Professional Documents
Culture Documents
Dubravka Popovic Srdanovic
Dubravka Popovic Srdanovic
Popovi Srdanovi
Univerzitet u Niu
Filozofski fakultet
UDK 821.111(73).09-1
172.16:316.722
koja je promovisala poeziju modernizma iji je najbolji reprezentant bio Eliot jer je
njen ideal bila dobro napravljena simbolistika pesma, esto poreena sa savrenim
kristalom. To je zatvorena, impersonalna, autotelika forma, u kojoj je naglaen formalni aspekat, a okrenuta je mitskim temama, naglaavanju sloenih i paradoksalnih
stavova, natopljena knjievnom tradicijom (dakle, eksplicitno kosmopolitska), istoricizmom i udnjom za univerzalnim znaenjem utemeljenim u metafizici.
Vilijams se, meutim, zalagao za drugaiju poeziju. Najpre, smatrao je da je
neophodno odbacivanje autoriteta metafizike tradicije, temelja modernistike poezije, koji poiva na akademskom okamenjivanju nauke, istorije i filosofije, kako bi
se ameriki pesnik mogao pribliiti izvornom doivljaju sveta i progovoriti izvornim
jezikom. Potom, isticao je da se ovakav jezik koji ne prenosi ideje ve uspostavlja
bliski odnos sa biem moe otkriti samo u lokalnosti. Jedino lokalno je univerzalno,
verovao je, i zato ameriki pesnik treba da pie jezikom svoje lokalnosti, direktno,
lino, antiformalistiki i aktuelno. Amerika poezija mora biti utemeljena na ritmovima i bojama amerikog govora, misli i iskustva. Najzad, i to je moda stav koji je
najpresudnije uticao na kvalifikaciju Vilijamsa kao lokalnog pesnika i time i diskvalifikaciju od Nove kritike, kao svoj glavni poetiki credo proklamovao je da nema
ideja sem u stvarima (Say it! No ideas but in things!) (Popovi Srdanovi, 1983: VII,
XI). Upravo ovo poverenje Vilijamsovo u ulno i perceptivno, u lepotu stvarnog,
njegova iskrenost u sagledavanju objekata i zadovoljstvu tog gledanja, ono je to se
smatra amerikim. Ovo pesnikovo poverenje u stvari je takvo da je na njegovim
usnama uvek poznato, pragmatino, ameriko Ovo su injenice jer je on najpragmatiniji od svih pisaca i tako ameriki da i taj pridev ne deluje kao adekvatan
uzvikujemo u oaju i oduevljenju (podvukla D. P. S.): On je pesnika Amerika
(the America of poets)(Jarrell, 1968: XI).
Uvid u Vilijamsovu poeziju, meutim, omoguuje nam da konstatujemo da
njegovo delo pored nesumnjivo amerikih ima mnoge kosmopolitske karakteristike.1 Poto se, naravno, postavlja pitanje kako o ideji kosmopolitizma govoriti u
knjievnosti ili preciznije kako definisati kosmopolitizam pesnika koji je uvek temeljno odreen jezikom na kojem pie, ini se da je u tom smislu najfunkcionalnije
shvatanje tzv. ukorenjenog kosmopolitizma koje u delima Etika identiteta (Ethics
of Identity) i Kosmopolitizam: Etika u svetu stranaca (Cosmopolitanism: Ethics in a
World of Strangers) koristi filozof Kvame Entoni Epija (Kwame Anthony Appiah).
On istie da kosmopolitizam mora da pomiri neku vrstu univerzalizma sa legitimnou barem malog dela pojedinanog (Appiah, 2005: 222223), to znai da
sagledava kosmopolitizam kao fenomen ija je sutina parcijalnost, odnosno kosmopolite kao one koji pripadaju mestima koja nisu njihova rodna zemlja, na parcijalan
1
249
nain. On veruje da je mogue negovati odanost sopstvenim korenima i istovremeno kultivisati kosmopolitski odnos prema stvarima koje afirmiu nau zajedniku
ljudskost.2 Otuda koncept ukorenjenog kosmopolitizma. Dva osnovna ideala koje
on identifikuje kao osnovu za ovaj ukorenjeni kosmopolitizam su univerzalna
briga i uvaavanje ljudskih razliitosti (Appiah, 2006: XV). Da bi se mogla izgraditi saoseajnost prema drugima i drugim kulturama nuna je, istie ovaj autor,
lojalnost odnosno saoseajnost prema sopstvenoj kulturi ili kulturi svog emocionalnog izbora, to zauzvrat omoguava i saoseajnost prema drugim kulturama.
Kosmopolitizam V. K. Vilijamsa moe se posmatrati upravo u okviru koncepta
ukorenjenog kosmopolitizma jer insistirajui na svojim korenima, okrenut prema
svojoj lokalnosti, svojoj najspecifinijoj partikularnosti, on istovremeno uvaavajui
i razumevajui druge kulture, omoguava svim njihovim glasovima da u njegovoj
poeziji meusobno komuniciraju.
Meu elementima koji su odigrali ulogu u definisanju kosmopolitizma Vilijamsovog najpre valja uoiti porodinu multikulturalnost, pesnikovu multilingvalnost, i kosmopolitsko obrazovanje. Vilijams je roen u imigrantskoj porodici: njegov
otac je kao petogodinjak iz Britanije, preko Amerike, stigao do Porto Rika gde je
odrastao; nikada se nije odrekao britanskog pasoa koji je koristio radei kao zastupnik kolonjske vode Florida uglavnom u centralnoj i junoj Americi (Williams,
1967: 14). Njegova majka, koja je imala umetnike sklonosti (slikala je i svirala
klavir), dola je iz Santo Dominga u Njujork posle veridbe (1967: 5). S obzirom na
to da su Vilijamsovi roditelji odrasli u miljeu karipske kulture i panskog jezika, u
kui se, kao paralelni jezik, govorio panski (1967: 1417). Sam pesnik govorio je
pored panskog i francuski;vreme od 1897. do 1899. proveo je na kolovanju u vajcarskoj, u ato de Lansiju kraj eneve, u meunarodnoj koli (1967: 2834). Neko
vreme je sa porodicom boravio i u Parizu pohaajui bolju parisku gimnaziju Lise
Kondorse (1967: 3542). Pored francuskog jezika,Vilijams je bio u dodiru i sa nemakim jezikom. Poto je zavrio studije medicine na medicinskom univerzitetu u
Pensilvaniji, proveo je na specijalizaciji pedijatrije godinu dana u Lajpcigu (1967:
109112).
Vilijams je, dakle, od roenja, tokom godina formiranja, bio izloen razliitim
kulturnim uticajima i jezicima poevi od onih u sopstvenoj porodici a potom i izvan
nje. Ve je ova injenica dovoljna da se obesnai uverenje Novokritiara da je Vilijams provincijalac. Na ovo uverenje je, izmeu 1919. i 1920. snano uticao Paund
koji se druio s Vilijamsom jo od ranih studentskih dana, i esto, sa svojih internacionalistikih pozicija, ismejavao Vilijamsovu odbranu domaeg ambijenta. Ali,
Vilijams je putovao vie nego Paund i upoznao mnotvo razliitih kultura: vie puta
je poseivao Francusku, vajcarsku, Belgiju, Nemaku, Holandiju, Veliku Britani2
Epija istie da kosmopolitizam poinje sa jednostavnom idejom da u ljudskoj zajednici, kao u
nacionalnim zajednicama, treba da razvijemo obiaj koegzistencije: razgovora u u svom starom smislu,
zajednikog ivota, udruivanja (Appiah, 2006: XIX). On smatra da istorija kosmopolitizma poinje
sa stoicima, a razvija se posebno u kasnom XVII veku sa Deklaracijom o pravima oveka i Kantovim
predlogom da se osnuje Liga naroda (ibid, XIV).
250
ju, Italiju, paniju, Austriju, kao i Porto Riko (Williams, 1967: 119124; 185197;
209234). Iskustvo putovanja, razliitih jezika i razliitih kulturnih konteksta u kojima se kretao odigralo je veliku ulogu u formiranju njegove otvorenosti i osetljivosti
prema drugom u smislu uvaavanja ljudskih razliitosti.
Ovoj nesumnjivo kosmopolitskoj osobini doprinela je umnogome Vilijamsova
medicinska praksa koja mu je donela susrete, bukvalno sa hiljadama ljudi. Najuveniji literarni doktor pored ehova ostvario je ozbiljnu i uspenu medicinsku karijeru,
i kao lekar sa privatnom praksom u Raderfordu, u Nju Dersiju u kojem je iveo do
smrti i kao ef pedijatrije u Optoj bolnici u oblienjem Patersonu. (Zna se, npr. da
je obavio oko 2000 poroaja i pregledao desetine hiljada ljudi.)
Mada je danonono obavljao lekarsku dunost, Vilijams je sa ne manje ara
uestvovao u avangardnim poetskim pokretima koji su se definisali u Njujorku;
druio se sa Alfredom Krejmborgom, Merijen Mur, Volasom Stivensom i mnogim
drugim knjievnim stvaraocima. Pored neprestanog delovanja u knjievnosti, Vilijams je voleo i odlino poznavao savremeno slikarstvo. Od 1910. kada je otvorio
ordinaciju u Raderfordu redovno je poseivao njujorku galeriju Alfreda tiglica u
kojoj tada izlau Matis, Roden, Tuluz-Lotrek, Ruso, Sezan, Pikaso. Sa avangardnim
umetnicima kao to su Marsel Dian i Alfred tiglic prijateljuje. Bio je neprestano u
kontaktu sa Paundom i njegovim evropskim knjievnim aktivnostima i sledbenicima
a tokom boravaka u Evropi upoznao je brojne znaajne pisce, vajare, slikare, fotografe, muziare: Luja Aragona, Brankuzea, Dejmsa Dojsa, Men Reja, Hemingveja, Fernana Leea, Dorda Anteja. Upoznao je i Jejtsa kome je Paund bio sekretar
(Williams, 1967: 209234).
Iako je iveo u malom amerikom provincijskom gradu Raderfordu, a ne kao
Paund i Eliot u tadanjim kulturnim svetskim centrima kakvi su bili London ili Pariz,
bavei se za razliku od Paunda i Eliota profesijom koja nije imala dodirnih taaka
sa knjievnou, Vilijams je ipak, zbog svog porekla, multilingvalnosti, obrazovanja i umetnikih i profesionalnih interesovanja uspeno afirmisao elemente razliitih
svetova i kultura kojima je, na ovaj ili onaj nain, istovremeno pripadao i koji e u
njegovom delu izgraditi njegove kosmopolitske aspekte kako kroz multilingvalnost
naslova tako i preko tematske multikulturalnosti poezije.
Jedan od aspekata Vilijamsovog kosmopolitizma moe se sagledati u multilingvalnosti naslova njegovih pesama. Na panskom je naslov zbirke Al Que Quiere,
kao i pesama: El Hombe, Mujer, Libertad, Igualidad, Fraternidad, na italijanskom naslov zbirke Dalla Primavera Trasportata Al Morale, kao i naslovi pesama
Riposte, Io, Baccho, na francuskom su Danse Russe, Romance Moderne,
La Belle dame de Tous les Jours, Chanson, na nemakom Lustspiel itd.
Upitan jednom zato je naslov njegove pesme El Hombre (Vilijams, IP,
1983: 7) na panskom, Vilijams je rekao da mu je bilo dosta francuskog. Znate
kako se u umetnikom svetu rado govori francuski. Bez obzira govori li francuski ili
ne, takva osoba e uvek rado koristiti francuski izraz, to pokazuje njenu mudrost,
pretpostavljam. Pa, kako bih to izmenio, mislio sam da je i panski pogodan jezik,
veoma zapostavljen jezik, jo od Longfeloua Moji roditelji su govorili panski,
251
rae nego engleski, a brat i ja smo ih sluali i razumeli jer su na panskom govorili ono to nisu eleli da mi razumemo. Zato sam voleo panski (Wagner, 1961:
2324). Meutim, ovo duhovito i simpatinoobrazloenje moe biti shvaeno samo
kao izraz Vilijamsove skromnosti i nepretencioznosti jer naslov pesme u tumaenje
pesme unosi znaajnu semantiku nosivost.
El Hombre
Neku udesnu snagu
uliva mi zvezdo drevna:
sijaj sama pri izlasku sunca
u emu nema tvog udela.
Govornik oito posmatra nebo u rano jutro. italac o njemu ne zna nita ali
mu naslov na panskom sugerie da se on nalazi ili u podneblju gde se govori ovaj
jezik, ili se potcrtava njegova razliita etnika pripadnost u ambijentu engleskog govornog podruja. U svakom sluaju, izborom panske rei akcentuje se njegov status
razliitosti, i ulazi u igru izvora i etimologija3 ime se naglaava kako njegov specifian kontakt sa prirodom i vasionom tako i njegova moralna pozicija. Sjaj Danice
(veernjae, Venere) ne doprinosi sjaju sunca, ali ona ima sopstvenu, autentinu i
prepoznatljivu svetlost.Ona zato uliva udesnu snagu posmatrau inspirie ga na
individualni stav, na neustupanje pred monijim, na opstajanje na sopstvenom putu.
U susretu sa monom vasionom, najzad, na prepoznavanje njene moi ali i na pravo
na sopstvenu slobodu. Ako se pesma ita kao iskaz oveka drugog etniciteta, onda
ona upravo podrava njegov utemeljeni kosmopolitizam: on je svestan moi konteksta u koji je uronjen ali se ne odrie svog identiteta.
Vilijamsovo ivo interesovanje za muziku, najuniverzalniju pa time i najkosmopolitskiju umetnost, rezultiralo je pesmama u kojima je istaknuta prijemivost
pesnika za plesove razliitih podneblja (Rumba! Rumba!, Danse Russe, Ples),
kao i muzike oblike specifine za pojedine predele i ambijente (Chanson, Jingle, Romance Moderne; Sicilijanska emigrantska pesma, Pustinjska muzika)
ali i za neke kompozitore, npr. Bramsa (Beleka uz muziku Bramsovog Prvog klavirskog koncerta), Sibelijusa (Tapiola) ili Betovena (Priznanje slikarima).
Suptilne i sloene kulturne veze, rana manifestacija Vilijamsovog kosmopolitizma, uspostavljene su u pesmi Danse Russe iz 1917. (IP: 8).
Danse Russe
Ako moja ena spava
i beba i Katlin
spavaju
3
Julio Marzan, npr. pie da je mogue da je El Hombre Gongora, poto za njega u eseju o Lorki
Vilijams kae: Gongora je bio ovek! (Julio Marzan, The Spanish American Roots of William
Carlos Williams, str. 4). Marzan naglaava da je kod Vilijamsa uvek mogue uoiti dualnosti izmeu
javnog Bila i privatnog Karlosa koje izviru iz njegovog imena, sastavljenog iz engleske i panske
komponente Vilijam Karlos (William Carlos).
252
a sunce je plameno beli kolut
u svilenoj izmaglici
nad sjajnim drveem, a ja u severnoj sobi
igram nag, groteskno
pred ogledalom
maui kouljom oko glave
i pevajui neno sam sebi:
Usamljen sam, usamljen,
tako mi je najbolje!
Ako se divim svojim rukama, licu
ramenima, bokovima i zadnjici
ispred navuenih utih zastora, Ko e rei da nisam
sreni aneo uvar svoje porodice?
Ova odlina ekfraza, verbalna reprezentacija vizuelnog dela, izuzetan je primer Vilijamsovog ukorenjenog kosmopolitizma poto istovremeno funkcionie i kao
poetski diskurs i metadiskurs: slavei slikarsku vetinu flamanskog slikara 16. veka,
Vilijams postie vrhunac svog pesnikog izraza. Poto je jednom rekao da umetnik uvek i zauvek slika samo jednu stvar: autoportret Vilijams opisujui Brojgelov
autoportret pie i sopstveni manifestacijom sopstvenih pesnikih postupaka. Pesnik
nam urno otkriva slikarev autoportret jer to prilii predmetu slike. Slikar Brojgel
nije imao vremena niza/ta osim za svoje slike, a pesnikova urnost nam pokazuje
da tako funkcionie i pesnik. Kako Brojgelov slikarski nagon, tako i pesniki nagon
Vilijamsov predstavljaju nezaobilaznost svakog umetnikog stvaralakog poriva.
254
Je li ita bolje na nebu, moj prijatelju Forde,
Nego u Provansi?
Ne mislim da jeste jer si od Provanse nainio
nebo svojom hvalom
da predoi kakva bi mogla biti
tvoja radost u sadanjim okolnostima.
Ono to si opisivao bilo je nebo
pretoeno iz svoje teskobe
da lii na staze i vrtove
vanijeg sveta u kome sad obitava.
Ali, dragi moj, oduzeo si nam
njen vei deo.
Provansa koju si ti
toliko slavio nikada nee biti ista
Provansa za nas
poto si nas napustio.
Opisan kao ovek koji nikada nije bio svetac ve puten, pokvaren, ovek
koji voli da jede i pije i da se kurva, ovek koji voli da se sebi smeje i da se ne
plai/ sebe jer sem svoje sposobnosti da stvara nema ta da izgubi ni imovinu
ni miljenje vredno/ pomena za meetara Vilijamsov Ford je, mada se predao
svetu, ipak nebeski ovek.
Hvala bogu nisi
bio slabi, predao si se svetu
i lagao! doavola lagao si uasno
ponekad. Ali sve to je bila,
sad vidim, bezbrinost, deo oveka
koji je ovde na zemlji beskunik.
Rajski predeo koji je Ford video u Provansi postaje i za Vilijamsa ne samo bolji
deo pravog neba koje e postojati dok god je pesnik iv i sea se svog prijatelja, ve
i jedino pravo nebo.
Provanso, debeloguzi Ford se nikada
vie nee opruiti po stolicama tvojih kafea
ni obrati i oljutiti tvoj sveti beli luk za svoj obrok
ni groktati i znojiti se, ni oblizivati
usta. Prost kao svet koji nam je
ostavio postao je
deo onoga iji si poznat deo bila ti
Provanso, koju je toliko voleo.
Elegija za D. H. Lorensa (IP: 9599) nastala je po Lorensovoj smrti u Francuskoj, 1930. godine. Lorens je bio Vilijamsov omiljeni pisac, jedan od duhovnih savremenika, kako je nazivao one stvaraoce u ijim je delima nalazio potvrdu za svoje teze
o umetnosti. Lorens se 1920. obratio itaocima asopisa New Republic reima: Ameriko, sluaj sebe preporuujui Amerikancima da ne trae podrku u spomenicima
257
evropske prolosti, ve u onome to je njihov kontinent odbacio, da shvate veliki uroeniki duh Amerike. Kontinuitet treba u amerikoj tradiciji uspostaviti ne sa Evropom ve sa ubijenom crvenom Amerikom, savetovao je. Amerikanci treba da budu
spremni na novi in, novi izdanak ivota. Ove svoje ideje Lorens je u potpunosti
razvio u knjizi Studije iz klasine amerike knjievnosti objavljenoj 1923. godine (Popovi Srdanovi, 1983: 311). Ameriki odgovor stigao je u vidu Vilijamsovih tekstova
na teme iz amerike prolosti u asopisu Broom, a potom u knjizi U sri Amerike, kao
pokuaj da se na originalan nain predstave glavni dogaaji i figure amerike mitske
istorije. Lorens je prikazao Vilijamsovu knjigu sa pohvalama.
Lorensova mnoga putovanja svedoe o njegovom kosmopolitizmu. Posle rata
napustio je Britaniju u nekoj vrsti dobrovoljnog izgnanstva i udnje za lutanjem
i stigao do Australije, Italije, Cejlona, Amerike, Meksika i Francuske. Poto je u
Meksiku, 1925. oboleo, vratio se u Italiju i pored Firence iveo do kraja ivota.
Umro je u mestu Vens u Francuskoj. Vilijamsova elegija opisuje Lorensov ivot
kao neprestani napor (pomamni rad) da svojim delom izmeni engleski nain ivota (traenje, traenje i ivotna hladnoa) koji ga je ispunjavao gorinom. Istovremeno, ona evocira razliite tople ambijente u kojmaje pesnik iveo (Mediteran,
Meksiko) koji su ga punili energijom neophodnom za rad. U Vilijamsovoj pesmi
slike koje asociraju na ove ambijente meaju se sa slikama iz Lorensovih dela (iz
pesme Zmija, romana Pernata zmija, kratkog romana Devica i ciganin i romana
Zaljubljene ene) koja oznaavaju njegovu veitu pripadnost Engleskoj. Elegino
oseanje upravo izvire iz svesti Vilijamsove da je Lorensov napor nedelotvoran jer
svet kojem se on obraa ne prepoznaje njegove kosmopolitske ideje. Taj hladni svet
Engleza, mukaraca, ena, mladih koji bi mogli biti drugaiji, iscrpljuje se u tako
prozainim aktivnostima kakve su sluanje aba i prianje o pticama i insektima. Zato stvarnost ostaje nepromenjena, oliena u najengleskijem godinjem dobu,
proleu, koje nikada ne uspeva do jare: u Engleskoj nema leta.
Jadni Lorens
izmoren pomamom tunog rada
da stvori leto iz
truljenja prolea. Engleskinje.
Mukarci koje ne privlai ljubav
ve rubovi sveta.
Zmija pokree svoju
kamenoliku glavu,
Ukoene ahatne oi pokreu se takoe.
Plavi morski luk u cvetu prema
sprenoj jalovosti
meksike visoravni. Ili speenim
gradskim trgovima
mediteranskih ostrva
gde se eka autobus i
amci polako dolaze preko vode
pristiui.
Navedeni primeri Vilijamsovog kosmopolitizma pokazuju da se Vilijams nikako ne moe smatrati iskljuivo pesnikom amerike lokalnosti. Njegovo temeljno
uvaavanje ljudskih razliitosti i proslava te razliitosti izuzetnom poezijom daju
nam za pravo da ga smatramo ne samo velikim amerikim ve velikim svetskim
pesnikom XX veka.
Literatura
Appiah, K. A. (2006). Cosmopolitanism: Ethics in a World of Strangers. New York: W.W.
Norton and Co.
Appiah, K. A. (2005). Ethics of Identity. Princeton: Princeton University Press.
Cosmopolitanism http://en.wikipedia.org/wiki/Cosmopolitanism [15.12.2013].
Jarrell, R. (1968). Introduction. Selected Poems of William Carlos Williams. New York:
New Directions Paperbook.
Marzan, J. (1994). The Spanish American Roots of William Carlos Williams. University
of Texas Press.
Popovi Srdanovi, D. (2007). Bura sporednih stvari. Beograd: Institut za knjievnost i
umetnost.
Popovi Srdanovi, D. (1983). Predgovor. Izabrane pesme Vilijama Karlosa Vilijamsa.
Beograd: Nolit.
Riddel, J. (1974). The Inverted Bell Modernism and Counterpoetics of William Carlos
Williams. Baton Rouge: Louisiana State University Press.
Vickery, B. J. (2006). The Modern Elegiac Temper. Louisiana State University Press.
Vilijams, V. K. (1983). Izabrane pesme, izbor i prevod D. Popovi Srdanovi. Beograd:
Nolit.
Wagner, W. L. (ed.) (1961). Intervews with William Carlos Williams. New York: A New
Directions Book.
Williams, W. C. (1967). Autobiography. New York: New Directions Book.
of his poems, thematic multiculturalism showing in poems dedicated to non-American tradition artists painters, musicians, writers, as well as to their works, and to
non-American landscapes and ambiances, illustrate how much Williams owes to the
world. Poems El Hombre, Danse Russe, Self-portrait and Fish are analyzed
as to shed some light on particular poets cosmopolitan interests. Also, two famous Williamss elegies, To Ford Madox Ford in Heaven and An Elegy for D. H.
Lawrence are analyzed as poems in which cosmopolitanism of these authors represents defining characteristic of their being and literature.
261