Prikaz

Ivan Cvitkovi1

JE LI MOGUA SOCIOLOGIJA
PRAVOSLAVLJA2
Nakon Sociologije religije Slobodana Jovanovia (ponovo je tiskana u Jovanovievim sabranim djelima 1990.) i Uvoda u sociologiju religije Slobodana
arkovia (1945.), u Srbiji je nastalo zatije u ovoj znanstvenoj oblasti koje je
trajalo sve do pojave knjige Vuka Pavievia Sociologija religije s elementima
filozofije religije (1970.). Sredinom 70-ih godina prolog stoljea teko je bilo u
Srbiji nai osobu koja se bavila sociologijom religije i sociolokim istraivanjima religijskog ivota pravoslavnih (i vjernika uope). Dolaskom u Srbiju Esada
imia i ure unjia, otvaranjem postdiplomskog studija iz ove oblasti, educiraju se mladi kadrovi koji danas daju zapaen doprinos razvoju sociologije religije (D. orevi, M. Blagojevi, M. Vukomanovi, Z. Kuburi, D. Gavrilovi). Osnovano je i udruenje za znanstveno prouavanje religije (JUNIR,
Ni). Posljednjih dvadesetak godina navedeni i drugi autori objavili su vie knjiga i zbornika s podruja sociologije i politologije religije. Jedan od njih objavljen je sredinom 2010. godine pod nazivom Mogunosti i dometi socijalnog
uenja pravoslavlja i pravoslavne crkve. Da se podsjetimo: pravoslavni ine
5,4% svjetske populacije (gotovo polovina otpada na pravoslavne u Rusiji).
Zbornik je sainjen od priloga 31 autora. Meu njima je najvie sociologa
religije, ali tu su i radovi teologa, religiologa, politologa, povjesniara, filozofa.
Vie autora/ca se, u svojim prilozima, osvre na situaciju u postsocijalistikim
zemljama (Rusija, Poljska, Maarska, Srbija) u kojima se odvija(o) proces
vraanja zaboravljenoj religiji. Pri tom se ukazuje na poveanost posjeenosti
hrama, poveanu participaciju u ispovijedanju, prieivanju, itanju Novog zavjeta, molitvi. To vraanje izgubljenoj religiji je karakteristika mlae, urbane,
generacije (selo je tradicionalno bilo, i ostalo, religiozno) na to ukazuje teolog
Thomas Bremer. Ali je zanimljivo njegovo drugo zapaanje: tu religioznost karakterizira visok stupanj povrnosti.
Kad se proitaju radovi u Zborniku (osobito neki od njih), moe se rei:
sve je to u redu, ali gdje je u svemu tome drutvo? Sociologija je znanost o drutvu, te se pojave o kojima je rije ne mogu pratiti izvan drutva. Zato ovo pi1

cvitkovici@fpn.unsa.ba
Povodom Zbornika Mogunosti i dometi socijalnog uenja pravoslavlja i pravoslavne
crkve, ur. D. orevi i M. Jovanovi, Konrad Adenauer Stiftung/JUNIR, Beograd/Ni,
2010.
2

Ivan Cvitkovi
tanje? Teko se oteti utisku, itajui Zbornik, da se ne apelira na razvoj sociologije pravoslavlja, za to bi odgovornost snosili sociolozi koji slijede pravoslavlje, ili potjeu iz tog kulturnog kruga. A onda se susreemo s ve spornim stavom kako se prouavanjem islama mogu baviti samo muslimani, pravoslavlja
samo pravoslavni, katolianstva samo katolici, ili, u najboljem sluaju oni koji
potjeu iz tih tradicija. To je kao kada bismo rekli da se prouavanjem drutvenog poloaja ene mogu baviti samo sociologinje (a ne i sociolozi), istraivanjem neke stranke samo njeni lanovi, itd. Upitno je koliko tu onda ima znanosti.
Zbornik nas vraa na pitanje odnosa teologija-sociologija religije. Svaka
od njih ima svoje polje djelatnosti. Teologija za predmet prouavanja ima Boga,
sociologija drutvo. Teolog o religiji najee govori u obliku idealnog modela
(kako to stoji u pisanim religijskim izvorima), sociolog u obliku stvarnog modela, kakva ona jeste u danom drutvu. Rekli bismo: teolog govori kakva religija
treba biti, sociolog kakva ona jeste. Naravno da sociologija religije gradi jedan
suodnos s teologijom. Jednostavno reeno: jedna drugoj su potrebne. Sociolog
e se daleko bolje snalaziti u istraivanju religije, Crkve i religioznosti ukoliko
poznaje elementarne stvari iz teologije, povijesti religije, religiologije, nego ako
nema tih spoznaja. Takoer, teologu e poznavanje rezultata sociolokih istraivanja pomoi u obnaanju njegove funkcije (osobito njegovog pastoralnog rada).
Uz to, sociolog traga za novim teorijskim modelima vezano za deavanja u drutvu i u kakvoj su korelaciji ta deavanja s religijom (ama), a ne bavi se unutarnjim pitanjem religije i religijske zajednice.
Slino je i s odnosom sociologija religije-religiologija. Sociologa i sociologiju zanimaju socioloki fenomeni u oblasti religije. Sociologiju religija zanima samo kao drutvena pojava, ona ne zalazi u druga podruja religije. Tako bi i
mnoge teme, ponuene u Zborniku, kao predmet prouavanja sociologije pravoslavlja trebale biti predmet prouavanja religiologije (a ne sociologije). Sociologija religije bi trebala, recimo, pokuati dati odgovor zato se gotovo svi u
povratku religiji vraaju zaboravljenoj religiji, zato ne biraju neto to nudi
trite religija (ili trite religija nije razvijeno).
Zadrimo se, nakratko, na samom nazivu ove socioloke discipline. Sabino Acquaviva i Enzo Pace je nazivaju Sociologija religij (Sociologia delle religioni), ali ne odreuju njen predmet i zadatke. Joe Kroel je naziva Pastoralna sociologija (Uvod v pastoralno sociologijo, Celje, 1973.). Za Josepha Lalouxa to je Sociologija religije (Godine 1970. u Zagrebu je prevedena njegova
knjiga Uvod u sociologiju religije, izdanje Kranska sadanjost). Max Weber
je naziva Sociologija religije. Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia iz Novog Sada objavila je (1997.) trotomno djelo istog autora: Sabrani spisi o sociologiji religije. Sinia Zrinak se koristi nazivom Sociologija religije (Sociologija
religije hrvatsko iskustvo, Pravni fakultet, Zagreb, 1999). Dragan Kokovi je
naziva Sociologija religije (knjiga: Sociologija religije i obrazovanja). Beogradski Clio je (2003.) objavio djelo Malkoma Hamiltona Sociologija religije.
Godinu kasnije (2004.) Demetra iz Zagreba tiska Sociologiju religije Huberta

260

Je li mogua sociologija pravoslavlja

Knoblaucha. Iste godine Institut za politike studije u Beogradu objavljuje prijevod knjige Dimitrija Beznjaka Uvod u sociologiju religije. U Beogradu je
(2004.) godine objavljena knjiga Mandzaridisa Georgija Sociologija hrianstva
(izdanje Hrianskog kulturnog centra). Autor ovih redaka objavio je Sociologiju religije (1995., 1996., 2004., 2007.). Nevladina organizacija TPO u Sarajevu objavila je 2008. godine hrestomatiju Sociologija religije sa metodologijom,
itd. Dakle, dominira naziv Sociologija religije. No, na pitanje naziva ove discipline vratit emo se kasnije.
Recimo da se drugi blok pitanja u Zborniku odnosi na socijalna uenja u
pravoslavlju, etika, bioetika pitanja, globalizaciju tradicije, nacionalnu kulturu,
ekologiju, drava-religijske zajednice, religijske zajednice-politika, dobrotvorni
rad i sl. Tekstovi ukazuju na probleme metodoloke naravi meu teolozima i sociolozima. Teolozi ne prave, ili ne prave dovoljno, razliku izmeu pojmova religija i vjera, a sociolozi prave bitnu razliku izmeu ta dva pojma. Uobiajeno kaemo da je vjera prihvaanje stavova o nadnaravnom i svetom i ostalim religijskim uenjima subjektivan aspekt religije i spada u najintimnije sfere
osobnog ivota. To je osobna, individualna odluka o odnosu prema nadnaravnom i religijskim vrijednostima. Za razliku od nje, religija je vjerovanje u nadnaravno i sveto iskazano religijskim obiajima, obredima i simbolima o kojim se
skrbe religijske zajednice i religijsko vodstvo i koje sljedbenike opskrbljuje moralnim definicijama. Dakle, dok je vjera individualna, religija je drutvena pojava, grupni fenomen.
Astahova, u svom prilogu (Pravoslavna sociologija ili sociologija pravoslavlja: o mogunostima konfesionalne sociologije), navodi da podatke o religioznosti stanovnitva moemo dobiti kroz odgovore na pitanje Vjerujete li u Boga? ili Jeste li vjernik?. No, metodoloki nije nebitno hoemo li postavi prvo,
ili drugo pitanje. Hoe li biti vie religioznih ako postavimo prvo, ili drugo pitanje? Neka istraivanja pokazuju da e biti manje religioznih ako postavimo
prvo, a ne drugo pitanje. Naime, dio onih koji sebe odreuju kao vjernike, nema
ideju boga (uostalom ideju boga nemaju ni neke svjetske religije, poput buddhizma). Isto tako, vei je broj onih koji se samoidentifikuju s konfesijom (katolici,
pravoslavni, muslimani), nego sa stavom vjernik sam. Konfesionalna samoidentifikacija je, rekao bih, kulturoloka i zato je vea. Pokazuju to i podaci o religijskoj situaciji u Rusiji koje, u svom radu, iznosi Julija Sinelina (Dinamika religioznosti graana Rusije od 1989. do 2006.). Thomas Bremer (Religioznost u
dananjoj Rusiji: povodom jednog novijeg sociolokog istraivanja) s pravom
zakljuuje da prihvaanje pravoslavlja u Rusiji (mogli bismo dodati, ali i ne samo u Rusiji) ima vie veze s identitetom nego s vjerskim uvjerenjima (str. 276.).
Isto kao to u metodolokom pristupu treba razlikovati religijsku i konfesionalnu samoidentifikaciju (druga je ea od prve - katolik sam, ali nisam
vjernik; musliman sam, ali ne prakticiram islam, itd.), tako treba u istraivanjima razlikovati crkvenost i religioznost. ovjek moe biti necrkveno-religozan
(religiozan, a da ne sudjeluje u crkvenom ivotu).

261

Ivan Cvitkovi
U sociolokom istraivanju religije koristimo ustaljene metode i tehnike
(Blagojevi, u svom prilogu, s pravom ukazuje da to koristimo vie metoda i
tehnika u istraivanju, vea je vjerojatnoa da emo doi do pouzdanijih podatka). Indikatore trebamo prilagoditi onome to je dominanto u istraivakom polju. T. Bremer to pokazuje u svom prilogu na primjeru katolianstva i pravoslavlja (znaaj nedjeljne participacije u misi kod katolike religioznosti s jedne
strane, i znaaj ikona u pravoslavnoj religioznosti, s druge strane). No ta potreba
da prilagoavamo instrumente i indikatore religijskoj situaciji (pravoslavnoj,
islamskoj, katolikoj) ne znai da zbog toga trebamo osnivati sociologiju pravoslavlja, katolianstva ili islama.
Netko e se moda zapitati, kao to to rade M. Tomka (Da li konvencionalna sociologija religije moe izai na kraj sa razlikama izmeu istono i zapadnoevropskog razvoja?) i L. Titarenko (Religija u Belorusiji) u svojim prilozima: Moe li jedna opa sociologija religije uspostaviti instrumente i indikatore
za istraivanje religije koji e biti univerzalni za sve religije, konfesije i religijsko-kulturne tradicije? Jo odreenije: mogu li metode i tehnike, kao i indikatori
koji se koriste u sociolokim istraivanjima religijskog ivota na Zapadu, biti pouzdane za slina istraivanja u pravoslavnom svijetu, a jo vie u svijetu u kojem
su dominantni islam, hinduizam ili ... Na to pitanje pokuao je dati odgovor S.
Flere u svom prilogu (Ispitivanje potrebe za posebnom metodologijom pri prouavanju pravoslavlja), pozivajui se na vlastita socioloka istraivanja religioznosti u razliitim konfesionalnim sredinama (katolikoj-Slovenija, protestantskoj-SAD i pravoslavnoj-Srbija).
Naravno, sociolog treba poznavati religijske i konfesionalne tradicije i posebnosti kako bi mogao valjano zakljuivati na osnovu podataka koje dobije istraivanjem. Na primjer, ako sociolog istrauje participaciju ena u obredu sahrane, i izvodi zakljuke samo na osnovu statistikih podataka dobivenih empirijskim istraivanjem, moe doi do pogrenog zakljuka da su muslimanke manje religiozne od kranki. Ali, to nesudjelovanje, ili manje sudjelovanje muslimanki, u obredu sahrane nije rezultat njihove manje religioznosti, ve injenice
da islam ne preporuuje enama da sudjeluju u pogrebnoj povorci i polaganju tabuta u mezar (grob). Ali, to ne znai da je valjana tvrdnja o potrebi za posebnom 'metodologijom istraivanja', koja bi se sutinski razlikovala od one primenjene na evropsko hrianstvo, kako to, s pravom, zakljuuje Flere (str. 229.).
U Zborniku se as zagovara pravoslavna sociologija, as sociologija pravoslavlja. Razliiti termini imaju i razliito znaenje. Jedno je sociologija religije, drugo religijska sociologija, tree sociologija pravoslavlja, etvrto pravoslavna sociologija, peto sociologija kranstva. Istina, nekad se naziv religijska sociologija upotrebljavao u Francuskoj (prije svega se to odnosilo na katoliku sociologiju3). Recimo, naziv pravoslavna sociologija upuuje na razmiljanja da je
3

Mada je Gurvotch u djelu Sociologija (Naprijed, Zagreb, 1966.) naziva Sociologija

religije. Le Brasov prilog, objavljen u ovom djelu, nosi naslov Problemi sociologije
religije.

262

Je li mogua sociologija pravoslavlja

rije o religijskoj, crkvenoj disciplini, dok naziv sociologija religije upuuje na
zakljuak da je rije o necrkvenom, neki bi rekli o laikom predmetu.
Zagovornici konstituiranja sociologije pravoslavlja ne nude nam to bi to
razlikovalo sociologiju pravoslavlja od sociologije kranstva recimo kod Mandzaridisa, Georgija (2004.). Neki autori priloga (Vladan Stankovi: Problemi zasnivanja sociologije pravoslavlja) ve je definiraju (kao da sociologija pravoslavlja ve postoji): Sociologija pravoslavlja je mlada socioloka nauka nastala iz
okrilja sociologije religije sa ciljem da precizira i pojasni drutvene odnose proizile iz skuta istonohrianskog pogleda na svet (str. 125.). Sporna je i autorova sintagma pravoslavno drutvo. Koji su to indikatori na osnovu kojih bismo
govorili da je neko drutvo pravoslavno? Postoji li takvo drutvo danas? Moe li
pravoslavlje (ili neki drugi kranski pravac) biti osnova za organizaciju drutvenog ivota? Moe li se iz pojma drutvo iskljuiti sve one koji ive na istom
teritoriju, a nisu pravoslavnog, ve nekog drugog svjetonazora? Stie se utisak
da autor pravoslavno drutvo svodi na pripadnike pravoslavne Crkve (i tome
dodati, eventualno, necrkveni tip pravoslavnog vjernika). Odgovara li to onom
to u sociologiji podrazumijevamo pod pojmom drutvo?
Za tu disciplinu se, u ovom zborniku, zalae i docent Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu Zoran Krsti (Historija magistra vitae est: predlog teolokog prevrednovanja procesa sekularizacije). On se poziva na iskustvo
Grke, mada ni tamo ne postoji sociologija pravoslavlja (Manzaridis, Socioligija
hrianstva). I na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu U Beogradu Krsti
predaje predmet Sociologija hrianstva. Po Kostiu, sociologija hrianstva je
dio sociologije religije, a sociologija pravoslavlja dio sociologije hrianstva
(nazivajui je ak pomonom teolokom naukom).
Moglo bi se na osnovu naslova priloga Dosije sociologije pravoslavlja
zakljuiti da se za tu disciplinu zalae i D. orevi. Mada, iz teksta proizlazi da
se on vie zalae za socioloko prouavanje religijskog ivota pravoslavnih i
funkcioniranje Crkve kao zajednice, a ne za neke specifine metode, ili podruja
istraivanja, kojima bi se bavila sociologija pravoslavlja.
Pojam sociologija pravoslavlja, a osobito pojam pravoslavna sociologija,
upuuje na religijsku, konfesionalnu usmjerenost sociologije, pa i njenu podreenost konfesiji. Kao da su htijenja nekih autora usmjerena prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi od koje oekuju da nominira tu disciplinu.
Ipak, dio autora ima drugaiji pristup ovom pitanju. I McMylor i Vorozhishcheva (MekMajlor i Voroieva: Sociologija i pravoslavlje) smatraju da je
prerano govoriti o sociologiji pravoslavlja. I oni uoavaju da sociologija religije
podrazumijeva da je naglasak na sociolokoj perspektivi, kod sociologije pravoslavlja naglasak bi bio na religijsko-konfesionalnoj (pravoslavnoj) perspektivi.
Unato tome, Larisa Astahova (Tataristan) opredjeljuje se za konfesionalnu sociologiju religije. Meutim, moe li pravoslavna, katolika, evangelika...
sociologija prouavati samo pravoslavlje, samo katolianstvo, samo evangelizam... religijsku kulturu kad uz nju/ih, u svakom drutvu, postoje i druge religijske kulture i svjetonazori? Nije li onda opravdanije govoriti i razvijati sociologi-

263

Ivan Cvitkovi
ju religije kao socioloku disciplinu koja e se baviti odnosom drutva i religijskih pojava u njemu (bez obzira kojeg predznaka - katolikog, pravoslavnog,
islamskog, protestantskog, one bile). Ako se budu razvijale konfesionalne sociologije religije, postoji opasnost da se sociologija svede na sociologiju crkvene religioznosti (pobonosti). Izvan njenog interesiranja ostali bi svi ostali vidovi necrkvene religioznosti (vjerovanje bez pripadanja).
Zagovornici katolike, pravoslavne, islamske sociologije religije su preteito osobe koje smatraju da samo pripadnici dane religije mogu govoriti i raspolagati znanjem o toj religiji. Zagovara se samointerpretirajua pozicija u istraivanju religije. Postoji, kod zagovornika ovog koncepta istraivanja religije, strah
da se zbog ope tipologije i znaajki zajednikih svim religijama, ne ode u svoenje religijske posebnosti u neto ope, zajedniko u kome se gubi razliitost.
Moja upitnost u ispravnost tih naziva nikako ne znai osporavanje sociolokog prouavanja pravoslavnog iskustva i ivota pravoslavnih vjernika i njihove
Crkve. Blizak mi je stav kanadskog sociologa Andreasa Bussa kojeg iznosi na
kraju svoga priloga (Sociologija pravoslavne tradicije): Iako pravoslavni koncepti i ideje obezbeuju podatke koje univerzalna sociologija moe korisno upotrebiti, a socioloko prouavanje pravoslavlja obezbeuje orue za bolje razumevanje ne samo pravoslavne tradicije ve drutva u celini ili ak i zapadnog drutva - naravno, uz uslov da se ovi pojmovi prevedu na univerzalni jezik sociologije - sociologija pravoslavlja ne moe da postoji (str. 123.). Takoer, sklon
sam i stavu da je, zbog metodoloke neutralnosti (ali i ne samo zbog nje), konfesionalna sociologija nemogua (str. 155.). Ba kao to ne moemo izvlaiti etike zakljuke iz sociologije, tako ne moemo ni da koristimo sociologiju u slubi
teologije (ili ateizma). Govorei jezikom religije, sociologija mora uvek ostati
oblik agnosticizma. I sociologija religije takoe ostaje oblik agnosticizma; sve
to sociologija moe rei o religioznim pojavama ostaje u okviru onoga to je
dostupno iskustvu - a to, po definiciji iskljuuje bogove4. I ugledni sociolog religije s podruja ex. Jugoslavije, S. Vrcan smatrao je da bi sociologija pravoslavlja bila crkvena sociologija, a sociologija religije je koncipirana kao radikalna laika znanost (Vrcan, 2001.).
Zato se zalaem za sociologiju religije, a ne za konfesionalne sociologije
religije, bez obzira zvale se one katolike, pravoslavne ili islamske? Smatram da
oko sociologije religije ne bi trebalo biti dileme. To je disciplina koja se ve podobro razvila i na sveuilitima u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Skopju, Sarajevu, da i ne govorimo o sveuilitima irom svijeta.
Ni na Zapadu ova se disciplina ne naziva katolika ni protestantska
sociologija, mada je bilo i takvih pojedinanih primjera (recimo Sociologija protestantizma autora Roe Mela, prevedena na makedonski). Dominira naziv Soci4

Berger H. i Keller P. Sociologija u novom kljuu, Gradina, Ni, 1991., str. 100.

264

Je li mogua sociologija pravoslavlja

ologija religije ili Uvod u sociologiju religije. to se ona veinom bavi istraivanjima religije u preteito protestantskim i katolikim sredinama, to je rezultat
konfesionalne slike tamonjih drutava. U Istonoj, i dijelu Jugoistone Europe, vjerojatno bi situacija bila drugaija - zbog tamonje konfesionalne slike
koja je dominantno pravoslavna. Dakle, meu zapadnim sociolozima uglavnom
se govori o sociologiji religije kao jedinstvenoj disciplini. injenica da se sociologija religije afirmirala kao zasebna socioloka disciplina na Zapadu (gdje dominiraju dvije varijante kranstva - protestantizam i katolianstvo), donekle objanjava to da pravoslavlje i islam nisu bili posebno zanimljivi sociolozima religije. Prema pravoslavlju i islamu su se odnosili kao izvanjskim (nezapadnim)
tipovima religijskog ivota. Istina, islam je krajem XX, a posebno u poecima
XXI stoljea neto prisutniji, ali ne zbog onoga to on jeste, ve zbog onoga to
on nije (terorizam, veo...).
Zar nije jo Slobodan Jovanovi, u svojoj Sociologiji religije, upozoravao
da sociolog ne istrauje vjeru (to je osobni, individualni in), ve religiju kao
drutvenu pojavu. Na osnovu onoga to su napisali o sociologiji religije dvojica
uglednih sociologa iz Srbije, ini mi se, da i oni podravaju naziv sociologija religije. Jedan od njih je . unji koji, u knjizi Religija I (1998.) pie: Sociologija religije ne istrauje religiju radi toga da bi dobro upoznala religiju, nego da
bi ispitujui religiju, neto vie saznala o drutvu... Premda na prvi pogled istrauje religiju, na drugi pogled postaje jasno da sociolog, preko istraivanja religije, nastoji da stekne dublji uvid u samu prirodu drutva, jer je on sociolog, a ne
religiolog. Religija ima mnogo, a sociologija religije je jedna, pie unji
(1998). Slinog je miljenja i M. Blagojevi (Vezanost za pravoslavlje u ogledalu statistike: socioloko merenje crkvenosti): Sociolozima je vanije objanjenje
drutva nego religije. U tom pristupu religija nema, kao u teolokom, glavnu nego pomonu ulogu, poto se kroz religijska deavanja ne nastoji prvenstveno da
objasni religija, nego ponaanje ljudi i interakcije drutvenih grupa kao nosilaca
odreene konfesionalne samosvesti (str. 313.).
Ovim osvrtom na samo jedno od pitanja koje je pokrenuto u Zborniku a
koje je meni, kao sociologu religije, bilo zanimljivo, ne elimo ni malo umanjiti
vanost ostalih priloga koje, takoer, preporuujem na itanje.

265