ROBERT M.

PIRSIG
Zen
i
Umjetnost
Popravljanja Motocikla

ISPITIVANJE VRIJEDNOSTI

Prijevod: Mate Maras

Sadraj:
PRVI dio
DRUGI dio
TREI dio
ETVRTI dio
O autoru i knjizi

Pieva napomena
Ovo to slijedi temelji se na stvarnim dogaajima. Premda je mnogo toga izmijenjeno zbog knjievnih
razloga, sve se u biti mora smatrati injenicom. Me-utim, ova se knjiga nipoto ne smije vezivati s pozamanim poljem pounih obavijesti o izvornom ue-nju zen budizma. Ona ne sadri mnogo podataka ni
o motociklu.

A to je dobro, Fedro,
i to nije dobro treba li ikog pitati da to kae?

PRVI DIO
1
Mogu vidjeti na satu, ne diui ruke s lijeve ruke motocikla, da je osam i pol ujutro. ak i kod sto
kilometara na sat vjetar je topao i vlaan. Kad je ova-ko vrue i sparno u osam i pol, pitani se kako e biti
poslije podne.
Vjetar je proet otrim mirisima movare kraj puta. Nalazimo se u podruju Sredinje nizine koje je
puno barskih lovita na divlje patke, od Minneapolisa na sjeverozapad prema Dakotama. Vozimo se
starom betonskom dvostaznom cestom na kojoj nema mnogo prometa otkad je usporedno s njom
nainjena etverostazna autostrada prije nekoliko godina. Dok pro-lazimo pokraj neke movare, zrak
iznenada postaje hladniji. Zatim, kad ve proemo, on opet naglo po-staje topliji.
Sretan sam to opet vozim ovim predjelima. To je neka vrsta zabiti, poznate po tome to nema niega i
ba je zato nekako privlana. Na ovakvim putovima nestaje napetosti. Poskakujemo po oteenom
kolniku izmeu traka i prostranih livada, pa opet traka i movarne trave. Tu i tamo protegne se
otvorena vodena Povrina, te ako pomnjivo gleda moe vidjeti divlje Patke na rubu traka. I kornjae ...
Eno i crvenokrilnog kosa.
Udaram Christa po koljenu i pokazujem mu ga.
- to je? - dere se on.
- Kos!
On kae neto to ja ne ujem. - to kae? - derem se ja.
On me potee za zatiljak kacige i dere se: Vidi, sam ih ve mnogo, tata!
- O! - derem se opet ja. Zatim klimnem glavom. Kad ima jedanaest godina, nisi osobito zadivljen crvenokrilim kosom.
Za to mora biti stariji. Za mene je sve ovo pomi-jeano s uspomenama kojih on nema. Hladna jutra
davno prije kad je movarna trava utjela a traci se povijali na sjeverozapadnom vjetru. Tada se otri
mi-ris dizao iz blata to smo ga gazili visokim izmama da bismo stigli na poloaj prije izlaska sunca i
otvorenja sezone lova na divlje patke. Ili zime kad su bare biva-le zamrznute i mrtve, pa sam mogao
hodati po ledu i snijegu izmeu zamrlih traka ne videi nita osim siva neba i mrtvih i mrzlih stvari.
Tada su kosovi bili otili. Ali sad su se u srpnju vratili i sve je veoma ivo i svaka stopa tih bara bruji i
teke i zuji i cvr-kute, prava zajednica milijuna ivih bia koja ive svoj ivot u nekoj vrsti blage
neprekidnosti.

Kad provodi odmor na motociklu ,stvari gleda potpuno drugaije nego ikada dotad. Kad si u
automobilu, uvijek si u nekoj kutiji, i budui da si na to naviknut i ne primjeuje da je sve ono to vidi
kroz prozor automobila samo nova TV slika. Ti si pasivni promatra i sve dosadno promie kraj tebe u
nekom
okviru.
Na motociklu okvira nema. Potpuno si u dodiru sa svim. Nalazi se usred prizora, vie ga puko ne
gleda, i osjeaj prisutnosti je strahovit. Taj cement to juri desetak centimetara ispod tvojih nogu neto je
stvarno, ista materija po kojoj hoda, to je upravo tu, tako nejasno da na njem ne moe ustaliti pogled, ali
moe spustiti nogu i dodirnuti ga kad god hoe, i sve to zajedno, cijelo iskustvo, nikada se ne gubi iz
neposredne
svijesti.
Chris i ja putujemo u Montanu s nekim prijate-ljima koji se voze pred nama, a moda smo se zaputili i
dalje. Planovi su nam namjerno neodreeni, vie nam je do toga da putujemo nego da nekamo stignemo.
Pro-vodimo odmor, to je sve. Drai su nam sporedni putovi. Asfaltirani mjesni putovi su najbolji, dravne
ceste po-slije njih. Najgore su autostrade. elimo da se dobro zabavimo, ali za nas taj naglasak pada na
dobro vie nego zabavimo, a kad se tako pomakne naglasak cijeli se pristup tome mijenja. Zavojiti
planinski putovi su dugi i kad su u pitanju sekunde, ali u njima se mnogo vie uiva kad je ovjek na
motociklu pa ulijee u oku-ke a ne poskakuje s jedne strane kutije na drugu. Pu-tovi s malo prometa su
kako ugodniji tako i sigurniji. Putovi na kojima nema restorana i samoposluga bolji su, to su putovi gdje
vam grmlje i livade i vonjaci i panjaci dopiru gotovo do ramena, gdje vam djeca mau dok prolazite,
gdje ljudi gledaju s verandi da vide tko je to, gdje su - kad se zaustavite da pitate pravac ili obavijest odgovori ee dulji nego to elite a ne krai, gdje vas ljudi pitaju odakle ste i ko-liko se ve vozite.
Prolo je ve nekoliko godina kako smo se moja ena i ja i nai prijatelji prvi put prihvatili ovih
putova. Ponekad smo na njih skretali zbog promjene ili da udarimo poprijeko na drugu autostradu, i svaki
su nam put krajolici bili izvanredni pa smo naputali takav put s osjeajem olakanja i uitka, inili smo
tako mnogo puta dok naposljetku nismo shvatili ono to je bilo bjelodano: ti su putovi uistinu razliiti od
glavnih puto-va. Cijel ritam ivota i narav ljudi koji ive du njih su razliiti. Oni nikamo ne idu. Oni nisu
prezaposleni da bi bili uljudni. Ovdanjost i sadanjost stvari je neto o emu oni sve znaju. Drugi su, oni
koji su prije mnogo godina otili u gradove i njihovi izgubljeni po-tomci, to posvema zaboravili. Otkrie
toga bilo je zaista neto.
udio sam se zato nam je toliko dugo trebalo da se osvijestimo. Vidjeli smo to a nismo vidjeli. Ili
bolje reeno, bili smo svikli da to ne vidimo. Zatucani, moda, milju da se pravi ivot odvija u velikom
gradu i da je sve to samo dosadna provincija. Bilo je to za-gonetno. Istina kuca na vrata a ti joj kae:
Odlazi,
traim istinu, i tako ona ode. Zagonetno.

Ali kad smo to jednom spoznali, naravno, nita nas

vie nije moglo odvojiti od tih putova, vikenda, veeri, Praznika. Postali smo pravi ljubitelji sporednih
putova na motociklima i otkrili da se na njima nalazi sve ono to ui u prolazu.Nauili smo, na primjer,
kako se uoavaju dobri pu-tovi na karti. Ako je crta krivudava, to je dobro. To predstavlja bregove. Ako
se vidi da je glavni put iz maloga grada u vei, to je loe. Najbolji uvijek pove-zuju jednu zabit s drugom
zabiti i imaju cestu kojom moe bre stii onamo. Ako iz veega grada krene na sjeveroistok, nikada
nee stii daleko istim smje-rom. Izae iz grada i pone okretati na sjever, zatim na istok, pa opet na
sjever, i uskoro se nae na spo-rednom putu kojim se slue samo mjetani.
Glavno je umijee u tome da se ne izgubi. Budui da se putovima slue samo domai ljudi koji ih
poznaju po izgledu, nitko se ne ali to na raskrijima nema putokaza. A esto ih nema. Ako postoje,
obino su to mali znakovi neupadljivo skriveni iza korova i to je sve. Postavljai znakova na lokalnim
putovima rijetko vam neto dvaput kau. Ako propustite onaj znak u korovu, to je va problem, a ne
njihov. K tome, otkrivate da su autokarte esto netone kad se radi o lokalnim putovima. I s vremena na
vrijeme doivite da vas va lokalni put odvede na neku dvostruku koloteinu, za-tim na jednostavnu
stazu, onda na neki panjak i stane, ili vas pak odvede u dvorite nekoga farmera.
Tako mi najee plovimo po slijepom nagaanju i zakljuivanju prema znacima koje nalazimo. U
jedinom depu nosim kompas za oblane dane kad sunce ne pokazuje pravac, a kartu sam privrstio na
poseban nosa na rezervoaru za gorivo gdje raunam pri-jeene kilometre od posljednjeg krianja i tako
znam to treba traiti. Uz taj pribor i bez pritiska da treba nekamo stii dobro se snalazimo i ve je
skoro cijela Amerika samo naa.
Za vrijeme vikenda o Prazniku rada i Prazniku palih ratnika putujemo kilometrima po tim putovima
ne videi nijedno drugo vozilo, zatim prijeemo autoput i gledamo automobile nanizane branik do
branika sve do obzorja. U njima namrtena lica. Djeji pla na stranjim sjedalima. Stalno elim, nai
neki nain da im neto reem, ali oni se mrte i ini se da ure, pa nema...
Vidio sam ove movare tisuu puta, a opet su mi svaki put nove. Pogreno je rei da su blage. Mogli
biste ih isto tako nazvati okrutnima i bezdunima, ima u njima svega toga, ali njihova stvarnost nadilazi
sva-ko poimanje na pola puta. Eto! Golemo jato crvenokrilih kosova uzlijee iz gnijezda u traku,
preplaeno naom bukom. Lupam Chrisa po koljenu po drugi put... zatim se sjetim da ih je on ve vidio.
- to je? - dere se on opet.
- Nita.
- Dobro, to je?
- Samo provjeravam da li si jo tu - derem se ja, i nita vie ne kaemo.
Na motociklu ne vodite osobite razgovore, osim ako niste zaljubljeni u deranje. Mjesto toga provodite
vrijeme tako da ste svjesni stvari i da razmiljate o njima. O prizorima i zvukovima, o vremenskim prili-

kama i stvarima koje pamtite, o motoru i krajoliku u kojem se nalazite, razmiljate o stvarima nadugo i
na-iroko bez urbe i bez osjeaja da gubite vrijeme.
Htio bih iskoristiti vrijeme to sada dolazi da govorim o nekim stvarima koje su mi pale na pamet.
Najee smo u tolikoj urbi da nemamo mnogo prilika za razgovor. Iz toga proistjee neka beskrajna
svako-dnevna plitkoa, jednolinost zbog koje se ovjek godi-nama kasnije udi kamo je sve to vrijeme
oteklo i ali to ga vie nema. Sada kad zaista imamo malo vremena, i to znamo, htio bih ga iskoristiti da
govorim malo dublje o nekim stvarima koje mi se ine da su vane. Na pameti

mi je

nekakva

chautauqua*
*

Cautuqua (od imena jezera Chautauqua u dravi New York, gdje prvi put osnovana) - Stalna ili putujua ustanova koja

se bavila narodnim prosvjeivanjem u

SAD esto vezana za zabavu u obliku predavanja, koncerata i kazalinih predstava, na otvorenom ili pod atorima Osobito
je cvala u prvoj etvrtini XX stoljea. (Op. prev.)

- to je jedino ime koje mogu smisliti - nalik na putujue chautauqua predstave pod atorima koje su
nekada putovale Amerikom, ovom Amerikom u kojoj se sada nalazimo, nalik na te slavne razgovore u
stara vremena kojima je bila svrha da poue i zabave, da okrijepe duh i donesu kulturu i prosvjetu do
uiju i misli slu-atelja. Chautauque su potisnuli u stranu bri radio, film i TV, a meni se ini da ta
promjena nije u cijelosti predstavljala neki napredak. Moda se zbog tih promjena struja nacionalne
svijesti sada bre giba, moda je i ira, ali izgleda da plie tee. Stara je korita ne mogu drati i njezina
potraga za novima kanda poveava pometnju i razaranje du njenih obala. U ovoj chautau-qui ja ne bih
elio prokopati nikakva nova korita svi-jesti, nego jednostavno produbiti stara u kojima se nakupio mulj s
ostacima misli koje su se upljesnivile i otrcanih rijei koje su se previe ponavljale. to je novo? je
zanimljivo i sve ire vjeno pitanje, ali pi-tanje koje, ako se iskljuivo slijedi, dovodi samo do beskrajnog
mimohoda trivijalnosti i mode, mulja su-tranjice. Naprotiv, htio bih se pozabaviti pitanjem to je
najbolje?, pitanjem koje vie zadire u dubinu nego u irinu, pitanjem iji odgovori nastoje otplaviti mulj
nizvodno. Ima razdoblja u povijesti ovjeanstva kad su korita misli bila preduboko usjeena pa nikakva
promjena nije bila mogua, i nikada se nita novo nije dogaalo, a najbolje je bilo pitanje dogme, ali
danas nije takvo stanje. ini se da sada struja nae zajednike svijesti razvaljuje svoje obale, gubei
sredinji pravac i svrhu, poplavljujui nizine, razdvajajui i osamlju-jui uzvisine, bez ikakva posebnog
cilja osim zaludnog ispunjenja vlastite unutranje snage zamaha, ini se da treba malo produbiti korito.
Daleko ispred druge dvojice, John Sutherland i njegova ena, Sylvia, skrenue s puta na ureeni
prostor za piknik. Vrijeme je da se protegnu noge. Dok zakreem motor prema njima, Sylvia skida kacigu
i ratsresa kosu, a John podie svoj BMW na podupira. Nema razgovo-ra. Bili smo na toliko mnogo izleta
zajedno da na prvi pogled znamo kako se osjeamo. Upravo sada mi smo sami tihi i gledamo oko sebe.

Klupe za piknik puste su u ovo doba jutra. Imamo na raspolaganju cijele prostor. John odlazi preko
trave do crpke od lijevanog eljeza i poinje crpsti vodu za pie. Chris je odlutao kroz neko drvee iza
travnatog huma do potoia. Ja samo zurim uokolo.
Poslije nekoliko trenutaka Sylvia sjeda na drvenu klupu i istee noge, podiui lagano jednu po jednu
bez gledanja. Duge utnje izazivaju u njoj potitenost, pa o tom poinjem razgovor. Ona digne pogled a
za-tim ga opet spusti.
- To je zbog svih onih ljudi u kolima to su pro-lazili u suprotnom smjeru - ree. - Prvi je izgledao
tako tuno. Zatim je idui potpuno isto izgledao, pa opet idui pa idui, svi su bili isti.
- Samo su se vozili u grad na posao.
Ona dobro primjeuje, ali u tome nije bilo nita neprirodno. - No, zna, posao - ponavljam. - Ponedjeljak izjutra. Polusneni. Tko u ponedjeljak izjutra ide na posao nasmijan?
- Ali izgledali su tako izgubljeno - veli ona. - Kao da su svi bili mrtvi. Kao pogrebna povorka. - Zatim
spusti obje noge i ostavi ih tako.
Ja vidim to ona kae, ali logiki to nikamo ne vodi. ovjek radi da ivi, a to i oni ine. - Ja sam
promatrao movare - velim.
Malo zatim ona die pogled i kae: - to si vidio?
- Bilo je cijelo jato crvenokrilih kosova. Naglo su se vinuli kad smo kraj njih prolazili.
- Oh.
- Bio sam sretan to ih opet vidim. Oni povezuju stvari, misli i slino. Zna?
Ona razmilja trenutak, a zatim se smijei na tam-no zelenoj pozadini od drvea. Ona razumije
neobian jezik koji nema nikakve veze s onim to govorite. Ki.
- Da - kae. - Lijepi su.
- Pazi na njih - kaem ja.
- Dobro.
Pojavljuje se John i provjerava opremu na moto-ciklu. Pritee neke konope a onda otvara bisage i
poinje po njima kopati. Mee neke stvari na zemlju. - Ako ti ikada ustreba kakav konop, samo izvoli veli on. - Boe, mislim da ga imam pet puta vie nego to mi ovdje treba.
- Jo ne - odgovaram ja.
- ibice? - veli on i dalje prekapajui. - Mast za opekotine, eljevi, vezice za cipele... vezice za ci-pele?
Zato nam trebaju vezice za cipele?
- Nemojmo opet o tome - veli Sylvia. Oni se pogledaju smijeno ukoena lica pa oboje svinu po-gled
na me.
- Vezice za cipele mogu svakoga trenutka pui - velim sveano. Oni se smijee, ali ne jedno drugome.
Uskoro se pojavljuje Chris i vrijeme je da se krene. Dok se sprema i uspinje, oni polaze i Sylvia nam
mae. Ponovo smo na cesti, i ja gledam kako oni poveavaju razmak ispred nas.

Chautauqua koju imam na umu nastala je zbog njih dvoje prije mnogo mjeseci i moda je, premda to
ne znam, povezana sa stanovitim nevidljivim neskladom meu njima.
Pretpostavljam da je nesklad obina stvar u sva-kom braku, ali u njihovu sluaju to izgleda traginije.
Bar to se tie mene.
Nema meu njima sukoba linosti; to je neto drugo, za to nijedno od njih ne treba okrivljavati, ali ni
on ni ona nemaju nikakva rjeenja za taj nesklad, a nemam ga ni ja, nego samo neke ideje.
Ideje su se rodile iz onoga to se inilo neznatnim razlikama u miljenju izmeu Johna i mene o vrlo
nevanim stvarima: koliko ovjek treba odravati svoj motocikl. Meni se ini da je prirodno i normalno
slu-iti se s ono malo alata i uputstava to se isporuuju sa svakim motorom, i da ga sam ugaam i
popravljam. John se s tim ne slae. Njemu je drae prepustiti upu-enom mehaniaru da se brine o tim
stvarima da bi bile dobro uinjene. Nijedno od tih gledita nije neo
bino, i nikada se ta neznatna razlika ne bi toliko pove-ala da nismo tako mnogo vremena proveli u
zajed-nikoj vonji i sjedenju po usputnim krmama pijui pivo i razgovarajui o svemu to nam je
padalo na pa-met. Na pamet nam je obino padalo o emu smo raz-miljali pola sata ili etrdesetpet
minuta nakon naeg posljednjega razgovora. Kad se radi o putovima ili vre-menu ili ljudima ili starim
uspomenama ili o emu god u novinama, razgovor se razvija prirodno i ugodno. Ali kad god mi je rad
motora u mislima i kad se umijea u razgovor, njegov razvoj prestaje. Razgovor se vie ne kree naprijed.
Nastaje muk i prekid povezanosti. To je kao da su dva stara prijatelja, katolik i protestant, sjedili pijui
pivo, uivajui u ivotu, kadli je nekako iskrsla tema o spreavanju zaea. Veliko zaleenje.
I naravno, kad otkrijete neto poput toga, to je kao da otkrijete zub iz kojega je ispala plomba. Toga se
ne moete otresti. Morate to ispitivati, pipati izda-leka, navoditi razgovor, misliti o tome, ne zato to je to
moda ugodno nego zato to vam se vrzma po glavi i nee da izae iz glave. J to vie ispitujem i guram
tu temu o odravanju motocikla, to se on vie ljuti, i na-ravno, zbog toga ja elim iskuavati i gurati sve
vie. Ne inim to namjerno da njega ljutim nego zato to ta ljutnja izgleda kao znak neeg dubljega, neeg
pod povrinom to nije odmah oito.
Kad razgovarate o spreavanju zaea, sve zapne i zaledi se zato to se tu ne radi o prepirci hoe li se
vie ili manje djece roditi. To je samo na povrini. Ispod toga lei sukob vjere, vjere u iskustvo
drutvenog pla-niranja i vjere u vlast Boga kako nam je otkriva uenje katolike crkve. Moete dokazivati
praktinost plani-ranog raanja djece dok se ne umorite sluajui sami sebe, ali to niemu nee dovesti jer
va protivnik ne priznaje pretpostavku da je ita to je drutveno prak-tino dobro po sebi. Dobrota za
njega ima druge iz-vore koje on cijeni jednako ili vie nego drutvenu praktinost.
Tako je i s Johnom. Ja mogu propovijedati prak-tinu vrijednost i korist odravanja motocikla dok ne
promuknem, a da to njega ni ne okrzne. Poslije drugereenice o toj temi njegove oi poprime staklen izraz
pa mijenja razgovor ili jednostavno gleda u stranu. On ne eli sluati o tome.

Sylvia se u tome potpuno s njim slae. Ustvari, ona je jo odreitija. - To je neto sasvim drugo - kae
ona kad je blagonaklono raspoloena. - To su gluposti - kae kad to nije. Oni ele da to ne razumiju. Da
ne uju o tome. I to vie elim proniknuti u ono zbog ega ja uivam u mehanikom radu a oni ga mr-ze,
to mi stvar postaje neuhvatljiva. Krajnji uzrok te prvotno neznatne razlike u miljenju izgleda da tee
mnogo, mnogo dublje.
Nesposobnost s njihove strane smjesta je isklju-ena. Oboje su sasvim dovoljno bistri. Svako od njih
moglo bi nauiti ugoditi motocikl za sat i pol ako bi u to uloilo volju i energiju, a uteda u novcu i brizi i
vremenu platila bi mu i preplatila uloeni trud. I oni to znaju. Ili moda ne znaju. Ne znam. Nikada ih ne
suoavam s pitanjem. Bolje je prijei preko toga.
Ali sjeam se jednog vrelog dana, pred nekim ba-rom u gradiu Savage, Minnesota, kad umalo nisam
planuo. Proveli smo u baru oko jedan sat i kad smo izali motori su bili tako vrui da smo jedva mogli
uzjahati. Ja upalim i spremam se krenuti, a John upor-no pritiskuje noni pokreta. Osjeam miris benzina
kao da smo u blizini rafinerije pa mu to kaem, mislei da je to dovoljno da shvati da mu se motor
zaguio.
- Da, i meni mirie - veli on i nastavlja pritis-kivati. I on pritiskuje i pritiskuje i poskakuje i pritis-kuje
a ja ne znam to bih vie rekao. Napokon, on se zamorio i lice mu se kupa u znoju i ne moe vie pritiskivati, pa mu predlaem da izvadi svjeice i pusti da se one osue a cilindri prozrae dok mi odemo na jo
jed-no pivo.
O boe sauvaj! On se ne eli u to uputati.
- U to to?
- O, vaenje alata i tako dalje. Nema razloga da ne upali. Motor je potpuno nov a ja se savreno drim
uputstava. Pogledaj, povukao sam do kraja ok kao to pie.
- Do kraja ok?
- Pa tako pie u uputstvu.
- To vai kad je hladan!
- No, bili smo unutra bar pola sata - veli on.
To me nekako zdrma. - Danas je vru dan, John - velim ja. - I treba im mnogo dulje da se ohlade nego
kad je leden dan.
On se poee po glavi. - No, zato to nisu napisali u uputstvu? - Zatim smanji ok i na drugi pritisak
upali. - Mislim da se o tome radilo - veli razdragano.
A ve slijedeega dana izvezli smo se u blizinu istog predjela i to se opet dogodilo. Ovog sam puta
odluio ne rei ni rijei, pa kad me je ena tjerala da priem i pomognem mu, odmahnuo sam glavom.
Rekao sam joj da e se on samo uvrijediti na moju pomo sve dok zai-sta ne osjeti da mu pomo treba, pa
smo se sklonili u hlad i sjeli i ekali.

Primijetio sam da je izvanredno pristojan prema Sylviji dok pritiskuje, to je znailo da je bijesan, a
ona je gledala prema nama s izrazom O boe! u oima. Da me ita upitao, ja bih za sekundu bio on-dje
da vidim to je, ali nije htio. Prolo je valjda pet-naest minuta prije nego to je upalio.
Kasnije smo opet pili pivo nad jezerom Minnetonka i svatko je za stolom govorio, ali on je utio i mogao sam vidjeti da se iznutra strano grize. Bar to toga puta. Vjerojatno elei malo oduka, on ree Zna... kad ovako nee da upali to me... zaista se pretvorim u udovite u sebi. Upravo pob jesnim zbog
toga. - To mu je ini se pruilo olakanje, pa je dodao: - Imali su samo ovaj jedini motocikl, zna? Ovaj
kart. I nisu znali to da s njim rade, da ga poalju natrag u tvor-nicu ili prodaju u staro eljezo ili to ja
znam... i on-da su u zadnji as primijetili mene kako dolazim. S tisuu osamsto dolara u depu. I znali su
da je njiho-vim nevoljama kraj.
Nekakvim pjevuckavim glasom ponovio sam svoj govor o ugraanju motora i on se trudio da slua.
On se ponekad zaista trudi. Ali tada se opet pojavila zapreka i on je otiao do bara po jo jedno pie za
sve nas i razgovor se okonao.
On nije tvrdoglav, nije ogranien, nije lijen, nije glup. Jednostavno nije postojalo lako objanjenje. I
ta-ko je to ostalo u zraku, neka vrsta tajne od koje ov-jek odustaje jer nema smisla samo obilaziti i
obilaziti traei odgovor kojega nema.
Dogaalo se i meni da sam moda bio teak u ne-kim razgovorima, ali meni se moglo i dokazati.
Veina motociklista na duge staze zna kako se ugaa motor da dobro radi. Vlasnici automobila obino ne
diraju mo-tor, ali svaki grad koliko god malen bio ima servis sa skupim dizalima, specijalnim alatom i
opremom za otkrivanje kvara to prosjean vlasnik auta ne moe imati. Osim toga automobilski motor
mnogo je sloe-niji i nepristupaniji nego motor motocikla, pa to ima nekoga smisla. Ali za Johnov
motocikl, za BMW R 60, kladim se da ne postoji nijedan mehaniar odavde do Salt Lake Cityja. Ako mu
pregore platine ili svjeice, on je gotov. Znam da uza se nema rezervne platine. On ni ne zna to su platine.
Ako ga izda u zapadnom dijelu June Dakote ili Montane, ne znam to e uiniti. Pro-dati ga moda
Indijancima. Ovoga trenutka znam to ini. Paljivo nastoji da o tome uope ne misli. Motori BMW su
slavni po tome to ne stvaraju mehanikih problema i s tim on rauna.
Mogao sam misliti da je to samo njihov udnovat stav prema motociklima, ali kasnije sam otkrio da se
on protee i na druge stvari... ekajui na njih da krenemo jedno jutro, primijetio sam da im u kuhinji curi
slavina sudopera i sjetio se da je curila i kad sam zadnji put bio tu te da je ustvari curila oduvijek. Spomenuo sam to Johnu i on mi je rekao da ju je pokuao popraviti metnuvi novi brtveni prsten ali da nije
pomoglo. To je bilo sve to mi je rekao. Iz toga se dalo zakljuiti da je time sve bilo svreno. Ako
pokua popraviti slavinu i od tvoga popravljanja nema koristi, to znai da ti je sueno ivjeti sa slavinom
koja curi.

To me navelo da se upitam da li im to ide na ivce to kap-kap-kap, iz tjedna u tjedan, iz godine u

godinu ali nisam mogao na njima primijetiti nikakve Ijutnje niti brige zbog toga, pa sam zakljuio da
njima jed-nostavno nije stalo do slavina koje cure. Nekim ljudi-ma nije stalo.
Ne sjeam se zbog ega sam promijenio taj za-kljuak ... zbog neke slutnje, neke pronicavosti jednoga dana, moda zbog neprimjetne promjene u Sylvijinu raspoloenju kad bi kapanje postalo posebno
glas-no a ona pokuavala razgovarati. Njezin je glas veoma njean. I jednog dana kad je pokuavala
razgovarati kroz to kapanje, ula su djeca i prekinula je, pa je na njih planula. inilo se da njezina srdba
na djecu ne bi bila ni izdaleka toliko velika da slavina nije kapala kad je pokuavala razgovarati.
Razbjesnila se zbog po-mijeanog kapanja i djejeg vikanja. Strano me se dojmilo tada to ona ne krivi
slavinu, i to namjerno ne krivi slavinu. Ona je potpuno zaboravljala tu sla-vinu! Potiskivala je ljutnju na
slavinu, a ta prokleta slavina to kapa spremala se da je ubije! Ali zbog nekog razloga ona nije tome
pridavala vanosti.
Zbog ega potiskivati ljutnju na slavinu koja curi? pitao sam se.
Onda se to uklopilo u odravanje motocikla, i u mojoj se glavi upalila jedna od onih aruljica pa sam
pomi-slio: A-haaaa!
Ne radi se o odravanju motocikla, o slavini. Oni cijelu tehniku ne trpe. I tada su svakovrsne stvari poele padati na svoje mjesto, i ja sam znao to je posri-jedi. Sylvijina ljutnja na nekog prijatelja koji misli
da je kompjutorsko programiranje stvaralako. Pa svi njihovi crtei i slike i fotografije bez iega
tehnikog u njima. Naravno, ona se nee rasrditi na onu slavinu, pomislio sam. ovjek uvijek potiskuje
trenutanu srd-bu na neto to duboko i trajno mrzi. Naravno, John odustaje svaki put kad iskrsne
razgovor o popravljanju motocikla, ak i kad je oito da zbog toga pati. To je zbog tehnike. Sigurno,
jamano, oigledno. Kad to vidi sve je tako jednostavno. Prije svega, oni uzjahuju motocikle da bi
pobjegli od tehnike u prirodu na svjei zrak i sunce. Kad ih ja opet suoim s njom upravo u asu i na
mjestu gdje misle da su napokon od nje pobjegli, to ih oboje naprosto sledi, i to uasno. Eto zato
serazgovor uvijek prekida i zaleuje kad god se spomene ta tema.
I druge se stvari s tim slau. Oni ponekad govore s tako malo munih rijei o tome ili o tome
svemu kao na primjer u reenici: - Od toga jednostavno ne moe pobjei. - A ako ja upitam: - Od ega?
- odgovor moe biti: - Od svega toga - ili: - Od or-ganiziranog toka stvari - ili ak: - Od sistema. - Sylvia
mi je jednom branei se rekla: - No, ti zna kako da s tim izae na kraj - to me je toliko zabezeknulo
toga puta da mi je bilo neugodno pitati to je to pa sam ostao pomalo zbunjen. Mislio sam da se radi o
neem tajanstvenijem nego to je tehnika. Ali sada vidim da je to uglavnom, ako ne i posve, bila
tehnika. Ali ni to nije prava rije. To to je neka vrsta sile koja gura naprijed tehniku, neto neodreeno,
ali neljudsko, mehaniko, beivotno, neko slijepo u-dovite, neka smrtna sila. Neto ogavno od ega oni
bjee ali znaju da ne mogu umaknuti. Ja o tome ovdje nekako precrno govorim, ali evo o emu se radi bez
uzvienog i strogo odreenog naina govora. Postoje negdje ljudi koji to razumiju i bjee od njega, ali to

su tehnolozi i oni govore neljudskim jezikom kad opisuju to ine. Sve su to dijelovi i veze neuvenih
stvari koje za vas nemaju nikakva smisla bez obzira koliko ih puta ujete. A njihovi proizvodi, njihovo
udovite prodire zemlju i zagauje im zrak i jezera, i nema naina da mu se zada protuudarac, a jedva
mu se ikako moe umak-nuti.
Nije teko doi do toga stajalita. Proite kroz podruje teke industrije u nekom velikom gradu i
odmah ete nai svu tu tehniku. Ispred nje su visoke ograde od bodljikave ice, zakljuani ulazi, natpisi
ULAZ ZABRANJEN, a preko toga, kroz aav zrak, vi-dite rune udnovate oblike od metala i cigle i ne
znate im svrhu i nikada im neete vidjeti gospodare. Ne zna-te emu to slui, ni zato je ondje, nitko vam
to nee rei, i tako vam ostaje samo da se osjeate otueni, strani, kao da ne pripadate tu. Tko to
posjeduje i ra-zumije taj ne eli da budete u blizini. Od sve te tehnike nekako ste postali tuinci u vlastitoj
zemlji. Ve njezin oblik i pojava i tajanstvenost govore: - Gubi se. Znate da za sve to negdje postoji nekakvo objanjenje i da to bez sumnje slui na neki neizravni nain
ovje-anstvu, ali to ne vidite. Vi vidite znakove ULAZ ZA-BRANJEN i NE PRILAZI i da nita ne slui
ljudima nego da maleni ljudi, kao mravi, slue tim udnim, neshvatljivim oblicima. I pomiljate: ak da
sam i dio toga, ak da i nisam stranac, bio bih samo jo jedan mrav koji slui tim oblicima. Tako se
konano raa neprijateljstvo, i mislim da je na kraju krajeva to upleteno u inae neobjanjivo dranje
Johna i Sylvije. Sve to se tie ventila, osovina, odvijaa dio je toga dehumaniziranog svijeta, i oni o tome
ne ele razmi-ljati. Oni ne ele u to upasti.
Ako je tako, nisu u tome sami. Nema sumnje da su slijedili svoje prirodne osjeaje i da nisu nikoga
pokuali oponaati. Ali i mnogi drugi slijede svoje pri-rodne osjeaje i ne pokuavaju nikoga oponaati, a
pri-rodni osjeaji vrlo mnogo ljudi slini su u toj stvari; pa tako kad ih promatrate u cjelini, kao to to
novinari ine, dobivate dojam masovnog pokreta, antitehnolokog masovnog pokreta, cijelog politikog
antitehnolokog lijevog buenja, koje prividno niotkuda ne izvire, s parolama: Dosta nam je tehnike.
Nosite je na drugo mjesto. Maknite je odavde. Taj dojam ipak obuzdava tanka pauina logike koja
naglaava da bez tvornica nema zaposlenja ni ivotnog standarda. Ali ima ljudskih snaga koje su jae od
logike. Uvijek ih je bilo, pa ako dovoljno ojaaju u svojoj mrnji prema tehnici ta pauina moe pui.
Za borce protiv tehnike, protiv sistema, izmiljeni su kalupi i klieji poput bitnika i hipija, a trajat
e i dalje. Ali ne mogu se pojedinci preobratiti u masu jednostavnim kovanjem masovnih termina. John i
Sylvia ne spadaju u masu, niti u nju spada veina drugih koji se ponaaju kao oni. ini se da se oni ba
bune protiv toga da postanu pripadnici mase. I osjeaju da je tehnika u velikoj vezi sa silama koje ih
nastoje pre-tvoriti u pripadnike mase i zato je ne vole. Zasada je to jo uglavnom pasivan otpor, bjeanje
u seoske Predjele kad se to moe i tome slino, ali ne mora uvijek biti tako pasivan.Ja se s njima ne
slaem u odravanju motocikla, ali ne zato to nemam razumijevanja za njihove osje-aje kad se radi o
tehnici. Ja samo mislim da njihov bijeg od tehnike i mrnja prema njoj sami sebe poraavaju. Jer Buda,
Glava Boja, jednako ugodno pre-biva u tokovima digitalnog kompjutora ili zupanicima prijenosa nekog

motocikla kao to prebiva na vrhu planine ili laticama nekog cvijeta. Misliti drugaije znai
omalovaavati Budu - to znai omalovaavati samog sebe. Eto o tome elim govoriti u ovoj chautauqui. . .
Sad smo izali iz movare, ali zrak je jo toliko vlaan da moe gledati ravno gore u uti sunev kolut
kao da je na nebu dim ili magla. Ali sad smo u zelenom krajoliku. Zgrade na fasadama su iste i bijele i
svje-e. I nema ni dima ni magle.

2
Put zavija i zavija... zaustavljamo se da se odmorimo i ruamo, izmijenimo nekoliko rijei, i opet
kreemo na dugu vonju. Poetak popodnevnog umora nadoknauje se uzbuenjem prvog dana pa se
jednoliko gibamo, ni brzo, ni polagano.
Prati nas boni jugozapadni vjetar, i motocikl se naginje prema zapusima, naizgled sam od sebe, da im
poniti djelovanje. Kasnije se osjealo neto neobino na tom putu, svijest o neemu, kao da nas netko
motri ili prati. Ali ispred nas nema nikakva auta, a u ogledalu su samo John i Sylvia daleko iza nas.
Jo nismo zali u Dakote, ali iroka polja pokazuju da smo im sve blie. Neka se od njih modre od
lanova cvijeta to se leluja u dugakim valovima kao povrina ocana. Bregova ima vie nego prije i oni
sada nadmauju sve drugo osim neba, koje se ini irim. Zgrade na farmama u daljini su tako malene da
ih jedva vidi-mo. Zemlja se poinje otvarati.
Nema mjesta ni otre crte gdje zavrava Sredinja nizina koja vas zatekne nepripravne, kad
isplovljujete iz uzburkane nezatiene luke pa primijetite da su va-lovi ve porasli, a kad se okrenete
vidite da vie nema kopna na vidiku. Ovdje su stabla rjea i iznenada po-stajem svjestan da nisu
samonikla. Donesena su ova-mo i zasaena oko kua i izmeu polja po jarcima da tite od vjetra. Ali gdje
nisu posaena tu nema grmlja, nema mladih izdanaka - samo trava, katkada s divljim cvijeem i korovom,
ali ponajvie trava. Ovo su pa-njaci. Nalazimo se u preriji.
Osjeam da nitko on nas potpuno ne razumije kako emo provesti etiri srpanjska dana u ovoj preriji.
S izleta u automobilima uvijek pamtimo nizinu i velikupusto dokle oko dopire, krajnju jednolinost i
dosadu dok vozi sat za satom, nikamo ne stiui, pitajui se koliko e trajati sve to bez okuke na putu,
bez promje-ne na zemlji koja se protee i protee do obzorja.
John se brinuo da Sylvia nee izdrati te neudob-nosti pa ju je kanio poslati avionom u Billings,
Montana, ali smo ga Sylvia i ja od toga odgovorili. Ja sam tvrdio da su tjelesne neudobnosti vane samo
kad si loe volje. Tada se uhvati za bilo to neudobno i to smatra uzrokom. Ali ako si dobre volje, tada
tjelesne neudobnosti ne znae mnogo. I kad sam razmislio o Sylvijinoj udi i osjeajima, nisam mogao
zamisliti da bi se ona tuila.

Takoer, kad bi stigla u Stjenjak avionom, bilo bi joj kao da vidi te planine usput, kao lijepe kulise.
Ali ako u njih stigne nakon nekoliko dana napornog puto-vanja preko prerija, vidjet e ih drugaije, kao
neki cilj, kao obeanu zemlju. Ako bismo John i ja i Chris stigli s tim osjeajem, a Sylvia s dojmom da su
planine krasne i lijepe, meu nama bi bilo vie neslaganja nego to bi ga u nama izazvala vruina i
jednolinost Dakota. U svakom sluaju ja elim razgovarati s njom, a mislim i na sebe.
U mislima, dok promatram ta polja, ja joj govo-rim: - Vidi li? ... Vidi li? - i mislim da ona vidi.
Nadam se da e kasnije primjeivati i osjeati neto u tim prerijama o emu sam prestao s drugima razgovarati; neto to u njima postoji jer nita drugo ne postoji, a moe se zapaziti jer je sve drugo odsutno.
Ona ponekad izgleda tako potitena jednolinou i dosa-dom svoga gradskog ivota, pa sam pomislio da
e u ovoj beskrajnoj travi i vjetru vidjeti neto to se katkad javlja poto se prihvati jednolinost i dosada.
To je tu, samo ne znam tome imena.
Sada na obzoru vidim neto to mislim da drugi ne vide. Daleko na jugozapadu - moe se vidjeti samo
s vrha ovog brijega - nebo ima taman rub. Sprema se oluja. To me je moda zabrinjavalo. Namjerno sam
to isklju
ivao iz misli, ali sam cijelo vrijeme znao da s ovom vlanou i vjetrom vrlo vjerojatno dolazi oluja.
Runa je to stvar, ba u prvi dan, ali kao to sam prije rekao, kad si na motociklu ti si ukljuen u krajolik,
nisi tek promatra, a oluje su neizbjeni dio krajolika.
Kad bi se radilo samo o grmljavini i isprekidanim naletima vjetra, mogao bi ih moda izbjei, ali ovo
je neto drugo. Ta dugaka tamna pruga bez i jednog cirusa ispred sebe predstavlja hladnu frontu. Hladne
fronte su estoke, a kad dolaze s jugozapada, najee su. esto ih prati tornado. Kad nailaze, najbolje je
sa-kriti se u kakvu rupu i ekati dok prou. Ne traju dugo a hladan zrak iza njih ugodan je za vonju.
Najgore su tople fronte. One mogu trajati danima. Sjeam se kako smo Chris i ja prije nekoliko godina
poli na izlet u Kanadu, preli oko 230 km i zapali u toplu frontu na koju su nas mnogi upozoravali ali mi
to nismo razumjeli. Sve to smo doivjeli bilo je glupo i tuno.
Imali smo mali motocikl od est i pol konjskih snaga, preoptereeni prtljagom, rastereeni zdravim
razumom. Motor je mogao postizati samo 80 km/h pod punim glasom protiv umjerenog elnog vjetra.
Nije to bio motocikl za ovakva putovanja. Prve smo noi stigli do nekog jezera u North Woodsu i
preleali pod ato-rom oluju s kiom koja je potrajala cijelu no. Zabo-ravio sam opkopati jarak oko
atora pa je oko dva iz-jutra provalila voda unutra i smoila nam obje vree za spavanje. Idueg smo jutra
bili mokri i neraspoloeni i nenaspavani, ali ja sam mislio da emo izbjei kiu im krenemo. Nismo bili
te sree. Oko deset sati nebo je bilo tako tmurno da su svi automobili imali upa-ljena svjetla. A zatim se
zaista otoilo.
Nosili smo pona koja su prethodne noi sluila kao ator. Sada su se irila kao jedra i usporavala
brzinu na 50 km/h pod punim gasom. Na cesti je bilo pet centimetara vode. Svud oko nas sijevale su
munje. Sjeam se lica neke ene koja nas je zapanjeno gledala kroz prozor automobila u prolazu, udei

se koga vraga radimo na motociklu po takvu vremenu. Pouzdano znam da joj ne bih mogao ni ja
rei.Brzina je pala na etrdeset pet, zatim na trideset pet. Onda je motor poeo izdavati, kaljati, prtati i
pucketati sve dok nismo, vozei se jedva deset na sat, naili na neku tronu benzinsku stanicu kraj sasjeenih uma i skrenuli.
U to vrijeme, kao sada Johnu, nije mi bilo stalo da mnogo nauim o odravanju motocikla. Sjeam se
kako sam drao pono preko glave da rezervoar zaklo-nim od kie i tresao motocikl meu nogama.
Izgledalo je kao da se benzin u njemu pjeni. Pogledao sam svje-ice, pogledao sam platine, pogledao sam
karburator i pritiskivao noni pokreta dok nisam klonuo od umora.
Uli smo u stanicu, koja je ujedno bila nekakva pivnica i restoran, i dobili za jelo zagoreni odrezak.
Zatim sam izaao i opet pokuao. Chris je stalno neto zapitkivao i to me je poelo ljutiti jer nije shvaao
ko-liko je stvar ozbiljna. Naposljetku sam vidio da nema koristi, odustao sam, i nestalo je moje ljutnje na
nj. Objasnio sam mu to sam paljivije mogao da je sve gotovo. Da ne idemo ni na kakav izlet
motociklom tih praznika. Chris mi je savjetovao da provjerim benzin na primjer, to sam ve uinio, i da
naem mehani-ara. Ali mehaniara nije bilo. Samo posjeenih borova i grmlja i kie.
Sjeo sam s njim u travu kraj ceste, slomljen, i zu-rio u stabla i bunje. Strpljivo sam odgovarao na sva
Chrisova pitanja koja su s vremenom postajala sve rjea i rjea. Tada je napokon Chris shvatio da od
naeg izleta na motociklu zaista nema nita pa je po-eo plakati. Bilo mu je tada osam godina, ini mi se.
Stopirali smo natrag u grad, iznajmili prikolicu, prikopali je za na auto, vratili se i uzeli motocikl, pa
smo ga odvukli u grad i krenuli ispoetka automobilom. Ali to nije bilo isto. I zaista nismo mnogo uivali.
Dva tjedna nakon praznika, jedne veeri poslije posla, skinuo sam karburator da vidim to ne valja, ali
nita nisam mogao nai. Da bih oistio masnou prije nego to ga ponovo namjestim, otvorio sam pipac
na rezervoaru da pustim malo benzina. Ni kapi nije is-curilo. Rezervoar je bio prazan. Nisam mogao
vjerovati. Jedva i sada mogu u to vjerovati.
Stotinu sam se puta grizao i korio zbog te gluposti, i sumnjam da u to ikada zaista u potpunosti sam
sebi oprostiti. Ono to sam vidio da se pjeni oigledno je bio benzin u pomonom rezervoaru koji nisam
bio ukljuio. Nisam to pomnjivo provjerio jer sam pretpostavio da je kia uzrokovala kvar motora. Tada
jo nisam razu-mio koliko su lakoumne tako brze pretpostavke. Sad smo na motociklu od dvadeset osam
konja i ja ga vrlo ozbiljno odravam.
Iznenada John me prestie i sputenim dlanom da-je mi znak da stanem. Usporavamo i traimo mjesto
gdje emo skrenuti na ljunani nasip uz cestu. Ce-mentni rubnjak je otar a ljunak rahal i nimalo mi se
ne svia taj manevar.
Chris pita: - Zato se zaustavljamo?
- Mislim da smo ondje trebali skrenuti - veli John.
Gledam natrag i nita ne vidim. - Nisam vidio nikakva znaka - velim ja.
John zaklima glavom. - Bio je velik kao stajska vrata.

- Zaista?
I on i Sylvia potvrde.
On se naginje, prouava moju kartu i pokazuje mi gdje je bilo raskre i odmah poslije njega
nadvonjak autostrade. - Ovu autostradu smo ve preli - veli on. Vidim da je u pravu. Neugodno. Hoemo li se vratiti ili da produimo? - upitam.
On o tom razmilja. - No, mislim da nema pravog razloga da se vraamo. U redu. Idemo dalje. Stii
emo onamo ovako ili onako.
I sada pratei ih ja razmiljam: Zato mi se to dogodilo? Jedva sam i autostradu primijetio. A sad sam
upravo zaboravio da im spomenem nevrijeme. Stvari pomalo ne teku u redu.
Pruga olujnih oblaka sad je ira ali se ne kree onako brzo kako sam mislio. To nije ba dobro. Kad
nevrijeme brzo dolazi brzo i prolazi. Ali kad dolazi ovako sporo moe vas zadrati prilino dugo.Zubima
skidam rukavicu, sputam ruku i dotiem aluminijsku stranu titnika na motoru. Temperatura je u redu.
Pretopio da bih mogao drati ruku, ali ne toliko vrue da bih se opekao. Tu nema problema.
Kod ovakvih motora sa zranim hlaenjem, kraj-nja pregrijanost moe biti uzrok da se zariba.
Ovom se motoru to dogodilo jednom ... zapravo, tri puta. Ja ga s vremena na vrijeme provjeravam kao to
bih pro-vjerio bolesnika koji je imao srani udar, premda se ini da je izlijeen.
Kad se motor zariba, klipovi se proire, postanu preveliki za upljinu cilindra, zaglave se, ponekad se
rastale, blokiraju motor i stranji kota pa se cijeli motocikl pone zanositi. Kad se prvi put zaribao, glava
mi je sunula na prednji kota, a suputnik se gotovo naao na meni. Pri brzini oko pedeset opet se motor
oslobodio i poeo juriti, ali sam skrenuo i zaustavio se da vidim to je. Sve to je moj suputnik mogao
smisliti da ree bilo je: - Zato si to uinio?
Slegnuo sam ramenima, jer sam bio u nedoumici kao i on, pa sam stajao i samo zurio dok su kraj nas
zvidali automobili. Motor je bio tako vru da je oko njega zrak treptio i mogli smo osjeati isijavanje
top-line. Kad sam ga dotaknuo ovlaenim prstom, zacvrao je kao vrela pe, pa smo se odvezli kua,
polako, uz neki novi zvuk, lupanje koje je znailo da klipovi vie ne pristaju i da je potreban generalni
remont.
Odveo sam motocikl u jednu radionicu jer sam mi-slio da to nije toliko vano da bih se sam morao
upleta-ti, uiti sve one sloene pojedinosti i moda naruivati rezervne dijelove i posebne alate i gubiti
toliko vre-mena, kad sve to moe netko drugi za me uiniti mno-go bre - tako se nekako i John ponaa.
Radionica je pruala drugaiji prizor nego one koje sam otprilike pamtio. Mehaniari, koji su mi
nekada svi izgledali kao iskusni stari vojnici, sad su izgledali kao djeca. Radio je tretao svom snagom a
oni su se okolo kreveljili i razgovarali i pravili se da me ne primjeuju. Kad mi je jedan od njih napokon
priao, jedva je posluao lupanje klipova i rekao: - O da, klackalice.
- Klackalice? - Ve sam tada morao znati to se sprema.

Dva tjedna kasnije platio sam im 140 dolara, pa-ljivo vozio motocikl razliitim niskim brzinama da
ga razradim, i onda nakon gotovo dvije tisue kilometara dodao gas. Kad je brzina narasla na 130, opet se
zagla-vio, na pedeset se oslobodio, isto kao i prije. Kad sam im ga vratio, napali su me da ga nisam dobro
razradio, ali nakon mnogo prepiranja pristali su da ga pogledaju. Opet su ga rastavili i ovog puta odluili
da ga sami iskuaju na cesti pri velikoj brzini.
Ovog puta se njima zaribao.
Poslije treeg generalnog popravka dva mjeseca poslije toga promijenili su cilindre, ugradili vee
glav-ne brizgae karburatora, namjestili ga tako da radi s najmanjim moguim zagrijavanjem i rekli mi: Ne vozite brzo.
Bio je sav mastan i nije htio upaliti. Otkrio sam da svjeice nisu spojene, spojio sam ih i upalio, i sad
sam zaista uo kako lupaju klackalice. Nisu ih namje-stili kako treba. To sam im rekao, pa je doao egrt
s kljuem za reguliranje arafa krivo ga metnuo i u tren oka poeo okretati oba aluminijska poklopca i oba
otetio.
- Nadam se da ih imamo jo u skladitu - re-kao je.
Ja sam klimnuo.
Izvukao je eki i bravarski sjeka i poeo po nji-ma mlatiti da ih olobavi. Sjeka je probio
aluminijski poklopac i ja sam vidio da on tim sjekaem udara ravno u glavu motora. Pri iduem udarcu
potpuno je promaio sjeka i ekiem raspalio po glavi, odbivi dio dvaju rashladnih rebara.
- Molim vas, prestanite - rekao sam uljudno, os-jeajui to kao ruan san. - Samo mi dajte nove poklopce pa u ga uzeti kakav jest.
Izaao sam odande to sam bre mogao, s lupanjem klackalica, s razbijenim poklopcima, s masnim
moto-rom, kadli na cesti osjetih gadno podrhtavanje im sam preao dvadeset na sat. Na rubu ceste vidio
sam da nedostaju dva od etiri nosaa motora i da trei nema navrtke. Cijeli je motor visio samo na
jednom arafu. Nije bilo zavrtnja na osovinskom pritezau lan-ca, to znai da je u svakom sluaju
beznadno bilo i pokuavati namjestiti klackalice. Nona mora.
Uzrok blokiranja otkrio sam nekoliko tjedana po-slije toga, ekajui kad e se ponovo dogoditi.
Radilo se o tankoj igri vrijednoj 25 centi u unutranjem sis-temu podmazivanja koja se bila savila i
spreavala da ulje dopire u glavu motora pri veim brzinama.
Pitanje zato stalno i stalno mi se vraa i postaje glavni razlog zato elim odrati ovu chautauquu. Zato su ga tako raskasapili? Oni nisu bili ljudi koji bjee od tehnike, kao John i Sylvia. Bili su upravo vezani uz tehniku. Prihvatili su se posla a obavili su ga kao impanze. Niega osobnoga nisu unijeli. Tome
nije bilo oita razloga. I pokuao sam se ponovo zamisliti u onoj radionici, u onom mjestu none more, ne
bih li se iega sjetio to je moglo tome biti uzrok.

Radio je bio rjeenje. Zaista ne moe sabrano misliti o onome to radi i sluati radio u isto vrijeme.
Moda oni ne smatraju da njihov posao ima ikakve veze s tekim razmiljanjem, to je samo odvijanje a
rafa. Ako moe odvijati arafe dok slua radio, ugod-nije ti je.
Njihova brzina bila je drugo rjeenje. Oni su zaista u urbi prljali stvari oko sebe, ne gledajui gdje ih
prljaju. Na taj nain se vie zarauje - ako ne stane i pomisli da za to obino treba vie vremena ili pak
bude gore nego prije.
Ali inilo mi se da glavno rjeenje lei u izrazima njihovih lica. Teko ih je bilo objasniti. Dobroudna,
prijateljska, bezbrina - i iskljuena. Bili su kao gle-daoci. Imao sam osjeaj da su onamo zalutali i da im
je netko gurnuo klju u ruku. Nije tu bilo poistovjei-vanja s poslom. Nije se govorilo: - Ja sam
mehaniar. - U pet popodne, ili kad im se ve navri osam sati, znali ste da e sve prekinuti i da vie nee
pomisliti na svoj posao. Ve su pokuavali da ne misle o svom poslu ni dok rade. Na svoj nain postizali
su isto to i
John i Sylvia, ivei s tehnikom a da s njom ustvari nemaju nikakve veze. Ili, bolje reeno, imali su s
njom neke veze, ali im je duh bio izvan nje, odvojen, dalek. Bili su u nju upleteni, ali ne toliko da bi o
njoj brinuli. Ne samo da ti mehaniari nisu pronali onu savi-jenu iglu, nego ju je oito prije toga savio
neki meha-niar, pogreno meui poboni poklopac. Sjeam se da mi je prijanji vlasnik rekao kako mu
je neki me-haniar kazao da se poklopac teko stavlja. Zato je to bilo. Prirunik za radionice upozorava na
to, ali njemu se kao i drugima valjda previe urilo ili mu nije bilo briga.
Dok sam radio, razmiljao sam o istom pomanj-kanju brige u prirunicima za digitalne kompjutore
koje ureujem. Pisanje i ureivanje tehnikih priru-nika je moj posao ostalih jedanaest mjeseci u godini.
Znao sam da su puni greaka, dvosmislica, propusta i tako potpuno smuenih obavijesti da ih mora proitati est puta da bi iz njih izvukao ikakav smisao. Ali me je po prvi put kosnulo podudaranje tih prirunika s dranjem poput gledalaca to sam ga vidio u radionici. To su bili prirunici poput gledalaca. U temelju su bili takvi. U svakoj crti je obuhvaena ideja da To je stroj, izdvojen u vremenu i prostoru od
sve-ga ostaloga u svemiru. On nema veze s vama, vi nemate veze s njim, osim da okreete stanovite
prekidae, odr-avate visine napona, provjeravate da li grijei... i tako dalje. Tako je to. Mehaniari u
svom stavu prema motoru zaista nisu zauzimali razliito dranje od stava prirunika prema motoru, ili od
stava koji sam ja imao kad sam im ga doveo. Svi smo mi bili gledaoci. I ja sam iskusio da nema
prirunika koji se bavi stvarnim poslom oko odravanja motocikla, najvani-jim od svih oblika. Briga o
onome to radite smatra se ili nevanom ili razumljivom po sebi.
Mislim da bismo na ovom izletu morali to zapaziti, malo to istraiti, da vidimo moemo li u toj udnoj
odijeljenosti onoga to ovjek jest i onoga to ovjek ini otkriti neke tragove onoga to je doavola
naopako krenulo u ovom dvadesetom stoljeu. Ne elim s timpouriti. I to je otrovni stav dvadesetog
stoljea. Kad elite neto pouriti, to znai da vam nije vie stalo do toga i da elite prijei na druge stvari.

Ja elim do toga doi polako, ali pomnjivo i temeljito, s istim sta-vom kojega se sjeam da je bio prisutan
neposredno prije nego to sam naao onu savijenu iglu. Nju je i naao taj stav, nita drugo.
Iznenada primjeujem da je zemlja ovdje ve prela u euklidsku ravninu. Nigdje brijega, nigdje
humka. To znai da smo uli u dolinu rijeke Red River. Us-koro emo biti u Dakotama.

3
Dok smo izali iz doline rijeke Red River, olujni oblaci su bili ve posvuda i gotovo nad nama.
John i ja razmotrili smo stanje u Breckenridgeu i odluili da produimo sve dok ne budemo morali
stati.
To bi sada uskoro moralo biti. Sunce je nestalo, pue hladan vjetar, a zid sivila razliitih preljeva raste
oko nas.
ini se golem, nadmoan. Prerija je ovdje golema, ali golemost te prijetee sive mase iznad nje
spremne da se spusti je zastraujua. Sad putujemo njoj na milost i nemilost. Kada e i gdje e nastupiti
lei izvan naeg utjecaja. Sve to moemo uiniti to je da promatramo kako se sve vie i vie primie.
Gdje se najtamnije sivilo spustilo na zemlju, tu je grad koji smo prije vidjeli, neke malene graevine i
to-ranj za vodu, ieznuo. Sad e uskoro i tuas zahvatiti. Ne vidim nikakvih gradova ispred nas, morat
emo po-uriti da negdje stignemo.
Vozim se uz Johna i maem rukom naprijed u smislu Bre!. On klima i dodaje gas. Putam ga malo
naprijed, zatim dostiem njegovu brzinu. Motor divno odgovara - sto dvadeset... sto etrdeset... sto pedeset... sad zaista osjeamo vjetar pa sputam glavu da smanjim otpor ... sto ezdeset. Kazaljka brzinomjera
plee natrag-naprijed, ali brojilo okretaja pokazuje stal-no devet tisua... oko sto sedamdeset kilometara
na sat... i odravamo tu brzinu... jurimo. Sad je pre-brzo da bismo mogli zadravati pogled na nasipu kraj
ceste ... Pruam ruku i okreem prekida reflektora, radi sigurnosti. Ali potrebno je u svakom sluaju. Postaje vrlo mrano.Zvidimo kroz otvorenu ravnicu, nigdje nikakva auta, jedva poneo drvo, ali cesta je
ravna i ista i zvuk motora je nabijen, to je zvuk visokog broja okretaja koji govori da je sve u redu.
Postaje sve mra-nije i mranije.
Sijevanje i grmljavina, jedno za drugim. Brrruum! To me strese, a Chris se pripi glavom uz lea.
Nekoliko kapi kie kao upozorenje... pri ovoj brzini one su kao igle. Druga munja s grmljavinom i sve je
silno blistavo.. a zatim u blistavilu idue munje ona kua na farmi... ona vjetrenjaa... o boe, on je bio
ovdje! ... smanjujem gas ... ovo je njegov put... ograda i drvee... a brzina pada na sto dvadeset, zatim na
sto deset, zatim na sto i tu je zadravam.
- Zato usporavamo? - vie Chris.
- Prebrzo je!

- Ne, nije!
Ja klimam da jest.
Kua i toranj za vodu proli su kraj nas i sada se pojavljuje mali odvodni jarak i raskrije koje vodi do
obzora. Da... tako je, mislim. Upravo je tako.
- Oni su daleko ispred nas! - dere se Chris. - Ubrzaj!
Odmahujem glavom s jedne na drugu stranu.
- Zato nee? - dere se on.
- Nije sigurno!
- Njih nema!
- ekat e.
- Ubrzaj!
- Ne. - Odmahujem glavom. To je nekakva slut-nja. Kad si na motociklu, vjeruje joj, pa ostajemo na
sto.
Poinje prva kia, ali ispred nas vidim svjetla ne-kog grada.. znao sam da e biti ondje.
Kad smo stigli, nali smo Johna i Sylviju pod prvim
stablom kako nas ekaju.
- to vam se dogodilo?
- Usporili smo.
- No, to znamo. Neto nije u redu?
- Ne. Bjeimo od ove kie.
John kae da ima neki motel na drugom kraju gra-da, ali ja mu velim da ima bolji ako skrenemo desno,
kod drvoreda i topola nekoliko ulica nie.
Skreemo kod topola i prolazimo nekoliko ulica. Pojavljuje se maleni motel. Na recepciji John gleda
oko sebe i veli: - Ovo je dobar motel. Kad si prije bio ovdje?
- Ne sjeam se - kaem ja.
- Pa kako si onda za nj znao?
- Intuicija.
On gleda Sylviju i trese glavom.
Sylvia utke promatra neko vrijeme. Primjeuje da su mi ruke nesigurne dok se upisujem. - Ti si
uasno blijed - veli ona. - Je li te ona grmljavina uznemirila?
- Ne.
- Izgleda kao da si vidio utvaru.
John i Chris me gledaju pa se okreem od njih prema vratima. Jo uvijek kia lije, ali mi pretravamo
do soba. Oprema na motociklima je zatiena pa eka-mo dok oluja proe prije nego to je uzmemo.

Kad je kia prestala, nebo je postalo malo svjetlije. Ali iz dvorita motela, kroz topole vidim da se
drugi mrak, noni, sprema da doe. Odlazimo u grad pjeke, veeravamo, i kad smo se vratili, dnevni
zamor me je zaista svladao. Odmaram se, gotovo bez kretnji, na metalnim stolicama u dvoritu motela,
polagano pijuc-kajui bocu viskija to ju je John donio s nekim do-dacima iz hladnjaka u motelu. Viski
tee niz grlo po-lako i ugodno. Hladni noni vjetar umi u liu topola du puta.
Chris se pita to emo dalje. Nita ne umara tog deka. Novost i neobinost okoline motela uzbuuju
ga pa eli da pjevamo kao to su oni inili na logo-rovanju.
- Nismo ti mi nikakvi pjevai - kae John.- Onda priajmo prie - kae Chris. Pa se za-misli. - Znate li
neku dobru priu o duhovima? Svi djeaci u naoj kolibi po noi su priali prie o duho-vima.
- Ispriaj ti nama neku - veli John.
I on ih pria. Nekako ih je smijeno uti. Neke od njih nisam uo od njegove dobi. To mu kaem, a
Chris eli da uje neku od mene, ali ja se ne mogu nijedne sjetiti.
Poslije nekoliko trenutaka on kae: - Vjeruje li ti u duhove?
- Ne vjerujem-kaem ja.
- Zato ne?
- Zato to su oni neznanstveni,
John se smijei mom nainu izgovora. - Oni ne-maju materije nastavljam - pa nemaju energije i zato,
u skladu sa zakonima znanosti, ne postoje osim u mi-slima ljudi.
Viski, umor i vjetar u liu poinju se mijeati u mom mozgu. - Naravno - dodajem - ni zakoni
znanosti ne sadre materije niti imaju energije i pre-ma tome ne postoje osim u mislima ljudi. Najbolje je
biti potpuno znanstven u cijeloj toj stvari pa ne vjero-vati ni u duhove ni u zakone znanosti. Na taj si
nain siguran. To ti ne ostavlja mnogo toga da vjeruje, ali i to je znanstveno.
- Ja ne znam o emu ti to pria - kae Chris,
- Ja sam toboe duhovit.
Chrisu je nelagodno kad ovako govorim, ali ne bih rekao da ga to vrijea.
- Jedan od djeaka u YMCA1 logoru kae da vje-ruje u duhove.
- On se s tobom alio.
1

Young Mens Christian Association (Omladinsko kr-ansko drutvo); veoma rairena amerika ustanova koja okuplja

mlade, ponajvie sportsko-kulturnom djelatnou. (Op. prev.)

- Ne, nije se alio. Rekao je, kad nekoga ne uko-paju kako treba, njegov duh se vraa da plai ljude.
On u to zaista vjeruje.
- On se s tobom samo alio - ponavljam.
- Kako se on zove? - pita Sylvia.
- Tom Bijeli Medvjed.
John i ja izmjenjujemo poglede, iznenada spoz-navi istu stvar.

- Oooo. Indijanac - kae on.

Ja se ne smijem. - Mislim da u povui neto od onoga to sam rekao - velim ja. - Ja sam mislio na
evropske duhove.
- Kakva je razlika?
John se trese od smjeha. - Sad te ima - veli.
Ja malo razmiljam pa kaem: - Pa, Indijanci ponekad neto drugaije gledaju na stvari, i ne tvrdim da
je to poptuno pogreno. Znanost nije dio indijanske tradicije.
Tom Bijeli Medvjed je rekao da su mu mama i tata rekli da ne vjeruje u te stvari. Ali je rekao da mu je
baka apnula da je to ipak istina, i zato on vjeruje u duhove.
On me gleda izazovno. On ponekad zaista eli neto doznati. Tko je duhovit nije osobito dobar otac. Sva-kako - protuslovim sam sebi - i ja vjerujem u duhove.
Sada me John i Sylvia radoznalo gledaju. Vidim da se iz toga neu tako lako izvui pa se spremam za
dugo objanjavanje.
- Potpuno je prirodno - poinjem - smatrati Evropljanina koji vjeruje u duhove ili Indijanca koji
vjeruje u duhove neznalicom. Znanstvena toka gledita pomela je svako drugo gledite do toke gdje ona
sva izgledaju primitivno tako, da se danas ovjek koji go-vori o duhovima ili utvarama smatra neznalicom
ili moda luakom. Potpuno je nemogue zamisliti svijet gdje bi duhovi zapravo mogli postojati.
John potvrdno klima glavom i ja nastavljam.
- Moje je miljenje da um suvremenog ovjeka nije tako nadmoan. Kvocijenti inteligencije ne
razlikuju se toliko. Ti Indijanci i ljudi iz srednjega vijeka bili su inteligentni kao i mi, ali je kontekst u
kojemu su razmiljali bio potpuno razliit. Unutar toga kon-teksta miljenja duhovi i utvare su sasvim
stvarni kao atomi, estice, fotoni i kvantovi suvremenom ovjeku. U t om smislu ja vjerujem u duhove. I
suvremeni ov-jek ima svoje duhove i utvare, znate.
- Koje?
- O, zakoni fizike i logike ... brojevni sustav... naelo algebarske supstitucije. To su duhovi. Samo mi
u njih tako potpuno vjerujemo da izgledaju stvarni.
- Meni oni izgledaju stvarni - kae John.
- Ja to ne razumijem - kae Chris.
Zato ja nastavljam. - Na primjer, izgleda sasvim prirodno pretpostaviti da su gravitacija i zakon gravitacije postojali prije Isaaca Newtona. Suludo bi se inilo pomisliti da do sedamnaestog stoljea nije bilo
gravitacije.
- Naravno.
- Pa onda, kad je taj zakon poeo? Da li je odu vijek postojao?
John se mrti, razmiljajui na to ja ciljam.

- Ja navodim na to - velim - da je zakon gravi-tacije postojao prije poetka zemlje, prije nego to su
sunce i zvijezde nastali, prije prvobitnog postanka svega.
- Sigurno.
- Leei ondje, bez vlastite mase, bez vlastite energije, ne prebivajui ni u ijem mozgu jer nikoga nije
bilo, ni u kakvu prostoru jer ni prostora nije bilo, ne prebivajui nigdje - da li je zakon gravitacije tada
postojao?
Sada John ne izgleda onako siguran.
- Ako je zakon gravitacije postojao - velim ja - vjerujte mi da ne znam kakva neka stvar mora biti da
ne postoji. ini mi se da je zakon gravitacije proao sve mogue ispite nepostojanja. Ne moete izmisliti
ni-kakvo svojstvo nepostojanja koje zakon gravitacije nije imao. Niti ijedno znanstveno svojstvo
postojanja koje
je imao. A ipak nam zdrav razum govori da vjeru-jemo da je postojao.
John kae: - Mislim da o tome moram promoz-gati.
- No, proriem ti da e, ako bude o tome do-voljno dugo mozgao, zatei sebe kako se vrti i vrti i
vrti dok naposljetku ne stigne do jedinog mogueg, razumnog, inteligentnog zakljuka. Zakon
gravitacije i sama gravitacija nisu postojali prije Isaaca Newtona. Nijedan drugi zakljuak nema smisla.
- A to znai - kaem ja prije nego to me moe prekinuti - a to znai da zakon gravitacije ne postoji
nigdje osim u ljudskim glavama! To je utvara! Mi smo vrlo netrpeljivi i umiljeni kad ruimo utvare
drugih naroda,, ali smo isto tako neznalice i barbari i praznovjerci kad se radi o naima.
- Zato onda svi vjeruju u zakon gravitacije.
- Masovna hipnoza. Poznata u vrlo ortodoksnom obliku kao obrazovanje.
- Hoe rei da uitelj hipnotizira djecu da povjeruju u zakon gravitacije?
- Sigurno.
- To je smijeno.
- uo si o vanosti gledanja u oi u razredu? Svaki odgajatelj to naglaava. Nijedan odgajatelj to ne
objanjava.
John trese glavom i nalijeva mi jo jednu aicu. Zatim stavlja ruku na usta i posprdno veli prema
Sylviji: - Zna, on najee izgleda tako normalno.
Ja se suprotstavljam: - To je prva normalna stvar koju sam izgovorio posljednjih tjedana. Ostatak
vremena izigravam ludilo dvadesetog stoljea, ba kao i vi. Kao na primjer da ne privlaim panju na se.
- Ali ja u ti to ponoviti - velim. - Mi vjerujemo da su bestjelesne rijei sir Isaaca Newtona leale usred niega milijarde godina prije nego to se on rodio i da je on magino otkrio te rijei. Uvijek su
postojale, ak i kad se nisu ni na to primjenjivale. Postupno je svijet nastao i tada su se one na nj
primijenile. Ustvari, te same rijei oblikovale su svijet. To je smijeno, John.

- Problem - nastavljam - protuslovlje na ko-jem zapinju znanstvenici, lei u razumu. Razum nema ni
materije ni energije, oni ne mogu izbjei njegovoj nadmoi nad svim to ine. Logika postoji u razumu.
Brojevi postoje samo u razumu. Ja se ne uzrujavam kad znanstvenici kau da utvare postoje u razumu.
Mene ljuti ono samo. I znanost postoji samo u vaem razumu, ali to vam se ne ini zlo.
Oni me samo gledaju pa nastavljam: - Prirodni zakoni su ljudski izumi, kao i duhovi. Zakoni logike i
matematike su takoer ljudski izumi, kao i duhovi. Sve to zajedno predstavlja ljudski izum, ukljuujui
ideju da to nije ljudski izum. Svijet nema nikakva drugog postojanja izvan ljudske imaginacije. Sav on je
jedna utvara, i u drevno su ga doba smatrali utva-rom, cijeli ovaj blaeni svijet u kojem ivimo. Njime
vladaju utvare. Vidimo to to vidimo jer nam te ut-vare to pokazuju, utvare Mojsija i Krista i Bude, i
Platona, i Descartesa, i Rousseaua i Jeffersona i Lincolna, i tako dalje i tako dalje. Isaac Newton je vrlo
dobar duh. Jedan od najboljih. Va zdrav razum nije nita drugo nego glasovi tisua i tisua tih duhova iz
prolosti. Sve vie i vie duhova. Duhova koji pokua-vaju nai svoje mjesto meu ivima.
John izgleda previe zadubljen u misli da bi go-vorio. Ali Sylvia je uzbuena. - Odakle ti sve te ideje?
- pita.
Spremam se da im odgovorim, ali onda odustajem. Osjeam da sam ve dotjerao do granice, moda i
preko nje, i vrijeme je da s tim prestanem.
Malo poslije John kae: - Lijepo e biti ponovo gledati planine.
- Da,

lijepo e biti - slaem se. - Zadnja a ica u to ime!

Ispijamo i odlazimo u sobe.

Vidim da Chris pere zube, i putam ga uz obeanje da e se tuirati ujutro. Pozivam se na prvenstvo
sta
rijega i uzimam krevet do prozora. Poto su ugaena svjetla, on mi kae: - A sad mi ispriaj priu o
du-hovima.
-. Ve sam ti ispriao, napolju.
- Mislim na stvarnu priu o duhovima.
- To je bila najstvarnija pria o duhovima to sam je ikada uo.
- Ti zna na to ja mislim. One druge prie.
Pokuavam se sjetiti nekih uobiajenih pria. - Nekada sam ih toliko znao, dok sam bio djeak, Chris,
ali sve sam ih zaboravio - velim. - Vrijeme je za spa-vanje. Svi moramo ujutro rano ustati.
Osim vjetra to udara o prozore motela sve je tiho. Misao o tom vjetru to pue prema nama preko
prostranih polja prerije smiruje me i osjeam da se uljuljkujem u san.
Vjetar raste pa pada, zatim raste i jeca, pa opet pada... iz tolikih daljina.
- Jesi li ikada upoznao nekog duha - pita Chris.
Ja napola spavam. - Chris - velim - jednom sam poznavao nekog ovjeka koji je sav svoj ivot proveo
ne radei nita drugo nego progonei nekog du-ha, i to je bilo samo gubljenje vremena. I zato spavaj.

Prekasno uviam svoju greku.

- Je li ga naao?
- Da, naao ga je, Chris.
Stalno se nadam da e Chris jednostavno sluati vjetar i prestati s pitanjima.
- to je onda uinio?
- Dobro ga je namlatio.
- I to onda?
- Onda je i sam postao duh. - Nekako sam po-mislio da e to natjerati Chrisa da spava, ali ga ne
natjeruje nego mene budi.
- Kako mu je ime?
- Nijedno od onih koja ti zna.
- Koje je?
- Nije vano.- Ipak, kako se zove?
- Budui da nije vano, Chris, on se zove Fedro. Zna, to nije ime.
- Jesi li ga vidio na motociklu u oluji?
- Zbog ega to kae?
- Sylvia je rekla da je pomislila da si vidio duha.
- To se samo tako kae.
- Tata?
- Ovo neka ti bude zadnje pitanje, Chris, ili u se naljutiti.
- Htio sam ti samo rei da ti govori kao nitko drugi.
- Da, Chris, ja to znam - kaem. - To je ne-volja. A sada na spavanje.
- Laku no, tata.
- Laku no.
Pola sata kasnije on duboko die u snu, vjetar je i dalje jak kao prije, a ja sam potpuno budan. Tamo,
preko prozora u mraku - taj hladni vjetar to presi-jeca put i udara u drvee, treperavo lie to stvara
mrlje na mjeseini - to je van svake sumnje. Fedro je sve to vidio. Nemam pojma to je ovdje radio. Vjerojatno nikada neu doznati zato je ovuda proao. Ali on je ovdje, naveo nas je na ovaj udan put, cijelo
je vrijeme s nama. Ne moemo umaknuti.
elio bih da mogu rei da ne znam zato je on ovdje, ali bojim se da sada moram priznati da znam. Te
ideje, stvari koje sam govorio o znanosti i duho-vima, ak i ona ideja poslije podne o brizi i tehnici - to
nije moje. Zaista ve godinama nemam nikakve! nove ideje. Njemu sam ih ukrao. A on je to gledao. Eto
zato je ovdje.
Poslije ovoga priznanja nadam se da e mi do-pustiti da malo zaspim.

Jadni Chris. - Zna li koju priu o duhovima? - pitao je. Mogao sam mu ispriati jednu, ali ve i pomisao na nju je uasna.
Zaista moram zaspati. :

4
Svaka chautauqua treba negdje imati popis stvari kojih se je vrijedno sjetiti, da se moe uvati na
sigurnu mjestu za vremena budue potrebe i nadahnua. Poje-dinosti. I sada, dok drugi jo hru
proputajui ovo divno svjetlo jutarnjega sunca ... ovaj ... da nekako ispunim vrijeme ...
Ovdje je moj popis vrijednih stvari to ih morate ponijeti na ovaj izlet motociklima kroz Dakote.
Budan sam od zore. Chris jo tvrdo spava u dru-gom krevetu. Poeo sam se prevrtati ne bih li jo
spavao, ali sam uo kako pijetao kukurie i sjetio se da smo tu na praznicima pa nema smisla spavati. ujem Johna kroz pregradu kako pili drva ... ako to nije Sylvia... ne, preglasno je. Prokleta motorna pila,
zvu-i kao...
Toliko su mi dodijala zaboravljanja na ovakvim izletima, da sam napravio ovaj popis i spremio ga u
fascikl kod kue za posljednju provjeru prije polaska.
Veina predmeta je poznata, ne treba nikakva ob-janjenja. Neki su pak neobini za vonju
motociklom pa im treba neko objanjenje. Neki od njih neobini su u svakom pogledu, njima treba
mnogo objanjenja. Popis se dijeli na etiri dijela: Odjea, Osobne stvari, Pribor za kuhanje i logorovanje,
Oprema motocikla.
Prvi dio, Odjea, je jednostavan:
1. Dvije preoblake rublja.
2. Zimsko rublje.
3. Po jedna koulja i hlae za svakog od nas.
Sluim se vojnikim radnim odijelima. Ona su jeftina,
vrsta i na njima se ne vidi prljavtina. Imao sam prije
stavku pod nazivom pristojna odjea, ali John je izanje napisao smoking. Mislio sam na neto
to bi ovjek obukao izvan benzinske stanice.
4. Po jedan demper i bluza za svakoga.
5. Rukavice. Najbolje su kone rukavice bez podstave jer spreavaju opekotine od sunca, upijaju znoj
i rashlauju ruke. Kad se vozite sat ili dva, ovakve sitnice nisu vane, ali kad se iz dana u dan vozite po
itav dan one postaju i te kako vane. i
6. Motociklistike izme.
7. Oprema za kiu.

8. Kaciga i sjenilo.
9. Maska. Od nje me mui klaustrofobija pa je upotreb-ljavam samo po kii, koja inae pri velikim
brzinama uje-da za lice kao igle.
10. Zatitne naoale. Ne svia mi se vjetrobran jer i on zatvara vozaa. Ovo su nekakve britanske
naoale od de-belog stakla i dobre su. Jer vjetar se zavlai iza suna-nih naoala. A plastine naoale se
otete pa iskrivljuju vid.
Idui je popis Osobne stvari:
eljevi. ekovna knjiica. Depni noi. Podsjetnik. Olov-ka. Cigareta i ibice. Depna lampa.
Sapun i plastina kutija za sapun. etkice i pasta za zube. kare. Aspirini protiv glavobolje. Sredstvo
protiv kukaca. Deodorant (po slije vrueg dana na motociklu to vam ne moraju rei vai najbolji prijatelji).
Mast protiv opekotina. (Na motociklu ne primjeujete opekotine od sunca dok ne stanete, a onda je
prekasno. Namaite se unaprijed). Zavoji. Toalet-ni papir. Ogrta za kupanje (njega moete staviti u
plasti-nu kutiju da ne vlazi druge stvari). Runik.
Knjige. Ne poznajem nijednog drugog motociklista koji uza se nosi knjige. One zauzimaju mnogo
mjesta, ali ja tu ipak imam tri, s nekoliko listova papira u njima za pisanje. To su:
a) Radioniki prirunik za ovaj motocikl.
b) Opi vodi za uklanjanje kvarova koji sadre sve teh-nike obavijesti koje ne mogu nikako
zapamtiti. To je Chiltonov vodi za motocikl koji je napisao O. C. Rich a prodaje ga naklada Sears iz
Roebucka.
c) Primjerak Thoreauova Waldena... o kojemu Chris nikada nije uo, a nije dosadan i kad se po stoti
put ita. Nastojim uvijek izabrati knjigu daleko iznad njegova uz-rasta i itati je kao temelj za pitanja i
odgovore, radije nego bez prekidanja. Proitam reenicu ili dvije, ekam njega da pone obinom
paljbom pitanja, odgovaram na njih pa opet proitam novu reenicu ili dvije. Na taj se nain dobro itaju
klasici. Oni moraju biti tako pisani. Ponekad smo provodili cijelu veer u itanju i razgovoru, na onda
otkrivali da smo preli tek dvije-tri stranice. Na tai se nain italo prije jednog stoljea... kad su chautauque bile popularne. Ako to niste pokuali, ne moete za-misliti koliko je to zabavan nain itanja.
Vidim da Chris spava poptuno oputeno, bez ijed-ne svoje normalne napetosti. Mislim da ga jo neu
buditi.
U opremu za logorovanje spadaju:
1. Dvije vree za spavanje.
2. Dva poncha i jedna prostirka. Oni se pretvaraju u ator
i tite prtljag od kie dok putujete.
3. Ue.
4. Specijalna geodetska karta podruja gdje se nadamo da emo malo planinariti.
5. Maeta.

6. Kompas.
7. Pljoska za vodu. Nigdje je nisam mogao nai kad smo polazili. Valjda su je djeca negdje izgubila.
8. Dva vojnika para pribora za jelo s noem, viljukom i licom.
9. Rastavljivo kuhalo na pirit i kanta pirita srednje ve-liine. Jo ga nisam upotrijebio. Kad pada kia
ili kad se nalazite iznad pojasa uma, drvo za vatru postaje pravi problem.
10. Nekoliko aluminijskih kutija s poklopcem na araf. Za slaninu, sol, maslac, brano, eer.
Kupili smo ih u nekoj trgovini planinarske opreme prije nekoliko godina.
11. Praak za pranje.
12. Dvije aluminijske kutije za gornju opremu.
Oprema motocikla. Standardna kutija s alatom dolazi s motociklom i nalazi se ispod sjedala. Tomu se
jo dodaje slijedee:
Veliki klju s pominim otvorom. Strojarski eki. elini sjeka. Probojac. Dvije ipke za skidanje
guma. Pribor za krpanje guma. Pumpa za bicikl. Sprej molibdenova disulfida za lanac. (On ima
izvanredno svojstvo prodiranja unutar svakog kotura gdje je najpotrebniji, a vrsnoa molibdenova
disulfida kao maziva dobro je poznata. Ipak, ako se jednom osui, treba mu dodati dobrog starog motornog ulja SAE-30.) Tlani odvija. iljasta turpija. Lis-nata mjerka. Ispitiva napona.Rezervni dijelovi:
Svjeice. eline ice za gas, kvailo i konicu. Platine, osigurai, arulje za prednje i stranje svjetlo,
karika spojnikog lanca sa zapornikom, klinaste rascjepke, obina ica. Rezervni lanac (to je stari lanac
koji sam skinuo i zamijenio kad je ve bio ni za to, ali je dovoljno dobar da se stigne do trgovine
rezervnih dijelova ako sadanji pukne).
I to je otprilike sve. Nema vezica za cipele.
Vjerojatno bi bilo normalno zapitati se ve u kakvu vrstu prikolice sve to stane. Ali to nije toliko
glomazno, zaista, koliko se ini.
Bojim se da e ostala eljad prespavati cio dan ako ih pustim. Vani je nebo blistavo i isto, sramota je
proputati ga na ovaj nain.
Napokon prilazim Chrisu i drmam ga. Oi mu se naglo otvore, zatim sjedne uspravan kao klin nita ne
poimajui.
- Vrijeme je za tuiranje - kaem.
Izlazim napolje. Zrak me proima krepinom. Zapravo - Kriste! - vani je hladno. Lupam na vrata
Sutherlandovih.
- Daaa - prolazi Johnov sanjiv glas kroz vrata. - Hmmm. Daaa.
Ugoaj je jesenski. Motocikli su pokriveni rosom. Danas nema kie. Ali je hladno! Temperatura je
valjda 5 C.
Dok ekam, provjeravam razinu ulja u motoru, i gume, i nosae, i napetost lanca. On je malo labav, pa
vadim kutiju s alatom i priteem ga. Zaista postajem nestrpljiv da krenemo.

Staram se da se Chris toplo obue, spremili smo se i ve smo na cesti, i uistinu je hladno. Za nekoliko
minuta svu toplinu iz tople odjee ispuhuje vjetar i ja drem u velikim drhtajima. Poinjem se koiti.
Mora zatopliti im sunce malo vie poskoi. Oko pola sata ovoga i bit emo u Ellendaleu na doruku.
Moramo prijei danas mnogo kilometara po ovim ravnim cestama.
Da nije ovako vraki hladno, vonja bi zaista bila divna. Tek izalo sunce pod malim kutom obasjava
neto to izgleda kao ledeni pokriva tih polja, ali mislim da je to samo rosa, blista i pomalo se magli.
Jutarnje sjene posvuda, sve izgleda manje ravno nego juer. I sve je nae. Jo nitko nije ustao, reklo bi se.
Na mom je satu est i trideset. Stara rukavica nad njim izgleda kao da je osuta injem, ali mislim da su to
samo tragovi jueranjeg namakanja. Dobre stare iznoene rukavice. Sada su tako krute od hladnoe da
jedva mogu ispruiti prste.
Juer sam govorio o brizi, ja se brinem o ovim raznoenim starim vozakim rukavicama. Smijeim im
se dok uza me lete kroz povjetarac, jer tu su ve godinama i ve su tako stare i tako umorne i tako trone
da u njima ima neeg smijenoga. Proete su uljem i znojem i prljavtinom i razmrskanim kukci-ma, i
kad ih sada poloim ravno na stol, one se ne slegnu ak i kad nisu hladne. Imaju one svoju vlastitu priu.
Stajale su samo tri dolara i toliko su mnogo pu-ta proivene da ih je ve nemogue zakrpati, ali ja ulaem
mnogo vremena i truda da to ipak uinim jer ne mogu zamisliti da bi ikakav novi par mogao zau-zeti
njihovo mjesto. To je nepraktino, ali prakti-nost nije jedina vana stvar kod rukavica ili kod bilo ega
drugoga.
I motociklu pripada dio istih osjeaja. S preko 50.000 prijeenih kilometara on postaje stara krntija,
iako se vidi mnogo starijih na cesti. Ali s kilometrima, a mislim da e se veina motociklista s tim sloiti,
poinjete prema stanovitom motoru gajiti posebne os-jeaje koji su jedinstveni prema jednom stanovitom
motoru i ni prema kojem drugom. Neki prijatelj, koji ima motocikl iste marke, modela pa ak iste godine
proizvodnje, doveo mi ga je za popravak, a kad sam ga poslije toga izveo na pokusnu vonju nisam
mogao vjerovati da je izaao iz iste tvornice prije toliko godina. Moglo se vidjeti da se on davno prije
ustalio u svom vlastitom obliku osjetljivosti i hoda i zvuka, pot-puno razliitom od moga. Ne gorem, nego
razliitom. To biste moda mogli nazvati naravi. Svaki stroj ima svoju jedinstvenu narav koja bi se
vjerojatno mogla definirati kao intuitivni zbroj svega to znate i osjeate o njemu. Ta se narav neprekidno
mijenja, obino na gore, ali ponekad neoekivano na bolje, i ta narav je stvarni predmet odravanja
motocikla. Novi motocikli poinju kao stranci lijepa izgleda i, ovisno o tome kako se s njima postupa,
brzo degeneriraju u nesposobna gunala pa ak i bogalje, ili se pak pre-tvaraju u zdrave, dobroudne,
dugotrajne prijatelje. Ovaj, usprkos krvnikom postupku onih tobonjih mehaniara, izgleda da je
ozdravio i zahtijeva sve ma-nje i manje popravaka to vie vremena prolazi.
Tu smo! Ellendale!
Toranj za vodu, umarci i zgrade u njima na ju-tarnjem suncu. Ve sam se bio pokorio drhtavici koja
me je gotovo trajno tresla u cijeloj vonji. Na satu je sedam i petnaest.

Nekoliko minuta kasnije parkiramo se kraj nekih starih zgrada od opeke. Okreem se Johnu i Sylviji
koji su se zaustavili iza nas. - To se zove hladnoa!
- velim.
Oni samo u me zure staklena pogleda.
- Ukoili ste se, je li? - kaem. Nema odgovora.
ekani dok potpuno ne sjau, zatim vidim da John pokuava odvezati sav njihov prtljag. Ima
potekou s vorom. Odustaje i svi kreemo prema restoranu.
Opet pokuavam. Hodam natrake pred njima prema restoranu, osjeajui se malo nesigurno od vonje, trljam ruke i smijem se. - Sylvia! Reci neto!
- Ni smijeka.
Mislim da su se zaista smrznuli.
Naruuju doruak ne diui pogleda.
Doruak je pri kraju i ja napokon kaem: - to emo dalje?
John veli polagano i promiljeno: - Mi odavde ne idemo dok ne zagrije. - Njegov glas ima prizvuk
erifa u predveerje, zbog toga mislim da je to njegova posljednja.
I tako John i Sylvia i Chris sjede i griju se u predvorju hotela do restorana, a ja izlazim da se
proetam.
Rekao bih da se kanda ljute na me to sam ih na-tjerao da tako rano ustanu i voze se po toj hladnoi.
Kad su ovako ujedinjeni, smatram da e se vrlo malo razlika u njihovu temperamentu pokazati. Sjeam se,
sada kad razmiljam o tome, da se s njima nikada ni-sam vozio prije jedan ili dva sata popodne, premda je
meni najdraa zora ili rano jutro za vonju.
Grad je ist i svje i ne slii na onaj u kojemu smo se jutros probudili. Neki ljudi su na ulici i otvara-ju
duane i govore Dobro jutro i raspravljaju o tome kako je hladno. Dva termometra u sjeni pokazuju 6 i
8C. Jedan na suncu pokazuje 19C.
Poslije nekoliko blokova kua glavna ulica pre-lazi u dvije loe, blatnjave staze, produuje pokraj dviju velikih baraka od valovitog lima punih poljopriv-rednih strojeva i alata, zatim zavrava u polju. Neki
ovjek stoji u polju i sumnjiavo me gleda, pitajui se valjda to ja to radim dok zavirujem u barake.
Vraam se niz ulicu, pronalazim neku hladnu klupu i zurim u motocikl. Nita se ne da uiniti.
I meni je bilo hladno, u redu, ali ne ba tako hlad-no. Kako John i Sylvia uope preive zimu u
Minnesoti? udim se. Tu neka nepodudarnost bode oi, gotovo je previe oita da bi se mogla odrati.
Ako ne podnose tjelesne neudobnosti i ako ne podnose tehniku, pri-siljeni su initi neke ustupke. Ovise o
tehnici i osuuju je u isto vrijeme. Siguran sam da oni to znaju i to upravo poveava njihovu odbojnost
prema svemu skupa. Oni ne poteu logike tvrdnje, nego samo izjavljuju kako jest. Ali sada u grad stiu
tri farmera, zakreu iza ugla u tom novom novcatom malom kamionu. Kla-dio bih se da je s njima

potpuno suprotno. Oni e se razmetati tim kamioniem i svojim traktorom i onim novim strojem za
pranje rublja i nabavit e alat da ih mogu popraviti ako se pokvare, i znat e se sluiti alatom. Oni cijene
tehniku. A njima je najmanje po-trebna. Kad bi sutra sva tehnika stala, ti bi se ljudi znali izvui. Bilo bi
teko, ali bi preivjeli. John i Sylvia i Chris i ja bili bismo mrtvi za tjedan dana. Ovo osuvanje tehnike je
nezahvalnost, eto to je. Ipak, tu nema izlaza. Ako je netko nezahvalan i vi mu reete da je nezahvalan, u
redu, tako ste ga naz-vali. Ali nita niste rijeili.
Pola sata kasnije termometar kraj hotelskih vrata pokazuje 11 stupnjeva. Nalazim ih u praznoj glavnoj
blagovaonici hotela, izgledaju zabrinuto. Ipak, po iz-razu lica, ini se da im se raspoloenje popravilo, i
John optimistiki veli: - Obui u sve to imamo, onda e biti sve u redu.
Izlazi do motocikla, a kad se vratio veli: - Strano mi je mrsko odvezivati sve ono, ali ne elim vie
vo-nji kao to je bila ova posljednja. - Kae da je ledeno u mukom zahodu, i budui da nikog drugog
nema u blagovaonici, prolazi iza stola za kojim sjedimo, za kojim sjedim ja i razgovaram sa Sylvijom, i
pogledavi prijeko vidim Johna, sav je obloen parom dugakog svijetlomodrog rublja. Smije se sam sebi
od uha do uha kako glupo izgleda. Gledam jedan as njegovo naoale to lee na stolu pa zatim kaem
Sylviji:
- Zna, trenutak prije ovoga sjedili smo tu i raz-govarali s Clarkom Kentom... vidi, tu su mu naoale ... a sada odjednom ... Sylvia, misli li ti? ...
John zaurla: - SUPERMAN!
Pa klizne po lakiranom podu predvorja kao kliza, naini uporanj, pa se vrati klizei. Zatim podigne
jednu ruku iznad glave i une kao da se sprema uzletjeti. - Spreman sam, polazim! - Onda tuno zaklima
gla-vom. - Dovraga, grozno mi je probijati ovaj krasni strop, ali moj rendgenski pogled mi kae da je
netko u opasnosti. - Chris puca od smijeha.
- Svi emo nastradati ako se ne obue - kae Sylvia.
John se smije. - Ekshibicionist, a? Pokaziva iz Ellendalea! - Jo malo paradira uokolo, zatim poinje
navlaiti odjeu preko toga rublja i govori: - O ne, o ne, oni to nee uiniti. Superman i policija se slau.
Oni znaju tko je na strani zakona i reda i pravde i pristojnosti i potenja prema svakome.
Kad smo jurnuli glavnom cestom, jo je bilo studeno, ali ne kao prije. Prolazimo kroz nekoliko
gradova i postupno, gotovo neprimjetno, sunce sve jae grije, a s njim se zagrijava i moje raspoloenje.
Umor je sada poptuno nestao, a sunce i vjetar se ugodno osjeaju. Poinjem uivati, i to samo zbog
suneve topline, ceste, zelene prerijske obradive zemlje i udaraca vjetra. Zbog svega toga zajedno uskoro
nema niega osim divne topline i vjetra i brzine i sunca na pustoj cesti. Po-sljednje jutarnje drhtavice
kopne na toplom zraku. Tek vjetar i vie sunca i vie ravne ceste.
Tako je zeleno ovo ljeto i tako svjee.
Ima bijelih i utih tratinica u travi ispred stare iane ograde, pa livada s nekoliko krava i daleko daleko lagano uzvienje s neim zlaanim na sebi. Teko je raspoznati to je to. Nije ni vano.

Kad naiemo na lagan uspon na cesti, zujanje mo-tora postaje potmulije. Prelazimo vrh uspona,
vidimo nova zemljana prostranstva ispred nas, cesta se sputa a potmula buka motora opet nestaje. Prerija.
Mirna i hladna.
Kasnije, kad se zaustavljamo, Sylviji su oi pune suza od vjetra, pa isprua ruke i govori: Tako je
divno. Tako je pusto.
Pokazujem Chrisu kako e prostrijeti bluzu na zemlju i upotrijebiti koulju mjesto jastuka. Njemu se
uope ne spava, ali ja mu kaem da ipak legne jer mu treba odmora. Raskopavam svoju bluzu da upije
jo vie topline. John vadi fotoaparat.
Malo poslije veli: - Ovo je najtea stvar na svi-jetu za fotografiranje. Treba vam lea od trista ezdeset
stupnjeva, ili tako neto. Vidite sve, a kad pogledate u aparat sve se izgbui. im se okolo stavi okvir, gotovo je.
Ja kaem: - To se ne vidi iz automobila, rekao bih.
Sylvia kae: - Jedanput, kad mi je bilo oko deset godina, zaustavili smo se ovako kraj ceste i ja sam
pola filma ispucala snimajui okolinu. A kad su stigle slike, zaplakala sam. Niega na njima nije bilo.
- Kad emo krenuti? - kae Chris.
- Kamo ti se uri? - pitam ja.- Samo bih htio da idemo.
Pred nama nema niega to bi bilo imalo bolje od ovoga to imamo ovdje.
On tiho obara pogled mrtei se. - Hoemo li veeras spavati pod atorima? - pita. Sutherlandovi me
gledaju s razumijevanjem.
- Hoemo li? - ponavlja on.
- Vidjet emo kasnije - velim ja.
- Zato kasnije?
- Zato to sada ne znam.
- Zato sada ne zna?
- Eto, upravo sada ne znam zato upravo ne znam. John slijee ramenima da je sve u redu.
- Ovo nije ba najprikladnije podruje za logo-rovanje - velim ja. - Nema zaklonita i nema vode. - Ali
iznenada dodajem: - U redu, veeras emo spa-vati pod vedrim nebom. - O tome smo prije razgo-varali.
I tako polazimo niz pustu cestu. Ne elim prisvajati ove prerije, ni snimati ih, ni mijenjati ih, ak ni
stati, ak ni produiti dalje. Samo juriti niz pustu cestu.

5
Prerijska ravnica nestaje i poinje izrazita, valovitost zemljita. Ograde su rjee, a zelenilo je postalo
blje-e... sve su to znaci da se pribliavamo visoravnima. Zaustavljamo se u Hagueu zbog benzina i

pitamo moe li se prijei Missouri izmeu Bismarka i Mobridgea. Posluitelj ne zna ni za kakav prijelaz.
Sad je vrue, i John i Sylvia odlaze nekamo da svuku toplo rublje. Motocikl dobiva novo ulje i podmazuje
mu se lanac. Chris gleda sve to inim ali s nekim nestrp-ljenjem. To nije dobar znak.
- Bole me oi - kae.
- Od ega?
- Od vjetra.
- Potrait emo ti naoale.
Svi odlazimo u neku trgovinu na kavu i peciva. Sve je razliito osim nas, pa radije gledamo oko sebe
nego razgovaramo, hvatajui ulomke onoga to govore drugi ljudi koji se meusobno vjerojatno poznaju
pa gleda-ju nas jer mi smo novi. Poslije, malo nie u ulici, na-lazim termometar koji se moe spremiti u
kutiju s ala-tom i neke plastine naoale za Chrisa.
Prodava takoer ne zna nikakav krai put oko Missourija. John i ja prouavamo kartu. Nadao sam se
da emo nai neku neslubenu skelu ili brv ili bilo to na potezu od sto pedeset kilometara, ali oito nema
niega jer se nema zbog ega prelaziti na drugu stranu. Sve je to indijanski rezervat. Odluujemo produiti na jug do Mobridgea i ondje prijei.
Put prema jugu je oajan. Oteen, uzak, neravan betonski komik s gadnim suelnim vjetrom, i jurimo
Prema suncu, dok u suprotnom pravcu dolaze poluprikolice. Ovi valoviti breuljci ubrzavaju ih na nizbrdicama a usporavaju na uzbrdicama, pa nam one prijee da vidimo daleko naprijed i prestizanje je pravo
kidanje ivaca. Prva me je uplaila jer je nisam oe-kivao. Sad se samo vrsto prihvatim i ukrueno ih
ekam. Nema opasnosti. Samo te pogodi udarni val. Vrui je i sui.
U Herreidu John nestaje da neto popije dok Syl via i Chris i ja pronalazimo malo hlada u parku i pokuavamo se odmoriti. Nemamo mira. Dogodila se neka promjena i ne znam tono o emu se radi. U
ovom su gradu ulice iroke, mnogo ire nego to bi trebalo da budu, a neka blijeda praina lebdi u zraku.
Prazna gradilita tu i tamo izmeu zgrada obrasla su koro-vom. Lim na zgradama je troan a toranj za
vodu slii na one prijanje ali je istureniji. Sve je dotrajalije i doima se mehaniki, i kao da je nekako
sluajno po-stavljeno. Postupno shvaam to je posrijedi. Nikomu vie nije briga da uredno pazi na
prostor. Zemlja vie nije vrijedna. Nalazimo se u gradu na Zapadu.
Ruamo kosane odreske i sladno mlijeko u jednom A & W restoranu u Mobridgeu, probijamo se kroz
gust promet glavne ulice i pojavljuje se, u podnoju brijega, rijeka Missouri. Sva ta voda koja se giba je
udna, okruena travnatim bregovima koji jedva dobivaju ima-lo vode. Okreem se i bacam pogled na
Chrisa, ali na njemu se ne vidi da ga to osobito zanima.
Sputamo se niz brijeg s ugaenim motorima, ulijeemo na most i prelazimo, promatrajui rijeku izmeu traverza koje ritmiki promiu, i ve smo na drugoj strani.
Penjemo se uz dugaak, dugaak brijeg u drugu vrstu krajolika.

Ograda zaista vie nema. Nema grmlja, nema dr-vea. Prostiranje bregova je tako golemo da Johnov
motocikl izgleda kao mrav koji se mie pred nama po zelenim padinama. Iznad padina povrinske stijene
na vrhovima strmih obala nadnose se prijetei.
Sve izgleda prirodno uredno. Kad bi to bila na-putena zemlja, izgledala bi izmorena, poderana, s gro
madama starih betonskih temelja, s komadima bojenog lima i ice, s korovom koji bi rastao gdje je
ledina bila razrovana za kako god malene pokuaje iskoritava-nja. Nema ovdje niega od svega toga.
Kraj nije odr-avan, nego prije svega nikada nije bio nagren. Jed-nostavno je onakav kakav je valjda
oduvijek bio. In-dijanski rezervat.
Ne postoji dobronamjerni mehaniar za motocikle s onu stranu ovih stijena i ja se pitam jesmo li mi za
to pripravni. Ako nam se sada ita pokvari zaista smo u nevolji.
Provjeravam temperaturu motora rukom. Motor je utjeljivo hladan. Stiem kvailo i gasim motor da
ujem kako zvui. ujem neto neobino i ponovo i-nim to isto. Prolazi koji trenutak prije nego to uviam da to uope nije zvuk motora. To je jeka od sti-jena ispred nas koja se zadrava poslije gaenja. Smijeno. Ponavljam to tri-etiri puta. Chris se udi to nije u redu i ja mu govorim da slua jeku. Nikakve
opaske s njegove strane.
Ovaj stari motor u takvim prilikama zvui kao da mnogo metalnog sitnia u njemu leti i strue. Zvu-i
grozno, ali to je normalno lupkanje ventila. Kad se jednom naviknete na taj zvuk i oekujete ga automatski ujete svaku promjenu. Ako nikakve razlike ne u-jete, dobro je.
Jednom sam pokuao Johnu svratiti pozornost na taj zvuk, ali bilo je beznadno. Sve to je uo bila je
buka i sve to je vidio bio je motocikl i ja s masnim alatom u rukama, nita vie. Nije upalilo.
On zaista nije vidio to se dogaa a nije ga do-voljno zanimalo da to istrauje. Njega ne zanima toliko
to znae stvari koliko ono to jesu. Prilino je vano to on stvari vidi na taj ain. Dugo mi je vremena
tre-balo da uoim tu razliku, a vano je za chautauquu ko-ju drim da tu razliku objasnim.
Bio sam toliko zbunjen njegovim odbijanjem da uope i razmilja o ikakvoj mehanikoj temi da sam
stalno traio put kako da ga u sve to uvedeni ali ni-sam znao gdje bih poeo.Smislio sam da priekam dok
se neto pokvari na njegovu motoru pa da njemu pomognem da to popravi i da ga na taj nain uvedem u
to, ali tada sam sve sam uprskao jer nisam razumio ovu razliku u njegovu na-inu gledanja na stvari.
Rasklimale su mu se ruke na upravljau. Nije strano, rekao je, samo malo kad se jako pritisnu. Upozorio sam ga da ne upotrebljava svoj univerzalni klju kad pritee arafe. Moe lako otetiti krom pa e se
hvatati ra. Pristao je da se poslui mojim kljuevima za naticanje.
Kad je doveo motocikl, izvadio sam kljueve i ta-da primijetio da nikakvo pritezanje nee sprijeiti
kli-manje ruki, jer su se bile izlizale podlone ploice.
- Morat e ih podloiti - rekao sam.
- to to znai?

- To znai da e tanku metalnu traku namotati oko ruke ispod podlone ploice i to nju dovesti na
pravo mjesto da je moe ponovo pritegnuti. Takva se podlaganja koriste u svim vrstama strojeva.
- O - ree on. Poeo se zanimati. - Dobro. Gdje to mogu kupiti?
- Imam tih traka upravo ovdje - rekao sam ushieno drei limenku od piva u ruci.
On nije razumio u prvi mah. Zatim je rekao: - to, limenka?
- Svakako - rekao sam. - To je najbolja pod-loga na svijetu.
Mislio sam da je to vrlo mudro s moje strane. Utedjet u mu trud da ide bogzna kamo po materijal.
Utedjet u mu vrijeme. Utedjet u mu novac.
Ali na moje iznenaenje on u tome nije vidio ni-malo mudrosti. Zapravo, postao je primjetljivo bahat
u cijeloj toj stvari. Uskoro se poeo izvlaiti i nalaziti svakojake isprike pa smo, prije nego to sam
shvatio pravi njegov stav, odluili na koncu koncu da ruke ne popravljamo.
Koliko znam te ruke su jo labave. I ja sada vje-rujem da se on onda bio uvrijedio. Ja sam imao drs
kosti predloiti da je njegov novi BMW od tisuu osamsto dolara, ponos polustoljetnog njemakog
me-hanikog savrenstva, popravi komadiem stare limen-ke od piva!
Ach, du lieber!
Od tada smo vodili vrlo malo razgovora o odr-avanju motocikla. Nijedan, kad dobro razmislim.
Rekao bih, da ovo objasnim, da je aluminij limen-ke za pivo mekan i prijamljiv, savren za upotrebu.
Aluminij ne oksidira na vlanom vremenu - ili to-nije, uvijek se obloi tankim slojem oksida koji spreava dalju oksidaciju, Savreno.
Drugim rijeima, svaki pravi njemaki mehaniar, s pola stoljea mehanike preciznosti iza sebe,
zaklju-io bi da je ovo odreeno rjeenje za taj odreeni pro-blem savreno.
Za trenutak sam pomislio da sam se morao iskrasti do radnog stola, odsjei jednu traku pivske limenke, izbrisati boju s nje i vratiti se i rei mu da smo imali sreu, da je to bila zadnja, specijalno uvezena iz Njemake. To bi upalilo. Specijalna traka iz pri-vatne zalihe baruna Alfreda Kruppa koji ju je morao prodati uz veliku rtvu. Tada bi on podjetinjio od veselja.
Matanje o traci iz Kruppove privatne zalihe bilo mi je ugodno neko vrijeme, ali zatim se rasplinulo i
vidio sam da je proeto osvetljivou. Umjesto njega izraslo je ono staro osjeanje o kojemu sam prije govorio, osjeanje da je u pitanju neto krupnije nego to se vidi na povrini. Ako ta sitna neslaganja
dovoljno dugo pratite, ponekad se ona pretvaraju u golema ot-kria. Ja sam jednostavno osjeao da se tu
radi o ne-em veem nego to mogu prihvatiti bez razmiljanja o tome, pa sam se vratio svojoj redovitoj
navici da po-kuavam izvui uzroke i posljedice i vidjeti zbog ega je dolo do tako bezizlaznog stanja
izmeu Johnova odnosa prema onoj krasnoj traci i moga. To se stalno javlja u mehanikom radu. Zastoj.
Samo sjedite i zu-rite i razmiljate, i nasumce traite nove podatke, i udaljavate se i opet pribliavate, i
poslije nekog vreme-na poinju izranjati neprimijeeni faktori.

Izronilo je najprije u neodreenom obliku a zatim u otrijim obrisima objanjenje da sam ja gledao tu
traku na nekakav intelektualni, racionalni, cerebralni nain u kojemu su vana jedino znanstvena svojstva
kovine. John joj je pristupio neposredno i intuitivno. Ja sam joj pristupio u smislu skrivene forme. On joj
je pristupio u smislu trenutnog izgleda. Ja sam vidio to ona znai, on je vidio to ona jest. Tako sam stigao do ove razludbe. A kada vidite to ta traka jest, u ovom sluaju, to je porazno. Kome je drago
pomisliti da je onaj divni precizni motor popravljen nekakvim bijednim otpacima?
Mislim da sam zaboravio napomenuti da je John muziar, bubnjar, i da radi s mnogim grupama u gradu i time prilino dobro zarauje. Pretpostavljam da on u svemu misli kao to misli o bubnjanju - to
znai da u stvari uope ne misli o tome. On samo to radi. S tim biva. On je reagirao na popravljanje
njegova motocikla pivskom limenkom kao to bi reagirao da netko remeti ritam dok svira. To je za njega
bio samo veliki prasak, i to je bilo sve. Nije elio imati posla s tim.
Isprva je ta razlika izgledala sasvim neznatna, a onda je rasla... i rasla ... i rasla ... dok nisam poeo
uviati zato mi je izmakla. Neke vam stvari izmaknu zato to su tako siune da ih pregledate. Ali neke
stvari ne vidite zato to su ogromne. Obojica smo gledali istu stvar, vidjeli istu stvar, razgovarali o istoj
stvari, mislili o istoj stvari, samo to je on gledao, vidio, razgovarao i mislio kroz potpuno razliitu
dimenziju.
Njemu je zaista stalo do tehnike. Samo to ga ta druga dimenzija zbunjuje i odbija. Ona mu
jednostavno ne da proi. On to pokuava bez ikakvih racionalnih priprema i nasre i nasre i nasre i
nakon toliko mnogo nasrtanja i navrtaka. On ne eli ili ne moe vje-rovati da na ovom svijetu postoji ita
emu se ne pri-stupa neposredno i intuitivno.
To je njegova dimenzija. Intuitivna dimenzija. Ja sam se strano ograniio govorei cijelo vrijeme o
tim mehanikim stvarima. Sve su to dijelovi i odnosi i ana lize i sinteze i definiranja koji zapravo nisu tu.
Sve je to negdje drugdje, tek se misli da je ovdje, a nalazi se milijun kilometara daleko. O ovome se
zapravo radi. On je u onoj dimenzionalnoj razlici koja se nalazi u temeljima kulturnih promjena
ezdesetih godina, smatram, i jo traje u procesu preoblikovanja gleda-nja na stvari cijele nae nacije.
Posljedica toga je sukob generacija. Iz toga su izrasla imena bitnik i hipi. Sada postaje oito da ta
dimenzija nije moda koja e proi za godinu ili dvije. Ona e potrajati jer predstavlja veoma ozbiljan i
vaan nain gledanja na stvari koji izgleda nespojiv s razumom i redom i od-govornou ali zapravo nije.
Sada smo stigli do sri same stvari.
Noge su mi se tako ukoile da me bole. Izbacujem ih jednu po jednu i okreem stopalo lijevo i desno
dokle god ide da protegnem cijelu nogu. To pomae, ali onda se drugi miii zamaraju od dranja nogu sa
strane.
Pred nama je sukob gledanja na stvarnost. Svijet koji vidite upravo ovdje, upravo sada, to je stvarnost,
bez obzira na ono to znanstvenici kau da bi mogao biti. Na taj ga nain vidi John. Ali i svijet kako ga
prikazuju znanstvena otkria takoer je stvarnost, bez obzira na to kako se javlja, i ljudi koji dijele

Johnovu dimen-ziju morat e uiniti neto vie od jednostavnog nepriz-navanja toga ako ele zadrati
svoje gledanje na stvar-nost. John e to otkriti ako mu progore platine.
Zbog toga se on zapravo ljutio onog dana kad nije mogao upaliti motor. Bilo je to upletanje u njegovu
stvarnost. To je naprosto probilo rupu kroz cijeli nje-gov krasni nain promatranja stvari i on se nije s tim
htio suoiti jer mu se inilo da to ugroava sav nje-gov ivotni stil. Na neki nain on je doivljavao istu
vrstu ljutnje koju katkada ljudi od znanosti osjeaju prema apstraktnoj umjetnosti, ili su bar nekada osjeali. Ona nije pristajala u njihov stil ivota. Ustvari ,tu imate dvije stvarnosti, jedna je nepo-sredni
umjetniki dojam, druga je skriveno znanstve-no tumaenje, i one se ne podudaraju niti imaju ikakve
meusobne veze. To je prilino zamreno stanje. Mogli biste rei da se tu ima to rjeavati.
Na jednoj istini uz dugaak pust put vidimo osam-ljenu trgovinu mjeovitom robom. Unutra, u
stranjem dijelu, nalazimo mjesta da sjednemo na neke prevrnute sanduke i da popijemo pivo iz limenki.
Osjeam zamor i bol u leima. Pomiem sanduk do nekog stupa i na nj se naslanjam.
Po Chrisovu izrazu lica vidi se da zapada u neto zaista gadno. Imali smo dugaak naporan dan. Jo u
Minnesoti rekao sam Sylviji da moemo oekivati malodunost drugog ili treeg dana, i sad nas zahvaa.
Minnesota - kad li je to bilo?
Neka ena, estoko pijana, kupuje pivo za mukar-ca koji je eka napolju u kolima. Ne moe se
odluiti koju bi vrstu kupila, i vlasnikova se ena poinje lju-titi ekajui je. Ona se jo ne moe odluiti,
ali tada vidi nas, mae nam i pita da li su nai motocikli. Za-tim eli da se na jednom proveze. Ja se
povlaim i pre-putam Johnu da to rijei.
On je ljubazno odbija, ali ona navaljuje i ponovo navaljuje nudei mu dolar za vonju. Ja na raun
toga zbijam ale, ali one nisu smijene nego jo poveavaju muan dojam. Izlazimo i vraamo se opet u
smea brda i vruinu.
Kad napokon stignemo u Lemmon, zaista smo pre-moreni. U jednom baru ujemo da postoji mjesto
za kampiranje neto junije. John eli kampirati u parku usred Lemmona, to se Chrisu ini udnim i jako
ga ljuti.
Sada sam umorniji nego to se sjeam da sam ikada ve dugo vremena bio. Ostali takoer. Ali se vuemo po supermarketu, uzimamo namjernice koje nam padnu na pamet i s mnogo tekoa pakiramo ih na
motocikle. Sunce je ve toliko potonulo da nam nestaje vidjela. Za jedan sat past e mrak. Kao da se ne
mi-emo. Pitam se, da li namjerno oteemo, ili to?
- Hajde, Chris, idemo - kaem.
- Nemoj se derati na mene. Ja sam spreman.
Vozimo se sporednim putem iz Lemmona, iscrpljeni, i ini nam se da to dugo traje, ali ne moe biti
predugo jer je sunce jo iznad obzora. Kamp je pust. Dobro je. Ali ostalo je manje od pola sata sunca a
snage ne-ma. Sad je najtee.

Pokuavam raspakirati stvari to je mogue bre ali sam toliko glup od iscrpljenosti da sve razmjetam
uz put ne videi kako je to loe mjesto. Zatim primje-ujem da je previe vjetrovito. Ovo je vjetar s visoravni. Ovdje je polupustinja, sve je saeeno i sasueno osim jezera, velikog rezervoara neke vrste ispod
nas. Vjetar pue preko tog jezera i udara po nama u otrim zapusima. Ve je studeno. Dvadesetak koraka
dalje od puta su neki grmoliki borovi pa velim Chrisu da prenese stvari onamo.
On ih ne prenosi. Nestaje dolje prema rezervoaru. Ja sam prenosim opremu.
Dok prenosim stvari, primjeujem da se Sylvia zaista trudi da pripremi sve to treba za kuhanje, ali
ona je umorna kao i ja.
Sunce zalazi.
John je skupio grana ali su tako debele a vjetar tako jak da ih je teko zapaliti. Treba ih rascjepkati.
Vraam se meu grmolike borove, pipam po sumraku da uzmem maetu, ali tako je mrano da je ne
mogu nai. Treba mi depna lampa. Traim nju, ali je premrano da i nju naem.
Vraam se, palim motor i dovozim ga da reflek-torom obasjam opremu ne bih li naao depnu lampu.
Pretraujem sve stvari, predmet po predmet, da na-em depnu lampu. Dugo mi treba da shvatim da mi
nije potrebna depna lampa nego maeta koja mi bode oi. Kad sam se vratio, John je ve zapalio vatru.
Slu-im se maetom da rasijeem neke vee komade drveta.Pojavljuje se Chris. On ima depnu lampu!
- Kad emo jesti? - ali se.
- Spremamo veeru to je mogue bre - kaem mu. - Ostavi lampu ovdje.
On opet nestaje i odnosi lampu sa sobom.
Vjetar tako jako pue u vatru da ona dosie do-voljno visoko da bi se isprili odresci. Pokuavamo nainiti zavjetrinu od velikog kamenja s ceste, ali je premrano da bismo vidjeli to inimo. Dovozimo oba
mo-tocikla i cijeli prizor obasjavamo unakrsnim snopovi-ma svjetla. udnovato svjetlo. estice pepela
to vrcaju iz vatre iznenada postaju bljetavo bijele, zatim ieza-vaju na vjetru.
BUUUM! Snana eksplozija iza nas. Zatim ujem Chrisa kako se cereka.
Sylvia je uzrujana.
- Naao sam neke praskavice - veli Chris.
Na vrijeme obuzdavam srdbu pa mu kaem hlad-no: - Vrijeme je za jelo.
- Trebaju mi ibice - veli on.
- Sjedi i jedi.
- Prvo mi daj ibice.
- Sjedi i jedi.
On sjedi

i ja pokuavam jesti odrezak reui ga vojnikim noem, ali je pretvrd pa vadim svoj

lovakim no mjesto njega. Svjetlo s motocikla upereno je rav no u me tako da je no, kad ga sputam u
tavu u punoj sjeni pa ne mogu vidjeti to nabadam.

Chris kae da ni on ne moe rezati svoje meso i ja mu pruam svoj no. Dok se naginje k meni, sve
svoje jelo iskree na ceradu.
Nitko ne kae ni rijei.
Nisam ljut to ga je prosuo, ljut sam to e sada cerada biti masna sve do konca izleta.
- Ima li jo? - pita on.
- Jedi to - velim ja. - Samo je palo na ceradu.
- Previe je prljava - kae on.
- No, to je sve to imamo.
Zapljuskuje nas val neraspoloenja. Sad elim sa-mo poi na spavanje. Ali on je ljut i oekujem da emo imati jednu od njegovih scena. Vrlo brzo ona po-inje.
- Ovo mi nije ukusno - kae.
- Da, tvrdo je, Chris.
- Ne svia mi se nita od svega ovoga. Ne svia mi se cijelo ovo kampiranje.
- To je bila tvoja ideja - veli Sylvia. - Ti si e-lio da se kampira.
To nije smjela rei, ali to ni na koji nain nije mo-gla znati. Zagriza mu prvu meku i on e ti baciti jo
jednu, pa jo jednu, pa jo jednu dok ga naposljetku ne udari, to zapravo i eli.
- Ba me briga - kae on.
- Pa moralo bi te brigati - kae ona.
- Pa, ne briga me.
Blizu je trenutak eksplozije. Sylvia i John gledaju u me, ali ja ostajem hladan. ao mi je zbog toga ali
ovog asa ne mogu im pomoi. Svaka moja rije samo bi pogorala stvar.
- Nisam gladan - veli Chris. Nitko ne odgovara.
- Boli me eludac - veli on.
Eksplozija je izbjegnuta kad se Chris okrenuo i nestao u mraku.
Zavravamo s jelom. Pomaem Sylviji da pospremi, i zatim neko vrijeme sjedimo oko ara. Gasimo
svjetla na motociklima da tedimo akumulatore, a to je svjetlo i onako runo. Vjetar je malo opao i s vatre
se iri ma-lo svjetla. Nakon nekoliko trenutaka oi mi se na nj navikavaju. Hrana i ljutnja rasprile su
malo pospanost. Chris se ne vraa.
- Misli li da je to tek kanjavanje? - pita Sylvia.
- Da - velim ja - iako to nije prava rije. - Malo razmislim pa dodam: - To je termin iz djeje
psihologije - ta mi se stvar uope ne svia. Recimo jednostavno da se ponio kao prava svinja.
John se malo nasmije.- Ipak - velim - veera je bila dobra. ao mi je to se tako ponaao.
- O, nije vano - kae John. - Meni je samo ao to nee nita pojesti.
- Nee mu nakoditi.
- Zar ne misli da e se ondje izgubiti?

- Ne, ako se izgubi derat e se.

Sada kad Chrisa nema a nama nita ne ostaje da inimo, postajem svjesniji prostora oko nas. Niotkuda
nijednog zvuka. Samotna prerija.
Sylvia kae: - Vjeruje li da ga eludac zaista boli?
- Da - velim pomalo dogmatski. ao mi je to vidim da se razgovor nastavlja ali oni zasluuju bolje
objanjenje nego to im ga dajem. Vjerojatno osjeaju da tu ima vie toga nego to su uli. - Siguran sam
da ga boli - naposljetku velim. - Pregledan je pet-est puta zbog mene. Jednom je bilo tako gadno da smo
pomislili da je slijepo crijevo... Sjeam se, bili smo gore na sjeveru na praznicima. Upravo sam bio svrio
inenjering za neki ugovor od pet milijuna dolara koji me je gotovo dotukao. To je itav svijet za sebe. Ni
vremena ni strpljenja, a est stotina stranica treba napraviti za tjedan dana. Ve sam htio poubijati nekoliko ljudi, pa smo pomislili da je najbolje otii neko vrijeme u umu. Jedva se mogu sjetiti u kojim smo
umama bili. Glava mi se i dalje mutila od podataka inenjeringa, a Chris neprekidno vriti. Nismo ga
mogli taknuti, dok napokon nije postalo jasno da ga moram zgrabiti i odnijeti u bolnicu. Nikada neu doznati gdje je to bilo, ali sjeam se da nita nisu nali.
- Nita?
- Nita. Ali se to dogodilo jo nekoliko puta.
- Zar ba nita nisu nali? - pita Sylvia.
- Ovoga su proljea postavili dijagnozu da se radi o poetku simptoma duevne bolesti.
- to? - kae John.
Premrano je da bih vidio Sylviju ili Johna ili ak obrise planina. Oslukujem zvukove iz daljine, ali
ne ujem nikakav. Ne znam to bih odgovorio pa nita ne kaem.
Kad se dobro zagledam, mogu nazreti zvijezde iz-nad nas, ali zbog vatre ispred nas teko ih je vidjeti.
No je svud uokolo gusta i tamna. Cigareta mi je dogorjela do prstiju i ja je gasim.
- Nisam to znala - kae Sylvijin glas. Svi tra-govi ljutnje su nestali. - Pitali smo se zato si poveo
njega umjesto ene - kae ona. - Drago mi je to si nam rekao.
John zgre neke nedogorjele ugarke u vatru.
Sylvia kae: - to je po tvom miljenju uzrok tome?
Johnov glas zakripi, kao da joj eli rei da presta-ne s tim, ali ja odgovaram: - Ne znam. Uzroci i
posljedice kao da se ne slau. Uzroci i posljedice su rezultat misli. Ja bih rekao da duevna bolest dolazi
prije misli. - Oni to ne razumiju, previe a previe sam umoran da u to proniknem pa odustajem.
- to misle psihijatri? - pita John.
- Nita. Prestao sam s tim.
- Prestao s tim?
- Da.
- Da li je to dobro?

- Ne znam. Ne mogu se sjetiti nikakva razum-nog razloga da bih rekao da nije dobro. To je jednostavno moj duevni zastoj. Razmiljam o tome i o svim dobrim razlozima pa predvian dan za pregled i
ak potraim telefonski broj, a onda doe taj zastoj kao da netko zalupi vratima.
- To nije u redu.
- Nitko ni ne misli da jest. Mislim da ipak ne mo-gu otezati u nedogled.
- Ali zato? - pita Sylvia.
- Ne znam zato... radi se o tome da... ne znam ... oni nisu ljubazni... I sam se iznenaujem toj rijei...
Korijen je isti kao u rijei ljubav... oni zaista ne mogu biti s njim ljubazni jer ga ne ljube .. Upravo to
osjeam.Stara rije. Koliko je promjene pretrpjela! Dana svatko moe biti ljubazan. Od svakoga se i
oekuje da bude takav. A prije je to bilo vezano s osjeajima, s ljubavi. Sada je to najee hinjeno
dranje, poput uitelja na prvi dan kole. Ali to zapravo znaju o ljubaznosti oni koji ne ljube?
Odjednom mi se u misllima javi... mein Kind - moje dijete... Wer reitet so spat durch Nacht und
Wind? Es ist der Vater mit seinem Kind.
Od toga se udno osjeam.
- O emu razmilja? - pita Sylvia.
- O jednoj staroj pjesmi, napisao ju je Goethe. Stara je najmanje dvjesta godina. Morao sam je jednom davno nauiti. Ne znam zato bih je se ba sada sjeao, osim ... - udan osjeaj se opet vraa.
- Kako ide? - pita Sylvia.
Pokuavam se sjetiti. - Neki ovjek jae uz mor-sku obalu kroz no, kroz vjetar. To je otac koji dri
sina vrsto u naruju. On pita sina zato je blijed, a sin mu odgovara: Oe, zar ti ne vidi sablast? Otac
po-kuava razuvjeriti djeaka pa mu kae da on vidi sa-mo pramen magle uz obalu i uje samo um lia
na vjetru, ali sin i dalje govori da je to sablast, a otac tjera konja sve ee i ee kroz no.
- Kako zavrava?
- Nesretno... smru djeteta. Sablast pobjeuje. Vjetar raspiruje svjetlost iz ara i ja vidim Sylviju kako
zuri u mene.
- Ali to je bila druga zemlja i drugo vrijeme - kaem. - Ovdje je na svretku ivot a sablasti nemaju
znaenja. Ja u to vjerujem. Ja vjerujem i u sve ovo - velim gledajui okolo po mrkloj preriji - iako jo
nisam siguran to sve to znai... Nisam jako siguran ni u to ovih dana. Moda zbog toga ovoliko govorim.
ar sve vie i vie zamire. Mi puimo zadnje ci-garete. Chris je negdje sam u tami ali ja ga neu traiti. John paljivo uti i Sylvia uti, i odjednom svi razdvojeni, sami u svojim osobnim svemirima, i meu
nama nema komunikacija. Zapretavamo vatru i odla-zimo na spavanje meu borovima.
Otkrivam da je ovo malo utoite od grmolikih borova gdje sam metnuo vree za spavanje takoer
utoite pred vjetrom za milijune komaraca iz rezer-voara. Sredstvo protiv komaraca uope ih ne
zaustavlja. Zavlaim se duoboko u vreu za spavanje i ostavljam samo malu rupicu za disanje. Ve sam
gotovo zaspao kad se pojavio Chris.

- Ima ondje strano velik pjeani humak - veli on kripei okolo po borovim iglicama.
- Da - kaem ja. - Idi na spavanje.
- Trebalo bi da ga vidi. Hoe li ga sutra vidjeti?
- Neemo imati vremena.
- Mogu li se ondje igrati sutra ujutro?
- Moe.
On stvara beskrajnu buku dok se svlai i zavlai u vreu za spavanje. Zavukao se. Zatim se prevre.
Onda se smiruje, pa se opet jo vie prevre. Zatim kae: - Tata?
- to je?
- Kako je bilo kad si ti bio djeak?
- Spavaj, Chris! - Postoje granice do kojih ov-jek moe sluati.
Kasnije ujem otro usrkivanje sline to mi kae da on plae, pa ne mogu zaspati iako sam iscrpljen.
Ovdje bi moda pomogla koja rije utjehe. On se tru-dio da bude ljubazan. Ali zbog nekakva razloga
rijei su me izdavale. Utjene rijei vie spadaju strancima, bolnicama, ne rodbini. Maleni emocionalni
zavoji poput toga njemu ne trebaju niti ih on trai... A ne znam to mu treba, ni to trai.
Polagano pun mjesec izlazi iza obzora nad borove, i po njegovu sporu i strpljivu luku preko neba ja
mjerim sat za satom polusna. Prevelik zamor. Mjesec i udni sni i zujanje komaraca i neobini odlomci
sje-anja kovitlaju se i mijeaju u nekom nestvarnom izgubljenom krajoliku na mjeseini, a tu je ipak
polegla magla i ja jaem konja i Chris je sa mnom i konjskae preko malenog potoka to tee kroz pijesak
pre-ma oceanu negdje straga. Pa se prekida... Pa se opet javlja.
A iz magle izranja oblije neke ljudske spodobe. Nestaje kad ravno pogledam, ali se opet pojavljuje u
kutu moga vidnog polja kad otklonim pogled. Spre-mam se neto rei, zovnuti tu priliku, prepoznati je,
ali zatim nita od toga ne inim znajui da bih joj prepoznavanjem bilo kojom kretnjom ili postupkom
dao stvarnost koju ona ne smije imati. Ali tu priliku prepoznajem ak ako to i ne elim. To je Fedro.
Zao duh. Bezuman. Iz svijeta u kojemu nema i-vota ni smrti.
Prilika blijedi i ja stiavam stravu... polako ... ne pouruj je ... samo je pusti da utone ... nemoj u nju
vjerovati, ni ne vjerovati .. ali kosa se polako die na mom zatiljku... on zove Chrisa, je li?... Da?...

6
Na mom je satu devet. I ve je prevrue za spavanje. Sunce je ve visoko na nebu. Zrak je ist i suh.
Ustajem podbuhlih oiju i zglobovi me bole od tvrda tla.
Usta su mi ve suha i ispucala a lice i ruke pokri-veni ubodima komaraca. Neke jueranje opekotine
me peku.

Iza borova saeena trava i grude zemlje i pijeska tako blistaju da je teko u njih gledati. Vruina, mir
i gola brda i isto nebo pruaju osjeaj velikog i kraj-njeg prostora.
Nema ni traga vlazi na nebu. Danas e biti pasja ega.
Izlazim iz borova na istinu gola pijeska izmeu malo trave i dugo vremena gledam, zamiljeno. .
Odluio sam da dananja chautauqua pone istraivati Fedrov svijet. Ranije sam kanio jednostavno
iznijeti neke njegove ideje koje se tiu tehnike i ljudske vri-jednosti a ne odnose se na njega osobno, ali
nain miljenja i sjeanja od prole noi pokazao je da ne treba ii tim putem. Izostaviti njega sada
znailo bi bjeati od neega od ega se ne smije bjeati.
U prvom sivilu jutra sjetio sam se onoga to je Chris rekao o baki svoga druga Indijanca i neto mi je
Postalo jasno. Ona je rekla da se duh javlja kad netko nije ukopan kako treba. To je istina. On nikada nije
bio pokopan kako treba, i upravo to je izvor nevolje. Malo poslije se okreem i vidim da je John ustao i
da me gleda ne shvaajui nita. On jo nije potpuno budan, pa sada besciljno hoda u krugu da mu se razbistri glava. Uskoro i Sylvija ustaje a lijevo joj je oko sasvim podbuhlo. Poinjem skupljati stvari da ih
spa-kiram na motocikl. John radi to isto.
Kad je to gotovo, palimo vatru dok Sylvia otvara konzerve sa slaninom i jajima i vadi kruh za doruak.
Kad je jelo spremno, odlazim do Chrisa da ga pro-budim. On ne eli ustati. Ponovo mu kaem. On
veli da nee. Zgrabim dno vree za spavanje, estoko ga povuem kao da je stoljnak, i on je ve izvan nje,
mir-kajui u borove iglice. Treba mu neko vrijeme da shva ti to se zbilo, dok ja motam vreu.
On dolazi na doruak uvrijeena izgleda, jede tek jedan zalogaj, kae da nije gladan, da ga eludac
boli. Ja pokazujem jezero ispod nas, tako udnovato u ovoj polupustinji, ali on ne pokazuje da ga to imalo
za-nima. Ponavlja svoje jadanje. Ja se pravim da to ne ujem a John i Sylvia takoer se na to ne obziru.
Dra-go mi je da znaju kakvo je stanje s njim. Inae je to moglo izazvati pravo trvenje.
Zavravamo doruak u tiini, i ja sam neobino miran. Moda je tome uzrok i odluka o Fedru. Ali mi
smo takoer moda tridesetak metara iznad jezera, gledajui preko njega u neku vrstu zapadne
prostranosti. Gola brda, nigdje nikoga, nikakva zvuka; a ima neto u takvim mjestima to vam bodri duh i
navodi vas na misli da e vjerojatno sve biti bolje.
Dok tovarim ostatak opreme na prtljanu policu, iznenaeno vidim da se zadnja guma prilino
izderala. To je valjda prouzroila sva ta brzina i toliki teret i jueranja vruina na cesti. Lanac je takoer
olabavio pa vadim alat da ga zategnem i onda zagunam.
- to ti je? - kae John.
- Izlizali su se navoji na potiskivau lanca.
Izvlaim araf potiskivaa i ispitujem navoje. - Pogrijeio sam kad sam ga jednom pokuavao zategnuti bez labavljenja matice na osovini. araf je dobar
- Pokazujem mu ga. - Izgleda da su se izlizali unutar-nji navoji na okviru.
John dugo zuri u kota. - Misli li da to moe po-praviti u gradu?

- O da, svakako. Moe se s tim vjeno voziti. Sa-mo je zbog toga teko zategnuti lanac.
On pozorno gleda dok skidam navrtku sa stranje osovine, lupkani po njoj ekiem sa strane dok ne
na-mjestim lanac kako valja, zatim zateem navrtku na osovini svom snagom da mi osovina ne klizne
naprijed i ponovo meem rascjepku. Za razliku od automobila ovdje navrtka na osovini ne utjee na
priljubljivanje leajeva.
- Kako si znao da to uini? - pita on.
- Jednostavno mora se dosjetiti.
- Ja ne bih znao gdje da ponem - kae on.
Razmiljam u sebi: U tome je problem, tono, gdje da se pone. Da bi stigao do njega, mora se
vraati i vraati, i to se vie vraa to vidi da se jo vie mo-ra vratiti, dok ono to se inilo sitnim
problemom komunikacije ne postane veliko filozofsko istraivanje. Zbog toga, pretpostavljam, slijedi
chautauqua.
Spremam alat i zatvaram poklopce sa strana i mi-slim u sebi: On je ipak vrijedan da se do njega stigne.
Na cesti suh zrak ponovo ohlauje lagani znoj od bavljenja lancem i ja se dobro osjeam neko vrijeme.
Meutim, im se znoj osuio postaje vrue. Mora biti ve oko trideset stupnjeva.
Na cesti nema prometa, i mi samo jurimo dalje. Danas se putuje.
Sad u poeti ispunjavati neke obaveze navodei da je postojao neki ovjek, kojega vie nema, a imao
je neto rei, i to je rekao, ali mu nitko nije vjerovao ili ga zapravo nije razumio. Zaboravljen je. Zbog
razloga koji e postati oiti volio bih da ostane zaboravljen, ali nema drugog izbora nego ponovo otvoriti
njegov sluaj.Ne znam cijelu njegovu priu. Nitko je nikada nee znati, osim samoga Fedra, a on vie ne
moe govoriti. Ali iz njegovih rukopisa i onoga to su drugi rekli i ulomaka moga sjeanja morala bi se
sloiti neka pri-blina slika onoga o emu je on govorio. Budui da je osnovna ideja za ovu chautauquu
uzeta od njega, nee biti stvarnih zastranjenja, samo neko proirenje po ko-jemu e chautauqua biti
razumljivija nego to bi bila da se izloi na isti apstraktni nain. Svrha proirenja nije njegova obrana,
jo manje pohvala. Svrha je nje-gov pokop - zauvijek.
Dok smo u Minnesoti prolazili kroz neko movar-no zemljite govorio sam o oblicima tehnike,
smrt-noj sili od koje Sutherlandovi kao da bjee. Sad elim krenutim suprotnim pravcem od
Sutherlandovih, prema toj sili i u njezino sredite. inei to ulazit emo u Fedrov svijet, jedini svijet to
ga je ikada poznavao, u kojemu je sve razumijevanje u okvirima unutranje forme.
Svijet unutranje forme je neobina tema za ras-pravu jer to je zapravo sam nain raspravljanja. O
stvarima raspravljate u smislu njihova neposrednog izgleda ili o njima raspravljate u smislu njihove unutranje forme, a kad pokuate raspravljati o tim naini-ma raspravljanja upleete se u neto to bi se
moglo nazvati problemom stajalita. Nema stajalita s kojega biste mogli o njima raspravljati osim tih
samih na-ina.

Ranije sam raspravljao o njegovu svijetu unutra-nje forme, ili bar o njezinu aspektu zvanom tehnika,
s vanjskog gledita. Sad mislim da bi bilo pravo raz-govarati o svijetu unutranje forme s njegova
vlastitog gledita. elim govoriti o unutranjoj formi samoga svijeta unutranje forme.
Da bih to uinio, potrebna mi je prije svega jedna dihotomija, ali prije nego to se mogu njome
poteno sluiti moram se vratiti natrag i rei to je to i to znai, a to je duga pria za sebe. I dio toga
problema vraanja natrag. Ali ba sada elim upotrijebiti dihotomiju a objasnit u je kasnije. elim
podijeliti ljud-sko poimanje na dvije vrste - na klasino poimanje
i romantino poimanje. U smislu krajnje istine ovakva dihotomija malo znai ali je potpuno opravdana
kad se netko slui klasinim nainom da otkrije ili stvori svijet unutranje forme. Izrazi klasino i
romantino, kako ih je Fedro upotrebljavao, znae slijedee:
Klasino poimanje vidi svijet prvenstveno kao samu unutranju formu. Romantino poimanje vidi ga
pr-venstveno u smislu neposrednog izgleda. Ako pokazu-je stroj ili tehniki crte ili elektroniku shemu
nekom romantiaru malo je vjerojatno da e on pokazati ikakvo zanimanje za to. Ne privlai ga jer
stvarnost koju on vidi lei na povrini. Dosadan i zamren popis imena, crta i brojeva. Nita zanimljivo.
Ali ako taj isti nacrt ili shemu pokae nekom klasinom umu, ili mu dade neki opis, on e moda
pogledati i zatim os-tati zadivljen jer unutar crta i skica i simbola vidi strahovito bogatstvo unutranje
forme.
Romantini nain je prije svega matovit i stvara-laki, zasnovan na inspiraciji i intuiciji. Vie prevladavaju osjeaji nego injenice. Umjetnost je esto romantina kad se postavlja kao suprotnost
Znanosti. Ona ne slijedi razum ni zakone. Ona slijedi osjeaje, intuiciju i estetsku savjest. U kulturama
sjeverne Ev-rope romantini nain esto se povezuje sa enstvenou, ali to povezivanje nipoto nije
potrebno.
Klasini nain, naprotiv, slijedi razum i zakone - koji su po sebi unutranje forme misli i ponaanja. U
evropskim kulturama to je prvenstveno muevni nain, pa podruja prirodnih znanosti, prava i medicine
nisu privlana enama upravo zbog toga razloga. Iako je vonja motociklom romantina, odravanje
motocikla je isto klasino. Prljavtina, masnoa, potrebno poz-navanje unutranje forme toliko mu daju
negativnih romantinih svojstava da mu se ene nikada ne pribli-avaju.
Premda se povrinska runoa esto nalazi u kla-sinom nainu poimanja, ona ga ne proimlje. Postoji
klasina estetika koju romantiari esto ne vide zbog njezine istananosti. Klasini stil je izravan,
neuljepan, bezosjeajan, ekonomian i pomnjivo primjeren. Nje-gova svrha nije u tome da izaziva
osjeaje, nego daizvlai red iz kaosa i da nepoznato uini poznatim. To nije estetski slobodan i prirodan
stil. On je estetski ogranien. Sve je pod kontrolom. Njegova se vrijed-nost mjeri u smislu vjetine kojom
se ta kontrola odrava.
Romantiaru taj klasini nain esto izgleda do-sadan, nespretan i ruan, kao samo mehaniko
odravanje. Sve se sastoji od komada i dijelova i sastojaka i veza. Nita ne moe znati dok sve ne proe

kroz kompjutor desetak puta. Sve se mora mjeriti i iskua-vati. Muno. Teko. Beskrajno sivo. Smrtna
sila.
Ipak i u klasinom nainu javlja se neto roman-tinoga. Neto povrno, nerazumno, nepouzdano,
neiz-vjesno, zanimljivo prije svega u traenju zabave. Plitko. Nebitno. Neto parazitsko to ne moe ili
nee da nosi svoju vlastitu teinu. Pravi teret drutvu. Sada ve ove borbene linije trebalo bi da zvue
donekle poznato.
To je izvor smutnje. Ljudi su skloni misliti i osje-ati iskljuivo na jedan ili na drugi nain, i inei tako skloni su krivo razumjeti ili potcijeniti sve to spa-da u drugi nain. Ali nitko se ne eli odrei istine
kako je sam vidi. i koliko ja znam, nitko iv na svijetu ne zna kako bi pomirio te istine i naine poimanja.
Nema mjesta gdje bi se ta vienja stvarnosti ujedinila.
I tako u posljednje vrijeme vidimo da se produb-ljuje golem jaz izmeu klasine i romantine protukulture - dvaju svjetova koji se sve vie otuuju i meusobno mrze, i svatko se pita hoe li zauvijek ostati
tako, kua koja se urotila protiv same sebe. Nitko to stvarno ne eli, usprkos onom to ti antagonisti
mislili u drugim okvirima.
U ovom kontekstu je znaajno ono to je Fedro mislio i govorio. Ali to nitko nije sluao u ono vrijeme
i svi su u poetku smatrali da je nastran, zatim nepo-eljan, zatim pomalo lud, a onda potpuno duevno
bolestan. ini se da nema sumnje da je bio poremeen, ali mnotvo njegovih rukopisa iz toga vremena
pokazuje da ga je do duevne bolesti dovelo to njegovo ne-prijateljsko miljenje. Neobino ponaanje
naginje k tome da izazove otuenje kod drugih koje naginje k to
me da produbi neobino ponaanje koje opet izaziva otuenje i tako se to vrti u krugu dok se ne
dosegne nekakav vrhunac. U Fedrovu sluaju to je bilo policij-sko hapenje po sudskom nalogu i trajno
odstranjenje iz drutva.
Vidim da se nalazimo pred lijevim skretanjem na fede-ralnu cestu broj 12 i John se zaustavlja da uzme
ben-zin. Ja se zaustavljam kraj njega.
Termometar kraj vrata benzinske stanice pokazuje 33 stupnja. - Danas e opet biti gadno - kaem.
Poto smo napunili rezervoare prelazimo ulicu i od-lazimo na kavu u neki restoran. Naravno, Chris je
gladan.
Kaem mu da sam ekao na to. Kaem mu da mora jesti s nama ostalim ili nikako. Bez ljutnje.
Trijezno. On bi prigovarao ali vidi to ga eka.
Hvatani Sylvijin strelovit pogled olakanja. Oito je mislila da e ovo biti trajan problem.
Kad smo popili kavu i nali se napolju, vruina je tako uasna da bjeimo na motociklima to bre
moemo. Ponovo se javlja ono trenutano hlaenje, ali nestaje. Sprena trava i pijesak tako blistaju na
suncu da moram miriti. Ova federalna cesta broj 12 je stara i loa. Oteeni beton je zakrpan asfaltom i
neravan. Znakovi upozoravaju na skora zaobilaenja. S obiju strana ceste ima dotrajalih sklonita i bara-

ka to su se godinama nakupljali. Promet je sada gust. Ja sam pak sretan to razmiljam o racionalnom,
ana-litikom, klasinom Fedrovu svijetu.
Njegova vrsta racionalnosti koristila se od davnina da ovjek pobjegne od dosade i tegobe svoje
neposred-ne okoline. Nju je teko vidjeti zato to je nekada sluila da se pobjegne od svega zajedno, a
poslije je taj bijeg bio tako uspjean da sada od toga svega zajed-no romantiari pokuavaju pobjei.
Njegov svijet je tako teko jasno vidjeti ne zbog njegove udnovatosti nego zbog njegove obinosti. I
upoznatost s neim moe ovjeka zaslijepiti.Njegov nain gledanja na stvari stvara neku vrstu opisa koji
bi se mogao nazvati analitikim opisom. To je drugo ime klasinog stajalita s kojega se ras-pravlja o
stvarima u smislu njihove unutranje forme. On je u cijelosti bio klasina osoba. A da bih dao puniji opis
onoga to to znai okrenut u njegov anali-tiki pristup natrake - analilzirat u samu analizu. To u
najprije uiniti dajui opiran primjer a zatim u ga ralaniti da se vidi to je. Motocikl je savrena stvar
za to jer su sam motocikl izumili klasini umovi. Dakle posluajte:
U svrhu klasine racionalne analize motocikl se moe podijeliti s obzirom na svoje sastavne dijelove i
s obzirom na svoju funkciju.
Ako se dijeli s obzirom na svoje sastavne dijelove, najosnovnija je podjela na pogonski mehanizam i
rad-ni mehanizam.
Pogonski mehanizam moe se podijeliti na motor i prijenosni sistem. Prvo emo uzeti u razmatranje
motor.
Motor se sastoji od kuita koje sadri pogonski sklop, od sistema gorivo-zrak, sistema za paljenje,
sis-tema za dovod goriva i sistema za podmazivanje.
Pogonski sklop sastoji se od cilindara, klipova, radilica, spojnih ipaka i zamanjaka.
Sistem gorivo-zrak, kao dio motora, sastoji se od ovih dijelova: rezervoar i filter za benzin,
proiiva zraka, karburator, ventili i ispune cijevi.
Sistem za paljenje sastoji se od alternatora, isprav-ljaa, akumulatora, visokonaponskog navoja i
svjeica.
Sistem za dovod goriva sastoji se od bregaste osovi-ne, lananika, klackalica i razvodnika.
Sistem za podmazivanje sastoji se od pumpe za ulje i kanala kroz cijelo kuite za razvoenje ulja.
Sistem za prijenos pogona koji dopunjuje motor sastoji se od kvaila, prijenosnika i lanca.
Pomoni mehanizam koji prati mehanizam pogona sastoji se od asije, ukljuujui oslonce za noge,
sje-dalo i blatobrane; od sklopa za upravljanje, prednjeg
i stranjeg amortizera, kotaa, kontrolnih poluga i kab-lova, svjetla i sirene, te pokazivaa brzine i
kilometrae.
To je motocikl kad se podijeli s obzirom na svoje sastavne dijelove. Da bi se znalo emu slue ti
sastavni dijelovi, potrebna je podjela s obzirom na funkcije:
Motocikl se moe podijeliti na normalne radne funkcije i specijalne funkcije pod kontrolom opera-tora.

Normalne radne funkcije mogu se podijeliti na funkcije za vrijeme usisa, funkcije za vrijeme kompresije, funkcije za vrijeme ekspanzije i funkcije za vrijeme ispuha.
I tako dalje. Mogao bih nastaviti o tome kako se odvija pojedina funkcija u svakom od etiri takta, pa
prijei na funkcije pod kontrolom operatora, i to bi bio vrlo sumoran opis unutranje forme motocikla.
Bio bi krajnje kratak i osnovan, kao to ve biva s opisima te vrste. Gotovo svaki od spomenutih sastavnih dijelova mogao bi se iriti u nedogled. Proitao sam cijelu knjigu o samim platinama koje su tek
malen ali vaan dio razvodnika. Postoje i drugi tipovi stro-jeva koji se razlikuju od jednocilindrinog
Ottova stro-ja koji je ovdje opisan: dvotaktni strojevi, mnogcilindrini strojevi, Diesel strojevi, Wankel
strojevi - ali ovaj primjer je dovoljan.
Ovaj opis pokrit e to kad se govori o moto-ciklu u smislu sastavnih dijelova, i kako kad se
govori o motoru u smislu funkcija. Nuno bi bila po-trebna i analiza gdje u obliku ilustracije, takoer
analiza zato u obliku strojarskih naela koja su dovela do ovog posebnog oblikovanja dijelova. Ali
svr-ha nam nije da iscrpno analiziramo motocikl. On nam samo treba posluiti kao poetna toka, primjer
na-ina poimanja stvari koji e sam postati predmet analize.
Sigurno nema niega udnog u ovom opisu kad se Prvi put slua. Zvui kao neto iz udbenika za
poet-nike, ili moda kao prva lekcija predavanja u tom za-natu. Ono to je neobino u tome vidi se kad
ono prestane biti nain raspravljanja i postane predmet raspravljanja. Tada se neke stvari mogu
istaknuti.Prvo to se primjeuje u tom opisu tako je oi-gledno da se mora suzbijati ili e preplaviti svaku
drugu zamjedbu. To je ovo: da ovjek umre od dosade. Bla-bla, bla-bla, bla, karburator, prijenos,
kompresija, bla-bla, klip, svjeice, usis, bla-bla-bla, i tako dalje, i tako dalje. To je romantino lice
klasinog naina. Dosadno, nespretno i runo. Rijetko koji romantiar stigne dalje od te toke.
Ali ako moete suzbiti tu najoigledniju zamjedbu, mogu se primijetiti neke druge stvari koje se ne
po-javljuju u poetku.
Prvo, gotovo nemogue vam je razumjeti ovako opisan motocikl, osim ako ve ne znate kako radi.
Neposredni povrinski dojmovi koji su vani za osnovno poimanje ne postoje vie. Ostala je samo
unutranja forma.
Drugo, nedostaje promarta. Opis ne kae da mo-rate skinuti glavu cilindra ako elite vidjeti klip.
Vi niste nigdje u cijeloj slici. ak i operator je neka vrsta bezlinog robota to mehaniki izvodi neke
funk-cije na stroju. Ne postoje stvarni subjekti u ovom opisu. Postoje samo objekti koji su neovisni o bilo
kojem promatrau.
Tree, potpuno su odsutne rijei dobro i loe i svi njihovi sinonimi. Nigdje nisu izraeni nikakvi
vrednosni sudovi, samo injenice.
etvrto, tu se stalno giba neki no. Vrlo smrto-nosan no; intelektualni skalpel tako brz i tako otar da
ga ponekad i ne vidite kako se giba. Dobivate do-jam da su svi ti dijelovi upravo ondje i da se nabra-jaju

kako postoje. Ali oni se mogu nabrojiti sasvim drugaije i sasvim drugaije sloiti ovisno o tome ka-ko se
taj no giba.
Na primjer, mehanizam za dovod goriva koji uk-ljuuje bregastu osovinu, lananik, klackalice i
razvodnik postoji samo zbog neobinog reza toga anali-tikog noa. Da odete u trgovinu rezervnih
dijelova za motocikle i zatraite mehanizam za dovod goriva, oni ne bi pojma imali o emu govorite. Oni
ne rastav-ljaju motocikl na taj nain. Ne postoje dva proizvo-aa koja ga rastavljaju na potpuno isti nain,
a svakomu je mehaniaru poznat problem dijela koji ne mo-ete kupiti jer ga ne moete nai jer ga
proizvoa smatra dijelom neeg drugog.
Vano je vidjeti i znati to je taj no i ne biti zaglupljen milju da su motocikli ili bilo to drugo takvi
kakvi jesu samo zato to ih je taj no sluajno tako izrezao. Vano je koncentrirati se na sam no. Kasnije
u poeljeti da vam pokaem kako vjetina stvaralake i djelotvorne upotrebe noa moe dovesti do
rjeenja klasinog i romantinog raskola.
Fedro je bio majstor s tim noem, i upotrebljavao ga je spretno i s osjeajem moi. Jednim jedinim
udar-cem analitike misli raskolio je cio svijet na dijelove po svom izboru, razbijao je dijelove i razbijao
je ulom-ke tih dijelova, sve sitnije i sitnije dok sve nije sveo na ono to je htio da to bude. ak i osobita
upotreba izraza klasino i romantino je primjer njegova rukovanja noem.
Ali da je to sve to se tie njega, ta analitika vje-tina, ja bih vrlo rado prestao govoriti o njemu. Ali
je vano da ne prestanem govoriti o njemu zbog toga to je on tu vjetinu upotrijebio na tako udan a opet
znaajan nain. Nitko to nikada nije vidio, mislim da to nije vidio ni on sam, i moda je to samo moja zabluda, ali no kojim se on sluio manje je sliio na no ubojice nego na no slaba kirurga. Moda tu nema nikakve razlike. Ali on je vidio da se dogaa neto bolesno i onemoalo i poeo je rezati duboko, sve
dublje i dublje da dopre do korijena te stvari. On je neto traio. To je vano. On je neto traio, a sluio
se noem jer je to bilo jedino orue koje je imao. Ali se toliko mnogo zauzeo i otiao toliko daleko da je
na koncu sam postao svoja prava rtva.

7
Vruina je posvuda zavladala. Vie je ne mogu igno-rirati. Zrak je poput pei koja je toliko zagrijana
da su mi oi ispod naoala hladne u usporedbi s ostatkom lica. Ruke su mi hladne, ali na rukavicama se
vide velike crne mrlje od znoja okruene bijelim prugama osuene soli.
Na cesti ispred nas jedna vrana kljuca neku strvi-nu i polako uzlijee dok se pribliavamo, ini se da
je na cesti neki guter suh i prilijepljen za asfalt.
Na obzoru se pojavljuje slika zgrada koje lagano trepere. Gledam na kartu i zakljuujem da bi to
morao biti Bovvman. Pomiljam na ledenu vodu i klimatizaciju.

Na ulicama i plonicima Bowmana ne vidimo go-tovo nikoga, premda mnotvo parkiranih automobila
pokazuje da ima ljudi. Svi su u kuama. Skreemo na parkiralite na uglu i ostavljamo motocikle tako da
odmah moemo izai kad budemo spremni poi. Je-dan jedini stariji ovjek u eiru iroka oboda promatra nas dok podiemo motocikle na podupirae i skidamo kacige i naoale.
- Je li vam vrue? - pita. Lice mu je bezizraajno. John odmahuje glavom i kae: - I te kako! Lice u
sjeni eira gotovo se smijei.
- Kolika je temperatura? - pita John.
- Malo prije je bilo trideset devet - kae on. - Vjerojatno je sada etrdeset.
Pita nas dolazimo li izdaleka i mi mu kaemo a on klima u znak odobravanja. - To je dugaak put veli. Zatim nas pita o motociklima.
Pivo i klimatizacija nas zovu, ali mi ne prekidamo razgovor. Jednostavno stojimo na suncu pri etrdesetak stupnjeva i razgovaramo s tim ovjekom. On je stoar, u mirovini, kae da uokolo ima prilino
mno-go raneva i da je prije nekoliko godina imao moto-cikl marke Henderson. Drago mi je to eli
razgovarati o svom Hendersonu na suncu pri etrdesetak stupnje-va. Razgovaramo o njemu neko vrijeme,
dok John i Sylvia i Chris postaju sve nestrpljiviji, i kad se napo-kon od njega oprostimo on kae da mu je
drago to se s nama upoznao i mi osjeamo da to iskreno govori iako mu je lice i dalje bezizraajno.
Odlazi od nas s nekom polaganom dostojanstvenou na suncu pri etrdesetak stupnjeva.
U restoranu pokuavam produiti razgovor o tome ali nikoga ne zanima. John i Sylvia izgledaju zaista
iz-van toga. Oni samo sjede i udiu klimatizirani zrak bez ijedne kretnje. Konobarica dolazi da uje
narudbu i to ih malo prodrma, ali jo nisu spremni pa ona opet odlazi.
- Ja odavde ne idem - veli Sylvia.
Slika starijega ovjeka u eiru irokoga oboda mi se vraa. - Zamisli kako je ovdje bilo prije klimatizacije - kaem ja.
- Zamiljam - kae ona.
- Na ovako vruoj cesti i s onako slabom stra-njom gumom kao to je moja, ne bismo smjeli ii preko sto - kaem ja.
Nitko od njih ne veli nita.
Nasuprot njima, Chris izgleda da se vratio u svoje normalno stanje, ivahan je i sve motri. Kad stigne
hrana za as je prodire i zatim, prije nego to smo mi i pola pojeli, pita jo. Dobiva dodatak i ekamo ga
dok svri s jelom.
Odmiemo cestom a vruina postaje upravo okrut-na. Naoale vie nisu dovoljne za ovu jaru.
Potrebna je zavarivaeva maska.
Visoravni se procjepljuju u sprane i izjaruane bregove. Sve je svijetlo bjeliasto preplanulo. Nigdje ni
vlati trave. Samo rijetke stabljike korova i kamenjei pijesak. Crnina ceste prua olakanje pogledu pa gle.
dam u nju i prouavam kako nejasna povrina promie ispod oslonaca za noge. Osim toga vidim da je

lijeva ispuna cijev postala modrija nego ikada prije. Pljujem na vrak rukavice, dodirujem cijev i vidim
cvranje. Nije dobro.
Sad je vano samo produiti s tim i ne boriti se u mislima ... kontrola duha...
Sada bih govorio o Fedrovu nou. To e pomoi da se razumiju neke stvari o kojima smo razgovarali.
Primjena toga noa, dijeljenje svijeta na sastojke i graenje ove strukture - to je neto to svatko ini.
Sve vrijeme mi smo svjesni bezbroja stvari oko nas - ti promjenljivi oblici, ta gorua brda, zvuk motora,
osje-anje gasa, svaki kamen i korov i ogradni stup i ot-padak kraj puta - svjesni smo tih stvari ali nas se
ne doimaju osim ako ne odraavaju neto to smo una-prijed spremni primijetiti. Nemogue nam je
uoavati te stvari i sve ih pamtiti jer bi nam mozak bio tako pun nekorisnih pojedinosti da ne bismo bili
sposobni misliti. Iz cijele te svjesnosti moramo birati, i ono to izaberemo i nazovemo svjesnom svijeu
nikad nije isto to i svjesnost jer se mijenja u postupku oda-biranja. Mi uzimamo pregrt pijeska iz
beskrajnog krajolika svjesnosti oko nas i tu pregrt pijeska nazi-vamo svijetom.
Kad jednom imamo pregrt pijeska, taj svijet ko-jega smo svjesni, na njemu poinje raditi proces razluivanja. To je no. Rastavljamo pijesak na dijelove. Ovo i ono. Ovdje i ondje. Crno i bijelo. Sada i onda.
Razluivanje je rastavljanje svemira svijesti na dijelove.
Ta pregrt pijeska isprva izgleda jednolina, ali to je dulje promatrao to nam se razliitija poinje
initi. Svako zrnce pijeska je razliito. Nema dvaju jed-nakih. Neka su zrnca slina na jedan nain, druga
su slina na drugi, pa moemo pijesak razdijeliti u po sebne hrpice na osnovi te slinosti i neslinosti. Pre
ljeve boja meemo u razliite hrpice - veliine u razliite hrpice - oblike zrnaca u razliite hrpice podrazdjele oblika zrnaca u razliite hrpice - stup-njeve tamnoe u razliite hrpice - i tako dalje, i tako
dalje. Pomislili biste da proces podrazdiobe negdje zavrava, ali ne zavrava. To jednostavno ide sve dalje
i dalje.
Klasino poimanje bavi se hrpicama i osnovom za dijeljenje i njihovo meusobno povezivanje.
Roman-tino poimanje usmjerava se na pregrt pijeska prije nego to pone dioba. Oba ta naina
promatranja svi-jeta valjana su iako su meusobno nepomirljiva.
Sada nam je prijeko potreban nain promatranja svijeta koji ne vri nasilje ni nad jednim od tih dvaju
poimanja a zdruuje ih u jedno. Takvo poimanje nee odbaciti ni razdiobu pijeska ni razmatranje
nerazdijeIjena pijeska zbog svoga naina. Takvo e poimanje umjesto toga traiti da usmjeri pozornost na
beskrajni krajolik iz kojega je pijesak uzet. Eto to je Fedro, taj slabi kirurg, pokuavao uiniti.
Da bi se razumjelo to je on pokuavao uiniti, potrebno je vidjeti da je dio krajolika, nerazdjeljiv od
njega, koji se mora razumjeti, i onaj ovjek usred nje-ga to razdjeljuje pijesak na hrpice. Vidjeti krajolik
a ne vidjeti toga ovjeka znai ne vidjeti uope krajo-lika. Odbaciti onaj dio Bude koji obavlja analizu
mo-tocikla znai potpuno promaiti Budu.
Postoji vjeno pitanje koje trai koji dio motocikla je Buda, koje zrnce pijeska u kojoj hrpici je Buda.
Tko postavlja to pitanje oito gleda u pogrenom prav-cu, jer Buda je svugdje. Ali isto tako postupa tko

gleda u ispravnom pravcu, jer Buda je svugdje. Mnogo je ve reeno o Budi koji postoji nezavisno o bilo
kakvoj analitikoj misli - neki e rei i previe, pa e dovesti u sumnju svaki pokuaj da se tome to doda.
Ali o Budi koji postoji unutar analitike misli, i daje toj ana-litikoj misli pravac, oigledno nita nije
reeno, i za to postoje povijesni razlozi. Ali povijest se i dalje pogaa, i ini se da ne bi kodilo a moda
bi ak malo koristilo da se naem povijesnom nasljeu doda malo razgovora u tom podruju
raspravljanja.Kad

se analitika misao, no, primjenjuje u is-kustvu, neto uvijek pogine u tom

procesu. To je dobro poznato, bar u umjetnosti. Iskustvo je dovelo Marka Tvvaina do zakljuka u kojemu
je, poto je ovladao analitikim znanjem potrebnim za plovidbu Mississippijem, otkrio da je rijeka
izgubila svoju ljepotu. Neto zaista uvijek pogine. Ali - to se u umjetnosti manje primjeuje - neto se
takoer uvijek stvori. I umjesto da se samo ustrajava na onom to je poginulo, vano je takoer da se vidi
to je stvoreno i da se taj proces gleda kao neka vrsta neprekidnosti umiranja i raanja koja nije ni dobra
ni loa, nego samo traje.
Prolazimo kroz grad koji se zove Marmarth ali John se ne zaustavlja ni da predahne pa tako
produujemo. Sve vea je ega, zemlja je sve odbojnija, prelazimo granicu i ulazimo u Montanu. To
objavljuje znak po-kraj puta.
Sylvia mae rukama gore-dolje i ja pritisnem sire-nu u znak odgovora, ali kad pogledam znak moje
ras-poloenje uope nije slavljeniko. Obavijest sa znaka uzrokuje u meni iznenadnu unutranju napetost
koje u njima ne moe biti. Oni nikako ne mogu znati da smo sada u zemlji gdje je on ivio.
Sav ovaj dosadanji razgovor o klasinom i romantinom poimanju mora izgledati kao udnovato
okolini put njegova opisa, ali taj zaobilazni put je jedini kojim se stie do Fedra. Kad bi se opisao njegov
fiziki izgled ili dali podaci o njegovu ivotu ostalo bi se na varlji-vim povrnostima. I stii k njemu
izravno znailo bi zazivati nesreu.
On je bio duevno bolestan. A kad izravno gledate duevnog bolesnika, vidite samo odraz svoga
znanja da je on duevno bolestan, to znai da ga uope ne vidite. Da biste ga vidjeli, morate vidjeti ono
to je on vidio, a kad pokuavate vidjeti vienje duevnog boles-nika, zaobilazni put je jedina staza koja
do toga vodi. Inae vaa miljenja zakruju put. Postoji samo jedan pristup k njemu koji mogu nazreti da
je prohodan pa nam ostaje jo dosta puta.
Upustio sam se u sav onaj posao s analizama i definicijama i hijerarhijama ne zbog njih samih nego
zbog toga da poloim temelje za razumijevanje pravca kojim je krenuo Fedro.
Neke noi rekao sam Chrisu da je Fedro proveo cio svoj ivot progonei neku utvaru. To je istina. Utvara koju je progonio lei u osnovama sve tehnologije, sve moderne znanosti, sve zapadne misli. To je
utvara racionalnosti. Rekao sam Chrisu da je on naao tu utvaru i da ju je dobro isprebijao kad ju je naao.
Mi-slim da je to u prenesenom smislu istina. Stvari koje u iznositi na svjetlo dana kako budemo
napredovali samo su neke stvari to ih je on otkrio. Sada su takva vremena da napokon i drugi mogu
uvidjeti njihovu vrijednost. U ono vrijeme nitko ne bi vidio utvaru koju je Fedro progonio, ali mislim da

sada sve vie i vie ljudi nju vidi ili bar nazire u tekim trenucima, tu utvaru koja sebe naziva
racionalnou ali je njezino pojavljivanje nesuvislo i besmisleno, te uzrokuje da najobiniji svakidanji
postupci izgledaju pomalo suludo zbog svoje nepovezanosti ni s im drugim. To je utvara normalne
svakidanje pretpostavke koja tvrdi da konana svrha ivota, to jest odravanje na ivotu, nije mogua, ali
da je to ipak konana njegova svrha, tako da se veliki umovi oajno bore da lijee bolesti da bi ljudi dulje
ivjeli, a samo luaci pitaju zato. ovjek dulje ivi da bi dulje ivio. Druge svrhe nema. To kae ta
utvara.
U Bakeru, gdje se zaustavljamo, termometar pokazuje 42 stupnja u hladu. Kad sam skinuo rukavice,
rezervoar benzina je bio tako vru da ga nisam mogao dotaknuti. Motor se poinje javljati zloslutnim
lupkanjem od pre-velika zagrijavanja. To je vrlo loe. I stranja guma jegadno izderana, a pod rukom
osjeam da je vrua go-tovo kao rezervoar.
- Morat emo malo usporiti - kaem.
- to?
- Mislim da ne smijem ii preko osamdeset - kaem.
John gleda Sylviju i ona gleda njega. Oni su ve neto rekli o mojoj sporosti. Izgledaju kao da im je
toga dosta.
- Htjeli bismo samo da brzo stignemo onamo - veli John, pa oboje bacaju pogled prema restoranu.
I lanac je vru i suh. U desnom spremitu traim kanticu maziva, nalazim je, palim motor i
podmazujem lanac u radu. Lanac je jo tako vru da se sprej gotovo trenutano isparava. Zatim ulijevam
malo ulja, putam motor da radi jednu minutu pa ga gasim. Chris strp-ljivo eka, zatim me prati u
restoran.
- ini mi se da si rekao da velika nevolja nastu-pa drugog dana - veli Sylvia dok se pribliavamo odjeljku u kojem oni sjede.
- Drugog ili treega - odgovaram.
- Ili petoga ili estoga?
- Moda.
Ona i John se opet gledaju s prijanjim izrazom lica. Kao da kau: - Netko je suvian. - Moda bi
htjeli pouriti naprijed i doekati me u nekom gradu. Ja bih im to sam predloio ali znam da me nee,
budu li ili mnogo bre, doekati ni u kakvom gradu. ekat e me pokraj puta.
- Nije mi jasno kako ovdanji ljudi ovo podnose - veli Sylvia.
- No, ovo je opora zemlja, - velim ja s trunkom ljutnje. - Oni znaju da je opora prije nego to stignu
ovamo pa su na to pripravni.
Pa dodajem: - Ako se netko ali, on time samo oteava podnoenje drugima. Oni su ilavi. Znaju kako
se moe izdrati.

John i Sylvia ne govore previe, te John ispija svoju Coca colu na brzinu i odlazi za bar trgnuti neto
jae. Ja izlazim i provjeravam prtljag i vidim da je novi povez slabo pritegnut, pa razvezujem labave
konopce i iznova ih veem.
Chris pokazuje na termometar izloen suncu i vi-dimo da se iva digla visoko iznad 50 stupnjeva.
Prije nego to smo izali iz grada ponovo sam zno-jan. Razdoblje rashlaivanja ne traje ni pola minute.
Vrelina nas naprosto mlavi. ak i sa sunanim nao-alama moram miriti. Nema niega osim gorueg
pi-jeska i tako svijetla neba da je teko ikamo pogledati. Postalo je naprosto uareno do bjelila posvuda.
Pravi pakao.
John naprijed juri sve bre i bre. Ja odustajem od pratnje i usporavam na devedeset. Ako ba ne traite vraga na ovoj vruini neete voziti sto etrdeset na sat. Samo jo treba da vam pukne guma.
Pretpostavljam da su shvatili ono to sam rekao kao neki prijekor iako tako nisam mislio. Meni nije
nimalo udobnije nego njima na ovoj ezi, ali nema smisla o tome raspravljati. Dok sam ja cijeli dan razmiljao i govorio o Fedru, oni su valjda razmiljali kako je sve ovo zajedno gadno. To ih zapravo
iscrpljuje. Razmiljanje.
Neke se stvari mogu rei o Fedru kao pojedincu:
Bio je poznavalac logike, klasinog sistema koji opisuje pravila i postupke sistematskog miljenja kojim se analitiko znanje moe strukturirati i meu-sobno povezati. Bio je tako brz u tome da je njegov
kvo-cijent inteligencije po Stanford-Binet testu, koji je u biti mjerilo spretnosti analitikog manipuliranja,
iz-nosio 170, a ta se cifra javlja samo u jedne osobe od pedeset tisua.
Bio je sistematian, ali kad bi se reklo da je raz-miljao i radio kao stroj to bi znailo ne razumjeti
narav njegova razmiljanja. Nije to bilo slino klipovima i zupanicima i kotaima koji se gibaju svi
odjednom, masivni i usklaeni. Mjesto toga pada mi napamet zraka lasera: jedini trak svjetlosti takve
uarene energije u tako krajnjoj usredotoenosti da se moe poslati na mjesec i njegov odraz vidjeti sa
zemlje. Fedro nije pokuavao iskoristiti svoju blistavost za ope prosvjetljenje. Potraio je svojevrstan
daleki cilj i nianio u nj i pogodio ga. I to je bilo sve. Ope rasvjetljenje toga cilja to ga je pogodio
izgleda da eka mene.
Razmjerno svojoj inteligenciji bio je iznimno usam-ljen. Ne pamti se da je imao bliskih prijatelja.
Putovao je sam. Uvijek. ak i u drutvu s drugima bio je po-svema sam. Ponekad su ljudi to osjeali i
smatrali da ih time odbacuje, pa ga nisu voljeli, ali njemu nije bilo vano to ga ljudi ne vole.
ini se da su njegova ena i obitelj najvie patile. ena mu kae da su oni koji su pokuavali
prekoraiti njegove granice stizali pred prazninu. Ja mislim da su oni eznuli za nekom ljubavlju koju on
nikada nije pokazivao.
Nitko ga zapravo nije poznavao. On je tako oi-gledno htio, i tako je bilo. Moda je njegova usamljenost bila rezultat njegove inteligencije. Moda je bila uzrok. Ali njih dvije su uvijek bile zajedno.
Tajanstvena usamljenika inteligencija.

To ipak ne zadovoljava, jer to i slika laserske zrake navode na misao da je bio potpuno hladan i
bezosjea-jan, a to nije istina. U svom proganjanju onoga to sam nazvao utvarom racionalnosti bio je
zaneseni lovac.
Sada postaje izrazito iv jedan ulomak prizora u planinama gdje je sunce ve pola sata bilo iza planine a rani sumrak promijenio drvee i stijenje u go-tovo pocrnjele sjene modre i sive i smee boje. Fedro
je bio tu ve trei dan bez hrane. Hrane mu je bilo nestalo, ali on je duboko razmiljao i spoznavao stvari i
nije mu se dalo otii. Nije bio daleko od mjesta gdje je znao da postoji cesta pa se nije urio.
U sumraku koji se sputao na stazu vidio je da se neto giba, a sliilo je na psa koji mu se pribliavao
stazom, na vrlo velikog ovara, ili na ivotinju poput eskimskog psa, i on se pitao to moe donijeti nekog
psa na to mrano mjesto u to doba veeri. Njemu psi nisu bili dragi, ali ova se ivotinja tako kretala da je
u njemu suzbila osjeaje. inilo se kao da ga gleda, da ga prosuuje. Fedro je dugo zurio u oi te ivotinje,
i u jednom trenutku osjetio je neku vrstu prepoznavanja. Onda je pas ieznuo.
Mnogo kasnije shvatio je da je to bio umski vuk, i sjeanje na taj dogaaj dugo je tinjalo u njemu.
Mislim da je u njemu tinjalo zato to je vidio neku vrstu vlastitoga lika.
Fotografija moe pokazati fiziki lik u kojemu je vrijeme statino, a ogledalo moe pokazati fiziki lik
u kojemu je vrijeme dinamino, ali mislim da je ono to je on vidio u planini bila potpuno druga vrsta lika
koji nije bio ni fiziki niti je uope postojao u vremenu. Usprkos tome to je ipak bio neki lik i zato je on
osjetio neko prepoznavanje. To mi se sada ivo javlja jer sam ga i ja prole noi vidio kao lice samog
Fedra.
Poput onoga umskog vuka u planini i on je imao neku ivotinjsku hrabrost. Iao je svojim putem ne
vodei rauna o posljedicama, a to ponekad Zapanjuje ljude kao to sada Zapanjuje mene dok sluam o
tome. On nije esto skretao ni lijevo ni desno. To sam otkrio. Ali ta hrabrost nije izvirala ni iz kakve
idealistike ideje samoprijegora, nego jedino iz siline njegova proganja-nja, i u tome nije bilo niega
plemenitog.
Ja mislim da je do njegova progona utvare racio-nalnosti dolo zato to joj se elio osvetiti jer je
osjejeao da je i sam po njoj oblikovan. Htio se osloboditi vlastitog lika. Htio je unititi utvaru jer je ta
utvara bila ono to je on sam bio pa se htio osloboditi spona vlastitog identiteta. Na neki udan nain ta je
sloboda bila postignuta.
Ova pria o njemu vjerojatno se ini nezemalj-skom, ali njezin najnezemaljskiji dio tek dolazi. Ovo je
moj odnos prema njemu. Ovo je bilo zaprijeeno i zamraeno sve do sada, ali usprkos svemu mora se
obznaniti.Prvi put sam ga otkrio zakljuivanjem iz udnog niza dogaaja prije mnogo godina. Jednog
petka oti-ao sam na posao i mnogo toga posvravao prije vikenda i bio sretan zbog toga, pa sam se
kasnije is-toga dana odvezao na neku zabavu gdje sam, poto sam predugo i preglasno sa svima
razgovarao i uz to previe popio, uao u neku pokrajnu sobu da malo prilegnem.

Kad sam se probudio, vidio sam da sam prespa-vao cijelu no, jer je ve bilo danje svjetlo, pa sam
pomislio: Boe, ne znam ak ni ime domaina! i pitao se do kakvih e sve neugodnosti to dovesti. Soba
mi nije izgledala kao ona soba u kojoj sam legao, ali kad sam u nju bio uao bilo je mrano a ja sam k tome bio pijan kao zemlja.
Ustao sam i primijetio da mi je promijenjena od-jea. To nije bila odjea koju sam prethodne noi nosio. Izaao sam kroz vrata, ali na moje iznenaenje iz-laz nije vodio u sobe one kue nego u neki dugaki
hodnik.
Dok sam koraao hodnikom, inilo mi se da me svi promatraju. Tri puta su me zaustavili neznanci i
upitali me kako se osjeam. Mislei da me pitaju o mom pijanstvu odgovorio sam da ne osjeam ak ni
mamurluka, to je jednog od njih nagnalo na smijeh, ali onda se brzo svladao.
U sobi na dnu hodnika vidio sam stol oko kojega se neto dogaalo. Sjeo sam kraj njega nadajui se
da u ostati nezapaen dok ne dokuim o emu se radi. Ali odmah doe neka ena odjevena u bijelo i
upita me da li znam njezino ime. Proitao sam joj ime s priv jeska na bluzi. Ona to nije primijetila i inilo
se da je zapanjena, pa je urno otila.
Kad se vratila, s njom je bio neki ovjek koji je gledao ravno u mene. Sjeo je kraj mene i upitao me da
li znam njegovo ime. Rekao sam mu ga i bio iznenaen kao i oni to ga znam.
- Prerano je da bi se ovo jo dogodilo - rekao je.
- Ovo izgleda kao neka bolnica - rekao sam ja.
Oni su potvrdili.
- Kako sam ovamo dospio? - pitao sam mislei na pijanku. Mukarac nije nite rekao a ena je pogledala u pod. Vrlo malo mi je objanjeno.
Trebalo mi je vie od tjedan dana da zakljuim iz zbivanja oko sebe da je sve prije mog buenja bio
san i sve poslije toga stvarnost. Nije postojala nikakva osnova da se razlikuju san i java osim sve veeg
go-milanja novih dogaaja koji su kanda svjedoili pro-tiv onoga pijanstva. Iskrsle su neke sitnice, kao
zaklju-ana vrata iza kojih se nisam mogao sjetiti da sam ikada zavirio. I komad papira od oporunog
suda koji mi je potvrivao da je neka osoba proglaena du-evnim bolesnikom. Jesu li mislili na mene?
Naposljetku mi je objanjeno: - Vi imate sada novu linost. - Ali ta izjava nije bila nikakvo objanjenje. Zbunila me je vie nego ikada jer nisam uope bio svjestan nikakve svoje stare linosti. Da su
mi rekli Vi ste sada nova linost, bilo bi mnogo jasnije. To bi pristajalo. Nainili su greku
razmiljajui o li-nosti kao o nekoj vrsti posjeda, kao o odijelu koje ovjek nosi. Ali osim linosti to jo
postoji? Malo kos-tiju i mesa. Zbirka zakonskih podataka, moda, ali nipoto neka osoba. Kosti i meso i
zakonski podaci su odjea to je nosi linost, a ne obrnuto.
Ali to je bio ta stara linost koju su oni poznavali i pretpostavljali da sam ja njezino produenje?
To je bilo moje pravo nasluivanje da je postojao Fedro, prije mnogo godina. Iduih dana i tjedana i
godina saznao sam mnogo vie.

Bio je mrtav. Uniten po sudskom nalogu, provo-enjem visokonaponske izmjenine struje kroz
renjeve njegova mozga. Otprilike 800 miliampera u tra-janju od 0,5 do 1,5 sekunde primijenjeno je
dvadeset i osam puta za redom, u procesu koji se struno zove brisanje elektrookovima. Cijela jedna
linost likvidi-rana je bez traga u tehniki savrenom procesu koji je otada odredio na odnos. Nikada
nisam sreo tu li-nost. Nikada je neu sresti.
Pa ipak neki udni zapui njegova pamenja izne-nada pristaju i slau se s ovim putem i pustinjskim
jarugama i usijanim pijeskom oko nas i javlja se neko neobino podudaranje i zato znam da je on sve ovo
vidio. On je bio ovdje, inae ja to ne bih znao. Morao je biti. I videi ta nagla stapanja vienoga i prisjeajui se nekih udnih ulomaka misli kojima ne znam podrijetla, osjeam se kao vidovnjak, kao medij koji
prima poruke iz drugog svijeta. Tako je to. Vidim stvari svojim oima, ali takoer vidim stvari njegovim
oima. Nekada su one bile njegove.
Te OI! To je uas u tome. Te ruke u rukavicama to ih sada promatram, koje upravljaju motociklom
na cesti, nekada su bile njegove! l ako moete pojmiti osjeaj koji se iz toga raa, onda moete razumjeti
to je pravi strah - strah koji se raa iz spoznaje da nikada nikamo neete moi pobjei.
Ulazimo u kanjon niskih strana. Uskoro se pojavlju-je odmorite kraj puta koje sam oekivao.
Nekoliko klupa, mala zgrada i neto krljava drvea s cijevima za polijevanje. John se nalazi, tako mi bog
pomogao, na izlazu s druge strane, spreman da se izveze na cestu. Prelazim preko toga i zaustavljam se
kraj zgrade. Chris skae s motocikla pa ga podiemo na podupira. Toplina izbija iz motora kao da gori,
isijavajui valove koji izobliuju sve oko njega. Ispod oka primjeujem da se drugi motocikl vraa. Kad
su nam se primakli, oboje sijevaju na mene.
Sylvia kae: - Mi smo ba ... ljuti! Ja slijeem ramenima i odlazim do esme. - John kae: - Gdje je
sva ona izdrljivost o kojoj si nam priao?
Pogledam ga na as i vidim da je zaista ljut. - Bojao sam se da ste to preozbiljno shvatili - kaem ja i
zatim se okrenem. Poinjem piti vodu i sva je lunata, kao sapunica. Ipak je pijem.
John ulazi u zgradu da smoi koulju. Ja provje-ravam razinu ulja. Poklopac filtera za ulje je tako vru
da me pee i kroz rukavice. Motor nije izgubio mnogo ulja. Stranja guma je sve loija ali jo moe
posluiti. Lanac je dovoljno zategnut ali se malo i osuio pa ga opet podmazujem da budem siguran. Bitni
arafi svi su dobro pritegnuti.
Prilazi John s kojega se cijedi voda i veli: - Ovoga puta ti idi naprijed, mi emo ostati zadnji.
- Neu voziti brzo - velim ja.
- U redu - veli on. - Nekako emo stii.
I tako ja kreem naprijed i to polako. Put kroz kanjon nije dulji od dijela to smo ga ve proli, kao to
sam oekivao, ali poinje zavijati uzbrdo. Iznena-enje.

Put malo zavija, zatim odstupa od pravca kojim bi-smo morali ii, pa se opet vraa. Uskoro se malo
penje, zatim se penje jo vie. Gibamo se pod kutom prema uskim provalijama, zatim malo vie i svaki
put sve vie.
Javlja se neko grmlje. Zatim sitno drvee. Put se i dalje uspinje kroz travu, zatim izmeu ograenih
livada.
Nad nama se pojavljuje malen oblak. Moda e ki-a? Moda. Livade moraju imati kie. A na ovima
ima i cvijea. udnovato je kako se sve to promijenilo. Ni-ega na karti da to oznai. I svijest o sjeanju
takoer je iezla. Fedro vjerojatno nije proao ovim putem. Ali drugoga puta nije bilo. udno. I dalje se
uspinjemo.
Sunce se naginje prema oblaku, koji je sada toliko narastao da dodiruje obzor nad nama gdje se vide
bo-rovi, a hladan vjetar sputa se s tog drvea donosei mi-ris smole. Cvijee na livadama raspaljuje se na
vjetru i motocikl se malo naginje i odjednom nam je hladno.
Gledam Chrisa a on se smijei. I ja se smijeim.
Zatim navaljuje kia na put s vonjem zemlje to se die iz praine koja je predugo ekala, a praina
kraj puta osipa se prvim kapima kie.
Sve je to tako novo. I to nam tako treba, nova kia. Odjea mi je mokra, naoale su mi poprskane,
poinjuhladni jeurci i divno se osjeam. Oblak prolazi ispod sunca pa borova uma i malene livade
ponovo blistaju iskrei se na mjestima gdje sunana svjetlost padne na kapljice kie.
Stiemo na vrhunac uspona opet suhi ali svjei, zaustavljamo se i gledamo silnu dolinu i rijeku ispod
nas.
- Mislim da smo stigli - veli John.
Sylvia i Chris lutaju livadom izmeu cvijea pod borovima kroz koje mogu vidjeti drugu stranu doline,
daleko ispod nas.
Sada sam doseljenik koji je ugledao obeanu zemlju.

DRUGI DIO
8
Sad je oko deset sati ujutro i ja sjedim kraj motocikla na hladnom rubu plonika u hladovini iza hotela
koji smo nali u gradu Milec City, Montana. Sylvia i Chris su u automatskoj praonici rublja kamo su
odnijeli rublje za sve nas. John je poao da nae titnik za svo-ju kacigu. ini mu se da je vidio jedan
titnik u trgo-vini motociklima kad smo juer ulazili u grad. A ja se spremam da malo bolje ugodim
motor.
Sada se dobro osjeamo. Ovamo smo stigli popodne i dobro smo se naspavali. Bilo je pametno to
smo se zaustavili. Toliko smo bili oglupavjeli od iscrpljenja da nismo ni znali koliko smo umorni. Kad je
John po-kuao uzeti sobe, nije se mogao sjetiti ni kako se zovem. Recepcionerka nas je pitala da li su nai
oni famozni, fantastini motocikli pred hotelom, a mi smo se tako estoko nasmijali da se ona udila
to je to krivo rekla. Bio je to jednostavno ukoeni smijeh od prevelika umora. Bili smo presretni to ih
ostavljamo parkirane i za promjenu hodamo.
A kupanje! U lijepoj staroj emajliranoj kadi od li-jevanog eljeza to se raskreila na lavljim apama
nasred mramornog poda, ekajui upravo nas. Voda je bila tako blaga da sam mislio da nikad neu sprati
sapun sa sebe. Poslije toga proetali smo se glavnim ulicama i osjeali se kao jedna obitelj...
Ovaj sam motor toliko puta ugodio da je to ve postalo obred. Vie ne moram razmiljati kako se to
ra

di. Samo openito pogledam ima li to neobino. Motor je poeo lagano buati kao da je olabavila koja

klackalica ali moglo bi biti i neto gore, pa ga zato elim ugoditi da vidim hoe li taj zvuk nestati. Namjetanje klackalica mora se obaviti kad je motor hladan,to znai da na njemu morate raditi izjutra na onom
mjestu gdje ga parkirate uveer, i zato sam ja sada u hladovini na rubu plonika iza hotela u gradu Miles
City, Montana. Trenutno je zrak hladan u hladovini i takav e biti moda jo jedan sat dok se sunce ne
probije kroz kronje, a to je dobro za rad na motociklu. Vano je da ove motore ne ugaate izravno na
suncu ili kasnije po danu kad vam se ve pomuti mozak, jer ako ste i stotinu puta to inili ipak morate biti
budni i paziti na neke stvari.
Ne razumije svatko koliko je potpuno racionalan proces ovo odravanje motocikla. Ljudi misle da je
neka vrsta tosa ili neka vrsta sklonosti za motore u pitanju. Imaju oni pravo, ali tos je gotovo ist
mi-saoni proces, i veliinu nevolja uzrokuju propusti da se ispravno koristi glava, neto poput onoga to
su prvi radioamateri zvali kratki spoj izmeu dviju slualica u uima. Motocikl funkcionira potpuno u
skladu sa zakonima zdravog razuma, i prouavanje umjetnosti odravanja motocikla zapravo je
minijaturne proua-vanje umjetnosti same racionalnosti. Juer sam rekao da je Fedro progonio utvaru

racionalnosti i da ga je to odvelo do njegove duevne poremeenosti, ali da se u to ue bitno je drati se

svakodnevnih primjera ra-cionalnosti, da se ne bismo izgubili u poopavanjima koje nitko drugi ne moe
razumjeti. Razgovor o racional-nosti moe izazvati veliku zbrku ako nisu ukljuene i stvari kojima se
racionalnost bavi.
Sad se nalazimo pred klasino-romantinom branom, gdje na jednoj strani vidimo motocikl kako se
neposredno javlja - i to je vaan nain vienja moto-cikla- i gdje na drugoj strani moemo poeti da ga
gledamo kao to to ini mehaniar u smislu skrivene forme - to je takoer vaan nain vienja stvari.
Ovaj alat na primjer - ovaj klju za vijke - ima u sebi stanovitu romantinu ljepotu, ali njegova je namjena uvijek iskljuivo klasina. On je predvien da mi-jenja skrivenu formu motora.
Porculan na ovoj prvoj svjeici je vrlo potamnio. To je i klasino i romantino runo jer znai da cilindar dobiva previe goriva a premalo zraka. Molekule
ugljika u benzinu ne nalaze dovoljno kisika da se s njim spoje pa se jednostavno skupljaju na svjeici.
Kad smo juer stizali u grad, motor je u praznom hodu malo prejako radio to je znak te iste stvari.
Da bih vidio da li se to dogaa samo u jednom cilindru, provjeravam i drugi. Oba su jednaka. Vadim
depni no, uzimam tap to lei u slivniku i iljim mu kraj da oistim svjeice, pitajui se to bi moglo
uz-rokovati to zamaivanje. To ne bi smjelo imati veze s klipnjaama ili ventilima. A karburator se
rijetko kvari. Glavni mlazovi su prejaki, to uzrokuje zama-ivanje pri velikim brzinama, ali svjeice su
prije bile mnogo istije iako su bile iste cjevice za ubrizgavanje. Zagonetka. Uvijek ste okrueni
zagonetkama. Ali ako ih pokuate sve rijeiti, nikada neete popraviti motor. Ne postoji neposredan
odgovor pa to jednostavno os-tavljam kao nerijeeno pitanje.
Prva klackalica dobro prilijee, nije potrebno ni-kakvo pritezanje, pa prelazim na drugu. Jo ima dovoljno vremena prije nego to sunce nadvisi ono dr-vee ... Kad god ovo radim, osjeam se kao da sam u
crkvi... Mjerni listi je neka vrsta ikone i ja njim vrim posveeni obred. On pripada zbirci koja se zove
precizni mjerni instrumenti to u klasinom smislu ima duboko znaenje.
Kod motocikla ta se preciznost ne odrava ni zbog kakvog romantinog ili cjepidlakog razloga. Ra-di
se jednostavno o tome da se golema toplinska snaga i eksplozivni pritisak unutar ovog motora mogu kontrolirati samo uz pomo preciznosti to je omoguuju ti instrumenti. Svaka eksplozija gura spojnu ipku
na radilicu s povrinskim tlakom od nekoliko tona po kvadratnom centimetru. Ako je spoj ipke i radilice
Precizan, eksplozivna sila e se glatko prenijeti i ko-vina e je lako izdrati. Ali ako je spoj labav za razmak od samo nekoliko tisuinki centimetra, sila e se Prenositi naglo, kao udarac ekia, pa e se
povrine ipke, leaja i radilice ubrzo izlizati, stvarajui buku koja u poetku zvui kao olabavljene
klackalice. Zbog toga ja sada provjeravam stanje. Ako se radi o labavoj ipci i ako tako pokuam voziti
kroz planine bez pop-ravka, uskoro e buka postati sve glasnija i glasnija dok se ipka potpuno ne odvoji,
udari u zavrenu ra-dilicu i uniti motor. Ponekad slomljena ipka probije karter i prolije sve ulje na cestu.
Tada vam preostaje samo da ponete pjeaiti.

Ali sve se to moe sprijeiti priljubljivanjem za ne-koliko tisuinki centimetra koje vam omoguuju
pre-cizni mjerni instrumenti, i njihova klasina ljepota - ne ono to vi vidite, nego ono to oni znae sastoji se u onome to mogu uiniti u okviru kontrole skive ne forme.
Druga klackalica je u redu. Prelazim na ulinu stra-nu motocikla i poinjem se baviti drugim
cilindrom.
Precizni instrumenti su predvieni da se njima dosegne ideja, dimenzionalna preciznost, koju je nemogue savreno ostvariti. Ne postoji savreno obli-kovani dio motocikla niti e ikada postojati, ali kad
se tom savrenstvu primaknete onoliko koliko vas ovi instrumenti mogu dovesti, dogaaju se znaajne
stva-ri, i ponete letjeti preko polja noeni silom koja bi se zvala arobnom kad ne bi bilo tako potpuno
racio-nalna u svakom pogledu. Razumijevanje te racionalnosti intelektualne ideje je od temeljne vanosti.
John pro-matra motocikl i vidi elik u razliitim oblicima i os-jea odbojnost prema tim elinim
oblicima i sve za-jedno potpuno odbacuje. Ja sada promatram te eline oblike i vidim ideje. On misli da
radim na dijelovima, a ja radim na poimanjima.
O tim sam poimanjima govorio juer kad sam re-kao da se motocikl moe podijeliti s obzirom na
svoje sastavne dijelove i s obzirom na svoje funkcije. Kad sam to rekao odjednom sam stvorio niz
pretinaca sa slije-deim rasporedom:

A kad sam rekao da se sastavni dijelovi mogu podrazdijeliti na pogonski mehanizam i radni
mehanizam, odjednom se pojavilo jo nekoliko malih pretinaca:

I vidite da se svaki put kad izvrim dalju podjelu javlja sve vie pretinaca koji se temelje na tim
podjelama sve dok ne dobijem golemu piramidu pretinaca. Napokon vidite da sam, dok sam razbijao
motocikl na sve fi-nije i finije dijelove, takoer gradio jednu strukturu.

Ta struktura pojmova formalno se zove hijerarhija i od drevnih vremena predstavlja temeljnu

strukturu svoga znanja na Zapadu. Kraljevstva, carstva, crkve, vojske sloeni su po hijerarhijama.
Dananje voenje poslova je tako sloeno. Tako su sloeni popisi i sadr-aji u knjigama, tako su sloeni
mehaniki sklopovi, kompjutorski programi, sve prirodoslovne i tehnike znanosti - i to u tolikoj mjeri da
je hijerarhija u ne-kim podrujima (kao na primjer kolo-red-klasa-rod--vrsta u biologiji) postala gotovo
svetinja.
Pretinac motocikl sadri pretince sastavni di-jelovi: i funkcije. Pretinac sastavni dijelovi
sadri Pretince pogonski mehanizam i radni mehanizam. i tako dalje. Ima mnogo drugih vrsta
struktura koje nastaju zbog drugih operatora kao to je uzrokuje koji stvara dug niz struktura oblika A
uzrokuje B koji uzrokuje C koji uzrokuje D, i tako dalje. Funkcionalni opis motocikla upotrebljava tu
strukturu. Operatori postoji, jednako je, ukljuuje stvaraju opet druge struk-ture. Te strukture obino su
meusobno povezane takosloenim i tako golemim obrascima i putovima da nitko iv ne moe razumjeti
vie od njihova malog dijela tijekom cijelog svog ivota. Zajedniko ime tih meusobno povezanih
struktura, rod kojemu su hije-rarhija sadravanja i struktura uzrokovanja tek vrste, jest sistem. Motocikl je
jedan sistem. Realan sistem.
Govoriti o nekim upravnim i drutvenim ustano-vama kao o sistemu znai tono govoriti, jer te se
organizacije temelje na istim strukturalno pojmovnim odnosima kao i motocikl. One se oslanjaju na
struk-turalne odnose ak i kad izgube svaki drugi smisao i svrhu. Ljudi dolaze u tvornicu i vre potpuno
bes-mislene dunosti od osam ujutro do pet popodne bez pogovora jer struktura zahtjeva da tako bude. Ne
pos-toji takav nitkov, takav podlac koji eli da oni ive bes-mislenim ivotom, nego struktura, sistem
zahtijeva upravo to, a nitko se ne eli prihvatiti strahovitog za-datka da mijenja strukturu samo zato to je
besmislena.
Ali poruiti tvornicu ili pobuniti se protiv vlade ili izbjegavati popravljanje motocikla zato to se tu
radi o sistemu, znai napasti posljedice umjesto uz-roka; i sve dok se vri napad samo na posljedice, nikakva promjena nije mogua. Prvi sistem, realni sis-tem, to je nae sadanje graenje same sistematske
misli, same racionalnosti, pa ako je tvornica poruena a racionalnost koja ju je proizvela ostavljena uzgor,
ta racionalnost e jednostavno proizvesti drugu tvor-nicu. Ako neka revolucija uniti sistematsku vladu,
ali ne dodirne sistematski obrazac misli koji je proizveo tu vladu, taj obrazac e se ponoviti u narednoj
vladi. Toliko se mnogo govori o sistemu. A tako se malo ra-zumije.
Eto to je upravo motocikl, sistem pojmova izraen od elika. Nema u njemu dijela, nema oblika, koji
nije iziao iz neijeg uma... klackalica broj tri takoer je u redu. Ostaje jo jedna. Dobro bi bilo da ta
bude... Primijetio sam da ljudi koji nikada nisu radili s e-likom imaju potekoa da shvate ovo - da je
motocikl prije svega duevna pojava. Oni povezuju kovinu s datim oblicima - s cijevima, ipkama,
obruima, alatom, di jelovima - koji su svi stalni i nenaruivi, i o njoj

misle prije svega fiziki. Ali ovjek koji radi u ljevaonici ili kovanici, koji brusi ili vari, ne zamilja
elik ni u kakvu obliku. elik moe biti u kakvom god hoete obliku ako ste dovoljno vjeti, ili u
svakom drugom obliku osim onoga koji hoete ako niste vjeti. Oblici, poput ove klackalice,
predstavljaju ono do ega dola-zite, ono to dajete eliku, elik nema nimalo vie obli-ka nego ova
nakupina neistoe na motoru. Svi ovi oblici izali su iz neijeg uma. To je vano shvatiti. e-lik? Do
vraga, ak i elik je izaao iz neijeg uma. U prirodi nema elika. To bi vam mogao rei bilo tko iz
bronanog doba. Priroda ima samo potencijal za elik. Niega drugog nema. Ali to je potencijal? I to
se nalazi u neijem umu! ... Utvare.
O tome je zapravo govorio Fedro kad je rekao da se sve nalazi u umu. To zvui suludo ako samo
posko-ite i to reete bez povezivanja s neim posebnim kao to je motor.
Ali kad to spojite s neim posebnim i stvarnim, taj priz-vuk suludosti poinje nestajati i vi uviate da
je on moda govorio znaajno.
etvrta klackalica je labava, a tome sam se ba nadao. Steem je. Provjeravam redoslijed paljenja i
vidim da je jo u redu, a ni platine nisu probijene pa ih ostavljam na miru, vraam svjeice na mjesto i palim motor.
Buka klackalica je nestala, ali to jo ne znai mno-go dok je ulje hladno. Putam ga da radi dok
spremam alat, zatim zajahujem i vozim se prema trgovini moto-ciklima za koju nam je sino rekao neki
motociklist na ulici, nadajui se da imaju karike za lanac i novu gumu na osloncu za noge. Izgleda da
Chris ima nemirna stopala. Njegovi se oslonci neprestano deru.
Prelazim nekoliko ulinih blokova i jo se ne po-javljuje buka klackalica. Poinje dobro zvuati,
mislim da je buka nestala. Ipak neu donositi nikakva zaklju-ka dok ne prijeemo bar pedeset kilometara.
Ali dotle, i upravo sada, sunce je jasno, zrak je svje, moja glava je bistra, cio dan je pred nama, ve smo
gotovo u Planinama, lijep je ovo dan da se proivi. To je zbogovog rjeeg zraka. Uvijek se tako osjeate
kad se poinjete penjati na vee visine.
Visine! Eto zbog ega se motor zamauje. Svaka-ko, to mora biti razlog. Nalazimo se na 750 metara
nadmorske visine. Bit e bolje da se prebacimo na stan-dardne cjevice za ubrizgavanje. Treba samo
nekoliko minuta da se ugrade. I da malo smanjim gas pri praz-nom hodu. Penjat emo se mnogo vie
nego to smo sada.
Pod nekim sjeno vi tim drveem pronalazim Billovu trgovinu motociklima ali ne nalazim Billa. Jedan
pro-laznik kae da je moda otiao nekamo na pecanje, ostavivi trgovinu irom otvorenu. Mi se zaista
nala-zimo na Zapadu. Nitko ne bi ovako ostavio otvorenu trgovinu u Chicagu ili New Yorku.
Unutra vidim da je Bili mehaniar iz kole foto-grafskog pamenja. Sve lei posvuda uokolo. Kljuevi, odvijai, stari dijelovi, stari motocikli, novi di-jelovi, novi motocikli, trgovaki prirunici, zranice,
sve tako debelo i tako pretrpano nabacano da ne mo-ete vidjeti ni tezge ispod toga. Ja ne bih mogao
raditi u takvim uvjetima, ali to je samo zato to nisam me-haniar fotografskog pamenja. Bili se

vjerojatno mo-e okrenuti i dotaknuti rukom koji god komad alata u toj zbrci a da i ne razmilja gdje je.
Vidio sam tak-vih mehaniara. ovjek poludi gledajui ih, ali oni isto tako dobro obavljaju posao a
ponekad i bre. Me-utim, pomakni mu jedan komad alata deset centi-metara ulijevo, i on e izgubiti tri
dana dok ga pro-nae.
Dolazi Bili i zbog neega se smijei. Svakako, ima on cjevice za moj motor i tono zna gdje su. Ipak
moram priekati nekoliko trenutaka. Mora zavriti posao iza kue s nekim dijelovima marke Harley. Idem
s njim iza kue pod nadstrenicu i vidim da prodaje cijeli motor Harlev u rabljenim dijelovima, osim
okvi-ra koji kupac ve ima. Sve to prodaje za 125 dolara. Uope nije loa cijena.
Vraajui se ja komentiram: - Ovaj e saznati neto o motociklima prije nego to sve ono sastavi.
Bili se smije. - To i jest najbolji put da se naui.
Ima cjevice za ubrizgavanje i gumu za oslonac ali nema karike za lanac. Namjetam gumu i cjevice,
smanjujem jako minimalan dovod i vraam se u hotel.
Sylvia i John i Chris upravo silaze sa stvarima. Njihova lica pokazuju da su i oni u dobru raspoloenju
kao ja. Sputamo se glavnom ulicom, nalazimo neki restoran i naruujemo odreske za ruak.
- Ovo je krasan grad - veli John - zaista kra-san. Iznenadio sam se videi da jo postoje ovakva mjesta.
Svega sam ga jutros obiao. Imaju prave iz-me, kope za pojas sa srebrnim dolarom, odjeu Levis,
Stetsons, sve to treba... i to pravu robu. A ne ono to nam nudi trgovaka komora... Malo nie u jednom
baru jutros su poeli sa mnom razgovarati kao da sam tu proveo cio ivot.
Naruujejmo za svakoga pivo. Po znaku konjske potkove na zidu vidim da se nalazimo na podruju
piva marke Olympia, pa naruujem njega.
- Valjda su pomislili da sam s nekog rana, ili tako neto - nastavlja John. - I taj starac je cijelo
vrijeme govorio kako nesretnim sinovima nee dati ni prebijene pare, i u tome sam ba uivao. Ran e
osta-viti kerima, jer ti nesretni sinovi potroe kod Suzie svaki cent koji dobiju. - John prasne u smijeh. ao mu je to ih je uope odgojio, i tako dalje. Mislio sam da je svega toga nestalo prije trideset godina,
ali ovdje to jo traje.
Dolazi konobarica s odrescima i odmah ih poi-njemo rezati. Rad na motociklu otvorio mi je tek.
- Jo neto to bi moralo tebe zanimati - kae John. - u baru su govorili o Bozemanu kamo mi ide mo.
Rekli su da je guverner Montane imao popis od Pedeset radikalnih sveuilinih profesora u Bozemanu
koje je namjeravao otpustiti. Onda je poginuo u avion-skoj nesrei.
- To je bilo davno prije - odgovaram ja. Ovi odresci su zaista dobri.
- Nisam znao da su imali mnogo radikala u ovoj dravi.
- Imaju oni sve vrste ljudi u ovoj dravi - velim ja. - Ali tu se radilo samo o politici desne orijentacije.
John uzima jo malo soli. Pa kae: - Neki uvod niar jednog lista iz Washingtona je ovuda proao i o
tome juer pisao, zato su svi o tome govorili. To je potvrdio i rektor sveuilita.
- Jesu li objavili popis?

- Ne znam. Jesi li poznavao koga od njih?

- Ako su imali pedeset imena - velim ja - moje je moralo biti jedno od njih.
Oboje me gledaju prilino iznenaeno. Ja o tome, zapravo, ne znam mnogo. To je bio on, naravno, i
zbog toga s nekim osjeajem dvolinosti objanjavam da je radikal u gradu Gallatin Countv, Montana,
malo drugaiji od radikala bilo gdje drugdje.
- To je sveuilite - kaem ja - s kojega je supruga predsjednika Sjedinjenih Amerikih Drava zaista
protjerana jer je bila previe kontroverzna.
- Tko to? ;

- Eleanor Roosevelt.

- O boe - nasmija se John - to je bilo veselo, Oni ele potanje uti ali teko je ita vie rei. Onda se
sjetih jedne stvari: - U takvoj situaciji pravi radikal ima ustvari savreno lak posao. Moe uiniti gotovo
sve to hoe bez ikakvih posljedica, jer su nje-govi protivnici ve sami nainili budale od sebe. Zbog njih
e ostaviti dobar dojam bez obzira to ree.
Na izlazu iz grada prolazimo pokraj parka koji sam primijetio prole noi. S njim se neto poklopilo u
mom sjeanju, slika promatranja vrhova nekog dr-vea. On je spavao na klupi u tom parku jedne noi na
prolazu za Bozeman. Zbog toga juer nisam pre-poznao onu umu. On je kroz nju proao nou, na svom
putu za sveuilite u Bozemanu.

9
Vozimo se dolinom rijeke Yellowstone po sredini Montane. Dolina se mijenja od zapadne grmolike
kadulje do srednjozapadnih itnih polja i obrnuto, ovisno o tome da li se navodnjava iz rijeke. Ponekad se
penjemo preko strmih obala to nas odvodi od navodnjavanog podruja, ali obino se nalazimo tik uz
rijeku. Prolazimo pokraj spomen-obiljeja koje govori neto o Lewisu i Clarku. Jedan je od njih proao
ovim putem skre-nuvi kod Northwest Passagea.
To lijepo zvui. Pristaje uz chautauquu. I mi se zaista nalazimo na nekoj vrsti Northvvest Passagea.
Prolazimo i dalje kroz polja i pustinje i dan polako od-mie.
Sad elim ponovo progoniti onu istu utvaru to ju je Fedro progonio - samu racionalnost, tu mutnu,
slo-enu, klasinu sablast skrivene forme.
Jutros sam govorio o hijerarhijama misli - o sis-temu. Sada u govoriti o metodama pronalaenja puta
kroz te hijerarhije - o logici.
Dvije su vrste logike u upotrebi, induktivna i dedektivna. Induktivno izvoenje poinje s
promatranjem motocikla i stie do opih zakljuaka. Na primjer, ako motocikl naleti na rupu na cesti i
motor zataji, pa onda naleti na drugu rupu i motor zataji, pa opet naleti na novu rupu i motor zataji, a
zatim prijee dug ko-mad ravnog puta i zatajenja vie nema, a zatim naleti na etvrtu rupu i motor ponovo

zataji, ovjek logino moe zakljuiti da rupe uzrokuju to zatajivanje. To je indukcija: razmiljanje od
pojedinanih iskustava prema opim istinama.Deduktivno izvoenje je obrnuto. Ono poinje s opim
znanjem i prorie pojedinana zapaanja. Ako na primjer, nakon itanja hijerarhije injenica o moto-ru,
mehaniar zna da se sirena motocikla iskljuivo napaja elektricitetom iz akumulatora, onda on logino
moe tvrditi da sirena nee raditi ako je akumulator prazan. To je dedukcija.
Rjeenje problema koji su previe sloeni za obi-an zdrav razum postie se dugim nizom mjeovitih
induktivnih i deduktivnih izvoenja to se kolebaju naprijed-natrag izmeu promatranog motora i
duhovne hijerarhije motora koja se nalazi u prirunicima. To-an program za to isprepletanje formaliziran
je kao | znanstvena metoda.
Zapravo, jo nikad nisam vidio toliko sloen pro-blem odravanja motocikla da bi zahtijevao formalnu
znanstvenu metodu u punoj mjeri. Problemi popravlja-nja nisu toliko teki. Kad razmiljam o formalnoj
znanstvenoj metodi, ponekad mi se u mislima javlja slika strahovitog udovita, golemog buldodera koji je polagan, uporan, marljiv radin, ali nepobjediv. To traje dvaput dulje, pet puta dulje, moda deset
puta dulje nego neformalna tehnika nekog mehaniara, ali vi znate da ete na koncu uspjeti. Ne
postoji nikakav izdvojeni kvar u odravanju motocikla koji e se tome oduprijeti. A kad naiete na neki
zaista tvrdokoran kvar, sve pokuate, iscijedite mozak i nita ne postignete, i znate da je toga puta Priroda
odluila da zaista bude jogunasta, tada reete: - U redu, Prirodo, dosta je bi-lo pristojnosti - i prihvatite se
formalne znanstvene metode.
U tu svrhu vodite radioniki dnevnik. Sve se zapisuje, formalno, tako da u svako doba znate gdje ste,
gdje ste bili, kamo idete i to elite postii. U znanstve nom radu i elektronskoj tehnologiji to je
neophodno jer inae problemi postaju tako sloeni da se u njima gubite i zbunjujete i zaboravljate ono to
znate i ono to ne znate i morate se predati. U odravanju motocikla stvari nisu toliko zapletene, ali kad
pone zbrka dobro ju je sprijeiti nastojanjem da sve bude formalno i tono. Ponekad i sam in pisanja
problema razbistri vam glavu da uoite o emu se radi.
Logiki navodi "koji ulaze u biljenicu raspadaju se na est kategorija: (1) opis problema, (2)
pretpostav-ke o uzrocima problema, (3) predvieni pokusi za ispi-tivanje svake pretpostavke, (4)
predvieni rezultati po-kusa, (5) primijeeni rezultati pokusa i (6) zakljuci pre-ma rezultatima pokusa.
Ovo se ne razlikuje od formal-nog rasporeda mnogih sveuilinih i srednjokolskih laboratorijskih
biljenica, ali ovdje nema vie svrhu da se samo utue vrijeme. Sada je tome svrha da tono vodi misli
koje e zalutati ako zapisi nisu ispravni.
Stvarna svrha znanstvene metode je osiguravanje da vas Priroda ne zavede da pomislite da znate neto
to zapravo ne znate. Nema toga mehaniara ni nauenjaka ni tehniara koji zbog toga nije toliko propatio
da ne bi bio instiktivno na oprezu. To je glavni razlog zato znanstvene i tehnoloke obavijesti zvue
toliko turo i toliko obazrivo. Ako postanete nemarni ili znan-stvenu obavijest zaodjenete u romantino
ruho ukra-avajui je tu i tamo, priroda e uskoro od vas nai-niti potpunu budalu. Uostalom ona to ini

prilino esto ak kada joj i ne pruite za to priliku, ovjek mora biti krajnje paljiv i strogo logian kad
postupa s Prirodom: jedan logian propust i cijela znanstvena graevina se rui. Jedan pogrean zakljuak
o moto-ciklu i moete se beskrajno vrtjeti na mjestu.
U Prvom dijelu formalne znanstvene metode, to jest u opisu problema, glavna se vjetina sastoji u
tome da se ne navodi nita vie od onga to je ovjek apsolutno siguran da zna. Mnogo je bolje unijeti
navod: Rijeiti problem: Zato motocikl ne radi? to zvui glupo ali je tono, nego unijeti navod:
Rijeiti problem: to je neispravno u elektrinom sistemu? ako niste apsolutno sigurni da problem lei
u elektrinom sistemu. Vi mo-rate unijeti ovo: Rijeiti problem: to je neispravno na motociklu? a
zatim kao prvi navod u Drugom di-jelu unijeti: Pretpostavka broj jedan: Problem lei u elektrinom
sistemu. Smislite sve pretpostavke koje moete, zatim isplanirate pokuse kojima ete ispitati koje su od
njih istinite a koje lane.
Ovaj pomnjiv pristup poetku pitanja uva vas od glavnih zastranjenja koja bi vam mogla uzrokovati
tjedne suvina rada ili vas potpuno sprijeiti. Znanstve-na pitanja esto imaju prividno glup izgled ba
zbog toga razloga. Ona se postavljaju da sprijee kasnije glupe pogreke.
Trei dio, onaj dio formalne znanstvene metode koja se zove izvoenje pokusa, romantiari ponekad
smatraju cijelom znanou jer to je jedini dio koji ima mnogo vidljive povrine. Oni vide mnogo kualica
i udne opreme i ljude koji oko toga trkaraju i neto otkrivaju. Oni ne vide pokus kao dio veeg
misaonog procesa i zato esto brkaju pokuse s demonstracijama koje jednako izgledaju. ovjek koji
upravlja pseudo-znanstvenom predstavom strave i uasa s pomou opre-me vrijedne pedeset tisua dolara
ne radi nita znan-stveno ako unaprijed zna kakvi e biti rezultati nje-govih napora. S druge strane,
motomehaniar koji ukljuuje sirenu da vidi je li ispravan akumulator neformalno izvodi pravi znanstveni
pokus. On ispituje jednu pretpostavku postavljajui pitanje prirodi. Tele-vizijski znanstvenik koji tuno
mrmlja: Pokus nije uspio; nismo uspjeli postii ono emu smo se nadali, uglavnom je rtva loeg pisca
teksta. Pokus nikad nije promaaj samo zato to nije dao oekivane rezultate. Pokus je promaaj samo
onda kad ne uspije adekvat-no ispitati pretpostavku u pitanju, kad podaci koje donese nita ne dokazuju ni
u jednom ni u drugom smislu.
Na ovom stupnju vjetina se sastoji u tome da se koriste pokusi koji ispituju samo pretpostavku u
pitanju, nita vie, nita manje. Ako sirena zatrubi, i mehaniar zakljui da je cijeli elektrini sistem ispravan, on je u velikoj nevolji. Donio je nelogian zakljuak. Trubljenje sirene mu govori samo da su
akumulator i sirena ispravni. Da bi valjano planirao pokus on mora misliti veoma strogo u smislu to je
emu neposredan uzrok. To znate iz hijerarhije. Sirena ne pokree motocikl. Ne pokree ga ni akumulator,
osim na vrlo posredan nain. Mjesto na kojemu elektrini sistem neposredno uzrokuje paljenje motora nalazi se u svjeicama, pa ako ne ispitate tu, na potrebnom uinku elektrinog sistema, nikada zapravo
neete zna-ti da li je kvar elektrian ili nije.

Da bi valjano ispitao, mehaniar vadi svjeicu i polae je na motor tako da leite oko svjeice bude
elektrino uzemljeno, pritisne noni pokreta i gle-da hoe li se u zazoru svjeice pojaviti modra iskra.
Ako iskre nema on moe zakljuiti dvije stvari: a) po-stoji elektrini kvar ili (b) njegov pokus je traljav.
Ako je iskusan pokuat e jo nekoliko puta, provjerava-jui spojeve, nastojei se sjetiti svih moguih
naina da dobije iskru u svjeici. Zatim, ako nikako iskru ne dobije, on napokon zakljuuje da je (a) tono,
da po-stoji elektrini kvar, i pokus je zavren. On je dokazao da je njegova pretpostavka tona.
U posljednjoj kategoriji, u zakljucima, vjeti-na se sastoji u tome da se ne zapisuje vie nego to je
pokus dokazao. On nije dokazao da e mo-tocikl upaliti kad mehaniar popravi elektrini sistem. Moda
je jo neto pokvareno. Ali se pouzdano zna da motocikl nee krenuti dok ne proradi elektrini sistem, pa
mehaniar postavlja slijedee formalno pi-tanje: - Rijeiti problem: to je neispravno u elek-trinom
sistemu?
Onda unosi pretpostavke za taj sluaj i ispituje ih. Postavljajui prava pitanja i birajui prave po-kuse i
izvlaei prave zakljuke mehaniar se pro-bija kroz redove hijerarhije motocikla dok ne pro-nae toan
specifian uzrok ili uzroke neispravnosti motora, pa ih onda mijenja tako da vie ne uzrokuju
neispravnost.
Neupueni promatra vidjet e samo fiziki rad i esto e pomisliti da je fiziki rad uglavnom sve to
mehaniar ini. Ustvari, fiziki rad je najmanji i naj-laki dio onoga to mehaniar ini. Daleko najvei
dio njegova posla je pomnjivo promatranje i tono razmiljanje. Zbog toga mehaniari ponekad izgledaju
tako utljivi i povueni kad izvode pokuse. Nije im drago kad s njima razgovarate jer se koncentriraju na
slike u mislima, na hijerarhije, i zapravo uope ne gledaju ni vas ni fiziki motocikl. Oni se slue pokusom kao dijelom programa da proire svoju hijerar-hiju poznavanja neispravnog motocikla i usporede je s
ispravnom hijerarhijom u svojim mislima. Oni pro-matraju skrivenu formu.
Automobil s prikolicom koji nam dolazi u susret pre-tjee nekoga i ima potekoa da se vrati na svoju
stazu. Dajem mu znak svjetlom da provjerim da li nas vidi. On nas vidi ali se ne moe vratiti na svoju
stranu. Nasip uz cestu je uzak i neravan. Ako skrene-mo na nj, prevrnut emo se. Koim, trubim, svijetlim, Gospode boe, njega hvata panika i juri na na rub ceste. Drim se strogo uz kraj. Evo ga, DOLAZI!
U zadnji tren se vraa na svoju stranu i promauje nas za nekoliko centimetara.
Kartonska kutija poskakuje i valja se cestom ispred nas, i mi je dugo promatramo dok ne stig-nemo do
nje. Oito je pala s neijeg kamiona.
Sada dolazi drhtavica. Da smo bili u automobi-lu, to bi bio elni sudar. Ili prevrtanje u jarak.
Skreemo u neki gradi koji bi mogao biti usred Iowe. Posvuda je visoko ito, a u zraku se osjea jak
miris gnojiva. Sklanjamo se s parkiranih moto-cikla u golemu starinsku kuu visokih stropova. Da nam
bolje prija pivo, ovoga puta naruujem sve vrste prismoka to ih imaju, pa tako imamo kasni ruak od
kikirikija, kukuruznih kokica, pereca, prenog krumpira, suenih inuna, dimljene ribe neke druge vrste s

mnogo sitnih koica, feferona, kobasica, pr-ene svinjske koe i nekakvih keksa od sezama s po-sebnim
okusom koji nikako ne mogu ustanoviti.
Sylvia kae: - Ja se jo slabo osjeam.
Ona je na neki nain pomislila da je ona karton-ska kutija bila na motocikl koji se prevre i pre-vre
po cesti.

10
Ponovo smo u dolini i nebo je opet ogranieno klisu-rama s obiju strana rijeke, ali sada su one blie
me-usobno i blie nama nego to su jutros bile. Dolina se suava to se vie primiemo izvoru rijeke.
Nalazimo se takoer na nekoj vrsti ishodine toke u stvarima o kojima raspravljam, gdje ovjek
napokon moe poeti govoriti o Fedrovu otcjepljenju od glavne racionalne misli u progonjenju utvare
same racionalnosti.
Postoji jedan odlomak to ga je proitao i pono-vio u sebi toliko puta da je ostao neokrnjen. On
poinje:
U hramu znanosti postoje mnoga prebivalita ... i razliiti su zaista oni koji u njima stanuju i motivi
koji su ih tu doveli.
Mnogi se prihvaaju znanosti od radosnog osjeanja nadmone umne snage; znanost je njihov
poseban sport gdje trae uzbudljivo iskustvo i zadovoljenje ambicije; u hramu se mogu nai mnogi drugi
koji su rtvovali plo-dove svojih mozgova na tom oltaru u svrhu puke koristi. Kad bi aneo Gospodnji
doao i protjerao iz hrama sve ljude koji pripadaju tim dvjema kategorijama, hram bi primjetno ostao
prazniji, ali bi u njemu jo ostalo ljudi iz sadanjega i prolih doba.. Da su kategorije koje smo upravo
prognali bile jedine kategorije u hramu, hram ne bi postojao kao to ne moe postojati uma u kojoj rastu
samo puzavice ... oni koji su nali milost pred anelom ...u pomalo udni, nekomunikativni, usamljeni
ljudi, zaista manje slini jedni drugima nego one vojske prognanika.
to ih je dovelo u hram... nee se pokriti jednostav-nim odgovorom ... bijeg od svakodnevnog ivota s
njegovom munom surovou i beznadnom dosadom, od okova vlastitih poletnih elja. Istanana ud da
pobjegne iz svoje bune skuene okoline u tiinu visokih planina gdje oko slobodno krui jo istim
zrakom i njeno otkriva spokoj ne obrise koji su oito stvoreni za vjenost.Ovo je odlomak govora to ga
je 1918. odrao mla-di njemaki znanstvenik po imenu Albert Einstein.
Fedro je zavrio svoju prvu godinu na sveui-litu kad je imao petnaest godina. Njegovo je podru-je
ve bilo biokemija, i kanio se specijalizirati u dijelu gdje se prozirniju organski i anorganski svijet, danas
poznatom kao molekularna biologija. On nije o tome mislio kao o karijeri za svoje osobno napredovanje.
Bi je vrlo mlad i to mu je bila neka vrsta plemenitog idealistikog cilja.

Stanje duha koje omoguuje ovjeku da vri posao te vrste srodan je sa stanjem duha vjerskog
zanesenjaka ili ljubavnika. Svakodnevni napor ne raa se iz svjesne nakane ili programa, nego ravno iz
srca.
Da je Fedro uao u znanost zbog ambicije ili ko-risti, nikada mu se moda ne bi dogodilo da postav-lja
pitanja o prirodi neke znanstvene pretpostavke kao da je ona sama bitak. Ali on ih je postavljao, i bio je
nezadovoljan s odgovorima.
Tvorba pretpostavki najtajanstvenija je od svih kategorija znanstvene metode. Odakle one dolaze, to
nitko ne zna. ovjek negdje sjedi, bavi se svojim poslom, i odjednom - bum! - razumije neto to prije
toga nije razumio. Dok se ne ispita, pretpostav-ka nije istina. Jer ispitivanje nije njezin izvor. Nje-zin je
izvor negdje drugdje.
Einstein je rekao:
ovjek pokuava nainiti za sebe, na nain koji mu naj-bolje odgovara, pojednostavnjenu i itljivu
sliku svijeta. Zatim pokuava do neke mjere zamijeniti taj svoj koz-mos za iskustveni svijet, i tako ga
svladati... On od tog kozmosa i njegova izgraivanja stvara stoer svog emo-cionalnog ivota ne bi li na
taj nain naao mir i zado-voljstvo koje ne moe nai u uskom viru osobnog isku-stva ... Najvii zadatak...
je stii do onih sveopih osnov-nih zakona iz kojih se moe izgraditi taj kozmos istom dedukcijom. Ne
postoje logine staze do tih zakona; samo intuicija, koja poiva na suosjeajnom razumijevanju isku-stva,
moe do njih stii...
Intuicija? Suosjeanje? udne rijei za podrijetlo znanstvenih spoznaja.
Manji znanstvenik od Einsteina mogao bi rei: - Ta znanstvene spoznaje dolaze iz prirode. Priroda
pribavlja pretpostavke. - Ali Einstein je razumio da to priroda ne ini. Priroda pribavlja samo iskustve-ne
podatke.
Manji duh mogao bi zatim rei: - Pa dobro, ovjek pribavlja pretpostavke. - Ali Einstein i to porie. Nitko - kae on - tko je uistinu zaao u materiju nee zanijekati da u praksi pojavni svijet jedinstveno ne
odreuje torijski sistem, unato inje-nici da ne postoji teorijski most izmeu pojava i nji-hovih teorijskih
naela.
Fedrovo otcjepljenje se zbilo kad se, kao rezultat laboratorijskog iskustva, poeo baviti
pretpostavkama kao da su i one same bitak. On je toliko puta primi-jetio u svom laboratorijskom radu da
je ono to se moda ini najteim dijelom znanstvenog rada, izmi-ljanje pretpostavki, bez iznimke
njegov najlaki dio. Postupak formalnog zapisivanja svega na papir, u tonom i jasnom obliku, ini se da
ih je sugerirao. Dok je ispitivao pretpostavku broj jedan metodom pokusa, sva sila drugih pretpostavki
pala bi mu na pamet, i dok je ispitivao te pretpostavke, stizale su mu nove u misli, i dok je ispitivao te,
sve vie i vie mu ih je padalo na um sve dok nije postalo bolno oito da se njihov broj, dok on
neprekidno ispituje pretpostavke i odbacuje ih ili ih potvruje, ni malo ne smanjuje. On se zapravo
poveavao to ih je dulje ispitivao.

Isprva mu je to bilo zabavno. Skovao je zakon s namjerom da parodira Parkinsov zakon da Broj racionalnih pretpostavki koje mogu objasniti bilo koju pojavu je beskonaan. Bilo mu je drago da mu nikada ne uzmanjka pretpostavki. ak kad se njegov eksperimentalni rad inio bezizlazno zavren u svakom zamislivom pogledu, on je znao da e se, ako samo sjedne i dovoljno dugo o tome mozga, prije ili
poslije pojaviti jo koja pretpostavka. I uvijek se po-javljivala. Ve nekoliko mjeseci nakon to je skovao
taj zakon poeo je sumnjati o njegovoj aljivosti ili korisnosti. Ako je istinit, taj zakon nije tek blagi
lahoru znanstvenom umovanju. Zakon je potpuno nihilistian. On je katastrofalan logian protudokaz
ope valjanosti itave znanstvene metode!
Ako je svrha znanstvene metode da bira iz mno-tva pretpostavki, pa ako broj pretpostavki raste bre
nego to ih znanstvena metoda moe obraditi, onda rezultati nijednog eksperimenta nisu zakljuni i onda
je jasno da se sve pretpostavke nikada ne mogu ispitati. Ako sve pretpostavke ne mogu biti ispitane, cijela
znanstvena metoda podbacuje u svom cilju us-postavljanja dokaznih spoznaja.
O tome je Einstein rekao: - Evolucija je pokaza-la da se u svakom danom trenutku od svih zamislivih
tumaenja jedno jedino uvijek pokazalo kao apsolutno nadmono svim ostalima - i na tome ostao. Ali za
Fedra je to bio nevjerojatno slab odgovor. Izraz u svakom danom trenutku zaista ga je potresao. Da li je
Einstein uistinu htio ustvrditi da je istina funk-cija vremena? Ustvrditi to znailo bi ponititi najtemeljniji
preduvjet cijele znanosti!
Ali postoji jasna pria, to je itava povijest zna-nosti, o neprekidno novim i promjenljivim objanjenjima starih injenica. Vremenski rasponi trajnosti izgledaju posve sluajni, on u njima nije mogao zamijetiti nikakva reda. Neke znanstvene istine ini se da su trajale stoljeima, neke manje od jedne godine.
Znanstvena istina nije nikad bila dogma, valjana za vjenost, nego privremeni kvantitativni bitak koji se
moe prouavati kao bilo to drugo.
Prouavao je znanstvene istine, zatim se jo vie uznemirio zbog prividnog uzroka njihove privremenosti. inilo se kao da je vremenski raspon znanstve-nih istina obrnuto razmjeran s intenzitetom
znanstve-nog napora. Tako se ini da znanstvene istine dva-desetog stoljea imaju mnogo krai ivotni
vijek nego istine iz prolog stoljea jer je sada znanstvena aktiv-nost mnogo vea. Ako se u iduem
stoljeu znan-stvena aktivnost povea deset puta, onda vjerojatnost ivota neke znanstvene istine moe se
oekivati da e pasti na desetinu dananje vjerojatnosti. ivotni vijek postojeih istina skrauje se zbog
mnotva pretpostavki, to je krai vremenski raspon istine. A uzrok porasta broja pretpostavki u
posljednjim desetljeima ini se da ne lei nigdje drugdje osim u samoj znan-stvenoj metodi. to vie
gledate, to vie vidite. Um-jesto da birate jednu istinu iz mnotva, vi poveavate mnotvo. To logiki
znai ovo: dok se pokuavate pri-maknuti nepromjenljivoj istini primjenom znanstvene metode, vi joj se
zapravo uope ne primiite. Vi se odmiete od nje! Ta promjena nastaje zbog vae pri-mjene znanstvene
metode!

To to je Fedro zamijetio u svom osobnom slu-aju predstavlja pojavu, duboko karakteristinu za povijest znanosti, koja se godinama mete pod tepih. ini se da su predvieni rezultati znanstvenog istraivanja i stvarni rezultati znanstvenog istraivanja ovdje dijametralno suprotstvaljeni, ali izgleda da tome
nitko ne posveuje panju. Svrha znanstvene meto-de je odabiranje jedinstvene istine izmeu mnogo pretpostavljenih istina. Time se, vie nego iim, znanost zapravo bavi. Ali povijesno gledano, znanost radi
up-ravo suprotno. Umnoavanjem i umnoavanjem inje-nica, obavijesti, teorija i pretpostavki, sama
znanost vodi ovjeanstvo od jednostavnih apsolutnih istina ka mnogostrukim, neodreenim, relativnim
istinama. Glav-ni uzronik drutvenog kaosa, neodredivosti misli i vrijednosti to bi ih racionalna
spoznaja morala od-straniti, nije nitko drugi nego sama znanost. I ono to je Fedro prije toliko godina
vidio u samoi svoga laboratorijskog rada, danas se vidi posvuda u teh-nolokom svijetu. Znanstveno
proizvedena protuznanost - kaos.
Sad je mogue pogledati malo unatrag i vidjeti zato je vano govoriti o tom ovjeku u odnosu na sve
to je do sada reeno o razdiobi na klasinu i romantinu stvarnost i o nepomirljivosti tih dviju stvarnosti.
Za razliku od mnotva romantiara koji se uznemiravaju zbog kaotinih promjena to ih zna-nost i
tehnika izazivaju u ljudskom duhu, Fedro, sa svojim znanstveno odgojnim klasinim razumom, bio je
sposoban uiniti vie nego to je puko lomljenjeruku od oaja, ili bjeanje, ili osuivanje posvema njeg
stanja bez nuenja ikakvih rjeenja.
Kao to sam rekao, on je na koncu ponudio broj na rjeenja, ali problem je bio toliko dubok i toliko
strahovit i toliko sloen da nitko zapravo nije razu mio teinu onoga to je on rjeavao, pa tako nitko nije
uspio razumijeti ili je krivo razumio ono to je govorio.
Uzrok naih suvremenih kriza, znao bi rei, ge-netski je nedostatak unutar prirode samog
razuma. I dok se taj genetski nedostatak ne raisti, krize e se nastavljati. Nai suvremeni oblici
racionalnosti ne vode drutvo naprijed u bolji svijet. Oni ga vuku sve dalje i dalje od toga boljeg
svijeta. Od renesanse ti su oblici zadovljavali. Sve dok potreba za hranom, odjeom i stanom bude glavna
briga, oni e i dalje zadovoljavati. Ali sada kad kod golemih masa ljudi te potrebe vie nisu pree od
svega ostaloga, itava struktura

razuma,

koju

smo

naslijedili

od

drevnih vremena, nije vie

prikladna. Poinjemo je gledati i vidjeti onakvom kakva ona zaista jest - emocionalno uplja, estetski
besmislena i duhovno prazna. U tak-vom je ona

stanju

danas,

takva e potrajati jo dugo

vremena.
Ja uoavam trajnu i estoku drutvenu krizu kojoj nitko stvarno ne razumije dubinu, a da i ne spominjemo da joj ne zna rjeenja. Vidim ljude poput Johna i Sylvije koji ive izgubljeni i otueni od cijele
racio-nalne strukture civiliziranog ivota, koji trae rjeenja izvan te strukture, ali ne nalaze nijedno koje
bi ih trajno zadovoljilo. A zatim vidim Fedra i njegove izdvo-jene samotnjake apstrakcije u laboratoriju on je bio zabrinut zbog iste krize ali je poinjao s drugog stajalita, kreui se u suprotnom smjeru - pa
sada pokuavam sve to objediniti. To je tako zamano -zato se ini da ponekad lutam.

Izgleda da nitko s kim je Fedro o tome razgo-varao nije bio zabrinut zbog te pojave koja je njega tako
muila. Izgleda da su govorili: Mi znamo da je znanstvena metoda valjana, emu je dakle istraivati?
Fedro nije razumijevao takav stav, nije znao to da poduzme, i budui da se nije bavio znanou zbog
osobnih ili korisnih razloga, to ga je jednostavno potpuno zaustavilo. Bilo je to kao da je promatrao onaj
vedri planinski krajolik to ga je Einstein opisao, pa se iznenada izmeu planina pojavila pukotina, jaz
pukog nitavila. I polako, i tegobno, da bi objasnio taj jaz, on je morao dopustiti da su te planine, koje su
izgledale stvorene za vjenost, moda neto drugo, ... moda samo izmiljotina njegove mate. To ga je
zaustavilo.
I tako je Fedro, koji je u svojoj petnaestoj godini zavrio prvu godinu prirodnih znanosti, u
sedmnaestoj godini bio izbaen sa sveuilita zbog nepolaganja ispita. Kao slubeni razlozi navedeni su
nezrelost i nemar u uenju.
Nitko nita nije mogao uiniti protiv toga; nitko to nije mo'gao sprijeiti ni ispraviti. Sveuilite ga
nije moglo zadrati a da se potpuno ne odrekne stalnih mjerila.
U omamljenom stanju Fedro je zapoeo dugi niz sporednih staza koje su ga odvele na daleku putanju
uma, ali se na koncu vratio ovim putem kojim mi sada idemo, na vrata samog sveuilita. Sutra u pokuati krenuti tim putem.
U Laurelu, napokon na pogled planina, zaustavljamo se da prenoimo. Veernji je povjetarac sada
hladan. On se sputa odozgo sa snijega. Premda je sunce mo-ralo nestati iza planina prije jednog sata, jo
ima do-sta svjetla na nebu iza lanca.
Sylvia i John i Chris i ja hodamo dugakom glav-nom ulicom dok se hvata sumrak i osjeamo
prisutnost planina iako razgovaramo o drugim stvarima. Ja sam sretan to sam ovdje, a takoer sam i
malo tuan to sam ovdje. Ponekad je malo bolje putovati nego stii.

11
Budim se i razmiljam da li znam da smo u blizini planina zbog uspomena ili zbog neega u zraku.
Na-lazimo se u lijepoj staroj hotelskoj sobi obloenoj drvetom. Sunce blista na tamnom drvetu kroz
prozor-ske zastore, ali premda su zastori navueni ja ipak osjeam da smo blizu planina. U ovoj
sobi je pla-ninski zrak. Hladan je i vlaan i gotovo mirisan. Nakon jednog dubokog udisaja spreman sam
za drugi i na-kon toga za jo jedan i sa svakim dubokim udisa-jem osjeam se sve spremnijim
dok ne skoim iz kreveta i razgrnem zastore i pustim svu tu sunanu svjetlost unutra - blistavu, hladnu,
svijetlu, otru i jasnu svjetlost.
U meni raste potreba da priem Chrisu i prodrmam ga, da ga probudim i sve mu ovo pokaem da vidi,
ali zbog njenosti, ili moda potovanja, dopu-tam mu da malo dulje spava, pa tako s aparatom za

brijanje i sapunom odlazim u zajedniku kupaonicu na drugom kraju dugakog hodnika obloenog istim
tamnim drvetom, dok podne daske kripe cijelim putem. U kupaonici vrua voda se pui i zvidi u cijevima, isprva prevrua za brijanje, ali ugodna poslije mijeanja s hladnom vodom.
Kroz prozor iza zrcala vidim da straga ima neki trijem, pa poslije brijanja izlazim i stojim na njemu.
Nalazi se na razini kroanja drvea koje okruuje hotel i izgleda kao da odgovara ovom jutarnjem zra-ku
poput mene. Grane i listovi njiu se na svakom zapuhu lahora kao da se to od njih oekuje, kao da se sve
ovo vrijeme samo na to eka.
Chris uskoro ustaje i Sylvia izlazi iz svoje sobe i veli da su ona i John ve dorukovali i da je on
nekamo odetao, ali da e ona poi s Chrisom i sa mnom i ostati dok i mi ne dorukujemo.
U sve smo zaljubljeni jutros i razgovaramo o do-brim stvarima cijelim putem niz suncem obasjanu
ulicu do restorana. Jaja i vrua peciva i kava su s nebesa. Sylvia i Chris prisno razgovaraju o njegovoj
koli i prijateljima i osobnim stvarima, dok ja slu-am i zurim kroz veliki prozor restorana u proelje
trgovine preko puta. Tako je razliito sada od one samotnike noi u Junoj Dakoti. Iza tih zgrada su
planine i snjena polja.
Sylvia kae da je John razgovarao s nekim u gradu o drugom putu za Bozeman, junije kroz
Yellowstone Park.
- Junije? - velim ja. - Misli na Red Lodge?
- Da, pretpostavljam.
Vraa mi se sjeanje na snjena polja u lipnju.
- Taj put ide visoko iznad pojasa uma.
- Je li to loe? - pita Sylvia.
- Bit e hladno. - Usred snjenih polja u mo-jim mislima pojavljuju se motocikli i mi na njima.
- Ali velianstveno.
Sastajemo se opet s Johnom i sve je dogovoreno. Uskoro, poslije jednog eljeznikog podvonjaka,
vozi-mo se vijugavom crnom trakom kroz polja prema pla-ninama ispred nas. Ovom je cestom Fedro
prolazio cijelo vrijeme, i bljeskovi njegovih uspomena poklapa-ju se posvuda. Visoki, tamni lanac
Absaroka uzdie se neposredno pred nama.
Pratimo neki potok do njegova izvora. U njemu je voda koja je vjerojatno bila snijeg prije manje od
jednog sata. Potok i cesta prolaze kroz zelena i kamenita polja to su svaki put malo via nego prije. Sve
je tako otro na ovom suncu. Mrane sjene, svijetlo svjetlo. Tamnomodro nebo. Sunce je sjajno i vrue
kad smo na njemu, ali im prolazimo ispod drvea du ceste, odjednom postaje hladno. Igramo se lovice s
malenim plavim Porscheom po putu, prestiemo ga i trubimo, onda on prestie nas i trubi, i tako nekoliko
puta kroz polja tamnog sivila i svijetlog zelenila trave i planinskog grmlja. Sve je to zabiljeeno u
sjeanju.

On se sluio ovim putem da bi dospio u visine, zatim je skretao s puta na etiri-pet dana, onda je
opet izlazio po hranu i ponovo se vraao, jer su mu ove planine bile potrebne u gotovo psiholokom smislu. Slijed njegovih asptrakcija postajao je tako dug i toliko zamren da je morao biti okruen ovom tiinom i ovim prostorom da bi u njih zaveo red. Bilo je to kao da bi sati i sati graenja propali zbog najmanjeg upada neke druge misli ili druge dunosti. To nije sliilo na razmiljanje drugih ljudi,
ak

ni onda, prije njegove bolesti. Bilo je na razini gdje se sve pomie i mijenja, gdje utvrene

vrijednosti i istine nestaju i nema niega osim vlastitoga duha koji ovjeka tjera naprijed. Njegov rani
neuspjeh oslobodio ga je svih obveza da razmilja po utvrenim stazama i nje-gove su misli ve bile
nezavisne do stupnja koji je poznat malom broju ljudi. On je osjetio da ustanove kao to su kole, crkve,
vlade i politike organizacije svake vrste nastoje usmjeriti misao prema cilju raz-liitom od istine, da
bi se ouvale njihove vlastite funkcije, i da bi se uveo nadzor nad pojedincima u slubi tih funkcija.
Uspio je vidjeti da je njegov rani neuspjeh sretan bijeg, sluajni spas od stupice koja mu je bila
postavljena, i bio je stalno na oprezu pred zamkama utvrenih istina u cijelom svom daljem i-vljenju.
Meutim, on nije vidio te stvari i nije na taj nain mislio u poetku, nego tek poslije. Ovdje sam ve dosta
zastranio s puta. Sve ovo dolo je mnogo kasnije.
Prve istine koje je Fedro poeo progoniti bile su pokrajne istine; ne vie elne istine znanosti, one prema kojima je disciplina usmjerena, nego onu vrstu is-tine koju vodite s kraja, bonom stranom oka. U nekom laboratorijskom poslu, kad vam se cijeli postupak poremeti, kad sve tee krivo ili neodreeno ili tako
zamreno
neoekivanim rezultatima da ni u emu ne vidite ni glave ni repa, poinjete stvari pokrajno promatrati. Tu je rije on kasnije upotrijebio da opie porast znanja koje se ne giba naprijed kao strijela u letu,
nego se bono iri, kao strijela koja se zadebIjava u letu, ili kao strijelac koji otkriva, premda je pogodio
sredinu mete i odnio nagradu, da se njegova glava nalazi na jastuku i da se kroz prozor pomalja sunce.
Pokrajno znanje je ono znanje koje stie iz potpuno neoekivanog pravca, iz pravca koji se i ne poima kao
pravac dok se to znanje samo ne nametne ovjeku. Pokrajne istine ukazuju na lanost aksioma i postulata
koji lee u temelju ovjekova postojeeg sistema za dolaenje do istine.
Po svemu sudei on je samo lutao. U stvarnosti on je samo lutao. Lutanje je ono to ovjek ini kad
promatra pokrajne istine. On se nije mogao drati ni-jedne poznate metode postupanja da bi joj otkrio
uzrok, jer su prije svega ba te metode i ti postupci zbrkani. I zato je lutao. To je bilo sve to je mogao
initi.
Lutanje ga je odvelo u vojsku, koja ga je poslala u Koreju. U njegovu pamenju postoji ulomak, slika
ne-kog zida, vienog s pramca nekog broda, kako blista-vo sja, kao nebeska vrata, preko luke u magli. On
je Jamano mnogo cijenio taj ulomak i mnogo puta o njemu razmiljao, jer premda se ne slae ni s im
drugim, tako je snaan i upeatljiv da sam mu se i ja vratio vie puta. ini se da je to znamen neega vrlo
vanog, neke prekretnice.

Njegova pisma iz Koreje korjenito su razliita od onoga to je ranije pisao, oznaavajui tu istu prekretnicu. Ona naprosto prte od emocija. On pie stranice i stranice o najmanjim pojedinostima stvari koje
vidi: o trnicama, trgovinama s kliznim staklenim vratima, o krovovima s crijepom od kriljevca, cestama, o kolibama slamnatih krovova, o svemu. Katkada Pun divljeg oduevljenja, ponekad potiten,
katkada srdit, ponekad ak i aljiv, bio je nalik nekom ovjeku ili nekom ivom stvoru koji je naao izlaz
iz kaveza za koji uope nije znao da je oko njega, pa divlje tumara

okolinom

prodirui pogledom

sve na to baci oko.

Poslije se sprijateljio s nekim korejskim radnici-ma koji su pomalo govorili engleski ali su ga htjeli
vie nauiti da bi se zaposlili kao tumai. S njima je provodio vrijeme poslije posla, a oni su ga za uzvrat
vodili na dugake izlete o vikendima kroz bregove da mu pokau svoje kue i prijatelje i da mu
protumae nain ivota i miljenja druge kulture.
On sjedi kraj pjeake staze na divnom vjetro-vitom obronku iznad utog mora. Ria na zaravni ispod staze je zrela i smea. Njegovi prijatelji gledaju more i vide otoke daleko na puini. Jedu suhu hra-nu
i razgovaraju izmeu sebe i s njim, raspravljaju o ideogramima i njihovu odnosu prema svijetu. On napominje kako je udesno da se sve u svemiru moe opisati s dvadeset est pisanih slova kojima se oni
upravo bave. Njegovi prijatelji klimaju i smijee se i jedu hranu koju su izvadili iz limenki i sve to nijei
na ugodan nain.
Njega zbunjuju potvrdna klimanja i nijeni odgo vori pa ponavlja svoju izjavu. Ponovo dolaze
klimanja koja znae da i odgovori koji znae ne. To je kraj ulomka, ali o njemu je razmiljao mnogo
puta, kao i o zidu.
Posljednji jaki ulomak iz tog dijela svijeta potje-e iz prostorije nekog transportnog broda. On se
vraa kui. Prostorija je prazna i neupotrebljena. On je sam na leaju od jedrenog platna koje je razapeto
na eljez-nom okviru, kao gimnastika mrea. Ima po pet tak-vih leajeva u svakom redu, i ti redovi
ispunjavaju cijelu praznu brodsku prostoriju.
Ovo je prva prostorija na pramcu broda i platno u susjednim okvirima die se i sputa, praeno osjeajem dizala u njegovu elucu. On razmilja o tim stvari-ma i o potmuloj buci po elinim ploama svuda
oko njega i primjeuje da osim tih zvukova ne postoje ni kakvi drugi dokazi da se cijela ta prostorija die
viso-ko u zrak i zatim zaronjuje dolje, bez prestanka. Pita se nije li mu se zbog toga teko usredotoiti na
knjigu ispred sebe, ali primjeuje da to nije zbog toga, ne go knjiga je jednostavno teka. To je lanak o
isto-njakoj filozofiji i to je najtea knjiga to ju je ikada itao. Drago mu je to je sam i to mu je
dosadno u toj praznoj prostoriji, inae je nikada ne bi proitao.
U knjizi pie da postoji teorijska komponenta o-vjekova postojanja koja je prvenstveno na Zapadu {i
to odgovara Fedrovoj laboratorijskoj prolosti) i es-tetska komponenta ovjekova postojanja koja se jae
vidi na Istoku (i to odgovara Fedrovoj korejskoj pro-losti) i da se ini da se te dvije komponente nikada
ne dodiruju. Ovi izrazi teorijski i estetski odgova-raju onome to je Fedro kasnije nazvao klasinim i

romantinim oblicima stvarnosti i vjerojatno su uobli-ili te nazive u njegovu duhu vie nego to je toga
bio svjestan. Razlikaje u tome to je klasina stvarnost prvenstveno teorijska ali ima i svoju vlastitu
estetiku. Romantina stvarnost je prvenstveno estetska, ali ima i svoju teoriju. Teorijski i estetski rascjep
postoji iz-meu komponenata jednog jedinog svijeta. Klasini i romantini rascjep postoji izmeu dvaju
odijeljenih svjetova. Knjiga filozofije, koja se zove Susret Istoka i Zapada, pisca F. S. C. Northropa,
predlae da se bo-lje upozna neizdiferencirani estetski kontinuum iz kojega potjee teorijska
komponenta.
Fedro to nije razumio, ali kad je stigao u Seattle, i bio otputen iz vojske, sjedio je dva cijela tjedna u
svojoj hotelsko sobi, i jeo krupne washingtonske jabuke, i razmiljao, i jeo jo vie jabuka, i jo vie
razmiljao, a onda kao rezultat svih tih ulomaka, i razmiljanja, vratio se na sveuilite da studira
filozofiju. Njegovo pokrajno lutanje je bilo zavrilo. On je sada aktivno poeo za neim teiti.
Iznenada unakrstan zapuh hladna zraka navaljuje na nas s mirisom borovine, uskoro zatim jo jedan,
pa jo jedan, i dok se primiemo Red Lodgeu, ja se sav tresem.
U Red Lodgeu cesta gotovo dopire do podnoja planine. Tamna prijetea masa izdie se ve iznad
krovova zgrada s obiju strana glavne ulice. Parkiramo motocikle i odvezujemo prtljag da uzmemo toplu
odjeu. Prolazimo pokraj trgovine skijama i ulazimo u restoran gdje na zidovima vidimo goleme
fotografije puta kojim emo se uspinjali. I uspinjati i uspinjati, preko jednog od najviih asfaltnih putova
na svijetu. Zbog toga me obuzima neka tjeskoba, ali vidim da je bezrazlona pa je se nastojim otresti
razgovarajui s drugima o tom putu. Ne moe se zalutati. Nema nikak-vih opasnosti za motocikle. Samo
sjeanje na mjesta gdje moete baciti kamen koji e propadati stotina-ma metara prije nego to se smiri i
nekakvo povezi-vanje toga kamena s motociklom i vozaem.
Kad smo popili kavu, oblaimo debelu odjeu, po-novo sve spremamo i uskoro svladavamo prvu
serpen-tinu od mnogo njih na padinama planine.
Asfaltirana traka je mnogo ira i sigurnija nego to je ostala u pamenju. Kad ste na motociklu, uvi-jek
imate toliko vika prostora. John i Sylvia prolaze kroz otru okuku ispred nas i vraaju se, gledajui nas s
viega i smijeei se. Ubrzo i mi prolazimo tu okuku pa im opet gledamo lea. Onda jo jedna okuka za
njih i opet se susreemo, smijui se. Tako je teko kad unaprijed razmiljate, a tako je lako kad to inite.
Govorio sam o Fedrovu pokrajnom lutanju, koje je zavrilo upisom na studije filozofije. On je
filozofiju vidio kao vrak itave hijerarhije znanosti. Meu filo-zofima to je vjerovanje tako proireno da
je ve gotovo otrcano, ali za njega je to bilo otkrie. Otkrio je da su fizika i kemija koje je nekada smatrao
cijelim svije-tom znanosti tek grana filozofije, koja je mnogo ira i mnogo openitija. Pitanja koja je on
postavljao o bez-broju pretpostavki nisu zanimala prirodne znanosti jer niu pitanja kojima se one bave.
Prirodna znanost ne moe prouavati znanstvenu metodu a da ne dospi-je u bezizlazan poloaj koji
unitava valjanost njenih odgovora. Pitanja koja je on postavljao bila su na vioj razini nego to

znanost see. I tako je Fedro u filozofiji naao prirodno produenje pitanja koje ga je isprva bilo
odvelo u prirodne znanosti. to sve to znai? to je svrha svega ovoga?
Zaustavljamo se na odmoritu kraj ceste, snimamo ne-koliko fotografija za uspomenu da moemo
pokazivati da smo tu bili, a zatim udaramo jednom stazicom koja nas vodi do ruba klisure. Motocikl na
cesti gotovo oko-mito dolje ispod nas jedva bi se odavde mogao vi-djeti. Umotavamo se jo bolje protiv
hladnoe i na-stavljamo s uspinjanjem.
Bjelogorino drvee je potpuno iezlo. Ostali su samo niski borovi. Mnogi od njih su savijeni i
krljavi. Uskoro i ti krljavi borovi nestaju i nalazimo se na planinskim panjacima. Nigdje nema drveta,
samo posvuda trava puna sitnih ruiastih i modrih i bijelih tokica jarke boje. Poljsko cvijee, posvuda!
Ono i trava i mahovina i liajevi su sve to ovdje moe ivjeti. Stigli smo u visine, iznad pojasa ume.
Gledam preko ramena da bacim posljednji pogled u bezdan. Kao da gledam u dno oceana. Ljudi provedu cio ivot u onim nizinama a da nemaju pojma da postoje ove visoravni.
Cesta skree unutra, udaljuje se od bezdana i za-lazi u snjena polja.
Motor estoko grmi zbog nedostatka kisika i pri-jeti da e se ugasiti ali se ne gasi. Uskoro se nalazimo
izmeu zidova od starog snijega, tako snijeg izgleda u rano proljee poslije kopnjenja. Maleni potoii
vode teku posvuda u mahovinasto blato, a zatim nie u jednotjednu travu posutu sitnim poljskim cvijeem,
malenim ruiastim i modrim i utim i bijelim cvijeem koje izgleda da nie, blistavo kao sunce, iz crnih
sjena. Posvuda je tako! Iglice obojene svjetlosti gaaju me s pozadine tmurnog i mranog zelenila. Nebo
je sada tamno i hladno. Osim gdje udara sunce. Na sunanoj strani moja ruka i noga i bluza su vrue, ali
druga mi je strana, koja je sada u dubokoj sjeni, vrlo hladna.
Snjena polja su sve vea, a snijeg uz cestu poka-zuje tragove snjenih ralica. Prosjeci su visoki jedan
metar, zatim dva metra, zatim etiri metra. Vozimo se kroz uske snjene ulice, gotovo kroz snjene tunele.
Onda se tunel ponovo otvara u tamno nebo i kada izronimo vidimo da smo stigli na vrh.
S onu stranu je druga zemlja. Planinska jezera i borovi i snjena polja su dolje. Iznad i preko njih
dokle god nam oko dopire pruaju se planinski lanci pokriveni snijegom. Visoravni.
Zaustavljamo se i parkiramo na jednom odmoritu gdje neki turisti kljocaju fotoaparatima i gleda-ju
okolni krajolik i jedni druge. Sa stranjeg dijela motocikla skidam kutiju s alatom i otvaram je irom na
sjedalu, zatim uzimam odvija, palim motor i od-vijaem ugaam karburator sve dok se zvuk pri praznom hodu ne promijeni od zaista gadnog lupanja u posve podnoljivo lupanje. Iznenaen sam kako je na
cijeloj ovoj uzbrdici grmio i pljuvao i tresao se i davao sve mogue znakove da e se ugasiti ali se nije
ugasio. Sada ga opet ne ugaam kako treba, od radoznalosti kako e se ponaati na visini od tri tisue
trista metara. Ostavljam jai dovod benzina nego to treba i sve to strano lupa, ali uskoro emo se
sputati prema Yellowstone Parku, pa ako smanjim dovod sada, kasnije e postati nedovoljan, a to je
opasno jer se pregrijava motor.

Praskanje je jo prilino estoko dok se sputamo s vrha u drugoj brzini, ali poslije se buka smanjuje
kad stiemo na nie visine. Vraa se uma. Sada juri-mo izmeu stijena i jezera i uma, svladavajui
krasne okuke na nizbrdici.
Sad elim govoriti o nekoj drugoj vrsti visoravni u svijetu misli, koja na neki nain, bar to se tie
mene, izgleda paralelna ili izaziva sline osjeaje kao ova, i nazvat u je visoravan duha.
Ako se za sve ljudsko znanje, za sve to je pozna to vjeruje da predstavlja golemu hijerarhijsku strukturu, onda se visoravan duha nalazi na najviim dose-zima te strukture u najopenitijim i najapstraktnijim
od svih razmatranja.
Malo ljudi tuda putuje. Lutanjem po njoj ne moe se postii stvarna korist, ali poput ove visoravni
mate-rijalnog svijeta oko nas, i ona ima svoju strogu ljepotu tako da se nekim ljudima ini da je zbog nje
vrijedno podnijeti sve tekoe putovanja.
Na visoravni duha ovjek se mora prilagoditi rje-em zraku neizvjesnosti, i golemoj veliini
postavljenih pitanja, i odgovorima koji se predlau tim pitanjima. Zamah ide sve dalje i dalje, oito
mnogo dalje nego to duh moe segnuti, pa ovjek oklijeva da se tamo ak i primie od straha da e se
izgubiti i da nikada nee nai izlaza. .
to je istina i kako je prepoznajete kad do nje stignete?... Kako mi zapravo ita znamo? Postoji li ja,
dua, to zna, ili tu duu ine tek stanice koje upravljaju osjetilima? ... Da li se stvarnost u osnovi
mijenja, ili je utvrena i stalna?... Kad se ree da neto znai neto, to se time misli?
Mnoge su staze kroz te visoke planinske lance bile utrte i zaboravljene od pamtivijeka, i premda su
odgo-vori koji su doneseni s tih staza prisvajali trajnost i openitost, civilizacije su birale razliite staze pa
imamo mnogo razliitih odgovora na ista pitanja, i svi se oni mogu smatrati istinitima u svom kontekstu.
ak unutar jedne jedine civilizacije neprekidno se zatva-raju stare staze i otvaraju nove.
Ponekad se tvrdi da ne postoji pravi napredak; da se civilizacija koja ubija mnotva u masovnim
ratovima, koja zagauje kopna i oceane sve veim koliinama otpadaka, koja unitava dostojanstvo poje
dinca podvrgavajui ga prisilnoj mehaniziranoj egzi-stenciji teko moe nazvati napretkom prema jednostavnom lovakom i skupljakom i poljoprivrednom ivljenju u prapovijesno doba. Ali taj prigovor,
premda je romantiki privlaan, ne vai. Prvobitna plemena doputala su mnogo manje slobode pojedincu
nego to to ini suvremeno drutvo. Drevni ratovi su voeni s daleko manje moralnog opravdanja nego
moderni ratovi. Tehnologija koja proizvodi otpatke moe nai i nalazi, naine da ih se oslobodi bez
ekolokih posije, dica. A slike prvobitnog ovjeka u kolskim knjigama ponekad izostavljaju tegobe
njegova primitivnog ivo-ta - muenje, bolesti, glad, teki rad za goli opstanak. Put od te agonije gole
egzistencije do suvremenog ivota moe se trijezno opisati samo kao napredak prema boljemu, a jedini
inilac toga napretka je naravno sam razum.
Moe se vidjeti kako su i neformalni i formalni procesi pretpostavke, pokusa i zakljuka, iz stoljea u
stoljee, ponavljani s novom graom, izgradili hijerarhije misli koje su iskljuile veinu neprijatelja

prvobitnog ovjeka. Romantina osuda racionalnosti donekle nie ba iz djelotvornosti te racionalnosti u

podizanju ovjeka iz primitivnog stanja. Ona je tako moan, tako svevladajui inilac civiliziranog
ovjeka, da iskljuuje sve drugo i gospodari i samim ovjekom. To je izvor pritubi.
Fedro je lutao kroz tu visoravan, najprije bescilj-no, slijedei svaku stazu, svaki puteljak kojim je
netko ve prije proao, videi povremeno uz neznatno osvr-tanje da oito napreduje, ali ne videi nita
ispred sebe to bi mu reklo kojim putem da krene.
Kroz planinska pitanja stvarnosti i spoznaje pro-le su velike linosti civilizacije, od kojih su neke,
kao Sokrat i Aristotel i Newton i Enstein, poznate gotovo svima, ali je veina njih ostala neznana. Za
njihova imena on nikad prije nije uo. I oarale su ga njihove misli i cio nain njihova razmiljanja.
Paljivo je sli-jedio njihove staze dok se ne bi uinilo da postaju hladne, zatim ih je naputao. U to
vrijeme njegov rad je bio samo turo prelaenje po akademskiin standardima, ali ne zato to on
moda nije radio ili mislio. On je previe uporno razmiljao, a to upor-nije

razmiljate

na

toj

visoravni duha to sporije idete. Fedro je itao vie na znanstven nain nego na knjievan nain,
ispitujui svaku reenicu na koju bi naiao, zapisujui sumnje i pitanja koja je trebalo kasnije rijeiti, i ja
sam sretan to imam pun prtlja nik svezaka tih biljeaka.
Najvie zauuje injenica da je u njima sadrano gotovo sve ono to je godinama kasnije govorio.
ovjek se razoara kad vidi kako je u to vrijeme bio potpuno nesvjestan znaenja onoga to je govorio.
To je kao da gledate nekoga tko uzima, jedan po jedan, sve komade slagaljke kojoj znate rjeenje, pa mu
elite rei: - Pazi, ovo pristaje ovdje, a ovo pristaje ovdje - ali mu ne moete rei. I tako on slijepo luta od
staze do staze skupljajui komad za komadom i pita-jui se to da s njima ini, a vi se ujedate za usnu kad
skrene na krivu stazu i odahnete kad se opet vrati, iako je sam on obeshrabren. - Ne brini - elite mu rei.
- Nastavi!
Ali on je takav uasan uenik da moe tek ljubaznou svojih nastavnika uope prolaziti. On uvijek
ima predrasude o svim filozofima koje prouava. Uvijek uvlai i namee svoje poglede na grau koju
prouava. Nikada nije pravedan. Uvijek je pristran. On eli da svaki filozof ide odreenim putem i razbjesni se kad ne ide.
Sauvan je ulomak sjeanja na njega kako sjedi u sobi pred zoru s glasovitom Kritikom istog uma
Immanuela Kanta, prouavajui je kao to ahist prouava otvaranja velemajstora, pokuavajui ispitati
razvojne pravce prema svojim sudovima i vjetini, traei protuslovlja i nepodudarnosti.
Fedro je udnovata osoba kad se usporedi s Ame-rikancima dvadesetog stoljea koji ga okruuju, ali
kad se vidi kako prouava Kanta, manje je udan. Prema tom njemakom filozofu iz osamnaestog stoljea on gaji potovanje koje se ne raa iz slaganja nego iz cijenjenja Kantove strahovite logike utvrde
oko vlastitog stajalita. Kant je uvijek velianstveno metodian, ustrajan, pravilan i pomnjiv dok Ijuti
onu veliku snjenu planinu misli razluujui to je u umu i to je izvan uma. To je, za dananje penjae,
jedan od najviih vrhunaca to postoje, i ja sada elim poveati tu Kantovu sliku i malo pokazati kako je

on razmiljao i kako je Fedro razmiljao o njemu, da bih dao jasniju sliku onoga to je visoravan duha i
usput pripremio stazu za razumijevanje Fedrovih misli.
Fedrovo razrjeenje itavog problema klasinog i romantinog poimanja prvi put se javilo na toj
visoravni duha, pa ako se ne razumije odnos ove viso-ravni prema ostatku egzistencije, podcijenit e se ili
krivo razumjeti znaenje i vanost niih razina onoga to je on ovdje rekao.
Da bi pratio Kanta, ovjek mora poneto znati i od onoga ime se bavio kotski filozof David
Hume. Hume se unaprijed sloio s tim da, ako se najstroe dri pravila logike indukcije i dedukcije
u odreivanju prave naravi

svijeta iz iskustva, ovjek mora doi do stanovitih zakljuaka.

Njegovo je umovanje slijedilo pravce koji bi proistekli iz odgovora na ovo pitanje: Pretpostavimo da se
neko dijete rodi lieno svih osjetila; ono je bez vida, bez sluha, bez opipa, bez mirisa, bez okusa - bez
iega. Ne postoji nika-kav nain da primi ikakav podraaj

iz vanjskog svijeta. I pretpostavimo

da se to dijete intravenozno hrani i na druge naine njeguje i odrava osamnaest godina u takvom obliku
ivljenja. Tada se postavlja pitanje: Ima li to osamnaestogodinje ljudsko stvorenje misli u glavi? Ako
ima, odakle te misli dolaze? Kako ih ono stjee?
Hume bi odgovorio da taj osamnaestogodinjak nema nikakve misli, i dajui taj odgovor definirao bi
sebe kao empirista, ovjeka koji vjeruje da se sve znanje stjee iskljuivo preko osjetila. Znanstvena
metoda eksperimentiranja je paljivo kontrolirani em-pirizam. Dananji zdrav razum je empirizam,
budui da bi se nadmona veina sloila s Humeom, premda bi u drugim kulturama i drugim vremenima
veina moda imala razliito miljenje.
Prvi problem empirizma, ako se vjeruje u empi-rizam, tie se naravi tvari. Ako sve nae znanje
dolazi od osjetilnih podataka, to je zapravo ta tvar za koju se pretpostavlja da nam alje osjetilne podatke? Ako pokuate zamisliti to je ta tvar, iskljuivi ono to osjeamo, vidjet ete da ne mislite ni o emu.
Budui da sve znanje dolazi kroz osjetilne doj-move i budui da ne postoji osjetilni dojam o samoj
tvari, logino slijedi da ne postoji znanje o tvari. Ona je tek neto to zamiljamo. Ona se potpuno nalazi u
naem duhu. Ideja da izvan nas postoji neto to iz sebe alje svojstva koja zapaamo spada meu
pojmove zdravog razuma sline djejem pojmu zdra-vog razuma da je zemlja ravna i da se paralelni
pravci nikad ne sastaju.
Drugo, ako netko pone s pretpostavkom da sve nae znanje stie k nama kroz osjetila, on se mora
zapitati: Iz kojeg osjetilnog podatka potjee nae znanje o uzronosti? Drugim rijeima, koja je znanstvena empirijska osnova same uzronosti?
Humeov odgovor glasi: Nijedna. Ne postoji nika-kav dokaz uzronosti u naoj osjetilnosti. Poput tvari,
to je tek neto to zamiljamo kad jedna stvar ue-stalo slijedi za drugom. Uzronost nema stvarne egzistencije u svijetu koji promatramo. Ako netko prih-vaa pretpostavku da nam sve nae znanje stie kroz
osjetila, kae Hume, onda on logino mora zakljuiti da su i Priroda i Prirodni zakoni tvorevine nae
mate.

Ta ideja da se itav svijet nalazi unutar neijeg duha mogla bi se odbaciti kao apsurdna da ju je Hume
izbacio da se o njoj ne raspravlja. Ali on je od nje nainio hermetino zatvorenu posudu.
Bilo je potrebno izbaciti Humeove zakljuke, ali na alost on je do njih stigao na takav nain da je
oito bilo nemogue njih izbaciti bez naputanja empi-rijskog razuma i povlaenja u nekog
srednjovjekovnog prethodnika empirijskog razuma. To Kant nee ui-niti. Tako je to bio Hume, rekao je
Kant, koji me je probudio iz mog dogmatskog drijemea i nagnao ga da napie ono to se danas smatra
jednim od naj-veih ikada napisanih filozofskih traktata, Kritiku istog uma, koja je esto predmet cijelog
kolegija na sveuilitu.
Kant nastoji spasiti empirizam od posljedica nje-gove vlastite samoprodirue logike. On isprva kree
du staze koju je utro Hume prije njega. Da sve nae znanje poinje s iskustvom, tu nema nikakve sumnje, veli on, ali uskoro skree s te staze poriui da sve komponente znanja dolaze kroz osjetila u
trenutku kad se primaju osjetilni podaci. Ali premda sve znanje poinje sa iskustvom, iz toga ne slijedi
da se ono raa iz iskustva.
U prvi mah to izgleda kao mlaenje prazne slame, ali nije tako. Kao rezultat te razlike, Kant zaobilazi
provaliju solipsizma prema kojemu vodi Humeova staza i prosljeuje svojom potpuno novom i razliitom stazom.
Kant kae da postoje aspekti stvarnosti koje nam osjetila neposredno ne pruaju. Njih on zove a
priori. . Primjer a priori znanja je vrijeme. Vi ne vidite vrijeme. Niti ga ujete, ni miriete, ni kuate, ni
dotiete. Ono nije prisutno meu osjetilnim podacima dok se primaju. Vrijeme je ono to Kant naziva
in-tuicijom, to um mora priloiti dok prima osjetilne podatke.
Isto vrijedi i za prostor. Ako ne primijenimo poj-move prostora i vremena na dojmove koje primamo,
svijet je nerazumljiv, tek kaleidoskopska zbirka boja i oblika i umova i mirisa i boli i okusa bez znaenja.
Mi osjeamo predmete na odreeni nain zbog nae primjene a priori intuicija kao to su prostor i vrijeme, ali ne stvaramo te predmete iz nae mate, kao to bi tvrdio isti filozofski idealist. Oblici
prostora i vremena primjenjuju se na podatke dok se primaju od predmeta koji ih proizvode. A priori
pojmovi imaju podrijetlo u ljudskoj naravi, pa tako niti njih uzro-kuje predmet koji osjeamo, niti oni
predmet stva-raju, nego pruaju neku vrstu razlune funkcije za osjetilne podatke koje primamo.
Kad trepnem oima, na primjer, osjetilni podatak nam kae da je svijet nestao. Ali to se razluuje i ne
dopire nam u svijest jer u umu imamo a priori pojam da je svijet nepre-kidan. Ono o emu razmiljamo
kao o stvarnosti jest neprekidna sinteza elemenata iz utvrene hijerarhije a priori pojmova i trajno
promjenljivih podataka iz osjetila.
Sad se zaustavimo i primijenimo neke od pojmova to ih je Kant ponudio tom udnom stroju, tom
stvo-renju to nas nosi kroz vrijeme i prostor. Pogledajmo sada na odnos prema njemu, kako nam ga
Kant otkriva.

Hume je rekao, u stvari, da sve to znam o ovom motociklu dolazi k meni kroz osjetila. Tako mora
biti. Drugoga puta nema. Ako ja reem da je moto-cikl nainjen od kovine i drugih tvari, on pita: to je
kovina? Ako odgovorim da je kovina tvrda i sjajna i hladna na dodir i da se savija bez loma pod udarcima tvre materije, Hume kae da se sve to vidi, uje i dodiruje. Nema tvari. Reci mi to je kovina izvan
toga to se osjea. Tada, naravno, ja zapnem.
Ali ako nema tvari, to moemo rei o osjetilnim podacima koje primamo? Ako nagnem glavu
nalijevo i pogledam dolje na hvatite upravljaa i prednji kota i dra karte i rezervoar, dobivam jedan
obra-zac osjetilnih podataka. Ako nagnem glavu nadesno, dobivam drugi neznatno razliit obrazac
osjetilnih po-dataka. Ta dva pogleda su razliita. Kutovi ravnina i krivulja kovine su razliiti. Sunano
svjetlo ih raz-liito obasjava. Ako ne postoji logina osnova za tvar, onda ne postoji logina osnova za
zakljuak da je ova dva pogleda proizveo isti motocikl.
Kant nam priskae u pomo. On kae da inje-nica to ne postoji nain neposrednog osjeaja motocikla, kao razluenje od boja i oblika to ih moto-cikl proizvodi, nije uope dokaz da nema motocikla.
Mi u duhu imamo a priori motocikl koji ima nepre-kidnost u vremenu i prostoru i sposoban je mijenjati
izgled dok netko mie glavu i zato mu ne protuslove osjetilni podaci to ih taj netko prima.
Humeov motocikl, onaj to nema nikakva smisla, dogodit e se ako na prijanji pretpostavljeni
bolesnik, onaj to uope nema osjetila, bude iznenada, samo za jednu sekundu, izloen osjetilnim
podacima motocikla, a zatim opet lien osjetila. Sada e on, mislim, u duhu imati Humeov motocikl, to
mu ne prua nikakva mogueg dokaza o takvim pojmovima kao to je uzronost. Ali, kao to Kant kae,
mi nismo ta osoba. Mi imamo u mislima vrlo stvaran a priori motocikl u ije postojanje nemamo razloga
sumnjati, ija se stvar-nost moe u svako doba potvrditi.
Taj a priori motocikl izgradio se u naim mislima tijekom mnogo godina iz golemih koliina
osjetilnih podataka i trajno se mijenja kad ulaze novi osjetilni podaci. Neke promjene u ovom
specifinom a priori motociklu to ga jaem vrlo su brze i prolazne, kao na primjer njegov odnos prema
cesti. Ja to biljeim i ispravljam cijelo vrijeme dok svladavamo ove okuke i
obavijest

nema

vie

vrijed-nosti

ja

je

zaboravljam

jer

stiu

nagibe

nove

koje

na

cesti.

im

treba prihvatiti.

Druge promjene u ovom a priori pojmu su sporije: Nestajanje gume s kotaa. Labavljenje
vijaka i matica. Promjena razmaka izmeu pedala i bubnjeva na konicama. Drugi izgledi
motocikla mijenjaju se tako polako da se ine trajnima - boja, leajevi kotaa, kontrolni kablovi - ali i oni
se trajno mijenjaju. Napokon, ako ovjek razmilja u okvirima zaista velikih koliina vremena, ak se i
eljezna asi-ja lagano mijenja od trenje na cesti i toplinskih promjena i sila unutarnjih
naprezanja zajednikih svim kovinama.
To je prilian stroj, taj a priori motocikl. Ako dovoljno dugo stanete misliti o njemu, vidjet ete da
je on glavna stvar. Osjetilni podaci ga potvruju, ali ti osjetilni podaci nisu motocikl. Motocikl za koji ja
vjerujem na a priori nain da se nalazi izvan mene je slian novcu za koji vjerujem da ga imam u banci.

Kad bih otiao u banku i zatraio da vidim svoj novac, oni bi me malo iznenaeno
pogledali.

Oni nemaju moj novac ni u jednoj ladici koju bi mogli izvui i pokazati mi ga. Moj

novac nije nita drugo osim nekih istono-zapadnih i sjevero-junih podruja u nekom eljeznom oksidu
koji lei na smotku vrpce u nekoj kompjutorskoj limenoj kutiji. Ali ja sam s tim zadovoljan jer
vjerujem da e banka, ako mi ustrebaju stvari za koje mi treba novac, pronai nain, s pomou
svoga sistema mjenica, da ga dobi-jem. Slino tome, premda moji osjetilni podaci nikada nisu pruili
nita to bi se moglo nazvati tvar, zadovoljan sam to postoji mogunost da se unutar osjetilnih
podataka postiu stvari za koje se pretpo-stavlja da ih tvar tvori, i da e se osjetilni podaci i dalje
podudarati s a priori motociklom u mojim mislima. Ja zbog praktinosti kaem da tvar izgrauje
motocikl na kojem se vozim. Dobar dio Kantove Kritike istog uma bavi se time kako se ovo a priori
znanje stjee i kako se upotrebljava.
Svoju tvrdnju da su nae a priori misli nezavisne o osjetilnim podacima i da razluuju ono to vidimo
Kant je nazvao kopernikovskom revolucijom. Time je imao na umu Kopernikovu izjavu da se zemlja
giba oko sunca. Nita se nije promijenilo kao poslje-dica te revolucije, a ipak se sve promijenilo. Ili, da to
izrazimo Kantovim rijeima, objektivni svijet koji stvara nae osjetilne podatke nije se promijenio, ali na
a priori pojam toga svijeta stubokom se promi-jenio. Posljedice su strahovite. Upravo prihvaanje
Kopernikove revolucije predstavlja razliku izmeu suv-remenog ovjeka i njegova srednjovjekovnog
prethod-nika.
Kopernik je uinio ovo: uzeo je postojei a priori pojam zemlje, poimanje da je ravna i nepomina u
prostoru, i postavio alternativni a priori pojam zem-lje, to jest da je kuglasta i da se giba oko sunca; i
pokazao je da se oba ta a priori pojma slau s pos-tojeim osjetilnim podacima.
Kant je osjetio da je uinio istu stvar u meta-fizici. Ako pretpostavite da su a priori pojmovi u naim
glavama nezavisni o onome to vidimo i da zapravo razluuju to to vidimo, to znai da uzimate stari
aristotelovski pojam znanstvenika kao pasivna Promatraa, tabula rasa, i zaista taj pojam stubo-kom
mijenjate. Kant i milijuni njegovih sljedbenika tvrde da je posljedica te promjene da dobivate mnogo
Prihvatljivije tumaenje kako spoznajemo stvari.
U ovom primjeru sam se upustio u potankosti, djelomino zato da pokaem malo te visoravni izbliza,
ali vie zbog toga da se pripremim za ono to je Fedro kasnije uinio. I on je izvrio kopernikansku
zamjenu i kao rezultat te zamjene naao razrjeenje odjelitih svjetova klasinog i romantinog poimanja. I
ini mi se da je posljedica toga da je opet mogue dobiti mnogo prihvatljivije tumaenje o emu se u
cijelom ovom svijetu radi.
Kantova metafizika je isprva uzbudila Fedra, ali kasnije je uzbuenje splasnulo i on nije znao tono
zbog ega. Razmiljao je o tome i povjerovao da je moda u pitanju njegovo istonjako iskustvo. Prije
toga imao je osjeaj da je pobjegao iz zatvora intelek-ta, a sad se opet naao u jo gorem zatvoru. Proitao
je Kantovu estetiku s razoarenjem i ljutnjom. Ideje izraene o lijepom bile su mu same po sebi rune, i

ta runoa bila je toliko duboka i posvemanja da nije znao odakle bi je poeo napadati ili pokuao da je
zaobie. inilo se da je upletena ravno u cijelo tkivo Kantova svijeta tako duboko da iz nje
nema spasa. Nije to bila samo runoa osamnaestog sto-ljea ili tehnika runoa. Pokazivali su
je svi filo-zofi to ih je itao. Cio svemir kojemu je prisustvovao smrdio je na istu runou. Bila je
posvuda, u kolskoj uionici, u udbenicima. Bila je i u njemu, a on nije znao kako ni zato. Sam um je
bio ruan i inilo se da nema puta k slobodi.

12
U Cooke Cityju John i Sylvia izgledaju i ponaaju se sretnije nego to sam ih godinama viao, i zagrizamo u sendvie s vruom govedinom velikim zalo-gajima. Ja sam sretan to vidim i ujem svu tu njihovu oduevljenost visoravni, ali o tome mnogo ne govorim nego samo jedem.
Kroz prozor vidimo ogromne borove s druge strane puta. Mnogi automobili prolaze ispod njih na putu
u park. Sada se nalazimo daleko ispod pojasa uma. Ovdje je toplije, ali nebo je pokriveno sluaj-nim
niskim oblacima koji su spremni izliti kiu.
Da piem romane mjesto da drim chautauque, pokuao bih razviti karaktere Johna i Sylvie i Chrisa
prizorima punim radnje koji bi takoer otkrili unu-tarnja znaenja ena i moda Umjetnosti i moda
Odravanja motocikla. To bi bio pravi roman, ali zbog nekog razloga ne osjeam se za to sposobnim. Oni
su prijatelji, nisu karakteri, i kao to Sylvia jednom ree: - Ne volim biti objekt! - Toliko toga znamo
jedni o drugima da u njih jednostavno ne ulazim. Nita loe, ali zaista nebitno za chautauquu. Tako bi
moralo biti meu prijateljima.
U isto vrijeme mislim da moete razumjeti iz chautauque zato stalno moram izgledati tako povu-en i
daleko od njih. Ponekad oni postavljaju pitanja koja se ine kao da zahtijevaju izjavu o onom o emu do
vraga stalno razmiljam, ali ako bih brbljao o tome to mi je zaista na umu, recimo o a priori pretpostav-ci
neprekidnosti motocikla od sekunde do sekunde, i ako bih to uinio ne koristei cijeloj graevini chautauque, oni bi bili samo zbunjeni i pitali bi se to nije u redu. Mene zaista zanima ta neprekidnost i nain
kako o njoj razgovaramo i mislimo i zato naginjem k tome da se uklonim obinom oputanju u vrijeme
ruka to svemu daje izgled udaljavanja. To je pro-blem.
To je problem naeg vremena. Danas je doseg ljudskog znanja tako velik da smo svi mi
specijalisti a udaljenost izmeu specijalnosti postala je tako gole-ma da tko god eli slobodno tumarati
meu njima mora se odrei bliskosti ljudi oko sebe. I svakodnev-ne brbljarije u vrijeme ruka su
specijalnost za sebe. ini se da Chris bolje razumije moju otuenost nego oni, moda zato to je sviknutiji
na nju i to je njegov odnos prema meni takav da ga se ona mora ticati. Na njegovu licu ponekad vidim
tragove zabri-nutosti, ili bar nemira, pa se pitani zato, a zatim ot-krijem da sam ja ljut. Da ne vidim taj

njegov izraz, moda to ne bih ni znao. Ponekad tri i skae naokolo pa se tome udim i otkrijem da je to
zbog toga to sam ja dobro raspoloen. Sad vidim da je pomalo nervozan kad odgovara na pitanje koje
je John oigled-no uputio meni. Radi se o ovjeku kod kojega emo sutra biti u gostima, o DeVVeeseu.
Nisam ba siguran kako je glasilo pitanje, ali do-dajem: On je slikar. Predaje slikarstvo na
tamonjem fakultetu, apstraktni impresionist.
Pitaju me kako to da ga poznajem i ja moram odgovoriti da se ne sjeam pa se ini da izbjegavam
odgovor. Ali zaista ne sjeam se niega o njemu osim nekih ulomaka. On i njegova ena vjerojatno su bili
prijatelji Fedrovih prijatelja, i on ih je na taj nain poznavao.
Oni se ude to bi jedan pisac inenjeringa kao to sam ja mogao imati zajedniko s nekim apstraktnim slikarom, a ja opet moram rei da ne znam. U mislima traim po ulomcima odgovor ali ga ne nalazim.
Njihove osobne znaajke sigurno su bile razliite. Dok fotografije Fedrova lica u tom razdoblju
pokazuju otuenje i nasilnost - jedan lan njegova odjela napola u ali nazvao je to subverzivnim
izgledom -neke fotografije DeWeesea iz istog razdoblja pokazu-iu lice koje je sasvim pasivno, gotovo
vedro, osim ne-kog blagog upitnog izraza.
Pamtim neki film o pijunu u prvom svjetskom ratu koji je prouavao ponaanje zarobljenog njemakog oficira (koji mu je bio potpuno slian) stojei iza ogledala kroz koje se moe gledati s druge strane.
Prouavao ga je mjesecima sve dok nije mogao opo-naati svaku njegovu kretnju i nijansu u govoru.
Zatim je glumio bjegunca da se uvue u zapovjed-nitvo njemake vojske. Sjeam se napetosti i uzbuenja dok se nalazio pred svojim prvim pokusom s oficirovim starim prijateljima da sazna hoe li oni
prozreti njegovu varku. Mene sada obuzimaju slini osjeaji o DeWeeseu koji e prirodno pretpostaviti da
sam ja osoba koju je on nekada poznavao.
Motocikli su se orosili izvana zbog lagane magle. Va-dim plastini ogrta iz bonog kovega i
privrcu-jem ga za kacigu. Uskoro emo ui u Yellowstone park.
Put pred nama je zamagljen. Izgleda kao da se oblak spustio u dolinu, koja uope nije dolina nego je
samo planinski prosjek.
Ne znam koliko je dobro DeWeese njega poznavao, i koje e zajednike uspomene od mene oekivati.
I s drugima sam ovo ve prolazio i obino sam uspijevao nekako prebroditi neugodne trenutke. Kao
nagrada svaki put je slijedilo proirivanje znanja o Fedru to je uvelike pomoglo daljem oblikovanju
njegove osobe, i to je tijekom godina donijelo mnotvo podataka ko-je ovdje iznosim.
Iz ono malo ulomaka to ih imam u pamenju, Fedro je visoko cijenio DeWeesea jer ga nije
razumio.Kad Fedro nije uspijevao neto razumjeti, to je u njemu budilo strahovito zanimanje, a
DeWeesovo dr-anje je bilo vrlo neobino. Izgledalo je potpuno zbr-kano. Fedro bi rekao neto to je
smatrao jako za-bavnim, a DeWeese bi ga zaueno pogledao ili bi ga pak ozbiljno shvatio. Drugi put bi

Fedro rekao neto veoma ozbiljno i nada sve znaajno, a DeWeese bi pras-nuo u smijeh kao da mu je
ispriao najduhovitiju alu to ju je ikada uo.
Na primjer, postoji u pamenju ulomak o stolu u blagovaonici kojemu se furnir na rubu odlijepio pa
ga je Fedro ponovo slijepio. Dok se ljepilo ne stvrd-ne, furnir je uvrstio tako da je stol omotao cijelim
klupkom page, okolo naokolo sa svih strana.
DeWeese je vidio pagu i pitao se zbog ega je sve to zajedno uinjeno.
- To je moja najnovija skulptura - rekao je Fedro. - Zar vam se ne ini da u tome ima neega?
Umjesto da se nasmije, DeWeese ga je s ue-njem pogledao, dugo je prouavao stol i naposljetku
rekao: - Gdje ste sve to nauili?
U prvi mah Fedro je pomislio da on nastavlja alu, ali DeWeese je bio ozbiljan.
Drugi put Fedro je bio ljut zbog nekih slabih studenata. Na putu kui s DeWeeseom on je ispod nekog drvea o tome govorio, a DeWeese se udio zato to uzima toliko k srcu.
- I ja sam se pitao - rekao je Fedro nesigurnim glasom i dodao: - Mislim da je to moda zbog toga to
je svaki profesor skloniji studentima koji su njemu slini. Ako se u vaem nainu pisanja istie dotjeran
stil, onda tome pridajete vie vanosti kod nekog stu-denta nego inae. Ako upotrebljavate krupne rijei,
bit e vam dragi studenti koji piu krupnim rijeima.
- Svakako. to je u tome slabo? - rekao je DeWeese.
- Pa eto, postoji mala nezgoda u svemu tome - rekao je Fedro - jer svi studenti koji su mi naj-drai, oni
s kojima me zaista vee neki osjeaj po-istovjeivanja, redom su pali na ispitima!
DeWeese je na to prasnuo u grohotan smijeh i time Fedra malo uvrijedio. On je u tome vidio ne-ku
vrstu znanstvene pojave koja mu je mogla ponu-diti klju za nove spoznaje, a DeWeese se samo smijao.
U poetku je mislio da se DeWeese smije njego-vom nehotinom izvrgavanju ruglu samog sebe. Ali
to se nije slagalo s njegovom osobom jer uope nije bio podrugljiv. Kasnije je uvidio da se tu radilo o
najistinitijem smijehu. Najbolji studenti uvijek pada-ju. Svaki dobar profesor to zna. Bila je to ona vrsta
smijeha koja smanjuje napetost to je uzrokuju nemo-gue situacije i Fedro se mogao njome koristiti jer
je u to vrijeme stvari uzimao previe ozbiljno.
Ti zagonetni DeWeeseovi odgovori naveli su Fe-dra na pomisao da DeWeese ima pristup u golema
prostranstva skrivenog razumijevanja. DeWeese je uvijek izgledao kao da neto taji. On je neto skrivao
od njega, a Fedro nije mogao dokuiti to je to.
Zatim dolazi jedan snaan ulomak sjeanja, onoga dana kad je otkrio da moda i DeWeese gaji
nekakvo slino zagonetno osjeanje prema njemu.
Prekida za svjetlo u DeWeesovoj radnoj sobi se pokvario i on je zamolio Fedra da vidi to je. Imao je
pomalo zbunjen, pomalo zagonetan smijeak na licu, kao smijeak to ga ima umjetniki mecena kad
razgovara s nekim slikarom. Mecena je zbunjen to otkriva kako malo zna, ali se smijei oekujui da e
vie nauiti. Za razliku od Sutherlandovih, koji mrze tehniku, DeWeese je bio toliko daleko od nje da u

njoj nije nazirao nikakve opasnosti. DeWeese je zapravo bio tehnika neznalica, mecena u tehnici. Od od
nje nita nije razumio, ali je znao to mu se svia i stalno je uivao da neto naui.
On je pretpostavljao da je kvar u ici blizu arulje, jer svjetla je nestalo im je pritisnuo preki-da. Da
je kvar bio u prekidau, smatrao je, proteklo bi neko vrijeme prije nego to bi se to vidjelo u zarulji. Fedro
o tome nije raspravljao, nego je otiao u trgovinu tehnikom robom preko puta, kupio preki-da i za
nekoliko minuta ga ugradio. Naravno, svjetlo jesmjesta zasjalo, izazvavi kod DeWeesea uenje i nelagodu. - Kako ste znali da je kvar u prekidau? - upitao je.
- Zato to je radilo na prekide kad sam prodr-mao prekida.
- No - zar to nije moglo prodrmati i icu?
- Nije.
Fedrovo nadmono dranje razljutilo je DeWeesea i on se poeo prepirati. - Kako znate sve to? - rekao je.
- To je oigledno.
- Pa zbog ega onda ja to nisam vidio?
- ovjek mora biti malo upuen.
- Onda to nije oigledno, zar ne?
DeWeese je uvijek raspravljao s tog udnovatog gledita da je bilo nemogue njemu odgovoriti. To
gledite navelo je Fedra na pomisao da DeWeese neto taji od njega. Tek na koncu svoga boravka u
Bozema-nu pomislio je da je shvatio, na svoj analitiki i me-todiki nain, koje je to gledite.
Na ulazu u prak zaustavljamo se i plaamo ovjeku s velikim eirom. On nam uzvraa jednodnevnom
pro-pusnicom. Ispred nas vidim starijeg turista koji nas snima, zatim se smije. Iz njegovih kratkih hlaa
spu-taju se bijele noge u debele arape i cipele. Njegova ena, koja s odobravanjem gleda, ima iste takve
noge. Domahujem im u prolazu i oni nam odmahuju. Taj e trenutak biti zabiljeen na filmu jo mnogo
godina. Fedro je prezirao ovaj park ne znajui tono zbog ega moda zato to ga nije sam otkrio,
ali vje-rojatno ne zato. Nego zbog neeg drugog. Ljutilo ga je osoblje koje se dralo kao vodii na izletu.
Dranje turista kao da su u zoolokom vrtu u Bronxu, New York, gadilo mu se jo vie. Kolike li razlike
prema planinskom krajoliku svud naokolo. Park je izgledao kao golem muzej s pomnjivo uljepanim
izlocima da prue privid stvarnosti, ali ljupko ograenim lan-cima da ih djeca ne bi otetila. Ljudi su
ulazili u park i postajali pristojni i krasni i prijetvorni meu sobom ier ih je na to tjerala atmosfera parka.
Za sve vrijeme to je ivio stotinjak kilometara daleko od njega po-sietio ga je samo jedanput ili dvaput.
Ali ovo ispada iz redoslijeda. Nedostaje raspon od nekih deset godina. On nije skoio s Immanuela
Kanta u Bozeman, Montana. Za vrijeme tog raspona od deset godina dugo je ivio u Indiji studirajui
orijen-talnu filozofiju na Hindu sveuilitu u Benaresu.
Koliko ja znam, on tu nije doznao nikakve skri-vene tajne. Uope se nita osobito nije dogodilo osim
nekih dodira. Sluao je filozofe, pohodio je sveenike, upijao je i razmiljao, jo vie je upijao i

razmiljao, i to je bilo sve. Sve to se vidi iz njegovih pisama svodi se na uasnu zbrku i protuslovlja i
nepoduda-ranja i odstupanja i iznimke prema svim pravilima to ih je formulirao o stvarima koje je
promatrao. Do-ao je u Indiju kao empiriki znanstvenik i otiao je iz Indije kao empiriki znanstvenik,
nimalo mudriji nego to je bio kad je stigao. Ipak, bio je izloen mno-go emu i usvojio je neku vrstu
skrivene predodbe koja se kasnije javljala u vezi s mnogim drugim skri-venim predodbama.
Neke od tih skrivenih stvari trebalo bi ukratko izloiti jer one kasnije postaju vane. Postao je svjestan da doktrinarne razlike izmeu hinduizma i budiz-ma i taozima ni izdaleka nisu toliko znaajne koliko
doktrinarne razlike izmeu kranstva i islama i i-dovstva. Zbog njih se nikada nisu vodili ratovi, jer se
za verbalne prikaze stvarnosti nikada nije smatralo da su sama stvarnost.
U svim istonjakim religijama velika se vanost Pridaje sanskrtskoj doktrini Tat tvam asi, Ti si to,
koja tvrdi da vi jeste sve ono to mislite, i da je ne-djeljivo sve ono to mislite da zapaate. Shvatiti u potpunosti taj nedostatak djeljivosti znai postati pro-svijetljen.
Logika pretpostavlja odvojenost subjekta od objek-ta; logika dakle nije krajnja mudrost. Prividnost
odvojenos ti subjekta od objekta najbolje se uklanja iskljuivanjem tjelesne aktivnosti, duevne aktivnosti
i emo-cionalne aktivnosti. Postoje mnoge discipline koje se time bave. Jedna od najvanijih je sanskrtska
dhyana koja se na kineskom pogreno izgovara kao an to se opet na japanskom pogreno izgovara kao
zen. Fe-dro se nikada nije upustio u meditiranje jer to za nje-ga nije imalo smisla.

Sve njegovo

vrijeme u Indiji smisao je uvijek leao u loginoj dosljednosti i on nije mogao nai nikakav poten
nain da napusti to uvjerenje. To je, mislim, bilo vrijedno hvale kod njega. Ali jednoga dana profesor je u
predavaonici zanos-no tumaio prividnu narav svijeta po moda pedeseti ve put, i Fedro je digao ruku i
hladno upitao da li se vjeruje da su atomske bombe koje su pale na Hi-roimu i Nagasaki bile prividne.
Profesor se nasmi-jeio i odgovorio potvrdno. To je bio svretak raz-govora.
Vratio se na svoj Srednji zapad, stekao praktinu diplomu novinarstva, oenio se, ivio u Nevadi i
New Mexicu, obavljao razliite poslove, radio kao novinar, pisac znanstvenih lanaka i pisac reklamnih
industrij-skih tekstova. Postao je otac dvoje djece, kupio farmu i konja za jahanje i dva automobila i
poeo se debljati. Njegovo proganjanje onoga to smo nazvali utvarom razuma bilo je prestalo. Krajnje je
vano da se ovo razumije. On je bio odustao.
Budui da je bio odustao, povrina ivota mu je bila ugodna. Radio je do razumne granice, lijepo se
slagao s ljudima i, osim povremenih zavirivanja u unu-tarnju prazninu koja se oituje u nekim kratkim
pri-ama to ih je napisao u to vrijeme, njegovi su dani tekli posve obino.
Ne zna se pouzdano to ga je natjeralo ovamo gore u ove planine. ini se da ni njegova ena ne zna,
ali ja bih rekao da je to moda bilo jedno od onih unutarnjih osjeaja promaenosti i nada da e ga ovo na
neki nain opet vratiti na pravi put. Postao je mnogo zreliji, kao da je naputanje njegovih unutar-njih
ciljeva nekako uzrokovalo da bre stari.

Izlazimo iz parka kod Gardinera gdje izgleda da ne pada mnogo kie, jer na planinskim kosama u
sumrak vidimo tek travu i grmlje. Odluujemo da ovdje pre-noimo.
Grad se nalazi na visokim obalama s obiju strana mosta preko rijeke koja brza preko glatkih i istih
oblutaka. Preko mosta ve su upaljena svjela na mo-telu u kojemu odsjedamo, ali i na umjetnom svjetlu
koje dolazi kroz prozore mogu vidjeti da je svaka kuica pomnjivo okruena posaenim cvijeem, pa zato
paljivo hodam da ne gazim po njemu.
Primjeujem i stvari oko kuica te ih pokazujem Chrisu. Prozori su dvostruki i klizno pomini. Vrata
se blago zatvaraju i ne lupaju. Svi okviri su savreno postavljeni. Nema u svemu tome niega iznimnoga,
to je samo dobro nainjeno i, neto mi govori, sve je to uradio jedan ovjek.
Vraajui se u motel iz restorana primjeujemo stariji par kako sjedi u malom vrtu ispred recepcije
uivajui u veernjem povjetarcu. Mukarac potvruje da je sve te kuice on sam napravio i tako mu je
drago da je to netko primijetio da njegova ena, koja to vidi, poziva sve nas da sjednemo kraj njih.
Razgovaramo bez potrebe da urimo. Ovo je naj-stariji ulaz u park. Njime su se sluili jo prije nego
to su izumljeni automobili. Oni govore o promjena-ma koje su nastupile tijekom godina, dodajui novu
dimenziju onome to vidimo oko sebe, i sve se to slijeva u jednu prekrasnu stvar - taj grad, taj par i
godine koje su tuda prohujale. Sylvia polae ruku na Johnovu nadlakticu. Ja sam svjestan uma rijeke
koja brza preko oblutaka ispod nas i utim blag mi-ris u nonom vjetru. ena, koja poznaje sve mirise,
kae da je to kozja krv, i mi uuujemo na neko vri-jeme i ja ugodno postajem dremljiv. Chris je ve gotovo spavao kad smo odluili poi na poinak.

13
John i Sylvia jedu prena peciva i piju kavu za do-ruak, jo ih dri sinonje raspoloenje, ali ja imam
potekoa prilikom gutanja hrane.
Danas bismo morali stii do kole, do mjesta gdje se zbilo strahovito sraivanje stvari, i ja ve utim
neku napetost.
Sjeam se kako sam jednom itao o arheolokim iskapanjima na Bliskom istoku i doznavao kako se
osjea arheolog kad po prvi put nakon tisua godina otvara zaboravljene grobove. I ja se sada osjeam
kao neki arheolog.
Kaduljino grmlje u kanjonu prema Livingstonu sad je slino kaduljinu grmlju to ga vidite cijelim
putem odavde do New Mexica.
Jutronje sunce je kao jueranje, samo to je toplije i blae sada kad se opet nalazimo na manjim
visinama.
Nema nieg neobinog.

Samo taj arheoloki osjeaj da mir okoline pri-kriva neke stvari. Mjesto gdje blude duhovi.
Ja zaista ne elim ii onamo. Smjesta bih se okre-nuo i vratio.
To je samo napetost, valjda.
Slae se s jednim ulomkom ovoga sjeanja, u ko-jemu je mnogih jutara napetost bila toliko snana da
je on povrao sve iz sebe prije nego to bi uao u prvu predavaonicu. Gadilo mu se da izae pred punu
sobu studenata i govori. Bilo je to potpuno nasilje nad njegovim usamljenim, izdvojenim nainom ivota,
pa je osjeao estoku tremu, samo to se to nikada nije
odraavalo na njemu kao trema na pozornici, nego prije kao uasna estina svega onoga to je inio.
Studenti su priali njegovoj eni da je to bilo neto poput elektriciteta u zraku. U trenutku kad je ulazio u
predavaonicu sve su se oi usmjeravale na njega i pratile ga dok je prilazio katedri. Svi razgovori su zamirati do apta i ostajali kao apat iako je esto pro-lazilo nekoliko minuta prije nego to bi poelo predavanje. Tijekom cijeloga sata oi se nisu odvajale od njega.
O njemu se poelo mnogo govoriti, kao o kontroverznoj linosti. Veina studenata izbjegavala je njegove predmete kao kugu. Sluali su i previe pria o njemu.
Ta kola je bila ono to bi se blago dalo nazvati predavakim fakultetom. Na predavakom fakultetu
predajete i predajete i predajete bez slobodnog vre-mena za istraivanje, za razmiljanje, za sudjelovanje
u zbivanjima izvan kole. Samo predajete i predajete i predajete dok vam duh ne otupi i ne iezne stvaralaka mo i ne postanete automat koji govori iste glupe stvari po sto puta beskrajnim valovima nevinih
stude-nata koji ne mogu razumjeti zato ste vi tako glupi, gube potovanje prema vama i ire to
nepotovanje u javnosti. Razlog zbog kojega predajete i predajete i predajete lei u tome to je to vrlo
lukav nain odr-avanja kole uz male trokove koji prua laan pri-vid pravog obrazovanja.
Ipak usprkos tome on je kolu zvao imenom koje nije imalo mnogo smisla, ustvari zvualo je pomalo
smijeno s gledita njezine prave naravi. Ali ime je imalo veliko znaenje za njega, i on ga se uporno
drao i smatrao je, prije nego to je otiao, da ga je usjekao u nekoliko mozgova dovoljno duboko da se
nee izbrisati. Zvao ju je Crkvom uma, i mnoge nedournice ljudi oko njega mogle su prestati da su oni
razumjeli to je time mislio.
U dravi Montana u to vrijeme evala je ultra-desna politika slina onoj koja je vladala u Dallasu,
Texas, upravo prije ubojstva predsjednika Kennedyja.
Jednom profesoru poznatom po cijelim Sjedinjenim Dravama bilo je zabranjeno da dri govor u
krugu sveuilita u Missouli, Montana, pod izlikom da bi to izazvalo nemire.. Profesorima je bilo
reeno da sve izjave za javnost moraju proi kroz ured za obavje-tavanje javnosti prije nego to se daju.
Akademske zasade bile su unitene. Zakonodavst-vo je prije toga zabranilo koli da odbije upis bilo
kojem studentu starijem od dvadeset jedne godine bez obzira na to da li je zavrio neku srednju kolu ili
ne. Sada je zakonodavstvo izglasalo zakon kojim se fakultet kanjava globom od osam tisua dolara za
svakog studenta koji padne, drugim rijeima naredbu da svaki student mora proi.

Novoizabrani guverner nastojao je otjerati deka-na kako zbog osobnih tako i zbog politikih razloga,
Dekan nije bio samo osobni neprijatelj, bio je i demo-krat, a guverner nije bio obian republikanac. ef
nje-gove predizborne kampanje ujedno je bio tajnik drut-va John Birch u dravi Montana1. To je bio
isti onaj guverner koji je bio sastavio popis od pedeset sub-verzivnih elemenata o kojemu smo uli prije
nekoliko dana.
Kao dio te krvne osvete, sveuilitu su bile osjet-no smanjene dotacije. Dekan je proslijedio neobino
velik dio tog smanjenja na fakultet engleskog jezika, kojega je Fedro bio lan, i kojega su lanovi bili prilino grlati kad se radilo o pitanjima akademske slobode.
Fedro je tada pisao regionalnom udruenju za slubeno priznavanje kola da vidi mogu li oni sprijeiti to krenje uvjeta valjanosti kole. Osim tog privatnog dopisivanja javno se zalagao da se povede
istraga o cjelokupnom stanju u kolstvu.
Tada su neki studenti u jednom od Fedrovih odje-ljenja upitali, zajedljivo, dali njegovi napori oko
toga da kola ne bude slubeno priznata znae da on nasto-ji onemoguiti njihovo obrazovanje.
1

Ulatrakonzervativna organizacija u SAD, osnovana s glavnim ciljem da se bori protiv komunistike aktivnosti;

ime je dobilo prema jednom kapetanu amerike ratne avijacije (Op. prev.)

Fedro je to zanijekao.
Na to je jedan student, oito guvernerov pristaa, liutito rekao da e se vlast postrati da kola ne izgubi
svoju slubenu valjanost.
Fedro je upitao na koji nain.
Student je odgovorio da e postaviti policiju da to sprijei.
Fedro je o tome malo razmiljao, zatim je shva-tio svu veliinu studentova pogrenog poimanja priznavanja kole.
Te noi, za sutranje predavanje, on je napisao obranu onoga to ini. To je bilo predavanje o Crkvi
uma koje je, suprotno njegovim uobiajenim bilje-kama, bilo vrlo dugako i vrlo paljivo obraeno.
Ono poinje navoenjem novinskoga lanka o tome kako na nekoj crkvenoj zgradi u unutranjosti visi
elektrina reklama za pivo ba iznad glavnog ulaza. Zgrada je bila prodana i pretvorena u pivnicu. Nije
teko pogoditi da se na ovom mjestu u predavaonici prolomio smijeh. Sveuilite je bilo dobro poznato
po pijankama i neodreeno odgovaralo toj slici. U lan-ku je pisalo da se mnogo ljudi zbog toga potuilo
crkvenim vlastima. Bila je to katolika crkva, i sveenik koji je bio odreen da odgovora na kritike
prilino se razljutio zbog svega toga. Njemu je to otkrilo nevjerojatno neznanje o tome to je zapravo
crkva. Zar su oni mislili da opeke i daske i staklo ine crkvu? Hi oblik krova? To je, pod ruhom
pobonosti, bio primjer istog materijalizma kojemu se crkva su-protstavlja. Graevina o kojoj je rije
nije sveto tlo. Ona je obesveena. I tu sve prestaje. Reklama za pivo stajala je nad ulazom u pivnicu, ne u
crkvu, i oni koji nisu vidjeli razliku samo su otkrivali neto o sebi.

Fedro je rekao da ista zbrka vlada u poimanju sveuilita i da je zato teko razumjeti gubitak
slubenog priznanja kole. Pravo sveuilite nije materijalni objekt. To nije skupina graevina koja
se moe braniti policijom. Objasnio je da, kad neki fakultet izgubi valjanost, nitko ne dolazi da zatvori
kolu. Nema zakonskih kazni, nema globa, nema osuda na zatvor. Predavanja se ne prekidaju.
Sve se nastavlja kao i do tada. Studenti dobivaju isto obrazovanje koje bi dobili i da kola nije izgubila
valjanost. Sve to bi se dogodilo, rekao je Fedro, bilo bi jednostav-no slubeno objavljivanje stanja koje
je ve posto-jalo. Bilo bi slino ekskomunikaciji. Dogodilo bi se to da bi stvarno sveuilite, kojemu
nikakvo zakono-davstvo ne moe zapovijedati i koje se nikada ne moe poistovjetiti ni s kakvim
smjetajem opeka i dasaka i stakala, jednostavno izjavilo da to mjesto vie nije sveto tlo. Stvarno
sveuilite bi odatle i-ezlo, i sve to bi ostalo bile bi opeke i knjige i ma-terijalna oitovanja.
To je moralo biti udno shvaanje svim studen-tima, i mogu ga zamisliti kako dugo eka dok se to
slegne, i kako moda zatim eka pitanje: to vi mi-slite da je stvarno sveuilite?
Njegove biljeke, kao odgovor na to pitanje, sa-dre slijedee:
Stvarno sveuilite, rekao je, nema odreenog po-loaja. Ono nema imovine, ne daje plae i ne prima
materijalnih daa. Stvarno sveuilite je stanje duha. To je veliko nasljee racionalne misli to nam je
stig-lo kroz stoljea i ne postoji ni na jednom odree-nom mjestu. To je stanje duha koje se obnavlja tijekom stoljea posredstvom ljudi koji tradicionalno nose naslov profesora, ali ak ni taj naslov nije dio
stvarnog sveuilita. Stvarno sveuilite nije nita manje neprekidno tijelo samog uma.
Pored toga stanja duha, uma, postoji i pravna osoba koja se na alost zove istim imenom ali je sasvim razliita stvar. To je neproizvodna ustanova, s odreenom adresom. Posjeduje imovinu, u stanju je da
plaa, da prima novac i da odgovara svim zakonskim zahtjevima.
Ali to drugo sveuilite, ta pravna osoba, ne mo-e poduavati, ne stvara novo znanje i ne vrednuje
ideje. To uope nije stvarno sveuilite. To je tek crk-vena zgrada, tlo, poloaj gdje su stvoreni pogodni
uvjeti za opstojanje stvarne crkve.
Zbrka se neprekidno stvara kod ljudi koji ne mogu vidjeti tu razliku, rekao je, i misle da nadzor nad
crkvenim zgradama ukljuuje nadzor nad crkvom. Oni profesore vide kao slubenike drugog sveuilita
koji moraju napustiti razum kad im se to rekne i bez pogovora primati naredbe, isto kao to to ine
subenici u drugim organizacijama.
Oni vide drugo sveuilite, ali prvo sveuilite ne uspijevaju vidjeti.
Sjeam se kad sam to prvi put itao i primijetio koliko je tu analitike snage upotrijebljeno. On je
izbjegao da cijepa sveuilite na grane ili odjele i da se bavi rezultatima te analize. Izbjegao je
takoer i tradicionalnu podjelu na studente, nastavnike i po-mono osoblje. Kad se sveuilite dijeli na
bilo koji nain, dobiva se mnogo nepotrebnih podataka koji vam ne mogu rei nita vie nego to se
inae na-lazi u slubenim sveuilinim izvjetajima. Ali Fedro ga je rastavio na crkvu i smjetaj, i
kad se jed-nom izvri takvo razuenje, ista ona mutna i prilino neshvatljiva ustanova odjednom se

poima s

nekim stupnjem jasnoe koji prije toga nije bio dostupan. Na temelju te diobe on je pruio

objanjenja za mnoge zagonetne ali normalne aspekte sveuilinog ivota. Poslije ovih objanjenja
vratio se analogiji reli-giozne crkve. Graani koji sagrade takvu crkvu i pla-aju za nju vjerojatno imaju
na umu da to ine za svoju zajednicu. Dobra propovijed moe upljanima Pruiti duevni mir za naredni
tjedan. Nedjeljna ko-la pomoi e djeci da se odgoje kako treba. Sveenik koji dri propovijedi i
upravlja nedjeljnom kolom razumije te ciljeve i obino radi u skladu s njima, ali on takoer zna da
njegov osnovni zadatak nije slu-enje zajednici. Njegov osnovni zadatak je prije sve-ga sluenje bogu.
Obino u tome nema sukoba, ali ponekad se neki pojavi kad se lanovi crkvenog od-bora suprotstave
sveenikovim propovijedima i zapri-jete da e uskratiti materijalnu potporu. To se dogaa. U takvim
prilikama pravi sveenik mora se pona-ati kao da nije ni uo prijetnje. Njegov osnovni zadatak nije
sluenje lanovima zajednice, nego jedino bogu.
Osnovni zadatak Crkve uma, rekao je Fedro, uvi-jek je stari Sokratov cilj istine, u trajno
promjenljivim oblicima, kako se otkriva u procesu racionalnosti. Sve drugo podlono je tome. Obino taj
cilj se ne sukob-Ijuje s mjesnim ciljem poboljanja graanstva, ali ponekad neki sukobi, iskrsnu, kao
i u sluaju samog Sokrata. Oni iskrsnu kad lanovi odbora ili predstav-nici vlasti, koji su uloili mnogo
vremena i novaca oko smjetaja, zauzmu gledite koje je suprotno pro-fesorskim predavanjima i izjavama
za javnost. Oni se tada mogu osloniti na administraciju prijetei da e uskratiti materijalnu potporu ako
profesori ne budu govorili ono to oni ele uti. I to se dogaa.
Pravi crkveni ljudi u takvim prilikama moraju se ponaati kao da nisu uli te prijetnje. Njihov osnovni zadatak nikada nije sluenje zajednici prije sve-ga ostaloga. Njihov osnovni zadatak je sluenje, posredstvom uma, cilju istine.
To je on mislio svojom Crkvom uma. Nitko nije sumnjao u to da on tako duboko osjea. Smatrali su
ga nekom vrstom smutljivca, ali nikada ga nisu sprijeili u tome onoliko koliko je on smutnje izazvao. Od
gnjeva sviju oko njega djelomino ga je spaavala njihova nesklonost da i u emu pomognu neprijateljima kole, ali djelomino i zavidna svjesnost da sve njegovo izazivanje smutnji napokon potjee od
na-loga kojemu se i sami uvijek moraju pokoravati: na-loga da govore racionalnu istinu.
Biljeke predavanja objanjavaju gotovo sve raz-loge njegova takva ponaanja, ali jedna stvar ostaje
neobjanjena - njegova fanatina estina. ovjek moe vjerovati u istinu i u proces njezina otkrivanja i u
otpor dravnoj vlasti, ali zato bi zbog toga, iz da-na u dan, sagorijevao u sebi?
Psiholoko objanjenje koje se pojavilo meni se ini neprikladnim. Glumaka trema ne moe podnijeti
tu vrstu napora iz mjeseca u mjesec. Ni drugo obja-njenje ne zvui uvjerljivo, to jest da se on pokuavao
iskupiti zbog ranijeg neuspjeha. Nema ni u emu dokaza da je ikada o svom izbacivanju sa sveuilita
razmiljao kao o neuspjehu, nego samo kao. o zago-netki. Objanjenje do kojega ja dolazim javlja, se :iz
neslaganja izmeu njegova pomanjkanja ;vjere u znan-stveni um u laboratoriju i njegove fanatine vjere
iz-raene u predavanju o Crkvi uma. Razmiljao sam o tom neslaganju jednog dana i odjednom mi je

sinulo da u tome uope nema neslaganja. Njegovo pomanj-kanje vjere u um bilo je razlog zato mu se on
tako fanatino posvetio.
Nikada se neete posvetiti neemu u to imate pot-puno povjerenje. Nitko fanatino ne vie da e
sunce i sutra izai. Svatko zna da e ono sutra izai. Kad se ljudi fanatino posveuju politikoj ili
regionalnoj vjeri ili bilo kojoj vrsti dogme ili cilja, uvijek to ine zato to su te dogme ili ciljevi pod
znakom sumnje.
U ovom sluaju radi se o borbenosti jezuita koji-ma je on donekle bio slian. Povijesno njihova gorljivost nije nikla iz snage katolike crkve nego iz nje-zine slabosti pred reformacijom. Fedrovo pomanjkanje vjere u um nainilo je od njega tako fanatina ui-telja. To ima smisla. I to dobiva jo vie smisla kad
se vide stvari koje su uslijedile.
Zbog toga je on vjerojatno osjeao neko dubo-ko srodstvo s onoliko slabih studenata iz posljednjih
redova u njegovim predavaonicama. Prezirni pogledi u njihovim oima odraavali su iste osjeaje koje je
on gajio prema cijelom racionalnom, intelektualnom procesu. Jedina razlika je bila u tome to su oni bili
prezirni zbog nerazumijevanja toga procesa. On ga je prezirao zato to ga je razumio. Budui da ga nisu
razumjeli, njima nije preostajalo drugo rjeenje nego da padnu i da se cijelog ivota s gorinom sjeaju
tog iskustva. S druge strane on je fanatino osjeao da je duan uiniti neto u tome. Zbog toga je njegovo
predavanje o Crkvi uma bilo tako dobro pripremlje-no. Govorio im je da moraju vjerovati u um jer ni-eg
drugog nema. Ali on sam nije imao te vjere.
Treba stalno drati na pameti da se sve to doga-alo pedesetih godina, a ne sedamdesetih godina. U to
su vrijeme bitnici i rani hipiji galamili o sistemu iogranienom intelektualizmu koji ga podrava, ali gotovo nitko nije ni slutio kako e se cijelo ustrojstvo duboko dovesti u sumnju. I tako je Fedro fanatino
branio jednu ustanovu, Crkvu uma, u koju nitko, sigur-no nitko u Bozemanu, Montana, nije imao razloga
sum-njati. Kao neki Loyola prije reformacije. Neko borbe-no uvjeravanje svakoga da e sunce sutra izai,
kad nitko o tome nije brinuo. Svi su se samo njemu udili. Ali sada, kad izmeu nas i njega lei najburnije
desetljee ovog stoljea, desetljee u kojem je um bio opsjedan i napadan preko svih najsmionijih
vjerova-nja pedesetih godina, mislim da u ovoj chautauqui ko-ja se zasniva na njegovim otkriima
moemo malo bolje razumjeti o emu je on govorio... o rjeenju svega toga... samo kad bi to bilo istinito...
ali to-liko je toga izgubljeno da nema naina da se dozna. Moda se zbog toga ja osjeam kao arheolog. I
moda sam zbog toga toliko napet. Imam samo ove ulomke sjeanja, i krhotine stvari koje mi drugi ispriaju, i ja se stalno pitam, dok se primiemo, ne bi li bilo bolje da neki grobovi ostanu zatvoreni.
Iznenada mi na pamet pada Chris koji sjedi iza mene, i pitam se koliko on zna, koliko se sjea.
Stiemo do raskrija gdje se put iz parka slijeva s glavnom autocestom istok-zapad, zaustavljamo se i
skreemo na nju. Odatle prelazimo preko jednog nis-kog prijelaza u sam Bozeman. Cesta se sada uspinje,
vodi na zapad, i ja se odjednom veselim onome to me eka.

14
Silazimo s prijelaza na malu zelenu ravnicu. Neposred-no na jugu vide se planine obrasle borovom
umom koje na vrhuncima jo imaju snijeg od prole zime. U svim drugim smjerovima pojavljuju se nie
planine, udaljenije, ali jednako tako jasne i otre. Ova slika s razglednica neodreeno se slae sa
sjeanjem. A glav-na autocesta vjerojatno nije postojala u ono vrijeme. Reenica Bolje je putovati nego
stii vraa mi se ponovo u misli i tu ostaje. Dosad smo putovali a sada emo stii. Za mene nastupa
razdoblje potitenosti kad dosegnem privremeni cilj poput ovoga i kad se moram iznova usmjeriti prema
nekom drugom cilju. Za dan-dva John i Sylvia se moraju vratiti, a Chrisu i meni valja odluiti to emo
dalje initi. Sve se mora mije-njati.
Glavna gradska ulica izgleda mi mutno poznata, ali sada se osjeam kao turist i vidim da natpisi na
trgovinama stoje radi mene, turista, a ne radi ljudi koji ovdje ive. Ovo zaista nije malen grad. Ljudi se
kreu prebrzo i previe neovisno o drugima. To je jedno od onih mjesta s petnaest do trideset tisua
stanovnika, te niti je pravi gradi, niti je pravi grad - niti je zapravo ita.
Ruamo u restoranu punom stakla i kroma koji ne budi nikakvih uspomena. Izgleda kao da je otvoren
poslije njegova boravka ovdje i pokazuje ono isto po-manjkanje osobitosti koje je vieno na glavnoj ulici.
Prilazim telefonskom imeniku i traim broj Ro-berta DeWeesea, ali ga ne nalazim. Zovem informacije
ali ondje nikada nisu uli za tu stranku i ne mogu mi dati broj. Ne mogu vjerovati! Jesu li oni postojali
samo u njegovoj mati? Telefonistkinjin odgovor izazi-va panino osjeanje koje traje nekoliko trenutaka;
ali onda se sjeam njihova odgovora na moje pismo u kojemu sam im javljao da dolazimo i smirujem se.
Izmiljeni ljudi ne slue se potom.
John savjetuje da pokuam nazvati odjel za umjet-nost ili neke prijatelje. Puim neko vrijeme i pijem
kavu, pa kad se ponovo opustim uinim to i doznajem kako se stie k njima. Ne zastrauje tehnika. Zastrauje to to ona stvara u meuljudskim odnosima, na primjer izmeu onih koji zovu informacije i onih
koji odgovaraju.
Od grada do planina preko dna doline ima valjda petnaest kilometara, i mi prelazimo tu udaljenost po
blatnjavim putovima kroz bujnu zelenu visoku djeteli-nu zrelu za konju, koja izgleda tako gusta da bi
teko bilo kroz nju hodati. Polja se pruaju s obiju strana i lagano se uzdiu prema podnoju planina gdje
se nag-lo uzdie tamnije zelenilo borova. To e biti mjesto gdje ive DeWeeseovi. Gdje se susreu
svijetlo zeleni-lo i tamno zelenilo. Vjetar je pun mirisa svijetlozelenog tek pokoenog sijena i stoke. U
jednom trenutku prola-zimo kroz hladan zrani zid gdje se miris mijenja na borovinu, ali zatim se opet
vraamo u toplinu. Suna-no svjetlo i livade i blisko uzvita planina.

im smo stigli 40 borova, na cesti poinje debeo sloj ljunka. Usporavamo do prve brzine i petnaest
kilometara na sat, i ja sputam obje noge s papuica da izdignem motocikl ako se zarije u pijesak i pone
tonuti. Cesta zakree i naglo ulazi u borove i vrlo strm i uzak kanjon u planini, i evo upravo kraj puta
velike sive kue s golemom apstraktnom eljeznom skulptu-rom privrenom na jednoj strani, a ispod
nje sjedi u naslonjau naslonivi se leima o kuu iva prilika samoga DeWeesea koji okruen drutvom
dri limen-ku piva u ruci i njome nam mae. Izravno iz starih fotografija.
Ja sam toliko zauzet dranjem motocikla da ne mogu odvojiti ruke od upravljaa pa mu umjesto toga
odmahujem nogom. iva prilika samog DeWeesea smjeka se dok se mi zaustavljamo.
- Pronali ste nas - veli on. Oputen smijeak. Sretne oi.
- Mnogo je vremena prolo - velim ja. I ja se osjeam sretno, iako mi je udno to odjednom vidim da
se prilika kree i da govori.
Sjahujemo i svlaimo putnu opremu l vidim da je otvoreni trijem na kojem stoje on i njegovi gosti jo
nedovren i nenatkriven. DeWeese gleda s poda koji se nalazi tek malo iznad puta s nae strane, ali je
nagib kanjona tako strm da je na drugoj strani tlo pet metara nie i dalje od kue, meu drveem i visokom travom gdje jedan konj, djelomino zaklonjen drveem, pase ne diui glavu. Sad moramo istezati
vratove da vidimo nebo. Okruuje nas tamnozelena uma koju smo gledali dok smo se pribliavali.
- Ovo je zaista prekrasno! - veli Sylvia.
iva prilika DeWeesea smijei joj se odozgo. - Hvala - veli on - drago mi je da vam se svia. - Njegov
glas je vrlo spokojan, posve oputen. Iako je to autentina prilika samog DeWeesea, primjeujem da je to
ujedno potpuno nova osoba koja se trajno obnav-ljala i vidim da u ga morati svega iznova upoznati.
Penjemo se na trijem. Izmeu podnih dasaka po-stoje upljine, kao da je reetka. Kroz njih mogu vidjeti tlo. Glasom i smijekom koji kao da govore No, nisam ba siguran kako se ovo radi, DeWeese nas
sve unakrsno upoznaje, ali njegove rijei na jedno uho ulaze a na drugo izlaze. Nikada ne mogu zapamtiti
ime-na. Njegovi gosti su predava umjetnosti s fakulteta, koji nosi naoale ronatog okvira, i njegova
ena, koja se samosvjesno smjeka. Vjerojatno su novi.
Razgovaramo neko vrijeme, DeWeese im uglav-nom objanjava tko sam ja, a zatim, s one strane gdje
se trijem gubi iza ugla kue, odjednom se pojavljuje Gennie DeWeese s posluavnikom punim piva u
limen-kama. I ona je slikarica i, toga iznenada postajem svjestan, brzo shvaa situaciju i ve se prijateljski
smijei to grabim limenku piva umjesto njezinu ru-ku, pa veli: - Upravo su stigli neki susjedi s gomilom
Pastrva za veeru. Tako sam sretna. - Pokuavam se sjetiti to bi bilo prikladno rei, ali samo klimnem
glavom.
Sjedamo, ja na sunce odakle je teko razlikovati pojedinosti na drugoj strani trijema u hladu.
DeWeese me gleda, ini se kao da se sprema neto rei o mom izgledu, koji se bez sumnje mnogo
razli-kuje od onoga to on pamti, ali neto ga odvrati od toga i on se okrene ka Johnu i upita ga kakvo je
bilo putovanje.

John objanjava da je bilo upravo silno, neto to su on i Sylvia godinama oekivali.

Sylvia se tome pridruuje. - Dosta je biti na zraku u ovim prostranstvima - kae ona.
- U Montani ima prostranstva - kae DeWeese, pomalo sjetno. On i John i predava umjetnosti uputaju se u razgovor o razlikama izmeu Montane i Mi nnesote, tek radi upoznavanja.
Konj mirno pase ispod nas, a odmah iza njega iskri se voda u potoku. Razgovor se pomie na DeWeeseovu zemlju ovdje u kanjonu, na to koliko De-Weese dugo tu ivi i kakvo je umjetniko
obrazovanje na fakultetu. John je zaista nadaren za sluajne raz-govore poput ovoga to ja nimalo nisam,
pa zato samo sluam.
Poslije nekog vremena vruina od sunca postaje tako velika da svlaim demper i raskopavam
koulju. Takoer vadim sunane naoale i stavljani ih da iz-bjegnem mirkanje. Tako je bolje, ali to mi
toliko smanjuje vidljivost u sjeni da jedva razlikujem lica, te se osjeam nekako odvojen od svega osim
sunca i suncem obasjanih strmina kanjona. Razmiljam u sebi o raspremanju prtljaga ali odluujem da ga
ne spo-minjem. Oni znaju da ostajemo ali upravo podsvjesno doputaju da se prvo obave prve stvari. Prvo
se opu-tamo, onda se raspremamo? emu urba? Pivo i sun-ce poinju zagrijavati moju glavu kao da je
meki utipak. Vrlo ugodno.
Ne znam koliko kasnije ujem Johnovu primjedbu o filmskom glumcu meu nama i shvaam da
govori o meni i mojim sunanim naoalama. Pogledam preko
naoala prema njima u hladu i razabirem da mi se DeWeese i John i predava umjetnosti smijee.
Vjero-jatno me trebaju u razgovoru, neto o nevoljama na putovanju.
- Oni ele znati to se dogaa ako se neto me-haniki pokvari - veli John.
Priam im cijelu priu o onome kad smo Chris i ja bili u kinoj oluji i kad se ugasio motor, to je
dobra pria, ali pomalo bez poante. To shvaam dok je pripovijedam kao odgovor na njihovo pitanje. Posljednja reenica o tome kako nije bilo benzina donosi oekivano mumljanje.
- A ja sam mu ak rekao da pogleda - veli Chris.
DeWeese i Gennie primjeuju koliko je Chris na-rastao. On postaje samosvjestan i pomalo likuje.
Pitaju za njegovu majku i njegova brata, a nas obojica odgo-varamo na ta pitanja najbolje to umijemo.
Vruina naposljetku postaje neizdriva pa pomi-em stolicu u hlad. Ono sjeanje utipaka nestaje u
nagloj hladnoi i poslije nekoliko minuta moram se za-kopati. Gennie to primjeuje i veli: - im sunce
zae za one vrhove, ovdje postaje zaista hladno.
Razmak izmeu sunca i vrhova je malen. Prosu-ujem da preostaje manje od pola sata izravnog sunca, premda je tek sredina popodneva. John pita o pla-ninama u zimi, pa on i DeWeese i predava
umjetnosti razgovaraju o tome i o hodanju s krpljama u planina-ma. Ja bih ovdje mogao vjeno sjediti.
Sylvia i Gennie i ena predavaa umjetnosti raz-govaraju o kui i ubrzo ih Gennie poziva unutra.

Moje misli se vraaju na primjedbu kako Chris tako brzo raste i iznenada nastupa onaj grobni osje-aj.
Ja sam samo neizravno uo o vremenu kad je Chris ovdje ivio, a njima se pak ini kao da je on jedva i
bio odsutan. Mi ivimo u potpuno razliitim vremenskim strukturama.
Razgovor se prebacuje na novosti u slikarstvu i glazbi i kazalitu, i ja se iznenaujem kako John dobro
sudjeluje u tom razgovoru. Mene u osnovi ne zanimato se dogaa u tim podrujima a on to vjerojatno
zna i zbog toga nikada sa mnom ne govori o tome. Upravo obrnuto od sluaja s odravanjem motocikla.
Pitam se da li su meni sada staklene oi kao to su njemu kad ja govorim o klipovima i ventilima.
Ali sve to on i DeWeese imaju zajednikoga to smo zapravo Chris i ja, i tu se neto smijeno razvija,
poevi s onom primjedbom o filmskom glumcu. John-ov dobroduni sarkazam na raun njegova starog
druga u piu i vonji motociklom malo kvari raspoloenje DeWeeseu koji se zbog toga o meni izraava
glasom punim potovanja. To valjda samo od sebe pojaava Johnov sarkazam i to obojica osjeaju pa me
se ne-kako klone i poinju razgovor o neem u emu se sla-u ali ponovo se vraaju na mene i nelagoda
raste pa me opet zaobilaze i prihvaaju se druge ugodne teme. - U svakom sluaju - veli John - ovaj
ovjek ovdje nam je govorio da emo se razoarati kad ovamo stignemo, a mi jo nikako da se otresemo
toga razo-aranja.
Ja se smijem. Nisam elio da se tako osjea. I De-Weese se smijei. Ali tada se John okree k meni i
veli: - Zaboga, ti si morao biti zaista lud, hou rei zaista enuo kad si napustio ovo mjesto. Nije mi stalo
ka-kav je fakultet.
Vidim da ga DeWeese gleda, zapanjeno. Zatim srdito. DeWeese gleda mene i ja odmahujem. Nastala
je neka vrsta zastoja, ali ja ne znam kako da ga zao-biem. - Ovo je krasno mjesto - velim jedva ujno.
DeWeese kae obrambeno: - Da ostanete neko vrijeme, vidjeli biste i drugu stranu ovoga. - Preda-va
klima glavom da se s tim slae.
Zastoj sada povlai za sobom utnju. Nju je nemo-gue ispuniti. Ono to je John rekao nije neljubazno.
On je ljubazniji nego itko drugi. Ja znam i on zna, ali DeWeese ne zna, da se njih dvojica obraaju osobi
koja danas ne predstavlja mnogo. To je tek pripadnik sred-njeg stalea i srednje dobi koji se dobro snalazi.
Bri-ne uglavnom o Chrisu, ali izvan toga nita osobito.
Ali DeWeese i ja znamo, a Sutherlandovi ne znaju, da je postojao netko, ovjek koji je nekada ovdje
i-vio, koji je stvaralaki izgarao od nekih ideja to ih nikada prije nitko nije uo, ali tada se dogodilo
neto neobjanjeno i pogreno, a ni DeWeese ni ja ne zna-mo kako i zato. Uzrok zastoja, nelagodnog
osjeanja, lei u tome to DeWeese misli da je ta osoba sada ovdje. I nema naina na koji ga mogu
razuvjeriti.
U jednom trenutku, visoko gore na vrhuncu, sun-ana se svjetlost rasipa kroz drvee i blago treperenje stie do nas. Svijetao kolobar se iri, obuhvaa sve iznenadnim blijeskom, pa iznenada pada i na me.

- On je previe vidio - velim, razmiljajui jo o zastoju razgovora, ali DeWeese izgleda zbunjen a
John uope ne shvaa, i ja prekasno uviam non sequi-tur. U daljini neka usamljena ptica tugaljivo se
javlja.
Sunce je odjednom zalo iza planine i sad je cio kanjon u mutnoj sjeni.
U sebi razmiljam kako je to bilo nepoeljno. Ne smijete izricati takve reenice. Iz bolnice izlazite
svjes-ni da to ne smijete.
Pojavljuje se Gennie sa Sylvijom i predlae da se raspremimo. Mi na to pristajemo i ona nas vodi u
nae sobe. Vidim da na mom krevetu lei debeo po-kriva protiv none studeni. Krasna soba.
U tri odlaska do motocikla i natrag sve sam pre-nio. Zatim odlazim u Chrisovu sobu da vidim to
treba pomoi, ali on je veseo i ve odrastao i njemu pomo-i ne treba.
Gledam ga. - Kako ti se ovdje svia?
On kae: - Krasno je, ali nimalo ne slii na ono to si prole noi govorio.
- Kad?
-Prije nego to smo zaspali. U kuici.
Ja ne znam o emu govori.
On dodaje: - Rekao si da je ovdje samotno.
- Zato bih ja to rekao?
- To ja ne znam. - Moje mu je pitanje neugod-no, pa ga se okanjujem. Vjerojatno je sanjao.
Kad smo sili u dnevnu sobu, ve se osjeao miris prenja pastrva u kuhinji. U jednom kraju sobe DeWeese se prignuo uz ognjite drei ibicu uz malo novina ispod trijea. Gledamo ga nekoliko trenutaka,
- Cijelo ljeto potpaljujemo ognjite - veli on.
Ja odgovaram: - Iznenaen sam to je ovako hladno.
Chris kae da je i njemu hladno. aljem ga gore da donese svoj i moj demper.
- To je zbog veernjeg vjetra - veli DeWeese. - Pue niz kanjon odozgo gdje je zaista hladno.
Vatra se naglo razbuktava a zatim zamire pa se opet razbuktava zbog neujednenog strujanja u dimnjaku. Vjerojatno je vjetrovito, pomiljam, i gledam kroz goleme prozore koji ispunjavaju jedan zid dnevne sobe. Preko kanjona kroz polumrak vidim otro gibanje drvea.
- Ali to je tono - ree DeWeese. - Vi znate kako je gore hladno. Nekad ste sve svoje vrijeme provodili gore.
- To me podsjea na neke stvari - kaem ja.
Sad mi se vraa u misli izdvojen ulomak: noni vjetrovi oko logorske vatre, manje nego to je ova
pred nama ovdje, zaklonjene meu stijenama od jakog vjetra jer nema drvea. Kraj vatre lei oprema za
ku-hanje i atorska krila da je to bolje zaklone od vjet-ra, i pljoska puna vode prikupljene od rastopljena
snijega. Voda se morala prije toga skupljati, jer iz-nad pojasa uma snijeg se vie ne otapa kad sunce zae.

DeWeese kae: - Mnogo ste se promijenili. - On me ispitivaki promatra. Njegov izraz kao da pita je
li to zabranjena tema ili nije, i on iz toga promat-ranja zakljuuje da jest. Pa dodaje: - Mislim da smo se
svi promijenili.
Ja odvraam: - Ja uope nisam ista osoba - i ini se da ga to malo smiruje. Da je svjestan doslov-noga
smisla moje reenice, ona bi ga jo vie uzne-mirila. - Mnogo se toga dogodilo - velim - i poja-vile su se
neke stvari zbog kojih je postalo vano pokuati da se malo razmrse/bar u mom umu, i to je djelomino
razlog to sam ja ovdje.
On me gleda, oekuje jo neto, ali uto predava umjetnosti i njegova ena prilaze ognjitu pa prekidamo razgovor.
- Po vjetru bi se reklo kao da e noas biti oluje - veli predava.
- Ja ne bih rekao - veli DeWeese.
Vraa se Chris s demperima i pita ima li duhova gore u kanjonu.
DeWeese ga gleda sa smijekom. - Ne, ali ima vukova - veli.
Chris razmilja o tome i pita: - to oni ine?
DeWeese kae: - Stvaraju nevolje stoarima. - Zatim se mrti. - Kolju mladu telad i janjad.
- Napadaju li ljude?
- To jo nisam uo - veli DeWeese i zatim, videi Chrisovo razoaranje, dodaje: - ali bi mogli.
Za veeru uz pastrve iz potoka pijemo burgundac. Sjedimo zasebno u naslonjaima i po sofama oko
dnev-ne sobe. Cijela jedna strana te sobe ima prozore koji gledaju na kanjon, ali sada je vani mrano i
staklo odraava svjetlost s ognjita. ar vatre slae se s unu-tranjim arom vina i pastrva i nitko ne
poinje raz-govor, samo se uje mrmljanje pohvala.
Sylvia ape Johnu da pogleda velike lonce i vre-ve po sobi.
- Ve sam ih vidio - veli John. - Fantastino.
- Napravio ih je Peter Voulkas - kae Sylvia.
- Zaista?
- Bio je student kod gospodina DeWeesea.
- Oh, za boga miloga! Umalo nisam nogom pre-vrnuo jedan od tih vreva.
DeWeese se smije.
Poslije toga John nekoliko puta mrmlja neke stva-ri gleda oko sebe i objavljuje: - To je ono... to smo
upravo trebali... Sad se opet moemo vratiti na idu-ih osam godina u Colfax aveniju broj 2649.Sylvia
alobno veli: Nemojmo o tome govoriti.
John gleda mene neko vrijeme. - Mislim da ovjek koji ima prijatelje to mogu nekome pruiti ovakvu
veer ne moe biti sasvim lo. - Zatim ozbilj-no klimne glavom. - Morat u porei sve ono to sam o tebi
mislio.
- Ba sve? - pitam ja.

- U svakom sluaju bar neto.

DeWeese i predava se smijee i tako dio one pri-janje nelagode prolazi.
Poslije veere stiu Jack i Wylla Barsness. Nove ive slike. Jack je zabiljeen u grobnim ulomcima
kao dobar ovjek koji pie i predaje engleski na fakulte-tu. Poslije njih dolazi jedan kipar iz sjeverne
Montane koji uzgaja ovce da bi preivio. Prema nainu kako me DeWeese s njim upoznaje vidim da ga
nisam mo-gao otprije znati.
DeWeese kae da pokuava nagovoriti kipara da doe na sveuilite a ja velim: - Ja u pokuati da ga
odgovorim od toga - pa sjedam do njega, ali razgo-vor je dosta muan jer kipar je iznimno ozbiljan i
sumnjiav, oigledno zbog toga to ja nisam umjet-nik. Ponaa se kao da sam detektiv koji nastoji izvui neto od njega, i tek kad otkrije da se i ja esto bavim zavarivanjem sa mnom postaje sve u redu. Odravanje motocikla otvara udna vrata. On kae da vari zbog nekih slinih razloga kao ja. Nakon to
svladate vjetinu, zavarivanje vam daje strahovit osjeaj moi i vlasti nad kovinom. Moete initi to
elite. On vadi nekoliko fotografija stvari koje je vario i one prika-zuju krasne ptice i ivotinje s valovitim
metalnim po-vrinama koje ne slie ni na to drugo.
Kasnije se premjetam i razgovaram s Jackom i Wyllom. Jack odlazi na mjesto proelnika odjela za
engleski u Boise, Idaho. Njegov odnos prema ovda-njem odjelu izgleda suzdran, ali je negativan. ini
mi se da se sada sjeam da je on uglavnom knjievnik koji predaje engleski, vie nego sistematian
uenjak koji predaje engleski. Postojao je trajan sukob na od-jelu o tom pitanju koji je djelomino
potaknuo, ili bar ubrzao, rast Fedrovih neuobiajenih ideja o kojima nitko drugi nikada nije uo, a Jack je
podravao Fedra, premda nije bio siguran da zna o emu Fedro govori, jer je vidio da se tu radi o neemu
s im bi jedan knjievnik mogao bolje raditi nego s lingvisti-kom analizom. To je stari sukob. Kao sukob
izmeu umjetnosti i povijesti umjetnosti. Jedan stvara umjet-nost a drugi govori o tome kako je stvorena,
a izgleda da govor o tome kako je stvarna nikada ne odgovara nainu na koji je stvorena.
DeWeese donosi neka uputstva o sastavljanju ro-tilja i eli da ih ja procijenim kao profesionalni
tehni-ki pisac. Potroio je cijelo poslijepodne pokuavajui da ga sastavi, pa sada eli da ja ta uputstva u
cijelosti sasijeem.
Ali dok ih itam, izgledaju mi kao ispravna uput-stva i nikako ne nalazim nikakve greke u njima. To
ne elim rei, naravno, pa zbog toga se upinjem ne bih li se ega uhvatio. Ne moete zapravo rei da li su
neka uputstva dobra sve dok ih ne provjerite na na-pravi ili postupku koje opisuju, ali primjeujem podjelu na stranice koja onemoguuje itanje bez prevrta-nja lista naprijed-natrag izmeu teksta i slike - to je
uvijek loa stvar. Okomljujem se na to veoma estoko i DeWeese me u tom ohrabruje. Chris uzima
uputstvo da vidi o emu se radi.
Ali dok se na to okomljujem i opisujem neke nez-gode koje nastaju zbog pogrenog shvaanja to ga
moe izazvati unakrsno upuivanje u knjigama, osje-am da DeWeeseu nije zbog toga bilo oteano
razumije-vanje. Njega je osujetilo samo pomanjkanje glatkoe i neprekidnosti. Njemu je nemogue

pojmiti stvari kad se pojavljuju u runim, isprekidanim, nakaradnim re-enicama koje su uobiajene u
tehnikom stilu pisanja. Znanost radi s dijelovima, komadima i mrvicama stva-ri kojima se
podrazumijevaju dijelovi, komadi i mr-vice. On ustvari od mene oekuje da sasijeem po-manjkanje
umjetnike neprekidnosti, neto do ega jedan inenjer nimalo ne dri. Radi se zapravo o kla-sinoromantinom sukobu, kao u svemu to se tie tehnike. Ali Chris, u meuvremenu, uzima uputstva i presavija ih na nain kojega se ja nisam sjetio tako da slika pada neposredno uz tekst. Pogledam to drugi
put, pa trei put, i osjeam se kao junak iz crtanog filma koji je upravo prekoraio rub provalije ali jo ne
pada jer nije svjestan svoga poloaja. Klimam gla-vom, nastaje tiina, onda postajem svjestan svog poloaja, onda odjekne dug smijeh dok tuem Chrisa po glavi padajui od vrha do dna kanjona. Kad se smijeh
malo stia, velim: - No, u svakom sluaju... - ali se iznova prolama smijeh.
- Htio sam rei - napokon se ubacujem - da kod kue imam uputstva koja otvaraju nesluene vi-dike
za poboljanje pisanja o tehnici. Ona poinju ova-ko: - Sastavljanje japanskog bicikla zahtijeva veliki
duevni mir.
To izaziva jo vei smijeh, ali u oima Sylvije i Gennie i kipara vidi se odobravanje.
- To su dobra uputstva - veli kipar. I Gennie potvrdno klima glavom.
- Zbog toga sam ih sauvao - velim ja. - Is-prva sam se smijao zbog svih onih bicikla to sam ih
sastavio i, naravno, zbog nenamjernog omalovaavanja japanskih proizvoda. Ali u toj reenici ima mnogo
mu-drosti.
John me gleda s razumijevanjem. Ja njega gle-dam s jednakim razumijevanjem. Obojica se smije-mo.
On kae: - Profesor e sada stvar rastumaiti.
- Duevni mir nije nevana stvar, zaista - tu-maim ja. - U njemu lei sve. Stvara ga dobro odr-avanje
stroja; kvari ga loe odravanje stroja. Ono to zovemo radna sposobnost motora samo je objekti-vizacija
duenvog mira. Na koncu to je uvijek ispit vae staloenosti. Ako niste vedri kad ponete slagati neku
napravu i ako ostanete u takvu raspoloenju dok radite, vrlo je vjerojatno da ete svoje osobne proble-me
ugraditi u tu napravu.
Oni me samo gledaju razmiljajui o ovome. - Ovo je neuobiajen pristup - kaem dalje - ali osniva se
na uobiajenom razumu. Materijalni objekt koji promatramo, bicikl ili rotilj, ne moe imati ni pravo ni
krivo. Molekule su molekule. One nemaju nikakvih moralnih zasada da ih se dre osim onoga to im ljudi
dadu. Ispit motora je zadovoljstvo koje vam on prua. Drugoga puta nema. Ako motor izaziva spokojnost,
ispravan je. Ako vas uznemiruje, neispra-van je sve dok se ne promijeni ili motor ili va duh. Va duh je
uvijek mjerilo motora. Drugoga mjerila nema.
DeWeese pita: - to se dogaa ako je motor neis-pravan a ja se ipak osjeam spokojno?
Smijeh.
Ja odgovaram: - To je protuslovlje u sebi. Ako vam zaista nije stalo, neete ni znati da je neispravan.
To vam nee pasti na pamet. Sama injenica da izgo-varate da je neispravan je oblik brige.

Zatim dodajem: - Obiniji je sluaj da ovjek osjea nemir ak i kad je ispravan, i ja mislim da se
upravo o tome radi u ovom sluaju. Ako ste zabrinuti, stvar nije u redu. To znai da nije dovoljno paljivo
provjerena. U svakoj industriji stroj koji nije provje-ren smatra se pokvarenim strojem i ne smije se
upotrijebiti ak ako savreno radi. Vaa zabrinutost zbog rotilja ista je stvar. Niste ispunili posljednji
uvjet postizanja duevnog mira, jer osjeate da su ova uputstva previe komplicirana i da ih moda neete
tono razumjeti.
DeWeese pita: - U redu, kako biste ih vi promije-nili da bih postigao taj duevni mir?
- To bi zahtijevalo mnogo vie izuavanja nego to sam ga upravo izloio. Cijela stvar see veoma duboko. Ova uputstva o rotilju poinju i zavravaju iskljuivo sa strojem. Ali vrsta pristupa o kojoj ja
razmiljam nije ovako uska. U ovakvim uputstvima ovjeka zapravo ljuti to to oni doputaju samo jedan
nain sastavljanja ovog rotilja - njihov nain. I ta Pretpostavka brie svako stvaralatvo. Ustvari postoje
stotine naina da se sastavi rotilj, a kad vas uput-stva tjeraju da se drite samo jednog naina ne pokazujui vam sutinu problema, postaje teko slijediti ih bez zapadanja u pogreke. Tada gubite osje-aj
za rad. I ne samo to; mala je vjerojatnost da vam ona pokazuju najbolji nain.
- Ali uputstva su iz tvornice - veli John.
- Ja sam iz tvornice takoer - velim i znam kako se prave ovakva uputstva. Izaete na tekuu traku s
magnetofonom i poslovoa vas alje radniku koji mu je najmanje potreban, najveem zabuantu kojeg
ima, i to vam taj radnik ree - to su uput-stva. Drugi radnik bi vam moda rekao neto potpu-no razliito
i vjerojatno bolje, ali on je zauzet.
Svi izgledaju iznenaeno.
- To sam mogao i misliti - veli DeWeese.
- To je standard - kaem ja. - Nijedan pisac ga ne moe promijeniti. Tehnika pretpostavlja da po-stoji
samo jedan ispravan nain da se neto uini, a nikada nije tako. A kada pretpostavite da postoji samo
jedan ispravan nain da se neto uini, razumije se da e uputstva poeti i zavriti iskljuivo s rotiljem.
Ali da morate odluiti izmeu bezbroj naina da ga sastavite, onda se mora razmotriti odnos stroja prema
vama, i odnos stroja i vas prema ostatku svijeta, jer izbor izmeu mnogo mogunosti, ta umjetnost rada
jednako ovisi o vaem umu i duhu kao o materija-lu stroja. Zbog toga vam je potreban duevni mir.
Pa nastavljam: - Zapravo, ova ideja nije tako neobina. Pogledajte koji put neiskusna ili loa zanatliju i usporedite njegovo ponaanje s ponaanjem strunjaka o kojemu znate da izvrsno obavlja
posao, pa ete vidjeti razliku. Strunjak se nikada ne dri nijednog retka u uputstvima. On donosi odluke
uz rad. Zbog toga e biti paljiv i usredotoen na ono to ini. Njegove kretnje i stroj su u nekakvu
skladu. On se ne dri

nikakvih

pisanih

uputstava

jer priroda

mate-rijala kojim rukuje odreuje

njegove misli i kretnje, koje opet istovremeno mijenjaju prirodu materijala kojim rukuje. Materijal i
njegove misli mijenjaju se zajedno u nizu promjena dok se njegov duh ne smiri u isto vrijeme kad
materijal postane ispravan. - To zvui kao umjetnost - veli predava.

- Pa, to i jest umjetnost - kaem ja. - Ovaj razvod umjetnosti i tehnike je potpuno neprirodan. Samo
to traje ve toliko dugo da ovjek mora biti arheolog da bi doznao kad se zbilo to razdieljenje.
Sastavljanje rotilja je zapravo davno izgubljena gra-na kiparstva, toliko udaljena od svojih korijena stoljeima pogrenih intelektualnih skretanja da i samo povezivanje tog dvoga zvui apsurdno.
Oni nisu sigurni da li se alim ili ne.
- Hoete rei - pita DeWeese - da sam ja, kad sam sastavljao ovaj rotilj, zapravo stvarao skulpturu od
njega?
- Svakako.
On o tome razmilja neko vrijeme i smijei se sve vie i vie. - Volio bih da sam to znao - kae. Uslijedi smijeh.
Chris kae da ne razumije o emu govorim.
- To je u redu. Chris - veli Jack Barsness. - Ni rni ne razumijemo. - Novi smijeh.
- Mislim da u ostati pri obinoj skulpturi - kae kipar.
- Ja mislim da u ostati vjeran slikarstvu - ka-e DeWeese.
- Ja mislim da u ostati vjeran bubnjevima - kae John.
Chris upita: - emu e ti ostati vjeran?
- Svojim revolverima, mome, svojim revolveri-ma - velim mu ja. - To je zakon Divljeg zapada.
Svi se tome grlato smiju i ini se da mi oprata-ju moje dranje govora. Kad nosite u glavi neke
chautauque, krajnje je teko izbjei da njima napastu-jete nevinu eljad.
Razgovor se raspada na skupine i ja provodim ostatak veeri razgovarajui s Jackom i Wyllom o stanju u odjelu engleskog jezika.
Kad je veer zavrila i Sutherlandovi i Chris otili na spavanje, DeWeese se ipak sjea moga predavanja: - Bilo je zanimljivo ono to ste rekli o uputstvirna za rotilj.Gennie dodaje, takoer ozbiljno: Zvualo je kao da ste o tome dugo razmiljali.
- Razmiljam o pojmovima koji lee ispod toga ve dvadeset godina - velim.
Iza naslonjaa preda mnom iskre uzlijeu u dim-njak vuene vjetrom koji je sada jai nego prije.
Dodajem, gotovo za sebe: - Gledate kamo idete gdje jeste i sve to nema smisla, ali onda se okrenete i
pogledate gdje ste bili i ini se da izranja neka suprot-nost. Pa ako tu sustavnost primijenite unaprijed,
tada ponekad moete neto postii.
I nastavljam: - Sav onaj razgovor o tehnici i um-jetnosti dio je sustava koji je kanda izronio iz moga
ivota. To predstavlja nadilaenje neega to mislim da bi mnogi drugi mogli pokuati prebroditi.
- to je to?
- Pa, ne radi se tu samo o umjetnosti i tehnici. To je nekakvo neslaganje izmeu uma i osjeaja. Kod
tehnike ne valja to to ona ni na koji stvaran nain nije povezana s onim to se tie duha i srca. I tako
zbog nje stvari postaju slijepe i rune, sasvim sluaj-no,

to izaziva mrnju.

Ljudi

nisu na

to

obraali posebnu panju prije, jer je svatko imao velikih briga oko hrane i odjee i stana,
a tehnologija je upravo to stvarala. Ali sada, kad je sve to osi-gurano, runoa se primjeuje sve vie i
vie i lju-di se pitaju da li uvijek moramo trpjeti duevno i es-tetski da bismo zadovoljili materijalne
potrebe.

U posljednje vrijeme to postaje gotovo nacionalna kri-za - borba protiv zagaivanja,

antitehnoloke zajed-nice i nain ivota, i tome slino.

I DeWeese i Gennie razumiju sve to pa zasad ne-ma potrebe da se objanjava; zato dodajemo: - Iz
sustava moga ivota izronilo je vjerovanje da krizu uz-rokuje neprikladnost postojeih oblika misli da se
no-se s ovim stanjem. Problemi se ne mogu rijeiti ra-cionalnim sredstvima jer je i sama racionalnost
izvor problema. Jedini koji to rjeavaju su oni koji pro-bleme rjeavaju na svom osobnom planu
naputajui tvrdoglavu racionalnost do kraja i ravnajui se samo prema osjeajima. Kao John i Sylvia
ovdje. I mi-liiuni drugih slinih njima. A to takoer izgleda da ide u krivom pravcu. Tako mislim da
nastojim rei ovo: rjeenje problema nije u tome da napustite ra-cionalnost, nego da tako proirite prirodu
racionalnosti da ona postane sposobna nai rjeenje.
- ini mi se da ne razumijem to elite time rei - veli Gennie.
- Pa, to je prilino jednostavna stvar. Donekle je slina potekoi s kojom se susreo Isaac Newton kad
je htio rijeiti probleme trenutanih koliina promjene. U njegovo vrijeme bilo je nerazumno po-misliti da
se ita mijenja u nultom vremenskom in-tervalu. Ipak, matematiki je gotovo neizbjeno raditi s drugim
nultim koliinama, kao to su toke u pro-storu i vremenu, o kojima nitko nije mislio da su nerazumne,
iako u tome nije bilo bitne razlike. Newton je dakle zapravo rekao ovo: Mi emo pretpostaviti da postoji
neto poput trenutane promjene, pa emo vid-jeti moemo li nai naina da odredimo to je to u
razliitim primjenama. Rezultat te pretpostavke je grana matematike poznata pod imenom infinitezimalnog rauna, kojim se danas svaki inenjer slui. Newton je izumio novi oblik razuma. On je proirio
razum da rjeava beskonano malene promjene, i ja mislim da je danas potrebno slino proirenje razuma
da ri-jei tehnoloku runou. Nevolja je u tome to to pro-irenje treba nainiti u korijenima, ne u
granama, i zbog toga je teko to vidjeti. Mi ivimo u kaotinim vremenima, a mislim da kaotine osjeaje
izaziva nedoraslost starih oblika misli da se nosi s novim iskustvi-ma. Jednom sam uo da jedino pravo
uenje slijedi iz Potekoa, kad umjesto da irite grane onoga to ve znate, morate stati i neko vrijeme
kopati sa strane dok ne prijeete preko neega to vam omoguuje da pro-irite korijene onoga to ve
znate. To je svakome poz-nato. Mislim da se ista stvar dogaa s cijelom civiliza-cijom kad je potrebno
proirenje u korijenima.
Ako pogledate unatrag posljednjih tri tisue godi-na, pomislit ete da vidite izrazite sustave i lance
uzro-ka i posljedica zbog kojih su nastale stvari kakve jesu.
Ali ako se vratite prvobitnim izvorima, knjievnosti bilo kojega posebnog doba, nai ete da ti uzroci
nikada nisu bili oiti u ono vrijeme kad su prema naem shva-anju djelovali. Za vrijeme razdoblja
korjenitih proire-nja stvari su uvijek izgledale i kaotine i besmislene kao danas. Smatra se da je cijela

renesansa nastala kao posljedica kaotinog osjeaja prouzroenog Kolum-bovim otkriem novog svijeta.
Ono je jednostavno zgro-milo ljude. Kaotinost toga vremena posvuda je zabilje-ena. Niega nije bilo u
ravnozemaljskim pogledima Starog i Novog zavjeta to bi to poreklo. A ipak ljudi to nisu mogli
zanijekati. Jedini nain da se to upije bilo je naputanje cjelokupnog srednjovjekovnog shva-anja i
ulazak u novo proirenje razuma.
Kolumbo je postao takav streotip iz kolskih knji-ga da ga je ve gotovo nemogue zamisliti kao ivo
ljudsko bie. Ali ako zaista pokuate zaboraviti svoje sadanje znanje o posljedicama njegova putovanja i
zamisliti se u njegovu poloaju, onda ete moda uvi-djeti da dananje putovanje na mjesec mora
izgledati kao vrtna zabava kad se usporedi s onim kroz to je on proao. Istraivanje mjeseca ne ukljuuje
stvarna proirivanja misli. Nemamo razloga posumnjati da po-stojei oblici misli nisu tome dorasli. To je
zaista samo gransko proirenje onoga to je Kolumbo uinio. Pra-vo novo otkrie, otkrie koje bi nam
danas izgledalo onako kako je novi svijet izgledao Kolumbu, morat e biti u potpuno novom pravcu.
- Na primjer?
- Na primjer u podruju onkraj razuma. Mislim da je dananji razum analogan razumu ravne zemlje
srednjovjekovnog razdoblja. Ako odete predaleko izvan njega pretpostavlja se da ete ispasti iz njega, u
ludilo. A ljudi se toga silno boje. Mislim da se taj strah od ludila moe usporediti s nekadanjih strahom
ljudi da e pasti s ruba svijeta. Ili sa strahom od krivovjeraca. Tu postoji vrlo bliska analogija. Ali dogaa
se to da svake godine vaa stara ravna zemlja konvencionalnog razuma postaje sve manje i manje dorasla
da se nosi s iskustvima koje imamo i to stvara veoma proiren osjeaj kaotinosti. Kao rezultat toga
imamo sve vie i vie ljudi u iracionalnim podrujima misli - okul-tizam, misticizam, droge i tome slino
- jer oni osje-aju nedoraslost klasinog razuma da se nosi s onim to oni znaju kao prava iskustva.
- Nisam ba siguran to podrazumijevate pod kla-sinim razumom.
- Podrazumijevam analitiki razum, dijalektiki razum. Razum koji se ponekad na sveuilitu smatra
poetkom i krajem poimanja. Vi ga zaista nikada niste morali shvatiti. On je uvijek bio nemoan u
odnosu na apstraktnu umjetnost. Nefigurativna umjetnost je jed-no od korjenskih iskustava o kojima
govorim. Neki ljudi jo je osuuju jer ona nema smisla. Ali zapravo nije pogreka u umjetnosti nego u
tom smislu u kla-sinom razumu koji je ne moe dokuiti. Ljudi stalno tragaju za granskim
proirenjima razuma koja e po-kriti novija zbivanja u umjetnosti, ali odgovori nisu u granama, oni lee u
korijenima.
S planinskog vrhunca bijesno se sputa jak zapuh vjetra. - Stari Grci - kaem ja - koji su bili otkri-vai
klasinog razuma, znali su postupiti bolje nego da ga koriste iskljuivo za proricanje budunosti. Ali oni
su sluali vjetar i po tome proricali budunost. To da-nas zvui suludo. Ipak, zato bi otkrivai razuma
zvu-ali suludo?
DeWeese mirka. - Kako su mogli proricati bu-dunost po vjetru?

- Ne znam, moda na isti nain kao to slikar moe proreci budunost svoje slike zurei u platno, itav
na sistem znanja vue podrijetlo iz njihovih dostignua. Jo nam ostaje da razumijemo metode ko-je su
dovele do tih dostignua.
Razmiljam koji trenutak, zatim kaem: - Kad sam zadnji, put bio ovdje, jesam li mnogo govorio o
Crkvi uma?
- Da, mnogo ste o tome govorili.
- Jesam li ikada govorio o ovjeku po imenu Fedro?
- Ne.
- Tko je on bio? - pita Gennie.- Bio je stari Grk ... govornik ... veliki znala govora u svoje vrijeme. On
je bio jedan od onih koji su bili prisutni kad se otkrivao razum.
- Nikada o tome niste govorili, mislim da niste.
- To je valjda dolo kasnije. Govornici u staroj Grkoj bili su prvi uitelji u povijesti zapadnog svije-ta.
Platon ih je ocrnio u svim svojim djelima da bi naveo vodu na svoj mlin, i budui da je sve ono to znamo
o njima gotovo u cijelosti uzeto iz Platona, oni su jedinstveni po tome to su osueni kroz cijelu po-vijest
a da nikada nisu iznijeli svoju stranu prie. Crk-va uma o kojoj sam govorio temeljila se na njihovim
grobovima. Nju i danas podravaju njihovi grobovi. I kada zakopate duboko u njezine temelje susreete
sab-lasti.
Gledam na sat. Prola su dva. - To je duga pria - velim.
- Trebalo bi da sve to napiete - kae Gennie.
Ja potrdno klimam. - Razmiljam o nizu preda-vanja u obliku eseja - o nekakvoj chautauqui. Pokuavao sam ih sloiti u glavi dok smo se vozili ovamo... zbog toga valjda izgledam tako nabijen tim
stvarima. Sve je to tako veliko i teko. Kao pokuaj da se pje-ke proe kroz ove planine.
Pa objanjavam: - Nevolja je u tome to eseji uvijek moraju zvuati kao da Gospod Bog govori za
vjenost, a nikada nije tako. Ljudi bi morali uvidjeti da to nikada nije nita drugo nego jedan ovjek koji
govori s jednog mjesta u vremenu i prostoru i prilika-ma. Nikada to nije bilo nita drugo, nikada, ali s tim
ne moete proi u nekom eseju.
- Morate to u svakom sluaju uiniti - veli Ge-nnie. - Bez pokuavanja da to savreno izvedete.
- Slaem se - kaem ja.
DeWeese pita: - Da li se to nadovezuje na ono to ste poduzimali s Kvalitetom?
- Ovo je izravna posljedica toga - velim ja. Sjeam se neega i gledam DeWeesea. - Niste li mi vi
savjetovali da se toga okanim?
- Rekao sam da nikada nitko nije uspio uiniti to ste vi pokuavali uiniti.
- Mislite li da je to mogue?
- Ne znam. Tko zna? - Njegov izraz lica je zais-ta zabrinut. - Danas mnogo ljudi bolje slua. Osobito
aci. Oni zaista sluaju... ne samo ono to kaete ... sluaju vas. U tome je razlika.

Vjetar koji se sputa odozgo sa snjenih polja du-go huji po cijeloj kui. Postaje glasan i jak kao da se
nada da e pomesti cijelu kuu, sve nas, u nitavilo, os-tavljajui kanjon onakvim kakav je nekada bio, ali
kua se opire i vjetar ponovo zamire, poraen. Zatim se vraa, zavaravajui nas lakim zapuhom s dalje
stra-ne, da bi onda nahrupio tekim udarom s nae strane.
- Ja i dalje sluam vjetar - velim.
Pa dodajem: - Mislim da bismo Chris i ja, kad Sutherlandovi odu, morali malo planinariti gore gdje
ovaj vjetar nastaje. Mislim da je vrijeme da malo bo-lje pogleda tu zemlju.
- Moete poeti ravno odavde - kae DeWeese - i krenuti straga uz kanjon. Nema nikakva puta itavih sto dvadeset kilometara.
- Onda emo tu i poeti - kaem ja.
Na katu mi je drago to opet vidim debeli krevet-ni pokriva. Postalo je sasvim hladno i bit e mi
potre-ban. Brzo se svlaim i duboko uvlaim pod pokriva gdje je toplo, vrlo toplo, i dugo razmiljam o
snje-nim poljima i vjetrovima i o Kristofu Kolumbu.

15
Ve dva dana John i Sylvia i Chris i ja besposliimo i razgovaramo i vozimo se gore u stari rudarski
gra-di i natrag, a zatim dolazi vrijeme da se John i Sylvia vrate kui. Sada se vozimo iz kanjona u
Bozeman, pos-ljednji put zajedno.
Ispred nas Sylvia se po trei put okree, oigledno da vidi je li s nama sve u redu. Bila je vrlo tiha
zadnja dva dana. Njezin pogled juer mi je izgledao suutan, gotovo ustraen. Ona previe brine o Chrisu
i meni.
U jednom baru u Bozemanu ispijamo pivo, i ja s Johnom raspravljam o cestama kojima se oni vraaju. Zatim izgovaramo povrne stvari o tome kako je bilo lijepo i kako emo se ubrzo opet vidjeti, i odjednom je vrlo tuno to moramo tako razgovarati - kao sluajni znanci.
Na ulici Sylvia se ponovo okree prema meni i Chrisu, oklijeva, pa veli: - Bit e sve u redu. Nemate
se zbog ega zabrinjavati. - Naravno - kaem ja. Opet onaj ustraeni pogled.
John je ve upalio motocikl i eka nju. - Ja vje-rujem - velim.
Ona se okree, uzjahuje i s Johnom gleda promet iz protivnog pravca ekajui priliku da krenu. - Vidjet emo se - velim.
Ona nas ponovo gleda, ovog puta bezizraajno. John hvata priliku i upada u promet na cesti. Zatim
Sylvia mae, kao na filmu. Chris i ja im maemo - njihov motocikl nestaje u gustom prometu automobi-la
iz drugih drava koje promatram prilino dugo.
Gledam Chrisa i on gleda mene. Nita ne kae.

Provodimo jutro sjedei na klupi u parku s ozna-kom SAMO ZA STARIJE OSOBE, zatim kupujemo
hranu i na benzinskoj stanici mijenjamo gumu i ka-riku zatezaa lanca. Karika se mora brusiti da bi pristajala pa tako ekamo i malo se etamo, daleko od glavne ulice. Dolazimo do neke crkve i sjedamo na
travnjak ispred nje. Chris lijee nauznak na travu i bluzom pokriva oi.
- Jesi li umoran? - pitam ga.
- Nisam.
Izmeu nas i ruba planina na sjeveru trepere va-lovi topline u zraku. Jedan kukac prozirnih krila sjeda
iz vrueg zraka na vlat trave kraj Chrisove noge. Pro-matram ga kako pregiba krila i osjeam se sve Ijeniji.
Lijeem na lea da zaspim, ali ne uspijevam. Umjesto toga obuzima me neki osjeaj nespokoja. Ustajem.
- Idemo se malo proetati - velim.
- Kamo?
- Prema koli.
- U redu.
Hodamo ispod sjenovita drvea po vrlo urednu ploniku pokraj urednih kua. Avenije pruaju mnogo
sitnih iznenaenja prepoznavanja. Teke uspomene. On je mnogo puta hodao ovim ulicama. Predavanja.
Pri-premao je svoja predavanja na peripatetian nain, koristei ove ulice kao svoju akademiju.
Ovamo je bio doveden da predaje retoriku, pisa-nje, drugo od tri osnovna znanja1 Trebalo je da
predaje neke kolegije naprednog tehnikog pisanja i neke vje-be engleskoga u prvoj godini.
- Sjea li se ove ulice? - pitam Chrisa.
On gleda okolo i veli: - Ovuda smo se vozili automobilom traei tebe. - Pokazuje preko puta. Sjeam se one kue sa smijenim krovom ... Tko bi te prvi ugledao dobio bi pet centa. Onda bismo se
zaustavili i pustili te na stranje sjedalo, a ti s nama ne bi progovorio.
1

U engleskom: three R's, to jest, reading (itanje),fiting (pisanje) i 'rithmetic (raunjanje).(Op. prev.)

- Tada sam vrlo mnogo razmiljao.

- To je i mama govorila.
On je zaista mnogo razmiljao. Golem teret preda-vanja bio je dovoljno teak, ali za njega je
mnogo tee bilo to to je razumio na svoj

toan analitiki nain da je predmet koji je predavao

nesumnjivo naj-netoniji, najneanalitiniji, najbezobliniji predio cijele Crkve uma. Zbog toga je tako
mnogo razmiljao. Jed-nom metodinom, laboratorijski obrazovanom duhu, re-torika je upravo beznadna.
Ona je nalik na golemo Sargako more ustajale logike.
U veini kolegija retorike na prvoj godini od vas se zahtijeva da proitate mali esej ili kratku priu,
da raspravljate kako je pisac napravio neke sitne stva-ri da bi postigao neke sitne rezultate, i da onda
tjerate studente da piu sline male eseje ili kratke prie da se vidi mogu li oni postii iste sitne stvari. On

je to stalno pokuavao i pokuavao ali bez uspjeha. Studenti su rijetko ita postizali, kao rezultat te
proraunate mimikrije, to bi izdaleka sliilo primjerima koje im je on davao, ee je njihovo pisanje
postajalo gore. inilo se kao da je svako pravilo to ga je on poteno pokuavao s njima otkriti i s njima
nauiti tako puno iznimaka i protuslovlja i uvjeta i zbrke, da bi mu bilo drae da se tog pravila uope nije
doticao.
Uvijek bi ga neki student upitao kako e primje-niti pravilo u nekoj odreenoj zgodi. Fedro bi tada
imao pred sobom izbor da se pretvara i neiskreno ob-janjava kako se to ini, ili da slijedi nesebian put i
rekne to zaista o tome misli. A on je zaista mislio da je takvo pravilo prilijepljeno na ono to je napisano
nakon to je pisanje zavreno. Pravilo je bilo post hoc, poslije ina, umjesto da bude prije ina. I bio je
uvjeren da su svi pisci koje su studenti morali proua-vati pisali bez pravila, piui sve to im je ispravno
zvualo, vraajui se zatim da vide da li i dalje dobro zvui i mijenjajui sve to nije dobro zvualo. Bilo
je nekih koji su oito pisali s proraunatim predumilja-jem, jer njihove su stvari tako izgledale. Ali
njemu se
to inilo vrlo bijedno. U tome je bilo neto soka, kao to je jednom rekla Gertrude Stein, ali nije curio.
Ali kako moete nekoga uiti neto to nije unaprijed smi-ljeno? To je prividno bio nemogu zahtjev. On
je jed-nostavno uzimao tekst i objanjavao bez prethodnog razmiljanja i nadao se da e studenti time
neto do-biti. To nije zadovoljavalo.
Evo je pred nama. Javlja se napetost, isti osjeaj u e-lucu, dok joj se pribliavamo.
- Sjea li se te zgrade?
- Tu si ti nekada predavao ... zbog ega idemo
tamo?
- Ne znam. Samo sam je htio vidjeti.
Izgleda da nema mnogo ljudi u blizini. Ne moe ni biti, naravno. Sad je ljetni raspust. Golemi i udni
zabati iznad stare tamnosmee opeke. Prekrasna gra-evina, zaista. Jedina koja zaista izgleda da ovamo
pri-pada. Staro kamenito stubite sve do ulaza. Stube izli-zane od milijuna koraka.
- Zato idemo unutra?
- Pst. Sad nemoj nita vie govoriti. Otvaram teka vanjska vrata i ulazim. Unutra me ekaju druge
stube, izlizane i drvene. One kripe pod nogama i miriu na stotinu godina metenja i latenja. Na polovini
se zaustavljam i sluam. Nema nikakva zvuka.
Chris ape: - Zato smo ovdje?
Ja samo tresem glavom. Izvana ujem prolaenje automobila.
Chris ape: - Ne svia mi se ovdje. Ovo mjesto me plai.
- Idi onda napolje - kaem ja.
- Doi i ti.
- Kasnije.

- Ne, sada. - On me gleda vidi da se ne miem. Njegov pogled je tako uplaen da sam spreman promi
jeniti miljenje, ali onda se izraz njegova lica naglo mijenja i on se okree i juri niza stube i kroz vrata
prije nego to ga mogu slijediti.
Dolje se velika teka vrata ponovo zatvaraju, i ja ostajem potpuno sam. Oslukujem zvukove ...
ije?... .

Njegove?... sluam dugo vremena...

Podne daske nadnaravno kripe dok idem niz hod-nik, prati ih nadnaravna misao da je to on. Na ovom
mjestu on je stvarnost a ja sam utvara. Vidim da se njegova ruka sputa na kvaku na vratima jedne predavaonice, zatim polako okree kvaku, zatim gura i otvara vrata.
Unutra ga eka soba, tono onakva kakvu pamti, kao da je tu sada bio. On jest sada tu. Svjestan je
svega to ja vidim. Sve iskae i treperi s uspomenama.
Dugake tamnozelene ploe s obiju strana su olju-tene i treba ih popraviti, ba kao to su i bile.
Kreda, nikada nijedna kreda osim sitnih komadia, jo je tu. Iza ploe su prozori i kroz njih se vide
planine koje je on promatrao, zadubljen u misli, u dane kad su stu-denti pisali. On bi sjedio kraj radijatora
s komadiem krede u ruci i zurio kroz prozor u planine, s vremena na vrijeme prekidan pitanjem nekog
studenta: - Da li moramo...? - A on bi se okrenuo i odgovorio to god to bilo i javljala se jedinstvenost
koje prije toga nije poznavao. To je bilo mjesto gdje su njega primali - njega osobno. Ne kao to bi
mogao ili morao biti, nego njega osobno. Mjesto koje je sve primalo - slu-ajui. On mu je sve dao. To
nije bila jedna soba, to je bilo tisuu soba, koje su se svakog dana mijenjale s olujama i snjegovima i
oblicima oblaka na planinama, sa svakim razredom, ak i sa svakim studentom. Nika-da dva sata nisu bila
slina, i uvijek je za njega bila tajna to e slijedei sat donijeti...
Ve sam izgubio pojam o vremenu kad ujem kri-pu koraka u hodniku. Ona postaje glasnija, zatim
pres-taje pred ulazom u predavaonicu. Kvaka se okree. Vrata se otvaraju. Jedna ena gleda unutra.
Njezino je lice agresivno, kao da je namjeravala nekoga uhvatiti ovdje. Izgleda kao da se blii tridesetoj godini, nije lijepa. - Uinilo mi se da sam nekoga
vidjela - kae ona. - Mislila sam... - Izgleda zbu-njeno.
Ulazi u sobu i prilazi mi. Pozornije me gleda. Sada onaj agresivni izraz nestaje, mijenjajui se polako
u uenje. Izgleda zapanjeno.
- Oh boe - kae. - Jeste li to vi? Ja je uope ne prepoznajem. Nimalo. Izgovara moje ime i ja klimam:
- Da, ja sam.
- Vratili ste se.
Tresem glavom. - Samo na ovih nekoliko minuta.
Ona me i dalje gleda dok to ne postaje neugodno. Sad i ona postaje svjesna toga, pa pita: - Mogu li
sjesti naas? - Srameljiv nain na koji to pita poka-zuje mi da je moda bila njegova studentica.
Ona sjeda na jednu stolicu u prvom redu. Njezina ruka, na kojoj nema vjenanog prstena, dre. Ja
zais-ta jesam utvara.

Sad njoj biva neugodno. - Koliko ostajete? ... Ne, to sam vas ve pitala ...
Ja je dopunjavam: - Ostajem kod Boba DeWee-sea nekoliko dana pa produujem na zapad. Morao
sam neto obaviti u gradu pa sam htio vidjeti kako izgleda kola.
- Oh - kae ona - drago mi je da ste doli... kola se promijenila... svi smo se promijenili... tako mnogo
nakon vaeg odlaska ...
Nastupa jo jedna muna stanka.
- uli smo da ste bili u bolnici...
- Da - kaem ja.
Opet muna utnja. Ona ne nastavlja o tome, to znai da vjerojatno zna. Jo malo oklijeva, trai to bi
rekla. To postaje teko podnoljivo.
- to predajete? - naposljetku pita.
- Vie ne predajem - velim. - Prestao sam. Ona me s nevjericom gleda. - Prestali ste? - Mrti se i
ponovo me gleda, kao da provjerava da li zaista razgovara s pravom osobom. - Vi to ne smijete uiniti.
- Da, smijem. Ona trese glavom i ne vjeruje: - Ne vi!
- Da.
- Zato?
- Sve je to za mene samo prolost sada. Bavim se drugim stvarima.
I dalje se pitam tko li je ona, a njezino lice izgleda jednako zbunjeno. - Ali to je... - Reenica se prekida. Ona iznova pokuava. - Vi ste potpuno ... ali i ta se reenica prekida.
Slijedea rije je ludi. Ali oba puta se suzdrala. Ona neto primjeuje, grize se za usnu i izgleda izgubljeno. Rekao bih neto da mogu, ali ne znam gdje bih poeo.
Spremam se da joj reem da je ne poznajem, ali ona ustaje i veli: - Moram ii. - Mislim da vidi da je
ne poznajem.
Odlazi do vrata, pozdravlja me brzo i namjeteno, i dok ih zatvara koraci joj se udaljavaju hitro,
gotovo trkom, niz hodnik.
Vanjska vrata zgrade se zatvaraju i predavaonica je opet tiha kao i prije, osim nekakve vrtlone psihike struje koju je ostavila za sobom. Zbog toga se soba potpuno promijenila. Sad ona sadri samo tragove
njezine nazonosti, a iezlo je ono to sam doao vi-djeti.
Dobro, pomiljam ustajui, drago mi je to sam posjetio ovu sobu ali ne mislim da u ikada vie poeljeti da je vidim. Radije u popravljati motocikla, osim toga netko me eka.
Na putu k izlazu otvaram jo jedna vrata, nagonski. Unutra na zidu vidim neto od ega me podilaze
srsi.
To je neka slika. Niega se ne sjeam to se nje tie, ali sada znam da ju je on kupio i ondje objesio. I
odjednom znam da to nije slika, to je reprodukcija slike koju je naruio iz New Yorka i na koju se
DeWeese namrtio jer je bila reprodukcija a reprodukcije umjetnosti nisu umjetnost. Tu razliku u ono

vrijeme nije poznavao. Ali ta reprodukcija, Feinigerova Mino-ritska crkva, privlaila ga je neim to je
bilo nevano za umjetnost u njezinu sadraju, nekakvoj gotikoj katedrali nainjenoj od poluapstraktnih
crta i ravnina i boja i sjena, neim to je izgleda odraavalo njegovo vienje Crkve uma, i zato ju je ovdje
objesio. Sve se to sada vraa u sjeanje. To je bila njegova radna soba. Otkrie. Ovo je soba koju traim!
Stupam unutra i lavina uspomena, osloboena za-sunom reprodukcije, poinje se survavati. Svjetlo na
reprodukciju pada kroz stijenjen prozor u susjednom zidu kroz koji je on .gledao u dolinu i preko nje u
lanac Madison i promatrao kako se pribliavaju oluje, i dok sada ovdje kroz ovaj prozor preda mnom
mot-rim dolinu, sada... sve je to poelo, cijelo ludilo, upravo ovdje! Ovo je kljuno mjesto!
A ona vrata vode u radnu sobu stare arah. arah! Sad se to javlja! Prolazila je sa svojom zaljevaom i
stala izmeu tih dvojih vrata, idui iz hodnika u svoju sobu, i rekla: - Nadam se da svoje studente uite to
je kvaliteta. - Izgovorila je to pijevnim glasom gospoe u zadnjoj godini slube prije umirovljenja ko-ja
se sprema zalijevati svoje cvijee. To je bio trenutak kad je sve zapoelo. To je bila jezgra kristalizacije.
Jezgra kristalizacije. Sad mi se vraa snaan ulo-mak sjeanja. Laboratorij. Organska kemija. Radio je
s krajnje prezasienom otopinom kad se neto slino dogodilo.
Prezasiena otopina je takva otopina u kojoj je toka zasienja, kod koje se vie tvar ne otapa,
premaena. To se moe dogoditi zato to toka zasienja ras-te ako se poveava temperatura otopine. Kad
otapate tvar na visokoj temperaturi a zatim hladite otopinu, tvar se ponekad ne kristalizira jer molekule ne
znaju kako da to uine. One zahtijevaju neto da ih pokrene, jezgru kristalizacije, ili zrnce praine ili ak
iznenadno grebanje ili lupkanje po okolnom staklu.
On je poao prema slavini da ohladi otopinu ali nije do nje stigao. Pred njegovim oima, dok je hodao.
pojavila se zvijezda kristaline tvari u otopini i onda poela iznenada i zrakasto rasti dok nije ispunila cijelu posudu. On je vidio kako to raste. Gdje je doas bila samo bistra tekuina tu je sada bila tako
vrstamasa da je mogao preokrenuti posudu i nita ne bi iz nje ispalo.
Jedna reenica Nadam se da svoje studente uite to je kvaliteta bila mu je reena, i unutar nekoliko
mjeseci, rastui tako brzo da ste gotovo mogli vidjeti kako raste, nastala je golema, zamrena, visoko
struk-tuirana masa misli, kao da je arolijom stvorena.
Ne znam to joj je odgovorio kad mu je ona to rekla. Vjerojatno nita. Ona je mnogo puta prolazila iza
njegove stolice ulazei svaki dan i izlazei iz svoje radne sobe. Ponekad se zaustavljala uz rije-dvije isprike to ga prekida, ponekad s kakvom novosti, i on je na to bio naviknut kao na dio uredskog ivota.
Znam da je po drugi put prola i upitala: Da li vi zaista pre-dajete o kvaliteti ovoga kvartala? a on je
klimnuo i pogledao iza sebe i zatim rekao: - Svakako! - i ona je produila. U to je vrijeme radio na
pripremama za predavanje i zbog njih bio u stanju potpune poti-tenosti.
Titilo ga je to da je udbenik bio jedan od naj-racionalnijih udbenika to su bili dostupni u predmetu retorike a ipak nije izgledao ispravan. tovie, on je imao pristup piscima, koji su bili lanovi njegova

odje-la. Pitao je i sluao je i razgovarao i slagao se s njiho-vim odgovorima na neki racionalan nain, ali
ipak nji-ma nije bio zadavoljan.
Udbenik je poinjao pretpostavkom da se retori-ka, ako se uope treba uiti na sveuilinoj razini, ne
smije predavati kao mistina umjetnost nego kao ogra-nak razuma. Zbog toga se u njemu naglaavalo
svlada-vanje racionalnih osnova komunikacije da bi se razum-jela retorika. Uvedena je elementarna
logika, izloena je teorija podraaja i odgovora, a zatim se prelo na razumijevanje naina na koji se gradi
esej.
U prvoj godini Fedro je bio prilino zadovoljan s tim okvirom rada. Osjeao je da je u njemu neto
pogreno, ali da pogrenost ne lei u toj primjeni razuma u retorici. Pogrenost je bila u staroj sablasti iz
njego-vih snova - u samoj racionalnosti. Spoznao je da je to ista ona pogrenost koja ga je godinama
muila, i za koju nije imao rjeenja. On je jednostavno osjeao da nijedan pisac nikada nije uio pisati po
tom urednom, numeriranom, objektivnom, metodinom pristu-pu. Ali j to da je ponuena sva
racionalnost i da se tu nita ne moe uiniti a da se ne prijee u iracionalnost. Jer ako u toj Crkvi uma
postoji ita to je morao i-niti, to mu je bila dunost da bude racionalan, i to ga je sililo da puta da stvari
teku.
Nekoliko dana poslije toga, prolazei opet kraj nje-ga, arah se zaustavila i rekla: - Tako mi je drago
to predajete kvalitetu*- ovoga kvartala. Jedva to itko vie ini.
* Rije je o formalnoj logici, gdje je uz pojam i za-kjuak jedan od bitnih elemenata sud. Sud je iskaz ko-jim se neto tvrdi
ili porie; sastoji se od subjekta, pre-dikata i odnosa meu njima. Prema tradicionalnoj logici sudovi se mogu dijeliti na
razliite naine, a jedan je nain dioba po kvaliteti. Kvalitetom suda izrie se prihva-anje ili odbacivanje odnosa izmeu
subjekta i predikata, pa pO kvaliteti sudovi mogu biti afirmativni (potvrdni), negativni (nijeni, odreni) i limitativni
(ogranieni, raz-djelni). Ovdje se dakle radi o uskom podruju logike su-dova Primijenjenom na pismeno izraavanje. (Op.
prev.)

- Pa, ja to inim - rekao je on. - Meni je uis-tinu stalo do toga.

- Bravo! - rekla je ona, i produila.
Vratio se svojim biljekama, ali nije prolo mnogo vremena kad mu je misli o njima prekinulo
sjeanje na njezinu udnu primjedbu. O emu je do vraga govo-rila? O kvaliteti? Naravno da predaje
kvalitetu. Tko je ne predaje? Nastavio je sa svojim biljekama.
Jo jedna ga je stvar titila - pravila retorike koja su ve morala biti obraena i savladana ali su se jo
potezala naokolo. Bila je to ona stara za-kaznu--napii-sto-puta pria. Pravilne rijei, pravilna interpunkcija, pravilna gramatika. Stotine pic-puc pravila za pic-puc ljude. Nitko nije mogao pamtiti sve to i koncentrirati se na ono o emu je elio pisati. Sve je to spadalo u lijepo ponaanje, nije potjecalo ni iz kakva
osjeaja ljubaznosti ili pristojnosti ili ovjenosti, nego je vuklo podrijetlo iz sebine elje da netko

izgleda kao gospodin ili gospoa. Nekada su se gospoda i gos-poe lijepo ponaali za stolom i govorili i
pisali gra-matiki. Po tome je netko pripadao viim staleima.
U Montani, meutim, do toga se nije tako dralo. Umjesto toga, takav se ovjek smatrao zatucanim
ma-garcem s Istoka. Na odjelu se zahtijevao minimum pra-vila retorike, ali kao i drugi nastavnici, on se
briljivo klonio da imalo vie brani pravila retorike nego to se zahtijevalo.
Uskoro su mu se misli ponovo prekinule? Kvalite-ta? U tom pitanju bilo je neto to ovjeka
razdrauje, ak ljuti? Razmiljao je o tome, pa je razmiljao jo vie, onda je gledao kroz prozor, pa je jo
vie o tome razmiljao. Kvaliteta?
etiri sata kasnije on je i dalje sjedio tu s nogama na prozorskom podboju i zurio u neto to je ve postalo tamno nebo. Zazvonio je telefon, i to je bila nje-gova ena koja je zvala da vidi to se dogodilo.
Rekao joj je da e uskoro biti kod kue, ali onda je zabora-vio na to i na sve drugo. Tek u tri sata izjutra
on je umorno priznao sam sebi da nema pojma o tome to je kvaliteta, uzeo torbu i poao kui.
Veina ljudi zaboravila bi kvalitetu u tom asu, ili bi je jednostavno ostavili da visi u zraku jer s
njome nikamo ne stiu a imaju drugog posla. Ali on je bio tako oajan zbog svoje nesposobnosti da
predaje ono to vjeruje, da mu nije bilo ni najmanje stalo do svega ostalog to je trebalo da ini, i kad se
iduega jutra probudio kvaliteta mu je buljila u lice. Samo tri sata spavanja. Bio je tako umoran da je znao
da toga dana nee moi odrati predavanje, a osim toga ni biljeke mu nisu bile zavrene, pa je napisao na
ploi: - Na-piite sastav od 350 rijei kao odgovor na pitanje: to je kvaliteta u misli i sudu? - Zatim je
sjeo kraj radi-jatora i sam razmiljao o kvaliteti dok su oni pisali. Na kraju sata izgledalo je da nitko nije
svrio, pa je dopustio da studenti ponesu sastave kui. Taj pred-met su imali tek za dva dana, pa mu je to
dalo vreme-na da i sam o tome jo razmilja. U meuvremenu vi-ao je neke od tih studenata u prolazu i
klimao im glavom, a za uzvrat dobivao je srdite uplaene pogle-de. Pretpostavljao je da imaju istih
potekoa kao i on. Kvaliteta ... znate to je to, a ipak ne znate to je to. Ali to je protuslovlje u sebi. Ali
neke stvari jesu bolje nego druge, to jest, u njima ima vie kvalitete. Ali kad pokuate rei to je kvaliteta,
odijeljeno od tvari koje je imaju, sve ide u zrak! Nema se o emu govoriti. Ali ako ne moete rei to je
kvaliteta, kako onda znate to je, ili kako znate da uope postoji? nit-ko ne zna to je ona, onda za sve
praktine svrhe uop-e ne postoji. Ali za sve praktine svrhe ona zaista postoji. Na emu se inae temelje
stupnjevi? Zato bi inae ljudi plaali itava bogatstva za neke stvari a druge bacali u kante za smee?
Oigledno neke stvari su bolje nego druge... ali to je taj boljitak?... I tako idete okolo naokolo, vrtite
umne kotae i nigdje ne nalazite nita za to biste se uhvatili, to je do vra-ga kvaliteta? to je to?

TREI DIO
16
Cijelu no smo Chris i ja dobro spavali i jutros smo pomnjivo spremili naprtnjae i sada ve itav sat
ho-damo uz planinsku kosu. Ovdje u dnu kanjona uma je ponajvie borova, s ponekim jasikinim grmom
iro-ka lista. Strme strane kanjona diu se visoko iznad nas s obiju strana. S vremena na vrijeme staza
izlazi na sunanu i travnatu istinu koja omeuje potok, ali ubr-zo se vraa u duboku hladovinu borova.
Staza je po-krivena mekim bodljikavim nastorom borovih iglica. Ovdje je vrlo tiho.
Planine poput ovih i putnici u planinama i doga-aji to su im se u njima zbivali nalaze se ne samo u
knjievnosti ena nego i u priama svih glavnih religi-ja. Alegorija materijalne planine za duevnu
planinu koja se uzdie izmeu svake due i njezina cilja jedno-stavna je i prirodno se namee. Poput onih
ljudi u do-lini iza nas, i gotovo svi drugi cio svoj ivot provedu stojei pred duhovnim planinama i ne
pokuavaju u njih zai, zadovoljavajui se time da sluaju druge koji su u njima bili i da tako izbjegnu
tekoe. Neki putuju kroz planine uz pratnju iskusnih vodia koji poznaju najbolje i najneopasnije putove
kojim stiu na svoje odredite. Neki pak, neiskusni i nepovjerljivi, poku-avaju probiti vlastite putove.
Malo takvih ima uspjeha, ali ponekad neki, pukom voljom i sreom i milou bojom, uspiju. Kad
jednom ve stignu onamo, oni po-staju svjesniji nego itko drugi da ne postoji jedinst-ven ni odreen broj
putova. Postoji onoliko putova ko-liko ima pojedinanih dua.
Sada elim govoriti o Fedrovu istraivanju znae-nja rijei kvaliteta, o istraivanju koje je on vidio
kao put kroz planine duha. Koliko mogu odgonetnuti, u tome su bila dva odijeljena razdoblja.
U prvom razdoblju on nije pokuavao dati strogu, sistematsku definiciju onoga o emu je govorio.
Bilo je to sretno, bogato i stvaralako razdoblje. Trajalo je najvei dio vremena dok je predavao u koli u
dolini iza nas.
Drugo razdoblje izraslo je kao rezultat normalne intelektualne

kritike

njegova

pomanjkanja

definicije onoga o emu je govorio. U tom razdoblju on je stvorio sistematske, stroge sudove o tome to
je kvaliteta, i izgradio golemu hijerarhijsku strukturu misli da ih potkrijepi. On je doslovno morao
pomaknuti nebesa i zemlju da stigne do tog sistematskog razumijevanja,
i kad je to uinio osjetio je da je dosegao objanjenje postojanja i nae svijesti o njemu bolje nego
ikada itko prije njega.
Ako je to zaista bio novi put kroz planinu, on je svakako bio potreban. Ve vie od tri stoljea stari
putovi na naoj hemisferi jako su se podrovali i gotovo izbrisali zbog prirodne erozije i mijenjanja oblika
pla-nine pod utjecajem znanstvene istine. Rani penjai ustanovili su staze koje su bile na tvrdom tlu i

tako pristupane da su svakog mamile, ali danas su svi pu-tovi na Zapadu gotovo zatvoreni zbog
dogmatske nesavitljivosti u suoenju s promjenama. Ako sumnjate u doslovno znaenje Isusovih ili
Mojsijevih rijei, kod mnogih ete ljudi izazvati neprijateljstvo, ali injenica je da bi duevno zdravlje
Isusa ili Mojsija, da se po-jave danas, nepoznati, s istim porukama koje su izri-cali prije mnogo stoljea,
bilo dovedeno u pitanje. Nije to zbog toga to je ono to su Mojsije ili Isus rekli neistinito ili to je
moderno drutvo u zabludi, nego jednostavno zato to su putovi koje su oni odabrali da objave poruke
drugima izgubili primjenjljivost i ra-zumljivost. Gore na nebesima ostaje bez znaenja kad savjest
svemirskog doba pita: to je to gore? Ali injenica da su stari putovi poeli, zbog jezine stro-gosti,
gubiti svoje svakodnevno znaenje i postajati gotovo zatvoreni ne znai da planine vie nema. Ona je tu
i ostat e tu sve dok postoji svijest.
Fedrovo drugo metafiziko razdoblje predstavlja potpuni slom. Prije nego to su na njegovu glavu
prikljuene elektrode izgubio je sve opipljivo: novac, imovinu, djecu; ak i njegova graanska prava bila
su oduzeta odlukom suda. Sve to mu je ostalo bio je je-dan ludi samotnjaki san o kvaliteti, karta puta
kroz planinu za koji je sve rtvovao. Zatim, kad su bile prikljuene elektrode, izgubio je i to.
Nikada neu doznati sve to je u to vrijeme bilo u njegovoj glavi, niti e to itko drugi doznati. Sad od
toga postoje samo ulomci: krhotine, rasute biljeke koje se mogu spajati ali ostvaljaju golema neistraena
podruja.
Kad sam prvi put otkrio te krhotine, osjeao sam se kao neki seljak u blizini, recimo, Atene koji
ponekad i bez mnogo iznenaenja izore kamenje s nekim ud-nim crteima na sebi. Znao sam da su to
dijelovi nekog veeg sveopeg nacrta koji je postojao u prolosti, ali to je sezalo daleko izvan mog
poimanja. Isprava sam ih namjerno izbjegavao, nisam na njih obraao panju jer sam znao da je to
kamenje uzrokovalo nekakve nevolje kojih se moram uvati. Ali i tada sam mogao vidjeti da je sve to dio
jedne goleme strukture misli, i to je u meni budilo radoznalost na neki tajan nain.
Kasnije, kad sam stekao vie pouzdanja u svoju imunost prema njegovim jadima, te su me krhotine
poele zanimati na jasniji nain i stao sam bezoblino slagati ulomke, to jest, ne vodei rauna o obliku,
onim redom kojim su mi se javljali. Mnoge od tih bezoblinih sudova pribavili su mi prijatelji. Sad ih ima
na tisue, i premda samo maleni dio njih moe pristajati u ovu chautauquu, ova se chautauqua jasno
temelji na njima.
To je vjerojatno vrlo daleko od onoga to je on mislio. Kad pokuavam obnoviti itav sustav dedukcijom iz ulomaka, prisiljen sam initi pogreke i pi-sati nepodudarnosti, pa molim da mi se to oprosti. U
mnogim sluajevima ulomci su mnogoznani; neko-liko razliitih zakljuaka moe se iz njih izvui. Ako
je neto pogreno, velika je vjerojatnost da greka ne lei u onom to je on mislio nego u mojoj
rekonstrukciji toga, i moda se bolja rekonstrukcija moe kasnije nai.uje se lepet i jedna jarebica
nestaje meu drveem,
- Jesi li je vidio? - kae Chris.

- Jesam - odvraam ja.

- to je to bilo?
- Jarebica.
- Kako zna?
- One se njiu naprijed-natrag, ovako, dok lete - velim. Nisam u to siguran ali dobro zvui. - Tako-er,
priljubljuju se uza zemlju.
- Oh - kae Chris i nastavljamo se penjati. Sun-eve zrake kroz borove stvaraju dojam kao da se nalazimo u katedrali.
Danas u se prihvatiti prvog razdoblja njegova puto-vanja u kvalitetu, nemetafizikog razdoblja, i to
e biti ugodno. Lijepo je zapoeti putovanje ugodno, ak i kad znate da ono nee zavriti na taj nain.
Sluei se njegovim biljekama za predavanja kao osnovnim materijalom elim rekonstruirati put kojim
je kvali-teta postala njegov radni koncept u nastavi retorike. Drugo njegovo razdoblje, metafiziko
razdoblje, bilo je naporno i proeto umovanjem, ali ovo prvo raz-doblje, u kojem je jednostavno predavao
retoriku, bilo je u svakom pogledu temeljito i pragmatino i vjerojatno zasluuje da se prosuuje po
vlastitim za-slugama, neovisno o drugom razdoblju.
On je uvodio iroke promjene. Imao je potekoa sa studentima koji nita nisu znali rei. Isprva je
mis-lio da se radi o lijenosti ali kasnije se jasno vidjelo da nije tako. Oni jednostavno nisu mogli nita
smisliti to bi rekli.
Jedna djevojka s naoalama debelih lea eljela je napisati sastav od petsto rijei o Sjedinjenim Amerikim Dravama. Bio je naviknut na osjeaj tonjenja koji se javlja iza takvih reenica, pa joj je bez
omalo-vaavanja predloio da to suzi na sam Bozeman.
Kad je doao rok za predaju, ona lanka nije imala i bila je prilino smetena. Pokuavala je i pokuavala ali nikako se nije mogla sjetiti to bi napisala. On je o njoj ve raspravljao s njezinim prijanjim
nastavnicima i oni su potvrdili njegov dojam o njoj. Bila je vrlo ozbiljna, savjesna i marljiva, ali krajnje
glupa. Nigdje nijedne iskre stvaralatva u njoj. Njezine oi iza debelih lea bile su oi najamnog radnika.
Nije ga varala, ona se zaista nije mogla niega sjetiti to bi napisala, i bila je smetena zbog svoje
nesposobnosti da uini ono to joj je reeno.
To ga je naprosto sledilo. Sad se on nije mogao sjetiti to bi rekao. Nastala je tiina, a zatim udnovat
odgovor: - Suzite to na glavnu ulicu Bozemana. - Bio je to unutranji poriv.
Ona je pokorno klimnula glavom i otila. Ali uoi iduega sata vratila mu se u pravom oaju, ovaj put
plaui, u oaju koji je oigledno dugo trajao. Jo nije mogla nita smisliti to bi napisala, i nije mogla razumjeti zato bi, ako nije mogla nita smisliti o cije-lom Bozemanu, bila sposobna ita smisliti o samo
jed-noj ulici.
On se razbjesnio. - Vi ne gledate! - rekao je. Sjetio se da je sam bio izbaen sa sveuilita jer je imao
previe da ree. Za svaku injenicu postoji bez-broj pretpostavki. to vie gledate to vie vidite. Ona

zapravo nije gledala a ipak nije toga bila svjesna. Rekao joj je Ijutito: - Suzite to na proelje jedne zgrade
u glavnoj ulici u Bozemanu. Proelje opere. Ponite s krajnjom lijevom opekom u gornjem redu.
Njezine oi, iza naoala s debelim leama, iroko su se otvorile. Idui put je dola zauena izgleda i
predala mu sastav od petsto rijei o proelju opere u glavnoj ulici Bozemana, Montana. - Sjela sam u
bar preko Puta - rekla je - i poela pisati o prvoj opeci, pa drugoj opeci, a kod tree opeke sve je
odjednom krenulo i vie se nisam mogla zaustaviti. Mislili su da sam luda, stalno su me zadirkivali, ali
evo sastava. Ja
to ne razumijem. Ni on nije razumio, ali na dugim etnjama kroz gradske ulice razmiljao je o tome i
zakljuio da ju je oigledno spreavala ista vrsta blokade koja je njega paralizirala prvoga dana
predavanja. Bila je blokirana jer je pokuavala ponoviti, u svom lanku, stvari koje je ve ula, ba kao
to je on prvog dana pokuao ponoviti stvari koje je unaprijed bio odluio rei. Nije se mogla niemu
domisliti to bi napisala o Boze-manu zato to se nije mogla niega sjetiti to je ula da bi bilo vrijedno
ponavljanja. Bila je udno nesvje-sna da sama moe gledati i neposredno sama vidjeti, dok je pisala, bez
prethodnog obziranja na ono to je ve bilo reeno. Suavanje do jedne opeke razbilo je blokadu jer je
postalo oigledno da mora neto izvorno i neposredno vidjeti.
Eksperimentirao je dalje. U jednom razredu od sviju je zahtijevao da piu cio sat o poleini svoga
palca. Svi su ga sa smijehom promatrali na poetku sata, ali svi su pisali, i nitko se nije potuio da nema
to rei.
U drugom razredu promijenio je temu od palca na kovani novi, i dobio od svakog studenta pismene
sastave koji se piu cio sat. U ostalim razredima bilo je isto. Netko je upitao: - Mora li se pisati o objema
stranama? - Kad su jednom uvidjeli da i sami mogu izravno vidjeti, uvidjeli su takoer da nema granica
koliini koju mogu rei. To je bilo takoer izgraiva-nje samosvijesti, jer sve to su pisali, premda je u
prvi mah izgledalo trivijalno, bilo je ipak njihovo vla-stito djelo, a ne oponaanje tuega. Razredi u
kojima se posluio tom vjebom s noviem pokazivali su vee zanimanje i manje im je bilo dosadno.
Kao rezultat svojih pokusa on je zakljuio da je oponaanje pravo zlo koje treba unititi prije nego to
pone nastava prave retorike. To oponaanje izgle-dalo je kao vanjska prisila. Mala djeca to nemaju u
sebi. Izgledalo je da se stjee kasnije, vjerojatno kao posljedica same kole.
To se inilo ispravnim, i to je vie o tome raz-miljao, ispravnije mu se inilo. kole vas ue da
oponaate. Ako ne oponaate ono to uitelj eli, dobi
vate lou ocjenu. Ovdje, na sveuilitu, to je mnogo profinjenije, naravno; od vas se trai da oponaate
nastavnika na takav nain da uvjerite toga nastavnika da ne oponaate, nego da usvajate bit pouke i
kroite dalje samostalno. To vam donosi petice. S druge strane originalnost vam moe donijeti bilo to od petice do jedinice. Sav sistem ocjenjivanja upozorava vas da ne budete originalni.

Raspravljao je o tome s profesorom psihologije koji je stanovao u njegovu susjedstvu, krajnje matovitim nastavnikom, i on mu je rekao: Tako je. Izba-cite itav sistem ocjena i diploma pa ete dobiti
pravo obrazovanje.
Fedro je o tome razmiljao, i kad nekoliko tjedana poslije toga jedna vrlo bistra studentica nije znala
odabrati temu za seminarsku radnju, to je jo bilo njemu na pameti, pa joj je predloio da o tome pie.
Njoj se isprva tema nije svidjela, ali se ipak sloila da je uzme.
Tjedan dana kasnije svakomu je o tome govorila, a nakon dva tjedna napravila je savren lanak. Meutim, grupa pred kojom ga je proitala nije imala prednost da o tome razmilja dva tjedna, pa je bila
prilino neprijateljski raspoloena prema cijeloj ideji ukidanja ocjena i diploma. Ali to je nije nimalo
obes-hrabrilo. Njezin glas zadobio je drevni religiozni za-nos. Zaklinjala je druge studente da sluaju, da
shvate da je to zaista pravedno. - Ne govorim ja to zbog njega - rekla je i osvrnula se na Fedra. - To je
zbog vas. Njezin glas pun zaklinjanja i njezin vjerski zanos silno su ga se dojmili, pojaani injenicom da
je na prijemnom ispitu ula meu prvih jedan posto kandiata. Tijekom idueg kvartala, dok je predavao
uvjerljivo pisanje, odabrao je tu temu kao obrazac, komad uvjerljivog teksta to ga je sam napisao, iz
dana u dan, pred cijelim razredom i uz pomo cijelog razreda. Posluio se obrascem da izbjegne
razgovore u ok-virima naela kompozicije u koja je sva duboko sum-njao. Osjeao je da e iznosei pred
razredom svoje reenice kako ih je stvarao, sa svim grekama i pre-prekama i brisanjima, dati poteniju
sliku o tome to je pisanje nego da troi njihovo vrijeme cjepidlaei oko gotovih studentskih radova ili
istiui gotova knji-evnika djela za oponaanje. Ovoga puta razradio je tvrdnju da cio sistem ocjena
treba iskljuiti, pa da uini neto to e zaista uvui studente u ono o emu sluaju, nije dao nijedne
ocjene tijekom cijelog toga kvartala.
Upravo iznad vrha grebena sada se moe vidjeti snijeg. Ali on je daleko nekoliko dana hodanja.
Stijene ispod njega prestrme su za izravan uspon, osobito s tekim teretom kakav mi nosimo, a Chris je
uistinu premlad za bilo kakvo bavljenje klincima i konopcima. Moramo se prebaciti preko umovitog
grebena kojemu se sada primiemo, ui u drugi kanjon, ii njime do kraja i onda se vratiti pod iljastim
kutom prema grebenu. Za tri dana muno do snijega. Za etiri dana lako. Ako se ne pojavimo do devetoga
dana, DeWeese e nas poeti traiti.
Zaustavljamo se da se odmorimo, sjedamo i hva-tamo se za drvo da se ne prevrnemo natrake zbog
naprtnjaa. Malo poslije pruam ruku preko ramena, uzimam maetu s vrha svoje uprtnjae i pruam je
Chrisu.
- Vidi li one dvije jasike ondje? Ravne? Na rubu? - pokazujem mu ih. - Odsijeci ih otprilike pola
metra iznad tla.
- Zato?
- Trebat e nam poslije kao tapovi za hodanje i kao kolci za ator.
Chris uzima maetu, pokuava ustati ali zatim ponovo sjeda. - Odsijeci ih ti - veli.

Tako ja uzimam maetu i odlazim onamo i od-sijecam kolce. Oba su odsjeena glatko jednim zamahom osim krajnjeg komadia kore koji prekidam poleinom drka na maeti. Gore u stijenama trebaju
vam tapovi za odravanje ravnotee, a borovi gore nisu dobri za tapove; ovo su moda posljednje
jasike ovdie. Ipak me malo zabrinjava to Chris odbija da radi. To nije dobar znak u planinama.
Kratak predah i zatim produujemo. Malo e po-trajati dok se ne naviknemo na ovaj teret. Javlja se
negativna reakcija na svaku teinu. Ipak, kako bude-mo napredovali, to e postajati prirodnije...
Fedrovo zalaganje za ukinue sistema ocjena i diploma izazvalo je najprije zbunjenu ili negativnu
reakciju svih osim nekoliko studenata, jer se inilo, na prvi pogled, da unitava cijeli sustav sveuilita.
Jedna je studentica to jasno obznanila rekavi pot-puno nevino: - Naravno da ne moete ukinuti sistem
ocjena i diploma. Na koncu konca, zbog toga se nala-zimo ovdje.
Ona je govorila istu istinu. Pomisao da veina studenata dolazi na sveuilite zbog obrazovanja neovisno o ocjenama i diplomi pomalo je licemjerje koje svatko izbjegava rei. Ponekad neki studenti stiu
radi naobrazbe, ali trula i mehanika priroda te ustanove uskoro ih preobrati na stav s manje idealizma.
Onaj obrazac je bio tvrdnja da e uklanjanje ocjena i diploma unititi to licemjerje. Umjesto da se bavi
i openitostima on se bavio pojedinanom karije-rom zamiljenog studenta koji manje ili vie oliuje
tipian sastav jedne grupe, studenta koji je potpuno pripravljen da radi za ocjenu prije nego za znanje koje
bi ta ocjena morala predstavljati.
Takav student, pretpostavljao je obrazac, iao bi na predavanja iz prvog kolegija, dobio prvi zadatak i
vjerojatno ga izvrio po navici. Moda bi tako bilo s treim, pa i s etvrtim kolegijem. Ali naposljetku bi
novost toga postupka postala obiajna i, zato to aka-demski ivot nije njegov jedini ivot, pritisak drugih
obveza ili elja stvorio bi prilike u kojima on nikako ne bi mogao ispuniti zadatak. . . .. Budui da nema
ocjena, ne bi ga za to stigla ni-kakva kazna. Naredne lekcije koje pretpostavljaju da je student ispunio
prethodni zadatak mogle bi ipak biti malo tee da se razumiju, i ta tekoa sa svoje strane mogla bi toliko
oslabiti njegovo zanimanje da bi i slijedee gradivo, koje bi mu bilo zaista teko, bilo takoer proputeno.
Ponovo bez kazne.
S vremenom bi njegovo sve slabije i slabije razu-mijevanje onoga o emu se predaje uvjetovalo da bi
mu sve tee i tee bilo paljivo pratiti nastavu. Napos-Ijetku bi vidio da ne ui mnogo; i suoavajui se s
trajnim pritiskom vanjskih obveza, prestao bi studi-rati, osjetio bi zbog toga krivnju i prestao bi dolaziti
na predavanja. Ni ovaj put ne bi se primijenila kazna
Ali to bi se dogodilo? Student, ne krivei nikoga drugoga, sam bi sebe izbacio sa sveuilita. Bravo!
To bi se moralo dogoditi. On od poetka nije tu bio radi obrazovanja i zaista nije mu tu ni mjesto. Bio bi
uteen velik iznos novca i napora, a ne bi bilo ljage neuspjeha i propasti da ga progoni dok je iv.
Nikakvi mostovi ne bi bili spaljeni.

Najvei studentov problem je ropski mentalitet koji je u nj ugraen godinama glaenja i ibanja ocjenama, mentalitet mazge koja kae: - Ako me ne iba, neu raditi. - Nisu ga ibali. On nije radio. A kola
civilizacije, za koja je on navodno uen da ih vue, i bez njega e dalje kripati samo malo sporije.
Meutim, to je tragedija ako se pretpostavi da kola civilizacije, sistem, vuku mazge. To je poznato
gledite, sa stajalita zvanja i poloaja, ali Crkva uma nema takav stav.
Crkva uma smatra da civilizaciji, ili sistemu ili drutvu ili kako god to nazovete, najbolje slue ne
mazge nego slobodni ljudi. Svrha ukidanja ocjena i diploma nije kanjavanje mazgi niti njihovo uklanjanje, nego stvaranje prilika u kojima se te mazge mogu pretvoriti u slobodna ovjeka.
Taj pretpostavljeni student, jo uvijek mazga, vrzmao bi se neko vrijeme naokolo. Stekao bi neku
drugu vrstu obrazovanja jednako valjanu onoj koju je napustio, u koli za tzv. radnika zanimanja.
Umjesto da troi novac i vrijeme kao mazga visokog stalea, sada bi dobio posao kao mazga niskog
stalea, moda
kao mehaniar. U stvarnosti njegov pravi stale bi porastao. On bi za razliku od prije sada
privreivao. Moda bi to inio do konca ivota. Moda bi naao svoju razinu. Ali nemojte s tim raunati.
Nakon nekog vremena - poslije est mjeseci, po-slije pet godina moda - lako bi se poela zbivati neka
promjena. On bi postajao sve nezadovoljniji s ne-kakvim dosadnim svakodnevnim poslom u radionici.
Njegova stvaralaka inteligencija, uguena s previe teorije i previe ocjena u koli, sad bi se probudila
zbog dosade u radionici. Tisue sati nedostupnih me-hanikih problema navele bi ga da se pone zanimati
za nacrte strojeva. I sam bi poelio da projektira neki stroj. Pomislio bi da moe to uiniti bolje nego
drugi. Pokuao bi preurediti nekoliko motora, okusio bi us-pjeh, teio bi za veim uspjesima, ali bi osjetio
da ne moe dalje jer nema teorijske podloge. Otkrio bi da, iako se prije osjeao glupo zbog pomanjkanja
in-teresa za teorijsko znanje, sada postoji jedna grana teorijskog znanja koje bi veoma potovao, naime
gra-enje strojeva.
Tako bi se on vratio u nau kolu bez ocjena i bez diploma, ali s nekom razlikom. On vie ne bi bio
ovjek kojemu je cilj znanje. Njemu ne bi trebalo vanjskih poticaja da ui. Njegov poticaj dolazio bi
iznutra. Bio bi slobodan ovjek. Ne bi trebalo mnogo stege da se oblikuje. Zapravo, ako bi se njegovi
nastav-nici opustili on bi vjerojatno oblikovao njih postav-ljajui teka pitanja. Bio bi tu da neto naui,
plaao bi da neto naui i oni bi mu to morali dati.
Motivacija takve vrste, kad se jednom neeg pri-hvati, okrutna je sila, i u naoj ustanovi bez ocjena i
diploma gdje bi se student naao, on se ne bi zaus-tavio na bubanju podataka iz strojarstva. U njegovo
podruje zanimanja dole bi fizika i matematika jer bi vidio da su mu potrebne. Panja bi se obratila na
metalurgiju i elektrotehniku. Tako bi u procesu inte-lektualnog sazrijevanja kroz ovakvo apstraktno
uenje on vjerojatno zaao u druga teorijska podruja koja nisu neposredno vezana uz strojeve ali postaju
dio novijeg ireg cilja. Taj iri cilj ne bi bio oponaanje obrazovanja na dananjim sveuilitima,

ulatenog i prikrivenog ocjenama i diplomama koje pruaju pri-vid da se neto dogaa kad se, zapravo,
uope nita ne zbiva. To bi bilo neto stvarno.
Takav je bio Fedrov obrazac, njegova nepopularna tvrdnja, i on je na tome radio itav kvartal,
izgrau-jui ga i mijenjajui ga, borei se za nj, branei ga Cijelog toga kvartala radovi su se vraali
studentima s opaskama ali bez ocjena, iako su se ocjene upisivale u jednu biljenicu.
Kao to sam rekao prije, isprva je svatko bio ne-kako zbunjen. Veina je vjerojatno zamiljala da se tu
radi o nekom idealistu koji misli da e ih uklanja-nje ocjena usreiti i navesti na vei rad, a oigledno je
da e bez ocjena svatko jednostavno ljenariti. Mnogi studenti s odlinim ocjenama iz prethodnih kvartala
bili su drski i srditi u poetku, ali zbog svoje razvijene discipline nastavili su i dalje raditi. Vrlo dobri
studenti propustili su nekoliko prvih zadataka i postali nemarniji u poslu. Mnogi dobri i dovoljni studenti
nisu se uope pojavljivali na predavanjima. Tada je jedan nastavnik upitao njega to misli uiniti u vezi s
tim pomanjkanjem odaziva.
- ekat u dulje nego oni - rekao je Fedro. Njegova blagost isprva je djelovala zagonetno na studente,
a poslije su postali sumnjiavi. Neki su poeli postavljati sarkastina pitanja. Oni su dobivali mirne
odgovore i predavanja i referati nastavljali su se po obiaju, samo to nije bilo ocjena.
Onda je poela oekivana pojava. Tijekom treeg ili etvrtog tjedna neki odlini studenti postajali su
nestrpljivi i poeli pisati izvanredne radove i ostajati poslije predavanja postavljajui pitanja koja su traila nekakvu obavijest o tome kako rade. Vrlo dobri studenti poeli su to primjeivati i pomalo raditi i
vraati kvalitetu svojih radova na uobiajeniju razinu. Dobri i dovoljni, te budui nedovoljni, poeli su se
po-lako pojavljivati na predavanjima samo zato da vide to se dogaa.
Poslije polovine kvartala nastupila je pojava koja se to vie oekivala. Odlini studenti su se smirili i
postali aktivni sudionici svega to se zbivalo u preda-vaonici pokazujui prijateljstvo koje se ne vidi u
sku-pinarna gdje se dobivaju ocjene. Tada je vrlo dobre i dobre studente uhvatila panika, pa su predavali
ra-dove koji su izgledali kao da su plod viesatnih mu-nih napora. Dovoljni i nedovoljni studenti
predavali su zadovoljavajue radove.
U posljednjim tjednima kvartala, kad inae svatko zna koju e ocjenu imati i sjedi napola spavajui,
Fedro je imao toliku aktivnost na predavanjima da su to i drugi nastavnici primijetili. Vrlo dobri i dobri
studenti pridruili su se odlinima u prijateljskoj zajednikoj raspravi te je razred izgledao kao uspjela
kuna zabava. Samo su dovoljni i nedovoljni smrznuti sjedili na stolicama, obuzeti do kraja unutranjom
pa-nikom.
Pojavu oputanja i prijateljstva objasnili su mu poslije studenti rekavi: - Mnogi od nas sastajali su se
poslije nastave da pokuaju smisliti kako bi oborili ovaj sistem. Sloili smo se da je najbolji nain jednostavno zamiljati da neemo uspjeti, pa da idemo na-prijed i inimo to moemo. Onda smo se poeli
opu-tati. Inae bismo poludjeli!

Studenti su dodali da to nije tako loe, kad se na to naviknete, da vas vie zanima gradivo, ali su ponovili da se nije lako naviknuti.
Na koncu kvartala od studenata je zatraeno da napisu sastav ocjenjujui taj sistem. U vrijeme pisanja
nitko od njih nije znao koju e ocjenu imati. Pedeset etiri posto bilo je protiv sistema. Trideset sedam posto odobrilo je sistem. Devet posto bilo je uzdranih. Prema naelu jedan ovjek, jedan glas sistem je
bio vrlo nepopularan. Veina studenata izriito je e-ljela svoje ocjene tijekom kvartala. Ali kad je Fedro
obradio glasove prema ocjenama koje je imao u svojoj biljenici - a ocjene nisu odstupale od ocjena koje
su se predviale prema prijanjim uspjesima i rezul-tatima prijemnih ispita - ula se druga pria.
Odlinistudenti bili su 2 prema 1 u korist sistema. Vrlo dobri i dobri studenti bili napola razdijeljeni. A
dovoljni i nedovoljni jednoglasno su bili protiv njega!
Taj iznenaujui rezultat potvrdio je njegovu dav-nu slutnju: da bistriji, ozbiljniji studenti najmanje
ele ocjene, vjerojatno zato to njih vie zanima gra-divo predavanja, dok glupi ili lijeni studenti najvie.
ele ocjene, vjerojatno zato to njima ocjene pokazuju da li napreduju.
Kao to je DeWeese rekao, odavde moete ii sto dva-deset kilometara na jug kroz same ume i snijeg
i ne-ete naii na put, premda ima putova na istoku i za-padu. Uredio sam tako da, ako stvari budu loe
stajale na koncu drugog dana, budemo blizu puta kojim se moemo brzo vratiti. Chris to ne zna, i da mu
to reem povrijedio bih njegov izviaki osjeaj za pustolovine, ali nakon vie izleta na visoravni,
izviake elje za pustolovinama se smanjuju i pojavljuju se opipljivije prednosti smanjivanja rizika. Ova
zemlja moe biti opasna. Nainite jedan pogrean korak od milijun njih, uganete gleanj, i tada spoznate
koliko ste zapravo daleko od civilizacije.
U ovaj kanjon oigledno rijetko tko ovako visoko zalazi. Poslije jo jednog sata hodanja vidimo da je
staza gotovo iezla.
Fedro je mislio da je dobro zadravati ocjene, tako pie u njegovim biljekama, ali to nije davalo
sistemu znanstvenu vrijednost. U pravom eksperimentu drite sve uzroke konstantnim osim jednoga, i
promatrate kakve posljedice izaziva mijenjanje toga jednog uz-roka. U predavaonici to nikada ne moete
uiniti. Zna-nje studenta, dranje studenta, stav nastavnika, sve se to mijenja zbog svakovrsnih uzroka
koji se ne mogu nadzirati i ponajvie su nepoznati. U ovom sluaju i promatra je jedan od uzroka i
nikada ne moe oci-jeniti posljedice svog utjecaja a da ih ne mijenja. Zbog toga Fedro nije htio izvlaiti
nikakav velik zakljuak iz toga, samo je nastavio i inio to je htio.
Prijelaz od ovoga na ispitivanje kvalitete dogodio se zbog uasne strane ocjenjivanja to ju je to uskraivanje ocjena razgolitilo. Ocjene zaista pokrivaju ne-uspjehe u nastavi. Lo nastavnik moe proi kroz
cio kvartal ne ostavivi apsolutno nita vrijedno pamenja u mozgovima svojih studenata, raspodijeliti
ocjene na nevanim testovima, i ostaviti dojam da su neki stu-denti neto nauili a neki nisu. Ali ako se iz
razreda uklone ocjene, studenti su prisiljeni da se svaki dan pitaju to se zapravo ui. Pitanja: to se ui?

Koji je tome cilj? Kako predavanje i zadae postiu postav-ljeni cilj? postaju zlokobna. Uklanjanje ocjena
otkriva golem i uasan vakuum.
to je onda Fedro pokuavao uiniti? To je pitanje postajalo sve nametljivije to je on dalje iao.
Odgovor koji se inio ispravnim kad je poeo sad je sve vie i vie gubio smisao. Htio je da njegovi
studenti po-stanu stvaraoci odluujui sami to je dobro pisanje umjesto da stalno njega pitaju. Stvarna
svrha zadra-vanja ocjena bila je u tome da ih prisili da zavire u sebe, na jedino mjesto gdje ih zaista
uvijek eka pravi odgovor.
Ali sada to nije imalo smisla. Ako su ve znali to je dobro i to je loe, onda nisu imali razloga da se
uope upisuju u tu grupu. injenica da su oni bili tu kao studenti podrazumijevala je da ne znaju to je
dobro i to je loe. To je bio njegov nastavniki posao
- rei im to je dobro i to je loe. Cijela ideja indi-vidualne kreativnosti i izraza u razredu u osnovi se
suprotstavljala cijeloj ideji sveuilita.
Za mnoge studente to uskraivanje ocjena stvaralo je kafkijansku situaciju u kojoj su vidjeli da e biti
kanjeni to neto ne ine ali nitko nee da im ree to bi trebalo da ine. Gledali su u sebe ali nita nisu
vidjeli, gledali su u Fedra ali nita nisu vidjeli, pa su samo bespomono sjedili ne znajui to da rade.
Vakuum je bio ubojit. Jedna djevojka doivjela je iv-ani slom. Ne smijete uskraivati ocjene i sjediti tu
i stvarati besciljni vakuum. Studentima morate od-rediti neki cilj prema kojemu e raditi i tako ispunjavavati taj vakuum. A on to nije inio.
Nije mogao. Ni na kakav mogui nain nije im mogao rei prema kojem cilju da rade a da ne bi pao
natrag u autoritativnu, didaktinu nastavu. Ali kako moete napisati na ploi tajanstveni unutarnji cilj
svake kreativne osobe?
Iduega kvartala odbacio je cijelu ideju i vratio se redovitom ocjenjivanju, obeshrabren, smuen, osjeajui da je bio u pravu ali da je nekako sve ispalo krivo. Kad se javljala spontanost i individualnost i stvarna originalnost u razredu, to se dogaalo unato nastavi a ne zbog nje. Ovo je izgledalo da ima smisla.
Bio je spreman podnijeti ostavku. Predavati glupi kon-formizam neprijaznim studentima - to nije bilo ono
to je elio initi.
Bio je uo da je Reed College u Oregonu uskrai-vao ocjene sve do diplome, pa je za vrijeme ljetnih
praznika otiao tamo, ali su mu rekli da su nastavnici podijeljeni u vrednovanju uskraivanja ocjena i da
nitko nije osobito sretan zbog toga sistema. Ostatak ljetnih praznika proveo je u potitenosti i ljenarenju.
Mnogo je vremena proveo sa enom pod atorom u tim planinama. Ona ga je pitala zato je cijelo vrijeme
tako utljiv a on joj nije znao odgovoriti. Bio je jedno-stavno stao. ekao je. ekao je onu jezgru kristalizacije misli koja e odjednom sve skrutiti.

17

Chrisu se loe pie. Neko vrijeme bio je daleko ispred mene, a sada sjedi pod drvetom i odmara se. Ne
gleda me i po tome znam da s njim neto nije u redu.
Sjedam kraj njega a njegov izraz lica je dalek. Lice mu je zajapureno i vidim da je iscrpljen. Sjedimo i
sluamo vjetar u borovima.
Ja znam da e naposljetku ustati i krenuti dalje, ali on to ne zna i strah ga je pogledati u lice mogunosti to je taj strah istvara: da se uope nee moi popeti na planinu. Sjeam se neega to je Fedro napisao o ovim planinama i to sada kaem Chrisu.
- Prije mnogo godina - velim mu - tvoja majka i ja bili smo na rubu pojasa uma nedaleko odavde i
logorovli smo kraj jezera koje je s jedne strane mo-varno.
On ne die pogleda ali slua.
- Nekako pred zoru uli smo kako pada kame-nje i pomislili da mora biti neka ivotinja, samo to se
ivotinje obino ne skitaju u to doba. Zatim sam uo ljapkanje po movari pa smo se zaista razbudili.
Izvukao sam se iz vree za spavanje, uzeo revolver iz bluze i unuo iza drveta ...Chrisova se panja sada
udaljava od njegovih problema.
- Ponovo se ulo ljapkanje - kaem ja. - Po-mislio sam da su turisti na konjima s raneva, ali ne tako
rano. Opet ljapkanje! Zatim glasno galumpf! To nije konj! Pa galumpf! Pa opet GALUMPF! I gle, u
nejasnom sivom svjetlu praskozorja ravno prema meni kroz movarno blato dolazi najvei los to sam ga
ikada vidio. Raspon rogova vei od jednog hvata. Poslije medvjeda grizlija najopasnija ivotinja u planinama. Neki kau da je najpogibeljnija. Chrisove su oi ponovo svijetle.
- GALUMPF! Nateem obara na revolveru raz-miljajui kako kalibar 38 nije velika stvar za jednog
losa. GALUMPF! Nije me vidio! GALUMPF! Ne mogu mu se skloniti s puta. Tvoja majka je u vrei za
spa-vanje tono na njegovoj stazi. GALUMPF! Kakav DlV! GALUMPF! Samo deset metara od nas!
GALUMP! Ustajem i nianim. GALUMPF! ... GALUMPF!... GA-LUMPF! ... Zaustavlja se, TRI
METRA DALEKO, i vidi me... Muica je li tono izmeu njegovih oiju ... Ne miemo se.
Zavlaim ruku u naprtnjau i vadim malo sira.
- to se onda dogodilo? - pita Chris.
- ekaj dok odreem malo sira.
Vadim lovaki no i drim za omot oko sira da ga ne dotaknem. Reem prst debelu kriku i pruam
mu je.
On je uzima. - to se onda dogodilo?
Gledam ga dok ne zagrize. - Los me je gledao najmanje pet sekunda. Zatim je pogledao dolje na tvoju
majku. Onda je ponovo pogledao mene, onda revolver koji je praktino leao na njegovu velikom
okruglom nosu. A onda se nasmijeio i polako otiao.
- Oh - kae Chris. Izgleda razoarano.

- Obino kad se tako sukobite oni napadaju - velim - ali on je pomislio da je lijepo jutro, i da smo
onamo prvi doli, pa emu onda stvarati guvu? Zbog toga se nasmijeio.
- Mogu li se oni smijeiti?
- Ne, ali izgledalo je upravo tako.
Odlaem sir na stranu i dodajem: - Kasnije toga dana skakali smo s gromade na gromadu niz jednu
strminu. Ba sam se spremao da skoim na jedan ve-liki smei kamen, kada odjednom taj veliki smei
kamen poskoi u zrak i otra u umu. Bio je to onaj isti los... Mislim da smo tom losu toga dana prilino
ili na ivce.
Pomaem Chrisu da ustane. - Iao si malo pre-brzo kaem. - Sad planinska kosa postaje strma i
moramo ii polako. Ako ide brzo, zadie se, a kad se zadie, poinje ti se vrtjeti i to ti slabi duh pa pomisli: Neu uspjeti. Zato hodaj polako neko vrijeme. - Ii u iza tebe - kae on. - U redu.
Sad hodamo daleko od potoka koji smo slijedili, uz gorsku kosu pod najmanjim kutom to ga mogu
nai.
Uz planine se treba penjati s najmanjim moguim naporom i bez elje. Stvarnost vie prirode morala
bi odrediti brzinu. Ako postanete nemirni, ubrzajte korak. Ako ostanete bez daha, usporite. Uz planinu se
penjete u ravnotei izmeu nemira i zamora. Zatim, kad vie ne mislite unaprijed, svaki va korak nije
samo sred-stvo prema nekom cilju nego jedinstven dogaaj za sebe. Ovaj list ima nazubljene rubove.
Ovaj kamen izgleda klimavo. S ovoga mjesta snijeg je manje vid-ljiv, iako je blie. To su stvari koje
morate svakako primjeivati. ivjeti samo za neki budui cilj je plit-ko. Strane planine podravaju ivot,
ne podrava ih vrhunac. Ovdje neto raste.
Ali naravno, bez vrhunca nema ni strana. Vrhunac definira strane. I tako idemo dalje... pred nama je
dug put... bez urbe ... samo korak za korakom ... s malo chautauque za zabavu... Razmiljanje je to-liko
zanimljivije od televizije da je prava sramota to se vie ljudi njime ne bavi. Oni vjerojatno misle da je
nevano ono to uju, ali nije tako.
Postoji velik ulomak o Fedrovu prvom predavanju po-to je dao zadatak to je kvaliteta u misli i
sudu? Atmosfera je bila naelektrizirana. inilo se da je to pitanje gotovo svakoga muilo i ljutilo kao
njega.
- Odakle mi moemo znati to je kvaliteta? - rekli su. - Vaa je dunost da nam to reete.Onda im je
on rekao da se ni sam tome nije mo-gao dosjetiti i da zaista eli znati to je. Dao je taj zadatak u nadi da
e se netko javiti s dobrim odgo-vorom.
To je bila iskra. Uzvici gnuanja potresli su sobu Prije nego to se buka stiala jedan je nastavnik provirio kroz vrata da vidi to se dogaa.
- Sve je u redu - rekao je Fedro. - Upravo smo se sluajno spotakli preko pravog pitanja, i teko se
oporaviti od zaprepatenja. - Neki su studenti izgledali radoznali, i galama se polako slegla.

On je tada iskoristio priliku da se ukratko vrati na svoju temu Trule i raspad Crkve uma. Ako su
studenti bijesni to netko pokuava da se njima po slui u traenju istine, rekao je, to je mjera te trulei.
Smatra se da vi morate glumiti to traenje istine, oponaati ga. Pravo traenje istine je za vas kazna.
Istina je, rekao je, da je iskreno elio znati to oni misle, ne zato da bi to mogao ocijeniti, nego zato
to je to zaista elio znati.
Gledali su ga zbunjeno.
- Proveo sam uz ovo cijelu no - rekao je jedan.
- Ja sam se skoro rasplakala, tako sam bila bi-jesna- rekla je djevojka do prozora.
- Trebalo je da nas upozorite - rekao je trei.
- Kako sam vas mogao upozoriti - rekao je on - kad nisam pojma imao kako ete reagirati?
Neki od zbunjenih studenata poeli su ga gledati s prvim znacima razvedravanja. On se s njima ne igra.
On zaista eli znati.
Veoma neobina osoba.
Onda je netko rekao : - A to vi mislite?
- Ne znam - odgovorio je on.
- Ali to mislite?
On se dugo zamislio. - Ja mislim da postoji ne-to to predstavlja kvalitetu, ali im je pokuate definirati, neto se pokvari. Ne moete je definirati.
Mrmljanje u znak odobravanja.
- Nastavio je: - Zato je tako, to ne znam. Mislio sam da u u vaim radovima nai neku ideju.
jednostavno ne znam.
Ovoga puta u predavaonici je vladala tiina.
Na iduim satima toga dana bilo je malo istog onog komeanja, ali po nekoliko studenata iz svake
grupe dobrovoljno se javilo da odgovara to mu je pokazalo da su studenti iz prve grupe o tome raspravljali za vrijeme odmora.
Nekoliko dana kasnije on je izradio svoju defini-ciju i napisao je na plou da se prepisuje za potomstvo. Definicija je glasila: Kvaliteta je svojstvo misli i suda koje se spoznaje postupkom bez razmiljanja.
Budui da su definicije proizvodi strogog, formalnog razmiljanja, kvaliteta se ne moe definirati.
injenica da je definicija zapravo odbijanje da se definira nije izazvala raspravu. Studenti nisu bili
formalno obrazovani toliko da vide kako je njegova izjava, u formalnom smislu, potpuno iracionalna.
Ako neto ne moete definirati, nemate formalnog racio-nalnog naina da doznate da to postoji. Niti
moete zaista ikome rei to je to. Ne postoji, zapravo, for-malna razlika izmeu nesposobnosti
definiranja i glu-posti. Kad kaem: - Kvaliteta se ne moe definirati
- ja formalno zapravo kaem: - Ja sam glup to se tie kvalitete.
Na sreu studenti to nisu znali. Da su iznijeli te primjedbe, on im ne bi mogao odgovoriti u to vrijeme.

Ali zatim, ispod definicije na ploi, on je napisao:

- Ali premda se kvaliteta ne moe definirati, vi znate to je kvaliteta! - i oluja je opet krenula ispoetka.
- O ne, ne znamo!
- O da, znate.
- O ne, ne znamo!
- O da, znate! - rekao je on i izvukao neki ma-terijal da im to dokae.
Izabrao je dva primjera studentskih sastava. Prvi je bio neto nabacano i nepovezano sa zanimljivim
idejama koje nikamo ne vode. Drugi je bio velian stven lanak koji je i samom studentu bio tajanstven
to je tako dobro ispao. Fedro je oba proitao, zatim zamolio da dignu ruku oni koji misle da je prvi
sastav bolji. Digle su se dvije ruke. Zatim je upitao kome se svia drugi. Diglo se dvadeset osam ruku. to god bilo ono - rekao je - to je navelo golemu veinu da digne ruke za drugi sastav, to ja smatram
kvalitetom. Vi dakle znate to je to.
Poslije toga nastala je duga stanka ispunjena razmiljanjem, a on je dopustio da traje.
Ovo je bilo intelektualno nasilje, i on je to znao Jer vie ih nije uio, nego ih je indoktrinirao. Postavio
je imaginaran pojam, definirao ga da ga je nemogue definirati, nakon prosvjeda studenata rekao im da
oni znaju to je to, i dokazao im tehnikom koja je logiki zbrkana kao i sam pojam. S tim je mogao proi
jer je logiko odbijanje zahtijevalo vie talenta nego to ga je ijedan student imao. Narednih dana on je
trajno izazivao njihova odbijanja, ali nijedno se nije pojavilo. Nastavio je improvizirati.
Da bi ojaao ideju da oni ve znaju to je kvali-teta, razvio je postupak u kojem je itao etiri studentska sastava u predavaonici i zahtijevao od svakoga da ih poreda po kvaliteti na komadiu papira. I on
je to uinio. Zatim je skupio papirie, prebrojio ih na ploi i naao prosjek miljenja cijele grupe. Onda je
otkrio svoje ocjene, i one su uvijek bile bliske, ako ne identine naenom prosjeku. Ako je bilo razlika,
one su nastajale samo kad su dva sastava bila priblino jednake kvalitete.
Isprva su studenti bili oduevljeni tom vjebom, ali kako je pretjecalo vrijeme tako im je postajalo
dosadno. Bilo je oito to on smatra kvalitetom. I oni su takoer oito znali to je kvaliteta, pa su gubili
interes da sluaju o tome. Njihovo je pitanje sada bilo: U redu, znamo to je kvaliteta. Kako je postiemo?
Sada su napokon standardni udbenici retorike doli na red. Naela koja su u njima izloena nisu vie
bila pravila protiv kojih se treba buniti niti sama sebi svrha, nego tek postupci, trikovi, za dobivanje
neega to stvarno vrijedi i postoji nezavisno od po-stupka - kvalitete. Ono to je poelo kao otpadnitvo
od tradicionalne retorike pretvorilo se u divan uvod u nju.
Izdvojio je svojstva kvalitete kao to su jedinstvo,
ivopisnost, snaga, saetost, osjetljivost, jasnoa, na-glasak, tok, napetost, vrsnoa, tonost, razmjer,
dubina i tako dalje; sva ih je oskudno definirao kao i kvali-tetu, ali ih je izloio istom tehnikom itanja
pred razredom. Pokazao im je kako se svojstvo kvalitete zvano jedinstvo, vrsto povezivanje radnje, moe

po-boljati tehnikom koja se zove saetak. Snaga tvrdnje moe se potkrijepiti tehnikom koja se zove
biljeke ispod crte koje upuuju na vjerodostojne izvore. Sa-eci i biljeke ispod crte standardne su stvari
koje se predaju na prvoj godini studija jezika, ali sada kao sredstvo za poboljavanje kvalitete imale su
svrhu. Pa ako je student naveo gomilu izvora ili nainio tra-ljav saetak pokazavi da samo napamet
ispunjava zadatak, moglo mu se rei da je njegov sastav moda ispunio slovo zadatka ali oigledno nije
ispunio cilj kvalitete, i zato je bezvrijedan.
Sada, na vjeito studentsko pitanje Kako se ovo radi? koje ga je do te mjere razdraivalo da je htio
podnijeti ostavku, mogao je odgovoriti: - Uope nije vano kako se to radi. Samo neka bude dobro. - Nesklon student je mogao upitati: - Ali kako znamo to je dobro? - Ali pitanje gotovo ne bi izalo iz
njegovih usta a ve bi shvatio da odgovor otprije ima. Obino bi mu neki drugi student rekao: - To se
jednostavno vidi. - Ako bi rekao: - Ne, ja ne vidim - odgovo-rili bi mu: - Vidi. On je to dokazao. Student bi naposljetku potpuno bio pritijenjen da sam donosi sudove o kvaliteti. A upravo to i nita
drugo uilo ga je kako se pie.
Zbog akademskog sistema prije je Fedro bio pri-siljen rei to eli, premda je znao da to sili studente
da se prilagode umjetnim oblicima koji unitavaju njihovo stvaralatvo. Studenti koji su se pokorava li
njegovim pravilima bili su zatim osuivani zbog svoje nesposobnosti da budu kreativni ili da naine djelo
koje odraava njihovo osobno stanovite o onom to je dobro. Sad je to bilo svreno. Okreui osnovno
pravilo da sve stvari koje se ue najprije moraju biti defini-rane, naao je izlaz iz svega toga. Nije
ukazivao ni na kakvo naelo, ni na kakvo pravilo dobra pisanja, ni na kakvu teoriju - ali je ukazivao na
neto to je stvarno, neto emu se stvarnost ne moe zanijekati Vakuum koji je bio nastao zbog
uskraivanja ocjena odjedno se ispunio pozitivnim ciljem kvalitete, i sve se zajedno sloilo. Zapanjeni
studenti prolazili su kraj njegove radne sobe i govorili: - Nekada sam upravo mrzio engleski. Sad vie
troim vremena na nj nego na ita drugo. - Ne samo jedan ili dva. Mnogo njih. Ci-jela zamisao kvalitete
bila je divna. Funkcionirala je. Ona je bila tajanstveni, individualni, unutranji cilj svake stvaralake
osobe, i napokon na ploi.
Okreem se da vidim kako se Chris dri. Njegovo lice izgleda umorno.
Pitam ga: - Kako se osjea?
- Dobro - kae on, ali glas mu nije uvjerljiv.
- Moemo se zaustaviti bilo gdje i utaboriti - velim.
On me prostrijeli bijesnim pogledom, pa zato nita vie ne velim. Uskoro vidim da me pokuava
prestii na uzbrdici. S vjerojatno velikim naporom izbija na-prijed. Produujemo.
Fedro je tako daleko stigao sa svojom zamisli o kva-liteti zato to je namjerno odbijao da gleda izvan
ne-posrednog iskustva predavaonice. Cromwellova reenica Nitko ne stigne tako daleko kao onaj tko ne
zna kamo ide mogla se primijeniti na ovaj sluaj. On nije znao kamo ide. Sve to je znao bilo je to da
funkcio-nira.

S vremenom se, meutim, poeo pitati zato funkcionijra, osobito kad je ve znao da je iracionalna.
Zato bi iracionalna metoda funkcionirala kad su sve racionalne metode tako loe? Proimao ga je nagonski osjeaj, koji je brzo rastao, da ono na to se spotaknuo nije mali trik. To see mnogo dalje. Koliko
dalje, to nije znao.
To je bio poetak kristalizacije o kojoj sam prije govorio. U to su vrijeme drugi govorili: - Zato se
toliko uzbuuje zbog kvalitete? - Ali oni su vidjeli samo rije i njezino znaenje u retorici. Nisu vidjeli
njegov nekadanji oaj zbog apstraktnih pitanja samog postojanja koja je poraen napustio.
Da je bilo tko drugi pitao to je kvaliteta?, to bi bilo tek jedno obino pitanje. Ali kad je on pitao,
njemu se to pitanje, zbog njegove prolosti, irilo u valovima istovremeno u svim pravcima, ne u hijerarhijskoj strukturi, nego u koncentrinoj. U sredini je stajala kvaliteta i stvarala valove. Dok su se ti valovi
misli irili za njega, siguran sam da je u cijelosti oe-kivao od svakog vala da stigne do nekog ala
postoje-ih obrazaca misli tako da je imao neku vrstu jedin-stvenog odnosa prema svim tim miinim
strukturama. Ali do ala se nikada nije stizalo prije kraja, ako se kraj uope javljao. Za njega nije
postojalo nita osim trajnog irenja kristalizacije. Sada u pokuati slije-diti te valove kristalizacije, drugo
razdoblje njegova istraivanja kvalitete, najbolje to mogu.
Ispred mene sve Chrisove kretnje izgledaju umorne i ljutite. Posre preko kamenja, puta da ga
granice grebu mjesto da ih odmie u stranu.
ao mi je to to vidim. Dio krivnje moe se svaliti na izviako logorovanje gdje je proveo dva
tjednaupravo prije naeg polaska. Prema onome to mi je rekao, ondje su od iskustva u prirodi .nainili
pravo nadmetanje. Nekakav dokaz mukosti. Poeo je u naj-nioj skupini, za koju.se pomnjivo isticalo da
je ne-asno u njoj biti. Zatim mu je bilo doputeno da proe vatreno krtenje kroz itav niz zadataka plivanje, vezanje vorova ... spomenuo ih je desetak, ali sam ih zaboravio.
Djeaci na logorovanju postaju oduevljeniji i bolje surauju kad moraju ispunjavati zadatke da se
istaknu, u to sam siguran, .ali naposljetku takva vrsta poticanja nanosi zlo. Svaki napor kojemu je krajnja
svrha samohvala osuen, je na propast. Mi sada za to plaamo. Kad se pokua popeti na planinu da dokae kako si odrastao, to ti gotovo nikada ne uspije. A ak ako se i popne, to je traljava pobjeda. Da bi osnaio pobjedu, mora se stalno i stalno dokazivati na neki drugi nain, pa ponovo i ponovo i ponovo, vjeito upregnut da ispunjava lanu sliku, opsjedan stra-hom da ta slika nije istinita i da e to netko otkriti.
Tako se nikada ne ini.
Fedro je napisao pismo iz Indije o hodoau na svetu goru Kailas, gdje je izvor Gangesa i
prebivalite ive, visoko u Himalajima, zajedno s jednim sveeni-kom i njegovim sljedbenicima.
Nije stigao do planine. Nakon treeg dana je odu-stao, iscrpljen, i hodoae se nastavilo bez njega.
Pi-sao je da je imao tjelesne snage ali da ta tjelesna snaga nije bila dovoljna. Imao je i intelektualnih poriva ali ni oni nisu bili dovoljni. Nije smatrao da je drzak ve je smatrao da "kree na hodoae da proiri
svoje iskustvo, da sam stekne razumijevanje. Pokuao je iskoristiti planinu u svoje svrhe, hodoae

takoer. Sebe je smatrao utvrenim pojmom, ne hodoae ili planinu, i zato nije bio spreman. Pogaao je
da su drugi .hodoasnici, oni: koji su stigli do planine, vjero-jatno ; tako snano osjeali svetost planine
da ini je svaki korak bio djelo vjere, djelo pokoravanja njezinoj svetosti. Svetost, planine koja je
proimala njihove duhove omoguavala im je da podnesu mnogo vee napore nego to ih je on, unato
veoj fizikoj snazi, mogao izdrati.
Neupuenom oku penjanje zbog isticanja i nese-bino penjanje mogu izgledati potpuno jednako. Obje
vrste penjaa stavljaju jednu nogu ispred druge. I jedni i drugi udiu i izdiu jednakom brzinom. I jedni i
drugi stanu kad se umore. I jedni i drugi kreu naprijed kad se odmore. Ali kakve li razlike! Penja koji se
eli istai slian je glazbalu koje nije ugoeno. On sputa nogu trenutak prerano ili trenutak prekas-no. On
e lako propustiti divan prolaz svjetla kroz drvee. On produuje i kad malaksalost, njegovih ko-raka
pokazuje da je umoran. Odmara se kad nije vri-jeme. Gleda uza stazu pokuavajui vidjeti to je pred
njim ak i kad, zna to je pred njim jer je, sekundu prije toga pogledao. Hoda prebrzo ili prepolagano u
odnosu na prilike, a kada govori njegov se govor uvi-jek tie nekog drugog mjesta, neke druge stvari. On
je tu ali nije tu. On odbacuje ono to je tu, nesretan je zbog toga, eli biti dalje gore uza stazu, ali kad
stigne onamo bit e isto tako nesretan jer, e ono po-stati tu. Ono to trai, to eli, lei oko njega, ali
on to nee zato to lei oko njega. Svaki korak mu je napor, i tjelesni i duevni, jer on zamilja da .mu je
cilj izvan njega i dalek.
To je ini se Chrisova nevolja sada.

18
Postoji cijela jedna grana filozofije koja se bavi defi-nicijom kvalitete, poznata kao estetika. Njezino
pitanje: to se smatra lijepim? see u drevno doba. Ali kad je Fedro bio student filozofije, estoko je
ustuknuo pred tom cijelom granom znanja. On je gotovo namjerno pao na jedinom ispitu koji je imao iz
estetike i napisao je nekoliko lanaka izvrgnuvi nastavnika i gradivo silovitom napadu. Mrzio je i grdio
sve.
Nije to bio nijedan estetiar posebno koji bi u njemu izazvao takvo ponaanje. Bili su svi zajedno.
Nijedno posebno gledite nije ga toliko gnjevilo koliko ideja da se kvaliteta mora podvrgnuti svakom
gleditu. Intelektualni proces prisiljavao je kvalitetu na ropstvo, prostituirao ju je. Mislim da je to bio
izvor njegove srdbe.
U jednom lanku je napisao: Ovi estetiari misle da je njihov predmet neka vrsta pepermintnih
bombona na kojima imaju pravo sladiti svoje debele usne; neto to treba poderati; neto to treba
intelektualno razre-zati, nabadati viljukom i grabiti licom komadi po komadi uz prikladne istanane

primjedbe, a meni se na to bljuje. To na emu oni slade svoje usne je trule neega to su davno prije
ubili.
Sada, kao prvi korak procesa kristalizacije, vidio je da se cijelo polje zvano estetika brie kad se kvaliteta ne definira definicijom... da se obezvreuje... niti. Odbijajui da definira kvalitetu on ju je potpuno
izbacio iz analitikog procesa. Ako ne moete definirati kvalitetu, nema naina da je podvrgnete ikakvu
inte-lektualnom pravilu. Estetiari ne mogu imati nita vie da kau. itavo njihovo polje, definicija
kvalitete, ne-staje. Pomisao na to' svega ga je prestraila. Bilo je to slino otkriu lijeka za rak. Nema vie
objanjavanja to je umjetnost. Nema vie udnih kritikih kola strunjaka da racionalno odreuju
gdje je pojedini kompozitor uspio ili promaio. Svi Oni, svaki pojedini od tih sveznalica, napokon e
morati zautjeti. Ovo vie nije bila samo zanimljiva ideja. Ovo je bio san.
Mislim da nitko zapravo nije vidio to on hoe. Isprva su videj li .intelektualca koji izrie objavu koja
sadri sve zamke racionalne analize, jednog nastavnog postupka. Nisu vidjeli da je njegova svrha potpuno
suprotna svemu na to su bili navikli. On nije proi-rivao racionalnu analizu. On ju je spreavao. Okretao
je metodu racionalnosti protiv nje same, okreui je protiv vlastite vrste, u obranu jednog iracionalnog
pojma, jednog nedefiniranog bitka zvanog kvaliteta.
Zapisao je: (1) Svaki nastavnik engleskog zna to je kvaliteta. (Svaki nastavnik koji to ne zna morao
bi pomnjivo skrivati tu injenicu, jer to bi sigurno pred-stavljalo dokaz nesposobnosti.) (2) Svaki
nastavnik koji misli da se kvaliteta pisanja moe i treba definirati unaprijed moe i treba pristupiti tome i
definirati je. (3) Svi oni koji osjeaju da kvaliteta pisanja postoji a ne moe se definirati, ali da kvalitetu
ipak treba pre-davati, mogu imati koristi drei se metode pouavanja iste kvalitete pisanja a da je ne
definiraju.
Zatim je proslijedio i opisao neke metode uspore-ivanja koje je razvio u svom radu.
Mislim da se on zaista nadao da e mu se netko pridruiti, da e ga izazvati i pokuati definirati kvalitetu za njega. Ali nitko to nije uinio.
Pa ipak, ona mala napomena u zagradama o nemo-gunosti da se definira kvaliteta kao dokazu nesposobnosti izazvala je mrtenje unutar njegova odjela. Na koncu konca, on je bio najmlai lan i od njega se
zaista nije oekivalo da ve propisuje standarde svojim starijim kolegama. - Cijenili su njegovo pravo da
ree ste misli, i stariji su lanovi ini se uivali u njegovoj nezavisnosti misli i podravali ga.na neki
crkveni nain. Ali.suprotna vjerovanju mnogih protivnika akademske slobode, crkveno dranje nikada
nije doputalo nijednom nastavniku da blebee sve to mu padne na pamet bez ikakve odgo-vornosti.
Crkveno dranje jednostavno zahtijeva da mora postojati odgovornost prema Bogu uma, a ne prema
idolima politike vlasti, injenica da je on vri-jeao ljude bila je neovisna o istini ili lai onoga to je
govorio, i zato etiki nije mogao biti zgaen zbog toga. Ali oni su bili spremni da ga zgaze, etiki i s
uitkom zbog znakova da govori bez smisla. Mogao je initi to mu je volja sve dok to opravdava unutar
okvira ra-zuma.

Ali kako do vraga moete opravdavati, u okvirima razuma, odbijanje da neto definirate? Definicije su
temelji razuma. Bez njih ne moete umovati. On je mogao neko vrijeme odbijati napade matovitim dijalektikim izmicanjima i uvredama o sposobnosti i ne-sposobnosti, ali prije ili poslije morao je istupiti s
neim stvarnijim od toga. Njegov pokuaj da istupi s neim stvarnijim doveo je do dalje kristalizacije
izvan tradicionalnih granica retorike, u podrju filozofije.
Chris se okree i probada me izmuenim pogledom. Sada nee dugo potrajati, ak i prije polaska
postojali su znakovi da se ovo sprema. Kad je DeWeese rekao jednom susjedu da sam ja vrlo iskusan
planinar, Chris je pokazao velik proplamsaj divljenja. Bila je to velika stvar u njegovim oima. On e
uskoro klonuti i tada se moramo zaustaviti za danas.
O-pa! Poinje. Pao je. Ne ustaje. Bio je to strano uredan pad, nije izgledao nimalo sluajan. Sada me
gleda u boli i ljutnji, oekujui od mene grdnju. Ja ga ne grdim. Sjedam kraj njega i vidim da je gotovo
po-raen.
- No - velim - moemo se zaustaviti ovdje, moemo produiti naprijed, a moemo se i vratiti. to eli
da uinimo?
- Nije me briga - kae on. - Ne elim...
- Ne eli - to?
- Nije mi briga! - kae on Ijutito.
- Kad ti nije briga, onda emo produiti napri-jed - velim ja lovei ga u zamku. Ne svia mi se ovaj
izlet - kae on. - Nije zabavno. Ja sam mislio da e biti zabavno. Malo ljutnje zahvaa i mene. - To je
moda istina - odgovaram - ali strano je junatvo kad se to kae. Primjeujem iznenadan blijesak straha u
njegovim oima i on ustaje.
Produujemo.
Nebo nad drugom stranom kanjona se naoblailo, a vjetar u borovima oko nas postao je hladan i zloslutan...
Hladnoa bar olakava penjanje.
Govorio sam o prvom valu kristalizacije izvan retorike koji je potekao iz Fedrova odbijanja da
definira kva-litetu. Morao je odgovoriti na pitanje: Ako je ne moe definirati, to te navodi na pomisao
da ona postoji?
Odgovorio je starim odgovorom koji pripada filo-zofskoj koli koja sebe naziva realizmom. - Stvar
po-stoji - rekao je - ako svijet ne moe bez nje normal-no funkcionirati. Ako moemo pokazati da svijet
bez kvalitete abnormalno funkcionira, onda smo pokazali da kvaliteta postoji, bila definirana ili ne. Nakon toga poeo je izuzimati kvalitetu iz opisa svijeta kako ga mi poznajemo.
Prva rtva takvog izuzimanja, rekao je, bila bi umjetnost. Ako u umjetnosti ne moete razlikovati to
je dobro i to je loe, umjetnost nestaje. Nema svrhe da se na zid vjea neka slika kad i goli zid jednako
dobro izgleda. Nemaju smisla simfonije kad kripanje i zujanje gramofona isto tako dobro zvue.

Pjesnitvo bi iezlo, jer rijetko ima smisla a nema nikakve praktine vrijednosti. I zanimljivo,
komedija bi takoer iezla. Nitko ne bi razumio ale, jer razlika duhovitosti i neduhovitosti je ista
kvaliteta.
Zatim bi prema njemu nestali sportovi. Nogomet bejzbol, igre svih vrsta bi nestale. Rezultati vie ne
bi . bili mjerila niega znaajnog, nego tek prazna statistika kao broj zrnaca u hrpi pijeska. Tko bi ih
dolazio gle-dati? Tko bi igrao?
Zatim je uklonio kvalitetu s trita i prorekao pro-mjene koje bi nastale. Budui da kvaliteta brana ne
bi imala znaenja, u supermarketima bi bilo samo os-novnih itarica kao to su ria, kukuruz, soja; vjerojatno i neklasificiranog mesa, mlijeka za djecu odbijenu od sise i vitamina i mineralnih dodataka da se
nado-knade manjci. Alkoholna pia, aj, kava i duhan bi nestali. Isto tako filmovi, plesovi, igre i zabave.
Svi bismo se sluili javnim prijevoznim sredstvima. Svi bismo nosili vojnike cipele.
Velika veina nas ostala bi bez posla, ali to bi vjerojatno bilo privremeno dok se ne bismo prebacili na
bitno nekvalitetan rad. Primijenjena nauka i tehno-logija drastino bi se izmijenile, ali ista znanost, matematika, filozofija i posebno logika ostale bi neizmije-njene.
Ovo posljednje se Fedru uinilo izvanredno za-nimljivim. Na ista intelektualna bavljenja najmanje bi
djelovalo uklanjanje kvalitete. Kad bi se izbacila kva-liteta, samo bi racionalnost ostala nepromijenjena.
To je bilo udno. Zato bi bilo tako?
To nije znao, ali je znao da je uklanjanjem kvali-tete iz slike svijeta kakav poznajemo otkrio veliinu
vanosti toga pojma za koju nije slutio da u njemu postoji. Svijet moe funkcionirati bez kvalitete, ali
ivot bi bio tako glup da bi jedva bilo vrijedno ivjeti. Zapravo, ne bi bilo vrijedno ivjeti. Pojam vrijedno
je kvalitativan pojam, ivot bi naprosto bio ivljenje bez ikakvih vrijednosti i bez svrhe.
Osvrnuo se na razdaljinu kamo ga je taj pravac misli odveo i odluio da e jamano dokazati svoju
tvrdnju. Budui da svijet oigledno ne moe normalno funkcionirati kad se kvaliteta izuzme, kvaliteta postoji, bila definirana ili ne.
Poto je prizvao tu utvaru svijeta bez kvalitete, ubrzo ga je privukla njegova slinost s nekoliko drutvenih stanja o kojima je ve itao. Drevna Sparta mu je pala na pamet, komunistika Rusija i njezini
teliti. Komunistika Kina, Hrabri novi svijet Aldousa Huxleya i 1984 Georgea Orwella. Sjetio se
takoer nekih svojih znanaca koji bi se zaloili za taj svijet bez kvalitete. Onih koji su ga pokuavali
navesti da se kani puenja. Traili su racionalne razloge za njegovo puenje i, kad on nije naveo nijedan
razlog, ponaali su se veoma nadmono, kao da je ostao bez asti ili tako neto. Oni su morali imati
razloge i planove i rjeenja za sve. Spadali su u njegovu vrstu. U vrstu koju je sada napadao. I dugo je
tragao za prikladnim imenom da sabere sve to ih karakterizira, da dobije nekakav klju za taj svijet bez
kvalitete.
Prije svega radilo se o intelektu, ali inteligencija nije bila osnovna stvar. Nego neko temeljno dranje
prema ustrojstvu svijeta, pretpostavljeno vienje da on tee u skladu sa zakonima - s razumom - i da

ovjekov napredak tee uglavnom kroz otkrivanje tih zakona razuma i njihovo primjenjivanje na
zadovolja-vanje vlastitih elja. Ta vjera je drala sve uzgor. On je na trenutak virnuo u vienje toga
svijeta bez kvali-tete, prizvao je malo vie pojedinosti, razmiljao o tome, pa onda virio jo malo i jo
malo razmiljao i naposljetku se kruno vratio onamo gdje je bio prije. Ukoenost.
Tako to izgleda. To sve obuhvaa. Ukoenost. Kad oduzmete kvalitetu dobijete ukoenost. Odsutnost
kvalitete je bit ukoenosti.
Sjetio se nekih prijatelja umjetnika s kojima je jednom putovao po Sjedinjenim Dravama. Bili su
crnci koji su se stalno alili na nepostojanje kvalitete o kojem je sada pisao. Ukoeno. To je bila njihova
rije za ovo. Davno prije nego to su je masovni mediji preuzeli i dali joj nacionalni bijeli smisao, oni su
svu tu intelektualnu rabotu zvali ukoenom i nisu htjeli s njom imati posla. I bilo je fantastinih vrludanja
u razgovorima i stavovima izmeu njega i njih, jer je u to vrijeme on bio savren primjerak ukoenosti o
kojoj su oni govorili. to je vie pokuavao da ih priklijeti hvatajui se za ono to su govorili, to su
neodreeniji bivali. Sada s ovom kvalitetom inilo se da on kae iste stvari i da govori neodreeno kao
oni, premda je ono o emu je govorio bilo vrsto i jasno i temeljito kao bilo koji drugi racionalno
definiran pojam s ko-jim se ikada bavio.
Kvaliteta. O tome su oni govorili cijelo vrijeme
- ovjee, hoe li samo, molim te, posluati - sje-ao se da je jedan od njih rekao - i zadrati za se sva
ta krasna nagradna pitanja? Ako cijelo vrijeme pita to je to, ne ostaje ti vremena da dozna. - Dua.
Kvaliteta. Ista stvar?
Val kristalizacije valjao se dalje. On je vidio dva svijeta, istovremeno. Na intelektualnoj strani, na
uko-enoj strani, vidio je sada da je kvaliteta pojam razrezivanja. Ono to svaki intelektualni analitiar
trai. Uzmete svoj analitiki no, stavite vrak izravno na pojam kvalitete i samo lupnete, ne grubo,
njeno, i cijeli svijet se raspukne, razreze, tono na dva dijela
- hipi i ukoeni, klasini i romantini, tehnoloki i , humanistiki - i rascjep je gladak. Nema zbrke.
Ne-ma sitnica koje bi mogle biti na jednu ili na drugu stranu. Ne samo vjet prijelom nego vrlo sretan prijelom. Ponekad najbolji analitiari, radei s najoiglednijim crtama rascjepa, mogu lupnuti po nou i ne
dobiti nita osim hrpe smea. A evo kvalitete; tanka, gotovo neprimjetna pogrena crta; crta neloginosti
u naem poimanju svemira; i vi lupnete po njoj, a cijeli svemir se razdvaja, tako uredno da je gotovo
nevje-rojatno. Volio bi da je Kant iv Kant bi to cijenio. Taj opi dijamantni reza. On bi vidio. Zadrao
bi kva-litetu bez definicije. To je bila tajna.
Fedro je napisao, s nekom poetnom svijeu da je upleten u udnovatu vrstu intelektualnog samoubojstva: ... Ukoenost moe biti jezgrovito a ipak cjelovito definirana kao nesposobnost da se vidi kvaliteta prije nego to se ona intelektualno definira, to jest, prije nego to se sva isjecka u rijei... Dokazali
smo da kvaliteta, premda nedefinirana, postoji. Nje-zino postojanje moe se iskustveno vidjeti u predavaonici, i moe se logiki dokazati pokazujui da bez nje ne moe postojati svijet kako ga znamo. Ono to

ostaje da

se vidi,

stvar koju treba analizirati,

nije kvaliteta, nego one udne navike misli zvane

ukoe-nost koje nam ponekad prijee da je vidimo...

Tako je on kuao uzvratiti napad. Predmet analize, pacijent na stolu, nije vie bila kvaliteta, nego
samo analiza. Kvaliteta je bila zdrava i u dobru stanju.
S analizom, meutim, inilo se da nije sve u redu, neto joj je prijeilo da vidi ono to je oigledno.
Gledani natrag i vidim da je Chris jako zaostao. - Hajde! - viem. On ne odgovara.
- Hajde, daj!-ponovo viem.
Zatim ga vidim kako pada na bok i sjeda u travu na nizbrdici. Ostavljam naprtnjau i silazim k njemu.
Nagib je toliko strm da moram postrance zarivati stopala. Nalazim ga kako plae.
- Uganuo sam gleanj - veli i ne gleda me.
Kad preuzetni penja mora zatititi svoju sliku, on prirodno lae da tu sliku zatiti. Ali je odvratno to
vidjeti i ja se sam sebe stidim to sam dopustio da se to dogodi. Sad moju nakanu da ustrajem nagri-zaju
njegove suze i njegov unutarnji osjeaj poraza prelazi na mene. Sjedam, ostajem tako nekoliko tre-nutaka
i zatim, ne odustajui, uzimam njegovu na-prtnjau i velim mu: - Ja u nositi naprtnjae na smjenu.
Odnijet u ovu onamo gdje je moja, a onda ti stani i ekaj s njom da je ne izgubimo. Onda u od-nijeti
dalje i opet se vratiti po tvoju. Na taj nain moe se dobro odmoriti. Bit e sporije, ali stii emo onamo.
Ali to sam prebrzo uinio. U mom glasu jo ima gaenja i prijekora i on to uje i stidi se zbog toga.
Pokazuje da je ljut, ali ne kae nita, od straha da e opet morati nositi naprtnjau, samo se mrti i pravi
da me ne vidi dok ja na smjenu nosim naprtnjae uzbrdo. U radu mi prolazi gorina i primjeujem da na
ovaj nain ne radim nimalo vie. Ima vie rada u smislu dosizanja vrha planine, ali to je samo nominalni
cilj. U smislu stvarnoga cilja, brojei ugodne minute jednu za drugom, izlazi isto; zapravo, bolje. Penjemo
se polako gore i gorina prolazi. Idui sat polako se uspinjemo prema mjestu gdje mislim da izvire potok;
naprtnjae nosim ja na smje-nu. aljem Chrisa dolje da donese vode u jednom loncu, i on je donosi. Na
povratku kae: - Zato se zaustavljamo ovdje? Produimo dalje.
- Ovo je vjerojatno posljednji potok to emo sa vidjeti za dugo vremena, Chris, a i ja sam umoran.
- Zato si toliko umoran?
Pokuava li me razbjesniti? Polazi mu za rukom.
- Umoran sam, Chris, jer nosim naprtnjae. Ako ti se uri, uzmi svoju naprtnjau i kreni naprijed. Ja
u za tobom.
On me gleda s novim treptajem straha, zatim sje-da. - Ja ovo ne volim - kae on, gotovo u suzama. Ja ovo mrzim! ao mi je to sam doao. Zato smo doli ovamo? - Ponovo plae, estoko.
Odgovaram: - I meni je zbog tebe ao. Bolje bi bilo da neto pojede.
- Nita ne elim. Boli me eludac.
- Kako eli.

Udaljuje se od mene, trga vlat trave i mee je u usta. Zatim uranja lice u ruke. Ja pripravljam ruak za
sebe i malo se odmaram.
Kad sam se prenuo, on jo plae. Nijedan od nas nema kamo poi. Nema se to initi nego suoiti se s
postojeim stanjem. Ali ja zaista ne znam koje je po-stojee stanje.
- Chris - naposljetku velim. On ne odgovara.
- Chris - ponavljam.
- Opet bez odgovora. Naposljetku kae, svadljivo: - to je? - Htio sam ti rei da meni nema to dokazivati. Da li to razumije, Chris?
pravi zapljus uasa vidi mu se na licu. On silovito
trza glavu u stranu.
Ja kaem: - Ti ne razumije to ja time elim rei, je li tako?
On nastavlja gledati u stranu i ne odgovara. Vje-tar jaue kroz borove.
Jednostavno ne znam. Jednostavno ne znam to mu je. Ne bi ga samo izviako samoljublje ovako uznemirilo. im su mu neke sitnice nepovoljne ve dolazi smak svijeta. Kad pokua neto uiniti i odmah
ne uspije u tome postaje bijesan ili udari u pla.
Vraam se na travu i ponovo se odmaram. Moda nas obojicu poraava pomanjkanje odgovora. Ne
elim ii naprijed jer mi se ne ini da naprijed postoji ikakav odgovor. Nema nijednog ni straga. Samo
skretanje u stranu. Eto to je izmeu mene i njega. Skretanje u stranu, oekujui da se neto dogodi.
Poslije ga ujem kako se ulja k naprtnjai. Pre-vrem se i vidim ga kako zuri u mene. - Gdje je sir? kae. Glas je jo svadljiv.
Ali ja se neu na nj upecati. - Uzmi sam - ve-lim. - Ja te neu posluivati.
On prekapa naprtnjau i nalazi sir i slane kekse. Pruam mu svoj lovaki no da njime razmaze sir. Mislim da u ovako uiniti, Chris: sve teke stvari metnut u u svoju naprtnjau a lake stvari u tvoju.
Tako se neu morati stalno vraati po drugu na-prtnjau.
On se s tim slae i raspoloenje mu se popravlja. ini se da je time neto rijeio.
Moja naprtnjaa sada mora imati dvadesetak kilo-grama, i poto smo se malo penjali uspostavlja se
rav-notea tako da na svaki korak dolazi jedan udisaj.
Dolazimo na jak uspon i ravnotea se mijenja na dva udisaja po koraku. Na jednom grebenu to raste
na etiri udisaja po koraku. Golemi koraci, gotovo usprav-ni, visei o korijenju i granama. Osjeam se
glupo jer sam morao predvidjeti put oko ovoga. Jasikini tapovi dobro nam sada dolaze, i Chris se zanima
kako da svoj koristi. Naprtnjaa vam podie teite a tapovi su dobro osiguranje protiv prevrtanja.
Spustite jednu nogu, spustite tap, prebacite se preko njega, gore, i udahnete tri puta, zatim spustite
drugu nogu, spu-stite tap i prebacite se gore...
Ne znam je li jo to preostalo u meni od dananje chautauque. U ovo doba poslijepodne u glavi mi se
po-ne mutiti... moda mogu izvriti samo jedan pregled onoga to je bilo i zavriti za danas...

Davno prije, kad smo tek krenuli na ovo udno putovanje, govorio sam o tome kako John i Sylvia
izgledaju kao da bjee od neke tajanstvene smrtonosne sile koja im se inila utjelovljena u tehnici, i da
ima mnogo ljudi slinih njima. Govorio sam malo i o tome kako neki ljudi ukljueni u tehniku izgledaju
kao da je takoer izbjegavaju. Skriveni razlog te nevolje le-ao je u tome to su je oni promatrali kroz
neku sjajnu dimenziju koja se tie neposredne povrine stvari, dok je mene zanimala skrivena forma.
Johnov stil sam nazvao romantinim, a svoj klasinim. Nje-gov je bio, prema argonu ezdesetih godina,
hipi, moj je bio ukoen. Zatim smo krenuli u ovaj uko-eni svijet da vidimo to ga pokree.
Raspravljalo se o podacima, klasifikacijama, hijerarhijama, uzrocima i posljedicama, analizama, a
negdje usput bilo je go-vora o pregrti pijeska, o svijetu kojega smo svjesni, uzetoj iz beskrajnog
prostranstva svjesnosti oko nas. Rekao sam da proces razluivanja poinje raditi na toj pregrti pijeska i
rastavlja je na dijelove. Klasino, ukoeno poimanje bavi se hrpicama pijeska i priro-dom zrnaca i
osnovom za njihovo svrstavanje i meupovezivanje.
Fedrovo odbijanje da definira kvalitetu, u okvi-rima ove analogije, bilo je pokuavanje da se polome
pande klasinog poimanja s pomou metode prosi-javanja pijeska i da se nae toka zajednikog
poimanja izmeu klasinog i romantinog svijeta. Kvali-teta, taj rascjep izmeu hipi i ukoenog, ini se
da je bila' ta toka. Oba svijeta slue se tim pojmom. Oba znaju to je. Samo to romantian svijet puta
kvali-tetu na miru i cijeni je po onome to ona jest, a kla-sini pokuava da je pretvori u zbirku
intelektualnih graevnih blokova za druge svrhe. Sada, kad je defi-nicija bila sprijeena, klasian duh je
bio prisiljen da vidi kvalitetu kao to je romantian vidi, neiskrivljenu strukturama misli.
Ja pravim veliku stvar od svega toga, od tih klasino-romantikih razlika, ali Fedro to nije inio. Njega zaista nije zanimala nikakva vrsta stapanja razlika izmeu dvaju svjetova. On je progonio neto dru-go
- svoju utvaru. Dajui se u potjeru za tom utva-rom otiao je u ira znaenja kvalitete koja su ga vukla sve
dalje i dalje k njegovu koncu. Ja se razliku-jem od njega po tome to ne kanim ii do toga konca. On je
samo proao kroz svoje zemljite i otvorio ga. Ja namjeravam ostati i obraditi ga da vidim moe li na
njemu to rasti.
Ja mislim da onaj sastojak pojma koji moe rascijepiti svijet na hipi i ukoeni, klasini i romantini,
tehnoloki i humanistiki, moe takoer sjediniti ve rascijepljeni svijet du tih linija u jedno. Pravo razumijevanje kvalitete ne slui sistemu, niti ga obara a ni ne bjei od njega. Pravo razumijevanje kvalitete zarobljuje sistem, ukrouje ga, i tjera ga da radi za ne-iju osobnu korist, dok taj netko ostaje posve slobodan da ispunjava svoju unutranju sudbinu.
Sada kad smo visoko na jednoj strani kanjona mo-emo gledati natrag i prijeko na drugu stranu. Ondje
je strmo kao i ovdje - tamni sag zelenkasto-crnih bo-rova penje se do visokog grebena. Moemo mjeriti
na-predovanje mjerei okom neto to izgleda kao hori-zontalan kut prema njemu.

Nadam se, hvala bogu, da je za danas dosta razgo-vora o kvaliteti. Kvaliteta mi ne smeta, nego se radi
o tome da sav klasini razgovor o njoj nije kvaliteta.Kvaliteta je samo arina toka oko koje se mnogo
intelektualnog pokustva iznova rasporeuje.
Zaustavljamo se da predahnemo i gledamo dolje. ini se da je Chris ivnuo duhom, ali bojim se da se
opet radi o nekakvom nadmetanju.
- Pogledaj koliko smo daleko stigli - kae on
- Ostalo nam je jo mnogo vie puta.
Poslije Chris vie da uje svoju jeku i baca ka-menje da vidi gdje e pasti. Poinje se umiljati, zato
pojaavam tempo hoda, bre diem i ustaljujem se na jedan i pol put veoj brzini nego prije. To ga malo
otrenjuje pa nastavljamo penjanje.
Oko tri sata popodne noge me poinju izdavati i vrijeme je da stanemo. Ne osjeam se ba dobro. Ako
nastavite ii s osjeajem klimavih nogu, poet ete istezati miie i sutra e nastupiti agonija.
Stiemo do ravnog mjesta, do velikog izbojka na planinskoj kosi. Velim Chrisu da je za danas dosta.
On izgleda zadovoljan i veseo; moda je na koncu konca i on neto nauio.
Spreman sam zadrijemati, ali nad kanjon su se svili oblaci i reklo bi se da e svaki as poeti kia.
Kanjon je tako pun tih oblaka da ne moemo vidjeti dno a jedva se vidi i greben na drugoj strani.
Otvaram irom naprtnjae i vadim atorska krila i veem ih skupa. Uzimam konop i veam ga izmeu
dva drveta, zatim preko njega prebacujem krila. Odsi-jecam nekoliko kolia od grma maetom, zabijam
ih u zemlju, zatim kopam jarak tupom stranom maete oko atora da otee kinica ako je bude. Upravo
smo spremili sve pod ator kad su pale prve kapi kie.
Chris je oduevljen kiom. Leimo na leima na vreama za spavanje i gledamo kako se sputa kia i
sluamo njezino lupkanje po atoru, uma ima za-magljen izgled i mi obojica postajemo zamiljeni i promatramo kako se lie na grmlju trza kad na nj pa-daju kapi a i mi se malo trzamo kad se prolomi grmljavina ali smo sretni to smo suhi dok je sve oko nas mokro.
Malo zatim vadim iz svoje naprtnjae depno izdanje Thoreaua*.
* Henry David Thoreau (1817-62), ameriki knjievnik, .jedinstven pjesnik i filozof prirode. Najbolje mu je djelo Waiden
ili ivot u umi u kojem prikazuje koliko uvjeti civilizacije raovjeuju ovjeka i kidaju bitnu i ivu vezu izmeu njega i prirode
(JLZ). (Op. prev.)

Otvaram ga i moram se naprezati da bih ga malo itao Chrisu pri sivoj kinoj svjetlosti. Mislim da
sam objasnio da smo to inili i s drugim kniigama prije toga, s teim knjigama koje on inae ne bi
razumio. Radi se o tome da ja proitam ree-nicu, on navali s dugim nizom pitanja o njoj i zatim, kad se
zadovolji odgovorima, itam slijedeu ree-nicu.

inimo to s Thoreauom neko vrijeme, ali nakon pola sata na svoje iznenaenje i razoaranje vidim da
nas Thoreau ne zanima. Chris je nemiran i ja sam nemiran. Jezina struktura ne odgovara planinskoj umi u kojoj se nalazimo. Bar ja se tako osjeam. Knji-ga izgleda pitoma i zatvorena, neto to nikada
nisam pomislio o Thoreauu, ali tako je. On govori o drugai-jim prilikama, o drugaijem vremenu, samo
otkriva zla tehnike ali ne otkriva rjeenja. On ne govori nama. Nevoljko odlaem knjigu i obojica
postajemo utljivi i zamiljeni. Tu smo samo Chris i ja i uma i kia. Nikakve nas knjige ne mogu vie
voditi.
Tave to smo ih ostavili pred atorom poinju se napunjati kinicom i kasnije, kad se skupilo dosta
vode, izlijevamo je u lonac, ubacujemo nekoliko ko-caka kokoje juhe i zagrijavamo je na malenom
piritnom kuhalu. Kao svaka hrana ili pie nakon na-pornog penjanja u planinama, juha je ukusna.
Chris kae: - Drae mi je logorovanje s tobom nego sa Sutherlandovima.
- Prilike su drugaije - kaem ja.
Kad je nestalo juhe, vadim konzervu svinjetine s grahom i iskreem je u lonac. Dugo treba da se ugrije,
ali nama se ne uri.
- Dobro mirie - kae Chris.
Kia je prestala i samo poneka kap padne na ator.
- Mislim da e sutra biti sunano - kaem. Dodajemo jedan drugome lonac sa svinjetinom i grahom,
jedui sa suprotnih strana.
- Tata, o emu ti stalno razmilja? Ti razmi-lja cijelo vrijeme.
- Oooo... o svaemu.
- O emu?
- O, o kii, o nevoljama koje se mogu dogoditi, i openito o stvarima.
- O kojim stvarima?
- Oh, o tome kako e tebi izgledati sve to kad odraste.
Njega to zanima. - Kako e izgledati?
Ali dok to pita u njegovim oima se vidi pro-plamsaj samoljublja i kao posljedica toga odgovor dolazi
prikriven. - Ne znam - kaem - o tome samo razmiljam,
- Misli li hoemo li sutra stii na vrh ovoga kanjona?
- Pa da, nismo daleko od vrha.
- Ve ujutro.
- Ja se nadam.
Poslije toga je zaspao, a vlaan noni vjetar se sputa s grebena i meu borovima stvara zvuke uzda-ha.
Obrisi vrhova drvea njeno se njiu na vjetru. Povijaju se i zatim se vraaju, onda se s uzdahom povijaju i opet vraaju, nemirni zbog sila koje nisu dio njihove prirode. Vjetar uzrokuje lepranje jedne stra-

ne atora. Ustajem i privrujem je klinom, zatim hodam po vlanoj spuvastoj travi izbojaka neko vrijeme, onda se uvlaim natrag u ator i ekani da zaspim.

19
Sag suncem obasjanih borovih iglica kraj mog lica polako mi govori gdje se nalazim i pomae mi da
rasprim jedan san.
U snu sam stajao u bijelo obojenoj sobi i proma-trao neka staklena vrata. Na drugoj strani su bili Chris
i njegova majka i njegov brat. Chris mi je ma-hao s druge strane vrata i njegov brat se smijeio, ah'
njegova je majka imala suze u oima. Onda sam vidio da je Chrisov smijeak bio ukoen i namjeten i da
je zapravo predstavljao dubok strah.
Krenuo sam k vratima i smijeak mu se razvedrio. Pokazao mi je da ih otvorim. Htio sam ih otvoriti,
ali ih nisam otvorio. Njegov se strah vratio, ali ja sam se okrenuo i otiao.
Taj mi se san i prije esto javljao. Njegovo je znaenje oigledno i slae se s nekim sinonjim mislima. On pokuava stupiti u vezu sa mnom i boji se da nikad nee uspjeti. Ovdje gore stvari postaju jasnije.
Ispred atora sada iglice sa zemlje alju maglene pare prema suncu. Zrak je vlaan i hladan, i dok
Chris jo spava ja paljivo izlazim iz atora, usprav-ljam se i proteem.
Noge su mi ukoene, i lea, ali me ne bole. Izvo-dim vjebe zagrijavanja nekoliko minuta da ih
razgibam, zatim trim s izbojka meu borove. Sad se bolje osjeam.
Jutros je miris borovine teak i vlaan. uim i gledam dolje u jutarnje magle ispod nas u kanjonu.
Kasnije se vraani k atoru iz kojega buka poka-zuje da je Chris budan, i zavirivi unutra vidim ga
kako oko sebe zuri bez rijei. On se polagano budi i proi e pet minuta prije nego to mu se mozak
zagrije do toke na kojoj moe progovoriti. Sada mirka u svjetlo.
- Dobro jutro - kaem ja.
Nema odgovora. Nekoliko kapi pada s okolnih borova.
- Jesi li dobro spavao?
- Nisam.
- To je loe.
- Kako to da si tako rano ustao? - pita.
- Nije rano.
- Koliko je sati?
- Devet - kaem ja.
- Kladio bih se da nismo zaspali do tri. Tri? Ako je bio budan, danas e to platiti.

- No, ja sam spavao - kaem.

On me udno gleda. - Ti meni nisi dao spavati.
- Ja?
- Govorio si.
- Dok sam spavao, hoe rei.
- Ne, govorio si o planini.
Tu je neto udnovato. - Ja nita ne znam ni o kakvoj planini, Chris.
- Cijelu si no o njoj govorio. Rekao si da emo na vrhu planine sve vidjeti. Rekao si da e se ondje
sa mnom sresti.
Mislim da je sanjao. - Kako se mogu ondje s to-bom sresti kad smo ve zajedno?
- Ne znam. Ti si to rekao. - Izgleda uznemire-no. - Govorio si kao da si pijan ili tako neto.
On jo napola spava. Bolje je da ga pustim da se mirno razbudi. Ali sam edan i sjeam se da nisam
ponio pljosku, mislei da emo usput nalaziti dovolj-no vode. Glupo. Nee biti doruka dok ne prijeemo
greben i dovoljno se ne spustimo niz drugu stranu gdje moemo nai neki izvor. - Bolje je da se spremimo i krenemo - velim - ako elimo nai vode za doruak ak - Ve je toplo i vjerojatno e biti vrue
danas poslije podne.
ator se lako rasprema i drago mi je to vidim da . je sve suho. Za pola sata smo se spremili. Sad ovo
zemljite. osim utrvene trave, izgleda kao da nitko na njemu nije bio.
Jo nam ostaje mnogo penjanja, ali usput otkri-vamo da nam je lake nego juer. Dolazimo na zaobljeniji dio grebena i kosina nije toliko strma. Izgleda kao da ovdje borovi nikada nisu sjeeni. Nimalo
izrav-nog svjetla ne dopire do umskog tla pa uope nema niskog raslinja. Samo meki pod od iglica,
otvoren i prostoran i pogodan za penjanje...
Vrijeme je da se krene s chautauquom i drugim valom kristalizacije, metafizikim valom.
To je nastalo kao odgovor na Fedrovo divlje oko-lianje oko kvalitete kad su nastavnici engleskog
odje-la u Bozemanu, izvijeteni o svojoj ukoenosti, posta-vili njemu razumno pitanje: - Da li ta vaa
nedefi-nirana kvaliteta postoji u stvarima koje opaamo? - pitali su. - Ili je ona subjektivna, te postoji
samo u opaau? - Bilo je to jednostavno, prilino zdravo pitanje, i nije trebalo uriti s odgovorom.
Ha! Nije trebalo uriti s odgovorom. Bila je to zadnja ponuda, pitanje koje obara, nokaut, specijalitet
subotom uveer - neto od ega se vie ne oporav-ljate.
Jer ako kvaliteta postoji u objektu, morate ob-jasniti zato znanstveni instrumenti ne mogu da je otkriju. Morate ponuditi instrumente koji e je otkriti, ili se zadovoljiti objanjenjem da je instrumenti ne
otkrivaju zato to je itav va pojam kvalitete, da se Pristojno izrazimo, velika hrpa besmisla.U drugu
ruku, ako je kvaliteta subjektivna, ako postoji samo u opaau, onda je ta kvaliteta oko koje diete toliku
prainu samo matovito ime za ono to vam se svia.

To to je pred Fedra iznijelo nastavno osoblje en-gleskog odjela na Dravnog sveuilitu Montane
pred-stavlja drevni logiki splet poznat pod imenom dileme. Dilema, to na grkom znai dvije
pretpostavke. usporeuje se s prednjom stranom razbjenjelog i zahuktalog bika.
Ako prihvati pretpostavku da je kvaliteta objektiv-na, probost e ga jedan rog dileme. Ako prihvati
drugu pretpostavku da je kvaliteta subjektivna, probost e ga drugi rog dileme. Bila kvaliteta objektivna
ili subjek-tivna, on e dakle biti proboden bez obzira to od-govori.
Primijetio je da od nekoliko lanova nastavnog osoblja prima nekakve dobroudne osmijehe.
Meutim Fedro, zbog svoje naobrazbe u logici, znao je da svaka dilema omoguuje ne dva nego tri
klasina pobijanja, a znao je jo neka koja nisu bila tako klasina, pa je uzvraao osmijehe. Mogao je
zgra-biti lijevi rog i pobiti ideju da objektivnost ukljuuje znanstvenu spoznatljivost. Ili, mogao je zgrabiti
desni rog i pobiti da subjektivnost ukljuuje sve to vam se svia. Ili je mogao ii izmeu rogova i
porei da su subjektivnost i objektivnost jedini izbori. Moete biti sigurni da ih je sva tri ispitao.
Osim ta tri klasina logika pobijanja postoje jo neka nelogika, retorika pobijanja. Fedro je bio
retoriar pa su mu i ona bila dostupna.
ovjek moe baciti biku pijesak u oi. On je to ve uinio svojom izjavom da pomanjkanje znanja to
je kvaliteta znai nesposobnost. Staro je logiko pra-vilo da sposobnost govornika nimalo ne utjee na
isti-nitost onoga to kae, i tako je spominjanje nespo-sobnosti bilo puko bacanje pijeska. Najvea budala
na svijetu moe rei da sunce sja, ali zbog toga ono nee pomraiti. Sokrat, taj drevni neprijatelj
retorikog dokaza, potkopao bi Fedra rekavi: Da, slaem se s tvojom pretpostavkom da sam
nesposoban u pitanju kvalitete. Sada, molim te, pokai nesposobnom starcu to ie kvaliteta. Inae, kako
u napredovati? Fedru bi bilo doputeno da se nekoliko minuta vrti naokolo, a zatim bi ga prignjeila
pitanja koja bi pokazala da ni on ne zna to je kvaliteta te da je, prema vlastitim mjerilima, nesposoban.
ovjek mole pokuati pjesmom uspavati bika. Fe-dro bi rekao svojim ispitivaima da odgovor na tu
di-lemu lei iznad njegovih skromnih mogunosti rjeav-anja, ali da injenica to on ne moe nai
odgovora niie logiki dokaz da se odgovor ne moe nai. Bi li htjeli oni, sa svojim veim iskustvom,
pokuati da mu pomognu da nae taj odgovor? Ali prekasno bi bilo za uspavanke te vrste. Oni bi
jednostavno moda odvra-tili. - Ne, mi smo previe ukoeni. I sve dok se ne pojavi s odgovorom, dre se
nastavnog programa da ne moramo obarati tvoje zbunjene studente kad slije-deega kvartala dou k nama.
Trea retorika alternativa na tu dilemu, i najbolja po mom miljenju, jest da ovjek odbije da ude u
arenu. Fedro je jednostavno mogao rei: - Pokuaj da se kvaliteta svrsta kao subjektivna ili objektivna je
pokuaj da se definira. A ja sam ve rekao da se ona ne moe definirati - i ostati na tome. Vjerujem da mu
je DeWeese zaista savjetovao u to vrijeme da tako uini.
Zato se nije obazirao na taj savjet i zato je odabrao da na tu dilemu logiki i dijalektiki odgo-vori
umjesto da lako umakne u misticizam, to ne znam. Ali mogu nagaati. Prije svega mislim da je osjeao
da je cijela Crkva uma nepovratno u areni logike i da ovjek koji sebe izdvaja iz logike ras-prave ostaje

izvan bilo kakva akademskog razmatra-nja. Filozofski misticizam, ideja da se istina ne moe definirati i
da se moe pojmiti samo neracionalnim sredstvima, ivi s nama od poetka historije. To je te-melj
nauavanja ena. Ali to nije akademski predmet. Akademija, Crkva uma, bavi se iskljuivo onim stvarima
koje se mogu definirati, i ako netko eli biti mi-stik, njegovo je mjesto u samostanu a ne na sveuilitu.
Sveuilita su mjesta gdje se stvari moraju jasno izricati.
Mislim da je drugi razlog njegove odluke da ue u arenu bio sebine naravi. On je za sebe znao da je
vrlo bridak logiar i dijalektiar, time se ponosio i na ovu dilemu gledao kao na izazov njegovoj
vjetini. Sad mislim da je taj trag egoizma moda bio poetak svih njegovih nevolja.
Vidim da se na nekih dvjesta metara iznad nas mie jedan jelen kroz borove. Pokuavam ga pokazati
Chrisu, ali dok ga on pogledom trai ve je nestao.
Prvi rog Fedrove dileme je bio: Ako kvaliteta postoji u objektu, zato je znanstveni instrumenti ne
mogu otkriti?
To je bio opasni rog. Od samog poetka on je vi-dio koliko je smrtonosan. Da je htio pretpostaviti da
je on nekakav supernauenjak koji moe vidjeti kva-litetu u stvarima koju nijedan nauenjak ne moe
otkriti, dokazao bi da je ili glup ili lud ili oboje. U dananjem svijetu ne pale ideje koje nisu u skladu s
naunim spoznajama.
Pamtio je Lockeovu tvrdnju da nijedan objekt, znanstveni ili kakav drugi, nije spoznatljiv osim u
okvirima svojih kvaliteta, inilo se da ta neoboriva istina napominje da razlog zbog kojega uenjaci ne
mogu otkriti kvalitetu u stvarima lei u tome to je kvaliteta sve to uope otkrivaju. Stvar je intelektualni proizvod izveden iz kvaliteta. Taj odgovor, ako je valjan, jamano slama prvi rog dileme. On ga je
neko vrijeme jako uzbuivao.
Ali pokazalo se da je laan. Kvaliteta koju su on i studenti vidjeli u predavaonici potpuno je razliita
od kvaliteta boje ili topline ili tvrdoe to se proma-traju u laboratoriju. Sva fizikalna svojstva mjerljiva
instrumentima. Njegova kvaliteta - izvrsnost, vrijednost, dobrota - nije fizikalno svojstvo i ni-je
mjerljiva. Pred njim se isprijeila nejasnoa u poimu kvalitete. Pitao se zato ta nejasnoa mora
postojati, u mislima je zabiljeio da mora malo kopati po

historijskim korijenima kvalitete, a zatim to

smet-nuo s uma. Taj rog dileme jo je bio tu.

Svratio je pozornost na drugi rog dileme, koji je vie obeavao da se moe opovrgnuti. Razmiljao je:
Kvaliteta je dakle ono to vam se svia? To ga je ljutilo. Veliki umjetnici iz prolosti - Raffaello,
Beetboven, Michelangelo - samo su izbacivali ono to se ljudima svialo. Oni nisu imali druge svrhe
nego da drakaju osjetila u velikim razmjerima. Je li tako bilo? To ga je ljutilo, a ljutilo ga je najvie zbog
toga to nije vidio neposredna naina da to logiki presi-jee. Zato je pomnjivo prouavao taj sud, na isti
mi-saoni nain kako je uvijek prouavao stvari prije nego to ih je napadao.
Tada mu je sinulo. Izvadio je no i izrezao jednu rije koja je uzrokovala cijelo razdraujue
djelovanje te reenice. Ta rije je bila upravo. Zato bi kvali-teta bila upravo ono to vam se svia?

Zato bi ono to vam se svia bilo upravo? to upravo znai u ovom sluaju? Kad se ovako
izdvoji za nezavisno ispitivanje, postaje oito da upravo u ovom sluaju zaista ne znai nita. To je tek
pejorativan izraz iji je logiki doprinos reenici jednak nuli. Sada, kad se ta rije ukloni, reenica postaje:
- Kvaliteta je ono to vam se svia - i njezino se znaenje posvema mijenja. Ona postaje bezazlena istina.
udio se to ga je taj sud uope toliko ljutio. Izgledao je tako prirodan. Zato je tako prirodan. Zato
mu je trebalo toliko vremena da vidi da on za-pravo veli: - Ono to volite je loe, ili bar nebitno. - to je
stajalo iza te preuzetnosti da je ono to vam se svia loe, ili bar nevano u usporedbi s drugim stvarima?
inilo se da je to kvintesencija ukoenosti protiv koje se borio. Malu djecu ue da ne ine upra-vo ono
to im se svia nego... nego to?... Pa na ravno! to se drugima svia. A kojima drugima? Ro-diteljima,
uiteljima, efovima, policajcima, sucima, slubenicima, kraljevima, diktatorima. Svim vlastima. Kad
si nauen da prezire upravo ono to ti se svi-a, onda postaje mnogo posluniji rob nego drugi
naravno - dobar rob. Kad naui da ne ini upravo ono to ti se svia, onda te sistem voli.
Ali pretpostavimo di ini upravo ono to ti se svia. Znai li to da e se odati uivanju heroina,
pljakanju banaka i silovanju starih ena? Osoba koja ti savjetuje da ne ini upravo ono to ti se svia
iznosi neke znaajne pretpostavke o onome to se ljudima svia. Izgleda da nije svjestan da ovjek moda
nee robiti banke jer je razmiljao o poslje-dicama i odluio da mu se to ne svia. On ne vidi da banke
postoje prije svega zato to su one upravo ono to se ljudima svia, naime, davatelji zajmova. Fedro se
poeo pitati kako je sva ta osuda onoga to vam se svia ikada mogla izgledati tako prirodnom zamjerkom.
Uskoro je shvatio da u tome ima mnogo vie ta-janstva nego to je bio svjestan. Kad ljudi kau: Nemoj initi upravo ono to ti se svia, oni ne misle samo; Pokori se vlasti. Oni takoer misle neto drugo.
To neto drugo rastvorilo se u golemo podruje klasinog znanstvenog vjerovanja koje tvrdi da je ono
to ti se svia nevano jer se sastoji od samih iraci-onalnih osjeaja unutra tebe. Dugo je prouavao tu
tvrdnju i zatim ju je razrezao na dvije manje skupine koje je nazvao naunim materijalizmom i klasinim
formalizmom. Rekao je da se njih dva esto nalaze sje-dinjena u istoj osobi ali logiki su rastavljena.
Nauni materijalizam, koji je obiniji meu lai-kim sljedbenicima nauke nego meu samim
nauenjacima, tvrdi da je stvarno ono to je sastavljeno od materije ili energije i to je mjerljivo naunim
instrumentima. Sve drugo je nestvarno, ili bar bez ikakve vanosti. Ono to vam se svia je nemjerljivo,
i prema tome nestvarno. Ono to vam se svia moe biti injenica i moe biti privienje. Svianje ne
pravi razliku izmeu toga dvoga. Sva svrha naune metode lei u tome da naini valjano razlikovanje
izmeu la-nog i istinitog u prirodi, da iskljui subjektivne, ne-stvarne, imaginarne elemente iz neijeg
rada da bi se dobila objektivna, prava slika stvarnosti. Kad je govo-rio da je kvaliteta subjektivna, za njih
je on tek go-vorio da je kvaliteta imaginarna, i prema tome mogli su ga zanemariti u bilo kojem ozbiljnom
razmatranju stvarnosti.

S druge strane tu je klasini formalizam koji upor-no tvrdi da se ono to se ne razumije intelektualno
ne razumije uope. Kvaliteta je u tom sluaju nevana jer je emocionalno razumijevanje bez pratnje
intele-ktualnih elemenata razuma.
Za ova dva glavna izvora oznake upravo Fedro je osjeao da je onaj prvi, nauni materijalizam, daleko laki da se smrvi u komadie. On je, to je znao iz svog prijanjeg obrazovanja, naivna nauka. Prvo se
prihvatio njega koristei reductio ad absurdum. Ta vrsta dokaza poiva na istini da je bar jedna iz skupine pretpostavki apsurdna, ako su apsurdni neizbje-ni zakljuci koji logiki slijede iz tih pretpostavki.
Is-pitajmo, rekao je, to slijedi iz pretpostavke da je sve to nije sastavljeno od mase ili energije nestvarno
ili nevano.
Uzeo je broj nulu za poetak. Nulu, izvorno indij-ski broj, prenijeli su Arapi na Zapad u srednjem vijeku. Stari Grci i Rimljani nisu poznavali nule. Kako to? udio se on. Da li je priroda tako lukavo sakrila
nulu da je svi Grci i svi Rimljani - milijuni njih - nisu mogli nai? ovjek bi normalno pomislio da se
nula nalazi na otvorenom vidljiva svima. Pokazao je apsurdnost pokuaja da se nula izvede iz bilo kakva
oblika mase i energije, a zatim upitao, retoriki, da li to znai da je nula nenauna. Ako je tako, da li to
znai da bi digitalni kompjutori, koji rade iskljuivo u okvirima jedinica i nula, morali biti ogranieni
samo na jedinice za znanstveni rad? Nije teko vidjeti ap-surdnost svega toga.
Nastavio je s drugim znanstvenim pojmovima, je-dan po jedan, pokazujui kako oni ne bi uope mogi
postojati nezavisno o subjektivnim razmatranjima. Za-vrio je sa zakonom gravitacije, s primjerom koji
sam iznio Johnu i Sylviji i Chrisu prve noi naeg izleta. Ako se subjektivnost izbaci kao nevana, rekao
je, onda se itavo ustrojstvo znanosti mora s njom iz-baciti.
Meutim, pobijanje naunog materijalizma kao da ga je odvelo u polje filozofskog idealizma Berkeley, Hume, Kant, Fichte, Schelling, Hegel, Bradley, Bosan-quet - sasvim dobro drutvo, logino do
zadnjega slova, ali tako teko da se pravda jezikom zdravog razuma da su mu svi oni izgledali vie kao
breme nego kao pomo u njegovoj obrani kvalitete. Tvrdnja da je sav svijet duhovne prirode moe
zvuati logino ali jamano ne zvui retoriki. Previe je muna i te-ka za kolegij engleskog pisanja na
prvoj godini. Pre-vie dalekosena.
Na tom stupnju itav subjektivni rog dileme izgle-dao je da ne nadahnjuje nimalo vie nego objektivni
rog. A tvrdnje klasinog formalizma, kad ih je poeo ispitivati, jo vie su pogorale stvari. To su bile
kraj-nje nasilne tvrdnje da se ne biste smjeli ponaati pre-ma neposrednim emocionalnim porivima ne
uzimajui u obzir veliku racionalnu sliku.
Djeci se kae - Nemojte potroiti sav svoj de-parac na vakae gume (neposredni emocionalni po-rivi)
jer ete poeljeti da ga kasnije potroite na neto drugo (velika slika). - Odraslima se kae: - Ova tvornica
papira moe uasno smrdjeti i pored najvee panje (neposredne emocije), ali bez nje e propasti privreda
cijelog grada (velika slika) - Rijeima nae stare dihotomije, evo to je reeno: - Ne temeljite svoje odluke

na romantinoj povrinskoj privlanosti bez razmatranja klasine skrivene forme. - To je bilo neto s im
se on donekle slagao.
Primjedbom Kvaliteta je upravo ono to vam se svia

klasini formalisti su mislili da je ta

subjektivna, nedefinirana kvaliteta koju je on predavao, upravo romantina povrinska privlanost.

Provoenjem ankete meu studentima moglo bi se odrediti da

li neki sastav ima neposrednu

privlanost, u redu, ali je li to kvaliteta? Je li kvaliteta neto to upravo vidite ili moe biti neto
skrivenije od toga, tako da je

uope ne biste vidjeli neposredno, nego tek nakon dugog vremenskog

razdoblja?
to je vie ispitivao tu tvrdnju to mu je strasnija izgledala. inilo se kao da mu moe spasiti cijelu tezu.
Bila je tako kobna zbog toga to se inilo da odgo-vara na jedno pitanje koje se esto javljalo u predavaonici a on je na nj uvijek morao odgovoriti pomalo sofistiki. Evo tog pitanja: Ako svatko zna to je
kvali-teta, zato postoji toliko neslaganja oko nje?
Njegov sofistiki odgovor je bio: Iako je ista kvaliteta ista za svakoga, predmeti za koje ljudi kau da
sadre kvalitetu mijenjaju se od ovjeka do o-vjeka. Sve dok je ostavljao kvalitetu bez definicije, tome
nitko nije mogao prigovoriti, ali on je znao i znao je da studenti znaju da u tome neto mirie na la. On
zapravo nije odgovarao na pitanje.
Sada se javilo usporedno objanjenje: Ljudi se ne slau oko kvalitete zato to neki slijede svoje neposredne emocije dok drugi primjenjuju svoje ire zna-nje. Znao je da bi u svakoj anketi meu nastavnicima
engleskoga ova posljednja tvrdnja, koja podupire nji-hov autoritet, pobijedila s nadmonom veinom.
Ali ta je tvrdnja sve razarala. Umjesto jedne jedin-stvene, jednoline kvalitete, sada su se javljale dvije
kvalitete; jedna romantina, samo vienje, koju imaju studenti; i jedna klasina, ire razumijevanje, koju
nastavnici imaju. Jedna hipi kvaliteta i jedna ukoena kvaliteta. Ukoenost nije pomanjkanje kvalitete; to
je klasina kvaliteta. Hipi nije upravo prisutnost kvalite-te; to je tek romantina kvaliteta. Rascjep izmeu
hipi svijeta i svijeta ukoenosti to ga je otkrio jo Je bio tu, ali ini se da kvaliteta nije potpuno padala
nina jednu stranu rascjepa, kao to je on prije toga pretpostavljao. Umjesto toga, i sama kvaliteta se rascijepila na dvije vrste, sa svake strane linije rascjepa je bila jedna.

Njegova jednostavna, uredna,

lijepa. nedifinirana kvaliteta poela je bivati sloenom.

Nije mu se sviao put kojim je to krenulo. Pojam rascijepljivanja koji je kanio ujediniti klasian i romantian nain gledanja na stvari i sam se rascijepio na dva dijela i nije vie mogao nita ujediniti. I njega
je zahvatio analitiki stroj za mljevenje mesa. No podjele subjektivnost-objektivnost prerezao je kvalitetu nadvoje i ubio je kao radni pojam. Ako ju je htio spasiti, nije smio dopustiti da je zahvati taj no.
I zaista, kvaliteta o kojoj je on govorio nije bila ni klasina kvaliteta ni romantina kvaliteta. Ona je leala dalje od njih obiju. I tako mi boga, nije bila ni subjektivna ni objektivna, leala je dalje i od tih kategorija. Zapravo, sva ta dilema subjektivnosti i obje-ktivnosti, duha i materije, u odnosu na kvalitetu nije
bila potena. Odnos duh-materija ve stoljeima pred-stavlja intelektualni kamen smutnje. Oni su samo

spu-tali taj kamen na vrh kvalitete da kvalitetu potope. Kako je on mogao rei da li je kvaliteta duh ili
mate-rija, kad nije postojala logika jasnoa to je duh i to je materija?
I tako: Odbacio je lijevi rog. Kvaliteta nije obje-ktivna, rekao je. Ona ne prebiva u materijalnom svijetu.
Zatim: Odbacio je desni rog. Kvaliteta nije su-bjektivna, rekao je. Ona ne prebiva u pukom duhu.
I napokon: Ferdo je, idui stazom kojom prema njegovu miljenju nitko prije njega nije pokuao u
povijesti zapadne misli, proao ravno izmeu rogova dileme subjektivnost-objektivnost i rekao da kvaliteta nije ni dio duha ni dio materije. Ona je trei bitak koji je neovisan o tim dvama.
uli su ga kako po hodnicima i stubitima sveui-lita sam za se tiho i gotovo bez daha pjevui: - Sveto, sveto, sveto... blaeno trojstvo.
I postoji slabaan, slabaan ulomak sjeanja, vjerojatno pogrean moka samo neto to ja zamiljam,
koji govori da je ostavio cijelu tu strukturu misli da tako tjednima poiva, ne razvijajui je dalje.
Chris vie: - Kad emo stii na vrh?
- Vjerojatno jo mnogo imamo - odgovaram ja. - Hoemo li vidjeti na sve strane?
- Ja se nadam. Potrai plavo nebo izmeu drve-a Sve dok ne moemo vidjeti nebo znamo da nam
dosta puta ostaje. Kad se primaknemo vrhu pojavit e se svjetlost kroz drvee.
Noanja kia je dovoljno namoila ovaj meki sag iglica da bude dobar za hodanje. Ponekad, kad je
za-ista suho, na ovakvom nagibu iglice postaju klizave i morate u njih zabijati cipele poprijeko ili ete se
okliznuti natrag.
Kaem Chrisu: - Zar nije krasno kad nema grmlja?
- Zbog ega ga nema? - pita on,
- Mislim da se u ovom kraju nikada nije sjeklo. Kad se neka uma ovako ostavi na miru stoljeima,
stabla zague svako grmlje.
- Slii na park - veli Chris. - Moe gledati na sve strane. - Njegovo raspoloenje izgleda mnogo bolje
nego juer. Mislim da e od sada naprijed biti dobar putnik. U umskoj tiini svatko postaje bolji.
Svijet je sada, prema Fedru, bio sastavljen od triju stvari: od duha, materije i kvalitete. injenica da
meu njima nije uspostavio nikakvih odnosa nije ga isprva brinula. Ako se za odnos izmeu duha i
materi-je vodi bitka ve stoljeima i jo nita nije rijeeno, zato bi on, u roku od nekoliko tjedana, doao
s ne-im gotovim o kvaliteti? I tako je sve pustio da tee. Stavio je to na neku vrstu duhovne police gdje
je stav-ljao sve vrste pitanja na koja nije imao neposredan odgovor. Znao je da se metafiziko trojstvo
subjekta, objekta i kvalitete prije ili poslije mora meupovezati, ali s tim nije urio. Bio je tako
zadovoljan to se nalazi izvan opasnosti od onih rogova da se opustio i uivao u tome koliko god je dugo
mogao.
Pa ipak, naposljetku ga je poblie razmotrio Premda ne postoji logika primjedba metafizikom
trojstvu, troglavoj stvarnosti, takva trojstva nisu ni obina ni popularna. Metafiziar normalno trai ili m-

onizam, kao to je bog, koji objanjava prirodu svijeta kao manifestaciju jedne jedine stvari, ili trai
dualizam, kao to su duh i materija, koji objanjava svijet kao dvije stvari, ili ga pak ostavlja kao
pluralizam koji ga objanjava kao manifestaciju beskonanog bro-ja stvari. Ali tri je nespretan broj.
Smjesta elite znati: Zato tri? Koji je odnos meu njima? I kako se potreba za oputanjem smanjivala
tako je Fedro postajao radoznao i o tim odnosima.
Zabiljeio je da, premda normalno povezujete kvatetu s objektima, ponekad se osjeaj kvalitete zbiva
bez ikakva objekta. To ga je isprva navelo da pomisli da je kvaliteta moda sva subjektivna. Ali on kvalitetu nije smatrao ni subjektivnim zadovoljstvom. Kva-liteta smanjuje subjektivnost. Kvaliteta vas izdvaja
iz vas samih, ini vas svjesnim svijeta oko vas. Kvaliteta se suprotstavlja subjektivnosti.
Ne znam koliko je misli proteklo dok je stigao do ovoga, ali on je naposljetku vidio da se kvaliteta ne
moe nezavisno vezati ni uz subjekt ni uz objekt nego da se moe nai samo u meusobnim odnosima tih
dviju stvari. To je toka u kojoj se sastaju subjekt i objekt.
To je zvualo kao toplo u djejoj igri.
Kvaliteta nije stvar. Kvaliteta je dogoa}.
Toplije.
To je dogaaj u kojem subjekt postaje svjestan objekta.
I budui da bez objekata ne moe ni subjekt po-stojati - jer objekti stvaraju subjektovu svijest o
samom njemu - kvaliteta je dogaaj u kojem svje-snost i subjekta i objekta postaje mogua.
Vrue.
Sada je znao da dolazi.
To znai da kvaliteta nije tek posljedica sukoba iz meu subjekta i objekta. Samo postojanje subjekta i
objekta izvedeno je iz dogaaja kvalitete. Dogaaj kvalitete je uzrok subjekata i objekata, za koje se
tim pogreno pretpostavlja da su uzrok kvalitete! Sad je svu onu prokletu dilemu drao za grlo. Dilema
je cijelo to vrijeme imala u sebi tu nevienu podlu pretpostavku, za koju nije bilo logikog oprav-dania,
da je kvaliteta uinak subjekata i objekata. A nije! Izvadio je svoj no.
Sunce kvalitete, pisao je, ne okree se oko subjekata i objekata naeg postojanja. Ono ih ne osvjetljava pasivno. Ono nije njima podlono ni na koji nain. Ono ih je stvorilo. Oni su podloni njemu!
I u taj as, kad je to napisao, znao je da je dose-gao neki vrhunac misli za kojim je podsvjesno teio
kroz dugo vremensko razdoblje.
- Plavo nebo! - vie Chris.
Eno ga, visoko iznad nas, uska krpica plavetnila izmeu debala drvea.
Hodamo bre i krpice plavetnila postaju sve vee i vee kroz drvee i uskoro vidimo da se drvee
prorjeuje dok ne postane golet na vrhu. Kad smo se primakli vrhu na nekih pedeset metara ja kaem:
- Idemo! - i poinjem trati ulaui u taj napor
sve zalihe snage koje sam uvao.

Dajem sve od sebe, ali Chris me sustie Zatim me prestie smijui se. S tekim teretom i velikom visinom ne postavljamo nikakve rekorde, ah sada jedno-stavno jurimo uzbrdo koliko nas snaga i noge nose.
Chris stie prvi, dok ja tek izbijam izmeu drvea. Die ruke i vie: - Pobjednik!
Egoist.
Na dolasku tako teko diem da jedva govorim Naprosto sputamo naprtnjae s lea i lijeerno oslonivi se na neko kamenje. Gornji sloj tla je suh od sunca, ali ispod njega je blato od noanje kie. Pod
nama i kilometrima iza toga umovite planinske kose a ravnice iza toga lee u dolini Gallatin. U jednom
uglu te doline je Bozeman. Jedan skakavac skae s kamena i leti dolje daleko od nas iznad drvea.
- Uspjeli smo - kae Chris. Vrlo je sretan. Ja sam jo bez daha i ne mogu mu odgovoriti. Izuvam
cipele i arape koje su mokre od znoja i meem ih na kamen da se osue. Zurim u njih zamiljeno dok se
pare iz njih diu prema suncu.

20
Oito je da sam spavao. Sunce je zapeklo. Na mom je satu uskoro podne. Gledam preko kamena na
koji sam se naslonio i vidim da Chris spava s druge stra-ne. Visoko iznad njega prestaje uma i golo sivo
ka-menje vodi meu ostatke snijega. Moemo se penjati hrptom ovog grebena sve do gore, ali prema vrhu
bi bilo opasno. Gledam neko vrijeme taj vrh planine. to je rekao Chris da sam mu prole noi govorio?
Vidjet u te na vrhu planine ... ne... Susrest u se s tobom na vrhu planine.
Kako se mogu s njim susresti na vrhu planine kad sam ve kraj njega? U tome ima neto veoma
udnovato. Kae da sam mu jo neto rekao, pret-prole noi - da je ovdje samotno. To protuslovi ono-me
to ja mislim. Ja mislim da ovdje uope nije samotno.
Zvuk kamena u padu odvlai moju panju na drugu stranu planine. Nita se ne mie. Sve je mirno.
Sve je u redu. Ovakvo uruavanje sitnog kamenja uje se cijelo vrijeme.
Ponekad i ne tako sitnoga. Lavine poinju takvim sitnim klizanjem. Ako se nalazite iznad njih ili sa
strane, zanimljivo ih je gledati. Ali ako su one iznad vas - onda nema pomoi. Moete ih samo gledati
kako dolaze.
Ljudi govore udne stvari u snovima, ali zato bih ja njemu rekao da u se s njim sresti? I zato bi on
po-mislio da sam bio budan? Neto zaista nije u redu, ali ja ne znam to. Prvo se ponete loe osjeati,
zatim odgonetavate zato se tako osjeate.
ujem da se Chris mie i okree i vidim ga kako gleda naokolo.
- Gdje smo? - pita.
- Na vrhu grebena.
- O - kae on. Smije se.

Otvaram paket vicarskog sira, feferona i slanih keksa. Reem sir a zatim feferone na vrlo tanke krike.
Tiina ti omoguuje da svaku stvar tono napravi.
- Sagradimo kolibu ovdje - kae on.
- Oooo - mumljam ja - pa da se do nje penjemo svaki dan?
- Svakako - drai me on. - To nije bilo teko. Juer je ve davna prolost u njegovu pamenju. Pruam
mu malo sira i nekoliko keksa.
- O emu stalno razmilja? - pita on.
- O tisuu stvari - odgovaram.
- Koje su to stvari?
- Veina njih ne bi imala nikakva smisla za tebe.
- Kao na primjer?
- Kao na primjer zato sam ti rekao da u se s tobom sresti na vrhu planine.
- Oh - kae on, i obara pogled.
- Rekao si da mi je glas bio pijan- velim mu.
- Ne, ne pijan - kae on, i dalje oborena po-gleda. Nain na koji gleda u stranu navodi me da se upitam
da li on uope govori istinu.
- Nego kakav? On ne odgovara.
- Nego kakav, Chris?
- Samo razliit.
- Kakav?
- Pa ovaj, ne znam! Die pogled k meni i u oima se vidi trag straha. - Kakav ti je znao biti prije
mnogo vremena - kae on, pa opet obara pogled.
- Kada?
- Kada smo ovdje ivjeli.
Zadravam pribrano lice tako da on ne vidi promjenu izraza na njemu, zatim paljivo ustajem i odzim
do onog kamena i prevrem arape. One su se davno osuile. Vraajui se s njima vidim da je njegov
pogled jo na meni. Nehajno kaem: - Nisam znao da je zvuao razliito.
On na to ne odgovara.
Obuvam arape i navlaim cipele preko njih.
- edan sam - kae Chris.
- Mislim da neemo predaleko silaziti da na-emo vodu - velim ja ustajui. Gledam neko vrijeme
snijeg, pa kaem: - Jesi li spreman da krenemo?
On potvruje i diemo naprtnjae.
Dok hodamo du hrpta prema poetku jedne gu-dure, ujemo opet prasak uruene stijene, mnogo glasniji od onog prvog to sam ga malo prije uo. Po-diem pogled da vidim gdje je to. Opet nita.

- to je to bilo? - pita Chris.

- Kotrljanje kamenja.
Obojica se zaustavljamo na trenutak i sluamo. Chris pita: - Ima li koga gore?
- Nema. Mislim da se zbog otapanja snijega olabavljuje kamenje. Kad je zaista ovako vrue u ra-nom
razdoblju ljeta, moe uti mnogo sitnih uruavanja. Ponekad i neko veliko. To je dio troenja pla-nina.
- Nisam znao da se planine troe.
- Ne troe se tako da nestaju, samo se spiraju u doline. Postaju zaobljene i blage. Ove planine jo su
neistroene.
Posvuda oko nas sada, osim nad nama, planinske kose su pokrivene crnkastim zelenilom uma. U daIjini uma izgleda kao barun.
Kaem: - Ti sada gleda ove planine, i one izgle-daju tako stalne i spokojne, ali cijelo se vrijeme mi
jenjaju i promjene nisu uvijek smirene. Pod nama, upravo ispod ovog mjesta na kojemu smo sada, postoje sile koje cijelu ovu planinu mogu raznijeti u komade.
- Bude li to ikada?
- Bude li to?
- Bude li cijela planina raznesena u komade?
- Da - kaem ja. Onda se sjetim: Nedaleko odavde ima devetnaestero ljudi koji lee mrtvi ispod
milijuna tona kamenja. Svatko se udio da ih je bilo samo devetnaestero.
- to se to dogodilo?
- To su bili turisti s istoka koji su se zaustavili da prenoe u jednom kampu. Tijekom noi podzemne
su se sile oslobodile, i kad su idueg jutra spasioci vidjeli to se zbilo, samo su zaklimali glavom. Nisu ni
pokuali da ih iskopaju. Sve to su mogli uiniti bilo je to da kopaju kroz stotinu metara kamenja i izvuku
tijela koja bi opet trebalo zakopati. Zato su ih ostavili ondje. Ondje su jo i sada.
- Kako su znali da ih ima devetnaestero?
- Susjedi i roaci iz njihovih rodnih mjesta pri-javili su ih da su nestali.
Chris zuri u vrh planine ispred nas. - Jesu li na neki nain bili upozoreni?
- Ne znam.
- Misli li da je bilo nekih znakova?
- Moda ih je bilo.
Prilazimo mjestu gdje greben na kojem se nalazi-mo skree unutra prema poetku gudure. Vidim da
se moemo spustiti tom gudurom i napokon nai vodu. Poinjem se sada sputati.
Jo nekoliko stijena prasne iznad nas. Odjednom me obuzima strah.
- Chris - velim.
- to je?
- Zna li to mislim?

_ Ne znam. to?
_ Mislim da bismo bili jako mudri ako otar na miru taj planinski vrhunac ovog puta i poku-amo ga
osvojiti idueg ljeta.
On uti. Zatim kae: - Zato?
- Imam nekakav ruan predosjeaj.
On dugo ne kae nita. Naposljetku ree: - Ka-kav?
- O, samo tako mislim da bi nas gore mogla za-hvatiti oluja ili uruavanje ili neto slino, pa bismo
bili u pravoj nevolji.
Opet utnja. Diem pogled i vidim pravo razoa-ranje na njegovu licu. Mislim da zna da neto isputam. - Zato ne razmisli o tome - kaem - pa kad doemo do vode i ruamo moemo odluiti.
Nastavljamo se sputati. - U redu? - kaem.
On napokon veli: - U redu - nekim neobavez-nim glasom.
Sputanje je sada lagano, ali vidim da e uskoro biti strmije. Ovdje je jo otvoreno i sunano ali uskoro emo opet zai meu drvee.
Ne znam to da zakljuim o svemu tome neobi-nom nonom govoru osim da nije dobar. Ni za jednoga od nas. Zvui kao da sav napor ove vonje i lo-gorovanja i chautauque i svih ovih nekadanjih mjesta na mene loe utjee i da se to pojavljuje nou. elim se oistiti odavde to prije.
Ne vjerujem ni da to Chrisu zvui kao nekada. Ja se ovih dana vrlo lako uplaim, i nije me stid to priznati. On se nikada niega nije plaio. Nikada. To je razlika izmeu nas. Zbog toga sam ja iv a on nije.
Ako je on gore, neko psihiko bivstvo, neki duh, neki dvojnik to nas ondje eka u tko zna kakvu obliku...
no, dugo e se naekati. Veoma dugo.
Ove proklete visine postaju zaarane nakon ne-kog vremena. Ja elim dolje, to nie dolje; daleko,
da!eko dolje.Do oceana. Tako je. Gdje se valovi polako valjaju i gdje ima huke i gdje ne moe nikamo
pasti. Jer si ve tu.
Sad opet zalazimo meu drvee, i pogled na planine je zastrt granama i to mi je drago.
Takoer mislim da smo po Fedrovoj stazi stigli ono-liko daleko koliko elim da idemo u ovoj
chautaugui. Sad elim napustiti njegovu stazu. Iskazao sam sve duno tovanje onome to je mislio i
rekao i napisao a sada elim na svoju ruku razviti neke od ideja to ih je on zanemario. Naslov ove
chautauque je Zen i umjetnost odravanja motocikla, a ne Zen i umjet-nost penjanja na planine, ali
na vrhovima planina nema motocikla, a po mom miljenju malo ima i zena Zen je duh doline, ne
planinskoga vrha. Jedini zen koji nalazite na planinskim vrhovima je onaj zen koji sa sobom donesete
gore. Bjeimo odavde.
- Lijep je osjeaj kad se silazi, zar ne? - kaem.
Nema odgovora.
Bit e borbe, bojim se.

Popnete se na planinski vrhunac i sve to ete dobiti to je velika teka kamena ploa s gomilom pravila na sebi.
To se otprilike dogodilo njemu. Mislio je da je bogomdani Mesija. Ja sam drugo, mladiu. Radno
vrijeme je predugo, a plaa je strano premalena. Idemo, Idemo...
Uskoro mlataram niza stranu u nekoj vrsti dvo-taktnog luakog galopa... ga-damp, ga-damp, gadamp ... dok ne zaujem Chrisa kako urla: - POLAKE! - i ne ugledam ga svojih dvjesta metara iza sebe
me-u drveem.
I tako usporavam, ali nakon nekog vremena pri-mjeujem da on namjerno zaostaje. Razoaran je,
naravno.
Pretpostavljam da bi u ovoj chautauqui trebalo da tek u sumarnom obliku istaknem pravac kojim je
Fedro krenuo, bez vrednovanja, pa da zatim prijeem na svoie stvari. Vjerujte mi, kad se svijet ne vidi
kao dvojstvo duha i materije nego kao trojstvo duha, materije i kvalitete, onda umjetnost odravanja
motocikla i sve druge umjetnosti dobivaju dimenziju znaenja koju nikada dotad nisu imale. Zloduh
tehnike od ko-jega bjee Sutherlandovi postaje blagonaklona smijena stvar. A da to pokaem eka me
dug zabavan zadatak
Ali prvo, da bih tom novom obliku utvare poka-zao vrata, treba da reem slijedee:
Moda bi on bio krenuo u pravcu kojim se ja sada spremam krenuti da je ovaj drugi val kristaliza-cije,
metafiziki val, napokon stigao onamo kamo u ja stii, to jest, u svakidanji svijet. Mislim da je
metafizika dobra ako poboljava svakidanji ivot; inae okanite se nje. Ali na njegovu alost val nije
onamo stigao. Preao je u trei mistini val kristaliza-cije iz kojega se nikada nije izvukao.
On je razmiljao o odnosima kvalitete prema duhu i materiji i za kvalitetu je utvrdio da je u rodu s
duhom i materijom, da je onaj dogaaj koji raa duh i materiju. Ovaj kopernikanski obrat odnosa
kvalitete i objektivnog svijeta moe zvuati tajanstveno ako se pomnjivo ne objasni, ali on nije htio da
izgleda tajan-stveno. On je jednostavno htio rei da u otrom rezu vremena, prije nego to se objekt moe
zamijetiti, mora postojati neka neintelektualna svjesnost, koju je nazvao svjesnou kvalitete. Ne moete
biti svjesni da ste vidjeli stablo nego samo nakon to ste vidjeli to stablo, a izmeu trenutka vienja i
trenutka svjesnosti mora biti neki vremenski pomak. Ponekad o tom vre-menskom pomaku mislimo da je
nevaan. Ali nema opravdanja za miljenje da je vremenski pomak ne-vaan - kako god malen bio.
Prolost postoji samo u naem sjeanju, budu-nost samo u naim nakanama. Sadanjost je jedina
naa stvarnost. Stablo kojega ste intelektualno svjesni, zbog onog malenog vremenskog pomaka, vazda je
u prolosti i prema tome vazda je nestvarno. Svaki inte-lektualno pojmljen objekt uvijek je u prolosti i
prema tome nestvaran. Stvarnost je uvijek trenutak vienja prije nego to se zbije intelektualni proces.
Druge stvarnosti nema. Ta predintelektualna stvarnost je ono to je Fedro osjetio da je ispravno
identificirao kao kvalitetu. Budui da sve stvari koje se mogu intele-ktualno identificirati moraju izrasti iz
te predintele-ktualne stvarnosti, kvaliteta je roditelj, izvor svih subjekata i objekata.

On je osjetio da intelektualci obino imaju uas-nih potekoa da vide tu kvalitetu, ba zato to su

tako brzi i sigurni da se sve snima u intelektualni oblik Tu kvalitetu najlake vide mala djeca,
neobrazovani ljudi i kulturno zaostali ljudi. U njih ima najmanje naprednih sklonosti prema
intelektualnosti iz kultur-nih izvora, i najmanje su formalno kolovani da je u nju ubrizgavaju. Zbog toga
je, on je osjeao, ukoe-nost takva jedinstvena intelektualna bolest. Osjeao je da je on sluajno imun
prema njoj, ili bar donekle na nju nenavikao zbog svoga neuspjeha u koli. Jer po-slije toga on nije
osjeao prisilno poistovjeivanja s intelektualnou i mogao je s naklonou ispitivati antiintelektualna
nauavanja.
Ukoeni mozgovi, govorio je on, zbog svojih pred-rasuda prema intelektualnosti obino smatraju
kvali-tetu, tu predintelektualnu stvarnost, nevanom, tek pu-kim neuzbudljivim prijelaznim razdobljem
izmeu objektivne stvarnosti i njezine subjektivne percepcije. Budui da imaju unaprijed stvorene ide/e o
njezinoj nevanosti, oni ne pokuavaju otkriti da li je ona imalo razliita od njihova intelektualnog
poimanja nje.
Ona jest razliita, govorio je on. Kad jednom po-nete oslukivati zvuk te kvalitete, gledati onaj korejski zid, tu neintelektualnu stvarnost u njezinoj istoj formi, tada elite zaboraviti svu tu zbrku s rijeima
jer napokon poinjete uviati da se uvijek nalazi negdje drugdje.
Sada, oboruan svojim novim vremenskim pove-zanim metafizikim trojstvom, on je onaj
romantino-klasini rascjep kvalitete, koji je prijetio da e ga unititi potpuno sprijeio. Sad oni vie ne
mogu sasjei kvaliteta. On moe sjediti i po miloj volji sasjei njih. Romantina kvaliteta uvijek se slae s
trenutanim dojmovima. Ukoena kvaliteta uvijek uk-ljuie mnogostruka razmatranja koja se proteu
kroz neko vremensko razdoblje. Romantina kvaliteta je sadanjost, ovdanjost stvari. Klasina kvaliteta
uviek se bavi s neim vie nego to je sama sadanjost, odnosi sadanjosti prema prolosti i budunosti
stalno
se uzimaju u obzir. Ako shvatite da su i prolost i bu-dunost sadrane u sadanjosti, onda je to krasno,
vi ivite upravo za sadanjost. I ako va motocikl radi, zato biste o njemu brinuli? Ali ako smatrate da je
sadanjost tek trenutak izmeu prolosti i budunosti, samo prolazni asak, onda zanemariti prolost i
budu-nost zbog sadanjosti predstavljalo bi zaista lou kvalitetu. Motocikl moda sada radi, ali kad je
zadnji put provjerena razina ulja? Cjepidlaenje s roman-tinog gledita, ali postupak zdravog razuma s
kla-sinog.
Sada imamo dvije razliite vrste kvalitete ali one vie ne rasijecaju samu kvalitetu. One su samo dva
razliita vremenska aspekta kvalitete, kratki i dugi. Prije se zahtijevala metafizika hijerarhija koja je izgledala ovako:

Ono to im je on dao za uzvrat bila je metafizika hijerarhija koja je izgledala ovako:

Kvaliteta koju je on predavao nije bila samo dio stvarnosti, ona je bila cijela stvarnost.
Zatim je u okvirima toga trojstva proslijedio da odgovori na pitanje: Zato svatko razliito vidi kvalitetu? Na to je pitanje uvijek morao odgovoriti, oso-bito prije toga. Sada je rekao: - Kvaliteta je bezoblina, nepravilna, neopisiva. Vidjeti obrise i oblike znai intelektualizirati. Kvaliteta je nezavisna od svih
takvih obrisa i oblika. Imena, obrisi i oblici to ih dajemo kvaliteti samo djelomino ovise o kvaliteti. Oni
tako-er djelomino ovise o a priori slikama to smo ih nagomilali u pamenju. Mi trajno pokuavamo
nai, u dogaaju kvalitete, neto analogno naim prethodnim iskustvima. Da to ne inimo ne bismo bili
sposobni djelovati. Svoj jezik gradimo u okvirima tih analogija. Cijelu kulturu gradimo u okviru tih
analogija.
Razlog zato ljudi razliito vide kvalitetu, rekao je, lei u tome to joj pristupaju s razliitim
skupovima analogija. Dao je lingvistike primjere, pokazujui da nama indijska slova da, da i dha sva
istovjetno zvue jer za njih nemamo analogija da bismo postali osjetljivi za njihove razlike. Slino tome,
veina Indijaca ne moe osjetiti razlike izmeu engleskog da i the jer oni nemaju tih analogija. Nije
neobino, rekao je, da indijski seljaci vide utvare. Ali im je uasno teko vidjeti zakon gravitacije.

Ovo objanjava, rekao je, zato jedna grupa stu-denata engleskog prve godine daje sline ocjene o
kva-rteti pismenog sastava. Svi oni imaju relativno slino obrazovanje i slino znanje. Ali kad bi se
dovela grupa stranih studenata, ili kad bi se, recimo, obradile neke srednjovjekovne pjesme koje ta grupa
nikada nije ula, sposobnost studenata da isto tako vrednuju kvalitetu vjerojatno se vie ne bi podudarala.
U jednom smislu, rekao je on, studentov izbor kvalitete definira njega. Ljudi se razlikuju kad se radi o
kvaliteti, ali ne zato to je kvaliteta razliita, nego zato to su ljudi razliiti u okvirima iskustva. Zakljuio je da bi dva ovjeka s istovjetnim a priori analo-gijama vidjeli istovjetnu kvalitetu svaki put. Meutim,
ne postoji nain na koji bi se to ispitalo, pa je to moralo ostati samo njegov zakljuak.
Odgovarajui svojim kolegama u koli napisao je:
Bilo koje filozofsko objanjenje kvalitete bit e i lano i istinito upravo zato to je filozofsko objanjenje. Proces filozofskog objanjenja je analitiki proces, proces razbijanja neega na subjekte i predikate. Ono to ja podrazumijevam (i to svatko drugi podrazumijeva) pod rijeju kvaliteta ne moe se
razbiti na subjekte i predikate. Nije to zato to je kvaliteta tako tajanstvena, nego zato to je kvaliteta tako
jedno-stavna, neposredna i izravna.
Najlaka intelektualna analogija iste kvalitete koju ljudi oko nas mogu razumjeti je ova: 'Kvaliteta je
reakcija organizma na svoju okolinu' (posluio se ovim primjerom jer su njegovi glavni osporavatelji ini
se vidjeli stvari u okvirima teorije ponaanja za-snovane na podraajima i reakcijama). Jedna ameba,
metnuta na tanjur vode pokraj kapljice razrijeene sumporne kiseline, odmaknut e se od kiseline (tako
mislim). Kad bi mogla govoriti, ne znajui nita o sumpornoj kiselini, ameba bi mogla rei: 'Ova okolina
ima slabu kvalitetu'. Kad bi imala ivani sustav, on bi djelovao na mnogo sloeniji nain da nadvlada
sla-bu kvalitetu okoline. On bi traio analogije, to jest, slike i simbole iz svoga ranijeg iskustva, da
definira neugodnu prirodu svoje nove okoline i da je tako 'razumije'.
U svom visoko sloenom organskom stanju mi napredni organizmi odgovaramo svojoj okolini iznalaenjem mnogih udesnih analogija. Mi otkrivamo nebo i zemlju, drvee, kamenje i oceane, bogove,
glazbu umjetnosti, jezik, filozofiju, strojarstvo, civilizaciju i znanost. Mi te analogije zovemo stvarnou.
I one jesu stvarnost. Mi hipnotiziramo svoju djecu u ime istine da znaju da jesu stvarnost. Svakoga tko ne
prihvaa te analogije zatvaramo u ludnicu. Ali ono to nas tjera da izmiljamo analogije je kvaliteta.
Kvaliteta je ne-prekidan poticaj to nam ga namee okolina da stva-ramo svijet u kojemu ivimo. Sve u
njemu. Svaki njegov najmanji djeli.
I sada, uzeti to to nas je nagnalo da stvorimo svijet, i ukljuiti ga u svijet to smo ga stvorili, oito je
nemogue. Eto zbog ega se kvaliteta ne moe definirati. Ako je pak definiramo, definirat emo ne-to to
je manje od same kvalitete.
Sjeam se ovog ulomka ivlje nego ijednog drugog, vjerojatno zato to je najvaniji od sviju. Kad ga
je pisao osjetio je trenutaan strah i ve htio prekriiti rijei Sve u njemu. Svaki njegov najmanji djeli.

Tu je ludilo. Mislim da ga je vidio. Ali nije mogao vi-djeti nikakva logikog razloga da te rijei prekrii, a
bilo je ve prekasno za malodunost. Preao je preko svog upozorenja i ostavio te rijei.
Odloio je olovku i tada... osjetio je da neto poputa. Kao da je neto u njemu bilo previe nate-gnuto
i odjednom postalo labavo. Zatim je bilo pre-kasno.
Poeo je uviati da se pomaknuo sa svog prvo-bitnog stajalita. Vie nije govorio o metafizikom
jedinstvu nego o apsolutnom monizmu. Kvaliteta je bila izvor i bit svega.
itav novi potop filozofskih asocijacija navalio mu je u misli. Hegel je tako govorio, sa svojim
apsolutnim duhom. I apsolutni duh je bio nezavisan, i od objektivnosti i od subjektivnosti.
Meutim,

Hegel je rekao

da je

apsolutni

duh izvor svega, ali zatim je iskljuio romantino

iskustvo iz toga svega. Hegelova apsolutnost bila je potpuno klasina, potpuno racionalna i potpuno
sreena.
Kvaliteta nije bila takva.
Fedro je pamtio da su Hegela smatrali mostom izmeu zapadne i istone filozofije. Hinduistiki Vedanta, taoistiki Put, pa ak i Buda opisivani su kao apsolutni monizam slian Hegelovoj filozofiji. Fedro
je u to vrijeme ipak sumnjao da su mistini Jedini i metafiziki monizmi meu promjenljivi budui da mistini Jedini ne slijede nikakva pravila a metafiziki monizmi slijede. Njegova kvaliteta je bila
metafiziko bivstvo, a ne mistino. Ili pak nije? Koja je razlika?
Odgovorio je sam sebi da je razlika u definiciji. Metafizika bivstva se definiraju. Mistini Jedini se
ne definiraju. Po tome je kvaliteta mistina. Ne. Ona je zaista i jedno i drugo. Iako je o njoj sve do sada
raz-miljao u istim filozofskim okvirima kao o neem metafizikom, sve to vrijeme odbijao je da je
definira. Po tome je postala takoer mistina. Njezino svojstvo da se ne moe definirati oslobodilo ju je
pravila me-tafizike.
Zatim, iznenada, Fedro je priao polici s knjigama i izvukao jednu malu, modru knjigu u kartonskom
uvezu. On je rukom prepisao tu knjigu i sam je uvezao prije mnogo godina, kad nigdje nije mogao nai
ni-jedan primjerak u prodaji. Bila je to knjiga Tao-te-king koju je prije 2400 godina napisao Lao-tse.
Poeo J e itati retke koje je mnogo puta prije toga proitao, ali ovog puta ih je prouavao da vidi moe li
se izvr-iti odreena zamjena. Poeo je itati i interpretirati u isto vrijeme.
Proitao je:
Kvaliteta koja se moe definirati nije aposultna kvaliteta.
Pa to je i on rekao.
Imena koja joj se mogu nadjeti nisu apsolutna imena.
Ona je izvor neba i zemlje.
Kad se imenuje ona je mati sviju stvari...
Tono.

Kvaliteta (romantina kvaliteta) i njezina oitova-nja (klasina kvaliteta) po svojoj naravi su isto. Njoj
se daju razliita imena (subjekti i objekti) kad postane klasino oigledna.
Romantina kvaliteta i klasina kvaliteta mogu se zajedno zvati mistika.
Sezanje iz tajanstva u dublje tajanstvo, to su vrata tajne cijeloga ivota.
Kvaliteta sve prozirnije.
I njizna je upotreba neiscrpiva!
Neizmjeriva!
Kao izvorite svih stvari...
Ipak ini se da ostaje kristalno jasna kap voda.
Ja ne znam ije je ona dijete.
Slika koja je postojala prije boga.
... Neprekidno, neprekidno ona ostaje, ini se. Obrati joj se i ona te s lakoom slui...
Ona se gleda ali se ne moe vidjeti... ona se slua ali se ne moe uti... ona se stie ali se ne moe
dir-nuti. .. to troje izmie svim naim pronicanjima i zatim se stapa i postaje jedno.
Nema svjetlosti pri njezinu izlasku
Neprestana i neprekidna
Ona se ne moe definirati
I vraa se opet u carstvo nitavila
Zato se zove oblik bezoblija
Slika nitavila
Zato se zove neuhvatljivom
Sretni je i ne vidi joj lica
Slijedi je i ne vidi joj leda
Onaj tko vrsto dri drevnu kvalitetu
Sposoban je spoznati one prapoetke
Koji jesu neprekidnost kvalitete.
Fedro je itao redak za retkom, stih za stihom ovoga, promatrao ih kako pristaju, kako se slau, kako
sjedaju na mjesto. Tono. Ovo je on mislio. Ovo je on govorio cijelo vrijeme,

samo kukavno,

mehanistiki. U ovoj knjizi nije bilo niega neodreenog ili netonog. Ona je bila do savrenstva
odreena i tona. To je bilo ono to je on govorio, samo na razliitom jeziku s ra-zliitim korijenima i
izvorima.
On je bio iz druge doline i gledao je to ima u toj dolini, ali ne vie kao priu koju pripovijedaju
stranci nego kao dio doline iz koje je doao. On je sve to vidio.
On je otkrio ifru.

itao je dalje. Redak za retkom. Stranicu za stra-nicom. Nijednog neslaganja. Ono o emu je on cijelo
vrijeme govorio kao o kvaliteti, ovdje je bio Tao, ve-lika sredinja raajua sila svih religija, istonih i zapadnih, prolih i sadanjih, itavog znanja, svega.
Onda je oko njegova duha pogledalo uvis i obu-hvatilo njegovu sliku i spoznalo gdje se on nalazi i to
vidi i... ja ne znam zapravo to se dogodilo... ali sada je ono klizanje to ga je Fedro ranije osjetio, ono
unutranje razdvajanje njegova duha, odjednom dobi-lo zamah, kao to ga dobivaju stijene na vrhu planine. Prije nego to je to mogao zaustaviti, iznenada nagomilana masa svjesnosti poela je rasti i rasti u
la-vinu misli i svijesti izvan njegove vlasti; i svaki do-datni porast te mase to se uruavala rasklimavao je
stostruko vee koliine, a te su koliine pokretale opet stostruko vee od sebe, i te nove opet strostruko
vee; i tako sve dalje, i sve ire i sve dublje; dok nita vie nije ostalo uzor.
Niega vie nije bilo.
Ispod njega se sve prolomilo.

21
- Nisi ba previe hrabar, je li tako? - kae Chris.
- Nisam - odgovaram ja i zubima stiem kri-ku salame da odvojim meso od koe. - Ali bi se ti
zapanjio koliko sam lukav.
Sada smo prilino nie od vrha, i izmijeani borovi i grmlje mnogo su vii ovdje nego to su bili na
drugoj strani kanjona na istoj visini. Ovdje oito pada vie kie. Pijem veliku koliinu vode iz lonca to ga
je Chris napunio u potoku, zatim gledam njega. Vidim po njegovu izrazu lica da se pomirio s tim da se
spu-tamo pa nema potrebe da mu to objanjavam ili da se prepiremo. Zavravamo ruak dijelom vreice
bom-bona, spiremo to jo jednim loncem vode i lijeemo na lea da se odmorimo. Planinska izvorska
voda ima najbolji okus na svijetu.
Poslije nekog vremena Chris kae: - Sad mogu nositi tei teret.
- Jesi li siguran?
- Siguran sam da sam siguran - kae on, malo s visoka.
Sa zahvalnou premjetam neto od tee opreme u njegovu naprtnjau, zatim prtimo naprtnjae provlaei ruke kroz naramenice na zemlji i ustajemo. Mogu osjetiti razliku u teini. Na njega ovjek moe
raunati kad je dobro raspoloen.
Odavde dalje izgleda da se lagano sputamo. Ova padina je oito bila posjeena, pa na sve strane ima
grmlja viega od naih glava i to usporava hod. Morat emo zaobii ovu padinu.
U ovoj chautauqui elio bih se udaljiti od intelektu-alnih apstrakcija krajnje openite naravi i dati neke
vrste praktine i svakodnevne obavijesti, ali nisam siguran kako da se u to upustim.

Ima jedna stvar o pionirima koju nikada ne ujete da se spominje: svi oni bez iznimke, po svojoj
prirodi, tvaraju nered. Oni se probijaju naprijed videi samo svoj plemeniti, daleki cilj, i nikada ne
primjeuju nita od smea i otpadaka to ih ostavljaju iza sebe. Netko drugi mora to oistiti, i to nije vrlo
slavan ni zanimljiv posao. ovjek se mora neko vrijeme prisiljavati dok ne pone obavljati tu dunost.
Zatim, kad se jednom ve spusti u prilino bezvoljno raspoloenje, nije to tako ni loe.
Otkriti metafiziki odnos kvalitete i Bude na ne-kom vrhuncu osobnog iskustva, to je vrlo spektakularno. I vrlo nevano. Kad bi ova chautauqua samo o tome govorila, ja bih morao biti otputen. Vaan je
odnos takvog otkria prema svim dolinama ovoga svijeta, i prema glupim i dosadnim poslovima i jednolinim godinama to sve nas u njima oekuju.
Sylvia je znala to je govorila prvog dana kad je gledala sve one ljude to su dolazili iz suprotnog
prav-ca. Kako je ona to nazvala? Pogrebna povorka. Za-daa je sada pred nama da se vratimo toj
povorci sa irim razumijevanjem nego to danas tu postoji.
Prije svega moram rei da ne znam da li je isti-nita Fedrova tvrdnja da je kvaliteta isto to i tao. Ne
poznajem nikakav nain da to ispitam, jer on je samo jednostavno usporedio svoje razumijevanje jednog
mi-stinog bivstva s drugim. On je zacijelo mislio da su te stvari iste, ali moda nije potpuno razumio to
je kva-liteta. Ili, to je vjerojatnije, moda nije razumio tao. On sigurno nije bio mudrac. A u onoj knjizi
ima mnogo savjeta za mudrace koje bi mu bilo bolje da ih je skrivao.
Nadalje mislim da sve njegovo metafiziko penja-nje uz planinu nije pridonijelo apsolutno nita ni daljem razumijevanju to je kvaliteta ni to je tao. Ni truna.Ovo zvui

kao

posvemanje

odbacivanje

onoga to je mislio i govorio, ali nije tako. Mislim da je to izjava s kojom bi se i on sam sloio, budui da
je svaki opis kvalitete neka vrsta definicije i zbog toga mora promaiti svoj cilj. Mislim da bi on ak
mogao rei da su izjave kakve je on davao, koje su premai-vale svoj cilj, jo gore nego nikakve izjave,
budui da se lako mogu krivo razumjeti kao istina i tako spri-jeiti poimanje kvalitete.
Ne, on nije nita uinio ni za kvalitetu ni za tao Koristi je imao samo razum. On je pokazao put kojim
se razum moe proiriti da obuhvati elemente koji nm prije toga nisu bili prilagodljivi i zbog toga su se
sma-trali iracionalnima. Mislim da posvemanja prisutnost tih iracionalnih elemenata koji vapi ju za
prilagodbom stvara sadanju lou kvalitetu, kaotian, nepovezan duh dvadesetog stoljea. Sada elim
prijei na njih na najuredniji mogui nain.
Sad se nalazimo na strmom blatnom tlu u kojemu je teko drati postojan korak. Hvatamo se za grane
i grmlje da ne padnemo. Zakoraim, zatim pogledam gdje e mi pasti idui korak, zatim nainim taj korak,
zatim opet pogledam.
Uskoro grmlje postaje tako gusto da vidim da emo ga morati sjei. Sjedam za trenutak dok Chris radi
maetu iz moje naprtnjae. On mi je prua, a zatim, sijekui i razmiui grane, ulazim u grmlje. Polagano
se napreduje. Za svaki korak treba odsjei dvije-tri grane. Ovako moe potrajati dugo vrijeme.

Prvi korak od Fedrove izjave Kvaliteta je Buda jest izjava da takva tvrdnja, ako je istinita, prua racionalnu osnovu za ujedinjenje triju podruja ljudskog iskustva koja su sada razjedinjena. Ta tri podruja
su religija, umjetnost i znanost. Ako se moe pokazati da je kvaliteta sredinji pojam svih triju podruja, i
da ta kvaliteta nije mnogovrsna nego samo jedne vrste onda slijedi da ta tri razjedinjena
podruja imaju osnovu za meusobno proimanje. Odnos kvalitete prema podruju umjetnosti pri-lino
je iscrpno pokazan opisivanjem Fedrova razu-mijevanja kvalitete u umjetnosti retorike. Mislim da u
tom pogledu ne bi trebalo vie analize. Umjetnost je pregnue visoke kvalitete. To je sve to zaista treba
rei. Ili ako se trai neto to probranije zvui: Umje-tnost je boanstvo otkriveno u ovjekovim djelima.
Od-nos koji je ustanovio Fedro jasno pokazuje da te dvije strano razliite izjave znae zapravo isto.
U podruju religije racionalni odnos kvalitete i boanstva mora se temeljitije uspostaviti, i nadam se
da u to uiniti mnogo kasnije. Zasada moemo raz-miljati o injenici da korijeni rijei Buda i kvaliteta
u starom engleskom, God i good, izgledaju istovjetno.
U neposrednoj budunosti elim usredotoiti pa-nju na podruje znanosti, jer u tom podruju je najnunije uspostavljanje odnosa. Izriaj da su znanost i njezino dijete tehnika liene vrijednosti, to jest
li-ene kvalitete, mora nestati. Upravo ta lienost vri-jednosti pojaava onu smrtnu silu na koju je
obra-ena panja ranije u ovoj chautauqui. Sutra se kanim time pozabaviti.
Ostatak popodneva sputamo se preko sivih dotrajalih debala na zemlji, idui ukoso lijevo-desno niza
strmu padinu.
Dolazimo do klisure, obilazimo je postrance traei put nizbrdo, i naposljetku se pojavljuje uzak potez
koji nam omoguuje sputanje. Nastavlja se dolje kroz kamenitu pukotinu s malenim potoiem. Grmlje i
kamenje i blato i korijenje golemih stabala to ga je ogolio potoi ispunjavaju pukotinu. Zatim zaujemo
buku mnogo veeg potoka u daljini.Prelazimo potok sluei se konopom koji ostavlja-mo iza sebe, zatim
na cesti na drugoj strani nalazimo neke kampiste koji nas povezu u grad.
U Bozemanu je mrano i kasno. Ne elimo bu-diti DeWeeseove i moliti ih da dou po nas, nego uzimamo sobu u glavnom hotelu u sreditu grada. Neki turisti u predvorju hotela zure u nas. Sa svojom vojnom odjeom, tapom, dvodnevnom bradom i crnom beretom moram im izgledati kao nekadanji
kubanski revolucionar, spreman za napad.
U hotelskoj sobi iscrpljeni bacamo sve na pod Istresam u koaru za smee kamenie koji su mi se
nahvatali na cipelama dok sam gazio potok, zatim meem cipele kraj hladna prozora da se polako sue
Svaljujemo se u krevete bez rijei.

22

Iduega jutra odlazimo iz hotela s osjeajem okreplje-nja, pozdravljamo se s DeWesseovima i

kreemo na sjever glavnom cestom iz Bozemana. DeWeese je htio da jo ostanemo, ali posebna elja da
produimo na zapad i da nastavim sa svojini mislima je nadjaala. Danas u govoriti o ovjeku za kojega
Fedro nikada nije uo, ali ja sam njegove knjige prilino temeljito prouio pripremajui se za ovu
chautauquu. Za razli-ku od Fedra, taj je ovjek stekao meunarodnu slavu u trideset petoj godini, u
pedeset osmoj je ve bio iva legenda, o njemu je Bertrand Russell napisao da je po opem miljenju,
najistaknutiji znanstvenik svoje generacije. Bio je astronom, fiziar, matemati-ar i filozof, sve u isto
vrijeme. Njegovo je ime Jules Henri Poincare.
Uvijek mi se inilo nevjerojatnim, a mislim da mi se i danas tako ini, da je Fedro putovao stazom
misli kojom nitko prije njega nije proao. Netko, ne-gdje, morao je o svemu tome misliti prije, a Fedro je
bio tako lo uenjak da bi mu jako sliilo ako je iz-nova izgradio poznate stvari nekog slavnog
filozofskog sistema jer se nije potrudio da u nj zaviri.
Tako sam proveo vie od godine dana itajui vrlo dugu i ponekad vrlo munu povijest filozofije
traei ponovljene ideje. Pa ipak, bilo je vrlo zamamno tako itati povijest filozofije, i dogodilo se neto s
im jo zapravo ne znam to da inim. Filozofski sistemi za koje se dri da su jako opreni ini se da u
isto vri-jeme govore neto vrlo blisko onome to je Fedro mi-slio, s neznatnim varijacijama. Toliko sam
puta po-mislio da sam naao koji sistem ponavlja, ali svaki put je on, zbog neeg jaeg to je izgledalo
kao zanema-riva razlika, odlazio u sasvim razliitom smjeru. Na primjer Hegel, kojega sam ranije
navodio, odbacivao je indijske filozofske sisteme tvrdei da oni uope nisu filozofija. Fedro ih je, ini se,
asimilirao. Ili su oni asimilirali njega. Nije se osjealo nikakvo protuslovlje. Napokon sam stigao do
Poincarea. Tu je opet bilo nekog ponavljanja ali drugaije pojave. Fedro slijedi dugu i zavojitu stazu u
najvie apstrakcije, ini se da e sii pa onda stane. Poincare poinje s najosnovnijim znanstvenim
istinama, razrauje ih do istih apstrakcija i onda stane. Obje staze zaustavljaju se jedna na kraju druge!
Meu njima postoji savren kontinuitet. Kad ivite u sjeni ludila, pojava drugog uma koji misli i govori
kao va um jest neto vrlo blisko blaenstvu. Kao kad je Robinson Crusoe otkrio stope u pijesku.
Poincare je ivio od 1854. do 1912, bio je sveui-lini profesor u Parizu. Njegova brada i cvikeri
podsje-ali su na Henrija Toulouse-Lautreca, koji je ivio u Parizu u isto vrijeme i bio samo deset godina
mlai.
Za vrijeme Poincareova ivota poela je duboka kriza u temeljima egzaktnih znanosti. Godinama je
znanstvena istina bila izvan svake mogunosti sumnja ; logika znanosti bila je nepogreiva, pa ako su
znanstvenici ponekad grijeili, pretpostavljalo se da to proistjee iz njihove pogrene upotrebe njezinih
pra-vila. Na sva velika pitanja naeni su odgovori. Po-slanstvo nauke sad je bilo u tome da jednostavno
do-tjeruje te odgovore do sve vee i vee tonosti. Dodu-e, jo je tu bilo neobjanjenih pojava kao to su
ra-dioaktivnost, prijenos svjetlosti kroz eter i neobini odnosi magnetskih i elektrinih sila; ali te
zagonetke, ako su dotadanji dogaaji mogli posluiti kao pokaza-telji, morale su naposljetku pasti.

Gotovo nitko nije ni slutio da za nekoliko decenija nee vie biti apsolutnog prostora, apsolutnog vremena,
apsolutne materije pa ak ni apsolutne veliine; da e klasina fizika, ta stoljetna znanstvena tvrava,
postati priblina; da e najtrezveniji najuvaeniji astronomi govoriti ovjean-stvu da je ono, to bi ono
vidjelo kad bi dovoljno du-go gledalo kroz dovoljno jak teleskop, njegov vlastiti zatiljak!
Osnove teorije relativnosti, koja je uzdrmala sve temelje, tada je razumjelo samo malo ljudi, a jedan
od njih kao najistaknutiji matematiar svoga vremena, bio je Poincare.
U svojini Temeljima znanosti Poincare je obja-snio da su pretee krize u temeljima znanosti vrlo sta-re
Dugo se uzalud pokuavalo, rekao je on, dokazati aksiom poznat kao Euklidov peti postulat, i ti poku-aji
predstavljaju poetak krize. Euklidov postulat o paralelama, koji tvrdi da kroz zadanu toku ne pro-lazi
vie od jednog pravca paralelnog sa zadanim pravcem, obino se ui u prvom razredu srednje kole. To je
jedan od kamena temeljaca na kojima je sagra-ena itava geometrija.
Svi drugi aksiomi izgledali su tako oiti da ih nitko nije dovodio u sumnju, ali ovaj nije tako izgle-dao.
Ali ne moe ga se otresti a da pritom ne razori dobar dio matematike, a nitko nije bio sposoban da ga
svede na neto jednostavnije. Uistinu je nezamislivo koliki se trud utroio u toj varljivoj nadi, rekao je
Poincare.
Napokon, u prvoj etvrti devetnaestog stoljea, je-dan Madar i jedan Rus - Bolyai i Lobaevski - gotovo u isto vrijeme iznijeli su neoborive dokaze da je nemogue dokazati peti Euklidov postulat. Uinili
su to zakljuujui da bi, ako postoji ikakav put da se Euklidov postulat svede na druge, sigurnije aksiome,
i druga posljedica bila primjetljiva: obrat Euklidova postulata stvorio bi logika protuslovlja u geometriji.
I tako su obrnuli Euklidov postulat.
Lobaevski na poetku pretpostavlja da se kroz zadanu toku mogu povui dvije paralele sa zadanim
pravcem. Uz to on zadrava sve druge Euklidove aksi-ome. Iz tih pretpostavki on izvodi niz teorema
meu kojima je nemogue nai ikakvo protuslovlje, i gradi geometriju ija nepogreiva logika ni u emu
nije nia od Euklidove geometrije. Tako svojim neuspjelim pokuajem da nae neko protuslovlje on
dokazuje da je peti postulat nesvodljiv na jednostavnije aksiome.
Taj dokaz nije izazvao uzbunu. Njegov racionalni usputni proizvod ubrzo je zasjenio i njega i gotovo
sve drugo u polju matematike. Matematika, kamen temeljac znanstvene sigurnosti, odjednom je postala
nesigurna.
Sada smo imali dva protuslovna vienja nepoko-lebljive znanstvene istine, istinite za sve ljude svih
vremena, bez obzira na njihove osobne stavove.
To je bio temelj duboke krize koja je sruila znan-stvenu samodopadljivost Zlatnog doba. Kako
moemo znati koja je od tih geometrija prava? Ako nema os-nove da ih razlikujemo, onda se tu radi o
totalnoj ma-tematici koja doputa logika protuslovlja. Ali mate-matika koja doputa unutranja logika
protuslovlja uope nije matematika. Konano posljedica neeuklidskih geometrija postaje nita drugo nego
arobnjaki abrakadabra gdje kao uporite ostaje samo vjera!

I naravno, kad su se jednom otvorila vrata, o-vjek teko moe oekivati da e se broj protuslovnih
sistema nepokolebljive znanstvene istine ograniiti sa-mo na dva. Nijemac po imenu Riemann pojavljuje
se s jo jednim neoborivim sistemom geometrije gdje se ne odbacuje samo peti postulat nego i prvi
Euklidov aksiom, koji tvrdi da se kroz dvije toke moe povui samo jedan pravac. Opet nema
unutranjeg protu-slovlja, samo postoji neslaganje s geometrijama Lobaevskoga i Euklida.
Prema teoriji relativnosti, Riemannova geometrija najbolje opisuje svijet u kojemu ivimo.
Kod grada Three Forks put se zasijeca u uzak kanjon bjeliastih stijena, prolazi kraj nekoliko spilja.
Isto-no od Buttea vozimo se uz dug i teak uspon, prelazimo preko razvoda cijelog kontinenta, zatim se
spu-tamo u jednu dolinu. Poslije toga prolazimo pokraj bregova otpadaka talionice Anaconda, skreemo u
grad Anaconda i pronalazimo dobar restoran s odrescima i kavom. Vozimo se dugakom uzbrdicom koja
vodi do jezera okruenog borovim umama i prolazimo pokraj nekih ribolovaca koji guraju malen amac
u vodu. Za-tim cesta opet vijuga dolje kroz borovu umu, i ja pre-ma nagibu sunca vidim da je jutro pri
kraju.
Prolazimo kroz Phillipsburg i zalazimo u livade. Ovdje u dolini elni vjetar postaje jai, pa smanjujem
brzinu na devedeset da ga malo oslabim. Prolazimo kroz Maxville i stiui u Hali osjeamo da je krajnje
vrijeme da se odmorimo.
Nailazimo na neku crkvu kraj puta i zaustavljamo se. Vjetar sada estoko pue i hladan je, ali sunce je
toplo pa odlaemo bluze i kacige u zavjetrini iza crkve na travu da otpoinemo. Ovdje je vrlo samotno i
otvo-reno, ali lijepo. Kad u daljini imate planine, ili ak brda, imate prostranstvo. Chris uranja lice u
bluzu i pokuava spavati.
Sve je sada razliito kad nema Sutherlandovih - tako je samotno. Ako ne zamjerate, ja u sada prijei
na chautauquu, dok ne iezne usamljenost.
Da bismo rijeili problem to je matematika istina, rekao je Poincare, moramo se prvo upitati kakva
je priroda geometrijskih aksioma. Jesu li oni sintetiki a priori sudovi, kao to je Kant rekao? To jest, da
li oni postoje kao stalan dio ovjekove svijesti, neovisni o iskustvu, stvoreni bez iskustva? Poincare je
mislio da ne postoje. Ona bi se inae nametnuli takvom snagom da ne bismo mogli zamisliti oprenu
pretpostavku, niti na njoj izgraditi teorijsku graevinu. Ne bi bilo nikakve neeuklidske geometrije.
Treba li dakle da zakljuimo da su geometrijski aksiomi eksperimentalne istine? Poincare ni to nije
mislio. Da to jesu, bili bi podloni trajnim promjenama i ispravljanjima zbog pristizanja novih laboratorijskih podataka. A to je izgledalo opreno cijeloj prirodi same geometrije.
Poincare je zakljuio da su geometrijski aksiomi samo dogovori, na izbor izmeu svih moguih
dogo-vora uvjetovan eksperimentalnim injenicama, ali slo-bodan i ogranien samo nunou
izbjegavanja svih protuslovlja. Tako postulati mogu ostati strogo istiniti i kad su eksperimentalni zakoni
koji su odredili nji-hovu primjenu samo priblini. Drugim rijeima, geo-metrijski aksiomi su tek
preruene definicije.

Zatim, poto je utvrdio prirodu geometrijskih aksioma, vratio se pitanju: Je li istinita Euklidova geometrija ili je istinita Riemannova geometrija?
Odgovorio je: To pitanje nema smisla.
Isto tako moete pitati je li metriki sistem ispra-van a angloameriki sistem pogrean; jesu li
Kartezijeve koordinate tone a polarne koordinate lane. Jedna geometrija ne moe biti istinitija od druge;
ona moe biti samo prikladnija. Geometrija nije istinita, ona je povoljna.
Poincare je zatim preao na pokazivanje konvenci-onalne prirode drugih pojmova u znanosti, kao to
su prostor i vrijeme, dokazujui da ne postoji jedan nain mjerenja tih veliina koji je istinitiji od nekog
drugog; onaj nain koji je openito usvojen samo je prikladniji.
Nai pojmovi prostora i vremena takoer su defi-nicije, odabrane na temelju njihove prikladnosti u rukovanju s injenicama.
Pa ipak, ovo radikalno razumijevanje naih najosnovnijih znanstvenih pojmova jo nije potpuno.
Tajna to je prostor i to je vrijeme moe kroz ta objanje-nja postati razumljivija, ali sada teret
odravanja reda u svemiru lei na injenicama. to su injenice?
Poincare je proslijedio da ih kritiki ispitaju. Koje ete injenice promatrati? pitao je. Ima ih beskonano mnogo. Nema vie izgleda da e neprobrano promatranje injenica stvoriti znanost, nego da e
majmun za pisaim strojem otipkati oena.
Isto to vrijedi za pretpostavke. Koje pretpostavke?
Poincare je napisao: - Ako neka pojava doputa neko potpuno mehaniko objanjenje, ona e dopustiti
bez-broj drugih objanjenja koja e jednako dobro vaiti
za sve neobinosti to ih je eksperiment otkrio. - Taj je sud izrekao Fedro u laboratoriju; on je za
sobom povukao pitanje zbog kojega je izbaen iz kole.
Kad bi znanstvenik imao na raspolaganju beskonano vrijeme, rekao je Poincare, bilo bi potrebno samo rei njemu: - Gledaj i dobro zapaaj; - ali bu-dui da nema vremena da se sve vidi, i budui da je bolje
ne vidjeti nego vidjeti krivo, on nuno mora vriti izbor.
Poincare je utvrdio neka pravila: Postoji hijerar-hija injenica.
to je openitija neka injenica, to je dragocje-nija. One koje slue mnogo puta bolje su nego one koje
imaju malu vjerojatnost da e se ponovo javiti. Biolozi, na primjer, ne bi uspjeli izgraditi znanost da
postoje samo jedinke a ne vrste, i da po nasljednosti djeca ne slie na roditelje.
Koje e se injenice vjerojatno ponovo javiti? Je-dnostavne injenice. Kako se mogu prepoznati?
Izabe-rite one koje izgledaju jednostavne. Ili je ta jednostav-nost stvarna, ili se sloeni elementi ne mogu
razabrati. U prvom sluaju vjerojatno emo sresti tu jednostavnu injenicu ponovo, ili samu ili kao
element u nekoj sloenoj injenici. Drugi sluaj takoer ima veliku vje-rojatnost da e se ponovo javiti,
jer priroda ne stvara bezrazlono takve sluajeve.

Gdje je jednostavna injenica? Znanstvenici su je traili u dvije krajnosti, u beskonano velikom i

beskonano malom. Biolozi su, na primjer, instinktivno doli na to da stanicu smatraju zanimljivijom od
cijele ivotinje; i, poslije Poincareova vremena, proteinsku molekulu zanimljivijom od stanice. Rezultati
su poka-zali svu mudrost toga, jer su se stanice i molekule koje pripadaju razliitim organizmima
pokazale slini-jima nego sami organizmi. Kako dakle izabrati zanimljivu injenicu, onu koja se uvijek
iznova javlja? Metoda je upravo taj izbor injenica; potrebno je dakle prije svega pozabaviti se stvaranjem
metode; i mnoge su ve izmiljene, budui da se nijedna ne namee. Ispravno je poeti s obinim
injenicama, ali poto se pravilo uspostavi van svake sumnje, injenice u skladu s njim postaju dosadne
jer nas vie ne ue niemu novom. Tada postaju vane iznimke. Ne traimo vie slinosti nego razlike,
bira-mo najnaglaenije razlike jer su one najupadljivije a takoer i najpounije.
Najprije traimo sluajeve u kojima ovo pravilo ima najveu vjerojatnost da ne bude tono; idui vrlo
daleko u prostoru ili vrlo daleko u vremenu moemo otkriti da se naa obina pravila posvema preokreu,
i ti veliki preokreti omoguuju nam da bolje vidimo sitne promjene koje se mogu nalaziti blie nama. Ali
mi moramo teiti manje k utvrivanju slinosti i raz-lika, nego k prepoznavanju srodnosti skrivenih iza
prividnih razilaenja. Posebna pravila isprva izgledaju odudarno, ali kad bolje pogledamo vidi se da ona
openito slie jedna drugima; ako se razlikuju po sa-draju, slina su po obliku, ili po poretku svojih dijelova. Kad ih pogledamo iz ovog kuta, vidjet emo da se proiruju i naginju k tome da sve obuhvate. I to je
ono to ini vrijednost stanovitih injenica koje po-mau da se upotpuni neki sustav i pokazuju da je on
vjerna slika drugih poznatih sustava.
Ne, zakljuio je Poincare, znanstvenik ne bira slu-ajno injenice koje promatra. On nastoji saeti
mno-go iskustva i mnogo misli u tijesan obujam; i zato neka malena knjiga o fizici sadri tako mnogo
prolih iskustava i tisuu puta vie moguih iskustava kojih su rezultati prije toga bili poznati.
Zatim je Poincare ilustrirao kako se neka injeni-ca otkriva. Openito je prije toga opisao kako znanstvenici dolaze do injenica i teorija, ali sad je usko prodro u vlastito iskustvo s matematikim funkcijama
koje su mu donijele slavu u mladosti.
Petnaest dana, rekao je, trudio se svim silama da dokae da ne moe postojati nijedna takva funkcija.
Svaki dan je sjedao za svoj radni stol, ostajao sat ili dva, iskuavao velik broj kombinacija i nije
postizavao nikakvih rezultata.
Onda je jedne veeri, suprotno svojoj navici, popio crnu kavu i nije mogao zaspati. Navalilo je
mnotvo ideja. Osjetio je kako se sudaraju dok se nisu spojili narovi, da se tako izrazimo, tvorei
postojanu kom-binaciju.
Idueg jutra trebalo mu je samo da ispie rezul-tate. Dogodio se val kristazilacije.
Opisao je kako je idui val kristalizacije, voen analogijama prema utvrenim matematikim injenicama, stvorio ono to je on kasnije nazvao Theta-Fuchsovi nizovi. Napustio je Caen, gdje je ivio, da
bi poao na geoloku ekskurziju. Promjene na puto-vanju navele su ga da zaboravi matematiku. Spremao

se da ue u autobus, i u trenutku kad je zakoraivao na stepenicu, sinula mu je ideja, a da nita u njegovim prethodnim mislima nije za nju utrlo put, da su transformacije koje je upotrijebio za definiranje
Fuschsovih funkcija identina s transformacijama u neeuklidskoj geometriji. Nije provjeravao ideju, rekao je, nego je nastavio razgovarati u autobusu; ali je osjeao savrenu sigurnost. Kasnije je na miru provjerio rezultat.
Jedno otkrie mu je kasnije sinulo dok je hodao uz neku morsku klisuru. Javilo mu se s potpuno istim
svojstvima kratkoe, iznenadnosti i neposredne sigur-nosti. Jo jedno veliko otkrie zbilo se dok je etao
ulicom. Drugi su uzdigli u nebo taj proces kao ta-janstveno djelovanje genijalnosti, ali Poincare nije bio
zadovoljan takvim plitkim objanjenjem. Pokuao je zahvatiti dublje u ono to se zbilo.
Matematika, rekao je on, nije tek puko pitanje pri-mjene pravila, nita vie nego prirodne znanosti.
Ona ne pravi samo to je mogue vie kombinacija u skladu s odreenim vrstim zakonima. Tako
dobivene kombinacije bile bi pretjerano brojne, nekorisne i tegobne. Pravi rad otkrivaa sastoji se u
biranju meu tim kombinacijama tako da se izbace nepotrebne, ili jo bolje, da se izbjegne trud oko
njihovih pravljenja; a pravila koja moraju usmjeravati taj izbor su izvan-redno istanana i osjetljiva.
Gotovo je nemogue navesti ih tono; njih treba vie osjetiti nego formu-lirati.
Poincare je zatim pretpostavio da to odabiranje vri neto emu je dao ime sublimni dio nas, bivstvo koje tono odgovara onome to je Fedro nazvao predintelektualnom svijeu. Taj sublimni dio, rekao
je Poincare, gleda na velik broj rjeenja nekog problema ali samo zanimljiva rjeenja prodiru u podruje
sa-vjesnosti. Matematika rjeenja biraju se na temelju matematike ljepote, sklada brojeva i oblika,
geome-trijske elegancije. To je pravi estetski osjeaj koji je poznat svim matematiarima, rekao je
Poincare, ali je tako dalek laicima da esto dolaze u iskuenje da se nasmiju. Ali taj sklad, ta ljepota,
lei u sreditu svega toga.
Poincare je istaknuo da pritom ne misli na roman-tinu ljepotu, na ljepotu koja se zamjeuje osjetilima.
Mislio je na klasinu ljepotu koja proistjee iz sklad-nih odnosa dijelova i koju ista inteligencija moe
pojmiti, na ljepotu koja tvori strukturu romantine ljepote i bez koje bi ivot bio neodreen i prolazan, san
od kojega ovjek ne bi mogao razlikovati svoje snove jer ne bi bilo osnove za utvrivanje razlika. Pitanje
te posebne klasine ljepote, osjeaj sklada sve-mira, navodi nas na biranje injenica koje su najprikladnije za pomaganje tome skladu. Ne injenice nego odnosi izmeu stvari proizvode sveopi sklad
koji je jedina objektivna stvarnost.
Objektivnost svijeta u kojem ivimo jami nam injenica da je on zajedniki nama i drugim misaonim biima. S pomou priopavanja to nas veu s drugim ljudima mi od njih primamo ve gotova skladna umovanja. Znamo da ta umovanja ne potjeu od nas i u isto vrijeme u njima prepoznajemo, zbog njihova sklada, rad razumnih bia kao to smo mi. I bu-dui da se ta umovanja pokazuju prikladnima za
svijet naih osjetila, mislimo da moemo zakljuiti da su ta razumna bia vidjela iste stvari kao mi; na taj

nain znamo da nismo sanjali. Taj sklad, ta kvaliteta ako hoete predstavlja jedinu osnovu za jedinu
stvarnost koju uope moemo spoznati.
Poincareovi suvremenici nisu se htjeli sloiti s tim da se injenice unaprijed biraju, jer su mislili da e
ako to uine, unititi valjanost znanstvene metode. Pretpostavljali su da unaprijed odabrane injenice
znae da je istina to god elite i njegove su ideje nazvali konvencionalizmom. Nije im bilo ni na kraj
pameti da ni samo njihovo naelo objektivnosti nije primjetljiva injenica - i da bi prema tome po
svojim vlastitim kriterijima morali biti u stanju lebdenja bez oslonca.
Osjeali su da to moraju uiniti, jer bi se u pro-tivnom sluaju itav filozofski potporanj znanosti
sruio. Poincare nije ponudio nikakva izlaza, iz toga kripca. Nije iao dovoljno daleko u metafizike implikacije onoga to je govorio da bi stigao do rjeenja. Zanemario je rei da biranje injenica prije nego
to ih primijetite predstavlja to god elite samo u dualistikom, subjektno-objektnom metafizikom
siste-mu! Kad kvaliteta ue u igru kao tree metafiziko bivstvo, unapredno biranje injenica nije vie
proiz-voljno. Unapredno biranje injenica ne temelji se na subjektivnom i hirovitom to god elite
principu nego na kvaliteti, koja je stvarnost po sebi. Tako kri-pac iezava.
inilo se kao da je Fedro radio na zagonetki-slagaljci i zbog nedostatka vremena cijelu jednu stranu
ostavio nedovrenom.
Poincare je radio na svojoj zagonetki-slagaljci. Nje-gov sud da znanstvenik bira injenice i
pretpostavke i aksiome na temelju sklada takoer je iza sebe ostavio nazubljene rubove nedovrene
slagaljke. Ostaviti dojam u znanstvenom svijetu da je izvor sve znanstvene stvar-nosti tek subjektivni i
hirovit sklad znai rjeavati epistemoloke probleme, dok ostavljanje nedovrenih rubova na granici
metafizike ini epistemologiju ne-prihvatljivom.Ali iz Fedorove metafizike znamo da sklad o ko-jemu je
govorio Poincare nije subjektivan. On je izvor subjekata i objekata i postoji u prethodnim odnosima
prema njima. On nije hirovit, on je sila koja se protivi hirovitosti; on je naelo ureivanja cijele
znanstvene i matematike misli koje unitava hirovitost, bez niega ne moe nastati nijedna znanstvena
misao. Moje su se oi ispunile suzama prepoznavanja kad sam otkrio da se ti nedovreni rubovi
savreno slau u nekoj vrsti sklada o kojemu su i Fedro i Poincare govorili, da bi proizveli potpunu
strukturu misli sposobnu da ujedini razdvojene jezike prirodnih znanosti i umjetnosti u jedno.
Na drugoj strani planine su postale strme tvorei dugu usku dolinu koja vijuga u Missoulu. elni
vjetar me je iscrpio i osjeam zamor. Chris me lupka po leima i pokazuje mi visok brijeg na kojemu je
napisano ve-liko slovo M. Ja klimam glavom. Jutros smo proli pokraj takvog slova kad smo naputali
Bozeman. Vraa mi se ulomak sjeanja da svake kolske godine brucoi idu gore i boje to slovo.
Na stanici gdje nalijevamo benzin jedan ovjek s prikolicom na kojoj vue dva konja pasmine
appaloosa zapoinje razgovor. Ljudi koji se bave konjima veinom su protiv motocikla, ini mi se, ali
ovaj nije takav nego postavlja mnoga pitanja i ja na njih od-govaram. Chris stalno pita hoemo li se
popeti do onoga M, ali ja odavde vidim da je put strm, neravan i ljunkovit. S naim motorom za asfaltne

ceste i te-kim teretom na njemu ne elim initi gluposti. Prote-emo noge neko vrijeme, etamo se
uokolo i zatim pomalo umorno kreemo iz Missoule prema mjestu Lolo Pass.
Sjeam se odjednom da je jo prije nekoliko go-dina ovaj put bio blatnjav i da je zavijao oko svake
hridi i usjeka u planinama. Sada je asfaltiran i okuke su vrlo iroke. Sav promet u kojemu smo prije bili
oito je iao na sjever za Kalispell ili Coeur D'Alene,
jer sad smo gotovo sami na cesti. Okrenuli smo na jugozapad, vjetar nam pue u lea, i zbog toga se
mnogo bolje osjeamo. Cesta poinje zavijati uzbrdo prema prijevoju.
Svi tragovi Istoka sada su nestali, bar u mojoj mati. Ovdje sva kia dolazi s Tihog oceana, a sve
rijeke i potoci vraaju je opet u Tihi ocean. Trebalo bi da stignemo do obale za dva-tri dana.
U Lolo Passu vidimo restoran, skreemo i zaustav-ljamo se pokraj jednog starog motocikla marke
Har-ley Na njemu je straga naknadno napravljen prtlja-nik, a broja pokazuje ezdeset tisua kilometara.
To je pravi putnik.
U restoranu uzimamo pizzu i mlijeko, i odmah po-slije jela produujemo. Malo je vidjela jo ostalo, a
tra-enje mjesta za logorovanje po mraku je teko i ne-ugodno.
Na polasku vidimo vlasnika starog motocikla sa enom i pozdravljamo ih. Dolaze iz Missourija, a
opu-ten izraz na licu ene govori mi da su imali ugodno putovanje.
Mu me pita: - Jeste li se i vi boli s onim vjet-rom prije Missoule?
Ja klimam glavom: - Moralo je biti pedeset do ezdeset kilometara na sat.
- Najmanje - kae on.
Govorimo neko vrijeme o logorovanju i oni pri-mjeuju kako je hladno. Nisu ni sanjali u Missouriju
da bi ljeti moglo biti ovako hladno, ak ni u pla-ninama. Morali su kupiti neto odjee i pokrivaa.
- Noas ne bi smjelo biti prehladno - kaem. - Nalazimo se tek na nekih tisuu petsto metara visine.
Chris kae: - Logorovat emo negdje usput.
- Na jednom od kampova?
- Ne, bilo gdje pokraj ceste - kaem ja.
Oni ne pokazuju nimalo elje da nam se pridrue, pa ja nakon kratke stanke pritiem dugme pokretaa i obojica im mahnemo.
Na putu su sada duge sjene planinskog drvea. Poslije petnaestak kilometara primjeujemo odvojke
umskih putova i skreemo na jedan od njih.
umski put je pjeskovit, zato vozim u niskoj brzini i pruam noge da izbjegnem mogue
zagliblje-nje. Vidimo i pomone umske putove ali se drimo glavnoga sve dok nakon dva kilometra ne
naiemo na nekoliko buldoera. To znai da se ovdje jo sijee uma. Vraamo se i skreemo na jedan
pomoni put. Uskoro dolazimo do stabla koje je palo preko puta. To je dobro. To znai da je ovaj put
naputen.

Kaem: - Tu smo - Chrisu, i on sjahuje. Na-lazimo se na padini koja nam omoguuje da vidimo netaknutu umu koja se kilometrima protee.
Chris je raspoloen za istraivanje, ali ja sam tako umoran da se elim samo odmoriti. - Idi sam kaem.
- Ne, hajde i ti sa mnom.
- Zaista sam umoran, Chris. Istraivat emo ujutro.
Razvezujem naprtnjae i prostirem vree za spa-vanje po zemlji. Chris odlazi. Isteem se, a umor mi
ispunjava ruke i noge. Tiha, divna uma...
Uto se vraa Chris i kae da ima proljev.
- Oh - kaem ja i ustajem. - Mora li promi-jeniti rublje?
- Da - posramljen je.
- No, rublje je u naprtnjai ispred motocikla. Preobui se i uzmi sapun iz prtljanika pa emo se
spustiti do potoka i isprati prljavo rublje. - Zbunjen je zbog svega toga i drago mu je sluati zapovijedi.
Nizbrdica na putu prisiljava nas na oprezan hod dok se sputamo k potoku. Chris mi pokazuje neko
kamenje koje je skupio dok sam ja drijemao. Ovdje se osjea jak miris borovine. Postaje hladno i sunce je
vrlo nisko. Tiina i zamor i sunev zalaz pomalo me rastuuju, ali to drim za sebe.
Poto je Chris isprao svoje rublje i potpuno ga iscijedio, vraamo se uz umski put. Dok se penjemo,
naglo me obuzima osjeaj da tim umskim putem hodam cijeli svoj ivot. - Tata? - Molim? - Neka
ptiica polijee sa stabla ispred nas.
- to bih morao biti kad odrastem?
Ptiica nestaje iznad dalekog grebena. Ne znam da mu reem. - Poten ovjek - naposljetku velim.
- Mislim kojim poslom bih se bavio?
- Bilo kojim.
_ Zato se ljuti kad te to pitam?
- Ne ljutim se ... samo mislim ... ne znam... naprosto sam preumoran da bih razmiljao... nije vano to
e raditi.
Ovakvi putovi postaju sve ui i ui i onda nestaju.
Kasnije primjeujem da on zaostaje.
Sunce je ispod obzora i hvata se sumrak. Vraamo se odvojeno uz umski put, dolazimo do motocikla,
uvlaimo se u vree i bez rijei spremamno se na spavanje.

23

Eno ih na dnu hodnika: staklena vrata. A iza njih je Chris i njemu s jedne strane njegov mlai brat i s
druge strane njegova majka. Chris naslanja ruke na staklo. Prepoznaje me i mae mi. Ja mu odmahujem i
primiem se vratima.
Kako je sve tiho. Kao gledanje filma kad se po-kvari ureaj za zvuk.
Chris die pogled prema majci i smijei se. Ona se odozgo smijei na nj, ali ja vidim da time samo
prikriva svoju tugu. Ona je zbog neega veoma nesret-na ali ne eli da oni to vide.
A sada ja vidim to su ta staklena vrata. To su vrata mrtvakog lijesa, moga lijesa.
Nije to obian lijes, to je sarkofag. Nalazim se u golemoj grobnici, mrtav, i oni mi iskazuju posljednju
poast.
Lijepo je od njih to su doli i to to ine. Nisu morali. Zahvalan sam im za to.
Sada mi Chris daje znak da otvorim staklena vrata grobnice. Vidim da eli sa mnom razgovarati. On
eli da mu reem, moda, kakva je smrt. Prozirnije me elja da to uinim, da mu reknem. Tako je lijepo
od njega to je doao i to mi mae da u mu rei da nije tako loe. Samo je samotno.
Pruam ruku da odgurnem vrata, ali neka mrka spodoba u sjeni pokraj vrata daje mi znak da ih ne
diram. Jedan prst se die k usnama koje ne vidim. Mrtvima nije doputeno govoriti.
Ali oni ele da ja govorim. Jo me trebaju! Zar on to ne vidi? Tu mora postojati neka greka. Zar on
ne vidi da sam im potreban? Preklinjem tu spodobu da moram s njima govoriti. Jo nije sve gotovo.
RAM IM

MO-

rei neke stvari. Ali na spodobi u sjeni ne vidi se nikakva znaka da uje to to molim. - CHRIS! -

viem kroz vrata. - JA U TE SRESTI!!! - Tamna spodoba prijetei se primie k meni, ali ja ujem
Chrisov glas, slabaan i dalek: - Gdje? - uo me je. A tamna spodoba, u bijesu na-vlai zastor preko
vrata.
Ne na planini, mislim. Planine vie nema. - NA DNU OCEANA!!! - viem.
I sada stojim u naputenim ruevinama nekoga grada, sam samcat. Ruevine su posvuda oko mene,
beskrajno u svim pravcima, i moram sam kroz njih proi.

24
Sunce je izalo.
Neko vrijeme nisam siguran gdje se nalazim.
Negdje smo na putu u umi.
Ruan san. Opet ona staklena vrata.
Krom motocikla bljeti pokraj mene i tada vidim borove a zatim u svijest prodire drava Idaho.
Vrata i sjenovita spodoba kraj njih bili su samo u mati.

Nalazimo se na umskom putu, tako je... vedar dan... blistav zrak ... Hej!... divno je. Zaputili smo se
prema oceanu.
Opet se sjeam sna i rijei Srest u se s tobom na dnu oceana i pitam se to znae. Ali borovi i
sunce jai su od svakoga sna pa pitanja brzo nestaju. Do-bra stara stvarnost.
Izvlaim se iz vree za spavanje. Hladno je i brzo se oblaim. Chris jo spava. Obilazim ga, prelazim
preko palog drveta i odlazim uz umski put. Da bih se zagrijao, ubrzavam korake do trka i hitro napredujem uz put. Dobro, dobro, dobro, dobro, dobro. Rijei padaju u ritmu koraka. Neke ptice izlijeu iz
sjene brijega u sunano svjetlo i ja ih promatram dok mi ne nestanu s vidika. Dobro, dobro, dobro, dob-ro,
dobro. Krupan ljunak svud po putu. Dobro, dob-ro. Pijesak svijetlout na suncu. Dobro, dobro, dobro.
Ovakvi putovi se katkada otegnu kilometrima. Dobro, dobro, dobro.
Naposljetku doseem trenutak u kojem zaista osta-jem bez daha. Put je sada vii i mogu kilometrima
sterati pogled iznad ume.
Dobro.
Jo zadihan vraam se niz put otrim korakom, gazei sada njenije i primjeujui mlade biljke
i grmlje na mjestima gdje su posjeeni borovi.
Kod motocikla opet brzo i tiho spremam stvari, Sad mi je ve toliko poznato kako se to slae da to
inim gotovo bez razmiljanja. Naposljetku mi treba Chrisova vrea za spavanje. Malo ga prodrmani, ne
pregrubo, i velim: - Veliki dan!
On gleda oko sebe, ne snalazi se. Izvlai se iz vree i, dok je ja spremam, oblai se a da zapravo ne
zna to ini.
- Obuci demper i bluzu - kaem ja. - eka nas prilino hladna vonja.
On slua i sjeda iza mene i zatim u prvoj brzini silazimo niz umski put do mjesta gdje se sastaje s
asfaltnim slojem. Prije nego to stupimo na nj bacam posljednji pogled uzbrdo. Lijepo je. Lijepo mjesto.
Odavde dalje asfaltna traka se sputa i sputa u zavojima.
Danas nas eka duga chautauqua. Njoj sam se veselio za vrijeme cijelog ovog putovanja.
Druga brzina, zatim trea. Ne smije se prebrzo na ovim okukama. Prekrasno sunce nad ovim umama.
Do sada je postojala neka mutnoa, neka smetnja u ovoj chautauqui. Govorio sam o brizi prvi dan, a
onda sam spoznao da ne mogu rei nita smisleno o brizi dok se ne razumije njezina obrnuta strana, kvaliteta. Mislim da je sada vano povezati brigu s kva-litetom istiui da su briga i kvaliteta unutranji i
vanjski izgled iste stvari. Osoba koja vidi kvalitetu i osjea je dok radi je osoba koja brine. Osoba koja
brine o onom to vidi i to radi je osoba koja mora posjedovati neka svojstva kvalitete.
Tako, ako je problem tehnolokog beznaa uzro-kovan odsutnou brige, kako kod tehnologa tako i
kod antitehnologa, i ako su briga i kvaliteta vanjski i unutranji izgled iste stvari, onda iz toga logino
slijedi da je pravi uzrok tehnolokog beznaa odsut-nost uoavanja kvalitete u tehnologiji, kako kod tehnologa tako i kod antitehnologa. Fedrovo ludo pro-gonjenje racionalnog, analitikog i prema tome tehno-

lokog znaenja rijei kvaliteta bilo je zaista trae-nje odgovora na cijeli problem tehnolokog beznaa
Tako se to bar meni ini.
Zato sam se vratio i prebacio na klasino-roman-tini rascjep jer mislim da on lei u temeljima cijelog
humanistiko-tehnolokog problema. Ali to je zahtije-valo prodor u znaenje kvalitete.
Ali razumijevanje znaenja kvalitete u klasinim okvirima zahtijevalo je prodor u metafiziku i njezin
odnos prema svagdanjem ivotu. A to je opet zah-tijevalo jo jedan prodor u golemo prostranstvo koje
povezuje metafiziku i svakodnevni ivot - naime, formalni razum. Zato sam krenuo s formalnim razumom i zaao u metafiziku pa onda u kvalitetu, a za-tim iz kvalitete natrag dolje u metafiziku i znanosti.
Sada se jo vie sputamo iz znanosti u tehniku, i mislim da se napokon nalazimo ondje gdje sam prije
svega elio da budemo.
Ali sada su uz nas neka poimanja koja uvelike mijenjaju cijelo razumijevanje tih stvari. Kvaliteta je
Buda. Kvaliteta je znanstvena stvarnost. Kvaliteta je cilj umjetnosti. Preostaje da se ti pojmovi obrade u
praktinim, prizemnim okvirima, a za to nema ni-ega praktinijeg ni prizemnijeg od onog o emu sam
stalno govorio - od popravljanja nekog starog mo-tocikla.
Cesta se stalno zavoijito sputa u kanjoj. Posvuda oko nas rasute krpe rano jutarnjeg sunca. Motocikl
zuji kroz hladan zrak i planinske borove i prolazimo pored malenog znaka na kojem pie da nas dva
kilometra dijele od mjesta gdje moemo dorukovati.
- Jesi li gladan? - viem.
- Jesam! - vie Chris meni.
Uskoro novi znak na kojem pie MOTEL sa strelicom koja nas upuuje lijevo. Usporavamo,
skreemo i vozimo se blatnim putem dok se ne pojave lakirane kolibice ispod drvea. Stiemo pod jedno
stablo, gasimo motor i ulazimo u glavnu kolibu. Drveni pod ugodno zvoni pod naim cipelama. Sjedamo
za stol sa stolnjakom i naruujemo jaja, vrue kolae, javorov sirup, mlijeko, kobasice i sok od narani.
Onaj hladni vjetar otvorio nam je apetit.
- elim napisati pismo mami - kae Chris.
To mi se dobro ini. Odlazim do recepcije i do-bivam malo papira. Donosim ga Chrisu i dajem mu
olovku. Ovo hladno jutro i njemu je dalo malo energije. On stavlja papir ispred sebe, vrsto stie olovku
i zatim se neko vrijeme usredotouje na bijeli list.
Podie pogled. - Koji je danas datum?
Ja mu kaem. On klima glavom i zapisuje ga.
Zatim vidim kako pie: - Draga mama.
Zatim zuri u papir neko vrijeme.
Zatim podie pogled. - to da joj reem?
Poinjem se smijeiti. Njemu bih morao zadati da pie cio sat o jednoj strani kovanog novia. Ponekad sam ga zamiljao kao studenta, ali ne kao studenta engleskog jezika.

Prekidaju nas vrui kolai i ja mu velim da makne pismo u jedan kraj pa u mu poslije ja pomoi.
Nakon jela sjedim i puim s nekim olovnim osje-ajem zbog vruih kolaa i jaja i svega ostaloga i
primjeujem kroz prozor da je napolju pod borovima tlo proarano igrom svjetla i sjene.
Chris ponovo dovlai papir. - Sad mi pomozi - kae.
- U redu - kaem ja. Kaem mu da je poetni zastoj zajedniki problem sviju nas. Obino, velim,
mozak ti zastane kad pokuava nainiti previe stvari u isto vrijeme. Mora pokuati da ne prisiljava
rijeida dolaze. Jer na taj nain samo pojaava zastoj. Sa-da treba da izdvoji stvari i da ih svaku
ponaosob rijei. Pokuava smisliti to bi rekao i u isto vri-jeme to bi prvo rekao a to je preteko. Zato
izdvoji stvari. Jednostavno napravi popis svega to eli rei u bilo kojem poretku. Poslije toga nai emo
pravi poredak meu njima.
- Kao na primjer? - pita on.
- Pa eto, to joj eli napisati?
- O putovanju.
- Koje stvari o putovanju?
On razmilja neko vrijeme. - O planini na koju smo se penjali.
- U redu, zapisi to.
On zapisuje.
Zatim vidim da zapisuje jo neto, pa jo neto. pa jo neto, dok ja puim i ispijam kavu. On prelazi
na trei list papira nabrajajui stvari koje joj eli napisati.
- Ostavi to drugo - velim mu ja. - Na tome emo raditi poslije ovoga.
- Ovo mi nee stati u jedno pismo - kae on.
Vidi da se smijem i mrti se.
Kaem mu: - Sad izaberi samo najbolje stvari. - Zatim izlazimo i evo nas opet na matociklu.
Sputajui se niz cestu u kanjon osjeamo nepre-kidno smanjivanje nadmorske visine po pucketanju u
uima. Postaje toplije a i zrak je gui. Ovo je op-rotaj s visoravni na kojoj smo se vie ili manje nalazili
sve od Miles Cityja.
Zastoj. Eto o emu elim danas govoriti.
Sjetit ete se da sam putujui iz Miles Cityja go-vorio o tome kako se formalna znanstvena metoda
mo-e primijeniti na popravljanje motocikla kroz prou-avanje lanca uzroka i posljedica i primjenu
eksperimentalne metode da se utvrdi taj lanac. Tada je svrha toga bila da se pokae to se podrazumijeva
pod klasinom racionalnou. Sad elim pokazati da se taj
strahovito poboljati,

proiriti

klasini obrazac racionalnosti moe

i uiniti mnogo djelotvornijim kroz formalno prepoznavanje

kvalitete u njegovu djelovanju. Meutim, priie nego to to uinim, morao bih se prihvatiti
nekih negativnih strana tradicionalnog odravanja tek da bih pokazao u emu su problemi.

Prvo je zastoj, zastoj u mozgu koji prati fiziki za-stoj onoga na emu radite. Isto ono to je zasmetalo
Chrisu. Ili onaj nepokretni zavrtanj na poklopcu mo-tora. Provjeravate prirunik da vidite postoji li moda neki poseban razlog zbog kojega taj zavrtanj tako teko ide, ali sve to u njemu pie to je Skinuti
bo-ni poklopac u onom divnom jezgrovitom tehnikom stilu koji vam nikad ne kae ono to elite
doznati. Ne postoji nikakav raniji postupak koji bi moda, ako se ne izvede, prouzroio zaglavljenje
zavrtnja na po-klopcu.
Ako ste iskusni, u ovom biste asu vjerojatno upo-trijebili tekuinu koja prodire izmeu zavrtnja i utora i otar odvija. Ali pretpostavimo da ste neiskusni i da upotrijebite kombinirana klijeta kao polugu
odvijaa i zaista snano zavrnete, jer ste s tim nai-nom ve imali uspjeha, i da ovog puta postignete samo
to da unitite prorez na zavrtnju.
Va mozak je ve unaprijed mislio to ete ui-niti kad se skine poklopac, pa mu sada treba malo
vremena da shvati da ta dosadna neznatna smetnja unitenog proreza na zavrtnju nije ni dosadna ni neznatna. Zapeli ste. Stali. Zavrili s poslom. To vas je potpuno omelo u popravljanju motocikla.
To nije rijedak prizor u znanosti ili tehnologiji. To je zapravo najobiniji prizor. Jednostavan zastoj. U
tradicionalnom odravanju to je najgori od svih trenutaka, tako lo da ste izbjegli i da razmiljate o
njemu prije nego to ste na nj naili.
Knjige vam sada ne pomau. Ni znanstveni ra-zum. Ne treba vam nikakav znanstveni pokus da pronaete kvar. Oito je to se pokvarilo. Vama sad treba pretpostavka kako ete izvui taj zavrtani
bez proreza a znanstvena metoda vam ne prua nijednu od tih pretpostavki. Metoda pomae samo
kad su pretpostavke na dohvatu ruke.
Ovo je nulta toka svijesti. Zastoj. Nema odgovo-ra. Zapelo je. Gotovo. To je jadno emocinalno
iskustvo. Gubite vrijeme. Nesposobni ste. Ne znate to inite. Trebalo bi da se sramite sami sebe. Trebalo
bi da odvedete motor prvom mehaniaru koji se zna snai u takvim prilikama.
U tom asu normalno je da vas obuzme bjesomu-an gnjev i navede vas da poelite da po tom poklopcu udarate ekiem i dlijetom, da ga smrskate ma-ljem ako treba. Razmiljate o tome, i to vie razmiljate o tome to vas vie hvata elja da cijeli motor odnesete na neki visok most i gurnete ga dolje. Upravo je nevjerojatno kako vas tanki maleni prorez na zavtrnju moe tako potui do nogu.
Ono protiv ega se borite je velika nepoznanica, praznina u cijeloj zapadnoj misli. Trebaju vam neke
ideje, neke pretpostavke. Tradicionalna znanstvena metoda, na alost, gotovo nikada nije uspjela tono
rei gdje se mogu nai jo neke od tih pretpostavki. Tradicionalna znanstvena metoda oduvijek ima izvanredno dobar vid za prole stvari, za mjesta gdje ste ve bili. Dobra je za ispitivanje istinitosti onoga to
mislite da znate, ali vam ne moe rei kamo treba da idete, osim ako to nije nastavljanje puta kojim ste
ili u prolosti. Kreativnost, originalnost, intui-cija, imaginacija - drugim rijeima otklanjanje za-stoja potpuno su izvan njezina dosega.

Nastavljamo se sputati niz kanjon, prelazei usjeke strmih strana iz kojih se slijevaju potoci.
Primjeuje-mo da se rijeka naglo poveava kako joj pritjeu ti potoci. Okuke na cesti ovdje su blae i dui
su ravni odsjeci puta. Prebacujem u veu brzinu. Poslije ovoga drvee postaje rjee i tanje, s velikim
podrujima trave i grmlja. Prevrue je za bluzu i demper

pa

se

zaustavljam

kraj

ceste

da ih

skinemo. Chris se eli penjati uz neku stazu i ja ga putam, a sam pronalazim malo hladovine da se
naslonim i poinem. Miran sam i zamiljen.
U prospektu pie da je ovdje prije nekoliko go-dina harao poar. Prema obavijestima uma se polako
obnavlja ali proi e jo monogo godina dok se vrati u prijanie stanje. Malo zatim kotrljanje kamenia
govori mi da se Chris

vraa niza stazu. Nije iao daleko. Kad mi

se primakne veli: Idemo.

Privrujemo prtljag koji se poeo razvezivati pa opet izlazimo na cestu. Znoj od onog sjedenja naglo se
hladi na vjetru.
Jo uvijek stojimo na onom zavrtnju i jedini put da ga odvijemo je naputanje daljeg ispitivanja u
skladu s tradicionalnom znanstvenom metodom. To nee upa-liti. Moramo ispitati tradicionalnu
znanstvenu meto-du u svjetlu tog zaglavljenog zavrtnja.
Dosad smo taj zavrtanj gledali objektivno. Pre-ma doktrini objektivnosti, koja je sastavni dio tradicionalne znanstvene metode, ono to nam se svia ili ne svia na tom zavrtnju nema nikakve veze s naim ispravnim miljenjem. Ne smijemo vrednovati ono to vidimo. Treba da nam mozak bude tabula rasa
koju priroda za nas ispunjava, a zatim emo umovati ne vodei rauna o injenicama koje proma-tramo.
Ali kad zastanemo i ponemo razmiljati o tome nezainteresirano, u okvirima ovog zaglavljenog zavrtnja, poinjemo uviati da je cijela ta ideja o ne-zainteresiranom promatranju glupa. to su te i-njenice?
to emo promatrati nezainteresirano? Oteeni prorez? Nepomjerljiv boni poklopac? Preljeve boja na
blatobranima? Brzinomjer? Naslonja iza sje-dala? Kao to bi Poincare rekao, postoji bezbroj i-njenica o
motociklu, a one prave ne pleu nam is-pred nosa i ne predstavljaju se. Prave injenice, one koje nam
zaista trebaju, nisu samo pasivne, one su vraki neuhvatljive, i neemo jednostavno sjesti i pro-matrati
ih. Morat emo zaci unutra i potraiti ih, ili emo tu dugo ostati. Zauvijek. Kao to je Poincare istaknuo,
mora postojati sublimni izbor injenica ko-je promatramo.
Razliku izmeu dobra mehaniara i loa mehani-ara, ba kao i razliku izmeu dobra matematiara i
loa matematiara, ini upravo ta vjetina razluivanja dobrih injenica od loih injenica na temelju
kvali-tete. On mora brinuti! To je vjetina o kojoj formalna tradicionalna znanstvena metoda nema to
rei. Ve je odavno vrijeme da se izbliza pogleda ovo kvalita-tivno unapredno biranje injenica koje su
izgleda tako pomnjivo izbjegavali oni koji se toliko razmeu tim injenicama poto su promotrene.
Mislim da e se otkriti da formalno priznanje uloge kvalitete u znanstvenom procesu uope ne razara
iskustveno vi-enje. Ona ga iri, jaa ga i pribliava ga suvreme-noj znanstvenoj praksi.
Mislim da glavna greka na kojoj poiva zastoj lei u insistiranju tradicionalne racionalnosti na objektivnosti, na doktrini da postoji razdijeljena stvar-nost subjekta i objekta. Njih dva se moraju strogo

odijeliti da se naini mjesto za pravu znanost. Ti si mehaniar. Tu je motocikl. Vi ste zauvijek meusobno
razdvojeni. Uini ovo. Uini ono. Rezultati e biti ^ ovakvi.
Ovaj vjeito dualistiki subjektivno-objektivni na-in pristupanja motociklu ini nam se ispravan
jer smo na nj naviknuti. Ali nije ispravan. On je oduvijek umjetna interpretacija nametnuta stvarnosti.
Nikada nije bio sama stvarnost. Kad se taj dualitet potpuno prihvati, neko nerazdijeljeno proimanje
izmeu me-haniara i motocikla neko vjetako osjeanje rada, biva uniteno.

Kad

tradicionalna

racionalnost dijeli svijet na subjekte i objekte, ona iskljuuje kvalitetu, a kada zaista negdje zapnete onda
vam kvaliteta, a ne subjekti ni objekti, govori to treba da poduzmete. Obraajui panju na kvalitetu
nadamo

se

da moemo tehnoloki ispitati bezbrini subjektivno-objektivni dualizam i opet se

vratiti u samoupletenu stvarnost vjetine koja e nam otkriti injenice to ih trebamo kad negdje
zapnemo.
U mojim mislima je sada slika velikog, dugakog vlaka, jednog od onih divova sa 120 vagona to
presijecjaju prerije vjeno vozei drvo i povre sa zapada na istok, a automobile i drugu industrijsku robu
s istoka na zapad. Taj vlak elim nazvati znanjem i podijeliti ga na dva dijela: klasino znanje i romantino znanje.
Rijeima analogije, klasino znanje, znanje koje-mu nas ui Crkva uma, predstavljaju lokomotiva i svi
vagoni. Svi oni i sve to je u njima. Ako vlak rasta-vite na dijelove, nigdje neete nai romantinog znanja. Pa ako niste paljivi, lako moete zakljuiti da je vlak samo to. Ne zato to romantino znanje ne
postoji ili to je nevano. Nego zato to je dotle defi-nicija vlaka statina i besciljna. To je ono o emu
sam pokuavao govoriti u Junoj Dakoti kad sam spomi-njao dvije cijele dimenzije postojanja. To su dva
i-tava naina gledanja na vlak.
Romantina kvaliteta, rijeima ove analogije, nije nijedan dio toga vlaka. To je elni rub
lokomotive, dvodimenzionalna povrina bez stvarnog znaenja osim ako ne shvaate da vlak uope nije
statino bie. Vlak zaista nije vlak ako ne moe nikamo poi. U procesu ispitivanja vlaka i rastavijanja na
dijelove mi smo ga bez upozorenja zaustavili, tako da on vie nije vlak to ga ispitujemo. Eto zbog ega
zapnemo.
Prvi vlak znanja nije statino bie koje se moe zaustaviti i razdjeljivati. On uvijek nekamo ide. Po
tranicama koje se zovu kvaliteta. I ta lokomotiva i svih tih 120 vagona nikada nikamo ne idu osmi ako ih
kvaliteta nekamo ne odvede; a romantina kvali-teta, elni rub lokomotive, vodi ih du tranica.
Romantina stvarnost je sjeivo iskustva. Ona je elni rub vlaka znanja to dri cio vlak na tranicama.
Tradicionalno znanje je samo skupno pamenje onoga gdje je taj elni rub bio. Na elnom rubu nema ni
subjekta ni objekta, samo su tranice kvalitete sprije-da, i ako nemate formalnog puta vrednovanja, ni naina priznavanja te kvalitete, onda cio vlak nema puta ni naina da dozna kamo ide. Nemate isti um imate istu zbrku. elni rub je mjesto gdje se zbiva sva radnja. elni rub sadri sve bezbrojne mogunosti
budunosti. On sadri svu povijest prolosti. Gdje bi se drugdje mogle budunost i prolost nalaziti?

Prolost se ne moe sjeati prolosti. Budunost ne moe stvarati budunost. Otri rub ovoga trenutka
upravo ovdje i sada, uvijek je nita manje nego sve-ukupnost svega to postoji.
Vrijednost, taj elni rub stvarnosti, nije vie ne-bitan izdanak strukture. Vrijednost je pretea strukture. Ona je predintelektualna svijest koja je izdie. Naa strukturirana stvarnost je unaprijed birana na
temelju vrijednosti, i razumijevanje strukturirane stvarnosti zahtijeva razumijevanje izvora vrijednosti iz
kojega ona potjee.
Neije racionalno razumijevanje motocikla mije-nja se dakle iz minute u minutu dok taj netko radi na
njemu i vidi da novo i razliito racionalno razumi-jevanje ima vie kvalitete. On se slijepo ne dri starih
pljesnivih ideja jer ima neposrednu racionalnu os-novu da ih odbaci. Stvarnost vie nije statina. Ona nije
skup ideja koje morate pobijediti ili im se po-koriti. Ona je nainjena, djelomino, od ideja od ko-jih se
oekuje da rastu dok vi rastete, i dok svi mi rastemo, iz stoljea u stoljee. S kvalitetom kao sre-dinjim
nedefiniranim pojmom, stvarnost u svojoj bit-noj naravi nije statina nego dinamina. A kada zaista
spoznate dinaminu stvarnost, nikada ne zapinjete. Ona ima oblike, ali oblici se mogu mijenjati.
Da to prikaemo u konkretnijem obliku: Ako elite sagraditi tvornicu, ili popraviti motocikl, ili
dovesti u red dravu bez zastoja, onda klasino, strukturirano, dualistiko subjektivno-objektivno znanje,
premda neophodno, nije dovoljno. Morate imati nekakav osjeaj za kvalitetu rada. Morate nekako
naslutiti to je do-bro. To vas vue naprijed. Taj osjeaj nije tek neto s im se raate, premda ste se s
njim rodili. To je takoer neto to moete razviti. To nije tek intui-cija, nije puka vjetina ili
nadarenost. To je iz-ravan proizvod dodira s temeljnom stvarnou, s kva-rtetom, koju je dualistiki
razum u prolosti nastojao prikriti.
Sve to zvui tako daleko i ezoterino kad se ova-ko izlae, da se zaprepaujemo kad otkrijemo da je
to jedan od najpriprostijih i naj prizemnijih pogleda na stvarnost to postoje. Na pamet mi pada, izmeu
tolikih, Harry Truman kad je rekao, u vezi sa svojim preogramom uprave: - Samo emo s tim pokuati...
pa ako ne bude dobro... no, pokuat emo s neim drugim. - Moda ovo nije toan navod, ali svakako je
priblian.
Stvarnost amerike vlade nije statina, rekao je, ona je dinamina. Ako nam se ne svia nainit emo
neto bolje. Amerika se vlada nee zaglaviti ni na kakvoj aici doktrinarnih ideja.
Kljuna rije je bolje, to jest kvaliteta. Netko moe prigovoriti da skrivena forma amerike vlade
jest zapela, da je nesposobna da se promijeni i zado-volji kvalitetu, ali taj prigovor ne pogaa cilj. Stvar je
u tome da se predsjednik i svi drugi, od najeeg radikala do najeeg reakcionara, slau u tome da
vlada treba da se mijenja i zadovolji kvalitetu, ak ako se i ne mijenja. Fedrovo shvaanje promjenljive
kvalitete kao stvarnosti, tako svemone stvarnosti da se cijele vlade moraju mijenjati da bi odrale korak s
njom, predstavljaju neto u to smo bez rijei svi mi oduvijek jednoduno vjerovali.

A to to je Harry Truman rekao zaista se nimalo ne razlikuje od praktinog i pragmatinog dranja

bilo kojeg laboratorijskog znanstvenika ili inenjera ili mehaniara kad ne razmilja objektivno u tijeku
svog dnevnog posla.
Ja stalno iznosim grdnu teoriju, ali stalno se na neki nain pojavljuju stvari koje svatko zna, folklor.
Ova kvaliteta, ovaj osjeaj za rad, to je neto to je poznato u svakoj radionici. Vratimo se sada napokon
onom zavrtnju. Razmotrimo ponovo vrednovanje stanja u kojem pretpostavljamo da zastoj koji se zbio, ta
nula sa-vjesnosti, nije najgore od svih moguih stanja u ko-jima biste se mogli nai. Uostalom upravo taj
zastoj je ono to se zen budisti s toliko napora trude uvesti; kroz koane, duboko disanje, mirno sjedenje i
tome slino. Va duh je prazan, vi imate uplje-savitljivo dranje poetnikog duha. Nalazite se
tono na elu vlaka znanja, na samim tranicama stvarnosti. Zami-slite, za razliku, da to nije trenutak da
se straite nego da se odgojite. Ako vam je duh istinito, duboko zapeo, onda vam je moda bolje nego da
je natovaren idejama.
Rjeenje problema esto isprva izgleda nevano ili nepoeljno, ali mu stanje zastoja doputa da s vremenom zadobije svoju pravu vanost. inilo se male-nim jer ga je vae prijanje strogo vrednovanje, koje
je dovelo do zastoja, uinilo malenim.
Ali sada razmotrimo injenicu da zastoj mora i-eznuti, bez obzira koliko uporno elite na njemu
ostati. Va um e prirodno i slobodno krenuti prema rjeenju. To ne moete izbjei, osim ako niste pravi
majstor ustrajavanja u zastoju. Strah od zastoja je nepotreban, jer to due na njemu ostanete to vie vidite
kvalitetnu stvarnost koja vas svaki put izvue iz kripca. Pravi razlog vaeg zastoja je jurnjava kroz
vagone vaeg vlaka znanja u potrazi za rjeenjem ko-je se nalazi vani ispred vlaka.
Zastoji se ne smiju izbjegavati. Oni psiholoki pret-hode svakom stvarnom razumijevanju. Nesebino
pri-hvaanje zastoja je klju razumijevanja sve kvalitete, kako u mehanikom radu tako i u svakom
drugom nastojanju. Po tom razumijevanju kvalitete, steenom kroz zastoje, samouki mehaniari su tako
esto spo-sobniji od redovito kolovanih ljudi koji su nauili kako se rjeava sve osim nepoznatih kvarova.
Obino su zavrtnji tako jeftini i maleni i jednostavni da mislite da su nevani. Ali sada, dok vaa
kvalitativna svijest postaje jaa, uviate da taj, pojedinani, posebni zavrtanj nije ni jeftin ni malen ni
nevaan. upravo sada taj zavrtanj vrijedi tono prodajnu

cijenu

cijelog motocikla, jer motocikl

nema praktine vrijednosti dok ne izvuete taj zavrtanj. S ovim novim vrednovanjem zavrtnja dolazi i
elja da proirite svoje znanje o njemu.
S proirenjem znanja, rekao bih, doi e i novo vrednovanje zavrtnja. Ako se na nj usredotoite, mislite o njemu, zapnete na njemu dovoljno dugo, rekao bih da ete s vremenom uvidjeti da je taj zavrtanj
sve manje i manje tipian objekt neke vrste, a sve vie i vie jedinstven objekt za sebe. Zatim s jo vie
usredotoenja poet ete gledati taj zavrtanj ne kao objekt nego kao zbirku funkcija. Va zastoj postupno
uklanja obrasce tradicionalnog razuma.

U prolosti, kad ste razdjeljivali subjekt od ob-jekta na trajan nain, vae razmiljanje o njima postajalo je veoma ukoeno. Stvarali ste razred zvan zavrtanj koji je izgledao neoskvrnjiv i stvarniji od
stvarnosti koju gledate. I niste mogli smisliti kako da se izvuete iz zastoja, jer niste mogli smisliti nita
novo, jer niste mogli vidjeti nita novo.
Sada, pri izvlaenju toga zavrtnja, vas vie ne za-nima to je on. Ono to on jest prestalo je postojati
kao kategorija misli i predstavlja neprekidno izravno iskustvo. Ne nalazi se vie u vagonima, nego na elu
i podlono je promjenama. Vas zanima to ini i zato to ini. Postavljat ete funkcionalna pitanja. U vezi
s vaim pitanjima bit e sublimno kvalitativno razlu-ivanje istovjetno s kvalitativnim razluivanjem koje
je dovelo Poincarea do Fuchsovih jednadbi.
Nevano je kakvo je vae konkretno rjeenje im ono sadri kvalitetu. Razmiljanje o zavrtnju kao
spoju tvrdoe i prionljivosti o njegovu spiralnom kva-enju moe prirodno dovesti do upotrebe otapala.
To je jedna vrsta kvalitativnih tranica. Druge bi vas tranice mogle odvesti u knjinicu da pogledate
katalog mehanikih alata u kojem biste mogli naleti na izvlaka zavrtnja koji bi obavio posao. Ili da pozovete prijatelja koji se malo razumije u mehaniarski rad. Ili da zavrtanj izbuite, ili da ga rastalite zavarivaem. Ili moete, kao rezultat svoga sabranog raz-miljanja o zavrtnju, otkriti neki novi nain vaenja
na koji nitko prije nije pomislio i koji je bolji od svih drugih i moe se patentirati i stvoriti od vas
milijunaa u roku od pet godina. Ne moe se prorei to lei na tranicama kvalitete. Sva su rjeenja jednostavna - kad ve do njih stignete. Ali jednostavna su samo onda kad ve znate kakva su.
Glavna cesta broj 13 prati pritok nae rijeke ali sada ide uzvodno kraj starih gradova s pilanama i
usnulog krajolika. Ponekad, ako skrenete sa savezne na po-krajinsku glavnu cestu, ini vam se da se
vraate kroz vrijeme kao ovog puta. Lijepe planine, lijepa rijeka, neravan ali ugodan kolnik... stare zgrade,
stara eljad na ulaznim trijemovima... udno je ka-ko stare, zastarjele zgrade i tvornice i pilane, tehnologija stara pedeset i stotinu godina, uvijek kao da izgledaju mnogo bolje nego nove stvari. Korov i trava i
divlje cvijee rastu na mjestima gdje je puknuo beton. Uredne, pravokutne, uspravne crte poprimaju
sluajne uleknine. Jednoline mase ujednaene svjee boje prelaze u arenu, izblijedjelu mekou. Priroda
ima svoju neeuklidsku geometriju koja kanda smekava namjernu objektivnost tih zgrada nekom vrstom
slu-ajne spontanosti koja bi dobro dola arhitektima da je proue.
Uskoro naputamo rijeku i stare usnule graevine i sad se penjemo na nekakav suh ravnjak pokriven
li-vadama. Cesta je tako kvrgava i neravna i oteena da moram smanjiti brzinu na osamdeset. U asfaltu
ima gadnih rupa i zato paljivo gledam hoe li jo koja naii.
Zaista smo se privikli na razdaljine. Dijelovi puta koji bi nam se u Dakotama inili dugaki sada
izgledaju kratki i laki. Prirodnije nam se ini biti na mo-tociklu nego na zemlji.

Nalazimo

se u

nepoznatoj okolini, u predjelima koje nikada prije nisam vidio, ali ja se ovdje ne osjeam strancem.
Na vrhu ravnjaka kod Grangevillea, Idaho, ula-zimo iz nesnoljive vruine u restoran s klimatiziranim zrakom. Unutra je divna svjeina. Dok ekamo okoladno pie, primjeujem jednog srednjokolca

koji sjedi za barom i izmjenjuje poglede s djevojkom po-kraj sebe. Ona je predivna, i ja nisam jedini koji
to opaa. Djevojka iza bara koja ih posluuje takoer ih gleda s ljutnjom za koju misli da je nitko ne vidi.
Neka vrsta trokuta. Stalna neprimijeeni prolazi-mo kroz kratke trenutke tuih ivota.
Vraamo se opet u vruinu i nedaleko od Gran-gevillea vidimo da ravnjak, koji se inio gotovo kao
prerija kad smo sa nje tek izali, naglo prelazi u golem kanjon. Vidim da e se na put sputati sve nie i
nie preko stotinu otrih okuka u pusto is-presijecane zemlje i litica. Lupkam Chrisa po koljenu i
pokazujem mu kanjon, a kad prolazimo okuku s koje se sav moe vidjeti ujem ga kako se dere: - Ju-hu! Na rubu prebacujem u treu i iskljuujem gas. Motor se malo opire, pucketa, i kreem nizbrdo.
Dok se na motocikl spustio na dno ovog ne-poznatog mjesta, visina se smanjila preko tisuu me-tara.
Gledam uvis iza sebe i vidim na vrhu automo-bile poput mravi. Sad moramo jurnuti naprijed kroz ovu
vrelu pustinju kamo god nas put odvede.

25
Jutros smo raspravljali o rjeenju problema zastoja, o klasinoj runoi to je uzrokuje tradicionalan
ra-zum. Sad je vrijeme da prijeemo na njezinu ro-mantinu paralelu, na runou tehnike to ju je proizveo tradicionalni razum.
Put je vijugao i dizao se i sputao preko pustinjskih breuljaka i stigao do uske trake zelenila koje
okru-uje grad White Bird, zatim je proslijedio do velike brze rijeke koja tee izmeu visokih kanjonskih
sti-jena i zove se Salamon. Ovdje je vruina uasna i od-sjaj s bijelih stijena zasljepljuje. Vijugamo i
vijugamo dnom uskoga kanjona, nespokojni zbog brzog prome-ta i pritisnuti estokom vruinom.
Runoa od koje su Sutherlandovi bjeali nije sastavni dio tehnike. Njima se ona tako samo inila jer
je vrlo teko izdvojiti iz tehnike ono to bi moglo biti runo. Tehnika je jednostavno pravljenje stvari, a
pravljenje stvari po svojoj prirodi ne moe biti ru-no, ili pak ne bi postojala mogunost stvaranja lje-pote
u umjetnosti koja takoer ukljuuje pravljenje stvari. Ustvari korijen rijei tehnika, techne, izvorno je
znaio umjetnost, vjetina. Stari Grci nikada u mislima nisu razdvajali umjetnost od zanatstva i zato
nisu ni razvili posebne rijei za njih.
Nema runoe ni u materijalima moderne tehno-logije - kao to se katkada moe uti. Plastika i
sintetika masovne proizvodnje nisu po sebi loe stvari. One samo izazivaju lose asocijacije. ovjek koji
proivi dio ivota meu kamenitim zidovima tamni-ce vierojatno e zauvijek smatrati kamen runim materijalom, premda je kamen takoer osnovni mate-rijal i za skulpture, a ovjek koji ivi u tamnici rune
plastine tehnologije koja zapoinje s igrakama u djetinjstvu i nastavlja se cijeli ivot s potronjom nekvalitetnih proizvoda vjerojatno e taj materijal sma-trati runim u biti. Ali stvarna runoa suvremene
tehnologije ne nalazi ni u kakvu materijalu ni obliku ni inu ni proizvodu. To su samo objekti u kojima

ini se prebiva kvaliteta. Taj dojam ostavlja naa na-vika da subjektima ili objektima pripisujemo kvalitetu.
Stvarna runoa nije rezultat nikakvih objekata tehnologije. Niti je, ako se drimo Fedrove metafizike,
rezultat ikakvih subjekata tehnologije, ljudi koji je stvaraju ili ljudi koji se njome slue. Kvaliteta, ili
njezina odsutnost, ne prebiva ni u objektu. Stvarna runoa lei u odnosu izmeu ljudi koji stvaraju tehnologiju i stvari koje stvaraju, to se odraava u slinom odnosu izmeu ljudi koji se slue tehnolo-gijom
i stvari kojima se slue.
Fedro je osjetio da u asu zamjedbe iste kva-litete, ili ak prije zamjedbe, u asu iste kvalitete, ne
postoji subjekt i ne postoji objekt. Postoji samo os-jeanje kvalitete koja stvara kasniju svjesnost subjekata i objekata. U asu iste kvalitete, subjekt i objekt su istovjetni. To je istina tat tvam asi iz Upa-niada,
ali odraava se takoer u modernom ulinom argonu. Kopati po neemu, kuiti stvari, va-kati sve su to odrazi ove istovjetnosti. Ta isto-vjetnost je temelj majstorstva u svim tehnikim umi-jeima. I
ba ta istovjetnost nedostaje modernoj, dua-listiki zasnovanoj tehnologiji. Njezin stvaralac ne osjea
nikakve posebne istovjetnosti s njom. Njezin vlasnik ne osjea nikakve posebne istovjenosti s njom. jezin
korisnik ne osjea nikakve posebne istovjetnosti s njom. Prema tome, po Fedrovoj definiciji, u
njoj nema kvalitete.
Zid to ga je Fedro vidio u Koreji bio je tehnolo-ki in. Bio je lijep, ali ne zbog nikakva majstorskog
planiranja niti ikakva znanstvenog nadzora nad po- slom, niti ikakvih dodatih trokova za stiliziranje.
Bio je lijep zato to su ljudi koji su na njemu radili tako gledali na stvari da su zbog toga to nesamosvjesno ispravno inili. Oni se nisu odvajali od posla tako da bi to pogreno inili. Tu je sredite cijelog
rjeenja.
Put da se rijei sukob izmeu ljudske vrijednosti i tehnolokih potreba nije u bjeanju od tehnologije
To je nemogue. Put da se rijei taj sukob je u oba-ranju brana dualistike misli koja spreava pravo razumijevanje onoga to je tehnologija, to jest da ona nije iskoritavanje prirodno nego spajanje prirode i
ljudskog duha u novu vrstu stvorenja koje ih oboje nadmauje. Kad se to nadmaenje desi u takvim dogaajima kao to je prvi let avionom preko oceana ili prvi ovjekov korak na mjesecu, javlja se i neka
vrsta javnog priznanja neshvatljive prirode tehnologije. Ali ta neshvatljivost treba da se zbiva i na
pojedinanoj razini, na linoj osnovi, u ivotu obinog ovjeka, na manje dramatian nain.
Ovdje su sada stijene kanjona potpuno uspravne. Na mnogim mjestima put se morao u njih usjeci
mini-ranjem. Nema pomonih putova. Samo u pravcu to-ka rijeke. Moda se to meni samo ini, ali rekao
bih da je rijeka manja nego prije jednog sata.
Ovakva osobna neshvatljivost sukoba s tehnologi-jom ne mora se ticati motocikla, naravno. Moe biti
na tako jednostavnoj razini kao to je bruenje ku-hinjskog noa ili ivanje haljine ili popravljanje slomljene stolice. Temeljni problemi uvijek su isti. U svakom od tih sluajeva postoji lijep nain da se to

uradi i ruan nain da se to uradi, a za postizanje visoke kvalitete, to jest lijepog naina da se to ura-di,
potrebne su i vjetina da se vidi to izgleda dorbro i vjetina da se razumiju skrivene metode
stizania do tog dobra. I klasino i romantino poi-manje kvalitete moraju se slagati.
Priroda nae kulture je takva da bi vam, kad biste zavirili u uputstva da vidite kako se vri neki od tih
poslova, ta uputstva uvijek dala samo jedno poimanje kvalitete, klasino. Ona bi vam rekla kako treba
drati otricu kad se brusi no, ili kako se upotrebljava ivai stroj, ili kako se mijea i pri-mjenjuje ljepilo,
i dobro bi prirodno uslijedilo, uz uvjet da su te skrivene metode ve bile upotrijeblje-ne. Vjetina da se
izravno vidi to izgleda dobro bila bi zanemarena.
Rezultat je prilino tipian za modernu tehnolo-giju: njezina posvemanja tupost koja se tako mu-no
doima te se mora oblagati lakom stila da bude prihvatljiva. A to je onda svakome tko je imalo osjet-ljiv
na romantinu kvalitetu zbog toga jo gore. Sad vie nije samo muno tupo, nego je jo i lano. Sta-vite
zajedno tupost i lanost i dobit ete sasvim to-an osnovni opis suvremene amerike tehnologije: .
stilizirani automobil i stilizirani vanjski motori za amce, stilizirani pisai strojevi i stilizirana odjea.
Stilizirani hladnjaci puni stilizirane hrane u stilizi-ranim kuama. Plastine stilizirane igrake za stiliziranu djecu, koja su na Boi i na svaki roendan u stilu sa svojim stilskim roditeljima. Morate biti uasno stilski nastrojeni da vas redovito ne uhvati mu-ka od toga. Stil vas gazi; tehnoloka runoa prelivena sirupom romantine lanosti u naporu da pro-izvede ljepotu i izvue korist od naroda koji, premda u
stilu, ne zna gdje bi poeo jer mu nikad nitko nije rekao da postoji takva stvar kao to je kvaliteta na
ovom svijetu, i to stvarna a ne u stilu. Kvaliteta nije neto to se lijepi na vrh subjekata i objekata kao to
se ljokice vjeaju o boinom drvcu. Pravakvaliteta mora biti izvor subjekata i objekata, sjeme iz
kojega mora nii stablo.
Da bi se stiglo do ove kvalitete, potrebna je neto razliiti] a procedura od onih uputstava
Prvi korak, Drugi korak, Trei korak koja prate dualis-tiku tehnologiju, i u to u sada pokuati
prodrijeti.
Poslije mnogo okuka u stijenama kanjona zausta ljamo se da poinemo pod krljavim malim stablima
i hridima. Trava oko stabala je spaljena i smea i puna otpadaka koje su za sobom ostavili izletnici.
Svaljujem se u sjenu, i poslije nekog vremena diem pogled k nebu koje nisam estito pogledao otkad
smo uli u kanjon. Iznad stijena konj ona ono je hladno i modro i vrlo daleko.
Chris ak ne odlazi do ruba da vidi rijeku, to bi inae uvijek uinio. I on je umoran kao ja, pa se
zadovoljava da samo sjedi u oskudnoj hladovini ispod ovog drvea.
Malo kasnije veli on da mu se ini da izmeu nas i rijeke vidi neku staru eljeznu crpku. Pokazuje mi
je prstom i ja vidim na to misli. Odlazi onamo i pumpa vodu u ruku i zatim njome polijeva lice. Prilazim mu i pumpam za njega da moe upotrijebiti obje ruke. Zatim se i ja umivam. Na rukama i licu
osjeam kako je voda hladna. Poslije toga vraamo se motociklu, zajahujemo i vraamo se na cestu koja
produava kanjonom.

Sad ono rjeenje. Sve do sada kroz cijelu ovu chau-tauquu na sav ovaj problem tehnoloke runoe
gle-dalo se negativno. Bilo je reeno da su romantini stavovi prema kvaliteti, kakve imaju Sutherlandovi,
sami po sebi beznadni. Ne moete ivjeti samo od privlanih emocija. Morate raditi i sa skrivenim oblikom svemira, s prirodnim zakonima koji, kad se ra-zumiju, mogu olakati posao, prorijediti bolest i gotovo iskorijeniti glad. U drugu ruku, tehnologija za-snovana na istom dualistikom razumu takoer je
osuena jer postie te materijalne prednosti pre- tvarajui svijet u stiliziranu hrpu smea. Sad je
vri-jeme da se prestane s osuivanjem stvari i izae s nekim odgovorima.
Odgovor je Fedrova prijeporna tvrdnja da se klasino poimanje ne smije pretavoriti romantinom Ijepotom; klasino i romantino poimanje treba ujedini-ti na temeljnoj razini. U prolosti je na zajedniki
svijet razuma bio u procesu odbacivanja i bjeanja od romantinog, iracionalnog svijeta prethistorijskog
ovjeka. Bilo je potrebno jo prije Sokratova vre-mena odbacivati strasti, osjeaje, da bi se oslobodio
racionalan duh za razumijevanje prirodnoga reda ko-ji je do tada bio nepoznat. Sad je vrijeme za dalje
razumijevanje prirodnoga reda ponovnim usvajanjem onih strasti od kojih se prije bjealo. Strasti, uzbuenja, osjeajno podruje ljudske svijesti, takoer su dio prirodnog reda. Sredinji dio.
Danas smo zameteni iracionalnim irenjem slije-pog skupljanja podataka u znanosti jer ne postoji
racionalan format za razumijevanje znanstvene kre-ativnosti. Danas smo takoer zameteni mnotvom
stiliziranja u umjetnosti - u plitkim umjetnostima - jer ima vrlo malo usvajanja i prodiranja u skrivene
oblike. Imamo umjetnike bez naunog znanja i nauenjake bez umjetnikog znanja i jedne i druge bez
ikakva duhovnog osjeanja gravitacije, zato rezultat nije samo lo, on je katastrofalan. Vrijeme za stvarno
ponovno ujedinjenje umjetnosti i tehnologije zaista je ve odavno dolo.
Kod DeWeeseovih poeo sam priati o duevnom miru u vezi s tehnikim radom ali sam bio ismijan
jer sam ga iznio van konteksta u kojem mi se izvorno javio. Mislim da je ovo kontekst da se na taj
duevni mir vratimo i pogledamo o emu sam onda govorio. Duevni mir nije povrna stvar u tehnikom
poslu. U njemu lei sve. Ono to ga stvara je dobar rad a ono to ga unitava je lo rad. Specifikacije,
mjerni instrumenti, kontrola kvalitete, finalna provjera, sve su to sredstva u svrhu zadovoljavanja
duevnog mira onih koji su odgovorni za rad. Ono to se na koncukonca rauna jest njihov duevni mir,
nita drugo. Razlog za to lei u tome to je duevni mir predu-vjet za zamjedbu one kvalitete koja se
nalazi iza romantine kvalitete i klasine kvalitete i koja njih dvije ujedinjuje, i koja mora pratiti rad u
njegovu tijeku. Put da se vidi to izgleda dobro i da se razu-miju razlozi zbog kojih to izgleda dobro, i da
se bude u slozi s tim dobrim izgledom dok rad tee, vodi kroz gajenje unutranjeg spokoja, duevnog mira
tako da ono dobro svojstvo moe kroza nj zasjati.
Kaem unutranji duevni mir. On nema izravne veze s vanjskim prilikama. Moe ga osjetiti redovnik
u meditaciji, vojnik u estokoj bici ili strojar koji skida posljednju tisuinku milimetra. On ukljuuje
nesamosvijest koja proizvodi potpuno poistovjeivanje s prilikama, i postoje razine i razine tog
poistovjei-vanja i razine i razine spokojnosti koje su jednako duboke i koje je jednako teko dosei kao

poznatije razine aktivnosti. Planine dostignua su kvaliteta ot-krivena samo u jednom smjeru, i relativno
su bez znaenja i esto nedostiive ako se ne uzmu zajedno s oceanskim brazdama samosvjesnosti - tako
razli-ite od samosvijesti - koje proistjeu iz unutranjeg duevnog mira.
Taj unutranji duevni mir javlja se na tri razine poimanja, ini se da je najlake dosei tjelesnu spokojnost, premda i tu postoje razine i razine, kao to dokazuje sposobnost indijskih mistika da budu danima ivi zakopani. Duevna spokojnost, u kojoj o-vjek uope nema nemirnih misli, ini se tea, ali moe se dosei. Ali vrijednosna spokojnost, u kojoj o-vjek uope nema nemirnih elja nego jednostavno
obavlja ivotne poslove bez ikakvih htijenja, ini se da je najtea.
Ponekad pomislim da je taj unutranji duevni mir, taj spokoj slian ako ne istovjetan s nekom smirenou koju katkad osjetite na pecanju, i to mnogo pridonosi popularnosti toga sporta. Samo sjediti s
trskom i udicom, ne micati se, ne misliti zapravo ni o emu, i ne brinuti zapravo ni o emu, to kanda izvlai nae unutranje napetosti i osujeenja koja su nas ometala u rjeavanju problema to ih prije niste
mogli rijeiti i unosila runou i nespretnost u vaa djela i misli. Ne morate ii na pecanje, razumije se, da
biste popravili motocikl. alica kave, etnja ulicom, katkad jednostavno prekidanje posla na pet minuta
utnje to je dovoljno. Kad radite moete sami gotovo osje-titi kako se primiete k onom unutranjem
duevnom miru koji sve to otkriva. Ono to okree lea tom unutranjem spokoju i kvaliteti koju on
otkriva jest loe odravanje. Ono to mu okree lice jest dobro odravanje. Oblici okretanja lea i lica su
bezbrojni, ali cilj je uvijek isti.
Kad je ovaj koncept duevnog mira uveden i po-stavljen u sredite tehnikog rada, mislim da se mo-e
izvriti spoj klasine i romantine kvalitete na te-meljnoj razini u okvirima praktinog rada. Rekao sam da
zaista moete vidjeti taj spoj kod vjetih mehani-ara i strojara odreene vrste, i moete ga vidjeti u poslu
koji oni vre. Rei da oni nisu umjetnici znai krivo razumjeti prirodu umjetnosti. TJ njih ima strplji-vosti,
brige i pomnje o onom to ine, ali jo vie od toga - postoji tu neka vrsta unutranjeg duevnog mira koji
nije izmiljen nego proistjee iz nekakva sklada s poslom u kojemu nema voe ni sljedbenika. Materijal i
majstorove misli mijenjaju se zajedno u nizu glatkih i ujednaenih promjena dok se njegov duh ne smiri
upravo u asu kad materijal postane kakav treba da bude.
Svi smo imali trenutaka takve vrste kad smo ra-dili neto to smo zaista eljeli uraditi. Samo to smo
nekako zapali u nesretno razdjeljivanje tih trenutaka od rada. Mehaniar o kojemu ja govorim ne vri to
razdjeljivanje, ovjek za njega kae da ga zanima ono to radi, da je zanijet svojim poslom. Tu ukljuenost stvara, na rubnom sjeivu svijesti, odsutnost ikakva osjeaja razdijeljenosti subjekta od objekta.
Ulaenje u stvar, normalno ponaanje, zasukiva-nje rukava - ima mnogo govornih izraza za ono
to Podrazumijevam pod odsutnosti dualiteta subjekata i objekata, jer se to na to mislim vrlo dobro
razumijekao folklor, zdrav razum, svakodnevno ponaanje u radionici. Ali u znanstvenom govoru rijei
za tu od-sutnost dualiteta subjekata i objekata su rijetke jer su se znanstveni umovi iskljuili iz svjesnosti
takve vrste razumijevanja preuzimajui formalne dualistike znanstvene nazore.

Zen budisti govore o jednostavnom sjedenju, o meditativnoj vjebi u kojoj ideja dualiteta samog
sebe i objekta ne vlada svijeu. Ono o emu ja ovdje go-vorim u odravanju motocikla jest jednostavno
po-pravi janje, u kojemu ideja dualiteta samog sebe i objekta ne vlada svijeu. Kad ovjekom ne
vladaju osjeaji razdijeljenosti od onoga na emu radi, onda se za njega moe rei da brine o onom to
ini. To je bit brige, osjeaj poistovjeivanja s onim to se ra-di. Kad ovjek ima taj osjeaj, onda on vidi i
drugu stranu brige, samu kvalitetu.
Kad ovjek dakle radi na motociklu, kao i na sva-kom drugom zadatku, mora gajiti duevni mir koji
ga ne odvaja od njegove okoline. Kad se to uspjeno izvede, tada sve ostalo prirodno slijedi. Duevni mir
stvara prave vrijednosti, prave vrijednosti stvaraju prave misli. Prave misli stvaraju prava djelovanja a
prava djelovanja stvaraju rad koji e biti materijalni odraz za druge da vide vedrinu u sreditu svega toga.
O tome se radilo s onim zidom u Koreji. On je bio materijalni odraz duevne stvarnosti.
Ako elimo izmijeniti svijet i nainiti ga boljim mjestom za ivljenje, mislim da put k tome ne vodi
kroz razgovore o odnosima politike naravi, koji su neizbjeno dualistiki, puni subjekata i objekata i njihovih meusobnih veza; niti kroz programe pune stvari koje drugi ljudi treba da uine. Mislim da ta vrsta
pristupa poinje na kraju i da pretpostavlja da je kraj poetak. Programi politike naravi su vani krajnji
proizvodi drutvene kvalitete koji mogu biti djelotvorni samo ako je skrivena struktura drutvenih
vrijednosti u redu. Drutvene vrijednosti su u redu samo ako su pojedinane vrijednosti u redu. Mjesto
gdje treba popravljati svijet najprije je u vlastitom srcu i glavi i rukama, a zatim odatle treba izai s radom
na okolini. Netko drugi moe govoriti o tome kako se osigurava sudbina ovjeanstva. Ja elim govoriti samo o tome kako se popravlja motocikl. A mi-slim da ovo to moram rei ima trajniju vrijednost.
pojavljuje se grad koji se zove Riggins i vidimo mnogo motela, a zatim se cesta rava izvan kanjona i
prati neki manji potok. Izgleda da se zapuuje gore u umu.
Zapuuje se, i uskoro se vozimo u sjeni visokih, hladnih borova. Pojavljuju se znakovi odmaralita.
Vi-jugamo sve vie i vie u neoekivano ugodne, hladne, zelene livade okruene borovim umama. U
gradu po imenu New Meadows opet nalijevamo benzin i kupu-jemo dvije limenke ulja, jo uvijek
iznenaeni promje-nom.
Ali pri izlasku iz New Meadowsa primjeujem nizak kut sunca i klonulost kasnog popodneva poinje
se iriti. U drugo doba dana ove planinske livade bi me vie osvjeile, ali predugo se vozimo. Prolazimo
Tama-rack i put se opet sputa iz zelenih livada u suh pje-an krajolik.
Mislim da je to sve to elim rei u dananjoj chau-tauqui. Bilo je to dugo predavanje i moda
najvanije. Sutra elim govoriti o stvarima koje naizgled ovjeka pribliuju kvaliteti i udaljuju ga od
kvalitete, o nekim zamkama i problemima koji se javljaju.
Obuzimaju me udni osjeaji od naranastog svjet-la na ovom pjeanom suhom krajoliku tako daleko
od doma. Pitam se da li i Chris to osjea. Kao neka vrsta neobjanjene tuge koja dolazi svakog popodneva
kad novi dan zauvijek ode i ne ostane nita pred nama osim sve veeg mraka.

Naranasto svjetlo dobiva tamnu bronanu boju i pokazuje i dalje ono to je cio dan pokazivalo, ali
sada se ini da to pokazuje bez oduevljenja. Preko tih su-hih breuljaka, u onim malenim dalekim
kuama ive ljudi koji su tu proveli cio dan, radei svoje dnevne poslove, koji sada ne nalaze nita
neobino ni razli-ito u ovom udnom sve mranijem krajoliku, kao to to mi nalazimo. Da smo k
njima doli ranije dana, moda bi ih zanimalo tko smo i zato srno ova-mo doli. Ali sada uveer samo bi
im bilo krivo to smo tu. Radni dan je proao. Vrijeme je za veeru i obitelj i oputanje i obraanje
panje svom domu Vozimo se neprimijeeni ovom pustom cestom kroz ovu pustu zemlju koju nikada
prije nisam vidio, i sa-da prevladava teak osjeaj izdvojenosti i usamlje-nosti i moje raspoloenje
zamire sa suncem.
Zaustavljamo se kod neke naputene kole i ja pod stablom goleme topole mijenjam ulje u motoru.
Chris se razdrauje i pita zato se toliko zadravamo, ne znajui moda da je razdraljiv samo zbog ovog
doba dana; ali ja mu dajem kartu da je prouava dok promijenim ulje, pa kad je ulje promijenjeno
razgledavamo zajedno kartu i odluujemo da veera-mo u prvom dobrom restoranu i da se ulogorimo u
prvom dobrom kampu. To ga razveseljuje.
U gradu Cambridgeu idemo na veeru i dok je za-vravamo, vani se smrailo. Slijedimo trak svjetla
niz sporedni put prema Oregonu do malenog znaka na kojemu pie BROWNLEE CAMP za koji ustanovljujemo da se nalazi u planinskom usjeku. Teko je u mraku rei u kakvoj se okolini nalazimo.
Slijedimo zemljan put ispod drvea i pokraj grmlja do mjesta za logorovanje. Izgleda da tu nikoga vie
nema. Gasim motor i raspremamo stvari. U blizini se uje um po-toia. Osim toga uma i cvrkuta neke
ptiice nema nikakvih zvukova.
- Svia mi se ovdje - kae Chris.
- Vrlo je tiho - kaem ja.
- Kamo emo sutra stii?
- U Oregon. - Pruam mu depnu lampu da mi
svijetli dok raspremam stvari.
- Jesam li tamo ve bio?
- Moda, nisam siguran. Razastirem vree za spavanje, a njegovu stavljam na stol za piknike. Draga
mu je novost toga. Noas nee biti potekoa sa spavanjem. Uskoro ujem du-boko disanje koje mi veli
da on ve spava.
Volio bih da sam znao to da mu reem. Ili to da ga pitam. Katkada mi se ini tako blizak, pa ipak ta
blizina nema nikakve veze s onim to se pita ili go-vori. Onda u drugim prilikama ini se tako dalek i kao
da me gleda s nekakvog povoljnijeg gledita koje ja ne vidim. A zatim ponekad je samo djetinjast i ne-ma
nikakvih odnosa.
Ponekad, dok razmiljam o tome, mislim da je ideja da je duh jedne osobe pristupaan duhu druge
osobe samo razgovorna zabluda, samo jezina figura, pre-tvaranje zbog kojega neka vrsta zamjene

izmeu su-tinski tuih stvorenja izgleda uvjerljiva, i da zaista odnos jedne osobe prema drugoj osobi
naposljetku nije spoznatljiv. Napor pronicanja u ono to se na-lazi u duhu drugoga stvara iskrivljenja
onoga to se vidi. Ja pokuavam, ini mi se, dosei neka stanja u kojima se javljaju neiskrivljene stvari,
to god one bile. Ali nain na koji on postavlja sva ta pitanja nije mi poznat.

26
Budi me osjeaj hladnoe. Kroz otvor vree za spa-vanje vidim da je nebo tamnosivo. Uvlaim glavu i
ponovo sklapam oi.
Poslije vidim da je nebesko sivilo postalo svjetlije, a jo je hladno. Vidim paru svog daha. Uzbunljiva
misao da sivilo potjee od kinih oblaka iznad nas razbuuje me, ali nakon pomnjiva promatranja vidim
da je to samo siva zora. ini se da je jo prehladno i prerano za vonju, pa ne izlazim iz vree. Ali spavanja vie nema.
Kroz bice kotaa na motociklu vidim Chrisovu vreu za spavanje na stolu za piknike, usukanu oko
njega. Ne mie se.
Motocikl se utljivo propinje nada mnom, spreman za pokret, kao da je cijele noi bdio poput nekog
tihog uvara.
Srebrnkasto-siv i kromiran i crn - i pranjav. Pra-ina iz Idahoa i Montane i dviju Dakota i Minnesote.
Odozdo s tla izgleda vrlo impresivno. Nema suvinih ukrasa. Sve ima svoju svrhu.
Mislim da ga nikada neu prodati. Nema za to razloga, zaista. Oni nisu kao automobili, kojima ra
izgrize karoseriju za nekoliko godina. Ugaajte ih i popravljate i trajat e vam cio ivot. Vjerojatno i dulje.
Kvaliteta. Do sada nas je nosio bez problema.
Sunana svjetlost upravo dodiruje vrh klisure visoko iznad usjeka u kojemu se nalazimo. Pramen
magle pojavio se iznad potoia. To znai da e zatopliti. Izvlaim se iz vree za spavanje, obuvam cipele,
spremam sve to mogu a da ne budim Chrisa, zatim odlazim do stola i drmam ga da se probudi. On ne
odgovara. Gledam uokolo i vidim da vie nemam to uiniti nego njega probuditi, pa oklijevam, ali
osjeajui se bodar i io od otrog jutarnjeg zraka razderem se USTAJ!, i on naglo sjeda razrogaenih
oiju.
Trudim se koliko mogu da to popratim uvodnom rubaijom Omara Haj jama. Ovo nad nama izgleda
kao neka pustinjska klisura u Perziji. Ali Chris nema pojma o emu ja to govorim. Die pogled k vrhu
klisure i zatim samo sjedi i mirka prema meni. o-vjek mora biti posebno raspoloen da prihvati loe
recitiranje poezije. Osobito ove.
Ubrzo se opet nalazimo na cesti punoj okuka i za-voja. Sputamo se u strahovit kanjon bijelih visokih
klisura s obiju strana. Vjetar je leden. Cesta katkada prolazi kroz malo sunca koje me rekao bih grije kroz

bluzu i demper, ali uskoro opet ulazimo u sjenu kanjonskih stijena gdje je vjetar ponovo leden. Ovaj suhi
pustinjski zrak ne zadrava, toplinu. Usne su mi suhe i ispucale od vjetra to u njih pue.
Prelazimo neku branu, naputamo kanjon i ulazi-mo u neku visoku polupustinjsku zemlju. Ovo je
sada Oregon. Cesta vijuga kroz krajolik koji me podsjea na sjeverni Rajahstan u Indiji, gdje nije prava
pusti-nja, mnogo pinija i smreka i trave, ali nije ni obradivo tlo osim u prosjecima i dolinama gdje ima
malo vie vode.
One lude rubaije od etiri stiha stalno mi se mo-taju po glavi.
Neto, neto mei panjak s onu stranu to tek dijeli njivu i pustinju slanu; Tu se ne zna ime robu
nevoljnome Ni milostiv divan Mehmedu sultanu.
To priziva privienje ruevinama drevne mogulske palae na rubu pustinje gdje je on krajikom oka
spazio grm divlje rue...... A taj ljetni mjesec to nam behar prua... Kako li je to ilo? Ne znam. ak mi
se ni ne svia ta pjesma. Primijetio sam od poetka ovog putovanja a posebno od Bozemana da ovi
ulomci izgledaju sve manje i manje dijelom njegova pamenja a sve vie i vie dijelom moga. Nisam
siguran to to znai... mislim ... jednostavno ne znam.
Mislim da postoji ime za ovakvu vrstu polupustinie, ali ne mogu ga se sjetiti. Nigdje nitko se ne vidi
na cesti osim nas.
Chris se dere da opet ima proljev. Vozimo se dok ne ugledam potok ispod nas pa skreemo i
zaustavlja-mo se. Njegovo je lice opet puno nelagode, ali ja mu kaem da nam se ne uri i vadim isto
rublje i kolut toaletnog papira i komad sapuna i velim mu da teme-ljito i paljivo opere ruke kad bude
gotov.
Sjedim na stijeni Omara Hajjama razmiljajui o polupustinji i ne osjeam se loe.
... A taj ljetni mjesec to nam behar prua... ah ... sad se vraa ...
Svakog jutra, veli, sto rua u rosi; Tko li duzel-ruu jueranju nosi? A taj ljetni mjesec to nam
behar prua Mladoga Halila i Fatimu kosi.
I tako dalje, i tako dalje ...
Okanimo se Omara i vratimo se chautauqui. Omarovo rjeenje je da se samo sjedi i pije vino i tuguje
to prolazi vrijeme, a chautauqua mi u usporedbi s tim dobro izgleda. Osobito dananja chautauqua, koja
govori o zanosu.
Vidim sad Chrisa kako se vraa, uz brijeg. Na licu mu je izraz sree.
Draga mi je rije zanos jer je tako lijepa i tako za-nemarena i tako izvan stila da izgleda kao da trai
prijatelja i kao da nee odbaciti nikoga tko naie. Nekada se mnogo upotrebljavala, ali pomalo ispada iz
govora. Volim je i zato to opisuje upravo ono to se dogodi nekome tko doe u dodir s kvalitetom. On se
tada ispuni zanosom.
Grci su to zvali enthousiasmos, od ega potjee entuijazam to doslovno znai ispunjen boanstvom ili kvalitetom. Vidite li kako se to slae? Osoba ispunjena zanosom ne sjedi besposleno naklapajui

o kojeemu. Ona je na elu vlaka svoje svjesnosti i gleda to ima na tranicama i s tim se susree kad
doe. To je zanos.
Dolazi Chris i kae: - Sad se bolje osjeam.
- Dobro - kaem ja. Spremamo sapun i toaletni papir a runik i mokro rublje stavljamo tako da ne
ovlae druge stvari, pa uzjahujemo i ponovo se vozimo.
Proces punjenja zanosom dogaa se kad je netko do-voljno dugo miran da vidi i uje i osjeti pravi
svemir, ne samo svoje pljesnivo miljenje o njemu. Ali to nije nita egzotino. Zato mi se svia ta rije.
Vidite esto taj zanos na ljudima koji se vraaju s duga i mirna pecanja. esto su malo zateeni to su
toliko vremena utroili bez koristi jer nemaju inte-lektualnog opravdanja za to to ine. Ali kad se ribi
vrati kui, obino ima obilje zanosa, najee za one stvari od kojih ga je hvatala smrtna muka nekoliko
tjedana prije toga. On nije gubio vrijeme. To tako izgleda samo zbog naeg ogranienog kulturnog gledita.
Ako se spremate popraviti motocikl, prvi i naj-vaniji alat je odgovarajua zaliha zanosa. Nemate li
njega, moete slobodno skupiti sav drugi alat i ostaviti ga u stranu, jer vam nee nimalo pomoi.Zanos je
psiholoki benzin koji tjera sve ostalo Ako ga nemate, ne postoji nain da se motocikl ikako popravi. Ali
ako ga imate i ako znate kako ete ga sauvati, na cijelom ovom svijetu ne postoji nain koji bi sprijeio
da se motocikl ne popravi. To se mora dogoditi. Prema tome zanos je ono to se mora stalno isticati i
uvati prije svega drugoga.
Ta izvanredna vanost zanosa rjeava jedan izni-man problem ove chautauque. Problem je u tome
kako se otresti openitosti. Ako chautauqua zapadne u kon-kretne pojedinosti popravljanja jednog
posebnog mo-tocikla, postoji velika vjerojatnost da to nee biti ni vaa marka ni va model i da vam
informacije nee biti samo nekorisne nego opasne, budui da savjet koji katkad popravlja jedan motor
moe unititi drugi. Za potanke obavijesti objektivnog tipa mora se upotrije-biti poseban radioniki
prirunik za odreenu marku l odreeni model. Osim toga, opi radioniki prirunik kao to je Audelov
Automoto vodi popunjava pra-znine.
Ali postoji druga vrsta pojedinosti u koje nijedan radioniki prirunik ne ulazi a zajednika je svim
motorima i moe se ovdje izloiti. To je pojedinost o odnosu kvalitete, o odnosu zanosa izmeu motora i
mehaniara koji je jednako zamren kao i sam motor. Kroz cijeli proces popravljanja motocikla stalno se
javljaju neke stvari, stvari niske kvalitete, od pranjavog zgloba do sluajno oteenog neza-mjenljivog
sklopa. To splanjavanje zanosa kvari vam oduevljenje i tako vas obeshrabruje da poelite zabo-raviti
cijelu pripovijest. Te stvari ja nazivam zam-kama.
Postoje stotine razliitih vrsta zamki u koje upa-da zanos, moda milijuni. Nema naina da spoznam
koliko ih ne poznajem. Samo znam da mi se ini da sam posrnuo na svakoj zamci zanosa koja se moe
za-misliti. Ali ne mogu misliti o tome kako sam na njih nabasao jer u svakom novom poslu otkrivam ih
sve vie. Odravanje motocikla vas obezvoljuje. Naljuti vas. Razbjesni vas. Zbog toga je zanimljivo.

Karta mi kae da je grad Baker uskoro pred nama. Vidim da se sada nalazimo u zemlji s boljom
po-ljoprivredom. Ovdje pada vie kie.
Sada mi je na umu katalog s naslovom Zamke za os koje sam upoznao. elim zapoeti cijelo
novo akademsko polje rada, znanost o zanosu, u kojem e ove zamke razvrstati, klasificirati, strukturirati
u hijerarhije i meusobno povezati za odgajanje budu-ih generacija i dobrobit cijelog ovjeanstva.
Znanost o zanosu 101 - Ispitivanje afektivnih, kognitivnih i psihomotornih smetnji u zamjedbi kvalitativnih odnosa - 3 cr, VII, MWF. Volio bih to vidjeti negdje u katalogu sveuiline biblioteke.
U tradicionalnom odravanju zanosom se smatra neto s im ste se rodili ili to ste stekli kao rezultat
dobrog odgoja. To je trajno svojstvo. Zbog pomanjka-nja obavijesti o tome kako se taj zanos stjee netko
bi mogao pomisliti da je ovjek bez ikakva zanosa bezna-dan sluaj.
U nedualistikom odravanju zanos nije trajno svojstvo. To je promjenljivo svojstvo, spremite bo-dra
duha koje se moe poveavati i smanjivati. Budui da je to rezultat zamjedbe kvalitete, nuno slijedi da se
zamka za zanos moe definirati kao bilo koja stvar to dovodi do toga da netko gubi vienje kvalitete, i
tako gubi oduevljenje za ono to radi. Kao to se moe naslutiti iz ovako iroke definicije, polje je
golemo i ovdje se moe nabaciti samo poetna skica. Koliko ja mogu vidjeti, postoje dva glavna tipa
zamki za zanos. U prvi tip spadaju one u kojima ste izbaeni s tranica kvalitete zbog uvjeta koji izrastaju iz vanjskih prilika, i ja te zamke nazivam zapre-kama. U druga tip spadaju zamke u kojima ste izbaeni s tranica kvalitete zbog uvjeta koji se prvenstve-no nalaze u vama. Za njih nemam nikakva
zajednikog imena - zastoji, moda. Prvo u se pozabaviti zaprekama s vanjskim uzrocima.Kad prvi
put vrite bilo kakav vei popravak, ini se da vas najvie zabrinjava zapreka ponovnog sa-stavljanja
dijelova

motora

pogrenim

redoslijedom. To se obino dogodi u vrijeme kad mislite da ste ve

zavrili. Nakon viednevnog rada napokon je sve sloe-no osim: to je ovo? Osovinica u leitu klipa.
Kako sam to mogao izostaviti. O Kriste, sve se opet mora rastavljati! Gotovo da moete uti izduivanje
zanosa.
Ne moete nita drugo uiniti nego se vratiti i opet sve rastaviti... nakon razdoblja odmaranja do
mjesec dana koje vam je potrebno da se naviknete na tu misao.
Postoje dvije tehnike kojima se ja sluim da iz-bjegnem zapreku sastavljanja pogrenim redolijedom.
Njima se sluim uglavnom kad se uputam u sloeniji zahvat o kojemu nita ne znam.
Ovdje bi u zagradama trebalo umetnuti da postoji kola mehanike misli koja kae da se ne bi smio
uputati u sloene zahvate o kojima nita ne znam. Morao bih biti upuen ili prepustiti posao strunja-ku.
To je samousluna kola mehanike odabranosti koju bih elio vidjeti unitenu. Takav strunjak je
polomio rebra na cilindru ovog motocikla. Ja ureu-jem prirunike pisane za strunjake za kompjutore
IBM, i ono to oni znaju kad ih proue nije osobito velika stvar. Vi ste u nepovoljnom poloaju kad se s
tim prvi put susretnete i moda e vas vie kotati zbog djelova koje moete sluajno otetiti, i tada ete
bez sumnje utroiti mnogo vie vremena, ali kad se idui put s tim sretnete ve ste u velikoj prednosti

ispred strunjaka. Vi ste, u zanosu, nauili cio za-hvat uz mnogo truda i sad ste puni svakovrsnih ugodnih osjeaja kojih u njemu vjerojatno nema.
U svakom sluaju, prva tehnika spreavanja zam-ke sastavljanja dijelova pogrenim redoslijedom je
bi-ljenica u koju zapisujem redoslijed rastavljanja i bi-ljeim neobinosti koje bi mi mogle zadavati
glavo-bolju pri kasnijem sastavljanju. Ta biljenica postaje jako masna i runa. Ali vie puta dvije-tri
rijei koje nisu izgledale vane kad su zapisivane sprijeile su oteenja i utedjele viesatni rad. Biljeke
moraju posvetiti posebnu panju lijevoj i desnoj orijentaciji dijelova, gornjem i donjem poloaju,
te obiljeavanju boja i slijeda ica. Ako pojedinani dijelovi izgledaju izlizani ili oteeni ili olabavljeni,
to je pravo vrijeme da se zapie da poslije moete sve rezervne dijelove kupiti odjednom.
Druga tehnika spreavanja zamke sastavljanja di jelova pogrenim redoslijedom su novine rairene na
podu garae na koje slaem sve dijelove s lijeva na desno i odozgo prema dolje, kao to itate stranicu u
kniizi. Na taj nain kad ih sastavljate obrnutim redom svi maleni zavrtnji i podloge i osovinice koje je
lako zaboraviti privlae vam panju ba kad vam trebaju.
Pa ipak, ak uz sav taj oprez ponekad vam se do-godi da sastavite dijelove pogrenim redoslijedom, i
kad se to dogodi morate paziti na zanos. uvajte se oajanja u kojem divlje jurite i trudite se da obno-vite
zanos nadoknaujui izgubljeno vrijeme. Time se samo prave nove greke. im vidite da se morate vratiti i sve ponovo rastaviti, krajnje je vrijeme za dulji prekid rada.
Vano je razlikovati takve sluajeve od pogreaka u sastavljanju zbog nedostatka odreenih
informaci-ja, esto itav proces sastavljanja postaje suhoparna tehnika u kojoj morate rastaviti motor da
biste neto zamijenili i zatim ga opet sastaviti da vidite da li je zamjena uspjela. Ako nije uspjela, to nije
zapreka jer ta informacija koju ste dobili predstavlja stvarni na-predak.
Ali ako ste nainili oigledno glupu pogreku u sastavljanju, zanos se djelomino jo moe spasiti
kroz spoznaju da e idue rastavljanje i sastavljanje vjero-jatno ii mnogo bre nego to prvo. Podsvjesno
ste zapamtili svakovrsne stvari koje vie ne morate uiti ispoetka.
Od Bakera motocikl nas nosi uzbrdo kroza ume. umski put nas vodi kroz jedan prijevoj pa opet nizbrdo kroz nove ume na drugoj strani.
Dok se ponovo sputamo niz gorsku kosu, primje-ujemo da se drvee sve vie prorjeuje da bismo se
naposljetku opet nali u pustinji.
Slijedea je zapreka isprekidani kvar. U njoj ono to je pokvareno odjednom postaje ispravno im ga
po-nete popravljati. Elektrini kratki spojevi esto spa-daju u tu skupinu. Kratki spoj se deava samo kad
motocikl poskakuje. im se zaustavite, sve je u redu. To je gotovo nemogue popraviti. Sve to moete
ui-niti sastoji se u tome da pokuate da se kvar iznova javi pa ako se ne javi, zaboravite ga.
Isprekidani kvarovi postaju zamke kad vas uljuljkaju u uvjerenje da ste motor zaista popravili. Uvijek
je dobra ideja u svakom poslu priekati nekoliko sto-tina kilometara prije donoenja takva zakljuka. Ti
kvarovi obeshrabruju kad se uestalo pojavljuju, ali ni u kojem sluaju niste u gorem poloaju od onoga

tko dolazi mehaniaru. Zapravo vi bolje prolazite. Ti kvarovi su mnogo vee zamke za vlasnika koji mora
svaki as voziti motocikl u radionicu bez ikakva zado-voljstva. Na svom motociklu moete ih prouavati
koliko hoete, to mehaniar nipoto ne moe, i moete jednostavno uza se nositi alat koji mislite da e
vam trebati dok se isprekidani kvar ponovo ne javi, pa onda, kad se javi, zaustaviti se i pozabaviti njime.
Kad iskrsnu isprekidani kvarovi, pokuajte ih usporediti s drugim stvarima koje se zbivaju na mo-toru.
Da li zatajenje, na primjer, nastaje samo na ru-pama, samo na okukama, samo pri ubrzavanju? Samo za
vruih dana? Te usporedbe su klju za uzrono--posljedine pretpostavke. Kod nekih isprekidanih kvarova morate se pomiriti s tim da vas eka duga po-traga, ali bez obzira kako muno to bilo nikada nije
muno kao pet odlazaka profesionalnom mehaniaru-Dolazim u iskuenje da napiem dugu raspravu po
naslovom Isprekidani kvarovi koje sam upoznao s potankim opisom kako sam koji rijeio. Ali to
postaje kao one ribike prie to uglavnom zanimaju ribia koji nikako ne shvaa zato svi drugi zijevaju.
On je u tome uivao.
Poslije pogrenog sastavljanja i isprekidanih kva-rova mislim da je idua najobinija vanjska zamka
pomanjkanje rezervnih dijelova. Tu ovjek koji sam obavlja svoje popravke moe zapasti u malodunost
na nekoliko naina. Dijelovi su neto to nikada ne pla-nirate nabavljati kad tek kupite motocikl.
Predstav-nitva uivaju da imaju vrlo oskudne zalihe. Trgovi-ne dijelovima su spore i uvijek imaju
manjak osoblja u proljee kad svatko kupuje rezervne dijelove za mo-tocikle.
Cijene dijelova su drugi dio ove zamke za zanos. Dobro je poznata industrijska politika da cijena
origi-nalnog proizvoda bude konkurentna, jer kupac uvijek moe otii na drugo mjesto, ali zato rezervnim
dije-lovima nabiju cijenu i oderu vas. Cijena pojedinom dijelu nije samo daleko iznad njegove prvobitne
cije-ne; za vas je cijena posebna jer niste profesionalni mehaniar. To je podmukla prijevara koja
omoguuje profesionalnom mehaniaru da se obogati ugraujui dijelove koji nisu potrebni.
Jo jedna prepona. Dio ne mora pristajati. Popisi dijelova uvijek sadre pogreke. Promjene serija i
modela unose zbrku. Nedovoljno precizni dijelovi po-nekad prou kroz kontrolu kvalitete jer u tvornici
ne postoji ispravan aparat za provjeru. Neke od dije-lova koje kupujete izgrauju posebni pogoni koji
nemaju uvida u originalne podatke da ih ispravno izrade, Ponekad oni pobrkaju promjene serija i modela.
Ponekad prodava kod kojega kupujete dijelove zapie po-grean broj. Katkad vi njemu ne date toan
opis.
Ali uvijek se javlja strana zamka za zanos kad se vratite kui i otkrijete da novi dio ne odgovara.
Zamke s dijelovima mogu se svladati kombiniranjem niza tehnika. Prije svega, ako u gradu
postojivie nego jedna trgovina rezervnim dijelovima, svaka-ko izaberi onu u kojoj je najljubazniji
prodava. Nastoj s njim biti per tu. esto e i on biti bivi meha-niar pa ti moe pruiti obilje obavijesti
koje su ti potrebne.
Motri na one koji sniavaju cijene i pokuaj s njima. S nekima od njih dobro je imati posla. Automobilska skladita i kue koje alju robu potom esto dre obinije dijelove motocikla po daleko ni-im

cijenama nego predstavnitva motocikla. Moete kupiti lanac od proizvoaa lanaca, na primjer, mnogo
jeftinije od najsnienije cijene u trgovini motocikla.
Uvijek uzmi stari dio sa sobom da izbjegne kup-nju krivog dijela. Ponesi i kakvu pominu mjerku da
usporedi dimenzije.
Napokon, ako si zbog rezervnih dijelova oajan kao ja i raspolae s neto novaca da ga uloi,
moe se baviti zaista velianstvenim hobijem izraivanja vlas-titih dijelova. Ja imam malu tokarsku
klupu dimenzija 6 x 18 palaca s ugraenom glodalicom i potpunu op-remu za zavarivanje: elektrini luk,
helioluk, normalan aparat i mini-aparat na plin. Tom opremom moete navariti izlizane povrine boljim
od originalnog metala a zatim ga izbrusiti do granice tolerancije. Zaista ne moete zamisliti koliko je
upotrebljiva ta kombinaci-ja klupe i glodalice i zavarivaa dok se sami njom ne posluite. Ako ne moete
nainiti ba ono to treba, uvijek moete izraditi neto to e koristiti. Izraiva-nje rezervnog dijela je
vrlo sporo, a neke dijelove, kao to su na primjer kuglini leajevi, nikad neete ni izraivati, ali
zapanjili biste se

da vidite kako mo-ete mijenjati nacrt dijelova da biste ih mogli izraditi svojom

opremom, a posao nije ni priblino spor ni zaludan

kao

ekanje

dok

neki

mrgodni

prodava

poalje narudbu u tvornicu. I rad je stvaranje zano-sa, a ne razaranje zanosa. Vonja motocikla u kojem
su dijelovi to ste ih sami izradili ispunja vas posebnim osjeajem koji nipoto ne moete dobiti s
dijelovima to se iskljuivo kupuju u trgovini.
Zali smo u pustinjski pijesak i motor poinje kaljati. Ukliuujem pomoni rezervoar i prouavam
kartu. Uzi-mamo benzin u gradu koji se zove Unity i evo nas opet na vrelom crnom putu, vozimo se kroz
more grmolike kadulje.
Eto, to su bile najobinije zapreke kojih se mogu sje-titi: pogreno sastavljanje, isprekidani kvarovi i
nevolje s rezervnim dijelovima. Ali premda su zapreke naj-ee zamke za zanos, one su samo vanjski
uzroci splanjavanja zanosa. Vrijeme je da se razmotre neke unu-tarnje zamke koje djeluju u isto vrijeme.
Kao to je navedeno u opisu znanosti o zanosu, ovaj unutarnji dio podruja moe se razbiti na tri
glavna tipa unutarnjih zamki za zanos: na one koje spreavaju afektivno razumijevanje, zvane zamke
vri-jednosti; na one koje spreavaju kongnitivno razumi-jevanje, zvane zamke istine; i one koje
spreavaju psihomotorno ponaanje, zvane zamke miia. Zam-ke vrijednosti predstavljaju daleko
najveu i najopas-niju skupinu.
Meu zamkama vrijednosti najrairenija i naj-pogubnija je krutost vrijednosti. To je nesposobnost da
netko iznova vrednuje ono to vidi zbog slijepog dranja uz prijanju vrijednost. U odravanju moto-cikla
morate iznova otkrivati ono to inite dok to inite. Krute vrijednosti to onemoguuju.
esto se ovo javlja u preuranjenim dijagnozama, kad ste sigurni da znate u emu je nevolja, pa kad
nije u tome, onda zastanete. Tada morate pronai neke nove tragove, ali da biste ih nali prvo vam treba
oistiti glavu od starih shvaanja. Ako ste zara-eni krutou, moe vam promaknuti pravi odgovor i kad
vam bulji u lice jer ne moete vidjeti vanost novog odgovora.

Roenje nove injenice uvijek je divno iskustvo.

To se dualistiki zove otkrie

zbog

podrazumijeva-nja da ono ima svoju egzistenciju nezavisno od iijesvijesti o njemu. Kad se pojavi, u
poetku uvijek ima nisku vrijednost. Zatim ovisno o promatraevoj pri-jemljivosti i potencijalnoj kvaliteti
injenice, vrijednost toga raste, ili polako ili brzo, ili pak vrijednost opada a injenica iezava.
Golema veina injenica, prizori i zvui koji su oko nas svake sekunde te odnosi izmeu njih i svega u
naem pamenju, nema u sebi kvalitete, zapravo ima negativnu kvalitetu. Kad bi sve te injenice bile
odjednom prisutne naa svijest bi bila tako pretrpa-na besmislenim podacima da bi nam bilo nemogue
misliti i djelovati. I tako mi unaprijed odabiremo na temelju kvalitete, ili da se izrazimo na Fedrov nain,
tranice kvalitete unaprijed odabiru kojih emo poda-taka biti svjesni, i taj izbor stvara tako da se najbolje
uskladi ono to jesmo s onim to postajemo.
Ako se uhvatite u tu zamku krutih vrijednosti, je-dino vam ostaje da se primirite - morat ete se u
svakom sluaju primiriti, htjeli vi to ili ne htjeli - ali primirite se hotimino i ponovo prijeite put kojim
ste prije toga proli da vidite da li su zaista vane one stvari za koje ste prije mislili da su vane i... eto...
jednostavno zurite u motor. Nema u tome nikakve sra-mote. Motrite ga kao to biste motrili plovak na
peca-nju i uskoro ete, ja vam jamim ivotom, primijetiti da se neto trza, neka sitna injenica koja na
stidljiv i krotak nain pita da li vas sve to zajedno zanima. Na taj nain svijet ide dalje. Treba da vas
zanima.
Isprva pokuajte razumjeti tu novu injenicu ne toliko u okvirima svoga velikog problema koliko zbog
nje same. Taj problem moda nije tako velik kako vi mislite. A ta injenica moda nije tako sitna kako vi
mislite. Moda vi tu injenicu ne elite ali bar morate biti sigurni u to prije nego to je odbacite. esto
prije nego to je odbacite otkrit ete da ona ima prijatelja koji stoje kraj nje i ekaju da vide koji je va
odgovor. Meu tim prijateljima moe biti upravo ona injeni-ca koju traite.
Poslije nekog vremena moete otkriti da su ti znaci to ih dobivate zanimljiviji nego vaa poetna
nakana da popravite motor. Kad se to dogodi, stiete na neku vrstu odredita. Onda vie niste iskljuivo
mehaniar za motocikle, nego ste i znanstvenik za mo-tocikle, i potpuno ste svladali zamku vrijednosne
krutosti.
Cesta se opet popela meu borove, ali prema karti vidim da to nee dugo potrajati. Du ceste su
reklamni panoi nekih odmaralita i neka djeca ispod njih, go-tovo kao dio obavijesti, skupljaju eere.
Oni nam mau i dok to ine najmanjem djeaku ispadaju svi eeri.
Stalno se elim vratiti na onu analogiju pecanja inje-nica. Mogu ve vidjeti kako netko vrlo
nezadovoljno pita: - Da, ali koje vi to injenice pecate? U tome mora postojati neto vie od toga.
Ali odgovor je taj da, ako znate koje injenice pecate, vi vie ne pecate. Ulovili ste ih. Pokuavam se
sjetiti nekog odreenog primjera...
Moglo bi se navesti mnogo primjera iz odravanja motocikla, ali najdojmljivi]i primjer vrijednosne
kru-tosti to ga se mogu sjetiti je stara zamka za majmune u junoj Indiji. Zamka se sastoji od probuenog

ko-kosovog oraha svezanog za kolac. U orahu ima malo rie koja se moe dohvatiti kroz rupicu. Rupica
je dovoljno velika da majmunova ruka moe ui unutra, ali je premalena da bi aka s riom mogla izai
van. Majmun zgrabi riu i odjednom je uhvaen - ni zbog ega drugoga nego zbog svoje krutosti u
ocjenjivanju vrijednosti. On ne moe iznova vrednovati riu. On ne moe vidjeti da je sloboda bez rie
vrednija od suanjstva s njom. Seljaci dolaze da ga zgrabe i odnesu. Oni dolaze sve blie... blie!... tu su!
Kakav openit savjet - ne poseban savjet - nego kakav openit savjet biste dali jednom majmunu u takvim
prilikama?
No, mislim da biste mogli rei tono ono to sam ja rekao o krutosti vrednovanja, moda s malo
dodatne hitnosti. Ima jedna injenica koju bi majmun morao znati: ako otvori ruku slobodan je. Ali kako
e on otkriti tu injenicu? Uklanjanjem krutosti vred-novanja koje vie cijeni riu nego slobodu. Kako e
to uiniti? Pa, trebalo bi da se nekako pokua primi-riti i ponovo prijei put kojim je prije proao i vidje-ti
da li su zaista vane one stvari za koje je prije mislio da su vane i, eto, prestati s poskakivanjem i samo
zuriti u kokosov orah neko vrijeme. Vrlo brzo dobio bi mig jedne neznatne injenice koja bi ga pitala da li
ga to zaista zanima. Trebalo bi da tada pokua razumjeti tu injenicu ne toliko u okvirima svoga veli-kog
problema koliko zbog nje same. Taj problem moda nije tako velik kako on misli. Ni ta injenica moda
nije tako neznatna kako on misli. To su otpri-like sve openite obavijesti koje mu moete dati.
Kod Prairie Cityja opet izlazimo iz planinskih uma i ulazimo u suhonizinski grad sa irokom
glavnom uli-com kroz koju se vidi sredite grada i na drugoj strani prerija. Prilazimo jednom restoranu,
ali on je zatvo-ren. Prelazimo iroku ulicu i pokuavamo s drugim restoranom. Vrata su otvorena,
sjednemo unutra i na-ruujemo kisela mlijeka. Dok ekamo, vadim koncept pisma to ga je Chris
pripremao za majku i dajem mu ga. Na moje iznenaenje on radi na njemu bez mnogo pitanja. Naslanjam
se o pregradak i ne smetam mu.
Stalno osjeam da su injenice to ih pecam u vezi s Chrisom takoer pred mojim nosom, ali da me
neka moja krutost vrednovanja spreava da ih vi-dim. Povremeno izgleda da se gibamo paralelno a ne
zajedno, zatim se u udnovatim trenucima sudaramo.
Njegove nevolje kod kue poinju kad oponaa mene nastojei drugima zapovijedati kako ja zapovijedam njemu, posebno svom mlaem bratu. Narav-no, drugi ne sluaju njegove zapovijedi, a on ne
moe vidjeti njihovo pravo na to, i tada nastaje pravi pakao.
ini se da njemu nije briga da li ga drugi vole. On samo eli da ga ja volim. To uope nije zdravo, kad
se sve uzme u obzir. Ve je vrijeme da se upusti u dugaak proces odvajanja. Taj prijelom mora biti to je
mogue bezbolniji, ali mora se nainiti. Vrije-me je da stane na vlastite noge. to prije to bolje.
I sada, kad sam o svemu tome razmislio, ne vje-rujem vie u to. Ne znam u emu je problem. Onaj san
to me trajno pohodi uznemirava me jer ne mogu pobjei od njegova znaenja: ja sam zauvijek na drugoj
strani staklenih vrata koja ne otvaram prema njemu. On eli da ih otvorim, a dosad sam se uvijek okretao
na drugu stranu. Ali kada postoji ne-ka nova spodoba koja me spreava. udno.

Malo zatim Chris kae da se umorio od pisanja. Ustajemo, plaam na blagajni i odlazimo.
Opet na cesti u razgovoru o zamkama.
Idua zamka je vana. To je unutarnja zamka za zanos koja se zove uobraenost. Uobraenost nije
pot-puno odijeljena od krutosti vrednovanja nego je jedan od mnogih njezinih uzroka.
Ako sam sebe visoko cijeni, onda je tvoja spo-sobnost da prepozna nove injenice oslabljena. Tvoja
uobraenost odjeljuje te od kvalitetne stvarnosti. Kad injenice pokau da si potpuno zabrljao, ti to nee
lako priznati. Kad ti laan podatak die cijenu, ti e lako u nj povjerovati. Kod svakog mehanikog
popravka uobraenost grdno nastrada. Stalno ispada bu-dala, stalno pravi greke, i mehaniar koji mora
bra-niti veliku uobraenost nalazi se u grozno nepovoljnu Poloaju. Ako poznajete dovoljno mehaniara
da o njima razmiljate kao o skupini, i ako se vaa zapaanja podudaraju s mojima, mislim da ete se
sloiti da mehaniari naginju k tome da budu skromni i ut-ljivi. Ima iznimaka, ali openito ako nisu
isprva skrom-ni i utljivi, posao e ih vjerojatno takvima uiniti. I skeptini su. Paljivi, ali skeptini. Ali
nisu samoljubivi. Nema naina da blebeete gluposti i prodajete maglu o popravku motora, osim nekome
tko nema pojma o onom to radite.
... Htio sam rei da se motor ne podudara s vaom linou, ali on se s njom podudara. Radi se samo o
tome da je linost s kojom se podudara vaa stvarna linost, ona koja iskreno osjea i misli i djeluje, a ne
nikakva od lanih i napuhanih slika li-nosti to ih vaa uobraenost moe prizvati. Te lane slike se tako
brzo i tako potpuno ispuu da morate istog asa biti vrlo obeshrabreni ako vam je zanos potekao od
uobraenosti a ne od kvalitete.
Ako vam skromnost ne dolazi prirodno i lako, jedan od izlaza iz te zamke je pretvaranje da ste
skromni. Ako ba hotimice smatrate da niste dobri, onda vam zanos naglo raste kad injenice pokau da
vam je pretpostavka tona. Tako moete initi sve dok ne doe vrijeme kad injenice pokazuju da vam je
ta pretpostavka netona.
Tjeskoba, slijedea zamka za zanos, nekako je oprena uobraenosti. Tako si siguran da e sve pogreno uraditi da te je strah da ita radi. esto je to, prije nego lijenost, pravi razlog to ti je teko
poeti. Ta zamka tjeskobe, koja je posljedica preve-like motivacije, moe dovesti do svakovrsnih greaka
suvine briljivosti. Popravlja stvari koje ne treba popravljati i daje se u potjeru za izmiljenim kvarovima. Donosi napreac nezdrave zakljuke i ugra-uje svakojake greke u motor zbog svoje nervoze.
Te greke, kad se naine, naginju k tome da potvrde tvoje prvotno samopotcjenjivanje. To vodi do novih
greaka, koje vode do novog samopotcjenjivanja, i tako dalje u zaaranom krugu.
Najbolji je nain da se prekine taj krug, mislim, da metne svoje tjeskobe na papir. Proitaj sve^ to ti
doe pod ruku o toj stvari. Tjeskoba ti to olakava, i to vie ita to se vie smiruje. Mora se sjetiti da
si poao u potragu za duevnim mirom a ne samo da popravi motor.
Kad poinje popravak, moe napisati na koma-die papira sve to eli uiniti, a zatim komadie
svrstaj u ispravan redoslijed. Otkrit e da taj re-doslijed svrstava i opet presvrstava pa opet ispo-etka

dok ti sve vie i vie ideja pada na pamet. Vri-jeme koje u tome izgubi obino se viestruko vrati u utedi
rada na motoru i spreava te da neto ne uini eprtljavo to bi stvorilo kasnije potekoe.
Svoju tjeskobu moe donekle smanjiti suoivi se s injenicom da nema iva mehaniara koji s
vremena na vrijeme ne uprska neki posao. Glavna razlika izmeu tebe i profesionalnih mehaniara je u
tome to ne zna kad se to njima dogodi - ti samo to plaa, u obliku dodatnih trokova razmjerno rasporeenih po cijelom tvom raunu. A kad sam nai-ni greku, ima bar tu korist da iz nje neto naui.
Dosada je naredna zamka za zanos koja mi pada na pamet. Ona je oprena tjeskobi i obino prati probleme uobraenosti. Dosada znai da si iskliznuo s tranica kvalitete, da ne vidi stvari sa svjeinom, da
si izgubio svoj poetniki duh i da je tvoj moto-cikl u velikoj opasnosti. Dosada znai da su ti zalihe
zanosa na izmaku i da ih treba obnoviti prije nego to se ita drugo uini.
Kad ti je dosadno, stani! Idi u kino. Upali TV. Nazovi to loim danom. Radi bilo to drugo osim popravljanja tog motora. Ako ne stane, na redu je velika greka, a onda dosada i velika greka se spoje
jednog lijepog jutra u grdan kvar i onda e zaista stati.
Moj najdrai lijek za dosadu je spavanje. Vrlo je lako zaspati kad ti je dosadno i vrlo je teko osjetiti
dosadu poslije duga odmora. Idui mi je lijek kava. Obino imam ukljuen elektrini lonac s kavom dok
radim, na motoru. Ako to ne pomae, moda su u pita-nju dublji problemi kvalitete koji vas mue i odvraaju vam panju od onoga to je pred vama. Dosada je znak da mora svratiti pozornost na te probleme to i onako ini - i uspostaviti nad njima nadzor prije nastavljanja s motociklom.
Meni je najdosadnija dunost ienje motora. To me se ini pravim gubljenjem vremena. John
uvijek svoj BMW dri pic-puc. Zaista mu lijepo izgleda, dok je moj stalno pomalo prljav, reklo bi se. Tu
je u pita-nju klasian duh: iznutra krasno radi dok na povrini izgleda zamazano.
Jedno rjeenje dosade pri nekim vrstama poslova, kao to su podmazivanje i mijenjanje ulja i
ugaanje! jest pretvaranje tih poslova u svojevrstan obred. Po-stoji estetika vrenja poznatih stvari i
estetika vrenja nepoznatih stvari. uo sam da postoje i dvije vrste zavarivaa: industrijski zavarivai koji
ne vole zamr-ene poslove i uivaju radei po sto puta istu stvar; i radioniki zavarivai kojima je zlo kad
moraju dva puta napraviti isti posao. Savjet je glasio da ovjek mora znati kojoj vrsti zavarivaa se obraa,
jer to nije svejedno. Ja spadam u ovaj posljednji razred, i zato valjda volim rjeavanje zamrenih kvarova
vie nego ita drugo a mrzim ienje motora vie nego ita drugo. Ali mogu obaviti i jedno i drugo kad
treba a to moe i svatko drugi. Kad istim motor inim to kao to ljudi idu u crkvu; ne toliko da otkrijem
neto novo, iako stalno pazim na novosti, nego da se iznova susretnem s poznatim stvarima. Lijepo je
ponekad e-tati znanim stazama.
Zen ima neto rei o dosadi. Njegova glavna vje-ba da se samo sjedi vjerojatno je najdosadnija
stvar na svijetu, ako to nije pak indijski obiaj da se ljudi ivi zakopavaju. Tu se nita posebno ne radi; ne
mie se, ne razmilja, ne brine. to bi moglo biti dosad-nije? Ali u sri sve te dosade lei upravo ono
to zen budizam eli pouiti, to je to? to to lei u samoj sri dosade to mi ne vidimo?

Nestrpljivost je bliska dosadi ali uvijek je pos-ljedica jednog uzroka: potcjenjivanja vremena koliko e
trajati neki posao. Nikada zapravo ne znate to e se isprijeiti i vrlo malo poslova se obavlja onako brzo
kako su planirani. Nestrpljivost je prva reakcija na zapreke i moe se brzo pretvoriti u ljutnju ako niste
paljivi.
Nestrpljivost se najbolje izbjegava ako se za posao predvidi neodreeno vrijeme, osobito za nove
poslove koji zahtijevaju nepoznate postupke; zatim ako se pod-vostrui predvieno vrijeme kad nas
prilike prisiljavaju da se rok planira; i ako se stupnjuje cilj onoga to elimo uiniti. Opi ciljevi moraju
se stupnjevati tako da im se smanji vanost, a neposredni ciljevi mo-raju se stupnjevati tako da im se
povea vanost. To zahtijeva prilagodljivo vrednovanje, i pomak vrijed-nosti obino je popraen nekim
gubitkom zanosa, ali to je rtva koja se mora podnijeti. To nije nita u usporedbi s gubitkom zanosa koji
e se dogoditi ako nastane kakva velika greka zbog nestrpljivosti.
Moja najdraa vjeba stupnjevanja nanie je i-enje vijaka i matica i zakovica i rupa. Ja patim od
progona oteenih i izlizanih i zaralih i prljavih na-voja zbog kojih se vijci polagano ili teko okreu; i
im naiem na njih, uzimam mjerku za navoje i kalibrator, vadim rezae i neobraene matice, urezujem
na njima nove navoje, zatim ih ispitujem i podmazu-jem i imam pred sobom itavu zalihu strpljivosti.
Druga je vjeba ienje alata koji je bio upotrijeb-ljen a. nije spremljen i unereuje garau. To je dobra
stvar jer jedan od prvih znakova nestrpljivosti je neza-dovoljstvo to vam se odmah ne nalazi pri ruci
komad alata koji vam je potreban. Ako se jednostavno za-ustavite i uredno pospremite alat, pronai ete i
onaj komad koji vam treba i stupnjevat ete nanie nestrp-ljivost bez gubljenja vremena i ugroavanja
posla.
Ulazimo u Dayville a stranjica mi izgleda kao da se pretvara u cement.
No, to je valjda sve o zamkama vrijednosti. Ima ih jo jako mnogo, naravno. Zaista ja sam samo naeo
temu da pokaem to se tu skriva. Gotovo svaki mehaniar mogao vam satima pripovijedati o
vrijednosnim zamkama koje je on otkrio a ja o njima nita ne znam. I sami ih morate mnogo otkriti pri
skoro sva-kom poslu. Moda je najbolja pojedinana stvar to semoe nauiti ako prepoznate takvu
zamku kad u nju upadnete i ako se njome pozabavite prije nego to se vratite poslu na motoru.
U Dayvilleu postoje golema sjenovita stabla kraj ben-zinske stanice gdje ekamo da se pojavi
posluitelj. Njega nema, a mi smo ukoeni i nerado bismo odmah sjeli na motocikl, pa proteemo noge u
hladovini. Stabla su tako golema da pokrivaju gotovo itav put. udnovato, u ovakvom kraju nalik na
pustinju.
Posluitelja jo nema, ali njegov konkurent s dru-ge strane ceste to gleda i uskoro nam prilazi da nas
on poslui. - Ne znam gdje je John - veli on.
Kad se pojavio John, zahvaljuje se tom drugom posluitelju i ponosno kae: - Mi uvijek jedan drugome ovako pomaemo.

Pitam ga ima li kakvo mjesto da se odmorimo a on kae: - Moete se posluiti travnjakom ispred moje
kue. Pokazuje prstom preko ceste na kuu koja se nalazi iza nekoliko topola kojima je promjer debla
preko jednog metra.
Uinimo tako, legnemo na nekakvu visoku zelenu travu, i sada vidim da se ta trava i stabla navodnjavaju iz jarka kraj ceste u kojemu tee bistra voda. Spavali smo valjda pola sata kad ujem i vidim Johna
na stolici za Ijujanje na travi kraj nas kako razgovara s vatrogascem na drugoj stolici. Sluam. Za-nima
me tok razgovora. Taj razgovor nikamo ne vodi, samo ispunjava vrijeme. Nisam uo tako ustrajna
sporotena razgovora od tridesetih godina kad su mi djed i pradjed i njihova braa znali tako razgovarati:
sve dalje i dalje i dalje bez ikakve namjere ili svrhe osim da ispune vrijeme, kao to se ljuljaju na stolicama.
John vidi da sam budan pa malo razgovaramo. Kae da voda dolazi iz Kinezova jarka. - Bijelac
vam nikad ne bi mogao iskopati ovakav jarak - kae on. - Oni su ga iskopali prije osamdeset godina kad
su mislili da ovdje ima zlata. Danas ovakav jarak ne moete nigdje nai. - Kae da su zato stabla toliko
velika.
Razgovaramo malo o tome odakle smo mi i kamo idemo, i kada polazimo John kae da mu je drago
to smo se upoznali i da se nada da smo se odmorili. Dok odlazimo ispod visokih stabala Chris mu mae a
on se smijei i odmahuje.
Pustinjska cesta vijuga kroz stjenovite klance i bre-uljke Ovo je najsui kraj do sada.
Sada elim govoriti o zamkama istinitosti i zamkama miia, i onda prestati s chautauquom za danas.
Zamke istinitosti tiu se podataka koji su shva-eni i nalaze se u vagonima vlaka. Najveim dijelom s
tim podacima uredno izlazi na kraj konvencionalna dualistika logika i znanstvena metoda o kojoj smo
ranije govorili, upravo poslije Miles Cityja. Ali postoji jedna zamka s kojom ne izlazi na kraj - zamka istinitosti logike da-ne.
Da i ne... ovo i ono... jedan ili nula. Na osnovi ovog dvolanog razluivanja sagraeno je cjelokupno
ljudsko znanje. Primjer za to je kompjutorska memo-rija koja sprema sve svoje znanje u obliku binarnih
informacija. Ona sadri jedinice i nule, to je sve.
Zato to nismo na to naviknuti, obino ne vidimo da postoji i trei mogui logiki lan jednak lanovima da i ne koji je sposoban da proiri nae poimanje u nepoznatom pravcu. Nemamo ak ni izraza za
njega, pa se moram posluiti japanskom rijecom mu.
Mu znai nikakva stvar. Poput kvalitete, mu upuuje izvan procesa dualistikog razluivanja. Mu
jednostavno kae: Nikakav razred; ni jedan, ni nula, ni da, ni ne. Ono istie da je kontekst pitanja
takavda su pogreni i jesan i nijean odgovor i da se ne smiju dati. Povucite to pitanje, eto to ono kae.
Mu je prikladno kad kontekst pitanja postaje premalen za istinitost odgovora. Kad su zen redovnika
Joshua pitali da li pas ima Budinu narav, on je rekao: Mu, mislei da bi odgovorivi i na jedan nain
dao netoan odgovor. Budina narav ne moe se obuhvatiti pitanjima da ili ne.

Oigledno je da mu postoji u prirodnom svijetu to ga istrauje znanost. Radi se samo o tome, kao i
obino, da smo mi nasljedno naueni da ga ne vidimo. Na primjer, bezbroj puta je ponovljeno da kompjutorski krugovi pokazuju samo dva stanja, voltau za jedan i voltau za nulu. To je glupo!
Svaki kompjutorski tehniar zna da nije tako. Pokuajte vidjeti voltau koja predstavlja jedan ili nulu
kad nestane struje! Krugovi su tada u stanju mu. Nisu na jedan, nisu ni na nuli, nalaze se u neodree-nom
stanju koje nema znaenja u okviru pojmova jedinica i nula. Osim toga u mnogim sluajevima oi-tavanje
voltmetra pokazat e svojstva lebdenja u kojima tehniar uope ne oitava svojstva kompjutor-skih
krugova nego svojstva samog voltmetra. Dogo-dilo se to da su uvjeti prekida struje dio ireg kon-teksta
nego to je kontekst u kojemu se stanja jedi-nica i nula smatraju univerzalnima. Pitanje jedinice ili nule je
povueno. A ima jo mnogo kompjutor-skih stanja nestanka struje u kojima se susreu od-govori mu
zbog irih konteksta od prostora jedinica i nula.
Dualistiki um sklon je pomisliti da je pojava odgovora mu u prirodi usputna prijevara ili nevanost,
ali mu se susree kroz cijelo znanstveno istraivanje, a priroda ne vara, i prirodni odgovori nikada nisu
nevani. Velika je greka, neka vrsta nepotenja, po-mesti prirodine mu odgovore pod tepih. Priznavanje i
vrednovanje tih odgovora mnogo bi pomoglo da se logika teorija priblii eksperimentalnoj praksi. Svaki
laboratorijski znanstvenik zna da eksperimentalni re-zultati pruaju mu odgovore na pitanja da-ne to ih je
eksperiment postavljao. U tim sluajevima on smatra da je eksperiment slabo zamiljen, grize se zbog
svoje gluposti i u najboljem sluaju smatra da e mu promaeni eksperiment koji je pruio mu odgovor
pomoi da izbjegne greke u planiranju buduih da-ne eksperimenata.
To nisko vrednovanje eksperimenta koji donosi mu odgovore nije opravdano. Odgovor mu je vaan
odgovor. On znanstveniku veli da je kontekst njegova pitanja preuzak za prirodin odgovor i da mora proiriti kontekst pitanja. To je vrlo vaan odgovor! Znanstvenikovo razumijevanje prirode njime se strahovito pojaava, a to je i bila glavna svrha pokusa. Moglo bi se s mnogo opravdanja tvrditi da znanost
vie raste kroz mu odgovore nego kroz da ili ne odgo-vore. Da ili ne odgovori potvruju ili nijeu pretpostavke. Mu odgovor kae da je odgovor onkraj pret-postavke. Mu je pojava koja prije svega nadahnjuje znanstveno istraivanje! Nema u tome niega tajanstvenog ni nepristupanoga. Radi se samo o tome
da nas je naa kultura tako izvitoperila da donosimo niske vrijednosne sudove o takvim odgovorima.
U odravanju motocikla mu odgovori to ih daje motor na mnoga postavljena dijagnostika pitanja
glav-ni su uzronici gubitka zanosa. A ne bi tako trebalo biti! Kad dobijete neodreen odgovor na svoje
pitanje, to moe znaiti jedno od ovoga: ili va postupak ispi-tivanja ne djeluje kako vi mislite da djeluje,
ili vae razumijevanje konteksta pitanja treba proiriti. Pro-vjerite svoj pokus i ponovo prouite pitanje.
Ne odbacujte takve mu odgovore! Oni su u svakom djeliu bitni kao da i ne odgovori. Oni su hitniji od
njih. Oni su odgovori na kojima napredujete!
... ini se da se motocikl malo pregrijava... ali mi-slim da se radi samo o vruem suhom kraju kroz
koji se vozimo... ostavit u odgovor na to pitanje u stanju mu ... dok se ne pogora ili ne pobolja...

Zaustavljamo se i pijemo mlijeko s okoladom u gradu Mitchell koji se savio ispod suhih bregova toih
vidimo kroz prozorska stakla. Neka djeca dolaze na kamionu i zaustavljaju se i u gomili ulaze u resto-ran
i nekako zavladaju njime. Dobro se ponaaju, samo su buna i odreita, ali moe se vidjeti da je vlasnica
lokala malo uznemirena zbog njih.
Suha pustinja, pjeana zemlja. Ponovo u nju zalazimo. Ve je kasno popodne i zaista smo preli
dosta kilometara. Ve osjeam bolove od tolikog sje-denja na motociklu. Sad sam zaista umoran. To mi je
i Chris rekao u restoranu. ak je pomalo i neraspoloen. Mislim da on moda ... no dobro... pustimo to...
Proirenje mu je jedina stvar koju ovog puta e-lim rei o zamkama istinitosti. Vrijeme je da se prijee na psihomotorne zamke. Ovo je podruje razu-mijevanja koje je najneposrednije povezano s onim
to se dogaa u motoru.
Ovdje neusporedivo najtegobniju zamku za zanos predstavlja neprikladan alat. Nita toliko ne obeshrabruje ovjeka koliko zastoji zbog alata. Kupite sav alat koji moete i nikada neete zaaliti. Ako elite
utedjeti novac, obratite panju na novinske oglasnike. Dobar alat se u pravilu ne troi, a dobar alat iz
druge ruke mnogo je bolji nego nov alat sla-bije kakvoe. Prouavajte kataloge alata. Iz njih mo-ete
mnogo nauiti.
Pored loa alata, loa okolina je takoer velika zamka za zanos. Obratite panju na odgovarajue
svjetlo. Pravo je udo koliko greaka moe sprijeiti malo svjetla.
Neke tjelesne nepogodnosti ne mogu se sprijeiti, ali mnoge od njih, kao to su na primjer prevrua ili
prehladna okolina, mogu odvesti vae procjene na krivi put ako niste paljivi. Ako vam je prehladno, urit
ete i vjerojatno nainiti neke greke. Ako vam je prevrue, prag ljutnje vam se mnogo sputa. Izbjegavajte nespretne poloaje tijela kad god je to mogue. Malena klupica kraj motocikla silno e poveati vau strpljivost i mnogo e manja biti vjerojat-nost da ete otetiti sklopove na kojima radite.
Postoji jedna psihomotorna zamka za zanos, mi-ina neosjetljivost, koja moe izazvati velike tete.
Ona je dijelom posljedica pomanjkanja kinestezije, neshvaanja da se u motoru nalaze krhki precizni
dijelovi koji se lako mogu otetiti miinom neosjetIjivou, premda je vanjtina motocikla gruba. Postoji
neto to se zove osjeaj za mehaniku, to je oito svakom tko zna to je to, ali ga je vrlo teko opisati
onom tko ne zna; i kada vidite da na motoru radi netko tko nema toga osjeaja, spremni ste patiti za-jedno
s motorom.
Taj osjeaj za mehaniku potjee iz dubokog unu-tarnjeg osjeanja elastinosti materijala. Neki materijali, kao keramika, imaju vrlo malu elastinost i zato pazite da pri obradi porculanskih dijelova
izbjegavate velike pritiske. Drugi materijali, kao elik, imaju silnu elastinost, veu nego guma, ali u
takvim razmjerima da ta elastinost nije primjetljiva, osim ako ne radite s velikim mehanikim silama.
Radei za zavrtnjima i maticama nalazite se u podruju velikih mehanikih sila i morate znati da su u
tom podruju kovine elastine. Kad zaarafljujete jedan zavrtanj postoji toka zvana runo priteg-nuto
kad je postignuto priljubljenje ali nije smanjena elastinost. Zatim slijedi srednje pritegnuto stanje kad

je oduzeto malo povrinske elastinosti. Zatim dolazi dobro pritegnuto kad je zavrtnju oduzeta sva
elastinost. Sila koja je potrebna da se dosegnu te tri toke razliita je za svaku veliinu zavrtanja, i
razliita je za podmazane zavrtnje i zakovice. Sile su razliite za elik i lijevano eljezo i broncu i
aluminij i plastiku i keramiku. Ali osoba s osjeajem za meha-niku zna kad je neto dobro pritegnuto i
tada stane. Osoba bez toga osjeaja ide dalje i oteuje navoje ili lomi zavrtanj.
Osjeaj za mehaniku ne ukljuuje samo razumi-jevanje elastinosti kovine nego i njezine mekoe.
Unuranjost motocikla sadri povrine koje su u nekim sluajevima precizne do tisuinke milimetra. Ako
vam padnu ili se zaprljaju ili ih ogrebete ili po njima lupi-te ekiem, one e izgubiti tu preciznost. Vano
jeshvatiti da kovina ispod povrine moe normalno iz-drati velike udarce i optereenja ali da to same
povr-ine ne mogu. Kad rukuje s preciznim dijelovima koji se zaglave ili ih je teko rastaviti, osoba s
osje-ajem za mehaniku izbjegavat e oteivanje povrina i sluit e se alatom na grubljim povrinama
tih dijelolova kad god je to mogue. Ako ba mora raditi na preciznim povrinama, uvijek e upotrijebiti
alat s mekim povrinama. Za takav posao mogu se nabaviti bronani ekii, plastini ekii, drveni
ekii, gumeni ekii i olovni ekii. Sluite se njima. Stezaljke kripa mogu se obloiti plastinim i
bakrenim i olovnim ploicama. Sluite se i njima. Njeno postupajte s preciznim dijelovima. Nikada
neete zaaliti. Ako ste skloni tome da grubo postupate sa stvarima, posvetite tome vie vremena i
pokuajte razviti malo vie poto-vanja prema dostignuima to ih precizni dijelovi predstavljaju.
Dugake sjene u suhom krajoliku kojim smo proli ostavile su u nama svojevrsno tmurno
raspoloenje ...
Moda je to samo obina popodnevna zlovolja, ali po-to sam sve to danas ispriao o tim stvarima
ini mi se da sam nekako okoliao. Netko bi mogao upitati: - U redu, ako zaobiem sve te zamke, hou li
onda uspjeti u poslu?
Odgovor je, naravno, nijean. Jo niste ni u emu uspjeli. Morate takoer ispravno ivjeti. Nain
ivota vas predodreuje da izbjegnete zamke i vidite prave injenice, elite li znati kako ete naslikati
savrenu sliku? To je lako. Postanite sami savreni i zatim samo prirodno slikajte. Na taj nain rade svi
strunjaci. Slikanje slike ili popravljanje motocikla nije odijeljeno od ostatka vaeg postojanja. Ako traljavo mislite est dana u tjednu kad ne radite na svom motoru, kakvo izbjegavanje zamki, kakva mudrolija, moe vas iznenada izotriti sedmoga dana? Sve to ide zajedno.
Ali ako est dana traljavo razmiljate a sedmi dan u tjednu zaista pokuate biti otroumniji, onda
moda iduih est dana neete biti traljavi kao prethodnih est. Mislim da s ovim zamkama za zanos
elim poka-zati preac prema ispravnom ivljenju.
Stvarni motocikl na kojemu radite jest motocikl koji nosi vae ime. Motor koji izgleda kao da se
nalazi ondje i osoba koja izgleda da se nalazi ovdje nisu dvije odijeljene stvari. One se primiu
kvaliteti ili se udaljavaju od kvalitete zajedno.

Stiemo u Prineville Junction s tek nekoliko sati dnev-nog vidjela pred nama. Nalazimo se na
raskriju s cestom broj 97, gdje emo skrenuti na jug, i nalijevam benzin na uglu i zatim sam tako umoran
da odlazim iza stanice i sjednem na uto obojeni rubni cement s nogama na ljunku, dok mi zadnje zrake
sunca blijete kroz grane u oi. Dolazi i Chris i sjeda, i ne kaemo nita, ali ovo je najgora potitenost do
sada. Toliko sam govorio o onim zamkama za zanos, a sam upadam u jednu od njih. Moda je to
premorenost. Moramo se naspavati.
Promatram neko vrijeme kako promiu automobili cestom. Neto samotno u vezi s njima. Ne samotno
- gore. Nita. Kao izraz na posluiteljevu licu dok nam je punio rezervoar. Nita. Nitavan rubni cement,
kraj nekog nitavnog ljunka, na nitavnom raskriju, koje nikamo ne vodi.
I neto u vezi s vozaima automobila. Izgledaju upravo kao posluitelj na pumpi, dok zure ravno ispred sebe u nekom svom privatnom transu. Nisam to vidio od... od onog prvog dana kad je to Sylvia primijetila. Svi izgledaju kao da su u pogrebnoj povorci.
S vremena na vrijeme netko nas strelovito pogleda a onda bezizraajno skree pogledom, kao da
gledaza svojim poslom, kao da mu je neugodno to smo mi moda primijetili da nas je promatrao. Ja to
sada vidim jer smo dugo vrijeme bili izvan toga. I vonja je razliita. ini se da se kola kreu stalnom
maksimalnom brzinom za gradsku vonju, kao da ele ne-kamo stii, kao da je ovo to se sada ovdje
nalazi neto kroz to samo treba proi. ini se da vozai vie misle na mjesto gdje ele biti nego na
mjesto gdje jesu.
Znam ja to je to! Stigli smo na Zapadnu obalu! Opet smo svi stranci! Ljudi, ta ja sam zaboravio najveu zamku za zanos od svih. Pogrebnu povorku! Tu povorku u kojoj smo svi mi. Ovaj bezglavi, zajebani,
supermoderni, uobraeni stil ivota koji misli da je njegova ova zemlja. Toliko smo dugo bili izvan njega
da sam ga bio potpuno zaboravio.
Upadamo u prometnu struju koja tee na jug i ve izbliza osjeam bezglavu opasnost. Vidim u ogledalu da me neko kopile u stopu prati i nee da me prestigne. Ubrzavam na sto dvadeset a kopile je jo iza
mene. Pritiem na sto pedeset i odljepljujemo se od njega. Ovo mi se uope ne svia.
Zaustavljamo se u Bendu i veeravamo u moder-nom restoranu gdje takoer ljudi ulaze i izlaze ne
gle-dajui jedni druge. Posluga je izvanredna ali bezlina.
Neto junije nailazimo na umu krljava drvea razdijeljenu na smijeno malene parcele. Oigledno
prsti nekog graevinskog poduzetnika. Na jednoj par-celi daleko od glavne ceste prostiremo vree za
spava-nje i otkrivamo da borove iglice jedva pokrivaju neto to predstavlja valjda nekoliko stopa meke
spuvaste praine. Nikada nisam vidio nita slino. Moramo paziti da ne rujemo po iglicama jer inae se
die pra-ina i sve prekriva.
Razgremo atorska krila i na njih stavljamo vree za spavanje. To e biti u redu. Chris i ja
razgovaramo neko vrijeme o tome gdje se nalazimo i kamo idemo. Gledani kartu u sumraku, a zatim je

gledam malo du-lje uz depnu lampu. Danas smo prevalili 520 kilome-tara. To je mnogo. Chris izgleda
jednako premoren kao ja, i jednako kao ja spreman da zaspi.

ETVRTI DIO

27
Zato ne izae iz sjene? Kako zapravo izgleda? Ti se neega boji, zar ne? ega se to boji?
Iza spodobe u sjeni nalaze se staklena vrata. Iza njih je Chris koji mi daje znak da ih otvorim. Sada je
on stariji, ali na njegovu je licu i dalje moleiv izraz. - to da sad radim? - eli znati. - to da radim
poslije? - eka da mu dam uputstva.
Vrijeme je da se neto uini.
Prouavam spodobu u sjeni. Vie nije onako sve-mogua kako je nekada bila. - Tko si ti? - pitam.
Odgovora nema.
- Po kojem su pravu ta vrata zatvorena?
Jo nema odgovora. Spodoba uti, ali se zgrila takoer. Boji se. Mene.
- Ima i gorih stvari nego to je skrivanje u sjeni. Je li tako? Da U zbog toga ne govori?
ini se da se koleba, povlai, kao da osjea to se spremam uiniti.
ekam, zatim se primaknem blie. Neto grozno, mrano, pogubno. Jo blie, ne gledajui u spodobu
u staklena vrata, da je ne bih upozorio. Ponovo
zastajem, prikupljan snagu i zatim nasrem! Ruke mi uranjaju u neto mekano gdje bi trebalo da bude
vrat. Spodoba se izvija, a ja steem stisak, kao to se dri zmija. I drei sve vre i vre sad emo
izai na svjetlost. Sad je kucnuo as! SAD EMO JOJ VIDJETI LICE!
- Tata!
- Tata! - ujem li ja to Chrisov glas kroz vrata? Po prvi put! - Tata! Tata!- Tata! Tata! - potee me
Chris za koulju. - Tata! Probudi se! Tata!
On plae, sad jeca. - Prestani, tata! Probudi se!
- Sve je u redu, Chris.
- Tata! Probudi se!
- Ja sam budan. - Jedva mogu nazreti njegovo lice pri svjetlu praskozorja. Nalazimo se negdje meu
drveem. Tu je motocikl. Mislim da smo negdje u Oregonu.
- Sa mnom je sve u redu, bila je to samo mora.
On nastavlja plakati i ja s njim neko vrijeme sje-dim bez rijei. - Sve je u redu - kaem, ali on ne
prestaje. Grozno se uplaio.
Ja isto tako.
- O emu si sanjao?
- Pokuavao sam vidjeti neije lice.

- Vikao si da e me ubiti.
- Ne, ne tebe.
- Nego koga?
- Osobu u snu.
- Tko je to bio?
- Nisam siguran.
Chrisov pla prestaje, ali on se nastavlja tresti od studeni. - Jesi li mu vidio lice?
- Jesam.
- Kako je izgledalo?
- Bilo je to moje vlastito lice, Chris. Tada sam poeo vikati... Bio je to samo ruan san. - Kaem mu da
dre i da bi trebalo da se vrati u vreu za spavanje.
On to ini. - Tako je hladno - kae.
- Da. - Pri sivoj svjetlosti mogu vidjeti paru iz naih dahova. Zatim se on zavlai potpuno u vreu za
spavanje pa mogu vidjeti samo svoj dah.
Ne spavam.
Ja uope nisam onaj to sanja.
To je Fedro.
On se budi.
Hm podvojen protiv sama sebe... ja... ja sam ona pogubna spodoba u sjeni. Ja sam ona grozota...
Oduvijek sam znao da e se vratiti...
Sad se radi o tome da se za to valja pripraviti...
Nebo ispod stabala izgleda tako sivo i tako bez-nadno.
Jadni Chris.

28
Sada raste oaj.
Kao u jednom od onih filmskih pretapanja u ko-jima zna da nisi u stvarnom svijetu ali sve ipak izgleda stvarno.
Hladan je dan u studenom, bez snijega. Vjetar nanosi prainu kroz pukotine na prozorima starog
automobila s aavim staklima, a estogodinji Chris sjedi kraj njega; oba su u demperima jer grija ne
radi, i kroz prljave prozore kola ibanih vjetrom vide da se gibaju naprijed prema sivom nebu izmeu zidova sivih i sivkasto-smeih zgrada s proeljima od opeke na kojima su porazbijani prozori a krhotine
stakla lee na ulici.

- Gdje smo? - pita Chris, a Fedro kae: - Ne znam - i on zaista ne zna, jer je izgubio razum. Za-lutao je,
tumara kroz sive ulice.
- Kamo idemo? - pita Fedro.
- Kupiti krevete na kat - kae Chris.
- A gdje se kupuju? - pita Fedro.
- Ne znam - kae Chris. - Moda emo ih vidjeti ako samo idemo dalje.
I tako se njih dvojica voze i voze kroz beskrajne ulice traei krevete na kat. Fedro se eli zaustaviti i
spustiti glavu na upravlja i samo poinuti. aa i sivilo prodrli su mu u oi i potpuno izbrisali svijest iz
njegova mozga. Svi prometni znaci su mu jednaki. Svaka sivo-smea zgrada nalik mu je na iduu. Sve
dulje i dulje oni se voze traei krevete na kat. Ali te krevete na kat, Fedro zna, nikada on nee nai.
Chris poinje polagano i korak po korak spozna-vati da se neto udno dogaa, da ta osoba to vozi
kola vie ih zapravo ne vozi, da je kapetan mrtav i da kola nemaju kormilara a on to ne zna nego samo
tako osjea i govori Fedru da se zaustavi i on se zaustavlja.
Kola iza njih trube, ali Fedro se ne mie. Jo neka kola trube, pa jo neka, i Chris u panici kae: VOZI! - i Fedro polako u agoniji gura nogom kvailo i ubacuje kola u brzinu. Sporo, kao da se kree u
snu, auto klizi najmanjom brzinom kroz ulice.
- Gdje stanujemo? - pita Fedro ustraenog Chrisa.
Chris se sjea adrese, ali ne zna kako se tamo stie, ali zakljuuje da e nai put ako pita dovoljno
mnogo ljudi i zato kae: - Zaustavi auto - i izlazi iz njega i pita za pravac i vodi poludjelog Fedra kroz
beskrajne zidove od opeka i razbijena stakla.
Nekoliko sati kasnije stiu i majka je bijesna to su toliko zakasnili. Ne moe razumjeti zato nisu
nali krevete na kat. Chris kae: - Posvuda smo traili - ali baca strelovit pogled na Fedra, pogled pun
stra-ha i uasa zbog neeg nepoznatog. Tako je to poelo za Chrisa.
To se vie nee dogoditi...
Mislim da u uiniti tako da se spustim do San Francisca, gdje u Chrisa poslati autobusom kui, a
onda u prodati motocikl i prijaviti se u bolnicu... ili ovo zadnje izgleda tako besmisleno... ne znam to u
uiniti.
Putovanje nee biti potpuno uzaludno. Bar e mu ostati neka lijepa uspomena na mene kad odraste. To
malo smanjuje tjeskobu. Dobro je uhvatiti se te misli. Toga u se drati.
U meuvremenu, samo u normalno nastaviti pu-tovanje i nadati se nekom poboljanju. Nemoj nita
odbacivati. Nikada, nikada nemoj nita odbacivati.
Hladno je izvan vree! Kao da je zima! Gdje li smo to. da moe biti tako hladno? Valjda smo na
velikoj visini. Provirujem iz vree za spavanje i vidim inje namotociklu. Na kromu rezervoara iskri se na
ranom suncu. Na crnom kosturu gdje grije sunce inje se pre-tvorilo u zrnca vode koja e se uskoro
skotrljati. Pre-hladno je da se spava pod vedrim nebom.

Sjeam se praine ispod borovih iglica i paljivo hodam da je ne diem. Raspremam sve s motocikla,
uzimam dugako zimsko rublje i oblaim ga, zatim odjeu, zatim demper, zatim bluzu. Jo mi je hladno.
Koraam preko spuvaste praine do zemljanog puta koji nas je ovamo doveo i trim izmeu borova
tridesetak metara, zatim usporavam do kasa i napokon se zaustavljam. Ovako je bolje. Nikakva zvuka.
Inje se nalazi i na putu u krpicama, ali se otapa i prelazi u vlane are kad na nj padnu zrake jutarnjeg
sunca. Sve je tako bijelo i ipkasto i netaknuto. Inje pokriva i drvee. Vraam se vrlo tiho putem kao da
ne elim uznemiriti izlazak sunca. Proima me osjeaj rane je-seni.
Chris jo spava i neemo moi nikamo krenuti dok se zrak ne ugrije. Pogodan as za ugaanje motocikla. Olabavljujem dugme na bonom poklopcu iznad zranog filtera, a ispod filtera vadim izlizan i
prljav smotak prirunog alata. Ruke su mi ukoene od hlad-noe i nadlanice su naborane. Te bore ipak
nisu od hladnoe. U etrdesetoj godini starost ve kuca na vrata. Meem smotak na sjedalo i odmotavam
ga... evo ih, tu su... kao da opet vidim stare prijatelje.
ujem Chrisa, bacam pogled preko sjedala i vidim da se mie ali ne ustaje. Oito se samo prevre u
snu. Malo poslije sunce poinje grijati i ruke mi vie nisu ukoene kao prije.
Htio sam malo govoriti o mudrosti popravljanja motocikla, o stotinu stvari to ih usput nauite, koje
obogauju ono to inite ne samo u praktinom nego i u estetskom pogledu. Ali to mi se sada ini
beznaaj-nim, premda tako ne bih smio govoriti.
Nego u sada krenuti u drugom pravcu, koji upot-punjuje njegovu priu. Nikada je zapravo nisam
upot-punio jer nisam mislio da e biti potrebno. Ali sa mislim da je prava zgoda da se to uini u ovo
preostalo vrijeme.
Kovina ovih kljueva tako je hladna da od nje bole prsti. Ali to je dobra bol. Stvarna je, nije
izmiljena, i tu je, apsolutno, u mojim rukama.
... Kad hodate nekom stazom i primijetite da se od nje odvaja druga staza na jednu stranu, recimo pod
kutom od 30 stupnjeva, a onda se kasnije rava jo jedna staza na istu stranu pod veim kutom, recimo 45
stupnjeva, pa poslije toga jo jedna staza pod 90 stupnjeva, poinjete razumijevati da negdje postoji neka
toka ka kojoj vode sve staze i da su mnogi ljudi zakljuili da je vrijedno ii tim putem, i poinjete se iz
radoznalosti pitati ne biste li moda i vi morali poi tim putem.
U svom proganjanju pojma kvalitete Fedro je stal-no viao neke stazice koje su sve vodile prema
nekoj vanjskoj toki na jednoj strani. Mislio je da ve zna o tom opem podruju kamo vode, o staroj
Grkoj, ali sada se pitao da mu nije u tome neto promaknulo.
Pitao je staru arah, koja je davno prije toga bila prola sa svojom zaljevaom i ubacila mu ideju o
kvaliteti u glavu, gdje se u engleskoj literaturi obra-uje kvaliteta kao predmet.
- Za boga miloga, ne znam. Ja nisam strunjak za engleski, nego za klasiku - rekla je. - Moje je
podruje grki.
- Je li kvaliteta dio grke misli? - pitao je Fedro.

- Kvaliteta je svaki dio grke misli - rekla je ona, a on je o tom razmiljao. Ponekad je pod njezi-nim
starakim nainom govora mislio da otkriva po-tajnu lukavost, kao da ona poput delfijskog proroita
govori stvari sa skrivenim znaenjima, ali nikada nije bio siguran.
Stara Grka. udnovato je da bi njima kvaliteta bila sve dok danas neobino zvui ak kad se kae da
je kvaliteta stvarna. Kakva se to neprimijeena prom-jena mogla zbiti?Drugu stazu u staru Grku pokazao
je iznenadan nain na koji se cijelo pitanje to je kvaliteta? za rilo u sistematsku filozofiju. Mislio je da
je bio zavrio s tim podrujem. Ali kvaliteta ga je ponovo irom otvorila.
Sistematska filozofija je grka. Stari Grci su je izmislili i uinivi to udarili joj svoj trajan peat. Whiteheadova izreka da cijela filozofija nije nita drugo nego biljeke uz Platona moe se dobro poduprijeti.
Zbrka oko stvarnosti kvalitete morala je poeti nekako u ono vrijeme.
Trea se staza pojavila kad je odluio otii iz Boze-mana da doktorira da bi mogao nastaviti
sveuilinu karijeru. Htio je nastaviti ispitivanjima znaenja kvali-tete to ga je potaklo njegovo
predavanje engleskoga. Ali gdje? I u kojoj disciplini?
Bilo je oito da se pojam kvalitete ne moe nalaziti ni u jednoj disciplini osim filozofije. A znao je
iz iskustva s filozofijom da nije vjerojatno da e dalje bavljenje njom otkriti ita to se tie oigledno tajanstvena pojma u nastavi engleske kompozicije.
Postajao je sve svjesniji mogunosti da nema programa u kojemu bi mogao studirati kvalitetu u
okvirima koji su slini okvirima njegova razumijeva-nja kvalitete. Kvaliteta nije leala samo izvan sviju
akademskih disciplina, leala je izvan dosega metoda cijele Crkve uma. Trebalo bi nai takvo sveuilite
koje bi prihvatilo doktorsku disertaciju u kojoj kandi-dat odbija da definira svoj sredinji pojam.
Dugo je listao kataloge dok nije otkrio neto to mu je probudilo nadu. Postojalo je jedno sveuilite,
Sveuilite Chicago, gdje je postojao interdisciplinarni program pod naslovom Analiza ideja i studij
metoda. U ispitni odbor spadali su profesor engleskoga, pro-fesor filozofije, profesor kineskoga i
predsjednik koji je bio profesor starog grkog jezika! Tome se obra-dovao.
Na motoru je ve sve uinjeno osim promjene ulja. Budim Chrisa i spremamo stvari i polazimo. Jo je
sanjiv ali hladan zrak na cesti ga razbuuje.
Cesta se penje uzbrdo izmeu borova, i jutros nema na njoj mnogo prometa. Kamenje izmeu bo-rova
je tamno i vulkansko. Pitam se jesmo li spavali na vulkanskoj praini. Postoji li vulkanska praina? Chris
kae da je gladan, a gladan sam i ja.
Zaustavljamo se u gradu La Pine. Kaem Chrisu da mi narui unku s jajima dok ja ostanem napolju
mijenjajui ulje.
Na benzinskoj stanici do restorana kupujem litar ulja, i na ljunkovitom parkiralitu iza restorana skidam ep, putam da se ulje iscijedi, nalijevam novo ulje, i kad sam gotov, novo ulje na ipci za mjerenje
blista na suncu gotovo bistro i bezbojno kao voda. Ahhhhhh!

Spremam klju, ulazim u restoran i vidim Chrisa i svoj doruak na stolu. Odlazim u zahod, perem
ruke i vraam se.
- to sam gladan! - kae Chris.
- Kakva hladna no - kaem ja. - Sagorjeli smo mnogo hrane samim tim to smo bili ivi.
Jaja su dobra. unka takoer. Chris govori o snu i kako ga je san uplaio i prelazimo preko toga. On
izgleda kao da e neto upitati, zatim ne pita, zatim neko vrijeme zuri kroz prozor u borove, zatim opet
poinje.
- Tata?
- Molim?
- Zato mi ovo radimo?
- to?
- Samo se cijelo vrijeme vozimo.
- Samo da vidimo domovinu ... praznici su. ini se da ga taj odgovor ne zadovoljava. Ali on ne zna
zbog ega ne valja.
Zapljuskuje me iznenadan val oaja, kao onaj u zoru. Ja mu laem. Zbog toga odgovor ne valja.
- Stalno idemo naprijed i naprijed - kae on.
- Pa da. to bi ti radije inio? Od nema odgovora. Nemam ga ni ja.Na cesti mi se javlja odgovor da je
ovo to inimo stvar najvie kvalitete to mi sada pada na pamet, ali to ga ne bi vie zadovoljilo od onoga
to sam mu re-kao. Ne znam to sam mu drugo mogao rei. Prije ili poslije, prije nego to se pozdravimo,
bude li tako, morat emo malo razgovarati, titei ga ovako od pro-losti moda mu nanosim vie zla
nego dobra. Morat e saznati za Fedra, premda ima mnogo toga to nikad ne moe doznati. Posebno
svretak.
Fedro je stigao na Sveuilite Chicago ve u jednom svijetu misli koji je tako razliit od onoga to ga
vi ili ja razumijemo, da bi iznoenje bilo teko ak i kad bih se svega u cijelosti sjeao. Znam da ga je
zamjenik predsjednika primio u predsjednikovoj odsutnosti na temelju njegova rada u Bozemanu i
oigledne sposob-nosti da inteligentno razgovara. Izgubilo se ono to je zapravo rekao. Poslije toga ekao
je nekoliko tjedana da se vrati predsjednik nadajui se da e dobiti sti-pendiju, ali kad se predsjednik
pojavio odran je raz-govor koji se u sutini sastojao od jednog pitanja i nijednog odgovora.
Predsjednik je rekao: - Koja je vaa osnovna struka?
Fedro je rekao: - Kompozicija u engleskom je-ziku.
Predsjednik je riknuo: - To je metodoloko pod-ruje! - I to je bio kraj razgovora o bilo kakvim
praktinim pitanjima. Nakon jo nekoliko nepovezanih reenica Fedro je zapeo, oklijevao je i ispriao se,
za-tim se vratio u planine. To je bilo ono njegovo svojstvo zbog kojega je prije bio izbaen sa sveuilita.
Onda je bio zapeo na jednom pitanju i nije bio sposoban mi-sliti ni o emu drugome, dok su ostali

napredovali bez njega. Ovaj put, meutim, imao je pred sobom cijelo ljeto da razmilja o tome zato bi
njegovo pod-ruje moralo biti supstancijalno ili metodoloko, i cje-loga toga ljeta samo to je inio.
U umama na granici pojasa drvea jeo je vicar-ski sir, spavao na leaj evima od borovine, pio vodu
iz gorskih potoka i razmiljao o kvaliteti i supstanci-jalnom i metodolokom podruju.
Supstancija se ne mijenja. Metoda ne sadri traj-nosti. Supstancija se povezuje s oblikom atoma. Metoda se povezuje s onim to atom ini. U tehnikom opisu postoji slina razludba izmeu fizikalnog
opisa i funkcionalnog opisa. Sloen sustav najprije treba opisati u okvirima njegovih supstancija:
njegovih pod-sustava i dijelova. Zatim se opisuje u okvirima meto-da: njegovih funkcija slijedom kako se
dogaaju. Ako pobrkate fizikalan i funkcionalan opis, supstanciju i metodu, potpuno se zapletete i vi i
italac.
Ali primijeniti te klasifikacije na itavo polje zna-nja kao to je kompozicija u engleskom jeziku inilo
se arbitrarno i nepraktino. Nema akademske discipli-ne bez supstancijalnog i metodolokog aspekta. A
kva-liteta nije imala nijedne vidljive veze ni s jednim ni s drugim. Kvaliteta supstancija. Ona nije ni
metoda. Na-lazi se izvan obje. Ako netko gradi kuu sluei se viskom i libelom, on to ini zato to je za
uspravne zidove manja vjerojatnost da e se sruiti pa imaju veu kvalitetu nego nakrivljeni zidovi.
Kvaliteta nije metoda. Ona je cilj prema kojemu je metoda usmje-rena.
Supstancija i supstancijalnost zaista odgovara-ju objektu i objektivnosti, koje je on odbacio
da bi stigao do nedualistikog pojma kvalitete. Kad se sve razdijeli na supstanciju i metodu, ba kao kad
se sve razdijeli na subjekt i objekt, tu zapravo nema uope mjesta za kvalitetu. Njegova disertacija nije
mogla biti dio supstancijalnog polja, jer prihvatiti rascjep na supstancijalno i metodoloko znailo je
poricati posto-janje kvalitete. Ako je kvaliteta morala ostati, onda je pojam supstancije i metode morao
otii. To bi znailo svau s odborom, neto to on nipoto nije elio. Ali je bio ljut to e mu unititi
znaenje svega to govori ve prvim pitanjem. Supstancijalno polje? Na kakvu ga to Prokrustovu postelju
pokuavaju po-lei? pitao se.Odluio se poblie istraiti naobrazbu lanova odbora pa je u tu svrhu kopao
po biblioteci. Osjeao je da se taj odbor nalazi u nekom potpuno tuem sustavu misli. Nije vidio gdje se
taj sastav i veliki sus-tav njegove misli dodiruju.
Posebno mu je smetala kvaliteta objanjenja svrhe odbora. Ono je izgledalo krajnje nejasno. Cio opis
rada odbora bio je udan obrazac prilino obinih rijei sloenih na najneobiniji nain, tako da je objanjenje izgledalo daleko zamrenije nego stvar koju je on pokuavao kroza nj razumjeti. To vie nije bilo
ono emu se isprva veselio.
Prouio je sve to je mogao nai to je napisao predsjednik i tu se opet sreo s udnim obrascem jezika
koji je sreo u nejasnom opisu odbora. Bio je to zago-netan stil jer se potpuno razlikovao od onoga to je
vidio na samom predsjedniku. U kratkom razgovoru predsjednik ga se dojmio velikom hitrinom duha, i
jednako brzim temperamentom. A tu je pak bio jedan od najneodreenijih i najneodgonetljivijih stilova
to ih je Fedro ikada itao. Tu su bile enciklopedijske reenice koje su ostavljale subjekt i predikat

posvema izvan izgovorene razdaljine. Uklopljeni komadi bili su neobjanjivo ubaeni unutar drugih
uklopljenih dije-lova, jednako neobjanjivo ubaenih u reenice ija je povezanost s prethodnim
reenicama u itateljevu mo-zgu bila mrtva i pokopana i sagnjila mnogo prije do-laska do toke.
Ali najznaajnije od svega bilo je udesno i neobjanjeno pupanje apstraktnih kategorija koje su izgledale optereene posebnim znaenjima koja se nigdje ne izriu i kojima se sadraj moe samo nagaati;
one su se gomilale jedna za drugom tako brzo i tako su-sljedno da je Fedro znao da ne postoji nikakav
mogui nain da razumije to to je bilo pred njim, jo manje da se tome suprotstavi.
Isprva je Fedro pretpostavljao da sve tekoe do-laze otuda to to nadilazi njegove sposobnosti. lanci
su zahtijevali odreeno znanje kojega on nije imao. Meutim, zatim je primijetio da su neka predavanja
pisana za sluatelje koji nipoto nisu mogli imati takve naobrazbe, pa je njegova prvanja pretpostavka
osla-bila.
Druga mu je pretpostavka bila da je predsjednik strukovnjak, tako je on nazivao pisca koji je tako
duboko potonuo u svoje polje da je izgubio sposob-nost komuniciranja s ljudima izvana. Ali ako je tako,
zato je odboru dato takvo openito, nestrukovno ime Analiza ideja i studij metoda? A ni predsjednik
nije imao osobine strukovnjaka. Tako je i ta pretpostavka bila slaba.
U meuvremenu Fedro se okanio truda da razbija glavu predsjednikovom retorikom i pokuao neto
vie otkriti o lanovima odbora, nadajui se da e to objasniti o emu se tu zapravo radi. Pokazalo se da je
to pravilan pristup. Poeo je uviati koja je nje-gova nevolja.
Predsjednikove izreke su bile zatiene - zati-ene golemim labirintskim utvrdama koje su se ni-zale i
nizale s takvom sloenou i masivnou da je bilo gotovo nemogue otkriti to on to unutra uva.
Nedokuivost svega toga bila je ona vrsta nedokuivosti pred kojom se naete kad iznenada uete u sobu
gdje je upravo zavrena estoka svaa. Svatko uti. Nitko ne govori.
Sauvao sam sitan ulomak sjeanja o Fedru kako stoji u kamenitom hodniku neke zgrade, oito unutar
Sveuilita Chicago, obraajui se pomoniku predsjed-nika odbora, kao detektiv na kraju filma, i veli: U svom opisu odbora vi ste izostavili jedno vano ime.
- Da? - veli pomonik predsjednika odbora.
- Da - veli Fedro sveznajuim tonom - ... Ari-stotelovo ...
Pomonik predsjednika je isprva zabezeknut, za-tim, gotovo kao krivac koji je otkriven ali ne osjea
krivice, smije se glasno i dugo.
- Oh, razumijem - veli on. - Vi niste znali... nita o... - Zatim malo bolje razmilja o onom to je htio
rei i odluuje da ne rekne nita vie.Stiemo do skretita prema jezeru Crater i uspinjemo se ureenim
putem u Nacionalni park. Sve je isto, dotjerano i sauvano. Drugaije zaista ne bi smjelo ni biti, ali ni
ovo ne donosi nagrade za kvalitetu. To po-staje muzej. Tako je bilo prije nego to je doao bijeli ovjek krasna lava tee, posvuda oskudno drvee, nigdje nijedne limenke od piva - ali sada kad je bijeli ovjek tu,

to izgleda kao patvorina. Moda bi uprava Nacionalnog parka jednostavno trebalo da stavi gomilu
limenki od piva usred te lave pa bi sve oivjelo. ov-jeka smuuje odsutnost limenki od piva.
Kraj jezera se zaustavljamo i proteemo i prijazno se mijeamo sa skupinom turista koji dre kamere i
viu na djecu Ne idite preblizu! i vidimo automo-bile svih razliitih tablica, i vidimo jezero Crater s
osjeajem No, tu je,ba kao to se vidi na razgledni-cama. Gledam druge turiste i svi mi se ine da ne
spadaju ovamo. Nije mi zbog toga ao, samo taj osje-aj da je sve nestvarno i da je kvaliteta jezera unitena injenicom da se na nju toliko pokazuje. Uprete prstom u neto i istaknete kvalitetu a kvaliteta
poinje nestajati. Kvaliteta je neto to se vidi prikrajkom oka, i tako ja gledam jezero ispod nas, ali
osjeam neku posebnu kvalitetu hladne, gotovo ledene sunane svjetlosti iza sebe i gotovo nepokretna
vjetra.
- Zato smo doli ovamo? - kae Chris.
- Da vidimo jezero.
Njemu se to ne svia. On osjea lanost i jako se mrti, nastojei pronai pravo pitanje da bi to iznio. Ja to upravo mrzim - kae.
Neka starija gospoa ga gleda s iznenaenjem, zatim sa aljenjem.
- No, to mi tu moemo, Chris? - pitam ja. - Moramo stalno ii naprijed dok ne otkrijemo to ne valja
ili dok ne otkrijemo zato ne znamo to ne valja. Je li ti to jasno?
On ne odgovara. Starija gospoa se pravi da ne slua, ali njezina nepominost je izdaje da slua. Odlazimo k motociklu, i ja pokuavam neto smisliti, ali
mi nita ne pada na pamet. Vidim da on pomalo plae i da sada gleda u stranu da ja to ne bih vidio.
Vijugamo nizbrdo iz parka prema jugu.
Rekao sam da je pomonik predsjednika odbora za Analizu ideja i studij metoda bio zabezeknut.
Njega je zaprepastilo to to Fedro nije znao da se nalazi na tlu onoga to bilo vjerojatno najslavnije
akademsko sporenje ovog stoljea, to je rektor jednog kalifornijskog sveuilita opisao kao posljednji
pokuaj u povi-jesti da se promijeni koloteina cijelog jednog sveui-lita.
itajui Fedro je doznao kratku povijest te slavne pobune protiv empirikog odgoja koji se
primjenjivao ranih tridesetih godina. Odbor za Analizu ideja i stu-dij metoda bio je ostatak toga
pokuaja. Voe pobune bili su Robert Mavnard Hutchins, koji je bio postao rektor Sveuilita Chicago;
Mortimer Adler, iji je rad o psiholokim osnovama zakona dokaza bio donekle slian radu to ga je
Hutchins napravio na Yaleu; Scott Buchanan, filozof i matematiar; i najvaniji od sviju za Fedra,
tadanji predsjednik odbora, koji je u ono vrijeme bio spinozist i medijevalist na Sveuilitu Columbia.
Adlerovo prouavanje dokaza, oploeno itanjem klasika zapadnog svijeta, dovelo je do uvjerenja da
je ljudska mudrost relativno malo napredovala u posljed-nje vrijeme. On se uporno vraao na svetog
Tomu Akvinskoga, koji se prihvatio Platona i Aristotela i uinio ih dijelom svoje srednjovjekovne sinteze
grke filozo-fije i kranske vjere. Rad Tome Akvinskoga i starih Grka, kako ih je Toma Akvinski

interpretirao, pred-stavljali su za Adlera kamen temeljac zapadnog intelek-tualnog nasljea. Zbog toga su
oni osiguravali mjerilo svakom tko trai dobru knjigu.
U aristotelovskoj tradiciji, kako su je interpretirali srednjovjekovni skolastici, ovjek se smatra
razumnom ivotinjom koja je sposobna da trai i definira dobar ivot i da ga postie. Kad je to prvo
naelo o Ijudskoj prirodi prihvatio rektor Sveuilita Chicago, bilo je neizbjeno da e ono imati
edukativnih posljedica Glasoviti program Velikih knjiga, reorganizacija sve-uiline strukture prema
aristotelovskim zasadama i osnutak Kolegija, u kojemu se s itanjem klasika poinjalo s
petnaestogodinjim studentima, predstav-ljaju neke rezultate.
Hutchins je odbacio ideju da empiriko znanstve-no obrazovanje moe automatski proizvoditi
dobro obrazovanje. Znanost je osloboena vrijednosti. Ne-sposobnost znanosti da dohvati kvalitetu,
kao objekt prouavanja, onemoguuje znanosti da naini ljestvicu vrijednosti.
Adler i Hutchins su se u osnovi bavili potrebama za ivot, vrijednostima, kvalitetom i temeljima
kvali-tete u teorijskoj filozofiji. Tako su oni oigledno puto-vali u istom pravcu kao Fedro samo su
nekako zavrili s Aristotelom i tu stali.
Nastao je sukob.
ak i oni koji su bili skloni da dopuste Hutchin-sovu brigu o kvaliteti bili su neskloni da prepuste konanu vlast aristotelovskoj tradiciji da definira vrijed-nosti. Uporno su ustrajavali na tome da se nikakve
vrijednosti ne mogu utvrditi, i da se valjana suvre-mena filozofija ne treba obraunavati s idejama koje su
izraene u knjigama starog i srednjeg vijeka. Sva ta guva izgledala je mnogima od njih tek kao nov i
naduven argon meu lukavcima.
Fedro uistinu nije znao to bi inio s tim suko-bom. Ali sve je to nesumnjivo izgledalo blisko podruju u kojemu je on elio raditi. I on je osjeao da se nikakve vrijednosti ne mogu utvrditi, ali da to nije
razlog da se vrijednosti zanemaruju ili da vrijednosti ne postoje u stvarnosti. Takoer je osjeao odbojnost
prema aristotelovskog tradiciji koja prisvaja definira-nje vrijednosti, ali nije smatrao da se s njom ne bi
trebalo obraunavati. Odgovor na sve to bio je nekako duboko zakopan u tome i on je elio vie doznati.
Od etvorice koja su izazvala toliki bijes pre-ostao je samo tadanji predsjednik ispitnog odbora.
Moda zbog toga premjetaja na nii poloaj, moda zbog drugih razloga, njegov ugled meu osobama s
kojima je Fedro razgovarao nije bio ugled genija. Nit-ko nije potvrdio njegovu genijalnost a dvojica su je
otro zanijekala, i to proelnik jednog od glavnih sve-uilinih odjela koji ga je nazvao groznim
uasom i jedan bivi student toga sveuilita s diplomom iz filozofije koji je rekao da je predsjednik vrlo
poznat po tome to potpisuje diplome samo kopijama samoga sebe. Nijedan od te dvojice sugovornika
nije bio po prirodi osvetoljubiv i Fedro je osjeao da je istina ono to su mu rekli. Poslije se to jo
potvrdilo jednim otkriem u tajnitvu odjela. Htio je razgovarati s jo dvojicom diplomiranih studenata da
to vie dozna o tom ispitnom odboru, i oni su mu kazali da je taj od-bor u cijeloj svojoj povijesti odobrio
samo dvije dok-torske disertacije. Da bi naao mjesto pod suncem za stvarnost kvalitete on se oito morao

boriti i pobijediti predsjednika svog ispitnog odbora, ije mu je aristotelovsko gledite prijeilo i da pone
i iji je tempera-ment izgledao krajnje nepopustljiv prema oprenim idejama. Sve je to zajedno stvorilo
veoma mranu sliku.
Tada je Fedro sjeo i napisao, glavom predsjedni-ku ispitnog odobra za Analizu ideja i studij metoda na Sveuilitu u Chicagu, pismo koje se moe opisati samo kao izazov za odbijanje, u kojemu pi-sac
odbija da se tiho iunja kroz stranji izlaz nego mjesto toga stvara scenu takvih razmjera da mu pro-tivnici
prisiljeni da ga izbace na glavna vrata, dajui time izazovu teinu koje on ranije nije imao. Poslije toga on
se pridie na ulici i, poto se jo jednom uv-jeri da su vrata vrsto zatvorena, prijeti im akama, otresa
prainu s odijela i veli: - U redu, pokuao sam - i na taj nain rastereuje svoju savjest.
Fedrov izazov saopio je predsjedniku da je nje-govo temeljno podruje sada filozofija, a ne kompozicija u engleskom jeziku. Meutim, rekao je, razdioba studija na supstancijalno i metodoloko podruje je
iz-danak aristotelovske dihotomije oblika i sadraja, koja protivnicima dualizma nita ne znai jer su te
dvije stvari istovjetne.Rekao je da nije siguran, ali da ispada tako da se disertacija o kvaliteti pretvara u
antiaristotelovsku disertaciju. Ako je to istina, on je izbrao prikladno mjesto za nju. Velika sveuilita
prosljeuju u hegelovskom duhu i svaka kola koja ne moe prihvatiti disertaciju koja je oprena njezinim
temeljnim naeli-ma zapala je u pljesnivu koloteinu. To je disertacija, istaknuo je Fedro, koju je
Sveuilite Chicago ekalo.
Dopustio je da je taj zahtjev golem i da mu je sud o njegovoj vrijednosti nemogu budui da nitko ne
moe biti nepristran sudac u svojoj vlastitoj stvari. Ali kad bi se netko drugi pojavio s disertacijom ko-joj
bi bila svrha da bude glavni prijelom izmeu isto-ne i zapadne filozofije, izmeu religioznog misticizma
i znanstvenog pozitivizma, on bi to smatrao historij-skom vanou, disertacijom koja bi pomaknula
sveu-ilite dobrano naprijed. U svakom sluaju, rekao je, zapravo nitko nije bio prihvaen u Chicagu dok
prije toga nije nekoga drugoga izbacio. Time je Aristotel dobio svoje.
Upravo bezobrazno.
A nije to bio ni izazov za odbijanje. Jo jae je iz toga izbijala megalomanija, zabluda o veliini, posvemanji gubitak sposobnosti da se razumije uinak onoga to je reeno o drugima. Postao je takav
zatvo-renik svoga svijeta metafizike kvalitete da vie izvan toga nije mogao nita vidjeti, a budui da
nitko nije razumio njegov svijet, unaprijed je bio propao.
Mislim da je on u to vrijeme morao osjeati da je istina ono to govori i da nije vano da li je njegov
nain iznoenja bezobrazan ili ne. Toliko je mnogo ovisilo o tome da nije imao vremena za uljepavanje.
Ako Sveuilite Chicago vie zanima estetika onoga to on govori nego racionalan sadraj, onda ono ne
ispunjava svoju osnovnu svrhu kao sveuilite.
O tome se radilo. On je zaista vjerovao. Nije to bila jedna od onih zanimljiv ideja koje treba provje-riti
kroz postojee metode. Bilo je to mijenjanje sa-mih postojeih racionalnih metoda. Normalno kad ima-te
predstaviti neku novu ideju u nekoj akademskoj sredini pretpostavlja se da ete biti objektivni i nepri-

strani u tome. Ali ova ideja o kvaliteti bila je oprena upravo toj pretpostavci - o objektivnosti i nepristranosti. One su pristajale samo dualistikom razumu. Dualistika izvornost postie se objektivnou, ali
kre-ativna izvrsnost se ne postie.
On je vjerovao da je rijeio veliku zagonetku sve-mira, da je presjekao gordijski vor dualistike misli
jednom rijeju, kvalitetom, i nije bio spreman nikome dopustiti da tu rije ponovo svee u vor. I
vjerujui u to on nije mogao vidjeti kako njegove rijei bezo-brazno megalomanski zvue drugim ljudima.
Ili ako je vidio, nije mu bilo stalo do toga. To to on govori je megalomanija, ali pretpostavimo da je
istina? Ako gri-jei, kome e biti briga? Ali pretpostavimo da je u pravu? Biti u pravu i odrei se toga
prava radi dodvorenja svojim uiteljima, to bi bilo nakazno!
I tako njemu jednostavno nije bilo briga kako nje-gove rijei zvue drugima. Bila je to posve fanatina
stvar. Tih je dana ivio u samotnom svemiru svojih razgovora. Nitko ga nije razumio. I to su vie ljudi
pokazivali da ga ne uspijevaju razumjeti i da im se ne svia ono to razumiju, to je on fanatiniji i
neugodniji postajao.
Njegov izazov je naiao na oekivani doek. Bu-dui da je njegovo osnovno podruje filozofija, treba
se javiti odjelu za filozofiju, a ne tom odboru.
Fedro je to pokorno uinio, zatim su on i njegova obitelj natovarili u auto i prikolicu sve to su imali,
Pozdravili se s prijateljima i spremali se da krenu. Ba kad je po posljednji put zakljuavao kuna vrata
pojavio se potar s pismom. Bilo je sa Sveuilita Chicago. U njemu je pisalo da nije primljen. Nita vie.
Oigledno je predsjednik ispitnog odbora za Ana-lizu ideja i studij metoda utjecao na odluku.
Fedro je posudio pribor za pisanje od susjeda i otpisao predsjedniku da e ostati pri odboru za Analijzu ideja i studije metoda budui da je tu ve bioprimljen. To je bio pravni potez s njegove strane, ali
Fedro je do tog doba u sebi ve bio razvio svoje-vrsnu borbenu upornost. To zastranjivanje, to brzo
izguravanje kroz vrata filozofije znailo je na neki nain da zbog nekog razloga predsjednik ne moe
njega izbaciti na glavna vrata ispitnog odbora, ak ni s onim bezobraznim pismom u ruci, i to je Fedru
oja-alo samopouzdanje. Bez pokrajnih vrata, molim vas. Morat e ga izbaciti na glavna vrata, ili nikako.
Mo-da to nee ni moi. Dobro je. elio je da njegova disertacija nikome nita ne duguje.
Putujemo istonom obalom jezera Klamath trostaz-nom cestom koja je sauvala mnogo obiljeja
dvadese-tih godina. Tada su izgraene sve te trostazne ceste. Zaustavljamo se da ruamo u usputnom
svratitu koje takoer spada tom dobu. Drvena konstrukcija koja vapije za bojom, neonska reklama za
pivo u prozoru, ljunak i mrlje motornog ulja umjesto travnjaka pred ulazom.
Unutra, sjedalo na zahodskoj koljci razbijeno i umivaonik je pokriven masnim prugama, ali na povratku k naem stolu malo pozornije gledam vlasni-ka iza bara. Lice iz dvadesetih godina dvadesetog stoljea. Jednostavno, toplo, nepokolebljivo. Ovo je nje-gov dvorac. Mi smo njegovi gosti. I ako nam se ne
sviaju njegovi kosani odresci bolje nam je da utimo.

Kad stigoe oni, ti kosani odresci s divovskim siro-vim lukom, vidim da su ukusni a dobra je i boca
piva. itav obrok mnogo jeftiniji nego to bismo ga platili na onim mjestima za stare gospoe s
plastinim cvi-jeem na prozorima. Dok jedemo, vidim da smo kre-nuli krivim putem i da smo drugim
putem mogli mnogo bre stii do oceana. Sada je vrue, ljepljiva vruina zapadne obale koja poslije suhe
vruine za-padne pustinje ovjeku vrlo teko pada. Zaista, ovo
je samo preneseni Istok, sav ovaj prizor, i ja bih elio to je mogue prije stii do oceana gdje je svjee.
Razmiljam o tome du cijele june obale jezera Klamath. Ljepljiva vruina i strava dvadesetih godina ... Tako se osjeao u Chicagu onoga ljeta.
Kad je Fedro s obitelji stigao u Chicago, nastanio se blizu sveuilita i, budui da nije imao stipendije,
poeo s punim radnim vremenom predavati retori-ku na sveuilitu Illinois koje je tada bilo u starom
dijelu grada, na Mornarikom gatu to neprijazan i vru zadire u jezero.
Razredi su bili razliiti od razreda u Montani. Najbolji uenici srednjih kola bili su pokupljeni u
sveuiline komplekse Champaignx i Urbana i gotovo svi studenti kojima je on predavao spadali su u
soli-dan jednolian prosjek. Kad su se njihovi sastavi javno ocjenjivali u razredu teko ih je bilo razlikovati. U drugim prilikama Fedro bi vjerojatno neto izmislio da tome doskoi, ali sad je to bilo samo
uhljebljenje za koje nije mogao odvajati kreativnu energiju. Njegovo je zanimanje bilo usmjereno na jug
prema onom drugom sveuilitu.
Stao je u red za upis na Sveuilite Chicago, rekao svoje ime profesoru filozofije koji je vrio
upisivanje i primijetio lagano skupljanje njegovih oiju. Pro-fesor filozofije je rekao da je predsjednik
traio da se on upie u skupinu Ideja i metoda, oh da, koje e predavati sam predsjednik, i dao mu je
raspored predavanja. Fedro je primijetio da se predvieno vrijeme predavanja podudara s njegovim
poslom na Mornarikom gatu pa je umjesto te grupe odabrao drugu, Ideje i metode 251, Retoriku. Budui
da je retorika bila ba njegovo podruje, tu se osjeao ma-lo ugodnije. I predava nije bio predsjednik.
Predava je bio profesor filozofije koji ga je upravo upisivao. Oi profesora filozofije, prije toga
skupljene, sad su se rairile.
Fedro se vratio svom radu na Mornarikom gatu i uenju za prva predavanja. Sad je bilo apsolutno
potrebno da ui kao to nikad prije toga nije uio da bi svladao misao klasine Grke openito i jed-nog
klasinog Grka posebno - Aristotela.
Od svih onih tisua studenata na Sveuilitu Chicago koji su ikada prouavali klasiku sumnjam da je
ijedan bio marljiviji od njega. Glavna bitka sveu-ilinog programa Velikih knjiga bila je usmjerena
protiv modernog vjerovanja da klasici nemaju nita znaajno rei drutvu dvadesetog stoljea. Da bi bili
sigurni, veina studenata koja se upisivala morala se ukljuivati u igru lijepa ponaanja prema
profesorima i prihvatiti, u svrhu razumijevanja, preduvjetno vjero-vanje da klasici imaju neto znaajno
rei. Ali Fedro, koji nije bio ni za kakve igre, nije samo prihvatio tu ideju. On ju je strasno i zaneseno
znao. Poeo ih je estoko mrziti, i napadati ih pogrdama svake vrste to ih se mogao sjetiti, ne zato to su

bili irelevantni nego ba zbog suprotnog razloga. to je vie uio to je postajao uvjereniji da jo nitko nije
izrekao tetu nanesenu ovom svijetu koja je proistekla iz naeg ne-svjesnog prihvaanja njihove misli.
Obilazei junu obalu jezera Klamath prolazimo kroz nekakve naseobine s obiljejem predgraa,
zatim os-tavljamo jezero i udaramo na zapad, prema morskoj obali. Cesta se sada penje u ume golemog
drvea nimalo nalik na one ume edne kie kroz koje smo dosad prolazili. Goleme jele su s obje strane
puta. S motocikla moemo gledati uz njihova debla sve do vrha koje se die stotinjak metara iznad nas u
pro-lazu. Chris eli da se zaustavimo i proetamo izmeu njih pa se zaustavljamo.
Dok on odlazi u etnju, ja se naslanjam krajnje paljivo leima o koru jele i gledam uvis i pokua-vam
se sjetiti...
Pojedinosti onoga to je nauio sada su izgubljene, ali po dogaajima to su uslijedili kasnije znam da
je upio strahovitu koliinu podataka. Bio je sposoban da to ini s gotovo fotografskim pamenjem. Da bi
se razumjelo kako je Fedro stigao do svoje osude klasinih Grka, potrebno je ukratko iznijeti prijepor
mit iznad logosa, koji je dobro poznat studentima grkog jezika i esto je razlog privlanosti tog podruja.
Rije logos, korijen logike, odnosi se na sve-ukupnost naeg razumijevanja svijeta. Mit je sveukupnost ranih historijskih i prethistorijskih mitova koji prethode logosu. Mitovi ukljuuju ne samo grke
mitove nego i Stari zavjet, vedske himne i rane le-gende svih kultura koje su dale svoj prilog naem dananjem poimanju svijeta. Prijepor mit iznad lo-gosa tvrdi da su nau racionalnost oblikovale te legende, da je nae dananje znanje u odnosu prema tim legendama ono to je stablo u odnosu prema
niskom grmu to je nekada bilo. ovjek moe dobiti veliki uvid u sloenu opu strukturu stabla
prouavanjem mnogo jednostavnijeg oblika grma. Tu nema razlike u vrsti niti ak razlike u istovjetnosti,
postoji samo razlika u veliini.
Tako se u kulturama kojima u pretke spada i sta-ra Grka ovjek bez iznimke nalazi strogo razluivanje subjekta i objekta jer je gramatiko ustroj-stvo starogrkog mita predmnijevalo otru prirodnu
razdiobu izmeu subjekata i predikata. U kulturama kao to je kineska, gdje odnosi subjekta i predikata
nisu tako strogo odreeni gramatikom, susree se i odgovarajua odsutnost stroge filozofije subjekta i
objekta. Susree se pak u idovsko-kranskoj kulturi, u kojoj Rije iz Starog zavjeta ima svoju vlastitu
svetost, da su ljudi spremni rtvovati sve i ivjeti za rijei i umrijeti za njih. U toj kulturi sudac moe
Pitati svjedoka na sudu hoe li rei istinu, cijelu istinu i nita drugo nego istinu, tako mu pomogao bog,
i oekivati da e uti istinu od njega. Ali kad se takav sud prenese u Indiju, kao to su to Englezi uinili,
izostat e pravi uspjeh u pogledu krivokletstvajer je indijski mit razliit i ta se svetost rijei ne osjea na
isti nain. Slini su se problemi zbili u Sje-dinjenim amerikim dravama meu nacionalnim ma-njinama
s razliitom kulturnom pozadinom. Postoji bezbroj primjera o tome kako mitske razlike uvjetu-ju razlike
u ponaanju i svi su fascinantni.

Taj prijepor mit iznad logosa ukazuje na inje-nicu da se svako dijete raa bez ikakva znanja kao
spiljski ovjek. A da se svijet ne vrati u neandertalsko stanje u svakoj generaciji uva ga neprekidan mit,
preobraen u logos ali i dalje mit, golemo tijelo za-jednikog zananja koje ujedinjuje nae umove kao to
su stanice ujedinjene u ovjekovu tijelu. Osjeati da netko nije tako ujedinjen, da netko moe prihva-titi
ili odbaciti taj mit kako mu se svia, znai ne razumjeti to je mit.
Postoji samo jedna vrsta osobe koja prihvaa ili odbacuje mit u kojemu ivi, rekao je Fedro. A
definicija te osobe, kad ve odbaci mit, glasi lud, rekao je Fedro. Ii izvan mita znai postati lud ...
Boe moj, to mi je tek sada sinulo. Nikada to prije nisam znao.
On je znao! On je morao znati to se imalo dogo-diti. Poinje se ocrtavati.
Ima sve te ulomke, kao komadi slagaljke, i mo-e ih sloiti u velike skupine, ali skupine ne idu zajedno kako god pokuao, a onda odjednom nae jedan ulomak i on pristaje u dvije razliite skupine i
onda dvije velike skupine postaju jedna. Odnos mita i ludila. To je kljuni ulomak. Sumnjam da je to ikad
itko prije rekao. Ludilo je terra incognita koja okruuje mit. A on je to znao! On je znao da kvalite-ta o
kojoj je govorio lei izvan mita.
Sad izlazi na vidjelo! Jer iz kvalitete se raa mit. U tome je stvar. Na to je on mislio kad je rekao:
Kvaliteta je trajan poticaj koji nas tjera da stvara-mo svijet u kojem ivimo. Sve u njemu. Svaki njegov
manji djeli. Religiju nije izmislio ovjek. Ljude je izmislila religija. Ljudi izmiljaju odgovore na
kvalitetu, a meu tim odgovorima je i razumijevanje onoga to su i oni sami. Znadete neto i onda nastupi
poti-caj kvalitete i onda pokuate definirati poticaj kvali-tete, ali da ga definirate imate na raspolaganju
samo ono to znate. Tako je vaa definicija nainjena od onoga to znate. Ona je analogija onoga to ve
znate. Mora to biti. Ne moe biti nita drugo. I mit raste na taj nain. Preko analogija onoga to se prije
znalo. Mit je zgrada nainjena slaganjem analogija na ana-logije na analogije. One ispunjavaju vagone u
vlaku svijesti. Mit je itav vlak zajednike svjesnosti svega povezanog ovjeanstva. Svaki njegov
najmanji dje-li. Kvaliteta predstavlja tranice koje upravljaju vlakom. Ono to se nalazi izvan vlaka, s
obiju strana to je terra incognita ludila. On je znao da e morati napustiti mit ako eli pojmiti kvalitetu.
Zbog toga je osjetio ono poputanje i propadanje. Znao je da se neto moralo dogoditi.
Sad vidim kroz stabla da se vraa Chris. Izgleda od-morno i sretno. Pokazuje mi komad kore i pita me
moe li ga zadrati za uspomenu. Nisam oduevljeni pristalica tovarenja motocikla tim komadima i stvaricama to ih on nalazi i to e ih vjerojatno baciti kad se vrati kui, ali ovoga puta mu kaem da je sve u
redu.
Nakon nekoliko minuta cesta stie na vrh i zatim se strmo obara u dolinu koja postaje sve iznimnija
to se vie u nju sputamo. Nikada nisam pomislio da e neku dolinu tako nazvati - iznimno - ali ima
neto u cijelom ovom obalnom podruju tako razli-ito od svakog drugog planinskog predjela u Ame-rici
da rije sama dolazi. Malo junije odavde nalazi se kraj odakle nam stie sve nae dobro vino. Bregovi su
nekako razliito sloeni i nabrani - iznimno. Cesta vijuga i naginje se i krivuda i silazi, a mi i motocikl

glatko jurimo s njom, pratei je s posebnom draeu, gotovo dotiui navoteno lie grmlja i nad-vite
grane stabla. Jele i stijene viih podruja sada su grimizno i crveno cvijee, miomiris pomijean s dimom
zapaljena drveta to se die iz daleke omaglice du dna doline i iza toga, kamo ne dopire pogled - blagi
miris oceana...
... Kako ja mogu sve ovo toliko voljeti i biti lud?...
... Ja u to ne vjerujem!
Mit. Mit je lud. To je on vjerovao. Mit koji kae da su oblici ovog svijeta stvarni a da je kvaliteta ovog
svijeta nestvarna, to je ludo!
I vjerovao je da je u Aristotelu i starim Grcima otkrio podlace koji su tako uobliili mit da su nas
nagnali da to ludilo prihvatimo kao stvarnost.
To. To sada. To sve zajedno povezuje. Osjea se olakanje kad se to dogaa. Tako je teko ponekad
sve to prizvati, slijedi svojevrsna udna iscrpljenost. Ponekad pomiljam da sve to ja sam izmiljam. Ponekad nisam siguran. A ponekad znam da ne izmi-ljam. Ali mit i ludilo, i sredinjost toga - za to sam
siguran da dolazi od njega.
Proavi te iznimne bregove dolazimo u Medford odakle glavna cesta vodi prema Grants Passu i ve
je skoro veer. Jak elni vjetar smeta nam i jedva pra-timo ostali promet na uzbrdicama, ak i pod punim
gasom. Ulazei u Grants Pass zaujemo zastraljivu, glasnu, zveckavu buku i zaustavljamo se i otkrivamo da je titnik lanca nekako zapao u lanac i da je sav potrgan. Nita ozbiljno, ali dovoljno da nas neko
vrijeme zadri dok ga promijenimo. Moda je glupo amjenjivati ga kad e se motocikl prodati za nekoliko dana. Grants

Pass

izgleda

dovoljno

velik

grad

da bi mogao imati

trgovinu motocikla

otvorenu slijedeeg jutra pa kad stigosmo u nj polazimo u potragu za motelom.

Nismo vidjeli kreveta od Bozemana u Montani.
Nalazimo motel s televizorom u boji, grijanim bazenom, aparatom za kavu za idue jutro, sa sapunom i bijelim runicima i oploenim tuem i istim krevetima.
Lijeemo na iste krevete i Chris poskakuje neko vrijeme na svome. Skakanje po krevetima sjeam se
iz djetinjstva, uvelike smanjuje potitenost.
Sutra, nekako, sve se ovo moe raistiti, moda. Ne sada. Chris odlazi dolje da se okupa u toplom
bazenu dok ja mirno leim na istom krevetu i sve smeem s uma.

29
Raspremajui stvari iz pobonih prtljanika i trpajui ih natrag jo od Bozemana, i inei to isto s
naprtnjaama, dobili smo izvanredno otrcanu opremu. Raz-bacano sve na podu na jutranjem svjetlu prua
sliku pravog nereda. Plastina vrea s masnim stva-rima je pukla i toaletni papir se zamastio. Odjea je

bila toliko zbijena da izgleda kao da ima trajne, ui-vene nabore. Meka metalna tuba masti za opekotine je
pukla i bijela mast je oblijepila sve korice maete irei na sve strane otar miris. Limenka maziva za
paljenje takoer se razbila. Kakav nered. Zapisujem u malu biljenicu koju nosim u depu od koulje:
Ku-piti kutiju s poklopcem za zgnjeene stvari i zatim dodajem: Oprati rublje. Pa onda: Kupiti
kare za none nokte, kremu za opekotine, mazivo, titnik lan-ca, toaletni papir. To je mnogo toga to
treba uiniti prije naputanja motela, pa budim Chrisa i velim mu da ustane. Moramo oprati rublje.
U automatskoj praonici upuujem Chrisa kako se rukuje suilom, pokreem stroj za pranje i odlazim
po druge stvari.
Nalazim sve osim titnika za lanac. Prodava mi kae da ga nemaju i da ga nee ni imati. Razmiljam
o vonji bez titnika za lanac to kratko vrijeme to nam je preostalo, ali to bi bacalo mazivo na sve strane
i bilo bi opasno. Osim toga ne volim initi stvari s tak-vim mogunostima. I zato moram stvar rijeiti.
Na kraju ulice nalazim znak zavarivaa i ulazim.
To je najistija radionica to sam je ikada vidio. Veliko i visoko drvee i gusta trava omeuje prostor s
druge strane i cijelom mjestu daju izgled seoske
kovanice. Sav alat je objeen s mnogo panje, sve je uredno, ali nikoga nema unutra. Vratit e se
poslije.
Vozim se natrag i zaustavljam zbog Chrisa, provje-ravam rublje koje je on stavio u suilo i nastavljam
s njim lagano klizenje kroz vesele ulice traei neki" restoran. Posvuda promet, iv, dobro odravana kola,
veina njih. Zapadna obala. Magliasto isto sunano svjetlo grada izvan podruja prodavaa ugljena.
Na rubu grada nalazimo restoran i sjedamo i ekamo za stolom s crveno-bijelim stolnjakom. Chris '
otvara Motociklistike novosti koje sam kupio u tr-govini motociklima i glasno ita tko je pobijedio na
kojoj trci, zatim lanak o cross-country trkama. Ko-nobarica ga gleda, pomalo radoznalo, zatim gleda mene, zatim moje moto-cipele, zatim zapisuje narudbu. Odlazi natrag u kuhinju pa se vraa i opet nas gleda.
Mislim da nam posveuju toliku panju zato to smo ovdje sami. Dok ekamo ona stavlja nekoliko
novia u jukebox i kada stigne doruak - pecivo, sirup i kobasice, ah - imamo i muziku uza nj. Chris i ja
raz-govaramo o onom to on vidi u Motociklistikim novo-stima i razgovor se vodi uz glazbu s ploe na
oputen nain kako razgovaraju ljudi koji su mnogo dana pro-veli zajedno na putu, a krajikom oka vidim
da sve to netko gleda upornim zurenjem. Uskoro me Chris mora neke stvari pitati po drugi put jer me to
zurenje nekako svladava, pa je teko misliti na ono to on kae. Ploa pjeva o vozau kamiona kroz
zapadne prerije ... Zavravam razgovor s Chrisom.
Dok odlazimo i izlazimo i palimo motocikl, ona stoji na vratima i gleda nas. Usamljena. Ona
vjerojatno ne razumije da s takvim gledanjem nee dugo ostati usamljena. Pritiem noni pokreta i
dodajem gas vie nego to treba, nezadovoljan zbog neega, i dok se opet vozimo do zavarivaa, treba
vremena dok me to proe.

Zavariva je unutra, stariji ovjek u ezdesetim ili sedamdesetim godinama, i gleda me prezirno potpuna opreka konobarici. Objanjavam mu o titnikulanca i malo zatim on kae: - Ja vam ga neu skidati. Vi ete ga morati skinuti.
inim to i pokazujem mu ga, a on kae: - Pun je masnoe.
Nalazim trijesku straga pod rairenim kestenom i struem svu masnou u kantu za smee. Otamo mi
on veli: - U onoj koari ima razreivaa. - Vidim plitku koaru i zatim skidam ostatak masnoe liem i
razreivaem.
Kad mu ga pokazujem on klima glavom i odlazi do regulatora na svojim plinskim bocama. Zatim se
predomilja i pristupa drugim bocama. Nimalo mu se ne uri. Uzima elinu ipku za navarivanje i ja se
pitam hoe li time pokuati zavariti taj tanki metal. Ja ne zavarujem metalni lim. Ja ga lemim bronanom
ipkom. Kad ga pokuam zavariti, probijam rupe u njemu i onda ih moram ispunjavati velikim kapima
elika. - Zar neete upotrijebiti bronanu ipku? - pitam.
- Ne - kae on. Razgovorljiv ovjek.
Pali aparat, namjeta vrlo malen modar plamen i zatim, to je teko opisati, izvodi pravi ples s plamenom i ipkom u odijeljenim ritmovima iznad tankog metalnog lima, koji je sav postao jednolina
naranasto-uta ploha, sputajui plamen i ipku tono u pravi as da bi ih smjesta odmaknuo. Nema rupa.
Jedva mo-ete primijetiti var. - To je divno - velim ja.
- Jedan dolar - kae on, bez smjeka. Zatim hvatam smijean upitan pogled u njegovim oima. Pita li
se da li je previe naplatio? Ne, to je neto drugo... usamljen je, kao i konobarica. Vjerojatno misli da se s
njim rugam. Tko jo cijeni ovakav posao?
Spremili smo se i izlazimo iz motela upravo u vrijeme kad ga treba napustiti i uskoro zalazimo u
obalnu umu mamutovaca, zapuujui se iz Oregona u Cali-forniju. Promet je tako gust da nemamo
vremena gledati uvis. Postaje hladno i sivo pa se zaustavljamo i oblaimo dempere i bluze. I dalje je
hladno, neto iznad 10 C, i nas obuzimaju zimske misli.
Usamljeni ljudi u tom gradu. Vidio sam to u super-marketu i u praonici i kad smo izlazili iz motela. Pa
ti autostopisti kroz umu mamutovaca, punu usam-ljenih umirovljenika to gledaju drvee na putu da
gledaju ocean. Primjeujete ga u prvom djeliu vi-enja novog lica - taj ispitivaki pogled - zatim ga vie
nema.
Sada vidimo mnogo vie te usamljenosti. Para-doksalno je da je usamljenost najvea ondje gdje ima
najvie naroda, u velikim gradovima na istonoj i zapadnoj obali. A tamo gdje je stanovnitvo toliko ratrkano, u zapadnom Oregonu, u Idahou, u Montani, u objema Dakotama, pomislili biste da e usamljenost
biti vea ali mi je nismo mnogo vidjeli.
Objanjenje, mislim, lei u tome da fizika uda-ljenost izmeu ljudi nema veze s usamljenou. Radi
se o psihikoj udaljenosti; u Montani i Idahou fizi-ke udaljenosti su velike ali psihike udaljenosti izmeu ljudi su malene, a ovdje je obrnuto.

Nalazimo se u glavnoj Americi. Stigla je pret-prole noi u Prinville Junctionu i otada nas prati. Evo
te glavne Amerike autostrada i mlanjaka i TV i filmskih spektakla. I ljudi koji su zarobljeni ovom
glavnom Amerikom izgleda da prolaze golemim od-sjecima svojih ivota bez osobite svjesnosti o onome
to ih neposredno okruuje. Masovni mediji su ih uvjerili da nije vano to to ih neposredno okruuje. I
zato su oni usamljeni. To im se vidi na licima. Prvo kratak blijesak istraivanja, a zatim kad vas pogledaju, vi ste tek nekakav predmet. Vi se ne raunate. Vi niste ono to oni trae. Niste na TV.
Ali sporedna Amerika kroz koju smo proli, Ame-rika sporednih putova, Kinezovih jaraka, i
appaloosa konja, i prostranih planinskih lanaca, i dubokih misli,i djeaka s eerima, i bumbara, i
otvorena neba iznad nas kilometar za kilometrom za kilometrom, kroz sve to vladalo je on to je bilo
stvarno, to je bilo oko nas. I zato nismo osjeali usamljenost. Tako je to valjda moralo biti prije sto ili
prije dvjesta godina. Jedva imalo ljudi i jedva imalo usamljenosti. Ja bez sumnje previe uopavam, ali
kad bi se primijenila odgova-rajua mjerila to bi bilo istinito.
Tehnologija se mnogo optuuje za ovu usamlje-nost, budui da je usamljenost svakako povezana s
novijim tehnikim izumima - s autostradama, mla-njacima, TV i tako dalje - ali ja se nadam da je jasno
pokazano da pravo zlo nije u tehnikim pred-metima nego u tendenciji tehnike da izdvoji ljude u
usamljene stavove objektivnosti. Jer objektivnost, taj dualistiki nain gledanja na stvari koji se krije u
tehnologiji, raa zlo. Zato sam se ja toliko muio da pokaem kako bi se tehnologija mogla iskoristiti da
se uniti to zlo. ovjek koji zna kako se popravlja motocikl - uz pomo kvalitete - ima veu vjero-jatnost
da ne ostane bez prijatelja nego ovjek koji to ne zna. I prijatelji na nj nee gledati kao na predmet.
Kvaliteta svaki put nitava objektivnost.
Ili ako se dohvati bilo kojeg dosadnog posla s kojim je zapeo - a svi poslovi, prije ili poslije, po-staju
dosadni - pa pone, tek za zabavu, traiti kva-litativna rjeenja, i potajno ide za tim kvalitativnim
rjeenjima, zbog samih tih rjeenja, pretvarajui tako to to ini u umjetnost, vjerojatno e otkriti da postaje mnogo zanimljivija osoba i mnogo manje pred-met ljudima oko sebe, jer njegove kvalitativne
odluke i njega mijenjaju. I ne samo posao i njega, nego i druge, jer kvaliteta je sklona tome da se iri na
sve strane u valovima. Kvalitativan posao za koji nije mi-slio da e ga itko vidjeti postaje vien, i ovjek
koji ga vidi osjea se malo bolje jer ga vidi, i vjerojatno e to osjeanje prenijeti na druge, i na taj nain
kva-liteta je sklona trajnom irenju.
Moje osobno miljenje je da e se dalje pobolj-anje svijeta zbivati na ovaj nain: pojedinci e
donositi kvalitativne odluke i to je sve. Boe, ne elim se vie nimalo oduevljavati velikim programima
pu-nim drutvenog planiranja za velike mase naroda koji izostavljaju pojedinanu kvalitetu. Njih moemo
za-boraviti neko vrijeme. Za njih ima mjesta, ali oni se moraju izgraditi na temeljima kvalitete unutar
pojedinaca koji ih se ne tiu. Imali smo tu pojedinanu kvalitetu u prolosti, iskoritavali smo je kao
prirod-no bogatstvo i ne znajui to, i danas su zalihe pri kraju. Svatko je gotovo bez zanosa. I mislim da je
krajnje vrijeme da se vratimo ponovnom izgraivanju toga amerikog bogatstva - pojedinane vrijednosti.

Ima politikih reakcionara koji ve godinama govore o neem to je blisko ovome. Ja nisam jedan od njih,
ali sve dok govore o pravoj pojedinanoj vrijednosti a ne o pukoj izlici za novo davanje novca bogatima,
oni su u pravu. Zaista nam je potreban povratak poje-dinanom potenju, samopuzdanju i staromodnom
za-nosu. To nam je zaista potrebno. Nadam se da su u ovoj chautaqui iznesene neke smjernice u tom
pogledu. Fedro je poao razliitom stazom od ideje o poje-dinanim, osobnim kvalitativnim odlukama.
Mislim da je njegova staza bila pogrena, ali moda bih i ja u njegovim prilikama poao istim putem. On
je osje-ao da rjeenje poinje s novom filozofijom - s no-vom duhovnom racionalnou - u kojoj e
runoa i usamljenost i duhovna praznina dualistikog tehno-lokog razuma postati nelogine. Razum
vie ne moe biti osloboen vrijednosti. Razum mora biti logino podvrgnut kvaliteti, i on je bio
siguran da e nai razlog to to nije tako bilo meu starim Grcima, iji je mit obdario nau kulturu
tendencijama koja se skriva u svemu zlu nae tehnologije, tendencijom da se ini ono to je razumno
ak kad to nije nimalo dobro. To je korijen cijele stvari. Ba to. Rekao sam jo davno da je on progonio
utvaru razuma. Na ovo sam tada mislio. Razum i kvaliteta su se razdvojili i meusobno sukobili, i
kvaliteta je bila pokorena a razum je bio uzvien jednom u toj davnini.Poela je rositi kia. Ali ne toliko
da bismo morali stati. Tek slabaan poetak sipljenja.
Cesta sada vodi van visokih uma u otvoreno sivo nebo. Uz cestu ima mnogo reklamnih panoa.
Schen-levjeva kozmetika blagih boja traje vjeno, dok ovjek osjea da Irma daje mlohave i osrednje
trajne ondu-lacije zbog ispucale boje na njezinim panoima.
Ja sam ponovo itao Aristotela traei ono strano zlo koje se pojavljuje u ulomcima sjeanja o Fedru,
ali tu ga nisam naao. Sve to sam naao u Aristotelu ugla-vnom su prilino dosadna uopavanja, od kojih
je mno-ga naizgled nemogue opravdati u svjetlu modernog znanja, koja su vrlo loe ustrojena i koja
izgledaju primitivno kao to primitivno izgleda grka keramika u muzejima. Kad bih mnogo vie znao o
tome, siguran sam da bih u tome i mnogo vie naao i prestao to smatrati primitivnim. Ali bez poznavanja
svega toga ne mogu vidjeti zato to zasluuje toliko oduevljenje skupine Velikih knjiga ili toliki
Fedrov gnjev. Ja za-ista u Aristotelovim djelima ne vidim glavni izvor ni pozitivnih ni negativnih
vrijednosti. Ali oduevljenje skupine Velikih knjiga je dobro poznato i objavlje-no. Fedrov gnjev nije, i
dio mojih obveza postaje ustra-javanje na njemu.
Retorika je umjetnost, poinje Aristotel, jer se moe svesti na racionalan sistem poretka.
Ovo je Fedra naprosto zapanjilo. Zaustavilo. Bio je spreman odgonetavati poruke silne istananosti,
sisteme velike sloenosti da bi razumio dublje unutar-nje znaenje Aristotela, kojega mnogi proglaavaju
najveim filozofom svih vremena. I onda ga pogaa, bez uvoda, ravno u lice, jedna ovakva posrana reenica! To ga je zaista zdrmalo.
itao je dalje:
Retorika se moe podijeliti na posebne dokaze i teme u jednu ruku, i na ope dokaze u drugu. Posebni
dokazi mogu se podijeliti na metode dokaza i vrste dokaza. Metode dokaza su umjetni dokazi i neumjetni

dokazi. Od umjetnih dokaza postoje etiki dokazi, emocionalni dokazi i logiki dokazi. Od etikih dokaza
postoje praktina mudrost, vrlina i dobra volja. Po-sebne metode koje se slue umjetnim dokazima etike
vrste ukljuujui dobru volju zahtijevaju znanje emo-cija, i za one koji su zaboravili to su te emocije,
Aristotel prilae popis. To su ljutnja, prezir (djeljiv na drskost, prkos i uvredu), blagost, ljubav ili
prijatelj-stvo, strah, povjerenje, sram, besramnost, naklonost, dobrohotnost, saaljenje, kreposno gnuanje,
zavist, natjecanje i izazivanje.
Sjeate li se opisa motocikla datog u Junoj Dakoti? Onoga to je pomnjivo nabrojio sve dijelove i
funkcije motocikla? Prepoznajete li slinost? Tu je, Fedro je bio uvjeren, zaetnik toga stila razgovora.
Stranicu za stranicom Aristotel je nastavljao tako. Kao neki treerazredni tehniki instruktor, imenujui
sve, pokazujui odnose meu stvarima koje imenuje, otro-umno otkrivajui sluajne nove odnose meu
tim spo-menutim stvarima, i onda ekajui da zazvoni da bi cijelu lekciju ponovio u iduem razredu.
Ni izmeu redaka Fedro nije mogao proitati ni-kakvu sumnju, nikakav osjeaj straha, samo vjeita
samodopadnost profesionalnog akademika. Da li je Aristotel zbilja mislio da e njegovi uenici postati
bolji govornici ako naue sva ta beskrajna imena i odnose? Pa ako nije mislio, da li je zbilja smatrao da ih
ui retorici? Fedro je mislio da je on to smat-rao. Nema niega u njegovu stilu to bi pokazivalo da je
Aristotel ikada imalo posumnjao u Aristotela. Fedro je vidio Aristotela kao strahovito zadovoljna ovjeka
tim sitnim trikom posvemanjeg imenovanja i klasificiranja. Njegov svijet je poinjao i zavravao tim
trikom. I da nije bio preko dvije tisue godina mrtav, Fedro bi ga tako rado elio izbrisati s ovog svijeta
jer je u njemu vidio prototip mnogih milijuna samozadovoljnih i zaista neukih uitelja kroz cijelu
historiju koji su samodopadno i okorjelo ubijali krea-tivan duh svojih uenika tim glupim obredom
analize, tim slijepim, uhodanim, vjenim imenovanjem stvari.Uite u bilo koji od stotina tisua dananjih
razreda i posluajte uitelje kako razdjeljuju i podrazdjeljuju i povezuju i uspostavljaju naela i
prouavaju me-tode i sve to ete uti to je Aristotelov duh koji nam govori kroz stoljea - neplodan
beivotan glas duali-stikog razuma.
Predavanja o Aristotelu vrila su se za golemim drvenim okruglim stolom u sumornoj sobi nasuprot
bolnici, gdje je sunce u kasno popodne jedva prodiralo iznad krova bolnice kroz prljavi i zagaeni gradski
zrak. Bezbojno i blijedo i turobno. Tijekom predava-nja Fedro je primijetio da taj golemi stol ima veliku
pukotinu po sredini. Izgledala je kao da je tu ve go-dinama, ali nitko nije ni pomislio da je popravi. Svi
su prezauzeti, nema sumnje, vanijim stvarima.
Na kraju predavanja napokon je upitao: - Mogu li se postavljati pitanja o Aristotelovoj retorici?
- Ako ste proitali gradivo - reeno mu je. Pri-mijetio je u oima profesora filozofije isto skupljanje
koje je vidio prvog dana upisa. To je shvatio kao upo-zorenje da temeljito proui gradivo, pa je tako i
uinio.
Sada kia ve gue pada pa se zaustavljamo i na kacige stavljamo titnik za lice. Zatim produujem
umjerenom brzinom. Pozorno motrim na rupe i pije-sak i masne mrlje.

Idueg tjedna Fedro je prouio gradivo i bio spreman izdvojiti reenicu koja kae da je retorika
umjetnost zato to se moe svesti na racionalan sistem poretka. Po tome kriteriju tvornica General Motors
proizvodi istu umjetnost, dok Picasso ne stvara umjetnost. Ako u Aristotelu ima dubljih znaenja nego
to ih oko za-mjeuje, ovo e biti najbolje mjesto da ona postanu vidljiva.
Ali pitanje nije ni postavljeno. Fedro je digao ruku da to uini, ulovio u djeliu sekunde munju
zlobe iz profesorova oka, kadli neki drugi student ree, go-tovo kao da ga prekida: - Mislim da ovdje ima
vrlo sumnjivih izjava.
To je bilo sve to je iznio.
- Gospodine, mi nismo ovdje zato da nauimo to vi mislite - prosiktao je profesor filozofije. Kao
sumporna kiselina. - Mi smo ovdje zato da nauimo to Aristotel misli! - Ravno u lice. - Kad budemo
eljeli nauiti to vi mislite, osnovat emo grupu za taj predmet!
Tiina. Student je preneraen. Svi drugi isto tako.
Ali profesor filozofije jo nije zavrio. On upire prstom u onog studenta i pita: - Prema Aristotelu:
Koje su tri vrste posebne retorike u odnosu na pred-met razgovora?
Jo vea tiina. Student ne zna. - Prema tome vi to niste proitali, zar ne?
I sada, s ozarenjem koje pokazuje da je cijelo vrijeme imao to na umu, profesor filozofije zaokruuje
prstom i upire ga u Fedra.
- Vi, gospodine - koje su tri vrste posebne re-torike u odnosu na predmet razgovora?
Ali Fedro je spreman. - Forenzina, deliberativna epideiktina - odgovara mirno.
- Koje su epideiktine tehnike?
- Tehnika otkrivanja slinosti, tehnika pohvale, tehnika velianja i tehnika preuveliavanja.
- Daaaa... - govori profesor filozofije polako, Zatim potpuno zauti.
Ostali studenti izgledaju zapanjeni. Pitaju se to se dogodilo. To samo Fedro zna, i moda profesor
filozofije. Nevini student dobio je udarce koji su nje-mu bili namijenjeni.
Sada svaije lice postaje pomnjivo ozbiljno da se obrani od slinih vrsta ispitivanja. Profesor filozofije
je nainio greku. Tratio je svoju disciplinsku mo nad nevinim studentom dok je Fedro, pravi krivac,
pravi neprijatelj, jo na slobodi. Sve neuhvatljivi]i. Budui da nije postavio nikakvo pitanje, sad nema
naina da ga sasijee. A jo kad vidi kako se odgovara na nje-gova pitanja, sigurno ih sam nee vie
postavljati.Nevini student zuri u stol, crvena lica, oiju po-krivenih rukama. Njegov stid pretvara se u
Fedrovu srdbu. Nikada on ni na jednom svom predavanju nije tako razgovarao s nekim studentom. Tako
se dakle prouavaju klasici na Sveuilitu Chicago. Sad Fedro poznaje profesora filozofije. Ali profesor
filo-zofije ne poznaje Fedra.
Siva kiovita nebesa i put naikan reklamama spu-taju se u Crescent City, California, siv i hladan i
mokar grad, a Chris i ja gledamo i vidimo vodu, ocean, u daljini iza gatova i sivih zgrada. Sjeam se da je
to bio na veliki cilj svih ovih dana. Ulazimo u restoran s matovitim crvenim sagom i matovitim

jelovnicima krajnje visokih cijena. Mi smo jedini u njemu. Jedemo u tiini, plaamo i ponovo smo na
cesti, sada prema jugu, hladnom i maglovitom.
Na slijedeim predavanjima onaj posramljeni student vie se ne pojavljuje. Nije ni udno. Razred je
potpuno zaleen, kao to je neizbjeno kad se zbije takav nemio dogaaj. Na svakom predavanju samo
jedna osoba govori, profesor filozofije, i on govori i govori i govori licima koja su se preobrazila u
neutralne maske.
Profesor filozofije izgleda potpuno svjestan onoga to se dogodilo. Njegovo prijanje treptanje zlobe u
oku prema Fedru pretvorilo se u treptanje straha. ini se da razumije da u sadanjoj situaciji u razredu,
kad doe vrijeme, moe oekivati tono isti postupak ka-kav je on primijenio, i da se nad njim nee
saaliti nijedno lice ispred njega. On je odbacio svoje pravo na uljudnost. Sad nema naina da sprijei
odmazdu nego da stalno stoji na oprezu.
Ali da bi bio na oprezu, mora estoko zapeti, i govoriti tone i ispravne stvari. Fedro to takoer razumije. utei on sada moe uiti pod vrlo povoljnim prilikama.
U tom razdoblju Fedro je uio vrlo marljivo, i uio je vrlo brzo, i stalno je utio, ali bilo bi pogreno i
pomisliti da je bio dobar student i u kojem pogledu. Dobar student trai znanje poteno i nepristrano. Fedro to nije inio. On je morao nabrusiti svoju sjekiru, i sve to je traio bile su one stvari koje su mu
poma-gale da je naotri, i sredstva za obaranje svega onoga to bi mu se isprijeilo u tom bruenju. Niti je
imao vremena niti su ga zanimale tue Velike knjige. On je bio tu samo zato da napie svoju Veliku
knjigu. Njegov odnos prema Aristotelu bio je bezobrazno ne-poten zbog istoga razloga zbog kojega je
Aristotel bio nepoten prema svojim preteama. Oni su remetili ono to je on htio rei.
Ono to je htio rei Fedro poremetio je Aristotel metnuvi retoriku u tako uvredljivo nisku kategoriju
svoje hijerarhije poretka stvari. Bila je to za nj grana praktine znanosti, svojevrsna mutna veza s drugom
kategorijom, s teorijskom znanou, kojom se Aristo-tel uglavnom bavio. Kao grana praktine znanosti
bila je potpuno iskljuena iz bilo kakva doticanja s isti-nom i dobrim i ljepotom, osim kao pomagalo da se
ubaci u raspravu. Tako je kvaliteta u Aristotelovu sistemu potpuno razdvojena od retorike. To vrijeanje
retorike, spojeno s Aristotelovom uasnom osobnom kvalitetom retorike, tako je posvema otuilo Fedra
da nije mogao proitati nita to je Aristotel rekao a da ne trai naine da to prezre i napadne.
To nije bilo teko. Aristotel se uvijek mogao izvan-redno napadati i uvijek su ga izvanredno napadali
kroz cijelu povijest, i obaranje Aristotelovih patentiranih gluposti, kao obaranje limenki na sajmu, nije
prualo mnogo zadovoljstva. Da Fedro nije bio tako pristran, mogao je nauiti neke aristotelovske tehnike
upuiva-nja u nova podruja znanja, jer odbor je zapravo zbog toga i bio imenovan. Ali da nije bio tako
pristran u traenju mjesta za lansiranje svoga rada o kvaliteti, ne bi se tu ni naao, pa prema tome nije
postojala mogu-nost da se to dogodi.
Profesor filozofije je drao predavanja, a Fedro je sluao i klasinu formu i romantinu povrinu
onogato je govorio. Profesor filozofije se najnelagodnije osjeao kad se radilo o dijalektici. Iako Fedro

nije mogao dokuiti zato je to tako u okvirima klasine forme, njegova sve vea romantina osjetljivost
govo-rila mu je da se nalazi na tragu neega - mirisao je divlja.
Dijalektika, ah?
Aristotelova knjiga poinje s njom, i to na veoma maglovit nain. Retorika je dopuna dijalektike, pie
u njoj, kao da je to od najvee vanosti, ali nigdje nije objanjeno zato je to tako vano. Zatim je slijedilo
nekoliko drugih nesuvislih izreka, koje su se doimale kao da je njihov velik dio izostavljen, ili kao da je
graa pogreno sastavljena, ili kao da je tiskar neto ispustio, jer koliko god ih je puta itao nita se nije
slagalo. Jedino je bilo jasno da se Aristotel jako mnogo zanima za odnos retorike prema dijalektici. Za
Fed-rovo uho, tu se javljala ista ona teka nelagoda to ju je primijetio kod profesora filozofije.
Profesor filozofije je definirao dijalektiku, i Fedro je pomnjivo sluao, ali definicija je na jedno uho
ula na drugo izala, to je esto svojstveno filozofskim izrekama kad se neto izostavi. Na drugom
predavanju neki student, kojega je izgleda muio isti problem, zamolio je profesora da ponovo definira
dijalektiku i tog puta profesor je opet bacio straljiv pogled na Fedra i postao vrlo razdraljiv. Fedro se
poeo pitati nema li dijalektika neko posebno znaenje zbog ko-jega postaje uporina rije - rije koja
moe naru-iti ravnoteu rasprave, ovisno o tome gdje se smjesti. Imala je.
Dijalektika openito znai ono to se tie naravi dijaloga, koji je opet razgovor izmeu dvije osobe.
Danas to znai logino raspravljanje. Ona ukljuuje tehniku unakrsnog ispitivanja kojim se stie do istine.
To je nain Sokratova razgovora u Platonovim Dijalo-zima. Platon je vjerovao da je dijalektika jedina
me-toda kojom se stie do istine. Jedna jedina.
Eto zbog ega je ona uporina rije. Aristotel je napao to vjerovanje, rekavi da je dijalektika
prikladna samo za neke svrhe - za ispitivanje ljudskih vjero-vanja, za stizanje do istina o vjenim
oblicima stvari, poznatim kao ideje, koje su bile stalne i nepromjen-ljive i koje su tvorile stvarnost za
Platona. Aristotel je rekao da takoer postoji metoda znanosti, ili fizi-kalna metoda, koja promatra
fizikalne injenice i stie do istina o tvarima, koje su podlone promje-nama. Taj dualitet forme i sadraja
i znanstvena me-toda dolaenja do injenica o sadrajima predstav-ljaju sredite Aristotelove filozofije. I
tako je za Ari-stotela bilo apsolutno bitno svrgnue dijalektike s po-loaja na kojem su je drali Sokrat i
Platon, pa je dijalektika bila i ostala uporina rije.
Fedro je pretpostavljao da Aristotelovo sniavanje dijalektike od Platonove jedine metode dolaenja
do istine na neku dopunu retorike moe tako razbjes-niti dananje platoniste kao to bi razbjesnilo
Platona. Budui da profesor filozofije nije znao koja je Fedrova pozicija, postajao je razdraljiv. Moda
se bojao da e na nj skoiti Fedro-platonist. Ako je tako bilo, onda se zbilja nije imao ega bojati. Fedro
nije bio uvrije-en to je dijalektika bila sputena na razinu retorike. On je bio bijesan to je retorika bila
sputena na ra-zinu dijalektike. Takva je bila zbrka u to vrijeme.

Osoba koja je sve to morala raistiti, naravno, to je bio Platon, i sreom on je bio idui na redu da se
pojavi za okruglim stolom s velikom pukotinom po sredini u mranoj turobnoj sobi preko puta bolnikih
zgrada u junom dijelu Chicaga.
Sad se vozimo uz obalu, hladni, mokri i potiteni. Kia je privremeno prestala, ali na nebu se ne vidi
nikakva nada. U jednom trenutku vidim plau i neke ljude koji hodaju po mokru pijesku. Umoran sam i
zato se zaustavljam.
Silazei s motocikla Chris kae: - Zbog ega se zaustavljamo?
- Umoran sam - kaem ja. S oceana pue hla-dan vjetar, i na mjestu gdje je podigao pjeane pru-dine,
sada mokre i tamne od kie koja je tu valjda tek prestala, lijeem u zavjetrinu i tako mi je malo toplije.
Meutim, ne spavam. Jedna djevojica pojavljuje se na vrhu prudine i gleda kao da eli da doem i da
se igram. Malo poslije toga odlazi.
U meuvremenu vraa se Chris i eli da idemo. Kae da je pronaao neke smijene biljke na kamenju
koje imaju ticala koja se uvlae kad ih dotakne. Po-lazim s njim i vidim izmeu dizanja i sputanja
valova na kamenju vlasulje, koje nisu biljke nego ivotinje. Kaem mu da ti pipci mogu uhvatiti malene
ribe. Vjerojatno je velika oseka jer inae ih ne bismo vid-jeli, velim. Krajikom oka vidim da je ona
djevojica na drugoj strani kamenja nala morsku zvijezdu. Nje-zini roditelji takoer nose morske
zvijezde.
Penjemo se na motocikl i polazimo na jug. Pokat-kad kia jae lije pa stavljam masku da me ne pecka
po licu, ali to mi nije drago i im kia jenja skidam je. Trebalo bi da stignemo do Arcate prije mraka, ali
ne elim prebrzo voziti po ovoj mokroj cesti.
Mislim da je Coleridge rekao da je svatko ili platonist ili aristotelovac. Ljudi koji ne mogu podnijeti
Aristo-telovo beskrajno navoenje pojedinosti prirodni su ljubitelji Platonovih izravnih poopavanja.
Ljudi koji ne mogu podnijeti vjeni silni Platonov idealizam vole prizemne Aristotelove injenice. Platon
je u biti trai-telj Bude koji se uvijek iznova javlja u svakoj gene-raciji, gibajui se naprijed i gore prema
jednom. Aristotel je vjeni mehaniar za motocikle kojemu je drae mnogo. I ja sam osobno prilino
velik aristo-telovac u tom smislu, jer mi je drae pronalaziti Budu u kvaliteti injenica oko mene, ali
Fedro je bio isti platonist po naravi i osjetio je silno olakanje kad su poeli obraivati Platona. Njegova
kvaliteta i Pla-tonovo dobro bili su tako slini da bih ja moda pomislio da su istovjetni da Fedro nije
ostavio neke biljeke o tome. Ali on je to zanijekao, i s vremenom sam uspio uvidjeti kako je vano bilo
to nijekanje. Meutim, Analiza ideja i studij metoda nisu se uope bavili Platonovim pojmom dobra;
bavili su se samo Platonovim pojmom retorike. Retorika, to Pla-ton izriito kae, nije ni na kakav nain
povezana s dobrim; retorika je loe. Retoriari su ljudi koje Platon, poslije tirana, najvie mrzi.
Prvi od Platonovih Dijaloga obraivan je Gorgija, Fedro je osjeao da je napokon stigao. To je bilo
mjesto gdje je elio biti.

Cijelo ga je to vrijeme proimalo osjeanje da ga vuku naprijed neke sile koje ne razumije - mesijanske sile. Listopad je doao i proao. Dani su postajali nestvarni i nepovezani, osim u okvirima kvalitete.
Nita nije vano nego to to on nosi novu i strahovitu i svjet-ski potresnu istinu koja e se uskoro roditi, i
htio to ili ne, svijet je moralno obavezan da je prihvati.
U dijalogu Gorgija je ime sofista kojega Sokrat unakrsno ispituje. Sokrat vrlo dobro zna to Gorgija
radi da bi preivio i kako to radi, ali on poinje svoju dijalektiku od dvadeset pitanja pitajui Gorgiju ime
se retorika bavi. Gorgija odgovara da se ona bavi raz-govorom. Kao odgovor na idue pitanje on veli da
je njezina svrha da uvjeri. Kao odgovor na idue pitanje on veli da je njezino mjesto na sudu i u drugim
skup-tinama. A kao odgovor na jo jedno pitanje on kae da je njezin predmet pravda i nepravda. Sve
ovo, to je jednostavno Gorgijin opis onoga emu su sofisti teili, sada Sokratova dijalektika istanano
pretvara u neto drugo. Retorika je postala objekt, a kao objekt ima dijelove. A dijelovi imaju meusobne
odnose i ti su odnosi nepromjenljivi. U ovom dijalogu se posve jasno vidi kako Sokratov analitiki no
rasijeca Gorgijinu umjetnost na komade. I to je ak vanije, vidi se da su ti komadi temelj Aristotelove
umjetnosti re-torike.
Sokrat je bio jedan od junaka Fedrova djeatva i sad ga je ljutilo to vidi da se odvija taj dijalog.
Ispunio je rubove teksta svojim odgovorima. Oni su ga sigurno silno onespokojavali, jer nije bilo naina
da dozna kako bi se dijalog razvijao da su se uli ti odgovori. Na jednom mjestu Sokrat pita na koji razred
stvari se odnose rijei kojima se retorika slui. Gorgija odgovara: - Na najvei i najbolji. - Nesumnjivo
prepoznavi kvalitetu u tom odgovoru, Fedro je napi-sao Tako je! na rubu stranice. Ali Sokrat odgovara
da je taj odgovor dvosmislen. On je jo u mraku. La-ac! pie Fedro na rubu i navodi stranicu u
drugom dijalogu gdje Sokrat jasno izrie da nije mogao biti u mraku.
Sokrat se ne slui dijalektikom da bi razumio retoriku, on se njome slui da je uniti, ili da je bar
iznese na lo glas, i tako njegova pitanja uope nisu prava pitanja - to su samo zamke od rijei u koje
Gorgija i njegovi drugovi retoriari upadaju. Fedro je zbog toga jako raspaljen i ali to on nije ondje bio.
Profesor filozofije, primijetivi Fedrovo oito do-bro ponaanje i marljivost, zakljuuje da on moda
na koncu konca i nije lo student. To je druga greka. Odluio je da se malo poigra s Fedrom pitajui ga
to on misli o kuharskoj vjetini. Sokrat je pokazao Gor-giji da su i retorika i kuharstvo grane ugaanja
stra-stima - svodnitva - jer vie djeluju na emocije nego na istinsko znanje.
Na profesorovo pitanje Fedro daje Sokratov od-govor da je kuharstvo grana ugaanja strastima.
Na to se jedna od studentica nasmije to se Fedru ne svia jer on zna da profesor na njemu iskuava
dijalektiki zahvat slian onome to ih Sokrat izvodi na svojim protivnicima, i njegov odgovor nije imao
namjeru da bude smijean nego da jednostavno odbije dijalektiki zahvat to ga profesor pokuava izvesti.
Fedro je potpuno spreman od rijei do rijei izgovo-riti sve dokaze to ih Sokrat upotrebljava da utvrdi to
gledite.

Ali to nije ono to eli profesor. On eli da ima dijalektiku raspravu u kojoj je Fedro retoriar ko-jega
obara snaga dijalektike. Profesor se mrti i poku-ava jo jednom. - Ne. Hou rei, da li vi zaista mi-slite
da dobro pripremljeno jelo u najboljem restoranu predstavlja neto to bismo morali odbiti?
Fedro pita: - Mislite li na moje osobno miljenje? - Ve mjesecima, otkad je ieznuo onaj nevini
student, nije se ulo nijedno osobno miljenje u toj sku-pini.
- Daaa - kae profesor.
Fedro uti i pokuava nai odgovor. Svi ekaju. Njegove se misle munjevito gibaju, prebiru
dijalektiku, igraju jedno za drugim dokazano ahovsko otvaranje, i on vidi da svako otvaranje gubi, pa
prelazi na idue, sve bri bre - ali sve to itava grupa saznaje to je utnja. Napokon, u neprilici, profesor
odustaje od pi-tanja i poinje s predavanjem.
Ali Fedro ne uje to predavanje. Njegov um juri sve dalje, kroz permutacije dijalektike, dalje i dalje,
ruei stvari, i pronalazi nove grane i podgrane, puca-jui od gnjeva pri svakom novom otkriu
pokvarenosti i podlosti i niskosti te umjetnosti koja se zove dijalektika. Videi izraz njegova lica
profesor se pri-lino uzbunjuje i nastavlja predavanje u nekoj vrsti panike. Fedrov um juri sve dalje i dalje
i jo dalje, videi sada napokon neku zlu stvar, neko zlo duboko ukopano u njemu samome, koje se
pretvara da poku-ava razumjeti ljubav i ljepotu i istinu i mudrost, ali njegova je prava svrha da ih nikada
ne razumije, nje-gova je prava svrha da ih svrgne i da se samo uspne na prijestolje. Dijalektika samozvani vladar. To on vidi. Skorojevi, koji napada sve to je dobro i nastoji da sve obuhvati i svlada.
Zlo. Profesor ranije zavrava predavanje i urno naputa sobu.
Poto studenti tiho izlaze Fedro ostaje sam i sjedi za golemim okruglim stolom dok sunce nestaje kroz
aav zrak i prostorija postaje siva a zatim mrana.
Idueg dana on eka pred bibliotekom da se ot-vori i kad se otvorila poinje bjesomuno itati, po prvi
put ono to je iza Platona, ono malo to je po-znato o retoriarima koje je on tako prezirao. I to to otkriva
poinje potvrivati ono to je ve naslutio iz svojih misli prethodne veeri.
Platonova osuda sofista je neto to su ve mnogi uenjaci uzimali s velikom dvojbom. I sam
predsjed-nik ispitnog odbora je napomenuo da kritiari koji nisu sigurni o onom to je Platon mislio
moraju jed-nako biti nesigurni o onom to su mislili Sokratoviprotivnici u dijalozima. Kad je poznato da
je Platon metnuo svoje rijei u Sokratova usta (to kae Aristo-tel), ne bi smjelo biti razloga da se sumnja
da je on mogao metnuti svoje rijei i u druga usta.
Ulomci drugih drevnih mislilaca izgledalo je da vode k drugaijoj procjeni sofista. Mnogi stariji sofisti birani su kao poslanici svojih gradova, to ni-poto nije bila sluba za potcjenjivanje. Ime sofista
upotrebljavalo se ak za Sokrata i Platona bez omalo-vaavanja. Neki kasniji povjesniari ak su
sugerirali da je Platon toliko mrzio sofiste zato to se nisu mo-gli usporediti s njegovim uiteljem,
Sokratom, najve-im zapravo sofistom od sviju njih. Ovo zadnje obja-njenje je vrlo zanimljivo, pomislio
je Fedro, ali ne zadovoljava. Vi ne mrzite kolu u kojoj je i va ui-telj lan. to je bila prava Platonova

svrha u svemu tome? Fedro ita sve dalje i dalje i zalazi u predsokra-tovsku grku misao ne bi li to otkrio,
i naposljetku stie do gledita da je Platonova mrnja prema retoriarima bila dio mnogo vee bitke u
kojoj su se stvar-nost dobra, to su je zastupali sofisti, i stvarnost istini-tog, to su je zastupali dijalektiari,
borile u stranom okraju za budunost ovjekova uma. Istinito je pobi-jedilo, dobro je izgubilo, i zato mi
danas imamo tako malo potekoa kad prihvaamo stvarnost istine a tako mnogo potekoa kad
prihvaamo stvarnost kva-litete, premda u prvom podruju nema nimalo vie slaganja nego u drugom.
Da bi se razumjelo kako je Fedro do toga stigao, potrebno je neko objanjenje:
Najprije se mora odbaciti misao da je vremensko razdoblje izmeu posljednjeg spiljskog ovjeka i
prvih grkih filozofa bilo kratko. Odsutnost bilo kakvih hi-storijskih podataka iz toga razdoblja ponekad
prua tu zabludu. Ali prije nego to su se grki filozofi po-javili na pozornici, u razdoblju koje je trajalo
bar pet puta vie nego sva naa zabiljeena povijest od grkih filozofa naovamo, postojale su civilizacije
na naprednom stupnju razvoja. Imale su sela i gradove, vozila, kue, trnice, ograena polja,
poljoprivredne alatke i domae ivotinje, i vodile bogat i raznolik ivot kakav se i danas vodi u najveem
dijelu seoskih podruja u svijetu. I poput ljudi u tim podrujima danas ni oni nisu vidjeli razloga da se to
zapisuje, ili ako su to inili, pisali su na materijalima koji nikada vie nisu naeni. I tako o njima nita ne
znamo. I mrani srednji vijek je bio tek nastavak prirodnog naina ivota to su ga trenutano bili
prekinuli Grci.
Rana grka filozofija predstavljala je prvo svjesno istraivanje onoga to je neunitivo u ljudskom
bavlje-nju stvarima. Do tada je neunitivo bilo u oblasti bo-gova, mitova. Ali, sada, kao posljedica sve
vee nepri-stranosti Grka prema svijetu oko njih, postojala je rastua sila apstrakcije koja im je doputala
da stare grke mitove ne smatraju otkrivenom istinom nego matovitim umjetnikim ostvarenjima. Ta
svjesnost, koja nikada prije nigdje nije postojala, znaila je itavu novu razinu shvaanja za grku
civilizaciju.
Ali mit se nastavlja, i ono to je unitilo stari mit postaje novi mit, i taj novi mit se kod prvih jonskih
filozofa preobraava u filozofiju, koja posveuje neprolaznost na nov nain. Neprolaznost vie nije iskljuiva oblast besmrtnih bogova. Ona se takoer moe nai unutar besmrtnih poela, meu koja spada i na
sadanji zakon gravitacije.
Prvim besmrtnim poelom Tales je nazvao vodu. Anaksimen je tako nazvao zrak. Pitagorejci su tako
nazvali broj i tako bili prvi koji su besmrtno poelo vidjeli kao neto nematerijalno. Heraklit je besmrtnim
poelom nazvao vatru i uveo promjenu kao dio poela. On je rekao da svijet postoji kao sukob i napetost
izmeu suprotnosti. On je rekao da postoji jedno i da postoji sve, i da je jedno sveopi zakon koji prozirnije sve stvari. Anaksagora je bio prvi koji je poisto-vjetio to jedno i nous, to znai um.
Parmenid je po prvi put razjasnio da besmrtno poelo, jedno, istina, bog, je odvojeno od pojavnosti i
od miljenja, i vanost tog odvajanja i njegova utje-caja na narednu povijest ne moe se dovoljno istaknuti. Na tom je mjestu klasini um, po prvi put, pre-kinuo sa svojim romantinim podrijetlom i rekao: -

Bog i istina nisu nuno isto - i krenuo svojim poseb-nim putem. Anaksagora i Parmenid imali su
sluatelja po imenu Sokrata koji je doveo njihove ideje do punog ostvarenja.
Bitno je razumjeti na ovom mjestu da do tada nije postojalo nita to bi bilo duh i materija, subjekt i
objekt, oblik i sadraj. Te podjele su samo dijalek-tini izumi koji su doli kasnije. Dananji duh je esto
sklon usprotiviti se misli da su te dihotomije izumi i kae: - No, podjele su bile ondje da ih Grci otkriju
- a vi morate rei: - Gdje su bile? Pokaite nam ih!
- I dananji duh se malo zbunjuje i udi se o emu se tu zapravo radi, i dalje vjeruje da su te podjele
bile ondje.
Ali nisu bile, kao to je Fedro rekao. One su samo utvare, besmrtni bogovi dananjega mita koji nam
se ini da je stvaran jer smo mi u tom mitu. Ali u stvar-nosti one su jednako tako umjetnika ostvarenja
kao antropomorfni bogovi koje su zamijenile.
Predsokratovski filozofi spomenuti do sada listom su traili da uspostave sveope besmrtno poelo u
vanjskom svijetu to su ga nalazili oko sebe. Njihov zajedniki napor ujedinio ih je u skupinu koja se
moe nazvati kozmologistima. Svi su se oni slagali da takvo poelo postoji, ali njihova neslaganja oko
toga to je to izgledala su nerjeiva. Sljedbenici Heraklita uporno su tvrdili da je besmrtno poelo
promjena i gibanje. Ali Parmenidov uenik, Zenon, dokazao je nizom pa-radoksa da je svaka zamjedba
kretanje i promjene varava. Stvarnost je morala biti nepokretna.
Rjeenje prijepora meu kozmologistima dolo je iz sasvim novoga pravca, od skupine koja se Fedru
inila prvim humanistima. Oni su bili uitelji, ali nisu pokuavali pouiti ljude o poelima, nego o
ljudskim vjerovanjima. Njihova svrha nije bila nikakva apso-lutna istina, nego poboljanje ljudi. Sva
poela, sve istine su relativni, rekli su oni. - ovjek je mjerilo svih stvari. - To su bili glasoviti uitelji
mudrosti, sofisti stare Grke.
Za Fedra je ovo osvjetljenje pozadine iz sukoba izmeu sofista i kozmologista dodalo cijelu novu
dimenziju Platonovim Dijalozima. Sokrat ne izlae ple-menite ideje u vakuum. On se nalazi usred rata
izmeu onih koji misle da je istina apsolutna i onih koji misle da je istina relativna. On bije taj boj svime
to ima. Sofisti su neprijatelji.
Sada Platonova mrnja prema sofistima ima smi-sla. On i Sokrat brane besmrtno poelo kozmologista
od onoga to oni smatraju dekadencijom sofista. Isti-nu. Znanje. Ono to je neovisno od onoga to bilo
tko o tome misli. Ideal za koji je Sokrat umro. Ideal koji jedina Grka posjeduje po prvi put u povijesti
svijeta. To je jo vrlo krhka stvar. Moe potpuno ieznuti. Platon mrzi i osuuje sofiste bez sustezanja,
ne zato to su oni podli i nemoralni ljudi - oito postoje mnogo podliji i nemoralniji ljudi u Grkoj koje on
potpuno zanemaruje. On ih osuuje zato to ugroa-vaju prvi poetak pronicanja u ideju istine u povijesti
ovjeanstva. Oko toga se sve vrti.
Rezultati Sokratova muenitva i Platonove nenad-maive proze koja je uslijedila nisu nita manje
nego cio svijet zapadnog ovjeka kako ga mi poznajemo. Da je ideji istine bilo doputeno da se zagubi

neotkri-vena u doba renesanse, danas ne bismo vjerojatno bili mnogo iznad razine prethistorijskog
ovjeka. Znan-stvene i tehnoloke ideje i drugi sistematski organizi-rani napori ovjeka ovise o njoj u
svojoj mrtvoj toki hoda. Ona je jezgra svega.
Ali ipak, Fedro to osjea, ono to on govori o kvaliteti nekako je opreno svemu tome. Izgleda da se
mnogo bolje slae sa sofistima.
- ovjek je mjerilo svih stvari. - Da, to on go-vori o kvaliteti, ovjek nije izvor svih stvari, kao to bi
rekli subjektivni idealisti. Niti je on pasivni pro-matra svih stvari, kao to bi rekli objektivni idealisti i
materijalisti. Kvaliteta koja stvara svijet izrasta iz odnosa izmeu ovjeka i njegova iskustva. On je sudionik u stvaranju svih stvari. Mjerilo svih stvari - to se slae. I oni su pouavali retoriku - i to se slae.
Ne slae se samo jedna stvar u onom to on kae i to je Platon kazao o sofistima, a to je njihovo
zvanje pouavanja vrline. Svi znaci pokazuju da je to bilo apsolutno sredite njihova uenja, ali kako ete
prou-avati vrlinu ako nauavate o relativnosti svih etikih ideja? Vrlina, ako ita u sebi ukljuuje,
ukljuuje eti-ki apsolut. Osobi ije se ideje o onom to je ispravno mijenjaju iz dana u dan moemo se
diviti zbog irine duha, ali ne zbog vrline. Bar ne onako kako je Fedro shvaao tu rije. I kako su oni
mogli dobiti vrlinu iz retorike? To nigdje nije objanjeno. Neto nedostaje. Njegova potraga za tim vodi
ga kroz brojne po-vijesti stare Grke, koje obino ita na detektivski nain, traei samo injenice koje
mogu pomoi i od-bacujui sve druge injenice koje se ne slau. I tako ita knjigu Grci koji je napisao H.
D. F. Kitto, plavo-bijelo depno izdanje od pedeset centa, i dolazi do odlomka gdje se opisuje prava dua
homerskog ju-naka, legendarne figure preddekadentne, predsokratovske Grke. Blijesak svjetlosti koji
prati te stranice tako je jak da se ti junaci nikada nisu izbrisali i mogu ih i sada vidjeti s malo napora za
prisjeanje.
Ilijada je pria o opsadi Troje, koja e pasti u prah, i o njezinim braniteljima koji e poginuti u borbi.
Hektorova ena kae svom muu, voi: - Tvoja snaga bit e tvoja propast; a ti ne ali ni svoje nejako
edo ni svoju nesretnu enu koja e uskoro biti tvoja udovica. Jer uskoro e te Ahejci napasti i ubiti; a ako
tebe izgubim, bilo bi bolje za me da umrem.
Mu joj odgovara:*
*

Prijevod

T. Maretia (dotjerao S. Ivi), Ilijada, izdanje Matice hrvatske i Zore, Zagreb 1965. (Op. prev.)

- Sve je doista to na umu, eno, i meni...

Jer ia u srcu svom i u dui predobro znadem,
Doi e jednom dan, kad e se i sveti propasti Ilij
i kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja.
Ali ne marim ja i ne alim Troje toliko
Niti Hekabu samu ni Prijama, trojanskog kralja,

Ni brau svoju, to svi valjani i to ih je mnogo,

Ali e u prah pasti od neprijateljskih junaka, Koliko alim tebe, mjedenhalja kad te Ahejac
Suznu koji odvede slobode ti uzevi danak.
Kada uza stan bude u Argosu ivei tkala
Drugoj i nosila bude iz vrutka Meseidskog vodu
Ili iz Hiperskoga, - preko volje od nude teke,
Onda e rei tko, kad vidi te suze gdje roni:
To je Hektora ena, konjokrotama u boju
On je prednjaio Trojcem, kad Ilij osvajan bjee.
Tako e rei, a tebe jo vea snai e tuga
Za muem takvim, da dan robovanja odvrati tebi.
Ali nasuti hum nek priie pokrije mene,
Negol'ti jauk ujem, gdje odvlae na silu tebe.
Ree svijetli Hektor te prui za sinom ruke,
Ali se uvine sin krasnopojasnoj dojkinji na grud
I krikne, preplaiv se, kad ugleda miloga oca,
Mjedi se prestrai on i konjogrivne kite, kad spazi,
Kako se strano trese na kacigi ozgo na vrhu,
Tome se mili otac nasmije i gospoa majka.
Odmah svijetli Hektor sa glave kacigu svoju
Sjajnu, presjajnu, skine i na tle je metne, te sina
Poljubi miloga svog i na rukama ponjie njega;
Onda moltvu Zeusu i ostalim bozima rekne:
Zeuse i ostali bozi, i ovome, sinu mi, dajte,

Da on, kako sam ja, meu Trojcima predian bude,

Snagom da bude dobar i Ilijem krepko da vlada,

Da rekne tko: od oca je taj valjaniji mnogo,

Kad bude iz boja io ...

Kitto komentira: - Grke ratnike na velika djela nije poticao osjeaj dunosti kako ga mi poimamo dunosti prema drugima; to je prije dunost prema samom sebi. Grki ratnik udi za onim to mi prevodimo vrlina ali u grkom je to arete, to jest izvrs-nost ... mnogo emo govoriti o toj arete - ona se
provlai kroz sav grki ivot.
Eto, misli Fedro, definicije kvalitete koja je po-stojala tisuu godina prije nego to su dijalektiari i
pomislili da je ulove u stupicu rijei. Tko god kae da ne moe razumjeti ovo znaenje bez logikih

pojmova definiens i definendum \ differentia ili lae ili je toliko van dodira s ljudskom zajednicom da nije
ni vrijedan nikakva odgovora. I Fedro je opinjen opisom poticaja dunosti prema samom sebi to je
gotovo toan pri-jevod sanskrtske rijei dharma, koja se ponekad opi-suje kao jedno kod Indijaca.
Mogu li dharma kod Indijaca i vrlina kod starih Grka biti istovjetne?
Tada Fedro osjea da ga neto vue da ponovo proita odlomak, i on to ini i onda ... to je ovo?! ...
to mi prevodimo 'vrlina' ali u grkom je to 'izvrs-nost'.
Blijesak munje!Kvaliteta! Vrlina! Dharma! To je ono to su sofi-sti pouavali! A ne etiki relativizam.
I ne vrlinu. Nego arete. Izvrsnost. Dharmu! Prije Crkve uma. Prije sadraja. Prije oblika. Prije duha i
materije. Prije sa-me dijalektike. Kvaliteta je bila apsolutna. Ti prvi ui-telji zapadnog svijeta pouavali
su kvalitetu, a sred-stvo koje su izabrali bila je retorika. I on to ini cijelo vrijeme.
Kia je dovoljno prestala da moemo vidjeti horizont, otru crtu koja razdjeljuje svijetlo sivilo neba od
tam-nijeg sivila vode.
Kitto je jo imao neto rei o toj arete kod starih Grka. - Kad u Platona naiemo na arete - rekao je mi to prevodimo kao vrlinu i zbog toga gubimo pravi smisao. Vrlina je, barem u modernom jeziku,
gotovo potpuno moralna rije; s druge strane, aret se bez razlike upotrebljava u svim kategorijama, i jednostavno znai izvrsnost.
Tako je junak Odiseje veliki borac, prepredeni lukavac, vjet govornik, ovjek odvana srca i velike
mudrosti koji zna da mora trpjeti bez velika jadanja ono to mu bogovi alju; i on moe nainiti brod i
njime ploviti, zaorati bra-zdu ravniju nego itko, pobijediti mladog razmetljivca u bacanju diska, izazvati
mladia Feaanina na akanje, rvanje ili tranje; zaklati, odrijeti, rasjei i ispei vola, i biti ganut do suza
zbog pjesme. On je zapravo izvrstan svestran ovjek; on ima vika aret.
Arete ukljuuje potovanje prema cjelovitosti ili jedinstve-nosti ivota, i sljedbeno tome prezir prema
specijalizaciji. Ona ukljuuje ruganje djelotvornosti - ili bolje, ukljuuje mnogo viu ideju djelotvornosti
koja ne postoji samo u jednom odjelu ivota nego u samom ivotu.
Fedro se sjetio jednog retka iz Thoreaua: - Ni-kad ne dobiva neto, a da neto ne izgubi. - I sad je
poeo, po prvi put, uviati nevjerojatnu veliinu onoga to je ovjek izgubio, kad je stekao mo da
razumije svijet i vlada njime u okvirima dijalektikih istina. Izgradio je carstva znanstvene sposobnosti da
prevodi prirodne pojave u golemo objavljivanje svojih snova o moi i bogatstvu - ali za to je dao carstvo
razumijevanja jednake veliine: razumijevanje onoga to znai biti dio svijeta, a ne njegov neprijatelj.
ovjek moe stei malo duevnog mira samim proma-tranjem horizonta. To je geometrova crta ...
potpuno ravna, postojana i poznata. Moda je to izvorna crta na kojoj je izraslo Euklidovo poimanje
pravca; teme-ljna crta iz koje su izvedeni izvorni prorauni prvih astronoma koji su umjeli zvijezde na
karte. Fedro je znao, s istom onom matematikom sigurno-u s kojom je Poincare osjetio da je rijeio
Fuchsove jednadbe, da je ta grka arete izgubljeni dio koji popunjava slagaljku, ali je itao dalje da je u
cije-losti zavri.

Aureola oko glava Platona i Sokrata sada je ne-stala. On vidi da oni dosljedno ine upravo ono zbog
ega optuuju sofiste - slue se emocionalno uvjerlji-vim jezikom s viom svrhom da im slabiji dokaz, u
obrani dijalektike, izgleda jai. Uvijek najvie osuu-jemo kod drugih ono, pomislio je Fedro, ega se
naj-vie bojimo kod sebe.
Ali zato? pitao se Fedro. Zato unititi aret? I im je postavio to pitanje pojavio mu se odgovor.
Platon nije pokuavao unititi arete. On ju je zaahu-rio; nainio je od nje trajnu, postojanu ideju; obratio
ju je u strogu, nepokretnu besmrtnu istinu. Od arete on je nainio dobro, najvii oblik, najviu ideju od
svih. Bila je podlona tek samoj istini, u sintezi svega to je prije nestalo.
Zato je kvaliteta, do koje je Fedro stigao u raz-redu, izgledala tako bliska Platonovu dobru. Platonovo
dobro je bilo uzeto od retoriara. Fedro je istraivao, ali nije mogao nai nijednog ranijeg kozmologista
koji je govorio o dobru. To je poteklo od sofista. Razlika je bila u tome to je Platonovo dobro utvrena i
vjena i nepokretna ideja, dok za retoriare to uope nijeideja. Dobro nije bilo oblik stvarnosti. Ono je
bilo sama stvarnost, u stalnoj mijeni, naposljetku nespo-znatljiva ni na kakav utvren, strog nain.
Zato je Platon to uinio? Fedro je vidio Plato-novu filozofiju kao rezultat dviju sinteza.
Prva sinteza pokuala je razrijeiti razlike izmeu sljedbenika Heraklita i sljedbenika. Parmenida.
Obje kozmoloke kole podravale su besmrtnu istinu. Da bi dobio bitku za istinu gdje bi arete bila
potinjena, protiv svojih neprijatelja koji bi nauavali arete gdje bi

istina

bila potinjena,

Platon

prvo mora rijeiti unutarnji sukob meu vjernicima istine. Da bi to ui-nio on kae da besmrtna istina
nije samo promjena, kako tvrde sljedbenici Heraklita. Ona nije ni samo ne-promjenljivo bie, kako tvrde
sljedbenici Parmenida. Obje te besmrtne istine zajedniki postoje kao ideje, koje su nepromjenljive, i kao
pojava, koja se mijenja. Zbog toga Platon vidi da je potrebno razdijeliti, na primjer, konjstvo od
konja i rei da je to konj-stvo stvarno i uvreno i nepokretno, dok je konj tek puka, nevana, prolazna
pojava. Konjstvo je ista ideja. Konj to se vidi je zbirka promjenljivih pojava, konj koji moe rzati i juriti
naokolo koliko god hoe pa ak i uginuti na mjestu a da nimalo ne uznemiri konjstvo, koje je besmrtno
poelo i moe zauvijek gaziti stazom nekadanjih bogova.
Druga Platonova sinteza je uvrtenje sofistike arete u tu dihotomiju ideja i pojava. On joj daje poloaj najvie asti, podvrgnuta je samo istini i metodi po kojoj se stie do istine, dijalektici. Ali u svom pokuaju da ujedini dobro i istinu proglaavajui dobro najviom od svih ideja, Platon ipak dijalektiki odreenom istinom prisvaja mjesto na kojem se nalazi arete. Kad se jednom obuhvati dobro kao dijalektika
ideja, nema potekoa za nekog drugog filozofa da doe i da pokae dijalektikim metodama da se arete,
dobro, moe uspjenije spustiti na nii poloaj unutar istinitog poretka stvari, usklaeniji s unutarnjim
us-trojstvom dijalektike. Na takva se filozofa nije dugo ekalo da doe. Njegovo je ime Aristotel.
Aristotel je osjetio da smrtni konj pojavnosti, koji pase travu i nosi ljude i drijebi malene konje,
zasluuje vie panje nego to mu je Platon posveuje. On je rekao da konj nije tek puka pojava. Pojave
naginju neemu to je neovisno o njima i to je, poput ideja, nepromjenljivo. To neto emu pojave

nagi-nju on je nazvao tvari. I u taj as, tek u taj as, rodilo se nae suvremeno znanstveno poimanje
stvar-nosti.
Kod Aristotela itaa, ije znanje o trojanskoj arete izgleda upadljivo odsutno, oblici i tvari sve
nad-vladavaju. Dobro je relativno sporedna grana znanja zva-na etikom; razum, logika, znanje
predstavljaju njegovu osnovnu brigu. Arete je mrtva, a znanost i logika i sveuilite kako ga danas
poznajemo dobivaju svoje temeljnu povlasticu: pronalaziti i izmiljati beskrajno mnoenje oblika
sastavnih dijelova svijeta i zvati ih oblicima znanja, i prenositi te oblike buduim gene-racijama kao
sistem.
A retorika? Jadna retorika, nekada samo ue-nje, sada se svodi na pouavanje naina i oblika,
aristotelovskih oblika, za pisanje, kao da je to vano. Pet pravopisnih greaka, ili jedna greka
potpunosti re-enice, ili tri pogreno smjetena atributa, ili... i tako dalje, i tako dalje. Bilo koje od toga,
sjeao se Fedro, dovoljno je da priopi studentu da ne poznaje reto-riku. Uostalom, to je retorika, zar ne?
Naravno, po-stoji i uplja retorika, to jest retorika koja ima emo-cionalne privlanosti bez prave
podlonosti dijalekti-koj istini, ali mi ne elimo to, je li tako? Po tome bismo bili slini onim laljivcima
i varalicama i oskvrniteljima uz stare Grke, sofistima sjeate li se njih? Nauit emo istinu u
naim drugim akadem-skim predmetima, pa emo zatim nauiti malo reto-rike tako da moemo lijepo
pisati tu istinu i zadiviti svoje efove koji e nas promaknuti na vii poloaj. Oblici i naini - najbolji ih
mrze, najgori ih vole. Iz godine u godinu, iz desetljea u desetljee, maleni itai iz prvih klupa,
oponaatelji umilna smijeka i urednih olovaka, istiu se da dobiju svoje aristotelov-ske petice,

dok

oni koji imaju pravu arete sjedeotraga tiho i pitaju se to to s njima nije u redu da ne mogu voljeti
taj predmet.
A danas na onim rijetkim sveuilitima gdje se jo ui klasina etika studenti, slijedei vodstvo
Aristote-la i Platona, beskrajno salijeu s pitanjem koje u staroj Grkoj nikada nije trebalo postaviti: - to
je dobro? I kako ga definiramo? Budui da su ga raz-liiti ljudi razliito definirali, kako moemo znati da
ikakvo dobro postoji? Neki kau da se dobro nalazi u srei, ali kako znamo to je srea? I kako se srea
moe definirati? Srea i dobro nisu objektivni poj-movi. S njima ne moemo postupati znanstveno. I budui da nisu objektivni, postoje samo u naem mi-ljenju. I zato ako eli biti sretan samo promijeni svoje miljenje. Ha-ha, ha-ha.
Aristotelovska

etika,

aristotelovske

definicije,

aristotelovska

logika,

aristotelovski

oblici,

aristotelovske tvari, aristotelovska retorika, aristotelovski smijeh ... ha-ha, ha-ha.

A kosti sofista davno su se pretvorile u prah, i ono to su rekli pretvorilo se s njima u prah, i prah je
pokopan pod osipanjem i padom Atene, pod osipanjem i padom Makedonije. I pod osipanjem i smrti
starog Rima i Bizanta i Otomanskog carstva i modernih dr-ava - pokopani tako duboko i s takvim
obredima i takvim pomazanjima i takvim zlom da je samo neki luak mogao poslije toliko stoljea otkriti
klju da ih otkopa, i da vidi strahotu koja je bila poinjena ...

Cesta je ve postala tako mrana da moram upaliti svjetlo da bih je mogao slijediti kroz ovu maglu i
kiu.

30
U Arcati ulazimo u malen restoran, smrznuti i mokri, i jedemo pirjano meso s grahom i pijemo kavu.
Zatim smo opet na cesti, sada na glavnoj auto-stradi, glatkoj i mokroj. Vozit emo se dok ne stignemo na jednodnevnu udaljenost od San Francisca i onda emo stati.
Na cesti se vide udni odrazi svjetla to stiu iz suprotnog pravca kroz kiu s druge strane sredinje
pruge. Kia udara kao tanad u masku to lomi svjetlost u udnim krunim i polukrunim valovima dok
me svjetla mimoilaze. Dvadeseto stoljee. Posvuda je oko nas to dvadeseto stoljee. Vrijeme je da se svri
ova Fedrova Odiseja dvadesetog stoljea i da se s njom prestane.
Kad se idui put sastala grupa Ideje i metode 251, Retorika oko velikog okruglog stola u junom
dijelu Chicaga, tajnitvo odjela je izvijestilo da je profe-sor filozofije bolesan. I slijedeeg tjedna bio je
bo-lestan. Pomalo zbunjeni preostali lanovi grupe, koja se smanjila na treinu, preli su preko puta na
kavu.
Dok su pili kavu, jedan student, kojega je Fedro uoio kao bistra mladia ali intelektualnog snoba,
ree: - Smatram da je ovo najneugodnija grupa u kojoj sam ikad bio. - inilo se da gleda Fedra sa
enskom razdraljivou kao kvaritelja neega to je trebalo da bude ugodan doivljaj.
- Potpuno se slaem - rekao je Fedro. Oekivao je nekakav napad, ali napada nije bilo.Ostali su
studenti nasluivali da je Fedro uzro-nik svega toga ali nisu imali s im proslijediti. Zatim je jedna starija
ena s druge strane stola upitala zato se on upisao u tu grupu.
- Upravo pokuavam to otkriti - rekao je Fedro.
- Jeste li redovan student?
- Ne, ja sam redovan nastavnik na Mornarikom gatu.
- to predajete?
- Retoriku.
Ona je prestala govoriti i svatko ga je za stolom promatrao i utio.
Studeni je istjecao. Lie, koje se u oktobru pretvorilo u divno naranasto utilo, padalo je s dr-vea
ostavljajui gole grane da doekaju hladne vje-trove sa sjevera. Pao je prvi snijeg, zatim se otopio, i prljav
grad je ekao da doe zima.
U odsutnosti profesora filozofije zadan je jo jedan Platonov dijalog. Naslov mu je bio Fedro, to
nita nije znailo naem Fedru budui da on sebe nije nazivao tim imenom. Grk Fedro nije sofist nego
mladi govornik koji Sokratu slui kao pozadina u ovom dijalogu gdje se raspravlja o prirodi ljubavi i

mogunosti filozofske retorike. Fedro ne izgleda oso-bito bistar, i ima grozan osjeaj za retoriku kvalitetu, budui da napamet navodi jedan zaista lo govor govornika Lizije. Ali ubrzo se doznaje da je taj lo
go-vor jednostavno namjetaljka, priprema za Sokrata da proslijedi s mnogo boljim svojim govorom, i
da zatim nastavi s jo boljim govorom, jednim od naj-ljepih u svim Platonovim Dijalozima.
Osim ovoga jedina znaajna stvar o Fedru je nje-gova linost. Platon esto daje Sokratovim
sugovorni-cima imena prema znaajkama njihove linosti. Jedan mladi, govorljivi, nevini i dobroduni
sugovornik u Gorgiji zove se Polus, to na grkom znai drijebe. Fedrova je linost razliita. On nije
povezan ni s jed-nom posebnom skupinom. Njemu je draa seoska sa-moa nego grad. On je nasilan da
gotovo postaje opasan. U jednom trenutku on prijeti Sokratu silom.
Fedro u grkom znai vuk. U ovom dijalogu njega Sokratovo raspravljanje prislanja ljubavi i
ukrouje ga. Na Fedro ita dijalog i silno ga se doima velian-stvena pjesnika matovitost. Ali njega
ona ne ukro-uje jer mirie i slabaan vonj licemjerja. Govor nije sam sebi svrha, nego se koristi za
osudu tog istog afektivnog podruja razumijevanja u kojemu lei i njegova privlanost. Strasti se
karakteriziraju kao unitavatelji razumijevanja, i Fedro se pita nije li tu poela osuda strasti koje
su tako duboko pokopane u zapadnoj misli. Vjerojatno ne. Zategnutost izmeu starogrke
emocije

opisana

je

drugdje

misli

kao temelj grkog ustrojstva i kulture. Ipak zanimljivo. Ni idueg

tjedna ne pojavljuje se profesor filo-zofije, i Fedro koristi to vrijeme da nadoknadi svoje zaostatke na
Sveuilitu Illinois.
Slijedeeg tjedna, u knjiari Sveuilita Chicago preko puta gdje se Fedro upravo sprema poi na predavanje, vidi dva crna oka to u nj uporno zure kroz knjige na polici. Kad se pojavi lice on prepoznaje
onog nevinog studenta koji je verbalno bio pretuen na poetku kvartala i zatim nestao. Lice izgleda kao
da student zna neto to Fedro ne zna. Fedro polazi da s njim razgovara, ali lice se povlai i izlazi iz
knjiare, ostavljajui Fedra u nedoumici. I razdraena. Moda je samo premoren i nervozan. Predavanja
na Mornarikom gatu na vrhuncu njegovih napora da nadbije svu zapadnu akademsku misao Sveuilita
Chicago sile ga da radi i ui dvadeset sati dnevno bez primjerene brige o hrani i gibanju. Moda ga samo
umor navodi na pomisao da na tom licu ima neto udnovato.
Ali dok prelazi ulicu, to lice ga slijedi na dvade-setak koraka. Neto se dogaa.
Fedro ulazi u predavaonicu i eka. Uskoro se po-javljuje taj student, vraa se u predavaonicu poslije
toliko tjedana. Ne moe oekivati da e sada biti prim-ljen. Student gleda Fedra i napola se smijei. On se
zbog neeg smijei, u redu.Na ulazu se uju neki koraci, i Fedro tada odjed-nom zna - i koljena mu
poinju klecati i ruke mu se tresu. Smijeei se blago, na ulazu ne stoji niko drugi nego glavom
predsjednik ispitnog odbora za Analizu ideja i studije metoda Sveuilita Chicago. On preuzima grupu.
Tako je. Tako oni izbacuju Fedra na glavna vrata.

Ljubazan, velianstven, s carskom velikodunou stoji predsjednik na ulazu jedan trenutak, zatim
raz-govara s jednim studentom koji ga izgleda poznaje. Smijei se dok se okree od tog studenta i
prelijee pogledom po grupi, kao da trai jo jedno poznato lice, klima i malo hihoe, eka da zvoni.
Eto zato je djeak tu. Objasnili su mu zato su ga sluajno pretukli, i da mu pokau koliko su dobre
due dat e mu mjesto uz ring kad budu tukli Fedra.
Kako li e to uiniti? Fedro ve zna. Prvo e pred cijelom grupom dijalektiki unititi njegov ugled
po-kazavi mu kako malo zna o Platonu i Aristotelu. Tu nee biti potekoa. Oito oni znaju stoput vie o
Platonu i Aristotelu nego to e on ikada znati. Njima se oni bave cijelog ivota.
Zatim, kad ga dijalektiki sasvim sasijeku, savje-tovat e mu ili da se prikloni ili da se ukloni. Zatim
e mu postavljati nova pitanja, a on nee moi ni na njih odgovoriti. Onda e mu napomenuti da je njegov
uspjeh tako nitavan da nema smisla da se uzalud mui, nego da smjesta napusti grupu. Mogue su
varijacije, ali to je temeljni oblik. Sve je tako lako.
No, dosta je nauio, a zato je i doao. Svoju di-sertaciju moe i na neki drugaiji nain napraviti. S
tom milju naputa ga klecavo osjeanje i on se smiruje.
Fedro je pustio bradu otkad ga je predsjednik zadnji put vidio, i tako jo nije otkriven. Ta pred-nost
nee dugo trajati. Predsjednik e ga dovoljno brzo pronai.
Predsjednik paljivo odlae kaput, uzima stolicu s druge strane velikog okruglog stola, sjeda, i zatim
vadi lulu i puni je gotovo pola minute. Vidi se da je to uinio ve mnogo puta.
U trenutku panje obraene studentima on prou-ava lica nasmijeena hipnotikog pogleda, ispitujui
raspoloenje, ali osjeajui da jo nije ono pravo. Zatim jo malo puni lulu, ali bez urbe.
Uskoro dolazi trenutak, on pali lulu, i malo zatim u sobi se osjea miris dima.
Napokon progovara:
- Koliko sam razumio - kae - danas poinje-mo raspravu o besmrtnom Fedru. - Promatra svakog
studenta posebno. - Je li to tono?
lanovi grupe stidljivo mu potvruju da je tono. Njegova linost je tako nadmona.
Predsjednik se zatim ispriava zbog odsutnosti prijanjeg profesora i opisuje oblik rada koji e slijediti.
Budui da on ve poznaje taj dijalog, iskat e od njih odgovore koji e pokazati koliko su ga dobro
prouili.
To je najbolji nain, razmilja Fedro. Na taj se nain moe upoznati svaki student ponaosob. Sreom
Fedro je tako temeljito prouio dijalog da ga zna gotovo naizust.
Predsjednik ima pravo. To je besmrtan dijalog, u-dan i zagonetan u poetku, ali zatim udara sve jae
i jae, kao sama istina. Ono o emu je Fedro govorio kao o kvaliteti, Sokrat je opisao kao duu, kretanje
od sebe, izvor svih stvari. Nema protuslovlja. Ne moe ga ni biti izmeu sutinskih pojmova monoistikih
filozofija, Jedno u Indiji mora biti isto jedno u Grkoj. Ako nije, imate dvoje. Jedina neslaganja
izme-u tih monista tiu se svojstva jednog, a ne njegove biti. Budui da je jedno izvor svih stvari i

da uklju-uje sve stvari u sebe, ono se moe definirati u okvi-ru tih stvari, jer e svaka stvar koju
upotrijebite da ga definirate uvijek definirati neto to je manje od tog jednog. Jedno se moe samo
alegoriki opisati, upotrebom analogija, slika iz mate i govora. Sokrat upotrebljava analogiju nebesa i
zemlje, prikazujui kako se ljudi primiu k jednom na kolima koja vuku dva konja...
Ali sada predsjednik upravlja pitanje studentu do Fedra. Malo ga drai, izazivajui ga da napadne.
Student je zamijenjen za drugu osobu, on ne na-pada, i predsjednik ga s velikim gnuanjem i nezadovoljstvom otputa uz prijekor da bi trebalo da bolje proui gradivo.
Red je na Fedru. On se strahovito smirio. Sad on mora objasniti dijalog.
- Ako mi je doputeno da iznova ponem na svoj nain - kae on, djelomino zato da prikrije injenicu da nije uo to je student prije njega rekao.
Predsjednik, videi u tome dalji prijekor prija-njem studentu, smijei se i uvredljivo kae da je to
svakako dobra zamisao.
Fedro produuje. - Vjerujem da je u ovom di-jalogu Fedrova linost opisana svojstvima vuka.
Izrekao je to dosta glasno, s prizvukom ljutnje, i predsjednik je skoro poskoio. Pogodak!
- Da - kae predsjednik, a sjaj u njegovim oima pokazuje da je sada prepoznao tko je taj bradati razbojnik. - Fedro na grkom zaista znai vuk. To je vrlo otroumna zamjedba. - Poinje vraati svoj
vanjski mir. - Nastavite.
- Fedro se susree sa Sokratom, koji poznaje sa-mo gradski nain ivota, i vodi ga na selo, gdje mu
poinje navoditi jedan govor govornika Lizi je kojemu se divi. Sokrat ga moli da mu ga proita i Fedro to
ini.
- Stanite! - kae predsjednik koji se ve sa-svim pribrao. - Vi nam prepriavate radnju, a ne di-jalog. Proziva slijedeeg studenta.
ini se da nijedan student ne zna o emu se radi u dijalogu da bi zadovoljio predsjednika. I tako on uz
podrugljivo aljenje kae da ga svi moraju temelji-tije prouiti, ali ovog puta e im on pomoi preuzimajui breme tumaenja dijaloga na svoja lea. To donosi velikoj veini olakanje od napetosti to ju je
on tako pomnjivo izazvao i sad je cijela grupa na dla-nu njegove ruke.
Predsjednik nastavlja otkrivati znaenje dijaloga ulaui u to svu svoju panju. Fedro ga slua s dubokim sudjelovanjem.
Poslije nekog vremena neto mu se poinje ne slagati. Nekakva pogrena nota se u to uvukla. Isprva
ne vidi to je to, ali onda postaje svjestan da je pred-sjednik potpuno zaobiao Sokratov opis jednoga i
skoio naprijed na alegoriju kola i konja.
U toj alegoriji traitelj, pokuavajui dosegnuti jedno, vozi se u kolima koja vuku dva konja; je-dan
je bijel i plemenit i umjeren, drugi je mrkovoljan, tvrdoglav, strastan i crn. Prvi mu stalno pomae u
njegovu usponu k nebeskim dverima, drugi mu stalno smeta. Predsjednik to jo nije rekao, ali upravo se

nalazi na mjestu gdje mora objaviti da je bijeli konj umjeren razum, a crni konj mrana strast, emocija.
Nalazi se na mjestu gdje to treba opisati, ali ona lana nota naglo prelazi u zbor.
On se vraa i ponavlja da Sada se Sokrat zakli-nje bogovima da govori istinu. Prisegnuo je da e
govoriti istinu, i ako nije istina ono to slijedi, on je krivokletnik u dui.
STUPICA! On koristi dijalog da dokae svetost ra-zuma! Kad se to jednom ustanovi, moe se vratiti
dolje u ispitivanje to je razum, i zatim, gle uda, eto nas opet u podruju Aristotela!
Fedro die ruku, ispruena dlana, s laktom na stolu. Kako se prije ta ruka tresla, tako je sada mrt-vaki
mirna. Fedro osjea da tu sada formalno pot-pisuje svoju smrtnu osudu, ali zna da e potpisati dru-gu
vrstu smrtne osude ako spusti ruku.
Predsjednik vidi njegovu ruku, iznenaen je i zbunjen zbog nje, ali doputa Fedru da govori. Tada je
objavljena poruka.
Fedro kae: - Sve ovo je samo jedna analogija.
Tiina. A zatim se na predsjednikovu licu pojav-ljuje smetenost. - Molim? - kae on. ar njegove
predstave je pokvarena.- Cijeli ovaj opis kola i konja samo je jedna analogija.
- to? - kae predsjednik, pa zatim dodaje glas-no: - To je istina! Sokrat se zakleo bogovima da je to
istina!
Fedro uzvraa: - Sam Sokrat kae da je to ana-logija.
- Ako izvolite proitati dijalog, nai ete da So-krat posebno izjavljuje da je to istina!
- Da, ali prije toga... u dva paragrafa, mislim ... on je naveo da je to analogija.
Tekst se nalazi na stolu i moe se provjeriti, ali predsjednik je dovoljno oprezan da ne provjerava. Ako
to uini i ako Fedro bude u pravu, njegov je ugled potpuno uniten. On je cijeloj grupi rekao da nitko nije
temeljito proitao dijalog.
Retorika - Dijalektika 1 : 0.
Fantastino je, misli Fedro, to se toga sjetio. To jednostavno niti cijelu dijalektiku poziciju. Moda
je upravo u tome cijela zavrzlama. Naravno da je to analogija. Sve je analogija. Ali dijalektiari to ne
znaju. Zbog toga je predsjednik propustio onu So-kratovu izjavu. Fedro ju je primijetio i zapamtio, jer da
je Sokrat nije naveo, on ne bi govorio istinu.
To jo nitko nije vidio. Predsjednik ispitnog od-bora za Analizu ideja i studije metoda upravo je
oboren na pod u svojoj grupi.
On je sada zanijemio. Ne moe smisliti nijednu ri-je koju bi rekao. Tiina koja je na poetku sata
tako izgradila njegov lik pred grupom sada ga unitava. On ne razumije s koje je strane stigao metak.
Nikada se nije suoio sa ivim sofistom. Samo s mrtvima.
Sad se pokuavao za neto uhvatiti, ali nema ni-ega da se uhvati. Njegov vlastiti zamah nosi ga dalje
u ponor, i kad napokon smogne rijei, to su rijei koje izgovara osoba druge vrste; uenik koji je
zaboravio napraviti domau zadau, koji je dobio lou ocjenu i pokudu, ali bi svejedno elio oprotenje.

Pokuava blefirati grupu svojom prijanjom iz-javom da nitko nije dobro prouio dijalog, ali student
zdesna Fedru klima glavom prema njemu. Oigledno netko ga je prouio.
Predsjednik se koleba i oklijeva, na njemu se vidi da ga je strah pred grupom i da se kloni njihova sudjelovanja. Fedro se pita to li e zatim uslijediti.
Zatim vidi da se dogaa neto runo. Pretueni ne-vini student koji ga je prije toga gledao sad vie
nije u tako nevin. On se ceri prema predsjedniku i postavlja mu sarkastina i podrugljiva pitanja.
Predsjednika, ve osakaenog, sada ubijaju... ali Fedro sad uvia da je to njemu bilo namijenjeno.
Ne moe osjetiti samilost, samo gnuanje. Kad pastir ide ubiti vuka, pa povede svog psa da
pri-sustvuje toj zabavi, mora pripaziti da izbjegne greke.. Pas je odreenom srodstvu s vukom to je
pastir moda zaboravio.
Jedna djevojka spaava predsjednika postavljajui mu lagana pitanja. On ta pitanja prima sa
zahvalnou, na svako odgovara nadugako i nairoko i polagano se oporavlja.
Tada mu postavljaju pitanje: - to je dijalektika?
On o tome razmilja, i zatim, tako mi boga, okre-e se Fedru i pita bi li on htio odgovoriti.
- Mislite li moje osobno miljenje? - pita Fedro.
- Ne... recimo, Aristotelovo miljenje. Sad nema trikova. Jednostavno puta Fedra da prijee na
svoje podruje.
- Koliko mi je poznato... - kae Fedro i zastaje.
- Da? - predsjednik se sav pretvorio u smije-ak. Sad je ve sve izglaeno.
- Koliko mi je poznato, Aristotel misli da dijalek-tika dolazi prije svega ostaloga.
Predsjednikov izraz lica mijenja se od blaenstva do preneraenosti za pola sekunde. Dolazi.' vie
njego-vo lice, ali jezik uti. Lovac je opet ulovljen. On ne moe ubiti Fedra na izjavi koja je uzeta iz
njegova vlastitog lanka iz Britanske enciklopedije.
Retorika - Dijalektika 2 : 0.
- A iz dijalektike dolaze oblici - nastavlja Fe-dro - a iz... - Ali predsjednik prekida nabrajanje.Vidi da
razgovor ne moe tei kako je elio, pa ga obustavlja.
Nije trebalo da ga obustavi, razmilja Fedro. Da je pravi traitelj istine a ne propagandist jednog posebnog gledita, to ne bi uinio. Mogao bi neto nauiti. Kad se jednom izjavi da dijalektika dolazi prije
svega ostaloga, ta izjava sama postaje dijalek-tiko bie, podlono dijalektikom ispitivanju.
Fedro bi pitao: Kakav dokaz imamo da dijalekti-ka metoda pitanja i odgovora za stizanje do istine
dolazi prije svega ostaloga? Nikakav dokaz nemamo. A kad ta izjava ostane izolirana i sama bude predmet poblieg ispitivanja, postaje krajnje smijena. Eto te dijalektike, ba poput Newtonova zakona
gravita-cije, kako sama sjedi usred niega, i iz nje se raa cio svemir, je li? To je blesavo.
Dijalektika, koja je roditeljica logike, potekla je iz retorike. Retorika je sa svoje strane dijete mitova i
poezije stare Grke. Tako je to historijski, i tako je to primjenom zdrava razuma. Pjesme i mitovi su

odogovori prethistorijskih ljudi na svemir oko njih nainjeni na temelju kvalitete. Kvaliteta je dakle, a ne
dijalektika, roditeljica svega to znamo.
Sat zavrava, predsjednik stoji kraj vrata i odgo-vara na pitanja, a Fedro zamalo ustaje da bi neto
rekao, ali odustaje. Kad ljudi cijeli ivot primaju udarce, splanjava im oduevljenje za bilo kakvu nepotrebnu zadjevicu koja bi mogla donijeti nove udarce. Nita prijateljski nije dotada reeno, ak ni nagovijeteno, a mnogo neprijateljstva se pokazalo.
Fedro je vuk. To se slae. Vraajui se polako u svoj stan on uvia da se to sve vie slae. On ne bi
bio sretan da su oni bili oduevljeni njegovom diser-tacijom. Neprijateljstvo je zaista njegov element.
Zaista jest. Fedro je vuk, da, siao s planina da vreba jadne nevine graane ove intelektualne zajednice.
Sve se to izvrsno slae.
Crkva uma, kao i sve ustanove sistema, temelji se na individualnoj slabosti a ne na individualnoj
jakosti. Ono to se zaista trai u Crkvi uma - to je nesposobnost. Ne smijete biti sposobni. Tada se smatra
da vas oni mogu poduiti. Prava sposobna osoba uvijek je prijetnja. Fedro vidi da je odbacio mogu-nost
da se i sam ukljui u organizaciju prihvaanjem svih aristotelovskih stvari kojima se pretpostavljalo da se
mora podvrgnuti. Ali ta vrsta prilike jedva mu se ini vrijednom toga klanjanja i ulizivanja i intelektualnog poniavanja potrebnog da se prilika sa-uva. Taj ivot ima vrlo nisku kvalitetu.
Za njega se kvaliteta bolje vidi gore na granici po-jasa uma nego ovdje gdje je pomraena zadimljenim prozorima i oceanima rijei, i on vidi da se ono to govori nikada zapravo ne moe prihvatiti, jer da
bi se prihvatilo ljudi se moraju osloboditi drutvene vlasti, a svijet je sav u ustanovi drutvene vlasti. Za
ovce je kvaliteta ono to pastir kae. Pa ako uzemete ovcu i metnete je gore na granicu pojasa uma po
noi kad zavija vjetar, ta e se ovca na smrt pre-straiti, i blejat e i blejat e dok ne doe pastir, ili dok ne
doe vuk.
Fedro posljednji put pokuava biti Ijubezan s predsjednikom na iduem predavanju, ali predsjednik to
ne prihvaa. Fedro ga pita da objasni jedan stavak i veli da ga nije mogao razumjeti. Razumio ga je, ali
misli da bi bilo lijepo da malo uzmakne.
Odgovor glasi: - Moda ste umorni! - i izreen je najotrije to se moe; ali taj odgovor ne kosi.
Predsjednik jednostavno osuuje u Fedru ono ega se u sebi najvie boji. Dok sat protjee, Fedro zuri
kroz prozor i osjea da mu je ao tog starog pastira i njegovih ovaca i pasa u grupi, i ao mu je sama sebe
to nikada nee postati jedan od njih. Zatim, kad se oglasi zvono, on zauvijek naputa grupu.
Predavanja na Mornarikom gatu, naprotiv, odvi-jaju se kao divlji poar, studenti sada pozorno sluaju tog bradatog udaka s planina koji im govori da postoji neto to se zove kvaliteta u ovom svemiru i
da oni znaju to je to. Njima nije jasno to bi s tim, nesigurni su, a neki ga se i boje. Oni mogu vi-djeti da
je opasan na neki nain, ali svi su oarani i ele jo vie uti.Ali Fedro nije ni pastir, i napor da bude jedan
od pastira ubija ga. Ona udna stvar to se dogaala u grupama opet se dogaa, kad nepokoreni i divlji
stu-denti iz zadnjih redova suosjeaju s njim i bivaju mu miljenici, dok plaljivi i posluniji studenti iz

pred-njih redova strahuju od njega i zato postaju predmet njegove sprdnje, iako na koncu te ovce prolaze
a nje-govi nepokorni prijatelji iz zadnjih klupa ne prolaze. I Fedro vidi, iako to ni sada ne eli priznati
samom sebi, on ipak intuitivno vidi da i njegovi pastirski dani takoer teku prema koncu. I on se sve vie
i vie pita to e se zatim dogoditi.
Oduvijek se on bojao tiine u razredu, one tiine koja je unitila predsjednika. Njemu nije u naravi da
govori i govori i govori satima i satima, i to ga iscrp-ljuje, pa sada, nemaju nita vie emu bi se okrenuo,
okree se tom strahu.
Ulazi u razred, zvono zvoni, a Fedro sjedi i ne govori. Cio sat on uti. Neki ga studenti izazivaju ne bi
li ga probudili, ali zatim zauuju. Drugi upravo izluuju od unutranje panike. Na kraju sata cijela grupa
doslovno skae i juri na vrata. Zatim on odlazi na svoj novi sat i cijela se pria ponavlja. Idui sat isto,
idui opet isto. I on se sve vie i vie pita to e se zatim dogoditi.
Dolazi konac studenoga i Dan zahvalnosti. Njegova etiri sata spavanja svela su se na dva a zatim na
nita. Sve je svrilo. On se vie nee vraati da prouava aristotelovsku retoriku. Niti e se vratiti da
predaje taj predmet. To je prolo. On poinje lutati ulicama, a mozak mu se kovitla.
Grad se sada nad njim sklapa, i u njegovoj udno-vatoj perspektivi taj grad postaje suprotnost onoga u
to vjeruje. Postaje mu tvrava oblika i sadraja, a ne tvrava kvalitete. Sadraj u obliku elinih ploa i
greda, sadraj u obliku gatova i prilaza, u obliku ope-ka, asfalta, automobilskih dijelova i starih
radioaparata, i tranica, u obliku mrtvih leina ivotinja koje su nekada pasle u prerijama. Oblik i sadraj
bez kvalitete. To je dua ovoga mjesta. Sve slijepo, gole-mo, strano i neovejeno: vieno pri svjetlu
vatre
to nou plamsa iz dimnjaka visokih pei na jugu, kroz teak dim od ugljena sve dublje i gue prema
neonskim reklamama za pivo i pizzu i praonice, i prema nepoznatim i besmislenim reklamama du besmislenih ulica to se stalno produavaju u druge rav-ne besmislene ulice u vjenost.
Kad bi sve to bile opeke i cement, isti oblici tvari, jasni i otvoreni, jo bi mogao preivjeti. Ali maleni i patetini pokuaji ostvarenja kvalitete ubijaju. Gipsana imitacija kamina u stanu, oblikovana kao da
eka plamen koji se nikada nee pojaviti. Ili ograde ispred stambenog bloka s nekoliko kvadratnih metara
trave. Nekoliko kvadratnih metara trave, nakon Mon-tane! Da su jednostavno izbacili i ogradu i tu travu,
bilo bi u redu. Sada ta trava slui samo za to da obra-ti panju na ono to je izgubljeno.
Du ulica to vode od njegova stana nikad se nita ne vidi kroz beton i opeke i neon, ali on zna da su
iza toga pokopane smijene i izvitoperene due to zauvijek pokuavaju initi ono to bi ih uvjerilo da
posjeduju kvalitetu, te ue udnovate oblike ivlje-nja, oblike stila i mode to im ga na sitno trae asopisi sanja i drugi masovni mediji, a plaaju ulini tr-govci sadrajem. Razmilja Fedro o njima nou sam,
o njima i o njihovim reklamiranim cipelama i ara-pama i rublju, zurei kroz aave prozore u nakardne
upljine iza njih, koje se otkrivaju kad napuhanost splasne i dogmie istina, jedina istina koja tu postoji,
vapijui u nebo, boe, da tu niega nema osim mrt-vog neona i betona i opeke.

Poinje ga naputati osjeaj za vrijeme. Ponekad mu se misli utrkuju sve vie i vie pribliavajui se
brzini svjetlosti. Ali kad pokua donijeti kakvu odlu-ku koja se tie njegove neposredne okoline, ini se
da mu trebaju cijele minute da se pojavi jedna jedina misao. Jedna jedina misao poinje rasti u njegovu
umu, izvuena iz neega to je proitao u dijalogu Fedro.
- A to je napisano dobro, i to je napisano loe - treba li da to pitamo Liziju ili bilo kojeg dru-gog
pjesnika ili govornika koji je ikad napisao ili enapisati politiki ili koji drugi spis, u stihu ili u
prozi, poeta ili prozaist, da nas naui?
to je dobro, Fedro, i to nije dobro - treba li ikog pitati da nam to kae?
To je on govorio prije nekoliko mjeseci u preda-vaonicama u Montani, poruku koju su previdjeli Platon i svi dijalektiari poslije njega, jer svi su oni htjeli definirati dobro u njegovoj intelektualnoj vezi sa
stva-rima. Ali on sada vidi koliko je daleko od toga stigao. I on sam ini te iste rune stvari njegov
prvobitni cilj bio je da kvalitetu ouva od definiranja, ali tije-kom ratovanja s dijalektiarima on je davao
izjave, i svaka je izjava bila opeka u zidu definicija to ga je gradio oko kvalitete. Svaki pokuaj
razvijanja orga-niziranog razuma oko nedefinirane kvalitete pobija svoju vlastitu svrhu. Organizacija
razuma pobija kva-litetu. Sve to je inio bilo je luako poslanstvo od samoga poetka.
Treega dana on skree iza ugla neke nepoznate ulice i ispred njegovih oiju sve iezava. Kad mu se
vraa svijest, on lei na ploniku, a ljudi ga obilaze i ne primjeuju. On ustaje i preumorno i nemilosrdno
cijedi misli da se sjeti puta kui. Misli su sve polaga-nije. Sve polaganije. To je otprilike vrijeme kad
Chris i on pokuavaju nai mjesto gdje se prodaju kreveti na kat da djeca u njima spavaju. Poslije toga
vie ne naputa stan.
On zuri u zid sjedei prekrienih nogu na pod-stavljenom pokrivau na podu u sobi bez kreveta. Svi
su mostovi porueni. Nema povratka. A sada nema puta ni naprijed.
Tri dana i tri noi zuri Fedro u zid spavae sobe, a misli mu se ne miu ni naprijed ni natrag, nego
stoje na jednom trenutku. ena ga pita da li je bole-stan, a on ne odgovara. ena mu se poinje ljutiti, ali
Fedro slua bez odgovora. Svjestan je onoga to ona govori, ali vie ne moe osjetiti nikakve hitnosti u
tome. Ne usporavaju se samo njegove misli, i elje otromljuju. I sve su tromije i tromije, kao da poprimaju nemjerljivu masu. Tako je teak, tako je umoran,
ali san ne dolazi. Osjea se kao div, visok milijun kilo-metara. Osjea da se prua kroz svemir bez
granica.
Poinje odbacivati neke stvari, neke terete to ih je vukao cijelog svog ivota. Veli eni da ode i
odvede djecu, da se smatra rastavljenom. Strah od zgraanja i stida nestaje kad njegova mokraa curi po
podu, ne hotimino nego prirodno. Strah od boli, od muenike boli je nadvladana kad mu cigarete, ne
hotimino nego prirodno, sagorijevaju do prstiju sve dok ih ne ugase mjehuri to nastaju od njihova ara.
Njegova ena vidi te ranjene prste i mokrau na podu sobe i zove da joj pomognu.

Ali prije nego to pomo stigne, polako, neprimjet-Ijivo u poetku, cijela Fedrova svjesnost poinje se
raspadati... rastapati se i iezavati. Zatim postupno on se vie ne pita to e se poslije toga dogoditi. On
zna to e se dogoditi, i teku suze zbog njegove obi-telji i zbog njega i zbog ovoga svijeta. Dolazi i treperi
ulomak iz jedne stare kranske himne. Sad mora proi kroz taj klanac. To ga nosi naprijed. Ti mora
kroza nj proi sam. ini se kao zapadna himna koja pripada Montani.
- Ne moe nitko mjesto tebe - veli ona. Kao da se sluti neto iza toga. - Ti mora kroza nj proi sam.
On prolazi kroz pust klanac, izvan mita, i izranja iz nekakva sna, i vidi da je sva njegova svjesnost, taj
mit, bila san, i to niiji tui nego ba njegov san, san to ga sada sam mora podravati vlastitim naporima.
Tada iezava ak i on a ostaje samo san o njemu koji njega sadri.
A kvaliteta, arete za koju se tako estoko borio, za koju se rtvovao, koju nikada nije izdao, ali koju
sve to vrijeme nijednom nije razumio, sad mu se jasno pokazuje i njegova se dua smiruje.
Automobili se prorjeuju te vie nema gotovo nijed-noga, a cesta je tako crna da se ini da svjetlo njegova motora jedva dopire do nje probijajui se krozkiu. Ubojito. Svata se moe desiti - iznenadna rupa,
mrlja ulja, mrtva ivotinja... Ali ako uspori ubit e te oni s lea. Ne znam zbog ega i dalje ovako jurimo.
Morali smo se ve davno zaustaviti. Vie ne znam to inim. Traio sam znakove motela, mislim, ali na
njih nisam obraao panju i promicao sam kraj njih. Ako ovako nastavimo svi e se zatvoriti.
Na slijedeem izlazu skreemo s autostrade, na-dajui se da e nas taj izlaz nekamo odvesti, i uskoro
smo na neravnom putu punom rupa i ljunka. Vozim polako. Uline svjetiljke odozgo bacaju treperave lukove svjetla kroz kine zastore. Prolazimo iz svjetla u tamu iz svjetla u tamu i tako stalno bez ikakva
znaka dobrodolice uz put. Pojavljuje se prometni znak STOP s lijeve strane, ali ne pie kamo treba
skrenuti. Jedna strana izgleda crno kao i druga. Mogli bismo beskrajno lutati ovim ulicama i nita ne nai,
a sada smo i glavnu cestu ve izgubili.
- Gdje smo? - vie Chris.
- Ne znam. - Mozak mi se umorio i usporio. i-ni mi se da ne mogu smisliti pravi odgovor... niti to
bih poduzeo.
Sad vidim ispred nas bijeli sjaj i blistavi znak neke benzinske stanice na dnu ulice.
Otvorena je. Skreemo i ulazimo unutra. Poslui-telj, djeak Chrisovih godina, udnovato nas gleda.
On ne zna ni za kakav motel. Odlazim do telefonskog ime-nika, nalazim neke motele i kaem mu uline
adrese, i on se pokuava sjetiti i pokazati nam pravac ali bez uspjeha. Nazivam motel za koji on kae da je
najblii, rezerviram sobu i provjeravam uputstva.
Po kii i mranim ulicama, ak s uputstvima, za-malo da ga ne promaimo. Ugasili su svjetlo, a kad
sam uzeo klju nita mi nije reeno.
Soba je ostatak jeze tridesetih godina, jadna; na-inio ju je netko tko se ne razumije u stolarstvo; ali je
suha i ima grijanje i krevete, a to je sve to elimo. Ukljuujem grijanje i sjedamo na pod i uskoro studen
i drhtavica i vlaga poinju naputati nae kosti.

Chris ne die pogleda, samo bulji u reetke grija-nja na zidu. Zatim, malo kasnije, veli: - Kad se vraamo kui?
Neuspjeh.
- Kad stignemo u San Francisco - kaem ja. - Zato?
- Tako sam umoran od samog sjedenja i... - Glas mu se gubi.
- I ega jo?
- I... ne znam. Samo sjedenje ... kao da zapra-vo nikamo ne odlazimo.
- Kamo bismo trebai ii?
- Ne znam. Kako bih ja mogao znati?
- Ne znam ni ja - velim.
- Ali zato ti ne zna! - veli on. Poinje plakati.
- to ti je, Chris? - pitam ja.
On ne odgovara. Zatim zagnjuruje lice u ruke i njie se naprijed-natrag. Po nainu kako to ini obuzima me neki udan osjeaj. Malo poslije toga zaustav-lja se i veli: - Kad sam bio mali, bilo je drugaije.
- Kako?
- Ne znam. Uvijek smo neto radili. Ono to sam elio. A sada ne radimo nita.
Nastavlja se njihati naprijed-natrag na onaj udan nain, s licem zagnjurenim u ruke, i ja ne znam to
bih uinio. To je udnovata zanjihana kretanja izvan ovoga svijeta, samozatvaranje zametka koje se ini
kao da mene iskljuuje, kao da sve iskljuuje. Povratak nekamo o emu ja nita ne znam ... na dno oceana.
Sad znam gdje sam to prije vidio, na podu u bol-nici.
Ne znam to bih mogao uiniti.
Poslije nekog vremena lijeemo u krevete i ja po-kuavam zaspati.
Zatim pitam Chrisa: - Je li bilo bolje prije nego to smo napustili Chicago?
- Da.
- Kako. ega se sjea?- Da je bilo zabavno.
- Zabavno?
- Da - kae on, pa zauuje. Zatim veli: - Sje-a li se kad smo ili traiti krevete na kat?
- Zar je to bilo zabavno?
- Pa da - kae on, pa uti prilino dugo. Zatim veli: - Zar se ne sjea? Putao si me da traim put
kui... Nekada si se igrao s nama. Priao si nam svakovrsne prie i vozili smo se i svata radili, a sada
nita ne radi.
- Pa neto radim.
- Ne, ne radi! Samo sjedi i bulji i nita ne radi! ujem ga da opet plae.
Izvana kia u zapljusima udara o prozor, i ja osje-am da me pritie neka velika teina. On plae za
njim. Nedostaje mu on. O tome se radi u snu. U snu...

ini mi se da dugo vrijeme sluam pucketavi um gri-jalice na zidu i vjetra i kie to mlati po krovu i
pro-zoru. Zatim kia jenjava i od nje ne preostaje nita osim nekoliko kapi vode to ih povremeni zapuh
vjetra strese na zemlju.

31
Ujutro se zaustavljam kraj zelenog pua balavca na zemlji. Dug je petnaestak centimetara, a irok gotovo dva i mekan i gotovo mlohav i pokriven sluzi kao neki unutarnji ivotinjski organ.
Svud oko mene je vlano i mokro i maglovito i hladno, ali dovoljno jasno da se vidi da se motel u
kojem smo odsjeli nalazi na padini meu jabukama i travom ispod njih i nekim korovom na kojem se
zadr-ala rosa ili kia koja jo nije scurila na zemlju. Vidim jo jednog balavca, pa jo jednog - boe moj,
ba-lavci puu na sve strane.
Kad se pojavi Chris, pokazujem mu jednog od njih. Pue vrlo polako preko lia. Chris nita ne veli.
Naputamo motel i dorukujemo u gradu izvan ceste koji se zove Weott. Tu primjeujem da je Chris
jo u nedostupnom raspoloenju. To je nekakvo ras-poloenje kad gleda u stranu i ne eli razgovarati, pa
ga ostavljam na miru.
Malo dalje kod Leggetta vidimo baru s patkama koje se uzgajaju radi turista pa kupujemo zaeerenih
prenih kokica i bacamo ih patkama i on to ini alosnije nego to sam ga ikada vidio. Zatim ulazimo u
nekakav zavojit obalni put kroz brda i odjednom upa-damo u maglu. Zatim se sniava temperatura pa
znamo da smo opet stigli do oceana.
Kad se digla magla, moemo vidjeti ocean s vi-sokih hridi, toliko dalek i tako modar. Dok se dalje
vozimo, postaje mi hladno, jako hladno.
Zaustavljamo se i vadim bluzu i oblaim je. Vidim da Chris ide vrlo blizu rubu hridi. Ima najmanje
tri-deset metara do kamenja u podnoju. Preblizu se na-lazi!- CHRIS! - derem se. On mi ne odgovara.
Penjem se za njim, grabim ga za koulju i pote-em natrag. - Nemoj to initi - kaem mu.
On me gleda i nekako udno kilji.
Vadim dodatnu odjeu za njega i pruam mu je. On je uzima ali otee i ne oblai je.
Nema smisla da ga pourujem. U ovakvom raspo-loenju, ako eli ekati neka eka.
A on eka i eka. Deset minuta prolazi, zatim pet-naest minuta.
ini mi se da emo se natjecati u ekanju.
Poslije trideset minuta hladnog vjetra s oceana on pita: - Kojim putem idemo?
- Na jug, sada, du obale.
- Poimo natrag.
- Kamo?

- Gdje je toplije.
To bi znailo jo stotinjak kilometara. - Sada moramo ii na jug - kaem ja.
- Zato?
- Jer bi to znailo previe kilometara ako bismo se sada vraali.
- Poimo natrag.
- Ne. Obuci topliju odjeu. On je ne oblai nego samo sjedi na zemlji. Poslije slijedeih petnaest
minuta opet kae: - Poimo natrag.
- Chris, ti ne vozi motocikl. Ja ga vozim. Ide-mo na jug.
- Zato?
- Zato to je predaleko i zato to ja kaem tako.
- Pa, zato se jednostavno ne vratimo? Hvata me srdba. - Ti zaista ne eli znati, je li tako?
- Ja elim da idemo natrag. Reci mi samo zato ne moemo poi natrag.
Sada se borim sa svojim strpljenjem. - Ti za-pravo ne eli poi natrag. eli samo da me naljuti,
Chris. Ako tako nastavi, u tome e uspjeti!
Blijesak straha. To je elio. On me eli mrziti. Jer ja nisam on.
Gleda ogoreno u tlo i oblai topliju odjeu. Za-tim se vraamo na motocikl i ponovo se vozimo du
obale.
Ja mogu oponaati njegova oca kojega on trai, ali podsvjesno, na razini kvalitete, on to prozire i vidi
da njegova oca ovdje nema. U cijeloj ovoj chautauqui bilo je mnogo primjese licemjerja. Bez prestanka
su davani savjeti da se izbjegne dijeljenje stvarnosti na subjekte i objekte, dok najvea podjela, najvei
dualitet od svih, dualitet izmeu mene i njega ostaje i zao-bilazi se. Um podijeljen protiv samoga sebe.
Ali tko je to uinio? Ja to nisam uinio. A sada nema naina da se to ispravi... Stalno se pitani koliko
je dubina do dna oceana tamo na puini...
Ja sam zapravo krivovjerac koji se javno odrekao svo-ga krivovjerja i u svaijim oima spasio duu. U
oima svakoga ovjeka osim jednoga koji zna duboko u sebi da je spasio samo golu kou.
Preivio sam uglavnom ugaajui drugima. To ovjek ini da se spasi. Da bi se spasio, ovjek pogaa
to oni ele da kae pa to kae s najveom moguom vjetinom i izvornou i zatim, ako ih uvjeri, putaju
ga na slobodu. Da se nisam na njega okomio, jo bih bio unutra, ali on je ostao vjeran onom u to je vjerovao do kraja. To je razlika izmeu nas, i to Chris znade. I eto zbog ega ponekad mislim da je on stvarnost a da sam ja utvara.
Sada se nalazimo uz obalu u podruju Mendocina, i sve je divlje i lijepo i otvoreno. Bregovi su
uglavnom travnati, ali u zavjetrini stijena i obronaka ima udnog uzbibanog grmlja to ga modeliraju
vjetrovi s oceana puui uzbrdo. Prolazimo kraj nekih starih drvenihograda, posivjelih od vremena. U
daljini se vidi stara pohabana siva farma. Kako se itko mogao ovdje ba-viti poljoprivredom? Ograda je
polomljena na mnogo mjesta. Jadno.

Kad se cesta spustila s klisura na pjeanu obalu, zaustavljamo se da se odmorimo. Dok gasim motor,
Chris govori: - Zato se ovdje zaustavljamo?
- Umoran sam.
- No, ja nisam. Idemo dalje. - Jo je ljut. I ja sam ljut.
- Idi samo na obalu i tri u krugovima dok se ja ne odmorim - velim mu.
- Idemo dalje - kae on, ali ja odlazim od nje-ga i pravim se da ne ujem. On sjeda na kamen blizu
motocikla.
Oceanski miris trule organske materije ovdje je jak i hladan vjetar ne doputa da se dovoljno odmorim. Ali pronalazim veliku hrpu stijena meu kojima je vjetar blai a toplina sunca jo se moe osjetiti i
uivati. Usredotoujem se na sunanu toplinu i zahva-lan sam za to malo to je ima.
Vozimo se ponovo i sada mi pada na pamet spo-znaja da je on drugi Fedro, jer misli kako je on mislio
i ponaa se kako se on ponaao, traei neprilike, pre-putajui se silama kojih je tek mutno svjestan i
koje ne razumije. Pitanja... ista pitanja... on mora sve saznati.
Pa ako ne dobije odgovora on samo produuje i produuje dok odgovor ne doe, a to vodi do drugoga
pitanja pa opet produuje i produuje da dobije od-govor na to... beskrajno progonei pitanja, ne videi,
ne razumijevajui da tim pitanjima nigdje nema kraja. Neto nedostaje, i on to zna, i to e ga ubiti dok ga
pokuava nai.
Zavijamo po vrlo otroj okuci na rubu klisure. Ocean se prostire zauvijek, hladan i modar, i izaziva
udan osjeaj oaja. Primorci nikada zapravo ne znaju to ocean predstavlja ljudima zatvorenim u
unutra-njost - kakav je to veliki daleki san, prisutan ali ne-vien u najdubljim razinama podsvijesti, a
kada stignu do oceana i kad se svjesna slika usporedi s podsvjes-nim snom, javlja se osjeaj poraza to se
dolo tako daleko samo zato da bi se stalo pred tajanstvom koje se ne moe izmjeriti. Izvor svega toga.
Mnogo kasnije stiemo do grada u kojemu blje-tava omaglica, koja je izgledala tako prirodno nad
oceanom, sada ispunjava ulice i daje im stanovitu at-mosferu, neko sunano blistanje u kojemu sve
dobiva nostalgian izgled, kao da se ovjek svega sjea nakon mnogo proteklih godina.
Zaustavljamo se u pretrpanom restoranu i nala-zimo zadnji prazan stol kraj prozora uz bljetavu uli-cu.
Chris gleda preda se i ne govori. Moda na neki nain osjea da nam ne preostaje mnogo puta.
- Ja nisam gladan - kae.
- Hoe li ti smetati da prieka dok ja jedem?
- Idemo dalje. Ja nisam gladan.
- E pa ja jesam gladan.
- A ja nisam. Boli me eludac. - Stari simptomi.
Ruam usred razgovora i lupkanja tanjura i lica s drugih stolova i kroz prozor gledam bicikl i vozaa
kako promiu. Osjeam se nekako kao da smo stigli na kraj svijeta.
Podiem pogled i vidim da Chris plae.

- to je sada - kaem.
- eludac. Boli me.
- Je li to sve?
- Ne, nije. Ja sve mrzim... ao mi je to sam poao... Mrzim ovaj izlet... Mislio sam da e biti zabavno,
a nije nimalo zabavno... ao mi je to sam poao. - On govori istinu, on je istinoljubac, kao i Fedro. I
poput Fedra on me gleda sa sve veom i ve-om mrnjom. Dolo je vrijeme.
- Razmiljao sam, Chris, da te ovdje spremim na autobus s kartom do kue.
Njegovo lice na to ne pokazuje nikakve promjene, zatim se javlja iznenaenje pomijeano s
malodunou. Dodajem: - Ja u sam produiti na motociklu. Vi-djet emo se za tjedan-dva. Nema smisla
da te prisi-ljavam na putovanje koje mrzi.
Sad je na meni red da se iznenadim. Njegovo lice ne pokazuje nikakvo olakanje. Malodunost postaje
sve vea i on gleda preda se i nita ne veli.
ini se kao da je uhvaen na krivoj nozi, i strah
ga je.
Podie pogled. - Gdje u stanovati?
- Pa, moe stanovati sada u naoj kui, jer su i drugi ondje. Moe stanovati s djedom i bakom.
- Ne elim s njima stanovati.
- Moe stanovati kod tetke.
- Ona me ne voli. Ni ja ne volim nju.
- Moe stanovati kod druge bake i djeda.
- Ne elim ni s njima biti.
Spominjem jo neke koji bi ga primili, ali on od-mahuje glavom.
- Dobro, s kim onda hoe?
- Ne znam.
- Chris, mislim da i sam moe vidjeti u emu je nevolja. Ti ne eli biti na ovom putovanju. Mrzi ga.
A opet ne eli nikamo ii i ni s kim stanovati. Svi ovi koje sam spomenuo ili ne vole tebe ili ti ne voli
njih.
On uti ali sada se skupljaju suze.
ena za susjednim stolom srdito me gleda. Otvara usta kao da e mi neto rei. Ja je mrko gledam sve
dok ne zatvori usta i ne vrati se svom jelu.
Sada Chris estoko plae i sa svih strana nas gle-daju.
- Izaimo u etnju - kaem ja i ustajem ne ekajui da doe konobarica s raunom.
Kraj blagajne konobarica kae: - ao mi je to se djeak ne osjea dobro. - Ja klimam, plaam ra-un i
izlazimo.

Traim pogledom klupu u ovom bljetavilu ali ne nalazim nijedne. Umjesto toga penjemo se na motocikl i polako idemo na jug gledajui gdje bi bilo zgod-no mjesto da se zaustavimo.
Cesta opet vodi k oceanu i penje se visoko i ini mi se da smo duboko u moru ali sada smo okrueni
maglom i nita ne vidimo. U jednom trenutku spazim u daljini ljude kako se odmaraju na pijesku, ali uskoro navaljuje nova magla i ti se ljudi gube s vida.
Gledam Chrisa i vidim upitan, prazan pogled u njegovim oima, ali im mu predlaem da sjednemo,
pojavljuje se dio jutronje srdbe i mrnje.
- Zato? - pita.
- Mislim da je vrijeme da razgovaramo.
- Pa onda razgovarajmo, kae on. I stara se ratobomost vraa. To je slika njenog oca koju on ne
moe podnijeti. On zna da je ta njenost lana.
- to je s budunou? - kaem je. Glupo pita-nje.
- to misli s njom?
- Htio sam te pitati to si planirao za budunost?
- Neka bude to bude. - Sad se javlja izazov.
Magla se razbija na trenutak, otkrivajui klisuru na kojoj se nalazimo, zatim se opet zatvara, i neki
osjeaj neizbjenosti onoga to se dogaa zavlada mnome. Primiem se nehotice neemu, i predmeti u
kutu oka i predmeti u sreditu vida sada su jednako intenzivni, svi se slijevaju u jedno, pa kaem: - Chris,
mislim da je vrijeme da razgovaramo o nekim stvarima koje ti ne zna.
On napinje ui. Osjea da se neto sprema.
- Chris, ti gleda oca koji je dugo bio duevno bolestan, i opet je na rubu bolesti.
A nije vie na rubu. Ve je unutra. Na dnu oce-ana.
- aljem te kui ne zato to se na tebe ljutim nego zato to se bojim onoga to se moe dogoditi ako i
dalje budem odgovoran za tebe.
Njegovo lice ne pokazuje nikakve promjene. On jo ne razumije o emu govorim.
- I tako, ovo e biti rastanak, Chris, i nisam siguran hoemo li se ikada vie vidjeti.
Tu smo. Gotovo je. A ostalo e sada prirodno uslijediti.
On me gleda tako udnovato. Mislim da jo ne razumije . . . Taj pogled . . . Negdje sam ga vidio . . .
negdje . . . negdje . . .
U magli jednog ranog jutra u movarama bila je jedna patka, jedna kra koja je tako gledala . . . Mahnuo sam prema njoj i ona nije mogla poletjeti i po-trao sam k njoj i uhvatio je za vrat i prije nego to u
je udaviti stao sam i zbog nekog osjeaja tajanstva svemira zavirio joj u oi, a one su ovako gledale . . .
ovako mirne i pune neshvaanja . . . a ipak tako svjesne. Onda sam stegnuo rukama njezinu glavu i
zatvorio joj oi i zavrnuo vratom dok nije puknuo, dok nisam uo mukao prasak pod prstima.

Zatim sam otvorio ruke. Oi su me i dalje gledale ali sada su zurile ni u to i nisu vie pratile moje
kretnje.
- Chris, o tebi ve govore. On zuri u mene.
- Govore da sve nevolje dolaze iz tvog uma. On trese glavom.
- Prave se da je sve u redu ali nije.
Njegove se oi ire. Nastavlja nijeno odmahivati glavom, ali poinje pomalo shvaati.
- Stvari su pole od zla na gore. Nevolje u koli, nevolje sa susjedima, nevolje u obitelji, nevolje s
tvo-jim prijateljima . . . nevolje kamo god se okrene. Chris, ja sam ih jedini suzbijao i govorio: S njim
je sve u redu, ali sad nee vie nikoga biti. Da li me razumije?
On zuri zapanjeno. Njegove oi jo su budne, ali poinju bludjeti. Ja mu ne dajem snage. Nikada mu
je nisam ni davao. Ja ga ubijam.
- To nije tvoja greka, Chris. Nikada nije ni bila. Molim te da to shvati.
Njegov pogled se iznenada gubi u unutranjem bljesku. Zatim mu se oi zatvaraju a iz usta stie
udan jauk, tualjka kao zvuk neega veoma dalekoga. On se okree i posre i zatim pada na zemlju, gri
se i klei, i njie se naprijed-natrag s glavom na tlu. Slabaan maglovit vjetar raspiruje travu oko njega.
U blizini uzlijee jedan galeb.
Kroz maglu ujem kripu mjenjaa nekog kami-ona i hvata me strah.
- Mora ustati, Chris.
Njegova tualjka je vritava i neljudska, kao ne-kakva sirena u daljini.
- Mora ustati!
On se i dalje njie i vriti na zemlji.
Ne znam to bih sada uradio. Nemam pojma to bih uradio. Sve je svreno. elim otrati do klisure,
ali tome se odupirem. Prvo ga moram spremiti na autobus, poslije toga klisura e biti u redu.
Sve je sada u redu, Chris. To nije moj glas.
Ja te nisam zaboravio. Prestaje Chrisovo ljuljanje. Kako bih te mogao zaboraviti?
Chris podie glavu i gleda me. Koprena kroz koju me je uvijek gledao trenutano nestaje a zatim se
opet vraa.
Sada emo biti zajedno Zavijanje kamiona stie na nas. Sada ustani!
Chris polako sjeda i zuri u mene. Kamion stie, zaustavlja se, i voza gleda da li nam moda treba
vonja. Ja nijeno klimam glavom i maem mu da pro-dui. On klima, ubacuje u brzinu i odlazi dalje
kroz maglu, a ostajemo samo Chris i ja.
Ja ga ogrem svojom bluzom. Glava mu je ponovo zaronjena izmeu koljena i on sada plae, ali pla
mu je tih i ljudski, nije vie udan krik kao prije. Moje su ruke znojne a osjeam da mi je i elo znojno.
Malo kasnije on zajaue: - Zato si nas ostavio? Kada?
- U bolnici?

Nije bilo drugog izbora. Policija je zabranila. - Zar te ne bi pustili van?

Ne bi.
- Ali zato ti onda ne bi otvorio vrata? Koja vrata?
- Ona staklena vrata!
Nekakav polagan elektrini udar prolazi kroza me. O kakvim on to staklenim vratima govori?
- Zar se ne sjea? - kae on. - Mi smo stajali s jede strane a ti si bio na drugoj strani i mama je
plakala.
Ja mu nikada nisam ispriao taj san. Kako je on sve to mogao znati? Oh, ne.
Mi se nalazimo u drugom snu. Eto zato moj glas zvui tako strano.
Nisam mogao otvoriti ona vrata. Rekli su mi da ih ne otvaram. Morao sam initi sve to su nareivali.
- Mislio sam da ne eli da nas vidi - kae Chris. On gleda a zemlju.
Pogled uasa u njegovim oima sve ove godine. Sad vidim ta vrata. To je u nekoj bolnici.
Ovo je zadnji put to u ih vidjeti. Ja sam Fedro, eto tko sam ja, a oni me ele unititi zato to
govorim istinu.
Sve se spojilo.
Chris sada njeno plae. Plae i plae i plae. Vjetar s oceana pue kroz visoke vlati trave posvuda
oko nas i magla se poinje dizati.
- Nemoj plakati, Chris. Samo djeca plau. Poslije dugo vremena dajem mu rupi da njime obrie
lice. Skupljamo stvari i spremamo ih na mo-tocikl. Sada se magla odjednom die i ja vidim da sunce na
njegovu licu stvara otvoren izraz kakav ni-kada prije nisam vidio. On stavlja na glavu kacigu, privezuje
remen, zatim die pogled.
- Jesi li zaista bio bolestan? Zbog ega on to pita? Nisam!
Zaprepatenje. Ali Chrisove se oi iskre. - Znao sam ja to - kae.
Zatim se penje na motocikl i kreemo.

32
Dok sada jurimo kroz Manzanitu uz obalu kraj grmlja s navotenim liem, na um mi dolazi Chrisov
izraz lica. - Znao sam ja to - rekao je.
Motocikl bez napora ulazi u svaku okuku, nagi-njui se tako da je nae teite uvijek u motoru bez
obzira na kut prema tlu. Put je pun cvijea i iznena-ujuih vidika, a tako otro krivuda i tako esto da se
cio svijet vrti i okree i uzdie i tone.

- Znao sam ja to - rekao je. Sad mi se to vraa kao jedna od onih sitnih injenica to poteu konac s
druge strane i govore da nisu tako malene kako ja mislim. To je bilo njemu na pameti dugo vremena.
Ve godinama. Svi problemi to ih je stva-rao postaju razumljivi. - Znao sam ja to - rekao je.
Vjerojatno je neto davno uo, i u njegovu djeti-njem razumijevanju sve se pobrkalo. To je Fedro uvijek govorio - ja sam uvijek govorio - prije mnogo godina, a Chris je sigurno u to vjerovao, i sve to otada
u sebi skrivao.
Mi smo meusobno povezani kako to moda nika-da nismo potpuno razumjeli, a moda je to uope
teko razumjeti. On je bio pravi razlog za izlazak iz bolnice. Pustiti ga da sam odraste bilo bi zaista pogreno. I u snu je on bio onaj to je stalno pokua-vao otvoriti vrata.
Ja nisam njega uope nosio. On je nosio mene! - Znao sam ja to - rekao je. Stalno me to po-tee s
druge strane klanca, i govori da moj problem mo-da nije tako velik kako mislim, jer odgovor se na-lazi
tono preda mnom. Za ime boje, oslobodi ga svoga bremena! Budi jedna osoba opet!
Gust zrak i udni mirisi cvijea sa stabala i grm-lja stalno nas okruuju. Studen je prola i opet se
grijemo na suncu. Toplina prodire kroz moju bluzu i odjeu i sui vlagu iznutra. Rukavice koje su bile
tamne od mokrine opet postaju svijetle. ini se da sam toliko bio promrzao do kosti od te oceanske vla-ge
da sam ve bio zaboravio kakva je toplina. Poinjem se osjeati pospano i u malenoj guduri ispred nas
vidim parkiralite i stol za piknik. Kad doemo do toga, skreem i gasim motor.
- Spava mi se - kaem Chrisu. - Malo u pri-drijemati.
- I ja u - kae on.
Spavamo i kad se probudimo osjeam se vrlo od-morno, odmorniji sam nego ikada dosad. Uzimam
Chrisovu bluzu i svoju i uguravam ih ispod elastinih priveza to dre prtljagu na motociklu.
Tako je vrue da elim voziti bez kacige. Sjeam se da u ovoj dravi nisu obavezne. Veem je za prtljagu otraga na motociklu.
- Metni i moju tu - kae Chris.
- Tebi je potrebna radi sigurnosti. - Ti ne nosi svoju.
- U redu - slaem se, pa i njegovu privezujem. Put nastavlja vijugati izmeu drvea. Uspinje se na vrhove bregova zatim se sputa u nove okoline pa se
opet uspinje a zatim ulazi u otvorene prostore gdje moemo vidjeti kanjone kako se prostiru daleko dolje ispod nas.

- Divno je! - derem se Chrisu. - Ne mora vikati - kae on.

- Oh - kaem ja, i smijem se. Kad su kacige skinute, moete razgovarati obinim glasom. Poslije svih
ovih dana!
- No, lijepo je, u svakom sluaju - kaem.
I dalje drvee i grmlje i trava. Postaje toplije. Chris se sada naslanja na moja ramena i ja se malo
okreem i vidim ga da stoji na papuicama.
- To je malo opasno - kaem.
- Ne, nije. To ti mogu rei. - Budi svejedno paljiv - kaem.

Malo poslije, dok otro sijeemo jednu okuku ispod nagnuta drvea, on kae: - Oh - pa malo zatim: Ah - pa onda - Ju-hu. - Neke od tih grana toliko nisko vise nad cestom da e ga neka ras-paliti po glavi ne
bude li paljiv.
- to ti je - pitam ga. - Tako je razliito.
- to?
- Sve. Nikada prije nisam mogao gledati preko tvojih ramena.
Sunce stvara divne crtee na cesti dok prolazi kroz kronje drvea. Od njih udara svjetlo i sjena u
moje oi. Zavijamo u okuku a zatim izbijamo u puno sunano svjetlo.
To je istina. Nikada to nisam pomislio. Cijelo ovo vrijeme on je buljio u moja lea. - to vidi? - pitam ga.
- Sve je razliito. , Ulazimo u gutik ponovo, a on kae: - Zar te nije - Ne. Navikne se na to.
Malo kasnije on kae: - Mogu li ja dobiti motocikl kad budem dovoljno star?
- Ako se za njega bude brinuo. - to moram initi?
- Mnogo stvari. Gledao si mene. - Hoe li mi sve pokazati?
- Svakako. -Je li to teko?
- Nije, ako pri tome ispravno postupa. Ali teko je ispravno postupati.
- Oh.
Malo poslije vidim da ponovo sjedi. Zatim kae: - Tata?
- Molim?
- Hou li ja ispravno postupati?
- Mislim da hoe - kaem ja. - Mislim da tu nee biti nikakvih potekoa.
I tako se mi vozimo sve dalje i dalje, sputamo se kroz Ukiah i Hopland i Cloverdale, dolje u zemlju
vinograda. Kilometri autostrade izgledaju tako lagani sada. Motor koji nas je nosio preko pola kontinenta
zuji i zuji u svom trajnom zaboravu na sve osim na svoje unutarnje sile. Niu se za nama Asti i Santa
Rosa, i Petaluma i Novato, na autostradi koja postaje ira i punija, bujajui automobilima i kamionima i
au-tobusima punim ljudi, i uskoro se uz cestu javljaju kue i amci i voda zaljeva San Francisco.
Iskuenja nikada ne zavravaju, naravno. Nesre-e i nevolje se neizbjeno dogaaju dok ovjek ivi,
ali sada postoji osjeaj, kojega prije nije bilo, i nije samo na povrini stvari, nego prodire u dubinu: Pobijedili smo. Sada e biti bolje. To se slobodno moe rei.

O autoru i knjizi

Robert M. Pirsig, roen je 1928. godine u Minneapolisu. Nakon studija kemije i novinarstva proveo je
vie godina na indijskom Bernares Hindu sveuilitu, prouavajui indijsku filozofiju. 1974. objavljuje
svoje kultno djelo Zen i umjetnost odravanja motocikla : ispitivanje vrijednosti, u kojemu je svoju
dvadesetgodinju borbu protiv sila akademske reakcije i dualistike tradicije zapadne znanosti i filozofije
pretvorio u kultno djelo sedamdesetih. Nakon pogibije sina Chrisa, 1984. sa suprugom se seli u vedsku
gdje poinje raditi na svome sljedeem djelu Lila : ispitivanje morala (1991) u kojem razrauje koncept
kvalitete i predstavlja potpuno osmiljeni filozofski sustav. ivi u Portsmouthu, u New Hempshireu, SAD.
Zen i umjetnost odravanja motocikla klasino je djelo iz sedamdesetih, koje je u poetku odbio 121
nakladnik, no ubrzo je steklo status kultnog djela koje je prodano u milijunima primjeraka, doivjelo
mnoga izdanja i status bestselera do dananjih dana.
Kultni roman iz 1974. slavnog Roberta M. Pirsiga Zen i umjetnost odravanja motocikla na jedinstven
nain objedinjuje filozofiju, znanost, avanturu i misticizam. Ono to je zapoelo kao avanturistiko
putovanje autora, njegovog sina i dvoje prijatelja na motociklima preko Sjedinjenih Amerikih Drava,
pretvara se u filozofsku odiseju o pitanjima ivljenja uope. Naime, na putu glavni junak proiruje grau
izvadcima starogrkog filozofa Fedra gdje se raspravlja o pojmu kvalitete; uskoro postaje jasno da je
Fedro sam Pirsig prije nego to je bio podvrgnut ok-terapiji zbog duevne bolesti. Tako se radnja ovog
romana raspada na tri ogranka: fiziko putovanje koje je preteno narativno, Pirsigovo umovanje o
kvaliteti koje je filozofsko i pripovijest o Fedru koja je introspektivna.
Dok istrauje znaenje pojma kvalitete, pisac polazi od istonjakog poimanja da su osjeaj i logika
jednako vani u potrazi za razumijevanjem, pa se pita to je stvarno, to je dobro i to je moralno,
izgraujui tako svojevrsnu teoriju stvarnosti. Pirsig nije prvi filozof koji pokuava premostiti jaz izmeu
znanosti i misticizma; ali on cijelu raspravu uzdie na novu razinu usmjeravajui oba pristupa na jedan
pojam vrijednost , bacajui usput novo svjetlo na temeljna pitanja kao to su duh i materija,
ponaanje estica na kvantnoj razini i narav svijesti.

MV Info , 04.10.05