SPEKTAR

Kad bih prije ula rije spektar, pomislila bih na dugin spektar boja. Sve to sam o
njemu uila iz fizike, zaboravila sam, ostalo mi je samo nekoliko uputa iz likovne
kulture od 5 do 8 razreda i ostalo mi je nekoliko slika u glavi to fotografija, to
uistinu vienih. Jedna od posljednjih je bila duga koju smo vidjeli s francuskog
balkona naeg stana (to je zapravo prozor do poda, al nisam znala da se to tako
zove kad smo kupovali stan, kojeg sad prodajemo ). Ta duga je bila iznad mog
grada, poinjala je iznad krovova kua, a zavravala negdje u nebu...da upravo
tako, nije poinjala iz neba, nego je u njemu nestajala, stapala se s beskrajem.
Pokuavala sam dovui Edija do prozora, usmjeriti mu rukama glavu i ushieno
sam vikala: Vidi dugu, to je duga, vidi ima puno boja, to je duga, duga je na
nebu... On se po obiaju pokuavao izmigoljiti iz mog vrstog zagrljaja (iliti
stiska), pogled mu je lutao svuda, tako da nisam imala pojma jel vidio tu dugu
prije nego li je nestala... jer sve duge vrlo brzo nestanu.
Jedan drugi spektar s kojim ivim ve skoro 5 godina je autistini spektar. Do prije
nekog vremena sam tono znala nabrojati: autistini poremeaj, aspergerov
poremeaj, dezintegrativni poremeaj i ostali prevazivni poremeaji... ali mi je
puno draa moja klasifikacija po spektru, pa jednostavno kaem ljudima:
autizam moe biti od vrlo tekog oblika do lakog poremeaja gdje ljudi osobu s
autizmom samo smatraju udakom.
Ipak... ovaj drugi spektar manje je lijep od duginog i puno due traje nego dugin...
i ne moete gledati samo jedan njegov dio, nego cijeli, ako elite vidjeti...dugu. I
ako ste jednom u njega upali, ne moete vie ne biti njegov dio... moete se samo
stopiti s beskrajem neba.
Kad sam posumnjala da neto nije u redu, imao je malo vie od 18 mjeseci,
trebalo mi je 2 mjeseca da priznam samoj sebi da moramo potraiti pomo,
trebalo mi je jo 2 mjeseca da krenem dalje od pedijatrice koja mi je govorila
kako je on samo lijeni djeak, trebalo mi je jo samo 2 mjeseca da mi struna
osoba kae: upajte ga rukama i nogama, inae e vam dijete otii u autizam .
I eto, od tada ja upam, ponekad i kopam, ponekad i zaronim, al onda opet
isplivam...
A Edi eta po spektru, nije dugin, nije potpuno ni autistini, pa ga ja od milja
zovem Edijevski spektar. On poinje crnim tonovima vritanja po noi, po
tramvajima, na ulicama, preko sivih tonova cviljenja, tuljenja, aaakanja, iiikanja,
do bijelih tonova pokoje rijei uz pjesmu, do zahtjeva da mu se neto da. Nemojte
se uditi to su ovo neke udne boje, to su boje naeg spektra. One imaju vie od
sto nijansi sive, i vie od sto nijansi ruiaste, a nekad je samo crno-bijeli, a nekad
je bljetavo uto-naranasto-zeleni.
Ruiasti su zagrljaji, poljupci koje mi udjeli bez vieminutnog zahtjevanja s moje
strane, ruiasto su obojene pjesme koje on zapoinje sa eljom da mi kae zbog
ega je sretan, ruiasta su i jutra nakon cijele prospavane noi, topla i mazna
bez obzira to je jo mrak. Ruiasta je mamina najsretnija boja Edijevog spektra.

Naranasto je obojeno vrijeme obroka, to je dobra boja, to je topla boja, to je

topao osjeaj... jedino s im smo rijetko kad imali problema, jedino u emu Edi
oduvijek uiva, jedino to Edi voli initi bezrezervno.
ute su minute, i super je kad nas uhvati samo uta minuta, ali ponekad minute
prijeu u sate, ponekad sati prijeu u noi i dane, ponekad se Edijeve i mamine
ute minute isprepliu, nadovezuju i nadopunjuju... to je ludilo brale.
Zelene su livade, dvorite, parkovi i ume, zeleno je treperavo lie. Bio je beba
od 4 mjeseca i vozala sam ga u kolicima. Kad bi iznad njega treperilo lie,
leprao bi ruicama i gugutao, i smijao se iz sveg glasa, im bi skrenuli u ulicu u
kojoj nije bilo drvea, urlao bi kao da ima najgore greve. Ako bi neko drvce
prolo iznad njegove glave, odmah bi uutio. S 2 godine kad je bio totalno u svom
filmu, kad nisam mogla dobiti ni sekundu pogleda, stao bi ispod kronje topole i
govorio POTATO (kasnije je potato postalo petato, pa pekato, pa pekaco, sad je
pekasno- fali nam samo R). U ovoj boji Edi je najsretniji.
Ima jo jedna boja u kojoj se sve stapa i izjednaava s ostalim svijetom. Plava
boja tatinog mora, plava boja maminih prolivenih suza, plava boja oboavane
vode u kojoj Edi pliva, sretan i slobodan. Plava boja beskrajnog neba iznad nas,
neba u kojem se sve spaja i koje ponekad duga ukrasi.
Posljednjih 9 mjeseci su isto plavi, dodue u sto nijansi plave. Edi govori,
pokazuje to zna, kako se osjea, nema ispada, spava nou, eli uiti... Naili smo
na dugu na jednoj od sliica. Ja: to je to? On: To je duga. Ja: Kakva je duga? On:
Fina. Ja: Gdje je duga? On: Oblak. Ja: Misli na nebu? On: Na nebu.
I ja znam: vidio ju je onda s balkona naeg stana, koji je zapravo samo prozor do
poda, i ja znam: uo je sve to sam mu rekla, i ja znam: elio je stajati kraj mene i
dijeliti moj ushit, ali njegovo tijelo mora drugaije reagirati, i ja znam: zapamtio je
sve to je vidio makar i jednom, ak i kad se ne moe sjetiti rijei za to to je
vidio, ja znam: sve je to negdje pohranio u svom malom udesno satkanom
mozgu, meni nerazumljivom kao i dugin spektar, kao i plavetno prostranstvo.
Jednom e nae dane opet preteno obojiti neka druga boja Edijevskog spektra,
moda ve sutra, moda za koju godinu, a do tada... uivat emo u nebeskom
plavetnilu.