvenik, zar ne?
"Ne, ti bi trebao znati. Doao sam kao pilot prvog broda.
Napravili smo bunker od dijelova broda tako da se nismo imali
na emu vratiti. Dobar sam mehaniar, tako da sam se ja
pozabavio mainerijom. Kada smo shvatili da e netko od nas
morati ostati, ja sam se dobrovoljno javio. Mislio sam da su
ostali previe vani i da bi bilo bolje da se vrate sa svojim
uzorcima na Zemlju kada je doao prvi otpusni brod."
"Ne bi to ponovno uinio, zar ne?"
"Ne, ne bih."
"Misli li da e Dahl obavljati posao jednako dobro poput
tebe?"
Chapman se namrti. "Iskreno, nisam razmiljao o tome.
Mislim da me nije briga. Ja sam dao svoje vrijeme, sad je red
na drugome. On se dobrovoljno javio. Mislim da sam iskreno
objasnio sve zahtjeve posla kad ste meusobno raspravljali o
tome.
"Da, jesi, ali mislim da Dahl nije ovjek za to. Premlad je,
previe djetinjast. Javio se dobrovoljno jer je mislio da e tako
ispasti heroj. On ne posjeduje mo prosudbe starijeg
mukarca. Mo koju ti ima."
Chapman se polako okrene Kleinu.
"Nisam nezamjenjiv, polako ree. "ak i da jesam, ne bi
nita promijenilo. ao mi je ako je Dahl mlad. I ja sam bio.

Izgubio sam tri godine ovdje gore. I ne namjeravam izgubiti jo

koju.
Klein podigne ruke. "Gle, Chape, nisam mislio da bi trebao
ostati. Znam koliko mrzi ovo mjesto i koliko si vremena uloio
u ovo. Samo... glas mu je utihnuo. "Samo mislim da je to tako
prokleto bitan posao."
Klein je izaao u posljednju potragu za fosiliziranim biljem
i Chapman je uivao u svom relativno rijetkom trenutku
privatnosti. Doetao je do svog leaja i otvorio torbu. Provjerio
je donje rublje, etkicu za zube i aparat za brijanje po stoti put
i pogurao odjeu dublje u torbu. Bilo je to blesavo s obzirom
na to da ju je spakirao prije tjedan dana. Sjeao se da je
odgaao taj trenutak to je vie mogao pa je prije otprilike
tjedan dana tiho uivao u trenutku kad je otvorio svoj ormari
i premjestio svoje bijedne stvarice iz ormaria u torbu.
Zapravo se nije morao pakirati. Za manje od dvadeset i
etiri sata bit e ponovno na Zemlji, gdje e se moi kupati u
pasti za zube i kupiti toliko majica da bi mu potrajale dva
ivota. Mogao je pustiti svoje hlae i arape i preveliku majicu
koju je naslijedio od... Koga ono? Driesbacha? Iz Prve grupe.
Dahl bi je mogao iskoristiti, ili moda netko iz Tree grupe.
No, ako se nisi pakirao, kao da nisi iao doma. Bio je to dio
rituala, poput krianja posljednjih tri tjedna kemijskom na
sivom eliku pregrade pored leaja. Prije samo nekoliko sati,
kada se probudio, prekriio je posljednji kvadrati te se
potpisao uz datum. Njegov je potpis bio odmah ispod
Dixonova.
Namrtio se na pomisao na Dixona. Nisu nikad smjeli
poslati klinca poput Dixona na Mjesec.
Upravo je zatvorio torbu kad je zauo otvaranje zrane
komore i tiho pitanje zraka. Netko se vratio ranije od
oekivanog. Promatrao je kako se otvaraju unutarnja vrata i
ugledao lika u odijelu kako se provlai i odvija kacigu.
Dahl. Izaao je kako bi pomogao Dowdenu oko Schmidt
teleskopa. Moda Dowdenu nije bila potrebna pomo, s
obzirom na to da je i Bening bio vani. Ili, to je bilo vjerojatnije,
Dahl nikome danas nije bio od velike pomoi.
Dahl je skinuo odijelo. Lice mu je bilo prekriveno gracima

znoja, a oi ispunjene strahom.

Polako prijee jezikom preko usana. "Mi-misli li da e ikad
imati vie otpusnih brodova ovdje gore nego svakih osamnaest
mjeseci, Chape? Mislim, s obzirom na napredak u - "
"Ne", otresito e Chapman. "Ne mislim. Barem ne u
narednih deset godina. Gorivo je preskupo i sam put je
preopasan. Cijena tvog prijevoza do ovdje doe isto koliko tvoja
teina u platini. ak i da pojeftini, Bob, nee se dogoditi, nego
e moda smanjiti presjeda- nje." Zastane jer je zaalio Dahla.
"Nee biti toliko loe. Bit e novih mukaraca ovdje i proi e
ti dosta vremena dok ih ne upozna."
"Pa, vidi", pone Dahl, "zato sam se i vratio ranije. Htio
sam popriati s tobom o presjedanjima. Radi se o tome... Pa,
sroit u to ovako." Izgledao je kao da trai najjednostavniji
nain da kae to misli. "Zaruen sam. Vrlo dobra djevojka,
Chape, svidjela bi ti se kad bi je upoznao." Prkao je po depu
i izvukao fotografiju te je stavio na stol. "To je fotografije Alice,
fotografirao sam je na jednom pikniku." Chapman je nije
pogledao. "Ona, mi, smo se namjeravali oeniti kad se vratim.
Nikad joj nisam spomenuo presjedanje, Chape. Misli da se
vraam sutra. Stalno sam mislio, nadao se da bi nekako..."
Posve se spetljao, pomisli Chapman.
"eli zamijeniti mjesto sa mnom, zar ne, Bob? Pomislio si
da u ja presjedati jo jednom umjesto tebe?"
Bilo je bolno pogledati Dahla u oi. Bile su to oi mukarca
koji je oajniki htio zaustaviti sljedee rijei, ali jednostavno
si nije mogao pomoi.
"Pa, da, vie-manje. Oh, boe, Chap, znam da eli ii doma!
Ali nisam mogao pitati nikog drugog, bio si jedini koji bi mogao,
koji je kvalificiran!"
Dahl je izgledao kao da e mu pozliti. Chapman se pokua
sjetiti svega to je znao o njemu. Dahl, Robert. Dobar
matematiar. Zavrio je jedan od Ivy League fakulteta. Otac
mu je bio proizvoa penica ili tako neto.
Svejedno, nije se jo poklapalo. "Zna da ne volim biti ovdje
nita vie nego ti, polako e Chapman. "Moda i ja imam
obaveza doma. to te nagnalo na pomisao da u promijeniti
miljenje.

Dahl uhvati priliku. "Pa, vidi, pone on nadobudno, posve

zaboravivi na ponos, "zna da je moj otac poprilino imuan.
Moglo bi ti se isplatiti, Chape. Izgledao je kao da ima
temperaturu. "Bilo bi to dodatnih osamnaest mjeseci, Chape,
ali vrlo dobro plaenih osamnaest mjeseci!"
Chapman je bio umoran. Dobar osjeaj koji je imao pri
pomisli na odlazak doma polako je isparavao.
"Ako ima jo neko izvjee za ispuniti, bolje ti je da
krene." Chapman ga presijee pokuavajui pritom ne zvuati
grubo. "Bit e prekasno kad otpusni brod krene. Bit e lake
da kapetanu urui svoje izvjee, nego da ga alje preko
radija natrag na Zemlju."
Bilo mu je ao Dahla vie nego ikad ikoga. Dugo nakon to
se vrati doma, Dahl e ovo pamtiti.
Izjest e ga poput raka.
Kukaviluk je jedna od onih stvari koje si ovjek nikada ne
oprosti.
Donley je jeo sendvi i gledao kroz prozor te, naravno, prvi
vidio brod. "Pa, 'ko bi rekao! povie. "Stiglo nam je drutvo!"
Pojuri po svoje odijelo. Dowden i Bening poskoe za njim i sva
trojica krenu prema komori.
Chapman je stajao pred vratima. "Provjerite odijela, ree
tiho. "Samo provjerite, molim vas.
"Oh, k vragu, Chap! ljutito e Donley. Tad zauti i opipa
odijelo. Uzeo je svoj spremnik i problijedio. Prazan je. Bilo je
tek pola milje do otpusne rakete, tako da bi netko sigurno
stigao do njega na vrijeme, ali... Ugrizao se za usne i uzeo puni
spremnik.
Chapman i Klein promatrali su ih kako jure preko
vulkanskih stijena, skaui svakim korakom sve vie. Vrata
rakete su se otvorila i sitne figure su izvirile i poele se sputati
ljestvama. Sitne figure iz bunkera stigle su do njih i zaplesale
dobrodolicu. Tad se uhvatie za ruke i krenue natrag.
Chapman primijeti, vjerojatno Donleyja, kako je potapao
raketu prije povratka.
Bili su u komori, tad se ispusti zrak, zatim su u bunkeru
skidali odijela. Pridolice su bile impresionirane i slubene,
svjesne ogromne odgovornosti koja e njima pasti na lea.

Poput Donleyja i Kleina i ostatka ekipe kad se Druga grupa

spustila. Poput Chapmana u Prvoj.
Donley i ostali zasuli su ih pitanjima.
Kako je na Zemlji? Tko je pobijedio na svjetskom
prvenstvu? Predaje li ovaj ili onaj jo na fakultetu? Kakva je
bila situacija u svijetu?
Je li nebo jo uvijek plavo, trava zelena, je li lie
promijenilo boju u jesen, jesu li ljudi jo uvijek voljeli i plakali,
je li jo uvijek bilo onih koji ne znaju to je atom i nije ih briga?
Chapman je sve to ve proao. Je li Ginny jo uvijek bila
Ginny?
Neki su mukarci iz Tree nosili prtljagu sa sobom. Jedan
od njih, klinac crven u licu zvan Williams, otvarao je srednje
veliku kutiju. Chapman ga je gledao sa zanimanjem.
"Pa, prokleti bili! ree Klein. "Hej, deki, vidite to imamo
ovdje!
Chapman i ostali okruili su ga i Donley se odjednom nagne
i duboko udahne. U kutiji se, preko debelog sloja obine
zemlje, nalazila trava. Promatrali su je posve oarani. Klein
isprui ruku i poloi je na travu.
"Volim taj osjeaj, jednostavno ree.
Chapman otkine jednu travku noktom i stavi je meu usne.
Prole su godine otkako je vidio travu, hodao po njoj ili leao
na njoj tokom onih dugih ljetnih dana kad je bilo prevrue
spavati unutra.
Williams se zacrveni. "Mislio sam da bismo mogli utedjeti
malo vode i koristiti ultraljubiasto svjetlo tu i tamo. Nisam si
mogao pomoi, morao sam je donijeti, bilo je to poput nekog
simbola..." izgledao je kao da ga je sram.
Chapman je suosjeao. Da je bio pametniji i on bi bio
pokuao prokrijumariti tako neto na Mjesec umjesto
fonografa.
"To je dragocjena trava, otro e Dahl. "Jesi li svjestan
trenutnih vozarina ovdje? Svaka travka kota najmanje deset
dolara!
Williams je izgledao zaprepateno i tad netko ree: "Oh,
uti, Dahl.
Jedan od mukaraca odvoji se od grupe i doe do

Chapmana. Isprui ruku i ree: "Moje ime je Eberlein. Kapetan

otpusnog broda. Koliko sam shvatio, vi ste ovdje glavni?"
Chapman kimne i rukuje se. Nisu imali kapetana na Prvom
brodu. Samo pilota i posadu. Eberlein je i izgledao poput
kapetana, od glave do pete. vrsto lice, sijeda kosa i stisnuta
eljust mukarca koji je bio siguran u sebe.
"Moglo bi se rei da sam ovdje glavni", ree Chapman.
Pa, sluajte, gospodine Chapman, ima li ovdje koja
prostorija u kojoj moemo privatno porazgovarati?
Otili su u jedan kut bunkera. "Ovo je najprivatnije to
moe biti, kapetane, ree Chapman. "to vam je na pameti?"
Eberlein pronae kutiju i udobno se smjesti na nju. Pogleda
Chapmana.
"Oduvijek sam htio upoznati ovjeka koji je ovdje proveo
vie vremena od bilo koga, pone.
"Siguran sam da ste me htjeli vidjeti i iz drugih razloga osim
znatielje.
Eberlein izvue kutiju cigareta. "Smijem li zapaliti?"
Chapman pokae palcem na Dahla: "Pitaj njega, on je sada
glavni."
Kapetan odustane. Spremio je kutiju cigareta. "Znate da
imamo velike planove za stanicu", ree.
"Ja nisam uo za njih."
"Oh, veliki planovi. Trenutno rade na bespilotnim
raketama s bonim otvorima koji mogu nositi teret i elik za
jo ovakvih bunkera. To e nam omoguiti da proirimo
jedinicu. Imali bismo cijelu seriju spojenih bunkera. Napravili
bismo dobre laboratorije i stambene jedinice za vas. Oi mu
prijeu prostorijom. "Konano biste imali malo privatnosti.
Chapman kimne: "Dobro bi im dolo malo privatnosti.
Kapetan primijeti zamjenicu. "Pa... To je jedan od razloga
to sam htio razgovarati s vama, Chapmane. Komisija je
raspravljala
O tome i voljeli bi da ostanete. Smatraju da, s obzirom na
planove poveanja i dodavanje bunkera i ljudstva, da bi netko
s praktinim iskustvom trebao sve to voditi. Smatraju da ste
vi jedini mukarac s takvim iskustvom i sposobnostima.
Kapetan osjeti da je krivo pristupio problemu.

"Je li to sve?
Eberlein osjeti nelagodu. "Naravno, bili biste dobro plaeni.
Pretpostavljam da nijedan mukarac ne bi volio biti ovdje cijelo
vrijeme. Spremni su vam udvostruiti plau, moda vam ak
I uruiti bonus i dozvoliti vam da posve preuzmete. Bili
biste direktor laboratorija Luna."
Sve to, jo i titula, pomisli Chapman.
"To je sve? upita Chapman.
Eberlein se namrti. "Pa, Komisija je rekla da su spremni
razmisliti o svemu to imate na umu, ak i ako se radi o veoj
svoti novca, ili..."
"Moj odgovor je ne, ree Chapman. "Ne zanima me novac
za ostanak ovdje jer ne elim ostati. To ni novac ne moe
kupiti, kapetane. ao mi je, ali mislim da biste trebali ostati
ovdje kako biste to znali cijeniti."
"Bob Dahl ostaje za presjedanje. Ako imate bitnih
informacija o projektu ili o nekim promjenama, moda bi bilo
bolje da porazgovarate s njim prije odlaska."
Ustane i ode.
Chapman je drao pismo objema rukama, ali papir se i
dalje tresao. Drugi su napustili bunker, mukarci iz Druge
vodili su one iz Tree kako bi im pokazali maineriju i aparate
koji su se nalazili vani. Htjeli su im pokazati po ivot opasne
dijelove za kretanje i kako izbjegavati osunane dijelove kako
bi ouvali kisik.
Bilo mu je drago to je sam. Osjeti kako mu neto slano
klizi niz obraz i padne na usnu.
Podijelili su pisma i on je sauvao svoje posljednje pismo da
ga proita na miru, privatno. Bilo je to kratko pismo, vrlo
(CroWarez.org )
kratko.
Poelo je: "Dragi Joele, ovo nee biti ugodno, no mislim da
je bolje da sazna prije nego to se vrati doma."
Bilo je toga jo, ali nije osjetio potrebu da proita ostatak
kako bi znao to pie. Nije bio original, naravno. No, ene koje
mijenjaju miljenja takoer nisu bile inovacija.
Zguvao je papir i zapalio ibicu te promatrao kako izgara
na elinom tlu.
Tri je godine bilo puno. Bilo je to previe vremena za voljeti

mukarca etvrtinu milijuna kilometara udaljenoga od sebe.

Mogla bi podignuti pogled prema nonom nebu s drugim
mukarcem pod rukom i rei mu da je neko bila zaruena za
mukarca na Mjesecu.
Bio bi to dobar poetak razgovora. Bilo bi smijeno. ala.
Ustane i krene prema fonografu i postavi plou. Pomalo
hrapav glas zapjeva kao da se nita nije dogodilo.
Domaa je hrana najukusnija,
Staro je vino najsnanije,
Stari su prijatelji najspremniji,
Domaa je cura najodanija,
Ljubav je najivotnija,
ivot je najljepi,
Ondje daleko, doma.
Ploa zapne i pone ponavljati posljednji stih.
Zapravo ju nije htio pustiti. Bio je to automatski odgovor.
Putao ga je mnogo puta kad bi se sjetio Zemlje. Odlaska kui.
Strga plou s fonografa i baci je na drugu stranu bunkera
te se zagleda u nju dok se odbijala od elinog zida u tisuu
komadia.
Drugi se vrate u bunker i mukarci iz Druge ponu grabiti
svoje torbe i osobne stvari spremajui se za polazak. Dahl je
sjedio u kutu s udnim izrazom lica. Izgledao je kao da e
zaplakati, iako je znao da bi se trebao veseliti dogaaju.
Chapman krene prema njemu. "Uzmi svoje stvari i kreni s
ostalima, Dahl", glas mu je bio tvrd i tih.
Dahl podigne pogled, otvori usta da neto kae, ali ih brzo
zatvori. Donley, Bening i Dowden ve su bili u komori spremni
za polazak. Klein je uo razgovor i doao do njih. Uhvatio je
Chapmana za ruku.
"to se, dovraga, dogaa, Chape? Dohvati svoju torbu i
idemo. Znam jedan bar gdje bismo se mogli razvaliti kad se -"
"ja se ne vraam, ree Chapman.
Klein je izgledao rasreno, nije mu vjerovao. "Hajde, to je
s tobom? Odjednom si odluio da vie ne voli plavo nebo i
drvee i tako dalje? Idemo!"

Mukarci u komori upitno su ih promatrali. Nekim je

lanovima Tree bilo neugodno i osjeali su se poput stranaca
koji su se odjednom nali usred obiteljske razmirice.
"Gle, Juliuse, ne idem natrag", tupo ponovi Chapman.
"Nemam se emu vratiti.
"ini mnogo hrabriju stvar nego to misli, odjednom se
netko oglasi. Bio je to Eberlein.
Chapman ga pogleda. Eberlein se zacrveni, zatim se okrene
i ukoeno krene prema ostalima u komori.
Prije nego to su se unutarnja vrata zatvorila uli su
Chapmana, koji je s rukama na bokovima objanjavao Treoj
kako biti sretan i zdrav na Mjesecu. Glas mu je bio hrapav i
napet, zvuao je poput narednika.
Dahl i Eberlein stajali su na uskom ulazu otpusnog broda
zurei u istraivaki bunker. Bio je poluskriven u sjeni stijene
koja ih je titila od meteorita.
"Dosta su ga zezali jutros, ree Dahl. "Rekli su mu da je
pronaao dom na Mjesecu.
"Da smo ostali jo koji sat moda bi promijenio miljenje i
na kraju ipak otiao", ree Eberlein. Bio je zamiljen unutar
svoje zrane kacige.
"Ponudio sam mu novac, bolno e Dahl. "Bio sam kukavica
i ponudio sam mu novac da ostane umjesto mene", glas mu je
odavao ogorenost, a lice razoaranost samim sobom.
Eberlein se okrene i istog mu trena kae pravu stvar.
"Svi smo mi kukavice s vremena na vrijeme", iskreno e on.
"No, tvoja ponuda novca nije imala veze s njegovim ostankom.
Ostaje jer je morao, jer smo ga prisilili."
"Ne razumijem", ree Dahl.
"Chapman se imao emu vratiti. Bio je zaruen, spreman
oeniti se", Dahl zadrhti. "Nagovorili smo je da napie pismo
da prekida s njim. Znali smo da e tako izgubiti glavni razlog
povratka. Mislim, moda bi se predomislio i otiao da smo
ostali i raspravili to s njime. No, otili smo prije nego to mu
se pruila prilika da se predomisli.
"To, to je stvarno nisko!
"Nismo imali izbora. To nam je bilo posljednje sredstvo."
"Ne znam nijednu djevojku koja bi uinila takvo to, bez

obzira na razloge, a voli tipa kao to je Chapman", ree Dahl.

"Postoji samo jedna koji bi", sloi se Eberlein. "Ginny Dixon.
Razumjela je to smo joj govorili. Morala je, brat joj je poginuo
ovdje."
"Zato je Chapman toliko bitan?" izlane Dahl. "to bi on
mogao uiniti to ja ne bih mogao? to bih ja uinio da nisam
kukavica?"
"Moda bi mogao", ree Eberlein. "No, sumnjam. Mislim da
nema mnogo mukaraca koji bi mogli. Osim toga, nismo mogli
riskirati. Chapman zna kako ivjeti na Mjesecu. On je poput
umara koji je cijeli ivot proveo u umi i pozna je poput
vlastitog dlana. On nikad ne grijei, nikad ne propusti sve
provjeriti. I nije znanstvenik. Nikad se ne bi previe zaokupio
znanou da zaboravi na provjere. Tako moe paziti na one koji
grijee. Ginny je to i predobro razumjela."
"Kako ste znali sve ovo o Chapmanu?" upita Dahl.
"Mukarci iz Prve neto su nam ispriali. Imali smo i svog
promatraa ovdje s vama. Bening nas je vrlo dobro informirao.
Eberlein je zamiljeno promatrao bunker.
"Vrlo je skupo slati brodove ovdje i osnivati kolonije. Bit e
vrlo skupo proiriti ovo mjesto. S takvom vrstom investicije
nisi spreman na rizike. Mora imati najbolje ljude za posao.
Dobije ih, ak i ako oni nisu voljni.
Pokae prema maloj zamagljenoj kugli plavog i zelenog,
pokae prema Zemlji, koja je polako plutala u tami.
"Sjea li se kako je bilo prije pet godina, Dahl? Nacije su
jedna drugoj drale no pod vratom naoruane do zuba. Nije
vie tako. Imamo jednu prednost koju nitko ne moe dostii ili
kopirati. Nitko nema nau tehnoloku pozadinu. Znam, ovo
nije vojna baza. No, mogla bi postati."
Zastane.
No, ovo ak i nisu najvaniji razlozi, Dahl. U poecima
smo svemirskog putovanja, ovo su nai prvi njeni koraci. Ako
ova baza na Mjesecu uspije, cijela e ljudska rasa biti
Bezgranina." Mahne prema zvijezdama. "Ima svoj izbor,
granicu koja see do zvijezda ili mali psihotini svijet koji
pokuava i ne uspijeva i koji troi svoje vrijeme i talente
pokuavajui pronai bolje metode samoubojstva. S takvim

izborom, Dahl, ne moemo dozvoliti neuspjeh. Osobni ivoti i

pogledi na svijet potroni su materijal. No, tako mora biti.
Previe je toga u igri."
Eberlein je oklijevao, a zatim poeo drugim tonom. udni
ste vi momci, ti i ostatak tvoje grupe, Dahl. Prokleto malo vas
doe gore zbog slave, znam. Nikome od vas se zapravo ne svia
ovdje i nitko od vas nije previe oduevljen. Od samog poetka
ste nevoljko u tome. Vi ste ekipa poprilino nevoljnih junaka,
Dahl."
Kapetan nesretno kimne prema bunkeru. "Osobno, nisam
presretan zbog toga. Ne volim se uplitati u tue ivote. Nadam
se vie nikad neu. Moda, jednom, jednog dana, ovo uspijem
ispraviti. Pokuat emo."
Pokrene mehanizaciju koja je zatvarala ulaz rakete. Njegovo
je lice odavalo kajanje i bespomonost. Razmiljao je o
budunosti koja, bez obzira na to to je ispriao Dahlu, njemu
nije bila posve realna.
"Osjeam se poput jeftinog kurvinog sina", ree Eberlein.
Vrlo mladi mukarac ree: "Je li ih uope briga gdje nas
alju? Je li ih uope briga to mislimo?"
Stari mukarac ustane i krene prema prozoru. Bunkeri,
tornjevi i stambene zgrade istraivake kolonije sjajile su pod
sunevim svjetlom. Kolonija je prela dug put, sad je
sadravala nekoliko tisua ljudi.
Sunce je upravo izlazilo u dugo jutro i polako se protezalo
preko kraterskih dolina. Tycho je bio najljepi krater, pomisli.
Bilo je lijepo znati da e nedostajati vrlo mladom mukarcu.
Starom je mukarcu trebalo poprilino dugo da ih zavoli. No,
to se i oekivalo, on nije bio na Mjesecu.
"Rekao bih da je tako" ree. "Bili su okrutni, tako, u
poetku. No, morali su biti. Cilj je bio previe bitan. Iskupili su
se to su prije mogli. Nije im trebalo dugo da se sjete mukarca
koji je zamijenio njihovu budunost za zvijezde."
Vrlo mladi mukarac ree: "jeste li zbilja tako razmiljali
kad ste prvi put doli ovdje?"
Stari se mukarac zamisli na trenutak. "Ne" prizna. "Ne,
nismo. Veina nas je samo htjela biti plaena za obavljeni
posao. Komisija je htjela mukarce koji se ne bi raspali nakon

to bi glamur nestao i kad bi ostao samo naporan rad, samoa

i izolacija. Oni koji su padali na glamur bili su dovoljni za brza
putovanja, ali ne za osamnaestomjeseni ostanak u
istraivakom bunkeru. Stoga je Komisija nudila vrlo visoke
plae i mi smo nevoljko pristajali."
Oh, bila je odreena ideja u pozadini projekta, vizija koju
je Komisija imala na pameti. No, trebalo joj je da se uoblii."
Tad u sobu ue ena nosei pladanj s aama. Stariji
mukarac uzme jednu i ree: "Tvoja majka i ja juer smo bili
obavijeteni da si odabran za polazak. Voljeli bismo da ide, ali
na koncu, odluka je ipak samo tvoja."
Uzme gutljaj pia i okrene se eni: "Ima svojih nedostataka,
ali na due staze nikada nismo poalili. Zar ne, Ginny?"

Sirius books (15)

p: zdeslav benzon
Evo, nismo se vidjeli neto dulje, a puno se toga dogodilo u
svijetu SF-a, puno sam novih stvari, uglavnom dobrih, proitao, bit e
tu materijala i za dvije kolumne. Nekako bih krenuo sa Svjetskim
nogometnim prvenstvom u Brazilu i knjigom koju sam zbog Brazila i
nogometnog prvenstva ponovo proitao, tj. nakon legendarnog
potopa Brazila od Njemake. Naravno, rije je o Brasylu lana
McDonalda. Nije razlog ponovnom itanju samo nogomet, nego i
injenica da je teorija o multiverseu, koju u svojim znanstveno
popularnim knjigama zastupaju i ugledni znanstvenici i popularizatori
znanosti poput Briana Greena i Michija Kakua, sve vanija u
objanjavanju funkcioniranja naeg univerzuma.
Brasyl definitivno nije najbolji McDonaldov roman, ima u romanu
pomalo i pretjerivanja s brazilsko- portugalskim izrazima (neki kritiari
iz Brazila zamjeraju mu i poesto krivo i nespretno koritenje istih],
esto njegov posebni literarno-prtei stil prelazi granice dobrog
ukusa {River of Gods i Dervish House tu su puno umjereniji], no
pria o paralelnim svemirima i jednom tragiaru Svjetskog
nogometnog prvenstva iz 1950. kada je Brazil izgubio od Urugvaja u
finalu kod kue, (najvea katastrofa brazilskog nogometa u povijesti
do Njemake], ima podosta drugih zanimljivih stvari da vam okupira
um i srce, te je vrijedi proitati ako ve niste. Roman je podijeljen u tri
prie, jedna se dogaa u prolosti, druga u sadanjosti, a trea
tridesetak godina u budunosti, no na kraju se sve spoje u jednu
grandioznu koja obuhvaa cijelo prostor-vrijeme. McDonaldov svemir
je (roman je objavljen 2007.] u skladu s najnovijim teorijama
multiversea, a kako sam i osobno pobornik ove teorije, a od prvog
itanja 2008. do danas proitao sam barem tri etiri knjige koje se
bave ovom teorijom, bio mi je gut ponovo proitati roman. McDonald
je napisao i jednu izvrsnu priu smjetenu u svijet iz ovog romana,
(ghost/ samba) - zove se ba ovako, skupa sa zagradama - koja je
objavljena samo u niskonakladnom asopisu Postscripts (no bit e u
zbirci The Best Oflan McDonald koja uskoro izlazi), a bilo bi dobro
proitati je i na ovim stranicama.
Roman koji je dobio najvie nagrada u povijesti SF-a donedavno

se zvao Djevojka na navijanje, meutim to odnedavno nije vie

istina. Novi najnagraivaniji SF roman zove se Ancillary Justice
autorice Ann Leckie i njen je prvijenac. Dodue u onoj sramotnoj
konkurenciji jednostavno nije mogao ne dobiti Huga, no ipak, i Nebula
i Locus i BSFA i A. C. Clarke nagrade govore da bi trebala biti rije o
najboljem romanu u povijesti SF-a, a vjerojatno i fantasyja. Znate da
sam odgaao itanje romana.
A sad vam moram rei i kako biram romane koje u proitati.
Uglavnom preporukama ljudi do ijeg miljenja drim, ali jako volim
prvijence, nove autorice i autore, kao i pisce izvan engleskog
govornog podruja.
Ann Leckie uklapa se u ovu sliku, a hype oko njenog imena bio
je stvarno prevelik. Kako ve to biva s knjigama o kojima se puno
govori, bilo je i podosta negativnih kritika, no uglavnom od itatelja i
irelevantnih kritiara. I to rei sada kad sam roman konano proitao
i prolo je tri mjeseca, te sam imao dovoljno vremena za svjee i
slegnute utiske (proitao sam ga negdje u vrijeme nogometnog
prvenstva, taman prije Brasyla). Slegnutih utisaka nema, tj. da
roman nije toliko iznagraivan i zaboravio bih ga. Nita posebno. Ann
Leckie me niim nije pridobila. AncillaryJustice dobro je napisan
military SF roman, prvi dio najavljene trilogije, ija je najzanimljivija
posebnost glavni lik koji je neka vrst klona brodskog mozga (to su ti
ancillary iz naslova) u ljudskom obliku koji ima zadatak ustanoviti
zato je brod iji je on bio mozak uniten. Takoer, ratnika kultura
koja gradi takve brodove, radchaii, imaju neobian doivljaj spola, pa
tako upotrebljavaju enske zamjenice i za mukarce i za ene (ili
moda dvospolce) u odreenim situacijama (to je ve dosta
komplicirano, ali je dobro razraeno u knjizi). I to je to.
Leckie je ukomponirala ve viene elemente kod Le Guin i Iaina
M. Banksa, te napisala vrlo itljiv roman koji je u ovakvoj konkurenciji
zasluio Huga, ali... Da nije tog ali. Prole je godine bilo barem
nekoliko boljih knjiga od ove (pisao sam o njima u prolim
kolumnama, bit e neke i u ovoj) i unato injenici da je ovo dobra
knjiga nije zasluila ovakav hype. Kad sagledamo to u politikom
smislu (odmah u i o nagradama Hugo) stvari su puno jasnije.
Polarizacija amerike SF scene na konzervativce i liberale objanjava
cijelu stvar. Leckie je napisala roman kojega je liberalna strana
odmah prigrlila zbog prikaza spola i to na neprijateljskom terenu

military SF-a. ak bih se usudio rei da je pokazala kako se dobar

military SF moe napisati i bez konzervativnih macho mukih
vojniina da nije ve bilo Haldemana, Banksa i inih koji su to
desetljeima prije nje radili. A pitanje dvosmislenosti spola i spolnosti
u SF-u maestralno su obradile Ursula Le Guin u Lijevoj ruci tame i
Joanna Russ u Female Man. Kao zakljuak, Ancillary justice dobar
je roman kojega biste mogli proitati, no nema tu nieg
revolucionarno dobrog niti novog. Ni stilski (Leckie je kompetentna
spisateljica, nita vie od toga), a ni radnjom.
Gledao sam dodjelu Huga preko streaminga i bilo mi je drago
vidjeti Geoffa Rymana u ulozi domaina. Ryman je jedan od najboljih
pisaca SF-a dananjice i jedan od najboljih stilista. Problem je to
malo pie, no sve to napie izvrsno je. Njegov Was mi je jedan od
draih romana uope. No, same nagrade bile su uglavnom
predvidljive, pa ak i za najbolju priu. Najboljom novelom proglaen
je Equoid Charliea Strossa, smjeten u njegov svijet Praonice,
noveleta je The Lady Astronaut of Mars Mary Robinette Kowal koju
nisam proitao (moj je favorit bio Chiang), a pria je The Water That
Fali on You From Nowhere Johna Chua (usudio bih se rei ista
politika i poruka ljudima poput Voxa Dayja i Larryja Correie), pria o
problemima homoseksualca koji se mui kako priznati konzervativnoj
obitelji daje homoseksualac, lijepo napisana, no osim vode iz naslova
koja niotkuda pada na ljude kada lau (to bi je okvalificiralo moda
kao magijski realizam) nema ba anrovskih elemenata.
Gravity je najbolji film (to je tu SF?), najbolja kraa dramska
prezentacija (epizoda serije) je jedna epizoda Game of Thrones, itd,
itd. Hugo je zapravo pandan Grammyu ili Porinu, najbolje stvari ne
budu niti nominirane.
I na kraju, ako imamo World Fantasy Award, zato se za nagradu
koja se zove po ovjeku koji je utemeljio moderni ameriki SF mogu
nominirati i isto fantasy stvari? No to je ve zadiranje u modernu
anrovsku politiku u kojoj su horor, SF, fantasy, new weird i svi
podanrovi onoga to bi se moglo zvati spekulativna fikcija (kao da
sva fikcija nije spekulativna) svedeni pod jedno (pa i idiotski urban
fantasy romani i tzv. paranormalni ljubii).
Emmi Itaranta mlaa je finska spistaljica iji mi se prvi roman,
Memory OfWater poprilino svidio, premda je rije
O knjizi primarno namijenjenoj mlaoj italakoj publici. Knjiga je

nastajala paralelno na finskom i engleskom jeziku, a Emmi je zavrila

kurs kreativnog pisanja na engleskom tako da joj to i nije bio problem.
Ugoaj je knjige poprilino melankolian i poetian, neto poput A
Stranger in Olondria Sophie Samatar (koja je ovih dana dobila
British Fantasy Award, nazvanu Robert Holdstock).
Itarantina proza je poput poezije, isto enska, ranjiva
I tee bez prepreka. Radnja je romana smjetena u Skandinaviju
u budunost nakon globalnog zatopljenja i propasti nae civilizacije,
u kojoj je voda rijetkost i sve izvore kontrolira vojska, a cijelom
Europom vlada Kina. Glavna junakinja je ker lokalnog majstora u
pripravi aja (nasljee dominantne kineske kulture) ija obitelj
generacijama skriva tajnu izvora za kojega nitko osim njih ne zna i
zbog kojega je kvaliteta njihova aja najbolja u okolini. Uskoro u
njihovo mjesto dolazi novi vojni zapovjednik koji posumnja da
kvaliteta aja ima veze s vodom koju vojska ne kontrolira i poinju
problemi za glavnu junakinju. Inae je kazna za skrivanje vode smrt.
Itaranta se ne boji radnju voditi neoekivanim pravcima i premda su
glavni prigovori kritiara bili za sporost radnje, radnja ide ba dobrim
tokom, poput neke mirne rijeke s povremenim brzacima. Atmosfera
djelominog beznaa biva povremeno prekinuta proplamsajima
nade, pa i kada se glavna junakinja nae u naizgled bezizlaznoj
poziciji, ini vam se da e se izvui bez velikih problema (naravno da
nije sve onako kako biste oekivali], Memory of Water lijepa je knjiga
nove finske nade, a mogla bi dogodine konkurirati i za koju veu
( gro.zeraWorC )
nagradu.
Cibola Bum bio je jedan od najiekivanijih romana godine.
etvrti nastavak Expan- se trilogije (ne, niste krivo proitali, serijal
Jamesa S. A. Coreya - Daniela Abrahama i Ty Francka - bio je
poetno zamiljen kao trilogija, ali nakon enormnog uspjeha ide i
dalje] izlazi iz okvira Sunevog sustava.
Kraj treeg dijela ostavio nas je na alienskoj postaji koja otvara
put ka zvijezdama, a ovaj novi nastavak vodi nas na novu planetu,
matovito nazvanu New Terra, na kojoj su se naselili rudari litija,
porijeklom iz asteroidnog pojasa, ali i Zemlja alje istraivae i
koloniste predvoene vojskom koji tvrde da su prvi naseljeni- ci tu
ilegalno. Dolazi do sukoba kad prvi naseljenici obore shuttle doljaka
sa Zemlje i poinju problemi. Naravno, ubrzo posada Rocinantea
(glavni junaci prva tri dijela] biva poslana u mirovnu misiju, ali ne ide

ba sve kako je planirano, jer jedan od vojnih zapovjednika sa Zemlje

je tei sociopat. Cibola Bum je prava, estoka space opera, brze
radnje, zanimljivih i profiliranih glavnih likova, dakle ono to smo i
oekivali. Moda ipak malo loija od prva tri dijela, kad bih iao traiti
minuse, posebice na kraju koji je pomalo isforsiran, te ipak malo
manje zanimljive radnje od prva tri dijela (neke prepreke i zbivanja su
malo over the top), no zabava je zagarantirana.
Knjiga je imala i problema u ratu Amazona i Hatchettea, te se
niste mogli predbiljeiti, a i kindle izdanje je kasnilo i bilo preskupo,
no bitno je da je knjiga nabavljena odmah im je izala (doslovno], te
sam je stigao proitati meu prvima u svijetu.
Jedna od najzanimljivijih knjiga objavljenih na engleskom prole
godine je i Self-Reference Engine japanskog pisca Toh Enjoea. Ove
je godine dobila i specijalnu pohvalu u sklopu Philip K. Dick nagrade
(o dobitniku Benu Wintersu vie u sljedeem broju] i primjer je
potpuno originalne knjige, tono onakve kakvima bih ja dodijelio Huga
ili Nebulu. Kad bih je usporeivao s neim poznatim, bila bi to Lemova
Summa Technologie ili Borgesove prie/eseji. Moda bi se najprije
mogla upotrijebiti analogija s postmodernom umjetnou. Jer SelfReference engine je i zbirka pria, zbrika eseja, filozofski futuristiki
traktat, roman i sve to i nita od toga. Opet imamo multiverse, no ovi
svemiri drugaiji su od McDonaldovih iz Brasyla. Knjiga je poprilino
teka za itanje, Enjoe se cijelo vrijeme poigrava s itateljem,
percepcijom stvarnosti koja se mijenja iz poglavlja u poglavlje,
zapravo iz prie u priu. Ova je knjiga jedna od najinteligentnijih SF
stvari koju sam ikad proitao i preporuka je za prijevod, iako nisam
siguran da bi se svidjela iroj publici koja guta vampire u kolama i
zaljubljene vukodlake na lopate.
ini mi se da sam o Nnedi Okorafor ovdje ve pisao, no njen novi
roman, Lagoon, nova je prilika da vam poneto ispripovijedam o ovoj
zanimljivoj autorici nigerijskog porijekla. Ova etrdesetogodinja
spisateljica poznata je po afrikim temama, pa je i njen zadnji roman
za odrasle, vrlo dobri, Who Fears Death, za kojega je dobila World
Fantasy Award, imao mjesto radnje u Sudanu i bavio se i tekim
temama. Uvjerena feministica i borac za prava Afroamerikanaca
esto kombinira fantastiku i SF, pa je i Lagoon, kao i Who Fears
Death, kombinacija anrova.
Lagoon je zapravo Lagos, najvea nigerijska luka i veina

romana odvija se u tom velikom, opasnom, podijeljenom gradu u

kojemu cvjetaju kriminal, beznae, bezvlae, no prepun je i ljudi koji
vole svoju zemlju i ele joj dobro. Kad svemirski brod sleti u more
blizu Lagosa, mjenjoliki alieni izlaze iz mora i pokuavaju kontaktirati
odreene ljude u gradu za koje misle da bi im mogli pomoi u
ostvarivanju svojih nauma. U centru su radnje tri glavna lika (i jedan
alien), ganski rapper, nigerijski vojnik i znanstvenica, biolog mora, koji
se te noi kada svemirci slete nalaze blizu obale na najpopularnijoj
lagokoj plai. Lagoon je roman o promjenama. Tako alieni
kontaktiraju i morske ivotinje iz lagune i prema njihovim eljama
mijenjaju ih u potpuno drugaija stvorenja, vee inteligencije,
opasnija, no svjesnija okoline i ouvanja prirode kakva je bila prije
dolaska ljudi i pronalaska nafte. Isto se sprema i ljudima, no s njima
sve to ide tee. Lagoon je roman o tekom prvom kontaktu,
nepovjerenju, kaosu, ljudima koji svuda ostavljaju svoj prljavi utjecaj
na tisuljetne prirodne tokove, zaboravljajui ili namjerno unitavajui
svoje nasljee. Prvi kontakt pretvara se u kaos, Lagos i Nigerija
postaju jo opasnije mjesto nego na poetku romana, a kroz roman
cijelo vrijeme na vidjelo izlaze kontradikcije nigerijskog drutva,
vjerske i plemenske podjele, fanatizam, vjerski i animistiki,
siromatvo, a bude se i stari bogovi, te roman iz SF svijeta odnose u
fantasy okruje stare Afrike koja se budi. Ono to je dobro u romanu
su opisi Lagosa, brza izmjena radnje, no knjiga negdje na polovici
potpuno gubi narativnu strukturu, poinje pomalo nervirati
isjeckanom naracijom iz kuta nekih manje vanih likova, kao da se
Okorafor u silnoj elji da nam to vie priblii ljude iz zemlje koju
oito voli, no i u nekim aspektima prezire, izgubila i otila u
nepotrebnu irinu. Bez obzira na to, Lagoon je potrebna knjiga koja
govori o manje poznatom svijetu i zasluuje nekoliko sati vae
panje. Nastala kao njen odgovor na negativan prikaz Nigerijaca u
filmu District 9, nisam siguran koliko je zapravo tu negativnu sliku
uspjela promijeniti.
Kako znate da volim romane iz neamerikih zemalja, ni u
sljedeoj kolumni neu vas razoarati, bit e tu malo Kine i Tajvana.
Nekoliko vijesti o tunim dogaajima. Od zadnjeg puta umrlo je
nekoliko pisaca ije su mi prie i pisanje bili dragi. Dvoje od njih vodilo
je javnu bitku na drutvenim mreama s rakom. Tiha i ustrajna Eugie
Foster imala je samo 42 godine, a Jay Lake, kojega ste imali prilike
itati i u Siriusu B, tek pedeset. Eugie je uglavnom pisala kratke prie,

a izvrsna Sinner, Baker, Fabulist, Priest; Red Mask, Black Mask,

Gentleman,
Beast objavljena u Interzoneu osvojila je 2009. zaslueno i
Nebulu (pria je objavljena u prvom broju Siriusa B). Eugie je imala i
nekoliko zbirki, objavljenih u manjim nakladama, a objavljivala je prie
u cijelom nizu Online i tiskanih asopisa, a u dva je bila i pomonica
urednika, te pisala i recenzije. Njena borba s limfomom trajala je
skoro godinu dana do smrti krajem rujna i dokumentirana je na
njenom blogu i facebook stranicama. Uvijek spremna na alu, jaka
izvana, no ranjiva, Eugie je zasluila i vanije mjesto u dananjem SF
svijetu, i da je bolest nije prerano odnijela uvjeren sam da bi u
nekoliko sljedeih godina postala jedna od najvanijih spisateljica
anra u kraoj formi.
Jay Lake postao je heroj borbe protiv raka. Toliko pozitivnog
duha, ivota i elje za ivotom i u najbezizlaznijim situacijama, volje
za pisanjem i objavljivanjem svega onoga to ovjek koji zna da umire
i zna da e ta smrt biti spora i bolna proivljava, no i da proivi ivot
uivajui u sitnim radostima do samoga kraja i da ostvari i svoje
najskrivenije elje (plivanje s dupinima na Novom Zelandu i putovanja
na koja nije prije mogao ii - prijatelji su mu skupljali novac i poslali
gaj. No Lake je bio i stvarno dobar pisac, u naponu snage, koji je tek
zadnjih godina poeo pokazivati da njegove prve knjige nisu ni
priblino najbolje to bismo od njega mogli oekivati. Lake je poeo
pisati kasno, prvu je priu objavio tek 2001., a prije toga je proputovao
i ivio diljem svijeta. Roen u Tajvanu, ivio je i u Nigeriji, Beninu, a
ve je na poetku spisateljske karijere dobio dvije nagrade za
najboljeg novog SF pisca (ukljuujui i onu Campbellovu). Svoje je
prie objavljivao u najprestinijim asopisima, a objavio je i jednu
steampunk trilogiju, pisao je i SF i fantasy. O njegovoj borbi s rakom
koja je trajala est godina snimljen je i dokumentarac LakesideA
Year With Jay Lake.
Limfom je odnio i Grahama Joycea o ijem sam romanu Some
Kind of Fairy Tale ovdje pisao prije nekoliko brojeva.
Premda je Joyce pisao uglavnom fantastiku, horor i kombinaciju
anrova, bio je jedan od najboljih stilista koje je anr ikad imao. Pisao
je i prekrasne kratke prie, dobio je pet puta British Fantasy Award, a
za roman Facts of Life i World Fantasy Award. Uz taj roman vama
koji niste itali nita od Joycea preporuio bih i The Tooth Fairy,

Smoking Poppy, te novelu Leningrad Nights.

Prije par mjeseci umro je i Daniel Keyes kojega emo svi pamtiti
po Charlieu Gordonu i Algernonu. Keyes je napisao jo desetak pria
i romana, no FIowers for Algernon, prvo pria objavljena u
travanjskom broju Fantasy and SF-a 1959., a kasnije i nagraeni
roman po kojemu je snimljen i film Charly, ostat e zauvijek
zapamena kao jedna od najboljih, ako ne i najbolja SF pria ikad
objavljena.
Keyes je objavio etiri romana (zadnji, ne ba hvaljeni Asylum
Prophecies 2009.), te tek deset kraih pria (nikad skupljenih u
zbirku, osim u Japanu), ali nikakve rijei ne mogu opisati osjeaj kad
sam prvi put proitao kraj Alger- nona:
Good-by Miss Kinnian and Dr Strauss and evreybody.
And P.S. please tell Dr Nemur not to be such a grouch when
pepul laff at him and he would have more frends. Its easy to
make frends if you let pepul laff at you.
Im going to have lots of frends where I go.
P.P.S. Please if you get a chanse put some flowrs on
Algernons grave in the bak yard...
Na kraju rije dvije o zaboravljenim piscima, jednoga sam vam
ostao duan iz prolog broja, a drugi je nedavno preminuli Frank M.
Robinson, ija mi je knjiga Science Fiction of the20th Century, An
Illustrated History najljepa posveta kolekcionarstvu SF asopisa
ikad objavljena. Premda je Robinson bio SF pisac koji je zapoeo
pisati poetkom pedesetih u doba najvee popularnosti SF asopisa
kad ih je u jednom trenutku u Americi bilo na desetke, te tih godina
objavio veinu svog spisateljskog kanona, bitno je napomenuti da su
mu te prve prie objavljene u dva od tri najprestinija asopisa,
Astoundingu i Galaxyju. Njegov je prvi roman The Power prilino
originalna pria o loem ovjeku sa natprirodnim sposobnostima koji
se skriva od vladinih ljudi u projektu koji bi trebao otkriti zato su neki
ljudi bolji u preivljavanju od drugih. Robinson je i u ovom romanu,
kao i kasnijima napisanim sedamdesetih u suradnji s Thomasom N.
Scortiom (najpoznatiji je The Glass Inferno prema kojemu je
snimljen i film Towering Inferno), pristupom puno blii tzv. anru
tehnotrilera, ak bi se moglo rei da je The Power jedan od prvih

primjera toga anra. Nedavno ovdje spomenuti Lexicon Maxya

Barryja dosta duguje Robinsonu. Prema romanu George Pal je 1957.
Snimio i istoimeni film. Robinson je ve krajem pedesetih poeo raditi
u urednitvima mnogih asopisa, dosegnuvi vrhunac krajem
ezdesetih kad je postao jedan od urednika u Playboyu.
Sedamdesetih se preselio u San Francisco, te uz pisanje romana
pisao i govore za gay politiara (i sam je bio homoseksualac)
Harveyja Milka, a imao je i malu ulogu u filmu Milk o ovom kontroverznom politiaru. Njegov roman iz devedesetih The Dark Beyond
theStars of zbivanjima na generacijskom svemirskom brodu moda
je i njegov najbolji roman. No da se vratimo na knjigu zbog koje sam
i odabrao Robinsona za rubriku
O nezaslueno zaboravljenim piscima, Science Fiction of the
20th Century. Knjiga je to velikog formata (tzv. coffee table book),
tvrdoukoriena, tiskana na najkvaliletnijem papiru, s prekrasnim
izborom najljepih naslovnica starih knjiga i SF asopisa. Kako je
Robinson bio moda i najpoznatiji kolekcionar SF asopisa
I knjiga, kau da je imao sve brojeve svih ikad objavljenih pulp
SF asopisa i onih kasnijih ikad objavljenih i to sve u savrenom, kao
novom stanju, tako su i fotografije i reprodukcije u knjizi savrene.
Premda pretenciozno nazvana povijeu SF-a (Robinsonov tekst je i
najslabiji dio knjige), mogla bi se nazvati slobodno povijeu SF
ilustracije i posvetom izumrlom dobu pulp SF-a, napisanom s rijetko
vienom ljubavlju za doba kad su na- slovnicama asopisa vladali zli
svemirci i ljudski junaci koji su iz kandi zlih aliena spaavali oskudno
odjevene djeve.
Robinson je ove godine trebao na dodjeli Nebula dobiti posebnu
nagradu (prije se zvala Author Emmeritus), no zbog proceduralne
greke je dodjela odgoena za 2015, premda je njegov prijatelj i
agent ve imao spreman govor. Kako je Robinson urmo koji mjesec
kasnije, sad e ta nagrada biti dodijeljena posthumno.
Richard McKenna jo je jedan od onih autora iji je opus obrnuto
srazmjeran njegovom znaaju. McKenna je bio profesionalni vojnik u
amerikoj mornarici, te je plovio svjetskim morima do sredine
pedesetih godina, kad se, razoaran tekim ivotom mornara, odluio
iskrcati i poeti pisati. Napisao je za ivota tek desetak pria i jedan
roman, prema kojem je snimljen i film, Sand Pebbles, koji nije SF.
Zbirka The Casey Agonistes sadri pet njegovih najboljih

SF/fantasy pria od kojih su tri biseri koje su mu osigurale mjesto u

ovoj mojoj rubrici. The Secret Place imali ste priliku itati i u Siriusu
B i za nju je dobio Nebulu, jedinu svoju nagradu, i to posthumnu,
1967. No, Hunter Come Home i Fiddler's Green, dvije novele,
najbolje su to je McKenna napisao i obje bi i danas imale svoje
mjesto meu priama koje se natjeu za nagrade. Hunter Come
Home govori o planetu na kojemu jedna rasa ljudi pokuava rekreirati
uvjete sa svog planeta i uzgajati divovska bia nalik dinosaurima ijim
lovom mladii iz njihove kulture postaju mukarci, no lokalna flora
koju oni pokuavaju promijeniti opire se pokuajima genetske
manipulacije. Izvrsna karakterizacija likova, dozirana kombinacija
hard i sociolokog SF-a, pria o sazrijevanju i odrastanju, pobuni i
ljubavi, rtvovanju i vrijednostima malih radosti, izbjegavanju
pripadanja skupini po svaku cijenu, Hunter Come Home dovoljan je
razlog da pokuate nabaviti ovu zbirku. Fiddler's Green posthumno
je objavljena novela o grupi brodolomaca koji bez hrane i vode plutaju
nasred oceana i prijeti im smrt od ei. Kad jedan od njih snagom
misli uspije kreirati paralelni svijet i svi se presele tamo poinje
drama. Ljudi pokazuju sve svoje nesavrenosti, sebinost, zlo.
Fiddler's Green pria je o naim najmranijim porivima, pria o zlu
koje ui u svakome od nas i o onome to smo kadri napraviti da
bismo sebe izdigli iznad drugih i preivjeli na njihov raun, pa ak i
ostvarili malu korist unato tuoj patnji.
McKenna je umro 1964. s pedeset godina. I premda je bio u
naponu spisateljske karijere, kako je pred kraj ivota poeo pisati
mainstream prie i knjige, malo je vjerojatno da bi danas u SF svijetu
bio veliko ime, no vjerojatno je da bi Ime Richarda McKenne u
literarnom svijetu bilo zapameno.

Jelena Crnjakovi:

PEAT TAME

Jelena nas je iznenadila suptilnom i mranom priom s neoekivanim

obratom...

Hladnim joj je usnama dotakao elo, a zatim nestao u

svijetu sjena. inio je to od kad pamti. Prvo joj je sjeanje ono
na njegov lik. Dugo joj je trebalo da shvati da ga samo ona vidi,
da jedino ona uje njegov glas. Glas koji je oduvijek aputao o
onima koji su ga ubili. Vapio je za osvetom. Ona e mu je
pruiti. To je jedini nain da zauvijek bude uz njega.
Bosim je nogama gazila hladan kamen, hitra i tiha, kao da
je i sama od tame kojom je kroila. U ovim odajama mirno
spavaju oni koji su ga prevarili i unitili. Douljala se do
njihove postelje. Srebrni je bode bljesnuo na mjeseini kad ga
je zarinula u oeva prsa do balaka. Izdahnuo je irom
otvorenih oiju punih nevjerice. Ruka joj je zadrhtala kada je
podigla bode iznad majke. Kapljica tople krvi pala je na njeno
blijedo lice i prenula ju. Vremena za oklijevanje nije bilo.
Snanim joj je pokretom prerezala grkljan i odbacila bode u
postelju od krvi.
Odjednom je on bio kraj nje. Nasmijeio se i poljubio joj elo
na kojem se stvorio crni polumjesec. Peat tame. Sada je i ona
bila kao on. Oh, kako ga je samo voljela! Poloila mu je dlan
na obraz i osjetila je da je odjednom topao i stvaran. Izlazio iz
svijeta sijena, a ona je u njega ulazila. Gledao je njenu mrtvu
majku.
Udala se za mene zbog novca i titule, a zatim navela tvog
oca da me ubije kako bi mogla imati i njegovu ljubav i moje
bogatstvo. Ovo je najbolja osveta koju sam mogao smisliti!"
Nitko nije uo njen oajni vrisak.