lanci i rasprave

UDK: 811.163.42-26:8138
Izvorni znanstveni rad
Prihvaen za tisak: 29. rujna 2010.

Sanda Lucija Udier

Sveuilite u Zagrebu
sludier@zg.hr

Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova

standardnoga jezika
U lanku se govori o poloaju jezika knjievnosti u sustavu funkcionalnih
stilova standardnoga jezika. Jezik knjievnosti tradicionalno se shvaa kao
knjievnoumjetniki ili beletristiki funkcionalni stil koji zajedno s administrativnim, novinarskim, znanstvenim i razgovornim stilom ini sustav
funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Prijeporno je, meutim, je li jezik knjievnosti zaista funkcionalni stil standardnoga jezika ili zbog svoje
razliitosti od jezika drugih funkcionalnih stilova, odnosno zbog vlastita specina odnosa prema jezinome sustavu i standardnome jeziku, treba biti
smatran jezikom sui generis. U lanku se navode karakteristike jezika knjievnosti te razlike izmeu njega i jezika u funkcionalnim stilovima te se
nastoji pokazati kako jezik knjievnosti zaista jest jezik sui generis te kako
ga treba drugaije sagledavati te prouavati metodologijom razliitom od tradicionalne funkcionalnostilistike metodologije.

1. Uvod
U suvremenome se jezikoslovlju i lologiji standardni jezik shvaa kao polivalentni sustav funkcionalnih stilova. Podjele standardnoga jezika na funkcionalne stilove u razliitih se autora donekle razlikuju, ali su u osnovi vrlo
sline i uglavnom se svode na podjelu na administrativni, novinarski, znanstveni, razgovorni i knjievnoumjetniki funkcionalni stil. Standardni jezik
u razliitim funkcionalnim stilovima funkcionira razliito jer svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti i norme koje proizlaze iz tih zakonitosti.
Polifunkcionalnost je imanentno svojstvo standardnoga jezika, a standardni
7

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

se jezik smatra apstrakcijom izvedenom iz ukupnosti svih funkcionalnih stilova (Sili 1996b: 247). U skladu s klasinom teorijom funkcionalnih stilova
jezik se knjievnosti shvaa kao funkcionalni stil standardnoga jezika, ali
mu se priznaju osobitosti u odnosu na druge funkcionalne stilove, poglavito
njegov specian odnos prema normi (Pranjkovi 1996: 11). Zbog tih specinosti postoje teorije koje jezik knjievnosti ne smatraju funkcionalnim
stilom standardnoga jezika nego svojevrsnim nadstilom (Bagi 2004: 16)
koji ukljuuje i prerauje sve funkcionalne stilove standardnoga jezika. U
najnovijim se razmatranjima (Sili 2006a: 420422) jezik knjievnosti ne
promatra ni kao funkcionalni stil ni kao nadstil, nego kao jezik sui generis,
dakle kao autonoman vid jezika. Njegova ga autonomnost u odnosu na standardni jezik izdvaja iz sustava funkcionalnih stilova i postavlja u specian
poloaj prema cijelomu jezinomu sustavu odreenoga jezika.

2. Jezik knjievnosti u odnosu prema jeziku funkcionalnih

stilova
Razliitost se jezika knjievnosti od jezika u funkcionalnim stilovima moe
saeti u nekoliko glavnih toaka. Za razliku od svih ostalih vidova jezika,
jezik je knjievnosti kcionalan. Fikcionalnost jezika knjievnosti za razliku od fakcionalnosti jezika u funkcionalnim stilovima kljuno je razlikovno
obiljeje koje jezik knjievnosti izdvaja iz sustava funkcionalnih stilova. U
tekstovima je funkcionalnih stilova jezik upotrijebljen pragmatino, najee
s obavijesnom funkcijom. U knjievnosti, meutim, nema takve pragmatine
jezine uloge. Svrha je jezika knjievnosti iskljuivo umjetnika i estetska.
Jezik knjievnosti nije funkcionalan u istome smislu u kojemu je to sluaj s
jezikom u tekstovima funkcionalnih stilova. Za razliku od drugih vidova jezika, jezik knjievnosti nije u odnosu sa sociolingvistikim fenomenom standardnosti. Jeziku knjievnosti standardnost nije uvjet kao to to jest jeziku
u funkcionalnim stilovima. Knjievna djela pisana su autorskim jezikom, a
autorski jezik moe biti, i esto jest, vrlo nalik standardnomu jeziku. Meutim, kao to su knjievna djela esto napisana jezikom bliskim standardnomu
jeziku, isto su tako esto napisana i razliitim nestandardnim vidovima jezika, ovisno o autorskome stvaralakome postupku. U knjievnosti su svi
vidovi jezika ravnopravni (i standardni, i mjesni, i kolokvijalni, i svi drugi
ostvareni ili potencijalni vidovi jezika), za razliku od drugih funkcionalnih
stilova koji su orijentirani na preporuke standardnojezine norme te ovise o
njoj. Jezik knjievnosti nije funkcionalni stil standardnoga jezika zato to
zapravo uope nije u odnosu sa standardnim jezikom koji je i lingvistiki i
sociolingvistiki normiran, nego samo s jezinim sustavom koji je normiran
8

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

iskljuivo lingvistiki. Ta teza proizlazi iz logine pretpostavke da neto ne

moe biti dijelom onoga s ime uope nije u odnosu. Nepostojanje ikakva odnosa iskljuuje mogunost utvrivanja kakva konkretnoga odnosa, u ovome
sluaju odnosa dijela i cjeline. Za razliku od jezika u funkcionalnoj uporabi,
jezik knjievnoga djela nije stvaran, realiziran, potvren jezik. Jezik knjievnosti nastaje apstrahiranjem jezinoga sustava nekoga stvarnoga jezika
ili vie njih, on je njegova, odnosno njihova, umjetnika preradba.
2.1. Fikcionalnost jezika knjievnosti
U artikuliranju shvaanja jezika knjievnosti loginim se ini krenuti od bjelodana aksioma da je jezik graa od koje se sastoje knjievna djela, odnosno
da se svako knjievno djelo, rijeima A. Stamaa (koje se navode prema njegovim predavanjima u kolegiju Poetika u sklopu studija Kroatistike i junoslavenskih lologija u devedesetim godinama prologa stoljea), moe shvatiti
kao poseban sluaj jezika. Zbog toga je promiljanje o jeziku nezaobilazan
dio promiljanja o knjievnosti te ne moe biti neopravdano govoriti o jeziku
kojim je napisana knjievnost. Jezikoslovni i knjievni strunjaci uglavnom
se slau u tvrdnji da je jezik knjievnosti drugaiji od drugih vidova jezika,
ali se njihova miljenja uvelike razlikuju kada se nastoji utvrditi u emu je
bit te razliitosti.
Prva je i temeljna razlika to to je jezik knjievnosti kcionalan za razliku od ostalih vidova jezika koji to nisu. Temeljni je uvjet i polazite prouavanja jezika knjievnosti sagledavanje upravo njegova kcionalnoga karaktera. Fikcionalnost jezika knjievnosti, za razliku od fakcionalnosti jezika
funkcionalnih stilova, kljuno je razlikovno obiljeje koje jezik knjievnosti
izdvaja iz sustava funkcionalnih stilova. Fikcionalni tekstovi suprotstavljeni
su fakcionalnima.
Druga se razlika odnosi na funkcionalnost samu. Teorija funkcionalnih
stilova dri da je jezik knjievnosti jedan od funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Moe se rei da je jezik u funkcionalnim stilovima upotrijebljen
funkcionalno u stvarnome ivotu kao to transparentnije sredstvo komunikacije, ali u knjievnosti je takvo shvaanje jezika nemogue. Knjievnost nema
drugu konkretnu, praktinu, funkcionalnu ulogu i svrhu osim sebe same, svojega imanentno umjetnikoga i estetskoga smisla, te zbog toga njezin jezik
nije funkcionalan u onome smislu u kojem je to sluaj s jezikom u funkcionalnim stilovima. Svijet je knjievnoga djela jezikotvoran, a jezik knjievnoga
djela svjetotvoran. Prema tome, jezik u knjievnosti nije tek puko kako,
nego prije svega to. Jezik nije samo forma, nego i sam sadraj knjievnosti
te nadilazi kategoriju upotrjebljavanja, pa ak i kategoriju funkcionalnosti u
onome smislu u kojemu se one rabe u funkcionalnoj stilistici. Jezik knjievnosti nije funkcionalan jer ne vri nikakvu praktinu ulogu izvan knjievnosti
9

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

u stvarnome svijetu. Pojam funkcionalnosti u jeziku knjievnosti moe se

odnositi samo na funkcionalnost jezika u izgradnji svijeta knjievnoga djela.
Zbog toga jezik knjievnosti ne moe biti funkcionalni stil standardnoga
jezika jer se funkcije standardnoga jezika odnose na stvarni svijet, a jezik
knjievnosti funkcionira samo na estetskome i kcionalnome planu.

2.2. Odnos standardnojezine normativnosti i jezika knjievnosti

Jo je jedan dokaz tvrdnje da jezik knjievnosti ne moe biti smatran funkcionalnim stilom standardnoga jezika injenica da je jezik knjievnosti potpuno ravnoduan prema sociolingvistikome fenomenu standardnosti. Jezik
knjievnosti nema standardnost i standardiziranost kao uvjet vlastita postojanja kao to ih to ima jezik u svojim drugim vidovima, odnosno u funkcionalnim stilovima. Knjievna su djela pisana autorskim jezikom, a autorski
jezik moe biti, i esto jest, vrlo blizak standardnomu jeziku. Meutim,
kao to su esto pisana jezikom bliskim standardnomu jeziku, knjievna su
djela isto tako esto napisana najrazliitijim nestandardnim vidovima jezika.
Knjievnost je, dakle, esto pisana standardnim jezikom, ali ne na isti nain
niti iz istih razloga kao to su standardnim jezikom pisani novinski lanci,
znanstvene rasprave, administrativni akti ili drugi shematizirani tekstovi
nastali u okrilju funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Pisana je jezikom bliskim standardu zbog toga to je upravo takav jezik autoru najbolje
odgovarao s obzirom na konkretne stvaralake potrebe i s obzirom na svijet
knjievnoga djela koji je stvarao stvarajui jezik djela. Autorski standardni
jezik (dakle, jezik knjievnosti koji je na opisnoj razini slian standardnomu
jeziku) uvelike se razlikuje od standardnoga jezika izvan knjievnosti i to po
svojoj kreativnoj ostvarenosti i po referiranju na unutarknjievnu, a ne na
izvanknjievnu stvarnost. Autorski je jezik esto standardan, ali je jednako
tako esto i nestandardan (preraeni stvarni ili izmiljeni mjesni jezik nekoga
stvarnoga ili izmiljenoga mjesta romana ili pripovijetke, stvarni ili izmiljeni argonski jezik neke stvarne ili izmiljene drutvene skupine i slino),
ovisno o tome to, kako i kada to zahtijeva autorsko stvaralako naelo. U
knjievnosti su svi vidovi jezika ravnopravni (i standardni, i mjesni, i svaki
drugi ostvareni ili potencijalni vidovi jezika), za razliku od drugih funkcionalnih stilova kod kojih to nije sluaj. Ta su razmiljanja na tragu razlikovanja jezika kao sustava i jezika kao standarda koju je u svojim napisima o
polifunkcionalnosti hrvatskoga standardnoga jezika uveo i razradio J. Sili
(1996a, 244) te ih sintetizirao u monograji Funkcionalni stilovi hrvatskoga
jezika (Sili 2006).
10

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

2.3. Poloaj jezika knjievnosti prema jezinome sustavu i

standardnome jeziku
Jezik knjievnosti, dakle, ne podlijee sociolingvistikoj normi. On nije fukcionalni stil standarda zato to uope nije u odnosu sa standardom koji je
i unutarjezino i drutvenojezino normiran, nego je u odnosu samo s jezinim sustavom koji je normiran samo unutarjezino. Jezik knjievnosti
nije, dakle, funkcionalni stil standardnoga jezika, nego autonoman vid jezika. Njegova je specinost u tome to je autorski konstrukt uvjetovan
i stvoren svijetom knjievnoga djela. Jezik knjievnoga djela nije stvaran
jezik, kao to ni svijet djela nije stvaran svijet. Odnos izmeu jezika knjievnoga djela i stvarnoga jezika slian je odnosu svijeta knjievnoga djela i
stvarnoga svijeta (Kovaevi i Badurina 2001: 31, Katii 1986: 116). Jezik knjievnoga djela nastaje apstrahiranjem stvarnoga jezika, on je izbor iz
njega i njegova umjetnika kreacija, izvedba i preradba. Jezik je knjievnoga
djela jezik u jeziku, kao to je svijet knjievnoga djela svijet u svijetu. On je
mogu, potencijalan, postajui (Sili 2006: 424), a ne ve otprije postojei,
konkretan i realiziran.
Ve je zakljueno da jezik knjievnosti ne treba promatrati kao funkcionalni dio standardnoga jezika. Treba ga promatrati kao samostalni jezik, to
jest autorski konstrukt nastao na ukupnosti jezinoga sustava ili ak vie sustava. Svako knjievno djelo stvara vlastit sustav koji je izrastao na podlozi
ukupnoga jezinoga sustava. Ne samo da svako knjievno djelo prerauje
postojei sustav, nego i stvara svoj vlastiti jezini (kao i svaki drugi) sustav
koji po opsegu i dosegu moe biti sukladan nekomu postojeemu jezinomu
sustavu, ili moe predstavljati izbor iz njega (biti, dakle, opsegom i dosegom manji od njega) ili pak kompilirati dva ili nekoliko postojeih sustava
za svoje potrebe (biti opsegom i dosegom obuhvatniji nego polazini jezini
sustavi), uz nunu stvaralako-kreativnu sastavnicu, dakako.
Iako jezik knjievnih djela nije funkcionalni dio standardnoga jezika,
standardni je jezik ipak itekako vaan za razumijevanje jezika knjievnosti.
Kad ne bi bilo neutralnoga standarda i nae svijesti o njemu, mi ne bismo
prepoznali brojne uporine elemente u strukturi knjievnoga djela (Bagi
2004: 1415) jer ih ne bismo uoili kao neneutralne, odnosno ne bismo registrirali njihov specian karakter. Nemogue je i nepotrebno, dakle, izbjegavati i zaobilaziti usporedbu jezika knjievnosti s neutralnim standardnim
jezikom, ali prilikom usporedbe treba biti svjestan metodolokih smjernica
i ogranienja. Jezik knjievnoga djela ne moe se identicirati a da se ne
zamijete njegovi emi i zmi (Genette 2002: 87), dakle kategorije poznate
upravo iz standardnoga jezika. One, meutim, u tome kontekstu znae neto sasvim razliito od onoga to znae u standardnome jeziku. Teoretiari
i praktiari standardnoga jezika promatraju ih s normativnoga stajalita, a
11

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

strunjaci koji se bave jezikom knjievnosti utvruju njihovu strukturiranost

u ukupnosti svega to tvori knjievno djelo. Jezik knjievnoga djela ne poznaje normativnost i preskriptivnost karakteristinu za funkcionalne stilove
standardnoga jezika (Sili 1997: 361363) jer bi se one kosile s principom
stvaralake slobode. Iako prouavanje gura, ema i izama kao najdojmljivijih i najlake izluivih elemenata knjievnojezine strukture u jeziku knjievnosti nije mogue (niti treba) zaobilaziti, ono moe biti i opasna zamka.
Inzistiranje na pristupu jeziku knjievnoga djela prouavanjem gura, ema i
izama esto vodi u niz neproduktivnih formalnih operacija, zapravo u popis
te retoriki opis (stiloopis) jezinih elemenata u knjievnome djelu na koji
se najee ne dovezuje relevantna analiza.
Potrebno je promatrati uporine momente strukture teksta, a uporine
toke mogu biti neutralne jednako tako kao i obiljeene. Stilematinost i
stilistinost nisu univerzalne kategorije koje se mogu precizno denirati i
koje su primjenjive na sve knjievne tekstove. One se utvruju sveobuhvatnom i specinom knjievnojezinom analizom svakoga pojedinoga teksta.
U jednome tekstu stilematina moe biti neutralnost, a u drugome kakav vid
obiljeenosti. Svaki knjievni tekst zahtijeva poseban, individualan pristup i
sebi prilagoenu, neshematiziranu, izvornu metodologiju (Frange 1986: 9).
Svaki je knjievni tekst u cijelosti samosvojno i neponovljivo stilski obiljeen.
Zbog toga se knjievni tekstovi u analizi ne smiju a priori pokuavati svoditi
na kakav god zajedniki nazivnik. Ne postoje univerzalni stilistiki, stilogeni,
stilematini ili stilotvorni jezini elementi, nego samo elementi koji u pojedinome tekstu, s obzirom na njegov cjelokupni kcionalno-estetski karakter i
kontekst, funkcioniraju kao takvi. Jezik knjievnosti opire se predvidljivosti
s kojom je mogue pristupiti analizi svakoga drugoga tipa teksta te svaki
novi knjievni tekst predstavlja potpuno nov izazov za prouavanje.

3. Jezik knjievnosti, stil i stilistika

Loginom se ini teza da se jezik knjievnosti treba promatrati u kontekstu
stilistike kao loloke discipline u kojoj se najvie od svih disciplina jezik
i knjievnost preklapaju. A kako je teko denirati stilistiku, ilustrirat e
primjer koji se navodi u knjizi Fikcija i dikcija (Genette 2002: 68). U priruniku Rjenik stilistike autora Mazaleyrata i Molinia stil se denira kao
predmet stilistike, a kada se eli pogledati kako je denirana stilistika, ispostavi se da te natuknice uope nema. U takvoj publikaciji (u Rjeniku
stilistike! ), dakako, takav previd ne moe biti sluajan. Taj namjerni i smiljeni propust zapravo je dokaz teze da je stilistiku i stil zaista tako teko denirati da se na to ne odluuju ak ni strunjaci kojima je stilistika glavna
specijalizacija i ue podruje znanstvenoga i istraivakoga rada. Ti pojmovi, koji su tako vani za knjievnojezinu problematiku, zapravo izmiu
12

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

mogunosti stroga i precizna deniranja koje je preduvjet za njihovo uvoenje u znanstvenu terminologiju. Nedostatak i neprikladnost terminologije
predstavlja veliku potekou u bavljenju jezikom knjievnosti jer strunjake
ostavlja bez temeljne znanstvene aparature koja je osnovno sredstvo za istraivaki rad. Zbog este i nekoherentne laike uporabe te zbog toga to
je predmet razliitih nestrunih i neznanstvenih tumaenja, pojam stila ne
moe zadovoljiti kriterije potrebne da bi postao termin. Stoga su strunjaci
uglavnom odustali od toga da ga pokuaju denirati i ksirati, a nerijetko
zaziru i od samoga baratanja njime. ini se loginim da bi stvari trebalo
postaviti obrnutim redom: prvo denirati stilistiku kao loloku i primijenjenolingivistiku disciplinu koja se bavi prouavanjem stila. Zatim bi se
trebalo pozabaviti pojmom stila koji je, ma kako nezahvalan, sloen i razveden bio, svakako kljuan za cijelu knjievnojezinu i stilistiku problematiku
te nezaobilazan u bavljenju njome.
U razmatranjima o pojmu stila moe se krenuti od aksiomatskoga razlikovanja dvojnosti opega stila (koji dolazi do izraaja u funkcionalnim stilovima standardnoga jezika i kojim se uspjeno bavi funkcionalna stilistika) i
pojedinanoga stila (kojemu pripada stil u knjievnosti i kojim se bave knjievna, ali i lingvistika i funkcionalna stilistika). Stil u knjievnosti, dakle,
ima poseban status pa o njemu uvijek treba nastojati govoriti konkretno,
polazei od predloaka i primjera, a nikako openito i apstraktno. Najbolje je govoriti o stilu ili stilovima u pojedinome knjievnome djelu (jer isti
knjievnik stvara razliite stilove i unutar jednoga, a pogotovo u razliitim
djelima), a mogue je govoriti i o stilu pojedinoga pisca. O stilu pojedinoga
pisca moe se uvjetno govoriti tako da se stil u ukupnosti njegovih djela
donekle svede na zajedniki nazivnik, to jest da se odrede i apstrahiraju njegova opa svojstva, no to je mogue samo kad je rije o razmjerno homogenu
knjievnome i jezinostilskome opusu.
Vienje stila moe biti artikulirano odreenjem prema tumaenjima i
deniranjima stila u knjievnosti u radovima glasovitih teoretiara i stilistikih strunjaka. Polazei od teze da se jezik sastoji od izraajnih i neizraajnih aspekata, Ch. Bally je istraivao izraajna sredstva koja ne mijenjajui
racionalni sadraj poruke dodaju tekstu emocionalnu boju (Katii 1961:
5). Smatrao je da se lingvistikim istraivanjem moe doi do biti nekoga
teksta. Njegova se metodologija i radovi smatraju temeljem takozvane lingvistike stilistike. Iz injenice da je smatrao da postoje izraajna sredstva
koja ne mijenjaju sadraj poruke razumije se da ta sredstva shvaa kao
ukrasne elemente koji ne znae ili ne mijenjaju nita esencijalno u tekstu.
Tome je shvaanju srodna i na njega se nadovezuje stilistika teorija M. Riaterrea koja je poznata kao teorija o dodatnoj stilistikoj informaciji. Saeta
je u poznatoj krilatici da jezik izrie, a stil istie. Kad bi stil bio samo
dodatna stilistika obavijest koja slui isticanju izreenoga ili emocionalna
13

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

boja koja nema esencijalne veze sa samim izrazom i sadrajem u knjievnome djelu, znailo bi da je stil knjievnoga djela neobavezan i proizvoljan.
No stil je sve samo ne proizvoljan, svako pomnije itanje knjievnosti uvjerava nas u to. I jezik i stil neodvojivo su povezani te i izriu i istiu. Prije
svega izriu, a izricanjem istiu. Svaki je izraz nositelj poruke, zaenja i
smisla. Rije stil u osnovi znai nain. Meutim, nain ne govori samo
o formalnoj strani izraavanja. Razliitim se nainom ne moe izrei isti
sadraj. im se promijeni nain na koji je izraena, promijeni se i poruka
sama. Promjena naina, dakle, podrazumijeva i promjene na drugim razinama (sadrajnoj, znaenjskoj i smislenoj). esto je tumaenje da nain
pripada jeziku kao formalnomu vidu knjievnoga djela. Formalna je strana,
meutim, nerazluiva od sadrajne, znaenjske i idejne strane knjievnoga
djela. Stil svakako proizlazi iz uporabe jezika (budui da upravo jezik daje
sredstva za oznaivanje unutranje strukture teksta), ali se ne svodi na nju,
nego na knjievno djelo u svoj njegovoj ukupnosti. Izgraujui tekst knjievnoga djela, stil istodobno stvara i jedinstvenu, neponovljivu sliku svijeta
u njemu.
Shvaanje stila koje donosi P. Guiraud, blisko onome u funkcionalnoj
stilistici, predstavlja napredak u deniranju stila u odnosu na radove Ch.
Ballyja i M. Riaterea. P. Guiraud (1964: 83) dri da je stil aspekt iskazanoga koji proizlazi iz izbora sredstava izraza odreenoga prirodom ili
intencijama lica koje govori ili pie. Kategoriju izraza, dakle, promatra
u njezinoj funkciji u strukturi djela uoavajui njegovu gradivnu ulogu u
knjievnome tekstu, a izraajnu funkciju jezika suprotstavlja kognitivnoj i
semantikoj funkciji.
Najzrelije su, najkompleksnije i najobuhvatnije dvije bliske denicije
stila koje su (vjerojatno) neovisno jedan o drugome i u razliitim vremenima ponudila dvojica autora, R. Katii (1971: 11) koji znaenje rijei stil
navodi kao karakteristinu unutranju strukturu knjievnoga teksta u njegovu totalitetu i G. Genette (2002: 109) koji pie da je stil u detaljima,
no u svim detaljima i svim njihovim meusobnim odnosima. Stil se, dakle,
ogleda, denira i sagledava u ukupnosti svega to ini knjievno djelo. On
nije, kao za Guirauda, samo izraz u funkciji svijeta knjievnoga djela, nego je
bitno povezan sa svime to ini knjievno djelo. Ta ukupnost individualnih i
opih svojstava koja djelo ini karakteristinim, prepoznatljivim i jedinstvenim uslonjuje ideju o tome kakva bi analiza stila knjievnoga djela trebala
biti jer proizlazi da ona, s obzirom na te denicije i shvaanja, ne moe biti
ni iskljuivo lingvistika ni iskljuivo knjievna, nego ujedno i lingvistika i
knjievna. Iz takvih tumaenja proizlazi da lingvistika i knjievna stilistika ne bi trebale biti shvaane kao dva razliita i nespojiva pristupa jeziku
knjievnoga djela, nego da bi, ba suprotno od toga, jedna drugoj mogle biti
polazite i temelj.
14

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

Na drugome mjestu u raspravi Genette (2002: 71) izraava shvaanje

stila kao konotacijske funkcije diskursa suprotstavljene njegovoj denotacijskoj funkciji. S obzirom na sve reeno, loginija bi, meutim, bila postavka da se te dvije funkcije ne promatraju kao suprotstavljene, nego kao
komplementarne jer denotacija uvjetuje konotaciju, a konotacije nema bez
denotacije. Denotacija nije dokinuta konotacijom, nego ba naprotiv. Konotacija je suznaenje proizalo iz osnovnoga znaenja rijei, odnosno skup
svih asocijacija povezanih s nekom rijeju i njezinim ostvarenim i potencijalnim znaenjima. Iako je upravo konotacija kljuna za jezik knjievnosti i
strukturiranje knjievnoga djela, ne znai da konotacija ukida denotaciju ili
joj se suprotstavlja. One samo jedna drugu uvjetuju i dopunjuju stvarajui
tako sloen, suptilan, originalan i delikatan splet izraajnih i znaenjskih
odnosa u djelu.
U strunjaka za jezik knjievnosti ve desetljeima traje neprekidan
disput treba li stilistika biti lingvistika ili knjievna te koja je kvalitetnija,
produktivnija i primjerenija analizi jezika knjievnosti. Taj se disput implicitno provlai u stilistikih strunjaka jo od I. Frangea (1986: 19) pa sve
do suvremenih radova K. Bagia (2004: 13). Osobito su otri bili napadaji
na lingvistiku stilistiku (Bagi 2004: 1213). Meutim, ako je kvalitetna,
lingvistika stilistika kao takva (bez pretenzija da bude neto to nije, na
primjer knjievna stilistika, knjievna analiza, interpretacija ili bilo kakav
drugi vid knjievne znanosti) moe knjievne strunjake opskrbiti korisnim
podatcima i graom te im pokazati pojedina mjesta u djelu koja oditava
kao zanimljiva, intrigantna ili kljuna. Shvaajui knjievnost kao umjetnost
rijei, ona istrauje, tumai i prikazuje kako su se razni jezini resursi transponirali strukturirajui knjievno djelo. Lingvistiko-stilistika analiza ne
smije biti taksativno nabrajanje jezinih elementa zastupljenih u djelu, to
je naalost est sluaj, nego treba pokazati kako su pojedini jezini elementi
u djelu strukturirani, odnosno kako sudjeluju u strukturiranju knjievnoga
djela. Ako je kvalitetna i ako je provedena sa svijeu o vlastitoj svrsi i oekivanu dosegu, lingvostilistika analiza moe biti dobra podloga, poticaj ili
dopuna knjievnoznanstvenoj analizi i interpretaciji. Zbog specine i presudne uloge jezika u gradbi knjievnih djela, analiza koja zapoinje opisom
jezika knjievnoga djela te se nastavlja suvislom opom analizom ne moe
biti shvaena tek kao puka stiloopisna formalnoretorika operacija. Ako ne
smatraju da je to to sami govore o knjievnome djelu sve to se o njemu
ukupno moe i ima rei, lingvistikostilistiki radovi predstavljaju vrijedan
i koristan loloki prinos.
Dvojba treba li stilistika biti lingvistika ili knjievna moe se kvalitetno
i konstruktivno razrijeiti pristupom koji je na tragu Frangeeva (1986: 9)
metodolokoga relativizma. Tekstovima nastalima u okrilju funkcionalnih
stilova moe se pristupiti vrstom i ksiranom metodologijom jer oni ili jesu
15

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

unicirani, ili uniciranosti tee. Jezik je knjievnosti naglaeno varijantan i

bitno se razlikuje od teksta do teksta pa se njemu ne moe pristupiti ksiranom metodologijom, ve pristup treba prilagoavati i mijenjati s obzirom na
konkretan knjievni tekst. ini se da nije pitanje je li odreena analiza knjievnoga djela lingvostilistika ili knjievnostilistika, nego je li kvalitetna ili
nije, odnosno je li usmjerena na one injenice i pojave koje su u odreenome
djelu uporine.
U idealnome sluaju stilistika naelno ne bi zastupala ili jezini ili knjievni pristup te se ne bi a priori priklanjala samo jednomu od njih. Ona
ne bi bila zamiljena ni kao iskljuivo lingvistika ni kao iskljuivo knjievna
stilistika, nego bi nastojala integrirati njih obje. Takva stilistika ne bi sagledavala ta dva naoko oprena pristupa kao nespojive i disparatne, nego
kao pristupe koji imaju komplementarnu vrijednost. Knjievna stilistika
bez lingvistike gubi jezinu dimenziju i postaje znanost o knjievnosti, a
lingvistika stilistika bez knjievne zaista predstavlja puki i nesvrhoviti retoriki opis. U okrilju stilistike koja bi integrirala i lingvistiki i knjievni
pristup mogla bi se postii sveobuhvatnija analiza od analize koja se postie
samo jednim od tih dvaju pristupa. Naravno, ni jedna analiza ne moe biti
tako svestrana i obuhvatna da se njome moe otkriti i zakljuiti sve to bi se
o pojedinome knjievnome djelu moglo i trebalo rei, ali mora ambiciozno
poivati na sveobuhvatnome pristupu kako bi o djelu ipak rekla to vie.

4. Pitanje varijantnosti i izbora te otklona od norme

Varijantnost i izbor dvije su kategorije kojih se dotiu gotovo svi strunjaci
za jezik knjievnosti u svojim teorijskim napisima i analizama konkretnih
tekstova. Shvaanje predstavljeno u nastavku ovoga teksta razliito je od
onoga koje se najee pojavljuje u napisima o stilu, stilistici i jeziku knjievnosti.
Glavna je polazina teza da se ne moe izrei isto izraavajui se razliito. Pravi su sinonimi rijetkost, a bliskoznanicama znaenje moe biti
slino, priblino isto ili isto u dijelu, ali nikako istovjetno jer meu njima u
semantikome i pragmatikome smislu postoje suptilne i bitne razlike. Zbog
toga su one samo uvjetno i priblino meusobno zamjenjive. Njihov odabir motiviran je konkretnim izraajnim potrebama koje se trebaju uzeti u
obzir. Razliiti se leksemi odnose na razliite predmetnosti stvarajui razliita znaenja i konotacije te zbog toga nisu meusobno zamjenjivi. Tako
dolazi u pitanje jako esta denicija stila kao izbora izmeu jednako vrijednih inaica. Iz svega reenoga proizlazi da jednako vrijedne inaice zapravo
uope ne postoje jer ono izmeu ega pisac bira zapravo nisu varijante ni
oblici istoga. Jednako vrijedne varijante pogotovo ne postoje u jeziku knjievnosti. Svaka je jezina injenica knjievnoga djela zapravo nezamjenjiv
16

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

gradivni element svijeta toga djela, njegova znaenjskoga sloja i strukture.

Ona slui posvemanjoj preciznosti izraavanja kojom pisac osmiljava svoje
djelo (Kovaevi i Badurina 2001: 134). Mijenjajui i najmanju jezinu injenicu teksta, promijenio bi se, a moda i ponitio, svijet cijeloga toga
knjievnoga djela te naruila vrstoa njegove strukture. Piev stvaralaki
odabir jedne (ne sluajne i nasumine, nego tono odreene) varijante u
funkciji je preciznosti njegova izraaja, preciznosti kojom osmiljava znaenjski sloj svojega djela i gradi njegovu jedinstvenu i nenaruivu strukturu.
Tim se zakljukom zapravo ponitava i sama teza da postoje varijante ili
inaice u jeziku knjievnosti i u umjetnosti openito. Varijantnost podrazumijeva male razlike, a ovdje je rije o razlikama koje esencijalno mijenjaju
umjetniko djelo. Zbog toga se te razlike ne mogu smatrati varijantama.
Je li, dakle, pri nastanku jezika knjievnosti uope rije o pievu izboru. Razmiljajui o tome, treba unaprijed razlikovati piev stvaralaki
izbor u procesu nastanka knjievnih djela (on postoji i neosporan je) i izbor
u gotovim knjievnim djelima koji i koja percipiraju recipijenti, itatelji.
Pievim izborom (odnosno izabiranjem) kojim nastaje umjetniko pisanje
bavi se, izmeu ostaloga, loloka disciplina zvana tekstologija. Otkrivajui
i usporeujui razliite inaice knjievnoga djela ili dijela knjievnoga djela,
tekstologija prouavatelje opskrbljuje nizom vrijednih podataka i dokaza o
procesu umjetnikoga pisanja i nastanku knjievnoga djela. Te inaice tekstova svjedoe da je knjievno pisanje svjestan napor te da knjievna djela
ne nastaju spontano i iz pukoga nadahnua, kao to je to uvrijeeno laiko
miljenje, odnosno da pisanje ukljuuje brojna mukotrpna dotjerivanja i cizeliranja (Samardija 2003: 12). Stilistika, meutim, ne promatra knjievno
djelo u nastanku, nego kao gotovu datost. Zbog toga se sa stanovita stilistike svaki dani, postojei izbor na koji se odluio pisac knjievnoga djela
treba smatrati apsolutnim, odnosno jedinim moguim. Piev je izbor, nakon to je jednom izvren i djelo dovreno, konaan, a tvorbeni su elementi
u knjievnome djelu nezamjenjivi slinim elementima. Slino nije isto, nego
razliito, a svaka je razlika bitna jer razliito nije meusobno zamjenjivo.
Slinoznani leksemi u jezinome sustavu supostoje kao ravnopravne
inaice, a u funkcionalnim stilovima standardnoga jezika, u ovisnosti o mnogim parametrima, uglavnom je propisana ili preporuena pojedina inaica.
Varijantnost, koja je injenica funkcionalnih stilova, u jeziku knjievnosti ne
postoji ili barem ne postoji na isti nain. U jeziku knjevnosti ne vrijedi naelo odabira ili izbora, nego naelo stvaralake nunosti. Svaki je umjetniki
izraz apsolutan. Sve to je izraeno u knjievnoj umjetnini moglo je biti reeno samo na taj odreeni, jedan jedini nain. Kad bi bilo izraeno drugim
nainom, ne bi vie bilo to isto. Umjetnost ne doputa druge mogunosti,
kao to je ve i izreeno poznatom popularnom krilaticom da umjetnost nema
alternative. Kao i svi drugi elementi, jezik knjievnoga djela jedinstven je,
17

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

nezamjenjiv, nepromjenjiv i apsolutan. Pisac ne bira izraz, nego izraz bira

pisca, odnosno knjievno djelo. Stvralaka sloboda zapravo je pseudokategorija jer je jezik knjievnosti apsolutan. On je stvaralaka nunost proizala
iz strukture knjievnoga djela. Postoje vanjske oznake unutranje strukture djela koje je ine uoljivom izvana, a to su stilemi (Katii 1961: 11).
Budui da su stilemi signali strukture, oni nisu fakultativni, prevodivi ili
zamjenjivi. Oni nisu rezultat slobodnoga izbora, nego stvaralake nunosti.
Razliit znak ne moe oznaavati istu strukturu. Kad bi se promijenio i
najmanji element toga znaka, uruila bi se postojea struktura odreenoga
djela. U knjievnome djelu nema elemenata koji nisu opravdani njegovom
strukturom. (Kad bi ih bilo, ne bi bilo rijei o knjievnoumjetnikome djelu.)
To je odreenje kljuno kao polazite za iitavanje znaenjskoga sloja knjievnih djela. Sve je u knjievnome djelu bitno, jedinstveno, nepromjenjivo i
kljuno. Zbog toga bi se u kritici trebalo polaziti od teze da u knjievnome
djelu nita ne moe biti drugaije nego to jest jer to inae ne bi bilo isto
djelo, ista knjievna umjetnina. Na tragu Frangeeve (1986: 1415) dihotomije o apsolutnosti i relativnosti pieva izbora loginim se namee zakljuak
da je piev izbor uvijek apsolutan. Tako nastaje jedini mogu i neponovljiv
knjievni rukopis. Kad bi umjetniko pisanje bilo rezultat relativna izbora,
ne bi bilo jedino, jedinstveno i neponovljivo. Umjetniko pisanje, dakle, nije
izbor, nego nunost. Ta je nunost apsolutna tako da ukida samu kategoriju
izbora.
Tako smo se u razmiljanjima o jeziku knjievnosti potpuno udaljili
pojmova varijantnosti i izbora te uvrijeena shvaanja umjetnikog pisanja
kao procesa izabiranja izmeu jednakovrijednih inaica. Jednako je esto
kao to shvaanje i ono prema kojemu se stilematinost oituje kao otklon
od standardnojezine norme. Kao ni izbor, ni odstupanje od norme nije
relevantno kada je deniranje jezika knjievnosti u pitanju ono ne moe
biti kriterij zato to standardna norma nije mjerodavna za prosuivanje o
jeziku knjievnosti. Budui da se jezik u knjievnome pisanju ne propisuje
nikakvim propisima, bilo bi metodoloki pogrjeno razmiljati o njemu u
kriterijima odstupanja ili neodstupanja od propisa. Za jezik knjievnosti
jedino je referentan jezini i knjievni sustav konkretnoga knjienoga djela,
a ne kakvi bilo vanjski, izvanjezini i izvanknjievni kriteriji.

5. Zakljuak
Iz opih metodolokih postavaka i teza iznesenih u lanku proizlazi zakljuak
da jezik knjievnosti zaista jest autonoman vid jezika, a ne funkcionalni stil
standardnoga jezika. Dok je jezik u funkcionalnim stilovima nekcionalan
te ima stvarni karakter i kontekst, jezik knjievnosti nema nikakav stvarni
karakter i njegov je kontekst iskljuivo kcionalan. On je estetski konstrukt
18

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

bez praktine primjene u stvarnome ivotu, za razliku od jezika u funkcionalnim stilovima koji je praktino primjenjiv i funkcionira u stvarnome ivotu.
Jezik u funkcionalnim stilovima naelno je uniciran i pokazuje tenju prema
neutralnosti za razliku od jezika knjievnosti koji je izvoran, stvaralaki te
vrlo raslojen. Jezik u funkcionalnim stilovima podlijee i unutarjezinim
i sociolingvistikim i izvanlingvistikim zakonitostima, za razliku od jezika
knjievnosti koji podlijee samo unutarjezinim i knjievnim zakonitostima.
Zahvaljujui tim brojnim specinostima, kao i svojoj autonomnosti u odnosu na standardni jezik, jezik knjievnosti treba se smatrati jezikom sui
generis te se ne treba promatrati i prouavati kao dio standardnoga jezika i
kao dio sustava funkcionalnih stilova, ve samo u svome specinu odnosu s
opim jezinim sustavom i strukturom knjievnoga djela kojega je dio.

6. Literatura
Bagi, K. (2004) Treba li pisati kako dobri pisci piu? Zagreb: Disput.
Frange, I. (1986) Nove stilistike studije, Zagreb: Globus.
Genette, G. (2002) Fikcija i dikcija, Zagreb: Ceres.
Guiraud, P. (1964) Stilistika, Sarajevo: Veselin Maslea.
Katii, R. (1971) Jezikoslovni ogledi, Zagreb: kolska knjiga.
Katii, R. (1986) Knjievnost i jezik, Umjetnost rijei, 32, 3, 181205.
Kovaevi, M. i Badurina, L. (2001) Raslojavanje jezine stvarnosti, Rijeka:
ICR.
Pranjkovi, I. (1996) Temeljna naela jezine pravilnosti, Kolo 6, 4, 512.
Sili, J. (1996a) Administrativni stil hrvatskoga standardnog jezika, Kolo
6, 4, 349358.
Sili, J. (1996b) Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika, Kolo 6,
1, 244247.
Sili, J. (1997) Knjievnoumjetniki (beletristiki) stil hrvatskoga standardnog jezika, Kolo 7, 1, 359369.
Sili, J. (2006a) Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Zagreb: Disput.
Sili, J. (2006b) Tekst i funkcionalni stilovi, u Bagi, K. (ur.) Zbornik
radova 34. seminara Zagrebake slavistike kole, Zagreb: FF press,
3356.
Sili, J. (2007) Funkcionalni stilovi i jezik knjievnosti, u Bagi, K. (ur.)
Jezik knjievnosti i knjievni ideologemi, Zbornik radova 35. seminara
Zagrebake slavistike kole, Zagreb: Zagrebaka slavistika kola, 21
26.
Samardija, M. (2003) Piev izbor, Zagreb: Pergamena.

The language of literature and the system of functional styles of

standard language
The article deals with the position of the language of literature in the system
of functional styles of the standard language. The language of literature is

19

S. L. Udier Jezik knjievnosti i sustav funkcionalnih stilova standardnoga jezika

LAHOR 9 (2010); lanci i rasprave; str. 720

traditionally perceived as a literary or ctional functional style which together with the administrative, journalistic, scientic and colloquial styles
makes the system of functional styles of the standard language. However, it
is a point at issue if the language of literature as such really is a functional
style of the standard language or, because it diers from the language of
other functional styles and because of its special relation to the language
system and standard language, it should be considered as a language sui
generis. The article species characteristics of the language of literature
and dierences between it and the language of functional styles. It also
tries to show how the language of literature actually is the language sui
generis and that it should be perceived in a dierent way and studied by
means of methodology dierent from the traditional methodology of functional styles.
Key words: language of literature, standard language, language system, language
sui generis
Kljune rijei: jezik knjievnosti, standardni jezik, jezini sustav, jezik sui generis

20