DRAMA I ZBILJA U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI

NA IZMAKU 20. I POETKU 21. STOLJEA

Danijela Weber-Kapusta

Bavei se dramskim pismom devedesetih, hrvatska teatrologija i

kazalina kritika uz rijetke su izuzetke prihvatile tezu o socijalnom eskapizmu kao jednoj od presudnih tematskih odrednica karakteristinih
za hrvatsko dramsko pismo prve polovice devedesetih godina. Teza o
bijegu od aktualnih drutvenih i povijesnih zbivanja vezana je prije svega
uz novi narataj dramatiara i dramatiarki roenih u kasnim ezdesetim
i sedamdesetim godinama, kojima se kazalini tekstovi poetkom devedesetih praizvode u sklopu projekta Suvremena hrvatska drama. Projekt
je u Teatru ITD pokrenuo njegov tadanji voditelj Miro Gavran s ciljem
promicanja i predstavljanja jo neafirmiranih dramskih autorica i autora.1
elei estetski izdvojiti ovaj novi, izrazito apolitian dramski narataj
od dramatiara starijih generacija, u hrvatskoj se teatrologiji i znanosti o
1
Uz izvedbeni prostor, Gavran najmlaoj generaciji hrvatskih dramatiara
i dramatiarki omoguava i objavljivanje kazalinih tekstova u novopokrenutom
asopisu Plima. O tzv. mladoj hrvatskoj drami, praizvedenoj na pozornici Teatra
ITD izmeu 1990. i 1992. godine, vidi uvodne tekstove u sljedeim antologijama:
Nova hrvatska drama, prir. Jasen Boko, Znanje, Zagreb, 2002.; Antologija suvremene hrvatske drame, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika kola, Zagreb, 2007.

397

knjievnosti ustalila uporaba nekoliko sinonimnih termina. U nedostatku

stilskog i tematskog zajednitva, nove se autore podvelo pod zajedniki
generacijski nazivnik nove hrvatske drame ili mlade hrvatske drame, a
da se pritom nije uzela u obzir kratkovjenost obaju termina i njihova
dijakronijska primjenjivost na dramu svakog novog narataja. S ciljem
preciziranja navedenih termina i izbjegavanja terminoloke zbrke, u ovom
u radu govoriti o mladoj hrvatskoj drami devedesetih i nultih godina.
Tragajui za zajednikim poetikim nazivnikom nove generacije
hrvatskih dramatiara i dramatiarki devedesetih godina, Velimir Viskovi
postavio je na Krleinim danima u Osijeku koji su 1995. bili posveeni
suvremenoj hrvatskoj drami tezu o intertekstualnosti i socijalnom
eskapizmu kao stilistiki i tematski jedinim utvrdivim zajednikim
obiljejima izuzetno heterogenog novog dramskog narataja.2 Zaobilaenje
hrvatske drutveno-povijesne i politike stvarnosti u dramama mladih
dramatiara u prvoj polovici devedesetih s tom je tezom prihvaeno kao
gotova injenica a da se nije pokuao dati odgovor na razloge njihovog
socijalnog eskapizma. Da teza o socijalnom eskapizmu ipak nije jednoglasno prihvaena, svjedoe radovi teatrologa poput Darka Lukia, Sanje
Nikevi i Ane Lederer.3 U iscrpnoj studiji posveenoj drami ratne traume

Vidi: Velimir Viskovi, Izazovi pred mladom hrvatskom dramom, u: Krleini dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnosti i kazalite
od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker,
HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju
HAZU u Zagrebu, Osijek Zagreb, 1996., str. 123-126.
3
Vidi: Sanja Nikevi, Hrvatsko kazalite u ratu, u: Krleini dani u Osijeku
1999., Hrvatska dramska knjievnost i kazalite i hrvatska knjievnost, prir. Branko
Heimovi, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i
teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek Zagreb, 2000., str. 188-216.; Darko Luki,
Hrvatsko ratno pismo, Kolo, 2 (1997.), str. 344-351.; Ana Lederer, Hrvatska
drama i kazalite u devedesetim godinama, u: Krleini dani u Osijeku 1999., str.
246-252, ovdje str. 248.
2

398

Darko Luki opisuje drutveno i politiko ozraje u kojem se Hrvatska

nalazila na poetku devedesetih godina:
Na drutvenom planu hrvatsko drutvo devedesetih odjednom ispunjava nekoliko velikih snova: san o vlastitoj dravi, neovisnosti i nacionalnoj samostalnosti, potom san o Europi, kulturoloki mitologiziran
koliko i povezan sa snom o kapitalizmu kao boljem, bogatijem i ugodnijem ivotu, zatim san o slobodi, nacionalnoj i politikoj, ekonomskoj
i graanskoj. Stari mitovi komunizma rue se i odbacuju, a na njihovo
mjesto velikom brzinom dolaze novi, koji se uglavnom vade iz arhiva
i fundusa povijesti, tradicije i batine, a potom i iz novostvorenih
drutvenih okolnosti.4
Proglaenjem dravne samostalnosti, izlaskom iz saveza junoslaven
skih zemalja i ukidanjem socijalistikog drutvenog ureenja, hrvatsko
je drutvo baeno u vrstu liminalne situacije u kojoj norme i vrijednosti
dotadanjeg sustava prestaju vrijediti, a postupno uspostavljanje novih
normi neprirodno ubrzava izbijanje Domovinskoga rata, o emu Darko
Luki zakljuuje:
Potreba da se brzo, usred rata, stvore, uoblie, ustolie i vrsto
afirmiraju novi hrvatski mitovi i dravotvorna mitologija neprirodno
je ubrzala proces mitologiziranja [...] pa je u toj brzini slubena mitologija remitologizirala i neke stare, anakronine i kraju dvadesetog
stoljea potpuno neprimjerene mitove, a sam proces mitologiziranja
[...] uinila [...] nasilnim i ponekad upravo grotesknim.5
Posljedice koje je novouspostavljeni kapitalistiki drutveni sistem
izazvao u individualnoj i kolektivnoj psihi hrvatskog tranzicijskog drutva
Darko Luki analizira i na primjeru obiteljske drame Ivana Vidia Veliki
bijeli zec, istiui kako stanje duha u poslijeratnoj Hrvatskoj proima
4
5

Darko Luki, Drama ratne traume, Meandar, Zagreb, 2009., str. 94.
Isto, str. 100.
399

osjeaj besmisla i izgubljenosti itavoga jednog narataja koji je izgubio

sva uporita.6 Uzme li se u obzir egzistencijalna izgubljenost kao temeljni
osjeaj svijeta tema koju Luki problematizira na teoretskoj, a Vidi na estetskoj razini tada nemogunost umjetnikog oblikovanja vlastitog jastva
i vlastite zbilje te posljedino i gesta socijalnog eskapizma u djelima
novog narataja hrvatskih dramatiara i dramatiarki u prvoj polovici devedesetih godina iskrsavaju u sasvim drugom svjetlu. Bavei se hrvatskom
proznom knjievnou istog povijesnog razdoblja, Dubravka Orai-Toli
u intertekstualnosti vidi njezino najznaajnije obiljeje, a ujedno i drugi
zajedniki nazivnik pod koji, uz socijalni eskapizam, Viskovi podvodi
mladu hrvatsku dramu prve polovice devedesetih:
[...] u kulturi u kojoj je autentina zbilja postala problematina i
podlona razliitim manipulacijama, vie nije [...] mogu realistiki
mimetizam, nego -postmimetizam. [...] Kronoloki prva strategija u
pristupu ratnoj zbilji, koja je piscima stajala na raspolaganju i koju
su poznavali iz vlastite postmoderne poetike, bila je intertekstualnost
[...].7
Ne elei zabrazditi u matrici socijalistikog realizma ili angairane
knjievnosti hrvatski su romanopisci posredno i zaobilazno preko
tuih tekstova prikazivali ratnu zbilju, nudei svoju viziju ratne zbilje
kroz tua usta kao citatni konstrukt.8
Promatrano iz perspektive postmimetizma, intertekstualnost i socijalni eskapizam kao poetske odrednice mlade hrvatske drame prve
polovice devedesetih nisu izraz socijalne i politike neosjetljivosti novih
dramatiara i dramatiarki, ve su upravo simbol njihove egzistencijalne
Isto, str. 301.
Dubravka Orai-Toli, Muka moderna i enska postmoderna, Ljevak,
Zagreb, 2005., str. 189. Postmimetike strategije ne prikazuju niti opisuju zbilju,
nego razotkrivaju da je svaki i najvjerniji prikaz neiji konstrukt, da nema autentine zbilje, da je svaka zbilja krhka ili na bilo koji nain podlona manipulaciji. Isto.
8
Usp. isto str. 190. i dalje.
6
7

400

dezorijentiranosti, odnosno izgubljenosti u svijetu i zbilji za koje nisu

uspjeli pronai adekvatan dramski rukopis.
Da nije rije o drutvenoj neosjetljivosti ve o egzistencijalnim
traenjima i potrebi vremenskog odmaka od obraivane materije, svjedoi
i povratak anra socijalne drame kojoj se u drugoj polovici devedesetih te
na poetku novog tisuljea priklanja niz novih dramatiara i dramatiarki.
Nadalje valja istaknuti kako se teza o socijalnom eskapizmu hrvatske
drame devedesetih esto generalizira. Pri tom se zaboravlja na predstavnike starijih generacija koji su ukorak s povijesnim trenutkom pisali
dramske tekstove na temu raspada Jugoslavije.9 Jedan od paradigmatskih
primjera predstavlja kabaret Tahira Mujiia i Borisa Senkera Bratorazvodna parnica koji je putujui kabaret ad HOC (akronim od: Hrvatski
oslobodilaki cabaret) s dva stara kamiona svojevrsnom inaicom
pozornice na kotaima prikazivao diljem hrvatskih bojinica.10 Nadalje
valja istai kako je u vrijeme Domovinskog rata iz pera manje poznatih
ili posve nepoznatih autora nastao niz dramskih tekstova koji se bave
aktualnom drutvenom zbiljom i ratnim razaranjima. Popularizaciji i
pozitivnom vrednovanju tih zapostavljenih dramskih djela doprinijela
je Sanja Nikevi objavljivanjem dviju antologija Antologije hrvatske
9
Vidi npr. kazaline tekstove autorskog dvojca Mujii-Senker Na Mihajlu
(1991.) i Zalegnimo! Odlaze! (1992.); zatim Dobrodoli u rat (1992.) Davora
piia; Gospar Luka i gospar Posro (1992.) Matka Srena; Dobro doli u plavi
pakao (1994.) Borislava Radakovia; Djeak s albumom porodinih slika (1994.)
Ivice imia i Zrinke Kiseljak; Tatarski biftek (1994.) Zvonimira Zoriia; Deloacija (1995.) Mire Gavrana.
10
O djelovanju putujueg kabareta ad HOC i hrvatskom ratnom kazalitu
vidi rad Igora Mrduljaa Glumite i rat. Hrvatsko ratno kazalite 1991./1992., u:
Krleini dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite
od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK
u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU
u Zagrebu, Osijek Zagreb, 1996., str. 241-249. Vidi i Mrduljaevu monografiju
Ad Hoc Cabaret Hrvatsko ratno glumite 1991/92, AGM, Zagreb, 1995.

401

ratne drame i Antologije hrvatske ratne komedije.11 Jedan od nezaobilaznih

primjera dramskog stvaralatva inspiriranog zbiljom aktualnog drutvenog
trenutka predstavljaju kazalini komadi Davora piia, autora kojeg na
pisanje prvih proznih i dramskih tekstova potiu upravo iskustva koja je kao
ratni reporter prikupio za vrijeme razaranja Osijeka. Za piiev dramski
rukopis od presudne je vanosti upravo tendencija suprotna socijalnom
eskapizmu angairano pisanje duboko uronjeno u hrvatsku drutvenu
i povijesnu zbilju devedesetih godina. O neraskidivoj vezi piievih
kazalinih tekstova i aktualne hrvatske stvarnosti reprezentativno svjedoi
ve dramatiarev dramski prvijenac Dobrodoli u rat!12 koji je napisan,
postavljen i izvoen usred rata, na ratom oteenoj i netom bombardiranoj
pozornici osjekoga HNK,13 koji su gledatelji u kazalitu gledali, jednako
kao to ga je pisac pisao i glumci uvjebavali, pod zvucima granatiranja i
zamraenjima koja su bila potpuno stvarna.14
Za razliku od prve polovice devedesetih u kojoj neponovljivost
dogaaja iz povijesne zbilje15 ni za novi dramatiarski narataj, ni za re
11
Antologija hrvatske ratne drame (1991. 1995.), prir. Sanja Nikevi,
Alfa, Zagreb, 2011.; Antologija hrvatske ratne komedije (1991. 1997.), prir. Sanja
Nikevi, Privlaica/Rije, Vinkovci, 2013. Vidi i rad Sanje Nikevi Hrvatsko
kazalite u ratu, u: Krleini dani u Osijeku 1999., str.198-216. O hrvatskom ratnom dramskom pismu pie i Darko Luki u radu Hrvatsko ratno pismo, Kolo,
2 (1997.), str. 344-351.
12
Davor pii, Dobrodoli u rat!, u: Predigre, Hrvatski centar ITI, Zagreb,
1996.
13
Vidi Darko Luki, Drama ratne traume, str. 380-384, ovdje str. 380.
piiev dramski tekst nastao je u oujku 1992., a na pozornici osjekog HNK
praizveden je ve 25. travnja 1992. godine.
14
Isto.
15
Ana Lederer: Hrvatski dramski repertoar od 1990. do 1995., u: Krleini
dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite od
1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK
u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU
u Zagrebu, Osijek Zagreb, 1996., str. 194-200, ovdje str. 200. O repertoarima
hrvatskih kazalita u prvoj polovici devedesetih i njihovom ignoriranju ratnih i

402

pertoarnu politiku hrvatskih kazalita ne predstavlja nezaobilazni materijal

aktualnog umjetnikog stvaralatva, prekinuta veza knjievnosti i zbilje
iznova se uspostavlja u drugoj polovici posljednjeg desetljea i u prvim
godinama novog tisuljea kada dolazi do procvata kritiko-polemikog
dramskog rukopisa. Hrvatska postratna i posttranzicijska zbilja potie renesansu neorealistike socijalne drame, na reprezentativan nain uobliene
u dramskim djelima Ivana Vidia, Mate Matiia i Filipa ovagovia.
Tematski kompleksi kojima teatrologinja Martina Petranovi definira
dramsko stvaralatvo Ivana Vidia u proirenoj perspektivi sumiraju stalna
vorita suvremene hrvatske drame na izmaku starog i poetku novog
tisuljea. Rije je o povratku neorealistikih dramskih tekstova koji se
neuvijeno [...] bave problematikom suvremene hrvatske zbilje, ponajprije
simptomima tranzicijske svakodnevice poput ekonomske nesigurnosti,
nezaposlenosti, kriminala, nasilja, oportunizma, politike manipulacije,
braniteljske problematike, poslijeratnog gubitka ideala, dezintegracije
obitelji...16
Dramski prvijenac Filipa ovagovia Cigla17 nastao u postratnoj
1998. godini svjedoi o autorskoj potrebi vremenskog odmaka od problematiziranih drutvenih tema, ali i o praznom mjestu kazalino-dramske
povijesti te o neminovnosti naknadne konfrontacije s ovim potisnutim
povijesnim periodom i tematskim kompleksom, odnosno o nunosti naknadnog prikazivanja i preispitivanja posljedica kako ratnoga perioda tako
i socijalnih i ekonomskih transformacija prouzroenih izlaskom iz saveza
jugoslavenskih zemalja i preuzimanja kapitalistikog drutvenog sistema.
Rije je o jednom od prvih kazalinih tekstova na temu Domovinskoga
drutvenih zbivanja vidi i tekst Borisa Senkera Pozornici nasuprot (l), Republika,
7-8 (1995.), str. 138-145.
16
Martina Petranovi, Vidiev dramski opus ili necenzurirani zapisi starca
Ivana, Kazalite, 9 (2006.), str. 130-143, ovdje str. 139.
17
Filip ovagovi, Cigla, u: Ptiice, Dramska biblioteka Gavella, Zagreb,
2005., str. 5-63.
403

rata koji je doivio jak odjek ne samo u domaoj ve i u meunarodnoj

publici18, a u kojem ovagovi na pozadini obiteljskih odnosa prikazuje drutvene, ideoloke i politike transformacije koje su mijenjale
sliku hrvatske povijesti u prvoj polovici devedesetih godina.19 Domom
obitelji Cigleneki tako odjekuju dokumentarni isjeci iz radio emisija,
televizijskih reportaa i novinskih lanaka, punei time svijet fiktivnog
umjetnikog djela djeliima stvarnosti, odnosno isjecima iz najnovije
hrvatske povijesti.20 Posebnost ovagovieva kazalinog teksta pritom
lei u suavanju fokusa na jednu jedinu kategoriju lika drutvene losere
koji i u starom i u novom drutvenom sustavu utjelovljuju tip gubitnika.
Tematskom okosnicom ovagovieva kazalinog teksta pritom postaje
mentalna degeneracija i socijalna introverzija dramskih likova pasivno
preputenih rastuoj neimatini i posljedicama ratnih zbivanja. Dom pos
taje mjestom paralelnih svjetova, fizike suegzistencije likova, oglednih
primjera Sartreove maksime prema kojoj egzistencija prethodi esenciji.21
Njihova javna dezintegracija ocrtava se u rezigniranom prihvaanju statusa
nezaposlenih osoba, privatna pak u prekidu svih privatnih i drutvenih
veza te povlaenju u prostor najue obiteljske zajednice koja, meutim,
nije mjesto komunikacije, ve prostor fizikog suegzistiranja meusobno
otuenih i ivotom razoaranih bia. Da je u ovagovievoj drami moda
ipak prisutna naznaka protesta protiv ovakvog pasivnog i poraavajueg
poimanja ivota, moda signalizira otvoreni zavretak kazalinog teksta.
18
Nagrada HDDU za najbolju dramu 1998./1999. godine, gostovanje na
njemakom kazalinom festivalu Bonner Bienale 2000., najprestinija europska
nagrada za radiodramu Prix Italia 2002.
19
O meusobnoj povezanosti obiteljskih odnosa te drutvenih, politikih i
povijesnih zbivanja u anru obiteljske drame pie Boris Senker u knjizi Teatroloki
fragmenti, Disput, Zagreb, 2011., str. 31.
20
Vidi tekst Ozrena Prohia Od rubnosti do ujnosti, u: Filip ovagovi,
Ptiice, str. 205-212, ovdje str. 208.
21
O apsurdnoj egzistenciji dramskih likova u ovagovievoj Cigli Prohi
pie u istome tekstu.

404

Nakon to je sudjelovao u Domovinskom ratu iz kojega se vraa kao

psihofiziki razbijena osoba progonjena teretom PTSP-a, ovagoviev
protagonist Cigla kao da svojim bijegom iz prostora stana i naputanjem
brae signalizira pokuaj novog poetka i izbijanja iz lanca obiteljskih
determinizama.
Dok se radnja ovagovieva dramskog testa odvija u razdoblju od
kraja ljeta 1991. do kraja ljeta 1995. godine, obuhvaajui time prvenstveno period Domovinskog rata, obiteljska drama Ivana Vidia Veliki bijeli
zec zapoinje tamo gdje ovagovieva zavrava u proljee 1995. te se
nastavlja 2000. godine. Nacionalnoj euforiji koja je vladala u posljednjim
mjesecima rata i dosegla vrhunac u Tumanovoj organizaciji jarunskoga
vojnog spektakla 1995. godine i u ijem znaku stoji prvi dio kazalinog
teksta, autor u drugom dijelu komada suprotstavlja poraznu sliku hrvatske
postratne i posttranzicijske zbilje nakon pet godina. Za razliku od
ovagovieve drame u kojoj dramatis personae sainjavaju marginali
zirani, mahom nezaposleni likovi s dna socijalne ljestvice, Vidi prikazuje
iru panoramu drutvenih tipova i pripadnika razliitih drutvenih slojeva:
od dobrostojeeg srednjeg sloja (kojemu na poetku drame pripada i obitelj
satnika Luke), preko intelektualaca (Profesor) do drutvenih autsajdera
(Jurica) i marginaliziranih pripadnika drutva (Lukina obitelj u drugom
dijelu komada, bivi branitelji). Prvi dio Vidieve drame prikazuje procese
oblikovanja identiteta koji su se u Hrvatskoj pred kraj Domovinskog rata
najee svodili na identifikaciju pojedinca s kolektivnim identitetima
poput nacionalnog, obiteljskog, vjerskog ili ratnikog. Kolektivni identiteti iz razdoblja socijalizma na taj su nain u devedesetima zamijenjeni
novoformiranim i nacionalistiki obojenim kolektivnim identitetima do
ijeg masovnog demitologiziranja i uruavanja, meutim, dolazi ve u
prvim postratnim i tranzicijskim godinama. Vidiev satnik Luka ogledni
je primjer lika koji izmeu prvog i drugog dijela komada doivljava
temeljnu transformaciju kako kolektivnog tako i individualnog identiteta.
U prvom dijelu komada, uoi vojne parade koja treba postati polugom
405

njegova drutvenog priznanja i poasti, Luka je simbol vojnike asti

i ponosa, personifikacija ratnog heroja koji se u potpunosti identificira s
identitetom velikog ratnika. Za razliku od slike ratnog heroja, i jo vie
graditelj[a] drave, vjere, zajednitva i obitelji22 kako se sam naziva,
Otac se u drugom dijelu Vidieva kazalinog teksta pretvara u slomljenu
linost izbrisanog identiteta, psihofiziki unitenu drutvenim i obitelj
skim marginaliziranjem te autodestruktivnim alkoholiziranjem. Njegovu
besprijekorno ureenu vojniku uniformu i ulatene izme iz prvog dijela,
u drugom dijelu zamjenjuje Lukino golo tijelo kao simbol protesta protiv
drutvenih, politikih i ideolokih struktura koje je u prvom dijelu komada
vatreno zagovarao. Iskljuivanje iz vojne parade Otac izjednauje s gubitkom vojne asti i identiteta hrvatskog branitelja. Jednom marginaliziran
i nepriznat od onih za koje se borio, Otac gubi drutvene oslonce, a s
njima i do tada zastupane nacionalne, ideoloke, ratne, drutvene, vjerske
i, naposljetku, obiteljske ideale. Hvatajui se u kotac s individualnom
izgubljenou pojedinca u novom drutvenom sistemu, i Vidiev Veliki
bijeli zec i ovagovieva Cigla u sredite zanimanja postavljaju procese
stvaranja i razaranja odreenih oblika kolektivnih i individualnih identiteta te pretvaraju svoje dramske likove u simbole potrage za izgubljenim
identitetom koji je u devedesetim godinama obiljeio razliite generacije
hrvatskog postratnog drutva.
Dok u hrvatskoj dramskoj knjievnosti druge polovice devedesetih jo
preteu egzistencijalne nedae ivota u novom drutvenom i ekonomskom
sustavu, s ulaskom u novo tisuljee naglasak se prebacuje na esencijalna
traenja dramskih likova. Dramatiari i dramatiarke ne bave se vie ratom i njegovim ekonomskim, drutvenim i psiholokim posljedicama, ve
posttranzicijskim razdobljem koje obiljeavaju fenomeni poput globali
zacije, migracije, globalnog terorizma, multikulturalnosti. Od posebnog
22
Ivan Vidi, Veliki bijeli zec, u: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske drame, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika kola, Zagreb, 2007., str.
363-457, ovdje str. 386.

406

znaaja na poetku 21. stoljea pritom postaje jo nevieni porast enskih

dramskih autorica. Suvremeno urbano ensko dramsko pismo koje je u
hrvatsku dramsku knjievnost u osamdesetim i devedesetim godinama
uvela Lada Katelan, s teitem na enskom liku, njegovu senzibilitetu,
problematizaciji muko-enskih odnosa, potrazi za vlastitim jastvom i
boljim ivotom, pritom zadobiva novu estetsku varijantu u dramskom
stvaralatvu Tene tivii, jedne od meunarodno najizvoenijih suvremenih hrvatskih dramatiarki. Secirajui urbanu, prvenstveno ensku
svakodnevicu, tiviiini kazalini tekstovi analiziraju ivot dramskih
likova zaokupljenih oblikovanjem i potvrivanjem vlastitog sebstva
raspoluenog izmeu utjelovljavanja muko-enskih stereotipa i elje za
vlastitom posebnou. Za razliku od kazalinih epoha u kojima je dramski
tekst prikazivao svijet jedne klase ili jednog drutvenog sloja, u Tene
tivii drama postaje presjecitem razliitih nacija, rasa, jezika, kultura i
drutvenih slojeva, ukazujui time na promijenjenu stvarnost 21. stoljea,
obiljeenu fenomenima poput tranzicije, migracije, globalizacije i multikulturalizma. Kao reprezentativan primjer ovakvog tematskog zaokreta moe
nam posluiti tiviiin meunarodno izvoen i viestruko nagraivan
kazalini tekst fragile!23 u ijem se sreditu nalazi svijet novih generacija
koje su nakon odrastanja u socijalistikom drutvenom sistemu, s padom
komunizma postale dio kapitalistikog drutva i njemu pripadnog vrijed23
Tena tivii, fragile!, u: Dvije i druge, Profil, Zagreb, 2008., str. 145-258.
tiviiin kazalini tekst praizveden je na sceni Slovenskog mladinskog gledalia u Ljubljani 2005., a potom igran u londonskom kazalitu Arcola 2007., u
klnskom kazalitu Theater Tko 2007., Kazalitu Osnabrck 2009., Hrvatskom
narodnom kazalitu u Osijeku 2009. i kazalitu Staatsschauspiel Stuttgart 2011.
godine. Uz niz meunarodnih inscenacija, tiviiin je kazalini tekst dobitnik i
niza prestinih festivalskih nagrada meu kojima se istiu Najbolji dramski tekst na
Danima satire 2006., Najbolja predstava u cjelini na festivalu Bortnikova sreanja
2006., Posebna nagrada irija na Marulievim danima 2006. te na Festivalu malih
scena 2007., Europska autorska nagrada i Nagrada za inovativni tekst njemakog
dramskog festivala Heidelberger Stckemarkt 2008. godine.

407

nosnog sustava. Bavei se svijetom postratnih narataja, tivii stvara

dramske likove koji, tragajui za boljim ivotom, domovinu ne naputaju
iz materijalistikih ve iz esencijalistikih razloga. Uz esencijalistiku
problematiku i pitanje snalaenja likova u stranome svijetu, posebnu
vanost u kazalinom tekstu fragile! zadobiva suoavanje hrvatske i srpske
nacije,24 no ne kao protivnika, ve upravo kao naroda koje povezuje niz
dodirnih toaka. U okruenju britanskoga glavnog grada, likovi tiviiina
komada Mila i Marko ne identificiraju se s predstavnicima zapadnoeuropskoga kapitalistikog kruga, ve jedno u drugome otkrivaju isti sistem
vrijednosti, ista iskustva odrastanja i tipina obiljeja svakodnevnog ivota
kako jugoslavenskog tako i postjugoslavenskog razdoblja. Povezujui ovo
dvoje likova, tiviiin kazalini tekst moda je jedan od prvih simbolinih
pokuaja zbliavanja dviju u bliskoj prolosti zaraenih nacija. U njegovu
sreditu ne stoje vie rat i njegove posljedice, ve postratno i posttranzicijsko razdoblje koje obiljeava i dalje prisutna duhovna koegzistencija
bivih jugoslavenskih nacija.25
Globalizirana zbilja kasnog kapitalizma u ijoj mranoj verziji pojedinac iskrsava kao politika marioneta i automatizirani provoditelj kodiranih drutvenih uloga, predmet je dramskog teksta Mire Gavrana Kako
ubiti predsjednika. Prikazujui sukob proglobalistikih i antiglobalistikih
tendencija u jednoj tranzicijskog europskoj zemlji poetkom 21.
stoljea,26 drama polemizira kako s ideolokim fanatizmom i problemom
24
Poslijeratnim susretom Hrvata i Srba bavi se Miro Gavran u drami Deloacija kao i Mate Matii u drami Sinovi umiru prvi.
25
Motiv Milinog i Markovog sustanarstva za Tomu Mirka Pavlovia dokaz
je duhovne koegzistencije dviju postjugoslavenskih zemalja, o emu pie u eseju
The old heart of darkness: Stivicics strong motive of the shared flat can be
understood as a poetic-political analysis of the post-Yugoslavian coexistence
of the countries. http://www.douglashenshall.com/Tena_Stivicic_Fragile_Critique_Tomo.html (18. 01. 2013.)
26
Miro Gavran, Kako ubiti predsjednika, u: etiri razliite drame, Mozaik,
Zagreb 2007., str. 143-189, ovdje str. 144.

408

globalnog terorizma tako i s ideolokim konformizmom i karijeristikomaterijalistikim stajalitima kapitalistikog tipa. Ideolokom fanatizmu i
vjeri u mogunost djelovanja i mijenjanja svijeta autor pritom suprotstavlja
demitologizirano vienje politikih procesa, prema kojemu se, bez obzira
na vladajui vrh, politika svodi na vjeno ponavljanje istog.
Sukobljavajui tip suvremenog ideolokog fanatika koji radi ostvarenja politikih ciljeva pribjegava teroristikim metodama i tip ideolokog
konformista koji robuje karijeristikim ciljevima, Miro Gavran je u
mnogoemu dotaknuo drutvenu stvarnost na poetku novoga tisuljea.
Utemeljivi dramaturki koncept na sukobu zagovornika i protivnika globalizacije, stvorio je dramski svijet prepoznatljivih kontura s kojim se moe
identificirati veina autorovih suvremenika. Prikazujui ozraje drutvene i
politike zbilje koja je u posljednjem desetljeu 20. i prvom desetljeu 21.
stoljea obiljeila brojne tranzicijske zemlje koje su socijalistiki drutveni
sustav zamijenile kapitalistikim, u drami Kako ubiti predsjednika Miro
Gavran hvata se u kotac kako s globalistikim tako i s antiglobalistikim
stajalitima. Izostavljajui zavrno rjeenje, dovodei u pitanje i teze i
antiteze etvoro dramskih likova, Gavran prostor dijalektike iri izvan
granica kazalinog teksta. Stvarajui novu inaicu angairanog kazalita,
kazalita koje se ne opredjeljuje ni za jednu od dviju sukobljenih ideologija,
ve potie buenje kritike svijesti i propitivanje stvarnog djelovanja
ideolokih, ekonomskih i drutvenih mehanizama koji na vidljiv i nevidljiv
nain odreuju ivot suvremenog ovjeka, dramom Kako ubiti predsjednika
Miro Gavran potvruje aktualnost navedene tematike, ali i nemogunost
pruanja gotovih rjeenja.
Za razliku od druge polovice devedesetih, zaokupljene tipino hrvatskom zbiljom i tipino hrvatskim drutvenim tipovima u prepoznatljivom
urbanom ili ruralnom okoliu, u dramskom pismu novog tisuljea naglasak se s lokalnog, nacionalnog i pojedinano prepoznatljivog prebacuje
na globalizirano, nadnacionalno, ope prepoznatljivo i identifikacijsko,
najavljujui time novi smjer dramaturkog interesa i promijenjenu zbilju
409

21. stoljea. Zakoraivi u novo tisuljee, hrvatska dramska knjievnost

sve se manje bavi postratnim i postsocijalistikim razdobljem obiljeenim
gospodarskim, ideolokim i drutvenim transformacijama, a sve vie
utjecajem koji pripadnost kapitalistikom sustavu izaziva na svijest malog
ovjeka prilikom oblikovanja njegovih kolektivnih i individualnih, javnih
i privatnih, identiteta i uloga.

LITERATURA
Primarna literatura
Miro Gavran, Kako ubiti predsjednika, u: etiri razliite drame, Mozaik, Zagreb,
2007.
Filip ovagovi, Cigla, u: Ptiice, Dramska biblioteka Gavella, Zagreb, 2005.
Davor pii, Dobrodoli u rat!, u: Predigre, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1996.
Tena tivii, fragile!, u: Dvije i druge, Profil, Zagreb, 2008.
Ivan Vidi, Veliki bijeli zec, u: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske drame, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika kola, Zagreb, 2007.
Antologije
Nova hrvatska drama, prir. Jasen Boko, Znanje, Zagreb, 2002.
Antologija suvremene hrvatske drame, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika
kola, Zagreb, 2007.
Antologija hrvatske ratne drame (1991. 1995.), prir. Sanja Nikevi, Alfa,
Zagreb, 2011.
Antologija hrvatske ratne komedije (1991. 1997.), prir. Sanja Nikevi, Privlaica/Rije, Vinkovci, 2013.

410

Sekundarna literatura
Ana Lederer, Hrvatski dramski repertoar od 1990. do 1995., Krleini dani u
Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnosti i kazalite od
1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker,
HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 1996.
Ana Lederer, Hrvatska drama i kazalite u devedesetim godinama, Krleini
dani u Osijeku 1999., Hrvatska dramska knjievnost i kazalite i hrvatska
knjievnost, prir. Branko Heimovi, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet,
Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek,
Zagreb, 2000.
Darko Luki, Hrvatsko ratno pismo, Kolo 2 (1997.)
Darko Luki, Drama ratne traume, Meandar, Zagreb, 2009.
Igor Mrdulja, Ad Hoc Cabaret Hrvatsko ratno glumite 1991/92, AGM, Zagreb, 1995.
Igor Mrdulja, Glumite i rat. Hrvatsko ratno kazalite 1991./1992., Krleini
dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite
od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris
Senker, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost
i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 1996.
Sanja Nikevi, Hrvatsko kazalite u ratu, Krleini dani u Osijeku 1999.,
Hrvatska dramska knjievnost i kazalite i hrvatska knjievnost, prir.
Branko Heimovi, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za
knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 2000.
Martina Petranovi, Vidiev dramski opus ili necenzurirani zapisi starca Ivana,
Kazalite, 9 (2006.)
Ozren Prohi, Od rubnosti do ujnosti, u: Filip ovagovi, Ptiice, Dramska
biblioteka Gavella, Zagreb, 2005.
Boris Senker, Pozornici nasuprot (l), Republika 7-8 (1995.)
Boris Senker: Teatroloki fragmenti, Disput, Zagreb, 2011.
Dubravka Orai-Toli, Muka moderna i enska postmoderna, Ljevak, Zagreb,
2005.

411

Velimir Viskovi, Izazovi pred mladom hrvatskom dramom, Krleini dani u

Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite od
1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker,
HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 1996.
Elektronika literatura
Tomo Mirko Pavlovi, The old heart of darkness,
http://www.douglashenshall.com/Tena_Stivicic_Fragile_Critique_Tomo.html
(18. 01. 2013.)

DRAMA AND REALITY IN CROATIAN LITERATURE

AT THE END OF THE 20th AND BEGIN OF THE 21st CENTURY
Abstract
This paper analyses the relationship between contemporary Croatian drama
and the latest Croatian history. The first part of the text deals with the emersion
of social escapism as the major attribute of Croatian drama in the first half of
the nineties, while the second part of the text analyses the revival of neorealism
and a critical reflexion of a new Croatian society in the second half of the nineties.
In opposition to the drama literature of this period, which is characterized by a
transition problems of a post war and post communism Croatian society, the third
part of the text deals with the appearance of new subjects, which are indicating the
beginning of new reality, focussing on migration, globalization, multiculturality
and being part of western capitalistic society.

412