Professional Documents
Culture Documents
Izlet U Bistricu
Izlet U Bistricu
Sunce tek prevalilo pola neba, pa okomilo svoje trake na epaku dolinu, a od silne ege sve
mirci igraju po zraku; to je iva, to se zavuklo u dno svojih kua, pa u debelu hladu trai
zaklonita od sunana ara. U to doba ja, kneevi, njegov ujak Krajina i mladi kneeviev
bratac sa zairom krenusmo u Bistricu.
Krajina je Hercegovac, junaka, opaljena lica, divskog stasa i snage. Obuko se na kaursku, pa
mu stoji nae odielo, ko da si ga na nj vilami nabaco. Velik je alivija, a i junaina, jer dok je
turska vlada pravdu krojila, od njega je svaki Mujo zaziro.
Svi smo bili navukli ime, jer muno bi nae tanke kundurice izniele iz onog kra i otrog
kremenja zdravo i itavo perje. Dotrapasmo do Bosne, pa emo se provest na epakoj skeli
na desnu obalu.
- Oj Omere, prebaci amo skelu! - viknu kneevi.
Malo potrajalo, al eto i skele, jer Bosna nije iroka, mogo bi ju iz ale kamenom prebacit.
Bosna je mirne i vedre povrine, samo ondje bui i klokoe, gdje joj valja preko kamenja.
Poskakasmo uskelu, a Omerica otisnu od obale. Skela golema, a Omerica omalen - al je
gvozdenih miica - razgaljena vrata i prsiju, opaljena obraza i ruku do ramena, pravi
Bonjo, koji nezna za studen, kiu i egu. Za nekoliko asaka pristadosmo na desnu
obalu, pa se okrenusmo k iztoku i prosljedismo put sve uz Bosnu i orahovaku planinu.
Uzesmo se uzpinjati uz brdo, dok nedomaismo katolikomu groblju - kojeg se put
razpolovio u dvie pole. Jedna pola ba nad Bosnom pusta, neograena, grmljem i
papratom sva zarasla - iz debele trave proviruju biljezi, omaleno neiztesano kamenje, pa
kazuju, da tu pokojnik poiva. To su nakiti. to gizdavi spomenici katolike raje. Rob je
bio za ivota, ko rob je i u grob lego - nad glavom mu neima kria, jerbo ruka kruta
gospodara i u grobu njime gospodari i u grobu mira nenalazi, kog je zaman za ivota
traio. Al ako jim i ruka ljudska neokiti grobove, okiti jih boja. Po vi groblja izvede
spomenike te liepe umom odjevene gore, podno groblja navede brzoteku vodu, bistru
Bosnu, neka krkorom i umom svojim uspavkuje pokojnike, kao majka milo edo svoje
tihom pjesmom uspavankom.
Kazivao mi kneevi, da se spominje jednog spomenika s nadpisom, ali su ga Turci
izlomili, kao to lome svaki kri, samo ako nau na groblju, pa jo i dan danas.
Odtale poosmo dalje, ja razapeo suncobran, da me arko sunce nepriplane. S ovu i s
onu stranu Bosne izpremetnule se bujne sjenokoe i oranice. Po livadah sabjerali sieno,
negdje ga i u stogove sabijali. Hercegovac naklapo i lakrdiso, pa nam nekako lanje bilo
Potrajalo neko vrieme, a onda se isti glas javi: Proite. Mi poosmo i za malo eto nas
pred kuarom, oko kojeg se pruao liep ljivik. Pred nas izala mala, odebela enica, koja
izkolai oi s uda, kad joj ovaki gosti ko iz oblaka spadoe u po njena vili stana. Svu je
moju druinu poznavala, a ja joj se kaem, tko sam i poto sam doo.
.
- A gdje je Jozo? - zapitat e Hercegovac.
- Otio je u selo, sad e i on:
.
- Ima li vatre, da nam togo spremi.
- Nemam, al e sada biti - odvrati ena i pouri u kuhinju,
a za njom Stipo kneeviev brat, a mi se povaljali u travu pod ljive, pa se sladimo zrelimi
ljivami.
Nije dugo potrajalo, a Stipo zakla koko, opurio ju, pa s njom udario o kamen, pa ju uzeo
perutat. Onda razgrijali ognjite,razgrijali pokljuku, pa koko pod pokljuku i sve zapretali u
pepel.
U to doo i Jozo omalen, lugast, a dobroudan ovjek, koji se liepo s nami pozdravi.
...
Hercegovac. razpremio nau zairu, iz kue donesoe peenu koko, kajganu i tuj ruasmo ba
osladko. Kad doruasmo, pozovem Stipu, da se penjemo na glavicu, koja se uzvila nad sve
kose, ko kakva piramida. Ovu glavicu nazivlju Vranukom. Samo na vrhuncu ovjenana
umom, a inae je sam kr i golet, po kojem izraso ovdje ondje po koji grmeak. Proosmo
ljivik, premetnusmo vratnice, pa se uzesmo verati krom. Sunce pali, kamen vru, branim se
suncobranom al badava - egi neutekoh.
Na nekih mjestih moradosmo puzajui, a na nekih ko koze s kamena na kamen. Lice mi
se zapalilo, a znoj me svega probio, a prsa se ko mjeina sad nadimlju, sad spuaju,
gdjegod uhvatim grm, a ja glavom u grm, nebi li se ita razgalio. Nai se napoprieili u
po ljivika inadnieli ruke nad oi, pa nas glede, kako se veremo krom ko koze. Do dva
puta moradoh pristajati, dok se pripeh na vrhunac. Tude se zakopam u hladovinu, pa
kada sam se mrvo izdahtio, svrnem oi u bistriku ravnicu. Duboko podamnom vije se
Bosna ko zmija prisojkinja izmeu oranica i livada. S onu stranu i uokolo mene
izprepletalo se gorje, a po njemu ume i bujni panjaci, a iz onoga zelenja proviruju
zaselci. Pusti maha ognjevitoj mati, pa zamisli ondje gizdave ljetnike, liepe perivoje i
rodne vinograde, a mjesto sela, kamene gradie, pa eto ti kraj, kakva e malo gdje nai.
Kad se do sita nagledasmo liepe okolice, spustismo se niz glavicu dolje. Dolje smo se
vie kotrljali, nego spuali. Pak kad siosmo dolje me nae ta i polegosmo u debeli
hlad. Jozo domaina sjeo do nas, a ja ga, zapitah.
- Kako se zove ovo mjesto, gdje je kuar?
- Eh biva: Gradina - izkesi se on.
- Pa zato: Gradina.
- Jer je na onom brdu, tono vidi kroz ovaj gaj i, bila do nedavna kula, pa se od kule ili
grada i ovo mjesto zazvalo Gradinom. Ajde da vidi.
- Aje li daleko, je li strmo donde, jer ja sam umoran jo od Vranuka? - poplaih se ja.
- Eh nije - ajde samo, blizu je.
trait pare, pa nemogne nai. Nezna, il jih ukopo iz nutra, il jih ukopo iz dvora. Traio i
traio, pa jedno zovne komiju i traio oko svega bedema iz nutra i iz dvora, pa nemogne ni
s komijama nai, te alei pare, za deset dana umre.
Kad dovri, digosmo se, pa se vrati s mo natrag u ljivik, kao tamo, al doo desetar i knez, pa
ogledu ljive, kruke i jabuke, pa e onda odmjerit desetinu. Kad pregledae ljive, zapitat e
desetar naeg domainu:
- Koliko emo upisat desetine?
- Pii, to je pravo - odgovori Jozo.
- Jeli pravo pedeset oka?
.
- Kaki pedeset oka, ako Boga znade? - skoi seljak, ko da si ga ilom ubo.
- Zar ti nemoe dobit pet sto oka od svojih ljiva? zapitat e desetar.
- Nemoj desetaru grieiti, odkle pet sto oka u ovom ljiviku; da jih pukom stipljem, nebih
mogao pet stotina oka skupiti. Nemoj mi desetaru initi krivde, jer e ti za svaku duu pred
Bogom odpaavat.
- Da koliko bi ti? - zapitat e desetar.
- Pii deset oka, pa Bog ti i dua ti - odreza junani Jozo.
- Eh nemoj tako Jozo. Ja tebi neinim krivde, ja se krstim ko i ti, vjerujem s tobom jednoga
Boga, sluam misu ko i ti, pa da ja tebi krivo uinim, jok ne do vieka - ree desetar, koji je
sbilja bio katolik.
- Kako mi neini krivde, kad veli, da e mi pisati pede set oka desetine? - javi se Jozo.
- Pa koliko emo napisat, reci ti knee? - zapita desetar kneza, koji je dosad sve utio.
- Dvadeset oka - odreza knez.
- Nemojte tako ljudi. Carevo je carevo, on niije nee, al nemojte ni vi njegovo zakidat - ree
desetar. Nije njemu do cara, ve do svoje kese, jer od svakih stotinu groa, dobije on . po
etiri groa, pa to vie upie desetine, tim bolje po njega, a to mu je i plaa. Na nekih mjestih
imaju desetari svoju stalnu plau, eh ondje ve bolje prolaze kmeti.
Ja sam zato znao, pa s toga mu i odgovorih.
- Moj desetaru, car samo hoe pravo, a nee, da itko s iijih lea ree remenja.
- Eh gospodine, pa ta vi mislite? - osupnu se on.
- Mislim desetaru, da ovaj ovjek nemoe nikako sa svojih ljiva skinuti 500 oka, neka
bude, kako je knez reko onako je pravo.
Tu se natei i povuci sa desetarom, dok jedvice nepristade na 25 oka. Kad odode ree mi
Jozo. - Eh kaurine, da tebe nebi, jo bi on gore pritego, al od tebe neto zaziro.
Desetina se od ita daje u novcu, a uzima se srednja ciena od one, koja je valjala u ariji o
Boiu, o pokladah, pa o etvi - a to je vrlo nepravedno. Od svega se daje desetina, il to
nicalo od sebe, il ga sijao rukom.
Nedaleko Gradine ba nad kiseljaci iri se brdom selo Bistrica, broji do 34 kue. Prije
kuge bili su u njemu sami Muhamedanci, al od kuge neki pomrli, neki pobjegli u epe,
a sada su u njemu doseljenici riani i katolici. Kuga ota harala nekako godine 1762.
Selo se zazvalo od Bistrice rieke, u kojoj imade i mnogo pastrva. U selu imade i jedna
njiva tako zvana: "Duina", a na toj njivi spomenik -kameni kri. Priaju, da je tude u
stari ni i crkva stajala.
Vrieme se ve bilo unoalo i mi krenusmo doma lakrdiu, naklapaju o svem i svaem. I
sada evo me na domaku mojih putopisnih crtica, pa ako ba nisam po svaijem efu kitio i
nizo, sjetite se, da nas pod bojom kapom ima svakakvih, a taj se jo nije rodio, tko bi svakom
ugodio, ili kapu skrojio.