POVIJEST EKONOMIJE RADA I POGLEDA

EKONOMSKE TEORIJE NA NEZAPOSLENOST

prof.dr. eljko Mrnjavac
Ekonomski fakultet Split
mrnjavac@oliver.efst.hr
Saetak:
Nezaposlenost je jedan od najvanijih gospodarskih i drutvenih problema dananjice,
i to ne samo u Hrvatskoj. Budui da se svakodnevno susree, njezina pojava i znaenje
izgledaju jasni sami po sebi i svaki politiar ili ekonomist ima svoje miljenje kako joj
pristupiti. To je meutim u prvom redu domena znanstvene discipline ekonomije rada (ili
ekonomije trita rada).
Ekonomija rada je posljednjih desetljea postala podruje intenzivnog interesa i
velikog napretka unutar ekonomskih znanosti, kako u teoretskom, tako i u praktinom
pogledu. Iako se suvremena ekonomija rada bazira na ortodoksnom mikroekonomskom
pristupu koji je potpuno prevladao, taj suvremeni razvitak je u stvari samo rezultat
razmiljanja i pojava uoenih kroz povijest ekonomske misli.
U radu je prikazan osnovni pregled povijesnog razvitka ekonomske discipline
ekonomije rada, odnosno njezina izvorita kroz odnos istraivanja rada i ekonomske teorije. U
drugom dijelu rada taj je razvitak ilustriran analizom pogleda ekonomske teorije na
nezaposlenost, pri emu je povijesnim redom prikazano naslijee predkeynesijanske
ekonomske misli, keynesijansko tumaenje masovne nezaposlenosti i glavne suvremene
teorije nezaposlenosti.
Analiza ukazuje na to da probelmatika koja stoji u sreditu panje, kao i metodologija
pri istraivanju rada, te teoretski pogledi na nezaposlenost znaajno varira tijekom vremena u
skladu s drutvenim i ekonomskim okruenjem, te kretanjima glavnog tijeka ekonomske
znanosti. Niti jedna se teorija, niti teorijska kola ne moe pohvaliti konanim i trajnim
rjeenjima sloene problematike trita rada, te je nuna otvorenost ka multiteorijskom i
multidisciplinarnom pristupu unutar izdvojene samostalne znanstvene discipline ekonomije
rada.

1. UVOD
Ekonomija rada prouava sloeno pitanje upotrebe ljudske radne snage u ekonomsko
proizvodne svrhe. Takva zbirna definicija obuhvaa razne metode odreivanja koliine rada
koja se upotrebljava u gospodarstvu, utvrivanje njegove cijene, mehanizme alokacije faktora
i distribuciju dohotka, funkcionalne odnose izmeu upotrebe rada, akumulacije kapitala,
gospodarskog rasta i uvoenja novih tehnologija, kao i razvitak rada, kako kroz ivotni ciklus
pojedinaca, tako i ivota drutva.
Suvremena ekonomija rada je relativno mlada disciplina, no zbog toga nije nita
manje dijelom osnova velikog zdanja ekonomske teorije.
Postoji zanimljiva definicija da je ekonomija ono ime se bave ekonomisti, pa bi
prema tome i ekonomiju rada mogli definirati kao ono ime se bave ekonomisti rada. Premda
na prvi pogled besmislena, ona u stvari priznaje da ekonomija nije definirana jednom
zauvijek, ve da se ono ime se ekonomisti bave, kako u pogledu problema koje istrauju,
tako i u pogledu analitikih tehnika pomou kojih se s tim problemima sueljavaju, mijenja i
razvija tijekom vremena. Prema tome ekonomija kao i druge znanosti ima evolucijski
razvitak, pa svaki pokuaj sumiranja ili sinteze sadanjeg stanja znanstvenog podruja mora
biti uinjen uz priznanje da predstavlja samo mali dio dugoronog razvitka drutvenih
znanosti. (prema McNulty 1980, 200)
Kao i samo drutvo koje je predmet njihova istraivanja, tako su i drutvene znanosti u
kontinuiranoj mijeni, evoluciji i razvitku. Suvremeni problemi, metode i rezultati ekonomske
znanosti ne mogu se u potpunosti razumijevati bez ikakva predznanja o tome kako su
ekonomisti stigli do takva naina razmiljanja. Prouavanje rada je osobito pogodno za
sagledavanje promjena u sadraju i metodama ekonomske znanosti jer problemi osoba na
radu predstavljaju stoerne probleme industrijskog gospodarstva. Zasigurno niti jedan drugi
utjecaj nema ire posljedice na ivotu ljudi u suvremenom drutvu nego to je njihovo
zaposlenje. Ono uveliko odreuje gdje i kako ive, kakvo obrazovanje njihova djeca primaju,
te veinu osobnih odnosa koje uspostavljaju s okruenjem i irom drutvenom zajednicom. I
za ekonomsku znanost rad zauzima poloaj od osobita znaaja. Od kada se ekonomija
izdvojila kao zasebno podruje istraivanja odvojeno od ireg podruja moralne i socijalne
filozofije, niti jedan drugi pojedinani faktor nije zauzimao takvo stoerno mjesto. Adam
Smith je ustvrdio: "Rad je bio prva cijena, izvorni novac za kupovinu kojim su se plaale sve
stvari. Niti zlatom, niti srebrom, ve radom su se izvorno kupovala sva blaga svijeta." (Smith
1904, I.5.2.)

2. KORJENI I RAZVITAK EKONOMIJE RADA

Iako je rad vrlo dugo zauzimao vano mjesto u ekonomskoj analizi, nain na koji su
mu ekonomisti prilazili odraavao je velike promjene tijekom vremena, zbog ega su
podijeljena miljenja o postanku znanstvene discipline ekonomije rada. Tako se ne mogu
osporiti tvrdnje da je prouavanje problema rada jednako star kao izuavanje bilo kojeg
drugog aspekta politike ekonomije, te da se ve samim otvaranjem svog djela Bogatstvo
naroda naslovivi prvu knjigu "Of the Causes of Improvement in the Productive Powers of
Labour and of the Order According to Which Its Produce is Naturally Distributed Among the
Different Ranks of People" Adam Smith otkrio i utvrdio osobiti znaaj znanstvenog podruja
ekonomije rada. Nasuprot tome stoje tvrdnje koje pomiu postanak zasebnog podruja
ekonomije rada stotinu godina unaprijed vezujui ga uz izdavanje knjige Richarda T. Elya:
"The labour Movement in America" godine 1886., ali isto tako postoje stavovi koji pomiu taj
datum u dvadesete godine prolog stoljea kada je ekonomija rada pod tim imenom u
znanstvenim krugovima iroko prihvaena i kada nastaje sve vei broj radova i istraivanja u
tome podruju.
Takva podvojenost stavova posljedica je prirodne injenice da je istraivanje rada ili
ekonomija rada neto vrlo razliito 1776 u Engleskoj od onoga to je znailo 1886 u Americi,
kao to je znailo neto tree u dvadesetim godinama prolog stoljea, te sasvim etvrto u
suvremenoj ekonomiji rada koja se stabilizirala u drugoj polovici prolog stoljea. Temeljna
razlika tih razdoblja je u mjeri u kojoj je istraivanje problema i institucija rada bilo
integrirano s osnovnom strujom ekonomske teorije.
2.1. Istraivanje rada koje je prethodilo formiranju
samostalne discipline ekonomske znanosti
Problemi rada u suvremenom smislu pojavili su se kao predmet ozbiljnog drutvenog
interesa tijekom esnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljea, kada su kombinirane sile
poljoprivredne reorganizacije, nestajanja srednjovjekovnih institucija i pojava elemenata
industrijalizacije, dovele do stvaranja siromane radnike klase liene sredstava za
proizvodnju. Primat rada meu faktorima proizvodnje u merkantilistikoj intelektualnoj
shemi, zajedno s narastajuim problemom pauperizma u itavoj Europi, uvjetovali su
nastajanje znaajne koliine literature usmjerene na ekonomsku politiku. Ona se zbog svoje
dvojne usmjerenosti upravo na probleme siromatva i nezaposlenosti moe smatrati zaetkom
ekonomije rada. Rad Adama Smitha odraz je dugoronog zanimanja drutvenih teoretiara za
probleme rada, i njegova je analiza tih problema uvelike u skladu s cjelinom njegove
3

ekonomske teorije. Nasuprot tome, bitni razlaz praktinih problema rada i glavna struja
ekonomske teorije nastaje poetkom devetnaestog stoljea kada, i pod znaajnim utjecajem
Davida Ricarda, odreivanje dugoronih cijena pod pretpostavkom potpune konkurencije
postaje prevladavajui predmet ekonomskih istraivanja. Iako su neki ekonomisti
devetnaestog stoljea posvetili panju problemima rada, njihov rad uglavnom nije bio
integriran s njihovom ekonomskom teorijom, a najkvalitetniju analizu uvjeta rada i institucija
rada u tome vremenu pruali su povjesniari.
Meu mnogim razlikama koje se oituju u pristupu ekonomista istraivanju rada
tijekom godina, najbitniji je razmjer u kojem se analiza temelji na istim ekonomskim ili
trinim silama u odnosu na razmjer u kojem se ona iri na djelovanje izvantrinih
institucija.
Srednjovjekovni i merkantilistiki ekonomski pisci su bili preokupirani s pitanjima
distribucije dohotka, ali bez naglaavanja utjecaja konkurencijskih trinih sila. Iako je njihov
pristup problemima rada bio razliit, slinost se oitovala u tome to nisu stvarali teoriju
utvrivanja plaa, ve obilnu literaturu o administriranju plaa. Oni se nisu brinuli o tome
kakve bi plae bile pod pretpostavljenim uvjetima, ve kakve bi plae trebale biti da bi se
ostvarili odreeni drutveno poeljni ciljevi kao to su socijalna pravda ili nacionalni
probitak.
Znaaj rada kao proizvodnog imbenika bila je naglaena tema u merkantilistikoj
literaturi, ali primat u stvaranju bogatstva uvijek je imala trgovina. Francuski su fiziokrati
nasuprot tome bili uvjerenja da je zemlja jedini izvor bogatstva. Zbog toga je snani naglasak
Adama Smitha na rad kao konani izvor ekonomskog bogatstva i osnova ekonomske
aktivnosti predstavljala vanu inovaciju u povijesti ekonomske misli. Adam Smith zapoeo je
svoju raspravu o raspodjeli osvrtom na stanje prirode u kojem je rad bio jedini izvor
bogatstva, no takvo stanje po njegovu miljenju nije moglo opstati nakon prvog prisvajanja
zemlje jer tada vlasnik ima pravo zahtijevati dio proizvoda koji se na njoj ostvari. Iako je,
dakle, Adam Smith smatrao da radna teorija vrijednosti vrijedi samo za primitivna
gospodarstva i eksplicitno priznavao nunost interakcije zemlje, rada i kapitala u razvijenom
gospodarstvu, njegovo promatranje rente, kamata i profita kao odbitaka od outputa rada
predstavljalo je izvrsnu podlogu radne teorije vrijednosti, ali i teorije kapitalistike
eksploatacije koju je kasnije artikulirao Karl Marx.
U pogledu istraivanja rada, ekonomija Davida Ricarda predstavlja osnovu klasinog
sustava. Opi pristup temi, kao i metodologija bitno se razlikuju od onih Adama Smitha, a
upravo je Ricardianski sustav u najveoj mjeri odredio tijek ekonomske znanosti devetnaestog
4

i ranog dvadesetog stoljea. Ricardov utjecaj na istraivanje rada bio je etverojak. Dok je za
Adama Smitha prvenstvena briga bilo odreivanje sila koje utjeu na veliinu nacionalnog
dohotka, Ricardo je analizu njegove distribucije uinio centralnim pitanjem ekonomske
znanosti. On je takoer znaajno utjecao na ekonomsku metodologiju, te rad klasinih
ekonomista postaje apstraktan i rigorozno logian. On je uvrstio poistovjeivanje rada kao
imbenika proizvodnje s radnitvom kao drutvenom klasom. Ideja o drutvenim klasama
nalazi se i u analizi Adama Smitha, no Ricardo eksplicitno pitanje raspodjele vezuje uz tri
drutvene klase - vlasnike zemlje, vlasnike kapitala i radnitvo. etvrti Ricardov bitan utjecaj
na istraivanje rada bilo je njegovo stavljanje naglaska na tendencije u ekonomskim
procesima, odnosno davanje prvenstva iskljuivo uincima na dugi rok. Preferencija
dugoronih uinaka znai da se mogu zanemariti pojave na aktualnim tritima i oslanjati se
samo na tendencije. Tako na primjer kod odreivanja plaa, Ricardo poistovjeuje rad s
drugim robama te smatra da i on ima cijenu po kojoj se proizvodi i cijenu po kojoj se prodaje,
odnosno prirodnu i trinu cijenu. Kako trina cijena nuno tendira prirodnoj, ona potpuno
gubi znaaj i sva se panja moe posvetiti ovoj drugoj. Na taj nain za vie generacija
ekonomista trite rada prestalo je biti zanimljivo. Problemi rada i radnitva, ako i svi drugi
problemi stvarnog svijeta nisu promatrani u okviru ekonomije rada koja bi se mogla smatrati
dijelom jedinstvenog korpusa ekonomske teorije, ve je ekonomija postala usko teorijski
sustav zasnovan na hipotetskim premisama kako bi ouvala egzaktnost prirodnih znanosti.
Problemi siromatva i nezaposlenosti, ekonomskog rasta i industrijalizacije, uvjeti rada i
tehnoloki progres bili su izvan teorijskog sustava tadanjih ekonomista.
Klasini ekonomisti prilazili su istraivanju rada uglavnom u terminima njegova
proporcionalnog udjela u raspodjeli nacionalnog dohotka. Za njih je pitanje to odreuje opu
razinu nadnica predstavljalo osnovni problem vezan uz rad. Prihvatili su doktrinu nadninog
fonda, prema kojoj je potranja za radom odreena veliinom kapitala, dok je ponuda rada na
dugi rok beskonano elastina na razini odranja egzistencije. To je bio napredak u odnosu na
prirodnu nadnicu jer je takvo definiranje potranje za radom otvorilo mogunost postojanja
nadnice koja je via od egzistencijalne.
Rikardo je razvio radnu teoriju vrijednost i dalje od izvorne Smithove zamisli o
primitivnom gospodarstvu insistirajui na njenoj opoj primjenjivosti u razvijenom
kapitalistikom drutvu. Karl Marx prihvatio je radnu teoriju vrijednosti i razvio je u teoriju
eksploatacije. Njegovo polazite bili su zakljuci klasine politike ekonomije da je rad
osnova i mjera vrijednosti, a da se njegova cijena temelji na trokovima njegove proizvodnje,
odnosno odranja. Marx je pretpostavio da je drutveno potrebno radno vrijeme potrebno da
5

se proizvede koliina proizvoda ekvivalentna trokovima proizvodnje tog rada manja od

duljine radnog dana. Upravo taj preostali dio radnog dana omoguuje kapitalisti da prisvoji
stvoreni viak vrijednosti i time eksploatira radnika koji ga je stvorio.
Temeljna slabost Marxove teorije, kao ekonomske teorije, bila je u tome to se
zasnivala na naelima koja su u to vrijeme ve bila naveliko izloena kritici. Klasina teorija
nadnica bila je uvelike diskreditirana od 1860-ih, a pripremao se novi pristup koji e potpuno
odbaciti klasinu radnu teoriju vrijednosti od koje Marx nije mogao odustati jer bi mu se
inae cjelokupni teoretski sustav raspao.
Debata oko ispravnosti doktrine nadninog fonda tijekom 1870ih rezultirala je
kljunim konceptima teorije marginalne proizvodnosti, koja je do kraja stoljea postala
opeprihvaen pristup pitanju distribucije primjenjiv za sve imbenike proizvodnje. Ako se
nadnice ne isplauju iz kapitala ve prihoda tekue proizvodnje, a on nema konstantan odnos
s veliinom postojeeg kapitala, teorija nadninog fonda gubi smisao. Temeljni nedostatak
klasinog sustava je da je zanemario meusobnu zamjenjivost kapitala i rada.
Umjesto uzroka poveanja nacionalnog bogatstva ili makrodistribucije tog bogatstva
meu vlasnicima zemlje, radnicima i kapitalistima, za marginalistiki ili neoklasini pristup
primarni ekonomski problem odreivanje cijena i alokacija date koliine resursa potpuno
zanemarujui promjene kvantitete ili kvalitete proizvodnih resursa tijekom vremena.
Najbitnije poboljanje koje je donijelo gledite marginalne korisnosti je u podruju
distribucije, primjenom osnovnih naela na odreivanje cijena svih proizvodnih imbenika.
Ukoliko prirodni zakoni nisu poremeeni, udio prihoda koji e pripasti sakom imbeniku
mjeriti e se upravo stvarnim uinkom tog imbenika.
Teorija graninog proizvoda jednako je primjenjiva na sve imbenike i efikasno spaja
procese proizvodnje i raspodjele koji su bili odvojeni u klasinom sustavu. Time je i rad
potpuno integrirana u shemu konkurencijskog trita koje osigurava da se nadnica izjednauje
s graninim proizvodom rada. Granina proizvodnost time postaje klju prirodnog zakona
nadnica.
Alfred Marshal je isticao da je marginalna proizvodnost rada vezana samo uz
potranju poduzea za radom i ne kazuje nita o ponudi rada, a doista znanstveni pristup
odreivanju cijene rada mora uzeti u obzir obje sile. Na taj nain on ukazuje na jednostranost
oba pristupa, klasinog i marginalistikog. Promjene u potranji zbivaju se bre od promjena
u ponudi, pa u pravilu to je krai rok koji se promatra vea mora biti panja posveena
utjecaju potranje na cijenu, odnosno to je dulji taj rok vei je znaaj trokova proizvodnje
na cijenu.
6

Marshall je pristupio izuavanju ekonomije sa snanim osjeajem za socijalne reforme

jer je smatrao da je glavni cilj ekonomske znanosti da pridonese rjeenju drutvenih problema.
U svom pristupu problemima rada i tritu rada esto je dolazio u situaciju da kritizira
ekonomsku teoriju argumentima koje su kasnije razvili institucionalni ekonomisti. On je
priznavao da je trite rada visoko apstraktan koncept koji se bitno razlikuje od stvarne
situacije u kojoj stotine razliitih grupa radnika imaju vlastite odvojene probleme formiranja
nadnica u skladu s itavim nizom specifinih prirodnih i umjetnih imbenika koji kontroliraju
ponaanje ponude i potranje. Marshall je priznavao promjenjivost ekonomskog ivota i
institucija te tvrdio da naela koja je artikulirao nisu vaea za sva vremena i sve prostore.
Usprkos estom pozivanju na vanost institucija i sloenost stvarnosti, ipak je u
Marshallijanskom sustavu gledanje na problematiku rada svedeno u pojmove kompetitivnog
trita. Marshall je uspio sauvati bit klasine teorije trokova proizvodnje ukazujui na
njezinu relevantnost u konceptu ponude rada i pomiriti je i sintetizirati s novijim pogledima
na prirodu potranje za radom koju je ponudila teorija marginalne proizvodnosti. Tako je
drugima preostalo da razviju institucionalistiku analizu problema rada.
2.2. Samostalna znanstvena disciplina "ekonomija rada"
Pojam ekonomija rada proirio se i postao opeprihvaen tek nakon to je Solomon
Blum 1925. godine objavio knjigu pod tim naslovom. Pojava novog pojma pokazuje napor
istraivaa rada da se potpunije integriraju s opom ekonomijom i da naglase ekonomistiki
pristup. Do tada se uvijek uopeno govorilo o istraivanju problema rada bez ikakvih
ekonomskih analiza i teoretskih konstrukcija. Ipak i u tom prethodnom razdoblju posljednja
dva desetljea devetnaestog i prva dva desetljea dvadesetog stoljea istraivanju problema
rada pridavalo se sve vee znaenje i javlja se specijalizacija u tome podruju na ekonomskim
odjelima sveuilita (dok su prije toga pripadali iskljuivo odjelima povijesti, etike ili
filozofije). Osnovno svojstvo istraivanja u tome razdoblju su njihova povijesna,
komparativna i empirijska usmjerenost, to je bilo u opreci s apstraktnim pristupom i
usmjerenou na dugi rok ekonomista devetnaestog stoljea. Zaetak tog trenda bilo je
objavljivanje knjige The Labour Movement in America autora Richarda T. Elya 1886. godine.
Rani ekonomisti rada bili su preokupirani socijalnim pitanjima i potrebom drutvene reforme,
pa odatle njihova osobita zainteresiranost za drutveno zakonodavstvo i sindikalnu
organizaciju rada. Zbog tog njihova interesa i otklona od glavnog tijeka ekonomske znanosti
problematika rada unutar ekonomskih sveuilinih odjela izuavala se kao dio sociologije.
Tek se poetkom dvadesetog stoljea pretvaraju u primjenjene ekonomske predmete, a Knjiga
7

Thomas S. Adamsa i Helen L. Sumner Labor Problems iz 1905. godine odredila je razvoj
podruja u naredna dva desetljea. Knjiga je bila manje usmjerena na analizu problema rada
na gospodarstvo, a vie na opis njihova utjecaja na pojedince. Pristup je bio uglavnom
deskriptivan s mnotvom injenica i esto povijesnim naglascima, a s vrlo malo oslanjanja na
aktualnu ekonomsku teoriju.
Nova specijalnost ekonomija rada 1920ih spojila je dva osnovna pristupa istraivanju
rada: istraivanje teorije nadnica koje je karakteriziralo apstraktnu ekonomsku znanost i
empirijsku analizu nadninih problema i institucija. Naputa se odvojeno istraivanje
problema rada i oni se podreuju istraivanju osnovnih ekonomskih procesa iji su sastavni
dio. Ekonomija rada se prvenstveno bavi naelima, a manje sakupljanjem injenica. injenice
se mijenjaju velikom brzinom, pa iako svaka generacija ima nove probleme rada, oni ostaju
trajnim svojstvom industrijskih procesa. Zbog toga su ekonomski procesi u kojima se
generiraju problemi rada prepoznati kao vaniji predmet analize od samih problema. Znaajno
podruje istraivanja u kojem su problemi rada integrirani s ekonomskim procesima je rastui
naglasak na istraivanje kolektivnog pregovaranja koje je u razdoblju poslije prvog svjetskog
rata postalo sve znaajnije. Istraivanje problema rada integrirano je s istraivanjem
ekonomskih procesa, ali nedovoljno s ekonomskom teorijom, pa u razdoblju izmeu dva
svjetska rata usprkos iznimkama ostaje znaajan jaz izmeu ekonomije rada i ekonomske
teorije.
Izmeu trendova u ekonomskoj teoriji prema institucionalizmu tijekom 1920ih i
nastajue ekonomije rada postoji oita veza. Radovi ranih ekonomista rada ukljuuju i
znaajnu koliinu povijesti, prava, etike, psihologije i sociologije. Institucionalni ekonomisti,
ukljuivi i ekonomiste rada, u svojim studijama ukazuju na ozbiljna ogranienja analitikog
okvira u kojem samo trite predstavlja regulacijski mehanizam. Oni nisu nastojali zamijeniti
trinu analizu, ve je nadopuniti ukljuivanjem u ekonomsku teoriju i drugih institucijskih
imbenika.
Tek je nakon drugog svjetskog rata dovrena integracija ekonomije rada s glavnim
tijekom ekonomske teorije. Najizraenije je to u kod teorije ljudskog kapitala koja je
formulirana koncem pedesetih i poetkom ezdesetih godina dvadesetog stoljea. Sam
koncept nije bio potpuno nov u ekonomiji jer je npr. priznavanje ljudskih resursa kao glavnog
bogatstva nacije bila uobiajena u merkantilistikoj literaturi, a Adam Smith i itav niz drugih
autora naglaavali su znaaj kvalitete ljudskih resursa. Meutim, kroz uvid u ekonomske
procese, kroz generiranje provjerljivih hipoteza i replikabilnih ekonometrijskih analiza, te
kroz potpuno oslanjanje na temeljna naela neoklasine ekonomske teorije ekonomija rada je
8

iz korijena izmijenjena. Znaajno za integraciju ekonomije rada s glavnim tijekom ekonomske

teorije bilo je i formiranje samostalnih znanstvenih disciplina u podruju koje je prije bilo
obuhvaeno ekonomijom rada - to su industrijski odnosi i upravljanje ljudskim resursima.
Neoklasini pristup od tada dominira ekonomijom rada, a da bi se ukazalo na odmak od
tradicionalnog pristupa sama se disciplina esto naziva suvremena ekonomija rada.
Naravno da trend integriranja ekonomije rada s glavnim tijekom matine ekonomske
znanosti nije ostao bez kritika o nedovoljnosti ortodoksnog pristupa za analizu realnih
zbivanja na tritima rada, te brojnih prijedloga i priloga za njegovo unapreivanje. Kao i u
matinoj znanosti, glavni tijek zasnovan na neokalsinoj teoriji, bez naputanja osnovnog
smjera, obogauje se i unapreuje elementima institucionalne ekonomije, ekonomske
sociologije, ekonomske psihologije, eksperimentalne ekonomije i sl. kako bi se pribliio
tumaenju stvarnosti i omoguio formuliranje to kvalitetnijih zahvata u nju jer su empirijski
aspekti i ekonomska politika, odnosno politika trita rada, ostali jedan od vanih svojstava
samostalne discipline ekonomije rada.

3. NEZAPOSLENOST U EKONOMSKOJ TEORIJI

3.1. Nasljee predkeynesijanske ekonomske misli
Nezaposlenost nije postojala jedino u prvobitnoj zajednici, no s pojavom privatnog
vlasnitva, podjele rada i trgovine, s najamnim radom zasigurno se javlja i nezaposlenost.
Meutim, do devetnaestog stoljea, ako se i pridavala kakva panja tome problemu,
promatralo ga se iskljuivo kroz njegovu posljedicu, siromatvo i bijedu, pa i Adam Smith i
Malthus krajem osamnaestog stoljea ne promatraju nezaposlenost kao ekonomski problem
uvjereni u apsolutnu mo "nevidljive ruke" koja uspostavlja ravnoteu.
Tek 1820. godine Malthus u Principles of Political Economy

priznaje da e u

uvjetima pada nacionalnog proizvoda tisue radnika biti izbaene iz zaposlenosti, no

nezaposlenost vidi samo kao neizbjean uvod u smanjenje nadnica koje e osigurati
zaposlenje istog broja radnika. U takvim tranzitornim razdobljima drava bi mogla pomoi
nezaposlenima gradnjom cesta i drugim javnim radovima koji nee konkurirati s robom na
tritu. Uoio je i mogunost zamjene radnika strojevima, no budui da efikasnost strojeva
smanjuje trokove i poveava koliinu roba na tritu, smatrao je da e porasti i potranja pa
e usprkos tednje rada biti zaposleno vie radnika. Istovremeno je nagovjestio da bi poveani
profiti mogli biti uteeni umjesto investirani i tako izazvati nezaposlenost. Meutim, izrazio
9

je i uvjerenje da je takva mogunost u postojeim uvjetima nevjerojatna jer je, kao i Smith,
bio uvjeren da ekspandirajua privreda automatski odrava punu zaposlenost.
U to vrijeme i Ricardo u Principles of Political Economy and Taxation (1817) uvodi
pojam trita rada, ali ni on ne ostavlja prostora za postojanje prave nezaposlenosti. I on
priznaje da dodue privremeni padovi ili zastoji u proizvodnji uzrokuju transfer kapitala iz
jedne djelatnosti u drugu, i za to vrijeme dio radnika trpi nezaposlenost, ali je to normalna
cijena razvoja. U posljednjem izdanju svog djela navodi jo jedan mogui razlog
nezaposlenosti - zamjenu rada strojevima. Dokazao je da postoji mogunost da poduzetnik
ostvari isti profit uz manju proizvodnju ako obrtni kapital namijenjen plaama usmjeri u
kupnju strojeva. Meutim, odmah i zagovara malu vjerojatnost takve nezaposlenosti budui
da poduzetnici investiraju iz profita, a ne postojeeg fonda kapitala, a dugorono
mehanizacija poveava opu dobrobit i zaposlenost.
S Ricardom takozvana "klasina ekonomija" doivljava zrelost. Nezaposlenost je
dakle promatrana kao osobni, a ne drutveni problem, a budui da e glad natjerati trite rada
u ravnoteu, nedobrovoljna nezaposlenost predstavlja samo kratkotrajnu iznimku.
I John Stuart Mill u Principles of Political Economy (1848) podrava klasini pogled
na nezaposlenost. Kad je trite rada prezasieno, nadnice padaju, to uzrokuje pad cijena
zbog smanjenih trokova, i to, nadalje, izaziva rast potranje. Prema tome nakon takvih
kratkotrajnih fluktuacija svi ponovno nalaze zaposlenje.
U drugoj polovici devetnaestog stoljea javlja se nova generacija ekonomista, no
njihova takozvana marginal-revolution usmjerena je na mikroekonomsku analizu upotrebe
resursa koja nije bila usmjerena na objanjenje i rjeenje problema nezaposlenosti.
S druge strane Karl Marx, koji se svakako bavio pitanjem nezaposlenosti, u Das
Kapital (1867) iznosio je takvo vienje problema koje je jo vie obeshrabrivalo mogue
napore na iznalaenju rjeenja. Marx objanjava da svako poveanje potranje na tritu roba
poveava potranju za radom, to uzrokuje rast nadnica. Meutim, poduzetnici tada
preraspodjeljuju kapital u strojeve i otputaju radnike koji postaju "rezervna armija rada" koja
je nuna za rast kapitalistike ekonomije i zaposlena je samo u vrhuncima prosperiteta. Dakle
tehnoloka nezaposlenost garantira mogunost eksploatacije i onemoguava rast plaa.
Meutim, teoriju o rezervnoj armiji nije razvio Marx, ve je 1807. godine John Weyland (u
djelu A short inquiry into policy, humanity and past effects of the poor lows, prema Garraty
1978, str. 105) branei zakon o pomoi siromanima od Malthusove kritike ustvrdio da je
potrebno uzdravati viak radne snage jer je on nunost za rast privrede. Vrlo vano i istinito
gledite je u tumaenju i postavljeno naglavce, jer ono je u stvari sadrano u modernoj tezi da
10

je privredni rast preduvjet pune zaposlenosti. Meutim, Marx je rjeenje vidio jedino u
ukidanju kapitalizma, pa je u tome previdio drugaiju mogunost rjeenja problema i time
samo podrao stajalite o neizbjenosti toleriranja nezaposlenosti.
Alfred Marshall je 1890. godine u Principles of Economics jo uvijek upotrebljavao
izraz "inconstancy of employment" (nestalnost ili nekontinuiranost zaposlenja) budui da je
podrazumijevao normalnim stanje pune zaposlenosti. Kao sinteza marginalistikog pogleda
smatrao je da klasina hipoteza koja nezaposlenost stavlja u ovisnost o kvoti novca
raspoloivoj za nadnice previe vanosti daje potranji, dok se zanemaruje ponaanje ponude
rada. Rast nadnica ne izaziva samo pad potranje za radom, ve i rast ponude rada. Prema
tome u uvjetima konkurencije radi se samo o trenutnom neskladu. Marshall je vjerovao da
problem nezaposlenosti samo izgleda tei jer su tvornice postale vee pa otputanja privlae
vie panje. No, depresija devedesetih godina bila je najjaa do tada doivljena u svijetu i
uinila je kraj takvom nainu razmiljanja.
Nezaposlenost je postala arini problem i odjednom se o razliitim aspektima te
zanemarivane teme poelo pisati u knjigama i lancima. Najoriginalniji od novih istraivaa
nezaposlenosti bio je engleski ekonomist John A. Hobson. Priznao je klasinim ekonomistima
znanstvena dostignua, ali im je zamjerio izostanak bilo kakve brige za praktine socijalne
probleme. Bila mu je naravno poznata i teorija o nunosti rezervne armije rada koje je
vrijednost takoer prihvatio, no smatrao je da upravo injenica da u postojeim uvjetima
nezaposlenost izgleda neizbjena mora biti motiv da se ti uvjeti izmijene. injenicu da su u
vrijeme vrhunca ekspanzije 1890. gotovo svi nezaposleni apsorbirani u proizvodne aktivnosti
smatrao je dovoljnim dokazom da se ne moe tvrditi da se nezaposlenost u vrijeme depresije
sastoji od osoba koje ne ele raditi. Osnovni uzrok nezaposlenosti je nedovoljna potronja,
nedostatak efektivne potranje o kojem je ve govorio Malthus. Razlog te nedovoljne
potronje je da bogati esto nedovoljno troe, odnosno previe tede. Takva tvrdnja u to
vrijeme predstavljala je pravu herezu. On se suprotstavio klasinoj teoriji da ponuda stvara
vlastitu potranju tvrdnjom da moda doista postoji i mo i elja da se potroi sve to se
proizvede, no ne nuno kod iste osobe. Preesto oni koji imaju mo radije tede nego troe.
Malthus, koji je sedamdeset godina ranije primijetio da prevelika tednja moe
izazvati premalu potranju i nedovoljnu potranju za radom rastueg stanovnitva, predloio
je rjeenje da bogati moraju poveati neproduktivnu potronju. Hobson je predloio znatno
modernije rjeenje, da viak tednje bogatih mora biti progresivnim porezima preusmjeren za
drutvene potrebe. Utjecaj i autoritet klasinih ekonomista bio je previe jak i Hobsonova
tumaenja i ideje nisu nale odjeka.
11

William H. Beveridge je 1909. godine u Unemployment: Problem of Industry

analizirao teorije nezaposlenosti i poslovnih ciklusa izdvajajui prednosti i slabosti svake od
njih. I Hobsonovoj teoriji pridaje odgovarajue znaenje, ali mu i zamjera da tvrdnja da
tednja izaziva nezaposlenost zavarava, jer nudi kao uzrok nezaposlenosti ono to je u stvari
uzrok industrijskom rastu kojega je nezaposlenost posljedica. Beveridge zakljuuje da je
nezaposlenost uzrokovana promjenama u neravnomjernom rastu koje su neizbjena posljedica
konkurencije proizvoaa. Na taj nain se i on pridruuje tvrdnjama o nepostojanju lijeka za
nezaposlenost. Osnovni doprinos njegovog rada je u gleditu koje proizlazi i iz samog naslova
da nezaposlenost nije problem pojedinca i da istraivanja treba usmjeriti na nezaposlenost kao
pojavu, a ne na nezaposlene osobe.
Uskoro su uslijedile preciznije analize problema. Pigou 1914. godine izdaje
Unemployment, gdje tvrdi da je osnovni uzrok nezaposlenosti neuspjeh usklaivanja nadnica s
razinom cijena. Ako nadnice u jednom podruju porastu, npr. zbog pritiska sindikata, vie e
se ljudi vezati na tu privrednu granu i neki e ostati nezaposleni. Prema Pigou nezaposlenost
bi mogla biti eliminirana snienjem nadnica, jer bi time snizili trokove poslodavcima, koji bi
snizili cijene prouzrokujui na taj nain veu potranju i zaposlenost. Pigouov rad nosi
nasljee klasinih ekonomista, no on ga pokuava uskladiti s modernim uvjetima i priznaje da
takva idealna promjenjivost nadnica koja bi odravala punu zaposlenost i u uvjetima
fluktuacije potranje nije mogua. Zato on dozvoljava potrebu da drava primjenjuje mjere za
smanjenje nezaposlenosti i olaka teret nezaposlenima (uredi za zapoljavanje, programi
obrazovanja, ali i javni radovi ili skraivanje radnog tjedna umjesto otputanja djela radnika).
Pigou je ipak bio svjestan da bi najbolji nain rjeavanja problema nezaposlenosti bio
smanjivanje frekvencije i intenziteta konjunkturnih ciklusa. Smatrao je da bi manipulacija s
vrijednou novca radi odravanja stabilnosti cijena mogla najbolje ublaiti ciklika gibanja.
Klasini pogled na nezaposlenost i dalje je prevladavao i nakon Prvog svjetskog rata
usprkos postojanja drugaijih gledanja. J. A. Hobson je ustrajao na svojoj tvrdnji da rjeenje
nezaposlenosti treba traiti u stimuliranju potronje kako bi se potranja uskladila s ponudom,
pri emu bi se profitabilnost proizvodnje uspostavila zbog mogunosti poveanja cijena, a ne
sniavanja trokova. U The Economics of Unemployment (1922) ukazuje na to da je rat
dokazao da visoka potronja spreava nezaposlenost i da je nain da se nezaposlenost
izbjegne poveanje potrone moi drutva pomou progresivnih poreza i javne potronje. Na
alost Hobson nije dalje razvio ideju iz 1890. godine. Meutim, to su tijekom dvadesetih
godina uinili Amerikanci William Trufant Foster i Waddill Catchings. Poli su od ideje da je
odgovarajua potronja klju pune zaposlenosti, no glavni problem pri tome je u stvari
12

neusklaenost izmeu tednje i investicija budui da oni koji tede i oni koji investiraju esto
nisu iste osobe. Potrebnu ravnoteu moe osigurati drava fiskalnom politikom. U The Road
to Plenty (1928) opisali su kako vlada moe u skladu s kretanjem gospodarstva regulirati
dravnu potronju, osobito javnim radovima. Ideja o javnim radovima kao kontraciklikoj
mjeri nije originalna, no ovaj put je ponuena u pravom trenutku s napredovanjem ekonomske
teorije i velikom krizom koja je uskoro izbila.
Keynes je 1929. razvio teoriju multiplikatora kojom je napokon uspio pobiti tvrdnje
ekonomista klasine kole da javni radovi i dravna potronja ne mogu rijeiti probleme, ve
samo izazivaju inflaciju. R. F. Kahn je razradio model multiplikatora i pokazao kako dravna
potronja, osim primarne, izaziva i sekundarnu zaposlenost. Iako je pod utjecajem klasinih
ekonomista i sjeanja na veliku inflaciju s poetka dvadesetih godina jo uvijek prevladavao
otpor prema takvom razmiljanju, velika kriza koja je donijela nezapamenu nezaposlenost
prisilila je vlasti da neto poduzmu.
Slijedi takozvana keynesijanska revolucija i narednih etvrt stoljea ekonomska su
znanost, pa tako i pogled na nezaposlenost determinirani uspjehom Keynesova djela i
ekonomske politike voene u skladu s njegovom teorijom.
Izloeni kronoloki slijed razvoja pogleda ekonomske znanosti na nezaposlenost,
dakako, samo je ilustracija i ne moe obuhvatiti sve doprinose i sve osobe koje su doprinijele
pogledu na nezaposlenost predkeynesijanskog doba. esto se uspjeh Keynesove teorije
tumai kao veliki preokret i negacija dotadanjih ekonomskih dostignua, no ona je izrasla iz
dotadanjeg razvoja ekonomske znanosti, a klasini ekonomisti koji su bili Keynesovi
suvremenici (najznaajniji su: A. C. Pigou, Henry Clay i Edwin Cannan) takoer su imali
zaokruenu teoriju i mnoge ideje i pojmovi koji su postali poznati kao dio Keynesove Ope
teorije bili su ve sadrani u njihovim radovima.
3.2. Keynesijansko tumaenje masovne nezaposlenosti
John Maynard Keynes je u The General Theory of Employment Interest and Money
(1936) pokuao dokazati da ekonomski sistem koji je prevladavao tridesetih godina ovog
stoljea nije u mogunosti garantirati punu zaposlenost raspoloivog rada po nadnicama
prevladavajuim na tritu. Drugim rijeima ravnotea ekonomskog sistema kompatibilna je s
trajnim postojanjem nezaposlenosti.
Keynes ne pridaje posebnu vanost analizi ponude rada, ve je njegova panja
usmjerena na tumaenje zato uz datu ponudu rada po prevladavajuim nadnicama postoji
dugotrajni viak ponude nad potranjom. Tumaenje zasniva na hipotezi da agregatna
13

potranja za robom i uslugama odreuje potranju za radom, odnosno zaposlenost. Prema

tome nesklad je posljedica nemogunosti potranje za radom da dostigne datu ponudu rada,
odnosno posljedica preniske potranje za robom i uslugama. Prema tome u njegovom je radu
ideja nedovoljne potranje koja se javljala i ranije (npr. kod Malthusa i Hobsa) napokon
formulirana u obliku cjelovitog sistema. Poavi od injenice da su nadnice nefleksibilne
nadolje ustvrdio je da se viak ponude nad potranjom za radom ne moe apsorbirati
jednostavnom autoregulacijom razine nadnica, jer smanjenje nadnica ne prouzrokuje
automatsko poveanje potranje za radom. Smanjenje nadnica doista djeluje i na smanjenje
cijena, no suprotno klasinom tumaenju to nee dovoljno poveati potranju za radom, ve
e pad agregatne razine cijena dovesti do pada agregatnog dohotka i time agregatne potranje
(to je kasnije nazvano "keynesov efekt"). Takvu nezaposlenost, koja je posljedica nedovoljne
agregatne potranje na tritu roba, Keynes naziva nedobrovoljnom. Iako je upotrijebio izraz
koji je ranije koristio Pigou, radi se o bitno drugaijem tumaenju nedobrovoljnosti. Dok se
kod Keynesa radi o vrsti nezaposlenosti, koja je posljedica nedovoljne agregatne potranje na
tritu roba i moe se izbjei poticanjem blage inflacije, Pigouovo se definiranje vie
pribliava uobiajenom pojmu nedobrovoljnosti, dakle nezaposlenost za koju se moe
razumno ocijeniti da individualni radnik nije odgovoran. Pigouovo gledanje dakle obuhvaa i
frikcionu i strukturnu nezaposlenost koje same po sebi nisu posljedica nedovoljne potranje
na tritu roba, ve neusklaenosti na tritu rada. Upravo to to je Keynes bit problema
nezaposlenosti postavio van trita rada omoguilo je nagovjetaj njegova rjeenja. Nakon
Keynesove Ope teorije puna zaposlenost napokon je izgledala dostian cilj ekonomske
politike.
I doista, u sljedeim je godinama Keynesijanska politika osigurala izvanrednu
gospodarsku ekspanziju i nezaposlenost je ve potkraj tridesetih godina prestala biti problem.
2.3. Suvremene teorije trita rada i nezaposlenosti
Novo povjerenje u sposobnost suzbijanja nezaposlenosti nije potaklo ekonomiste da
zaborave na nezaposlenost. Zbog velike vanosti ekonomske politike u upravljanju
gospodarstvom bilo je nuno praenje ekonomskih pokazatelja, od kojih je jedan od
znaajnijih kretanje nezaposlenosti. Temeljito praenje i prouavanje omoguilo je i stvaranje
novih pristupa u objanjavanju kretanja nezaposlenosti.
Budui da osoba treba aktivno traiti posao da bi bila nezaposlena, pedesetih se godina
razvila diskusija na osnovi pretpostavke da upravo gospodarski rast utjee i na porast broja
nezaposlenih budui da se i domaice, umirovljenici i mladi ukljuuju u traenje radnih
14

mjesta potaknuti veom potranjom na tritu rada. Nasuprot tomu javilo se i pitanje, je li u
loim vremenima vei utjecaj imalo poveanje radne snage (efekt dodatnog radnika) kada se
zbog gubitka prihoda hranioca obitelji i ostali lanovi ukljuuju u traenje zaposlenja, ili
smanjenje kada dugotrajno nezaposleni prestaju traiti posao (efekt obeshrabrenog radnika).
Sve detaljnije upoznavanje problema nezaposlenosti ukazalo je i na neka socijalna i
ekonomska pitanja. Bez obzira koliko niska bila ukupna nezaposlenost, stope su uvijek vee
meu mladima, loije obrazovanima ili drugim ugroenim skupinama. Djelomino to moe
biti poljedica diskriminacije, odnosno predrasuda prema tim skupinama, no isto tako otvoreno
je pitanje efikasnosti keynesijanskog pristupa za objanjenje i suzbijanje svih oblika ili tipova
nezaposlenosti.
Keynesijanska teorija u stvari uope nije teorija trita rada, ve makroekonomska
teorija pune zaposlenosti ukupnog gospodarstva. Nasuprot tome stvaraju se nove meusobno
konkurirajue ili nadopunjujue teorije trita rada, u prvom redu tzv. neoklasinih
ekonomista koji mikroekonomskim pristupom analiziraju uvjete na samom tritu rada i
objanjavaju ponaanje aktera trita rada i makroekonomske posljedice na nain koji
opravdava ispravnost klasinog pogleda na automatsko uspostavljanje makroekonomske
ravnotee.
3.3.1. Teorija traenja
Neoklasina pretpostavka o istovremenoj ravnotei svih trita u uvjetima potpune
konkurencije i slobodnog djelovanja mehanizma cijena ima kao uvjet idealno stanje trita:
potpuna transparentnost i potpuna sposobnost prilagoavanja omoguuje sudionicima trenutni
prijelaz na ravnotenu cijenu, ime nestaje mogunost prevelike potranje ili ponude.
Meutim, trite rada odlikuje se nedostatnom regionalnom transparentnou, oteanim
protokom informacija, izuzetnom heterogenou te povezanosti predmeta razmjene s
osobama, ime je ograniena i mobilnost. Zbog toga procesi prilagoavanja ("raiavanja")
trita rada zahtijevaju dulje vrijeme, pa vee ili manje odstupanje od ravnotenog stanja
nikako nije iznimka. Postojanje frikcionalno uvjetovanih slobodnih radnih mjesta i
nezaposlenih osoba mogu se dakle prihvatiti i s neoklasinog gledita bez potrebe mjenjanja
osnove modela - postojanja i konane djelotvornosti ravnotene nadnice. Teorija traenja ima
cilj objasniti uzroke i odrednice takve nezaposlenosti u okviru tradicionalnog modela.
Osobe koje trae zaposlenje nee prihvatiti prvi posao koji im se ponudi, ve e traiti
postoji li bolje slobodno radno mjesto. Uz pretpostavku da takvo traenje zahtijeva potpunu
zauzetost osobe koja trai posao, ti procesi uzrokuju razdoblja nezaposlenosti koja slue
15

prikupljanju informacija o tritu rada. Takva nezaposlenost se potpuno uklapa u neoklasine

poglede, ona je istovremeno racionalna i dobrovoljna.
3.3.2. Utjecaj nepromjenjivih nadnica
Tradicionalna neoklasina teorija gotovo da ne ostavlja mogunost postojanja
nedobrovoljne nezaposlenosti. Osobe koje ne mogu pronai zaposlenje u stvari imaju
nerealno visoka oekivanja glede nadnice, te je snienje nadnica univerzalna terapija protiv
nezaposlenosti. Meutim, nepromjenjivost nadnica koja se u stvarnom ivotu javlja
predstavlja problem za neoklasinu ekonomsku teoriju. Ukoliko doista postoje nezaposleni
spremni raditi za niu nadnicu i poslodavci koji bi uz niu nadnicu mogli zaposliti dodatne
radnike, zato onda interesi sudionika na tritu ne dovedu do snienja nadnica i rasta
zaposlenosti? to je uzrok nedovoljne fleksibilnosti nadnica?
Postoje razni pokuaji odgovora na ta pitanja u okviru neoklasine teorije, pri emu
postoje dva osnovna smjera:
a) rigiditet je egzogeno odreen, odnosno postoje vanjski pritisci koji ometaju slobodno
funkcioniranje trita (utjecaj drave i sindikata) i
b) endogeni utjecaji, gdje je rigiditet posljedica optimizacije u ponaanju sudionika na tritu
(implicitni ugovori i nadnica efikasnosti).
a1.) Uloga sindikata
Najjednostavnije je nepromjenjivost nadnica objasniti time da su izvana fiksirane te da
pojedinani trailac zaposlenja ne moe ponuditi rad po nioj cijeni iako je nezaposlen.
Minimalnu nadnicu (dakle nepromjenjivost na dolje) moe odrediti drava ili, ee, sindikati
u kolektivnim ugovorima. Zbog toga neoklasiari smatraju sindikate glavnim uzronikom
nezaposlenosti te se postavlja logino pitanje zbog ega oni odreuju takve nadnice koje e
dovesti do nezaposlenosti.
Ciljna funkcija sindikata sadrat e dva meusobno konkurirajua cilja, to vie
nadnice i to veu zaposlenost, pa je ekonomski racionalna odluka pronai optimalnu
kombinaciju ta dva cilja. Prema tome sindikat je birajui optimalno rjeenje morao rtvovati
odreenu zaposlenost te je krivnja za nezaposlene na njemu, ili ukoliko je imao podrku svih
posloprimaca njihova je nezaposlenost dobrovoljna. Druga je mogunost da sindikat pri
donoenju odluke ne nastupa kao zastupnik posloprimaca, ve kao organizacija zainteresirana
u prvom redu za osiguranje svojeg postojanja i moi. Ovisno o nainu izbora rukovodstvo

16

sindikata zainteresirano je prvenstveno za interese one grupe radnika koji e osigurati ponovni
izbor istog rukovodstva.
a2.) Uloga dravne regulacije
Donese li vlada uredbu ili zakon o visini minimalne nadnice u gospodarstvu, time
utjee na slobodno funkcioniranje trita i moe izazvati nezaposlenost. Analogno postupku
sindikata moe se pretpostaviti da vlada, kao dobro informirani drutveni planer, svjesna
trokova i koristi odabire razinu plae i nezaposlenosti koji e maksimizirati ukupno
blagostanje u drutvu. Meutim, isto je tako mogue da politike partije obeavaju na
izborima definiranje visoke minimalne nadnice raunajui da je vei broj biraa koji e
koristiti dobrobit odluke od broja nezaposlenih zbog te mjere
a3.) Drutvene norme
Postoji i hipoteza o neformalnoj drutvenoj normi koja ini pokuaj preuzimanja tueg
radnog mjesta nuenjem rada za niu nadnicu drutveno neprihvatljivim.
b1.) Implicitni ugovori
Ukoliko nadnica nije nefleksibilna uslijed vanjskog pritiska, a da bi se mogla objasniti
u sklopu neoklasine teorije, ta nefleksibilnost mora biti posljedica racionalnih interesa nekih
sudionika na tritu rada. Jedno od moguih objanjenja je postojanje implicitnih ugovora.
Budui da je trite rada vrlo heterogeno i teko pregledno, posloprimci i poslodavci su
zainteresirani za stabilnost dogovorene nadnice jer je stalno traenje odgovarajuih radnih
mjesta ili novih radnika u uvjetima stalne promjenjivosti nadnica riskantno i skupo. Zbog toga
i bez eksplicitnih ugovora sa sindikatima pridravanje implicitno ugovorenih stabilnih
nadnica predstavlja racionalno ponaanje.
b2.) Teorija ljudskog kapitala
Zaetak teorije ljudskog kapitala nalazimo ve kod Adama Smitha koji je uoio
analogiju izmeu ljudskih sposobnosti, odnosno kvalifikacije i kapitala. Moderna teorija
ljudskog kapitala zasnovana je poetkom ezdesetih godina u djelima Beckera, Mincera, Oia i
Schultza. Prvobitna je svrha teorije bila pojasniti razliitu efikasnost kapitala u industrijskim i
zemljama u razvoju, no kasnije se pokazala vrlo korisnom u objanjenju itavog niza
ekonomskih pojava koje nije mogla objasniti tradicionalna neoklasina teorija. Ukoliko je

17

ulaganje u ljudski kapital specifino vezano za rad u firmi, poslodavac e biti i zainteresiran
za iskoritenje svoje investicije, a da bi je zatitio, isplati mu se plaati iznadtrinu nadnicu.
b3.) Nadnica efikasnosti
Daljnje mogue objanjenje endogeno odreene nefleksibilnosti nadnica predstavlja
teorija nadnice efikasnosti koja predpostavlja neposrednu pozitivnu meuovisnost izmeu
nadnice i efikasnosti rada. Odreivanjem poviene nadnice firma povisuje svoje trokove, ali
zbog poveane efikasnosti rada inducira poveani output i ostvaruje vei profit. Dokle god
dodatni profit prelazi dodatne trokove, firma e poveavati nadnicu. Ta profitno
maksimirajua "nadnica efikasnosti" moe znatno nadmaiti ravnotenu nadnicu i izazvati
nezaposlenost koja se ne moe sprijeiti spremnou nezaposlenih na prihvaanje nie
nadnice.
b4.) "Insider-outsider" teorija
Insider-outsider teorija uzrok nalazi u suprotnosti interesa zaposlenih i nezaposlenih
posloprimaca. Zaposleni radnici (insiders) imaju znatno veu mo utjecaja na poslodavca od
nezaposlenih, odnosno zaposlenih u drugim poduzeima (outsiders) zbog razliitosti trokova
koje mu mogu prouzroiti ili su mu prouzroili. Spremnost outsidera na nie nadnice ne moe
im osigurati zaposlenost jer zajednika strategija insidersa u odnosu prema poslodavcu i
prema outsiderima moe izazvati prevelike trokove za poslodavca koji bi elio zaposliti
outsidere.
3.3.3. Nezaposlenost stvara nezaposlenost
Sadanja je razina nezaposlenosti direktna posljedica nezaposlenosti u proteklom
razdoblju. Empiriki je dokazana injenica da s duljinom trajanja nezaposlenosti pada
vjerojatnost izlaska iz stanja nezaposlenosti, pa i ukoliko je nezaposlenost nastala zbog
egzogenog oka privremenog utjecaja, radna snaga koja bi nakon njega mogla biti ponovno
apsorbirana postupno postaje neupotrebljiva. to je broj nezaposlenih vei, traenje posla
postaje tee i skuplje, to nadalje smanjuje poticaj nezaposlenima da trae posao. Na taj nain
nezaposlenost postaje stupica.
4. ZAKLJUAK
Ekonomska teorija nema stabilan, ve skokovit razvitak s znaajnim krivudanjima i
cijepanjima glavnog tijeka. Protokom vremena i razvitkom gospodarskih i drutvenih procesa
18

teorijski pristupi koji su se donedavna smatrali velikim analitikim napretkom odbacuju se i

zaboravljaju, a dojueranje hereze i odbaene ideje slave se kao novo i konano rjeenje.
Ekonomija rada odgovara takvom opisu moda i vie od ostalih disciplina ekonomske
znanosti zbog nematerijalne i nemjerljive prirode mnogih svojstava, problema i utjecaja koji
obiljeavaju djelovanje trita rada i sam rad kao ekonomski imbenik.
Rad je u centru panje itavog niza teorijskih sustava ekonomije, od Adama Smitha,
do Ricarda ili do Marxa, ali kontinuirano postojanje znaajnog obima istraivanja
problematike rada koja se vie ili manje pribliava glavnom tijeku ekonomske misli ili na
njega oslanja, potvruje nuno postojanje samostalne znanstvene discipline koju obiljeava
vlastiti problemski i metodoloki razvitak. Njezino integriranje s glavnim tijekom neoklasine
mikroekonomske teorije ne umanjuje potrebu njezina izdvojenog promatranja, jer rad e se
uvijek izdvajati od ostalih proizvodnih imbenika po svojim osobitostima, institucijama,
socijalnoj ukorijenjenosti i znaaju, te naroito svojom neodvojivou od radnika koji taj rad
prodaje.
Poznajemo li povijesni tijek pogleda na pojedine ekonomske probleme, moemo
izbjei mnoge nesporazume i zamke u promatranju i rjeavanju dananjih problema. Bez
obzira koji je teorijski smjer prevladavajui, niti jedan ne moe obuhvatiti svu kompleksnost
drutvenoekonomskog sustava i ponuditi trajna rjeenja za sve probleme. Proizlazi da je
teorijski pluralizam i multidisciplinarnost jedino mogue rjeenje za kvalitetan razvitak u
budunosti.
Literatura:
Ashenfelter, Orley; Layard, Richard: Handbook of labor economics, North Holland,
Amsterdam, 1986.
Brunetta, Renato: Economia del Lavoro, Marsilio Editori, Venezia, 1981.
Brunetta, Renato: Labour Economics: History and Theory, Labour, Vol. 5, br. 1, 1991, str. 75.
- 100.
Creedy, John edited by: Fondations of economic thought, Basil Blackwell, Oxford, 1990.
Fiorito, Riccardo: Disoccupazione: paradigmi teoretici a confronto, Rassegna di statistiche
del lavoro, Vol. 39, br. 1, 1988, str. 28. - 34.
Fisher, Cornelia; Heier, Dieter: Entwicklungen der Arbeitsmarkttheorie, Campus Verlag,
Frankfurt, NY, 1983.
Franz, Wolfgang: Arbeitsmarktoekonomik, Springer Verlag, Berlin, 1991.
Garraty, John A.: Unemployment in history: economic thought and public policy, Harper &
Row Publ., New York, 1978.

19

King, J. E.: Labour Economics, Macmillan, London, 1990.

Mc Connell, Campbell R.; Brue, Stanley L.: Suvremena ekonomija rada, MATE, Zagreb, 1994.
McNulty, Paul J.: The Origins and Development of Labor Economics, The MIT Press, Cambridge,
1980.
Marshall, Alfred: Principles of Economics, Macmillan and Co., Ltd. 1920. Library of Economics and
Liberty. 4 September 2001. <http://www.econlib.org/library/Marshall/marP1.html>
Mrnjavac, eljko: Mjerenje nezaposlenosti, Ekonomski fakultet Split, Split, 1996.
Ricardo, David: On the Principles of Political Economy and Taxation, John Murray, 1821, Library
of Economics and Liberty. 4 September 2001.
<http://www.econlib.org/library/Ricardo/ricP1.html>.
Rothschild, Dr. Kurt: Theorien der Arbeitslosigkeit, R. Oldenburg Verlag, Munchen, 1988.
Sapsford, David; Tzannatos, Zafiris: The Economics of the Labour Market, The Macmillan
Press ltd, London, 1993.
Sesselmeier, Werner; Blauermel, Gregor: Arbeitsmarkttheorien, Physica Verlag, Heidelberg,
1990.
Smith, Adam: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Methuen & Co.,
Ltd. 1904. Ed. Edwin Cannan. Library of Economics and Liberty. 4 September 2001.
<http://www.econlib.org/library/Smith/smWN1.html>

20