1

Ivica Zvonar
Nietzsche contra historia

"U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao.
Kome je dano da to spozna, dobro je proivio svoj vijek. Taj je obiao itav svoj krug."
V.Desnica, Proljea Ivana Galeba

I
Da bismo jasnije razumjeli Nietzscheove pozicije i promiljanja "o koristi i teti historije za
ivot", potrebno je ukratko razmotriti kako su historiju, odnosno povijest, tumaili Grci, idovi i krani,
G.B. Vico i G.W.F. Hegel.
Ovdje valja napomenuti razliku u tumaenju pojmova "historija" i "povijest", gdje bi historija
imala znaiti prirodno i samoniklo zbivanje, a ono to prekida to zbivanje i proizvodi novu stvarnost jest
povijest. U tom kontekstu je mogue tumaiti ulogu tzv. velikih ljudi (npr. Aleksandar Makedonski,
Napoleon) koji svojim djelovanjem utjeu na svjetskohistorijski tok tako to pokrenu mase i uzburkaju
svjetove dajui egzistencijama pojedinaca i drava nepredvidive mogunosti razvoja. Ustaljeni tokovi
ivota se u potpunosti mijenjaju, od historije nastaje povijest.
Grci su nasluivali povijest, no oni su se prvenstveno pitali za logos kozmosa, a ne za povijest.
Kozmiki zakon postojanja i propadanja bio je uzor njihovog razumijevanja povijesti. Stoga se prema
grkom svjetonazoru sve kree u vjenom vraanju istoga, pri emu se nastajanje vraa na svoj
poetak. Bitne znaajke grki shvaenog i doivljenog svijeta su, dakle, vjeno kruenje vremena i u
njemu dana, godinjih doba, kao i sferinost prostora.1 Za grke mislioce povijest je prvenstveno
politika povijest, gdje slui kao pouka, a kao takva je neto do ega je stalo dravnicima i politiarima.

1Pri razmatranju "grki" shvaenog poimanja prostora korisno je pogledati knjigu D. Barbaria Preludiji,
a osobito valja obratiti panju na esej "Pogled na matematiku".

2
Za idove i krane povijest, prije svega, znai dogaanje spasa.2 Filozofija povijesti se u
konanici bazira na eshatolokom vjerovanju u dogaanje spasa. Smisao povijesnog kretanja se
ogleda u spasonosnom krajnjem cilju, gdje za nas budunost postoji u oekivanju i nadi.
Razdoblje renesanse, te novovjekovlje uope, ponovno budi interes za filozofiju povijesti. Njeni
najistaknutiji predstavnici, G.B. Vico i G.W.F. Hegel, pokazuju nam dva osnovna smjera filozofije
povijesti:
A) Kod G.B. Vicoa je povijest shvaena kao cikliko kretanje uoblieno kroz faze napredovanja
i nazadovanja. Povijest nema zavretak, a njome za dobro ovjeka upravlja Providnost. ovjek moe
spoznati samo ono to je sam stvorio od svog svijeta kroz povijest.
B) Kod Hegela je povijest shvaena kao proces napredovanja u kojem duh sam sebe oblikuje
prema sve viim stupnjevima ispunjenja da bi na kraju doao do sebe sama. Odnosno, kako je to
Hegel sam jasnije kazao u Fenomenologiji duha: "Svjetska povijest pokazuje samo kako duh
postepeno dolazi do svijesti i do htijenja istine: u njemu svie; on nalazi glavne toke, a na kraju dolazi
do pune svijesti." Narodi i individuue su shvaeni kao orua Providnosti ili, hegelijanski kazano, orua
"lukavstva uma".
G.B. Vico je udario temelje novovjekovnoj filozofiji povijesti. Kasnije su na njegovom tragu
nastavili I. Kant (razlaganje pojma samosvijesti i transcendentalne ktitike), J. Fichte (oblikovanje "Ja"
kroz povijest), G.W.F. Hegel (pojam duha), K. Marx (teorija rada i proizvodnje).
Osebujno tumaenje stavova filozofije povijesti moemo razaznati i na polju knjievnosti
(primjer F.M. Dostojevskog, T. Ujevia, V. Desnice, A. Camusa i mnogih drugih), ali isto tako i na
podruju fizike dvadesetog stoljea - u teoriji kvantne mehanike. Tvorac kvantne mehanike, W.
Heisenberg, u svojim je istraivanjima ustanovio da su promatra i ono promatrano u nerazdvojivom
suodnosu, te je naa spoznaja mogua samo ako imamo u vidu taj odnos. Ova teza je svojevrsna
parafraza Vicovog stava da ovjek moe spoznati samo ono to je stvorio u suodnosu sa svijetom, tj.
spoznaja povijesti je mogua samo ako shvatimo jedinstvo ovjeka i onoga to je stvorio kroz povijest.

II

2O tome nam svjedoe biblijski tekstovi, spisi Tome Akvinskog, Augustina, J. Maritaina i dr.

3
Friedrich Nietzsche, na tragu ve spomenutih filozofa, razmilja "o koristi i teti historije za
ivot". Na probleme povijesti kao odgovor nam daje sliku genija, a u spisima kasnije faze nadovjeka.
Nadovjeka koji "6000 stopa s onu stranu ovjeka i vremena" razvija uenje o vjenom vraanju
istoga. Takvu ideju, koja znai bacanje rukavice u lice znanosti, religiji i umjetnosti, mogao je donijeti
samo onaj kome u zanat spada ruiti kumire.3
Nietzsche, koji je prije sto godina rekao: "to pripovijedam povijest je dvaju iduih stoljea"4,
suoio se s glavnom zadaom svojeg i naeg vremena, a to je prevladavanje nihilizma. Ono znai
potrebu za prevrednovanjem svih dosadanjih vrijednosti.
Goetheovim rijeima "uostalom sve mi je mrsko to me samo pouava, a da ne pojaava moju
djelatnost ili je neposredno ne potie" poinje F. Nietzsche svoje mladenako razmatranje o vrijednosti
i bezvrijednosti historije.
U vidokrugu historije Nietzsche na scenu izvodi rije IVOT. ivot je tu razumljen kao
djelovanje, kao prevladavanje ovjeka ili, kako je to Nietzsche formulirao, ivot kao odbljesak volje za
mo. Historija, takoer, moe zamagliti pogled na ivot, uspavati tenju za djelovanjem i rasuti je na
ono puko prolo i ono suvie udaljeno budue. Tada sfera onog ovdje i sada ostaje prazna, sfera
ivota biva odbaena.
Puku prolost i suvie daleku budunost Nietzsche ostavlja mrtvijem od sebe, ostavlja je
"posljednjem ovjeku", nastanjenom u gradu nazvanom "arena krava", u Zemlji obrazovanja.
Sfera ivota razumljenog kao volja za mo, u kojoj nadovjek nalazi snagu za ono "Da"
vjenom vraanju, iznosi tenju za prevrednovanjem svih vrijednosti. U ime novog plemstva treba
razbiti stare ploe, osloboditi ivot okova.5
Samo snaga da se prolost iskoristi za ivot i da se od svrenog naini neto novo daje
ovjeku mogunost da postane ovjekom, jer se pri izvjesnom suviku historije mrvi i iskrivljuje ivot, a
time i ovjek gubi svoju bit, postaje "posljednji ovjek". Stoga valja doi s onu stranu historije, a to
znai kako onog nehistorijskog tako i onog nadhistorijskog, da bi se ovjek oslobodio tereta i lanca
prolosti.

3F. Nietzsche, Ecce homo, str. 14.

4F. Nietzsche, Volja za mo, str.5.
5F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 186-189.

4
Nietzsche pod nehistorijskim misli na mo zaboravljanja,na sam zametak ivota koji odbacuje
ono puko historijsko. Nadhistorijsko bi znailo mo koja odvraa pogled od pukog bivanja prema onom
vjenom - prema umjetnosti. No, nehistorijsko i nadhistorijsko moe znaiti i nesposobnost da se
prihvati ono ivotno.
Ako historija ima dva lica, nehistorijsko i nadhistorijsko, i ako je moemo promatrati s tri
stajalita - monumentalnog (koje prilii slabima), antikvarnog (koje paralizira ovjeka) i kritikog (koje
ne daje odgovore na pitanja historije) - od kojih je svako za sebe nedostatno, a time i tetno jer prua
lane iluzije i iskrivljava ivot, tada nam je vrlo jasno prikazana dekadencija ivota i ovjeka. Os te
dekadencije je historijsko obrazovanje.
ovjeku moe koristiti monumentalno bavljenje prolou, onim rijetkim i klasinim iz davnih
vremena, zato da shvati veliinu neega to je jednom bilo mogue i to e opet moda biti mogue.
Monumentalno promatranje prolosti iskrivljava nau sliku o minulim vremenima, jer se u ime onog
rijetkog i klasinog odbacuju veliki dijelovi prolosti bez da ih se valjano vrednuje. Historija, promatrana
s monumentalnog stajalita, tada doputa sebepreruavanje u kojem prijeti da mrtvi sahrane ive.
Antikvarno stajalite spram historije nastoji preuveliati prolost, a oituje se u kolekcionarskoj
strasti i nekrofilskom uivanju u nevanim bibliografskim injenicama, te tako mumificira i paralizira
ivot.
Kritiki osvrt spram historije povremeno razbija prolost u elji da dopre do ivota. Meutim,
ostaje nejasno koji dio prolosti treba odbaciti i zaboraviti kako se ne bi ponavljale pogreke koje
stvaraju beivotni zatvoreni krug.
Ova tri aspekta, koje Nietzsche navodi glede promatranja historije, ujedno su i aspekti
historijskog obrazovanja. Takvo obrazovanje iskrivljava i paralizira ivot. Enciklopedijske tlapnje, pri
tom hedonistiki napuhane citatima, stvorile su umjesto ovjeka stado, umjesto stvaraoca strojeve za
pisanje i govorenje. Historijsko obrazovanje znai lamentaciju nad degeneriranim ovjekom, budi
sumnju i elju za bijegom od stvarnosti, pokuava nai utjehu u prolosti. Umjesto da znanje pokazuje
put u slobodu, ono odaje stanje oaja i beznadnosti, poprima puku historijsku obojenost kojom su
pomraeni svaki vii odgoj i obrazovanje. Historijska obojenost se ogleda u divljenju i idolopoklonstvu
spram injeninog, u pokuajima konstruiranja raznih svjetskih sistema i procesa koji slue
usmjeravanju masa. Stoga se Nietzsche, s pravom, zalae za podreivanje sveg odgoja i obrazovanja

5
ivotu, govori o potrebi odgajanja za djelovanje i ivot.6 Historija koja vlada je historija masa, a njeni
pisci su znanstvenici sitnoobrtnikog kova uvijek spremni na "objektivne" razgovore o dobru i zlu.7
Novovjekovni ovjek se na osnovu tzv. historijske objektivnosti naziva nepristranim i
pravednim i to u viem smislu rijei nego ovjek drugih vremena. Pritom se kao nuan kvalitet aureole
objektivnosti pretpostavlja kako je onaj koga se uope ne tie neki dio prolosti pozvan da ga
prosuuje. Rijetki su oni koji mogu pravedno, a to znai i objektivno, sagledati minula vremena. Stoga
Nietzsche zahtijeva da se iz najvie snage sadanjosti pristupi tumaenju prolosti, gdje e se iz
najplemenitijih pobuda moi otkriti to je u prolosti vrijedno znanja i spomena.
Pravi historiar mora smoi snage da ono ope poznato "prekuje" u neto novo, da to ope
prikae jednostavno ali duboko. Potrebno je stvoriti ovjeka koji e biti dovoljno jak da prolost mjeri po
sebi, ovjeka koji e odbaciti obrazovanje koje je samo povrno znanje o obrazovanju. Istinsko
obrazovanje treba obrazovati za slobodu i ivot, a ne za robovanje uzorima i puko oponaanje. Znanje
koje je ovjek dosada posjedovao nije oplemenilo svijet, ve naprotiv, ono je unazadilo svijet i ovjeka.
Spas od takve situacije Nietzsche vidi u ljudima koji tek dolaze. Zato novo doba zahtijeva obrazovanje
koje vie nee biti historijsko i enciklopedijsko, jer historija mora sama rijeiti problem historije.
Umjetnost i religija trebaju stvoriti jednu novu kulturu, u kojoj ovjek nee vie biti samo pasivni uvar
batine, nego i stvaratelj. Stoga svaki ovjek mora moi u sebi organizirati ono malo "kaosa", tako to
e ponovo poeti misliti na svoje istinske potrebe - kulturu, umjetnost i obrazovanje - koje nee biti
samo dekoracija ivota, nego i mo stvaranja temelja novog svijeta ili, kako Nietzsche u svojoj kasnijoj
fazi kae: volja za mo. Pritom volja za mo znai volja za ivotom koji e odbaciti postojei dekadentni
ivot utjelovljen u volji ni za ime.
Prema Nietzscheu, izlaz iz takve situacije, u kojoj je dominiralo vjerovanje u progresivnu
povijest, jest uenje o vjenom vraanju istoga. "Promislimo tu misao u njezinu najstrasnijem obliku:
opstanak, takav kakav jest, bez smisla i cilja, ali se neizbjeivo opet vraa, bez finala u ono nita:
vjeno ponovno vraanje. Najekstremniji je to oblik nihilizma: nita (ono "besmisleno") a vjeno!"8 Tko
je onaj koji to moe podnijeti ?

6F. Nietzsche, O budunosti nasih obrazovnih ustanova.

7F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 114-116.
8F. Nietzsche, Volja za mo, str 34.

6
Takozvani moderni ovjek se kroz stoljea oblikovao stvarajui zablude: on je samom sebi
uvijek izgledao nesavren, pripisivao si je izmiljene osobine, osjeao je da je pogreno vrednovan u
odnosu na ivotinju i prirodu, pronalazio je uvijek nove tablice vrijednosti, smatrao ih je kroz stanovito
vrijeme vjenima i bezuvjetnima.9
Rezultat svega toga je da je ovjek u vlastitim oima nevjerojatno izgubio na asti,
istovremeno ubijajui Boga. ovjekova slobodna volja se svela na zloupotrebu uzroka i posljedice, a
njegov "slobodni duh" je postao rob prosjenosti i uniformnosti uobliene u demokratskom ukusu.
Vjerovao je u drutvo, a ono je s vremenom postalo stado. Moralne vrijednosti (umjerenost, skromnost,
popustljivost, samilost, pokornost) su se razvile kao negacija ivota i opstanka. Svemogua umnost na
koju se pozivalo pokazala se kao iluzija i razvila u neumnost, koja, nose_i peat pasivnog nihilizma,
shvaenog kao propadanje i nazadovanje moi duha, ostavlja nihilistika obiljeja destrukcije i
pesimizma u sferama politike, privrede, povijesti, umjetnosti, religije, filozofije... To arenilo boja u
modernog ovjeka se ogleda u neodgojenosti duha napuhanog velikim rijeima (tolerancija,
objektivnost, strast, dubina...), u stvaralakoj impotenciji, konformistikom ponaanju i paralizatorskoj
funkciji institucija. ivot se uprosjeuje i uniformira, inaugurirajui sferu jednodimenzionalnosti u kojoj
se ovjekova bit fragmentira. Drutvo postaje masovno, a njegove vrijednosti bivaju uspostavljene u
horizontu tzv. znanstvene istine, vjerujui da im on daje dignitet. Upravo takav sustav daje legitimitet
sablasnim prijetnjama atomskim ratom i ekolokom katastrofom, oslikavajui u svojoj pozadini
radikalni nihilizam.
Tradicionalna shema ovjeka, kao najvieg bia, pokazala se promaenom. Paljivijem
promatrau svjetskohistorijskog toka ovo i nije paradoksalna konstatacija ako ima u vidu minula
stoljea. Bacivi pogled unazad, ne moemo ne uoiti gomilu "kostima" - vjerske dogme, religije,
filozofski sistemi, moralistika uenja, velike kulture - koji svjedoe o bolesnom stanju svijesti minulih
tisuljea, a u dananje vrijeme je sve oitije da se "pustinja iri".
Spasonosni as, po Nietzscheu, te "bolesti nasmrt" je doivljaj preobrazbe za novo "veliko
zdravlje" u vjenosti velikog Podneva. U toj zrelosti ovjek postaje nadovjek, spreman za
prevrednovanje svih vrijednosti i vjeno vraanje istog. Samo tada "Zaratustra plesa, Zaratustra

9O tim zabludama tzv. modernog ovjeka Nietzsche vrlo upeatljivo govori u spisu Vesela nauka.

7
lagani, koji mae krilima, spreman na let" moe razrijeiti labirint u ovjeku.10 U Roenju tragedije
Nietzsche je iznio viziju svijeta kao tragike igre, gdje umjetnost razotkriva bit bia i bit svijeta te se
javlja kao spoznaja svijeta ujedinjena u harmoniji onog apolinijskog i onog dionizijskog.
"Tragiki osjeaj ivota jest naprotiv jedno kazivanje da ivotu, klikue pristajanje jo i na
strahovito i stravino, na smrt i propast; ali njega se krivo poima, hoe li ga se interpretirati kao
herojsku atitude, kao bezrazlonu hrabrost. Tragiko potvrivanje propasti vlastitog opstanka korijeni
se u osnovnoj spoznaji da su sva konana oblija samo privremeni valovi u velikoj bujici ivota, da
propast konanog bia nije posvemanje unitenje, nego povratak u ivotni temelj iz kojeg je sve
upojedinjeno izalo; tragiki pathos ivi iz znanja, "sve je jedno", ivot i smrt duboko su zbratimljeni i u
tajnovitom krunom toku."11
Zaratustra sada vie ne zdvaja nad tim to je sve isto i uzaludno, ve se raduje vjenom
vraanju istoga. On je, nasuprot modernoj iluziji progresivnog toka historije, navijestio vjeno vraanje
ivota u njegovoj dvostrukosti stvaranja i razaranja, radosti i patnje, dobra i zla.
Kroz prizmu vjenosti Zaratustra moe postati nadovjekom, ovjekom koji je samog sebe
prevladao i postao ono to jest po prirodi. Tek tada je mogao "ozdravljenik" Zaratustra u punini shvatiti
i prihvatiti da: "Sve ide i sve se vraa; vjeno se okree kota bitka. Sve umire, sve opet procvjetava,
vjeno tri godina bitka. Sve se slama, sve se opet slae; vjeno se gradi ista kua bitka. Sve se
rastaje i sve se opet sastaje; vjeno je sebi vjeran krug bitka. U svakom trenu otpoinje bitak; oko
svakog 'ovdje' okree se kugla 'tamo'. Sredina je posvuda. Vijugav je put vjenosti."12 Zaratustra "od
sada ivi u podnevu savrenstva u kome je 'svijet postao savren', a vrijeme palo u 'ponor
vjenosti'."13
Samo "vii ljudi", u kojima jo "postoji kaos", mogu razumjeti spjev o vjenosti ukraen
"prstenom vraanja" i rei "Da i Amen" svemu postojeem kao takvom, jer u sferi vjenosti biva ukinuto
proturjeje izmeu historije i fatuma. Tada ovjek postaje nadovjek ili, kako Nietzsche u spisu S one
strane dobra i zla kae, raaju se "novi filozofi".

10F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 273.

11E. Fink, Nietzscheova filozofija, str. 21.
12F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 201-202.
13K. Lwith, Svjetska povijest i dogaanje spasa, str. 266.

8
"Novi filozofi" su oni duhovi koji su dovoljno hrabri i snani da mogu dati poticaj za preokretanje
i prevrednovanje "vjenih vrijednosti". Oni odreuju ovjekovo Kuda? i emu?, raspolaui pritom onim
to je bilo i to jest kako bi stvaralaki ovladali onim to e tek biti. "ulo za historiju" im pomae da
odgonetnu istinsku hijerarhiju vrijednosti spram ivota. Njihova spoznaja je stvaranje, a njihova volja za
istinu je volja za mo. Ta volja, razumljena kao bit bia i kao snaga ivota, eli privesti kraju
dosadanju historiju, koja je bila samo puka strahovlada besmislenosti i sluaja iji se cilj svodio na
gusenje ivota. Samo nadovjek, luonosa volje za mo, ima odvanosti za ruenje takve historije, jer
samo on je uspio prevladati opasnosti koje nihilizam donosi.

Bibliografija:

D. Barbari, Preludiji, HFD, Zagreb, 1988.

emu, br. 1-4, Udruenje studenata filozofije Filozofskog fakulteta Sveuilista u Zagrebu, Zagreb,
1994.
E. Fink, Nietzscheova filozofija, CEKADE, Zagreb 1981.
D. Grli, Friedrich Nietzsche, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd, 1988.
Kant, Schelling, Nietzsche, Ideja univerziteta, Globus, Zagreb, 1991.
K.Lwith, Svjetska povijest i dogaanje spasa, August Cesarec, Zagreb 1990.
F. Nietzsche, Ecce homo, Visovac, Zagreb, 1994.
-, O koristi i teti historije za ivot, Grafos, Beograd, 1977.
-, Roenje tragedije, GZH, Zagreb, 1987.
-, S one strane dobra i zla, Grafos, Beograd, 1984.
-, Tako je govorio Zaratustra, Mladost, Zagreb, 1980.
-, Volja za mo, Mladost, Zagreb, 1988.
-, Vesela nauka, Grafos, Beograd, 1984.
-, Werke in drei Bnden; Hrsg. von Carl Schlechta; Carl Hanser Verlag Mnchen, 1966.
Uvod u Nietzschea, CEKADE, Zagreb, 1980.