Sucic-Strategijske Znacajke Domovinskog Rata 1991

STRATEGIJSKE ZNAAJKE
DOMOVINSKOG RATA
TIJEKOM 1991.
Stjepan Sui1
SAETAK: Agresija na Republiku Hrvatsku nije sluajni

dogaaj koji se moe i smije promatrati izvan prostornovremenskog okvira razvoja strategijske ideje o stvaranju
Velike Srbije s jedne i borbe Hrvata za stvaranjem vlastite
drave s druge strane. Toj strategiji se morala
suprotstaviti druga strategija: stvaranja moderne,
demokratske i suverene Republike Hrvatske. U sukobu
tih strategija, kao i drugih koje su se tada, kao i danas,
sukobljavale na ovom podruju, vodstvo Republike
Hrvatske je odnijelo pobjedu. Hrvatski dravni vrh
uspjeno je koristio prednosti strategijskih obrambenih i
napadnih djelovanja koja su ovisila o prostornovremenski-politiki-socijalno-sigurnosnim dogaajima i
sudionicima. Uspjehu hrvatskih strategija bitno je
pridonijela i snana moralna osobina hrvatskih branitelja.
KLJUNE RIJEI: Domovinski rat, sukob strategija,
Velika Srbija, bitka za Vukovar, JNA, agresija, Srbija,
Hrvatska.
1 Ovaj tekst je diplomski rad brigadira S. Suia na Ratnoj koli OS RH

dovren u lipnju 2003. Stavovi izneseni u radu izraz su osobnog
miljenja autora i ne predstavljaju stavove institucije u kojoj autor radi.
NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.
Summary: The aggression against the Republic of

Croatia is not a random event. It cannot be viewed
outside the space-and-time framework of the
development of strategic ideas about creation of a
Greater Serbia on one side and Croatian tendence for the
creation of their own state on the other side. Another
strategy had to confront to Grater Serbia strategy:
creation of a modern, democratic and sovereign Republic
of Croatia. The clash of these strategies, as well as some
others that were then, as they are now, conflicted, the
Croatian leadership has gained victory. Croatian
leadership has successfully used the advantages of
strategic defensive and offensive actions that are
dependent on the area-time-political-social-security
events and participants. Important contribution to the
uccess of Croatian strategy was a strong moral character
of Croatian defenders.
Keywords: Homeland war, Domovinski rat, conflict of

strategies, Greater Serbia, the battle for Vukovar,
JNA, aggression, Serbia, Croatia.
Uvod
Rat je oruani sukob u kojemu se suprostavljene strane bore
za ostvarivanje odreenih ciljeva politikih, ekonomskih,
vojnih.
Do rata ne dolazi spontano ve smiljenim planom, u
pravilu nakon iscrpljenih drugih sredstava i metoda za
postizanje odreenih ciljeva nad nekom klasom ili dravom
(politiko-propagandnih, ekonomskih i sl.).
Prema tome, rat je smiljen i planiran in da se drugim,
nasilnim, sredstvima pokuaju razrijeiti postojee
suprotnosti izmeu suprostavljenih drutvenih snaga
(strana).
Pojava ratova vezana je za nastanak klasnog drutva.
Otimanje i pljaka tuih zemalja i bogatstava, potinjavanje i
porobljavanje
drugih
naroda,
dakle
osvajanja
i
suprotstavljanja osvajanju, predstavljaju opi cilj i sadraj
ratova svih vremena.
Razni nazivi za rat imperijalistiki, kolonijalni,
nacionalnooslobodilaki, graanski, revolucionarni poblie
12
S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.
oznaavaju karakter rata s obzirom na politike ciljeve koji

se u njima realiziraju i drutveno-politike snage koje taj rat
vode.
Za potpuno shvaanje rata jedno od bitnih pitanja odnos je
izmeu rata i politike. Rat nikada nije sam sebi cilj, ve je
uvijek produenje i sredstvo politike za postizanje odreenih
ciljeva. Rat je dravna politika produena drugim
2
sredstvima.
Rat je, kao drutvena pojava, stalan predmet izuavanja
povjesniara, vojnih teoretiara, sociologa, politologa i
drugih. Definirati rat kao drutvenu pojavu znai odrediti
mjesto i vrijeme te uzroke i proizale posljedice.
Opeprihvaena definicija rata kao oruanog sukoba dviju
zaraenih snaga u sebi prikriva niz znaajnih odrednica i
povezanosti s drutvenim, politikim, ekonomskim i drugim
interesnim podrujima.
U ratu kao drutvenoj pojavi sukobljavaju se narodi,
drave, nacije, religije ili ideologije radi ostvarenja
ekonomskih, politikih, vjerskih i drugih interesa.
Uporaba sile je oduvijek bila pojava koja je pratila ljudsko
drutvo. Razvoj drutva trajno je slijedio razvoj sredstava i
metoda nejednake sile. Njihov osobito sofisticiran razvoj
kategoriziran je ulogom drave, kao najznaajniji oblik
politike i administrativne organizacije drutva.
Temeljni oblici ponaanja drava ostali su politika suradnje
i uzajamne pomoi te politika s pozicije sile. Oni postoje
praktino otkad postoje i drave. U suvremenom sustavu
poprimili su i drugaija obiljeja, jer su se multilateralizmom
meunarodnih odnosa komplicirani problemi meunarodne
zajednice.
Osnovni elementi kojima neka drava za voenje vanjske
politike raspolae jesu: diplomacija, javno miljenje i
meunarodna
propaganda,
ekonomska
sredstva
i
instrumenti te vojna sila.
Oruane snage osnovni su element za ostvarivanje politike
s poloaja sile, znaajan za zatitu dravne stabilnosti zbog
ega se razvija usporedno s razvojem drave.
U svakom sluaju vojska je izraz drutvenog stanja. U
jednopartijskim sustavima logina je intencija (koja je
prerasla u zakonitost) da partija nastoji drati vojsku pod
svojim nadzorom i izgraditi je u skladu sa svojim interesima i
za svoje potrebe.
Da bi se mogla razumjeti bit jugoslavenske vojske, nuno
je u cjelini proanalizirati drutvo koje ju je i stvorilo.
2 Karl von Clausewitz, O ratu, str. 25.
13
Specifina priroda jugoslavenskog drutva i dravne

stranke je vojnu organizaciju potpuno institucionaliziranu u
drutveno-politikom sustavu SFRJ.
Takve oruane snage omoguile su konzervativnom dijelu
najvieg vojnog vodstva da u sprezi s partijsko-politikim
vodstvom Srbije i Crne Gore, krizu u Jugoslaviji pretvori u
oruani sukob.
U vrijeme demokratskih promjena u Europi i raspada
istonog bloka, ujedinjenja Njemake te osamostaljenja niza
drava iz sastava biveg SSSR-a, bilo je realno za oekivati
slian proces i na prostoru bive Jugoslavije. U novim
globalnim svjetskim okolnostima, decentralizacije bive
drave bio je oekivan slijed dogaaja, ukljuujui ak i njen
mogui raspad.
S obzirom na velikosrpske tenje, logino se moglo
predvidjeti da e Srbija u obje spomenute inaice pokuati
izvesti agresiju s obzirom na njene strategijske interese.
Analiza pokretanja i usmjeravanja svih elemenata i
imbenika velikosrpske osvajake politike otkriva itav
spektar uzroka koji se s vremenom sustavno pretvorio u
iroko
podruje
politikog,
gospodarskog,
vojnog,
stratekog, demografskog, religijskog, diplomatskog i drugog
djelovanja. U svemu tome bitno je, a to se provlailo s vrlo
jasno postavljenim ciljevima: samo se traio povod za
prilagoivanje konstante politikog i vojnog djelovanja u
povijesnom trenutku.
Moe se zakljuiti kako je velikosrpska agresija na
Hrvatsku bila racionalno planirana i usmjeravana s temeljnim
ciljevima teritorijalne ekspanzije Srbije. Za agresiju se
koristila ira globalna kriza u europskom i svjetskom
kontekstu.
1. STRATEGIJA
3
Grka rije strategia znai vjetinu voenja vojske, glavnu

disciplinu ratne vjetine (vojne nauke). U svom punom
etimolokom znaenju oznaavala je uporabu vojske u ratu.
Dok se rat svodio na oruanu borbu, dok su pojmovi rata i
oruane borbe oznaavali isti sadraj, izraz strategija bio je
dovoljan da se njime oznai voenje rata i oruane borbe.
No, suvremeno znaenje pojma znatno se razlikuje od
njegova prvobitnog etimolokog znaenja: razvojem
proizvodnih snaga i sredstava za voenje rata, kao i zbog
injenice da se u ratu provodi totalno suprotstavljanje
3 Opa enciklopedija, broj 7, str. 693.
14
zaraenih strana u svim sferama drutvenog ivota, oruani

sukob se, kao ira drutvena pojava, smatra kao bitni, ali ne
i jedini sadraj rata.
S obzirom na to, moe se rei da strategija prouava
zakonitosti rata, njegovo pripremanje i voenje u cjelini te
posebno njegov bitan sadraj oruanu borbu. No, ona
prouava i druge oblike iskazivanja sile i suprotstavljanja sili,
kako u miru tako i u ratu.
U definiranju pojma, predmeta, sadraja i cilja strategije
postoje razliita gledita i sistematizacije (L. Hart, A.
Beaufre, V. Sokolovski i dr.) koje nisu samo formalne ve
ponekad i sutinske prirode.
Meutim, svi autori istiu da je osnovni sadraj strategije
pripremanje i voenje rata. No, suvremena meunarodna
dogaanja pokazuju da je ouvanje neovisnosti, slobode i
samostalnosti, ili pak njezino gubljenje, mogue i bez rata,
to proiruje sadraj strategije. Stoga se strategija bavi i
problemima realizacije ciljeva politike i u miru.
Osnovna je podjela strategije na opu strategiju, kojoj je
predmet rat i obrana zemlje u cjelini te vojnu strategiju kojoj
je predmet oruana borba.
1.1.
Opa strategija
4
Opa strategija naziva se razliito u pojedinim zemljama . To

je cjelovita znanstvena disciplina koja se bavi opim
problemima teorije i prakse obrane zemlje u cjelini, posebno
problemima priprema i voenja rata, ali i drugih oblika
ispoljavanja sile kao i naina suprotstavljanja sili. Predstavlja
djelatnost najvieg dravnog i vojnog vodstva zemlje. Dijeli
se na politiku, diplomatsku, ekonomsku i vojnu strategiju.
1.2.
Vojna strategija
Vojna strategija jest znanstvena disciplina vojnih znanosti
(odnosno ratne vjetine) i kao takva je dio ope strategije).
Bavi se istraivanjima vojnih aspekata pripremanja i voenja
oruanog sukoba, te predstavlja djelatnost najvieg vojnog
vodstva drave.
Vojna
strategija
koristi
se
rezultatima
ostalih
vojnoznanstvenih disciplina i svih drugih znanstvenih oblasti.
Ona prouava rat, njegovu fizionomiju i uvjete voenja
rata; zakonitosti oruane borbe; strategijske probleme
4 U SAD-u je nazivaju globalnom ili nacionalnom strategijom, a u Velikoj Britaniji
visokom ili velikom strategijom.
15
priprema; izvoenja, izgradnje, organizacije i uporabe

oruanih
snaga;
vojnostrategijske
karakteristike
suvremenosti; vojnostrategijski poloaj zemlje i njezino
ratite u cjelini; strategijske probleme mobilizacije,
koncentracije snaga i strategijskog razvoja, strategijsko
voenje i sustav materijalnog i zdravstvenog osiguranja
oruanih snaga u ratu i miru; prole ratne, osobito
strategijske operacije; oruane snage i strategiju eventualnih
protivnika.
Stvaranjem vojnih saveza (blokova) pojavljuje se
koalicijska (multinacionalna) ili blokovska strategija u kojoj, u
pravilu, dominira strategija vodee sile saveza.
1.3.
Strategijsko umijee
Razumijevanje
strategijske
povezanosti,
osobnih
i
nacionalnih interesa u odnosu na interese drugog(ih) naroda
i drave(a) predstavlja najsloeniju zadau umjetnosti
strategije (Strategic Art).
Sposobnosti pomou kojih se ostvaruju strategijske
pobjeda imali su samo najvei dravnici. Takve osobe
ujedinjuju tri strategijske uloge: strategijskog vou (Strategic
Leader), strategijskog praktiara (Strategic Practitoner) i
strategijskog teoretiara (Strategic Theorist). Navedene
uloge, odnosno vjetine i znanja koja one podrazumijevaju
omoguuju majstoru umjetnosti strategije ne samo
djelotvorno upravljanje svim instrumentima nacionalne moi,
ve osmiljavanje i praktino djelovanje koje e, mjereno
najviim strategijskim kriterijima, a u danim povijesnim
okolnostima biti najuinkovitije. Umjetnost strategije pojam je
koji predstavlja kvalitativno sloeniji oblik strategije i iznad je
strategijskog umijea.
2. HRVATSKI NAROD I IZVORNA VOJNA IZOBRAZBA

Potreba za ovim spoznajama u hrvatskom je narodu vana i
nezamjenjiva. Hrvatska pripada malom broju europskih
drava u kojoj se vojna znanost, a u njoj vojna strategija i
cjelina vojne izobrazbe za proteklih sedam desetljea nisu
provodili na izvoran nain. U izobrazbi nisu bile mjerodavne
izvorne hrvatske potrebe. Nije odravan neprekinut niz
povijesnog iskustva hrvatskoga naroda. To znanje nije
nastajalo u jeziku hrvatskoga identiteta.
Pravi se i postojani interes za ove spoznaje odrava
onoliko koliko je u njemu osvijetena potreba naroda. Osim
16
17
nekoliko ratnih godina (1941.-1945.), i naravno na jedinstven

nain od 1991., takva potreba i interes u hrvatskome narodu
nisu njegovani i razvijani.
Ni tematski ni problemski u vojnoj se izobrazbi, osim za
navedeno krae razdoblje, nisu mogle vidjeti one znaajke
po kojima bi se moglo ustvrditi kako je rije o hrvatskoj
vojnoj izobrazbi. Od 1918. dijelom je bila prekinuta te u
stranu sustavno potiskivana povijesna predaja i provodnica
vlastite povijesti: stalna hrvatska vievrsna politika, vojna,
diplomatska, gospodarska i svaka druga nastojanja
ouvanja, a potom i povrata, suverene hrvatske drave
temeljem i pravom tisuljea najee neravnopravnih
bojeva za opstanak Hrvata na stijenjenu prostoru, izmeu
turskih osvajanja, i vievrsnih i viekratnih mletakih,
maarskih, srpskih i drugih posezanja za hrvatskim tlom, te
za jezikom i kulturnim steevinama Hrvata.
Za obje bive Jugoslavije vojna izobrazba je, uz manje
izuzetke, provoena na srpskom jeziku. tovie, u toj su
nastavi srpska vojna povijest i srpska vojska bile odgojnim
uzorom borbe za slobodu i uzorom ustroja vojske i odnosa u
njoj. Naravno u svemu je bilo i dijela vojne povijesti drugih
naroda. No, unoenje takvih sadraja bijae ponajprije
potaknuto legitimacijskim razlozima ravnopravnosti", a de
facto su inili okolni, tek rubni sadraj. Okosnicu je tvorila
srpska dravna i vojna povijest. U njezinu tumaenju
ideologijski su prikrivani osvajaki ciljevi srpske dravne
politike prema susjednim narodima, osobito u balkanskim
ratovima, u I. svjetskom ratu te etnika u II. svjetskom ratu.
Nekoliko je narataja Hrvata (u kraljevskoj vojsci, a potom i u
JNA) pod ideologijskom i inom prisilom slualo patvorine u
kojima su prevladala nasilja nad injenicama: ono to je bilo
osvajako, preimenovano je u oslobodilako, to je poraz
postalo je pobjedom (Kosovski boj), to je bila praksa
stjecanja pljakom i otimanjem (znatan dio hajduije)
predznaeno je u junatvo. Ukratko, brino je i do stereotipa
njegovan nazor po kojemu postoje ratniki-slobodoljubivi
narodi i kulturni-sluniki narodi. Prvi su Srbi i Crnogorci, a
potonji su prije svega Hrvati i Slovenci. Naravno, posljetkom
takva vladajueg ideologijskog nazora, obrana drave i
dravni poslovi (vojni i redarstveni u prvom redu) pripadaju
takozvanom ratnikom dijelu, a kultura" - kao neto posve
izvan jezgre moi - dijelom se preputa na njegovanje
kulturnim narodima. Takva podjela rada", da bi se odrala,
zahtijevala je neprekidno krivotvorenje povijesti (Hrvati tu
slove nedravotvornim narodom) i stalnu skrb kojom se
Hrvati dre u vojnom nepunoljetstvu uskratom mogunosti
18
pokretanja i odranja izvorne vojne izobrazbe i svega to uz

nju ide.
No izvorna se vojna izobrazba moe provesti samo na
zasadama kvalitetne ope i slobodne domoljubne izobrazbe
i odgoja od najranije dobi. Ta postavka nije ni u kakvoj svezi
i nipoto ne smije biti u svezi s militarizacijom odgoja
mladei, nego otvaranje slobodna puta duha do vlastita
identiteta, identiteta hrvatskoga naroda i skrbi za taj identitet.
Tako se i ono vojno (i kao znanje i kao vjetina) kasnije i
naravnim nainom uvodi i oslanja na vrsto tlo odnjegovane
svijesti i potrebe mladei za osobne slobode, te slobodu i
identitet svoga naroda.
3. HRVATSKI JEZIK I IZVORNO VOJNO ZNANJE

Neki su znaajni mislioci smatrali kako su granice ovjekova
svijeta zapravo granice njegova jezika (Wittgenstein). I
vazda je rije o odreenu jeziku koji je iv, o materinjem
jeziku cijele narodne skupine, jednoga naroda. Hrvatski jezik
bitna je znaajka identiteta hrvatskoga naroda. On je ivi
razvojni sustav znaenja i smisla. U njemu hrvatski narod
jedino moe misliti i (o)smisliti svoje izvorne ciljeve, potrebe,
interese; cjelokupna mu se povijest ogleda u jeziku, u
jezinom polju kojim se narod vlastito kree. Da je tome tako
uvjerljivo svjedoe i primjeri u kojima se vidi da interes za
hrvatski identitet i interes za hrvatski jezik idu skupa. Interes
za materinji jezik svoj vrhunac zadobiva onda kad neki
izvanjski nasrtaj navede jedan narod na one najdublje sile iz
kojih se narod oblikuje (L. Weisgerber).
Banovina Hrvatska (od 26. kolovoza 1939.) hrvatskome je
narodu znaila povrat dijela povijesnih prostora i stjecanje
irih ovlasti koje nipoto nisu bile istovjetne narodnoj i
dravnoj suverenosti. Za sveze jezika i identiteta znakovito
je oivljavanje interesa i zahtjeva za neokrnjenim hrvatskim
jezikom. Samosvijest o svome jeziku razvija se i uspostavom
razlike spram drugim jezicima u okvirima neprijepornih
spoznaja i zahtjeva jezikoslovlja. U prvoj Jugoslaviji
sustavno je ponitavana razlika srpskoga i hrvatskoga jezika
na tetu hrvatskoga. Zato je posve shvatljivo to upravo P.
Guberina i K. Krsti izdaju, 1940., rjenik Razlike izmeu
hrvatskog i srpskog knjievnog jezika.
Jedan od vanih prijeloma zbio se prije vie od dva
desetljea djelovanjem masovnog hrvatskog pokreta
(Hrvatsko proljee"). Takozvani Londonski rjenik, pod
stvarnim nazivom Hrvatski pravopis (1971.), znanstveno
prikazuje temeljno hrvatsko nazivlje s uputama koje ne
19
ostavljaju dvojbe o meusobnim razlikama hrvatskoga i

srpskoga jezika. im je hrvatski narod odluio o svome
dravnopravnom suverenitetu svjetlo je dana ugledao novi
rjenik razlika izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika:
Razlikovni rjenik V. Brodnjaka (Zagreb, 1991).
Ovi i drugi rjenici - u tokama prijelomnicama ivota
hrvatskoga naroda - kreu se putem jasnih odreivanja
razlika (u jeziku je to naravno bilo spram srpskome), i tako
stvaraju pretpostavku pisanja rjenika identiteta u kojima se
hrvatski jezik ne odmjerava spram srpskome, nego oslobaa
vlastite mogunosti miljenja ljudi u svome jeziku.
Tragove na takvu putu ostavljaju i nastojanja oko identiteta
hrvatskog vojnog nazivlja. Ono pripada stoljeu i pol tradicije
zapovjednoga
i
slubovnoga
jezika
hrvatskoga
domobranstva (od 1868). Jedan od davnih vojnih propisnika
domobranstva (1903.) bio je meu prvim predlocima
vraanje prognanih hrvatskih vojnih nazivaka u jezikoslovnoj
skupini to je na temelju Zapovijedi predsjednika Republike,
uspostavljena u MO (Razlikovni rjenik vojnih nazivaka, GS
HV, 1993.). To ne bijae prvi pokuaj obnove. Glavni stoer
domobranstva, njegov nastavni odjel, izdaje 1942. Rjenik
vojnikog nazivlja s podnaslovom prije-sada". Prema prijesada" izraava se ona ista i u vanim prijelomima povijesti
hrvatskoga naroda prijeko potrebna granica razlike, kao
pretpostavka uvrenja svoga identiteta. U tom se rjeniku
rije strategija i naziv nauka o vojskovodstvu" rabe kao
istoznanice.
Pozivanje na hrvatsko vojno nazivlje bilo je i u drugoj
Jugoslaviji nepoudno,
tovie
opasno.
Poetkom
sedamdesetih godina slovenski general Jaka Avi traio je
slovenski jezik za slovenske vojnike. Da Hrvati otprije ve
imaju svoje vojno nazivlje, te bi se njime trebali koristiti,
mnogi su tvrdili i zahtijevali prije vie od dva desetljea. Oba
pokuaja u zaetku su sprijeena.
Jezik je u samoj jezgri odranja i razvoja identiteta
hrvatskoga naroda. To nadalje znai, u hrvatskome jeziku
mogu se misliti sve bitne sastavnice ivota. Nekoliko puta je
ponovljeno: rat je jo neprevladana pojava geopolitikog i
geostrategijskog te vojnopolitikog prostora na kome je
Hrvatska. Zato sloaj vojnoznanstvenih spoznaja, spoznaja
strategije obrane i vojne strategije ostaje zahtjevnim
sadrajem u ivotu Hrvata. Ostaje dakle jednim podrujem
iskuavanja identiteta i mogunosti hrvatskoga jezika i
miljenja u hrvatskome jeziku. Uostalom, od davnine je i ime
imbenik identiteta. U starom Egiptu postojala je izreka Tvoj
BA ivi s Ra u nebu, tvoj KA ima svoj dio na bogovima, tvoje
ime je vjeno" (J. de Levita, 1971). A hrvatski jezik kao bitna
znaajka identiteta Hrvata, ima svoj tipoloki identitet (sustav

znakovlja, glasova, rijei, gramatiki sustav) i rodoslovni
identitet (odreen povijeu jezika), i naravno vrijednosni
svoj identitet: odnos Hrvata prema vlastitu jeziku.
Naznaeno razdoblje je i vrijeme napadaja na spomenute
tri sastavnice i znaajke identiteta hrvatskoga jezika. Trea,
vrijednosna znaajka identiteta nije postala problem na
razini teorije (kako se inae pojedine sastavnice identiteta
mogu problematizirati). Ona je postala problematinom na
razini prakse u kojoj se uspijevalo ideologizirati samo pitanje
o jeziku. To znai, u rasprave o jeziku ubacuju se izvan
jezine motivacije i odrednice. Dugotrajni napadi na hrvatski
jezik mogu posluiti dokazom njegova vjekovna znaenja za
identitet hrvatskoga naroda; a napadi na same zaetke
pokuaja oivljavanja hrvatskoga vojnog nazivlja bili su i
jednim od dokaza u prilog ve spomenutoj metodikoj
postavci da jezik, pa dakle i hrvatski jezik, nije puko
sredstvo. Slobodan razvoj i uporaba hrvatskog vojnog
nazivlja ne bi ostavili neizmijenjenim ni tadanji vojnopolitiki sadraj nastao u semantikom i simbolikom polju
srpskog vojnog nazivlja i njegove ideologijom i dravom
osigurane prevlasti.
Napadi na jezik, u kojem se misle i oituju potrebe i interesi
obrane i vojna djelatnost, mogu izazvati pogubne uinke na
identitet osobe i naroda. A to i jest svrha takve vrste napada
na ovjeka i narod. Za ivota u Austro-ugarskom carstvu
Hrvati su razvili i ouvali svoje vojno nazivlje te nazive
ustanova i asnika. Od 1918.-1990. nalazio se tek poneki
hrvatski vojni nazivak u uporabi vojske prve i druge
Jugoslavije. Ali posve je razvidno obratno: srpsko vojno
nazivlje proeto vojnim francuskim nazivljem i turcizmima, te
ruskim vojnim nazivljem od 1945., posve je preplavilo, od
njega starije, hrvatsko vojno nazivlje.
4. GEOSTRATEGIJSKI POLOAJ HRVATSKE

Razvitak pojedinih naroda uvjetovan je brojnim imbenicima.
Saeti izraz razvitka su dostignua u gospodarskom
pogledu, koja se prenose i potvruju u ukupnom kulturnom,
materijalnom i duhovnom bogatstvu i razini opih ivotnih
uvjeta i razvitka jednog naroda. Slijed takva ivota i razvitka
jednog naroda u odreenoj mjeri proizlazi iz realnih
geografskih osnova izraenih u prirodnim znaajkama
prostora. Dijelom je uvjetovan i odreenim meuodnosima u
irem geografskom okruenju toga naroda. Tu se
podrazumijevaju razliiti utjecaji, ponajprije gospodarski i
20
21
kulturni, koji se iz dominantnih teita razvoja u odreenom

vremenu prenose preko politikih i narodnosnih granica.
Naravno da u sklopu cjeline razvojnih tokova ljudski
imbenik u pravilu ima u odreenom trenutku manje ili vie
presudno znaenje. K tome treba dodatno istaknuti da na
politiku, a kroz to i na ukupnu sudbinu jednog naroda u
odreenoj mjeri utjeu geografski iri meuodnosi. Njihovo
znaenje je promjenivo, ovisno o tome kako se ti
meuodnosi politiki artikuliraju i u kojoj mjeri i na koji nain
utjeu na pojedini narod.
Osnove razvitka jednog naroda to proizlaze iz uvjeta to
ih prua geografska osnova njegovog narodnosnog
prostora, mogu se ralaniti.
Geografski smjetaj na osnovi geografskih koordinata koje
se mogu jednostavno oitati iz fiziko-geografskih znaajki
prostora/orografija, hidrografija, podneblje, tlo, flora i fauna i
sl., a uzimajui u obzir i povrinu nacionalnog prostora
ukljuivi tu i morske povrine koje tom nacionalnom
prostoru pripadaju (pri emu su vana maritimna obiljeja),
predstavlja vrstu polaznu osnovu i vrsti stvarni izriito
nacionalno uokvireni i tom narodu pripadajui oslonac
razvitka. Taj se oslonac gospodarski vrednuje kao prirodno
bogatstvo (resurs). U irem cjelovitom izrazu to su
geografske osnove razvitka. Geografski poloaj i njegovi
utjecaji na razvojne tokove podrazumijevaju meuodnose
(konstelacije) u uem, odnosno u irem okruenju jednog
nacionalnog prostora i njihovo vrednovanje. Takve relativne
geografske znaajke nacionalnog prostora mogu biti
jednako, a ponekad i presudno vane. Uopeno se moe
zakljuiti da realna prirodno geografska osnova tek u
usporedbi s relativnim geografskim znaenjem jednog
nacionalnog prostora dobiva svoj konani izraz. Tu se moe
govoriti o tome da geografski poloaj moe dodatno istaknuti
prednosti jedne nacionalne sredine u odreenim
pojedinostima njezinih prirodno geografskih znaajki.
Odnosno, svaki prirodni resurs ima vee znaenje ako se
naao na povoljnom geografskom poloaju.
Politiko-geografska stvarnost u irem geografskom
mjerilu, a u naglaeno sloenim politikim odnosima uz
geopolitiko vrednovanje poloaja, zasluuje posebnu i
dodatnu pozornost posebno kada je geografski poloaj
vrednovan ponajprije na osnovama irih gospodarskih
meuodnosa te poprima politike naglaske. Osim
uobiajenih redovitih i nunih gospodarskih meuzavisnosti
(slika br.12.), redovito se pojavljuju politiki utjecaji,
zavisnosti i usmjeravanja u pogledu utvrivanja nacionalne
politike. Pod sloenim utjecajima oblikovana nacionalna
22
politika mora voditi rauna i o politikim odnosima u irem

meunarodnom okruenju. U tom sklopu geostrategijski
poloaj jednog naroda moe imati posebno znaenje (slika
br.13.), ega treba biti svjestan i o emu treba voditi rauna.
4.1. Hrvatski povijesni prostor

Opa je znaajka europske politike povijesti da su dravne
granice bile trajno nepostojane; one su se ovisno o odnosu
politikih snaga u danom vremenu u manjoj ili u veoj mjeri
mijenjale. Te promjene ee nisu negoli jesu potivale
razmjetaj pojedinih naroda, iako se tijekom 20. stoljea
raznim politikim deklaracijama takva potreba naglaavala,
dravne granice i narodnosne, etnike, granice u odreenoj
su nepodudarnosti. Ponegdje su ta odstupanja velika to
upozorava na odreenu nepravinost politiko-dravnih
razgranienja kao trajnu politiku stvarnost proisteklu iz
odnosa politikih snaga, pa i vojne moi, u danom vremenu.
Za hrvatski povijesni prostor u odnosu na ope tokove
promjena u Europi, moe se rei da je u tisuljetnom
povijesnom trajanju bio razmjerno postojan. Meutim, ta
postojanost odnosi se ponajprije na osnovne koordinate,
odnosno kljune toke njegova razgranienja. Istie se
trajna sjeverna granica hrvatskog povijesnog prostora na
smjer rijeka Mura - Drava - Dunav i trajan juni
(jugozapadni) oslonac na Jadran. Dionice granice hrvatskog
nacionalnog prostora na rijeci Dravi ubrajaju se meu
najstarija, dakle najpostojanija, politika i narodnosna
razgranienja unutar itavog europskog prostora. Zapadna
hrvatska granica smjerom rijeka Sutla - Kupa poevi od 12.
stoljea gotovo je nepromjenjiva.
Preostaje istono razgranienje hrvatskog povijesnog
prostora u dijelu gdje se on naao u spletu sloenog
povijesnog dogaanja (osamostaljenje i irenje bosanske
drave) i od 15. stoljea pod pritiskom osmanlijskog
prodiranja prema srednjoeuropskom prostoru. To je
nadiranje trajalo vie stoljea, bilo je praeno islamizacijom
dijela zateenog puanstva na dijelu prostora povijesne
Hrvatske i rezultiralo je krupnim utjecajima i posljedicama na
strukturiranost suvremenog hrvatskog dravnog prostora.
Prostiranje hrvatskog povijesnog prostora predstavlja,
unato donekle razliitom politiko-dravnom razgranienju,
okvir za politiko-geografske, odnosno geopolitike
prosudbe o nekim suvremenim pitanjima ivota i razvitka
hrvatskog naroda i hrvatske drave. Jer, slavonska
(sjeverna) i dalmatinska (juna) Hrvatska nisu izdvojene
23
politiko geografske jedinice, nego s odgovarajuim

geografskim
meuprostorom
(uz
respekt
njegove
suvremene
politike
individualnosti)
ine
politikogeografsku cjelinu. Ta je meupovezanost dodatno
naglaena injenicom da u dijelovima Bosne i Hercegovine i
danas ivi autohtono, starosjedilako, hrvatsko puanstvo, a
i kroz politike meudravne odnose bitne se pojedinosti
povezanosti ne dovode u pitanje, nego im se nastoji utvrditi
odgovarajui politiki izraz.
4.2. Ope geografske znaajke

Hrvatski dravni prostor je, s obzirom na njegovu geografsku
razvedenost, osebujan i jedinstven u Europi. Kao
mjerodavne za ocjenjivanje osobitosti hrvatskog prostora i
kao
osnova
za
odgovarajue
politiko-geografsko
zakljuivanje mogu se izdvojiti sljedee osnovne geografske
injenice. Republika Hrvatska obuhvaa prostor s ukupno 56
2
542 km kopnene povrine emu treba pridodati oko 31 067
2
km povrine Jadranskog mora to obuhvaa teritorijalno
more hrvatske drave i onaj dio Jadrana (epikontinentalni
pojas) u kojem Hrvatska ima, u prvom redu, pravo
gospodarskog koritenja, podrazumijevajui tu i prirodna
dobra podmorja.
Hrvatska pripada skupini manjih europskih drava. Treba
dodatno istaknuti povoljan odnos izmeu ukupnog prostora,
kopnenog i morskog, i brojnosti ukupnog puanstva (oko 4,5
milijuna). Prostorna sloenost, kopno, otoci i more,
predstavljaju vanu osnovicu za rasuivanje o polaznim
razvojnim prednostima i pogodnostima u hrvatskoj dravi.
Prethodno politiko-geografsko rasuivanje o hrvatskom
dravnom prostoru proizlazi iz teritorijalne razvedenosti
Republike Hrvatske i njezinog poloaja unutar europskog
prostora. Kada je rije o teritorijalnoj razvedenosti tu se misli
na polukruno pruanje dravnog teritorija od hrvatskog
Podunavlja, preko karlovakog Pokuplja i uzdu jadranskog
primorja sve do Boke kotorske, u ukupnoj duini od oko 750
km (vanjski obod polukruno formiranog hrvatskog dravnog
prostora dug je oko 1100 km, a unutranji oko 650 km,
ukoliko se mjere zrane razdaljine). Naravno da takva
teritorijalna konstitucija otvara itav niz mogunosti za brojne
varijacije politiko-geografskog i geopolitikog vrednovanja
pojedinih komponenti hrvatskog prostora, s obzirom na to da
je taj prostor u geografskom smislu kompozitna politika
cjelina. Sve to predstavlja osnovu da se u danim politikim
prilikama izvode zakljuci o geostrategijskom poloaju

Hrvatske.
Pojedini dijelovi Hrvatske imaju toliko naglaene osobitosti
i prednosti, i to u irem europskom sklopu, da u okviru
politiko-geografskog vrednovanja hrvatskog dravnog
prostora predstavljaju dodatno mjerodavne injenice.
Dovoljno je spomenuti znaenje hrvatskog jadranskog
primorja, a posebno brojnost, prirodne znaajke i razmjetaj
hrvatskih jadranskih otoka (1185, nastanjeno 47).
Iz teritorijalne razvedenosti (slika br.12.) hrvatskog
dravnog prostora proizlazi,
za europske prilike
neuobiajena, duina hrvatskih dravnih granica. Ukupna
duina kopnenih granica prema susjednim dravama
(Slovenija, Maarska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna
Gora) iznosi 2028 km, emu treba pridodati i duinu
pomorske granice) zranim smjerom oko 530 km. Duina
kopnene obalne crte je 1777 km (30,5%) a duina obalne
crte otoka 4058 km (69,5%).
Granine znaajke u ivotu i razvitku Hrvatske bile su
viestruko i naglaeno prisutne u njezinom itavom
povijesnom trajanju. U suvremenim prilikama, uzimajui u
obzir dananje teritorijalno prostiranje, a posebno
geografsku razvedenost Republike Hrvatske, granine
znaajke postaju i unutarnje dravno prostorno-geografsko
obiljeje (radi se o natprosjenim veliinama graninog
unutar cjelokupnog dravnog teritorija). Tom se obiljeju
mogu pridavati odreene razvojne prednosti (neposrednija
povezanost s hrvatskim politikim i gospodarskim
okruenjem). Istodobno ga treba cijeniti kao initelja s
odreenim utjecajem na prostorne aspekte gospodarskog i
ukupnog razvitka hrvatske drave.
4.3. Geopolitiki pristup

Republike Hrvatske
vrednovanju
poloaja
Hrvatski dravni prostor geografski je sloen jer obuhvaa

dijelove velikih europskih regionalnih cjelina. To su panonski
prostor, kao sredinji dio ireg prostora Podunavlja te
Mediteran/Sredozemlje koji je dio vanog euro-afrikoazijskog spojnog podruja. Do Hrvatske se istodobno
proteu alpski utjecaji sa sjeverozapada i dijelovi dinarskog
planinskog sustava s jugoistoka koji ine razdjelnicu izmeu
kontinentalnog preteno panonskog i sredozemnog prostora
Hrvatske.
Uz navedenu prirodnu razvedenost i raznolikost - a kroz to
i sloenost hrvatskog prostora, treba dodatno istaknuti da je
24
25
Hrvatska jedina europska zemlja koja je istodobno

srednjoeuropska, sredozemna/mediteranska i dijelom
jugoistonoeuropska drava. Navedena prirodno-geografska
i poloajno geografska vieznanost hrvatskog prostora
nalazila je odraza u njezinom trajnom posebnom
geopolitikom vrednovanju. Rezultante toga geopolitikog
vrednovanja mogu se oitati u povijesti hrvatskog naroda, a
prisutne su i u suvremenosti. Kod toga se misli na uvjete i
putove borbe za hrvatsku dravnu neovisnost tijekom
Drugoga svjetskog rata i nakon njega sve do dananjih
dana, kada je uz objektivne zapreke dravnom
osamostaljenju (jugoslavenstvo i velikosrpske aspiracije)
Hrvatska morala prevladavati interese svjetske politike i
pronalaziti naine da u sklopu geostratekih interesa
dominirajuih politikih snaga ostvari svoja nacionalna prava
i interese.
Suvremene politike prilike, podrazumijevajui tu svjetska
mjerila, realno ograniavaju autonomno ponaanje
pojedinih, posebno manjih, naroda. U odreenim
geopolitikim situacijama i na odreenim prostorima takva
ograniavanja mogu poprimiti znaajke nametanja interesa
pojedinih irih asocijacija, gospodarskih, politikih i vojnih,
jednom irem prostoru koji predstavlja gospodarski i politiki
okvir za njihovo funkcioniranje i za njihovu sigurnost. Na
osnovi toga moe se zakljuiti da je autonomno ponaanje
realno ogranieno sve dok se ne ukljui u odreenu
geopolitiku konstelaciju. Svijet je trajnije podijeljen u velika
interesna podruja, s dominirajuim snagama u pojedinim
sklopovima i s tendencijama osiguravanja postojanosti
danog stanja na geopolitikim osnovama rasuivanja o
sigurnosti. U takve se sklopove na osnovi vlastitih
nacionalnih interesa pojedine zemlje svojom voljom (a
ponekad manje ili vie politikom prisilom) pod odreenim
geopolitikim utjecajima ukljuuju.
U slijedu prethodnih opih razmiljanja treba povezati
navedene ope znaajke hrvatskog prostora i geopolitike
imbenike vrednovanja tih znaajki (smjetajnih i
poloajnih). Povijesno iskustvo o tome govori, a suvremene
prilike to jo jednom potvruju, da hrvatski prostor, s
geografskim i poloajnim znaajkama kakve ima, nikada nije
bio, niti moe biti pasivan (izvan irih dogaaja). Naprotiv, on
je uvijek bio aktivno vaan. Taj je poloaj, s obzirom na to da
nije izuzetan samo u geografskom smislu, granian za velike
europske prirodno geografske cjeline nego i politiki
granian u raznim konstelacijama europske podjele na
velike drave, saveze i blokove, presudno utjecao na
26
tijekove razvoja hrvatskog naroda, na njegov politiki poloaj

i na razvoj njegovih politikih institucija.
4.4.
Naglasci suvremenog geografskog znaenja
hrvatskog prostora
Hrvatska je obnovila, odnosno uspostavila svoju suvremenu
punu dravnu neovisnost u trenucima sloma hladnoratovske
blokovske podjele Europe. To je dijelom odgovaralo kidanju
spona izmeu Hrvatske i komunistike Jugoslavije, ali je
istodobno put do neovisnosti uinilo na odreeni nain i
sloenijim. Tu su se ponovno potvrdile opepoznate
injenice o politikim meuovisnostima i o prisutnosti
geopolitikih interesa kod svake promjene funkcionirajueg
politikog poretka i uspostavljanja novih politikih situacija.
Stvaranje novih drava u Europi nakon raspada gotovo svih
vienacionalnih
drava
(SSSR-a,
Jugoslavije
i
ehoslovake) bitno je nova europska politika konstelacija,
koja je traila, i jo trai, nove geopolitike prosudbe interesa
i odgovarajue politiko djelovanje.
U prethodnoj, blokovski obiljeenoj politikoj konstelaciji u
Europi, poloaj hrvatskog prostora imao je naglaeno
geostrateke znaenje i bio je bitna osnova za tadanje
vrednovanje politikog statusa bive Jugoslavije. S obzirom
na to da su zbog teritorijalno politikog obuhvata sovjetskog
bloka, koji je obuhvaao i Maarsku, komunikacije izmeu
Zapadne Europe prema europskom jugoistoku i Maloj Aziji
bile na kopnu ograniene na posavski magistralni smjer Hrvatska je bila kljuna spona dijelova Europe izvan
neposredne sovjetske kontrole. Istodobno je politiki status
Hrvatske, takav kakav je bio unutar komunistike, formalno
blokovski
nesvrstane
Jugoslavije,
onemoguavao
neposredni pristup sovjetskom bloku do Jadrana, a kroz to je
ovaj blok bio realno strateki odvojen od Mediterana. U
takvim uvjetima Hrvatska je u geostratekom smislu bila
koridorski prostor na smjeru Zapad-Jugoistok, ali je
istodobno bila zatvorena za vani smjer veza SjeveroistokJugozapad Jadran.
Za suvremene prilike karakteristino je da se geopolitiki
odnosi postupno, ali bitno mijenjaju. Na pravcu iz Zapadne i
Srednje Europe prema europskom Jugoistoku otvaraju se
nove ire i udvostruene mogunosti veza jer je pored
Hrvatske i Maarska postala otvorena za povezivanje
zapadnog, sjevernog i sredinjeg europskog prostora s
europskim Jugoistokom. No, za Hrvatsku je posebno vano
da su se kao dopuna njenog nekadanjeg koridorskog
znaenja otvorile iroke mogunosti transverzalnog

komuniciranja iz ireg, u blioj prolosti politiki zatvorenog,
kontinentalnog zalea Europe prema jadranskim obalama, u
pogledu ega dominira geopolitiko znaenje hrvatskog
jadranskog primorja.
Republika Hrvatska je po svojoj prirodno geografskoj
sloenosti, koja se neposredno odraava na njezine
poloajne geografske prednosti, jedinstveno specifian dio
europskog prostora. Takva obiljeja su hrvatskom prostoru
dala trajno prisutnu geopolitiku vanost. Ta se geopolitika
vanost mijenjala prilagodbama opih politikih prilika u
hrvatskom okruenju, prema opem odnosu politikih snaga
u irem europskom prostoru. Hrvatska je geostrateki
smjetena u politiki trajno labilnom dijelu europskog
prostora, koji su kroz dugu povijest zbog njegove strateke
vanosti trajnije potresali sukobi geopolitikih interesa.
U
sklopu
naglaavanja
suvremene
geostrateke
osjetljivosti poloaja Republike Hrvatske posebno treba
istaknuti odreene nepoznanice u pogledu trajnijeg
politikog ustrojstva i poloaja Bosne i Hercegovine, a
posebno injenicu da se Republika Hrvatska s jedne strane i
Srbija (odnosno dravnopolitika tvorevina u kojoj bi ona
dominirala) s druge strane - realno ne mogu nai u istim
okvirima kada je rije o geopolitikoj ralambi europskog
prostora. O tome govori, izmeu ostalog, i tisuljetno
povijesno iskustvo ovoga prostora. Geostrateko znaenje
hrvatskog prostora nametalo je hrvatskom narodu trajnu
politiku borbu za samostojnost, pa i samu opstojnost, ali on
se kao jedan od najstarijih europskih naroda - unato
sueljavanju geopolitikih interesa vie povijesnih velesila,
koje su se tu povremeno pojavljivale, uspio odrati na tom
svojem iskonskom povijesnom prostoru i na tom prostoru
obnoviti svoju dravnu nezavisnost.
5. HRVATSKE DRAVNE GRANICE TIJEKOM POVIJESTI

U novijoj promidbi razliitih imbenika velikosrpske politike,
pojedinaca i ustanova, u slubenim stavovima i miljenjima
pojedinaca, naglaeno se isticalo kako su granice federalnih
republika bive Jugoslavije produkt komunistike politike, da
su one "AVNOJ-evske", da ih je konstruirao i nametnuo
AVNOJ. Uz takve tvrdnje dalje se isticalo: sustav koji se
gradio na temeljima AVNOJ-a nepovratno je propao. Sve to
je na tim temeljima izgraeno vie nije mjerodavno. Tako ni
"AVNOJ-evske" granice vie nisu obvezne, one se moraju
ponovno odreivati, na nekim drugim temeljima.
27
28
Treba istai da se granice federalnih jedinica bive

Jugoslavije mogu samo uvjetno nazivati "AVNOJ-evskim".
Uzimajui te granice u globalu, u osnovnim linijama, lako se
zapaa
da
je
rije
o
naslijeenim
povijesnim
individualitetima, pa tako i hrvatskoga povijesnoga
individualiteta. Komunistiki pokret, nakon duljih lutanja u
svojoj politici o nacionalnom pitanju, opredijelio se za
potivanje povijesnoga naslijea. Taj globalni sustav AVNOJ
nije konstruirao, on ga je samo preuzeo. "AVNOJ-evskim" se
te granice mogu nazivati samo u tome smislu to se AVNOJ
odluio za povijesni model, uz korekture naslijeenoga
stanja. A poznato je da su takve korekture napravljene
upravo na tetu hrvatskoga dravnoga (nacionalnoga)
prostora. Hrvatska, dakle, nema posebne motivacije da brani
"AVNOJ-evske" granice.
Drugi "argument" velikosrpskih krugova u osporavanju
granica bivih jugoslavenskih republika jest tvrdnja da je
rije o tzv. administrativnim granicama. To bi trebalo znaiti
da im se osporava dravnopravno znaenje, status dravnih
granica. Po takvim tvrdnjama, granice bivih jugoslavenskih
republika po nastanku i statusu bile bi u rangu i statusu
unutranjih jedinica lokalne uprave, u rangu i statusu npr.
opinskih i kotarskih granica. Stoga velikosrpski krugovi
istiu, kada se jedinice bive Jugoslavije razdvajaju, meu
njima treba ponovno odreivati granice.
Spomenuta tvrdnja o administrativnim granicama bez
ikakva je temelja. Granice bivih jugoslavenskih republika
utvrene su na nain i po odredbama tadanjeg vaeeg
ustavnog sustava, koji im daje ustavni dravnopravni
legalitet. U prvom ustavu jugoslavenske drave iz 1946.
sadrana je odredba (l. 12.) da razgranienje meu
republikama odobrava savezni parlament te da se promjena
granica pojedine republike moe izvesti samo uz njegov
pristanak. Takva je odredba ula u ustave svih republika.
Takva je odredba vrijedila u svim ustavnim promjenama i
bila fiksirana u posljednjem Ustavu iz 1974.
Treba dodati i to, da u meunarodnom pravu prevladava
gledite da granice federalnih jedinica, kada se one izdvajaju
iz savezne drave, postaju dravne granice.
Na temelju prethodnih injenica, skup ustavnih strunjaka
europskih zemalja, pod vodstvom francuskoga ustavnoga
strunjaka Badintera, donio je arbitrani zakljuak, da su
granice bivih jugoslavenskih republika, a nakon njihova
izdvajanja iz bive Jugoslavije, dravne granice. U takvim
granicama Hrvatsku je priznao veliki broja zemalja, a u tim
granicama Hrvatsku priznaju i Ujedinjeni narodi. Tako su
dravne granice Republike Hrvatske ujedno i njezine

meunarodno priznate granice.
Velikosrpski ekspanizionisti polaze od tvrdnje da svi Srbi
imaju pravo ivjeti u istoj dravi, pa ako to nije mogue u
jedinstvenoj Jugoslaviji, treba uspostaviti veliku Srbiju. Ovo
je gledite, dakako, lieno svakog pravnog i moralnog
uporita. Traei svoja prava, ili tobonja prava, Srbi,
razumije se, ne mogu ugroavati prava drugih naroda i
graana.
5.1. Povijest hrvatskih granica

U nastanku i razvoju granica Hrvatske (i hrvatskih granica)
treba razlikovati tri globalna razdoblja:
Prvo je razdoblje od sredine 15. stoljea do dolaska Turaka
na nae prostore. Hrvatska je drava u tome razdoblju esto
mijenjala svoj teritorijalni okvir, postiui u nekim situacijama
gotovo dvostrukoi vei prostor od onoga koji ima danas.
Dolaskom Turaka nastaju radikalne promjene u
teritorijalnome opsegu hrvatske drave, u etnikom sastavu
puanstva kao i u prepletanju vjerskih nazora. U
Stogodinjem ratu (1493. - poraz Hrvata na Krbavskom polju
do 1593. - poraz Turaka pod Siskom) Hrvatska je suena na
najmanji prostor u svojoj povijesti, na tzv. ostatak ostataka
(reliquiae reliquiarum).
Poslije poraza Turaka pod Beom 1683., u viegodinjem
ratu osloboen je veliki dio hrvatskih zemalja. Nakon mira u
Srijemskim Karlovcima 1699. i mira u Poarevcu 1718.,
ponovno su, u osnovnim linijama, uspostavljene povijesne
hrvatske granice, koje su okosnica i dananjih granica
Republike Hrvatske.Stanje nastalo poslije spomenutih
mirovnih sporazuma, s manjim korekturama meunarodnim
mirom u Svitovu 1791., trajalo je do 1918., do ulaska
Hrvatske u jugoslavensku dravu. Tada nastaje tree
globalno razdoblje u oblikovanju granica dananje Hrvatske.
5.2.
Granica sa Slovenijom
Ova se granica s obzirom na vrijeme nastanka moe
podijeliti u tri sektora.
Granica u Meimurju relativno je novijeg datuma. Poela
se oblikovati nakon stvaranja jugoslavenske drave 1918.
Meimurje je, prije toga, bilo u maarskom ili hrvatskom
dravnom prostoru. Nakon ukljuenja u jugoslavensku
dravu podruje Meimurja je, po nekoj nejasnoj
29
30
administrativnoj podjeli, krae vrijeme bilo u Mariborskoj

oblasti. Nakon podjele na banovine, 1929., Meimurje je
ukljueno u Savsku banovinu. Tako je postupljeno i nakon
korekture banovinskih granica 1931. Uskoro, tek nekoliko
dana nakon te korekture, opina trigova prikljuena je
Dravskoj banovini. Raspadom prve Jugoslavije 1941.,
Meimurje je dolo pod vlast Maarske. Nakon II. svjetskoga
rata otvorilo se pitanje pripadnosti opine trigova.
Postignuto je kompromisno rjeenje po kojem je dio bive
opine trigova podijeljen na dva dijela, opinu Raskrije,
koja je ula u sastav Slovenije, i opinu trigova, u sastavu
Hrvatske.
Najvei dio hrvatsko-slovenske granice, od Meimurja do
Istre, pripada stoljetnim hrvatskim granicama. Ovdje je rije
o dominantno etnikom razgranienju, koje se oblikovalo
kroz dulje povijesno razdoblje. Slovenci su se zarana nali u
germanskome (austrijskome) dravnome prostoru. Od
1527., nakon izbora Habsburgovaca i za hrvatsko-ugarske
vladare, i Hrvatska se nala, u irem dravnom okviru, prvi
put zajedno sa Slovencima. Hrvatsko-slovenska granica na
tom sektoru, bila je i granica Kraljevine Hrvatske i Slovenije
s tzv. unutranjim austrijskim pokrajinama Kranjskom i
tajerskom (s dominantnom slovenskom veinom). Na toj
graninoj liniji nije bilo veih pomicanja. Manjih lokalnih
promjena bilo je izmeu dvaju svjetskih ratova u
jugoslavenskoj dravi (no, to nije imalo status dravnih
granica), ni nakon 1945.
Trei sektor hrvatsko-slovenske granice je onaj u Istri. Ova
je granica "najmlaa" hrvatska granina linija uope, pa tako
i u razgranienju sa Slovenijom. Poela se oblikovati u tijeku
II. svjetskog rata. Taj je proces nastavljen i nakon rata. Kao
naelo za razgranienje uzeto je etniko mjerilo, tj. crta koja
dijeli prostor s dominantno slovenskim puanstvom i prostor
s dominantno hrvatskim puanstvom. Posljednja korektura
obavljena je 1956., kada je nekoliko sela u bivoj opini
Gradin prikljueno Sloveniji. Sa slovenske strane smatra se
da je jo otvoreno pitanje granine crte u donjem toku rijeke
Dragonje i u Piranskome zaljevu.
U oblikovanju hrvatsko-slovenske granice djelovalo je vie
imbenika. Spomenimo tri bitnija:
- stoljetni zajedniki dravnopravni okvir, u kojemu se
granice nisu bitnije mijenjale
- hrvatsko-slovensko etniko susjedstvo te
- prirodni imbenici - rijeke: Mura, Sutla, Kupa, Dragonja,
te neki planinski lanci.
5.3.
Granica s Maarskom
Ovaj sektor hrvatske granice ubraja se medu najstarije
hrvatske granice. Vanu ulogu u odreivanju najveega
dijela ove granice imala je rijeka Drava. Na stabiliziranje te
granice vanu ulogu imala je injenica to se Hrvatska
nakon 1102. nala u istoj dravnoj zajednici s Ugarskom.
Tijekom povijesti bilo je etnikoga pomjeranja, mijeanja,
uzajamnog prelaska Drave. No to etniko mijeanje nije
imalo toliku gustou da bi moglo u veoj mjeri utjecati na
razgranienje kada je dolo do dravnoga razdvajanja
Hrvatske od Ugarske. Manji prostor u Prekodravlju uao je u
hrvatski dravni prostor po povijesnom i etnikom naelu.
Najmlai dio hrvatsko-maarske granice je onaj u Baranji.
Baranja (juni dio istoimene maarske upanije) iz
maarskoga dravnoga prostora izdvojen je nakon I.
svjetskoga rata. Tada je u Baranji bila relativna veina
hrvatskoga puanstva. Baranja je u hrvatski dravni prostor
ukljuena 1945., pa je tako i na tome sektoru uspostavljena
hrvatsko-maarska granina linija.
5.4.
Granice prema Bosni i Hercegovini

Hrvatska ima najdulje granice prema Bosni i Hercegovini
koja je uglavnom odreena nakon mira u Srijemskim
Karlovcima, Poarevcu i Svitovu. Te su granice rezultat
nekoliko imbenika:
- prirodnih imbenika, rijeka Sava u sjeveroistonom
kraku, dijelom Una na istonom sektoru, planinski sustav u
jugoistonom kraku
- posljedica dugogodinjih turskih osvajanja i vladavina
Venecije u primorskom i zaobalnom dijelu Hrvatske te
- stoljetna prisutnost Hrvata na prostorima Bosne i
Hercegovine.
Granica na Savi utvrena je mirom u Poarevcu 1718.,
kada je granica ila desnom obalom Save, odnosno prema
korekturi iz 1739. (Beogradski mir) kada se protezala (i
ustalila) na Savi.
Istona granica, u gornjem toku Une i istono od njezinoga
donjega toka, konano je utvrena Svitovskim mirom 1791.
U takvom stanju tu je granica ostala do stvaranja
jugoslavenske drave 1918. Kod podjele na banovine
1929./31. iz Savske banovine izdvojene su opine Liko
Petrovo Selo i Zavalje (s naseljima Vaganac, Baljevac,
Skoaj, Melinovac i dr.) na istonom rubu kotara Korenica i
31
32
ukljueni u kotar Biha, u sastavu Vrbaske banovine

(sredite Banja Luka). Nakon 1945. vlasti u Bosni i
Hercegovini traile su da sav taj prostor (i onaj gdje su
gotovo u cijelosti bili Hrvati) ostaju u toj republici. No, dio
toga prostora bio je vraen Hrvatskoj, kojoj je 1952.
pripojeno i 5 sela u kotaru Donji Lapac.
Kotar Dvor na Uni, s pretenim srpskim ivljem, po
banovinskoj podjeli 1929./31. prikljuen je Vrbaskoj banovini
s ciljem da se u toj banovini povea postotak srpskoga
puanstva. U sastav Hrvatske taj je prostor vraen 1945.
Jugoistoni dio hrvatsko-bosanskohercegovake granice
nastao je spajanjem dvaju podruja, onoga koji je bio pod
mletakom vlau (do pada Mletake Republike 1797.) i
povijesnoga podruja Dubrovake Republike.
Prisjetimo se nekih injenica: Nakon pada Mletake
Republike, ukinua Dubrovake Republike (1808.) i
prijelaznih situacija, Bekim kongresom 1815. podruja
bive Mletake Republike u tzv. Mletakoj Dalmaciji i
Mletakoj Albaniji, te podruje bive Dubrovake Republike,
doli su u posjed Habsburke monarhije, koja je na tome
podruju obrazovala Kraljevinu Dalmaciju. To je podruje
Berlinskim kongresom 1878. neto proireno na
jugoistonom kraku. S granicama do pica (blizina Bara)
Kraljevina Dalmacija ula je u jugoslavensku dravu 1918.
Vidovdanskim ustavom 1921. Bokokotorski kotar ukljuen je
u Cetinjsku oblast, a Dubrovaki kotar bio je u Dubrovakoj
oblasti. Kod banovinske podjele 1929./31. Dubrovaki kotar
posve je proizvoljno (vrijeme je to apsolutistikog reima
kralja Aleksandra) pridruen "crnogorskoj jedinici", Zetskoj
banovini. U vrijeme Banovine Hrvatske, Dubrovaki kotar (s
najjunijom tokom poluotokom Otra, "Prevlaka") vraen je
u hrvatski dravni prostor. Tako je bilo i nakon 1945.
Na ovome sektoru granice Hrvatske posebno treba
spomenuti izdvojene sektore Klek (u posljednje vrijeme
poznatiji pod imenom Neum) i Sutorina.
Na mirovnim pregovorima u Srijemskim Karlovcima i
Poarevcu dubrovakoj diplomaciji uspjelo je osigurati da
podruje Dubrovake Republike bude odvojeno od podruja
Mletake Republike kontinuiranim podrujem pod turskom
vlau, u zaleu Dubrovnika, te po bonim sektorima, Kleku
i Sutorinu. Ovaj kontinuirani kopneni pojas, s bonim
dodirom s morem izvorno je imao funkciju zatite
Dubrovnika od Venecije, a ne funkciju izlaska Bosne i
Hercegovine na more, kako se poesto pogreno spominje.
Na taj nain je to shvaala Venecija, a nakon nje Austrija,
koja se desetljeima oko toga sporila s turskim vlastima.
Osim toga, navedimo da je sektor Neuma (Kleka) nakon
33
1945. ostao u sastavu Bosne i Hercegovine, a Sutorina u

Crnoj Gori, to izaziva niz nedoumica i pitanja.
5.5.
Granica prema Crnoj Gori

Ovaj dio hrvatske granice najkrai je sektor granice
Hrvatske. Situacija na tome sektoru kroz povijest je bila
promjenjiva.
Do
1918.
izmeu
Dubrovakoga
i
Bokokotorskoga kotara (oba pripadala Kraljevini Dalmaciji, u
sklopu austrijskih zemalja) bio je uski pojas Sutorine. Nakon
promjena po Vidovdanskome ustavu iz 1921. i nakon 1945.
(ne ulazei u prijelazne situacije) granini pojas Hrvatske i
Crne Gore ini spomenuti pojas Sutorine, te istoni dio
Konavala, a najisturenijim dijelom kopna s poluotokom Otra
("Prevlaka"), te pripadajuom morskom povrinom.
5.6.
Granica sa Srbijom
Ovaj dio hrvatske granice ve je desetljeima najnestabilniji
dio hrvatskog graninog podruja. On se najveim dijelom
svodi na granicu Hrvatske s pokrajinom Vojvodinom na kojoj
treba razlikovati dva glavna sektora.
Prvi sektor obuhvaa dio granice od ua Drave u Dunav,
nizvodno. To je i prije dolaska Turaka bila hrvatsko-ugarska
granica. Za vrijeme ratova protiv Turaka nakon poraza pod
Beom 1683. to je podruje osloboeno od Turaka.
Poarevakim (1718.) i Beogradskim (1739.) mirom granica
se ustalila na Dunavu i Savi, do njezinoga ua u Dunav.
Drugim rijeima, u hrvatski dravni prostor uao je Srijem,
ukljuujui i Zemun. Takvo je stanje ostalo do stvaranja
jugoslavenske drave. Kod podjele na oblasti, 1922., to je
podruje bilo obuhvaeno Srijemskom oblau (sjedite u
Vukovaru). Kod podjele na banovine 1929poelo je
manipuliranje tim prostorom. Kotarevi Vukovar, Vinkovci i
upanja uli su u sastav Drinske banovine. U njoj se jo
naao id, Srijemska Mitrovica, a podruje istono od toga
bilo je ukljueno u Dunavsku banovinu (sjedite u Novom
Sadu). Takvom podjelom stvorena je teritorijalna
konstrukcija, koja nije imala nikakvoga utemeljenja u
povijesti. Cilj je bio izbjei da se taj prostor ukljui u Savsku
banovinu (sjedite u Zagrebu). Kod korekture banovinske
podjele 1931. kotarevi Vinkovci, Vukovar i upanja ipak su
ukljueni u Savsku banovinu, a prostor istono od te linije
ukljuen je u Dunavsku banovinu. Kotarevi Ilok i id godine
1939. ukljueni su u Banovinu Hrvatsku.
34
U prijelaznome razdoblju, u II. svjetskome ratu, u sklopu

NDH uspostavljena je granica kakva je bila do 1918.,
zakljuno sa Zemunom. U partizanskoj vojnopolitikoj podjeli
to je podruje naizmjenino bivalo pod utjecajem hrvatskih
partizanskih institucija ili onih u Vojvodini. No, tada to nije
imalo znaenje dravnog razgranienja, nego operativne
vojnopolitike nadlenosti. Pitanje dravnog razgranienja
nametnulo se na kraju rata, kada su se federalne jedinice
poele konano i teritorijalno definirati. Radi razgranienja
izmeu Hrvatske i Vojvodine (Srbije) bila je sastavljena tzv.
ilasova komisija, u kojoj su bili jo predstavnici iz Vojvodine
i Hrvatske. Ona je, na temelju obilaska terena, a svakako i
na temelju ve ranijih osnovnih opredjeljenja, predloila
razgranienje. Komisija je predloila da linija razgranienja
bude Ilok (kao privremeno rjeenje, kako je reeno) i id,
koji bi bili u Vojvodini. No, stanovnitvo Iloka izjasnilo se za
ukljuenje u Hrvatsku. Tako je Ilok ostao u Hrvatskoj, a id u
Vojvodini (Srbiji). Takvo razgranienje zakonski je fiksirano
(Skuptina Srbije) Zakonom o ustanovljenju i ustrojstvu
Autonomne pokrajine Vojvodine od 1. rujna 1945.
Drugi sektor hrvatske granice prema Srbiji (Vojvodini) je
onaj na Dunavu u Baranji. Ta je granica nastala 1945., kada
je po prijedlogu spomenute ilasove komisije, Baranja ula
u sastav Hrvatske. Kod toga se polazilo od injenice da je
hrvatsko puanstvo u Baranji bilo u relativnoj veini, te da
Baranja gospodarski gravitira Osijeku. Komisija je
konstatirala da se u Bakoj nalazi znatan broj Hrvata (tako
npr. "srez Subotica u apsolutnoj veini naseljen kompaktnim
hrvatskim stanovnitvom"), ali je tvrdila kako je to podruje
teko izdvojiti i prikljuiti Hrvatskoj.
"ilasova komisija" podnijela je svoj prijedlog kao
privremeno rjeenje. Kasnijim regularnim saveznim i
republikim aktima ta je granica legalizirana kao konano
rjeenje. Pa i pored toga velikosrpski ekspanzionisti i dalje
tvrde kako je ta granica privremena, da bi tako mogli
"legalizirati" svoju agresivnu politiku prema Hrvatskoj.
Na kraju utvrdimo da granice Hrvatske imaju svoju dugu
povijesnu uvjetovanost i povijesni razvoj. Dvije su bitne
posljedice i dva bitna povijesna rezultata:
1.
Nakon II. svjetskoga rata Hrvatska je znatno
poveala svoj nacionalni i dravni prostor. U njezine
granice ule su Baranja i Istra, koje dotad nisu bile u
dravnom prostoru Hrvatske. U novijim povijesnim
okolnostima ta su podruja u hrvatski dravni okvir ula
prije svega po etnikome naelu. To znai da su ona i prije
pripadala hrvatskom nacionalnom korpusu, ali povijesne
35
okolnosti nisu omoguavale da se ukljue u hrvatski

dravni okvir.
2.
Nakon ulaska u jugoslavensku dravu Hrvatska je
imala znatne nacionalno-dravne gubitke. Na dva kraja,
sjeveroistonom i jugoistonom, od hrvatskog dravnog
prostora odvojeni su vani teritoriji (Srijem i Boka
kotorska), koje je ona unijela u jugoslavensku dravu.
Treba istai da su hrvatske granice u jugoslavenskoj
dravi, napose u razdoblju izmeu dvaju ratova, veinom
krojene bez utjecaja hrvatskih nacionalno-politikih
imbenika. Vidniji utjecaj hrvatski imbenika su imali u
vrijeme oblikovanja Banovine Hrvatske, te nakon 1945., ali
ne i u mjeri da bi Hrvatska s tim rjeenjima mogla biti
zadovoljna.
6. DEMOGRAFSKA OBILJEJA HRVATSKE

Republika Hrvatska obuhvaa prostor ukupne povrine 56
542 km2. Na tom podruju je prema stanju utvrenom
redovitim popisom puanstva 31.3.1991. ivjelo ukupno 4
784 265 stanovnika. Tu se podrazumijeva stalno puanstvo,
tj. sve osobe kojima je stalno mjesto boravka u Republici
Hrvatskoj, ukljuivi i osobe na radu u inozemstvu i njihove
obitelji.
S obzirom na navedene ope pokazatelje Hrvatska pripada
brojem prevladavajuoj skupini srednje velikih europskih
2
drava, kojih se povrina kree od 20 000-100 000 km , a
broj stanovnika od 1,5 do 10 milijuna. Pojedine drave, koje
su vani sudionici europskog gospodarskog prosperiteta,
povrinom su ak i manje od Hrvatske, kao npr. Belgija,
Nizozemska, vicarska i Danska. S obzirom na brojnost
puanstva Norveka je manje naseljena od Hrvatske, a
gotovo istu brojnost puanstva u odnosu na Hrvatsku imaju
npr. Finska i Danska. Prethodni podaci navode se iskljuivo
kao potvrda da Hrvatska s obzirom na svoje teritorijalno
prostiranje i brojnost puanstva moe predstavljati
ravnopravnog sudionika u europskom gospodarskom
razvitku i politikom ivotu. Tim vie to Hrvatska osim
raznolikog prostora s brojnim prednostima raspolae i s
vanim morskim prostorom, podrazumijevajui tu hrvatsko
teritorijalno more i mogunosti gospodarskog koritenja
epikontinentalnog pojasa u Jadranskom moru.
Puanstvo je uz prirodno geografsku osnovu i neke druge
initelje presudno vana osnova /resurs/ razvitka svake
pojedine drave. Zbog toga poznavanje brojnosti i sastava
36
puanstva predstavlja vanu osnovu za rasuivanje o

proteklim i predvianja o buduim tijekovima razvitka.
6.1.
Brojnost puanstva
Brojnost puanstva, kao i sva obiljeja u pogledu sastava
puanstva, podloni su stalnim veim ili manjim
promjenama. Tako se npr. broj puanstva na podruju
Republike Hrvatske za proteklih 30 godina poveao za oko
625 tisua i iznosio je:
- 1961.: 4 159 696,
- 1971.: 4 426 221 (10 godinji porast 266.525),
- 1981.: 4 601 469 (porast 175.248),
- 1991.: 4 784 265 (porast 182.796).
Izmeu dva posljednja popisa puanstva (1981.-1991. broj
puanstva Republike Hrvatske godinje se poveavao za
neto vie od 18 000 osoba. U cjelini uzevi brojnost
puanstva se poveavala na osnovi prirodnog porasta
brojnosti puanstva i na osnovi meudravnog preseljavanja
puanstva, ako je broj doseljenih vei od broja iseljenih
osoba.
Opa je demografska znaajka Republike Hrvatske da je
stopa prirodnog porasta puanstva kroz posljednje
desetljee bila vrlo niska, stalno se smanjujui. U najnovije
vrijeme broj roenih je manji od broja umrlih, to znai da je
prekinut prirodni porast brojnosti puanstva. O tome govore
podaci o prirodnom prirataju, koji je 1988. iznosio 1,2%,
dok je za 1989. i 1990. iznosio 0,7%. Za idue godine
zabiljeeni negativni prosjeci (1991.: - 0,6%, 1992.: - 1,0 %).
S obzirom na to da je prirodni porast brojnosti puanstva
bio malen, npr. 1990. svega 3217 osoba, u iduim godinama
je poprimio negativne predznake. Rast ukupnog puanstva
Republike Hrvatske ponajprije se oslanjao, i u budunosti se
moe oslanjati, jedino na doseljavanje puanstva. U sklopu
toga isticala su se doseljavanja iz Bosne i Hercegovine, pri
emu su najvanija ishodita bila u tamonjim hrvatskim
prostorima. Doseljavanja iz drugih drava bive Jugoslavije
se kao uestalija pojava mogu smatrati konano prekinutim.
Poremeaji u pogledu prirodnih tokova promjene brojnosti
puanstva imaju viestruke utjecaje i na sva druga obiljeja
u sastavu puanstva. Ovdje se posebno istiu promjene
brojnosti domainstava (1981.: 1,42; 1991.: 1,54 milijuna) i
promjene prosjene brojnosti lanova jednog domainstva
(1953.: 3,81; 1971.: 3,43; 1991.: 3,1).
37
6.2.
Razmjetaj puanstva
Na osnovi neposredne usporedbe podataka o ukupnom
broju puanstva i ukupnoj povrini dolazi se do prosjeka da
2
u Republici Hrvatskoj na 1km povrine otpada 84,6
puanstva.Takav okvirni podatak treba dopuniti odreenijim
pokazateljima o opim obiljejima naseljenosti hrvatskog
prostora, unutar ega posebno znaenje imaju podaci o
razmjetaju puanstva.
S obzirom na prirodno geografsku ralanjenost hrvatskog
dravnog prostora posebnu vanost imaju spoznaje o
teritorijalnom razmjetaju puanstva. Tako na osnovi ope
razdiobe na kontinentalnu Hrvatsku, podrazumijevajui tu
panonske, peripanonske i perialpske dijelove Hrvatske (to
obuhvaa 54,4% hrvatske drave) otpada 66,3% ukupnog
puanstva Hrvatske; na jadransko primorje Hrvatske (31,6%
povrine drave) otpada 30,7% ukupnog puanstva; u likogoranskom preteno planinskom prostoru (14% povrine
drave) ivi 3% ukupnog puanstva Hrvatske. Iz opih
podataka o razmjetaju puanstva proizlazi da je do najvee
koncentracije dolo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (35%
povrine, a 48% puanstva), to treba objasniti povijesnim i
gospodarskim razvitkom Hrvatske. U tom sklopu dolo je u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj do razvoja veeg broja gradskih
naselja vieg reda znaenja, u sklopu ega se istie Zagreb
sa znaenjem dominantne urbane aglomeracije itavog
hrvatskog prostora.
Na prostoru Republike Hrvatske postoji 6 694 naselja (od
toga 66 naselja nisu stalno nastanjena). Promjene u pogledu
znaenja pojedinih skupina naselja s obzirom na njihov
poloaj i gospodarsku osnovu su velike, a dogaaju se
razmjerno brzo. Prema stanju 1991. je u nekada po
znaenju prevladavajuoj skupini naselja s manje od 5 000
stanovnika, ivjelo svega 50,5% ukupnog puanstva
Hrvatske. Istodobno je u svega 76 manjih i srednje velikih
gradova ivjelo 25,1%, a u etiri najvea hrvatska grada
daljnjih 24,4% ukupnog puanstva. To govori o uincima
koncentracije puanstva u manjem broju veih naselja i o
smanjivanju udjela seoske naseljenosti. U sklopu takvog
slijeda promjena posebno su bili pogoeni hrvatski jadranski
otoci. Tako je prema stanju 1991. unato njihovim prirodno
geografskim prednostima jo na svega nekoliko otoka
zabiljeena naseljenost s vie od 10 000 stanovnika
(Korula 17 038, Krk 16 402, Bra 13 824 i Hvar 11 459).
O slijedu promjena u pogledu razmjetaja puanstva
govore podaci o izmjeni odnosa veliine izmeu ukupnog
seoskog i ukupnog gradskog puanstva. Naime, Hrvatska je
jo u blioj prolosti bila izrazito seoska sredina. Jo 1953.

na gradsko puanstvo otpadalo je svega 24,3% ukupnog
puanstva. Poev od 1980. Hrvatska u sklopu svoga
cjelokupnog gospodarskog napretka postaje preteito
gradska (urbana) sredina. Godine 1991. na puanstvo
nastanjeno u gradovima otpadalo je 54,3% ukupnog
puanstva drave. Kada je rije o rastu gradova
(urbanizacija) posebno se istie rast pojedinih najveih
gradova (1991. imali su Osijek 104.761, Rijeka 167 964, a
Split 189 388 stanovnika), u sklopu ega dominantno
znaenje ima Zagreb sa 706 770 stanovnika, koji je u
njegovom teritorijalno irem okviru prerastao u milijunsku
urbanu aglomeraciju.
Suvremena Hrvatska je u upravnom pogledu ralanjena
na 20 upanija, s tim da je Grad Zagreb posebna politika
jedinica. S obzirom na brojnost puanstva upanije se
meusobno razlikuju (najbrojnije su upanije sa 100 do 200
tisua stanovnika; najmanja je Liko-senjska sa svega 71
215, a najmnogoljudnija Splitsko-dalmatinska upanija sa
474 019 stanovnika).
Kada je rije o razmjetaju puanstva Republike Hrvatske
treba spomenuti da dio djelatnog puanstva, a uz njih i
znatan dio njihovih obitelji (ukupno 285 216 osoba, odnosno
6% puanstva drave) boravi na radu u inozemstvu. Graani
Hrvatske najveim dijelom borave na radu u Njemakoj
(50,9%), a dijelom i u Australiji (10,3%), Kanadi (9,3%),
vicarskoj (7,1%), Austriji (5,0%), Sjedinjenim Dravama
Amerike (4,7%), a u manjem broju i u raznim drugim
dravama Europe i svijeta.
6.3.
Strukturalne znaajke puanstva

Dostignua u razvitku pojedinih drava i naroda vidljiva su u
brojnim strukturalnim znaajkama koje se mogu oitati iz
redovitih popisa puanstva. Odreene pojedinosti u pogledu
sastava puanstva istodobno su vana ishodita za
rasuivanje o mogunostima i za predvianja o oekivanim
buduim tijekovima razvitka.
Prostor Republike Hrvatske je u sklopu opih tijekova
europskog i svjetskog gospodarskog razvitka, iako uz
tekoe i zaostajanje koje je bilo uvjetovano njegovom
podreenosti
komunistikom
gospodarskom
i
jugoslavenskom politikom sustavu, proteklih desetljea
proivljavao krupne promjene. Bitna znaajka promjena je
da se Hrvatska iz seosko-poljoprivredne zajednice
gospodarski preobrazila u dijelom industrijaliziranu sredinu s
38
39
postupno prevladavajuim znaenjem gradova.Nakon

promjena u prvim poratnim godinama, udio poljoprivrednog
u ukupnom puanstvu Hrvatske 1961. je iznosio 43,9%.
Proces deagrarizacije se nastavio pa je 1981udio
poljoprivrednog puanstva iznosio svega 15,2% a do 1991.
smanjio se na manje od 10%.
Krupne promjene gospodarske strukture Hrvatske vidljive
su u sastavu djelatnog stanovnitva (ukupno 1,8 milijuna
osoba, odnosno 38% ukupnog puanstva), gdje je
najbrojnija skupina djelatnih osoba u industriji, rudarstvu i
graevinarstvu (32%), potom poljoprivreda i ribarstvo
(13,9%), trgovina, ugostiteljstvo i turizam (13,5%), obrt i
usluge (6,7%) te druge djelatnosti.
Usporedo s gospodarskom preobrazbom mijenjala su se i
druga za uspjeniji razvoj bitna obiljeja sastava puanstva.
Jo 1961. je u Hrvatskoj na nepismene otpadalo ak 12,9%
ukupnog puanstva (starosti 10 i vie godina). Do 1991. udio
nepismenog puanstva smanjio se na 3,0%, unutar ega
prevladava puanstvo starijih dobnih skupina (89%
nepismenih otpada na osobe starije od 50 godina). Razina
naobrazbe puanstva u cjelini se uzevi lijekom posljednjih
20-tak godina bitno poboljala. O tome govore podaci za
1991. prema kojima je bez kolske spreme bilo svega 10,1
% ukupnog puanstva (starog 15 i vie godina), nepotpunu i
potpunu osnovnu kolu zavrilo je 44,6%, strune i srednje
kole 36,0%, a vie, visoke kole i fakultete 9,3% ukupnog
puanstva.
U sklopu demografskih osnova razvitka posebno znaenje
ima dobni sastav puanstva. Na dobnu strukturu utjeu
vitalna obiljeja puanstva (broj i odnos roenih i umrlih,
odnosno prirodni prirataj). Za ovu skupinu obiljeja
karakteristina je trajnost slijeda promjena i dugoronost
posljedica poremeaja, ako je do toga dolo. Tako je u
znatnoj mjeri kao posljedica II. svjetskog rata ensko
puanstvo u Republici Hrvatskoj trajnije ostalo brojnije
(51,5%) od mukog puanstva. Odgovarajue posljedice
vidljive su u dobnom sastavu puanstva, na to je posebno
utjecalo smanjenje nataliteta (broj roenih). Kao opa
znaajka mogu se izdvojiti podaci da se u razdoblju od
1971.-1991. udio mladog narataja (0-14 godina starosti)
smanjio sa 22,6 na 19,9%, dok se istodobno udio starijeg
puanstva (65 i vie godina starosti) poveao od 10,2 na
13,1%; udio najvitalnije skupine (15-64 godina) ostao je u
promatranom razdoblju u relativnom smislu nepromijenjen
(67,2 odnosno 67,5%) ali tu neposredno predstoje promjene.
Osim prethodno izdvojenih podataka o opim strukturalnim
obiljejima puanstva posebni interes zasluuju podaci koji
40
govore o odreenim osobnim opredjeljenjima puanstva, a

upuuju na njegovu duhovnu i civilizacijsku pripadnost.
Podaci o vjerskoj pripadnosti potvruju poznatu injenicu o
povezanosti hrvatskog a i pojedinih drugih naroda to kao
manjina ive u Hrvatskoj, s rimokatolianstvom (76,64%
ukupnog puanstva). Pripadnost pravoslavlju 1991. iskazalo
je 11,12% ukupnog puanstva, islamskoj vjerskoj zajednici
1,15%, dok je na sljedbenike drugih vjerskih uvjerenja
otpadalo 5,42%. Za 5,67% puanstva vjerska pripadnost nije
poznata ili je rije o osobama koje su izjavile da se ne
smatraju pripadnicima vjerskih zajednica.
6.4.
Narodnosni sastav puanstva

U svijetu je uobiajeno da se o narodnosnom sastavu
puanstva zakljuuje na osnovi iskazivanja materinskog
jezika prilikom redovitih popisa puanstva. U Republici
Hrvatskoj je popisom 1991. za 81,99% puanstva utvren
hrvatski materinski jezik, a za 4,33% srpski materinski jezik.
Tu treba dodatno spomenuti da je jugoslavenska politika
praksa, prenesena i u pravila popisivanja materinskog
jezika, predviala i hrvatsko-srpski (odnosno srpskohrvatski) kao materinski jezik - i za taj izraz se s obzirom na
tadanje politike prilike opredijelilo 9,76% ukupnog
puanstva Hrvatske. S obzirom na to da hrvatski Srbi
zapravo govore istim hrvatskim knjievnim jezikom (moe se
govoriti o dijalektolokim razlikama) Republika Hrvatska je u
jezinom pogledu zapravo homogeno podruje (96,08%
ukupnog puanstva) s tim da treba potivati injenicu da
srpskom puanstvu pripada pravo da se pismeno izraava
svojim tradicionalnim irilinim pismom, premda ono u
svakodnevnoj uporabi nije uobiajeno. Na puanstvo koje je
iskazalo neki drugi materinski jezik 1991. je otpadalo 2,57%
ukupnog puanstva, dok je za manju skupinu puanstva
materinski jezik nepoznat.
Osim navedenih podataka o materinskom jeziku popisom
1991. utvrena ije narodnosna pripadnost puanstva. Iako
su tada jo uvijek bile prisutne tenje u smislu potiskivanja
izriito nacionalnog izjanjavanja, razultati popisa pruaju
okvirnu sliku o narodnosnom sastavu puanstva hrvatske
drave. Kao bitno treba istaknuti da je Republika Hrvatska
matina drava hrvatskog naroda sa 78,1% nacionalno
opredijeljenog hrvatskog puanstva, pored kojeg ive i
pojedine narodnosne manjine, unutar kojih su najbrojniji
Srbi.
41
U Republici Hrvatskoj je 1991. osim 3 736 356 nacionalno

opredijeljenih pripadnika hrvatskog naroda, ivjelo 760 073
pripadnika (15,89%) narodnosnih manjina, dok se 287 836
osoba (6,01 %) nije narodnosno opredijelilo ili je njihova
narodnost nepoznata. Najbrojnija narodnosna manjina su
Srbi (581 663 stanovnika, odnosno 12,16% ukupnog
puanstva Hrvatske). Od pripadnika ostalih naroda
najbrojniji su bonjaki Muslimani (43 469) koji sa se
doseljavali uglavnom u novije vrijeme zbog povoljnijih uvjeta
zapoljavanja u Hrvatskoj. Od pripadnika drugih
narodnosnih manjina treba spomenuti Talijane (21 303), koji
najveim dijelom (90%) ive kao autohtono puanstvo u
dijelovima Istre i sjevernog primorja, te Maare (22.355)
koncentrirane u istonoj Slavoniji i u Baranji (78,6%) gdje
dijelom predstavljaju autohtono puanstvo. Tijekom 18.
stoljea u Slavoniju je kolonizirano puanstvo iz ireg
prostora tadanjeg Austrijskog carstva pa u Hrvatskoj danas
ivi vei broj eha (13 086 stanovnika, preteno oko
Daruvara), a u manjem broju i pripadnici nekih drugih
naroda, Slovaka i drugih. Neto su brojniji Slovenci (22 376),
koji su se pojedinano naseljavali u gradovima u
najzapadnijim dijelovima Hrvatske.
Srbi su najbrojnija narodnosna manjina u Republici
Hrvatskoj. Uglavnom su se doselili u pojedine granine
prostore u vrijeme austro-turskih ratova. Odatle su se,
naroito nakon razvojaenja nekadanje Vojne krajine,
poeli dijelom raseljavati po itavoj Hrvatskoj. Nakon 1918. i
uspostave jugoslavenske (SHS) drave su se, na osnovi
politikih i drugih prednosti koje su proizlazile iz politikih
prilika u toj dravi (slika br. 3.), u Hrvatsku poeli doseljavati
Srbi iz Bosne i Hercegovine te Srbije. Prema stanju 1991. od
ukupnog broja Srba u Hrvatskoj njih vie od 100 000 nije bilo
roeno u Hrvatskoj. Prije negoli su uslijedila i neka povratna
preseljavanja uvjetovana uspostavljanjem hrvatske dravne
samostalnosti, srpska nacionalna manjina bila je
razmjetena:
- u Slavoniji i Baranji 32%,
- u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj 24%,
- u Dalmaciji 20%,
- na liko-goranskom podruju i u Zagrebu po 9% te
- u sjevernom primorju 6% od ukupnog broja Srba u cijeloj
Hrvatskoj.
Treba rei da, izuzevi ua podruja Banije, Korduna,
dijela Like i dijela kopnene Dalmacije, Srbi nisu nigdje
predstavljali veinu stanovnitva u regionalnom mjerilu.
Kada je rije o narodnosnom neopredjeljivanju puanstva
(unutar ega se znatan dio izjasnio kao Jugoslaveni), treba
rei da se radilo o politiki motiviranom ponaanju

puanstva. Podaci o materinskom jeziku pokazuju da se radi
preteno o hrvatskom puanstvu. Na osnovi toga moe se
zakljuiti da Hrvati u Republici Hrvatskoj ine vie od 80%
ukupnog puanstva pa se stupanj nacionalne homogenosti
hrvatske drave podudara s odgovarajuim prilikama u
veini drugih europskih drava.
6.5.
Suvremene promjene
Srpska agresija u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i imala je
za posljedicu brojna preseljavanja puanstva u Hrvatskoj
(prognanitvo) i iseljavanje iz Bosne i Hercegovine
(izbjeglitvo). Prema stanju poetkom 1994. radi se o vie
od 500 000 osoba privremeno nastanjenih u raznim
dijelovima hrvatske drave. Iako se radi o privremenom
stanju ostaje injenica da je u razdoblju od 1991.-1994.
privremeno poremeen normalan demografski razvoj
Hrvatske, to e na odreeni nain utjecati na budui
razvitak, naroito kada je rije o daljnjem rastu puanstva u
Republici Hrvatskoj.
7. AKTERI VELIKOSRPSKE AGRESIJE

Aktere srpske agresije na Hrvatsku teko je promatrati
izolirano bez uzimanja u obzir povijesnog konteksta. Naime,
neki akteri kontinuirano se pojavljuju od stvaranja prvih
planova srpskog irenja na Zapad, dok su se drugi postupno
razvijali i ukljuivali u opi velikosrpski plan. Neki su
egzistirali samo u jednom razdoblju ili sudjelovali samo u
provedbi jednog plana.
7.1.
Srpski intelektualci
Njima pripada mjesto najvanijeg aktera. Od Vuka Karadia
preko Jovana Cvijia (slika br.1) do Dobrice osia
ostvarena je kontinuirana zloporaba znanosti i kulture u
politike svrhe.
7.2.
Srpski politiari
Kao glavnim izvriteljima planova velikosrpske ekspanzije
posebna mjesta pripadaju, svakako, Iliji Garaaninu, kralju
42
43
Petru, Nikoli
Miloeviu.
7.3.
Paiu,
Drai
Mihajloviu
Slobodanu
Srpska pravoslavna crkva

Angairana na izgradnji sustava vrijednosti temeljenog na
dvije mitoloke premise Srbima kao izabranom narodu i
vjeno ugroenim Srbima.
7.4.
Jugoslavenska narodna armija (JNA)

Budui da se velikosrpska teritorijalna ekspanzija nije mogla
ostvariti politikim sredstvima, vojna inaica je bila sve
realnija. JNA, dugogodinja uvarica "bratstva i jedinstva",
uz srpske intelektualce, politiare, Pravoslavnu crkvu,
jugoslavenski i diplomatski aparat, postat e glavni akter
pripreme i voenja rata u interesu samo jednog - srpskog
naroda.
To, dakako, nee biti sluajno. Bit e to oekivani rezultat
dugo pripremane i provoene srbizacije. Kadrovski
mehanizam, koji je trebao osigurati dominaciju srpskih
kadrova u vojsci i policiji, sustavno je, pod utjecajem
Rankovia, kreiran jo tijekom II. svjetskog rata. Taj e se
proces nastaviti i u komunistikoj Jugoslaviji, posebice
nakon Titove smrti (tablica br.1.).
Nakon vojnikog poraza etnikih snaga u II. svjetskom
ratu, velikosrpska politika brzo e se prilagoditi novim
okolnostima jugoslavenske partijske-drave, u kojoj e
upravo partijska vojska initi kimu ouvanja drutvenog
poretka, to e joj biti i temeljna zadaa umjesto zatite od
mogue vanjske teritorijalne ugroze. Pristupanje etnikih
kadrova u SKJ, a samim tim i u dravne institucije, bit e dio
kontinuirane i sustavne Velikosrpske politike. S druge pak
strane, spomenutom i procesu provodit e se partijska, a
samim tim i dravna "istka" nacionalno svjesnih i
opredijeljenih kadrova ostalih naroda. Najvie e u takvim
uvjetima stradati hrvatski komunisti, dok e po mjeri
velikosrpskih
interesa
jaati
politika
"struja"
projugoslavenskih "hrvatskih" kadrova koji su suodgovorni
za, "tihi" proces srbizacije SKJ i dravnih institucija, a samim
tim i za vojnu agresiju na Hrvatsku.
7.5. Jugoslavenski policijski aparat

Kadar profiliran i strogo nadziran s naglaskom na rad tajne
policije po metodama kojima se slue NKVD, ili kasnije
KGB, model totalne tajne kontrole. Ispoetka zvana OZNA,
zatim UDBA i na kraju SDB, u paradoksalnoj situaciji
rastajanju sa staljinistikim modelom socijalizma, 1948.
godine primijenila je KGB-ov model na prostoru itave druge
Jugoslavije. Koritenje tog modela kasnije je, uglavnom,
reducirano u smislu produkcije sumnje u hrvatski narod i
straha od Nezavisne Drave Hrvatske (ustaa), ime se
model, u stvari, koristio za provoenje nacionalne
velikosrpske ideje kolonizacije Hrvatske od strane Srbije ili
teritorijalne ekspanzije na hrvatski teritorij. Naime, sam
hrvatski narod uvjeravao se u vlastiti faistoidni karakter. To
se dokazivalo time da su ustae, u golemom broju, pobile
Srbe, naroito u logoru Jasenovac. Onaj Hrvat koji se
suprotstavio takvim laima, bio je i sam proglaene faistom,
to je tajna policija uvijek potkrepljivala nesumnjivima, u
stvari montiranim procesima.
Broj zatvorenih iznosio je vie desetaka tisua, dok ubijene
i progonjene skrivaju kolektivne grobnice Jazovka i dosjei
tajne policije. Neprijeporno je, da je model koriten mnogo
vie u smislu provoenja nacionalne velikosrpske ideje,
nego u smislu ouvanja jugoslavenskog integriteta. Klima za
eventualnu srpsku agresiju na Hrvatsku bila je neprestano
podupirana. U toj aktivnosti, tajna je policija bila, uz Srpsku
pravoslavnu crkvu, glavni akter.
7.6. Jugoslavenski diplomatski aparat.

Administrativni aparat druge Jugoslavije, jednim dijelom je
centraliziran, a drugim decentraliziran na republike uprave.
Najvie je bio centraliziran u upravljanju represivnim dijelom
dravnog aparata i diplomacijom. Preko tih struktura se i
najvie provodila nacionalna velikosrpska ideja.
Diplomatska predstavnitva provodila su, u okvirima
slubenog programa, i propagandu o Hrvatima kao narodu s
kolektivnom odgovornou i krivnjom za uinjeni genocid
nad stotinama tisua Srba u II. svjetskom ratu. Zbog toga,
Hrvate treba drati pod neprestanom kontrolom, to je,
ustvari, bio neslubeni velikosrpski program. Zadaa
izvritelja u diplomatskim predstavnitvima bila je objasniti
svijetu kakvoj opasnosti je izloena Jugoslavija iznutra, zbog
genocidnog karaktera jednog od njezinih naroda
(konstitutivnih). Koristei sve meunarodne institucije i veze,
44
formirane i financirane preko tadanjeg Saveznog

sekretarijata vanjskih poslova, ta propaganda je uspjela
postii dva cilja prikazati Jugoslaviju kao jedinu prihvatljivu
varijantu i probuditi meunarodnu sumnju u hrvatski narod.
U takvom kontekstu, agresija Srbije na Hrvatsku mogla se
u svijetu dvoznano prihvatiti kao obrana Jugoslavije,
omiljene u europskim lijevim krugovima i meu zemljama
pobjednicama II. svjetskog rata koje su je i stvorile ili kao
obranu ugroenog srpskog naroda od genocidnog, tj.
sotoniziranog hrvatskog naroda. Diplomacija druge
Jugoslavije, kao akter srpske agresije na Hrvatsku 1991.
potpuno je opravdala velikosrpska oekivanja.
8. PRIPREME VELIKOSRPSKE AGRESIJE NA HRVATSKU

Uspostava demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj, znaila
je ujedno i kraj politikih pregovora koje je Srbija vodila za
"spas Jugoslavije" i nametanje nove srpske hegemonije
ustrojavanjem nove drave po unitarnom modelu.
Ovaj model bio je posebice opasan po hrvatske nacionalne
interese. Tako se u inaici ouvanja jugoslavenske
federacije po Ustavu iz 1974. (kojeg je Srbija ve sruila na
Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori), za Srbe u Hrvatskoj
predviala politiko-teritorijalna autonomija. S druge strane,
prijedlog "moderne federacije" osim jaanja stupnja
unitarizacije, predviao je rjeenja statusa Srba kulturnoprosvjetnom
autonomijom,
odnosno,
federalizacijom
Hrvatske. Za sluaj ruenja dotadanje Jugoslavije, u
uvjetima globalnih geostrategijskih promjena u svijetu, srpski
politiki krugovi zagovarali su teritorijalno "razgranienje",
odnosno amputaciju to veeg dijela Hrvatske.
S druge strane hrvatsko-slovenski prijedlog konfederalnog
modela budue dravne zajednice bio je u suprotnosti s
velikosrpskim interesima iz slijedeih razloga:
- osigurao bi daljnju decentralizaciju Jugoslavije i
dugoroan proces mogueg osamostaljenja republika
mirnim putem,
- Srbija bi izgubila jo jednu povijesnu priliku da se u
tijeku globalnih geostrategijskih promjena u svijetu, kakve
su bile tih godina, teritorijalno proiri na Zapad te
- ne bi postojali ruitelji Jugoslavije (Slovenija, a posebice
Hrvatska), potrebni u srpskom scenariju ustrojavanja
"Tree/nove Jugoslavije" - u biti "Velike Srbije".
Tako je Srbija prijedlog konfederalnog modela Jugoslavije
proglasila projektom njezinog ruenja. No, to je znaio i
45
unitarni prijedlog srpske strane, koji se odnosio na

kontinuitet Jugoslavije kao dravne cjeline, s obzirom na
oekivano neprihvaanje ostalih republika (osim nasilno
nametnutog prosrpskog vodstva Crne Gore). Za razliku od
matinih republika nesrpskih naroda, kojima je jedini cilj bio
osamostaljenje, za Srbiju je ruenje bive drave znailo
novu priliku za teritorijalno proirenje. Vladajuem narodu u
dravi "bratstva i jedinstva", biva zajednica nije bila
optimalno rjeenje s obzirom na povijesne tenje zacrtane u
"Naertaniju". Preko srbiziranih dravnih institucija, vojske,
policije i diplomacije, Srbija je tako u novim povijesnim
okolnostima pripremala simulirani rat za Jugoslaviju (napad
na Sloveniju). A na taj e nain krivnju za njezino ruenje
prebaciti osobito a Hrvatsku na koju je i pripreman glavni
udar.
Za navedenu planiranu inaicu, bili su stvoreni svi potrebni
preduvjeti:
- homogenizacija "ugroenog" srpskog naroda,
- jedinstvo srbijanskih politikih, vojnih, intelektualnih i
crkvenih krugova u pogledu strategijskih ratnih ciljeva,
- potrebni stupanj srbizacije JNA te
- meunarodno javno mnijenje o Hrvatskoj i Sloveniji kao
ruiteljima Jugoslavije.
8.1.
Zapadne
granice
strategijski
velikosrpskih teritorijalnih posezanja
cilj
Kraj osamdesetih godina, u vrijeme oiglednog raspada

komunistike Jugoslavije, bio je obiljeen nacionalnim
jedinstvom srpskih politikih krugova. Iako su prevladavala
miljenja da do "Memoranduma" SANU-a, Srbija nije imala
nacionalni program jo od vremena "Naertanija"(slika br.6),
vladajua komunistika stranka na elu sa Slobodanom
Miloeviem, oporbene stranke te vojni, intelektualni i
crkveni krugova, zastupali su jedinstveno stajalite o
ustrojavanju nove drave na kriterijima Memoranduma:
- svi Srbi moraju ivjeti u jednoj, teritorijalno to veoj
dravi, pa makar u njoj Srbi bili ispod polovine relativne
veine (u takvom sluaju primijenila bi se, u povijesti ve
viena, a na Kosovu u razdoblju s poetka osamdesetih
ponovno isprobana, metoda etnikog ienja, koja e se
nastaviti i u daljnjoj velikosrpskoj agresiji)
- republike granice su "administrativne", to
podrazumijeva potrebu za razgranienjem izmeu onih
naroda koji ele ostati u Jugoslaviji i onih koji to ne ele.
46
Ovako planirana "Velika Srbija", trebala je osigurati

geostrategijsku prednost na prostoru jugoistone Europe
dominacijom na Jadranskom proelju, srednjem Podunavlju,
te na prostoru Balkanskog poluotoka. Postavljeni zahtjevi
predstavljali su uvod u neizbjeno provociranje ratnog stanja
i agresije.
Srpski ratni pohod postajao je sve realnija inaica za iji je
krajnji uspjeh bila potrebna potpora svjetskih sredita moi.
Tako e srpski politiki krugovi, pokuavajui unaprijed
opravdati planirane ratne ciljeve, zahtjev "Svi Srbi u jednoj
dravi", proglasiti nerealnim, zbog toga to ih, prema njima,
u Zagrebu ivi oko 120 000, u Splitu i nOsijeku po 40 000,
5
(Rakovi, 1991.) , te kako to nije bilo mogue ni ranije kada
ih je oko 100 000 ivjelo u Maarskoj ili 60 000 u
Rumunjskoj (avoki, 1991.).
Predstavljajui
spomenute
zahtjeve
povijesno
neprimjerenim, potrebu za "razgranienjem", odnosno,
teritorijalnim posezanjem, opravdavat e nacionalnom
strukturom prostora s veinskim relativnim udjelom srpskog
stanovnitva. Za prostore gdje taj kriterij nije bio zadovoljen,
a bili su u planovima teritorijalnog proirenja, posluit e se
povijesnim krivotvorinama, pozivajui se pritom na "srpske
grobove" u kojima su, naravno, kosti "rtava genocidnog
hrvatskog naroda". Tako Vuk Drakovi kae: "Zapadne
granice ne treba da crtamo. Njih je obeleio Ante Paveli.
Svuda tamo gde je tekla srpska krv, gde su nam grobovi i
jame, spaljene crkve, tamo su granice nae otadbine. Nae
istone granice su svetinje koje nikada ne smeju postati
jame, a nae zapadne granice su jame koje moraju postati
svetinje".
Smatrajui postojee republike granice administrativnim,
slino vienje ima i avoki (1991.) koji naglaava: "Za
utvrivanje granica tih spornih teritorija valja uzeti stanje
prije 1941. godine, odnosno popis iz 1931. godine. To se
mora uvaiti prije svega zbog toga to ni jedan narod, pa ni
hrvatski, ne bi smio izvlaiti korist iz zloina koji je izvrio
nad drugim narodom".
Polaui teritorijalno pravo na BiH pri utvrivanju zapadnih
granica "Velike Srbije", a pozivajui se na nacionalnu
strukturu, Radovan Karadi (1991.) isticao je sljedeu
povijesnu krivotvorina: "Ako bi netko potegnuo taj argument
da nas nema vie od 32%, onda emo mi da potegnemo
argument naih jama i naih groblja, masovnih srpskih
grobnica u Bosni i Hercegovini, i da traimo i da oni glasuju,
5 Rije je o jo jednom u nizu znanstvenih falsifikata jer je po popisu
stanovnitva iz 1981. u Zagrebu bilo 30 930, u Osijeku 28 536, a u Splitu
9 629 Srba.
47
48
da glasa i njihovo potomstvo, i potomstvo njihova potomstva.

Dakle, tri etiri generacije su unitene. Srba bi danas u
Bosni i Hercegovini bilo 60-70% da nije bilo genocida".
Povijesne okolnosti bile su prigode, ali i okvir, koji je
odreivao optimum mogueg teritorijalnog irenja. Neuspjeh
u ostvarivanju planiranog nije znaio odustajanje u svezi i
ime primjerice Drakovi (slika br. 7.) istie: nije
definitivno i ako bi se sutra razgraniili na Uni i Kupi, to, ne
bismo prihvatili kao konano rjeenje, ali ako je nae do
Ogulina, ako je tako zapisano u Naertaniju, na ideal e
biti da u pogodnim istorijskim okolnostima stignemo do
Ogulina. Prilagoavajui se povijesnim okolnostima
Drakovi (Vjesnik, srpanj 1991.) predlae optimalno
teritorijalno razgranienje po kojem od Hrvatske amputira
srpske krajine, i u zamjenu nudi prostore s hrvatskom
veinom u BiH.
Javni zagovornik maksimalistike inaice "razgranienja"
na 'crti Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag bio je eelj
(slika br. 6.). Iako, ova granica nije bila stav slubene politike
Beograda, vojne operacije iz 1991. potvruju kako je upravo
ona bila strategijski cilj, a ne zatita "ugroenog i golorukog"
srpskog naroda. Ovakva maksimalistika "Velika Srbija" koja
bi obuhvatila "srpski Dubrovnik", "srpsku Dalmaciju", "srpsku
Liku", "srpski Kordun", "srpsku Baniju", "srpsku Slavoniju",
"srpsku Baranju", pa ak i opine Ogulin i Vrbovsko, imala je
prvorazredno znaenje u nizu slinih inaica velikosrpskog
teritorijalnog irenja. Tako bi dananjoj Hrvatskoj ostalo 19
000 km2 ili 34,5% teritorija, dok bi planiranoj "Velikoj Srbiji"
bilo pripojeno 65,45% hrvatskog ozemlja. Nova bi se srpska
drava koja bi osim Srbije obuhvaala Makedoniju, Bosnu i
Hercegovinu i Crnu Goru, s navedenim dijelom Hrvatske,
proirila na 84,45% prostor bive dravne zajednice ili na
2
216 017 km (Pavi, 1991.)
Po Drakovievom planu, tzv. Krajine, ne bi se pripojile
izravno Srbiji ve Bosni i Hercegovini, za koju, pod drugim
imenom ("Bosna i Krajina"), predvia status sastavnog dijela
Jugoslavije. Srbija bi izravno pripojila prostor Baranje i
istone Slavonije te na taj nain, zapravo, zaokruio granice
"Velike Srbije".
U kontekstu intelektualne potpore projekta stvaranja to
vee srpske drave, svakako je znaajno navesti inaicu
teritorijalnog irenja koju je zastupao Cvijiev nasljednik
Jovan Ili (1991.), predsjednik Srpskog geografskog drutva.
Glavna Ilieva teza, kao podloga "razgranienja", temeljena
je na etnikom naelu. Tamo gdje to nije mogue, kao i
njegovi prethodnici i tadanji istomiljenici, posee za
geostrategijskim opravdanjima, ali i za ve vienim
49
krivotvorenjem povijesti koristei se tezom o "genocidnosti"

hrvatskog naroda, oekujui tako potporu starih saveznika u
meunarodnoj zajednici pokrovitelja srpske hegemonije.
Tako Ili na temelju etnikog naelu trai odcjepljenje 11
srpskih opina s apsolutnom srpskom veinom: Benkovac,
Donji Lapac, Dvor, Glina, Graac, Knin, Kostajnica,
Obrovac, Korenica, Vojni i Vrginmost (slika br. 11.).
Iako je u ovim opinama po popisu iz 1991. ivjelo 195 351
ili 33,6% od ukupno 581 663 Srba koliko ih je ivjelo u
Hrvatskoj, odnosno 4,08% od ukupnog broja stanovnika,
Hrvatska bi izgubila ak 12% svoje kopnene povrine. No,
Ili se ne zadovoljava samo "etnikim" naelom, ve skladu
s velikosrpskim "kriterijima" trai primjerice i prostore opina
Slunj, ibenik, Drni itd., i pored toga to je u Slunju
1991.godine ivjelo 29,2%, Drniu 20,58%, a u ibeniku
samo 10,55% Srba.
Osim spomenutog, Ili dri "pravednim" rjeenjem i
pripojenje Srbiji veeg dijela istone Slavonije, raunajui pri
tome i na urbana sredita Osijek, Vinkovce i Vukovar. Plan
obrazlae potrebom preseljenja "urbanih ugroenih Srba" s
prostora Zagreba, Rijeke i drugih hrvatskih gradova, koji su
ostali izvan planiranog teritorija nove srpske drave.
Posezanja u istonoj Slavoniji pomie jo zapadnije na crtu
Slavonski Brod- akovo - Donji Miholjac - Valpovo - Naice,
s namjerom preseljenja Srba iz podruja zapadne Slavonije
na te prostore.
Spomenuti "znanstvenik" nudi slino rjeenje i za
Dubrovnik dok teritorij Bosne i Hercegovine smatra
sastavnim i neodvojivim dijelom "Tree Jugoslavije", iz koje
bi iskljuio zapadnu Hercegovinu. Bile bi to najznaajnije
geostrategijske inaice plana velikosrpskog irenja na
Zapad, u skladu kojih se mogu prepoznati sve ostale
podinaice stvaranja nove drave na ruevinama bive
zajednice. Kao i u ranijim povijesnim okolnostima, sukladno
"Naertaniju", priprema novog teritorijalnog irenja, prikrivala
se platom Jugoslavije. Iako se u biti radilo o "Velikoj Srbiji",
srpsko vodstvo, pa i najvei dio politike oporbe i
intelektualaca pokuao je pred meunarodnom zajednicom
ostaviti dojam demokratinosti i "branitelja" Jugoslavije.
Jedini koji je javno zagovarao "Veliku Srbiju", bio je eelj
(slika br.6).
Tako, iznosei miljenje o nazivu nove drave Mihajlo
Markovi (1991.) kae: "... ima usijanih glava koji misle da
Srbija treba da se formira kao Velika Srbija, koja e imati
nekoliko milijuna nezadovoljnih pripadnika drugih naroda,
prije svega bosanskih Muslimana, onda je to velika zabluda
koja e nas skupo stajati".
Slinog je miljenja bio i Karadi (1991.) koji iznosei bit

formiranja nove srpske drave, istie: "... Dok god Srbi ive u
jednoj dravi, ta drava e biti najmonija drava na Balkanu
i srpski narod najmoniji narod na Balkanu, a kako emo tu
dravu zvati to je sporedno pitanje, mada ja verujem da e
se zvati Jugoslavija".
Objektivno gledano, i osim izraene politike naklonosti
prema bivoj dravi, teko je bilo oekivati, kako e
meunarodna sredita moi, posebice V. Britanija,
Francuska, Rusija i SAD, pruiti novu potporu srpskom
hegemonizmu i imperijalnom
grabeu u vrijeme
demokratizacije europskog Istoka. Posebice to nije bilo
realno u spomenutoj maksimalistikoj inaici "Velike Srbije",
ma koliko je Srbi zvali "Jugoslavija".
Po popisu iz 1981., u takvoj bi dravi, prema Paviu,
(1991.) ivjelo 18 119 575 stanovnika ili 80,79% od ukupnog
broja stanovnika bive Jugoslavije, od ega bi 7 973 864 ili
44,01% stanovnika bili Srbi. No, i osim toga to Srbi ne bi
inili veinu u novoj srpskoj dravi, s obzirom na ve viene
metode etnikog ienja, kako u ratnim tako i u
mirnodopskim okolnostima, to oito nije bila zapreka
militantnim velikosrpskim planerima. Najvaniju potporu u
prosudbi mogunosti ustrojavanja takve drave velikosrpski
ideolozi vidjeli su u srbiziranoj vojno-policijskoj moi.
Povjerenje u snagu JNA, po brojnosti i opremljenosti jedne
od najveih vojnih sila Europe, pokazat e se kao najvea
zabluda, ne samo srpskih politikih voa i vojno-politikih
analitiara (jugo-generala), ve i velikog broja uvaenih
vojnih analitiara diljem svijeta.
8.2.
Srbizacija JNA
Srbizacija JNA, te priprema njezine mogue uporabe u
uvjetima irih globalnih promjena i kriznih stanja na
europskoj i svjetskoj razini, voena je sustavno i dugorono,
a poglavito kroz:
- nacionalnu strukturu,
- uporabu jezika,
- voenje zapovjednog oficirskog kadra,
- vojno-teritorijalni ustroj te
- ratno umijee.
Neustavna uporaba "srpsko-hrvatskog" jezika, koja je
opravdavana jedinstvom zapovijedanja, upuuje i na
drutvenu poziciju Armije. Navedeno potvruje injenicu,
kako JNA nije bila samo bitan imbenik kreiranja dravne
50
politike, ve je njezina pozicija bila izvan nadzora dravne

vlasti.
Njezina nedodirljivost pokazat e se i u kreiranju kadrovske
politike, koja ne samo da je voena izvan nadzora javnosti,
to je i prirodno jednopartijskim sustavima, ve je bila
zabranjena tema saveznih, a posebno republikih - partijskih
i dravnih institucija. Tako ne postoje slubeni podaci o
kretanju njezine nacionalne strukture.
Premda znanstveno-istraivaki nedovoljno utemeljene,
navest emo neke od prosudbi za razdoblje osamdesetih
godina, koje su se posljednjih godina rabile kao potvrda
njezine sustavne srbizacije. esto su koriteni podaci o
njenom nacionalnom sastavu: Srbi 60%, Crnogorci 6,2%,
Makedonci 6,3%, Hrvati 2,6%, Slovenci 2,8%, Muslimani
2,4%, Jugoslaveni 3,6%, Albanci 0,6%, Madari 0,7% i ostali
1,6% (Ogorec, 1997). Slini, iako po zastupljenosti Hrvata
znatno razliiti (10,4%), esto se rabe podaci koje je objavio
Glavni stoer saniteta Republike Hrvatske (1991).
Bez obzira na neznatne razlike, spomenuti podaci kao i
dugogodinja zatvorenost JNA pred javnou o navedenom
problemu nacionalne strukture oficirskog kadra, jasno
pokazuje na njezinu smiljenu, sustavnu i kontinuiranu
srbizaciju sukladnu politikim zahtjevima velikosrpskih
Ideologa.
Srpska vojna hunta, ne samo da je sustavno provodila
srbizaciju JNA, ve je pripremu velikosrpskih osvajanja
naplatila od svih tih republika iji e teritoriji 1991. biti
izloeni velikosrpskoj agresiji. Da ta izdvajanja nisu bila mala
potvruju podaci iz razdoblja saveznog premijera Ante
Markovia kada je za 1990. za potrebe JNA izdvajano 2,4
milijarde dolara proraunskog novca tadanje Jugoslavije.
Usporeujui ovaj podatak s izdvajanjima zapadnih sila,
Jugoslavenska armija je bila na samom europskom zaelju.
Da je to doista tono, promatrano sa stajalita apsolutnih
pokazatelja, potvruje primjerice svota vojnih izdvajanja
Italije od 17 milijardi dolara. No, ako navedenu apsolutni
iznos prikaemo u relativnim ekonomskim pokazateljima, za
6
JNA se izdvajalo 4,94% bruto nacionalnog dohotka (GNP),
7
dok je vojni proraun Italije iznosio svega 2,2% , Francuska
4,5%, a Njemaka 3,1% GNP. Tako je JNA, slino vojsci
SSSR-a, troei golema financijska sredstva optereivala
6 Slina vojna izdvajanja bila su i u razdoblju 1981-1985. i to: 1981.
(4,98%); 1982. (4,50%); 1983. (4,24%); 1984.(4,33%); 1985. (4,56%)
(Savezni sekretarijat za NO, 1990).
7 Istodobno je Jugoslavija izdvajala za zdravstvo 3%, za obrazovanje 2,66%
te za znanost 0,90%, za razliku od Italije koja je izdvajala za: zdravstvo
7%, obrazovanje 5%, a za znanost 3% GNP.
51
ionako osiromaeno jugoslavensko gospodarstvo (Vjesnik,

8
12.11.1990.) .
No, osim spomenutog, u skladu s "Memorandumom",
srbizirani vojni vrh za gospodarsko osiromaenje
Jugoslavije, optuuje Ustav iz 1974., te, naravno, republike
Sloveniju i Hrvatsku (Radinovi, 1991.; Kadijevi,1993.). Ove
republike bile su optuene i za ruenje Jugoslavije, iako se
JNA ve sredinom osamdesetih godina, vojno-teritorijalnim
preustrojavanjem pripremala za njezino ruenje i stvaranje
neke "nove" Jugoslavije koju nee optereivati srpskohrvatski sporovi jer kako istie Radinovi: " ... na stabilnost
Jugoslavije, od njenog formiranja do sada, najnegativnije
utie srpsko-hrvatski spor, koji je doveo do sloma Kraljevine
Jugoslavije 1941. godine. Taj sukob je uslovio da, do sada,
nijedan drutveno-ekonomski sistem u Jugoslaviji nije imao
uspjeha" .
Dakle, i po Radinoviu, po mnogim vojnim analitiarima
najveim vojno-politikim strategom JNA, biva zajednica
bila je potroena. Oekujui njezin raspad autor istie pravo
naroda na odcjepljenje poriui istodobno to isto pravo
republikama.
8.2.1. Preustroj OS SFRJ

Pripremajui plan velikosrpskih osvajanja, JNA je jo 1985.
poela ruiti bit ustavnih naela iz 1974., koja su se odnosila
na organizaciju obrane i davala velike ovlasti republikama,
(kada je donesena odluka o preustroju OS SFRJ). To je bio
poetak naputanja armijske strukture koja je dotad bila
sukladna teritorijalnom prostiranju republika, osim teritorija
Hrvatske nad kojom je nadzor bio podijeljen izmeu 5. i 7.
armije (slika br.8.). Takav sustav obrane, ako se uzme u
obzir i teritorijalna obrana, imao je "republiko" obiljeje.
Prostorna decentralizacija armije po naelu teritorijalnog
nadzora - jedna armija, republika; jedan korpus, autonomna
pokrajina, pri emu su zapovjednici bili iz redova matinog
naroda trebalo je urno ukinuti.
Negirajui federativni ustroj drave te ne potujui
republike granice, koje su i za JNA u skladu s
velikosrpskom politikom, bile "administrativne", est armija
kopnene vojske zamijenit e 1987. tri bojita, odnosno, vojne
oblasti (VO). Tako e novi obrambeni ustroj po svojoj
teritorijalnoj organizaciji i sustavu zapovijedanja biti u skladu
8 Vjesnik-politiki dnevnik (12. studenog 1990.). Zvona za Armiju - koliko
uistinu troi JNA.
52
s politikim planovima velikosrpskih tenji (slika br. 9).

Naime, prostorni nadzor Prvog i Treeg bojita te Vojnopomorske oblasti, odgovarat e maksimalistikoj inaici
"Velike Srbije".
Zapadna granica "Velike Srbije" postat e prikriveni cilj, a
teret povijesne odgovornosti bit e povjeren upravo JNA,
odnosno, srpskim i prosrpskim crnogorskim generalima i
visokim oficirima. Oni su upravo na prostoru 5.VO, koja je
obuhvaala Sloveniju i strategijski najvaniji dio Hrvatske Sredinju Hrvatsku, inili oko 75% kadra te kategorije, dok je
udio Hrvata bio tek 15%.
Posebno uvjerljiva injenica dugogodinje sukladnosti
srbizacije armije i velikosrpskih planova bila je nacionalna
struktura Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). Iako je
obala, more, pomorstvo, tradicija pripadala daleko najveim
dijelom Hrvatskoj, Hrvati su u ovoj grani vojske inili tek 20%
oficirskog kadra za razliku od Srba iji je udio bio 40,1%, a
zajedno s Crnogorcima vie od ak 60% (Gerak, 1990). Za
ovakvo dugogodinje stvarano stanje obrazloenje treba
traiti upravo u planu teritorijalnog posezanja prema
obalama Jadranskog mora.
8.2.2. Ratni planovi i pripreme

Praktini pristup s ciljem oivotvorenja velikosrpske ideje, po
inaici obrane "manje Jugoslavije", ija stabilnost nee biti
optereena srpsko-hrvatskim sporovima, JNA svrstava u
najekstremnije velikosrpske imbenike.
Ono to je JNA jo 1985. pripremala, slubena srpska
politika prikriveno e, a samo eelj javno, zastupati tek
poetkom devedesetih godina, neposredno pred poetak
vojne agresije.
Pripremajui inaicu obrane Jugoslavije na eeljevoj crti
Virovitica-Karlovac-Karlobag, "kovanica bratstva i jedinstva"
bila je glavni imbenik provedbe velikosrpskog plana te
ruenja dotadanje vienacionalne dravne zajednice. Dok
je preutnom potporom pridonijela ruenju dotadanjeg
ustavnog ureenja kada je to odgovaralo Srbiji, upravo e u
ime "obrane Ustava i Jugoslavije" izvesti agresiju na njezine
"ruitelje", posebice Hrvatsku i BiH, a puno ranije i Kosovo.
Teritorijalno ustrojavanje pratila je i nova strategija, po kojoj
vojni faktor dobiva vrlo vanu ulogu u rjeavanju moguih
konfliktnih unutranjih prilika, a ne, to bi bilo u skladu s
njegovom prirodom, ouvanju teritorijalnog integriteta.
Unutranji neprijatelj" dobiva prvorazerdno znaenje u
53
vojnom djelokrugu rada, te vojska, umjesto policije, priprema

planove za tzv. "vanredne prilike".
Tako e upravo vojska biti i kreator stanja kaosa,
organizator pobune i naoruavanja "golorukog" srpskog
naroda,
istodobno
razoruavajui
hrvatski
narod
razoruanjem Teritorijalne obrane u Hrvatskoj. Vojni pohod
na zapadne republike opravdavat e "spreavanjem
graanskog rata", odnosno, "meunacionalnih sukoba",
prikrivajui pri tom stvarne namjere: uspostavu novih granica
"srpske drave".
Prostorni ustroj te novu strategiju obrane, pratila je i
odgovarajua vojna infrastruktura, potrebna za operativni
razvoj snaga. Osim ve postojeih vojnih objekata grade se i
novi, poboljavajui time nadzor svih bitnih prometnih
smjerova i prometnih vorova, posebice onih koji
funkcionalno spajaju srpske enklave s urbanim sreditima u
dubini hrvatskog teritorija (Osijek, Vukovar, Vinkovci,
Petrinja, Bjelovar, Karlovac, Gospi, Zadar, ibenik i Split).
Takoer, potkraj osamdesetih, u skladu sa spomenutom
strategijom obrane, provoene su i "Zapovjedno stoerne
vjebe". Njihovu temeljnu zamisao odreivao je Generaltab,
dok su odreene zadae strategijske razine rjeavane po
vojnim oblastima (bojitima).
Vjebe su bile usklaene s ratnim planom - dokumentom s
najveim stupnjem tajnosti. Iako su u ratnom planu postojale
dvije mogue inaice "agresije" na Jugoslaviju, istona i
zapadna, pod kodnim nazivima S-1 i S-2, istona kao da i
nije postojala - iskljuivo se razraivala zapadna.
Ralambom ovih vjebi moe se uoiti kako se zapravo
JNA pripremala i uvjebavala zapovjednitva i postrojbe za
agresiju na Hrvatsku. Tako su se primjerice proigravala
napadna djelovanja snaga NATO-saveza s talijanske
operacijske osnovice sa zadaom:
- prva faza - izvesti pomorsko-zrane desante na vanjske
otoke: Loinj, molunatska skupina otoka, Vis, Lastovo,
Mljet, podruje Slanog
- druga faza - izvesti pomorsko-zrani desant na prostor
Ravnih kotara, proiriti mostobran kod Slanoga te nastaviti
napadna djelovanja na smjerovima:
Ravni kotari - Sinj - Kupres
Slano - Mostar - Sarajevo.
Ono to je znaajno, a slian scenarij bit e vien za
vrijeme srbijanske oruane agresije na Hrvatsku, JNA kao
odgovor predvia usporavanje prodora snaga napadaa na
prostoru Slanog i Ravnih kotara te protuudar snagama 9.K
54
55
(Kninski korpus) i dijelom 7.K (Sarajevski korpus) i 9. VPS

(Vojnopomorski sektor Boka) na smjerovima:
- Knin - Benkovac - Ravni Kotari - Zadar
- Mostar - apljina - Slano
- Trebinje - Konavle - Dubrovnik.
Ovaj plan iz 1986., u sljedeim fazama rata predviao je i
izbijanje NATO-saveznika na crtu Una Virovitica.
Oslobaanje tog prostora JNA predvia strategijskom
napadnom operacijom snagama iz dubine, dakle iz Srbije.
Oito je da je u scenariju predviena uloga agresora bila
nerealna. Nije bilo za oekivati da to budu snage NATOsaveza, kojima je primjerice pridodana ak i Maarska iako
je bila lanica VU. Snage NATO-a su u biti bile prikrivka za
oekujui otpor hrvatskog naroda koji je bio najvea zapreka
velikosrpskom teritorijalnom irenju na zapad, to e se
pokazati tonim za vrijeme Domovinskog rata.
Prilagoavajui se meunarodnim okolnostima 1990., vojni
vrh, prikrivajui stvarne namjere, nastavlja s prosudbama
nerealnih vanjskih prijetnji. Tako primjerice Radinovi
(1990.) upozorava kako je europskim silama pa i SAD-u
interes jedinstvena Jugoslavija, ali s druge strane smatra
kako e te sile uiniti sve kako bi se promijenio unutarnji
drutveni poredak, to e dakako, po njima, razbiti
Jugoslaviju.
Kadijevi slino upozorava na opasnost od njemakog
imperijalizma kojega podupiru SAD s ciljem: " ... da razbiju
Jugoslaviju", a govorei o nainu njezinog razbijanja
upozorava na ... graanski rat kao najefikasniji. Autor
upozorava kako glavnu opasnost po europsku stabilnost
predstavlja ujedinjenje Njemake i njezina tenja da
zagospodari Europom, pa ak i da se teritorijalno proiri na
prostor Balkana. Za sve to je, po njemu, potrebno razbiti
Jugoslaviju, a to e pokuati preko: ... Slovenije, Hrvatske i
Bosne i Hercegovine do sadanjih pozivanja i guranja, u rat
Albanaca i Muslimana u Srbiju i Crnoj Gori". Navedena
razmiljanja visokih vojnih dunosnika JNA upuuju na
scenarij u kojem je pripremanje za "obranu" Jugoslavije,
zapravo bilo planiranje napadnih vojnih operacija za
stvaranje "Velike Srbije".
Dakle, itava koncepcija pripreme velikosrpske agresije, u
kojoj su SANU i JNA vodile glavnu rije, zahtijevala je
proizvodnju "ruitelja" Jugoslavije, preko stanje "graanskog
rata". Kako bi se pridobila potpora meunarodne zajednice
za planirani imperijalni ratni pohod, njen "spasitelj" Srbija,
propagandnom je djelatnou preko naslijeene srbizirane
diplomatske mree, za glavnog ruitelja proglasila upravo
Hrvatsku - najveu zapreku velikosrpskom teritorijalnom

irenju.
Glavni ruitelj Jugoslavije, bila je Srbija - jugoslavenski
hegemon, koja je posjedovala i nadzirala srbiziranu jugovojsku, policiju i diplomaciju. Pripremajui scenarij
"graanskog rata", zadau njegovog "zaustavljanja" dodijelit
e JNA, time prikrivajui velikosrpsku agresiju.
Uporaba teze "graanskog rata", koja e biti zastupljena i u
dijelu svjetskog javnog mnijenja, bilo je u funkciji prikrivanja
oslobodilakog i obrambenog obiljeja rata kojeg su vodili
nesrpski narodi, odnosno imperijalne agresije koju je vodila
Srbija, u biti e stvarati podlogu za prikrivena velikosrpska
osvajanja.
U skladu s velikosrpskim planovima, armija e ve 1990.
poeti s agresijom s ciljem zauzimanja zapadnih granica
"Nove Jugoslavije" javno se svrstavajui na stranu Srbije.
Ratni pohod opravdat e borbom za ''Jugoslaviju" i za sve
one narode koji ele u njoj ivjeti (u skladu s njihovim
eljama i oekivanjima elio je samo srpski), te zahtijevati
"razgranienje", proglaavajui pritom republike granice
"administrativnim".
Nacionalna struktura kao podloga, u srpskim zahtjevima
"razgranienja" bit e ponovno aktualna. Meutim, plan
odcjepljenja prostora sa "srpskom veinom", ubrzo e
demantirati provedba vojnih operacija, to e upozoriti na
razliite uzroke velikosrpske agresije. Iako njezino
prouavanje zahtijeva interdisciplinaran pristup, povijesni
izvori velikosrpskih teritorijalnih posezanja, te ratna inaica u
pokuaju njihovog ostvarenja s poetka devedesetih,
namee demografski, kao jedan od njenih temeljnih uzroka.
9.
SRBIJANSKA ORUANA AGRESIJA NA HRVATSKU

1990. -1991.
Srbijanska oruana agresija na Hrvatsku 1991. znaila je i
poetak cijelog niza dogaanja (proces raspada Jugoslavije,
rat u BiH...) koji su doveli u pitanje kontrolirani tijek europske
povijesti nakon II. svjetskog rata. Iako se ni nakon pet
godina trajanja izazvani potresi jo nisu smirili, nuno je
naznaiti ope okolnosti koje su ih prouzroile, kao i
kronoloki prikazati sam tijek srbijanske agresije. Pritom je
potrebno imati u vidu zahtjeve samog rada, te nedostatak
grae i prijanjih znanstvenih radova koji obrauju aktualna
zbivanja na jugoistoku Europe.
56
57
9.1. Povijesno naslijee i okolnosti osamdesetih

godina 20. stoljea
Razumljivo je da srbijanska agresija na Hrvatsku i dogaaji
koji su iza toga uslijedili imaju svoje slojevite uzroke ija se
cjelovitost moe analitiki podijeliti na dvije osnovne razine
promatranja: vremensku i prostornu. Vremenska razina
podrazumijeva povijesnu analizu koja bi morala krenuti
barem od devetnaestog stoljea pa do kraja osamdesetih
godina dvadesetog stoljea, dok bi prostorni pristup trebao
sadravati lokalnu (jugoistok Europe) i globalnu (Europa i
svijet) dimenziju promatranja.
Za dubinsko razumijevanje dogaaja koji su 1990., izbili na
povrinu mora se poznavati i uzeti u obzir znaenje
djelovanja nekoliko odsudnih povijesnih injenica i procesa
ije je naslijee u temeljima svega to se posljednjih godina
dogaa na prostoru bive Jugoslavije. Prije svih to su: kraj I.
svjetskog rata kada je prvi put konkretno stvoren politiki
okvir koji je nazvan - Jugoslavija, te kraj II. svjetskog rata kad je stvorena komunistika Jugoslavija.
U znanstvenoj literaturi potvrena je i prihvaena injenica
kako je nastanak prve i druge Jugoslavije preteito rezultat
interesa i dogovora (kompromisa) svjetskih sila koje su
pobijedile u svjetskim ratovima. Na lokalnoj razini gobalni
interes je ostvaren u suradnji sa srbijanskim dravnim i
nacionalnim interesima, koji su se temeljili na velikosrpskoj
ideologiji.
Na taj nain je poslije I. svjetskog rata nastala
vienacionalna drava - Jugoslavija, ije su glavne znaajke,
prema svjetskoj i jugoslavenskoj (nakon II. svjetskog rata)
znanstvenoj literaturi, bile: izrazita dominacija Srba u
strukturi vlasti, gospodarstvu i drutvenom ivotu;
nacionalna
neravnopravnost;
socijalno
ugnjetavanje;
nerjeavanje osnovnih agrarnih i vlasnikih problema;
korupcija na svim razinama dravnog ustroja; policijskoandarsko nasilje; ubojstva i progoni politiara i
intelektualaca koji nisu bili skloni velikosrpskom reimu i sl.
Te znaajke navode se kao glavni razlozi koji su doveli do
munjevitog sloma reima i raspada Jugoslavije na samom
poetku II. svjetskog rata.
Ni globalna razina dogaanja, niti metodologija odnosa i
ponaanja nije se promijenila u drugom svjetskom oruanom
sukobu. Po mnogoemu kontradiktoran tijek i privoenje
kraju Drugog svjetskog rata - naroito nakon sporazuma
izmeu saveznikih monika u Teheranu 1943. i na Jalti
1945., zavrilo je nizom kompromisnih rjeenja koja su se po
58
cijelom svijetu prelamala na lokalnoj razini preko lea malih

naroda.
Osobito sloeni interesi i dogaanja bili su na europskom
tlu, gdje je u pozadini izvoenja saveznikih ratnih djelovanja
i politikih odluka uvijek bio odluujue nazoan globalni
interes svjetskih blokova: s jedne strane zapadnih sila, a s
druge strane Sovjetskog Saveza.
Problem jugoistoka Europe, koji je stoljeima bio granini
prostor na kojem su se - civilizacijski, kulturno, politiki i
vojno - spajali i sukobljavali Istok i Zapad, i na kraju II.
svjetskog rata "rijeen" je kompromisom, tj. stvaranjem
komunistike Jugoslavije. Sve unutarnje bolesti koje su
slomile Kraljevinu Jugoslaviju nastavile su svoj razorni razvoj
i u komunistikoj Jugoslaviji. Velikosrpska ideologija
ostvarivana je preko primitivnog jednopartijskog policijskovojnog modela drave, stvaranjem dravne, politike,
gospodarske i drutvene strukture u kojoj su Srbi bili izrazito
privilegirana nacija.
Osamdesetih godina dvadesetog stoljea u svijetu se, a
napose u Europi, sve ubrzanije razvijaju razliiti drutveni
procesi koji su vodili prema prestanku suprotstavljenosti
dvaju vojnih, politikih i ideolokih sustava (blokova), iji je
sukob, u razliitim oblicima, bio odluujua podloga svjetskih
dogaanja i nakon II. svjetskog rata.
Te ope, svjetske, okolnosti desetljeima su bitno
odreivale vanjsku i unutarnju politiko-gospodarsku
sudbinu i poloaj Jugoslavije.
Naime, spomenuti globalni drutveni i politiki procesi
osamdesetih godina dvadesetog stoljea vodili su skidanju
"eljezne zavjese" koja se kroz etiri desetljea protezala od
Baltika do Jadrana, zbog ega je Jugoslavija izgubila svoju
dotadanju globalnu, geostrateku, "tampon" ulogu i
znaenje. U konkretnim meudravnim odnosima to je
istodobno znailo i prestanak dotoka obilnih zapadnih
kredita, koji su poslijeratnu Jugoslaviju godinama odravali
na ivotu. Osim toga, Jugoslavija je trebala poeti i s
vraanjem meunarodnog duga, visokog nekoliko desetaka
milijardi US dolara.
U takvim okolnostima, okotale temelje komunistike
Jugoslavije poela je, iznutra, nagrizati sve dublja
gospodarska i socijalna kriza. Osamdesetih godina vrtoglavo
se poveava broj i masovnost trajkova, kao i propast
"samoupravnih" poduzea. Krug privilegiranih pripadnika
vladajue strukture morao se naglo smanjivati jer narodno
gospodarstvo (ni uz djelomino reprogramiranje vanjskog
duga) nije moglo, ni priblino, podmiriti potrebe drave
naviknute na megalomaniju. Dravna tijela i Savez
komunista Jugoslavije nastoje, proglaavanjem brojnih

reformi ili nebitnih gospodarskih odluka, spasiti propadajuu
dravu. Svakodnevna inflacija izgledala je zastraujue, a
rebalansi dravnog prorauna samo su nakratko produavali
trajanje agonije.
Uestalost i intenzitet razliitih drutvenih potresa
uzrokovali su postupnu razgradnju birokratskog i
represivnog sustava totalitarne Jugoslavije. Monolitni dravni
aparat sve vie je prisiljen baviti se pokuajem odgode
vlastitog kraja, to je smanjilo njegovu represivnu
djelotvornost
u
zaustavljanju
pritiska
desetljeima
nagomilavanih problema. Na obzoru se pojavljuju prvi znaci
demokracije, koji se u pojedinim dijelovima Jugoslavije
oituju u slobodnijem govorenju i pisanju.
U Jugoslaviji su Albanci na Kosovu godinama podnosili
najgrublji teror srbijanskog reima pa je razumljivo to se
poetkom osamdesetih godina prvi pokuaj organiziranog
politikog prosvjedovanja zbio na Kosovu. Mirne
demonstracije Albanaca, koji su zahtijevali (u svijetu
opepriznata) nacionalna i ljudska prava, spreavane su
vojnim i milicijskim orujem. Broj ubijenih mjerio se
stotinama. Nakon masovnih suenja, tisue Albanaca
zatvarano je u, ionako tijesne, jugoslavenske zatvore.
Srbijanske znanstvene, politike i vojne strukture tada su
definitivno uvidjele kako e im samo radikalan i nasilan
zahvat unutar Jugoslavije omoguiti ouvanje vlasti,
dominaciju i privilegije. Zloglasna Osma sjednica Centralnog
komiteta Srbije i dolazak Slobodana Miloevia na elo
Srbije
predstavlja
praktiki
poetak
ostvarivanja
"Memoranduma" srbijanske Akademiji nauka i umetnosti. U
njemu je razraena strategija kojom se u rukama srpskih
vlastodraca trebaju zadrati junoslavenski narodi ili
9
drave.
Teorijsko polazite i smjer psiholoko-propagandnog
djelovanja velikosrbijanskog agresivnog nacionalizma
svedeni su na donju razinu jednostavnosti: gdje god da ive
"Srbi i srpstvo" izrazito su ugroeni. Stoga je sveti zadatak
drave i naroda da se zajednikim snagama nemilosrdno
obraunaju s onima koji njih Srbe ugroavaju. Potom sve
Srbe i teritorije na kojima oni ive, treba ukljuiti u
10
jedinstvenu dravu, Veliku Srbiju. Na temelju situacije koja
je uslijedila, oigledno je kako je vrijednosna razina sijanja
tih "poruka zla" pronala pogodno tlo u gospodarskoj
9 Potankosti plana razraene su u Izvori velikosrpske agresije; Zagreb 1991.

10 Od kraja 1989., u medijima i javnim istupima srpskih politiara - na prostoru
bive Jugoslavije jednostavno je pratiti taj sve intenzivniji proces.
59
situaciji, te kulturnom i sociopsiholokom okviru onih kojima

su bile namijenjene.
Razvoj dogaaja nizao se predvienim redom i brzinom. U
Srbiji su proiene sve sastavnice drutvenog i politikog
ivota, pri emu se metode nisu birale. Stvorena je
monolitna hijerarhijska vlast. Kontrola nad medijima
uspostavljena je u potpunosti, to e biti vano zbog
vladanja domaim masama i u svrhu zbunjivanja svjetske
javnosti. Oruanim nasiljem neutralizirano je Kosovo, a
pohodima uline rulje (pod parolom "antibirokratske
revolucije") pokorena je vienacionalna Vojvodina. Objema
pokrajinama uskoro je ukinuta i formalna autonomija - ali je
Beograd zadrao njihova mjesta u saveznim tijelima (koja su
te pokrajine imale upravo na osnovi svoje autonomije,
sudjelovanjem i u konstitutivnosti Federacije). U Crnoj Gori
su, takoer nasilnim, mitinzima na vlast postavljeni
prosrbijanski orijentirani politiari. Na temelju svega toga jo
je vie uvrena premo Srbije u saveznim tijelima koja
potom verificiraju sve neustavne poteze Srbije. Nakon
ostvarenja apsolutne vlasti u Srbiji, s Vojvodinom i Kosovom,
i u Crnoj Gori, prilo se realizaciji drugog dijela plana:
stvaranju Velike Srbije.
9. 2. Priprema i poetak agresije 1990.

Kriza Jugoslavije i komunistikog sustava vlasti imala je u
ostalim dravama jugoslavenske federacije drukiji tijek.
Republiki savezi komunista Slovenije, Hrvatske, Bosne i
Hercegovine, te Makedonije bili su stijenjeni izmeu
nerjeivih drutveno-gospodarskih tekoa na vlastitom tlu i
nadirue opasnosti od plana Velike Srbije, u kojem nije bilo
mjesta za njihov udio u vlasti, a u pitanje im je sve vie
dolazila i osobna sigurnost. Stoga se najzad odluuju na, za
sebe, ugodnije rjeenje: za demokratizaciju i viestranake
izbore.
Potkraj osamdesetih godina, u Hrvatskoj se osnivaju
opozicijske stranke koje uskoro, uz odreene tekoe,
poinju provoditi predizbornu kampanju. Ali, u proljee
1990., uoi prvih viestranakih izbora u Hrvatskoj, situacija
u Jugoslaviji naglo se zaotrava jer se JNA sve vie poela i
javno upletati u politiki ivot htijui odluujue utjecati na
rasplitanje jugoslavenske krize. Kakav je smjer tog utjecaja
trebao biti, dovoljno govori podatak da je u JNA vie od 70
posto oficirskog kadra bilo srpske ili crnogorske
nacionalnosti, dok je u strukturi visokih oficirskih inova taj
postotak bio jo i vei.
60
Sva neustavna djela koja je Srbija, na elu sa S.

Miloeviem, provodila preutno su odobravali Generaltab i
Savezni sekretarijat narodne obrane (SSNO). Na samu
najavu provoenja demokratizacije u Hrvatskoj i Sloveniji
armijski je vrh otvoreno prijetio. Usto, na zahtjev Srbije,
vojska je okupirala Kosovo i krvavo se obraunavala s
Albancima koji su mirno demonstrirali. Petnaestak dana prije
odravanja izbora u Hrvatskoj, general Veljko Kadijevi
obilazio je Petu vojnu oblast (Hrvatska i Slovenija) izjavljujui
kako e se Armija "odluno suprotstaviti snagama koje
11
potkopavaju temelje SFRJ .
Ve tada je bilo jasno kako se praksa politike velikosrpskog
nacionalizma, koju simbolizira S. Miloevi, ne bi provodila
tako lako i brzo da nije unaprijed osigurano i sudjelovanje
velike veine oficira JNA (tablica br.1).
Srbijanski propagandni stroj sustavno je uvjeravao (a
najveim dijelom i uspio uvjeriti) Srbe u Hrvatskoj, kako im
prijeti opasnost od Hrvata, osobito od Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ), tada najistaknutije stranke u Hrvatskoj,
koja je u vrijeme odravanja svojih predizbornih skupova
doivjela i niz fizikih prijetnji i napade (u Berku, Vukovaru,
Benkovcu i drugdje).
U srpnju 1990., sam in provoenja izbora u Hrvatskoj
protekao je mirno i uz nepravilnosti koje su bile u granicama
podnoljivosti - kad se ima u vidu nepostojanje tradicije
politike demokracije. Poslije izbora, u Hrvatskoj je poeo
proces uspostavljanja demokratskog, viestranakog
parlamentarnog sustava vlasti, to je znailo uklanjanje iz
javnog ivota dotad primjenjivanog jugoslavenskog
komunistikog totalitarizma.
Velikosrbijanska struktura u Jugoslaviji pripremila je brojne
naine organiziranog sprjeavanja procesa sveope
demokratizacije u Hrvatskoj, koje je poela primjenjivati.
Odmah poslije zavretka izbora, a prije konstituiranja
novoizabrane demokratske vlasti u Hrvatskoj, JNA
protuzakonito oduzima oruje Teritorijalne obrane (TO)
Hrvatske, izjavljujui kako se skladita oruja "slabo uvaju".
U hrvatskom Saboru, u kojem je veinu dobila Hrvatska
demokratska zajednica, predstavnici Srpske demokratske
stranke (SDS) proglaavaju "suspenziju" svih odnosa sa
12
Saborom. Uestalo se odravaju osnivake skuptine
SDS-a, s kojih su demokratski izabranoj vlasti upuivane
11 Veernji list od 8. travnja 1990. objavio je prosvjed hrvatskih stranaka na ovu
Kadijevievu izjavu.
12 Insceniran je napad na predsjednika SDS-a Benkovac, pa je to uzeto kao povod
potpune suspenzije odnosa SDS-a s hrvatskim Saborom, a u propagandnom ratu
sluaj napada iskoritavan je nekoliko mjeseci.
61
prijetnje i izazovi ("Ubit emo Tumana", "Ovo je Srbija"). U

"homogeniziranoj"
Srbiji,
Sekcija
za
informiranje
Pokrajinskog komiteta Socijalistikog saveza radnog naroda
Vojvodine javno obznanjuje svoj zakljuak kako je "u
Hrvatskoj na djelu tei oblik kontrarevolucije nego na
13
Kosovu .
U drugoj polovici lipnja u Beogradu je i slubeno osnovan
"Srpski etniki pokret" na elu s V. eeljem. Tjedan dana
nakon toga osnovano je i "Udruenje Srba iz Hrvatske u
Beogradu" koje kao svoj cilj istie borbu za ostvarenje
autonomije Srba u Hrvatskoj. Poetkom srpnja, na srpskoj
proslavi Vidovdana u selu Kosovo kod Knina, najavljeno je
osnivanje "Srpske autonomne krajine" koje e predsjednik
biti Milan Babi. etiri dana kasnije, Babi poziva
"predstavnike" 17 "srpskih opina" iz Hrvatske da donesu
odluku o osnivanju Krajine. Dva tjedna kansije s emitiranjem
programa poeo je "Srpski radio Knin". U Srbu je 25. srpnja
odran srpski miting na kojem je objavljena "Deklaracija o
autonomiji", a osnovano je i Srpsko nacionalno vijee, sa
statusom vlade koja je trebala provesti referendum i ostale
planirane protuzakonite srpske akcije i odluke.
Stranka reformiranih komunista .(SKH-SDP), u to vrijeme
bila najjaa oporbena stranka u Saboru, proivljava duboku
krizu i raslojavanje po nacionalnoj osnovi: veina lanova
srpske nacionalnosti, kao i dio stranakih opinskih
organizacija prilazi SDS-u jer "je SKH-SDP izdala interese
srpskog naroda". I iz struktura stare partizanske borake
organizacije takoer su stizale jasne poruke. U osjekom
SUBNOR-u Milan ola izjavljuje kako treba "likvidirati one
koji javno govore da ne potuju partizane i armiju; a stranku
14
na vlasti natjerati da surauje s nama, a ne mi s njom .
Na cijelom podruju Hrvatske stalno je pojaavana
propagandna i organizacijska djelatnost velikosrpske
strukture, koja upuuje izazivake i ratoborne poruke
hrvatskim vlastima i hrvatskom narodu. Na taj nain
pridonosi sveukupnom zahlaenju meunacionalnih odnosa,
to je bila vana sastavnica u ostvarivanju plana Velike
Srbije.
Svaki potez legalnih i demokratski izabranih tijela hrvatskih
vlasti glede izmjena komunistikih zakona ili dravnih
simbola te, demokratizacije djelovanja izvrne vlasti,
doekivan je provokatorskim i pobunjenikim djelovanjem
dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, uz
organizacijsku i materijalnu potporu Srbije i JNA.
13 Veernji list, 2. lipnja 1990.
14 Veernji list, 7. lipanj 1990.
62
Propagandno
djelovanje
prosrbijanskih
sredstava
priopavanja i akcije SDS-a postupno su uspjele dio Srba u
Hrvatskoj dovesti u stanje nepomirljivog odnosa prema
legalno izabranoj vlasti. Stalno su poticani razliiti oblici
masovnih prosvjeda, pripremajui trenutak njihova
pretvaranja u otvorenu pobunu, to se najzad i zbilo 17.
kolovoza 1990. u Kninu i njegovoj okolici. Na svim prilazima
tome podruju podignute su barikade s naoruanim civilima,
a kninski SDS proglasio je ratno stanje.
Postrojbe hrvatske policije pokuale su sprijeiti oruano
nasilje srpskih terorista. Akciju je sprijeila JNA te je i na taj
nain praktino pokazala tko stvarno organizira teror u
Hrvatskoj. Sva daljnja dogaanja u Hrvatskoj (bez obzira
radilo se o srpskim prepadima na policijske postaje ili o
"mirovnim" pregovorima) vodila su sve intenzivnijoj pobuni i
irenju rata na zahvaenim podrujima. U Srbiji se,
istodobno, podgrijavala ratna atmosfera, preko medija i
masovnih "zborova podrke ugroenim Srbima u Hrvatskoj".
Hrvatske vlasti uzaludno su nastojale voditi i pretjerano
popustljive pregovarake aktivnosti. Krug pobune i rata
stalno se irio.
Scenarij koji su pripremile, i praktino podupirale JNA i
Srbija, bio je jednostavan: grupe naoruanih srpskih civila
napale bi na nekom podruju vie hrvatskih policijskih
postaja, opljakale oruje, podigle barikade, te proglasile
pripajanje "Krajini". Svaki pokuaj hrvatske policije usmjeren
prema suzbijanju tog terorizma zaustavljan je prijetnjom
goleme armijske oruane sile. Na pobunjenim podrujima
odmah se formirala nelegalna paralelna "vlast", koja je
terorizirala stanovnitvo, osobito Hrvate koji su stoga ve
tada bili prisiljeni spaavati gole ivote, bjeei iz svojih
domova u sigurnije dijelove Hrvatske.
Nakon poetnog unoenja nemira, ope nesigurnosti i
terora na kninskom podruju, slian proces "puzajueg rata",
na poetku jeseni 1990., zahvaa Banovinu, potom i
zapadnu Slavoniju (podruje Pakraca). U to vrijeme istona
Slavonija nije bila zahvaena otvorenom pobunom, nego se
srbijanskim propagandnim i neoruanim djelatnostima
pripremao teren za oruanu okupaciju tog hrvatskog
podruja.
9. 3. Agresija svim sredstvima i obrana Hrvatske

1991.
Za vrijeme jeseni, zime i proljea 1990.-1991. definitivno su
uvreni procesi koji e Hrvatsku pretvoriti u poprite
63
64
potpunog rata i surove srbijanske oruane agresije. Tada je

postalo sasvim oigledno da srbijanska vladajua vojna i
birokratska struktura komunistike Jugoslavije nee prihvatiti
ni jednu demokratsku varijantu rjeavanja jugoslavenske
krize. Koliko su dogaaji koji su uslijedili bili predvidivi,
svjedoi i procjena koju je, u jesen 1990., javno iznijela i
veoma struna i dobro obavijetena amerika dravna
agencija CIA koja je najavila, uz prisutnost krvavog rata,
skori raspad Jugoslavije. Kao glavni uzronik navodio se S.
Miloevi, premda je on doista tek politiki simbol
vieinstitucionalno zasnovanog projekta Velike Srbije.
Stvaranje i odranje srpskih "Krajina" bilo je mogue jedino
pod zatitom JNA. Istodobno se i u pobunom nezahvaenim
dijelovima Hrvatske sve ee odravaju nenajavljeni vojni
manevri. Dok su zastraujue kolone armijskih tenkova
prijetei prolazile po ulicama hrvatskih gradova, vojnici
Hrvati premjetaju se u vojarne izvan granica Hrvatske.
Vojni sud JNA, u zimu 1990.-1991., montirani proces protiv
ministra obrane Republike Hrvatske zbog navodnog
organiziranja zavjere i nelegalnog kupovanja oruja.
Prosrbijanska sredstva priopavanja sustavno zaotravaju
razinu hukakog psiholokog djelovanja. Sve brojniji mitinzi
SDS-a pripremaju teren irenju rata protiv Hrvatske.
Sredinom
veljae
pakraka
opina
donijela
je
protuzakonitu odluku o pripajanju pet sela i 32 zaseoka iz
sastava susjednih opina. Nekoliko dana iza toga, u desetak
vinkovakih sela sa srpskim stanovnitvom nepoznate
osobe najavljuju "referendume" o pripajanju tih sela
vukovarskoj opini iako za to nije bilo prirodnih ili
gospodarskih razloga, kao ni pravne osnove.
Poetkom oujka 1991. srpski teroristi napali su pakraku
policijsku postaju i oteli njezino oruje. Tenkovi JNA ne
doputaju hrvatskoj policiji uhienje terorista. Sinkronizirano
sa srpskim oruanim terorom u Pakracu, na podruju cijele
Slavonije u selima s veinskim srpskim stanovnitvom
naoruani civili diu barikade i postavljaju strae.
I na razini cijele Jugoslavije, u proljee 1991., sve bre se
mnoe raznorodne akutne proturjenosti. Komunistiki reim
S. Miloevia u Srbiji, pritisnut katastrofalnim stanjem u
gospodarstvu i nezadovoljstvom nasilno sputavane oporbe,
stimuliran je da tenzije nastale unutar Srbije prebaci izvan
njenih granica, to je, pokraj velikosrbijanskih planova, bio
dodatni razlog za ubrzano pokretanje osvajakog rata na
Hrvatsku. To je osobito bilo izraeno nakon to su, 9. oujka,
vojska i milicija morali tankovima slamati demonstracije
oporbe u Beogradu i cijeloj Srbiji
Budui da je iz Slovenije i Hrvatske u savezni proraun

stizalo sve manje novca, JNA je sredinom oujka dostavila
Predsjednitvu Jugoslavije prijedlog zakona u "vezi s
tekoama financiranja JNA". Skuptina Srbije nelegalno je
smijenila predstavnika Kosova u Predsjednitvu Jugoslavije,
a na njegovo mjesto imenovala je svoju marionetu. Miloevi
izjavljuje 16. oujka kako nee potivati odluke
jugoslavenskog Predsjednitva i zapovijeda mobilizaciju
rezervnog sastava milicije. Nekoliko dana kasnije, na
beogradskom Univerzitetu izjavljuje: "Legalno emo
naoruati Srbe u Hrvatskoj!". U isto vrijeme lzvrno vijee
Krajine donosi odluku, o odcjepljenju od Hrvatske. To je
samo mali dio injenica koje su upozoravale na
zahuktavanje srbijanskog ratnog stroja.
Za vrijeme uskrnjih blagdana na Plitvicama se zbio veliki
oruani sukob izmeu hrvatske policije i srpskih terorista.
Tada je poginuo hrvatski policajac Josip Jovi, prva izravna
rtva srbijanske agresije na Hrvatsku. Istodobno se u ostalim
kriznim, a jo nepobunjenim, podrujima Hrvatske poveava
broj srpskih barikada, tenkova JNA na ulicama i politiara iz
Srbije koji na mitinzima pozivaju na pobunu protiv hrvatskih
vlasti. Tako su, primjerice, selo Kijevo blokirale milicijske
postrojbe "SAO Krajine", dvadesetak transportera JNA
zauzima Vrpolje, tenkovi izlaze na ulice Osijeka, teroristi
napadaju policijsku postaju u Dalju. U Kninu, Izvrno vijee
donosi odluku o ujedinjenju SAO Krajine sa Republikom
Srbijom; Srbi iz Gline i Hrvatske Kostajnice donose "odluke"
o pripajanju SAO Krajini, a Skuptina Srbije javno zahtijeva
oruano djelovanje JNA u Hrvatskoj. Tih dana, poetkom
travnja u Beogradu su boravila trojica ministara Europske
zajednice, koji su otvoreno dali potporu jedinstvenoj
15
Jugoslaviji.
Budui da se Hrvatskoj sve vie smanjivao prostor za
pregovore, a pobunjeniki terorizam zahvaao nova
podruja, u prvoj polovici travnja hrvatska vlast donijela je
odluku o osnivanju Narodne zatite ("nenaoruana obrana
graana Hrvatske"), a na prvoj sjednici Vrhovnog dravnog
vijea donosi se odluka o stvaranju Narodne garde (ZNG).
Tijekom travnja u selima vukovarske opine s veinskim
srpskim stanovnitvom privodile su se zavrne pripreme za
oruani rat: JNA javno dijeli oruje Srbima i uvjebava ih; u
skupinama pristiu naoruani etnici iz Srbije, srpske ene i
djeca odlaze u Vojvodinu i sl. Po koliini oruja i broju
etnika koji su doli iz Srbije u istonu Slavoniju, najvie se
istie Borovo Selo, pa nije udno to je ba u njemu poela
15 Ministri EZ bili su iz Italije, Nizozemske i Luksemburga.
65
66
krvava srbijanska ratna agresija na Vukovar i cijelu istonu

Slavoniju. Naime, 2. svibnja 1991. srpski teroristi su u
Borovu Selu ubili, i potom masakrirali, 12 hrvatskih
policajaca, a 23 ranili.
Hrvatska drava je tada bila gotovo potpuno nenaoruana,
u odnosu na golemi oruani potenijal JNA, pa je osnovna
strategija hrvatskih vlasti bila u izbjegavanju oruanih
sukoba velikih razmjera, to je JNA uporno nastojala
isprovocirati. Sva pregovaraka djelatnost hrvatskih vlasti
ostajala je uzaludna, jer je velikosrbijanska politika ve toliko
eskalirala u pripremanju oruanog osvajanja Hrvatske da joj
je pregovaranje sluilo samo kao taktiko sredstvo
psiholoko-propagandnog rata.
Sredinom svibnja, a na temelju ranije donesenog i
primjenjivanog pravilnika, trebao je na elo saveznog
predsjednitva Jugoslavije doi predstavnik Hrvatske. No,
srbijansko vodstvo protuustavno je sprijeilo taj in.
Nekoliko dana kasnije, 19. svibnja 1991., u Hrvatskoj je
odran referendum, na kojem je ZA hrvatsku dravnu
samostalnost i pravo na demokratski razvoj glasovalo 94,17
posto glasaa (a glasovalo je 82,97 posto punoljetnih
stanovnika Hrvatske.)
Na cijelom podruju Hrvatske sve je tea ratna situacija pa,
sredinom lipnja, Hrvatski sabor odluuje poeti sa svojim
stalnim zasjedanjem. Potkraj lipnja, nakon proglaenja
samostalnosti Slovenije, JNA odluuje napasti taj nekadanji
dio Jugoslavije. Stanovnici sjeverozapadne Hrvatske
pokuavaju zaustaviti tenkove JNA koji kreu iz vojarni u
Hrvatskoj. Rat JNA protiv Slovenije zavrio je nakon
nekoliko dana dogovorom da se JNA povue iz Slovenije.
Kako je JNA u Sloveniji djelovala borbenim zrakoplovima i
tekim orujem, te potpuno otkrila svoju ulogu u
velikosrpskoj strategiji, bilo je sigurno da e i Hrvatska
uskoro biti izloena ratnim napadima zrakoplovstva i tekog
topnitva. To se poelo i ostvarivati u srpnju iste godine.
Na samom poetku srpnja poeo je paradoksalan proces
pregovora i sporazuma pod pokroviteljstvom razliitih udruga
i organizacija drava meunarodne zajednice (kontinuitet tog
procesa jo traje). Promatrajui petogodinje iskustvo
primjeuje se kako mu je glavna znaajka da se stvarni
dogaaji razvijaju uglavnom obrnuto od onoga to je
dogovoreno ili potpisano. Naime, na samom poetku srpnja
u Beograd je stiglo pet lanova Promatrake misije EZ-a.
Nekoliko dana nakon toga na Brijunima je, uz potporu i
nazonost ministara EZ-a, potpisana Deklaracija o mirnom
rjeenju jugoslavenske krize. Uskoro su tenkovi iz Srbije uli
u Baranju, JNA je topniki sve ee tukla po Vukovaru,
67
Osijeku i Erdutu, a srbijansko ratno zrakoplovstvo napalo je

vukovarska sela. Potkraj srpnja i dalje raste intenzitet srpske
agresije na istonu Slavoniju, Baranju, te sjevernu i junu
Dalmaciju. Srpska vojska masakrom je desetorice hrvatskih
policajaca u Kozibrodu i 17 civila u Strugi i Kuljanima, poela
krvavi teror na Banovini kojem je cilj bio zastraiti i protjerati
Hrvate s tog podruja. S istim ciljem etnici su potpuno
spalili i istonoslavonsko selo elije u kojem su dotad ivjeli
Hrvati; dio stanovnika je pobijen, a ostali su protjerani.
Takvim nainom Hrvatska je poetkom kolovoza imala
priblino 30 000 prognanika.
Opseg i intenzitet oruane agresije na Hrvatsku tijekom
kolovoza dosegao je takve razmjere da ni dnevni tisak u
Hrvatskoj nije uspijevao zabiljeiti sve bitke, sva razaranja i
masakre civila koje je vrila srbijanska vojska. Tijekom tog
mjeseca stabiliziraju se smjerovi napada srbijanske vojske.
U vojna djelovanja sve vie se ukljuuju novomobilizirane
srbijanske postrojbe iz Srbije, Crne Gore, te Bosne i
Hercegovine.
Te okolnosti odredile su i odgovarajue organiziranje
hrvatske obrane, zbog ega je nastalo osam glavnih bojita,
tj. podruja na kojima se zaustavljalo agresora. Kako se
hrvatska drava prije srbijanske agresije nije uspjela do kraja
konstituirati te nije imala ustrojenu vojsku niti naoruanja
(unutar naslijeene Teritorijalne obrane i policije bilo je dosta
izdaja) u poetku je obranu na svim bojitima
samoinicijativno organiziralo napadnuto stanovnitvo.
Tijekom rata postupno se stvarala i jaala Hrvatska vojska,
pa je obrana postajala koordinirana i cjelovito voena.
U Hrvatskoj su otvorena sljedea bojita:
- istonoslavonsko; koje je obuhvaalo prostor
tadanjih opina Vukovar, Vinkovci i Osijek, s tim da se
Vukovarska bitka mora u svakom pogledu promatrati
izdvojeno;
- posavsko; obuhvaa podruje slavonskobrodske i
upanjske opine, te podruja osam posavskih opina u
BiH (Bosanski Brod, Oraje, Derventa, Modria,
Gradaac, Odak, Brko i Bosanski amac);
- zapadnoslavonsko; obuhvaa podruja opina
Novska, Nova Gradika, Pakrac, Grubino Polje i
Daruvar, a djelomice i podruja opina Virovitica,
Podravska Slatina, Orahovica i Poega;
- banovinsko; obuhvaa podruja opina Dvor na Uni,
Glina, Petrinja, Kostajnica i Sisak; kordunsko bojite obuhvaa podruja opina Slunj, Ogulin, Vrginmost,
Vojni, Duga Resa i Karlovac;
- liko; obuhvaa podruja opina Graac, Korenica,

Donji Lapac (okupirane 1990.), Gospi i Otoac;
- sjevernodalmatinsko; obuhvaa zadarsko, ibensko i
splitsko podruje s otocima i zalee;
- junodalmatinsko, obuhvaa podruja opina Ploe,
Metkovi i Dubrovnik, te hercegovake opine Neum i
Trebinje.
Na svim bojitima srpska agresija se izvodila po istom
scenariju: gradovi su sve jae tueni topnitvom ili
bombardirani iz zrakoplova, a u sela se ulazilo oklopnjacima
i pjeatvom, razarane su katolike crkve, a nesrpsko
stanovnitvo je ubijano ili prognano. Na taj nain srbijanska
vojska je do kraja kolovoza, masakrima ili prisilnim
progonstvom, etniki oistila i okupirala gotovo sva sela na
Banovini. Istu sudbinu doivjela je i Baranja (i njezini
stanovnici) koja je u cijelosti okupirana do kraja kolovoza
16
1991.
Istodobno Srbija na granici s Hrvatskom gomila golemu
vojnu silu (vie stotina tankova i nekoliko desetaka tisua
vojnika) koja potkraj kolovoza prelazi granicu s ciljem
osvajanja istone Slavonije i spajanja sa srbijanskim
snagama koje su na zapadnoslavonskom bojitu poele
presijecati Hrvatsku u smjeru sjevera.
Posljednjih dana kolovoza (24. 8. 1991.) okupirana je
veina sela vukovarske opine i poeo je opi zrakoplovni,
tenkovski i pjeaki napad na opkoljeni Vukovar. Uobiajene
vojne procjene govorile su o dvodnevnoj mogunosti obrane
grada. Procjene su temeljene prema odnosu snaga gdje je
agresor imao vie stotina oklopnjaka, mono topnitvo,
desetke tisua izvrsno naoruanih vojnika, zrakoplovstvo i
nesmetane putove opskrbe dok je obranu je inilo priblino 1
800 uglavnom vojno neizvjebanih dragovoljaca koji su imali
samo lako pjeako naoruanje, mine, te ogranienu
koliinu protuoklopnih sredstava i streljiva, a bili su i u
potpunom okruenju. Meutim bitka je imala potpuno
neoekivan tijek i postala je sudbonosna za hrvatsku dravu.
Branitelji su uspjeli grad Vukovar drati neosvojivim vie od
osamdeset dana (do 18. studenog 1991.), tj. dokle god su
imali streljiva. Srbi su topnitvom potpuno razorili grad.
Tragedija stanovnika u podrumima i branitelja bila je
mjesecima u sreditu pozornosti svjetske javnosti. Jo uvijek
nepotpuni podaci o obrani Vukovara, zasada, biljee
sljedee podatke: u gradu je poginulo priblino 1700 osoba
(od toga 1100 civila), vie od 4 000 je ranjeno, oko 5 000
16 Kao datum potpune okupacije Baranje uzima se 21. kolovoza 1991. - kad je
okupiran Beli Manastir.
68
(835 branitelja) je zarobljeno i odvedeno u logore u Srbiji,

17
vie od 576 osoba jo se vode kao nestale. Pretpostavlja
se da ih je likvidirala srpska vojska nakon okupacije, to
potvruju i meunarodne organizacije koje su u Vukovaru i
okolici locirale vie masovnih grobnica (sa stotinama
ubijenih).
Golemi vojni rezultati koje su ostvarili branitelji Vukovara
nalaze se potpuno izvan dosadanjih ratnih iskustava:
uniteno je priblino 500 srpskih oklopnih vozila (od toga oko
200 tankova i oko 100 oklopnih transportera), srueno je
izmeu 25 i 30 srpskih zrakoplova, broj mrtvih srpskih
vojnika procjenjuje se izjeu 10 000 15 000, dok ih je 25
000 30 000 ranjeno.
U Vukovarskoj bitki broj unitenog oruja i vojnika bitno je
materijalno, politiki i vojno oslabio potencijal srbijanske
osvajake vojske. Osim toga, tromjeseno vezivanje
ogromnih vojnih snaga agresora na uski prostor Vukovara
dalo je dragocjenog vremena i prostora stvaranju i
ustrojavanju Hrvatske vojske i drave. Stoga je Vukovar,
osim odluujue zasluge za obranu hrvatske drave, postao
simbolom hrvatskog otpora srpskoj ratnoj agresiji i sustava
vrijednosti hrvatske drave.
Tijekom rujna 1991. srbijanska vojska je na svim bojitima
djelovala monim orujima kojima je raspolagala; osvajala je
ruralni prostor za iju obranu hrvatska drava tada nije imala
snage, masakrirala je ili progonila civile nesrpske narodnosti,
topnikim granatama i zrakoplovnim bombama razarala
hrvatske gradove gaajui prije svega bolnice, sakralne
objekte, kole i objekte spomenike batine. Hrvatske vlasti i
tada se koriste svakom prilikom za pregovaranje. U rujnu je
potpisano nekoliko "sporazuma o prekidu neprijateljstava",
koje je srbijanska vojska shvaala kao znak za jo brutalnije
napade. Daljnja masovna masakriranja Hrvata obavila je
srbijanska vojska na Banovini u selima Kraljevani,
Grabotani, Stubalj i Majur, te u podravskim selima Balinci,
etekovci i ojlug. Zatim, samo za vrijeme jednog topnikog
napada u Osijeku je poetkom rujna 1991. poginulo 18
civila. Europska zajednica odreuje da lord Carrington bude
koordinator "Mirovne konferencije o Jugoslaviji" koja je
poela zasjedati. Srbijanska vojska i dalje u serijama razara
hrvatske gradove. U najjaoj i opoj ofenzivi srbijanske
vojske na Vukovar od 14-20. rujna branitelji su napadau
unitili priblino 130 tenkova i oklopnih transportera.
Trpinjska cesta dobila je naziv groblje tenkova. Srbijanska
17 Podatak od 9. lipnja 2003.
69
70
vojska tih je dana okupirala Hrvatsku Kostajnicu i Petrinju,

poele su i prve uzbune u Zagrebu, Varadinu i akovcu.
Opstanak hrvatske drave visio je o tankoj niti. Situacija na
svim bojitima bila je iznimno teka za branitelje, najveim
dijelom zbog nedostatka oruja i streljiva. Stoga se vie nije
moglo ekati, pa razliite postrojbe hrvatske obrane i
graanstvo, sredinom rujna 1991. napokon odluuju na
podruju Hrvatske preuzeti vojarne, skladita oruja i ostale
vojne dogaa u kojima se nalazila JNA. Naime, od napada
JNA na Sloveniju, u Hrvatskoj se odvija proces uglavnom
spontanog suprotstavljanja hrvatskih graana prema vojnim
objektima JNA (mirovni pokreti, pozivi na predaju, blokade,
obustave opskrbe, povremena pucnjava i sl.). Taj proces je
u rujnu prerastao u pravi rat za vojarne, u kojem je Hrvatska
uspjela, do kraja rujna 1991., zauzeti veliki broj
(sedamdesetak) vojnih objekata. Meu njima su bila
skladita oruja i vojarne u kojima su se nalazile velike
koliine oruja. Kako bi se shvatila dotadanja
nenaoruanost Hrvatske i vanost tada osvojenog oruja,
dovoljno je rei kako je oruje osvojeno u objektima koje je
pokrivao varadinski korpus JNA (74 tenka, 48 oklopnih
gusjeniara, 18 oklopnih borbenih vozila, 10 viecijevnih
bacaa, 6 topova, 18 haubica od 155 mm, 250 raznih vozila,
velika koliina pjeakih cijevi i streljiva) predstavljalo sedam
puta jai oruani potencijal od oruja kojim je cijela hrvatska
drava dotad raspolagala.
To oruje je, u odnosu na srbijanski vojni potencijal bilo
samo minimum s kojim se nije promijenio za Hrvatsku
nepovoljan odnos snaga. Meutim to je oruje postupno
stiglo na sva hrvatska bojita te ipak omoguilo, silno
motiviranim hrvatskim braniteljima, zaustaviti daljnju
okupaciju hrvatskog teritorija. Jedino su branitelji Vukovara,
zbog jo dokraja neutvrenih razloga (najee se spominju
pogrene procjene visokih asnika koji su iz JNA preli na
hrvatsku stranu i koji su smatrali kako se Vukovar ionako ne
moe obraniti pa mu ne treba ni pomagati; te ratno
profiterstvo, tj. prodaja oruja najpovoljnijem kupcu: tko god
on bio) ostali bez prijeko potrebne potpore u oruju i
streljivu.
O sve veoj pogibelji kojoj je cijela Hrvatska bila izloena
svjedoi i podatak da je, sredinom rujna konzulat SAD-a u
Zagrebu pozvao svoje dravljane da zbog vlastite sigurnosti
napuste Hrvatsku. Potkraj rujna Vijee sigurnosti UN-a
prihvatilo je rezoluciju o embargu na isporuku oruja za
prostor Jugoslavije, to je znailo izravnu pomo agresoru
koji je raspolagao orujem za desetgodinji rat, a rtvi je
bitno smanjena mogunost obrane.
Na samom kraju rujna 1991. srbijanska vojska poela je

pomorsku blokadu hrvatske obale i otoka. Nekoliko dana
kasnije krenuli su topniki, zrani i pomorski napadi na
Dubrovnik i razaranje njegove starogradske jezgre.
Srbijanski zrakoplovi su 7. listopada raketirali zagrebake
Banske dvore u kojima se nalazio hrvatski predsjednik. Dan
kasnije, 8. listopada povijesni je dan za stvaranje hrvatske
drave: Hrvatski sabor je na svom zasjedanju, koje se zbog
sigurnosnih razloga odralo u zgradi INA-e, donio odluku o
raskidu svih dravnih veza s Jugoslavijom. Odmah je
provedena i opa mobilizacija u Hrvatskoj.
Sredinom listopada srbijanska vojska okupirala je Cavtat i
uskoro se nala na prilazima opkoljenog Dubrovnika iz kojeg
u svijet stiu apeli graana za pomo. Uz nazonost i
posredovanje meunarodnih promatraa srbijanska vojska
je 17. listopada protjerala priblino 5 000 Iloana koji su
potpuno opljakani. Rat na svim bojitima vodi se
nesmanjenom estinom. Hrvatske gradove i dalje razara
srbijansko topnitvo.
Poetkom studenog 1991. u slobodnim dijelovima Hrvatske
nalazi se priblino 300 000 prognanika. Na dan srpske
okupacije razorenog Vukovara, 18. studenoga, u
dalmatinskom selu kabrnji srbijanska vojska masakrirala je
74 osobe hrvatske nacionalnosti. Nekoliko dana kasnije
sruen je Masleniki most uslijed ega je juna Hrvatska
ostala bez kopnene veze s ostalim dijelovima drave. U
enevi je 23. studenog 1991. potpisan sporazum o
deblokadi vojarni JNA; uz povlaenje JNA i veine oruja iz
18
Hrvatske.
Budui da je srbijanska vojska izvela agresiju i tijekom nje
poinila niz zloina, te potpuno prekrila nekoliko desetaka
dogovorenih primirja, Ministarsko vijee EZ-a napokon je, 2.
prosinca 1991. uvelo sankcije protiv Srbije i Crne Gore. Ali
srbijanski ratni stroj se nije mogao zaustaviti pravnim ili
gospodarskim nainima.
Nakon pada Vukovara, odluujue bitke vodile su se u
zapadnoj Slavoniji, gdje je srbijanska vojska namjeravala
presjei Hrvatsku. Ali Hrvatska vojska je zaustavila
srbijansku ofenzivu i uspjela, do 22. prosinca 1991., kada je
potpisano primirje osloboditi Papuk, Bilogoru i velik dio
Psunja. Tako je ovdje uspostavljena fronta na koju je poslije
doao UNPROFOR (sektor Zapad).
18 Veinom tog oruja Srbija se kasnije koristila za agresiju na Bosnu i

Hercegovinu.
71
9.4. Posljedice srbijanske agresije na Hrvatsku

Svaki rad koji kronolokim pristupom obrauje zadani slijed
dogaanja
nuno
sadrava
odreenu
razinu
interpretativnosti, koja se u ovom prikazu srbijanske agresije
na Hrvatsku nastojala svesti na to je mogue manju mjeru.
Ta interpretativnost, koja ukljuuje i vrijednosni odnos autora
prema dogaajima, nije mogla biti zaobiena, niti je se
namjeravalo prikrivati. Stoga, kao i zbog injenice da je
razvijeni medijski svijet u izvjeivanju o srbijanskoj agresiji
sadravao i jo sadrava potpuno suprotstavljena politikointeresna objanjenja ili preuivanja, u zavrnom dijelu rada
vrijedno je navesti neke zbirne podatke, koji sami za sebe
najvie govore i objanjavaju koji je bio cilj i kakvu vrstu
agresije je izvrila Srbija.
Tek se odnedavno primjeuje objavivanje objektivnih
znanstvenih
radova
koji obrauju
sloenu
temu
Domovinskog rata odnosno agresije na Hrvatsku, o njezinim
uzrocima, tijeku i posljedicama. Ono to je, kako na
pojedince, tako i na Hrvatsku kao zajednicu, ostavilo
najdublji trag jesu posljedice rata. One posljedice koje se
ogledaju u mjerljivim sastavnicama jo nisu potpuno ni
evidentirane, tako da podatke koje emo iznijeti ne treba
uzeti kao konane.
19
Prema slubenim podacima, evidentirano je 10 668
graana RH koji su poginuli od izravnih ratnih djelovanja.
Meu njima je vie od jedne treine civila od ega vie od
300 djece. Ranjeno je 37 180 osoba (vie od treine su civili
od ega vie od 1 000 djece). Slubeno je pokrenuto 7 827
zahtjeva za traenjem nestalih, nasilno odvedenih ili
zarobljenih osoba (od toga, 2 642 osobe su iz Vukovara).
Antropoloki nalazi, iskazi svjedoka ili dokumenti svjedoe
da je vie od 1 000 hrvatskih civila masakrirano. Samo u
UNPA sektorima Istok i Jug - nakon dolaska UNPROFOR-a
ubijeno je vie od 600 civila, a 7 000 je protjerano. Jo
jedanput valja istaknuti da ove tragine brojke nisu konane
jer se odnose samo na stradalnike koji su do kraja 1995.
godine proli slubenu proceduru verifikacije (primjerice,
poginulima se smatraju osobe za koje postoje medicinska ili
obdukcijska izvjea). Dodatna tekoa je to za pravljenje
ove crne statistike nisu bila dostupna okupirana hrvatska
podruja, koja ine vie od 25 posto hrvatskog teritorija i na
njima su bila najvea stradavanja.
Prema tadanjim izvjeima Vladina ureda za prognanike i
izbjeglice, registrirani broj prognanika u Hrvatskoj iznosi 356
19 Podaci su iz 1996.
72
73
627. Tu nisu uraunate osobe koje su u vrijeme najeeg

rata 1991. kao izbjeglice iz Hrvatske tada boravile u
inozemstvu. Njihov broj se procjenjuje na 250 000. Godine
1994. u inozemstvu je evidentirano priblino 60 000
izbjeglica iz Hrvatske. Brojke koje se odnose na izbjeglice iz
BiH su sljedee: potkraj 1992. u Hrvatskoj je boravilo 402
000 izbjeglica, a jo 700 000 ih je kroz Hrvatsku prolo u
tree zemlje. Samo oko 100 000 prognanika i izbjeglica je
smjeteno u 501 smjetajnu jedinicu koja je napravljena ili
prilagoena za tu svrhu, a svi ostali borave u privatnom
smjetaju.
Kako bi se vidjela teina ovih podataka, treba istaknuti da
je broj hrvatskog stanovnitva na neokupiranom dijelu neto
vei od etiri milijuna, a sredstva za skrb golemog broja
prognanika i izbjeglica su: 70 posto iz dravnog prorauna i
30 posto iz donacija.
Prema dosad obraenim podacima, izravne materijalne
tete koje je Hrvatskoj uinio rat iznose priblino 28 milijardi
USD. Uniteno je priblino 30 posto gospodarstva, uniteno
je ili oteeno vie od 160 000 stanova, stradalo je priblino
600 naselja, okupirano je 1 067 naselja i 25 posto obradive
povrine. Broj razorenih ili pogoenih bolnica, ambulanata i
kola mjeri se u stotinama.
Zavod za zatitu spomenika iznio je necjelovite podatke
koji glase: meu unitenim naseljima 332 su povijesnospomenikog znaaja (ukljuujui i 10 arheolokih
nalazita); razoreno je ili oteenoj 360 pojedinanih
objekata koji su registrirani kao spomenici kulture od ega je
126 svjetskog ili nacionalnog znaaja; razoreno je ili znatno
oteeno 46 muzeja, 9 arhivskih zgrada, 22 biblioteke;
nepoznata je sudbina sakralnih i privatnih zbirki, kao i
sudbina 18 muzeja na okupiranom podruju. Zna se da je u
pet muzeja potpuno opljakan cjelovit fundus, koji je kasnije
izlagan kao "srpska batina". Potpuno ili gotovo potpuno su
razorene povijesne jezgre Vukovara, Vinkovaca, Lipika,
Pakraca, Hrvatske Kostajnice i Petrinje; znatno su oteene
povijesne jezgre Osijeka, Karlovca, Gospia i Otoca;
oteene su povijesne jezgre Dubrovnika, ibenika, Zadra,
Splita i brojnih drugih manjih hrvatskih gradova. Povijesne
jezgre Dubrovnika i Splita nalaze se na Unescovoj listi
svjetske batine.
Srbijanska vojska je napala 502 crkve i samostanske
cjeline; 94 je potpuno razoreno, 98 teko oteeno, 59 lake
oteeno, a tete za 103 sakralna objekta jo nije utvrena.
Pokraj niza unitenih prirodnih okolia stradali su i nacionalni
parkovi Plitvika jezera, Kopaki rit i Krka. Posebno teku i
dugoronu posljedicu srbijanske agresije predstavljat e
74
priblino dva milijuna mina koje je, uglavnom bez nacrta

minskih polja, u Hrvatskoj postavila srbijanska vojska. Tome
treba dodati i neeksplodirane granate, iji postotak iznosi
dvadeset posto od broja ispaljenih granata. Dovoljno je
spomenuti kako je u vremenu od samo pet mjeseci poslije
"Oluje" poginulo vie od 400 civila koji su nakon etiri godine
progonstva samoinicijativno otili vidjeti stanje svojih
domova.
10. PRIMJENA STRATEGIJE U AGRESIJI NA HRVATSKU

tab Vrhovne komade, ili velikosrpski vojni establishment je
12.-15. oujka 1991. traio od Predsjednitva SFRJ
uvoenje izvanrednog stanja u cijeloj Jugoslaviji i uporabu
JNA. Kad taj prijedlog nije usvojen, JNA je odluile primjeniti
one planove izvanrednog stanja o kojima je govorio general
Blagoje Adi, "o zatiti srpskog naroda i da mu se pomogne
za obranu". Uvertira za uvoenje izvanrednog stanja imala je
uprizorenje 9. oujka na beogradskim ulicama kada je JNA
izala zbog smirivanja stanja. Ako je to "uraeno" u
Beogradu onda nema razloga da se to ne provede i na
cijelom prostoru bive Jugoslavije. Kosovo 1981. i 1987. te
Beograd 1991. dio su jednog te istog plana: kako proizvesti
kaos, potom proglasiti izvanredno stanje, a onda uporabiti
oruanu silu. Cilj beogradskih dogaanja u oujku 1991. nije
bilo ruenje Miloevia nego naprotiv inducirani i usmjeravan
kaos za izvanredno stanje i pacifikaciju bive Jugoslavije
radi stvaranja "velike Srbije".
Strategijska napadna operacija u ratu protiv Hrvatske
primijenjena je u dva stupnja. Prvi, je podrazumijevao
osvajanje kljunih toaka: Zadar, Dubrovnik, Karlovac,
Sisak, Pakrac, Osijek i Vukovar. JNA je imala zadau
ostvariti tempo napada na glavnim "prometnicama sloajem
pjeako tenkovskih udara, uz potporu topnitva,
unitavanje civilnih objekata i infrastrukture na cijelom
podruju Hrvatske, mornarica provesti pomorsku, a
zrakoplovstvo zranu blokadu.
Cilj, zamisao i plan JNA polazio je od preinaene uloge
JNA u odnosu na ulogu utvrenu Ustavom SFRJ. U ovoj fazi
oruanih sukoba (itaj agresije) JNA "titi" Srbe u Hrvatskoj
od napada hrvatskih oruanih formacija i omoguava im da
srede vojno organiziranje za "obranu". Meutim, vre se
pripreme za napad. Istodobno se rade zavrne pripreme
JNA za rat protiv Hrvatske, kada Hrvatska, kako kae
Kadijevi, pone rat protiv JNA. U sklopu sprjeavanja
meunacionalnih sukoba, kako je to Predsjednitvo SFRJ
75
svojom odlukom uobliilo, Generaltab je za provedbu

postavljene zadae planski ojaao postrojbe JNA u
Hrvatskoj i oko Hrvatske (Bosna i Hercegovina i Slovenija).
Ojaane postrojbe su trebale imati dvije vrste postrojbi. Vei
broj oklopno-mehaniziranih snaga, jaine od satnije do
bojne, smjestit e to blie moguim mjestima sukoba, tako
da mogu brzo djelovati (intervenirati). Odgovarajui broj
oklopno-mehaniziranih snaga brigadnog sastava postavit e
na stoerne toke (teita) u Hrvatskoj i oko Hrvatske
(preteito u BiH) da se mogu uporabiti za vee intervencije.
Ovdje se vidi ona strategijska postavka operativnog
rasporeda snaga koju je generaltab JNA naznaio, a potom
i general Radovan Radinovi znanstveno uobliio u svoj
generalskoj radnji kao bitka u prostoru.
Prema gledanju generaltaba, JNA je ostvarila svoje ciljeve
u ovoj fazi prve dionice rata protiv Hrvatske: "zatitila" je
srpsko puanstvo; pomogla i omoguila mu da se vojniki i
politiki pripremi za dogaaje koji e slijediti to su Srbi
prema Kadijeviu doista i uinili. Hrvatska nije ostvarila
potpunu vlast na cjelovitom prostoru zbog uloge koju je
igrala JNA. I ne samo to, Hrvatskoj je postalo jasno da taj cilj
nee nikada ostvariti sve dok je JNA tu.
U drugoj fazi prve dionice rata uporabu snaga JNA u
Hrvatskoj za obranu Srba" nije se moglo, iz ope zamisli,
vie provoditi po modelu "sprjeavanja meunacionalnih
sukoba". Moralo se priekati "otvoreni napad" Hrvatske, tako
da on bude vidljiv za sve, da se nedvojbeno vidi tko je
napada, a tko branitelj, tko namee rat, a tek je tek onda
prisiljen uzvratiti udarac.
Glavna zamisao na kojoj su razraeni planovi uporabe JNA
na cijelom jugoslavenskom prostoru, u vremenu od 1986.1990., bila je potpuno poraziti hrvatske obrambene snage
ako situacija dopusti, ali obvezno u mjeri koja e omoguiti
ostvarivanje postavljenih ciljeva.
Ti ciljevi za JNA su: ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim
pobunjenicima, omoguiti dovrenje izvlaenja preostalih
dijelova JNA iz Slovenije pri emu treba posebno obratiti
pozornost da e uloga Srba u Bosni i Hercegovini biti kljuna
za budunost srpskog naroda u cjelini. Tomu se prilagoava
novi raspored snaga JNA.
Strategijski plan okupacije Hrvatske pripreman je punih pet
godina (1985.1989.) dugorono, sjenovito i zamaskirano.
On je i pokusno provjeravan.
Ovaj plan je jasno obznanjen 1993. od samog njegovog
provoditelja, tadanjeg ministra obrane SFRJ generala
Veljka Kadijevia koji e prije njegove primjene razoruati
Hrvatsku oduzimajui oruje njezine teritorijalne obrane. U
predveerje ostvarivanja i primjene plana, Generaltab

oruanih snaga SFRJ izdat e Upustvo za uporabu
strategijskih grupacija kojim se odreuje kako e one izvoditi
operacije.
Stvarni operacionalizirani plan (strategijska napadna
operacija) glasio je:
Strategijsku zadau provesti u dvije dionice. U prvoj,
preteito protuudarima taktikog znaenja na vie smjerova
dok se Hrvatska jae ne ukljui (napadne vojarne), uz
pojaano organiziranje i pripremanje srpskih pobunjenika. U
drugoj dionici, jedinstvenom strategijskom napadnom
operacijom poraziti Hrvatsku vojsku i provesti postavljene
zadae.(slika 14.)
Zamisao manevra snaga:
a) potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i mora,
b) pravce napada glavnih snaga to neposrednije vezati
za oslobaanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i zbornih
mjesta (vojarni) JNA u dubini hrvatskog prostora. U tom
cilju ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: GradikaVirovitica, Biha - Karlovac - Zagreb, Knin - Zadar,
Mostar - Split. Najjaom grupacijom oklopno- mehaniziranih snaga zauzeti istonu Slavoniju, a potom brzo
nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u
zapadnoj Slavoniji i produiti prema Zagrebu i
Varadinu, odnosno prema granici Slovenije. Istodobno
jakim snagama iz podruja Herceg Novi-Trebinje,
blokirati Dubrovnik s kopna, izbiti u dolinu Neretve i na
taj nain sudjelovati sa snagama koje nastupaju na
smjeru Mostar Split,
c) nakon dostizanja odreenih objekata (stoernih
toaka), osigurati i drati granicu srpske Krajine" u
Hrvatskoj, izvui preostale dijelove JNA iz Slovenije i
nakon toga povui JNA iz Hrvatske,
d)
za
mobilizaciju,
pripremu
mobiliziranih
ili
domobiliziranih postrojbi kao i za njihovo dovoenje na
planirane pravce uporabe potrebno je 10-15 dana,
ovisno o stupnju borbene spremnosti postrojbi i njihove
udaljenosti od pravca uporabe.
Prema srpskim gledanjima glavne zadae preoblikovanog
plana u prvoj dionici rata bile su ostvarene:
a) jedna treina Hrvatske gdje ivi preteito srpsko
puanstvo je osloboena,
b) borbom je izgraena vojska krajine, koju je JNA
opremila odgovarajuim naoruanjem i ratnom
tehnikom,
76
c) JNA je povukla svoje glavne borbene efektive iz

Hrvatske i razmjestila ih tako da odgovaraju buduim
zadaama (rat protiv Bosne i Hercegovine).
Ovakvi zakljuci dosta su realni, osim opeg koji govori
kako je Hrvatska prihvatila Vanceov plan zato to je izgubila
rat. Hrvatska ne samo to nije izgubila, nego naprotiv, dobila
je ovu prvu dionicu rata. Strategija je tu neumoljiva.
Pobjednik rata je onaj, koji onemogui neprijatelju da ostvari
svoj postavljeni strategijski cilj. Postavljeni strategijski cilj
JNA bio je: poraziti Hrvatsku vojsku i izbiti na slovensku
granicu. On nije ostvaren ni u prvom ni u drugom dijelu prve
dionice rata.
11.
ODGOVOR
STRATEGIJU
HRVATSKE
NA
PRIMIJENJENU
Daljnje voenje rata daje prednost onoj strani koja bolje

iskoristi vrijeme predaha. I tu se hrvatska strategija pokazala
uspjenom. Strategijsko je umijee znati ekati i zadati
odluujui udarac u pravom trenutku (oslobodilake
operacije Hrvatske vojske).
ekanje u suvremenom poimanju strategije ima iznimno
znaenje. Ako je svrha strategije postizavanje ciljeva, koje je
utvrdila politika, koristei to bolje sredstva kojima se
raspolae onda je Hrvatska primijenila razumnu i razlonu
strategiju. Prilagodila ju je sloaju stvarne situacije. Osim
toga na prilagodbu hrvatske strategije utjecali su i slijedei
elementi: hrvatske oruane snage brojno su ojaale, bolje su
se naoruale, a mobilizacija se razvijala bez veih
20
problema. Hrvatska je puzajuoj strategiji suprotstavila
strategiju neizravnog pristupa u kojoj se vrlo brzo prepoznaje
prevladavajua uloga politike i diplomacije, a potom
gospodarstva, tako da je izdrala sve udare u prvoj dionici
rata. Ti elementi su, kako je ve reeno, bili vani za
dobivanje na vremenu, kako bi se stvorila vojna sila tehniki
toliko opremljena i uvjebana za ostvarivanje vojnih pobjeda
(napadne operacije, od taktike do strategijske razine).
Ovdje je vano podsjetiti na onaj postulat ratnog umijea
koji govori da svakoj odreenoj situaciji odgovara jedna
20 U Vukovarskoj bitki broj unitenog oruja i vojnika bitno je materijalno,

politiki i vojno oslabio potencijal srbijanske osvajake vojske. Osim
toga, tromjeseno vezivanje ogromnih snaga agresora na uski prostor
Vukovara dalo je dragocjenog vremena i prostora stvaranju i
ustrojavanju Hrvatske vojske i drave. Stoga je Bitka za Vukovar
strategijska znaajka sustava vrijednosti hrvatske drave.
77
78
odreena strategija, koja moe biti najbolja u jednom od

moguih stjecaja prilika, a posve loa u drugima.
ZAKLJUAK
Hrvatski domovinski rat nije samo izdvojena pojava gdje se
branilo od agresije, ve, gledajui ire, bio je to jedan od
znaajnih elemenata upravljanja krizom na jugoistoku
Europe. Dakle, bio je podvrgnut globalnoj strategiji interesa
na regionalnoj razini. Kakva su njezina obiljeja? Globalne
strategije po prirodi stvari su dvojake. S jedne strane imaju
obiljeje prestia glede iste razine, dok s druge to je
strategija dominacije prema regionalnim i subregionalnim
imbenicima. U ovakvoj slici svijeta, a geostrateki nalazei
se na sjevernom dijelu prvih vrata Euroazije sve hrvatske
aktivnosti (pa i sama obrana od agresije) podvrgnute su
vidljivom, a jo vie nevidljivom djelovanju europskih i
svjetskih sila.
Na temelju opih geopolitikih postavki, zakljuuje se:
sukob u jugoistonoj Europi na prostoru bive SFR
Jugoslavije, posljedica je krize koja je postala poeljno
stanje za izvanjske imbenike, a koja je za njih istodobno
bila i sredstvo pomou kojeg su upravljali procesima radi
ostvarivanja svojih strategijskih interesa. Za narode, koji su
teili svojoj samostalnosti kao to je hrvatski, ona je
kreativno stanje za ostvarivanje nezavisnosti i izgradnje
demokratskog drutva.
Upravljanje nadziranim kaosom znailo je sprjeavati
ozbiljnije naruavanje dinamike ravnotee snaga na
prostoru bive Jugoslavije i njezinom bliem okruju.
Traganje za ravnoteom snaga i ravnomjernom podjelom
krivnje meu imbenicima u sukobu zahtijevalo je
povremeno potiskivanje i demokratskog interesa njemu
nadreenim interesima globalne strategije. Pod prisilom
zahtjeva za ouvanjem ravnotee posegnut e se i za
takozvanom induciranom odgovornou pojedinih sudionika
sukoba na prostorima bive Jugoslavije. Konanica ovakvog
strategijskog pristupa u upravljanju nadziranim kaosom je:
"Svi su uzronici i svi su krivci, nema pobjednika i poraenih,
dakle nema ni agresije, ni agresora, pa ni rata, odvijao se
samo etniki sukob".
Ovaj rad pokazuje da sukob na jugoistoku Europe niti je
sluajan, niti neplaniran. Zato je puteno da se dogodi ba
ovakav rat? Moda zato kada on zavri netko drugi, a ne
stvarni pobjednik, lake doe do pobjede. A stvarni
79
pobjednik, sa stajalita strategije, nedvojbeno je hrvatska

oruana sila i hrvatska narod.
Unato svemu pa i svim osporavanjima Domovinskog rata
znanstvena rasprava o njemu s polazita teorije sukoba
upuuje da je vojno umijee obogaeno nizom novih
maksima ili tonije naputaka: (1) vojna strategija ne moe
rijeiti ishod rata; (2) mo informacijske strategije izuzetno je
velika, takva da moe paralizirati ubojnu snagu oruja; (3)
uvijek je bolje napasti strategiju protivnika nego njegovu
vojnu silu; (4) koristi sloaj svih posebnih strategija i ne
napadati (braniti) se samo jednom posebnom strategijom;
(5) sukob koji je istodobno temeljen na sva tri naela prije ili
kasnije prerasta u svoj limes - rat; (6) na uspjeno djelovanje
protivnika odmah poduzeti protudjelovanje ako ne istom
onda drugom posebn(i)om strategij(ama)om.
Izloena determiniranom kaosu Hrvatska e postati
demokratskom dravom. Svjetsko e mnijenje ponekad biti
na hrvatskoj strani, ali svjetska mo nikada. Ali mo kako to
strategija ui - ne pobjeuje uvijek.
Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. nije bila ni
sluajna ni iracionalna, ve rezultat planske pripreme i
imperijalne politike Srbije koja se vodi ve gotovo dva
stoljea. Od srpskog nacionalnog programa "Naertanija"
(1844.) do "Memoranduma" SANU (1986.) velikosrpski
ideolozi nizom neistina i krivotvorina (povijesnih,
geopolitikih, narodnosnih itd.) pokuavaju opravdati
planirano teritorijalno irenje na Zapad. U skladu s idejom
"svi Srbi u jednoj dravi", krivotvorinama narodnosne
strukture teilo se poveati brojani i razmjetajni doseg
srpskog naroda kao podloge za opravdanu tenju i
realizaciju zadanog cilja to vee "Velike Srbije".
No, osim nadzora dravnih institucija, gospodarstva,
vojske, policije, diplomacije itd., Srbija ipak, najprije u
razdoblju Kraljevine, a potom jugoslavensko-komunistike
zajednice, nije uspjela do kraja usmjeravati demogeografske
zakonitosti i procese. Relativni udio Srba u nacionalnoj
strukturi bio je sve manji izvan, ali i unutar, same Srbije.
Time je bila ne samo ugroena demografska podloga njenog
proirenja, ve je proces stalnog poveanja udjela Albanaca
i Muslimana djelovao destabilizirajue po nacionalnu
sigurnost, a poglavito teritorijalni integritet same Srbije.
U skladu s tezom velikosrpskih ideologa, globalne
promjene u svijetu, kakve su bile osamdesetih godina u
Istonoj Europi, znaile su priliku za novi pokuaj
teritorijalnog proirenja. Ali ni srbizirana JNA svojim ratnim
pohodom nije mogla ostvariti ono to se nije uspjelo u
"puzajuoj" inaici za vrijeme srpske hegemonije .
80
Rat protiv Hrvatske bio je sastavni dio agresije za zapadne

granice "Velike Srbije", u kojem je Srbija vojno poraena,
meutim, njezini strategijski ciljevi teritorijalne amputacije i
dalje su ostali isti.
Ni jedan narod ne moe odustati od vlastitih interesa i
ciljeva jer bi to znailo odustati od ivota. Borba za
nacionalni opstanak, za samoodreenje i slobodu, temeljni
su razlozi realiziranja prava na vlastitu dravu.
Svaki narod, bez obzira na veliinu ima prirodno i
povijesno pravo na svoje mjesto i suverenitet u ljudskoj
zajednici, ba kao i ovjek u ljudskom drutvu jer samo
slobodan i suveren narod, moe dati svoj obol svijetu u
kojem ivi.
Rat se dobiva i gubi na razini strategije. Pobjeivati u ratu
znai nauiti strateki misliti.
Domovinski rat bio je sukob strategijskih zamisli u kojoj je
agresor primjenio vojnotehniku mo, a Hrvatska moralnu
snagu.
Poraz srpske strategije najbolje se oitovao 15. sijenja
1992. kada je Republika Hrvatska priznata kao samostalna i
suverena drava na karti svijeta.
Hrvatska e jo dugo osjeati gospodarske i demografske
posljedice srpske hegemonije u bivoj zajednici (iseljena
Hrvatska), ali i ljudske gubitke prouzroene velikosrpskom
agresijom.
PRILOZI:
POPIS SLIKA
slika br.1 Jugoslavenska drava po Cvijiu
slika br.2 Homogena Srbija po Moljeviu (1941)
slika br.3 Politiko-teritorijalna podjela Kraljevine SHS
(1921)
slika br.4 Politiko-teritorijalna podjela Kraljevine SHS
(1939)
slika br.5 Nezavisna drava Hrvatska
slika br.6 Velika Srbija 1991.(po eelju)
slika br.7 Teritorijalne promjene po Mirnom planu Vuka
Drakovia, 1991.
slika br.8 Vojno-teritorijalna podjela SFRJ, 1985.
slika br.9 Teritorijalna podjela OS SFRJ, 1987.
slika br.10 Karta napuenosti opina RH 1991. i crta
bojinice okupiranog podruja
slika br.11 Srbi u Hrvatskoj 1981.
slika br.12 Geografski poloaj Hrvatske s obzirom na
glavne europske komunikacijske veze pravcem zapadjugoistok i pristup Jadranu.
slika br.13 Geografska osobitost prostora RH s obzirom na
utjecaje to proizlaze iz razvedenosti dravnih granica
slika br.14 Plan izvoenja strategijske napadne operacije u
agresiji na Hrvatsku
81
slika br.1 Jugoslavenska drava po Cvijiu
Preuzeto: Klemeni, N (1993/94): Greater Serbian Territorial Claims.

Croatia A New European State, Zagreb, 143-159
82
slika br.2 Homogena Srbija po Moljeviu (1941)
Preuzeto: Klemeni, N. (1993/94): Greater Serbian Territorial Claims.

Croatia A New European State, Zagreb 143-159
83
slika br.3 Politiko-teritorijalna podjela Kraljevine SHS (1921)
Preuzeto: The Borders Of Croatia and treats to amputate Croatian

Territory. The Ministry Of Information, Republic Of Croatia, Vjesnik, Zagreb 1991
84
slika br.4 Politiko-teritorijalna podjela Kraljevine SHS (1939)

Territory. The Ministry Of Information, Republic Of Croatia, Vjesnik, Zagreb 1991.
85
slika br.5 Nezavisna drava

Hrvatska

Territory. The Ministry Of Information, Republic Of Croatia, Vjesnik, Zagreb 1991.
86
slika br.6 Velika Srbija 1991.(po eelju)
Preuzeto: Klemeni, 1993. 292.
87
slika br.7 Teritorijalne promjene po Mirnom planu

Vuka Drakovia 1991.
Preuzeto: Klemeni, 1993. 301
88
slika br.8 Vojno-teritorijalna podjela SFRJ 1985.
Prema: Domazet, Hrvatska i veliko ratite, Zagreb 2002, str. 50
89
slika br.9 Teritorijalna podjela OS SFRJ, 1987.
Prema: Domazet, Hrvatska i veliko ratite, Zagreb 2002, str. 49
90
slika br.10 Karta napuenosti opina RH 1991.

i crta bojinice okupiranog podruja
Prema: Friganovi, 1992; Crkveni, Klemeni, 1993.
91
slika br.11 Srbi u Hrvatskoj 1981.
Preuzeto: Pepeonik, 1991, 48
92
slika br.12 Geografski poloaj Hrvatske

s obzirom na glavne europske komunikacijske veze pravcem
zapad-jugoistok i pristup Jadranu.
Preuzeto: ulji, Hrvatski domovinski odgoj, Zagreb 1996. str. 381
93
slika br.13 Geografska osobitost prostora RH s obzirom na

utjecaje to proizlaze iz razvedenosti dravnih granica
Preuzeto: ulji, Hrvatski domovinski odgoj, Zagreb 1996. str. 383
94
slika br.14 Plan izvoenja strategijske napadne operacije

u agresiji na Hrvatsku
Preuzeto: Domazet; Hrvatska i veliko ratite, Zagreb, 2002. str.66
95
96
POPIS TABLICA
Tablica br. 1: Nacionalna struktura oficirskog djelatnog

sastava JNA prije poetka vojne agresije na Hrvatsku
Tablica br. 2: Nacionalni sastav bive zajednice u
razdoblju 1948.-1991.
Tablica br. 3: Nacionalni sastav bive zajednice u
razdoblju 1948.-1991.
Tablica br. 4: Ukupan broj i narodnosni sustav
stanovnitva (popis 1991) u okupiranim podrujima
Hrvatske (na dan 3. 1. 1992. )
97
Tablica br. 1: Nacionalna struktura oficirskog djelatnog sastava JNA

prije poetka vojne agresije na Hrvatsku
Nacionalnost
Udio u ukupnom
Udio
stanovnitvu
oficirskom
Jugoslavije (%)
sastavu
Indeks
odstupanja
JNA
(%)
Srbi
Crnogorci
Jugoslaveni
Hrvati
Ostali
(Slovenci,
Makedonci,
Muslimani,
Albanci)
36,3
62,5
+ 72
2,6
7,5
+ 189
5,4
7,5
+ 39
19,7
10,4
- 47
36,0
12,1
- 66
Izvor: Statistical Data about Dead and Injured in the War Against
Croatia on the Croatian Side. Zagreb. Glavni stoer
saniteta Republike Hrvatske. 1991. (Spaji Varka,
1992)
98
99
Tablica br. 3: Nacionalni sastav bive zajednice u razdoblju 1948.-1991.

Broj stanovnika
Narod
Apsolutni
Relativni (%)
Udio u ukupnom broju

pripadnika naroda (%)
203.656
37,1
5,5
Srbi
287.830
52,4
49,5
Ostali
57.597
10,5
12,3
549.083
100,0
11,5
Hrvati
Ukupno
Izvor: Dokumentacija 881 (1992): Narodnosni sastav stanovnitva po

naseljima. Popis stanovnitva 1991. RZS. Zagreb. 344. (Prema: terc;
Pokos, 1993)
Tablica br. 4: Ukupan broj i narodnosni sustav stanovnitva (popis 1991.

u okupiranim podrujima Hrvatske (na dan 3. 1. 1992.
Okupirana
podruja
Hrvati
Srbi
Ostali
Ukupno
Aps.
Rel.
Aps.
Rel.
Aps.
Rel.
Banija,
Kordun i Lika
53.005
7,1
130.728
66,8
11.909
6,1
195.642
Istona
Slavonija
86.088
44,5
67.676
35,0
39.751
20,5
193.513
Zapadna
Slavonija
6.713
31,9
12.366
58,7
1.993
9,5
21.072
57.852
41,7
77.061
55,3
3.943
2,8
138.856
203.656
37,1
287.830
52,4
57.597
10,5
549.083
Dalmacija
Ukupno
Izvor: Dokumentacija 881 (1992): Narodnosni sastav stanovnitva po

naseljima. Popis stanovnitva 1991. RZS. Zagreb. 344. (prema: terc; Pokos,
1993)
100
Literatura:
Bari, S. Asimetrini rat u RH. Zagreb : Ratna kola OS
RH Ban Josip Jelai, diplomski rad, 1999.
Barkovi, M. st. brig. Strategija predavanja. Zagreb :
Ratna kola OS RH Ban Josip Jelai, 2002./2003.
Brzezinski, Z. Izvan kontrole globalna previranja uoi
21. stoljea. Zagreb : Otvoreno sveuilite, 1994.
Clausewitz, Carl von. O ratu. Zagreb : Ministarstvo
obrane Republike Hrvatske 1997.
Domazet-Loo, Davor. Hrvatska i veliko ratite. Zagreb
: Udruga sv. Jurja, 2002.
Friganovi, M. Stanovnitvo Jugoslavije. / Veliki
geografski atlas Jugoslavije. Zagreb : Sveuilina
naklada Liber, 1987.
Hrvatski domovinski odgoj. / Grupa autora. Zagreb :
Politika uprava MORH-a, 1996.
Izvori velikosrpske agresije. Miroslav Brandt et al;
priredio Boe ovi.
Zagreb : "August Cesarec"
: kolska knjiga, 1991.
Jugoistona Europa 1918.
znanstveni skup, Zadar 1995.
1995.
Meunarodni
Jurevi, J. Srbijanska vojna agresija na Hrvatsku 1990.1995. Godine. / Jugoistona Europa 1918-1995.,
meunarodni znanstveni skup. Zagreb : Hrvatska matica
iseljenika (HIC), 1995., 214-231.
Jurevi, J. Vukovarski otpor srpskoj ratnoj agresiji na
Hrvatsku 1991.... Drutvena istraivanja (Zagreb) 4-5
(1993.) 479-499.
Kadijevi, V. Moje vienje raspada vojska bez drave.
Beograd : Politika, 1993.
Klemeni, M. Velikosrpska teritorijalna posezanja.
Drutvena istraivanja (Zagreb) 4-5 (1993.) 285-303.
Kuli, S. Strategija nasilja kao strategija razvoja. Zagreb
: Naprijed, 1996.
Lovri D., brigadni general. Strategijske operacije
predavanja. Zagreb: Ratna kola OS RH Ban Josip
Jelai, 2002./2003.
101
Lozani, M. Demografski aspekti i velikosrpska agresija

na Hrvatsku. Zagreb : Magistarski rad, 1998.
Ogorec, M. Hrvatski domovinski rat : 1991.-1993. Rijeka
: Otokar Kerovani, 1994.
Ogorec, M. Vojna sila bive Jugoslavije. Zagreb, 1997.
Pai, I. Strategija predavanje. Zagreb: Ratna kola OS
RH Ban Josip Jelai, 2002./2003.
Pai, I. Strategija obrane. / skripta, 1. dio. Zagreb: MORH
HVU Petar Zrinski, 1995.
Pavi, R. Velika Srbija od 1844. do 1990./91. godine.
/Izvori velikosrpske agresije. Zagreb : kolska knjiga,
1991., 151-203.
Pavii, S. Hrvatska vojna i ratna povijest i prvi svjetski
rat. Zagreb: Hrvatska knjiga 1943.
Raki, R. brigadni general. TIPRU predavanje. Zagreb:
Ratna kola OS RH Ban Josip Jelai, 2002./2003.
Rat protiv Hrvatske. Institut za primijenjena drutvena
istraivanja Sveuilita u Zagrebu. Drutvena istraivanja
(1993), br. 2-3
Rogi, I. Vukovar '91. i hrvatski nacionalni identitet.
Drutvena istraivanja (Zagreb) 4-5 (1993.) 501-521.
Sui, S. Ralamba borbenih djelovanja na podruju
Vukovara 1991. godine. Zagreb : ZS OS RH, diplomski
rad, 1996.
aki, V. Naelo Vukovar biljeke za imaginarnu
povijest vukovarske Hrvatske. Zagreb: Otvoreno
sveuilite, 1997.
aki, V. Opi okvir prouavanja srpske agresije na
Hrvatsku 1991. Drutvena istraivanja (Zagreb) 4-5
(1993.) 217-242.
Tuman, Franjo. Hrvatska u monarhistikoj Jugoslaviji
(knjiga I,II). Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 1993.
unec, O. Rat i drutvo (Ogledi iz sociologije vojske i
rata). Zagreb : Hrvatsko socioloko drutvo, 1998.
102
Kratice:
AK Armijski korpus
BiH Bosna i Hercegovina
D Dan poetka rata
EZ(U) Europska zajednica (unija)
GS - Generaltab
GSOS Glavni stoer oruanih snaga
HDZ Hrvatska demokratska zajednica
HRM Hrvatska ratna mornarica
HRZ Hrvatsko ratno zrakoplovstvo
HV Hrvatska vojska
JNA Jugoslavenska narodna armija
K - Korpus
KGB Komitet gospodarske bezbednosti
MORH Ministarstvo obrane Republike Hrvatske
MUP Ministarstvo unutarnjih poslova
NATO Sjevernoatlantski savez
NDH Nezavisna Drava Hrvatska
NOB Narodnooslobodilaka borba
OG Operativna grupa
ONO i DSZ Openarodna obrana i drutvena samozatita
OS Oruane snage
OS SFRJ Oruane snage Socijalistike Federativne
Republike Jugoslavije
OZNA Odelenje za narodnu zatitu
RH Republika Hrvatska
S i CG Srbija i Crna gora
SAD Sjedinjene Amerike Drave
SANU Srpska akademija nauka i umjetnosti
SAO Srpska autonomna oblast
SDB Sluba dravne bezbednosti
103
SFRJ Socijalistika Federativna Republika Jugoslavija

SKJ Savez komunista Jugoslavije
SSNO Savezni sekretarijat za narodnu obranu
TO Teritorijalna obrana
UDBA Uprava dravne bezbednosti
UNMO Meunarodni promatrai Ujedinjenih naroda
UNPROFOR- Meunarodne snage Ujedinjenih naroda za
bivu Jugoslaviju
VJ Vojska Jugoslavije
VO Vojna oblast
VPO Vojno-pomorska oblast
VS UN Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda
VU Varavski ugovor
ZNG Zbor narodne garde
EZ Europska zajednica
104

Sucic-Strategijske Znacajke Domovinskog Rata 1991

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sucic-Strategijske Znacajke Domovinskog Rata 1991

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

STRATEGIJSKE ZNAAJKE

SAETAK: Agresija na Republiku Hrvatsku nije sluajni

1 Ovaj tekst je diplomski rad brigadira S. Suia na Ratnoj koli OS RH

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

Summary: The aggression against the Republic of

Keywords: Homeland war, Domovinski rat, conflict of

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

oznaavaju karakter rata s obzirom na politike ciljeve koji

2 Karl von Clausewitz, O ratu, str. 25.

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

Specifina priroda jugoslavenskog drutva i dravne

Grka rije strategia znai vjetinu voenja vojske, glavnu

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

zaraenih strana u svim sferama drutvenog ivota, oruani

Opa strategija naziva se razliito u pojedinim zemljama . To

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

priprema; izvoenja, izgradnje, organizacije i uporabe

2. HRVATSKI NAROD I IZVORNA VOJNA IZOBRAZBA

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

nekoliko ratnih godina (1941.-1945.), i naravno na jedinstven

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

pokretanja i odranja izvorne vojne izobrazbe i svega to uz

3. HRVATSKI JEZIK I IZVORNO VOJNO ZNANJE

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

ostavljaju dvojbe o meusobnim razlikama hrvatskoga i

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

znaajka identiteta Hrvata, ima svoj tipoloki identitet (sustav

4. GEOSTRATEGIJSKI POLOAJ HRVATSKE

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

kulturni, koji se iz dominantnih teita razvoja u odreenom

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

politika mora voditi rauna i o politikim odnosima u irem

4.1. Hrvatski povijesni prostor

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

politiko geografske jedinice, nego s odgovarajuim

4.2. Ope geografske znaajke

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

prilikama izvode zakljuci o geostrategijskom poloaju

4.3. Geopolitiki pristup

Hrvatski dravni prostor geografski je sloen jer obuhvaa

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

Hrvatska jedina europska zemlja koja je istodobno

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

tijekove razvoja hrvatskog naroda, na njegov politiki poloaj

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

znaenja otvorile iroke mogunosti transverzalnog

5. HRVATSKE DRAVNE GRANICE TIJEKOM POVIJESTI

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

Treba istai da se granice federalnih jedinica bive

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

dravne granice Republike Hrvatske ujedno i njezine

5.1. Povijest hrvatskih granica

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

administrativnoj podjeli, krae vrijeme bilo u Mariborskoj

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

Granice prema Bosni i Hercegovini

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

ukljueni u kotar Biha, u sastavu Vrbaske banovine

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.

1945. ostao u sastavu Bosne i Hercegovine, a Sutorina u

Granica prema Crnoj Gori

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 4 (12) 2011.

U prijelaznome razdoblju, u II. svjetskome ratu, u sklopu

S. Sui: Strategijske znaajke Domovinskog rata tijekom 1991.