Sveuilite u Zagrebu

Filozofski fakultet
Ivana Luia 3
Odsjek za kroatistiku
Katedra za stariju hrvatsku knjievnost
Kolegij: Hrvatska knjievnost 17. i 18. Stoljea
Ak. God.: 2014/2015

Armida Junija Palmotia

(Seminarski rad)

Mentor: izv. prof. Lahorka Pleji Poje

Studentica: Petra Grebenac

Zagreb, svibanj 2015.

1

Sadraj
1.
2.
3.
4.

Uvod................................................................................................................................3
anrovsko odreenje.......................................................................................................3
Izvedbeni potencijal, glazbeni elementi i uloga stiha.....................................................4
Tassova recepcija u Dubrovniku i usporedba s predlokom...........................................5
4.1 Prilagodba dramskim anrovskim obiljejima i naglaavanje odgojne uloge .........6
4.2 Elementi udesnog....................................................................................................7
4.3 Stilska obiljeja.........................................................................................................9
5. Lik Armide....................................................................................................................10
6. Zakljuak.......................................................................................................................13
7. Literatura.......................................................................................................................14

1. Uvod
Junije Palmoti dubrovaki je dramski pisac i pjesnik koji je u pedeset godina ivota
napisao etrnaest dramskih djela, ep Kristijada, mnogo pobonih stihova i jednu satirinu
poemu. U hrvatskoj je knjievnosti ostao zapamen kao jedan od najboljih dramatiara, a
njegov se dramski opus moe podijeliti u 3 cjeline s obzirom na izvore iz kojih crpi
inspiraciju. Palmoti je najvie drama napisao oslanjajui se na antike i mitoloke epizode,
za neto je manje djela uporite traio u velikim renesansnim epovima Ludovica Ariosta i
Torquata Tassa, dok je posebno zanimljiva skupina djela ije se radnje odvijaju na podruju
Dubrovnika i njegove okolice, zbog ega obiluju slovinskim ideologemima. Ovaj e se rad,
meutim, baviti Armidom, Palmotievom dramom koja se oslanja na nekoliko pjevanja
najpoznatijeg Tassovog epa Osloboeni Jeruzalem. Palmoti je za svoju dramu odabrao
dijelove epa koji obrauju epizodu ljubavne prie izmeu glavnog protagonista Rinalda i
lijepe arobnice Armide, jedne od najpoznatijih enskih likova svjetske knjievnosti. Glavni
je zaplet drame izbavljanje zaljubljenog Rinalda s Armidina otoka i njegovo vraanje vitekim
dunostima i kranskim vrijednostima. Budui da je Palmoti poznat kao pjesnik-humanist
koji vjeruje da svojim djelima moe pozitivno utjecati na moral zajednice, ne udi to je
odabrao upravo ovu epizodu. Mnogo je razloga zbog kojih je Palmotievo djelo zanimljivo.
Osim to se moe problematizirati njegovo anrovsko odreenje, valja promotriti slinosti s
predlokom kao i rijetka odstupanja od njega. Palmotieva Armida obiluje stilskim figurama
koje u okviru barokne drame zadobivaju neke nove funkcije, u prvome redu ostvarivanje
meravigliosa, novog anrovskog zahtjeva barokne drame. Osim navedenim karakteristikama,
rad e se pozabaviti i glavnim likovima djela, ujedno nositeljima suprotstavljenih
svjetonazora iz ijeg sukoba proizlazi Palmotiu veoma vana moralna pouka.
2. anrovsko odreenje: pojam melodrame i tragikomedije
Najvaniji dio Palmotieva knjievnog rada ine dramska djela ije je anrovsko
odreenje veoma problematino. Prouavatelji se esto kolebaju izmeu dvaju pojmova,
pojma melodrame i tragikomedije. U ovom u se poglavlju osvrnuti na dva tumaenja ovih
pojmova koja mi se ine najrelevantnijima. Tumaenju se Lea Rafolta posveujem zato to
jasno odreuje oba pojma i istie njihove razlike. Prema njegovom uvidu, tragikomedija
pripada govornom kazalitu, njezina se radnja razvija tragino, da bi na kraju ipak dolo do
sretnog zavretka. Pri odabiru likova nije vaan njihov staleki status, a sama tragikomedija
esto sadri i sekundarna anrovska obiljeena kao idilinost i pastoralni ugoaj, plesne toke,
glazbene i pjevane dionice. (Rafolt 2007: 51) Za razliku od tragikomedije, u melodrami su
3

dramska i glazbena izvedba jednako vane, zbog ega ona ovisi o glazbi. (ibid. 52) Ta se
definicija ne moe primijeniti na dubrovaka dramska djela 17. stoljea zato to uz njih nije
pronaena niti jedna partitura ili kakav drugi dokaz o vanijoj ulozi glazbe koju
podrazumijeva ovaj anr. I u ovoj drami mogu se pronai elementi koji svjedoe o glazbi i
pjesmi, no oni nisu dovoljni za svrstavanje Armide kao ni ostalih Palmotievih djela u
melodrame, stoga Rafolt preporuuje uporabu pojma tragikomedije. S druge strane, govorei
o anrovskom sastavu hrvatske barokne knjievnosti, Pavao Pavlii kao nove anrove navodi
poemu i melodramu. Iako nam se njegova terminologija moe uiniti neispravnom,
promatrajui Palmotieva dramska djela u okviru anra melodrame Pavlii iznosi vana
zapaanja o obiljejima strukture dramskog teksta za koja smatra da proizlaze iz ovisnosti o
glazbi. Glazba je, kako dalje tvrdi, zahtijevala veu raznolikost stihova i strofa, to je
uzrokovalo promjene u metru koje su se odrazile i na ostatak hrvatske knjievnosti. Pokuat
u razmotriti mogu li se njegova zapaanja o strukturi hrvatskih melodrama primijeniti i na
ovo djelo.
3. Izvedbeni potencijal, glazbeni elementi i uloga stiha
Pavlii istie tri razine strukture dramskog teksta koji su se izmijenili zbog utjecaja
glazbe. O Armidi je u tom smislu vrlo teko iznijeti sigurne tvrdnje, ponajprije zato to ne
postoji svjedoanstvo da je ova drama ikada bila izvedena. Ipak nas na njezino izvoenje ili
barem namjeru pisanja za isto upuuju dijelovi teksta kao to je prolog Sree i didaskalije. Na
kraju prologa Srea izgovara rijei: Utoliko s blagom esti / svak poslua' pomno sada, to
je rijedak primjer obraanja publici u djelu i jasan pokazatelj izvedbene situacije. Ve na
samom poetku Palmoti naglaava svojoj publici da panju, osim na napetu radnju ljubavne
prie, obrati i na pouku i kritiku o ludosti koja obuzima zaljubljene. Uz prolog nas na
Armidino izvoenje upuuju i didaskalije koje govore o plesanju i pjevanju vila, ali i o
padanju scene u prvom prizoru drugog ina kada Ubaldo i Karlo promatraju Rinalda i
Armidu: Ovdi scena pada i kantaju ovo iza dubja. Dijelovi u kojima vile pjevaju
dramaturki su nefunkcionalni prizori koji bi prema Pavliiu trebali istaknuti glazbu, no ini
mi se da je situacija obratna. Sadraj je vilinjih iskaza doaravanje ljupkog mjesta na kojem
su se vitezovi zatekli i ijim ljepotama odolijevaju. Vile pjevajui pozivaju Karla i Ubalda da
bojno polje zamijene vjenim mirom i ljubavi. Smatram da je glazbeni aspekt ipak podreen
dramskom te da intenzivira iskaz, pridonosi dinamici drame, dodatno animira gledatelje i
slui kao sredstvo karakterizacije i prepoznavanja vila kao fantastinih zavodljivih bia koja
govore jedino pjevajui. Uzrokom pojave dramaturki nefunkcionalnih dijelova ne smatram
4

tenju za isticanjem glazbe nego nunost opisa udesnih prostora i pojava koji su se na tada
jo uvijek nerazvijenoj sceni mogli doarati samo verbalno. Nadalje, iako Pavlii istie
uporabu razliitih stihova i strofa zbog lakeg komponiranja glazbe za hrvatske melodrame,
metrika je ovog djela prilino jednolina. Njezin je osnovni stih ve otprije dobro poznat i
esto koriten osmerac, strofa je osmeraki katren, a tek se na nekim mjestima javljaju distisi
dvostruko rimovanog dvanaesterca junog tipa, pri emu se ne naziru razlozi njihova
pojavljivanja koje bismo mogli ozbiljnije razmotriti. Simetrinost pojedinih prizora, odnosno
varijacije glavnog pjevanog dijela i refrena, jedino je navedeno obiljeje koje moemo
primijetiti u Armidi. U ve spomenutom dramaturki nefunkcionalnom dijelu izmjenjuju se
iskazi vila s refrenom koji pjevaju sirene. Prve su tri vilinje dionice priblino jednake duljine
(etiri, est i pet katrena), a etvrta se dionica sastoji od devet katrena, stoga moemo
pretpostaviti da tako nanizani stihovi prate razvoj glazbene linije. U metrici se ove
tragikomedije ne naziru nikakva posebna obiljeja, pa tako ni ovisnost o glazbi iji je utjecaj u
neto veoj mjeri zamjetljiv kod izmjene replika.
4. Tassova recepcija u Dubrovniku i usporedba s predlokom
Tassova su djela bila poznata na irokom europskom podruju, a njihova recepcija u
Dubrovniku zapoinje 1580. godine Zlatarievom adaptacijom Aminte, koja je ujedno bila i
prva tiskana verzija ove pastorale. Isto je djelo u Dubrovniku prevedeno jo nekoliko puta.
Ivan Gunduli u Posveti je svojih Pjesama pokornih izrazio namjeru za prevoenjem
Osloboenog Jeruzalema, no nije ju ostvario. Bez obzira na to, dva primjerka epa sauvana u
knjinici Male brae dovoljno su svjedoanstvo o itanosti i recepciji Tassovog najuspjelijeg
djela. Usporedba Palmotievog teksta s predlokom mnogo govori o velikoj panji s kojom je
pristupio poslu dramaturga koji mora vrlo dobro poznavati uveni ep, ali i potrebe dramskog
anra koji mu namee svoja pravila, kako bi njegovo djelo bilo to kvalitetnije. Zbog ve
spomenute Tassove popularnosti, s velikom sigurnou moemo pretpostaviti da je
Palmotieva publika itala predloak na koji se oslanja njegova drama, zbog ega je mogao
raunati i na potpuno novu razinu shvaanja djela koje namjerava prikazati. Budui da se
itava ranonovovjekovna poetika temelji na potivanju konvencija i nasljedovanju raznih
uzora, od Palmotia ne moemo oekivati mnogo inovacija u odnosu na Tassov ep. Ipak
moemo uoiti odreene varijacije na predloak koje je publika sasvim sigurno registrirala i
uivala u drami prepoznajui na nov nain kombinirane elemente iz epa. Palmotieva se
drama najveim dijelom oslanja na grau iz 14., 15., 16. i 17. pjevanja, ali prema potrebi
opisa likova ili dogaaja vanih za shvaanje dramske radnje koristi dijelove iz ostatka epa.
5

(Stipevi 1994: 175) Intervencija u predloak ne vri se umetanjem vlastitih elemenata,

nego parafraziranjem i isticanjem onih dijelova koji podcrtavaju odreene autorove intencije.
Palmoti po vlastitu nahoenju oprezno varira pojedine dijelove epa u svrhu to bolje
prilagodbe anru, naglaavanja idejnog sloja svoje drame, vlastite vjetine stiliziranja i
doaravanja udesnog. Zbog te sam injenice odluila promotriti sva navedena obiljeja
osvrui se na slinosti i razlike s predlokom.
4.1 Prilagodba dramskim anrovskim obiljejima i naglaavanje odgojne uloge
Prva je od Palmotievih inovacija prolog koji donosi Srea. Njezina je osnovna siejna
funkcija u drami i epu jednaka ona u svojoj lai prevozi vitezove do Armidina otoka i
natrag. Osim te funkcije, u Palmotievoj drami Srea uvodi publiku u radnju, budui da
Palmoti donosi sredinji dio epa. Sasvim je sigurno da za govornika prologa nije sluajno
odabrao Sreu ona se publici obraa na slian nain na koji se u epu obraa vitezovima,
ime je na samom poetku postignut vrlo efektan uvod publike u svijet drame koja se pred
njima izvodi. Ba kao i Karla i Ubalda, Srea na udesan Armidin otok dovodi i publiku. U
njezina su usta stavljeni i portret Armide i opis mjesta radnje te ve spomenuta napomena
publici koja upuuje na moralnu pouku djela. Ovaj je postupak pokazuje Palmotiev istanan
osjeaj za detalje koje jednom zamijeene koristi kako bi publici to bolje ukazao na to treba
usmjeriti svoju pozornost. U ovom sluaju to je lik Armide, imaginacija mjesta radnje,
arobnog prostora koji se u oskudnim scenografskim uvjetima moe doarati samo rijeima,
te pouka kao veoma vano obiljeje njegove cjelokupne poetike:
Zbog toga ni jednog trenutka nije zaboravljao isticati odgojnu ulogu rijei koja se pie i slua, a
svaku je prigodu koristio za ponavljanje onih istina, teza i naela moralno-etike naravi za koje je
smatrao da su potrebni i korisni. Osim stilsko-anrovskih novina i zanimljivosti, Palmotievo
djelo ponajprije ima upravo naglaeno odgojno znaenje. (Bogii 1995: 10)

Upravo se na Sreinu opomenu kojom zavrava prolog neposredno nadovezuje Ubaldov

iskaz o istom problemu, ime se postie koherentno nizanje ideja:
Pravedno se ljubav slijepa
od ljudskoga zove zbora, er nje oruje koga cijepa,
ne ima svijesti i razbora.

Ubaldo e i u ostatku djela, ba kao i u epu, biti nositelj slinih moralistikih, ali i pomalo
mizoginih stavova. Njegove su ideje suprotnost Armidinim vrijednostima, iz te se antiteze

stvara dramski sukob izmeu dvaju potpuno razliitih svjetonazora od kojih Rinaldo moe
odabrati samo jedan.
Iako se glavna radnja drame oslanja na esnaesto pjevanje epa, dijelovi preuzeti iz drugih
pjevanja ona su mjesta koja su Palmotiu sluila za isticanje onih aspekata prie koje je
smatrao vanijima. Tako se na spomenuti Ubaldov iskaz nadovezuje Karlo koji izraava svoju
impresiju nepoznatim krajevima proriui Kolumbovo otkrie Novog svijeta. Te rijei u epu
izgovara Srea, dok ih u drami Karlo samo prepriava, to naglaava rijeima Nu si uo da
e vrijeme (...). Osnovna je funkcija ove digresije pohvala kranske vjere koju e otkrivai
novih krajeva proiriti meu zaboravljen narod koji lee u tminah po sve vike, ba kao to
Rinaldo boravi na Armidinom otoku ne marei za svoju vjeru i vojnike dunosti.
Ukljuivanjem ove nimalo dramaturki funkcionalne digresije u svoje djelo Palmoti se jo
jednom potvruje kao pjesnik morala i vjere.
4.2. Elementi udesnog
U 17. stoljeu dominantnu ulogu u dramskim anrovima ije su teme mitoloke,
povijesne, pastoralno-arkadijske i viteke preuzima scenska zaudnost meraviglia. Za ovaj
je anrovskk zahtjev Tassov ep pogodan zato to i sam na tematskoj razini sadri brojne
udesne pojave i elemente. Neki su od njih aroban otok, ma, tit i tap koji vitezovima
pomau u prelaenju prepreka i ispunjenju cilja te udesna bia: zvijeri koje napadaju
vitezove, vile, sirene i arobnica Armida, Srea, ena koja posjeduje arobne moi kojima
pomae vitezovima, nakazni, odnosno paklene sile koje dovoze Armidi arobnu leteu koiju.
Budui da djelo obiluje udesnim elementima, posvetit u se podrobnijem prouavanju dvaju
od njih: zaaranog prostora i tita ija je vanost istaknuta suprotstavljanjem s Armidinim
ogledalom koje je takoer dio udesnog svijeta.
udesan se prostor vrlo vjerojatno doaravao scenografijom koja je bila slina
pastoralnoj. Pastoralni ugoaj i odgovara idilinom ljupkom mjestu, locusu amoenusu, na
koje je Armida odvela Rinalda. Nikola Batui u svojemu radu Meraviglia na zaaranom
otoku Palmotieve Armide i Tassov ep govori o otoku kao jednom od osnovnih mjesta radnje
svjetske drame. Takav otok nema imena, njime vlada arobnjak, a sva se uda koja se na
njemu dogaaju doivljavaju kao normalna i naravna te traju sve dok arobnjak svojevoljno
ne prekine aroliju. No tadanja scenografija nije mogla dosljedno prikazati sve udesne
elemente koje je nalagala radnja, stoga se ostatak udesnih elemenata doaravao rijeima, to
objanjava este slikovite opise preuzete iz epa tako da one dijelove koje u epu donosi
7

pripovjeda u drami izgovaraju likovi. Ve na samome poetku Srea opisuje otok na kojemu
se odvija radnja, spominjui zid veseli vrh visoke strme gore, dvorac koji je Armida
sagradila na rascvjetanom idilinom mjestu, vrhu inae snjene gore. Oko dvorca se nalazi
labirint, locus horridus ije e prepreke vitezovi morati prijei:
(...) zdri u sebi mnoge pute;
pute pune straha i tmina,
kraja i srijede ki ne imaju
ijem bez reda i naina
smeteno se izvijaju.

Slijedei predloak Palmoti spominje i vrata dvorca te izvor ija voda izaziva smijeh koji
vodi u smrt. Locus amoenus opisuju i vile u svojim pjevanim replikama, naglaavajui sintezu
proljea i jeseni, rascvjetalih voki i dozrelih plodova, temelja idilinog ugoaja:
Ovdi vjeno primaljetje
s jesenim se vjenim resi,
ujedno raste plod i cvijetje,
dar obilan od nebesi.

te na jednoj grani vojka nie, a na drugoj zrela je vee. Kako bi to bolje istaknule spokoj
svoje zemlje, vile spominju i gvozdje, simbol bojnog polja, locus horridusa iz kojega su
pristigli vitezovi.
udesni su i predmeti, ma, tap i karta koje je vitezovima dao starac kako bi to bolje
obavili svoju misiju u zaaranom kraju. Osim to ih je nepobjedivi ma obranio od zvijeri, tit
je posluio i kako ogledalo u koje se Rinaldo pogledao i zbog ijih je moi spoznao da ivi u
grijehu. Njegovoj spoznaji u odrazu tita prethodi dijalog s Armidom. Ljubavnici se igraju sa
zrcalom koje postaje osnovni motiv bogatog koneta i tema dijaloga. Arijadna se u njemu
ogledava, a Rinaldo joj se obraa veoma slikovitim iskazom kojim poistovjeuje svoju ljubav
sa zrcalom govorei da je njegova ljubav pravi odraz njezine ljepote:
Od nebeskijeh tvojijeh dika,
kojijem srce me zamami,
ako ne zna, prava slika
ljuveni su moji plami.
8

Taj iskaz varira u iduim stihovima u kojima govori da je njezina ljepota vea u njegovom
srcu nego tvoga sred zrcala, na to mu Armida odgovara da je upravo on njezino pravo
zrcalo. Rinaldo hiperbolizira Armidinu ljepotu stihovima:
Raj obraza vedra tvoga,
gdi se pazi sunce sjati,
sred malahna skla ovoga
ne moe se uzdrati;

Svoj iskaz zavrava jo jednom usporedbom zrcala i neba koje jedino moe biti odraz
Armidine ljepote. Stari petrarkistiki motiv zrcala Palmoti je dosljedno preuzeo od Tassa,
ukrasivi ga brojnim stilskim figurama. Ono je posluilo kao povod hiperbolinog
izjavljivanja ljubavi koje je potpuno suprotno Ubaldovom moralistikom iskazu koji e
uslijediti nakon to se Rinaldo ogleda u arobnom titu koji odraava njegovu pravu sliku i
oslobaa ga od Armidinih ljubavnih obmana i iluzija odraenih u zrcalu. Bez obzira na
promjenu anra i manje mogunosti slikovitog izraavanja u drami, ini se da Palmoti
uspjeno koristi svoje pjesniko umijee kojim u nedostatku scenskih vizualnih efekata
naglaava udesne dijelove svoje drame, ostvaruje meravigliu.
4.3. Stilska obiljeja
Autor dramske Armide nije se htio odrei mnogih slikovitih mjesta kojima obiluje
predloak, stoga se u njegovoj drami pojavljuju poznate slike prisutne u velikom broju djela
europske ranonovjekovne knjievnosti. Osim zrcala, rairen je i motiv ruina cvata koji
simbolizira prolaznost ljepote. Njega u Armidi u hedonistikom kontekstu donose vile u ve
spomenutim pjevanim dijelovima. Razradi ovog motiva prethodi replika u kojoj se
suprotstavljanjem ratnih i pastoralnih motiva (tit i ma hlad duba) te uporabom oksimorona
bojnici ljuvenoga stijega razvija paradoksalni iskaz kojim vile nagovaraju vitezove na
ostanak i uzvraanje ljubavi:
Bojno polje vam postelja
mekahne e bit zeleni,
da bijete sred vesel'ja
boj prislatki svijem ueni.

Sliku rue u epu opjevava ptica, no to nije sprijeilo Palmotia da iskaz u drami
namijeni vilama. Iako nema znaajniju dramsku funkciju, ova je slika proeta
reminiscencijama Ovidija, Horacija, Katula i mnogih drugih velikih pjesnika. Njezina
hedonistika poruka doarava prostor uitka na kojemu se dogaa radnja, a Palmoti se
prilagoavanjem ovih stihova epa svome osmercu pokazuje kao vrstan pjesnik. Njegova se
razvijena usporedba rascvjetale rue i kratke mladosti temelji na antitetinim iskazima: to je
rua manja i zatvorenija, to je ljepa i privlanija, no kada procvate, udire se i vene njezina
ljepota ku su prije ljubile prigizdave lijepe vile i mlaahni ljubovnici. Opreke su
intenzivnije u drugome dijelu metafore kojim se opisuje prolaznost ivota:
Tako i ivot na umrli
sad prolitan, ziman sada,
na skonan'je svoje hrli,
sahne, vene i opada.

Snanoj se sintagmi (ivot umrli) i nabrajanju (sahne, vene i opada) suprotstavlja

hedonistiki kraj koji otkriva znaenje metafore (Ber'mo rusu ranu iz rana, / uia'mo u
radosti), nakon ega se pjesnik, po uzoru na predloak, poigrava paragmenonom kojim
naglaava konzumiranje ljubavi:
Ber'mo rusu od ljubavi
i ljubimo sem na sviti
ko je ljubovnik verni i pravi
ljube moe ljubljen biti.

Budui da je cijelo djelo proeto slinim slikovitim mjestima, na njih u se osvrnuti i u

daljnjoj analizi. Kao i kod opisa udesnih elemenata, javljaju se pri izraavanju emocija te
opisu likova. Posebnim sam isticanjem ove slike htjela dokazati Palmotievu svijest o
intertekstualnosti zbog koje je vrlo vjerojatno i odabrao poznat motive rue raunajui da e
ga publika prepoznati i povezati s opisima istog motiva poznatim iz ostalih djela tadanje
knjievnosti.
5. Lik Armide
Armida je arobnica ija je majka sirena a otac kralj Damaska kojeg je nakon smrti
naslijedio brat Hidrat. Po njegovom je nalogu Armida kransku vojsku dovodila u brojne
10

nevolje sve dok se nije zaljubila u glavnog junaka Rinalda. elei njegovu ljubav samo za
sebe, odvodi ga na usamljen otok na kojem je sama izgradila perivoj i dvorac. Nakon to je
Rinaldo naputa, Armida unitava svoj otok i nastavlja sudjelovati u ratnim zbivanjima. U
presudnoj bitki bezuspjeno pokuava raniti Rinalda, nakon ega eli nauditi sebi. U tome je
sprijei Rinaldo i ljubavnici se pomire. Armida je dio svih triju epskih svjetova bojnikog,
estaholokog, no ponajprije ljubavnog. Armidin se lik ne pojavljuje u prvom inu, ali zato
ostatkom drame dominiraju njezine duge replike i monolozi. Na poetku je prvog monologa
Armida naputena ena:
I mogo se odijeliti
i alosnu tunu mene
ovdi samu ostaviti
da moje s njega srce vene?

Shvativi da je Rinaldo otiao, odluuje upotrijebiti svoju mo. Kako bi to bolje istaknuo
njezine arobnjake sposobnosti, elemente meraviglie, Palmoti kao predloak uzima dio iz
desetog pjevanja epa u kojem pripovjeda opisuje Armidine moi i stavlja ih u njezina usta.
Armida moe djelovati na ljude (svjestan ovjek da se smami / i promijeni svoju sliku), no
puno je opirnije, nabrajanjem i gradacijom, opisano njezino djelovanje na prirodne pojave.
Ona posjeduje mo samo kada ima potporu od zlih sila kojima je odrekla svoju odanost zbog
ljubavi prema Rinaldu. Budui da joj se one ne odazivaju (to ovo silni tamni pako / na me
rijei ne odgovara?), ostaje izmeu dviju suprotstavljenih strana, dobra i zla, ne pripadajui
ni jednoj od njih. U istoj se situaciji nala i Snjenica, jo jedan Palmotiev enski lik,
antagonistica njegove najpoznatije drame Pavlimir koja se zaljubljuje u glavnog junaka,
ujedno i najveeg neprijatelja zlih sila, zbog ega ne ispunjava svoj zadatak i ne ubija ga dok
za to ima priliku. Iako je Snjenica prikazana kao mnogo negativniji lik od Armide, mogue je
pretpostaviti utjecaj Tassovih likova i na druga Palmotieva djela koja se ne dovode u
neposrednu vezu s Osloboenim Jeruzalemom. Armidina je ovisnost o Rinaldovoj ljubavi
najbolje iskazana u njezinom drugom monologu stihovima kojima se jasno odrie svojih
nekadanjih uvjerenja i pripadnosti zlim silama:
(...) i poharaj moju viru;
ah, ne moju: sad pod nebi
tebe dvorim ja samoga (...)

11

U istoj replici Armida moli Rinalda da saslua njezin zahtjev, barem kao to neprijatelji
razgovaraju jedan s drugim (i uje se posred rati / drag razgovor meu njima). Spremna je
biti njegovim robom i dopustiti mu da je zanijee pred svojom vojskom. Njezini su iskazi
puni emocija i slikovitih usporedbi kojima opisuje na kakav bi odnos pristala zbog svoje
ljubavi:
Hudi gusar i nemili
Plijene nazad vijek ne odhodi;
Dobitnik se slavan dili
I sve sune sobom vodi.

Nakon to je Rinaldo odbija usprkos tomu to mu nudi vlastiti ivot, u treoj se replici
pretvara u razoaranu i osvetoljubivu enu koja se bivem ljubavniku obraa nizom uvreda i
prijetnji, nakon ega pada u nesvijest, to saznajemo iz didaskalija: Ovdi se Armida
prinemaga. U svom zadnjem monologu Armida se obraa svojoj ljepoti od koje oekuje
pomo u osveti (Na brijeme sam, ah izdana, / ma ljepoto, ti se osveti!) i nudi samu sebe
onome tko ubije Rinalda. Izraava sumnju u mo svoje ljepote koju naziva darom neplodnim
od naravi. Ostaje joj samo elja za osvetom, stoga unitava svoj otok, uspomenu na
Rinaldovu ljubav, ime zavrava Palmotieva drama.
U Armidinim je replikama sadran jo jedan dramski sukob, onaj unutar lika
hipersenzibilne strastvene ene iji su postupci posljedica ljubavi zbog koje je spremna odrei
se svoje moi, ali i upotrijebiti je protiv onoga do kojeg joj je najvie stalo. Armida je voena
osjeajima, a njihovo izraavanje predstavlja vrhunac dramskog naboja. O vanosti
posljednjeg odnosa u baroknoj drami, ali i poeziji u svome predgovoru govori i Bogii:
Dramski je naboj u cijelosti u posljednjoj pojavi, a taj je posljednji dojam i u drami i u
baroknoj poeziji openito bio voen eljom da se u gledatelja izazove divljenje i iznenaenja,
dojam osobitoga i neobinoga duhovnog stanja snanog inteziteta. (Bogii 1995: 13)

Zbog toga intezitet njezinih osjeaja gradira do unitenja zadnjeg simbola njezine
ljubavi prema Rinaldu, za Palmotia kao moralista grenog odnosa u kojemu su zanemarene
kranske vrijednosti. Iako je njegova humanistika i didaktika tenja ostvarena u liku
vitezova, posebice Ubalda, te Rinalda koji svoj ljubavni odnos naziva sramotom i smeama,
a razloge Armidina grijeha trai u njezinom poganstvu i enskoj prirodi, zbog slojevita
prikaza Armidinih unutarnjiih prijepora smatram da Palmoti ipak nije uspio u potpunosti
ostvariti svoja moralistika nastojanja. enski lik nije u Palmotia samo stoer oko kojega se
12

radnja odvija, taj je lik subjekt sudbine. (Bogii 1995: 14) Palmotieva Armida u potpunosti
potkrepljuje ovu tvrdnju pojavljujui se u drami kao ranjiva i povrijeena ena ija je ljubav
fatalna, ali neupitna. Puno je temeljitije okarakterizirana od ijednog drugog lika, njezin je
iskaz najuvjerljiviji i najblii ljudskoj prirodi, bez obzira na to to kao arobnica pripada
fantastinom svijetu. Armida je ponajprije ena iji lik ovu dramu ini zanimljivijom skreui
pozornost s ve ustaljenog moralistikog toposa na emotivnost i priu o nesretnoj ljubavi.
Iako je u Palmotievoj drami Rinaldo svoja kranska naela stavio ispred osjeaja, u epu i
ova ljubavna pria doivljava sretan kraj, dodue tek nakon to sretno zavri i povijesna
radnja epa. Dok Tasso sve aspekte radnje dovodi u ravnoteu, u drami pati ljubavni odnos, no
on se ne uspijeva prikazati kao iskljuivo negativan pol upravo zbog enskog lika kojemu je
Palmoti posvetio najvie pozornosti, ukljuujui u njegove replike i one dijelove epa koji
nisu sadrani u pjevanjima kojima se sluio kao osnovnim predlokom.
6. Zakljuak
Palmotieva je tragikomedija na vie razina vrlo uspjela adaptacija svog popularnog
predloka. Njezin se autor pokazao kao vjet dramatiar i pjesnik iji su stihovi ujednaena
metra pogodni za potrebe dramskog anra, ali i bogati stilskim figurama koje ispunjavaju
razliite zadae i nadomjetaju skromne scenografske mogunosti. Palmotieva drama na
razini radnje uspijeva ostvariti napetost i istaknuti sve vane detalje sadrane u epu. Zbog toga
joj treba pristupiti kao vrijednom dramaturkom komadu i skrenuti pozornost na Palmotievo
umijee razluivanja najrelevatnijih dijelova predloka te njihovo uspjeno prilagoavanje
novom anru.

13

7. Literatura:
Batui, Nikola, Meraviglia na zaaranom otoku Palmotieve Armide i Tassov ep, u: Studije
o hrvatskoj drami, Zagreb: Matica hrvatska, 1999.
Bogii, Rafo, Predgovor, u: Izabrana djela / Junije Palmoti, prir. Rafo Bogii, Zagreb
1995
Bogii, Rafo, O hrvatskim starim pjesnicima. Zagreb: Matica hrvatska, 1968: 327-244
Ferluga-Petronio, Fedora, Grko-latinski izvori u Junija Palmotia. Rijeka: Hrvatsko filoloko
drutvo, 1999: 95-106
Palmoti, Junije, Izabrana djela, prir. Rafo Bogii, Stoljea hrvatske knjievnosti, Zagreb:
Matica hrvatska, 1995.
Pavlii, Pavao, anrovi hrvatske barokne knjievnosti, u: Rasprave o hrvatskoj baroknoj
knjievnosti, Split: akavski sabor, 1979.
Rafolt, Leo, Melodrama, tragikomedija, libretistika drama, u: Melpomenine maske:
fenomenologija anra tragedije u dubrovakom ranonovovjekovlju. Zagreb: Disput, 2007.
Stipevi, Svetlana. Italijanski izvori dubrovake melodrame: Ariosto, Taso, Marino,
Rinuini. Beograd: Institut za knjievnost i umetnost, 1994.
velec, Fanjo. Junije Palmoti, u: Od renesanse do prosvjetiteljstva, Povijest hrvatske
knjievnosti, knj. III, Zagreb: Liber, 1974: 223-229
Tasso, Torquato, Osloboeni Jeruzalem, prir. Mirko Tomasovi, Zagreb: Matica hrvatska,
2010.
Tomasovi, Mirko, Osloboeni ili Osvojeni Jeruzalem Torquata Tassa, u: Osloboeni
Jeruzalem, prir. Mirko Tomasovi, Zagreb: Matica hrvatska, 2010.

14