ASISTENTURA NA PARNOM BRODU TIPA LYBERTY

Po zavretku Srednje pomorske kole u

Splitu nas nekolicina, asistenata i kadeta skupa smo se ukrcali u Rijeci 19/02/1966 na p/b
Cetinje. Bio je to jedan od posljednjih parnih
brodova u prijanjoj dravi, a pripadao je floti
od est takvih brodova brodarske kompanije
Prekookeanska plovidba- Bar.
U to vrijeme SAD su za Kubu uvele ekonomski, financijski i trgovinski embargo. U tu
svrhu, ukoliko bi brod bilo koje kompanije pristajao i vrio trgovake operacije u kubanskim
lukama, tada bi taj brod dospio na crnu listu,
bio bojkotiran od amerikih sindikata lukih
radnika i ne bi mogao vie pristajati i vriti trgovake operacije u amerikim lukama.
Da bi tadanja Jugoslavenska vlada pomogla novu vlast na Kubi, na elu s Fidelom
Castrom, osnovala je 1961. godine u Baru brodarsku kompaniju nazvanu Prekookeanska
plovidba Bar sa est brodova koji su iskljuivo odravali redovan brodski servis s Kubom.
Na taj su nain brodovi ostalih jugoslavenskih
brodarskih kompanija bili poteeni sankcija i
mogli su normalno operirati u amerikim lukama. Sve jugoslavenske prekooceanske kompanije su u tu svrhu dale po jedan brod. Svi su
bili tipa Liberty, u oronulom stanju i ve tada
spremni za otpis.
P/b Cetinje bio je jedan od tih est
brodova. Sagraen je u SAD-u u brodogradilitu Betlehem-Fairfields Shipyards Inc. u Baltimoreu, kao novogradnja br. 2089 (0939), Isporuen je 15/02/43. pod imenomGeorge
Shiras s vojnom specifikacijom WSAT (550)

USAT, tipa Liberty / EC2-S-C1.

George Shiras je imao slijedee karakteristike: duljina 134,6 m, irina 17,3 m, gaz 8,5
m, istisnina 14.474 t, 10.856 dwt, nosivost
9.140 t (mogao je ukrcati preko 10.000 tona s
teretom na palubi). Uz brzinu od 11 do 11,5 v
imao je 17.000 Nm doplova. Originalno je bio
naoruan s dva topa, jedan na pramcu od 3
ina i jedan na krmi od 5 ina te 6 do 8 protivzrakoplovnih topova od 20 mm. Posada je
brojila do 44 asnika i mornara te 12 do 25 naoruanih mornarikih zatitara.
Propulzijsko postrojenje se sastojalo od
jednog parnog stapnog stroja trostruke ekspanzije od 2.500 KS (1.900 kW) s dva vodocijevna Babcock & Wilcox parna kotla loena mazutom.
Brod je bio elektrovarene konstrukcije,
a graen je u sekcijama od oko 250 tona. Gradnja ovog broda trajala je ukupno 55 dana (!),
45 dana na navozu i 10 na opremnoj obali.
Cijena je iznosila oko 2 milijuna US$ (1945).

Project Liberty Ship

Poslije II. Svjetskog rata brod je otkupio

grki brodovlasnik Stavros Livanos i nadjenuo

Ukorak s vremenom br. 46

77

mu novo ime Atantic Breeze. Livanos je

1962. godine brod prodao Jugoslaviji, a nakon
toga prikljuen je Prekookeanskoj plovidbi iz
Bara i preimenovan u Cetinje.
Poslije prodaje vie starih brodova Jugoslaviji, Livanos je u Brodogradilitu Split naruio nekoliko novogradnji, a jednoj od njih nadjenuo je ime Atlantic Breeze. P/b Cetinje je
1968. godine prodan splitskom Brodospasu te
izrezan u rezalitu u Sv. Kaji.

p/b Cetinje u Bandar Shahpuru na drvenoj obali

iskrcava kubanski eer

Glavni propulzijski stroj na Cetinju bio

je troekspanzijski stapni parni stroj s tri cilindra. Tijekom manevriranja zbog sigurnosti prekretanja stroj se drao na 100 % punjenja
cilindra VT, da bi se kasnije po moru zbog
utede na potronji pare i goriva punjenje
cilindra reduciralo i ekspanzija podesila pomou ekspanzijskog vijka. Podmazivanje leteih
leajeva, leajeva krinih glava, stapajica, kliznih staza i razvodnih kulisa obavljalo se runo,
svakih 30 minuta. Prije svakog dodavanja ulja
temperatura leajeva se kontrolirala runo, tj.
opipavanjem. U normalnoj vonji stroj je vrtio
od 60 do 70 okr./min pa je trebalo biti dobro
uvjeban u obavljanju ovih radnji kako bi se
izbjegle ozljede. Isto tako, kad su se otvarali
leajevi posebna se panja posveivala obradi
podloki tako da ne vire iz leajeva, kako bi
se izbjegla ozljeda prstiju. Temeljni leajevi

78

glavnog stroja kao i leajevi brodske osovine

imali su mazalice na stijenj. Radi sigurnosti i
ravnomjerna rada svi pomoni parni strojevi u
strojarnici i na palubi radili su sa 100 % punjenja parom i svi su takoer runo podmazivani. Na brodu nije postojao ni jedan motor
na unutarnje izgaranje, pa niti u amcima za
spaavanje.
Dva vodocijevna kotla loena tekom
naftom imali su po etiri loita s rasprskaima.
Za ienje vanjskih povrina cijevi na raznim
pozicijama kotla bila su postavljena etiri parna
propuhivaa zakretana runo, pomou lanaca.
Da se odri dobar prijenos topline svako jutro u
08:00 sati vrilo se propuhivanje. cijevi. S obzirom na starost i velika proputanja zatitnih
obloga na kotlovima, poslije svakog propuhivanja izlazili bi iz strojarnice crni kao iz ugljenokopa. Tijekom propuhivanja gasile bi se
vatre u loitu kotla. Tada se moglo vidjeti napola zaarene opeke zatitnog zida loita.
Zbog starosti esto su se dogaala proputanja
cijevi kotla. Popravak je trebalo obaviti to
bre, bez veeg pothlaivanja kotla.
Na brodu je stalno vladalo pomanjkanje
svjee vode zbog velikih proputanja. Voda za
pranje u kupaonicama u najboljim sluajevima
se otvarala samo jednom dnevno od 17:00 do
19:00 sati. Ljudi koji su zavrili slubu, a voda
bila zatvorena, prali su se vodom iz kanti koje
bi napunili preko rune pumpe. Radnu odjeu
pralo se u moru po krmi na pandul. Za proizvodnju vode sluio je obini parni evaporator.
Cijevi tog evaporatora brzo bi se obloile kompaktnom solju, pa ga je trebalo otvarati i istiti
svaka tri dana, da bi se mogla odravati normalna proizvodnja i nadoknadio gubitak vode.
Struju za navigacijske, rasvjetne i druge
potrebe na brodu davala su tri generatora istosmjerne struje (dinama) pogonjena jednocilindrinim parnim strojevima. Razlog postojanja tri dinama umjesto samo jednog (koliko su

Ukorak s vremenom br. 46

stari parni brodovi obino tada imali) vjerojatno lei u degausiranju tj. demagnetiziranju
trupa broda pomou elektrine kabelske ovojnice oko broda, kroz koju se putala struja, i na
taj nain uinilo brod neosjetljivim na magnetne mine. No, usprkos tome, esto se dogaalo da brod u noi ostane nekoliko sati bez
struje, a nastavi sa normalnom vonjom. Navigacijska pomagala na zapovjednom mostu sastojala su se od magnetskog kompasa, irokompasa (u rijetkim sluajevima kad je bio
ispravan), zatim radiolokatora te tri sekstanta.
Staru radiopostaju opsluivalo je dvoje radiotelegrafista koji su bili izuzeti od ukrcavanja
provijanta kako bi navodno sauvali gipkost
svojih prstiju.
Smjetaj posade bio je vrlo skroman.
Spavali smo u etverokrevetnim kabinama, uz
jedan elektrini ventilator. Centralne ventilaci-

je nije uope bilo. Ovi brodovi oito nisu bili

napravljeni za plovidbu toplim morima, pa je
spavanje u kabinama, recimo u Perzijskom
zaljevu, bilo nemogua misija.
Uz mene, na brodu su bili ukrcan jo
jedan asistent stroja - Ulderiko Kalai te dva
kadeta - Damir Pavii i pok. Slobodan Vojnovi, svi iz Srednje pomorske kole Split. Sa
broda smo se iskrcali u Rijeci 30/10/1967,
znai nakon preko godine i pol dana vjebenike plovidbe na parnom brodu. Asistentura
je tada trajala dvije godine, pa je nama asistentima ostalo vrlo malo vremena da se plovei na
motornom brodu kako treba pripremimo za
polaganje ispita za pomorskog strojara.

Zapisao: Dinko Poduje

Ukorak s vremenom br. 46

79