Bosna u I svjetskom ratu

Sarajevski atentat posluio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog

rata. Naime, Gavrilo Princip, lan tajne organizacije "Mlada Bosna" koja
je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oruanih atentata zbaci
austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvrio je atentat na
austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i
njegovu suprugu Sofiju, 28. juna 1914
Kad se pogleda malo dalje u prolost, jasno se moe vidjeti da uzroci za
planiranje i izvoenje Sarajevskog atentata lee jo u godini 1878.,
tanije u odlukama doneenim na Berlinskom kongresu. Na ovom
kongresu velikih evropskih sila, sazvanom radi revizije Mira u San
Stefanu, odlueno je izmeu ostalog, petom takom sporazuma, da
Austro-Ugarska ima pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset
godina. Teritorije su formalno i dalje bile turski vazal ali pod oiglednom
kontrolom Austro-Ugarske. Za razliku od Bosne i Hercegovine, Srbiji i
Crnoj Gori su na Kongresu potvrene nezavisnost to je doprinijelo
ogorenju srpskog stanovnitva u Bosni. Ali u tom trenutku, nije bilo
veih organiziranja. Tek kasnije, razvojem situacije van Bosne, poeti
e se javljati nacionalno-revolucionarna udruenja mladih. Kako je sve
teklo: Srbija budui slaba poslije oslobodilakih ratova, traila je
oslonac u nekoj od velikih sila, na samom Berlinskom kongresu budui
da nije imala pravo da uestvuje u donoenju odluka, bila je primorana
da nekako na svoju stranu privoli nekog od predstavnika velikih sila. To
je uspela uiniti sa austro-ugarskim predstavnikom - u zamjenu za
zastupanje njenih interesa u cilju dobijanja nezavisnosti, Srbija je
Austro-Ugarskoj obeala Novopazarski sandak, potpisivanje
trgovinskog ugovora i izgradnju eljeznice kroz svoju zemlju. Time je
Austro-Ugarska postigla da se Srbija ne spoji sa Crnom Gorom i tako je
sprijei u njenom prodoru na Istok (to je bio tajni i dugogodinji plan
Njemake i Austro-Ugarske, tj. njihov cilj je bio izlazak na Sredozemlje i
kontroliranje strateki kljunih mjesta: Soluna, Bosfora i Dardanela);
takoer, trgovinskim ugovorom bi se Srbija i ekonomski podinila
Monarhiji, a izgradnja eljeznice je znaila da Srbija praktino iz svog
budeta gradi eljeznicu koju e Monarhija moi da koristi kao svoju.
Plan Srbije je uspio iako je za njega podnijela ogromne rtve - dobila je
meunarodno priznatu nezavisnost. U cilju da se osiguraju ranije
dogovorene naknade Austro-Ugarskoj, 1881. godine, srpski ministar
vanjskih poslova, Milutin Garaanin, i ministar finansija, edomilj
Mijatovi, na odobrenje kneza Milana Obrenovia potpisali su Tajnu

konvenciju po kojoj osim ranije dogovorenih stavki, Srbija nije smijela

da, bez prethodne saglasnosti Monarhije, sklapa bilo kakve ugovore sa
drugim dravama. Za uzvrat, car Franjo Josip je podrao krunidbu
Milana Obrenovia za kralja 6. marta 1882. godine. Ovo je znailo
krajnju potinjenost Srbije Austro-Ugarskoj. Meutim, dogaaji na
unutranjem planu u Srbiji dovode do velike asnike zavjere na kralja
Aleksandra Obrenovia i njegovu kraljicu, Dragu Main, Svibanjski
prevrat. Ovo je dovelo do drastine promjene u vanjsko-politikoj
orijentaciji. Naime, dolaskom Karaorevia na vlast, prevladala je proruska struja za razliku od pro-austrijske kojoj su pripadali Obrenovii.
Samim tim, poinje udaljavanje od Austro-Ugarske, vee oslanjanje na
Rusiju, Srbija tei da zakljui ugovor o opskrbi orujem sa Francuskom,
i trgovinski ugovor sa Bugarskom i Crnom Gorom. Sa Bugarskom je
sklopljen ugovor 1905. godine to je znailo krenje Tajne konvencije.
To je znailo samo jedno: Austro-Ugarska je zatvorila svoje granice za
razmjenu bilo kakve robe sa Srbijom, otpoeo je Carinski rat 1906.1911. godine. Srbija je neoekivano nala izlaz iz prividne krize,
eljeznicom je poela trgovati sa Bugarskom i Grkom, a plovidbom
preko Dunava, razvila je i trgovinu sa Njemakom, Velikom Britanijom i
Holandijom. Sasvim neoekivano za situaciju, srpska privreda i trgovina
poela je da se razvija bre nego pod uticajem Monarhije. Vidjevi da
ne uspijeva u svojim ciljevima, da se Srbija sve vie osamostaljuje
umjesto da propada i da e uskoro predstavljati veu prijetnju, tim pre
to propagira ujedinjenje svih junoslavenskih naroda u jednu dravu
pod njenim vodstvom. Ta panslavenska ideja je pretila da Monarhiju
ostavi bez velikog dijela teritorija budui da je obuhvaala Slovence,
Hrvate i Bosnu i Hercegovinu. Tako je Monarhija, kao veliki udarac
srpskim idejama o velikoj dravi i osloboenju brae, tano po isteku
trideset godina od Berlinskog kongresa, 1908. godine anektirala Bosnu
i Hercegovinu.
Aneksiona kriza kao jedan od razloga atentata
Bosna i Hercegovina je poslije Berlinskog kongresa zapravo bila turski
teritorij kao i Novopazarski sandak. Meutim okupacija tih teritorija od
strane Monarhije znaila je njihovo kontroliranje - Monarhija je zavela
svoj reim zapravo kontrolirajui samo finansije (to u stvari znai
cjelokupnu kontrolu drave). Opet, vraajui se malo unazad i na druge
prostore vidimo kako je sudbina jedne drave zavisila iskljuivo od
drugih, pa ak i od njihovih unutranjih prilika. Krajem devetnaestog i

poetkom dvadesetog vijeka, Tursko carstvo je predstavljalo bolesnika

na Bosporu. Ono je jo uvijek poivalo na feudalnim sistemima, za
razliku od ostatka Evrope koji je bio ili kapitalistiki (kao Engleska,
Francuska) ili imperijalistiki (kao Njemaka, Rusija, Austro-Ugarska).
Ono je kaskalo za ostatkom Evrope i bivalo sve slabije, tim pre to su
ga cijepali unutranji pokreti i ratovi za osloboenje naroda koji su u
njemu bili podinjeni. Budui da je zauzimalo strateki najvanija
mjesta u Evropi, sve velike sile su vrebale svaku priliku da se pokae
mala slabost i da se oduzme neki dio teritorija. Do 1908. godine, Turska
je u Evropi zadrala Bosnu, Novopazarski sandak, Kosovo, Makedoniju
i Grku kojoj je dodue jo 1829. priznata autonomija. Meutim, te
godine doi e do velikog prevrata u samom dravnom vrhu - dravni
udar Kemal-pae Ataturka. To je Monarhija iskoristila i objavila aneksiju
Bosne i Hercegovine, tj. njeno kompletno pripajanje teritoriju AustroUgarske kao dijela jedne suverene drave. To je izazvalo burne reakcije,
pogotovo u Srbiji kojoj su tako, kako smo vidjeli, pokvareni planovi za
formiranje velike i jake junoslavenske drave. Cjelokupna situacija je
zamalo tad dovela do rata, Srbija je mobilizirala vojsku, Rusija
intervenirala kod Njemake i velikih sila, Crna Gora se stavljala u
slubu Srbije. Kriza je okonana 31. marta 1909. godine kada su Srbija i
Rusija pod prijetnjom ratom primorane da potpiu izjavu da im aneksija
ne smeta (Rusija je potpisala 30. marta, a Srbija narednog dana jer nije
mogla ii u rat bez Rusije). Turska je bila potkupljena odmah posle
aneksije tako da je sav otpor na silu eliminiran. Meutim, u Bosni sa
druge strane kao i u Srbiji poinju da niu nacionalno-revolucionarne
organizacije, otvorene svim sredstvima borbe, pogotovo atentatima.
Jedna takva organizacija je Mlada Bosna koja je radila zahvaljujui
podrci dvaju organizacija iz Srbije, prvo Narodne odbrane, a potom, od
1911. godine organizacije Ujedinjenje ili smrt, poznatije kao Crna ruka.