Primljen: 14.04.2014.

Struni rad

Prihvaen: 06.05.2014.

UDK 329(492)

Razvoj politikih stranaka u Nizozemskoj

Development of political parties in the Netherlands
Hrvoje Matakovi
Hrvatska zaklada za znanost
Ilica 24, 10000 Zagreb
e-mail: hmatakovic@hrzz.hr

Saetak: U drugoj polovici 19. stoljea nizozemsko drutvo podijeljeno je na jasno

podijeljene slojeve, a ta podjela odvijala se u svim drutvenim, politikim, ekonomskim, i kulturnim
sferama. Ovaj sustav otro podijeljenog drutva, koje je unato podjelama stabilno i miroljubivo
funkcioniralo, naziva se konsocijacijska demokracija. U nizozemskom stranakom sustavu takoer se
odraavalo drutvo podijeljeno na slojeve te su poetkom 20. stoljea stranke postale politikim
glasnogovornicima slojeva. Poetkom ezdesetih godina 20. stoljea zapoinje proces raspadanja
subkulturnih slojeva i desegmentacija te su drutveni aspekti konsocijacijske demokracije i podjele na
slojeve gotovo u potpunosti nestali, meutim nisu nestali politiki aspekti te nizozemski stranaki
sustav i dalje funkcionira s naglaskom na politiku akomodacije.
Kljune rijei: Nizozemska, konsocijacijska demokracija, politike stranke, javne politike

Abstract: In the 1850s Dutch society was divided into clearly separated subcultural layers,
which were called pillars, and the division took place in all social, political, economic, and cultural
spheres. This system of sharply divided society that is stable and functions peacefully despite the
divisions is called consociational democracy. Dutch party system also reflected society divided into
layers and at the beginning of the 20th century parties became political spokesman of layers. In the
early 1960s the process of subcultural layers breakdown and desegmentation began, resulting in
almost complete disappearance of the social aspects of consociational democracy, together with the
division on the layers. Nevertheless, political aspects have not disappeared and the Dutch party
system continues functioning with a focus on politics of accommodation.

Keywords: Netherlands, consociational democracy, political parties, public policy

1. Uvod
Vaan dio procesa razvoja demokracije je organizacija politikog pluralizma (Nassmacher,
2003., 1) pa je tako viestranaje, kao sustav u kojem djeluje i meusobno se natjee vie politikih
stranaka, postalo kljuna znaajka suvremene demokratske drave. Nastanak i razvoj politikih
stranaka u Nizozemskoj razliit je u odnosu na druge zemlje te je rezultat specifinosti nizozemske
povijesti, gdje je sve do kraja 60-ih godina 20. stoljea nizozemsko drutvo bilo podijeljeno na otro
odvojene subkulturne skupine (katolike, protestante, socijaliste i liberale), a politike stranke bile su
politiki izraaj tih skupina.

2. Konsocijacijska demokracija
Nizozemska politika kultura dugo vremena promatrala je politiku uglavnom kao meusobno
usklaivanje interesa. Pluralizam u Nizozemskoj ima poetke duboko u prolosti; jo u labavo
strukturiranoj Republici sedam ujedinjenih provincija, koja je postojala od 1579. do 1795. godine,
nizozemske elite uoile su nunost politike prilagoavanja 1 . Od samih tih poetaka dravnosti
Nizozemska je bila geografski fragmentirano drutvo u kojem su se pri donoenju odluka lokalne elite
trebale stalno konzultirati s graanima te meusobno, a odsutnost samo jednog centra moi koji bi bio
dominantan olakala je nastanak pluralistike tradicije u kojoj se posebna panja posveivala
manjinama, budui da su ionako postojale jedino manjine (Hupe, 1993., 370-371). Iz tih vremena
datiraju karakteristike nizozemskog politikog ivota koje su i danas aktualne: nepovjerenje u jaku,
centraliziranu politiku mo; tenja za proporcionalno donesenim odlukama i kolegijalnim stilom
vladanja, i to je posebice vano, nastojanje da odvojene grupacije u drutvu, koliko god je to mogue,
treba prepustiti samima sebi (Daalder i Irwin, 1974., 59).
Ta specifina tradicija bila je ojaana tijekom 19. i 20. stoljea razvojem sustava manjinskih
subkultura koje su organizirale svoj dio drutva na temelju specifine religijske ili ideoloke
perspektive. Katolici, protestanti, socijaldemokrati i u neto manjoj mjeri liberali stvorili su jasno
identificirane subkulture, meusobno izolirane i relativno neprijateljske jedna prema drugoj
(Andeweg, 1988., 131). Tadanje stanje dobro ilustrira Daalder: Nizozemci mogu ivjeti izoliranim
ivotom unutar homogenog ideolokog okruenja od kolijevke pa do groba, sreui ljude drugaijih
shvaanja samo na ulici, u vojsci, i moda u tvornici ili u uredu (Daalder, prema Hendriks, 2003., 3).
Taj proces ideoloke (i religijske) segmentacije, na nizozemskom poznat kao verzuiling (Putten, 1982.,
170) to doslovno znai podjela na stupove2, zapoeo je u drugoj polovici 19. stoljea i odvijao se u
svim drutvenim, politikim, ekonomskim, i kulturnim sferama. Proces podjele na odvojene
subkulture rezultirao je nastankom organizacija poput politikih stranaka, sindikata, novina, radio i
1

O nastanku nizozemske drave detaljnije vidi Waarden, 1992., 142-144.

Verzuiling se na engleski prevodi kao pillarisation.

televizijskih postaja, ali takoer i kola, bolnica i sportskih klubova koji su se formirali oko glavnih
religijskih i drutvenih razdjelnica u nizozemskom drutvu (Burger i Veldheer, 2001., 223). U
Nizozemskoj je drava postala svojevrstan zajedniki nazivnik neutralni i meusobno dijeljeni
instrument vlasti, kroz koji su razliite grupacije promicale svoje interese. Treba istaknuti da je ovaj
izbor svake grupacije da ide svojim putem financijski omoguila pravedna i nepristrana distribucija
dravnih potpora (Daalder i Irwin, 1974., 60).
Ovaj sustav otro podijeljenog drutva koje je unato podjelama stabilno i miroljubivo
funkcioniralo naziva se konsocijacijska demokracija. Arend Lijphart je na primjeru prilagodbe elita u
nizozemskoj politici postavio temelje konsocijacijskoj demokraciji u svojem djelu The Politics of
Accomodation: pluralism and democracy in Netherlands 3 , objavljenom 1968. godine. U svojoj
kasnijoj knjizi Democracy in Plural Societies: a Comparative Exploration, objavljenoj 1977. godine,
Lijphart jo detaljnije razrauje ovu kategoriju. Konsocijacijska demokracija, prema Lijphartu (1992.,
32), ima etiri bitne karakteristike (elementa). Prvi i najvaniji element jest injenica da je na vlasti
velika koalicija politikih voa svih znaajnih segmenata odreenog pluralnog drutva. Preostala tri
osnovna elementa konsocijacijske demokracije su: meusobni veto ija je svrha dodatno zatititi
vitalna manjinska prava, proporcionalnost koja slui kao temeljno mjerilo prilikom imenovanja
dravnih slubenika i dunosnika, a takoer i pri raspodjeli javnih sredstava, a etvrti element je visok
stupanj samostalnosti svakog segmenta u odluivanju o unutarnjim pitanjima.
Konsocijacijska demokracija razvila se iz nunosti ouvanja drutvene i politike stabilnosti u
drutvu podijeljenom du religioznih i drutvenih rascjepa. Najvanija znaajka konsocijacijske
demokracije je usuglaavanje elita; i ovako duboko podijeljena drutva mogu uivati u stabilnoj
demokratskoj vlasti ako se politiki voe zauzmu za takvo donoenje odluka koje vodi povezivanju, a
ne sukobljavanju (Lijphart, 1992., 103). Za ovakvo donoenje odluka neophodno je da kod elita
postoji svijest o opasnostima koje mogu nastati iz segmentacije, a takoer istodobno i volja da se one
uklone. Za zemlje u kojima je tijekom povijesti postojala sklonost prema umjerenosti i kompromisu
izvjesnije je da e se razviti konsocijacijska demokracija, stoga ne iznenauje da se u Nizozemskoj,
koja nije nikada imala neko due razdoblje apsolutizma, ouvala tradicija razgranatih i rasprenih
odnosa moi (Lijphart, 1992., 104), a isto pravilo veine, koje Lijphart naziva demokratskim
ekvivalentom kraljevskog apsolutizma (Lijphart, 1992., 104) nikada nije postalo neto neupitno ili
svakodnevno u Nizozemskoj. Drugim rijeima, politiki voe katolikog, protestantskog i sekularnih
segmenata osjeali su potrebu za suradnjom, a ta suradnja bila je omoguena potovanjem sedam
nepisanih, neformalnih pravila igre: business politics, suglasnost o nesuglasnosti, samitska
diplomacija, razmjernost, depolitizacija, tajnost i pravo vlade na vladanje (Lijphart, prema Hendriks,
2003., 5).

Prema naslovu Lijphartovog djela, konsocijacijska politika u Nizozemskoj esto se naziva politika akomodacije.

Lijphardtovo objanjenje ovih vanih politikih pojava u nizozemskom sustavu esto je bilo
predmet otrih kritika. Jones (2002., 69) smatra da je od sporazuma Pacificatie iz 1917. godine4 ,
politike akomodacije i od konsocijacijske demokracije napravljen svojevrsni mit; prema Jonesu,
podjele u nizozemskom drutvu ipak nisu nikada bile toliko potpune kao to to taj mit sugerira, a niti
institucionalizacija podjela nije nikada bila toliko opsena koliko to tvrdi politika akomodacije 5 .
Nakon vrhunca konsocijalizma koji se, prema Lijphartu, odvijao od 1917. do 1967. godine otpoinje
proces raspadanja podjele na subkulture, ali unato tome to su politike promjene u posljednjih pola
stoljea u Nizozemskoj prouzrokovale promjene u politikoj kulturi, institucije konsocijacijske
demokracije, ukljuujui viestranaki karakter politikog sustava i izborno pravo, ostale su iste
(Daalder, 1988.). Bez obzira na to to je nestala podjela na subkulturne skupine, mnogi elementi
Lijphardtovog modela i nepisana pravila igre poput traenja konsenzusa, prilagodbe, pragmatizma,
tolerancije i proporcionalnosti i dalje imaju snaan utjecaj na oblikovanje nizozemske politike
(Waarden, 1992., 154).
3. Razvoj politikih stranaka
Erik Jones, govorei kako nizozemski parlamentarni izbori jedva da ikad zaokupljaju svjetsku
pozornost, takoer puno govori i o nizozemskim politikim strankama. Policy razlike, ukoliko i
postoje meu nizozemskim politikim strankama, teko se mogu prepoznati ili pak shvatiti, a politiari
su ozbiljni, tupi i skromni (Jones, 2002., 61). Problemi kojima se bave predizborne kampanje,
mahom relativno predvidljivih izbora, takoer nisu spektakularni budui da se preteito odnose na
pitanja poput mirovina, nezaposlenosti ili invalidskog osiguranja (Jones, 2002., 61). Sluei se
Kirchheimerovim modelom catch-all stranke i Panebiancovim modelom izborno-profesionalne
stranke, Koole (Koole, prema Deschouwer, 1993.) je stranke u Nizozemskoj karakterizirao kao
moderne kadrovske stranke koje imaju sljedea obiljeja: 1) prevlast stranakog vodstva, s jasnom
odgovornou prema stranci, 2) mali broj lanova, 3) snani fokus na birae, ali ne na classegardee
niti na catch-all, 4) organizacijsku strukturu masovne stranke, 5) prihodi dolaze od stranakih
lanova i vlade (Deschouwer, 1993., 237). Iako se postojee stranke ne uklapaju u potpunosti u ovaj
model, njime se ipak moe vrlo dobro opisati veina nizozemskih stranaka.
Politike stranke, posebice u Nizozemskoj, nastaju kao ustavna, nehotina nuspojava
demokratizacije Ustava (Koole, 1989., 201) i u Nizozemskoj sve do danas, za razliku od Njemake
ili Italije, politike stranke nisu spomenute u Ustavu (Elzinga, 2004., 12) te su svojevrsna
konstitucionalna fikcija (Koole, prema Voerman, 1992.). Uzroci lee u razvoju nizozemskog
4

Sporazum su sklopile razliite elite i njime je postignut dogovor o jednakom financijskom tretmanu posebnih
(konfesionalnih) i javnih obrazovnih ustanova, uvedeno je ope pravo glasa za mukarce te je zakonski regulirano
pitanje socijalnog osiguranja (Hupe, 1993., 370).
5
Kritiku Lijphartovog modela konsocijacijske demokracije vidi takoer u Putten, 1982., 171, Daalder, 1988., 153-157
i Kasapovi, 2005., 69-76.

Ustava. I u drugim zemljama, a ne samo u Nizozemskoj, poetkom 19. stoljea vrlo malo se panje
poklanjalo politikim strankama, pa je tako u Ustavu iz 1815. godine tek zabiljeeno da je u
nizozemskom parlamentu zastupljen cijeli nizozemski narod te da izabrani predstavnici trebaju
slobodno donositi odluke kako e glasovati. Nakon velikih ustavnih reformi sredinom 19. stoljea
uveden je parlamentarni sustav (temeljen na ministarskoj odgovornosti) i izravan izbor Drugog doma
(na temelju ogranienog cenzusnog izbornog prava), meutim, politike stranke su i dalje ostale
kontroverzno pitanje, koje se nije rijeilo ni promjenama Ustava 1917. godine (Eskes, 1992.).
U razdoblju te izrazite podjele na subkulture politike stranke su bile povezane i mnogostruko
isprepletene s interesnim skupinama. To je bio jedan od naina na koji su promatrane i shvaane
politike stranke u Nizozemskoj dugi niz godina; kao organizacije neraskidivo povezane s interesnim
skupinama ili, grublje reeno, kao produena ruka interesnih skupina. Meutim, politike stranke su
ipak bile i ostale puno vie od jednostavno produene ruke interesnih skupina.
U Nizozemskoj, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama, postoji gusta mrea organizacija
interesnih skupina koje imaju visoko institucionalizirane oblike pristupa tijelima vlasti. Kako je
Nizozemska geografski mala zemlja, ta mala fizika udaljenost omoguavala je lagan pristup vladinim
tijelima i poveala uzajamnu vidljivost slinih, ali i sasvim suprotnih skupina, a velika gustoa
naseljenosti i heterogenost populacije inili su temelje za nastanak velikog broja razliitih interesnih
skupina (Daalder i Irwin, 1974., 59). Prve interesne skupine nastaju u srednjem vijeku kod obrtnika
koji su se udruivali kako bi lake branili svoje interese, a njihov broj se poveava nakon industrijske
revolucije koja se u Nizozemskoj odigrala u drugoj polovici 19. stoljea. Industrijalizacija i
urbanizacija jo vie diferenciraju drutvo tako da su se osobe s identinim ili slinim socioekonomskim poloajem u drutvu povezivale kako bi se zatitile i uinkovitije zastupale svoje
interese, a broj interesnih skupina raste jo vie nakon to krajem 19. stoljea nastaju prvi sindikati i
organizacija poslodavaca. Nizozemska drava drala se po strani od interesnih skupina i tijekom
vremena postala je tek neutralni instrument vlasti kroz koji su razliite skupine promicale vlastite
interese, a financijska pomo koju je drava nepristrano dodjeljivala, omoguila je svakoj skupini da
zadri svoj vlastiti put (Daalder i Irwin, 1974., 60).
Poetkom 20. stoljea stranke postaju politikim glasnogovornicima stupova. U nizozemskom
stranakom sustavu takoer se odraavalo drutvo podijeljeno na slojeve gdje su dva rascjepa, jedan
religijski, a drugi drutveno-ekonomski, djelovali tako da su osim drutvene odredili takoer i
politiku i stranaku lojalnost (Tan, 1998., 221), pa je u prolom stoljeu veina nizozemskih stranaka
pripadala odreenoj subkulturnoj skupini, odnosno zasebnom sloju u drutvu. Politike stranke su
dugo vremena bile sastavni dio ove formalne i neformalne mree civilnog drutva; dapae, stranke su
bile sr sudjelovanja naroda u politikom ivotu, tako da je stranaki predstavnik u Zastupnikom
domu bio u oima svojih simpatizera i glasaa jedan od nas (Voerman, 2003., 2).

Tako nastaju tri stranake porodice: religijska, sa strankama tri religijske manjine, katolicima
6

(KVP ), protestantima (CHU7) i ortodoksnim protestantima (ARP8), a oko klasne razdjelnice nastaju
liberalni VVD9 i socijalistiki PvdA10. Tih pet stranaka koje Deschouwer naziva strankama stupova
(pillar parties), budui da su organizirale subkulturne skupine nizozemskog drutva sve do kraja 60-ih
godina prolog stoljea, imalo je glavnu ulogu u politikom ivotu Nizozemske (Deschouwer, 2002.,
151-152). Nakon to je 1917. godine uvedeno ope pravo glasa, izbori su bili organizirani iskljuivo
na temelju stranakih listi, a sredinja stranaka tijela koja su odreivala redoslijed kandidata na
listama esto su na visoka mjesta na listama stavljala kandidate povezane s jaim interesnim
skupinama unutar vlastite subkulture, kako bi svoje kandidacijske liste uinili privlanijima
lanovima tih skupina (Daalder i Irwin, 1974., 60).
Tijekom dvadesetog stoljea jo vie je porastao broj interesnih skupina kao posljedica porasta
intervencija vlasti u drutvo te uslijed nastanka drave blagostanja, a ovo meusobno proimanje
drave i drutva, dijelom kao posljedica podjele na subkulture, postalo je sve vie institucionalizirano
pa su tako stvorena mnoga savjetodavna vijea koja su sainjavali predstavnici vlasti i interesnih
skupina. Vodstvo stupova, u kojem su suraivale interesne skupine, politike stranke i druge
organizacije esto su razvili bliske odnose, a ta unutarnja povezanost jednim je dijelom posljedica
razliitih sasvim formalnih veza. Na primjer, izmeu socijaldemokratske stranke SDAP 11 i udruenja
sindikata NVV12 dugo je vremena postojao formalni odnos, a takoer i unutar katolike subkulture
postojala je mrea koju su sainjavale konfesionalne stranke RKSP 13 i KVP te organizacija
poslodavaca i radnika, a jo vaniji od tih formalnih veza esto su bili neformalni, meuljudski odnosi
izmeu razliitih subkultura.
Meutim, poetkom 60-ih godina 20. stoljea zapoinje proces raspadanja subkultunih
skupina i desegmentacija, pod utjecajem sloenih, meusobno povezanih imbenika poput poveanog
blagostanja, poveane drutvene mobilnosti, poveane dostupnosti televizije te sekularizacije i
individualizacije (Putten, 1982., 171-172). Strankama, koje su do tada predstavljale pojedine segmente
drutva, postaje vrlo teko mobilizirati glasae pozivajui se na tradicionalne identitete pa tako
lojalnost, do tada dominantnim strankama stupova znaajno pada, od prosjeno 70% glasaa koji su
u pedesetim godinama bili vjerni svojoj vlastitoj subkulturi na 45% u devedesetima (Deschouwer,
2002., 156-157). Iako se vei broj glasaa u odabiranju stranke kojoj e dati glas na izborima i dalje
rukovodio klasnom ili vjerskom pripadnou, intenzivno je rastao i broj onih koji su svoje izborne
preferencije odredili osobnou kandidata ili interesima za odreeno pitanje (Lucardie, 1989., 174).

KVP - Katholieke Volkspartij.

CHU - Christelijk-Historische Unie.
8
ARP - Anti-Revolutionaire Partij.
9
VVD - Volkspartij voor Vrijheid en Democratie.
10
PvdA - Partij van de Arbeid.
11
SDAP - Sociaal Democratische Arbeiders Partij.
12
NVV- Nederlands Verbond van Vakverenigingen.
13
RKSP - Rooms-Katholieke Staatspartij.
7

Potaknute izbornim porazima konfesionalne stranke razliitih denominacija - ARP, CHU14 i nekoliko
manjih ujedinile su se 1980. godine u novu stranku znakovita naziva demokranska alijansa (CDA15)
(Voerman, 1992.). Time su takoer ukazale na korjenite promjene u nizozemskom drutvu i na
nizozemskoj politikoj sceni: novoosnovana stranka nastala je oko religijskog rascjepa, ali ovaj puta,
to je ranije bilo nezamislivo, povezali su se razliiti denominacijski segmenti: katoliki, protestantski
i ortodoksno-protestantski. Religija je i dalje ostala temelj i zajedniki nazivnik, ali je dioba meu
razliitim vjerskim skupinama pala u drugi plan.
Paralelno s procesom raspadanja podjele drutva po subkulturnim skupinama odvijao se i
proces desegmentacije, tijekom kojeg su organizacijske mree povezane sa stupovima izgubile svoju
koherentnost, snagu i funkcije (Deschouwer, 2002., 158) i na taj nain su gotovo u potpunosti nestali
drutveni aspekti konsocijacijske demokracije. Osim toga, u razdoblju od 1960. do 1980. godine
politike su stranke doivjele poveanje konkurencije od strane drugih drutvenih organizacija i to je
jedan od imbenika koji ukazuje na slabljenje politikih stranaka (Elzinga, 2004., 7). Potaknuti novom
atmosferom vezanom uz raspadanje stupova, mnogim graanima nije vie bilo dovoljno da samo
izlaze na biralita, ve su eljeli bili aktivni i u djelovanju drutvenih grupa i pokreta pa je tako
poetkom 60-ih godina 20. stoljea zapoela svojevrsna participativna revolucija. U drutvenoj
klimi u kojoj je smanjen autoritet vlasti stvoreni su razni oblici skupina za pritisak koji su sudjelovali u
javnim konzultacijama, a drutveno prihvatljive akcije i pokrete uglavnom su stvorili dijelovi nove
srednje klase. Taj sloj nastao je s promjenama u ekonomskoj strukturi, i oni su svoje djelovanje
usmjerili prema postindustrijskom drutvu i postmaterijalistikim vrijednostima poput zatite okolia,
ouvanja mira, enskih prava te ograniavanja koritenja nuklearne energije (Voerman, 1992.).
Tijekom procesa raspadanja podjele na stupove promijenjen je odnos izmeu stranaka i
interesnih skupina te su interesne skupine tijekom tog procesa izgubile svoj ideoloki identitet i
povezanost s drugim organizacijama. U jednom istraivanju provedenom 1972. godine meu
nizozemskim parlamentarcima i graanima pokazalo se da su zapravo jedine interesne skupine koje
posjeduju znaajniji utjecaj sindikati i udruenja poslodavaca (Daalder i Irwin, 1974., 70). Postojee
formalne veze izmeu stranaka i civilnog drutva su u mnogo sluajeva prekinute, a taj prostor su
popunile razliite akcijske skupine. U poetku su se akcijske skupine usmjerile prema lijevim
strankama ija su vrata bila irom otvorena za razliite oblike akcija pa je, primjerice, PPR16 svoje
podrunice nazvao akcijskim centrima, a PvdA je 1973. godine odluio djelovati u obliku akcijske
stranke. Kasnije je ak i demokranski CDA u manjoj mjeri zahvatio virus aktivizma pa je tako uoi
spajanja tri denominacijske stranke, stranka u nastanku naelno bila otvorena i za akcijske skupine.
Tijekom sedamdesetih godina pretpostavljalo se da e se nakon zavretka procesa desegmentacije
politike stranke i novonastale skupine meusobno natjecati za postavljanje pitanja na politiki dnevni
14

CHU - Christelijk-Historische Unie.

CDA - Christen Democratisch Appl.
16
PPR - Politieke Partij Radicalen.
15

red, meutim, to se pokazalo kao pogreno predvianje. Pripadnici stranaka i akcijskih skupina vrlo
esto su zajedno djelovali u artikulaciji problema, to nije tako neobino budui da su aktivisti u obje
vrste organizacija esto puta imali istu drutvenu pozadinu. Suradnja stranaka i drutvenih pokreta u
nekim situacijama je postala institucionalizirana pa su tako gotovo sve relevantne stranke sudjelovale
zajedno s razliitim drutvenim pokretima u radu tijela, poput odbora za ruralnu energiju ili odbora za
enska prava, meutim, ova jedinstvena pojava gotovo u potpunosti je nestala do kraja osamdesetih
godina, a sa slabljenjem i nestankom drutvenih pokreta oslabile su i njihove, formalne ili neformalne,
veze s politikim strankama (Voerman, 1992.).
4. Donoenje policy odluka
Budui da su stranke djelovale kao politiki glas subkulturnih skupina, moe se stvoriti slika
da su one imale dominantnu poziciju u procesu donoenja policy odluka. Zaista, ini se da su stranke
esto puta bile koordinacijska tijela (Voerman, 1992.) za subkulture, iako nisu ba uvijek imale
primat utjecanja na javne politike budui da stranke esto puta nisu mogle u potpunosti jednostrano
odrediti svoje vlastite javne politike. Stranaki stav je u velikoj mjeri bio rezultat odnosa snaga izmeu
raznih skupina, a Daalder (Daalder, prema Voerman, 1992.) je jo 1958. godine ukazao na injenicu
da vladu tek djelomino usmjerava utjecaj stranaka i da su stranke vrlo esto vie bile posrednik ovih
drutvenih formacija nego esencijalni akter koji odreuje javne politike (Voerman, 1992.).
U skladu s vrijednostima konsocijacijske demokracije funkcionira takoer i vlada, najvaniji
policy akter u Nizozemskoj. Nizozemska vlada jest arena sukoba, ali je isto tako i tijelo odgovorno
za stvaranje vladinih javnih politika (Timmermans, 2006., 273). Vlada se sastoji od ministara i
dravnih sekretara. Nizozemsko vijee ministara 17 je izvrno vijee nizozemske vlade, kojeg
sainjavaju svi ministri i ovo izvrno vijee, koje inicira zakone i javne politike, zasjeda jedanput
tjedno i donosi kolegijalne odluke. Zato ba kolegijalne odluke? Kolegijalno odluivanje nastalo je u
Republici sedam ujedinjenih provincija s kraja 16. stoljea kao izraz pobune provincija protiv
apsolutistike vlasti. Kolegijalna vlast postala je sredinji element politike u Republici jer ne samo da
je bilo potrebno uvaavati suverenitet provincija, ve je federalizam formiran kao zatita od
monopolizacije moi (Waarden, 1992., 153). Iako sve provincije nisu bile jednake po veliini i po
snazi, imale su jednak broj glasova u razliitim tijelima. Osim toga, prema nizozemskim shvaanjima,
nitko nema pravo vriti nadzor nad drugima samo na temelju svojeg poloaja, ve jedino ako govori i
djeluje u ime skupine (Hendriks, 2003., 18).
Na zatvorenim zasjedanjima ministri mogu slobodno raspravljati o predloenim odlukama i
izrei svoje miljenje o bilo kojem aspektu vladine politike. Upravo stoga to se odluke donose iza
zatvorenih vrata, svi sudionici su u mogunosti raditi kompromise bez straha da e javnost pomisliti da

17

Ministerraad van het Koninkrijk.

su izdali svoje temeljne stavove (Hendriks, 2003., 15). Tijekom zasjedanja tei se postizanju
relativnog konsenzusa o svakoj odluci; iako procedura glasovanja postoji u Vijeu, ona se pokuava
izbjei te se izuzetno rijetko koristi18.
Nizozemski izborni sustav ekstremne proporcionalnosti omoguava velikom broju stranaka da
prijeu izborni prag i niti jedna stranka do sada nije bila ni blizu osvajanju veine glasova. Upravo iz
toga razloga, sve nizozemske vlade do sada bile su koalicijske vlade, formirane su veinskim
koalicijama od kojih su gotovo sve bile prevelike (Narud, 1993., 486) i uglavnom su se sastojale od
dvije ili tri stranke (Timmermans, 2006., 267). Vlade se formiraju nakon delikatnog vaganja
(Daalder i Irwin, 1974., 60) programskih zahtjeva, ministarskih resora i politikog osoblja i esto puta
su rezultat munih kompromisa izmeu koalicijskih partnera (Koole, 1989., 216). Stranke ulaze u
koalicije zato to oekuju da e na neki nain zaraditi provoenjem javnih politika kada dou na
vlast ili da izbjegnu ponavljanje izbora (Timmermans, 2006., 276). Formiranje koalicijskih vlada
relativno je jednostavno budui da kod veine stranaka ne postoje znaajne sadrajne razlike meu
programima i izbornim prioritetima (Pennings, 2005., 41).
Donoenje policy odluka u nizozemskoj vladi odvija se prema odreenim pravilima koje je
Lijphart jo 1968. godine opisao kao proces prilagodbe. Proces prilagodbe, drugim rijeima, znai
da je postignuti kompromis prihvatljiv svim sudionicima. Meutim, ukoliko se sporazum ne moe
postii zbog neslaganja nekih skupina, druge skupine e uiniti sve samo da im se ne suprotstavljaju i
bit e spremne odgoditi rjeavanje problema, ukoliko zaista nije neophodno hitno rjeavanje
problema (Gallhofer et al., 1994., 155). Rjeenje se odgaa, a u meuvremenu dolazi do
preformuliranja alternativnih opcija; one u naelu mogu biti potpuno nove, ali te kompromisne
alternative mogu takoer sadravati i elemente opcija koje su ranije predlagali razliiti sudionici
(Gallhofer et al., 1994., 156). Time dolazimo do jo jedne vane karakteristike nizozemske vlade:
glasovanje se pokuava izbjei koliko god je to mogue (Hendriks, 2003., 15): dapae konzultacije i
suradnja su vie uobiajeni nego pregovori (Waarden, 1992., 139). Vijee ministara daje prednost
jednoglasnim odlukama nad veinskima (iako su i veinske u formalnom smislu sasvim dovoljne) i u
naelu e se teiti postizanju konsenzusa, provodei meusobno uvjeravanje (Gallhofer et al., 1994.,
156).
S donoenjem odluka usko je povezano i specifino naelo nemijeanja ono se
primjenjuje u situaciji kada ministri, ija su ministarstva ukljuena u pitanje o kojem se odluuje
podre odreeni prijedlog, a drugi ministri, iji resori nisu povezani s dotinim pitanjem, uglavnom e
se suzdrati od komentiranja ili predlaganja izmjena tog prijedloga (Gallhofer et al., 1994., 155-156).
Na istraivanju koje su Gallhofer i dr. proveli prouavajui odluke donesene na podruju vanjske
politike u razdoblju od 1900. do 1955. godine, pokazalo se da stranaka pripadnost prilikom
odluivanja nije igrala nikakvu ulogu. Ne smijemo zaboraviti da kljuni ministri dolaze iz razliitih

18

http://en.wikipedia.org/wiki/Council_of_Ministers_of_the_Netherlands

stranaka koalicije pa moemo zakljuiti da njihovo sudjelovanje, rasprava i odluivanje nije bilo
povezano s uskim stranakim razmiljanjima (Gallhofer et al., 1994., 162). Ovo istraivanje pokazalo
je da je prilikom donoenje odluka izuzetno rijetko dolo do trgovanja (logrolling), u smislu
razmjene ustupaka po razliitim pitanjima, inae karakteristinog za politiku u SAD-u. Ukoliko se
trebalo pribjei nekom obliku trgovanja ili pregovaranja, donositelji odluka pokuavali su postii
kompromis, tj. srednje rjeenje u odnosu na inicijalne prijedloge (Gallhofer et al., 1994., 168).
U donoenju kolektivnih odluka vano je takoer jo jedno konsocijacijsko pravilo:
osjetljiva ili kontroverzna pitanja treba depolitizirati koliko god je to mogue (Hendriks, 2003., 15).
Ovo pravilo see u doba kada je bila aktualna politika akomodacije: da bi vlast bila prihvatljiva svim
subkulturnim skupinama, vlada je morala stajati po stani od dnevno politikih prepirki (Andeweg,
1988., 131).
5. Zakljuak
Drutveni aspekti konsocijacijske demokracije i podjele na subkulture gotovo su u potpunosti
nestali ali nisu nestali politiki aspekti, pa tako nizozemski stranaki sustav i dalje funkcionira s
naglaskom na politiku akomodacije budui da je Nizozemska zemlja manjina u kojoj sposobnost za
politike kompromise ima posebno znaenje. Glavna razlika u odnosu na razdoblje kada je drutveni i
politiki ivot bio strogo podijeljen na stupove jest da su sada manjine gotovo sasvim stranakopolitike, a ne vie denominacijske (Deschouwer, 2002., 158). Iako se veina i dalje temelji na
odreenoj ideologiji ili filozofiji (Thomassen i Andeweg, 2006., 160) i unato evidentnoj blizini policy
stajalita veine nizozemskih stranaka, stranke se ipak mogu otro diferencirati u svijesti glasaa
(Aarts et al., 1999., 96). Kako je Nizozemska od svojeg osnutka bila podijeljena na brojne manjine,
tako se u okruenju konstantne reciprone opozicije ustalio obiaj traenja rjeenja kroz spore
pregovore i meusobne ustupke (Waarden, 1992., 153). Meutim, najozbiljnija zamjerka
konsocijacijskoj demokraciji moe se izrei po pitanju njezinog mogueg neuspjeha u ostvarivanju i
odravanju politike stabilnosti, budui da neke od njezinih karakteristika mogu dovesti do
neefikasnosti (Lijphart, 1992., 56).
Literatura
1. Aarts, Kees; Macdonald, Stuart Elaine; Rabinowitz, George (1999.). Issues and Party
Competition in the Netherlands, Comparative Political Studies, (32) 1: 63-99.
2. Andeweg, Rudy B. (1988.). Centrifugal forces and collective decision-making: The case of the
Dutch cabinet, European Journal of Political Research, 16: 125-151.
3. Burger, Ary; Veldheer, Vic (2001.). The Growth of the Nonprofit Sector in the Netherlands,
Nonprofit and Voluntary Sector Quarterly, (30) 2: 221-246.

4. Daalder, Hans (1988.). Het nederlandse partijstelselinhetlicht van algemene modellen,

Jaarboek 1987 Documentatiecentrum Nederlandse Politieke Partijen, Groningen, 153-171.
5. Daalder, Hans; Irwin, Galen A. (1974.). Interests and Institutions in the Netherlands: An
assessment by the People and by the Parliament, Annals of the American Academy of Political
and Social Sciences, 413, 58-71.
6. Deschouwer, Kris (1993.). De teloorgang van de catch-all partij. Een bespreking, Jaarboek
1992 Documentatiecentrum Nederlandse Politieke Partijen, Groningen, 230-238.
7. Deschouwer, Kris (2002.). The Colour Purple: The End of Predictable Politics in the Low
Countries, In: Webb, Paul; Farell, David M.; Holliday, Ian (ur.): Political Parties in Advanced
Democracies, Oxford University Press, Oxford.
8. Elzinga, D. J. (2004.). De toekomst van de vertegenwoordigende partijendemocratie, In:
Engels, J.W.M.; Nap, M. (ur): De ontwikkeling en toekomst van de vertegenwoordigende
democratie: staatsrechtconferentie 2003, Kluwer, Deventer.
9. Eskes, J.A.O. (1992.). Het Nederlands beeld van politieke partyen tussen 1813 en 1848,
Jaarboek 1991 Documentatiecentrum Nederlandse Politieke Partijen, Groningen.
10. Gallhofer, Irmtraud N.; Saris Willem E.; Voogt, Robert (1994.). From indidvidual preferences
to group decision in foreign policy decision making: The Dutch Council of Ministers,
European Journal of Political Research, 25; 151-170.
11. Hendriks, Corina (2003.). Dutch Consensualism 1970-2003. On how the Dutch play their
game, http://home.medewerker.uva.nl/c.hendriks/bestanden/SOTA1.PDF .
12. http://en.wikipedia.org/wiki/Council_of_Ministers_of_the_Netherlands
13. Hupe, Peter L. (1993.). Beyond pillarization. The (post-) Welfare State in the Netherlands,
European Journal of Political Research, 23; 359-386.
14. Jones, Erik (2002.). Politics Beyond Accommodation? The May 2002 Dutch Parliamentary
Elections, Dutch Crossing, (26) 1; 61-78.
15. Kasapovi, Mirjana (2005.). Bosna i Hercegovina: podijeljeno drutvo i nestabilna drava.
Zagreb, Politika kultura.
16. Koole, Ruud (1989.). De transformatie van de Nederlandse politieke partij, Jaarboek 1988
Documentatiecentrum Nederlandse Politieke Partijen, Groningen, 198-224.
17. Lijphart, Arend (1992.). Demokracija u pluralnim drutvima. Zagreb, Globus.
18. Lucardie, Paul (1989.). Individualisering, beambtendom en populisme. Politieke partijen in de
greep van het post-modernisme, Jaarboek 1988 Documentatiecentrum Nederlandse Politieke
Partijen, Groningen, 172-197.
19. Narud, Hanne Marthe (1996.). Party Policies and Government Accountability. A Comparation
.between the Netherlands and Norway, Party Politics, (2) 4; 479-506.
20. Nassmacher, Karl-Heinz (2003.). Introduction, In: Austin, Reginald; Thernstrm, Maja (ur.):
Funding of Political Parties and Election Campaigns, IDEA, Stockholm.

21. Pennings, Paul (2005.). Parties, Voters and Policy Priorities in the Netherlands, 1971-2002,
Party Politics, (11) 1: 29-45.
22. Putten, Jan van (1982.). Policy Styles in the Netherlands: Negotiation and Conflict, In:
Richardson, Jeremy (ur.): Policy Styles in Western Europe, George Allen & Unwin, London,
Boston, Sydney.
23. Tan, Alexander C. (1998.). Party Transformation and Party Membership Decline. The Case of
the Netherlands, Jaarboek 1997 Documentatiecentrum Nederlandse Politieke Partijen,
Groningen, 221-237.
24. Timermans, Arco (2006.). Standing apart and sitting together: Enforcing coalition agreements
in multiparty systems, European Journal of Political Research, 45: 263-283.
25. Thomassen, J.J.A.; Andeweg, R.B., (2006.). Fractiediscipline. Vooroordelen en misverstanden,
Jaarboek 2005 Documentatiecentrum Nederlandse Politieke Partijen, Groningen, 154-175.
26. Voerman, Gerrit (1992.). Politieke partijen en belangengroepen, In: Deth, J.W. van; Vis,
J.C.P.M. (ur.): Burger en politiek, Stenfert Kroese, Leiden, 77-92.
27. Voerman, Gerrit (2003.): De politieke partij tussen en maatschappij, u: Engels, J.W.M.; Nap,
M. (ur.): De ontwikkeling en toekomst van de vertegenwoordigende democratie.
Staatrechtesconferentie 2003, Rijksuniversiteit, Groningen.
28. Voerman, Gerrit (2006.). Partijcultuur in Nederland. Naar nieuwe invalshoeken in de studie
van de politieke partij, In: Voerman, Gerrit; Wolffram, D.J. (ur.): Kossmann Instituut.
Benaderingen van de geschiedenis van politiek. Kossmann Instituut, Groningen.
29. Waarden, Frans van (1992.). The historical institutionalization of typical national patterns in
policy networks between state and industry. A comparison of the USA and Netherlands,
European Journal of Political Research, 21: 131-162.