PSIHOAKUSTIKA

Gornji naslov je parafraza naziva poglavlja iz "Malog audio

pojmovnika" koji bi trebalo proitati kako bi se u potpunosti
razumjela svrha i vanost "prostornosti" zvuka za doivljaj

I PROSTOR
GLAZBE

glazbe, bez obzira radi li se o koncertnoj dvorani ili naoj

sluaonici.

Naravno,

majka

Priroda

nije

razvijala

psihoakustika obiljeja naeg slunog aparata sa svrhom

sluanja Bacha ili Beethovena, ve da nam omogui
preivljavanje gdje je tona i brza lokacija iznenadnog suma
od ivotnog znaaja. Kao i kod vida, rjeenje je bilo
jednostavno

Ivan Supek

uinkovito

dva

nezavisna

osjetila

meusobno prostorno razmaknuta. Svrha nije kvantitativno

poveanje slunog aparata nego stvaranje fizioloke osnove
za sasvim novi i vaan psihoakustiki mehanizam
binauralnu lokaciju zvuka.

podiui tako brzinu (i rezoluciju) binauralnog mehanizma za nekoliko

redova veliine, pa je inherentna brzina procesiranja binauralnih zvunih
signala priblino 100 kHz. Bez ulaenja u teoriju, kaimo da je to analogno
paralelnom umreavanju veeg broja "malih" PC-ijeva koji tada svojom
zajednikom snagom i brzinom mogu nadmaiti i velike superkompjutore
iako je svaki za neusporedivo sporiji od spomenutog supekompjutora.
Takva brzina i rezolucija binauralnog centra za procesiranje u
mozgu otvara itav niz pitanja glede stvarnog (itajte: potrebnog)
visokofrekvencijskog limita za vjernu reprodukciju glazbe. Naime, pokusi
su pokazali, kao sto i predvia Fourierova analiza glazbenih tonova, da mi,
iako ne ujemo iste tonove iznad 20 kHz, ujemo njihov utjecaj, tj. njihovo
moduliranje ujnog spektra glazbenog tona ili timbra. Nadalje, kako znamo
da mozak vrlo uspjeno "rekreira" nedostajue informacije iz audiovizualnih signala, a isto tako uspjeno potiskuje one koje "smatra"
nepotrebnim ili "krivim", smatram da u ovom trenutku psihoakustika jo
nije u stanju na to jednoznano odgovoriti, ali jest da 20 kHz nije dovoljno.
ITD dobro radi u podruju veih valnih duljina, meutim kad valna
duljina glazbenog tona postane kraa od veliine glave, tj. razmaka izmeu
usiju, dolazi do fazne neodreenosti i izvor zvuka bi mogao biti lociran na
suprotnoj strani nego sto stvarno jest. To bi bila "evolucijska" katastrofa, jer
umjesto da pobjegnemo od lava, mi bismo mu skoili ravno u usta! Majka
Priroda opet iznalazi jednostavno rjeenje i polako trne osjetljivost na ITD
mehanizam u podruju izmeu 1.000 i 1.500 Hz.
Dakle, zahvaljujui tome to imamo dva uha, mogue je vrlo tono
binauralno lociranje izvora zvuka. U podruju iznad 2 kHZ za to je
"zaduen" ILD mehanizam koji to ini na osnovi binauralne razlike
glasnoa, a u podruju ispod 1 kHz to ini ITD mehanizam pomou
binauralne razlike vremena. Ove injenice bilo su dobro poznate ve prije
nekoliko desetljea, no to nije ometalo "znalce" da propagiraju upotrebu
subwoofera pod parolom nemogunosti lokalizacije dubokih tonova ili da
proizvode telefone i beepere koji upravo zvone u podruju izmedu 1 i 2
kHz i za kojima se mi nemono ogledamo po sobi nesposobni odrediti gdje
se nalaze.

BINAURALNA RAZLIKA GLASNOA

Iz fizike znamo da dolazi do ogiba vala i stvaranja "zavjetrine" ukoliko val
nailazi na prepreku ije su dimenzije vee od valne duljine. Ilustracije radi,
prisjetimo se ljetnih iskustava iz kojih znamo da omanji amac prua dobru
zavjetrinu od maestrala, ali ne i od juga. Dakle, dulje valne duljine, tj. nie
frekvencije zahtijevaju velike prepreke da bi se stvorila zavjetrina, i stoga
su potrebni dugaki lukobrani da bi brodice nale sigurno utoiste od juga.
Naa glava je relativno mala "prepreka" i ogibat e zvune valove
krae od svoga vlastitog promjera koji iznosi 30-ak centimetara, tj.
frekvencija veih od priblino 1 kHz. Meutim, interauralna razlika
glasnoa ili ILD (od engl. interaural level difference) postaje efikasna tek u
podruju iznad 3 kHz kad se razlika glasnoa znatnije izdigne iznad
dinamike rezolucije uha za koju smo u prethodnom lanku vidjeli da se
kree izmeu 0,5 i 1 dB. Na nasu sreu, evolucija nije optimizirala
psihoakustiki dio ILD mehanizma samo u bioloki funkcionalnom
podruju od nekoliko gornjih oktava, ve se psihoakustiki dio ILD
diskriminacije proteze kroz cijelo ujno frekventno podruje i zahvaljujui
tome moemo doivljavati lateralnu prostornu diferencijaciju sluajui nae
walkmane i discmane preko slualica.
RAZLIKA VREMENA
Jo poetkom XX. stoljea, u svojim daljnjim eksperimentima, lord
Rayleigh ustanovio je da subjekti-sluatelji vrlo uspjeno lociraju ciste
tonove i u podruju izmeu 100 i 500 Hz gdje sasvim sigurno zbog
fizikalnih razloga ILD mehanizam vise ne moe funkcionirati. Ispravno je
pretpostavio da nas sluni aparat odreuje lokaciju i na osnovi razlike u
vremenu pristizanja prominentnih karakteristika zvunog vala izmeu dva
uha ili, krae, pomou ITD mehanizma (prema engl. interaural time
difference). Kasniji eksperimenti pokazali su da se uspjenost lociranja u
tom frekvencijskom podruju kree izmeu 1o i 2o. No, ono sto je
znanstvenike zapanjilo je da to odgovara vremenskoj razlici od samo 10-ak
s ili stotom djeliu jedne tisuinke sekunde. Cijeli ITD mehanizam postao
je jo zagonetniji kad je ustanovljeno da je za promjenu vodljivosti
neuronskih sinapsi potrebno vrijeme od oko jedne tisuinke sekunde (1
ms) i da je stoga prijenos informacija 100 puta "prespor" za tako brz
mehanizam kao sto je ITD. Znanstvenici su dugo bili u nedoumici kako je
to ipak mogue. Kasnija istraivanja i razvoj teorije neuronskih mrea
konano su odgovorili i na to pitanje. Naime, signal se istovremeno alje
kroz nekoliko desetaka neurona, a specijalizirani centar za binauralno
procesiranje u srednjem mozgu obavlja kompleksno paralelno
procesiranje signala i uspostavlja korelacije izmeu signala iz dva uha,

LATERALIZACIJA VS. LOKALIZACIJA ZVUKA

Jednostavan i dosada opisivan binauralni diferencijalni model nije dovoljan
za opis sloenosti potpunog psihoakustikog mehanizma lokalizacije
zvuka. Svi mi znamo da ukoliko sluamo glazbu kroz slualice a one u
potpunosti uvaju do sada opisane ILD i ITD informacije, zvuna slika e
imati odlinu stereoseparaciju ili tzv. lateralizaciju zvucne slike, no ona e
se uvijek nalaziti unutar glave i mi nikada ne doivljavamo pravu prostornu
lokalizaciju zvuka. Da bismo "istjerali" zvunu sliku iz glave i doivjeli realnu
2

prostornost, oito su potrebne jo neke informacije i/ili mehanizmi. Na to

ukazuje i nemogunost tone lokacije izvora zvuka tono ispred, iznad ili
iza nas u tom jednostavnom binauralnom modelu, to znamo da nije tono
i to bi opet uzrokovalo ve spominjanu "evolucijsku" katastrofu.
Odgovor na ta pitanja pokuavaju dati suvremena psihoakustika i
neuroloka istraivanja u kojima se, osim slualica, upotrebljava itav
arsenal ureaja i eksperimentalnih tehnika na raspolaganju modernoj
znanosti: spektralni analizatori zvuka, najmoderniji ureaji za registraciju
modane aktivnosti (MEG, fMRI, PET), mona raunala i pripadni software
za simulaciju slunih fenomena, itd. Odgovori koja nam daju ta istraivanja
najee nas zapanjuju razotkrivanjem nevjerojatne sloenosti naeg
cjelokupnog slunog aparata u kojemu mozak i njegove "raunalne"
aktivnosti zapravo igraju dominantnu ulogu. Jedna od deifriranih tajni
odnosi se na tzv. anatomsku odzivnu funkciju ili ATF (prema eng.
anatomical transfer function).

odlike (ili moda ipak "mane") naeg slunog aparata ukazuju na opasnost
primjene zvunikih skretnica u podruju iznad 5 kHz, jer bi u tom sluaju
vii harmonik nekog glazbenog tona mogao biti pogreno interpretiran kao
visinska informacija u ATF mehanizmu. To je tim vise mogue jer
visokotonac i srednjetonac najee nije mogue "sabiti" na meusobnu
udaljenost manju od nekoliko centimetara kolike su valne duljine u tom
podruju, pa takav zvuniki sistem nee predstavljati tokasti izvor i
posjedovat e i znatno uu vertikalnu disperziju zvuka.
Ukoliko se ATF pojedinca "snimi" i potom se ta odzivna funkcija
doda binauralnom glazbenom zapisu, zvuna slika dobivena preko
slualica dobit e ispravnu prostornu dubinu i realistinu "odmaknutost" od
glave. tovie, mogue je uzeti u obzir i pomicanje same glave i potom
dinamiki modulirati ATF signal svakog uha posebno tako da prostorna
slika ostane stabilna i "nepomina" u prostoru bez obzira na pomicanje i
okretanje glave, to, naravno, nije sluaj s uobiajenim stereozapisom. Ta
istraivanja su danas postala posebno aktualna u velikim tvrtkama za
proizvodnju raunalnih igra koje ele tritu sto prije ponuditi novu
generaciju igara, tzv. virtual reality games. Upravo je ekonomski interes
velikih tvrtki, telekomunikacijske i vojne industrije danas glavni pokreta
istraivanja u psihoakustici, pa otuda i sva ta sofisticirana, i skupa,
tehnologija, a prava je teta sto mala high end industrija nedovoljno
poznaje i koristi ta istraivanja, a ako se njima koristi, onda je to najee
povrno (Carver, TDS).

ANATOMSKA ODZIVNA FUNKCIJA

Prethodno opisana "zavjetrina" ili sjena koju stvara naa glava pri ogibu
zvunih valova nije opisana jednostavnim i jednolikim priguenjem zvune
energije, ve se radi o vrlo kompleksnoj odzivnoj funkciji (ATF), koja
znaajno modificira i filtrira formu zvunih valova to dolaze iz razliitih
smjerova u prostoru i u emu, osim glave, nosa i usnih koljki, znaajno
sudjeluje i itav gornji dio torza. ATF znatno izdie podruje oko 3 kHz za
zvune valove pridole iz prednje hemisfere, dok to isto ini u podruju oko
1 kHz za one iz stranje hemisfere, pa je to razlog sto mi ipak moemo sa
sigurnou odrediti smjer naprijed-nazad. U podruju iznad 6 kHz valne
duljine su ve vrlo male (/2 3 cm) i "opisuju" fizike znaajke svakog
pojedinca, to jest toan oblik glave, veliinu i oblik nosa i usnih koljki, itd.,
a ATF predstavlja jedinstveni psihoakustiki "otisak prsta" svakog
pojedinca. Upravo podruje ATF-a oko 7 kHz igra krucijalnu ulogu u
odreivanju visinske lokacije izvora zvuka, a to odreivanje je tim lake to
je zvuk, tj. timbar bogatiji. Eksperimenti su, nadalje, pokazali da uho ne
moe razlikovati je li neka osobina inherentna ATF mehanizmu ili pripada
samom zvunom valu. Naime, ako zvuni val sadri formu koja ima slina
obiljeja kao neka "naa" karakteristika ATF-a, mozak to interpretira kao
psihoakustiku informaciju, pa e tako izraeni vrh oko 7 kHz interpretirati
kao visinsku informaciju iako se ponekad moe raditi upravo o izvoru
izraene akustike energije ili separacije u tom podruju. Ambivalentnost
naprijed-nazad moe se javiti usprkos opisanom ATF mehanizmu za
glazbene tonove vrlo uske spektralne distribucije ili za iste glazbene
(sinusoidalne) tonove, a njihova lokacija u prostoru e ovisiti iskljuivo o
njihovoj frekvenciji, a nimalo o njihovom pravom poloaju u prostoru. Te

PSIHOAKUSTIKA I AKUSTIKA PROSTORA

Dosada smo binauralnu lokaciju razmatrali za zvune valove koji se ire u
otvorenom prostoru ili, to je gotovo identino, gluhoj komori. Meutim,
glazba se uglavnom izvodi i reproducira u zatvorenim prostorima ija
akustika znatno mijenja timbar glazbenog tona, a viestruke refleksije i
stojni valovi "prekrivaju" neke od kljunih psihoakustikih informacija
sadranih u direktnom zvuku. Predrag Vukadin je u seriji lanaka sjajno
opisao sve najvanije znaajke sobne akustike, pa emo mi ovdje samo
razmotriti kako prisustvo zidova, podova, stropova i ostalih velikih ploha u
naim sluaonicama utjee na binauralnu lokaciju.
Reveberantno zvuno polje prostorije ne sadri vremenski
koherentne akustike informacije, naime, nije mogue utvrditi redoslijed
pristiglih refleksija, i stoga ITD mehanizam, koji kritino ovisi o tonom
redoslijedu stizanja zvunih informacija izmeu dva uha, postaje prilino
nepouzdan. To je izraenije za velike i relativno prazne prostorije kod kojih
reflektirani zvuni valovi poinju dominirati direktnim zvunim valovima, pa
u prostorima vrlo visoke reveberacije nas mozak potiskuje ITD informacije
i za lokaciju se koristi gotovo iskljuivo ILD mehanizmom. Nadalje, u naim
3

svakodnevnim sluaonicama i dvoranama velika veina reflektivnih

povrina ima izraeniju apsorpciju za visoke frekvencije, pa e to dodatno
pogodovati ILD mehanizmu koji je upravo najefikasniji u tom
visokofrekventnom podruju. To su dokazali i eksperimenti, a u takvim
akustikim uvjetima mozak se za binauralnu lokalizaciju slui gotovo
iskljuivo ILD binauralnim informacijama u podruju iznad 8 kHz. Mogao
bih sada zloesto primijetiti, i hou, da vrlo esto pobornici kunog kina
tvrde kako pravih ambiosoninih informacija zapravo i nema iznad 5 kHz i
onda oko te premise razvijaju razliita rjeenja.
U eksperimentima sa slualicama u kojima se svakom uhu vrlo
lako mogu davati suprostavljene binauralne informacije otkriven je itav niz
bizarnih slunih fenomena, no koji ipak znaajno pomau u rasvjetljavaju
mehanizma kako nas mozak procesira binauralne informacije. Po volji je
mijenjan sadraj i koliina ILD, ITD I ATF informacija, a iz toga obilja
akustikih fenomena izdvojimo jedan za nas vrlo zanimljiv. U sluaju kad
ILD sugerira lijevu lociranost izvora zvuka, a ITD desnu, njihova
percipirana lokacija ovisit e o frekvenciji samog zvunog signala, jer e
ITD dominirati u dubokotonskom podruju, a ILD u visokotonskom. Za
irokopojasne tonove suprostavljene ITD i ILD informacije uzrokovat e
"razmazivanje" prostorne lociranosti tokastog izvora ili ak njegovo
"preseljenje" u glavu sluatelja, to je psihoakustiki vrlo neugodna
senzacija. Napomenimo da je to situacija koja se ponekad moe javiti u
naim sluaonicama ukoliko postoji vrlo izraena asimetrija lijevo-desno
(npr. prozori lijevo od zvunika, a vrlo apsorptivna ploha desno od njih).
Openito, suprostavljene i konfuzne binauralne informacije dovode do
difuzne lokacije izvora, stvaranja zvunih slika u glavi ili tik ispred glave, te
pogrenog odreivanja smjera naprijed-nazad ili visinske lokacije.
Nadam se da ve niste "izjurili" na livadu sa svojim glazbenim
instrumentima ili stereoureajima u potrazi za "boljim" zvukom, jer dosada
izneseno ipak ne predstavlja cjelokupnu sliku. Na psihoakustiki aparat
rabi jo neke dodatne trikove kako bi izdvojio binauralne informacije, a,
osim toga, akustika sobe ima i itav niz pozitivnih utjecaja na
(re)produkciju glazbe. Razumna reverberacija daje instrumentima bogatiji
timbar i veu voluminoznost, to je vrlo ugodan efekt, i stoga svi mi mnogo
radije pjevamo u kupaonicama nego u gluhim komorama.

sada samo 50-ak centimetara u jednu stranu, izvor zvuka e u potpunosti

"uskoiti" u blii zvunik, a udaljeniji zvunik uope neemo biti u stanju
uti, tj. locirati. Mi, ustvari, vrlo dobro ujemo njegov doprinos ukupnom
zvunom signalu, jer ako ga iskljuimo, zvuk e postati tisi i izgubiti
voluminoznost, dakle, on je potisnut samo iz mehanizma binauralne
lokacije zvuka. Naime, oba zvunika proizvode ITD i ILD signale koji daju
oprene lijevo-desne informacije o lokaciji izvora zvuka, pa mozak rjeava
problem potiskivanjem ili eliminacijom kasnije pristiglih ITD i ILD
informacija iz binauralnog kanala, i to je takozvani binauralni mehanizam
najranijeg zvunog signala (eng. binaural precedence effekt).
Moda vam se sada ovaj mehanizam i ne ini jako koristan, no u
prirodi je istovremeno dogaanje dva istovrsna zvuka vrlo rijetko, a
obradom samo najranije pristiglih zvunih signala, otprilike onih pristiglih u
prvoj milisekundi, mi znatno reduciramo utjecaj reveberacije prostora i
omoguavamo puno bolje funkcioniranje ILD, i pogotovo ITD mehanizma,
budui da te "rane" komponente uglavnom pripadaju direktnom zvuku, a
osim toga, bioloki gledano, blii zvuk je potencijalno i "opasniji" i treba mu
prvenstveno odrediti poloaj. Fenomenoloki, taj efekt je vrlo dobro poznat
iako jo uvijek ne i sam psihoakustiki mehanizam u naem mozgu.
UMJESTO ZAKLJUKA
Mozak i misaoni procesi koji se odvijaju u njemu danas su sasvim sigurno
najzagonetniji fenomeni s kojima se susree moderna znanost, no ujedno i
podruje istraivanja u kojem se odvija strelovit napredak. Moderna
istraivanja pokazala su svu sloenost psihoakustike obrade zvuka, koja
se ne odvija samo u srednjem mozgu nego se mnoge informacije na
dodatnu obradu alju i u vie modane strukture. Nadalje, sama binauralna
lokacija zvuka vrlo je individualna i, slino kao i za ostale komponente
naeg sluha, postoje velike varijacije od osobe do osobe. Naalost,
prav(iln)a primjena svih tih psihoakustickih spoznaja u audioindustriji je tek
u povojima, a mnoge od dananjih, pomalo smijenih diskusija razrijeit e
se znanstveno kad budemo znali koji to elektroakustiki parametri i u kojoj
mjeri utjeu na nasu percepciju glazbenog signala, a do tada one e me i
nadalje podsjeati na staru raspravu o tome koliko anela stane na vrh
igle. No, ve sada je jasno da je dio nae "percepcije" glazbenog tona vrlo
subjektivan i da e tako zauvijek i ostati. Povucimo jednu pounu paralelu.
Mi emo vjerojatno nauiti savreno "kopirati" prekrasne Stradivarijeve i
Amatijeve instrumente i spoznati razloge zato pojedini instrumenti upravo
tako zvue, no to nema apsolutno nikakva utjecaja na to koji instrument e
odabrati vrhunski violinist i kako e se "stopiti" s njim. U meuvremenu,
svima nama ostaje uzdanje u vlastiti sluh i prosudbu, te mnogo dobre
glazbe koju jo nismo uli i/ili odsvirali.

MEHANIZAM NAJRANIJEG ZVUNOG SIGNALA

Iskusni audiofili dobro poznaju problem "vrue toke", tj. mjesta u kojem
stereoslika ima odlinu prostornost i voluminoznost, ali koja se i kod manjih
pomicanja glave
poinje znaajno uruavati. Ukoliko upotrijebimo
monosignal, efekt je jo dramatiniji. Naime, ako sjedimo tono u sredini,
izvor zvuka bit e lociran u sredini izmeu dva zvunika. Pomaknemo li se
4