Pojam osobe u sociologiji milea

Durkheima i zasnivanje sociologije morala

Ratko ori
Sveuilite u Zadru, Odjel za sociologiju
University of Zadar, Department of sociology
udk: 316:177.82
Pregledni lanak / Review
Primljeno / Received: 20. XII. 2006.

Pratei razvoj rane sociologije autor naglaava kako je ona ve kod svojih utemeljitelja
sadravala istaknutu moralnu dimenziju kako u pogledu izbora tema, tako i u nastojanju da se
drutvo moralno reformira ili konsolidira. mile Durkheim, odreujui predmet sociologije kao
prouavanje drutvenih injenica koje izvanjski i prinudno djeluju na pojedinca analizira takoer
moralne injenice kao potklasu drutvenih injenica. Na taj nain on je utemeljitelj sociokulturalnih
teorija morala koje podruju morala pristupaju polazei od drutvenih i kulturnih determinanti
koje ga oblikuju. No, kako se kod Durkheima pojavljuje i problem moralne autonomije, autor
upuuje na pojam osobe kako ga Durkheim analizira u svom djelu Elementarni oblici religijskog
ivota, te ukazuje na kompleksnost Durkheimovog shvaanja morala.
Kljune rijei: individualizacija, moralna autonomija, moralna injenica, pojam osobe.

Predmet i metode znanosti o drutvu od samog su poetka, dakle od konstituiranja

sociologije kao samostalne discipline, duboko proeta kako drutveno povijesnim, tako
i intelektualnim kontekstom njena nastanka. U tom smislu se njen nastanak smjeta u
vremensko razdoblje poetka 19. stoljea u kojem snana drutvena previranja, koja se
oznaavaju kao revolucionarna (industrijska i politika revolucija), duboko i radikalno
transformiraju dotadanji, ustaljeni nain ivota svih slojeva drutva. Izrastajui na
intelektualnim zasadama prosvjetiteljskog povjerenja u razum, ali i suprotstavljanja
prosvjetiteljskim idejama, sociologija nastoji u svom nastajanju zahvatiti upravo ovo
nemirno i novo, transformirajue pulsiranje drutvenog ivota, smatrajui da dotadanje
kategorije i naini promiljanja ljudske drutvenosti, razvijani dotada u okrilju lozoje,
nisu dostatni ni primjereni kompleksnosti novih drutvenih odnosa. Otuda je u promiljanju
ranih sociologa o predmetu i metodama znanosti o drutvu u vrlo znaajnoj mjeri prisutna
intencija da se zabiljei, objasni i razumije upravo ovo radikalno mijenjanje drutvenih
odnosa koje se tijekom 18. i 19. stoljea zbiva potaknuto politikih i industrijske revolucije,
a obuhvaeno je, izmeu ostalih, procesima urbanizacije, industrijalizacije i sekularizacije.
I u samom izboru tema, kao i nainom njihovog tumaenja, u drutvenih znanstvenika 19.
stoljea vie ili manje eksplicitno se oituje upravo stav i briga znanstvenika za moralne
implikacije onog to se s drutvom dogaa. Stoga i status sociologije tog vremena nije
tek status nove akademske discipline, nego ona, kako kod svojih protagonista, odnosno

73

Ratko ori, Pojam osobe u sociologiji milea Durkheima...

Acta Iadertina, 3(2006), 73-80

utemeljivaa, tako i kod publike kojoj se obraaju (prije svega znanstvene zajednice, ali
i ostalih drutvenih slojeva), zadobiva i armira i svoju praktinu, moralno-utilitarnu
dimenziju, dimenziju koja je vezuje uz stvarni, konkretni drutveni ivot.
Unato dominantno pozitivistiki intoniranim odreenjima nove znanosti, kao
i terminologijom i kljunim kategorijama kojima barata, a koje tee egzaktnosti i
objektivnosti po uzoru na prirodne znanosti, nova znanost o drutvu ne moe odmah i do
kraja prekinuti sve svoje veze sa socijalnom lozojom, koja je, kako u anglosaksonskom
svijetu, tako i na europskom kontinentu tematizirala podruje drave, politike te odnos
ovjeka i drutva. Stoga je rana sociologija, s jedne strane holistika, jer nastoji zahvatiti
cjelinu drutvenog ivota odnosno njegove tokove, a s druge strane (iako se, barem kada je
o 19. stoljeu rije, ne moe govoriti o nekakvom disciplinarnom oblikovanju sociologije
morala niti pak neke druge posebne sociologije), u svih sociologa 19. stoljea, a napose u
Francuskoj, vrlo je snano istaknuta moralna dimenzija predmeta kojeg obrauju.
Etika pitanja, pitanja morala, koja se u osnovi svode na pitanje to je istinski dobro,
odnosno to je istinski moral tradicionalno su, jo od Aristotela, bila razmatrana u okviru
praktine lozoje; kasnije, kao sustavna reeksija o moralu u okviru lozoje morala,
odnosno etike. Etika, kao zasebna lozofska disciplina oblikovala se kao najmjerodavniji
oblik reeksije o moralnoj dimenziji ljudskog iskustva. No kako se sva ljudska praksa,
odnosno iskustvo, pa ak i kad je rije o individualnim odlukama, teko moe istrgnuti
iz svog drutvenog konteksta, drutvene interakcije (naime, i individualna odluka
utjee na ponaanje drugih, kao to iz rog ponaanja na svojevrstan nain proizlazi),
tako je i podruje morala, sasvim samorazumljivo, postalo predmetom i nove znanosti
o drutvu. Kako se pak sociologija kao znanost o drutvu (drutvenim injenicama)
nastojala odvojiti od dotadanjih "spekulacija" o moralu, odnosno promatrati drutvene
injenice kao predmete znanstveno-metodoloki zasnovane analize, to se i pitanje morala
takoer ukazalo kao podruje stvarnih drutvenih injenica. Drugim rijeima, i moral je
postao predmet objektivne znanstveno-socioloke analize. Ipak, s obzirom na specinu
vrijednosnu optereenost, moramo se sloiti s tvrdnjom kako "socioloke analize morala
teko mogu funkcionirati bez uvaavanja lozofski reeksija i uvida", te da stoga,
"potpuno odvajanje sociologije morala od lozoje nije ni mogue ni potrebno". (Pharo,
2006: 206, pogovor R. Kalanj)
Ako se sloimo s miljenjem . Durkheima da je duhovni zaetnik suvremene sociologije
zapravo Saint-Simon, a ne A. Comte, koje kasnije naglaava i prihvaa Georges Gurvitch
(Gurvitch, 1966: 42), tada ve kod Saint-Simona ne samo da nalazimo "ve razvijene klice
svih ideja koje su hranile misao nae epohe", kako je tvrdio Durkheim, nego kod njega
nalazimo i vrlo snano istaknutu i tenju da se u sredite zanimanja 'socijalne ziologije',
kako je novu znanost o drutvu nazivao Saint-Simon, postave moralni problemi. Za
Saint-Simona "ljudska zajednica predstavlja pravo bie" koje je istovremeno i kolektivni
i individualni napor. Taj kolektivni napor, koji je istovremeno i duhovan i materijalan,
prua Saint-Simonu dovoljan razlog za tvrdnju kako nema "drutva bez zajednikih ideja
i da je moral nuna spona koja povezuje drutvo u cjelinu". (Gurvitch, 1966: 43) Za
Saint-Simona industrija sadrava sve stvarne snage drutva, no materijalna i duhovna
proizvodnja se uzajamno proimaju, pa stoga zakljuuje: "Svaki je drutveni reim samo
primjena odreenog lozofskog sistema, i prema tome nije mogue uspostaviti nov reim,
ako prije toga nije izgraen nov lozofski sistem kojemu taj reim mora odgovarati."
(Gurvitch) Kako je smatrao da ivi u epohi koja "nije samo kraj francuske revolucije, ve

74

Ratko ori, Pojam osobe u sociologiji milea Durkheima...

Acta Iadertina, 3(2006), 73-80

poetak europske revolucije", Saint-Simon svojom socijalnom ziologijom eli razrijeiti

naglaeno kriznu bremenitost svog vremena, jer "kriza u koju su uvueni politiki stalei
prije trideset godina ima za temeljnu posljedicu totalnu promjenu socijalnog sistema"
(Fiamengo, 1987: 13). Dakle, stvaranje nove znanosti o drutvu ima zadatak osvijetliti
"smisao tih velikih drutvenih preobraaja i prijelaza, njihove pokretake snage i ukazati
na perspektivu daljnjeg kretanja" (Fiamengo, 1987: 13). Uviajui znaaj onog lozofskog,
duhovnog, dakle i moralnog, Saint-Simon naglaava promjene do kojih dolazi u moralnom
podruju, u smislu naputanja pravila pasivne podlonosti u korist vrijednosti jedinstva
i jednakosti. Te se vrijednosti kao "novi moral"oblikuju u "ivotu rada" kojeg donosi
industrijsko drutvo.
I Auguste Comte koji je dao naziv novoj znanosti o drutvu takoer ne vidi sociologiju
kao puku akademsku znanost nego "njegov sistem pozitivne lozoje i pozitivnih nauka
ima temeljnu vrijednost po tome to vodi novoj nauci o drutvu koja je pozvana da rijei
bitna pitanja drutvenog reda i progresa" (Fiamengo, 1987: 103) U tom smislu je svrha svih
ljudskih napora, pa, dakako, i onih lozofskih i znanstvenih, ostvarenje novog, pozitivnog
drutva. Na taj nain je i sociologija shvaena upravo u ovom, pragmatinom smislu,
naime, tako da se i ona stavlja u slubu odreenih moralnih vrijednosti koje obuhvaa
pojam pozitivnog drutva. Traenje istinskog morala, analiza individualistikog morala
koji proizlazi iz rastakanja duhovne moi religije te, na koncu, razrjeenje politike i
duhovne krize svog vremena zadaa je sociologije po A. Comteu.
Od svog prvog velikog rada O podjeli drutvenog rada (1893), pa do posljednjeg za
ivota objavljenog djela Elementarni oblici religijskog ivota (1912), mile Durkheim u
sredite svog interesa stavlja podruje morala. Da je tome tako upuuje nas i letimino
nabrajanje temeljnih pojmova njegove sociologije mehanika i organska solidarnost,
kolektivna svijest, anomija, moralna gustoa, moralna sila itd. Pa i samo odreivanje
predmeta sociologije, a to je drutvena injenica nedvosmisleno upuuje na moralnu
problematiku, ali i na Durkheimovo poimanje morala koje je izrazito socioloko. Za
Durkheima je drutvena injenica "svaki, utvren ili ne, nain djelovanja koji je kadar
izvriti izvanjsku prinudu; ili jo, koji je openit u cjelokupnom danom drutvu u isti mah
posjedujui vlastitu opstojnost, neovisnu o njezinim pojedinim oitovanjima." (Durkheim,
1999: 32) Treba naglasiti da je za Durkheima drutvena injenica gotovo istovjetna s
moralnom injenicom, pa upravo u tom smislu moral izvanjski i prinudno djeluje na
pojedinca. No nije samo terminologija i upuenost na prouavanje drutvenih (moralnih)
injenica ono to upuuje na centralno mjesto koje problematika morala zauzima u
Durkheimovoj sociologiji. Naime, i Durkheim je, kao uostalom i Saint-Simon i Comte
shvaao svoj znanstveni angaman ne samo kao akademski, nego je doista vjerovao u
to da sociologija moe, na temelju pozitivnih istraivanja i objektivnih spoznaja, pomoi
u moralnoj konsolidaciji drutva. "U nestabilnom i neizvjesnom ("kriznom") sklopu
na prekretnici stoljea njega je najvie zaokupljala ekstremna diferencijacija funkcija
modernog drutva i stoga se pitao to bi valjalo uiniti kako bi to, na bezbroj specijalnosti
podijeljeno drutvo sauvalo svoju neophodnu intelektualnu i moralnu koherentnost."
(Kalanj, 2005: 159)
Razlikujui mehaniku solidarnost, koja je karakteristina za drutva na niem stupnju
razvoja i koju karakterizira slinost pojedinaca koji ine zajednicu, od organske solidarnosti,
koja se temelji na podjeli rada, Durkheim uoava patoloke pojave svojstvene modernim
industrijskim drutvima koja upravo karakterizira razgranata podjela rada. Te patoloke

75

Ratko ori, Pojam osobe u sociologiji milea Durkheima...

Acta Iadertina, 3(2006), 73-80

pojave on podvodi pod pojam anomije, koja znai odsutnost drutvene regulacije koja
osigurava kooperaciju meu specijaliziranim funkcijama. Za Durkheima su industrijska
drutva ona u kojima su privredne funkcije u protekla dva stoljea doivjele dotad nevien
razvoj, tako da one potiskuju sve ostale, napose vojne, upravne i vjerske funkcije. ak i
znanost, koja se, prema Durkheimu, jedinio moe boriti s privredom, zadobiva premo
ukoliko slui praksi, odnosno privredi. Problem koji Durkheim postavlja (u predgovoru
drugog izdanja O podjeli drutvenog rada) u vezi s tezom da "naa drutva jesu, ili
da u najveoj mjeri tee postati industrijskima" jest da dominacija privrednih funkcija u
"cjelokupnom drutvenom ivotu oigledno ne moe ostati toliko neureen a da iz toga ne
proizau najdublji poremeaji. To je nadasve izvorom opeg opadanja morala. Jer upravo
zato to se danas privrednim funkcijama bavi najvei broj graana, postoji velik broj
pojedinaca kojima gotovo cio ivot protjee u industrijskoj i trgovakoj sredini. Budui da
je ta sredina neznatno proeta moralnou, to moe imati za posljedicu da se najvei dio
njihova ivota odvija mimo svakog moralnog djelovanja." (Durkheim, 1960: 34, prema
Kalanj, 2005) Konstatirano stanje anomije, koje se iz sfere privrednog ivota prelijeva na
itavo drutvo jest zlo koje je ustanovljeno, a u istom predgovoru Durkheim mu nastoji
pronai uzrok i lijek. Uzrok ni u kom sluaju nije podjela rada jer je funkcija podjele
rada u samom djelu argumentirano predstavljena upravo kao moralna. Naime, osim to
podjela rada zadovoljava specine materijalne potrebe, njezino je postojanje nerazdvojno
od odnosa zajednitva, to znai da je istinska funkcija podjele rada moralna. U uvjetima
visokog stupnja materijalne i moralne gustoe, izraene individualnosti i osobnosti, podjela
rada jaa meuzavisnost pojedinaca to Durkheim naziva organskom solidarnou. Do
naruavanja drutvene solidarnosti, odnosno anomije, dolazi u sluaju "abnormalnih
oblika" podjele rada kojima dolazi do disperzije interesa koja rezultira ekonomskim
krizama i klasnim sukobima. Za Durkheima drava i politiko drutvo ne mogu pruiti
izljeenje stanja anomije, nego to mogu biti samo grupe bliske odreenoj profesiji, a koja
moe uspostaviti sustav pravila za skladno funkcioniranje podjele rada. "Jedina grupa koja
ispunjava sve te uvjete, jest ona koju bi tvorili svi sudionici jedne iste djelatnosti ujedinjeni
i organizirani u korporaciju ili profesionalnu grupu." (Cvjetianin i Supek, 2003: 12)
Korporacija ili profesionalna grupa treba, dakle, postati javna institucija kako bi se u raznim
privrednim zanimanjima uspostavili profesionalni moral i profesionalno pravo. Pozivajui
se uglavnom na povijesne oblike profesionalnih udruenja (antika, srednji vijek) Durkheim
argumentira u korist moralnog djelovanja koje je osnovna funkcija korporacija. Po njemu,
ono to prije svega vrijedi uoiti u profesionalnoj grupi jest moralna snaga koja je sposobna
ograniiti pojedinane egoizme i njegovati u srcima radnika ivlji osjeaj solidarnosti.
Prouavanje anomije, kao odsutnosti normi, koju je vidio kao osnovni problem
industrijskog drutva, Durkheim nastavlja i u svom sljedeem klasinom djelu Samoubojstvo,
koje "nije puka monograja o jednom specinom sociolokom izazovu, ve pokuaj da
se proui i pokae opi prilog analizi kulture industrijskog drutva, pokuaj da se proui
i pokae kako je taj najosobniji in jasno povezan s problemom drutvene kohezije i
zajednikih drutvenih veza." (Kalanj, 2005: 175) Durkheim pristupa samoubojstvu kao
drutvenom fenomenu to znai da ga objanjava drutvenim uzrocima, dakle, stanjem
drutva, strujama miljenja, prekomjernim individualizmom i pesimistikim strujama
unutar kulture. Razlikujui etiri vrste samoubojstva egoistiko, anomijsko, altruistiko
i fatalistiko on ih vezuje uz vlastitu teoriju morala i drutvene solidarnosti. To znai
da samoubojstvo ima drutvene pretpostavke, odnosno ono se objanjava "preslabom
ili, naprotiv presnanom drutvenom integracijom, to jest, u krajnjoj liniji, stupnjem
prisutnosti drutva u pojedincima." (Pharo, 2006: 49)

76

Ratko ori, Pojam osobe u sociologiji milea Durkheima...

Acta Iadertina, 3(2006), 73-80

Durkheimova teorija morala ili njegov projekt pozitivne znanosti o moralu zauzima
sredinje mjesto u svakom njegovom djelu, pa ga stoga moemo smatrati utemeljiteljem
ove discipline jer je tradicionalnu lozoju morala htio zamijeniti istinskom znanou o
moralu koja bi se temeljila na promatranju drutva. Reeno je da za Durkheima "moralne
injenice tvore potklasu drutvenih injenica koje bitno pridonose prisilama to ih drutvo
namee individualnim subjektima i koje se posebno manifestiraju u obiajima." (Pharo,
2006: 4) Kao takva, njegova teorija morala predstavlja jednu od sociokulturalnih teorija
morala koje se smatraju "holistikim teorijama jer u pristupu drutvenim injenicama
privilegiraju analizu velikih drutvenih tokova i organiziranih djelovanja, a ne individualnih
inova. Kad se radi o moralnim pitanjima, one se ponajprije zanimaju za socijalnu diobu
smisla i vrijednosti, a ne za njihov konceptualni sadraj. Sociokulturalne teorije posebice
se bave nainom na koji institucije i drutvene grupe mogu konstruirati i oblikovati smisao
i individualne vrijednosti kako bi osigurale odreenu drutvenu stabilnost i prikladnost."
(Pharo, 2006: 47) itavoj Durkheimovoj sociologiji, dakako i njegovoj sociologiji morala,
prigovara se da nema adekvatnu teoriju subjekta (Kalanj, 2005: 174). Ve i injenica da
je odbacivao individualno-psiholoke uzroke u objanjavanju drutvenih injenica, kao i
njegovo vrijednosno stajalite kako se uzroci anomije koja pogaa industrijska drutva
nalaze u pretjeranom individualizmu i egoizmu, te da lijek takvom stanju moe biti
samo kolektiv koji ima moralnu snagu koja e integrirati pojedinca, dovoljan su razlog
da se njegova sociologija (i sociologija morala) oznaavala pojmom "sociologizam".
Patrick Pharo u svojoj Sociologiji morala takoer ukazuje na "Durkheimovu dilemu"
koja proizlazi iz suprotstavljanja moralne autonomije i drutvene prisile. On ukazuje na
Durkheimovo miljenje iskazano u Elementarnim oblicima religijskog ivota kako upravo
"kolektivna snaga drutva, koje se njegovi lanovi ipak boje, odreuje pojavu vjerskih i
moralnih kategorija, kao to su kategorija potovanja, a s njima i sveukupnost spoznajnih
i logikih kategorija." Pharo zakljuuje kako se itav Durkheimov problem sastoji u tome
da "objasni subjektivnu privrenost pojedinaca moralnoj snazi koja im najprije dolazi
izvana, uz pomo drutvenih pravila i prisila, iako je takoer doivljavaju kao unutarnju
prisilu i unutarnji impuls." (Pharo, 2006: 53, 54) Taj problem Durkheim je rijeio, istie
u nastavku Pharo, pridajui znaaj ulozi sankcija (rasprenih ili organiziranih, pozitivnih
ili negativnih). No zbog injenice da pojedinci potuju pravila i norme, ak i onda kad im
ne prijete nikakve sankcije, Durkheim je bio prisiljen uvesti pojam subjektivne moralne
autonomije, to je, smatra Pharo, prilino teko spojiti s ostatkom njegove teorije.
Durkheimova teorija o osobi, koju on poetno razvija ve u djelu O podjeli drutvenog
rada, a upotpunjuje u Elementarnim oblicima religijskog ivota, takoer govori o ovoj
dilemi, a osim toga, svakako ublaava ili pak ini slojevitijom tezu o "sociologizmu". Tu
poglavito mislim na Durkheimovo razlikovanje pojmova individualizacija i poosobljenje.
"Durkheim se, to kritiari najee previaju, suprotstavljao gubljenju individualnog u
kolektivnom i zagovarao je razvoj osobne autonomije i individualnih razlika kao jedine
odrive osnove istinskog individualizma." (Kalanj, 2005: 181) Taj individualizam koji je
temeljen na razvoju osobne autonomije za Durkheima ini osnovu solidarnosti koja poiva
na podjeli rada. Stoga upravo taj problem promjenu oblika drutvene solidarnosti
Durkheim predstavlja kao kljunu u predgovoru prvog izdanja O podjeli drutvenog rada.
"Kako se dogaa da pojedinac, i pokraj toga to postaje samostalniji, u sve veoj mjeri
ovisi o drutvu? Kako on moe istodobno postajati sve vie linost i sve vie solidaran, tj.
meusobno ovisan?" (Cvjetianin i Supek, 2003: 15) U uvodu O podjeli drutvenog rada
Durkheim nastoji odgovoriti na ova pitanja na nain da pojanjava pojmove mehanike

77

Ratko ori, Pojam osobe u sociologiji milea Durkheima...

Acta Iadertina, 3(2006), 73-80

i organske solidarnosti. To, izmeu ostalog, ini i tako to ukazuje na dvojnost ljudske
svijesti. Jedna sadri osobno stanje svakog od nas, dok su stanja koja obuhvaa druga
svijest zajednika drutvu u totalitetu. Kada prevladava ova druga, zajednika svijest u
svakom pojedincu, lanu drutva, govorimo o mehanikoj solidarnosti, solidarnosti po
slinosti. "Solidarnost koja proistjee iz slinosti dostie svoj vrh kada zajednika svijest
pokriva cijelu nau svijest i u svakoj toki se poklapa s njom. Meutim, u tom trenutku
naa individualnost ne postoji. Kad ova solidarnost razvija svoju aktivnost, naa osobnost
nestaje. Mi nismo mi sami, nego kolektivno bie." (Cvjetianin i Supek, 2003: 21) Ovakvu
solidarnost Durkheim naziva mehanikom zato to je individualna svijest obian djeli
kolektivnog tipa i slijedi sve njegove pokrete. Sasvim je drukije sa solidarnou koju
stvara podjela rada, koja podrazumijeva razlikovanje pojedinaca jednih od drugih. "Ona
je mogua ako svatko ima vlastito polje djelatnosti, ako ima osobnost. Potrebno je da
kolektivna svijest ostavlja nepokriven jedan dio individualne svijesti; to je to podruje
prostranije, to je jae, utoliko je jaa kohezija koja proistjee iz te solidarnosti.. Zaista, s
jedne strane, svatko ovisi utoliko jae o drutvu ukoliko je rad u veoj mjeri podijeljen,
a s druge strane, svaija djelatnost je utoliko vie osobna ukoliko je vie specijalizirana."
(Cvjetianin i Supek, 2003: 22) Iskazujui na ovom mjestu organicistike i evolucionistike
utjecaje (H. Spencer), Durkheim ovaj oblik solidarnosti naziva organskom (odnos
organizam, cjelina organ, dio) koja je solidarnost vieg reda u odnosu na mehaniku. "to
su drutva primitivnija, to ima vie slinosti meu pojedincima od kojih se oni sastoje."
Analizi dvojnosti ljudske svijesti, odnosno pitanju o osobi, Durkheim se ponovo vraa
u Elementarnim oblicima religijskog ivota, dakako, u poneto drukijem kontekstu, ali
ga istiemo upravo zato to taj ekskurs o osobi sadri i nastojanje da se rasvijetli dilema
izmeu moralne autonomije i drutvene prisile.
Govorei o ideji due u kontekstu obrazlaganja kolektivnog utemeljenja religije
(totemizma), kao izvedene iz njega, a ne prvotne (animizma), Durkheim je povezuje s
narodskim oblikom ideje osobe. "Nastanak prve mora nam, dakle, pomoi da razumijemo
kako se obrazovala ona druga." (Durkheim, 1982: 248) U nastavku Durkheim naglaava
kako je pojam osobe proizvod dvaju vrsta imbenika, od kojih je jedan (bitno bezlian)
upravo princip koji kolektivu slui kao dua, a koji ini samu supstanciju individualnih
dua. To je onaj dio u kojem se sve svijesti sjedinjuju, te na taj nain ini dio kolektivne
batine. Drugi imbenik, koji je neophodan da bi se uope govorilo o osobi, jest onaj koji
fragmentira i diferencira, odnosno individualizira, a to je, smatra Durkheim, tijelo. "Kako
su tijela odvojena jedna od drugih i kako zauzimaju razliite toke u vremenu i prostoru,
svako od njih ini posebnu sredinu u kojoj se kolektivne predodbe na razliit nain
prelamaju i boje. Otuda slijedi da sve svijesti usaena u ova tijela iako imaju pogled na
isti svijet, naime svijet ideja i osjeanja koja tvore moralno jedinstvo grupe taj svijet ne
vide pod istim kutom, ve ga svaka izraava na svoj nain." (Durkheim, 1982: 249)
Od ova dva, podjednako vana imbenika, Durkheim onom prvom, kolektivnom pridaje
odluujui znaaj. Pri tom se nadovezuje na Leibnizov pojam monada jer je "Leibniz bio
jedan od onih koji su najivlje osjeali to je osoba". Interpretirajui Leibniza, Durkheim
kae kako je monada personalno i samostalno bie iako je njihov sadraj istovjetan, naime,
sve one izraavaju isti predmet, svijet, a kako je sam svijet samo sistem predodaba, onda je
svaka pojedinana svijest samo odbljesak univerzalne svijesti, s time to svaka izraava svijet
sa svoje toke gledanja i na svoj nain. Nadovezujui se i na Kanta, Durkheim naglaava
kako je za velikog njemakog lozofa volja temeljna odrednica osobe. "Volja je sposobnost

78

Ratko ori, Pojam osobe u sociologiji milea Durkheima...

Acta Iadertina, 3(2006), 73-80

da se djeluje u skladu s umom, a um je ono to je u nama najbezlinije. Jer um nije moj

um, ve ljudski um uope. On je mo duha da se uzdigne iznad posebnog, kontingentnog,
individualnog, eda bi mislio u obliku univerzalnog. S ove toke gledanja, dakle, moe se
kazati da ono to ovjeka ini osobom jest ono ime se on podudara s drugim ljudima, ono
to ga ini ovjekom, a ne nekim ovjekom." (Durkheim, 1982: 249)
Na temelju ovih interpretacija Durkheim izgrauje vlastitu teoriju osobe, u kojoj se
istie razlika izmeu individualizacije i izgraivanja osobe, pri emu se dotie i pitanja
slobode, odnosno autonomije moralnog djelovanja.
Drutveni imbenik koji tvori osobu za Durkheima jest onaj koji nije podinjen
neposrednoj zavisnosti od organskog imbenika. "Ope ideje koje religija ili znanost urezuju
u nae duhove, mentalne operacije koje te ideje pretpostavljaju, vjerovanja i osjeanja koja
su u osnovi naeg moralnog ivota svi ti vii oblici psihike djelatnosti koje drutvo u
nama budi i razvija ne povode se slijepo za tijelom, kao nai osjeaji i kinestetika stanja."
Determinizam koji vlada u svijetu drutvenih predodaba, daleko je elastiniji, smatra
Durkheim, od onog iji su temelji u grai naih tkiva, pa je samim time, tu podruje
ljudske slobode. U tom kontekstu, Durkheim istie kako "strasti individualiziraju, a ipak
podjarmljuju." Tek osoba moe slobodno, moralno autonomno djelovati. "Oni, dakle,
koji inzistiraju na svemu onome to je u pojedincu drutveno ne misle zbog toga porei
ili srozati osobu. Oni je samo odbijaju pobrkati s injenicom individuacije." (Durkheim,
1982: 250)

Literatura:
Cvjetianin, V. i Supek, R. (2003) mile Durkheim i francuska socioloka kola, Zagreb:
Naklada Ljevak.
Durkheim, . (1982) Elementarni oblici religijskog ivota, Beograd: Prosveta.
Durkheim, . (1999) Pravila socioloke metode, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk /
Hrvatsko socioloko drutvo.
Fiamengo, A. (1987) Saint-Simon i Auguste Comte, Zagreb: Naprijed.
Gurvitch, G. (1966) Sociologija, Zagreb: Naprijed.
Kalanj, R. (2005) Suvremenost klasine sociologije, Zagreb: Politika kultura.
Pharo, P. (2006) Sociologija morala, Zagreb: Masmedia.

79

Ratko ori, Pojam osobe u sociologiji milea Durkheima...

Acta Iadertina, 3(2006), 73-80

The Concept of the Individual in the Sociology of mile Durkheim and the
Foundation of the Sociology of Morals
Summary
Examining the development of early sociology the author emphasizes the fact that even in the
works of its founding fathers it contained a marked moral dimension in the choice of topics
as well as in the attempt to morally reform or consolidate society. Emile Durkheim, by dening
sociology as the study of social facts which externally and forcefully affect the individual, also
analyzes moral facts as a subset of social facts. Thus he is the founder of the socio-cultural
theories of morality which approach the eld of morality from the point of the social and cultural
determinants which shape it. But, as we also nd the problem of moral autonomy in Durkheim's
work, the author discusses how Durkheim analyzes the concept of the individual in his book
Elementary Forms of the Religious Life, and points out the complexity of Durkheim's concept
of morality.
Key words: individualization, concept of the individual, moral autonomy, moral fact.
Prijevod saetka na engleski jezik: David Veskadijaga

80