Presuda: Izdvojeno miljenje o Presudi potpredsjednika Meunarodnog suda

pravde Awn Shawkat Al-Khasawneh

Drage kolege, zamirili ste pred dokazima o odgovornosti Srbije za genocid
Potpredsjednik Meunarodnog suda pravde Awn Shawkat Al-Khasawneh, zajedno sa ad
hoc sudijom Ahmedom Mahiouem, nije se sloio sa miljenjem ostalih 13 sudija,
smatrajui da je bilo dovoljno dokaza za presudu po kojoj je Srbija odgovorna ne samo za
nespreavanje, ve i za izvrenje genocida u Bosni i Hercegovini. Iz opirnog izdvojenog
miljenja sudije Al-Khasawneha donosimo njegovu analizu Merituma Presude i
Zakljuak
Potpredsjednik Meunarodnog suda pravde Awn Shawkat Al-Khasawneh i
predsjednica Suda Rosalyn Higgins
()
II Meritum
30. Miljenja sam da su uee ili impliciranost SRJ-a u genocidu koji se desio u Bosni i
Hercegovini tokom devedesetih i ozbiljniji po svojoj prirodi, a i iri u teritorijalnom
opsegu nego to to izraava puko nespreavanje genocida u Srebrenici.
31. To implicira da bi optuba da se genocid desio i u drugim dijelovima BiH i da je SRJ
bila odgovorna ne samo za to to nije sprijeila genocid, ve i zato to je bila aktivno
ukljuena, bilo kao glavni odgovorni ili kao sauesnik, ili kroz zavjeru ili poticanje,
vjerovatno i bila dokazana da Sud nije usvojio metodologiju koja se razmatra u daljem
tekstu.
32. To implicira i da su injenice o odgovornosti SRJ-a za genocid u Srebrenici dokazane
do zadovoljavajueg standarda.
33. Pri tome ne zanemarujem injenicu da Meunarodni krivini tribunal za bivu
Jugoslaviju do sada nije utvrdio da su se zloin genocida ili drugi srodni zloini navedeni
u Konvenciji o genocidu desili u Bosni i Hercegovini (osim u Srebrenici), te da je,
shodno tome, genocid tee, ali ne i nemogue dokazati. Svjestan sam i toga da dodatne
potekoe u tom smislu proizilaze iz nedovoljne jasnoe elemenata genocidne namjere
dolus specialis, te iz potrebe da se, obzirom na teinu optube za genocid, primjenjuju
visoki standardi dokazivanja.
34. Smatram, pak, da bi Sud utvrdio genocid i odgovornost SRJ-a za njega da je slijedio
drugaiju metodologiju, bez, naravno, bilo kakvog odstupanja od visokog standarda
dokazivanja ili strogoe u nainu razmiljanja.
35. Kao prvo, podnosilac tube upozorio je Sud na postojanje "redigovanih" dijelova
dokumenata Vrhovnog odbrambenog savjeta odgovorne strane. Sud, naalost, nije
djelovao u skladu sa lanom 49. svog statuta, mada jest ovlaten da to ini. Razumno je
oekivati da bi ti dokumenti rasvijetlili centralna pitanja namjere i mogunosti
pripisivanja. Argumentacija koju Sud daje u stavu 206. presude, "... po ovom pitanju, Sud
primjeuje da podnosilac ima na raspolaganju detaljnu dokumentaciju i druge dokaze,
posebno iz lako dostupnih arhiva Meunarodnog tribunala...", gora je od toga to nije
djelovao. Kao dodatak ovome, na kraju stava 206. Sud kae: "Mada Sud nije udovoljio
nijednom od zahtjeva podnosioca da mu se dostave neredigovani primjerci dokumenata,
jest primio na znanje sugestiju podnosioca da Sud moe izvesti sopstvene zakljuke

(kurziv dodan). Mora se primijetiti da lan 49. Statuta predvia da se "formalno mora
primiti na znanje svako odbijanje", a ne sugestija podnosioca. Uz ovakvu potpuno
neujednaenu izjavu koja ne zadovoljava ono to trai lan 49., nikakav zakljuak nije
izveden iz toga to je primljeno na znanje da odgovorna strana odbija da predoi sadraj
neredigovanih dokumenata. Bilo bi za oekivati da posljedica onoga to je Sud primio na
znanje bude da prebaci onus probandi, ili da omogui liberalniji slijed izvoenja
zakljuaka, kako to trai ranija praksa Suda, kao i aspekti zdravog razuma i pravinosti.
Sud je to jasno izrazio u presudi u predmetu Krfski kanal:
"S druge strane, injenica da je drava imala iskljuivu teritorijalnu kontrolu unutar
svojih granica odraava se na metode dokazivanja dostupne dravi da stekne saznanja o
takvim dogaajima. Na osnovu takve iskljuive kontrole, druga drava, rtva krenja
meunarodnog prava, esto nije u mogunosti pruiti direktne injenine dokaze koji bi
ukazali na odgovornost. Takvoj dravi treba omoguiti liberalniji slijed izvoenja
zakljuaka o injenicama i dokazima na osnovu indicija. Takvi indirektni dokazi
prihvataju se u svim pravnim sistemima i njihova upotreba priznata je u meunarodnim
odlukama. Posebna teina mora im se dati kad se zasnivaju na seriji uzajamno povezanih
injenica koje logiki vode ka jedinstvenom zakljuku." (Corfu Channel /United
Kingdom v. Albania/, Merits, Judgement, ICJ Reports 1949, str. 18.)
36. Drugo, Sud je test djelotvorne kontrole primijenio na situaciju koja se razlikuje do
one koja je postojala u predmetu Nicaragua. U ovom predmetu su postojali jedinstvo
ciljeva, jedinstvo etnike pripadnosti i zajednika ideologija, takvi da djelotvorna
kontrola nad nedravnim akterima ne bi bila ni potrebna. U primjeni testa djelotvorne
kontrole, Sud je slijedio lan 8. Odredbi o dravnoj odgovornosti Komisije za
meunarodno pravo (presuda, stavovi 402. do 407.).
37. Meutim, uz duno potovanje prema veini, osnovano se moe rei da je test
kontrole varijabilan. Mora se podsjetiti na to da su neki lanovi Komisije za
meunarodno pravo skretali panju na to da su u konkretnim pravnim kontekstima
potrebni razliiti nivoi zadovoljavajue kontrole.17 Odluka albenog vijea
Meunarodnog tribunala u predmetu Tadi, potvrena u predmetu elebii, ima takav
pristup. U predmetu elebii, albeno vijee je smatralo da: "test 'sveukupne kontrole'
mogao bi se ispuniti ak i da su oruane snage koje su djelovale u ime 'drave koja ima
kontrolu' imale autonomnu mogunost izbora sredstava i taktike, mada su uestvovale u
zajednikoj strategiji, zajedno sa dravom koja ima kontrolu." (Tuilac protiv Delalia,
ICTY, albeno vijee, 20. februar 2001., stav 47.)
38. Uz odbijanje Tribunalovog pristupa koji se zasniva na kontekstu, Komentar na lan 8.
Komisije za meunarodno pravo postie malo vie od, s jedne strane, distinkcije izmeu
pravila pripisivanja u smislu odgovornosti drave i, sa druge strane, pravila
meunarodnog humanitarnog prava u smislu pojedinane krivine odgovornosti.18
Meutim, mora se podsjetiti i na to da je u predmetu Tadi, zapravo, albeno vijee to
pitanje tretiralo kao pitanje dravne odgovornosti, posebno u pogledu toga da li je SRJ
bila odgovorna za postupke VRS-a, te smatralo, shodno tome, da primjenjuje pravila
pripisivanja po meunarodnom pravu. (Tuilac protiv Tadia, presuda Meunarodnog
tribunala br. IT-94-1-A, 15. juli 1999., stav 98.)
39. Naalost, to to je Sud odbacio standarde iz predmeta Tadi ne tretira kljuno pitanje
koje je tu sadrano - to da razliite vrste aktivnosti, posebno u stalno promjenjivoj prirodi
oruanog sukoba, mogu traiti suptilne varijacije u pravilima pripisivanja. U predmetu

Nicaragua, Sud je smatrao da su Sjedinjene Drave i Kontrai imali iste ciljeve - da se

nikaragvanska vlada zbaci. Ti su se ciljevi, s druge strane, mogli ostvariti bez izvrenja
ratnih zloina ili zloina protiv ovjenosti. Kontrai su se, u ostvarenju svojih ciljeva,
mogli ograniiti na vojne mete. U tom smislu, da bi pripisao zloine protiv ovjenosti u
sklopu ostvarenja zajednikog cilja, Sud je smatrao da su sami zloini mogli biti predmet
kontrole. Meutim, kad je zajedniki cilj izvrenje zloina definiran kao takav na
meunarodnom nivou, previsoka je granica da se trai i kontrola nad nedravnim
akterima i konkretnim operacijama unutar kojih su ti zloini izvreni. U takvom pristupu
postoji inherentna opasnost da se dravama daje mogunost da vode kriminalne politike,
kroz nedravne aktere ili surogate, bez preuzimanja direktne odgovornosti za njih. Izjava
u stavu 406. ove presude, u smislu da je "test 'sveukupne kontrole' neprikladan, jer
rastee previe, skoro do granice prekida, vezu koja mora postojati izmeu ponaanja
dravnih organa i njene meunarodne odgovornosti", uz duno potovanje, potpuno je
neuvjerljiva, jer ne uzima u obzir to da takva veza mora biti osnov u situaciji gdje postoji
zajedniki kriminalni cilj. Daleko je od oiglednog i to da test sveukupne kontrole nije
uvijek dovoljno precizan da bi upuivao na odgovornost drave.
40. Tree, Sud je odbio da iz konzistentne sheme postupanja u BiH izvede zakljuak o
genocidnoj namjeri. Sud se u svom razmiljanju vrsto oslanja na nekoliko argumenata,
od kojih je svaki u ove svrhe neodgovarajui i suprotan konzistentnoj jurisprudenciji
meunarodnih krivinih tribunala.
41. Sud prvo razmatra da li strateki ciljevi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini19
predstavljaju dokaz genocidne namjere, ali zakljuuje da su ciljevi "mogli biti ostvareni
raseljavanjem stanovnitva i osvajanjem teritorija" (presuda, stav 372.). Sud nadalje
primjeuje da motiv stvaranja Velike Srbije "nije morao traiti unitenje bosanskih
Muslimana i drugih zajednica, ve njihovo protjerivanje" (ibidem). Sud, u sutini,
zanemaruje injenice i zamjenjuje ih sopstvenom procjenom toga kako su bosanski Srbi
mogli, hipotetiki, na najbolji nain ostvariti svoje mrane strateke ciljeve. Podnosilac
ne trai od Suda da ocijeni da li su bosanski Srbi u ostvarenju svojih ciljeva bili
djelotvorni. Podnosilac od Suda trai da sagleda shemu postupanja i iz toga izvue
logiki neophodne zakljuke. Jurisprudencija meunarodnih krivinih tribunala o ovom
pitanju manje je od ovog suda sklona vjetakoj distinkciji izmeu namjere relevantne za
genocid i namjere relevantne za etniko ienje. albeno vijee u predmetu Krsti jasno
smatra da se na shemu postupanja poznatu kao etniko ienje moe osloniti kao na
dokaz za mens rea genocida.20 Zajedno sa transferima stanovnitva, koji se drugi
zakljuak moe izvesti iz obimnih dokaza o masovnom ubijanju, sistematino
usmjerenom ka muslimanskom stanovnitvu, ako ne genocidna namjera? Ako je jedini
cilj bio da se muslimansko stanovnitvo iseli, a Sud je spreman da pretpostavi da su
bosanski Srbi uradili samo ono to je strogo bilo neophodno da bi se taj cilj ostvario, ta,
onda, sa tim masovnim ubijanjem? Ako Sud ne moe zanemariti to da je transfer
stanovnitva bio jedan nain ostvarenja stratekih ciljeva, zato bi, onda, zanemario to da
su bosanski Srbi taj metod koristili kao jedan od mnogih - ukljuujui masovno ubijanje
pripadnika zatiene grupe.
42. Drugi argument na koji se Sud oslanja vee se za postupanje tuioca Meunarodnog
tribunala i jurisprudencije Tribunala u pogledu genocida. Sud odbija argument
podnosioca da shema zvjerstava poinjenih nad mnogim zajednicama pokazuje
neophodnu namjeru, jer to "nije konzistentno sa zakljucima Tribunala u vezi sa

genocidom ili sa postupcima tuioca, ukljuujui i odluku da se ne tereti za genocid u

nekim vjerovatno relevantnim optunicama, te da se ide u sporazume o krivici" (presuda,
stav 374.). To to Tribunal nije utvrdio genocid na osnovu sheme postupanja u cijeloj
BiH nije, naravno, uope iznenaujue. Tribunal je nadlean samo da odluuje o
pojedinanoj krivinoj odgovornosti odreene osobe koja je pred njim kao optuenik, te
e se, shodno tome, relevantni dokazi ograniavati na zonu djelovanja datog optuenika.
Uz to, postupanje tuioca esto se zasniva na ekspeditivnosti, pa se, shodno tome, nikakvi
zakljuci ne mogu izvoditi iz toga to tuilac prihvata sporazum o krivici, ili toga to
neku osobu nee teretiti za genocid. Mada je Sud spreman usvojiti teret dokazivanja
kakav postoji u krivinim postupcima, nije spreman priznati da postoji temeljna razlika
izmeu krivinog postupka protiv pojedinca - i predmeta koji se bavi odgovornou neke
drave za genocid. Sud shemu postupanja moe posmatrati u cijeloj BiH, jer nije
ogranien zonom djelovanja jednog odreenog optuenika - i to je trebao i uiniti.
43. Konzistentna jurisprudencija meunarodnih krivinih tribunala jasna je u pogledu
dopustivosti (ak i neophodnosti) da se oslanja na injenice i okolnosti iz kojih se moe
izvesti genocidna namjera. albeno vijee Tribunala smatra da dokaz konkretne
genocidne namjere
"moe, u odsustvu direktnih i eksplicitnih dokaza, da se izvede iz odreenog broja
injenica i okolnosti, kao to su generalni kontekst, izvrenje drugih kanjivih djela,
sistematino usmjerenih protiv iste grupe, intenzitet poinjenih zvjerstava, sistematino
usmjeravanje na rtve na osnovu njihove pripadnosti odreenoj grupi, ili ponavljanje
destruktivnih ili diskriminatornih djela."21
44. Oslanjajui se na odluku u predmetu Jelisi, albeno vijee je i u predmetu Krsti
smatralo da "kad nema direktnih dokaza o genocidnoj namjeri, namjera se moe izvui iz
injeninih okolnosti datog zloina."22
45. Meunarodni krivini tribunal za Ruandu se, isto tako, konzistentno oslanja na
izvoenje kao sredstvo utvrivanja potrebne genocidne mens rea. U predmetu Rutaganda,
albeno vijee Tribunala potvrdilo je pristup Pretresnog vijea u izvoenju genocidne
namjere:
"Vijee smatra da je genocidnu namjeru u odreenom djelu za koje se osoba tereti
mogue izvesti iz generalnog konteksta izvrenja drugih kanjivih djela sistematino
usmjerenih protiv te iste grupe, bilo da je djela izvrio isti poinilac, ili neko drugi. Drugi
faktori, kao to su intenzitet izvrenih zvjerstava, njihova generalna priroda, u regiji ili u
zemlji, ili, nadalje, injenica namjernog i sistematinog usmjeravanja na rtve na osnovu
njihove pripadnosti odreenoj grupi, dok se pripadnici drugih grupa iskljuuju, moe
Vijeu omoguiti da izvede genocidnu namjeru odreenog djela."23
46. albeno vijee Tribunala za Ruandu smatralo je i da, mada davanje izjava protiv
Tutsija ili povezanost sa ekstremistikom anti-Tutsi grupom nije sine qua non za
uspostavljanje genocidnog dolus specialis, utvrivanje takve injenice moe, pak,
omoguiti dokazivanje odreene namjere.24 U predmetu Musema, albeno vijee
Tribunala za Ruandu smatralo je da "praktino se namjera, od sluaja do sluaja, moe
izvesti iz materijalnih dokaza podnesenih Vijeu, ukljuujui dokaze koji pokazuju
konzistentnu shemu postupanja optuenog."25 Konano, u predmetu Kayishema (ije je
rezonovanje potvrdilo i albeno vijee),26 Tribunal je smatrao da "postupci optuenog,
ukljuujui indirektne dokaze, pak, mogu dati dovoljne dokaze o namjeri... Vijee smatra
da se namjera moe izvesti ili iz rijei ili iz djela, te da se moe pokazati shemom

osmiljenih aktivnosti. Vijee naroito uzima u obzir dokaze kao to su fiziko

usmjeravanje na datu grupu ili njihovu imovinu, koritenje uvredljivog jezika usmjereno
ka pripadnicima ciljane grupe, oruje koje se koristilo i teina tjelesnih povreda,
metodinost planiranja, sistematinost ubijanja. Nadalje, bitan je i broj rtava iz date
grupe."27
47. teta je to pristup ovog suda dokazivanju genocidne namjere nije vie odrazio
ovakvu relevantnu jurisprudenciju.
48. etvrto, genocid je po definiciji sloen zloin, u smislu da, za razliku od ubistva, trai
vie vremena za izvrenje, trai ponavljanje, a izvrava ga vie osoba i organa koji djeluju
zajedno. Kao takav, ne moe se posmatrati nepovezano. Naalost, postoje mjesta u
presudi gdje se to deava, ukljuujui i kljuna pitanja kao to je odgovornost SRJ-a za
genocid u Srebrenici.
49. Saznanja Beograda o vie generalnim operacijama u Srebrenici - usmjerenim ka
"zauzimanju grada" - jasno su ustanovljena.28 Uz to, Carl Bildt (evropski pregovara)
dva puta se sastao sa predsjednikom Miloeviem i generalom Mladiem zajedno, i
tokom trajanja zauzimanja grada i, nakon toga, masakra.29 Prihvaeno je i to da je
unapreenje generala Mladia u general-pukovnika obavljeno u Beogradu, i neuvjerljive
su tvrdnje odgovorne strane da se radilo tek o nekoj administrativnoj potvrdi odluke
donesene na Palama. Izvjetaj generalnog sekretara o padu Srebrenice govori o tome da
se gospodinu Bildtu na sastanku sa predsjednikom Miloeviem, 14. jula, pridruio i
general Mladi - a to je period u kojem je, zakljuio je Sud, donesena odluka da se fiziki
eliminira cijelo odraslo muko muslimansko stanovnitvo Srebrenice (presuda, stav 423.).
Izvjetaj naglaava i to da predsjednik Karadi (predsjednik Republike Srpske) nije znao
za sastanke g. Bildta, predsjednika Miloevia i generala Mladia.30
50. Na kraju, konkretno u vezi sa masakrima u Srebrenici, general Clark je, na suenju
Miloeviu, dao svjedoenje o sljedeem razgovoru koji je vodio sa predsjednikom SRJa: "Pa, sve to mogu potvrditi, asni Sude je razgovor koji sam vodio. Otiao sam kod
Miloevia i pitao ga. Kazao sam mu: 'Ako imate toliko utjecaja nad tim Srbima, kako ste
mogli dozvoliti generalu Mladiu da pobije sve one ljude u Srebrenici?' A on pogleda
prema meni - u mene. Vrlo ozbiljnog izraza lica. Napravio je stanku prije nego to je
odgovorio, pa je rekao: 'Eto, generale Clark, upozorio sam ga da to ne radi, ali me nije
posluao.' I to je bio u kontekstu svog publiciteta koji je u to vrijeme postojao u vezi sa
masakrom u Srebrenici. Ja nisam upotrijebio rije 'masakr' i nisam konkretno upotrijebio
rije 'civili', ali kontekst razgovora je u tom smislu bio izuzetno jasan i vremenski
odreen."31
51. Kljuna uloga generala Mladia u srebrenikom genocidu, blizak odnos generala
Mladia i predsjednika Miloevia, utjecajna uloga koju je Miloevi odigrao u
pregovorima oko Srebrenice (i prije i nakon genocida), kao i njegove izjave navedene u
gornjem tekstu, gledano zasebno, ne bi, moda, predstavljale dokaz saznanja
predsjednika Miloevia o genocidu koji se odvijao u Srebrenici. Gledane zajedno, te
injenice jasno ustanovljavaju da je Beograd, ako ne potpuno bio sastavni dio, onda
potpuno svjestan procesa odluivanja u vezi sa Srebrenicom, dok je Republika Srpska
bila iskljuena. ak i nakon samog dogaaja, pregovori nakon pada Srebrenice i
izvrenog genocida istovremeno su se vodili sa generalom Mladiem i predsjednikom
Miloeviem.32 Ne moe biti nikakve sumnje da je predsjednik Miloevi bio u

potpunosti upoznat sa aktivnostima generala Mladia (i vojske bosanskih Srba) u

Srebrenici tokom zauzimanja i masakra.
52. ak i vei izvor nespokojstva predstavlja ono to je u razmiljanju Suda evidentno u
nainu na koji tretira srpske paravojne jedinice poznate kao 'korpioni' (presuda, stavovi
289, 389, i 395.).
53. Stav 389. presude razmatra dva dokumenta koje je predoio podnosilac, u kojima se
pominju 'korpioni' kao "MUP Srbije" i "jedinica Ministarstva unutranjih poslova
Srbije". Ovaj stav navodi da je odgovorna strana osporila autentinost ovog dokumenta,
navodno zato to "su to kopije presretnutih dokumenata, a ne originali". Da je insistirao
na originalnim dokumentima, jasno je da Sud nikad ne bi mogao donijeti bilo kakvu
presudu. I da je tako, drugi razlog kojim se potkopava znaaj ovih dokumenata je to nisu
naslovljeni na Beograd, a poiljaoci su "slubenici policijskih snaga Republike Srpske".
To im, samo po sebi, ne umanjuje dokaznu vrijednost. Kad slubenik Republike Srpske
poalje telegram svom pretpostavljenom, u kojem se korpioni opisuju kao "MUP Srbije"
ili "jedinica Ministarstva unutranjih poslova Srbije", nema razloga da se sumnja u
tanost takve izjave.
54. Shodno tome, ovdje imamo sluaj jedinice koja je inkorporirana u snage odgovorne
strane - mada je sporan datum inkorporiranja - a Sud ipak zakljuuje da se nee tretirati
kao de jure organi odgovorne strane iz 1995. godine, bez obzira na dokaze da ih takvima
smatraju slubenici Republike Srpske. Podjednako je iznenaujui nain na koji Sud
tretira izjave Vlade Srbije i Crne Gore - nakon pada Miloevia - u smislu da ono to se
desilo u Srebrenici nije uradila Srbija, ve taj zbaeni reim. Ova izjava je, zapravo, data
povodom prikazivanja, na dravnoj i stranim televizijama, okantnih snimaka brutalnog
pogubljenja est muslimanskih zatvorenika u Trnovu, u blizini Srebrenice, koje
izvravaju korpioni. Sud u svom razmatranju statusa korpiona nije uzeo u obzir ovu
blisko povezanu injenicu.
55. Na kraju, u vezi sa korpionima, Sud u stavu 389. dalje kae: "Nadalje, Sud
primjeuje da se, u svakom sluaju, djelo organa koji drava stavi na raspolaganje
drugom javnom organu vlasti nee smatrati djelom drave, ako je taj organ postupao u
ime onog javnog organa vlasti kojem je bio stavljen na raspolaganje." Meutim, mada
ovo vjerno odraava duh lana 6. Odredbi o dravnoj odgovornosti Komisije za
meunarodno pravo, mora se primijetiti da u vezi sa ovim znaajnim injeninim
pitanjem nema dokaza da su korpioni bili stavljeni na raspolaganje nekog drugog javnog
organa vlasti.
56. Peto, nain na koji Sud tretira gorepomenutu izjavu Vlade Srbije i Crne Gore ostavlja
dosta otvorenih pitanja. Obzirom na znaaj ove izjave, treba na nju podsjetiti u cjelini:
"Oni koji su poinili ubistva u Srebrenici, kao i oni koji su naredili i organizovali taj
masakr, nisu predstavljali ni Srbiju ni Crnu Goru, ve jedan nedemokratski reim terora i
smrti, protiv kojeg je velika veina graana Srbije i Crne Gore pruila najjai otpor.
Naa osuda zloina u Srebrenici ne zavrava se na direktnim izvriocima. Traimo
krivinu odgovornost za sve koji su poinili ratne zloine, organizovali ih ili naredili, i to
ne samo u Srebrenici.
Zloinci ne smiju biti heroji. Bilo kakva zatita ratnih zloinaca, iz bilo kojeg razloga, je,
isto tako, zloin."
57. Sud zakljuuje da je ova izjava bila politike prirode i da ne predstavlja priznavanje
srbijanske odgovornosti za masakre u Srebrenici. Da potkrijepi svoje odbijanje da

prihvati vrlo jasne formulacije srbijanskog ministarskog savjeta takve kave jesu, Sud se
poziva na svoju odluku u predmetima Nuklearni testovi i Granini spor (Burkina
Faso/Republic of Mali). Meutim, ove presude su neutralne u odnosu na zakljuke koje
Sud izvodi u stavu 378. U tim presudama, Sud je smatrao da izjave koje su date kao
unilateralni inovi, posebno one koje su dali visokopozicionirani dravni zvaninici,33
mogu imati obavezujue pravne posljedice. U odreivanju tih posljedica, Sud
konzistentno razmatra da li formulacije koje su upotrijebljene otkrivaju jasnu namjeru
(Nuklearni testovi /New Zealand v. France/, presuda, ICJ Reports, 1974., str. 473, stav
47; vidi i Temple of Preah Vihear Cambodia v. Thailand, Preliminary Objections,
presuda, ICJ Reports, 1961., str. 31-32). Konano, namjera se mora razmatrati u
kontekstu u kojem su te izjave date (Sud ne treba da pretpostavlja da izjave nisu date in
vacuo /Nuklearni testovi /New Zealand v. France/, presuda, ICJ Reports, 1974., str. 474,
stav 52/), te u generalnom okviru meunarodnog dijaloga.
58. Zapravo, navedena jurisprudencija podrava zakljuak koji je suprotan onome do
kojeg Sud dolazi u stavu 378. U smislu da efekti unilateralnog ina zavise o namjeri koja
je iza njega i kontekstu u kojima se takav in desio, treba samo razmotriti sljedee: u to
vrijeme se srbijanska Vlada pokuavala- kao nov i demokratski reim - distancirati od
prethodnog reima, nakon to su na srbijanskoj dravnoj, kao i na stranim TV stanicama,
prikazani stravini zloini koje su izvrile paravojne jedinice (korpioni). Namjera je bila
da se potvrdi odgovornost prethodnog reima za te zloine, te da se krene iznova, tako to
e se od tog reima nadalje distancirati. Jasna je namjera "priznanja" ranijih greaka.
59. Isto vai i za to to se Sud ne poziva na svoje odluke u predmetima Nicaragua i
Democratic Republic of the Congo v. Uganda - a na obje se podnosilac poziva u svom
podnesku po tom pitanju (CR 2006/11, str. 10-15 /Condorelli/). U predmetu Nicaragua,
Sud je razmatrao kakve se pravne posljedice mogu izvesti iz toga to su Sjedinjene
Drave svoje postupanje u Nikaragvi okarakterizirale kao "samoodbranu". U tome je Sud
imao da kae sljedee: "izjave ove vrste, koje dolaze od visokopozicioniranih politikih
zvaninika, ponekad zaista i na najviim funkcijama, imaju posebnu dokaznu vrijednost
kad potvruju injenice ili postupanje koji su nepovoljni po dravukoju predstavlja osoba
koja te izjave daje. Mogu se shvatiti kao jedan oblik priznanja." (Vojne i paravojne
aktivnosti u i protiv Nikaragve /Nicaragua v. United States of America, meritum presude,
ICJ Reports, 1986., str. 41, stav 64.)
"Jedna od pravnih posljedica koje takve izjave mogu imati je da se mogu smatrati
dokazima o istinitosti injenica, kao dokaz da se takve injenice mogu pripisati dravi
ije su vlasti autori takvih izjava i, u manjoj mjeri, kao dokaz pravne kvalifikacije tih
injenica." (Ibidem, str. 43, stav 71.)
60. Nain na koji Sud zakljuuje u predmetu Nicaragua izuzetno je relevantan u tome
kako se primjenjuje na izjavu koju je dao srbijanski ministarski savjet. Ministarski savjet
nedvosmisleno priznaje da je prethodna Vlada Srbije i Crne Gore (meunarodno priznata
i nesumnjivo djelovala u ime srbijanske drave u smislu dravne odgovornosti) "naredila
i organizovala" ubijanje u Srebrenici. Obzirom na kontinuitet dravne odgovornosti,
uprkos promjeni reima, ova izjava svakako potvruje injenice ili postupanje koji su
nepovoljni po dravu koja tu izjavu daje, te, na osnovu predmeta Nicaragua, shodno
tome, predstavlja jedan oblik priznanja, ili, u najmanju ruku, dokaza istinitosti injenica
koje navodi. Ovakav zakljuak u skladu je sa nedavnom odlukom Suda u predmetu
Democratic Republic of the Congo v. Uganda,u kojem Sud primjeuje da "posebnu

panju posveuje pouzdanim dokazima koji potvruju injenice ili postupanje nepovoljno
po dravu koju predstavlja osoba koja te izjave daje..." (Oruane aktivnosti na teritoriji
Konga (Democratic Republic of the Congo v. Uganda, presuda, ICJ Reports, 2005., str.
201, stav 61.)
61. teta je to Sud ne primjenjuje jurisprudenciju na koju se poziva i to se ne poziva na
jurisprudenciju koja je direktno vezana za data pitanja. Izjava srbijanskog ministarskog
vijea, posmatrana u kontekstu drugih dokaza dostupnih Sudu, svakako predstavlja
priznanje odgovornosti reima predsjednika Miloevia za masakr u Srebrenici, za koji je
Sud odluio da predstavlja genocid.
III Zakljuak
62. Sud je Srbiju oslobodio odgovornosti za genocid u Bosni i Hercegovini - osim
odgovornosti to nije sprijeila genocid u Srebrenici. Ovaj izuzetni rezultat je ostvario
naspram obimnih i brojnih dokaza o suprotnom. Meutim, taj rezultat proizvod je
kombinacije metoda i tehnika koje je Sud usvojio, a koje nisu mogle da ne dovedu do
takvog rezultata. Na prvom mjestu, Sud je odbio da detaljno razmotri spojeno pitanje
namjere i pripisivanja, to su najmanje precizne stavke u dokazivanju zloina genocida i
odreivanju odgovornosti drave za njega. U isto vrijeme, Sud je odbio da to to je
primio na znanje, odbijanje da se predoe redigovani materijali, pretoi u konkretne
korake u pogledu tereta i standarda dokazivanja, stavljajui time podnosioca u izuzetno
nepovoljan poloaj. Kao da to nije bilo dovoljno, dalje je traio previsoku granicu za
kontrolu, i to takvu kakva nije u skladu sa injenicama ovog predmeta, niti sa
relevantnom jurisprudencijom Meunarodnog tribunala. Sud, isto tako, nije uzeo u obzir
sloenost, po definiciji, djela genocida, kao ni potrebu za sveobuhvatnim pristupom u
razmatranju blisko povezanih injenica, iji su najznaajniji primjeri uloga generala
Mladia i korpiona u Srebrenici. Uz to, tamo gdje se neke injenice nisu uklapale u
zakljuke Suda, odbaene su bez obrazloenja, to se ilustrira izjavom nove Vlade Srbije.
Siguran sam da, kad se radi o Srebrenici, odgovornost SRJ-a kao glavnog krivca ili
sauesnika jest ustanovljena i injenino i pravno. Miljenja sam, u pogledu drugih
dijelova Bosne i Hercegovine, da je Sud slijedio primjerenije metode ocjene injenica,
vjerovatno bi doao do pozitivnog zakljuka o meunarodnoj odgovornosti Srbije.
(U potpisu Awn Shawkat Al-Khasawneh)
Prevod: Amira Sadikovi
17 Report of the International Law Commission on the work of its Fiftieth Session
(Izvjetaj Komisije za meunarodno pravo o radu na pedesetoj sjednici), Ujedinjene
nacije, Slubeni izvjetaj sa 56. zasjedanja Generalne skuptine, br. 10. UN doc. A/53/10
and Corr., stav 395.
18 J. Crawford, International Law Commission's Articles on State Responsibility:
Introduction, Text and Commentaries, Cambridge University Press, 2002., str. 112.
19 Strateki ciljevi bili su sljedei: 1. razdvajanje, kao drava, od druge dvije etnike
zajednice, 2. koridor izmeu Semberije i Krajine, 3. uspostava koridora du doline rijeke
Drine, tj. uklanjanje granice izmeu srpskih drava, 4. uspostava granice na rijekama Uni
i Neretvi, 5. podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio, i uspostava djelotvornih
dravnih vlasti u oba dijela (presuda, stav 371.).
20 Krsti, IT-98-33-A, stav 34. Na tom osnovu je albeno vijee smatralo da "su neki
drugi lanovi Glavnog taba VRS-a imali istu namjeru da izvre prisilno raseljavanje, ali
su takvo raseljavanje smatrali korakom u ostvarenju svog genocidnog cilja. Nekim

drugim lanovima Glavnog taba VRS-a je prisilno raseljavanje bilo sredstvo ostvarenja
genocidnog plana". Ibidem, stav 133. Vidi i Krajinik, IT-00-39-T, presuda od 27.
septembra 2006., stav 854.
21 Jelisi, IT-95-10-A, presuda od 5. jula 2001., stav 47., Jelisi, IT-95-10, presuda od
14. decembra 1999., stav 73.
22 Krsti, vidi fusnotu 20, stav 34.
23 Akayesu, ICTR-96-4, presuda od 2. septembra 1998. i Georges Rutaganda, ICTR 963. presuda od 6. decembra 1999., stav 398., obje potvrene u predmetu Georges
Rutaganda, ICTR-96-3-A, presuda od 26. maja 2003., stav 528.
24 Georges Rutaganda, ICTR-96-3-A, presuda od 26. maja 2003., stav 525.
25 Musema, ICTR-96-13-A, presuda od 27. januara 2000., stav 1767.
26 Kayishema, ICTR-95-1-A, presuda od 1. juna 2001., stav 148.
27 Kayishema, ICTR-95-1. presuda od 21. maja 1999., stav 93.
28 Holandski institut za ratnu dokumentaciju, Srebrenica - a 'safe' area. Reconstruction,
background, consequences and analyses of the fall of the Safe Area,10. april 2002.,
poglavlje 7.
29 Izvjetaj generalnog sekretara na osnovu Rezolucije Generalne skuptine br. 53/35,
The Fall of Srebrenica, UN Doc. A/54/549 (1999), str. 81, stav 372.
30 Izvjetaj generalnog sekretara na osnovu Rezolucije Generalne skuptine br. 53/35,
The Fall of Srebrenica, UN Doc. A/54/549 (1999), str. 81, stav 373-376.
31 Tuilac protiv Miloevia, presuda Tribunala br. IT-02-54, transkript od 16. decembra
2003., str. 30494-30495.
32 Ibidem, str. 85, stav 392.
33 U predmetu Nuclear Tests (New Zealand v. France), presuda od 20. decembra 1974.,
Sud konkretno smatra da "ne moe biti nikakve sumnje, obzirom na funkciju
(predsjednika Francuske), da njegova javna saopenja ili izjave kao efa drave, bilo
usmene ili pismene, jesu u meunarodnim odnosima akti francuske drave", str. 474.,
stav 51.