Professional Documents
Culture Documents
Skripta Matematika
Skripta Matematika
Velikim drutvenim pokretima je prethodila promjena u sistemu ideja, a njih prate i velika
besjednitva. Trebalo je pokrenuti svoje saplemenike na borbu, a to je zahtjevalo veliku vjetinu
obrazlaganja injenica i ubjeivanja. Politika se ne moe ni zamisliti bez obraanja masi radi njenog
ubjeivanja. Besjednitvo najvie cvjeta u demokratiji kao sistemu. To je zato to sa irenjem demokratije
iri se krug ljudi koji su pozvani da javno kau svoju misao.
Francuska i Oktobarska revolucija, rat za nezavisnost Amerike, su propraeni vrsnim govorima.
Posebno pogodno mjesti za razvoj retorike je sud. Ubjediti sudiju ili porotnike u neku injenicu
oduvjek je bio izazov za besjednike.
Vanu ulogu ima u moralnom vaspitanju mladih jer su retoriari trajan uzor estitosti, mudrosti,
hrabrosti. Mjesta gdje se odrava besjeda su trgovi, skuptine, groblja, sveanosti, bitke, crkve. esto su
Cicerona nazivali PSIHAGOG- onaj koji vodi ljudske due.
Od kako postoji civilizacija besjednitvo je dio ivota. Do njegovog opadanja u starom Rimu je
doslo zbog uvoenja principata i umalosti naroda. Diktaura i nije najbolje mjesto za besjedu. Postojalo je
besjednitvo u trenutcima kada se vladar obraa narodu ili fornziko besjednitvo, ali procvat doivljavva
tek sa razvoje demokratije. Engleski parlament je bio kolijevka savremenog besjednitva. Vinston eril je
dobio i nagradu za svoje govore. Demokratija umire ako ne postoji sloboda govora.
Ona stoji iznad dvije grupe procesa
Stvaranje volje naroda podrazumjeva ideoloko nadmetanje i ubjeivanje
Volja naroda se ostvaruje u predstavnikim tijelima i drugim organima vlasti. Parlamentarna
debata je kljuna za demokratiju.
Sutina javnog istupanja u demokratiji je dijalog, rasprava. Dijalog je mogu ako u drutvu nema
dogmi ako nema 100% izvjesnosti o tome ta je istina i ako se za drugaije miljenje ne kanjava. ovjek
prirodno tei dijalogu, pa makar i sa samim sobom.
Kritika nosilaca vlasti jos jedan bitan elemnet demokratije. U svakoj demokratiji postoji glasovi
nezadovoljstva . to ne moraju biti ljudi koji su lideri ili koji veinu iza sebe ali su potrebni kao stalna
kontrola svega sto vlada ini.
U despotijama retorika slui nehumanim ciljevima, ali to je mogue i u demokratiji u vidu
demagogije. Govornici su uspjevali da ljude zavedu i usmjere u pogrenom pravcu. Demagog znai voa
naroda. Platon je smatrao da govornici slue za zamagljivanje istine, Tomas Makoli smatra da je cilj
besjednitva ubjeivanje. Tipian primjer je Hitler.
3.
Aristotel je u 4. vijeku prije Hrista dao ozbiljnost retorici. Prema njemu na ljude se deluje putem
razuma (logos), preko oseanja (rathos) i putem linosti (ethos). Aristotel govori o 3 dijela koje mora imati
svaka besjeda:
1. Logos je rije, misao, duh, logiko zakljuivanje. Besjeda mora poivati na dobroj logici,
mora biti prihvatljiva sluaocu. Govornik mora imati obrazovanje, razvijenu logiku. To je
naucni element retorike. Da bi jedna besjeda bila upjena ona mora biti logina, povezan, ne
smije biti zbrkana, mora biti dobro promiljena mora u sebi imati misao i da logino i jasno
povezuje svoje misli, ako on i govori pametno, ali ne umije da govori povezano logiki.
2. Pathos znai da je potrebno da govor ima emocije, strast, neto to dolazi iz ovjeka. To je
umjetnicki aspekt retorike. Ne uzbuuje hladan govor, ovjek sam sebe iskazuje. U svom
govoru ovjek prenosi sebe svoju emociju i proizvodi emociju. Ne moe proizvesti emociju
onaj koji nema emociju, moda trenutno ali to ne traje.
3. Etos (moral, etika) predstavlja moralnu poruku besjede, pozitivnu vrijednost. Govornik mora
biti visoko moralna osoba.Veliki govornik moe biti samo poten ovjek orator probus esse
debet govornik mora da bude dobar ovjek. Ovaj trei element naglaava moralni stav,
potenje.
Orator probus ebbe debet - orator mora biti poten. Svaka dobra besjeda mora imati ova tri elementa, jer u
besjedi je veoma bitno TA govorimo, KAKO govorimo, KO govori (koje osobine ispunjava osoba koja
govori).
2
8. RETORIKA I PISMENOST
GOVOR, GOVORNIK I PUBLIKA
Sveto trojstvo besjednitva- tri osnovna elementa su govornik, publika i govor. Nekada se
besjednitvo nije moglo zamisliti bez neposrednog kontakta sa auditorijumom sve dok tehnika nije
omogucila praenje putem video zapisa.
Prema Ciceronu govornik mora da: dokae svoje teze, priredi sluaocima uivanje i djeluje na
njihovu volju. Besjeda mora biti lijepa. Sluaoci moraju i razumjeti i osjetiti besjedu. to znai da
izgovorenu rije treba lijepo uobliiti i njom ljude nagovoriti, ubjediti, izmjeniti njihov stav, miljenje,
nadgovoriti protivnika, izazvati snane emocije, to je i sutina toga.
Prema nekim tepretiarima postoji razlika izmeu ubjeivanja i nagovaranja. Ubjeivanje znai da
kod slualaca postoji otpor i da treba djelovati na spolja i obraati se razumu, dok nagovaranje znai da
sluaoce treba pridobiti za neko miljenje ili slino, i na njega se djeluje iznutra i emocijama.
Besjeda mora biti lijepa. Sluaoci moraju osjetiti i razumjeti besjedu. Odnos izmeu emocija i
saznanja nije jednostavan. Osnovni cilj govornitva je da se lijepo uoblii izgovorena rije i da se njome
postigne odreeni efekat.
9. SAMONIKLO BESEDNITVO
O samim poetcima besednitva delom se nagaa, a delom govori na osnovu najstarijih sauvanih pisanih
izvora indijskih, sumerskih, grkih i drugih epova i tekstova. Indijski epovi Mahabharata i Ramajana,
sumerski Ep o Gilgameu, Ilijada i Odiseja, stari egipatski i vavilonski tekstovi svjedoe o tome da je tzv.
Samoniklo besednitvo zasnovano na linom talentu pojedinca, cvetalo od samog nastanka ljudskog roda.
Te sposobnosti su obino odlikovale svetenice i vraeve, zatim plemenske starjetine, vojskovoe,
poglavice, a potom i vladare privih drava.
Iz sredina koje jo nisu upoznale pismo i dravu, posredno je sauvan po neki dragulj izvornog
besjednitva. Meu amerikim indijancima, zahvaljujui zapisima civilizovanih osvajaa sauvali su se
lijepi primjeri odlinih kratkih efektnih a samoniklih govora kao to su: govori poglavice Sijetla, poglavice
Oivej Bjano i naroito poznat govor poglavice Logana o nepravdama bijelaca. Loganov govor ima skoro
sve elemente koja danas zahjteva public speaking (kratak je, jasan i efektan, poruka je nedvosmislena, sdri
vrstu etiku podlogu, nabijen je snanim emocijama, djeluje veoma sugestivno i iskreno, poinje bez
uvoda, uvjerljivom slikom, zavrava se retorskim pitanjem i dramatinim odgovorom.)
Praistorija besjednitva dijeli sudbinu poezije i epskog pesnitva. Druga oblast u kojoj se govor nuno
usavravao bila je religija. Najbolji primjer za to su hinduistiki sveti tekstovi, naroito Vede, koje se skoro
2 milenijuma ue napamet i reprodukuju.
Pravo je takoe bilo tijesno vezano za usmenu tradiciju u vremenima prerastanja u civilizaciju i doba
stvaranja prvih pravnih sistema. Mnoga stara drutva su sauvala podataka da su se kod njih zakoni uili
napamet i recitovali: to je sluaj sa Solonovim zakonima u Atini, sa partom gdje su se zakoni i donosili u
usmenom obliku pa su se i zvali rhetra govor, u Rimu su djeca od ranog uzrasta uila napamet Zakon XII
tablica, zatim Mojsijevi zakoni kod Jevreja itd.
Mnogi od tih tekstova su se vijekovima prenosili usmeno prije nego to e biti zapisani, mada neki od njih
nisu ni doivjeli takvu sudbinu. Zato su sada ili potpuno izgubljeni ili su poznati samo njihovi fragmenti
(Solonovi zakoni), ili se posredno rekonstruiu (kao rimski Zakon XII tablica).
Za sve njih je zajedniko da su ivjeli kroz usmeno predanje. I epovi i vjerski sadraji i pravni propisi su se
uili napamet i recitovali. Tako je praoblik besjednitva bilo deklamovanje. Pored samoniklih besednikih
uzleta pojedinaca, pragovornitvo se u tim drutvima formiralo kroz pravilno i tano izgovaranje
zapamenih tekstova u odreenim situacijama, ono to e kasnije dobiti naziv deklamacija (lat.
Declamatio).
Korjeni prabesednitva u vrijeme kada se nalazilo u povoju razvijali su se i negovali kroz deklamaciju
napamet nauenih i tradicionalnih tekstova.
Dve pouke:
5
Jo od samog nastanka ljudske vrste bilo je ljudi koji su se izdvajali po govornikom talentu. ak i bez
ikakvog retorikog kolovanja, samonikli besednici su mogli da privuku panju drugih lanova grupe, bilo
zahvaljujui svom satusu, bilo zahvaljujui svom talentu. Samoniklo besjednitvo je dokaz da je ponekad
ve i sam talenat dovoljan da se privuku sluaoci i ostvi snaan besedniki efekat.
Druga pouka: mada se besednitvo u svom povoju razvijalo i njegovalo kroz deklamaciju sada je to jedan
od najnepoeljnijih kvalifikativa za besednika. Dok je deklamacija kod Rimljana podrazumjevala izraajni
govor, danas ona prvenstveno oznaava interpretaciju zapamene pjesme (recitovanje). A to je jedan od
najveih neprijatelja dobrog besednitva. Najgora osovina, najvea opasnost, a i najea greka nevetih
besednika je izgovaranje nauenog teksta naizust, bez obzira na to da li ga je on sam sastavio ili ne.
Samoniklo besjednitvo nije ueno besjednitvo. Postoji dosta poznatih krajeva u kojima ljudi znaju
lijepo i slikovito priaju i izraavaju. Srbi su jedan od naroda koji je uvijek imao dobre besjednike i u crkvi,
i meu politiatima, advokatima i profesorima. Rjeitost i vjetina besjednitva je ivopisna, leksiki
bogata.
Nemogue je utvrditi kada su ljudi prvi put poeli koristiti rije. Smatra se da ono sto razlikuje prve
ljude od ivotinja su simboli (nije govor niti misao). Prema tom shvatanju ovjek je animal simolicum. Prvi
simboli su bili grafiki znakovi, zatim piktografski i na kraju fonetski.
Stara drutva su preteno usmena i epska. Smatra se da su poetci vezani za religiju, animalizam.
Postojalo je laiko besjednitvo. Prvi sporovi oko imovine ili opstanka cijele grupe su traili dobre
govornike. Poznat je govor poglavice Irokeza koji je uputio pitanje svijetu vezano za ekologiju (kada
nestane bizona, nestae i nas). Ilijada i Odiseja su pune lijepih govora o besjednitvu. Na bliskom i
dalekom istoku je preteno despotija tako da za politiko besjednitvo ima malo mjesta . Preovlauju
sudska, pangerik i religijska besjeda. Vladari i svetenici su se obraali narodu u vidu samohvalospjeva
koji su naroito njegovani u meurijeju Eufrata i Tigra. Sauvani su govori vladara (patesa) o stvarnim
ili izmiljenim pobjedama u ratu, upjesima u lovu ili atletici. Dobar govor se tada poredio sa dragim
kamenjem. Aramejske izreke savjetuju da se dobro razmisli prije nego se nesto kae jer je rije kao ptica
kada jednom odleti ne moe se vratiti.
10. NASTANAK RETORIKE U ANTIKOJ GRKOJ:
Stara grka civilizacija bila je kolijevka svih dostignua savremene evropske pa i ukupne ljudske
civilizacije: od arhitekture do vajarsta, od poezije, proze, preko drame, komediografije do istoriografije, od
medicine do farmacije, od filozofije do potitikologije... Grka je izvorite svih savremenih znanja i
umetnosti. Najveim dijelom temelji svih tekovina postavljeni su u neverovatnom kratkom vremenskom
intervalu od oko dva vijeka (V i IV vijeku p.n.e.) i to prvenstveonu u jednom od stotinu grkih polisa
Atini. U tom polisu koji i u vrijeme svog vrhunca nije brojao vie od 50.000 slobodnih graana na istom
prostoru su ivjeli i susretali se na agori (Sredite javnog ivota Atenjana bila je agora na kojoj se nalazila
trnica, uredi, palae, hramovi, oltari, spomenici): Herodot, Perikle i Sofokle, Fidija i Aristofan, Aristotel i
Demosten, itd. Jedan pisac je ovaj neobian fenomen da se toliki um i nadarenost koncentriu na jednom
mjestu i u jednom vremenu nazvao grko udo
Grci su prvi narod starog vijeka koji je poeo sistematski prouavati i analizirati nain na koji ljudi
meusobno komuniciraju. Grka civilizacija je cijenila i njegovala lijepu rije (u epovima, knjievnosti,
filozofiji, politici, pravu) a besjednitvo se smatralo nezaobilaznim dijelom javnog ivota. Njihova
civilizacija se zasnivala na usmenom izraavanju. Politike institucije su funkcionisale kroz borbu rijei,
pravosue kroz govore stranaka, obrazovanje i filozofija se u osnovi temelje na usmenom izrazu. Grci su
govor shvatili kao dijalog, sredstvo da se kroz razgovor stigne do istine. U grkim polisima svaki graanin
je imao pravo i obavezu da uestvuje u optim poslovima drave, da bude politikos onaj koji se brine za
polis To je naroito bilo karakteristino za Atinu-u tom polisu svi slobodni punopravni graani su
neposredno vrili vlast i javne funkcije i kolektivno donosili sve vanije odluke o ratu, miru, zakonima i
nainu ivota drave, a u porotnim sudovima su morali lino da nastupaju i sami govore u svoje ime.
Atinska demokratija je uvaavala potpuu slobodu javnog govora ili jednako pravo na govor i podnoenje
prijedloga (pre svega pred skuptinom) isegoria. Ideju o tome da svi graani mogu govoriti u skuptini i
uticati na dravne odluke nisu prihvatali svi grki polisi npr. Sparta ima narodnu skuptinu koju sainjavaju
svi slobodni punopravni graani, ali prijeldoge mogu davati i na njoj govoriti samo visoki dravni
inovnici, o emu se potom prisutni izjanjvaju glasanjem.
Atinjani su poznavali jo jedan vii pojam, dalji vid slobode govora koji su nazivali parrhesia (ona obuhvata
ne samo pravo da se govori, nego i pravo da se nekanjeno moe rei ta god se eli)
6
Kod Grka rijeit ovjek je prije mogao izai na dobar glas nego li dobar vojnik.
Jedan od najvanijih ciljeva obrazovanja u Atini, ali i kod drugih Grka bilo je da se savlada besednitvo.
Uporedo s tim iz procetalog besednitva raala se i retorika, kao teorijska disciplina.
Poeci grke retorike tijesno su prpleteni sa besjednikom praksom koja je retorici prethodila. Prvi uitelji
besjednitva su i sami bili proslavljeni govornici. U novijim radovima razvoj grke retorike se dijeli u tri
stadijuma: tehnika, sofistika i filozofska retorika.
KORAKS
Osniva grke retorike je Koraks koji je sastavio prvi prirunik besjednitva. Srednom 5. vijeka u gradu
Sirakuza na Siciliji. Koraks je otvorio prvu retorsku kolu i napravio prvi udbenik besednitva (rethorike
techne). Taj udzbenik nije sauvan, ali se zna da je govor ralanjivao na pet dijelova:
Uvod (eisdos, lat. proetiut)
Izlaganje problema (katastasis, lat. narratio)
Dokazivanje (agones, lat. probatio)
Dodatne napomene (parekbasis)
Zakljuak (epilogos, lat. peroratio)
Koraks je uveo argument iz vjerovatnog (eikos) koji se ubraja u osnovne instrumente grke retorike, ali i
savremene retorike. On je i praktino poduavao kako se koristi figura vjerovatnoe argument iz
vjerovatnog i to bilu u korist jedne strane ili protiv nje.
Od Koraksa i njegovih sljedbenika ostaju dvije pouke:
- Dobar besjednik treba da izdano koristi retorsko pitanje i
- Argment iz vjerovatnog.
TISIJA
Pristpu koji je razvijo Koraks, prema kome je govornika vjetina u stvari vjetina nagovaranja koja
potpuno relativizuje istinu dalje je razvio Tisija, Koraksov uenik, koji je pretea sofista. Kod njega se
poduavanje retorici svodilo na vjetiu izvrtanje istine u svoju korist.
Kenedi ovaj prvi stadijum u razvoju grke retorike (Koraks i Tisija) kvalifikuje terminom tehnika
retorika.
11. SOFISTI
Razvoj retorike svoj zamah je dobio sa Gorgiom. On je sa Sicilije prenio retoriku na tlo Grke i za novac
poduavao mlade Atinjane. On je bio meu prvim sofistima. Gorgija je prvi poeo da obraa panju ne
samo na logike nego i na estetske aspekte govora. Gorgija uvodi poetske elemente u besjedu, esto je
koristio metafore, a antiteza (suprostavljanje dvije ideje) dobija naziv gorgijanska figura Jezik je sa
sudskog jezika pomerio ka poeziji. Imao je veliku sposobnost da je vladao sluaocima, ako je htio da ih u
neto ubijedi to mu je polo za rukom.
Sofisti (sophos - mudrac) su kao putujui profesori uitelji mudrosti poduavali omladinu filozofiji,
matematici, fizikim vjetinama i retorici. Poduavanje besednitvu je u velikoj mjeri ditkirao sudski govor,
to je jo jedan dokaz da se retorika razvila iz sudskog besednitva. Glavni cilj je bio da osposobi uenika
da dobije spor. aci su esto memorisali neka opta mjesta (loci comtipes) koja se mogu u govoru
upotrijebiti u razliitim situacijama. Svaki uitelj retorike formirao je zbirke koje su naroito isticale uvode
i epiloge besede, ali su sadravale i one dijelove koji se mogu adekvatno primjeniti na este procesne
sutucije.
Retorika se uila iz udbenika koji su sadrali primjere besjeda, tehnika upustva, osnovne principe
govornitva tj.Teoriju besjednitva. Sistem poduavanja je obuhvatao tri elementa: teoriju, praktinu
vjebu i prouavanje tuih govora. Svi udbenici su bili okrentuti sudskoj besjedi. Sofisti besjednitvo nisu
shvatali kao umjetnost ve kao obunu vjetinu okrenutu praktinim ciljevima, a pre svega dobijanju spora.
Sofisti su bili jako veliki manipulatori, smatrali su da nije bitno kako, na koji nain pobjedite u sudu, bitno
je da samo pobjedite, bez obzira da li je to to tvrde istinito ili ne, asno ili nemoralno.
Protagora je najpoznatiji sofista i smatrao je da niko ne moe biti siguran ta je istina. I svaki ovjek ima
pravo da svoje uvjerenje ma kakov ono bilo izraava to uvjerljivije (ovjek je mjera svega). On je vjebao
svoje uenike da o svakoj stvari govore iz dva ugla kako bi ih navikao da da svaka situacija predstavlja
7
medalju sa dve strane i da se ovjek moe vjeto braniti ili napadati bez obzira na vrstinu pravnog ili
moralnog osnova.
Protagora poznaje dvije istie:
- ALETEIA: bit, sutina, unutranja-skrivena,(mi do nje ne moemo doi)
- DOXAI: vidljiva istina (mnenje-ono to mi misimo) ova istina je promjenjiva i nju moemo
spioznati naim ulima.
Oni vjeto koriste silogizam (ili entimem skraeni silogizam, sa jednom premisom)
Vjetinu besjeditva sa sofistikim metodama su koristili i demagozi. Sofisti su nali na moralnu osudu
grkih filozofa, naroito Platona.
ZASLUGE SOFISTA: retorika poslije njih najvanija nauka i tako ostaje dugo vrmene, pretea je kolstvu
NEGATIVNO KOD SOFISTA: vrhunski manimpulatori i poigravaju se sa istinom.
LOGOGRAFI
Svaki Atinjanin se nekada morao pojaviti na sudu. Najvaniji atinski sud (Helieja) sastojao se od 6000
sudija, porotnika od kojih su se kockom birala manja sudska vijea. Za svaki spor odreivali su se
neposredno prije suenja da bi se obezbijedila objektivnost. Svako je bio obavezan da se lino pojavi pred
sudom i govori za samog sebe jer advokatura nije bila dozvoljena. Porotnici su bili ljudi iz naroda i oni bi
na osnovu pravinosti glasali za stranku koja odri bolji govor i ostavi bolji utisak, ali to ne znai da je ta
stranka imala najjae pravne argumente. Uitelji besjednitva su bili skupi pa se obino lice koje se mora
pojaviti na sudu uzimalo par asova kod uitelja.
Ponekada bi se samo naruio govor od logografa profesionalnih pisaca sudskih besjeda. Govor bi se uio
napamet i izgovarao pred porotnicima bez itanja, kao da je spontan. Logografi se nisu cijenili kao i uitelji
besjednitva. Logograf je bio prinuen da pie govore za one ljude koje je ranije napadao. Aktivnost
logografa vie pripada pravu nego retorici. Skoro svi najpoznatiji grki besjendici bavili su se Logografijom
barem u poetku svoje karijere. Antifon je prvi logograf.
12. PLATON
Platon optuuje Gorgiju i sofiste zbog zloupotrebe retorike i samu retoriku smatra tetnom. On je bio
Sokratov uenik i smatrao je da je osnovni cilj retorike ubjeivanje slualaca pomou logike i racionalnih
argumenata u ono to je pravedno i moralno. Cilj besjenitva ne smije da bude nagovaranje po svaku cijenu,
na tetu dobra i istine. Najpoznatije dijelo je Odbrana Sokrata u kojoj Platon prikazuje suenje Sokratu
zbog uvrede bogova i kvarenja omladine filozofskim uenjem. U dijalogu Fedar najjasnije definie
odnost prema sofistikoj retorici za njega to nije ni vjetina, ni umjetnost, ve je to laskanje masi koja ne
poznaje istinu i donosi korist onima koji ine nepravdu, ali retorika moe biti vjetina i umjetnost, ako je
zasnovana na istini. Tako je Platon u retoriku uneo i etika komponenta. Za pravog besjednika zato nije
dovoljan samo talenat i sposobnost da lepo govori, neogo i odgovarajue obrazovanje koje se stie u
filozofskim kolama. On je za raziliku od sofista manje ih uio praktinim stvarima, a vie upuivao u
prirodu i ciljeve retorike.
Sve njegove knjige su pisane na isti nain - u obliku dijaloga. Sve to je elio da kae dao je u usta svom
uitelju Sokratu (kao da Sokrat pria sa nekim, te je svako djelo dobilo ime upravo po tom sagovorniku).
Platon je smatrao da retorika ne moe rei istinu, te da retoriku (sofiste) ne interesuje istina nego samo
korist. Retorika moe govoriti istinu samo onoliko koliko je filozofija, koliko je njen cilj pravednost,
ukoliko tei onome to je najbolje a ne onom to se sluaocima svia. Zbog toga, u retoriku je unijeta i
etika i moralna komponeneta samog besjednika. Besjednik ne samo da mora lijepo govoriti nego mora
imati i odgovarajue obrazovanje. Tako je Platon poduavao uenike uz filozofiju i logiku i retoriku u gaju
koji je nazivao Akademijom. Njegovo uenje se svodilo pored praktinih savjeta na prirodu i ciljeve
retorike. Njegov najznaajniji i najslavniji uenik bio je Aristotel.
*Majeutika - babika vjetina, vjetina babice - koristio je Sokrat metod kojim dijalog pomae dolaenju
do istine, poraanju istine prirodnim putem..
13. ARISTOTEL
Aristotel je bio Platonov uenik, i pored uticaja svoga uitelja nije se slagao s njima da retorika treba da
predstavlja instrument za stvaranje dobrih graana a jo manje da je neasna i tetna. Naprotiv smatra je
korisnom i potrebnom.
Prema retorici je imao nauni pristup i oko 330. g.pne. nastao najuveniji udbenik retorike u tri knjige koji
je sinteza svih grkih retorikih dostignua. On kritikuje dotadanje autore, jer su svu svoju panju usmjerili
na proste pojedinane, tehnike savjete kako se sluaoci mogu nagovoriti, a naroito zbog toga to su se ta
uputstva imala u vidu sudske besjede, a ne uzvienije, politike (deliberativne). Smatrao je da je retorika
nauka koja istrauje opte principe na kojima poiva svako besjednitvo, a ne samo sudsko. To je
sposobnost iznalaenja svih raspoloivih sredstava uvjeravanja u svakoj prilici, a sredstva uvjeravanje mogu
biti:
Etika - ethos (pozivanje na odreene vrijednosti, pri emu je od naroitog znaaja karakter
besednika) i
14. DEMOSTEN
9
Najpoznatiji grki besednik zvao se DEMOSTEN. Proslavio se politikim govorima u danima kada je Gra
proivljavala dramatine posljednje godine svoje samostalnosti. estoki je protivnih pretee makedonske
hegemonije. Demosten je bio povezan sa dvojicom atinskih besjednika: Isejem i Eshinom. Sa Isejem je bio
veliki prijatelj u mladosti i njemu duguje svoje prve besjednike uspjehe i logografsko umjee pri
sastavljanju sudskih govora, a Eshin mu je bio suparnik u zrelim godinama i njemu duguje deliberativne
besjede. Demosten je roen 384. g.pne. i sa nepunih 8 godina je ostaobez oca. Zbog nesavesnosti trojice
staralaca i njihove gramizivosti ostao je bez imetka. Od velikog bogatstva koje je njegov otac ostavio kada
je Demosten postao punoljetan jedva je ostala jedna desetina. Taj usud doveo je Demostena kod Iseja u to
vrijeme poznatog latinskog logografa, koji se naroito proslavio pisanjem beseda za sporove oko nasljea.
Uz Isejevu pomo, kome je Demosten bio jedini uenik poela je njegova borba za nasljee i karijera
logografa besednika.
Imao je govornu manu, slabaan i nejak glas, koji je kasnije ojaao uz viegodinje vjebe i neuvenu
upornost, kao i glasno govorenje stihova na morskoj obali pokuavajui da nadjaa huk talasa. Kada su mu
oteli imanje morao je da se ui besjednikoj vjetini kako bi vratio imanje. Demosten je na samom poetku
besednike karijere doivljavao takva razoarenja poslije kojih bi mnogi drugi digli ruke. Uporno je radio i
na linom obrazovanju svestan da bez toga nema dobrog govornika. Demostenova snaga volje i upornost
kojom je sebe izgraivao monogima je posluila kao dokaz da se govornik stvara, a ne raa.
Prve uspjehe doiveo je tek sa 20 gdina i to sa sudskim besjedama najprije u sopstvenom sporu koji je vodio
oko oevine, a potom kao logograf koji je drugima pisao forenzine govore. Zbog svog nasljedstva pet puta
je izglazio na sud i svih 5 besjeda je saunvano.
Sauvano je ukupno oko 60 njegovih besjeda a od toga 40-tak sudskih. Demostenove sudske besede su
dovojake. Pored onih koje je pisao za privatne sporove ubrzo je poeo da sastavlja govore i za politike
parnice npr. Demosten se protivio donoenju nekih zakona. Ovi govori mada sudski po formi u sutini ve
predstavljaju politike parnice i oznaavaju prelaz ka Demostenovom konanom opredjeljenju
deliberativnom besjednitvu. Slavu velikog besjednika stekao je Filipikama - politikim besjedama (Prva
Filipika -352. G.pne, Druga Filipika 334.g.pne., Trea Filipika 343.g.pne.) Atinjani su za 3. Filipiku
Demostenu dodijelili zlatni vijenac.
Demosten je uspio monim retorikim sredstvima da pokrene raspoloenje Atinjana i mobilie ih za borbu
protiv Makedonaca. Ipak Filip zadaje smrtni udarac Atinjanima u bici kod Heoneje 338. g.pne. Demosten je
iz boja izvukao ivu glavu i ponadao se da e iznenadna Filipova smrt donijeti mir i sreu Helenima, ali
Aleksandar nastavlja s uspesima, a makedonska strana oivljava u Atini. Ktesifont je tada predloio da se
Demostenu po trei put dodijeli venac zbog zasluga u uvrivanju bedema Atina, zbog ega ga je tuio
Eshin. Demosten se pojavljuje na sudu uz Ktesifonta da ga brani i pri tome izgovara svoju najlepu besedu
Za venac. To je bila odbrana cjelokupnog Demostenovog politikog djelovanja. . Iz ovog sudara Eshina i
Demostena ostaje nauk od kolikog je znaaja raspored materije u govoru. Demosten je doekao i ranu smrt
Aleksandra Makedonskog, ali kada je ubrzo propao i poslednji ustanak Helena protiv Makedonaca
Demosten nije hteo da padne iv u ruke pobednicima. Uzeo je otrov iz svog pera i 322.g.pne umro u hramu
na ostrvu Kalaurea gdje se sklonio.
Demostenov opus zaokruuju dvije epideiktike besede. Sauvan je njegov posmrtni govor (Epitafios) koji
je izgovorio rtvama bitke kod Honoreje i jedna apatina, ljubavna besjeda (Erotikos).
Sve besjede koje je sastavio i upjeh koji je postigao bili su plod velikog truda i strpljivog rada.
Dobra priprema govora osnovna je grancija uspjeha to bi bila jedna od poruka koje se moe izvui iz
Demostenove karijelre.
Temeljna priprema nije nita oduzimala od spontanosti i snage Demostenovih beseda koje su odisale
entuzijazmom i uverenou u ono o emu govori. Sugestivnost sa kojom je on nastupao, snano svedeoi da
beseda moe biti uspjena samo ukoliko je govornik emotivno i uvjerljivo saopti.
uvena je njegova besjeda O vencu koja je predstavljala odbranu njegovog cjelokupnog politikog
djelovanja. Uz nespornu tehniku vjetinu, sjajan besjedniki ritam bio je i majstor gestikulacije. Time je
nadmaio ranije besednike koji su uglavnom govorili bez pokreta, sveano, u stavu mirno. I to je takoe
vano uputsvo svakom govorniku: govori se ne samo rijeima nego i tijelom. Mada se njegova ivost
govora i duhovitost ne mogu mjeriti sa Cicernovom ipak je bio svjestan da govor ak i kad je ozbiljan,
kakvi su njegovi govori po pravilu bili treba da bude zainjen i nekom poalicom.
10
Najvanije iskustvo koje je Demosten ostavio buduim govornicima jeste ohrabrenje za one koji nedovoljno
vjeruju u sebe i svoje govornike potencijale: od djeaka koji ne obeava upornim radom i ispravljanjem
nebrojenih besednikih hendikepa, Demosten je postao simbol, sinonim za vrhunsko govornitvu.
15. BESEDNITVO U STAROM RIMU
Do pojave besjednitva u starom Rimu dovele su politike borbe izmeu plejbejaca i patricija,
izmeu raznih stranaka kao i dravno ureenje, naroito u vrijeme republike. U starom Rimu cjenila se
rjeitost. Po Tacitu najasnija zanimanja su bila vojna sluba, pravo i besjednitvo. Besjednitvo je dolazilo
do izraaja na senatu i forumu, u senatu prilikom donoenja odluka a na forumu prilikom obraanja
okupljenom narodu i sudsko besjednitvo.
Forum je znailo (na latinskom od foris napolju) trg, pijaca, arija. Forum romanum je rimski trg,
zapadni dio trga se zvao ius i tu su pred pretorom zapoinjale parnice. Istoni se zvao komicij i tu su
odravane skuptine. Na sredini trga je bila govornica sa koje su se govornici obraalu skuptini ili
okupljenom narodu.
U poetku Rimljane nije interesovala ni teorija a ni kole. O besjednitvu su znali najvie iz ovota
ili iz onoga to su uli na sudu ili na komiciju. U mnogim znanjima Rim je slijedio grke uzore. Livije
Andronik je otvorio u Rimu kolu gdje su Rimljani uili grki jezik i kulturu, a potom i filosofiju i
besjednitvo. Krajem perioda Republike koji traje od 509 g. pre n.e. do 27 g. pre n.e. i poetkom perioda
Principata (od 27. pre n.e. tj. od dolaska na vlast Avgusta do Dioklecijana) govornitvo je prouavano u
okviru osnovnog obrazovanja, kao specijalizovano srednje obrazovanje i neka vrsta visokog kolstva, na
retorskim kolama. Prvu retorsku kolu na latinskom jeziku otvorio je Polije 95 g. pre n.e. gdje su se uile
politike besjede i sudski govori.
16. CICERON
CICERON je bio najpoznatiji rimski besjednik. On je bio i teoretiar besednitva retoriar koji je napisao
dva kapitalna djela o retorici (De inventione-bavi se iznalaenjem teme i De oratore-bavi se linou
govornika-perfectus orator), ali i praktini besjednik koji se proslavio uvenim govorima. Roen je u
Arpinu 106 g.pre n.e. i veoma mlad je pokazao veliku inteligenciju, a ubijen u politikim progonima 43. g
pre n.e. Kao i Cezar smatran je zaetnikom klasinog latinskog jezika. kolovao se kod poznatih oratora
Krasa i Marka Antonija, zatim pohaao Plotijevu kolu, a pravnim naukama uio ga je Kvint Mucije
Scveola. Kada je Apoloniju odrao besjedu na grkom, uinio ga je neko vrijeme nijemim. Ciceron se bavio
teorijom retorike. Sa 16. godina posjeuje forum da bi sluao rasprave u skuptini i senatu. Prvi govor mu je
bio u krivinoj parnici i poslje toga je napustio rim jer se bojao osvete diktatora Sule. U Atini je onda
odrao besjedu na grkom. Cezar mu je oprostio govore protiv njega, ali ga drugi trijumviri nisu htjeli
potediti.
Napisao je raspravu O govorniku, zatim O iznalaenju tema za besjedu. Po njemu govornik treba da
bude ovjek velikog znanja, moralne snagem jer samo onaj koji je ubjeen u ono to govori moe ubjediti
druge u to. Govornici treba da budu kratki, jasni, uvjerljivi iako je i sam bio vrlo opiran. 58 govora je
sauvano. Ciceronov prvi odbrambeni govor U odbranu Kvinkcija se smatra poetkom zlatnog vijeka
rimske knjievnosti. Ostavio je veliki uticaj na razvoj jezika i knjievnosti.
Veinu njgovih govora imamo zahvaljujui njegovom ueniku Tironu (Tironovo pismo).
Po ciceronu tri su vane stvari koje treba imati govornik: talenat, vjeba, obrazovanje (snano
naglaavanje Etosa orator mora da bude poten ovjek).
Za uspjeh govornika bitna je istota i pravilnost jezika, pravilnost i jasnoa izraene misli. Govor
mora biti po formi lijep i sadrajan.
Naglaavao je znaaj humora, anegdote, dosetke u govoru. Njegov neposredni uzor je bio
Demosten.
11
12
sveti Augustin - 4 vijek - najpoznatiji latinski crkveni otac. On je vie teoretiar i dogmatiar
i vie se obraa razumu, a manje emocijama. Sastavio je prvi udbenik o tome kako drati propovjed
(dedoctrina christiana) Od njega poinje razvoj omilitike kao posebne teoloke discipline koja daje
praktina uputstva za propovjedanje.
Tomo Akvinski - napisao prve prirunike o tome kako se dri propovjed u hrianskom
hramu. Zaetnik je sholistike - nauka koja govori o retorici, potie sa zapada.
Ostali veliki besjednici u 8 vijeku - pokret ikonoborstva
14
Sv.Sava je najee propovedao o dogmatskim istinama koa to su: trojedinstvo Boga, meusobni odnosi
boanskih ipostasa, hristoloke istine i sl. Od moralnih istina najvie se zadravao na pravom hrianskom
bogougodnom ivotu na zemlji, starajui se o ljudskim delima u korist spasenja due. Sauvano je 7
propovedi sv.Save: Beseda o pravoj veri, Beseda pri izmirenju brae, Beseda o krunisanju Stefana
Prvovenanog, Beseda posle krunisanja, Beseda povodom smrti Strezove, Propoved hirotonisanim
episkopima, Propoved pred drugi polazak na Svetu Goru.
Srpeko barokno besednitvo
Besednitvo ovog perioda karakterie polazite iz 2 izvora:
1. Iskustvo vizanstijske omladine
2. Teorija i praksa modernog baroknog besednitva Srednje Evrope, Poljske, Ukrajine i Rusje.
Knjievni spor u kome se raspravlja problem tri retorska stila-predstavnika tri besednike tradicije oliene u
velikoj trojici vizantrijskih besednika-Vasilija Veliog, Grigorija Bogoslova i Jovana Zlatoustog. Odatle i
podjela na tri besjednike kole-vasilijane, grigorijane i jovanovie.
Najpoznatiji besjednici ovog perioda su: Gavril Stefanovi Venclovi, Dionisije Novakovi, Pavao
Nenadovi, Jovan Raji, Makarije Petrovi i dr.
Gavrill Stefanovi Venclovi (oko 1680-1749)
Njegove besede su napisanenarodnim jezikom, stilski su uobliene i beleene su pojednostavljeno
azbukom. Meutim ima i onih koje su pisane crkvenom azbukom na srpskoslovenskom jeziku. Njegove
besjede obiluju najraznovrsnijim anegdotskim materijalom od antike do XVII veka, poevi od naivne ,
gotovo narodske pouke, do rafinirane, metafizike simbolike istorije, moralnih propovedi, sve do fantastike
sa katalozima neverovatnih ivotinja ili neobinog kamenja.
Retorika u djelu Dositeja Obradovia
Njgova specifinost se ogleda ua nastojanju da priblii dve razliite discipline-nauku i knjievnost, i to
posredstvom tree-retorike. Njegova definicija retorike: Retorika, to jest nauka lepo govoriti, srcem
mnoestva ljudi dobijati i celi narod na sve to je dobro, pohvalno i optepolazno sklanjati i dovoditi,
vesma je blagopotrebno znanje''
Funkcija retorike u Dositejevom delu sastoji se u pridobijanju srpskog naroda za prosvetiteljski koji mu je
on predlagao. Nju odreuju tri inioca:
1. Karakter i sadrina tog programa
2. Drutveno, moralno i intelektualno stanje naeg naroda
3. Angaovanje pisca da u skladu sa zahtevima svog programa izmeni i pobolja to stanje.
Tri kljune naune discipline on vidi u logici, etici i politici, a sve tri proima retorika. Dositej je imao
veliko interesovanje za sentencije.
Njegovo prvo nesauvano djelo je ''Bukvica''. Njegova djela: Iica, Roman ivot i prikljuenije, Sovjeti
zdravog razuma i Basne sa naravouenijama.....
Naa prva slavjanska retorika
Avram Mrazovi, napisao je na prvi prirunik za retroiku na slavjanskom jeziku ''Rukovodstvo ka
slavenskomu krasnorjeju''. Njegova definicija krasnorjeja glasi : Krasnorjeje jeste iskustvo dobro, vano
i krasno o vsjakoj vetini glagolata.
Jovan Sterije Popovi, teina njegovog govora je na skladnom sklapanju misli i rei, pri emu proza vie
deluje na razum, a poezija na uvstva. Prozu i poeziju dovodi pod pojam slovesnost. On deli retoriku prema
dunostima besednika na: -pronaod, -raspoloenije, -izraenije misli i -o ustmenom izlogu
Izvori istoumnih misli: raslanjivanje pojma, definisanje, uzrok, znaci, protivno, sledstvo, podobije,
sravnenije, psihologika.
ore Maleti, sastavio prirunik Retorika u dva dijela (pri 1855, a drugi 1856). Po njemu je retorika
nauka koja nam izlae pravila pismenom govoru uopte. Besede naziva reima i deli ih na naune, duhovne,
politike, sudske, kao i rei koje se u osobitim prilikama govore.
Branislav Nui, je sastavio prirunik retorike 1933 koji je najpoznatiji retoriki spis u Srbiji. Besede deli
na: prave (deliberaivne) i neprave (demonstrativne), a pismene svrstava u posebnu vrstu jer im nedostaje
glavni spoljani uslov-usmenost.
Teorija srpske epistolografije
Stil mora biti istiji od onoga koji mi u razgovorui koristimo. Njegove karakteristike su: jasnosost, stilska
dotjeranost i ukratko izloene misli.
16
Kenet berk smatra da je bitan pojam identifikacije. Osnovni zadatak antike retorike je bio ubjediti
nekoga u neto. A u savremenoj civilizaciji vanije od ubjeivanja je identifikacija. Danas su ljudi zli i ne
vole moralisanje samim tim tee je prenijeti gotovu istinu. Govornik se mora identifikovati sa publikom i
samo tako e publika da krene za njim. Razvio je teoriju zloupotrebe retorike. Tipian primjer je hitler koji
je imao vjetinu poistovjeivanja sa publikom. Postoji razlika izmeu retorike kao zloupotrebe i dobre
stvari. Uvodi pojam UVJERAVANJE MANIPULACIJA. Uvjeri bez obzira na loginost nekog dokaza.
To u principu znai vjerovanje u neku vrijednost, (govoriti istinu, voljeti otadbinu).
Francuski strukturalisti su se javili 30. i 40. god. u francuskoj. Oni predstavljaju novi pogled na
knjievnost i umjetnost, ali u prvom redu u nauci. Prouavaju djela kao sklop od povezanih dijelova.
Smatraju da stari nain retorike je suvie formalizovan, pa su ili ka tome da ispitaju jezike mehanizme u
besjedi. Ispituje se ta je to u jeziku retorino tj. ta je nosilac sporazumjevanja.
predstavlja skup formalizovanih pravila i tehnickih savjeta koji poduavaju vjetini oblikovanja
besjede.
2. Ako se prednost daje logickoj vrijednosti besjede, njenoj sadrini, ako ona treba da kod
slualaca proizvede intelektualnu reakciju i da ih uvjeri (kao kod Aristotela)- onda je retorika
mnogo vie od zbirke praktinih uputstava: ona j teorija koja ustanovljava opte principe na
kojima se zasniva besednitvo i koja u sebe upija niz drugih nauka.
Dobra besjeda mora biti logiki i sadrinski vrsto utemljena, njen predmet mora biti takav da svojim
znaajem pobuuje panju slualaca, a argumentacija takva da uvjerljivo vodi ka zakljuku koji sugerie
govornik.
Ma koliko da se besednik koristi lepim renikom i stilom bez vrsto zasnovane ideje vodilje govor
ostaje prazan. Sluaoci ak i kad nisu naroito obrazovani, nepogreivo ga isto tako kvalifikuju. Govor i
njegova osnovna ideja moraju biti jasni pre svega samom besedniku. Ali ak i govor u kome se saoptaa
sudbinski vana sadrina ili izuzetno pametna misao, koja je savreno jasna besedniku, ostaje bez efekta
ukoliko je nain na koji se izgovori konfuzan i neuverljiv. Za dobru besedu predmet govora podjednako je
vaan kao i govorniki stil. Besedu valja dobro komponovati i efektno saoptiti. Za nastanak dobre besede
nezaobilazna etiri sukcesivna elementa: ideja kompozicija stil izlaganje.
Osobine besede.
- usmeni oblik prirodni oblik besede
- jedinstvenost (cjelovitost) besedu moemo drati samo u jednoj temi
- osbina vrlo bliska ovoj logika koherentnost (organska povezanost)
- svest o tome da se obraamo publici
- uee publike
- Nui istie da beseda mora biti zavrena u jednom vremenu (zavrenost)
- besednik u sredite prie stavlja sebe samog razotkriva sebe, legitimie
25. STRUKTURA I ODLIKE ESEJA
Esej bi bio zahtevna mjera, pomno ispitivanje, ali i verbalni roj u zamahu svog uzleta. Esej je ispitivanje
poloaja jezika na vagi odmera ta znam. Sinonim za stavljanje na probu, traganje za kokazom.
U eseju se iznose razna miljenja o raznim predmetima, a da se ne tei konanom tanom miljenju od koga
bi moglo da se poe kao od pouzdanog oslonca. Montenj je zasnovao esejistiki vid miljenja. Prema
Lukau, Platon je najvei esejista koji je ikada pisao. Razlike izmeu Platonovog dijaloga i Montenjanovog
eseja: Platon se suoava sa mnjenjem radi prevazilaenja njegove ogranienosti, Montenjev esej izlae
mnjenje, ali ne da bi ga osporio.
Esej se dovodi u vezu sa kritikim miljenjem. Esej je uvijek govor o Aunonomni anr govora u prvom licu.
Poto ne tei sistemu miljenja, konanom znanjui istini, uvek je jedan fragmentirani govor koji slijedi ili
prethodi nekom drugom govoru. Jezik eseja je vie govorni nego pisani: srodan je pripoveci ili dijalogu,
razgovoru i komponovan je kao govor, pripovetka ili dijalog, ureen po muzikim zakonima.
Karakteristike anra: mali obim, konkretna tema i naglaeno subjektivno tumaenje teme, slobodna
kompozicija, sklonost paradoksima, orijenacija na govorni jezik.
Prema svojoj formi eseiji se dijele na kratki esej i esej od pet paragrafa.
Kratki esej sa tri sonovna dijela uvod, jeda ili dva paragrafa i zakljuak. Prva reenica svakog paragrafa
poinje novim redom. U uvodu eseja je sadrana tema koja iskazuje emu je posveen esej. Paragrafi
razvijaju ideju predstavljenu u uvodu, svaki paragraf ima svoju glavnu tematsku reenicu i detalje koji
podravaju tezu iz uvoda. Zavrni paragraf iznosi zakljuak o izreenom.
Esej od 5 paragrafa sloenija esejistika forma sa veom razradom koja ukljuuje i primjere, statistike
podatke, pitanja, definicije, citate i anegdote. Esej od 5 paragrafa isto ima tri djela: uvod, glavni deo (telo,
razrada) i zakljuak. Akademske instrukcije oekuju u razradi tri paragrafa. Svaki paragraf u razradi treba
da sadri glavnu tematsku reenicu koja podrava iskazivanje teme glavnu ideju, izjavu, lajtmotiv i sl.
Uvod u esej od pet paragrafa mora sadravati tzv. Mamac, dopunske informacije i iskazivanje teze, glavne
teme eseja. Mamac je iskaz kojim poinje uvod. Dopunske informacije dolaze poslije mamca i sadre
iskaze koji konkretnije predstavljaju temu o kojoj se diskutuje. One daju kontekst temi eseja. Iskazivanje
19
teze obino dolazi na kraju uvoda. On predstavlja sr onoga emu je esej posveen. On sadri topiku i
kontrolnu ideju itavog eseja. Topika je tema ili predmet eseja.
Tijelo eseja paragrafi u razradi sastoji so od 3 paragrafa koji potkrepljuju esej svojim detaljima.
Tematska reenica jasno izraava sadraj svakog paragrafa. Zavrne reenice paragraf zaokruuju ili
upuuju na sljedei paragraf.
Zakljuak obino sadri jednu ili dvije reenice. On ponavlja tezu iz uvoda iskazanu drugaijim rijeima.
Ovo ponavljanje povezuje zakljuak s uvodom.
Elementi retorike strategije eseja:
- Jedinstvo efektivno pisanje mora posjedovati jedinstvo cjeline, jedinstvo postoji onda kda sve
ideje u paragrafu ili eseju podravaju jedna drugu. Jedinstvo unutar paragrafa podrazumjeva da sve
reenice podravaju glavnu tematsku reenicu koja izraava ideju eseja. Jedinstvu unutar eseja
realizuje sprega glavnih tematskih reenica kao podrka glavnoj tezi eseja.
- Koherentnost u paragrafu podrazumjeva da su sve ideje usklaene jedna sa drugom u loginom
toku. Koherentnost u eseju jeste i rasporeivanje ideja u loginom poretku, kao to je vremenski
poreda ili poredak po vanosti. Ovdje su od koristi sintakstiki paralelizami.
- Organizovanje analize procesa u eseju pokazuje logino napedovanje stupnjeva koji vode ka
ostvarenom rezultatu. Akteri analize procesa: mamac predoava proces, dopunske infomacije
pomau da se proces razume, iskazivanje teze identifikuje proces koji treba da bude objanjen.
Tematska reenica u svakom paragrafu predoava jedan stupanj procesa. Svaju stupanj je
organizovan u logian segment povezanih etapa. U paragrafu se koriste injenice, primjeri,
definicije. U zakljuku se sumira itav proces.
- Organizacija uzroka ili posledica pomae razumjevanju odreenih postupaka, situacija, pojava.
Esej moe da zapone posljedicom da bi analizirao uzroke, ali moe da pone i uzrokom kako bi
pretpostavljao i analizirao posljedice. Mamac predoava uzrok ili posljedicu. Dopunske
informacije pomau da se shvate uzroci i posljedice.
- Argumentativna organizacija u eseju je vaan etoriki aspekt, zbog koga se takav esej naziva jo
i argumentativni esej i esej ubjeivanja. Ova vrsta eseja izraava miljenje o kontraverznom pitanju,
kao pisac morate zauzeti stav i ubedeti itaoca da se saglasi sa vaim miljenjem, pri emu ete
koristiti snane razloge kojima ete podrati svoj argument.
- Kontraargument, ustupak i pobijanje Retoriki je fokus argumentatitvnog eseja. Cilj
argumentativnog eseja je da ubedi itaoca u pievo gledite. Da bi argumentativni esej bio snaan
pisac ukljuuje kontraargument, ustupak i pobijanje. Kontraargument podrazumijeva pievo
miljenje o protivnom gleditu, daje razloge zbog kojih je njegovo gledite opravdano.
- Reakcija kao retoriki fokus eseja slui analizi i procjeni pievog odgovora na razliite
podsticaje koji mogu biti u pisanoj ili vezuelnoj formi. U savremenim retorikim studijima ova
oblast je postala predmet posebne discipline tzv. Vizuelne retorike, koja nalizira tehnike, primenu i
uticaj ovakvih podsticaja i demonstriranja.
U akademskom eseju je sadrana dominantna retorika strategija i pisanje argumentativnog eseja je veoma
blisko sastavljanju besede.
26. BESEDA I ESEJ
Esej je srodan retorici, sroda je bsedi. Poznata je retorika strategija eseja tzv. Retoriki fokus eseja.
Zajedniki su im kratkoa i jezgrovitost, a forma uvije slijdi oblik misli. Miljneje je u njima blisko ivotu,
blie umjetnosti. Ono to ih razlikuje je temperament, esjistin je melanholian, besednikov agonski
ushien. Ali to je samo privid, kad zamijene mjesta. Besednik je esejista dok sastavlja besedu, esejist je
retor u intelektualnom maevanju sa sobom. Zajednika kruna je nedvosmisleno, uzvieno, blagotvorno
pojavljivanje JA, koje nije uplahirno i opsjednuto sobom, ve JA koje ispoveda sebe na nain onog
svedoenja o svetu, u kome se oseaji i misli meaju i stapaju, ali uvajui svoju sliku sveta. Pisanje eseja
pomae retoru da dijaloki razmilja. Esejista i besednik su igrai istog tima na razliitim terenima.
Beseda ima u eseju:
- Usredsreenost na jednu temu i jezgrovitost iskaza
- U potrazi za saznanjem o svemu to je predmet ljudskog razmiljanja, odrie se zahtjeva za
univerzalni vaenjem i izlae razumijevanje koje nikad nije objektivno ve razotkriva razgovr koji
jesmo mi sami
20
Predmet besjede
Predmet o kome se govori je noseci element besjede. Uspjeh govora veoma zavisi od predmeta
govora. Od njega zavisi nacin pripremanja govora, vrijeme njegovog trajanja i drugi elementi. Dobro
odabrati predmet i osmisliti temu znai voditi rauna o prilici u kojoj se govori, sklonostima samog
govornika, vrsti skupa, osobenosti slualaca. Glavna ideja besjede mora biti savreno jasno samom
besjedniku. U vezi s tim vai Katonov savjet dri se predmeta, a rijei e same slijediti (em tene, verba
sequuntur. Osnovna misao se mora provlaiti kroz govor kao lajtmotiv i trebalo bi je ponoviti vie puta.
Treba se drati okvira koji su omeeni predmetom ali nekada je potrebno ii i izvan njih. Kada je
sam predmet takav da ne daje govorniku mnogo materijala ni argumenata, on se vie obraa emocijama
slualaca nego njihovom razumu, to se naroito pojavljuje u sudskim besedama. U ivotu se esto deava
da govornik nema priliku da bira predmet govora, ve sam predmet izabere njega. Nerijeko sticaj okolnosti
primorava ovjeka da govori o neemu to nije eleno niti planirao, o neemu to mu ne lei ii za ta nema
bogatu argumentaciju. Mnogi veliki govornici nisu na to rado pristajali. Ukoliko je predmet o kome treba
govoriti takav da govorik ne zna o njemu dovoljno, u njega nije dovoljno ubeen, nedostaju mu argumenti,
21
ponekad je bolje uzdrati se od govora (''si tacuisses, philosphum manises'' da si utao ostao bi filosof).
''Ko nezna utati, ne zna ni govoriti'' stara je Senekina misao, isto tako rimski pesnik Horacije kritikuje onog
ko je ''govorio i o onome to treba govoriti i o onome to treba preutati'', naa narodna izreka ''Ko mudro
mui, lijepo govori''.
Drugaije su okolnosti kada govornik ima mogunost da sam odabere o emu e besjediti. ak i
tema koja na prvi pogled izgleda nezanimljiva, moe pobuditi panju ako besjednik djeluje ubjeeno i
govori sa entuzijazmom.
Pri formiranju odluke o izboru teme treba povesti rauna o nekoliko pitanja: koja tema najvie
intresuje samog besjednika, koja bi mogla biti interesantna sluaocima, koja najvie odgovara povodu
prilici u kojoj se govoriti, koja se moe povezati sa njegovim zanimanje, statusom, i sl.
Najvanije je da tema proizae iz afiniteta samog besjednika njegovih interesovanja, linog
iskustva, uspomena, trenutnih problema, reju, iz onoga ime je besjednik u najveoj mjeri upoznat i
zaokupljen.
Opredjeljujui kriterijum za izbor teme ne mora uvijek biti detaljno poznavanje predmeta (jer se u
pripremi govora koji e uslijediti moraju prikupljati materijal i dalje informacije o toj temi). Vie treba
voditi rauna o njenoj zanimljivosti za auditorijum, okolnosti u kojima e se govoriti i linom afinitetu i
eventualnom linom odnosu prema predmetu govora.
Najbolje je izabrati temu o kojoj se dosta zna i u koju vjeruje. Ako je predmet sloen i komlikovan
mora se to jasnije izvui u prvi plan nekoliko osnovnih misli. Najbolje je ako govor ima jednu osnovnu
ideju. Ako je potrebno treba eliminisati neke ideje. Najznaajniji je epilog. Danas govore ne treba uiti
napamet, ali nije na odmet imati neku skicu ili ve pripremljen nain zavretka govora. Predmet mora biti
aktuelan i interesantan, tj. Prilagoen auditorijumu. Ne moe se odrati uspjena besjeda sa dubokim
filozofskim porukama na mitingu pred desetinama hiljada ljudi. Posmrtnom govoru ne prilie anegdote, a
sudskom emocije, jer se tome pribegava kada nedostaju jai pravni argumenti.
Iako postoje slinosti izmeu pisanog izraavanja i besednita, postoji i jedna bitna razlika:
izgovorena rije odlijee, stiu je nove, a auditorijum nema mogunost da ono to je jednom reeno ponovo
uje. Zato je jasnoa i ponavljanje imperativ na koji podjednako upozoravaju i antiki i savremeni uitelji
besjednitva.
Govor mora da svojim obimom bude prilagoen raspoloivom vremenu. Dugi govori nemaju
izgleda na uspjeh. Nema gore kritike i bolje opomene za govorika da besedu treba da privodi kraju, ili da
neto mijenja u izlaganju, nego kad primjeti vei broj slualaca koji zjevaju ili razgovaraju.. Govori koji su
vremenski ogranieni su velika iskusenja za govornike jer prelazak ogranienja smanjuje panju slualaca.
elja da se to vie kae o jednoj temi, pa i mnogo toga to je posredno vezano za nju, esta je osobina
nevjetih govornika, koje govor ponese. Vana besjednika vrlina je da se u to kraem vremenu saopte
najvanije poruke.
Prilikom pripreme govora mora se imati u vidu accuracy (tanost), brevity (kratkoa) i clarity
(jasnoa). Jo jedno zlato pravilo za uspjenu besjedu: ustani da te svi vide, govori glasno da te svi uju,
govori kratko da te svi zavole.
Ukoliko govor ne bude u potpunosti izledao onako kako ga je govornik pripremio i zamislio ne treba
oajavti. Postoje tri govora: govor koji ste pripremili, onaj koji ste izgovorili i onaj koji ste eljeli
izgovoriti.
Cilj besjede
Cilj besjede (svrha) utie na izbor predmeta o kome e se govoriti. Jo je Aristotel u osnovi sainio
podjelu govora po tom kriterijumu: sudski koji tei ostvarenju pravde, politiki koji tei onom to je
korisno i epideiktiki koji hvali asna i kudi sramna djela. Jedna od najvaniji stvari prilikom pripreme
govora je da besjednih zna ta je njegov glavni cilj.
Za modernu retoriku je vazniji neposredni cilj. Cilj govora u krajnjoj liniji moe biti trojak:
obavjetavanje (Ciceronovo docere), ubjeivanje i pridobijanje slualaca (movere) ili zabavljanje
(delectare)
U informativnom govoru zadatak besjednikov je da jasno saopti sluaocima neke injenice, da
neto opie, objasni ili definie. Za uspjeh takvih besjeda vazno je da se misli iznose logickim redoslijedom,
da govornik nabroji osnovne elemente koje eli da sluaoci memoriu i da ih slikovito predstavi.
22
Zabavni govor se moe drati u krugu prijatelja u sveanim prilikama, a ponekat i u ozbiljnim
situacijama kada se takva besjeda koristi za smanjenje napetosti kod prisutnih. Cilj takvih govora je da
razvesele i zabave sluaoce.
Govor kojim se ubjeuje je najstarija i najea vrsta govora. Cilj mu je da uvrsti neko
ubjedjenje kod slualaca ili da ih privoli da promjene svoj stav. esto se kroz govor trazi od slualaca da
nesto uine.
Svaki govor ima i neki poseban, konkretan cilj ono to govornik neposredno eli da ostvari, da
njegovi sluaoci saznaju i povjeruju, osjete ili uine. Taj posebni neposredni cilj govorici ponekada
skrivaju. Meutim est je korisno takav cilj govornikovo oekivanje jasno i iskreno saoptiti sluaocima,
zajedno sa osnovnom idejom govora: to obino poveava panju i jaa povjerenje auditorijuma i valja ga
vie puta istai.
lake utisne u memoriju. Koncept besede treba sainiti kad god je to mogue i imati ga pri sebi za vrijeme
izlaganja.
Mada svako ko ee govori vremenom razvije sopstveni tip koncepta koji mu najvie odgovara u
naelu postoje tri osnovna pristupa:
1. Prvi pristup pod konceptom podrazumjevaju i koriste pripremljen tekst koji sadri
cjelokupan govor. To je odlika nesigurnih govornik koji se lako odaju po tome to prvih nekoliko
reenica izgovore gledajui u sluaoce, da bi zatim vrlo brzo pogled prikovali z papir, ne diui
glavu sa njega. Ali to dovodi do itanja i dosadnog govora. Umjesto da slua publika esto
pokuava da prebroji koliko je jo stranica ostalo govorniku do kraja. Oni vjestiji ponekada
pogledaju tekst i na taj nain zadrzavaju panju slualaca, ali se mogu izgubiti u tekstu pa nastaju
mune pauze i nervozno prevrtanje papira.
2. Druga vrsta koncepta je ona koja se koristi kod namerno improvizovanog govora koji neki
pisci nazivaju ekstemporarnim. Tada se u konceptu belee itavi reenini sklopovi, notiraju se
neke kljune misli i fraze u cjelosti, ali to publika ne primjeuje. Ovakav kncept je plod ozbiljne
pripreme. Na papir se stavljaju samo najvaniji dijelovi ili elementi govora, a naroito kljuna
mjesta koja besednik nameraa da naroito snano formulie, injenice koje ne treba da pamti da
ne bi optereivao svoju memoriju. Ovakav koncept bi trebalo da sadri nekoliku uvodnih
reenica kojima besednik namjerava da zapone govor. Sledei dio takvog koncepta sadri
strukturu besede ( ali,ne u ekstenzivnom obliku nego u tezama), glavne take oslonca i osnovne
argumente za svaku od njih. Takav koncept sadri i nekoliko zakljunih reenica koje treba da
izazovu najsnaniji efekat. Poeljno je da one takoe budu napisane u cjelosti, ali i da ih
govornik besprekorno naui napamet i uvjeba odnosno da bude spreman da ih formulie drugim
rijeima. Za vrijeme izlaganja besednik uz takav koncept moe imati i najvanije fie odnosno
beleke koje je pripremio tako da ponekad moe iz njih proitati neki dui citat ili niz podataka
koje je teko i nepotrebno memorisati. Ali nije poeljno da se koncept i beleke upadljivo dre u
vidokrugu slualaca. Moderni pisci se uglavnom zalau za takav koncept, a besedu koja nastaje
na taj nain nazivaju ekstemporarni govor (jer zaista nastaje ex tempore u trenutku dok se
izlae). On se ne moe ponoviti u identinom obliku, ak i kada bi se to trailo od govornika. Sve
to ostavlja odlian utisak na sluaoce, govor djeluje spontanije, direktnije i iskrenije. Treba imati
na umu da je za izlaganje besede prema takvom konceptu potreban odreen stepen rutine,
sposobnosti i samopouzdanja.
3. Treoj vrsti koncepta se pribegava kada besednik ima na raspolaganju malo vremena i kad se
ne moe osloniti na prikupljanje materijala i detaljnu pripremu. Najee je to sluaj sa raznim
oblicima improvizovane besede, govora impromptu. Meutim ni u tim sluajevima (prava
improvizacija) ne treba govoriti bez koncepta ukoliko postoji makar malo vremena za pripremu. I
u nekoliko minuta mogue je razmisliti o reinici kojom e govor zapoeti, o nekoliko osnovnih
argumenata, a moda i o snanom zavrnom iskazu i odmah to staviti na papir. Ukoliko nema
usluva ni za tako kratak pisani koncept, dovoljno je sainiti u glavi samo kostur izlaganja,
sastaviti nepisani, mentalni misaoni koncept govora.
Moderna retorika se protivi bilo kakvom konceptu i zalae se za neposrednu usmenu pripremu
govora. Meutim, ipak je bolje koristiti koncept kad god je to mogue. Ovo se odnosi i na poetnike i na
iskusne govornike, jer podsetnik naroito kad nije suvie detaljan, nego sastavljen po modelu drugog tipa
koncepta daje najbolje rezultate.
Svaki govor koji tei da bude koherentan, mora imati odredjeni redoslijed ideja koje e se izloiti.
Zato je najbolje imati pregledan koncept govora sa osnovnim tezama. Ako se govornik zbuni onda najee
razmatra iznova ono sto su ranije rekli dok se ne sjeti nastavka. U staroj grkoj uenici su morali da pamte
cijele govore uitelja kako bi ih mogli iskoristiti ako im to zatreba, ali i kako bi vjebali svoje pamenje
proznih tekstova. Pamenje pripremljene besede (memoria) predstavljalo je poseban predmet izuavanja.
Poto je klasian pristup sa detaljnim memorisanjem naputen, povean je znaaj dobro sainjenog
koncepta, ali i uvjebavanja pripremljenog govora, odnosno ponavljanje govora. Pri ponavljanju obogauje
se govor i bolje pamte kljuni elementi.
24
govornitva esto saimaju cijelu strategiju organizacije govora na tri zahtjeva: kaite o emu ete nam
govoriti. Kaite nam o tome, Kaite ta ste nam rekli, ato nas ponovo dovodi do klasine podjele na
poetak, glavni dio i zavretak govora.
31. UVOD U GOVOR (PROEMIUM)
Uvod u goor ima dvostruku funkciju:
- s jedne strane on treba da privue naklonost i panju slualaca (captatio benevolentai)
- a s druge strane da ih postepeno vee za predmet besede i nenametljivo uvlai u problem i glavni dio
govora.
Uvod ne bi trebalo da bude suvie dug, jer mora biti efektan. Nui pominje dve mogue vrste
uvoda: obian (redovan) i nagao iznenadni (ex abrupto). Govor se moe vrlo efektno zapoeti praktino
bez ikakvog uvoda, ali je za to potrebno dosta inventivnosti, govornika rutina i dobro osmiljen dalji tok
besede. Veoma je efektan iznenadni i neoekivani uvod u kome se izbjegava uobiajeno obraanje
sluaocima i pokuaj pridobijanja panje klasinim sredstvima, ve se ona izaziva prianjem anegdote,
linog doivljaja, narodne poslovice, aforizma ili citata. Tako se auditorijum brzo, atraktivno i efikasno
uvodi u glavni deo govora. Moderna retorika se najradije odluuje za takav tip uvoda uz ok metod s
obzirom na senzibilitet savremenog auditorijuma, a smatra ga naroito zgodnim za krae govore.
Vano je da uvod bude to orginalniji. Najgori mogui poetak govora je retorski um: potaplica
(ovaaj, paa, znate), uzdah, mumlanje. Uvod mora biti najvie i najbolje uvjeban dio besede prilikom
pripreme i pribiljeen na konceptu, jer naklonost publike e privui uvod koji je odmah zainteresuje. To se
postie ne samo sadrajem privh reenica nego i nainom na koji se interpretiraju. Poetak govora u
upitnom obliku je neuporedivo bolji od izjavne reenice iste sadrine.
Stari besjednici su imali pripremljene zbirke uvoda. Besednici esto govor zapoinju toposim (opta
mjesta) koji se korise u svim dijelovima besjede, ali su opta mesta naroito uestala u uvodu. Najei je
topos skromnosti, u elji d se njime pridobije naklnosto slualaca. Antika retorika, a naroito Ciceron
veliku panu su poklanjali prouavanju i pripremanj toposa, naroito u sudskom besednitvu. U savremenm
besednivu je topos skromnosti prevazien. Stari trik sofista ja nisam vian besednitvu, ali u vam rei iz
srca.. est e i danas upotrijebiti mnogi govornici. Nerijetko se kao topos skromnosti koristi izjava da se
besjednik odluio da govori na molbu ili nagovor nekog drugog. Topos koji hvali osobinu slualaca ili
mjesto gdje se govori pojavljuje se toliko esto da izaziva slab, ili ak suprotan efekat stereotipa, kao i
uliziko i neiskreno Ono to e sigurno izazvati loe posljedice je pretenciozan uvod u kome se govornik sa
visine ophodi prema sluaocima. Ve je antika misao bila svjesna da simpatije i panju slualaca u uvodu
treba osvojiti na zanimljiv i spontan nain. To se najlake postie duhovitom dosetkom, pitanjem ili
anegdotom, koji svakako moraju biti saopteni kratko, jasno i efektno.
Poto je obezbijedio naklonost slualaca govornik treba da skrene njihovu panju na sam predmet i
da ih uvede u glavni dio besede. To se postie na razliite naine Jedan od vrlo korisnih je postavljanje
pitanja. Pitanja moraju biti neobina i izazovna. Pridobijanje panje i vezivanje slualaca za predmet moe
se ostvariti i serijom snaznih i interesantnih iskaza i uzvika. Uvod se zavrsava jasnim nagovjetajem ili
izriitim saopatavanjem svog osnovnog stava. Ako je govor sloen od vie cjelina, uvod se moze zavriti
pregledom dijelova predmeta o kome e se govoriti.
32. TITULISANJE I OSLOVLJAVANJE
Kultura govora i javnog obraanja podrazumijeva tradicionalnu formu obraanja zvanicama javnog
dravnog, vjerskog, kulturnog, politikog domena ivota. Njima se obavezno obraa uvodnim, pozdravnim
govorom, ali bi i svaki govornik koji ntupa pred takvim skupom u svoje ime trebalo da im se obrati. Ovo se
pre svega odnosi na zvanine natupe prilikom sveanosti i prigoda. U takvim situacijama uopteno
obraanje sa gospodo ne smatra se dovoljnim i umesnim, ve se oekuje pojedinano oslovljavanje
najviih zvanica:
- lanovima kraljevske porodice Vae velianstvo, ili u indirektnom imenovanju Njeno kraljevsko
visoanstvo
- Predstavnicia vrha diplomatkog kora, ambasadorima stranih zemalja u naoj zemlji Vaa
eselencijo
- Velikodostojnicima Crkve - patrijarhu Vaa svetosti, kod traenja blagoslova Vaa svetosti,
blagoslovite, Mitropolitu Vae visokopreosvetenstvo, episkopu Vae preosvetenstvo ili
26
Preosveeni (ako su episkopi i mitropoliti u pratnji patrijarha onda se obraamo samo patrijarhu, bez
obzira na visinu ina lanova pratnje obraamo se samo najviem po inu u Crkvi), ili u indirektnom
pominjanju Njegovo preosvetenstvo vladika rako prizrenski Artemije, ostalim monasima i
svetenicima - Oe, u zvaninom obraanju asni oci, Vae gospodstvo i sl.
- lanovima dravne vlasti potovani gospodine predsjednie, ili Potovani gospodine premijeru,
Potovani gospodine ministre, ili Gospodo ministri
- lanovima upravnih tijela institucija, udruenja, ustanova, preduzea i sl. Obraamo se
prema njihovoj funkciji Potovnai gospodine predsjednie ili Potovani gospodine generalni
sekretare, pa tek onda gospodo akademici, za profesore Univerziteta potovana gospodo profesori
- U prilici govorenja na sveanosti kole redoslijed obraanja je sljedei Potovani gospodine
direktore, uvaeni profesori, dragi uenici
Ovakva titulisanja su odraz kulture ophoenja i ponaanja i uslovljena su hijerarhijskom strukturom javnog
ivota u drutvu, ali sa druge strane, potrebom ovjeka da izrazi potovanje i uvaavanje drugog.
33. RAZRADA IZLAGANJE PREDMETA (NARATIO)
Razrada (rasprava) ini najobimniji glavni dio besede. Tu se govornik vie obraa razumu slualaca, dok
su uvod i zakljuak upueni i njihovim emocijama. Mnogi teoretiari smatraju da zbog obima ovaj dio
besed treba razvodjiti u vie cjelina. Otuda se javljaju one etodeobe i sedmodeobe govora kod antikih
piaca. Ipak u sutini se sve to svodi na ispunjenje dva osnovna zahjeva, odnosno na dva osnovna elementa
glavnog dela govora, koje je postavila jo antika retorika: izlaganje predmeta (expositio) i dokazivanje
(argumentatio). Poto je u uvodu zainteresovao sluaoce za predmet, govornik sada ima dva zadatka: da
otvori problem u svim njegovim vanim aspektima, kao i da ponudi razloge zbog kojih tom pitanju treba
prii na nain koji govornik sugerie, dakle da u svest slualaca usadi svoje stanovite.
Predstavljanje problema, odnosno izlaganje predmeta moe se ostvariti na razne naine. Jedan od
najeih je irenje i razbijanje pitanja na njegove sastavne dijelove i iznoenje razliitih stavova o njima
(divisio, partitito, amplificatio), da bi potom usledilo dokazivanje i pobijanje neprihvatljivih-suprotnih
shvatanja (confirmatio, refutatio). Saoptavanje injenica se moe kretati od optih ka posebnim ili se pak
tok misli slualaca moe usmjeriti i obnuto, indukativno od posebnih injenica od pojedinanog primjera ka
sve optijim zakljucima. Model predstavljanja predmeta moe pratiti hronologiju zbivanja (od uzroka ka
posljedici ili obrnuto), redoslijed od poznatih injenica ka nepoznatim. Objanjavanje predmeta se moe
zasnivati na nizu definicija, tumaenja, slikovitom opisivanju, navoenju primjera, sagledavanju pitanja po
pojedinim oblastima (npr. Iznose se prvo pravni, pa moralni, psiholoki, socijalni, ekonomski, istorijski,
politki razlozi itd.). Korisno je da rasprava ima to manje raznorodnih djelova. Govor vanja koncentrisati
samo na one glavne take koje su sutinski znaajne. Mnogo podjela u govoru i mnogo poenti zamaraju
sluaoca i razvodnjavaju osnovnu poruku. Poneto od pripremljenog materijala govornik mora rtvovati i
eliminisati. Jednostavnost je oblik istine- stara je mudrost koja se pripisuje Katonu. Mnogo je vanije da
se u raspravi predmet govora saopti jasno i upeatljivo, u nekoliko ideja sa nekoliko snanih argumenata,
nego iroko, zapetljano i razvodnjeno, sa obiljem blijedih i dosadnih dokaza.
34. RAZRADA - ARGUMENTACIJA U BESEDI
Argumenti koje govornik prikupi dok priprema besedu zahjevaju briljivu selekciju. Izbor
argimenata koji e se upotrijebiti i nain na koji e se oni saoptiti (argientisanje) u najveoj mjeri utiu na
uvjerljivost, efikasnost i uspjeh besjede. Vrste i broj argumenata, momenat kada i kako e se izrei, ie
besjedu snanom ili blijedom. I najbolja priprema je bezvrijedna ukoliko se sve ono to je mukotrpno
skupljeno izrui u jednom dahu, zbrkano jedno preko drugog. Zato se mora paljivo utvrditi redoslijed po
kome e se oni izlagati u besjedi.
Dokazivanje-argumentisanje je po mnogima najznaajniji deo besede. to nije dokazano, isto je kao
da ne postoji, je davnanja pravnika izreka, zapisana u Justinijanovim Digestama, koja se odnosi u
potpunosti i na besednitvo. Nosee misli u govoru se moraju uvijek dokazati. Postoji opasnost da se i sa
dokazivanjem pretjera. Stara je latinska mudrost Nihal probat, que nimium probat nita ne dokazuje, ko
previe dokazuje. Ne samo to se time otkriva da besednik nije umeo da saini dobru selekciju dokaza, ne
27
samo to moe biti dosadan, nego ak moe postati i preterano sumnjivo njegovor preterano dokazivanje
sve slabijim i slabijim dokkazima. Mnogo je djelotvornije iznijeti samo najjae i najznaajnije dokaze.
Iskustvo pokazuje da se u govoru kod nas esto, krajnje pogreno, kao dokaz uzima sopstveno
miljenje ili uvjerenje. Meutim, to to govornik misli da je u pravu i na time insistira, ne znai nita dok ne
iznese dokaz za taj svoj stav. Nekad je dovoljan jedan jak argument, nekada vei njihov btoj, ali nikada
nedokazan iskaz sam po sebi nee ostaviti snaan utisak na sluaoce.
Ne samo broj, nego i raspored dokaza je veoma vaan. Nui je primetio da esto dokazi nisu slabi
sami po sebi, ve njihova jaina zavisi od mjesta na kome e ih besednik upotrebiti. I najjai dokaz ravo
postavljen moe izgubiti od svoje snage. Argumenata obino ima vie, pa ih besednik moe sloiti
argumente od slabijeg ka najsnanijem (gradacija) i obrnuto. Preporuuje se da kad se govori pred
neprijateljski raspoloenim auditorijumom, da se argumenti rasporede tako da na poetak doe najsnaniji
kako bi pokolebao bar deo slualaca, da se ostali smjetaju u sredinji deo besede, dok se argumenti drugi
po snazi ostavljaju za kaj.
Logika je jedno od najvanijih besednikih sredstava u dokazivanju. Dokazivanje sa stanovita
logike moe imati formu induktivnog (od pojedinanog ka optem, kada se iz osobina pojedinanih
sluajeva izvodi zakljuak, koji vai za sve drug sluajeve) ili deduktivnog (od opteg ka pojedinanom).
Deduktivni oblici koji se najee koriste jesu silogizam (kada se iz dvije premise izvodi zakljuak),
entimem (skraeni silogizam, kada se zakljuak izvodi iz jedne premise dok se druga podrazumjeva, npr.
Poto su oni potpisali, treba i mi da potpiemo) i dilema (izvoenje zakljuka iz dvije premise koje se
meusobno iskljuuju-npr. Ili emo potpisati ili e nas bombardovati).
Jedan od najomiljenijih argumenata sudskog besednitva stare Grke bila je figura verovatnoe,
eikos. Po Aristotelu vjerovatno je ono to se veinom dogaa, ali ne apsolutno, kao to neki odreuju ovaj
pojam i ukazuje na slinosti i razlike verovatnog i znakova Poreenja (u obliku razliitih stilskih figurametafore, alegorije, komparacije, parabole), kao i primjeri mogu se upotrebljavati kao veoma upeatljivi
argumenti. Kao dokazi se mogu koristiti miljenja razliitih autoriteta, uenih ljudi, narodne mudrost (to
sugerie starija retorika), ali i definicije, etimologija, opisi linog ili tueg iskustva, statistiki podaci (za ta
se zalu poblic speaking instruktori). Ovdje naroito treba paziti da izvor na koji se poziva bude
kompetentan, aktuelan, pouzdan i objektivan. Redosled izlaganja argumenata moe se zasnivati i na
hronologiji zbivanja. Ponekad je i veoma efektan, jer moe odravati panju auditorijuma koji iekuje ta
e se sledee dogoditi. Ovaj nain izlaganje argumenata se obino mora kombinovati sa dugim. Treba imati
na umu da se i vetina argumentisanja ui, veba i ne dolazi sama.
35. NAGOVARANJE I UBJEIVANJE
Kao glavne elemente govornitva retorika tradicija navodi nagovor i ubjeivanje. Stari Grci nisu
razlikovali uvjeravanje od nagovaranja (peithein), ali su razdvajali nagovor od ubjeivanja, Ve Platon
pravi razliku izmeu nagovora i ubjeivanja i otro zamjera sofistima to cjelokupnu svoju govorniku
vjetinu zasnivaju iskljuivo na nagovoru. Nagovor prema Platonu ne insistira na istini, te nema poeljnu
etinost.
Nagovaranje ima za cilj postizanje saglasnosti slualaca sa govornikom.
Razlika izmeu nagovora i ubeivanja: Ubeivanje se temelji na racionalnom dokazivanju, na sngazi
uma i logikom argumentu, a u osnovi nagovaranja je iracionalno, emotivno, sa dominacijom afektivnih
razloga i estetskih sredstava. Takva podjela elemenata govornitva, zajedno sa podjelom teoretiara na
pristalice jednog ili drugog zadrae se sve do pojave modernog govornita.
Moderno govornitvo prevazilazi krutu podjelu na dva glavna elementa i iskljuivost njihovog razlikovanja.
Ustanovljena je nova podjela na tri elementa: logiki, etiki i estetski. Ajvon Riards zastupa tezu da nije
mogue praviti krute podjele izmeu logikog i poetskog izraavanja, jer i logiko i poetsko imaju svoj
specifian uticaj na stvaranje uvjerenja, obogauju strukturu govornikog uticaja i unosei vie jasnoe u
njegovor razumjevanje. Nagovor moe biti u funkciji ubjeivanja svugdje gdje je jezik kojim se slui etiki
prihvatljiv i estetski primamljiv. Emotivno uvjeravanje je opet prihvatljivo ukoliko se temelji na
razumjevanju govornitva, kao vjetine u kojoj nema previe mjesta za suptilnu obmanu.
28
ivo i slikovito izraavanje je takoe veoma bitno. Takav vid izlaganja je upuen i razumu i
emocijama. Zato se ee koristi figurativno izraavanje koje vezuje panju. Tako govornik poruuje
sluaocima vie od onoga to je rekao.
38. LEKSIKI SLOJEVI JEZIKA
Sadri razliite leksike slojeve:
imena: etnonime, toponime, hidronime, oronime
arhaizme, istorizme, neologizme...
kolokvijalizme, argonizme, dijalektizme...
turcizme, anglicizme, germanizme, hungarizme, rusizme, bohemizme...
vremenski slojevi leksika: aktivni, prijelazni i pasivni
aktivni-leksik koji je u aktivnoj uporabi (koristi se u komunikaciji)
prijelazni- rijei koje se u procesu prijelaza iz aktivnog u pasivni leksem i obratno
pasivni-leksik koji sadrava rijei koje vie nisu u aktivnoj uporabi
historizmi-leksemi koji su preli u pasivni leksik i vie se ne koriste jer njihovi pojmovi ne
postoje.ljivarka,
arhaizmi-leksemi koji su iz aktivnog preli u pasivni leksik kada je mjesto u aktivnom
leksiku zauzela neka druga rijevra, obramba, krstjanin
zastarjelice-leksemi koji prelaze iz aktivnog u pasivni leksik, a nalaze se u prijelaznom
leksikom sloju.drug, fabrika
pomodnice-leksemi koji oznaavaju neku pomodnu pojavutop, ilterica, bekemica
oivljenice-leksemi koji su se vratili iz pasivnog u aktivni leksemupan, putovnica
novotvorenice-novi leksemi, jezine novotvorenicepisa, preslika
prema veliini prostora koji pokrivaju leksemi mogu biti: dijalektizmi, regionalizmi,
lokalizmi
dijalektizmi-leksemi koji pripadaju kojemu od narjeja
regionalizmi- leksemi koji se upotrebljavaju na irem govornom podruju, u pojedinim
regijama
lokalizmi-leksemi koji pripadaju pojedinim mjesnim govorima
RETORIKA I STILISTIKA
Postoji niz pravila nauke koja se bavi stilom pisane rijei (stilistika), koja se primjenjuju i na
govorni stil: jasnoa u izboru i slaganju rijei, slikovito izraavanje, ivost rijei, stilska figura-sve to
besednik bora znati i primjenjivati. Svako ko treba da dri govor, stalno trebada se vraa teoriji knjievnosti
i osnovnim pravilima kojima ui stilistika.Osnovne razlike izmeu govornog i pisanog stila:
1. Govorni stil je direktniji i liniji.Beseda se saoptava grupi slualaca s kojima je besednik u
neposrednom kontaktu, on istog asa opaa njihove reakcije i ako je vjet moe da prilagoava
besedu potrebama i okolnostima.
2. Govorni stil u sebe ukljuuje niz drugih, prije svega vizuelnih i auditivnih
elemenata.Napisano se ita oima, a govor se gleda i slua.Pri itanju je iskljuena fizika
linost autora, a linost besednika je vaan dio opteg utiska o besedi.Gestikulacija, ton, boja
glasa, ritam-sve to pridodaje govornikom stilu.
3. Govorni stil je manje obavezujui od pisanog. Govornik ima pravo na pojednostavljivanje,
ima veu slobodu da koristi svakodnevni govor, pa i pokoju rije slenga.
4. Govor se vie obraa emocijama, a esej intelektu. Govor ee poinje pitanjem na koje e
se tek kasnije dati odgovor, tako da izaziva napetost kod auditorijuma, a izlaganje je ivlje sa
iznenadnim obrtima, uzbudljivo.
5. Napisani tekst se sastoji iz reenica, a izgovoreni tekst iz iskaza. Osnovna jedinica pisanog
teksta je reenica (prosta, proirena ili sloena). Govor je sastavljen od iskaza-koliine rijei
koja se izgovori u jednom dahu, kao misaona cjelina izmeu dva uzimanja vazduha.
30
- figure na osnovama indeksnog znaka to su one figure koje standarnom izrazu neto dodaju,
neto oduzimaju ili neto zamjenjuju a ciljem da istaknu izvjesne elemente u govoru i iskazu. Njih
prepoznajemo u figurama dikcije, figurama konstrukcije i figurama misli.
- figure na osnovama ikoninog znaka ova podjela se odnosi na figure prenesenog znaenja
(trope, figure rijei). U ove figure moemo ubrojati metaforu, alegoriju, personifikaciju
- figure na osnovama simbolikog znaka razlika izmeu ikoninog i simbolikog znaka je u
tome to su simboliki znakovi po pravilu arbitrarni (priblini, proizvoljni), a ikonini znakovi su slike. U
sluaju figura na osnovama simbolikog znaka imamo manje vrstu vezu izmeu oznake i oznaenog, ali
veu mogunost kombinovanja.
- Vanije figure koje se koriste su:
1. poreenje (figura kod koje se dobro poznata stvar uporeuje s drugom,npr. dua mu je meka kao
pamuk)
2. epitet (ukraava se glavna rije-ruse kose)
3. ponavljanje (skree se panja na odreeni stav, pojam, radnju i sl. Npr-on je taj koji vas je pokrao)
4. gradacija (figura u kojoj se pojave reaju postupno po jaini)
5. anafora (svaka reenica poinje sa isti rijeima-dosta je nepravde, dosta je zala, dosta je tiranije)
6. retorsko pitanje, figura vjerovatnoe, antiteza, personifikacija, ironija......
42. TROPI figure ikoninog znaka: metafora, personifikacija, metonimija, simbol, alegorija
Srodni figurama su tropi. Figure daju ivost govoru tako to rijei, mada zadravaju svoje znaenje,
mijenjaju oblik iskazivanja, stilistika i retorika razlikuje trope- govorne obrte, gdje rijei dobijaju prenesena
znaenja, tj. mijenjaju ne samo svoj oblik nego i znaenje. Kod figura rijei ostaju iste, u svom obinom
znaenju, te se oiglednost i ivost postie dodavanjem drugih rijei (npr. zlatno klasje, tvrdo srce...), dok
kod tropa glavna rije mijenja svoje uobiajeno znaenje (npr. zlatno grlo,-tj. divan glas, proljee ivota-tj.
mladost, kukovo ljeto-tj nikad).
Ova podjela se odnosi na figure prenesenog znaenja (trope, figure rijei) koji se dijel na figure
ikoninog znaka i figure simbolikog znaka. Izmeu ikoninog znaka i onoga to on predstavlja po pravilu
treba da postoji slinost. Trope esto nazivaju slikama.
U figure na osnovama ikoninog znaka (trope) moemo ubrojati: :
1. Metafora (trop koji predstavlja skraeno poreenje, npr. elina volja, munja reitosti). Metafora je
rije koja zamjenjuje drugu na osnovu slinosti ili analogije izmeu njihovih znaenja. Osnovni
oblik metarore mogue je predstaviti reenicom ili nekim drugim izrazom u kome su neke rijei
upotrebljene metaforino, dok su preostale rijei upotrebljene nemetaforino. Ako pokuamo
sastaviti reenicu u kojoj e sve rijei biti upotrebljene metaforino dobiemo poslovicu, alegoriju
ili zagonetku. Metaforiki iskaz ima dva razliita predmeta glavni predmet i sporedni predmet.
Metafora funkcionie tak to na glavni predmet primjenjuje sistem asociranih implikacija
karakteristinih za sporedni predmet. Na taj nain metafora bira, istie, otklanja i organizuje
obeljeja glavnog predmeta tako to implicira iskaze u njemu koji su normalno primenjivi na
sporedni predmet. Katahreza izrazi iz nude zbog nedostatka jezikog termina kojim bi se date
pojave imenovale kao antropomorfne poetske metafore (noga stola, zub vremena). Najslikovitije
metafore u formi reenice u funkciji hipotipoze (ivi, slikoviti opisi) Tropi slini metafori su
alegorija i personifikacija. Alegorija u svom sastavu nema ni jednu leksemu koja nije upotrebljena u
metaforikom znaenju. U metafori bar jedna leksema mora biti nemetaforina (doslovna).
2. Personifikacija oliavanje, esto se definie kao podvrsta metafore u kojoj se stvarima, prirodnim
pojavama, apstraktnim predmetima, ivotinjama ili biljkama daju ljudske osobine.
3. Metonimija zamena imena (trop u kome se jedna rije zamjenjuje drugom, ije je znaenje blisko
i u vezi s njom, npr. bilo je hiljadu puaka-tj.vojnika) tropi slini metonimiji su eufemizam
(ublaavanje) i ironija (podsmeh). U metonimiji veza doslovnog i prenesenog znaenja je logiki
zasnovana, dok se u sluaju metafore ta veza zasniva na slinostima pojmova koji se zamjenjuju.
Metonimija pripada sferi teksta proze. Svi tipovi metonimije podrazumijevaju odstupanje kao vid
figurativnosti koje je zasnovano na elipsi, sa specifinom tipu eliptiranja. I za tumaenje metonimije
vaan je njen fokus (metonimijska leksema) i okvir (indikator njenog figurativnog znaenja u datom
kontekstu). Vrste metonimija su: prostorna metonimija (naziv naseljenog mjesta/itelji tog mjesta,
33
naziv objekta/oivjek ili ivotinja koji tu ive, naziv radnje/mjesto radnje, naziv dela tijela/odjevni
predmet za taj dio tijela), vremenska metonimija (naziv vremenskog perioda/izaziva deavanja u
tom periodu, naziv radnje ili stanja/vrijem radnje ili stanja, naziv vremenskog perioda/radnja ili
stanje u tom periodu), kauzalna (uzrono posljedina) metonimija (naziv uzroka/posljedica, nazv
dijela tijela/osobina sa njim povezana, naziv orua/korisnik kome je to sonovno sredsto u radu,
stanje/izaziva tog stanja..) posesivna metonimija (nazvi djela odjee/ovjek u njoj, naziv
materije/predmet napravljene od nje, ime autora/delo) i partitivna metonimija (naziv
predmeta/sadraj)
4. Simbol stari teoretiari su izjednaavali alegoriju i simbol, ali njemaki teoretiari Gete i Kant u
simbolu vide nefiksiranu i neogranienu idejnu znaajnost u suprotnostima sa tano
odreenim pojmom metafore. Dok alegorija pojavni svijet upuuje na idejni, u simbolu je sama
pojavnost ve izraz idejnosti
5. Alegorija slikoviti govor (inversio) je produena metafora, odnosno o alegoriji govorimo kada
se raskorak izmeu doslovnog i prenesenog znaenja protegne na govoru cjelinu. U pitanju je jedno
konkretno znaenje koje alegorija manje ili vie prikriva. Najmanje skriveno znaenje je u paraboli
(pounoj prii) a najskrivenije je u zagonetki. Alegorijsko kazivanje je svojstveno basni. Alegoreza
je pristup u analizi nekog umjetnikog djela kojim se pretpostavlja da je cijelo djelo jedna alegorjia.
6. Sinegdoha (trop u kojem se zamjenjuje znaenje jedne rijei drugom, npr. izgubio je svoje ognjite
tj kuu, Srbin udari na Turina).Tropi bliski sinegdohi su hiperbola (preterivanje-npr. kuka da se
uje do neba) i lipota (smanjivanje-npr. nije loe-tj. dobro je).
43. FIGURE MISLI (figure konstrukcije): retorsko pitanje, poreenje, kontrast, epitet, paradoks,
oksimoron, gradacija, tautologija, apostrofa, elipsa, asindeton, polisindeton, ironija, sarkazam
-
Retorsko pitanje stilska je figura jer govornik ne oekuje odgovor kada postavlja pitanje. Ovo je
posebna upitna reenica, gdje se upitne reenice postavljaju ili niu bez namjere da stvarno oznae
pitnaje. Upitnim oblikom se ovdje istie emocionalni stav iskaza.
Poreenje (comparatio) jeziko izraajno sredstvo kojim se neko svojstvo, stanje, djelovanje
objanjava, stilistiki istie i afektivno pojaava dovoenjem u vezu sa nekim drugim svojstvom ili
predmetom. Poeenje se sastoji od tri lana ono to se poredi, ono sa im se uporeuje i zajednika
osobina. Osnovno naelo u poreenju je da se manje poznato poredi sa poznatijim.
Kontrast
Epitet
Paradoks figura u kojij se izrie neka misao naizgled samoj sebi suprotstavljena, ili suprotstvljena
optem miljenu i vjerovanju. Obino je rije o prividnom paradoksu koji upuuje na dupli smisao
Oksimoron - posebna vrsta antiteze ali i paradoksa u kome se spajanjem suprotnih pojmova stvar
stilska tvorevina novog pojma Ujedinjujui protivrjene semanteme oksimoron nije besmislen nego
upravo povieno smislen izraz.
Gradacija gradatio figura u funkciji isticanja, ali na nain postepenog pojaavanja ili slabljenja u
odnosu na poetnu misao ili iskaz. Ako postupno nizanje ida od slabijeg ka jaem onda je to klimaks, a
ako ide od jaeg ka slabijem rije je o antiklimaksu.
Tautologija (interpretatio) gomilanje rijei istog znaenja
Apostrofa conversio kod starih Grka apostrofom se oznaavao postupak besednika kada se on ne
obraa vie publici nego predmetima, pojavama, linotim. Ona znai odstupanje od opteg obraanja
auditorijumu u cjelini i iznenadno konkretno obraanje izabranim sluaocima.
Elipsa (detractio) standardni nain izraavanja se skrauje iz sintaksike cjeline se izostavljaju
pojedine rijei, pri emu se smisao cjeline i dalje moe razumjeti. U starijim retorikim i knjievnim
uenjima elipsa je obuhvatala i stilske tendencije izostavljanja pojedinih glasova iz rijei kao to su:
afereza (figura koja nastaje kada se nekoj rijei oduzme njeno poetno slovo) sinkopa (figura koja
nstaje izostajanjem nekog slova iz sredine rijei), haplologija (vrsta sinkope koja nastaje redukcijom
jednog od da jednaka a kontaktna sloga unutar rijei, srodna je i sinerezi kontrakciji dva vokala ili
slogovra u jedan) kraza (spajanje krajnjeg i poetnog vokala dve kontaktne rije), apokopa (figura koja
nastaje izostavljanjem slova s kraja rijei), elizija (vrsta apokope i odnosi se na izostajanje
34
samoglasnika na kraju rijei i to samo ispred rijei koje takoe poinju samoglasnikom). Danas se ove
stilske intervencije imenju uopteno pojmom redukcija.
Asindeton - /dissolutio/ figura slina elipsi, nastaje nizanjem rijei bez njihovog gramatikog
povezivanja
Polisindeton figura suprotna asindentonu nastaje nizanjem veznika bez gramatike potrebe u cilju
isticanja i poveanja intenziteta iskaza.
Ironija figura u kojoj se rijeima daje suprotan smisao od ongo koji one imaju. Retorika definie
ironiju kao dissimulatio (skrivanje svog pravog miljenja tako to se onaj ko govori pretvara da ne misli
ono to zapravo misli) i kao simulatio (stvaranje privida, koji se sastoji u tome da govornik navodi na
uvjerenje da on misli ono to u stvari ne misli, govornik se pretvara da ima upravo miljenje kao i
njegov protivnik). U oba sluaja ironija se prikazuje kao privid. Retoriari ironiju svrstavaju i meu
trope i meu figure. Ako se umjest jedne rijei stavi druga suprotnog znaenja a neposredni jeziki
kontekst omoguava da se shvati upravo eljeni smisao rije je o tropu. Ako se ironija protee cijelom
milju koji izraava iskaz ili cio tekst onda je rije o figuri.
Sarkazam ironija u kojoj se izraava sa zluradim podmehom najgore i najoporije ruganje, koje
osobito onda kada se drugome u oi kae za srce i duu ujeda.
Antiteza posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. (Sit gladnu ne
vjeruje.)
Slavonska antiteza posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora
Hiperbola svojevrstan nain poredbe . To je figura preuveliavanja radi naglaavanja odreenog stava
prema predmetima, pojavama ili radanjama: Rekao sam ti tisuu puta
Litota figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveliavanja, ona umanjuje i ublauje jer prvi izraz
zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: Nee ti tamo biti loe. (U znaenju: Bit e ti jako
dobro.)
44. FIGURE DIKCIJE (figure jezika): asonanca, aliteracija, onomatopeja, etimioloko
ponavljanje, anafora, epifora, anadiploza, simpoka
-
Anafora iznoenje napred repetitio ponavljanje iste jezike jedinice na poecima uzastopnih
iskaza (reenica stihova) (biti demokrata, znai biti tolerantan). Podvrsta anafore je epanafora (na
poetku novog iskaza s ne ponavlja ista rije ve sinonim te rijei (hrabrila-kuraila)
Epifora (zakljuak zavretak, conversio) ponavljanje istih rei na krajevima uzastopnih iskaza
(reenica stihova).
Simpoka ujedinjenje anafore i epifore; tj istih rijei na poecima i drugih istih rijei na krajevima
uzastonih iskaza
Anadiploza figura u kojoj se jedna ili vie rijei s kraja stiha ponavlja na poetku idueg.
Etimoloko ponavljanje
besede.Glas i gest moda predstavljaju najvaniji dio besede, jer je dopunjuju, daju joj duu i ine njenu
sutinu. Bez izlaganja, beseda nije beseda ve mrtvo slovo na papiru. Zato je vei kompliment ako se za
nekog kae da je odrao dobru besedu, nego da je sastavio dobar govor. Dobrog govornika ini dobro
izlaganje govora, inae ostaje samo dobar pisac.
Moderna retorika izlaganju daje primat nad ostalim elementima. Razmatraju se do detalja razni
aspekti izlaganja besede od fizikih i fiziolokih (nain formiranja glasa, glasovne mogunosti) do
psiholokih i literarnih.
Sredstva pomou kojih se saoptava poruka (glas, poruka i ilustracija reenog) mogu presudno
uticati na utisak koji e auditorijum poneti o besedi i besedniku.Svaki dobar govornik je i pomalo glumac.
Na jezik daje govorniku dobru podlogu za lijepo i melodino oblikovanje besede. Srpski jezik je
jedan od najmelodinijih.
Dobrom artikulacijom glasova, a naroito modulacijom govornik moe u svojoj besedi razviti lijepu
muziku govora.
46. GLASOVNI SISEM SRPSKOG JEZIKA
Savremeni srpski jezik raspolae sa 30 glasova i istim brojem odgovarajuih znakova za njihovo
obiljeavanje (slova/grafeme). Od tog broja, samoglasnika (za razliku od ranijih faza u jezikom razvoju)
ima samo 5 (a, e, i, o, u); suglasnika ima 25. Izuzetak moe biti suglasnik r koji ima dvostruku fonemsku
vrijednost: u odreenim pozicijama javlja se i u slubi vokala-tzv. vokalno r (tipa: mrs, prst, omrsiti se, Trst,
trgovina, zadravati, vrstoa, vrsta, srklet i slino).
Dok se tehnika govora bavi izgovorom glasova, zadatak dikcije je pravilan izgovor rijei i reenica sa
njihove gramatike i logike tj. Misaone strane. Da bi se ispunili zahjevi dikcije i da bi se postigao
knjievni govorni nivo, potrebno je da ovjek potpuno vlada akcentskim sistemom, da vlada reima i
reenicom i da poznaje zakonitosti logikog i modulativnog govorenja.
Glas za svakog govornika je veoma bitan i moze biti znacaj hendikep ili privilegija. Neko ima
snazan glas i lijepu boju a neko opet piskav glas. Rasporedom akcenata, artikulacijom i raznim akusticnim
elementima se dobija osoben govor svakog lica. Dobija se njegov govor i njegova dikcija. Dikcija je
pravilno izgovaranje rijeci i recenica, artikulacija, akcentuaciju i akustiku. Artikulacija je nacin izgovaranja
odredjenih glasova.
U vokalnu ekspresiju spadaju svi oblici neverbalne komunikacije kao to su: zevanje, kaljanje,
smejanje, tucanje, pla, jauk i oni predstavljaju mone poruke ali utanje takodje moe da bude uspena
igra moi i da napravi dramski obrt u dijalogu.
Spada u paralingvistiku vrstu komunikacije.
49. AKCENAT
Akcenat (naglasak) je vaan glasovni elemenat od koga zavisi pravilna dikcija. Postoje jezici sa
slobodnim akcentima, kod kojih nema vrstih pravila o tome koji e dio rijei biti naglaen, kao to je sluaj
sa ruskim. Postoje i jezici kod kojih je akcenat vezan za odreeni slog: latinski, makedonski. Na jezik je
negdje na sredini-akcenat je djelimino vezan, tj. moe biti na na bilo kom slogu, osim na poslednjem (koji
se zove ultima). Ali i tu ima izuzetaka-neke rijei stranog porijeklamogu imati akcenat na poslednjem slogu:
asistent, deterdent,dirigent. Smatra se da najpravilniji akcenat imaju Hercegovci, Crna Gora iako pripada
ijekavskom govornom podruju, ne stoji dobro sa akcentima. U nekim delovima Srbije (dolina June
morave) postoji tendencija akcentiranja srednjih slogova (palanka, igranka, koulja) i skraivanja dugih
akcenata.
Nepravilna akcentuacija i dikcija uopte skrenue panju sluaocima besede sa sadrine besede na
tehnike propuste.
Pravilno akcentovanje rijei je prvi uslov dikcijskih znanja. Na akcentni sistem ima:
- Slilazne akcente (kratki i dugi) i uzlazne akcente (kratki i dugi)
Duina ima vanu ulogu pri izgovoru rijei, jer postojanje odnosno nepostojanje duine utie na znaenje
rijei.
Kratkosilazni akcent karakterie to to se njegov ton u deliu sekunde snizi za kvintu, a cjelokupna jaina
glasa izrui se u momentu artikulacione eksplozije. Kratkosilazni akcent praen duinom esto se pojavljuje
u vokativu jednine nekih rijei koje u nominativu jednine imaju kratkouzlazni akcent praen duinom,
zatim u genitivu mnoine nekih imenica koje se isto piu i u nominativu jedinine ali se tada izgovaraju sa
kratkouzlaznim akcentom.
Dugoslazni akcent izgovara se tako da visina tona i jain glas u poetku malo rastu a potomistovremno
opadaju sve do zavretka izgovarnj akcentovanog vokala.
Kratkouzlazni akcent, kao i kratkosilazni akcent ima tekou pravilne artikulacije zbog kratkoe vremena u
kome se on izgovara. Ton kratkouzlaznog akcena se u momentu arikulacione eksplozije naglo podigne za
kvintu ili oktavu.
Dugouzlazni akcent karakterie stalni rast visine tona za kvintu ili oktavu dok snaga glasa do polovine
akcentskog trajanja raste zatim do kraja opada.
U naem jeziku rijei uglavnom imaju jedan akcent mada postoje i izuzeci u rijima sa dva akcenta. Postoje
i rijei bez sopstvenog akcenta: enklitike (koje se pri izgovoru s rijeju ispred sebe izgovaraju kao jedna
glasovna cjelina) i proklitike (rijei koje nemaju akcent ve akcentsku cjelinu ine sa rjeju iza sebe).
Rijei ijim se posebnim naglaavanjem otkriva logiki smisao reenice jesu logiki akcenti reenice.
50. MODULACIJA
Glasovna modulacija je akustika govora. Odrasle osobe, oba pola pri govoru se slue trima govornim
lagama ili govornim registrima:
- donjim ili grudnim regristrima (tzv. Emocionalne laga)
37
38
52. TREMA
Je est pratilac javnih nastupa. Ima mentalne, psihike i fizike simptome. Tremor- strah, drhtanje.
Uzroci treme- oseanje odgovornosti, strah da se nije doraslo zadatku, da se ne iznevere oekivanja, da se
ne obruka. Glavni razlozi treme su psiholoko-socijalnog porekla: to je pre svega briga za sopstveni presti i
ugled, zabrinutost zbog miljenja drugih o sebi, preveliko oekivanje od samog sebe, izraena odgovornsot
ili, pak, nedostatak vjere u svoje kvalitete, a najee sve to zajedno.
Pored psiholokih, tu su i fiziki uzroci, ili bolje rei, manifestacije treme. To su oni uveni leptiri,
upanje, pa i bol u stomaku, kako veina opisuje nain na koji osjea i tremu i uzbuenje.
Trema je neizbena i u granicama korisna. Bez sopstvenog uzbuenja se teko moe izazvati
uzbuenje slualaca. Protiv nje se bori vebanjem, javnim istupanjem, vremenom se napetost smanjuje,
govor prelazi u rutinu.
Tremu imaju svi, samo je neko manje ili vie uspjeno skriva i kontrolie. Besedniku nervozu je
lake savladati nego tremu koja se moe pojaviti u nekim dr. situacijama, a pogotovo se lake savladava
nego egzistencijalni strah. Briga zbog treme se, zbog toga, ne smije preuveliavati, jer se ona samo
indukuje. Tremu samo treba dobro upoznati i odnositi se prema njoj bez nepotrebne mistifikacije.
Trema je prirodno osjeanje straha od neuspjeha i iznenada se pojavljuje i polako nestaje. Trema se
uglavnom dijeli na dvije vrste:
- Trema koja blokira /izaziva je nesigurnost u tekst, neiskustvo, loa psiholoka priprema i sl)
- Kreativna trema koja je samo jedan vid pojaane koncentracije.
Retoriari tvrde da se i trema i strah mogu otkloniti vjebanjem (estim nastupanjem odnosno
navikavanjem na tu situaciju kao uobiajenu)
53. GOVOR GESTOVA
Gestovi su vaan element besede. Pokreti rukom, prstima, glavom, tijelom, kao i mimika-izraz i
pokreti lica, treba da dopune rijei, da zajedno sa rijeima tumae misli i osjeanja govornika. Gestovi ine
da isti tekst izaziva potpuno razliit efekat.
U klasinim retorikim traktatima sputanje glave ima znaenje malodunoti i plaljivosti,
zabacivanje glave unazad odaje utisak bezbrinosti, nadmenosti, prepotentnosti, nnaginjanje u stranu
sugerie militavost iznemoglost. Sve to je prenaglaeno, neartikulisano, neprimereno nepoeljno je. Ne
smije pokret da preduhitri rije niti da je potisne
Psiholozi kau da nain kako govornik stoji moe pokazivati samopuzdanje i indukovati sigurnost
na sluaoce, ali i obrnuto. Govornik treba da stoji vrsto i uspravljeno, ne klatei se sa noge na nogu i ne
savijajui glavu u pogrbljen stav. Uspravni stav je poeljan pred auditorijumom, skromnost je
neprevaziena vrlina, smirenost je garancija vladanja situacijom, prirodnost stava i pokreta, srdanost,
optimizam sve su to odlike poeljne linosti iz sveta koji nas okruuje. Pogled mora biti to ee usmjeren
na sluaoce, a ne na papirie sa konceptom. Pogled ne smije ni ignorisati jedan dio slualaca i biti usmjeren
samo na jednu stranu.
Ruke moraju biti slobodne i spremne za izvoenje gestova, tj. najpogodnije ih je drati lako
oslonjene na govornicu. Nekontrolisano kretanje rukama je mana i potrebno ju je obuzdavati vebom.
Novija retorika smatra da prekomjerno korienje gestova moe uiniti govor neozbiljnim i
pretvoriti govornika u cirkuzanta. Osmeh je vaan element kojim se pridobijaju sluaoci.
Stisnuta pesnica izraava odlunost, udaranje akom od stol ili pult odaje estoku misao, prinoenje
ruke grudima treba da pokae osjeajnost, a pokazivanje prstom ili rukom na glavu-pozivanje na razum.
Pruena ruka sa kaiprstom ima efekta kada se neko optuuje itd.
Prilikom nabrajanja mogu se redom pruati prsti savijene ake.
Izrazom lica se moe iskazati radost, gnev, tuga, sumnja, strah, mrnja, zadovoljstvo, uenje...
54. TEHNIKE ILUSTROVANJA U BESEDI
Ilustrovanje onoga o emu se govori predstavlja, posebnu vrstu gestova. Danas besednik ima na
raspolaganju niz tehnikih pogodnosti, vizuelnih pomagala, koji mogu uticati na uspjeh govora. Ilustracija
bitno uveava panju auditorijuma, razbija monotoniju i poveava uvjerljivost.
39
I kada neki od materijala koji slui kao dokaz odnosno ilustracija je tee prikazati radi malih
dimenzija, on se moe pokazati najbliim sluaocima, uz poziv ostalim koji to ele da ga pogledaju na kraju
besede.
Kao ilustracija mogu se koristiti razni materijali koji na oigledan dokazuju i ine izvjesnom neku
injenicu ili ideju: dijagram, grafik, statistiki podaci, fgotografija, film, vide ili foto zapis, neki predmet,
ak i osoba.
Jedan od psiholoki najsnanijih dokaza u sudskoj besedi je pokazivanje predmeta kojim je je
izvren zloin, predmeta koji je ostao poslije zloina ili pokazivanje nekog dokumenta ili potpisa koji
suprotna strana nije oekivala.
Na predavanju ili naunom skupu fotokopija dokumenta o kome treba da se govori treba da bude
dostupna veem broju slualaca, tako da se govornik moe pozivati na taj dokument.
Nekada se materijal moe postaviti na pripremljeni pao u potrebnim dimenzijama.
Ilustracija predstavlja danas jedan od najefektnijih prateih elemenata govora, zato je veoma korisno
prilikom besede razmisliti da li ju je mogue obogatiti nekim vizuelnim detanjem kao ilustracijom.
55. INTELEKTUALNA I DUHOVNA SVOJSTVA GOVORNIKA
Prema Aristotelu u intelektualn osobine spadaju: znanje (sofia), mo shvatanja inteligencija (synesis) i
pamet praktina mudrost (fronesis).
Znanje-Obrazovanje Jasno je da ne moemo govoriti o predmetu koji ne poznajemo. Moramo prethodno
temeljno prouiti predmet o kojem emo govoriti. To se mora obaviti blagovremeno da bi se graa
sistematizovala i obuhvatili svi relevantni podaci, i, najposle, uspeno izloili. Vrlo esto osnovni mitiv za
obraanje drugima stimulie potreba da se znanje prenese, da ono to smo nauili saoptimo i drugima.
Obilje znanja je osnovno orue besjednika u smislu: imajte misao, rijei e doi same.
Inteligencija - da bi ovjek bio aktivan u saznanju neophodna je sposobnost razumjevanja i uvianja,
uoavanja primarnog, pravilnog shvatanja relacija meu pojavma, izmeu uzroka i posljedice. Vaan uslov
inteligencije je radoznalost. Za besednitvo je od izuzetnog znaaja duhovitost kao oblik intelektualne
sposobnosti. esto se istiu sljedea svojstva inteligencije pamenje, koncentracija i imaginacija.
Memorija je za Cicerona trezor znanja. Tipologija memorije:
- intelektualni tip memorije koji registruje principe, stvari, njihov logiki poredak i odnose, zasnovan je na
inteligenciji i ide u grupu tzv. apstraktne inteligencije
- senzitivni tip memorije koji sa lakoom pamti sve to je bilo dato ulnom opaanju. Ovaj tip memorije
se dijeli na vizuelni tip memorije (vezuje se za formu predmeta, obik i boju), auditativni tip memorije
(pamenje zvukova), motorni tip (pamti pokrete, gestove) i emocionalni tip memorije (pomae se
emocionalnim impresijama)
Improvizacija se odnosi na formu besece, a ne na njenu sadrinu. Osnova besede jeste delo pribranosti,
duge pripreme i iskustva. U memoriji ostaju rezultati tog rada koji su onda osnova svake improvizacije u
govoru.
Imaginacija izuzetno je potrebna govorniku, jer doprinosi da izlaganje ne bude smao prikaz golih istina.
Imaginacija je mo koja doprinosi da jedno izlaganje, uz onaj logiki cilj koji ima, bude i lijepo i ugodno
naim ulima.
Verbalno shvatanje je sposobnost koja se oglea u zadacima koji podrazumijevaju poznavanje reenikog
fonda, vladanja verbalnim analogijama, verbalnim rezonovanjem, razumjevanjem pravog znaenja
poslovica i uopte uspjeno izvoenje mentalnih operacija zasnivanih na verbalnim simbolima.
Fluencija rijei podrazumijeva sposobnost lakog i brzog pronalaenja rijei.
Moralna svojstva govornika
1. Etika vrednost - Samo ovek od nesumnjivih vrlina moe biti dobar govornik.
2. Ubeenje.Poten ovek ne moe da govori ono u ta ne veruje; ne moe da se zalae za neto za ta nije
ubeen da je ispravno. Bez ubeenja ni spoljna manifestacija govora nee moi da bude prirodna i
neusiljena. Ubeenje je izvor iz koga izbija sva snaga bedede.
40
Obrazovanje sluaoca treba da direktno orijentie pripremu govora. Prema tome e se prilagoavati
opti nivo izlaganja, upotreba rijei iz stranih jezika, stepen do koga e se ulaziti u detalje pojedinog
pitanja. Nita nije gore nego kad govornik objanjava sluaocima ono to oni ve dobro znaju. Gore je
jedino govoriti toliko struno i nerazumljivo da se sluaoci osjete potpuno inferiorno i izgube svako
interesovanje.
Uvaavajui znaaj pomenutih podjela ini se da bogatstvo i nepredvidivost situacija koje raa
ivot nameu mnogo veu fleksibilnost u razmiljanju o potencionalnom auditorijumu. Imajui to u vidu
auditorijum se moe odrediti kao: preteno poznat ili nepoznat, profesionalno povezan ili struno raznolik,
tolerantan ili prgav, formalan ili oputen, siromaan ili bogat, voljni ili natjerani, hrabar ili kukaviki,
pospan ili oran, kompententan ili neuk, kulturan ili primitivan, zainteresovan ili nezainteresovan, paljiv ili
nemiran, a ameriki prirunici naroito ukazuju na znaaj seksualne orijentacije veine prisutnih, njihovu
vjersku pripadnost i sl.
57. GOVORNIK I PUBLIK
Auditorijum u uem i irem smislu. To je neko kome se govornik obra i to mu je kritika ili podrka. On
treba da im prenese neto ili da ih ubijedi u svoje stavove.
Pet najvanijih savjeta da za analizu auditorijuma:
- Govornik treba da se identifikuje sa auditorijem
- Identifikujte auditorijum sa problemom pokuajte da uvuete sluaoce u priu
- respektujte publiku-ceo govor mora da prati potivanje auditorijuma kao cjeline i pojedinca u
slualatvu
- vodite rauna o oekivanjima slualaca- dobar govornik se nee samo formalno identifikovati sa
sluaocima nego e ozbiljno razmisliti o o tome ta bi on oekivao da je na njihovom mjestu.
- Uvijek imajte na umu publika nikad nije kriva za neispjeh govora.
Ako bi sve to trebalo svesti na jednu poruku ona bi prestavljala ne savjet, nego imperativ: pratite reakcije
slualaca.
58. VRSTE BESEDNITVA
Antika trojna podjele beseda prema predmetu i cilju govora:
- Sudska, forenzina beseda
- Savedodavna, politika, dliberativna beseda
- Pohvalna, sveana prigodna, epideiktina beseca
Sa pojavom hrianstva nastaje i nova besednika vrsta duhovna beseda, propoved, omilija. Ona se moe
svrstati meu savetodavne besede
Sa razvojem vojske javlja se potreba za novom vrstom vojnikom besedom. Razvoj nauke dovodi do
naune besede i akademske besede.
Razvoj medija masovne komunikacije razvija se i specifian govor na radiju i televiziji.
Najstarija podjela koja se zadrzala do danas je podjela na: sudsko, politicko i prigodno besjednistvo
ali postoje i :
1) Prema sadrini: sudsko, politiko, crkveno, vojniko, prigodno.
2) Prema nainu pripreme: pripremljeno i improvizovano
3) Prema auditorijumu: pred masovnim auditorijem, pred manjim skupovima, putem radija ili tv.
4) Prema tehnici: klasine, debate.
42
Dravniki govori - se bavi najoptijim interesima naroda i drave. To su besede koje se bave principima
drvne politike i one se javljaju ili proklamacijama vladarskim koje se objavljuju kao dravniki akti, ili u
ekspozeima upravljaa dravnih u kojima se izlau putevi i namjere drvne politike.
Parlamentarni govor opti naziv za govore pred parlamentom, vladom skuptinom. Osnovni element
ovih govora je najee diskusija u vezi sa aktuelnim predmetom koji je u nadlenosti takvog dravnog
organa. Najei vidovi parlamentarnog govora su:
- Ekspozicioni govor govor sa prestola, vladina deklaracija, zakonodavni govor prilikom donoenja
zakona, ustava, programa vlade. Govor sa prestola je opti naziv za govor kojim predsjednik drave
inaugurie novi parlament, ili kada se usvajaju aktivnosti parlamenta za novi period. Vladina
deklaracija je ekspoze vlade pred parlamentom u kome se izlae politiki i ekonomski program
vlade. Zakonodavni govor je pravniki ekspoze, projekt zakona ije je rasprava i izglasavanje u
nadlenosti parlamenta.
- Debatni govor opti nziv za govore intervencija na prijedloge zakona
- Partijski govor karakterie iskljuiva politika motivacija u tzv. Politikoj aktivnosti van
parlamenta Osnvni vidovi partijskog govora su:
- Predizborni govor, - predstavljanje kandidata ciljem da se pridobije to vei broj glasaa i da se
predstavi program koji kandidat izlae
- Govor na mitingu najkarakteristiniji primje govora pred masom u kome se politiki tribun,
poslani, predsjednik partije obraa okupljenom narodu povodom nekog politiki aktuelnog povoda.
- Stranaki govori se tiu unutranjih aktivnosti jedne stranke i odravaju se u krugu te stranke
60. DEBATA
Debeta je pravilima ureen obilik argumentovane rasprave na zadatu temu, u kojoj se sukobljavaju
dvije strane, od kojih jedna ima zadatak da zastupa tezu (afirmativna strana) a druga da je opovrgava
(negativna strana). Pod debatom se uglavnom podrazumijeva takmiarska umna disciplina neodvojiva od
moralnoestetskih naela jedne intelektualne igre.
Standardna takmiarska debata okuplja dva tima sa po dva, tri ili etri lana, auditorijum i struni
tim koji procjenjuje i vrednuje, tzv. Sudije. Tako debata postaje konstruktivna, organizovana, planirana igra.
Okvir debate ine slljedei elementi: plan (tema, rezolucija), afirmativna stana, negativna strana,
argumenti, dokazi, unakrsno ispitivanje, odluka
Plan je poetak igre, tema koju izaberu timovi iz postojeeg izbora tema. Debata podrazumjeva
kulturu i umjee razumjevanja miljenja (tolerantnost i potivanje tueg miljenja) i kao takva, ona je put
do zdrave i kvalitetne komunikacije meu ljudima.
Afirmativna strana zastupa utvrivanje zadate rezolucije i tei da ubjedi sudije u ispravnost svog
gledita. Negativna strana se bavi obaranjem argumenata afirmativne strane u debati.
Argumenti koji se koriste u debati su svi oni koji se koriste u besedi. Koliko god argumenti bili jaki
za njih su potrebni dokazi bazirani na silogizmima i logikim kauzalitetima, oigledni pokazatelji znaci, pre
svega semeion i temerion i primeri (esto u postupku poreenja). Unakrsno ispitivanje se koristi radi
konstruktivnosti debate i sloenije postavke rasprave. Odluka je finalni produkt debate isticanje
najkvalitetnijih i najjaih argumenata.
U svakoj debati na snazi je trojstvo: method (nain na koji se iznose argumenti, odnosno brani ili opovrgava
neko stanovite) manner (etika uesnika u debati, koja ne tolerie nadmenost, netolerantnost, osoran ton,
netrepeljivost, omalovaavanje i sl.) matter (sr, esencija ideje koju tim propagira).
Tri zlatna pravila debate su: uiti, (ikustvo sluanja i rasuivanje o stavovima i idejama drugih poveava
nae znanje) istraivati (put ka istini jer odanost isini je jedini pavi put u debati) i potovati (osnovna
kultura komuniciranja: znati sasluati druge, ispotovanji njihovo miljenje pa na utiv nain izneti svoje
miljenje kao mogue).
Vebe debate kree od pitanja injenica, preko pitanja vredosti do pitanja traenja rjeenja.
Opta pravila debate:
- Obe strane moraju imati isti broj govorika, i moraju raspolagati istim vremenom
- Afirmativni tim mora govoriti prvi i poslednji
43
44
Sveane vojnike besede govore vojne stareine prilikom veih dravnih i vojnikih sveanosti,
dodjele odlikovanja, vojnih posti i sl. Karakter sveena rei zahtjeva od govornika miran stav i
odmeren pokret.
Prigodne vojnike besede su one koje se govore u raznim prilikama vojnikog ivota: povodom
polaganja zakletve regruta, pozdrav novom komandantu, uruivanje odlikovanja pojedincima, ali i
svi slubeni govori kojim se vojnicima objavljuju naredbe i zadaci. Prigodna beseca je esto
improvizovana.
Ratnike besede su najstarija i najvanija vrsta vojnikog besednitva. Njihov cilj je da obodre
duh, podignu vojniki moral, podstaknu odlunosti hrabrost, podsee na vrlinu junatva i znaaj
svakog pojedinang uea u zajednioj borbi. U ovim govorima dominira patos i njemu adekvatan
povien ton, emocionalno stilizovan. Ove besede treba da budu snane, jasne i kratke.
Sudsko besednitvo u velikoj mjeri zavisi od vrste auditorijuma. Procvat sudskog besednitva je
snano podstaknut uvoenjem porotnog suenja u grkim polisima. Laika porota je idealan medijum za
uvjeravanje kako tehnikim tako i psiholoko etikim metodama. Na porotu se vie na sudiju pojedinca
moe uticati emocijama. Snaga govora esto vie nego snaga argumenata umije da donese uspjeh kod
porotnika. Tamo gdje sudi inokosni sudija kome eventualno pomae atrofirana porota od nekolicine
nezainteresovanih graana nema mnogo prostora ni inspiracije za nadahnute sudske besede. Zbog toga
savjeti u vezi sa sudskim besednitvom obino dolaze od pisaca iz anglosaksonskog svijeta i
podrazumijevaju eksplicitno ili implicitno govor pred porotom.
66. SUDIJA I ADVOKAT U SUDSKOM BESEDNITVU
Advokati su i najcenjenija i najomraenija profesija. Grci su smatrali da pravo nije za previe umne
ljude, oni treba da se posvete filozofiji. Rimljani pravu i advokatskoj profesiji odaju najveu poast.U
engleskoj se sudije biraju iz reda poznatih advokata. Advokat mora da bude svestrano informisan i
obrazovan i da se pripremi za odbranu. Advokat smije da koristi samo doputena i asna sredstva. Etiki
obziri, ukoliko se potuju prilino suavaju prostor za djelovanje zastupnika, pogotovo u odnosu na vrijeme
kada ta oblast kod nas nije bila precizno normirana. Od svega je najvanije da odbir argumenata bude takav
da je i sam advokat uvjeren u njihovu opravdanost. On mora sve vrijeme dok nastupa i govori pokazivati da
zaista vjeruje u ono to izlae, mora biti maksimlano sugestivan i ubjedljiv, potpuno se uivljavajui u
ulogu svog klijenta. U koliko jedno bude uhvaeno u lai i neetinom ponaanju (makar i da izbjegne
sankciju Komore koja se ne izriu ba esto), to nee biti dobra reputacija za budue sporove u kojima e
zastupati klijente. Pitanje advokatske etike dodiruje jednu od najveih boljkih mnogih advokata
nedovoljna pripremljenost.
Sva besjeda se mora dobro pripremiti, a pogotovo sudska, jer, ovdje zalog nije samo govorniki
uspjeh ili neuspjeh, nego su u igri sudbine ljudi. Zbog toga je pripremljenost advokata etiki pitanje
parexcellence.Klijen mora biti potpuno iskren sa njim a on mora potovati advokatsku etiku i ne otkrivati
to mu je klijent rekao. Mora i dobro poznavati propise i tumaiti ih. Treba znati i karakter sudije i neto o
poroti da bi govor prilagodio tome. uvanjem sopstvenog etikog stava, advokat uva i svoj profesionalni
ugled. To se moda uvijek ne isplati na kratke staze, ali kao i govornika reputacija uopte, predstavlja
vaan zalog ukupnog advokatskog ugleda i prestia, koji kad tad dobije odgovarajue priznanje.
67. SADRINA I STRATEGIJA SUDSKE BESEDE
Sadrina sudskog govora dobrim dijelom zavisi od njegove vrste koji su neki pisci odredili trojako:
kao glavni (afirmativni) govor, odgovor (negirajui) na suparniki glavni govor, i odgovor na suparnikog
odgovor. Glavni govor pa i svaki podnesak u naelu treba da prati logiku strukturu prema kojoj e se na
poetku najprije izloiti faktografija tj. injenini opis spornog dogaaja. Po tom bi trebalo da usljedi
pravna analiza u kojoj se ukazuje na relevantne propise koji se mogu primjeniti na tu situaciju. Na kraju bi
se iznjeli kljuni argumenti koji vode pri eljenom zakljuku. Jedan od najdelikatnijih stvari u emu se
oglada profesionalna vjetina i inteligencija dobrih advokata je da iz mnotva informacija koje dobije od
klijenta odabere one prave , najznaajnije i najefektnije injenice i argumente sa kojima namjerava da
upozna sud kao besjednik. Kada se upozna sa predmetom sudski govornik mora najprije da razlui koji bi
se sve argumenti u toj situaciji mogli koristiti, na koje se propise moe pozivati, a potom da se odlui za
samo neke od njih. Kada se premosti ta prva vana prepreka treba smisliti najefektniji nain na koji e se
ono to je odabrano izloiti.
Na besedniku je da u udarnom glavnom govoru svoju municiju racionalno rasporedi vedei rauna
o logikim psiholokih i retorikim momentima . Strategija zastupanja odreuje sadrinu sudskog govora i
sadrinu podnesaka. Poto se poslje analize odredi cilj, neophodno je paljivo osmisliti redosljed poteza.
Strategija odreuje na kom mjestu i u kom trenutku e advokat iskoristi odabrane argumente, tako da oni
izazovu najpovoljniji rezultat. Haotinim rasporedom lako se moe upropastiti i vrlo povoljan sluaj. Svaki
slualac pa i sudija voli da bude logiki i razumno voen mislima svog sagovornika makar ih i ne
prihvatao.
46
ak se i suprotna strana svjesno ili podsvjesno divi dobro psotavljenoj i efektno saoptenoj
argumentaciji. Advokati po pravilu tvrde da je pravni propis jasan i da ide u korist njegovog klijenta. Ipak to
nije uvijek tako. U takvim situacijama veliku vjetinu predstavlja nastojanje da se tokom sudskog govora
kroz niz uzastopnih pitanja i odgovora i sam sudija mentalno uvue u napor da zajedno sa govornikom
protumai dvosmislenu pravnu normu. Odgovorno izlaganje suprotne strane mora biti koncizan , jasan i
argumentovan. Naroito je vano ta drugi (suparnik) govori. Argumente protivnika treba respektovati , pa
i predviati a nikako ignorisati i podcjenivati. Vrlo je vano paljivo uoiti sutinu svakog od njih, jer se u
odgovoru mora gaati u centar. Kada se pravilno identifikuju glavni argumenti druge strane oni se mogu
tretirati na tri naina:
1. prvo i najee je da se pobijaju suprotnim argumentima
2. druga je mogunost da se argument druge strane prihvati ali da se promjeni tema. Pristup da ali
3. a trei je put da se pojedini argumenti suprotne strane ignoriu pogotovo oni koji su oigledno
beznaajni. Loi sudski govornici se nekad upuste u odgovaranje u svaki detalj to vodi ka
gubljenju glavne linije rezonovanja.
Veliku uvjerljivost svakom a naroito sudskom govoru daju detalji koji ih oivljavaju. Naroito su znaajni
u krivinom postupku. Detalji predstavljaju meso sudskog govora dok sam kostur nije uvijek dovoljno
ubjedljiv. Vano je da odlune injenice i argumenti budu ilustrovani nizom pojedinosti koje e doprinjeti
uvjerljivosti govora u cjelini. Jezik podnesaka i sudskog govora treba da bude to jednostavniji i to jasniji.
Dok se govori na sudu pogled ne treba skrivati niti ga neprestano drati prikovanim za papire. Barem
povremeno se mora uputiti prema sudiji odnosno sudskom vijeu jer pogled u oi ostavlja utisak vee
iskrenosti i sigurnosti u ono to se govori. I kod sudskog govora je poljeno da se koriste cezure, promjene
tempa i glasnosti, retorska pitanja , argumenti iz vjerojatnog , jezik primjera, ponavljanje rijei, fraza , citata
ili nosee ideje itd.
Sudski govor zahtijeva sve ono to se oekuje i od drugih besjeda samo to je zahtjevniji naroito u
pogledu sadrine. Dobar govor je samo onaj kod koga su u saglasnosti i ono to se kae i nain na koji je to
saopteno.
68. GOVOR ZA MEDIJE
Govor za masovne medije (mass medija) predstavlja naroito iskuenje, koje zahtjeva sasvim
specifinu vrstu besednikog obraanja. Mnoga pravila retorike padaju pred uzbuenjem i izazovom
ukljuenog novinarskog diktafona, mikrofona ili kamere. Svijest da je auditorijum kome se besjednik u tom
sluaju obraa disperzivan difuzan, potpuno raznorodan i veoma brojan, poveava zahtjeve, kako u
pogledu sadrine, tako i u pogledu forme govora. Istovremeno, naroito kod manje iskusnih govornika, taj
oblik komunikacije poveava tremu, zbog toga to e mu se ceo svet smejati ukoliko neto krene kako ne
treba, kao i zbog este agresivnosti novinara, nedostatka raspoloivog vremena, urbe i panike, niza
tehnikih prohtjeva i brojnih dr. pritiskujuih okolnosti koje se u redovnih govornim situacijama ne
pojavljuju. Istovremeno, svjesno ili podsvjeno, govornik ima u vidu kolika je danas mo medija i u kojoj
mjeri se poveava odgovornost za izgovorenu rije ukoliko se saopti preko njih. Jer, medijska slika
stvarnosti esto je vanija od same stvarnosti. Najmasovniji skup slualaca na mitingu je beznaajna u
odnosu na broj onih do kojih e doprijeti poruka koja je prenijeta preko sredstava javne komunikacije.
Danas mediji vladaju, oni formiraju publiku i od nje prave proizvod. Ako se nekada za sofiste govorilo da
su trgovci miljenjem, onda su to sada mediji. Medijska mo je odluujua u modifikovanju bitnih
drutvenih odluka. Namonije sredsvo je televizija, ali ni radio, ni pisani mediji nisu za potcjenjivanje. Pri
tom, problem etike o kome je toliko vodila rauna antika retorika, sve vie odlazi u drugi plan.
Poto su mediji obino vezani za vlast, dravu, politike partije ili privatni sektor prilino je vano
imati u vidu komi i kakvom se mediju besednik obraa i kakav e biti eventuani odnos tog medija prema
porukama koje govronik namerava da sopti. S obzirom na to ak i onaj ko makar jednokratno govori za
medije, mora imati u vidu mogue domete i uticaj svjih rijei, kao i mogunoti njihovog pogrenog ili
selektivnog interpretiranja. Zbog toga nikoga ne treba da iznenadi kada intervju novinama ili govor koji
snima TV kamera potraje petnaest minuta, a da od toga novinar iskoristi samo par reenica ili kadar od
desetak sekundi, esto izvlaeu u prvi plan ono to je za govornika bilo najmanje van, ili jo ee samo
ono to odgovara ureivakoj politici kue. esto se sva besednika nijansiranja, argumentacija i ograde
briu u jednm potezu, a ostaje i emituje se u javnosti samo ideja koju su novinar ili njegova redakcija
unaprijed eleli da uju.
47
Govor za pisane medije (intervju) bitno je drugaiji od govora za elektronske medije (a pri tom su
razlike takoe veoma velike izmeu govora za radio i onoga na televiziji). Izdvajamo tri najtipinije
situacije: govor za novine, govor za radio i govor na televiziji.
Govor za radio
Ova vrsta govora na prvi pogled moe izgledati manje zahtjevna nego nastup na televiziji. Pa ipak,
tu vrebaju neke druge opasnosti, od kojih su dvije meu najznaajnijim. Prvo, nedostatak vizuelnog
kontakta sa sluaocima potpuno eliminie jedno od najvanijih besednikih orua govor tjela, odnosno
neverbalnu komunikaciju. Zato naroito oni koji rade na tom mediju ili oni koji goore ee za radio moraju
da naue govornu segestiju, pa i zvunu fascinaciju koja ima mnogo nijansi i elemenata.
Zbog nevidljivosti sagovornika raa se jo jedna nedaa; sluaocu govora na radiu ne skreu panju
scenografija, ponaanje sagovornika i besednika, tekst na kajronu koji eventualno prolazi na dnu ekrana,
nego je on znatno koncentrisaniji na ono to se govori. Na radiju se zato svaki lapsus, bilo mentalni ili
govorni, mnogo lake uoava nego prilikom televizijskog nastupa. Neadekvatna arikulacija pogotovo na
radiju moe apriorno odbiti sluaoca i petvoriti ga u dio neprijateljskog auditorijuma. Govornik na radiju
mora osobitu panju da posveti dikciji i razgovetnom izgovaranju svake rijei. Rije radio spikera mora biti
ista, jasna, pravilna, razumljiva, ubedljiva.
Sve vrste retorskih umova su na radiju katastrofalni (ovaj, mislim, znai, itd.), kao i uzdasi,
mumlanje, aptanje sagovorniku, drhtanje glasa zbog treme itd. Izuzetno se mora biti paljiv i sa
mikrofonom koji je po pravilu veoma osjetljiv, tako da registruje uobiajenu glasnost govora, pa je ne treba
poveavati. Zbog toga se svako nakaljavanje, energino prevrtanje papira ili koncepta mora izbjegavati, jer
izaziva krajnje neprijatne zvune efekte.
to se sadrinske strane govor tie vae skoro ista pravila kao i za televizijski nastup. U pripemi
besednik najprije mora da ustanovi koliko e vremena imati na raspolaganju, da li e biti i drugih
48
sagovornika koji e davati polemiki ton raspravi, da utvrdi kakav je karakter emisije i kojoj ciljnoj grupi
slualaca je preteno upuena, pa ak treba da vodi rauna o tome u koje vrijeme se program emituje
(veoma rano ujutro sluaoci su penzioneri i oni koji se spremaju na posao, pre podneva domaice i
nezaposleni, tek od podneva mlaa populacija). Od svega najvanije je napraviti dobar izbor podataka koji
se nameravaju saoptiti u raspoloivom vremenu i izgovoriti ih sugestivno, konciozno i jasno.
Uvijek treba raunati i na posrednika, novinara, medijatora. On ne mora uvijek biti prijateljski
raspoloen, nekad iz neznanja, nekad zbog svog stava ili interesa. Treba biti spreman na njegove zamke.
Jeziki odnos varira od indiferentnosti, povrnosti, nepoznavanja oblasti, do arogancije, pretencioznosti,
podreivanja sagovornika, teme i slualaca svom novinarskom egu. Zbog toga je prilikom dogovaranje
emisije potrebno ispitati i procjeniti novinara.
Nastup na televiziji
Televizija sve ee moe da se desi svakom. Izrastao je ogroman broj televizijskih kua,
ukljuujui i one na lokalnom nivou, a sa njima i potreba za brojnim sagovornicima. Zato zaista svako moe
doi u situaciju da za neku od televizija kae neto o svom poslu ili dostignuu, firmi u kojoj radi, da
objasni irem auditorijumu neto o emu ima posebno znanje, da se javno poali na neki problem, agituje za
neku akciju,predstavi svoje knjievno, umjetniko ili struno djelo, da iznese svoje miljenje kao sluajni
prolaznik. Jedan broj onih od kojih se oekuje da esto javno nastupaju, po pravilu angauju profesionalne
portparole, menadere za odnose sa javnou, koji se danas jo ee nazivaju kratko i jasno PR. Trema
koja je inae sastavni dio svakog govornog nastupa, obino se znatno pojaava kada treba govoriti na
televiziji. Jedna od prvih stvari koja stvara dodatnu tremu neiskusnom govorniku je ambijent u studiju ili
grupa tehniara koja postavlja opremu za snimanje priloga van studija.
Od njih svako ima svoje zahtjeve, koji e se ticati mjesta sa koga e se govoriti, da li e se stajati ili
sjediti, kakvo e biti osvjetljenje, kako e se snimati zvuk, a tu je, naravno, i novinar koji treba da vodi
razgovor. Svako od njih smatra da je njegov dio posla najvaniji, a da je govornik u cijeloj stvari sporedan.
Tako zbog tehnike nastaje trka i nervoza, koja se lako moe prenijeti na govornika, pogotovo kada se uz to
pribliava trenutak ukljuenja kamere uivo. Prvi zadatak govornika je da se izbori za svoj status i ne
dozvoli da ga sporedne stvari, aktivnosti i uzbuenje koje vlada u studiju dekoncentriu. Treba bez mnogo
ustezanja obezbjediti za sebe okolnosti u kojima e se osjeati prijatno, ignorisati aktivnosti u studiju,
zamoliti tehniare, reisera priloga i novinare da se oni prilagode potrebama i eljama govornika. Korisno je
ponijeti u studio pripremljen tekst sa podacima o sebi koji treba da budu saopteni publici, bilo od strane
moderatora emisije ili kroz tekst koji e se emitovati pri dnu slike (ime i prezime, profesija, svojstvo zbog
koga je pozvan kao sagovornik, itd.). Veoma je korisno ponuditi slian podsjetnik i voditelju emisije, koji
esto ne zna mnogo o govorniku. Taj podsjetnik moe sadrati i sugestiju kojih bi nekoliko pitanja bilo
najvanije dotai u razgovoru. Mada obino pred nastup nema mnogo vremena za kontakt sa voditeljima,
valja iskoristiti makar i jedan minut da se neto prozbori o tome u kom pravcu namjerava da vodi razgovor,
ta eventualno sugerie sagovorniku i obrnuto. To e obostrano biti od koristi a i stvorie prijatniju
prijateljsku atmosferu zajednikog poduhvata.
Brojni savjeti su i da treba, ako je mogue, prethodno pogledati emisiju u kojoj e govornik nastupiti
(kako bi se sagledao njen karakter, dinamika, nain voenja, itd.), povesti rauna o odijevanju, sainiti krai
koncept najvanijih misli koje se ne smiju zaboraviti, razmiljati kada pogled treba da bude upuen prema
sagovorniku, a kada prema kameri, osjeati se kao da se ne govori velikom auditorijumu, nego pojedincu,
umiriti gestove, obratiti panju na preutne signale iskazane kroz ponaanje voditelja koji ukazuju da bi
trebalo da privodite kraju svoj govor. U svemu tome, meu najvanijim je savjet budite svoji onakvi
kakvi ste. Postoji razlika izmeu nastupa u emisijama ''uivo'' i snimljenih televizijskih intervjua. U ovom
drugom sluaju korisno je postupati na slian nain kao kad se govori za pisane medije govornik treba da
sam odabere nekoliko najvanijih misli, a ne da prepusti novinaru da skraivanjem i sjeenjem priloga on
bira ta mu je zanimljivo, tako da u eter odu nevane poruke. Zato je od presudne vanosti da se sazna
kolika e biti minutaa priloga i tome valja prilagoditi nastup ne smije se govoriti mnogo due. Treba
izbjegavati duge reenice.
Nastup ''uivo'', za razliku od snimljenih priloga, donosi govorniku veu izvjesnost da e moi zaista
da kae javnosti ta eli, ali i tada treba veoma ozbiljno voditi rauna o faktoru vijeme. Uloga voditelja ili
sagovornika u debati je veoma vana ukoliko su oi logoreini to nije rijetka pojava, onda se borba voditi i
za pravo da se doe do rijei. Jednom rijeju nastup na televiziji podrazumijeva niz spoljnih elemenata sa
49
kojima se treba izboriti, a uz sve to valja voditi rauna o sadrini govora i svakoj izgovorenoj misli. Zbog
toga je dobra priprema neophodna i tu se uglavnom mogu primjeniti opa pravila. Za televiziju
nepripremljen smije da govori samo onaj govornik koji suvereno poznaje temu i ima prilino iskustvo sa
televizijskim nastupima. Oblaenje je uvijek vaan dio govornikog nastupa, a pogotovo kad je u pitanju
televizija. Ni u jednoj drugoj vrsyti govora sluaoci nee imati priliku da vide besjednika tako blizu u tako
krupnom planu. Zbog toga je vaan izbor odjee. Kamera otkriva nervozno lupkanje po naslonu stolice,
lomljenje prstiju i niz drugih znakova da se govornik ne osjea oputeno i prijatno, a nervoza moe biti i
znak neiskrenosti. Treba izbjegavati uzdahe, kontrolisati drhtanje glasa zbog treme, kao i sve retorske
umove. Znojenje predstavlja est problem govornika na televiziji. Sreom, studijo je sve ee
klimatizovan. Gdje gledati? Za neiskusne govornike je da vode razgovor sa moderatorom i ostalim
uesnicima i da zaborave na kamere. Oni iskusniji mogu sa tim kombinovati pogled u kameru, jer se
gledaoci tada direktno uvlae u razgovor i postaju dio prie. Taj potez treba rezervisati za trenutke kada se
saopavaju najvaniji dijelovi govora i osnovne poruke. Kada je u pitanju snimljeni prilog, to je lako
postii: tokom dijela razgovora se govornik obraa novinaru, onda se u vanom trenutku okrene ka kameri.
U studiju to moe biti tee, kada se emisija radi sa vie kamera, ali i tu iskustvo moe pomoi govorniku da
krajikom oka uoi na kojoj kameri je upaljeno crveno svjetlo, pa onda usmjeri pogled ka njoj.
to se sadrinske strane govora tie, tu vae ista pravila kao i kod obraanja putem radija. Moraju se
odabrati samo najvanije poruke jer je vrijeme uvijek ogranieno, a nain na koji e se saoptiti mora biti
sugestivan, koncizan sa kratkim reenicama. Potrebno je odmah na poetku govora izloiti osnovnu ideju a
potom obrazlagati onoliko koliko to vrijeme dozvoljava a ne obrnuto.
S obzirom na karakter auditorijuma dobro je ponoviti poentu vie puta kroz razliite formulcije. Sve
to treba da bude koncizno, jasno i saopteno kratkim reenicama, ne irei nepotrebno priu.
Kada su u pitanju emisije tipa okruglih stolova i panel debata polemiarsko iskustvo je dragocjeno.
Ono iziskuje brzinu reagovanja i duhovite obrte, to se takoe moe sticati vremenom i uoiti ali ipak
prvenstveno zavisi od inteligencije i uroene vetine, pa i dozvoljne besjednike drskosti. Ako bi se svi
savjeti o tome kako govoriti za televiziju morali svesti na jedan najvaniji on bi vaio: treba ostati
hladnokrvan. Uostalom to je opti zahtjev koji se postavlja pred svakog besjednika pa ukoliko se ta vjetina
samokontrolisanja savlada kod drugih vrsta govora onda ni televizijski nastup nee biti toliko teak izazov.
50
Contents
1. DEFINICIJA RETORIKE I OSNOVNI RETORIKI POJMOVI...............................................................1
2. DRUTVENA ULOGA I CILJEVI BESEDNITVA..................................................................................1
Postoje tri osnovna zadatka ciljevi besjednitva po Kvintilijanu ...............................................................1
3. LOGOS, PATHOS, ETHOS U RETORICI.................................................................................................2
4. RETORIKA KAO VETINA I UMETNOST...............................................................................................3
5. RETORIKA I NAUKA O KNJIEVNOSTI (poetika).................................................................................3
6. RETORIKA I TEORIJA INFORMACIJA I KOMUNIKACIJA.................................................................4
7. RETORIKA I DRUGE NAUKE I UMJETNOSTI (logika, etika, lingvistika, poezija, scenske
umjetnosti))..........................................................................................................................................................4
8. RETORIKA I PISMENOST...........................................................................................................................5
GOVOR, GOVORNIK I PUBLIKA................................................................................................................5
9. SAMONIKLO BESEDNITVO....................................................................................................................5
10. NASTANAK RETORIKE U ANTIKOJ GRKOJ:.................................................................................6
KORAKS.........................................................................................................................................................7
TISIJA.............................................................................................................................................................7
11. SOFISTI........................................................................................................................................................7
LOGOGRAFI..................................................................................................................................................8
12. PLATON ......................................................................................................................................................8
13. ARISTOTEL.................................................................................................................................................8
14. DEMOSTEN.................................................................................................................................................9
15. BESEDNITVO U STAROM RIMU........................................................................................................11
16. CICERON ..................................................................................................................................................11
Ciceronove pouke za moderno doba:............................................................................................................12
17. KVINTILIJAN............................................................................................................................................12
18. ETAPE REALIZOVANJA BESEDE I DELOVI BESEDE (RHETORICA AD HERENIUM)..............13
19. RETORIKA U DOBA POZNE ANTIKE -DRUGA SOFISTIKA.........................................................13
20. ANTIKO RETORIKO NASLEE I SAVREMENO BESEDNITVO..............................................14
21. SREDNJOVEKOVNO I HRIANSKO BESEDNITVO.....................................................................14
22. RETORIKA U SISTEMU OBRAZOVANJA............................................................................................15
23. RETORIKA KOD SRBA...........................................................................................................................15
RETORIKA OD RENESANSE DO ROMANTIZMA................................................................................17
KRIZA RETORIKE I POKUAJI NJENE REHABILITACIJE (Perelman, Berk, francuski strukturalisti)
.......................................................................................................................................................................17
ODLIKE USMENOG GOVORA.................................................................................................................18
24. DEFINICIJA I OSNOVNE ODLIKE BESEDE........................................................................................18
25. STRUKTURA I ODLIKE ESEJA..............................................................................................................19
26. BESEDA I ESEJ.........................................................................................................................................20
27. PEDMET, CILJ I PRIPREMA BESEDE INVENTIO...........................................................................21
Predmet besjede ............................................................................................................................................21
Cilj besjede....................................................................................................................................................22
Priprema besede inventio..........................................................................................................................23
28. IZRADA KONCEPTA...............................................................................................................................23
29. IMPROVIZOVANI GOVOR.....................................................................................................................25
30. ORGANIZOVANJE (PODJELA) GOVORA DISPOZITIO.................................................................25
31. UVOD U GOVOR (PROEMIUM).............................................................................................................26
32. TITULISANJE I OSLOVLJAVANJE.......................................................................................................26
33. RAZRADA IZLAGANJE PREDMETA (NARATIO)...........................................................................27
34. RAZRADA - ARGUMENTACIJA U BESEDI ........................................................................................27
35. NAGOVARANJE I UBJEIVANJE.........................................................................................................28
36. ZAKLJUAK (CONCLUSIO)..................................................................................................................29
37. POJAM I VRSTE STILA...........................................................................................................................29
51
52