ETNOMUZIKOLOGIJA

1.)Antropoloki aspekt u etnomuzikologiji.

Iako se hrvatska etnomuzikologija kroz svoju povijest, od poetka nastajanja, podudarala s
glavnim pravcima europske etnomuzikologije u njoj su zamjetne i neke specifinosti, a to su
pristupi i proirenja predmeta istraivanja koji su se na teorijskom planu dogodili 1970-ih, a
zaivjeli 1980-ih godina. Boidar irola, jedan od zaetnika etnomuzikologije u svom se radu
zalagao za povezanost komparativne muzikologije s antropologijom i etnologijom. 1980- ih
godina hrvatski su etnomuzikolozi poeli ukljuivati antropoloki, odnosno kontekstualni
pristup prouavanju glazbe te se u tom razdoblju fokus etnomuzikolokog interesa proirio s
ispitivanja glazbenih proizvoda na glazbene procese i kontekstualno istraivanje glazbe.
Antropoloki se aspekt irio i istraivanje se usmjerilo na strukturu glazbe i njezino podrijetlo
kao i na rairenost promatranja odnosa glazbe i ljudi, otkrivanje uloga i funkcija glazbe. Te su
promjene dovele do intenzivnih kontekstualnih prouavanja glazbe i irenja predmeta
etnomuzikologije, gdje je danas antropoloki aspekt jedan od sastavnih dijelova
etnomuzikologije.

2.) Festivalizacija tradicijske glazbe (1930 ih / 1990 ih)

OPENITO
Kontinuitet promjene hrvatske tradicijske glazbe u 20. stoljeu najveim se dijelom odnosi na
njezinu festivalizaciju. Festivalizacija je proces koji se u Hrvatskoj zaeo u 19. stoljeu i
ukorijenio u 20. stoljeu, a podrazumijeva komunikaciju nositelja tradicije s izvanjskim
svijetom, performiranost umjesto rutine svakodnevnice, izvedba identiteta, promjenjivost
tradicije i heterogenost kulturnog iskustva unutar lokalne zajednice. Pojam festivalizacije
uveo je Mark Forry svojim referatom im 1986. godine. Folklorni festivali obiljeja su raznih
kultura diljem svijeta, a posebnost hrvatske sredine je u viekratnom obnavljanju koncepcije
izvornosti i u ilavosti koncertnog festivalskog okvira, kao i u dominaciji upravo
festivalizacije, a ne nekih drugih srodnih procesa( personalizacija, medijsko posredovanje).
FESTIVALIZACIJA 1930- ih
Od sredine 1920-ih godina hrvatske pjevake zborove sustavno poinje pratiti dvije kulturnoprosvjetne organizacije hrvatskog seljatva. Tradicija izvedbenih skupina u to je doba bila
svedena samo na jednu vrstu izvedbene skupine, pjevaki zbor. Poduavanje glazbe prema
zapadnim metodama, notni predloci, sustavno uvjebavanje, zborovoe i uitelji bili su
okosnice pristupa 1920-ih godina. 1930- ih godina te okosnice postaju krajnje nepoeljne, te
se narodna pjesma u naelu vie nije smjela dotjerivati. Slogine Smotre hrvatske seljake
kulture u to su doba bile najsustavniji i najopseniji projekt predstavljanja tradicijske
umjetnosti u hrvatskoj javnosti, uz neke druge( Krki festival, Hrvatska tamburaka smotra..).
Zadaa smotri bila je povezati razliite segmente nacionalne zajednice( graanstvo i seljatvo,
mlade i stare, ene i mukarce). Postupno je stvorena razgranata mrea hijerarhijski
strukturiranih smotri( u tom je razdoblju odrano 160 smotri) , te je bogati repertoar morao
udovoljiti nekim zahtjevima, dok su posebnu pozornost u to doba izazivali oblici ojkanja. To
je razdoblje, dakle, uvjetovalo promjene tradicijske glazbe u cjelini i kanoniziranju iste.

FESTIVALIZACIJA 1990-ih