PODRIJETLO DRAMSKIH VRSTA U ANTIKOJ

GRKOJ

Tin Smajlagi

Povijest zapadnog teatra poinje u antikoj Grkoj. No, kada se pria o Grkom teatru,
zapravo se govori o jednom gradu-dravi, Ateni, i o jednom stoljeu, petom stoljeu prije
nove ere. U tom periodu od sto godina, u Ateni koja nije imala vie od 150,000 stanovnika,
ljudi su imali prilike sudjelovati u kazalinom ivotu koji ostao nedostian po drutvenoj
vanosti i estetikoj veliini.
Najvaniji doprinositelji tomu bili su jedni od najveih i najvanijih dramskih pisaca svih
vremena. To su Eshil, Sofoklo i Euripid, odnosno Aristofan. Potonji je pisao komedije, a ostali
tragedije.
Teatar koji su stvorili bio je pun mitova, legendi, filozofije, drutvenih komentara, poezije,
plesa, glazbe, ak i prisutstva publike u svemu tome.
Junaci u grkim dramama postali su arhetipovi i ostali tako snani i u modernom svijetu.
Ono to nam je ostalo od tog razdoblja su eterdeset i tri cjelovite drame, mnogo fragmenata i
naslova ostalih radova, jedna velika kritika (Aristotelova Poetika, napisana u sljedeem
stoljeu), arheoloki ostaci vie teatra i nebrojene anegdote i komentari. Zajedno ine zbir koji

nam omoguava zamisliti i shvatiti osnovno iskustvo Grkog teatra, teatra koji je toliko
razliit naem trenutnom, a opet toliko plodonosan da je i dalje aktualan.
Grki teatar bio je spektakl glasne muzike, ivahnih boja i plesa. esto nepristojan i razvratan,
pa i bogohulan. A opet humoristian, skandalozan, strastven i kontroverzan.
Iako se nasilje odigravalo van pozornice s razlogom se vjeruje da je to vie bio rezultat strogih
osuivanja kasnijih srednjovjekovnih knjinjiara nego pretjerana osjeajnost tadanje
publike. U konanici, knjinjiari su bili ti radi kojih odreena djela nisu sauvana, a druga
jesu.
U svakom sluaju, tadanji je teatar bio iznimno povezan s nasilnou ivota, pa su intezivno
obraivani drutveni i etiki elementi rata, ubojstva, poude i izdaje.
PODRIJETLO I EVOLUCIJA
Grki teatar nastao je iz religije, ali treba naglasiti da tadanja religija ima malo slinosti s
dananjom zapadnom. Politeistika religija s bogovima koji su bili ratoborni, a ne
dobronamjerni i milosrdni.
Kada boanstva nisu bila u ratu s ovjeanstvom, to je nije bila esta pojava, borili su se
jedno s drugim. Za razliku od modernog vjernika koji gleda u viu silu kao spasitelja, antiki
Grci gledali su na svoje bogove kao one koji ire razdor i mijeaju se tamo gdje ne bi trebali.
Molitva se obavljala u svrhu zadovoljavanja potreba i srdbe bogova, a ne kao zov u pomo.
Teatar u Ateni bio je posveen posebno jednom bogu, Dionizu, bogu plodnosti (zato je i bog
vina, agrikulture i seksualnosti). Na tom godinjem festivalu u ast Dioniza izvoene su
drame po prvi put pred publikom.
U poetku su pedeset sveenika s jarevom koom plesali oko ogromnog falusa, koji je stajao
u sredini kruga , te pjevali ode bogu Dionizu pred publikom. Ritual se obavljao svakog
proljea. Do kraja sedmog stoljea pojavile su se pisane verzije tih takozvanih ditiramba, a
ponekad i s imenom autora. Natjecanje izmeu razliitih kultova Dioniza odravalo se u
regionalnim centrima toga vremena. Do sredine 6. st. pr. n. e. ritual je u Ateni postao festival u
trajanju od tjedan dana. Festival korskog ditiramba, rtvovanja i pia. Kakve veze imaju ta
pijana i improvizirana pjevanja i ples s velikim tragedijama klasinog Grkog teatra?

Aristotel nam govori da je tragedija u poetku bila obina improvizacija, podrijetlom iz

ditiramba, a razvijala se sporo. Svaki novi element, koji bi se pokazao polako bi je
unaprijeivao. Nakon to je prola kroz sve te promjene, nala je prirodnu formu i tamo je
stala. Za komediju je rekao da potjee od falikih pjesama koje se i dalje izvode u mnogim
naim gradovima.
KLASINO RAZDOBLJE
Poetkom 5. st. pr. n. e. sve je vie izvora, a tada se grka drama sastoji od dvije razliite
forme. Komedije i kvadrilogije (tri tragedije i zavrava satirom), koja je postala temeljnom
kazalinom i duhovnom kulturom.
Originalno se sastojala od trilogije koje su bile radnjom povezane s, tj. tri ozbiljne i dijelova
izmeu koji su se odnosili na bogove i velike povijesne linosti. Na kraju je dolazila satira,
groteskna lakrdija na tri netom prikazane tragedije. Ovaj je format tipian Grki, neto to ni
jedan kasniji umjetnik ili pravac nije ponovio. Naalost, nemamo niti jedan potpuni zapis
cijele kvadrilogije.
S vremenom tragedije vie nisu bile toliko povezane, svaka je bila zasebna ili imala malih
slinosti s drugima, ali se forma zadrala. Satira, koju su u klasinom razdoblju izvodili satiri
u jarevoj koi (tovatelji boga Dioniza) najslinija je iz kvadrilogije formi ditiramba iz
prijanjih stoljea.
Smatra se da se, u vrijeme Eshila i Sofokla, satira izvodila kao usluga, zahvala sponzoru,
Dionizu.
Iako, tragedija nije direktno povezana sa tovanjem Dioniza, poveznicu danas najbolje vidimo
u imenu. Tragedija, odnosno grki , znai jareva pjesma.
Najvea razlika izmeu ditiramba i tragedije/satire je, naravno, u glumcu. Taj se razvoj
pripisuje Tespisu. On je odvojio korovou (korifeja) iz ditirampskog zbora i dolo je do
stvaranja dijaloga izmeu njega i ostatka zbora. Time je pjesma dobila narativni karakter, a
korifej i zbor su poeli predstavljati odreene likove, to je bila prekretnica. On sam je

preuzeo novu ulogu hypokritesa (prvi naziv za glumca). Njemu se pripisuje i izum maske, te
jednostavne naprave, koje su u poetku bile jednostavno izraene od neobojenog lana.
Maska mu je omoguila da prikae ne samo jednog, ve cijeli niz likova u serijama,
ukljuenih u razgovor i raspravu sa zborom. Sada se cijela pria mogla odmotati kroz
otkrivanje razliitih pogleda putem dijaloga, a ne recitacije kao prije. Teatar kakav poznajemo
je roen.
534. pr. n. e. Tespis osvaja prvu nagradu na prvom natjecanju tragedija u Ateni.
Nita nam nije ostalo od njegovih tekstova, zapravo iz cijelog estog stoljea imamo samo
mrvice nepoznatog podrijetla. No, znamo da je osim par skromnih, ali znaajnih promjena,
format Grke tragedije estog stoljea ostao netaknut.
Eshil je napravio znaajnu promjenu u petom stoljeu pr. n. e., tako to je uveo i drugog
glumca. Omoguio je dijalog izmeu likova, a broj glumaca je kasnije Sofoklo poveao na tri.
S tri glumca bila je omoguena, naravno, suptilnija i kompleksnija interakcija izmeu likova.
Eshil je smanjio zbor na dvanaestoro, a Sofoklo kasnije podie na petnaestoro. Svi elementi
(pijanost, nepristojnost, itd.) nakon to su odvojeni od tragedije, sada su samo pojaavali
satiru. Unutarnja struktura tragedija, jasno, znaajno se mijenjala u petom stoljeu pr.n.e.
Eshilovi grandiozna i mitska prepriavanja otvorila su put Sofoklovim likovima koje je
karakterizirala uska povezanost s radnjom i kasnije kompleksnost Euripida.
No, opet je forma djela ostala gotovo netaknuta: limitiran broj maskiranih likova, zbog koji
pjeva i plee, naravno, trilogija tragedija nakon kojih dolazi satira. Oigledno ni jedna kasnija
reforma u klasinom periodu nije utjecala na esencijalne elemente, a opet je cijeli format
uspio nestati s krajem Grke ere.
Forma komedije koja je uspjela kod Grkog teatra u petom stoljeu prije nove ere, vjerojatno
se razvila kasnije od forme tragedija/satira. ini se da nije bilo relegijskog elementa u
nastajanju komedije, ako je i bilo, zanemariv je. Dapae, komedija je bila nevjerojatno
suvremena.
Sada je nazivamo Starom komedijom kako bi je razlikovali od napretka u kasnijim stoljeima.
GRKE DRAME
Vjerojatno tisue Grkih tragedija, komedija i satira je bilo napisano i izvoeno u klasinom
razdoblju. Mi znamo imena stotinjak tih drama, ali samo oko eterdeset i tri teksta ostala su

kompletna, netaknuta. Ako ovaj broj djeluje razoaravajue, moramo biti svjesni da je
nevjerojatna srea da oni danas uope i postoje. Jer ako uzmemo u obzir da je prolo dvije
tisue godina do izuma tiskarskog stroja.
Ono to nam je ostalo sastoji se od trideset i jedne tragedije, jedanaeast komedija i jedna
satira. Uz to imamo cijeli niz fragmenata drugih radova, veinom skupljene iz kasnijih izvora.
Iako nisu sve preostale drame neosporna remek djela, sva su od autora koja su najvie
slavljena u to vrijeme. To su, naravno, Eshil, Sofoklo, Euripid i pisac komedija Aristofan.
Otkad je Aristotel napisao svoju Poetiku, kritiari teatra i povjesniari radili su na reduciranju
tipinih strukturalnih karakteristika Grkih autora. Kroz stoljea doli su do razliitih
ponavljajuih aspekata dramske konstrukcije.
Prolog je poetni govor, uobiajeno je da ga odigrava jedan ili dva glumca.
Parodos je oda koju e kasnije pjevat zbor pri ulasku u orkestru.
Erodos oda koju zbor pjeva kod zavretka tragedije.
Parabasis u Grkoj komediji kada na polovici drame, zbor, predstavljajui autora, direktno se
obraa publici dugim govorom, esto potpuno nevanim za samu radnju.
Postojanje ovakve kompletne i povijesno vane nomenklature ne smije nas zavarati da
pomislimo kako su Grke drame bile pisane s jasnom formulom na pameti.
Teme, stil, zakljuci i manire svakog od ovih pisaca pokazuju znaajnu strukturnu i tematsku
raznolikost od jedne drame do druge.
Doslovno se svaka njihova drama povremeno izvodi negdje u svijetu danas, a neke od njih su
nezamjenjive i u stalnom repertoaru u najveim europskim i amerikim kazalitima.