DRUGO, DOPUNJENO IZDANJE

Ovo, drugo izdanje knjige dopunjeno je tekstom o damiji Mesdidu-l-aksa, koju je autor
posjetio u oktobru 2000./redepu 1421. godine
Bismillahir-rahmnir-rahim
U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog
MESDIDU-L-AKSA
Nema poduzimanja putovanja radi nekog mesdida ili mjesta (da bi se obili zbog
vjerovanja u njihovu svetost) nego samo radi tri hrama: svetog hrama u Mekki, moga
hrama u Medini i hrama Aksa u Kudsu.
Moja breza je, s hajrom, doivjela svoju prvu jesen. Lie joj je poelo utjeti, a s proljeem
e, inallah, praviti i hladovinu. Istovremeno sa radou to se moje hadijsko drvo primilo, a
nadam se da e i kod Allaha, d. ., biti primljen moj hadd, ispunio sam i trei dio
Poslanikovog hadisa koji me je vodio kroz itav moj ivot i ovu knjigu.
Kad sam obavio hadd, iako potajno nadajui se i tome, nisam ni usnio da u uspjeti tako
brzo obii El Kuds (Jerusalem), tree po redu sveto islamsko mjesto i zaokruiti svoja
putovanja to se vjerovanja tie.
Obradovan sam novinama izmeu dva izdanja ove moje knjige: moji roditelji Emina i Asim i
sestra Lejla, nakon osam godina iseljenitva, vratili su se u Otes, a Jasmina i ja, s hajrom,
oekujemo prinovu krajem ove godine, ime e se, inallah, razgranati nae Bikia stablo.
POD SRETNOM ZVIJEZOM
Zapravo, da bih mogao zapoeti ovo drugo, dopunjeno izdanje, moram se vratiti tri godine
unazad, kad mi je draga sestra iz djetinjstva, kolegica iz Avaza Elvira Nii, znajui moja
iskrena muminska razmiljanja, poklonila kalendar na kome je ispisan navedeni Poslanikov
hadis, uz tri fotografije svetih hramova koje su danima zasjenjivale moje oi: u Mekki,
Medini i El Kudsu. Prvo sam, ponekad sam desetinama minuta stojei pred tom slikom (koju

sam uokvirio i stavio na zid), sanjao o odlasku na hadd. Poto mi je dragi Allah, d. ., to
ispunio i poto sam se vratio iz prelijepe Mekke i Medine, gotovo s jednakim arom nastavio
sam stajati pred slikom i eljeti jo otii i u Kuds.
Kako, pomiljao sam, kad je takvo vrijeme da se u Bosni i Hercegovini teko ivi, a u El Kuds
je jo tee otii to zbog nae bosanske bezparice, to zbog tamnonje - godinama teke politike i svake druge situacije. Ali, kao i uvijek u ivotu, nisam se prestajao nadati. Govorio
sam blinjima:
- Vallahi, jo samo da mi Allah, d. ., da odem u Kuds, da do kraju ispunim Poslanikov
hadis.
Mnogi su mi znali rei da sam roen pod sretnom zvijezdom. To kaza i Jasminina majka
Naila Vuga (po roenju Sijeri) kad me je prvi put vidjela 1992. godine, a i vjenana kuma
Indira na promociji prvog izdanja knjige:
"...Knjiga Hadijsko drvo je zanimljiva jer je itljiva od prve do posljednje strane. itaoevu
panju zadrava jo jedna injenica - autentine ilustracije fotografija sa obavljenog hadda
prole godine. Gledajui ih, podsjetilo me to na naeg najveeg putopisca, eruditu i vjenog
tragaa Zulfikara Zuku Dumhura. On je u Nekrologu jedne arije uskliknuo: Samo se
slike dugo pamte, a rijei ve sutradan promijene red. Te slike e Muhamedu Bikiu uvijek
biti pred oima i mislima, jer on je, jednostavno, moram to kazati, ovjek roen pod sretnom
zvijezdom".
Izgleda, da sam, hvala dragom Allahu, d. ., hvala mojim roditeljima, zaista takav roen.
Nagovjetaj o ispunjenju i ove moje elje bio je kad se nogometna reprezentacija BiH,
prilikom rijebanja za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. godine, nala u grupi sa
Izraelom. Ali, ponavljam, bio je to samo nagovjetaj. Meutim, i sasvim dovoljna iskra da,
poput vatre, rasplamsa moju elju. Odmah sam poeo, kao gladan oko hrane, kruiti oko svih
mogunosti posjete Mesdidu-l-aksi. Jer, utakmica se igra u Tel Avivu, a ne Kudsu.
U vremenu kad sam tek saznao da smo u grupi sa Izraelom, to je doneklo izgledalo sasvim
jednostvano - sjedne u autobus i za sat vremena si u Kudsu. O tome sam esto razgovarao sa
kolegom iz Preporoda hadi Bajrom Pervom, koji je imao nijjet kao i ja.
Meutim, Allah, d. ., ve me poeo stavljati na kunju slinu onoj koju sam proivljavao
pred odlazak na hadd. Prvi takav znak bio je kad sam sreo predsjednika Rukometnog saveza
BiH Reada arenkapu. On mi je kazao da nije lahko obii Mesdidu-l-aksu.
- Moj hadija, ja sam ti, eto, bio u Jerusalemu, ali nisam uspio otii u Mesdidu-l-aksu. Nije
to tako lahko.

Potom mi je Mehmed Spaho, nekad slubenik Nogometnog saveza BiH, kazao kako treba ii
u Kuds, pa sam ga, sav usplahiren, zamolio da pokua iznai modus kako otii i u Mesdidu-laksu, kako bih se, poslije, mogao posluiti njegovim iskustvom.
Prolo je izvjesno vrijeme i Spaho se vratio, oduevljeno mi priajui o obilasku Starog grada,
Mesdid-l-akse i svemu onome to je tamo doivio. S njegovim rijeima, moja vrata nade
ponovo su odkrinuta.
Ali, pravo iskuenje, na kakva, kau, Allah, d. ., stavlja svoje mumine, poelo je kad je
moje putovanje u Izrael bilo ve izvjesno, ali ne i odlazak u Kuds.
ta se dogodilo?
Opet mi je, kao i pred hadd, bilo sve tako blizu, a sve tako daleko. Izvjetajima sa svjetske
politike scene dominirale su informacije o eskalaciji sukoba u Palestini, o tome kako Izraelci
i dalje ele prisvojiti zemlju koja je stoljeima pripadala Palestincima.
- Allahu dragi, mi muslimani iz cijeloga svijeta vazda smo na iskuenjima, vazda nas ele
pokoriti, istrijebiti, unititi, bilo u Bosni, bilo u eeniji, bilo u Palestini. Ali, ne shvataju da
je time na ummet samo jai i svjesniji da mora opstati.
Kako su se smjenjivale vijesti o sve eim sukobima u Palestini, tako su mi oni koji su znali
za moj nijjet sve ee govorili:
- Moj hadija, daj Boe, ali isto sumnjamo da e uspjeti obii Mesdidu-l-aksu.
Kolega iz "Ljiljana" hadija Isnam Talji mi je, onako kako to samo on zna, rekao:
- Ne odustaj! Ako ti to uspije u ovom vaktu, bit e heroj.
Rijei podrke imao sam od roditelja, hadi Fatime, Semle i Edina, tetke Halide i Naze (tetka
moga tetka Abdulaha), koja e mi, no uoi polaska u Kuds, priati o dugogodinjem deveru
Palestinaca sa Izraelcima...
Svima sam u oima itao zabrinjavajuu sumnju, a u sebi gutao zebnju.
Kad se na nekoliko dana pribliio polazak u Izrael, otiao sam do hadije Jusufa Puine,
predsjednika Nogometnog saveza BiH, i pitao o tome kakve su mogunosti da obiemo
Mesdidu-l-aksu, a i on je imao isti nijjet. Hadi Jusuf je, kao i uvijek, odgovorio sa
optimistinim osmijehom:
- Ne brini, Muhamede. Raspitivao sam se i traio da nam se obavezno omogui posjeta
Jerusalemu i obilazak Mesdidu-l-akse... Evo ti ova knjiga o Mesdidu-l-aksi, autora
Mehmeda Karahodia. Proitaj je i spremi se, inallah...
I taman to su me ove rijei ohrabrile, osvanuo je petak prije naeg odlaska u nekadanju
Palestinu, dan dume, i nove vijesti na kraju ovog dana:

- Danas je nakon dume namaza dolo do sukoba izmeu Palestinaca i izraelske policije... I
dalje traju sukobi u Gazi i na Zapadnoj obali...
Vie nisam znao ta da mislim. Na jednoj strani, moj nijjet i podrka onih koji imaju istu elju
i razumiju me. S druge strane, tamnonja stvarnost. Pored toga, bilo mi je - iako je rije o
ispunjenju poruke koju Muhammed, s. a, v. s., sugerira hadisom o vanosti Mesdidu-l-akse i
potrebi da se doe u ovu damiju - potrebi da se pops, teko ostaviti Jasminu samu. Njeno
zdravlje, s obzirom na trudnou i povien pritisak, nije bilo zadovoljavajue. Meutim, moja
hadijinica mi je, kao i pri odlasku na hadd, davala nesebinu podrku, a njena doktorica
kao da je znala o emu je rije. Tih dana potedjela je svakodnevne kontrole i njeno stanje
okarekterizirala kao poboljanje.
Dakle, ostaje samo da s hajrom krenem...
TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO
Let aviona od Sarajeva do Tel Aviva trajao je neka tri i po sata. Tokom vonje, naravno, nije
bilo ni priblino onog sabura koji je vladao u meni kad sam letio od Bea do Didde na
hadd, ali radost je tinjala i razbuktala se kad sam kroio na tlo sadanje izraelske
prijestolnice. Meutim, tu vatru je, kao hladan tu, zasula vijest da ni u kom sluaju neemo
moi otii u Kuds. To nam je saopio vodi koji nas je doekao na aerodromu i, pri spomenu
ikakvog izleta u Kuds, govorio o sukobima, prijeteim kamenicama i ostalome to bi nas
trebalo odvratiti od obilaska Mesdidu-l-akse. Meutim, u meni je to jo vie budilo elju i
inad slian onome koji sam doivljavao za vrijeme agresije na BiH.
Nisam se prestajao nadati.
Allah, d. ., nikad ne ostavlja one koji vjeruju i znaju za Njegovu mo!
No uoi jutra kad smo trebali saznati hoemo li zaista otii u Kuds, probdio sam budan, ne
elei se pomiriti sa injenicom da sam samo nekih sat i po vonje udaljen od Kudsa i
Mesdidu-l-akse, a da tamo neu moi otii.
I, tako, doekao sam sabah i zanijjetio post, bez obzira kakva nas vijest ekala.
Kab, r. a., rekao je:
Ko preposti dan u Mesdidu-l-aksi, Allah, d. ., sauvat e ga od vatre. A ko tri puta zatrai
oprost za mumine i muminke, Allah, d. ., prema njihovom broju, upisat e mu toliko
dobrih djela i u kuu svakog mumina i muminke e od te dove u svakom danu i noi ui
sedamdeset oprosta.

S jutrom je moju duu nahranila vijest da putujemo u Kuds! Posjedali smo u autobus i
prepustili se razgledanju puta koji nas je vodio u Tel Aviv.
Inae, moja grupa bila je smjetena u turistikom gradiu Netanya, udaljenom dvadesetak
kilometara od sadanje izraelske prijestolnice. Kad smo doli po drugu grupu u Tel Aviv, opet
je uslijedio hladan tu. Isti onaj vodi koji nas je doekao na aerodromu kazao je da, zbog
sigurnosne situacije, nema nita od posjete Kudsu. U to nisam mogao povjerovati... Smirio me
je muhabet sa braom Velidom Imamoviem i Sakibom Kibom Hatiboviem, s kojima sam
danima prije polaska kovao plan kako obii Mesdidu-l-aksu.
Onda su poela naduravanja i nagovaranja vodia da, po svaku cijenu, krenemo u stari dio
Kudsa, pa makar platili glavom.
Dogovorio sam se sa Velidom da, i u sluaju da nam ne dopuste ulazak u stari dio grada,
krenemo samoincijativno, pa ta bude.
I, tako, dok smo putovali, u autobusu smo dobili tura, iaena turistika objanjenja o
osloboenoj izraelskoj zemlji, poslunim Arapima, muslimanima koji su se borili na strani
Izraelaca protiv Palestinaca, pa su im oni, zauzvrat, dozvolili miran ivot i izgradnju damija
duboko u izraelskoj teritoriji...
Naravno, bila su to jednostrana i nimalo turistika objanjenja. U samom Starom gradu
doekala nas je sasvim druga slika.
Kad smo stigli na nekih petsto metara od Mesdidu-l-akse, inilo mi se da je to razdaljina kao
da sa Vraca gledam brdo Hum u Sarajevu. Vodi nam je rekao da emo, budemo li se jo
pribliavali, od Palestinaca dobiti kamen u glavu. Pomislih:
- Izdeverali smo agresiju, granate, gelere i snajpere, to ne bismo i to famozno kamenje!?
Na vodi nije shvatio da je na jedini cilj odlazak u sami harem Mesdidu-l-akse. Hadija
Jusuf, na Velidov i moj nagovor, poeo se objanjavati sa vodiem, a ustro su ga
potpomagali dvojica hadija Fuada, koji su sve vrijeme, kao i ja, bili ubijeeni da e se
ispuniti na nijjet.
Autobus nas je dovezao do u stari dio Kudsa.
Prvo mi je pred oima zabljetalo zlatno kubbe Mesdidu-l-akse. To me je podsjetilo na ono
zlatno zlijepilo pri prvom pogledu ka Bejtullahu. Ali, zadivljene poglede skrenula nam je
izraelska policija... Pristupili su strogo, ali su nas samo uredno legitimirali i pustili dalje prema Zidu plaa. Tu sam se nakratko zadrao, na samom ulazu ka Zidu plaa, pa nastavio
dalje sa strepnjom u srcu i, sretan to sam blizu ispunjenja nijjeta, nastavio grabiti prema
samom ulazu u Mesdidu-l-aksu. Noge su me nosile kao da ovaj dio grada poznajem kao

sarajevsku Baariju. I podsjeao me na ariju. Istina, na svakom koraku bila je budna

izraelska policija.
Sumnjiavo su pratili, ini mi se, i treptaj oka. Ali, vjerovatno nas nisu zaustavljali nakon to
su vidjeli da smo obratili panju i na Zid plaa, a neki su se tu i zadrali (u naoj grupi bilo je i
nemuslimana).
Noen nekom udnom snagom, konano sam sa ostalima i naao se pred samim ulazom. I tu
nas je doekala izraelska kontrola. Traili su isprave, odnosno pasoe. Sreom nismo imali
problema kao Edin Dervihalidovi (Dino Merlin), koji je, priao je, na mnogo tei nain
uspio ui u Mesdidu-l-aksu prilikom boravka u Jerusalemu i nastupa na "Pjesmi Evrovizije".
Izraelski policajac pogledao je moj paso.
- Mohammad? O.K.
Ko zna ta mu je to znailo. Moda je shvatio moju elju da kao musliman elim obii
Mesdidu-l-aksu. Ali, poeo se rapitivati o razlozima naeg dolaska u Izrael. Objanjavamo i
puta nas prema vratima gdje su nas doekali Palestinci.
- Selam alejkum brao!
I to je bilo dovoljno da nas ruzumiju i propuste bez ikakvih problema.
Na sav glas, na bosanskom jeziku, prouio sam dovu:
Allahu, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Tvoje milosti!
Prolazimo dvoritem, pa se, uz stepenice, upuujemo u Omerovu damiju.
Onima koji su bili na haddu, mogu kazati da je to znatno drukiji osjeaj od boravka u
Mekki i Medini, odnosno na Arefatu, Muzdelifi, Mini...
ine svoje osjeaj napetosti i nesigurnosti te sveopa situacija uokolo. A onima koji nisu bili
na haddu mogu kazati ono to sam i ja uo i proitao - da dou u Mesdidu-l-aksu, obiu
ove ljepote i odavde se upute na hadd.
Od Ummi Seleme, r. a., prenosi da je ula Resullaha, s. a. v. s., da kae:
Ko iz Mesdidu-l-akse krene kao Mesdidu-l-haremu radi hadda ili umre, Allah, d. .,
oprostit e mu prole i budue grijehe i uvesti ga u Dennet.
U meni je sve drhtalo. Znao sam da sam na mjestu koji su pohodili svi Boiji poslanici. Ovdje
je, ustvari, bila i prva kibla muslimana...
Sve je to ispunjavalo moju duu neopisivom radou. Ali, zbog situacije kakva je ovdje,
naalost, nisam uspio kao u saburu hadda obii, vidjeti i iznutra proivjeti sve kutove
Mesdudu-l-akse.

Penjui se uz stepenice, ulazimo u prelijepe odaje dijela Mesdidu-l-akse koji se naziva

Omerovom damijom. Ovdje se nalazi asna stijena, uvena po Isrii Miradu. Ovdje je
Muhammed, a. s., prenijet iz Mekke i, kao imam, klanjao ispred ostalih Allahovih, d. .,
poslanika, a odavde je, potom uspet u vie nebeske sfere, odnosno do Sisdretu-l-Muntehaa.
Samo to smo se nali u damiji, klanjali smo dva rekjata tehijjetu-l-mesdida, a onda smo
zijaretili asnu stijenu, suha grla od dragih rijei i posta, prisjeajui se znanih i neznanih
bosanskih ehida, rahmetlija, traei halal za svoje grijehe i grijehe svojih najmilijih...
Od Enesa, r. a., prenosi se da je Resulullah, s. a. v. s., rekao:
Ko zijareti Mesdidu-l-aksu raunajui kao nagradu, Allah e mu dati nagradu hiljade
ehida.
Dodirnuo sam, ini mi se, i najmirisinije mjesto na ovom dunjaluku, mjesto na kome se nalazi
dlaka iz Pejgamberove, s. a. v. s., brade... Laiki opisano, to je slino maloj vitrini
privrenoj na stubu. Tu sam provukao ruku da bih uhvatio neto od tog prelijepog mirisa i
onda, uei, mirisnom rukom protrljao lice... I nekoliko dana poslije osjeao sam taj miris.
Udahnuvi jo malo od ljepote Omerove damije, zbog stiske sa vremenom krenuli smo
klanjati podne-namaz u Mesdidu-l-aksi. Podne smo klanjali u dematu, a imam nam je bio
muderis Hamdija ef. Begi.
Od Ebu Hurejre, r. a., prenosi se da je Resulullah, s. a. v. s., rekao:
Ko klanja u Mesdidu-l-aksi, bit e mu oproteni svi grijesi.
Takoer, prenosi se od Ebu Derdaa, r. a., da je Pejgamber, s. a. v. s., rekao:
Vrijednost namaza u Mesdidul-haremu je kao sto hiljada namaza u drugom mesdidu. U
mojoj damiji kao hiljadu, a u Bejtul-makdisu kao pet stotina namaza.
U namazu nam se prikljuilo i nekoliko Palestinaca.
Ali, pomalo me je rastuilo to to je, za razliku od, recimo, Poslanikove, s. a. v. s., damije u
Medini, Mesdidu-l-aksa, za vrijeme naeg boravka, izmeu podne-namaza i ikindije, ova
damija bila gotovo prazna. To mi je uvuklo neku zebnju u srce, pa sam se, poslije, pri
povratku u Sarajevo, znao prepustiti mati zamiljajui kako bi tek bio prelijep ovaj harem da
vrvi od dematlija, vjernika, muslimana iz itavog svijeta. Zato, nadam se, da smo mi ove
prelijepe mermerne odaje, makar nakratko, ispunili naim dovama.

Prilikom izlaska iz Mesdidu-l-akse prouio sam salavat Pejgamberu, s. a. v. s., i dovu:

Allahu, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Svoje dobrote
Iako sam bio duboko svjestan da su mi na ovome svijetu ta vrata, takorei, ve otvorena
posjetom Mekki i Medini, odnosno obavljanjem hadda i, evo, posjetom Mesdidu-l-aksi u El
Kudsu. Ostalo mi je da molim dragog Allaha, d. ., da mi ukabuli sve ovo to sam obavio i
otvori denetska vrata, inallah.
U povratku smo imali jo toliko vremena da zastanemno pred mezarom Davuda, a. s.,
prouimo mu fatihu, te da, u prolazu, obiemo jo neke dijelove starog dijela Kudsa i
uvjerimo se u to zato Sarajevo zovu evropskim Jerusalemom (El Kudsom).
Da se mene pitalo, ostao bih jo sate i sate. Ali, istekao je odobreni rok posjete. Autobus je jo
samo ekao na nau grupicu.
Naputamo Kuds... Osjeam da sam duu nahranio vienom ljepotom. Osjeam i, priznajem,
pomalo glad, iekujui iftar u Tel Avivu. Ovaj dan sam prepostio... Iftarom me je poastio
Ahmet Paali, direktor reprezentacije BiH, a za trpezom su mi se pridruile i ostale kolege:
Bajro Perva, Sinan Sinanovi, Seid Teftedarija, Salih Hadiali, Kenan Lipa, Vahidin
Alihodi, Kemal Ahmetovi, Berin Ekmei, Goran umar... Da i ne spominjem kako je bio
sladak i ukusan iftar poslije tako prepoenog dana, nabijenog emocijama i svojevrsnim
naporima.
Sutradan, rano ujutro, ukratko sam, telefonom, javio Jasmini da sam uspio ispuniti nijjet
usprkos svim problemima koji su nas pratili.
Velim joj:
- Sve sam hairli obavio. Javi naim roditeljima. Poalji Edinu i Denisi u Slovaku e-mail
poruku da sam uspio obii Mesdidu-l-aksu. Poselami mi Selmu, Edina i sve ostale.
Kazao sam to s uzbuenjem, ali sam s olakanjem saznao da je Jasmina, hvala Allahu, d. .,
dobro, te da je tu no kod nje prenoila naa dobra prijateljica, sestra Tiana Kulenovi.
VELIKO DOVITE I ARITE
Po samom odlasku iz nekadanje Palestine, od srca sam poelio da Mesdidu-l-aksa prestane
biti poprite bilo kakvih sukoba.
Meutim, samo nekoliko dana poslije povratka u Sarajevo, ponovo su se ule vijesti o
sukobima u i oko Mesdidu-l-akse, koja je veliko dovite, ali je - godinama se to pokazuje - i
arite sukoba.

Tek kada sam stigao kui postao sam svjestan ta znai obii Mesdidu-l-aksu u ovom vaktu.
Nekad sam, u udbeniku Psihologije, itao o naknadnom reagiranju koje je obino izazvano
neim. To moje naknadno reagiranje, uz gomilu nezaustavljivih suza, izazvale su dvije ilahije
koje na Bonjakoj televiziji. Jedna o haddu i Bejtullahu, a druga o mladomuslimanskom
pokretu i ehidima.
Neu buti neskroman, ali moram kazati da mi je elja da ova moja knjiga to vie ljudi
odvede na hadd, umru, u Mesdidu-l-aksu i da je proita to vie mumina i muminkih
diljem planete...
Kako saznajem, Hadijsko drvo je proitao makar jedan insan na svakom kontinentu.
Nedugo po objavljivanju prvog izdanja, knjiga je stigla i do daleke Norveke. S
oduavljenjem ju je proitala hadi emsa Bibi, inae, kako sam s radou saznao, moja
rodica preko poznate i ugledne banjaluke porodice umii, kojoj je roenjem pripadala
moja rahmetli majka Esma...
ta sve islam ini - spaja ljude, davno raseljene familije, kontinente, kosmos...
Kau, insan vazda treba ivjeti tako da je spreman kao da e sutra preseliti na Ahiret. Moje
vjerovanje i sve ovo zbog ega sam napisao Hadijsko drvo ine me spremnim. Ali, Allah,
d. ., odreuje kad je vakat. Valja, inallah, doekati prinovu, izvesti djecu na pravi put, a
valja se brinuti i o mojoj brezi, da opstane jo mnogo godina, pa da ima zavidnu kronju,
poput onog drveta moga rahmetli dede, kojoj sam se odmalehna divio. I jo mnogo toga...

BILJEKA O AUTORU

Muhamed BIKI, roen je 23. maja 1973. godine u Sarajevu (Bosna i Hercegovina).
Tu je zavrio osnovnu i srednju kolu te sve vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu
bio pripadnik jedinica odbrane Armije BiH.
Apsolvent je Pravnog fakulteta u Sarajevu. Do sada je, kao sportski novinar, radio u
listovima Dnevni avaz i Sport te suraivao u drugim pisanim i elektronskim medijima. Trenutno je stalno zaposlen u sedminom magazinu Ljiljan, gdje kreira i pie u
sportskoj rubrici ovoga lista.
Hadd i umru je obavio 1419. hidretske/1999. godine, a obiao Mesdidu-l-aksu
1421. hidretske/2000. godine.