Engdahl - Stoljeće Rata

F.
William Engdahl
STOLJEE RATA
Anglo-amerika naftna politka
i novi svjetski poredak
DABA eKNJIGE
Naslov orginala: F. William Engdahl A Century of War

Anglo-American Oil Politics and the New World Order
Dr. Bottiger Verlags-GmbH
Naslov njemakog izdanja:
Mit der Olwae zur Weltmacht, der Weg zur neuen
Weltordnung Copyright 1992 by Dr. Bottiger Verlags-GmbH.
Sva prava pridrana. Prvo englesko izdanje objavljeno 1993.
Naslovna stranica: 11. marta 1917. godine britanske trupe pod komandom
generala Stanleyja Maudea zauzimaju Bagdad u vojnom pohodu koji je
odvukao vojne snage s europskog bojita u presudnom trenutku Prvoga
svjetskog rata.
(Izvor: Bildarchiv Preussischer Kulturbesitz, Berlin)
Sadraj
Predgovor bosanskom izdanju
Predgovor
Tri stupa Britanskog Carstva

Carstvu je potrebna nova strategija
Slobodna trgovina i sredstva britanske moi
Britansko neformalno carstvo
Velika kriza iz 1873. godine
11
11
13
16
19
Granice su povuene: Njemaka i geopolitika velikog

rata
23
Njemaki Wirtschaftswunder
Berlinska bankarska panika
Potreba gradnje brodarske i eljeznike infrastrukture
23
26
28
Poinje globalna bitka za kontrolu nafte
33
Britanski admiral vidi dalje od ulja za svijee

DArcy shvaa tajnu goruih stijena
eljeznicom od Berlina do Bagdada
Novi Dreadnaughti
Sudbonosni put u Pariz Sir Edwarda Greya
Faoda, Witte, veliki projekti i velike pogreke
Nafta postaje oruje, a Bliski istok bojno polje

Bankrotirana Britanija ide u rat
Nafta u Velikome ratu
Engleski tajni rat na Istoku
Dvaput prodali istoga konja
udno pismo Arthura Balfoura lordu Rothschildu
Balfour podrava novi koncept Carstva
33
34
36
40
41
42
49
49
51
54
56
58
59
Zajedniki i opreni ciljevi: Anglo-amerika borba za

hegemoniju nad naftom
65
Morgan nancira britanski rat
Njujorke banke postaju prijetnjom londonskom Cityju
Engleska kree u osvajanje nafte
65
70
74
Churchill i Arapski ured

Bitka za kontrolu Meksika
Tajna britanske kontrole nad naftom
Englezi i Amerikanci zbijaju redove

Konferencija u Genovi
Sinclair i amerika ponuda
Njemaka nastoji zaobii Britance
Vojna okupacija Ruhrske pokrajine
Stvarni uzroci weimarske hiperinacije
Angloamerika crvena crta
Deterdingov, Montagu Normanov i Schachtovprojekt Hitler
Nafta i novi svjetski poredak iz Bretton Woodsa
75
76
78
83
83
84
86
88
89
93
94
105
Iz pepela rata izranja novo carstvo

105
Dolarski standard, veliki naftai i njujorke banke
107
Marshallov plan oblikuje poslijeratnu naftnu hegemoniju
109
Mo amerikih banaka povezanih s amerikim naftnim kompanijama111
Mohammed Mossadegh preuzima anglo-ameriku naftnu kompaniju112
Pokuaj Italije da se osamostali u pogledu nafte i razvitka
118
Matteiev odvani razvojni poticaj
121
Kriza funte i prijetnja Adenauer - De Gaulle
127
Kontinentalna Europa izlazi iz ruevina rata

Angloameriki velebni plan protiv Adenauerove Europe
1957: Amerika na prekretnici
Chevy* iz 1958.
Dolarski ratovi iz 1960-ih
Prihvaena je opcija Vijetnam
Poeci amerikog unutarnjeg truhljenja
Slaba spona - funta, puca
De Gaulle je sruen
127
130
131
133
134
137
140
144
149
Upravljanje svjetskom ekonomijom u naopakom

smjeru: tko je zapravo kreirao naftne udare 1970-ih
godina?
153
Nixon pritie prekida
Neobian sastanak u Saltsjobadenu
153
156
Kissingerov naftni ok nakon Yom Kippura

158
Privredne posljedice naftnog oka
161
Otkidanje cvijeta s nuklearne rue
164
Stvaranje anglo-amerikoga zelenog plana
167
Kontrola porasta stanovnitva postaje nacionalna sigurnost Sjedinjenih
Drava
171
Odgovor Europe, Japana i zemalja u razvoju na naftni

ok
177
Petrodolarski monetarni poredak opustoio zemlje u razvoju
Neobina konferencija za tisak u Bonnu
Iz Kolomba stie politiki potres
Atomi za mir postaju casus belli
Zlato, kriza dolara i opasni novi potencijali iz Europe
Slom iz 1979.: Iran, Volcker i Harrisburg
177
183
185
191
194
199
Uspostava novog svjetskog poretka: Sumrak bogova

(Gotterdammerung)
211
Paul Volcker posuuje britanski model
211
Diplomacija oruanom prijetnjom i pohod na Meksiko
217
Wall Street reprizira 1920-e, ali u stilu MMF-a
227
Reaganu se razbila tikva o glavu
235
Uspjet emo uz pomo svojih prijatelja(WeH get by with a little help
from our friends...)
244
Pad Berlinskog zida unosi paniku u neke krugove
247
Saddam: sredstvo za stvaranje novoga svjetskog poretka
251
Stvarna meta: neovisnost Europe i Japana
257
Pogovor
263
Predgovor bosanskom izdanju
Dok ovo piem, prolo je skoro jedna decenija od objavljivanja prvog

izdanja ove knjige, na njemakom jeziku. Kroz to se vrijeme svijet
na vie naina duboko promijenio. Ipak, tragino je kako se u nekim
vidovima malo toga promijenilo na ovome naemu svijetu. Berlinski je
zid pao prije vie od jedne decenije, a s njim i temelji skoro poluvjekovnog
hladnog rata izmeu Istoka i Zapada. Time nije ni izdaleka svanula
nova era razumijevanja meu ljudima i otvaranja privrede biveg
Sovjetskog Saveza i zemalja Istone Europe nezamislivom napretku.
Umjesto toga, svjedoci smo propadanja, osiromaenja i, na Balkanu,
ratnog stanja.
Pomnim e itaocima ovoga teksta vjerovatno upasti u oi neke
sablasne i jezive paralele. Balkan je ponovno poprite stratekih tenzija
i ratovanja za tue interese, ratovanja izmeu postojeih monih
politikih interesa jako udaljenih od Zagreba, Sarajeva i Pritine.
Ubistvo habzburkog nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu
1914. godine obino se u veini historijskih knjiga prikazuje kao djelo
usamljenog zaluenog fanatika. Meutim, pomno istraivanje pozadine
Gavrila Principa otkriva njegova tajna putovanja u London i Pariz u
sedmicma prije toga ubistva koje je pokrenulo cijeli lanac dogaaja
poznatih pod nazivom Prvi svjetski rat. 1914. godine Balkan je bio
pijun u daleko veoj ahovskoj igri globalnih sredita moi.
Slino tome, 1990. godine britanska premijerka Margaret Thatcher
i francuski predsjednik Francois Mitterrand udruili su snage u
oajnikom pokuaju da sprijee konano ujedinjenje dviju njemakih
drava. Nedugo nakon toga eksplodirala je bava baruta na Balkanu i
pretvorila se u skoro neprestano ratovanje.
Kako trebamo shvatiti neuspjeh vlada Evropske zajednice da zaustave
brutalno i besmisleno krvoprolie na svojim istonim granicama? Razlog
tome zasigurno ne lei u nedostatku razumijevanja ili poznavanja
problema. Niti u nedostatku ekonomskih sredstava. Da bismo poeli
shvaati odgovor na to naizgled jednostavno pitanje, moramo se vratiti
u prvu deceniju 20. vijeka i danas nedovoljno poznatom engleskom
geografu koji je osnovao disciplinu poznatu pod nazivom geopolitika.

Ovdje svakako treba napomenuti da se jedan mladi ameriki
predsjednik, sa zavretkom hladnoga rata koji je trajao vie od etiri
decenije, u provoenju svoje vanjske politike posvetio nastojanjima
da okona postavke politike hladnog rata i njezinih geopolitikih
pretpostavki. Taj se isti predsjednik otvoreno usprotivio angloamerikim posebnim odnosima iz vremena hladnog rata i pokuao
graditi vanjsku politiku utemeljenu na idealima nacionalne odlunosti
koja je bila usaena u ranu historiju Amerike. Takoer je znaajno da je
taj isti predsjednik postao predmetom nemilosrdnog osobnog i politikog
napada kao ni jedan drugi ameriki predsjednik od Johna Kennedvja.
Meutim, rijetki su ljudi shvaali da ti napadi na Williama Jeersona
Clintona imaju korijene u najviim vrhovima britanskih sredstava
javnog informiranja i vanjsko-politikog ustroja, za koje je geopolitika
svetinja.
Ova e knjiga pokuati predoiti dalekosene posljedice u svijetu
u kojemu ta geopolitika doktrina ve dugo vremena usmjerava tok
najvanijih politikih dogaaja, ukljuujui Prvi svjetski rat, Drugi
svjetski rat i, u novije vrijeme, hladni rat i vrijeme poslije hladnoga rata
koje upravo traje.
Autor nema namjeru poveavati pesimizam u pogledu dogaaja
koji su daleko izvan kontrole obinih ljudi. Niti ima namjeru iriti
netrpeljivost prema bilo kojemu narodu ili dravi. Naprotiv, rasvjetljujui
skrivene politike poteze koji lee u pozadini velikih dogaaja nae
novije historije autor ima namjeru objasniti skrivenu zajedniku nit
koja spaja vodee krugove moi s Istoka i sa Zapada do dananjih dana
- njihovu odlunost da zadre steene interese privilegirane manjine ili,
kako su to nazivali stari Grci, oligarhije, odnosno sistem u kojemu mo
pripada iskljuivo onima koji kontroliraju bogatstvo drutva.
Polako izviru pojedinosti o strahovitoj pljaki i otimaini u bivem
Sovjetskom Savezu tijekom vie od jednoga desetljea, uz pomo
nekompetentne politike velikih meunarodnih organizacija, a koju su
poinili oni ljudi koje se obino naziva ruskim oligarsima. Na slian
nain u Evropskoj zajednici po svim velikim pitanjima odluke donosi

aica monih interesnih skupina - predstavnika specijalnih interesa
aice velikih banaka i divovskih multinacionalnih korporacija, bilo da
se bave hranom, energijom ili industrijom. Nain na koji se zajedniki,
iako opreni ciljevi tih dviju skupina oligarhijskih interesa, onih s Istoka
i onih sa Zapada, meusobno isprepliu oko neprestano mijenjajuih
geopolitikih planova u Europi, bit e tema jedne druge knjige. Postoji
nada da e ova knjiga posluiti kao polazite, koje e izazvati dublja
propitivanja i razmiljanja o naelima skrivenim iza dogaaja tokom
posljednjih stotinu godina, do raspada Sovjetskog Saveza, dogaaja
koji se vrlo esto prikazuju kao da nisu povezani s nikakvim dubljim
zajednikim uzrokom. Ako autor u tome uspije, onda se trud vie nego
isplatio.
F. William Engdahl, novembra 1999.
Ovu knjigu posveujem:

O. T. Rishou (1876.-1956.), koji
mi je usadio prvu ljubav za historiju,
Fredericku R. Willsu (1928.-1992.),
koji se sluio historijom u nastojanju
da je promijeni nabolje i svojoj supruzi
Inge, ija je strpljiva podrka omoguila
stvaranje ove knjige.
Predgovor
Svijet je u ovome stoljeu pretrpio dva svjetska rata, a svaki je bio
razorniji od svih prijanjih ratova. Od slubenoga zavretka Drugog
svjetskog rata i uspostave novoga svjetskoga poretka, utemeljena na
monetarnom sporazumu koji su ameriki i britanski pregovarai sastavili
1944. godine u Bretton Woodsu, svijet je poprite skoro neprestanih ratova
i sukoba, ije irenje sprjeava samo realnost nuklearnog doba, a koji su
po ljudskim rtvama daleko pogubniji od dvaju svjetskih ratova ovoga
stoljea. Tako je 16. januara 1991. godine poelo razmjetanje vojnih
snaga najveih razmjera u historiji zranog ratovanja. Slubena je meta
tih stotina modernih zrakoplova, ije se naoruanje procjenjuje na pola
miliona tona bombi, u napadu koji su predvodile Sjedinjene Amerike
Drave, bila mala zemlja od 16-ak miliona stanovnika, ija je povrina
tek neznatno vea od Kalifornije. Odluka za brzo poduzimanje rata punih
razmjera protiv Iraka nije posljedica irakog pokuaja da zauzme Kuvajt,
2. avgusta 1990. godine. Korijeni se rata u Zaljevu moraju sagledavati u
historijskim dogaanjima od prije jednoga stoljea pa i ranije.
Danas je skoro nemogue prisjetiti se sveopega izljeva optimizma
kojim je doekan pad Berlinskog zida u novembru 1989. godine. Balkan je
opet poprite cijeloga niza okrutnih i krvavih ratova koji stvaraju tragian
nemir u cijeloj Europi. Zapadna Europa i sama posre u gospodarskoj
recesiji, ak depresiji, zbog neprestanih napada na stabilnost njezinih
valuta, zbog novih agresivnih trgovinskih sankcija na poljoprivredne
proizvode, elik i druge izvozne proizvode. Procvat industrijskog ulaganja,
iji su nadolazak mnogi oekivali s nadolaskom demokratije u istonim
zemljama, jo se nije dogodio. Na jednaki se nain i privreda Sjedinjenih
Amerikih Drava, kao i privreda veine zemalja engleskoga govornog
podruja, nalazi u najdubljoj krizi od 1930-ih godina, a na obzorju joj se ne
nazire kraj. Kako je mogu takav obrat stanja u tako kratkom vremenskom
razdoblju od samo tri godine? Postoji uistinu jedna jedina zajednika nit
koja povezuje dananje tragine dogaaje u Arapskom zaljevu, nemire na
Balkanu i u kontinentalnom dijelu Europe s jedne strane i dogaaje koji
su doveli do dva pretrpljena svjetska rata u ovome stoljeu s druge strane.
Povijesna dogaanja prikazana u ovoj knjizi nisu uobiajen prikaz historiji
kakav donosi veina povijesnih udbenika. Mnogima e se ovaj prikaz
11
F. William Engdahl: Stoljee rata
historiji initi neuvjerljivim, ak fantastinim. Stvarna su tema ove knjige

nevidljivi konci koji povezuju naizgled sasvim razliite dogaaje tokom
razdoblja od jednoga stoljea pa i dulje. Naa je interpretacija injenica
opisanih u ovome prikazu historije naizgled prijeporna. itatelj mora sam
prosuditi je li naa interpretacija historije uvjerljiva.
E William Engdahl, januar 1993.
12
PRVO POGLAVLJE
Tri stupa Britanskog Carstva

Carstvu je potrebna nova strategija
Ne postoji ni jedna pojedinost koja je tako snano utjecala na povijesna
dogaanja posljednjih stotinu godina kao borba za osiguranje kontrole
nad svjetskim zalihama nafte. Namjera je ove knjige da na svjetlo dana
iznese dogaanja putem kojih interesi, koji su uglavnom pod kontrolom
dviju drava - Engleske i, kasnije, Sjedinjenih Amerikih Drava - ve
dulje od jednoga stoljea odreuju politiku i gospodarsku mo oko tog
prirodnog bogatstva - nafte. Britanija je krajem 1890-ih godina bila u
svakom pogledu vodea politika, vojna i gospodarska sila svijeta.
Britansko je zlato, pod budnim i ljubomornim okom Engleske banke*
(Bank of England), bilo osnovom za ulogu britanske funte kao izvora
svjetskih kredita od 1815. godine. Pruska je vojna nadmo predstavljala
stvarni klju za poraz Napoleonove vojske kod Waterlooa. Ali, Wellington
i Britanci pripisali su sebi zasluge za tu pobjedu, a s njom i lavovski dio
svjetskih zaliha zlata, koje su se potom slile u London. Dobar kao funta
bila je ustaljena izreka toga doba. Po jednom zakonu donesenom 22. juna
1816., zlato je proglaeno jedinom mjerom vrijednosti u Britanskome
Carstvu. Tokom vie od 75 godina nakon toga datuma britanska je
vanjska politika bila sve vie zaokupljena punjenjem britanske riznice trezora Engleske banke, novoiskopanim zalihama svjetskoga zlata, bilo iz
Australije, Kalifornije ili June Afrike. Usporedo s tom politikom namicanja
vrijednih minerala za svoje trezore, Britanija je vodila politiku stratekog
nijekanja vrijednosti istih takvih zaliha zlata drugih, suparnikih drava,
kad god je to bilo mogue.
* Nazive sredinjih nacionalnih banaka, osim Deutsche Bank, u knjizi
navodimo u prijevodu radi lakeg snalaenja.
Nakon 1815. godine britanska je nadmo na svjetskim morima bila
neupitna. Britanski su brodovi prevozili britanski elik, ugalj i izvoznu
robu manesterske tekstilne industrije. Engleska je industrijska proizvodnja
13
desetljeima bila vodea u svijetu.

Ali, koliko god je izvana imala status vodee sile svijeta, Britanija je
iznutra propadala. to su britanske trgovinske kue davale vie kredita
za svjetsku trgovinu, a banke londonskog Cityja za gradnju eljeznica u
Argentini, Sjedinjenim Dravama i Rusiji, to su se vie uruavali domai
gospodarski temelji engleske nacionalne drave. Nitko nije shvaao koliko
je okrutno pravovaljana bila povezanost izmeu ta dva paralelna procesa
toga doba.
Od Bekog kongresa 1814.-1815. godine, koji je utvrdio granice
postnapoleonske Europe, pomou diplomatskih poteza britanskog ministra
vanjskih poslova lorda Castlereagha, Britansko se Carstvo nametnulo kao
vodea pomorska sila, u zamjenu za ustupke dane habsburkoj Austriji i
ostalim silama kontinentalne Europe, a ti su ustupci zapravo bili u korist
Britanije. Cilj im je bio podijeliti sile sredinjeg dijela kontinentalne
Europe, drati ih podijeljene i preslabe, kako ne bi bile prijetnja britanskoj
globalnoj ekspanziji.
Tako je britanska prevlast na moru, i s njom prevlast u svjetskoj
pomorskoj trgovini, nakon Waterlooa, postala jednim od triju stupova
novog britanskog carstva. Industrija kontinentalne Europe i veine ostatka
svijeta bila je prisiljena prihvaati trgovinske uslove utvrdivane u Londonu,
a postavljao ih je Loyds, konzorcij za osiguranje pomorske trgovine i za
bankarstvo. Dok je Mornarica britanskog Kraljevskog velianstva, tada
najvea u svijetu, kontrolirala najvee svjetske morske puteve i tako
pruala besplatno osiguranje britanskim trgovinskim brodovima, ote
konkurencijskih zemalja bile su primorane osiguravati svoje brodove
od gusara, prirodnih katastrofa i ratnih djelovanja, i to kod najveeg
londonskog konzorcija za osiguranje, Loydsa.
Za nanciranje veine svjetske pomorske trgovine bili su potrebni
krediti i mjenice banaka londonskog Cityja. Privatna londonska banka,
Engleska banka, koja je i sama bila tvorevina prestinih nancijskih
kua londonskog Cityja, a to je naziv za nancijski okrug Londona banaka poput Barings, Hambros, Rothschilds - sraunatim je potezima
manipulirala najveim svjetskim zalihama zlata, to joj je omoguavalo da
u bilo koje vrijeme nemilosrdno preplavi engleskim proizvodima bilo koje
konkurentsko trite. Britanska neupitna dominacija u meunarodnom
bankarstvu bila je drugim stupom engleske imperijalne moi nakon 1815.
godine.
14
Trei je stup, koji je bio sve znaajniji kako je stoljee odmicalo, bila
britanska geopolitika dominacija na podruju glavnih svjetskih sirovina
- pamuka, metala, kave, uglja i, krajem stoljea, novog crnog zlata nafte.
Slobodna trgovina i sredstva britanske moi

Godine 1820. britanski je Parlament donio jednu carinsku deklaraciju
koja e dovesti do niza promjena, a jedna od posljedica tih promjena bit
e, skoro cijelo stoljee kasnije, izbijanje Prvog svjetskog rata i sve njegove
posljedice.
Da bi udovoljio interesima mone londonske grupacije brodara i
bankara, okupljene oko Engleske banke i Alexandera Baringa iz trgovake
banke Baring Brothers, Parlament je donio Carinsku izjavu (Statement of
Principle), sazdanu na konceptu koji je nekoliko desetljea ranije utemeljio
kotski ekonomist Adam Smith, na tzv. apsolutnoj slobodnoj trgovini.
Tu je carinsku deklaraciju Parlament ozakonio 1846. godine svojim
opozivom zatite engleske poljoprivrede, tj. uvenog Zakona o itu
(Corn Laws). Opoziv toga zakona temeljio se na proraunima monih
nancijskih i trgovinskih interesa londonskoga Cityja da im prevlast u
svijetu daje odlunu prednost koju trebaju iskoristiti do krajnjih granica.
Ako ve vladaju svjetskom trgovinom, slobodna trgovina e samo
osigurati jaanje te vlasti na tetu trgovina drugih, manje razvijenih
zemalja.
Pod apsolutnom vlau slobodne trgovine britanske su trgovinske banke
gomilale ogromne zarade od trgovine opijumom iz Indije, Turske i Kine,
a britansko je Ministarstvo vanjskih poslova potpomoglo tim bankarskim
interesima tako to je, za vrijeme britanskih Opijumskih ratova, javno
zatrailo od Kine da otvori svoje luke za slobodnu trgovinu.
Godine 1843. osnovan je novi propagandni tjednik tih monih
trgovinskih i nancijskih interesa londonskoga Cityja, The Economist,
ija je jasna zadaa bila da agitira za opoziv Zakona o itu.
Britanska je torijevska stranka, pod vodstvom Sir Roberta Peela,
progurala taj sudbonosni Opoziv Zakona o itu u svibnju 1946., od kada
je sve krenulo nizbrdo, ne samo u britanskoj nego i u svjetskoj historiji.
Opoziv je otvorio vrata poplavi jeftinih poljoprivrednih proizvoda, to
15
je unitilo ne samo engleske zemljoradnike nego i zemljoradnike drugih

zemalja. Jednostavna je izreka trgovaca, kupi jeftino - prodaj skupo,
podignuta na razinu dravne privredne strategije. Potronja je postala
jedinim ciljem proizvodnje.
Britanska poljoprivreda i zemljoradnici bili su uniteni nestankom
protekcionistikog Zakona o itu. Irski su zemljoradnici osiromaeni jer
je njihovo izvozno trite, kao rezultat opoziva Zakona o itu, naglo i
drastino snizilo cijene prehrambenih proizvoda. Izravna je posljedica te
britanske politike slobodne trgovine bila masovna glad i iseljavanje irskih
seljaka i njihovih obitelji krajem 1840-ih godina, tokom tragine irske
krumpirove gladi iz 1845/46. i njezinih posljedica. Engleska je politika
prvenstva prema Irskoj zabranjivala razvoj jake i samodostatne industrije
i zahtijevala da Irska ostane u gospodarskom suanjstvu kao itnica koja
e opskrbljivati Englesku. Sada je i ta itnica bila unitena uspostavom
slobodne trgovine.
Nakon 1846. hinduski su seljaci iz britanske indijske kolonije, koji
su radili za mizerne nadnice, postali konkurencijom britanskim i irskim
zemljoradnicima na tritu borbe za britanskog potroaa. Nadnice su
u Britaniji poele padati usporedo s opadanjem cijene kruha. Engleski
je Zakon o siromanima (Poor Laws) jamio naknadu radnicima koji
zarauju ispod razine preivljavanja, a mjera za tu naknadu bila je cijena
jednog peninog kruha. Tako je s padom cijene kruha opadao i ivotni
standard u Engleskoj.
Opoziv Zakona o itu zapravo je u cijelom Britanskom Carstvu irom
otvorio vrata politici jeftine radne snage. Nakon poetne poplave niskih
cijena hrane u Engleskoj, u cijeloj toj situaciji protirale su jedino divovske
meunarodne londonske trgovinske kue i trgovake banke koje su ih
nancirale. Raslojavanje je u britanskom drutvu raslo. Sve se vie odvajao
mali broj vrlo bogatih od rastue mase vrlo siromanih, kao zakonita
posljedica slobodne trgovine1.
E. Peshine Smith, ameriki ekonomist toga doba i otar protivnik
britanske slobodne trgovine, ovako je saeo posljedice hegemonije
slobodne trgovine Britanskoga Carstva nad svjetskim gospodarstvom
1850-ih godina: To je politika koja i jo uvijek kontrolira zakonodavstvo
Velike Britanije. U praksi, ona poima dravu u cjelini kao divovskog
trgovca koji trguje s cijelim svijetom, koji posjeduje ogromne zalihe robe,;
ne za upotrebu, nego za prodaju, nastoji tu robu proizvoditi jeftino kako bi
16
je prodavala ispod cijene ostalih trgovaca; a na nadnice koje plaa vlastitom

narodu gleda kao na gubitak prota drave.2
Peshine Smith usporeivao je tu britansku doktrinu drave kao
divovskog trgovca, ideju Adama Smitha i drugih, s drugim idejama
nacionalnih ekonomija koje su se pojavljivale na europskom kontinentu
1850-ih godina, osobito s njemakom carinskom unijom (Zollverein) i
drugim vidovima politike nacionalne ekonomije Friedricha Lista.3
Njihovu e politiku diktirati instinkti proizvoaa a ne potroaa.
Njima e ukupna proizvodnja, a ne postotak trgovinskog prota, biti
pokazatelj nacionalnog boljitka. Tako su velike drave kontinentalne
Europe - Francuska, Rusija i Njemake drave - ujedinjene u Zollverein ili
Carinsku Uniju, odbacile ideju koja ve dugo vlada u engleskoj trgovinskoj
politici. to je Engleska dobila tom politikom opisao je jedan od njezinih
uenih i cijenjenih pisaca Joseph Kay, koji o toj dravi govori kao o dravi
u kojoj je aristokracija bogatija i monija nego u ijednoj drugoj dravi na
svijetu, u kojoj su siromani obespravljeniji, bjedniji i brojniji u usporedbi
s drugim slojevima, nereligiozniji i puno neobrazovaniji od siromanih
slojeva bilo koje europske drave, a jedini su izuzetak necivilizirane drave
Rusija, Turska, porobljena Italija, loe voden Portugal i revolucionarizirana
panjolska.4
Tako je 1851. godine poela kampanja za oblikovanje vladajue
engleske ideologije, uz primjenu nemoralno lane maltuzijanske tvrdnje
o prenaseljenosti, umjesto da priznaju namjernu politiku premalih
ulaganja u nove tehnologije proizvodnje. Toj je politikoj doktrini, koja
je racionalizirala tu brutalnu ekonomsku politiku, dano ime engleski
liberalizam. U biti, engleski je liberalizam, kako je bio deniran krajem 19.
stoljea, opravdavao pojavu sve monijeg imperijalnog elitnog sloja, koji
je vladao u ime primitivnih neobrazovanih masa kojima se nije moglo
povjeriti da vladaju u svoje vlastito ime.
Ali, glavni je cilj liberalne elite britanske Vlade i javnoga ivota 19.
stoljea bio ouvanje i podravanje interesa iskljuivo privatne moi. U
drugoj polovici 19. stoljea ta je privatna mo bila koncentrirana u rukama
malog broja bankara i institucija londonskog Cityja.
17
Britansko neformalno carstvo

Ta je manipulacija u obliku slobodne trgovine temeljem britanske
ekonomske strategije ve vie od stotinu i pedeset godina. Britanski je
genij sadran u njezinoj kameleonskoj sposobnosti da tu politiku prilagodi
promjenjivoj meunarodnoj ekonomskoj stvarnosti, Ali sr te politike i
dalje je apsolutna slobodna trgovina Adama Smitha, kao oruje protiv
suverenih nacionalnih ekonomskih politika suparnikih sila.
Krajem 19. stoljea britanska je elita poela intenzivnu raspravu o
tome kako odrati svoje globalno carstvo. Usred krilatica o novom dobu
antiimperijalizma, s kojima je zapoela posljednja etvrt 19. stoljea,
Britanija je poduzela korake za uspostavu savrenijeg i daleko uinkovitijeg
oblika odravanja svoje vodee uloge u svijetu putem sredstva koje e
dobiti ime neformalno carstvo. Zadrala je kljune imperijalne posjede u
Indiji i na Dalekom istoku, a njezin je kapital u golemim koliinama poeo
tei osobito u Argentinu, Brazil i Sjedinjene Drave, stvarajui ekonomsku
ovisnost koja je na puno naina uinkovitija od formalnih kolonijalnih
prava.
Ideja o posebnim ekonomskim odnosima s dravama partnerima,
pojam sfera utjecaja, kao i diplomacija ravnotee moi, bili su izdanci
toga sloenoga tkanja britanskog neformalnog carstva krajem prologa
stoljea.
Od engleske pobjede nad panjolskom Armadom 1588. godine,
Britanija je dobro koristila svoj poseban otoni poloaj, odvojen od
kontinentalnog dijela Europe. Bila je poteena izdataka za odravanje
velike kopnene vojske za obranu svojih interesa, to joj je omoguilo da
se usredotoi na ovladavanje morima. Britansko pljakanje dobara dalekih
dijelova svijeta omoguilo joj je i odravanje ravnotee moi na europskom
kontinentu, jer je stvarala ili nancirala koalicije protiv bilo koje drave
koja je, u bilo kojem povijesnom razdoblju, bila na putu ovladavanja
europskim teritorijem, koji se protezao od Rusije do panjolske.
Nakon Bekoga kongresa iz 1815. godine u reorganizaciji Europe,
koja je uslijedila nakon poraza Napoleona, Engleska je usavrila cininu
diplomatsku strategiju poznatu pod nazivom ravnotea moi (Balance
of Power). Elita Ministarstva vanjskih poslova Njezinog velianstva nikad
nije priznala da je britanska ravnotea moi bila uvijek strogo denirana
iz uporita moi ili sredinje take, Londona, kao na vagi, s dodatnim
18
utezima koji su izjednaavali suprotne strane sredinje take ravnotee,

kako bi Engleska izbacila iz igre suparnike privredne sile iskljuivo u
korist Engleske.
Nakon 1815. godine poseban se genij engleske vanjske politike
sastojao u njezinu umijeu promjene saveznikih odnosa, ako je potrebno
i preko noi, kako se mijenjalo njezino poimanje europske ili globalne
strateke moi. Engleska je diplomacija njegovala tu cininu doktrinu, koja
je nalagala da Engleska nikad ne odrava sentimentalne ni moralne odnose
s drugim dravama kao suverenim potovanim partnerima, nego da razvija
svoje interese. Engleska je strategija saveznitva bila diktirana onim
to je ona sama, u bilo kojem trenutku, smatrala ostvarenjem denicije
engleskih interesa. Pokazatelji takvih dramatinih promjena saveznitava
su promjene od neprijateljskih odnosa s Francuskom u Africi do Entente
Cordiale nakon obrauna kod Faode 1898. godine, ili pak promjena
odnosa prema Osmanlijskom Carstvu nakon vie desetljea duge engleske
potpore osmanlijskoj Turskoj u sprjeavanju irenjenja Rusije. U Britaniji
i Indiji ti su potezi bili poznati pod imenom velika igra.
Tokom posljednjega desetljea 19. stoljea engleski je kapital sve vie
pritjecao u pomno odabrane zemlje s pomanjkanjem kapitala, poput
Argentine, gdje su se tim kapitalom nancirale i gradile eljeznice i
infrastruktura, kojima je potom upravljala Engleska, a vlade zemalja
domaina tu su ulogu Engleske obino poticale velikodunim koncesijama.
Engleski je kapital koriten i za razvijanje parobrodskih linija i luka
tih zemalja. Tako je gospodarstvo Argentine i drugih drava partnera
uinkovito pretvarano u privredne sunjeve, a njihove su trgovinske i
nancijske uslove diktirale britanske trgovinske kue i trgovake nancijske
banke, iz londonskog Cityja. Tako su drave partneri spoznavale da su
Britancima predale kontrolu nad svojim gospodarskim suverenitetom
puno uinkovitije nego da su britanske trupe okupirale Buenos Aires i
provodile ubiranje poreza za Britansko Carstvo.
Tokom 1880-ih godina nove su argentinske eljeznice dovozile
argentinsku robu, osobito govedinu i penicu, do izvoznih luka. Izvoz
se udvostruio, a vanjski je dug Argentine, uglavnom prema londonskim
bankama, porastao za 700%. Argentina je bila duniki vazal Britanskog
Carstva; imperijalizam za male pare, kako je to nazvao jedan komentator.
Namjera britanske politike oito nije bila razvijati suverena industrijska
gospodarstva putem svojih odnosa s dravama partnerima. Namjera je
19
zapravo bila nametnuti kontrolu uz najmanja mogua ulaganja i ujedno

osigurati da druge, suparnike sile, ne dobiju znaajnijih sirovina ni drugih
dobara privredne moi.
U to su vrijeme, 1882., britanske trupe okupirale Egipat, prvenstveno
s ciljem da osiguraju morske puteve za Indiju - ne smije se dopustiti
da Sueski kanal padne u suparnike francuske ruke! Britanska je vojna
okupacija tako unitila svu strukturu egipatske drave da su britanski
vojnici, nakon 1882. godine, postali stalno prisutni u toj vorinoj taki
Carstva izmeu Londona i Indije.
Na slian je nain cilj britanske prisutnosti u Junoj Africi najprije bio
osigurati juni put za Indiju, radi sprjeavanja mogunosti da suparnike
sile osiguraju baze na tom podruju, to bi bila mogua prijetnja s boka
britanskoj pomorskoj trgovini Britanska kontrola nad Junom Afrikom
1840-ih i 1850-ih godina nije bila formalna. Umjesto toga Britanija
je postupno odsijecala bursku republiku od Indijskog okeana. Poela
je pripojenjem Natala 1843. godine, ime je istisnula Bure iz Zaljeva
Delagoa, a potom je intervencijom sprijeila ujedinjenje burskih republika
pod Pretoriusom 1869. godine. Cilj joj je bio osigurati, uz najmanja
mogua sredstva, britansku prevlast na cijelom podruju junoga dijela
Afrike.
Primarni je cilj britanskog imperijalizma 19. stoljea bio osiguranje
monopola za britansku kontrolu trgovine.
U to je vrijeme i britanska tajna sluba (Secret Intelligence Service)
poprimila neobian oblik. Za razliku od carstava Francuske i drugih
zemalja, Britanija je svoje carstvo iz vremena poslije Waterlooa uobliivala
putem jako sosticirane suradnje izmeu najveih bankara i nancijera
londonskog Cityja, ministara u Vladi, direktora kljunih industrijskih
poduzea koja su, po procjeni Britanije, bila od strateke vanosti za
nacionalne interese, i direktora pijunskih organizacija.
Jedan primjer toga ustroja bio je monik trgovakog bankarstva
londonskog Cityja, Sir Charles Jocelyn Hambro, koji je bio na poloaju
direktora Engleske banke od 1928. do svoje smrti 1963. godine. Tokom
Drugog svjetskog rata Hambro je bio izvrni direktor Slube za specijalne
operacije britanske tajne policije (Special Operations Executive - SOE)
u Ministarstvu gospodarskog rata britanske vlade, koje je u vrijeme rata
rukovodilo gospodarskim ratom protiv Njemake. Ta je organizacija
20
obuavala kadar koji e poslije rata postati amerika Sredinja obavjetajna

sluba - CIA (Central Intelligence Agency) i elitni dio tajne slube, a meu
njima su bili William Casey, Charles Kindelberger, Walt Rostow i Robert
Roosa, koji je kasnije postao zamjenikom ministra nancija u Vladi
predsjednika Kennedyja i partnerom elitnih poslovnih ljudi s Wall Streeta
- Brown Brothers, Harriman.
Umjesto tradicionalnog naina rada tajnih slubi - pribavljanja podataka
iz stranih prijestolnica putem pijunskih agencija, direktor je britanske
tajne slube - SIS-a (Secret Intelligence Service), i sam bio dijelom tajne
mree, sline slobodno-zidarskoj, u koju je bila utkana ogromna mo
britanskog bankarstva, pomorske trgovine, velikih industrijskih kompanija
i Vlade. Kako je ta organizacija bila tajna, postizala je ogromnu mo nad
lahkovjernim i naivnim gospodarstvima stranih zemalja. U razdoblju
slobodne trgovine, nakon 1846., ta je tajna povezanost privatne trgovinske
moi s Vladom bila tajnom britanske hegemonije. Britanska vanjska
trgovina nije bila utemeljena na njegovanju dobrosusjedskih odnosa
sa stranim zemljama, nego na sraunatim interesima koji su nalagali
promjene saveznitava i, po potrebi, naglo mijenjanje drava saveznica.
Velika kriza iz 1873. godine

Meutim ranih je 1870-ih godina, nakon nancijske panike, u
Engleskoj poela duboka gospodarska kriza, kao izravna posljedica
uvoenja britanske slobodne trgovine. Doktrina je slobodne trgovine
bila sazdana na pretpostavci da e britanski utjecaj dovesti do toga da ta
dogma postane gospodarskom politikom svih vodeih trgovinskih zemalja
u svijetu. Ali takvo jedinstvo nije nikada postignuto.
Nakon velike panike u londonskom bankarskom sistemu, 1857.
godine, bankarski je ustroj londonskog Cityja, ukljuujui direktora
Engleske banke, odluilo uvesti novu politiku radi sprjeavanja daljnjeg
odljeva zlata iz londonskih banaka. Ta je panika iz 1857. uslijedila zbog
navale stranih zemalja na meunarodne zalihe zlata koje je drala Engleska
banka. Ta je navala dovela do sloma bankovnih kredita u Cityu i u cijeloj
zemlji. Kao odgovor na tu krizu engleske su vlasti osmislile politiku koja
je rezultirala jednostavnom, ali opasnom, pojavom bankarske prakse sredinje banke.
Engleska je banka privatni holding, koji u to vrijeme nije bio u rukama
21
Vlade nego nancijskih interesa Cityja, shvatila da e se odljev zaustaviti

ako samo povisi kamatnu stopu sredinje banke na dovoljno visoku razinu,
tj. na razinu stopa suparnikih trgovinskih zemalja, koje moda odvlae
britanske zalihe zlata. I, ako se kamatne stope poveaju na odgovarajuu
razinu, da e zlato s vremenom poeti, iz Berlina, New Yorka, Pariza i
Moskve, pritjecati natrag u trezore banaka londonskog Cityja.
Ta je kamatna politika bila monim orujem sredinjega bankarskog
sistema, to je Engleskoj banci dalo odluujuu prednost nad suparnikim
bankama. Nisu se obazirali na to da lihvarski visoke kamatne stope dovode
do strahotne krize u britanskoj industriji i poljoprivredi. Vodea znaajka
britanske ekonomske politike, osobito nakon opoziva Zakona o itu 1846.
godine, nije bila industrija ni poljoprivreda, nego nancije i meunarodna
trgovina. U namjeri da osiguraju prevlast britanskog meunarodnog
bankarstva, ti su bankari bili spremni rtvovati domau industriju i
ulaganja. Slino se dogodilo i u Sjedinjenim Dravama 1960-ih godina,
nakon ubojstva predsjednika Johna F. Kennedyja.
Ali, posljedice te nove kamatne politike Engleske banke na britansku
industriju vratile su se kao bumerang kad je Velika kriza zahvatila Britaniju
1873. godine i trajala do 1896.
Poela je nancijskom krizom u engleskom bankarskom svijetu, kako
se uruavala piramida inozemnih kredita za gradnju eljeznica u Sjevernoj i
Junoj Americi, i Britansko Carstvo je ulo u stanje koje je kasnije nazvano
Velikom krizom. Kao odraz rastue nezaposlenosti i bankrota u industriji
tokom te krize, cijene su u Britaniji od 1873. do 1896. neprekidno padale
i nominalno su pale za skoro 50%. Dolo je do sveope nezaposlenosti.
Nedostatak investicijskog kapitala u britanskoj industriji bio je vidljiv
ve na Meunarodnoj izlobi 1867. godine. Proizvodi sasvim novih
strojarskih industrija, ak i tekstilne, iz Njemake i drugih zemalja, vidljivo
su zasjenjivali stagnirajuu tehnologiju britanske industrije, koja je samo
dva desetljea ranije bila vodea u svijetu. U tom se razdoblju smanjio
britanski izvoz eljeza, elika, uglja i drugih proizvoda. Bila je to prekretnica
u britanskoj historiji, koja je pokazala da je uvoenje slobodne trgovine
od prije nekoliko desetljea, zajedno s opozivom Zakona o itu, osudilo
englesku industrijsku tehnologiju na propadanje, kako bi nancijski
interesi postigli prevlast u poslovnoj politici Carstva.
Bilo je vidljivo da je 1890-ih godina zavrilo razdoblje britanske
22
premoi nad drugim industrijskim zemljama u svijetu.

Dogma Britanskog Carstva iz 19. stoljea o slobodnoj trgovini i njezine
maltuzijanske postavke, bile su s vremenom osuene na propast. Ta se
dogma temeljila na kanibalizaciji gospodarstava sve veeg dijela svijeta
radi njezina odravanja. Samo etvrt stoljea nakon opoziva Zakona o
itu Britansko Carstvo je potonulo u najveu i najduu ekonomsku krizu
u svojoj historiji. Nakon 1873. godine britanska su nastojanja da proiri
virus engleske bolesti, tj. kozmopolitski gospodarski model apsolutne
slobodne trgovine Adama Smitha, imala vidljivo manjeg uspjeha. Zemlje
kontinentalne Europe, predvoene Njemakom, uvele su niz zatitnih
mjera za svoja nacionalna gospodarstva, to im je omoguilo najvei
industrijski razvitak u posljednjih 200 godina.
To je pripremilo teren za novu raspravu meu britanskom elitom o
tome kako odrati Carstvo i mo u svijetu koji se brzo mijenjao. U tu je
raspravu 1882. godine uvedena geopolitika nafte. Sada se rasprava vodila
oko toga kako odrati britansku pomorsku nadmo.
Biljeke:
1. Komentirajui britansku slobodnu trgovinu, 1851. godine, ameriki je ekonomist Henry C.
Carey, tvorac nacionalne privredne strategije Abrahama Lincolna, izjavio: Tako ovdje imamo
sistem koji je nerazborit i neprirodan, a osim toga, teoriju izmiljenu s ciljem da se na nju
prebace bijeda i siromatvo, to je neizbjean rezultat toga sistema. Za bijedu u Irskoj optuuje
se prenaseljenost, iako milijuni hektara najplodnije zemlje u Engleskom Kraljevstvu ekaju
isuivanje kako bi postali najplodnijom zemljom na svijetu, i iako je irski narod osuen tratiti
mnogostruko vie rada nego to bi inae platio za svu odjeu i eljezo koje potroi. Prenaseljenost
je izgovor za sva zla toga podloga sistema i tako e biti sve dok tom sistemu ne doe kraj. Da
bi se zadralo to stanje, cijena se rada u Engleskoj mora neprestano odravati na tako niskoj
razini da bi Engleska bila konkurentna Hindusima, Nijemcima i Amerikancima, uz sve nedae
prijevoza i carina.
Carey dodaje: Engleska je tako dugo imala monopol nad proizvodnjom maina da je postigla
sposobnosti s kojima se nije lahko natjecati; u isto je vrijeme tom nepravednom podjelom
meu svojim stanovnitvom drala cijenu rada i kapitala na razini nioj... nego u susjednim
zemljama. Njezina su poduzea bila divovska i uvijek spremna potopiti sve one koji su mogli
postati konkurencijom; neprestane su mijene u njezinu monetarnom ustrojstvu [Engleska banka
manipulira zalihama zlata, W.E.], kao neminovne posljedice kolonijalnoga sistema, same po
sebi bile dovoljne da dovedu do propasti u svim zemljama koje su s njom povezane.
Carey navodi iskustvo Amerike, gdje je 1837. godine poela bankarska panika i gospodarska
kriza. Ameriki su se krediti nakon 1820-ih godina sve vie prebacivali u ruke banaka
londonskoga Cityja, a sve vie su se udaljavali od Listovog poimanja nacionalne ekonomije.
23
U Britaniji, pod utjecajem slobodne trgovine na rad, on kae: Umjesto mukaraca zapoljavaju
se ene, a umjesto ena, djeca od jako rane dobi; a radno je vrijeme tako jako produeno da je
apsolutno morao intervenirati Parlament. On kritizira strane posljedice koje su nastale zbog
nastojanja da se monopoliziranjem proizvodnje maina izvue od svijeta to vie novca. Moralne
su posljedice jednako loe kao i zike. Prijevara svake vrste postala je sveopom pojavom u
svijetu. U pamuk se stavlja brano. Kvaliteta se eljeza i svih drugih proizvoda smanjuje na
razinu koja je dovoljna da u ostalim zemljama sprijei proizvodnju tih roba za domae potrebe
tih zemalja.
Carey navodi opoziv Zakona o itu iz 1846. godine kao otvaranje irokoga puta toj politici:
Sada pogledajmo rezultate [misli na Uredbu o opozivu Zakona o itu iz 1846. godine], vidljive
u neposrednoj ovisnosti Engleske. S tim je velikim poveanjem uvoza hrane iz inozemstva dola
propast irskom narodu. Kako mu je bilo uskraeno baviti se proizvodnjom i trgovinom (takva
je bila engleska ekonomska politika), irski je narod bio prisiljen ivjeti samo od poljoprivrede
i imao je neku bijednu egzistenciju sve dotle dok je njegova susjeda (Engleska) bila spremna
donekle nadoknaivati utroeni rad plaanjem veih cijena za njegove proizvode od cijena koje
bi ti proizvodi postigli drugdje.
S opozivom Zakona o itu, taj je izvor presuio, nastavlja Carey, a rezultat je stanje bijede,
siromatva i gladi, koje je prisililo (irskog) zemljoposjednika da izdrava ljude, bez obzira na
to rade li ili ne; i dolo je do neke vrste ponovne uspostave ropstva u toj nesretnoj zemlji. Od
velikog izvoznika hrane postala je veliki uvoznik. Veliko trite indijskog kukuruza sada je bila
Irska, zemlja u kojoj je proizvodnja hrane skoro jedino zanimanje. Cijeli sistem ima za cilj
poveanje broja ljudi koji su posrednici izmeu proizvoaa i potroaa tako je Irska prisiljena
utroiti godinje vie rada nego to bi bilo potrebno da proizvede, u trostruko veoj koliini, svo
eljezo i da pretvori u odjeu sav pamuk i vunu koji se proizvedu u Engleskoj, Carey, Henry
C: The Harmonv of Interests: Agricultural, Manufacturing & Commercial (Sklad interesa:
poljoprivrednih, industrijskih i trgovinskih), 1851., J. S. Skinner, Philadelphia, str. 60-65.
2. Smith, E. Peshine: A Manual of Political Economy (Prirunik politike ekonomije), George
P. Putnam & Co., New York, 1853., str. 149-152.
3. List, Friedrich: The National System of Politcal Economy (Nacionalni sistem politike
ekonomije), Longmanns, Green & Co., London, Izdanje 1885., reprint: Augustus M. Kellev,
New York, 1966.
4. Smith, naglaeno u izvorniku - W.E.
24
DRUGO POGLAVLJE
Granice su povuene: Njemaka i

geopolitika velikog rata
Njemaki Wirtschaftswunder
Nakon 1873. godine rastua je razlika izmeu unitenoga gospodarstva
Britanskog Carstva i novonastalih gospodarstava kontinentalne Europe,
iznad svega Njemakog Reicha, stvorila temelje za izbijanje Velikog
svjetskog rata 1914. godine. Nafta je ve imala sredinju ulogu u tom
sukobu, do te mjere da je malo tko izvan uske elite londonskih i njujorkih
bankara i nancijera to shvaao. Ljudi izvan toga kruga shvatili su to
mnogo godina kasnije.
Pred poetak posljednjega desetljea 19. stoljea, britanska je bankarska
i politika elita poela izraavati prve znakove uzbune zbog dva posebna
vida impresivnog industrijskog razvoja u Njemakoj. Prvi je bio pojava
nezavisne, moderne njemake trgovake i vojne pomorske ote. Od 1815.
godine i Bekog kongresa, engleska je mornarica bila neupitan vladar
mora. Druga je strateka uzbuna zazvonila zbog ambicioznog njemakog
projekta gradnje eljeznice koja bi u konanici spajala Berlin s Bagdadom,
to je tada pripadao Otomanskom Carstvu.
Na oba ta podruja, pomorskoj snazi i izgradnji eljeznice od Berlina
do Perzijskog zaljeva, nafta je bila odluujua, iako skrivena, pokretaka
snaga i za englesku i za njemaku stranu. Jo uvijek moemo vidjeti zato
su za anglosaksonske krugove moi, na prijelazu stoljea, ta dva dogaaja
bila stvarni casus belli.
Tokom 1890-ih godina britansku je industriju, koliinom i kvalitetom
tehnolokog razvoja, pretekla zapanjujua pojava industrijskog i
poljoprivrednog razvitka u Njemakoj. Dok su Sjedinjene Drave
bile uvelike usredotoene na unutarnju ekspanziju nakon Graanskog
rata, tokom posljednjega desetljea prologa stoljea na industrijski se
razvitak Njemake sve vie gledalo kao na prijetnju britanskoj globalnoj
hegemoniji.
Ve 1870-ih godina, desetljea su postupnog usvajanja ekonomskih
reformi Friedricha Lista, stvaranje moderne infrastrukture eljeznikog
25
prijevoza i carinska zatita za rastuu domau industriju poela pokazivati

zapaene rezultate, osobito u kontekstu politikog ujedinjenja Njemakog
Reicha nakon 1871. godine.
Do oko 1850-ih godina glavna je znaajka ekonomske politike u
Njemakoj bila imitiranje naizgled uspjenoga britanskog gospodarskog
modela, a na njemakim se sveuilitima na ekonomiju slobodne trgovine
britanskih ekonomista poput Adama Smitha i Davida Ricardoa gledalo
kao na Sveto pismo. Ali, nakon to je Engleska 1870-ih godina zapala
u dugotrajnu krizu, koja je pogodila i Njemaku i Austriju, Njemaka
je sve vie poela spoznavati ozbiljne nedostatke vjernog slijeenja
britanskog modela. Kako se Njemaka u izgradnji nacionalne industrije
i poljoprivredne proizvodnje sve vie okretala jednom obliku nacionalne
ekonomske strategije, a sve vie se udaljavala od britanske slobodne
trgovine, postigla je izvanredne rezultate.
Kao pokazatelj toga odmaka od engleskog modela, od 1850. godine do
pred Prvi svjetski rat, 1913., njemaka se proizvodnja poveala pet puta.
U istom se razdoblju proizvodnja po glavi stanovnika poveala za 250%.
Narod je doivljavao rast ivotnoga standarda, jer su se plae u industrijskoj
proizvodnji realno udvostruile izmeu 1871. i 1913. godine.
Ali, sredite je njemake industrijske revolucije bilo u velikom napretku
tehnolokoga razvoja. Njemaka je, na nacionalnoj razini, uspostavila
sistem tehnikih kola (Technische Hochschulen) i viih kola, po uzoru na
francusku Ecole Poly-technique, za obrazovanje znanstvenih i ininjerskih
strunjaka za potrebe industrije, kao i sistem Handelshochschulen, kola
organiziranih uz potporu raznih gospodarskih i industrijskih komora, za
obrazovanje budueg poslovnog osoblja. K tome su njemaka univerziteta
u izborima predmeta stavila teite na prirodne nauke. Mainstvo i
nauka u Njemakoj poeli su cvjetati. Ujedno je osnovan i nacionalni
sistem Fachschulen, kola za obrazovanje strunih zanatlija. Rezultat
je bio ogromno poveanje tehnoloke sposobnosti njemakog radnog
stanovnitva nakon 1870-ih godina.
Jo 1870-ih godina velika su britanska industrijska poduzea zasjenjivala
svoje mlade konkurente u Njemakoj. Ali to e se stubokom promijeniti
u sljedea tri do etiri desetljea. U desetljeima prije 1914., u pogledu
goriva za svjetsku industriju i transport, ugalj je bio bez premca. Godine
1890. Njemaka je proizvela 88 miliona tona uglja, dok je Britanija
proizvela vie od dvostruko, 182 miliona tona. Do 1910. godine njemaka
26
je proizvodnja zadivljujue porasla na 219 miliona tona, dok je engleska

proizvodnja u to vrijeme neznatno prednjaila, 264 miliona tona.
U sreditu njemakoga razvoja bio je elik, zajedno s naglom pojavom
elektrine energije i hemijskih postrojenja, koji su bili drugi po veliini. Uz
primjenu izuma za proizvodnju elika Gilchrista Thomasa, koji je koristio
rude iz podruja Lorraine bogate fosforom, njemaka se proizvodnja elika
poveala 1.000 % u dvadeset godina, od 1880. do 1900., i u velikoj je
mjeri pretekla englesku proizvodnju elika. Jo 1890. godine Britanija
je prednjaila pred Njemakom po proizvodnji sirovog eljeza, koja je
iznosila 7,9 miliona tona, naspram njemakih 4,6 miliona tona. Ali, ve
1910. godine njemaka je proizvodnja sirovoga eljeza bila za 50 % vea
od britanske - 14,6 miliona tona naspram 10 miliona tona. U isto vrijeme
trokovi proizvodnje eljeza u Njemakoj su smanjeni na jednu desetinu
trokova iz 1860-ih godina. Godine 1913. Njemaka je talila skoro
dvostruko vie sirovoga eljeza nego britanske ljevaonice.1
Poetna je pokretaka snaga prvoga njemakog Wirtschaftswundera*
bila eljeznika infrastruktura, koja je transportirala taj rastui tok
industrijskih dobara. A poetna je ekspanzija njemakoga eljeznikog
sistema poela 1840-ih i 1850-ih godina, najprije pod utjecajem Listovog
Zollvereina, a njegov je nacionalni plan razvoja eljeznica, uz dravnu
potporu razvoju infrastrukture, u potpunosti udvostruio broj kilometara
izgraenih eljeznica od 1870. do 1913. godine.
Nakon izuma proizvodnje akumulirane elektrine energije i njezina
prijenosa na velike udaljenosti, na poticaj Oskara von Millera i drugih,
njemaka je industrija elektrine energije od svojih poetaka 1895., kad je
upoljavala 26.000 ljudi, prerasla u industriju koja je, 1913. godine, drala
polovicu meunarodne trgovine elektrinih dobara. Njemaka je hemijska
industrija, pod vodstvom velikih istraitelja poput Justusa von Liebiga i
drugih, od industrije koja je bila slabija od francuske i engleske, prerasla u
vodeu industriju u svijetu po proizvodnji analinskih boja, farmaceutskih
proizvoda i umjetnih gnojiva.
Von Liebig i drugi uvode znanstvenu hemiju u poljoprivredu pa je i to
u tom razdoblju dovelo do ogromnoga porasta poljoprivredne proizvodnje
u Njemakoj. Od stanja koje je u ranim desetljeima devetnaestoga
stoljea bilo doslovno oajno, s pojavama gladi i loih etava, kad je
izgledalo jeftinije uvoziti ito iz Rusije ili ak Argentine, Njemaka je
1890-ih godina dola do stanja ponovnog uvoenja zatitne carine radi
27
sprjeavanja uvoza jeftinog ita.

Mehanizacija je u poljoprivredi poela pokazivati znakove napretka.
Broj se etelica od 20.000 iz 1882. godine poveao na 300.000 1907.
godine. Usprkos esto slabijem pjeskovitom tlu, razvoj je umjetnoga gnojiva
poboljao urod. Kao rezultat, urod se ita do Prvog svjetskog rata poveao
za 80% u usporedbi s razdobljem prije 1887. godine, kad se to gnojivo
poelo po prvi put primjenjivati u znatnijim koliinama. Radi usporedbe,
Rusija je na poetku rata, kad je imala tri miliona hektara obraene zemlje
vie od Njemake, proizvodila 19 miliona tona ita manje nego Njemaka.
Godine 1913. Njemaka je proizvodila 95% vlastitih potreba mesa, iako se
od 1870. godine potronja mesa po glavi stanovnika udvostruila, dok je
Britanija 1913. godine uvozila 45% svojih potreba mesa.
Usporedo s razvitkom industrije i poljoprivrede, Njemaka je od zemlje
iseljavanja, poetkom 19. stoljea, krajem toga stoljea postala zemlja s
velikim prirastom stanovnitva. Izmeu 1870. i 1914. godine broj se
stanovnika poveao za skoro 75 %, s 40.000.000 na vie od 67.000.000.
Velika su industrijska postrojenja rasla nakon 1880-ih godina, zajedno
s velikim bankama poput Deutsche Bank, po modelu poznatom pod
imenom Grossbanken ili jednostavno njemaki model, tj. model
zajednikoga vlasnitva izmeu velikih banaka i kljunih industrijskih
poduzea.2
Njemaki je Wirtschaftwunder nastao u razdoblju nakon 1870.
godine. Uvelike hvaljen industrijski oporavak od ratnog unitenja i svjetske
krize iz kasnih 1950-ih godina predstavljao je, u velikoj mjeri, oporavak na
temeljima postavljenim tokom razdoblja od 1880-ih godina do 1914.
Berlinska bankarska panika

Razvoj nezavisne nacionalne ekonomske politike u Njemakoj dobio je
svoj drugi poticaj, to je ironino, iz posljedica bankarske panike. Godine
1890., kao rezultat nedavne propasti prestine londonske trgovinske
banke Baring Brothers, to je bila posljedica njezinih velikih gubitaka na
investicijama i pekulacijama obveznicama u Argentini i veza njemakog
bankarstva s tim pekulacijama, dogodila se berlinska bankarska panika;
poele su se ruiti domino kockice meunarodne nancijske piramide.
Berlin i njemaki investitori openito bili su 1880-ih godina uhvaeni
28
u klopku meunarodne manije pekulacija oko izgradnje eljeznica. S

propau elitne banke Baring Bros., s nekih 75.000.000 dolara investiranih
u razne argentinske obveznice, sruila se i iluzija svakoga Nijemca o udima
nancijskih pekulacija.
Kao posljedica nancijskoga sloma Argentine, velikog izvoznika
penice u Europu, njemako je poduzee Ritter & Blumenthal, koje
se bavilo trgovinom ita, napravilo glup potez pokuaja kornera, tj.
kupnje ukupnog ita na tritu u spekulativne svrhe, s namjerom da zaradi
na posljedicama nancijskih tegoba u Argentini. To je samo povealo
nancijsku paniku u Njemakoj, jer im je plan propao, to je odvelo u
bankrot uglednu privatnu bankovnu kuu Hirschfeld & Wolf i prouzroilo
velike gubitke za Rheinisch-Westphalische Bank. To je izazvalo jo veu
navalu tedia na njemake banke i dovelo do pada Berlinske burze, to je
trajalo do jeseni 1891.
Kao odgovor na tu krizu, kancelar je imenovao Istraiteljsku komisiju od
28 uglednih osoba, pod predsjedanjem Dr. Richarda Kocha, predsjednika
banke Reichsbank, da istrai uzroke i predloi zakonske mjere koje e
sprijeiti pojavu slinih panika u budunosti. Kochova je Komisija bila
sastavljena od irokog i reprezentativnog kruga njemakoga gospodarskog
sloja, s predstavnicima iz industrije, poljoprivrede, univerziteta, politikih
stranaka, kao i bankarstva i nancija.
Rad je te Komisije rezultirao najotrijim zakonskim aktima toga doba,
u bilo kojoj zemlji, kako bi sprijeio nancijske pekulacije. Veinu je
njihovih prijedloga Reichstag uvrstio u Zakon o novanim transakcijama
(Exchange Act), donesen u junu 1896., i u Depotgesetz, donesen u julu
te godine. Spekulacije su itom bile zabranjene. Mogunosti pekulacija
na burzi bile su otro ograniene. Jedan od rezultata toga ogranienja je
relativna odsutnost burzovnih pekulacija, to je glavna znaajka koja od
tada utjee na njemaki gospodarski ivot.
Njemaki Zakon o novanim transakcijama iz 1896. godine
denitivno je uspostavio jedan oblik organizacije nancija i bankarstva
u Njemakoj, drukiji od engleskog ili amerikog, tj. anglo-saksonskog
bankarskog sistema. To nije sve. Mnoge su londonske nancijske kue
nakon 1890-ih godina smanjile svoje poslovanje na restriktivnom
njemakom nancijskom tritu, kao rezultat tih mjera, to je smanjilo
utjecaj nancijske moi londonskog Cityja na njemaku gospodarsku
politiku. Znaajno je da su jo uvijek donekle vidljive te temeljne razlike
29
izmeu anglo-saksonskog bankarskog i nancijskog sistema s jedne

strane i njemakog modela, koji se uvelike primjenjuje u Njemakoj,
Nizozemskoj, vicarskoj i Japanu, s druge strane.3
Potreba gradnje brodarske i eljeznike infrastrukture

Dok je tako engleska industrijska i nancijska politika, osobito nakon
1873. godine, poticala zaostajanje u razvoju industrijske tehnologije,
njemaka je politika poticala sasvim suprotan smjer. Do 1900. su godine
te razlike izmeu tih dviju zemalja bile svima vidljive. Ali, u godinama
prije 1914., sve se vei jaz izmeu Njemake i Engleske oitovao u pogledu
dvaju posebnih vidova zadivljujueg razvoja njemakoga gospodarstva.
Iznad svega se radilo o pojavi Njemake kao vodee moderne brodarske
zemlje, koja je u konanici postala prijetnjom desetljeima dugoj engleskoj
prevlasti na moru.
Sve dok Njemaka nije posjedovala vlastitu modernu trgovaku otu
i dok nije imala mornaricu koja e tu otu tititi, ta zemlja nije bila
gospodarom vlastite ekonomije. Engleska je i dalje bila vladarom svjetskih
okeana i to je stanje kanila zadrati. U tim je uslovima sve vei broj ljudi
u Njemakoj dizao glas protiv stanja u kojemu e njemaki gospodarski
ivot biti stalno podloan manipulacijama strane brodarske moi u
pogledu temeljnih uslova meunarodne trgovine, koja je bila od ivotnoga
interesa.
Godine 1870. ukupna je ota Njemakog Reicha imala jedva 640.000
tona. U to je vrijeme njemaka trgovaka ota bila peta po veliini u
svijetu, iza britanske, amerike, francuske i norveke. Do 1914. godine
njemaka je ota postala druga po veliini u svijetu, odmah iza engleske, i
dalje je napredovala.
Njemaki je izvoz 1870. godine ovisio o zatitnim carinama i
brodovima drugih zemalja, osobito Engleske. Do 1914. godine to se
drastino promijenilo. Ve 1901. godine 52.000 brodova, s 9.000.000 tona
nosivosti, isplovljavalo je iz njemakih luka, pod njemakom zastavom. Do
1909. godine te su brojke narasle na 65.000 brodova s ukupno 13.000.000
tona nosivosti pod njemakom zastavom. U to je vrijeme ak 70% ukupne
njemake trgovine ovisilo o moru. Jasno je da je kontrola te trgovine
bila od ivotne vanosti za gospodarsku sigurnost Njemake. Ali, takav
razvoj dogaaja nije bio s veseljem doekan u londonskim nancijskim i
30
brodarskim krugovima.
Istovremeni je razvoj na polju njemake industrije elika i strojarstva
bio izravno povezan s izgradnjom moderne trgovake ote. Zamjena
jedara parnim pogonom i drvenih brodskih trupova najprije eljeznim
pojaanjem a kasnije elinim trupovima, omoguila je njemakoj oti
da postane vea i uinkovitija. Godine 1891. njemaka se ota mogla
pohvaliti trima parobrodima s preko 7.000 tona nosivosti. Godine 1914.
pod njemakom je zastavom plovilo pet parobroda ija je nosivost bila
iznad 20.000 tona, devet nosivosti izmeu 15 i 20.000 tona i 66 nosivosti
izmeu 7.000 i 10.000 tona.
U to se vrijeme njemaki pomorski transport razvijao nevjerovatnom
brzinom i uinkovitosti. Godine 1914. dva su velika poduzea - HamburgAmerican i North German Lloyd, drala oko 40% ukupne njemake
trgovake mornarice. Tajna spektakularnoga razvitka toga doba bila je
organizacija, ekonomija razmjera i naglasak na izgradnji najuinkovitijih i
najmodernijih brodova.
Jedan je francuski promatra toga doba, komentirajui nevjerovatan
uspjeh njemakog pomorskog transporta u to vrijeme, rekao: Upravo ta
koliina brodovlja omoguuje brzu amortizaciju kapitala i, kao posljedicu,
kartiranje brodova koji su zastarjeli, neprestano pomlaivanje ploveega
stroja. U njemakoj mornarici neete nai plovila stara trideset ili etrdeset
godina. Ono to njemaka industrija, tonije metalurgija, elektrotehnika
itd., uloe kroz standardiziranu proizvodnju, to se njemakoj trgovakoj
grani vrati kroz uestalost i redovitost plovidbe. I dodaje: U sluaju
Nijemaca, gradnja brodova ne slijedi trgovinu, nego ide ispred nje i na taj
je nain oivotvoruje.4
Nakon konanog pripojenja Hamburga Njemakom Reichu 1888.
godine, Hamburg i kasnije Bremen-Bremerhaven, postali su sreditima
izgradnje najmodernije i najuinkovitije luke opreme u cijeloj Europi, to
je u te sjeverne luke privuklo eljezniki transport veega dijela sredinje
Europe, da bi se brodovima odvozio na svjetska trita. Uspostavom
izgradnje infrastrukture na dravnoj razini, to je potaknulo najjeftiniji
mogui prijevoz, Njemaka je, tokom jednog i pol desetljea prije 1914.
godine, proirila svoju brodarsku prisutnost po cijelome svijetu, ak i na
tradicionalno monopolistika trita engleskog brodarstva i britanskih
kolonija i na tradicionalno britanske interesne sfere, poput Egipta ili ak
Sjeverne i June Amerike.
31
Godine 1897., malo vie od godinu dana nakon to je Reichstag donio

restriktivne zakone o nancijskim pekulacijama, admiral von Tirpitz je
najavio prvi njemaki program za izgradnju mornarice, koji je Reichstag
odobrio 1898. godine, nakon kojega je, 1900. godine, donesen jo jedan
zakon kojim je udvostruen broj brodova to ih je Njemaka planirala
izgraditi.
Godine 1906. Engleska je izgradnjom broda Dreadnaught lansirala
superiornu, novu klasu ratnih brodova s velikim topovima. Taj je brod bio
bri i nosio je vie naoruanja od bilo kojega ratnog broda toga vremena.
Njemaka je, kao reakciju na engleski projekt, donijela malo publicirani
zakon koji je nalagao obnovu njemake mornarike ote svakih 20
godina. 1909. godine, na zaprepatenje Britanaca, Njemaka je lansirala
svoju seriju Nassau koja se sastojala od etiri broda koji su bili napredniji
od Dreadnaughta, a i te su brodove uskoro i britanski i njemaki
brodograditelji nadmaili novim serijama, Super-Dreadnaughtima.
Britanija nije ni u snu mogla zamisliti da bi Njemaka mogla izgraditi tako
modernu otu u vlastitim brodogradilitima, u tako kratkom vremenu.
Tokom jednog predavanja na Oxfordskom sveuilitu 1951. godine,
govorei o pozadini Prvoga svjetskoga rata iz 1914. godine, Sir Llewellyn
Woodward je kratko izjavio: Njemaka je, kao i svaka druga sila, imala
pravo graditi otu kakvu je htjela. U pitanju je svrsishodnost i realistian
proraun. Njemaka ratna ota nije mogla biti nita drugo do prijetnja
Velikoj Britaniji, vodeoj pomorskoj sili.5
Oko 1910. godine nekima je u Engleskoj postalo jasno da e biti
potrebne drastine mjere da Engleska izie na kraj s tim stranim
njemakim gospodarskim napretkom. Kao to emo nadalje vidjeti,
po prvi se put nafta pojavila kao znaajan imbenik u geopolitikom
planiranju rata.
Biljeke:
1. Born, Karl Erich: Wirtschafts-und Sozialgeschichte des Deutschen Kaiserreichs
(1867/71.-1914.), Steiner Verlag, Sturtgart, 1985.
2. Borchardt, Knut: Deutsche Wirtschaft seit 1870. German Economy, 1870 to
the present, (Njemako gospodarstvo od 1870. do danas),Weidenfeld & Nicholson,
London, 1967.
3. Loeb, Ernst: The German Exchange Act of 1896, u Quarterly Journal of
Economics, tom XI., Boston, 1897.
32
4. Hauser, Henri: Germanys Commercial Grip on the World, prijevod s francuskog,

Chas. Scribners & Sons, New York, 1918., str. 106-108.
5. Woodward, Sir Llewellyn, u Prelude to Modern Europe, Methuen & Co.,
Norfolk, 1971., str. 135.
* Gospodarsko udo
33
34
TREE POGLAVLJE
Poinje globalna bitka za kontrolu nafte

Britanski admiral vidi dalje od ulja za svijee
Godine 1882. crni teki mulj koji danas zovemo naftom nije imao
nikakve trine vrijednosti, osim kao gorivo za nove mineralne uljne
svijee, novost koju je u Berlinu izumio njemaki proizvoa svijea
Stohwasser. To se gorivo tada zvalo kameno ulje, jer je curilo iz stijena
u nekim naftnim podrujima poput Titusvillea u Pensilvaniji, Bakua u
Rusiji ili u Galiciji, koja je sada dijelom Poljske. 1870. godine John D.
Rockefeller osnovao je poduzee Standard Oil Co., radi pokrivanja tog
trita uljnih svijea i raznih uljnih ljekarija u Sjedinjenim Dravama.
Stroj na unutarnje sagorijevanje jo nije bio unio revoluciju u svjetsku
industriju.
Ali, postojao je barem jedan ovjek koji je shvatio vojno-strateku
vanost nafte za prevlast na svjetskim morima u budunosti. Poevi u
septembru 1882. godine, u obliku javnog obraanja, britanski je admiral
lord Fisher, tada kapetan Fisher, nastojao dokazati svima u britanskoj Vladi
koji su ga bili voljni sluati da Britanija mora u svoju mornariku otu
umjesto pogona na ugalj uvesti pogon na naftu. Od 1870. godine ruski
su parobrodi na Kaspijskom jezeru koristili teko naftno gorivo koje su
Rusi zvali mazut. Fisher i jo nekoliko dalekovidnih pojedinaca poeli
su propagirati uvoenje toga novoga goriva. Uporno je tvrdio da e pogon
na naftu omoguiti Britaniji da zadri odluujuu strateku prednost za
nadmo na moru u budunosti.
Fisher je dobro poznavao kvalitativnu nadmo nafte kao goriva nad
ugljom i znao je da razmilja ispravno. Ratni brod s diesel motorom na
naftni pogon ne isputa nadaleko vidljiv dim, dok se dim s broda na ugalj
vidi i na udaljenosti od 10 kilometara. Dok je brodu na ugalj potrebno
4 do 9 sati da postigne punu brzinu, naftnom je motoru trebalo samo
30 minuta, a najjau je snagu mogao postii za 5 minuta. Za osiguranje
naftnog goriva za jedan ratni brod bio je potreban rad 12 ljudi po 12 sati.
Da bi se postigla jednaka energija za brod na ugalj, bio je potreban rad 500
ljudi po 5 dana. Da bi se postigla jednaka konjska snaga, za brod na naftni
35
pogon bila je potrebna jedna treina teine stroja i skoro jedna etvrtina
dnevne tonae goriva, to je kritian imbenik za neku otu, bilo trgovaku
ili vojnu. Promjer djelovanja ote na naftni pogon bio je do etiri puta vei
od promjera djelovanja nekog broda na ugalj jednake nosivosti.1
Ali u to su vrijeme Fishera njegovi kolege smatrali ekscentrinim
sanjarom.
U meuvremenu, 1885. godine, njemaki je inenjer Gottlieb Daimler
izumio prvi u svijetu motor na naftni pogon za pokretanje cestovnog
vozila. Iako se na automobil sve do prijelaza stoljea gledalo kao na igraku
krajnje bogatih, mnogi su, osim admirala Fishera i njegova kruga, poeli
ire shvaati privredne potencijale naftne ere.
DArcy shvaa tajnu goruih stijena

Do 1905. godine britanske su tajne slube i Vlada konano shvatili
strateku vanost novoga goriva. Britanski je problem bio u tome to
Britanija nije imala vlastite nafte. Morala se za opskrbu naftom oslanjati
na Ameriku, Rusiju i Meksiko a to je stanje bilo neprihvatljivo za
mirnodopska vremena i nemogue u sluaju veega rata.
Prethodne je godine, 1904., kapetan Fisher unaprijeen u prvog
gospodara mora, vrhovnog komandanta britanske mornarice. Odmah je
ustanovio odbor sa zadaom da razmotri i preporui nain na koji e
britanska mornarica osigurati opskrbu naftom.
Britanska je prisutnost u Perziji i u Arapskom zaljevu, koji je tada jo
bio dijelom Osmanlijskog Carstva, bila u to vrijeme prilino ograniena.
Persija nije bila formalnim dijelom Britanskog Carstva. Nekoliko je godina
Britanija drala konzulate u Bushireu i Bandar Abbasu, kao i brodove svoje
mornarice u Perzijskom zaljevu, kako se druge zemlje ne bi poele baviti
milju da zau u strateke vode koje su bile tako blizu najdragocjenijem
britanskom izvoru pljake - Indiji. Godine 1892. lord Curzon, kasnije
kraljevski namjesnik za Indiju, piui o Perziji, rekao je: Davanje neke
luke u Perzijskom zaljevu Rusiji, od bilo koje sile, smatrat u namjernom
uvredom Velikoj Britaniji i okrutnim naruavanjem statusa quo, kao i
izazivanjem meunarodnog rata2
Ali 1905. godine Vlada Njezinog velianstva posredstvom zloglasnog
britanskog asa pijuna Sidneyja Reillyja pribavila je izvanredno znaajno
36
iskljuivo pravo na predjelima za koje se tada vjerovalo da sadre ogromne

netaknute zalihe nafte na Bliskom istoku. Poetkom 1905. godine
Obavjetajna sluba Njezina velianstva poslala je Reillyja (ije je pravo
ime bilo Sigmund Georgijevi Rosenblum, roen u Odessi u Rusiji), na
zadatak da od ekscentrinog australskog geologa amatera i inenjera po
imenu William Knox dArcy iznudi prava na eksploataciju mineralnih
dobara Perzije.
DArcy, odani kranin koji je duboko prouavao historiju, bio
je uvjeren da prie o stupovima vatre na svetim mjestima staroga
perzijskoga boga vatre Ormuzda dolaze od sveenika Zoroastera koji pale
naphta - ulje - koje istjee iz stijena na tim posebnim mjestima. Proveo je
godine lutajui predjelima na kojima su nekada bili stari perzijski hramovi
traei naftu. Puno je puta putovao u London kako bi osigurao nancijsku
potporu za svoja istraivanja, a potpora je britanskih bankara bivala sve
manja.
Negdje 1890-ih godina novi je perzijski kralj Reza Khan Pahlavi,
ovjek koji je odluio modernizirati podruje danas poznato kao Iran,
posjetio DArcyja, kao inenjera koji je temeljito poznavao Iran, i zamolio
ga da pomogne Perziji u gradnji eljeznica i uvoenju industrije.
Godine 1901., u znak zahvalnosti za usluge koje je pruio Perziji, ah
mu je za nagradu dao ferman, tj. kraljevsku povlasticu, koja je DArcyju
dala potpunu vlast i neogranienu slobodu, na rok od ezdeset godina, da
po vlastitoj volji kopa, bui i ruje po perzijskom podzemlju; kao rezultat
njegova rada sva podzemna dobra koja nae, bez iznimke, bit e njegovo
neotuivo vlasnitvo.
DArcy je platio iznos u vrijednosti od 20.000 dolara u gotovini i
suglasio se da e plaati ahu 16% tantijema od prodaje ukupne nafte
koju pronae. Tako je taj ekscentrini Australac priskrbio jedan od
najvrjednijih zakonskih dokumenata toga vremena, koji je jamio njemu i
svim njegovim nasljednicima, opunomoenicima i prijateljima iskljuivo
pravo na eksploataciju naftnih potencijala Perzije do 1961. godine.
Njegovo se prvo uspjeno otkrie nafte dogodilo u oblasti Shushtar,
sjeverno od Perzijskoga zaljeva.3
Sidney Reilly je uspio pronai DArcyja 1905. godine, u trenutku kad
se DArcy spremao, prije povratka u rodnu Australiju, potpisati zajedniki
projekt za istraivanje nafte s Francuzima, preko parike bankarske grupe
37
Rothschild.
Reilly je preruen u sveenika i lukavo glumei DArcyju jako pobona
ovjeka, nagovorio DArcyja da svoja iskljuiva prava na perzijske zalihe
nafte prepusti, ugovorom, jednoj britanskoj kompaniji za koju je tvrdio
da je dobro kransko poduzee, tj. Anglo-Persian Oil Company.
Britanska je vlada dovela kotskog nancijera Lorda Strathcona, kao
glavnog dioniara kompanije Anglo-Persian, a stvarna je uloga Vlade u
toj kompaniji zatajena. Tako je Reilly osigurao Britaniji prvi veliki izvor
nafte.
eljeznicom od Berlina do Bagdada

Godine 1889. jedna je skupina njemakih industrijalaca i bankara,
na elu koje je bila Deutsche Bank (Njemaka banka), dobila koncesiju
od osmanlijskih vlasti za gradnju eljeznice kroz Anadoliju, od glavnoga
grada Istambula. Taj je ugovor proiren deset godina kasnije, 1899., kad
su otomanske vlasti dale toj njemakoj skupini odobrenje za sljedeu fazu
provedbe projekta poznatog pod imenom Projekt za izgradnju eljeznice
Berlin-Bagdad. Ovaj je drugi sporazum uslijedio nakon posjeta njemakog
cara Wilhelma II. Istambulu, 1898. godine. Tih su godina odnosi izmeu
Njemake i Turske jako dobili na vanosti.
Njemaka je odluila izgraditi jake privredne odnose s Turskom, poevi
1890-ih godina, kao put za razvitak potencijalno velikih novih trita na
Istoku za izvoz njemakih industrijskih proizvoda. eljeznica BerlinBagdad trebala je postati okosnicom sjajne i ostvarive privredne strategije.
U pozadini su se nazirala naftna bogatstva i Britanija se usprotivila tome
projektu. Tragina su dogaanja na Bliskom Istoku 1990-ih godina izravno
povezana sa sjemenom netrpeljivosti iz toga doba.
Vie od dva desetljea pitanje je izgradnje moderne eljeznice koja bi
povezivala kontinentalnu Europu s Bagdadom bilo predmetom razdora
u sreditu njemako-engleskih odnosa. Po procjeni direktora Deutsche
Banke, Karla Helericha, koji je u to vrijeme bio nadlean za pregovore
oko projekta bagdadske eljeznice, ni jedno drugo pitanje nije dovelo
do tako velikih napetosti izmeu Londona i Berlina tokom razdoblja
od jednog i pol desetljea, koje je prethodilo 1914. godini, osim moda
pitanje rastue njemake pomorske ote.4
38
Godine 1888., pod vodstvom Deutsche Banke, jedan je konzorcij

dobio koncesiju za izgradnju i odravanje eljeznice koja povezuje HaidarPaschu, blizu Istambula, i Angoru. Kompanija je dobila ime Anatolian
Railway Company (Anatolska eljeznika kompanija). Osim Nijemaca
dioniari su joj bili i Austrijanci i Talijani, a mali dioniki kapital imali su i
Englezi. Izgradnja je tako dobro napredovala da je ta dionica zavrena prije
roka, pa je izgradnja nastavljena sve do Konje prema jugu.
Do 1896. godine otvorena je eljeznika linija koja je povezivala
Berlin i Koniju, smjetenu duboko u unutranjosti Turske, na anatolskim
visoravnima. Dio pruge dugaak nekih 1.000 kilometara bio je izgraen
za manje od 8 godina u tom gospodarski pustom predjelu. Na vidiku
te moderne transportne infrastrukture pojavile su se stare bogate doline
rijeka Tigrisa i Eufrata. Sva eljeznika infrastruktura koja je do tada bila
izgraena na Srednjem Istoku, bila je britanska ili francuska. Sve su to
bile jako male dionice u Siriji i drugdje, koje su povezivale kljune luke
gradove. Nije bilo ni jedne koja bi ogromnim predjelima u unutranjosti
otvorila put za modernu industrijalizaciju.
Po prvi je puta eljeznica osigurala Istambulu i Otomanskom Carstvu
vitalnu modernu gospodarsku povezanost s cijelom njihovom unutranjosti
u Aziji. Kad eljeznika linija doe do Bagdada i malo dalje do Kuvajta,
bit e to najjeftinija i najbra veza izmeu Europe i cijeloga Indijskog
potkontinenta, svjetska eljeznika veza prvoga reda.
S engleske je strane ba u tome i bio problem. Ako se projekt BerlinBagdad ostvari, ogromno e podruje, koje proizvodi gospodarska
bogatstva svih vrsta i koje se ne moe napasti s mora, biti ujedinjeno pod
njemakom vlasti, upozorio je R. G. D. Laan, koji je u to vrijeme bio
stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojski.
Rusija e time biti odsjeena od svojih zapadnih prijatelja, Velike
Britanije i Francuske, dodaje Laan. Njemakoj i turskoj vojsci bit e na
dometu nai interesi u Egiptu, a iz Perzijskog e zaljeva biti ugroeno nae
indijsko carstvo. Luka Alexandretta i kontrola u Dardanelima ubrzo e
Njemakoj omoguiti ogromnu pomorsku mo na Mediteranu.5
Laan je ciljao na britansku strategiju sabotiranja pruge Berlin-Bagdad.
Samo jednim pogledom na zemljovid svijeta vidi se lanac zemalja koje
se prostiru od Berlina do Bagdada. Njemako Carstvo, Austro-Ugarsko
Carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj
39
put i sprjeava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Taj se mali komad zove
Srbija. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu izmeu Njemake i velikih
luka Istambula i Soluna i dri vrata za Istok Srbija je uistinu bila prva crta
obrane naih istonih posjeda. Ako bude poraena ili uvuena u sistem
Berlin-Bagdad, nae e veliko, ali slabo zatieno carstvo uskoro osjetiti
udar njemakog prodora na Istok.
Nije dakle iznenaujue to je iza ogromnih nemira i ratova po Balkanu
tokom desetljea prije 1914. godine, ukljuujui Turski rat, Bugarski rat i
neprestane nemire u tom podruju, engleska ruka vodilja aktivno poticala
sukobe i ratove, s ciljem unitenja saveza izmeu Berlina i Istambula, a
osobito prekida izgradnje eljeznice Berlin-Bagdad, upravo onako kako je
to Laan natuknuo. Ali, bilo bi pogreno na projekt izgradnje eljeznice
Berlin-Bagdad gledati kao na njemaki udar protiv Engleske. Njemaka
je u vie navrata traila suradnju Engleske na tom projektu. Od 1890ih godina, kad je postignut sporazum s turskom vladom oko izgradnje
posljednjih 2.500 kilometara eljeznike pruge kojom bi se zavrila
izgradnja sve do Kuvajta, Deutsche Banka i berlinska vlada nebrojeno su
puta nastojali pridobiti sudjelovanje Engleske u gradnji i nanciranju toga
ogromnog projekta.
U novembru 1899., nakon svoje posjete Istambulu, njemaki je kralj
Wilhelm II. posjetio kraljicu Viktoriju u dvorcu Windsor kako bi lino
posredovao u pridobivanju Engleske da sudjeluje u tome znaajnom
projektu. Njemaka je jako dobro znala da Britanija ima interese u
Perzijskom zaljevu i Suezu, radi obrane svoga Puta za Indiju, kako se to tada
zvalo. Bez znatne engleske potpore bilo je jasno da e se projekt suoiti s
velikim potekoama, ne samo politikim i nancijskim. Veliina zavrnog
dijela eljeznice bila je izvan mogunosti njemakih banaka. ak i tako
velika banka kao to je Deutsche Bank nije to mogla sama nancirati.
Meutim, Engleska je sa svoje strane sljedeih petnaest godina nastojala
na sve mogue naine usporiti i omesti izgradnju te eljeznice, a u isto je
vrijeme stalno podgrijavala nadu da e sporazum ipak biti postignut i time
drala Njemaku u neizvjesnosti. Ta je igra trajala doslovno do izbijanja
rata, u avgustu 1914.
Ali, Njezino je kraljevsko britansko velianstvo u zavrnoj fazi
pregovora oko bagdadske eljeznice dralo u rukama adut. Bila je to
njezina veza s korumpiranim kuvajtskim eikom. Godine 1901. engleski
su ratni brodovi u kuvajtskim vodama naloili turskoj Vladi da od tada
40
zaljevsku luku smjetenu malo nie od Shaat al Araba, koja je u vlasti

plemena Anaza, na elu kojega je bio eik Mubarak al-Sabah, ima smatrati
britanskim protektoratom.
U tom je trenutku Turska bila gospodarski i vojno preslaba uiniti bilo
to osim upuivanja slabog protesta zbog de facto britanske okupacije toga
dalekog dijela Osmanlijskog Carstva. Kuvajt je u britanskim rukama bio
brana uspjenom zavretku eljeznice Berlin-Bagdad, tj. njezinu moguem
izlasku na Perzijski zaljev i dalje.
Godine 1907. eika Mubaraka Al-Sabaha, okrutnog ovjeka koji je
navodno prigrabio vlast u tom podruju 1896. godine nakon to je ubio
svoja dva polubrata dok su spavali u njegovoj palai, uvjerili su da zemlju
na podruju Bander Shwaikh preda, u obliku vjene rente, cijenjenoj
carskoj engleskoj Vladi. Taj je dokument supotpisao major C. G. Knox,
politiki zastupnik carske engleske Vlade u Kuvajtu. Navodno je taj eikov
potpis zainjen velikodunim koliinama engleskog zlata i puaka.
U oktobru 1913. godine potpukovnik Sir Percy Cox, priskrbio je pisani
dokument od vjeno zahvalnoga eika, kojim eik pristaje da nee dati
nikakvih koncesija na naftu ni zemlju nikome osim osobi koju imenuje i
preporui britanska Vlada.6
Godine 1902. bilo je poznato da podruje Osmanlijskog Carstva
poznato pod imenom Mezopotamija - dananji Irak i Kuvajt, sadri
naftna bogatstva. Koliko je te nafte bilo i koliko je ona bila dostupna, jo
se nagaalo. To je otkrie dovelo do ogromne globalne bitke za globalnu i
gospodarsku kontrolu koja e se nastaviti do kraja 20. stoljea.
Godine 1912. Deutsche Banka je, u toku nanciranja bagdadske
eljeznice, dobila koncesiju od otomanskoga cara, kojom je poduzeu
Bagdad Rail Co. dano puno pravo prolaza do svih zaliha nafte i minerala
na irini od 20 kilometara s obje strane eljeznike pruge. Pruga je ve bila
dola sve do Mosula, u dananjem Iraku.
Te iste 1912. godine njemaki industrijalci i Vlada shvatili su da je
nafta gorivo njihove privredne budunosti, ne samo za kopneni prijevoz
nego i za pomorski. U to je vrijeme i Njemaka bila uhvaena u kotac
velikog amerikog trusta Rockefeller Standard Oil Company. Njegova
je podrunica, Deutsche Petroleum Verkaufgesellschaft, drala u rukama
91% ukupne prodaje nafte na njemakom tritu. Deutsche Bank je
drala manjinski dio dionica od 9% u poduzeu Deutsche Petroleum
41
Verkaufgesellschaft, to je bilo nedovoljno za donoenje odluka.

U to vrijeme, 1912. godine, Njemaka nije imala nezavisnu, sigurnu
opskrbu naftom.
Ali, geolozi su otkrili naftu u onome dijelu Mezopotamije koji se danas
zove Irak, izmeu Mosula i Bagdada. Planirana je pruga toga zavrnoga
dijela eljeznice Berlin-Bagdad trebala prolaziti upravo kroz to podruje,
za koje se vjerovalo da sadri velike zalihe nafte.
Nastojanja 1912. i 1913. godine da berlinski Reichstag donese
zakon kojim bi se osnovalo njemako dravno poduzee za istraivanje
i eksploataciju novootkrivenih nalazita nafte, neovisno o amerikom
drutvu Rockefeller, bila su zavlaena i odgaana sve dok ih izbijanje
Prvog svjetskog rata u avgustu 1914. godine nije skinulo s dnevnoga reda.
Plan je Deutsche Banke bio da se mezopotamska nafta prevozi kopnom,
tj. bagdadskom eljeznicom, izvan dometa mogue pomorske blokade od
Britanaca, to bi Njemaku uinilo neovisnom glede naftnih potreba.
Novi Dreadnaughti
Ali, tek su se 1909. godine poeli ostvarivati planovi admirala Fishera
za gradnju britanske mornarice na naftni pogon. Njemaka je upravo
bila lansirala prvi od niza brodova koji su bili napredniji od engleskog
Dreadnaughta. Njemaki je brod Von der Tann imao motore jakosti 80.000
konjskih snaga koji su, dok su jo plovili na ugalj, postizali zastraujuu
brzinu od 28 vorova. Samo su dva britanska broda bila u stanju postii
tu brzinu. Britanska je ota na ugalj dosegla krajnju tehnoloku granicu
pa je britanska prednost na moru bila odluno ugroena brzo rastuim
njemakim gospodarskim udom.
Godine 1911. mladi je Winston Churchill naslijedio lorda Fishera
na mjestu glavnog komandanta ratne mornarice. Churchill je odmah
zapoeo kampanju za ostvarenje Fisherovih zahtjeva glede mornarice na
naftni pogon. Iznosei Fisherove argumente, Churchil je istaknuo da za
brodove jednake veliine nafta omoguuje veu brzinu i, po jedinici teine,
daje odluujuu prednost u podruju djelovanja, bez ponovnog uzimanja
goriva.
Godine 1912. Sjedinjene Drave su proizvodile vie od 63% svjetske
nafte, Baku u Rusiji je proizvodio 19%, a Meksiko oko 5%. Britanska
42
kompanija Anglo-Persian Exploration Co. jo nije proizvodila vee

koliine nafte, ali je ve tada strategija britanske Vlade imala odluku da
je britanska prisutnost u Perzijskom zaljevu od bitne vanosti za njezine
nacionalne interese. Kao to smo ve vidjeli, nezaustavljiva njemaka
gradnja eljeznice Berlin-Bagdad igrala je znaajnu ulogu u donoenju te
odluke.
U julu 1912., na Churchillovo inzistiranje, britanska je Vlada
pod vodstvom premijera Asquitha imenovala Kraljevsku komisiju za
naftu i stroj na naftni pogon. Umirovljeni je lord Fisher bio imenovan
predsjednikom te Komisije.
Poetkom 1913. godine, tajnim djelovanjem, opet na poticaj
Churchilla, britanska je Vlada kupila veinski paket dionica poduzea
Anglo-Persian Oil (danas British Petroleum). Od toga je dana nafta postala
sreditem britanskih stratekih interesa.7
Ako je Engleska mogla ne samo osigurati svoje izravne potrebe nafte
za prijevoz i energetsku tehnologiju budunosti, nego i osporiti svojim
suparnicima dostup zalihama nafte u svijetu, to je moda bilo od vee
vanosti, onda je mogla i zadrati vodeu ulogu u sljedeem desetljeu.
Ukratko, kad se ve engleska stagnirajua industrija nije mogla natjecati
s njemakim Daimlerovim motorima, onda e Engleska kontrolirati
sirovinu bez koje Daimlerovi motori ne mogu raditi. to je sve ta engleska
politika znaila za tok svjetske historije, tek e postati jasno.
Sudbonosni put u Pariz Sir Edwarda Greya

Zato bi Engleska riskirala svjetski rat 1914. godine s ciljem zaustavljanja
razvoja njemakog industrijskoga gospodarstva?
Pravi je razlog engleske objave rata u avgustu 1914. godine u sutini
leao u staroj tradiciji britanske politike, pomou koje je Engleska
postigla status velike sile i pomou koje je nastojala zadrati taj status,
izjavio je njemaki bankar
Karl Helerich 1918. godine. Engleska je uvijek gradila svoju politiku
protiv politiki i gospodarski najjae zemlje europskoga kontinenta,
naglasio je.
Sve otkako je Njemaka postala politiki i gospodarski najjaom silom
kontinentalne Europe, Engleska se osjeala ugroenom od Njemake vie
43
nego od ijedne druge zemlje, u smislu svoga globalnoga ekonomskog

poloaja i svoje pomorske prevlasti. Od tog su trenutka englesko-njemaka
mimoilaenja postala nepremostiva i nije bilo mogue postii sporazum ni
u jednom pitanju. Helerich alosno spominje tonost Bismarckove izjave
iz 1897. godine: Jedini uslov koji bi doveo do poboljanja njemakoengleskih odnosa, bio bi da mi zauzdamo svoj gospodarski razvitak, a to
nije mogue.8
U aprilu 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih
poslova Edward Grey na neuobiajen su se nain sastali s francuskim
predsjednikom Poincareom u Parizu. Bila je to jedna od rijetkih prilika
kad je Sir Edward Grey naputao Britanske otoke. Pridruio im se ruski
ambasador u Francuskoj Iswolski, i tom su prilikom te tri sile sklopile
tajno vojno saveznitvo protiv njemako-austro-ugarskih sila. Grey
namjerno nije unaprijed obavijestio Njemaku o tome tajnom saveznitvu
po kojemu e Engleska ui u bilo koji rat u kojemu bi sudjelovala bilo
koja od pomno sazdane mree saveznica, koju je Engleska izgradila protiv
Njemake.9
Britanske su vlasti davno prije 1914. godine donijele zakljuak da je
rat jedini put kojim se situacija u Europi moe dovesti pod kontrolu.
Britanski su interesi nalagali, prema njihovoj logici ravnotee moi,
promjenu tradicionalne proosmanlijske i antiruske saveznike strategije
iz 19. stoljea u prorusku i antinjemaku strategiju ve 1890-ih godina,
kad je izgledalo neizbjenim nadolazee saveznitvo izmeu francuskog
predsjednika Gabriela Hanotauxa i ruskog ministra nancija Sergeja
Wittea, u kontekstu pojave industrijski jake Njemake.
Faoda, Witte, veliki projekti i velike pogreke

Strah od rastue njemake privredne prijetnje bio je, krajem 1890-ih
godina, uistinu tako jak meu vodeim krugovima britanskog ustroja
da je Britanija napravila drastine promjene u svojoj desetljeima dugoj
strategiji odnosa sa zemljama europskoga kontinenta, u jakim nastojanjima
da europska stremljenja unazadi u korist Engleske.
Povod koji je iskristalizirao tu promjenu saveznitava bilo je, zaudo,
jedno vojno sueljavanje, oi u oi, oko Egipta, gdje su i Engleska i
Francuska povijesno imale velike interese preko poduzea Suez Canal
44
Company. Godine 1898., francuske su se trupe, u svom pohodu Saharom

prema istoku, pod zapovjednitvom pukovnika Jeana Marchanda, susrele
s britanskim snagama pod zapovjednitvom generala Kitchenera. Obje
su strane jedna drugoj naloile da se povuku, dok se konano, nakon
savjetovanja s Parizom, nije povukao Marchand. Faodska kriza je, kako je
kasnije nazvana, zavrila ustvari anglo-francuskim saveznitvom ravnotee
moi, protiv Njemake, kojom je Francuska glupo prepustila najveu
priliku da industrijalizira Afriku.
Odluku o slanju francuskih ekspedicijskih snaga pod zapovjednitvom
Marchanda u Faodu radi izravnog vojnog sueljavanja s Engleskom
u Africi donio je ministar kolonija Theophile Delcasse. Britanija je
stalno napredovala do take u kojoj je de facto okupirala Egipat i Sueski
kanal, premda su Francuzi polagali pravo na to podruje jo od vremena
Napoleona. Od 1882. godine britanske su trupe privremeno zaposjedale
Egipat, a britanski su slubenici provodili vlast s ciljem da zatite
francuske i engleske interese u kompaniji Suez Canal. Engleska je krala
Egipat Francuzima.
Delcasse je djelovao protivno interesima Francuske i protivno
izriitom politikog planu francuskog ministra vanjskih poslova Gabriela
Hanotauxa. Hanotaux, koji nije bio u Vladi tih est kritinih mjeseci kad je
donesena glupa faodska odluka, imao je ideju o razvitku i industrijalizaciji
francuskih kolonija u Africi. Kao umjereni republikanac, poznat kao
anglofob, Hanotaux je gajio ideju ujedinjena francuske Afrike, ija bi
sredinja toka razvoja bila jezero Chad, s eljeznicom koja bi povezivala
unutranjost od Dakara u francuskom Senegalu do francuskog Djiboutija
na Crvenom moru. Ta se ideja u Francuskoj spominjala kao Transsaharski
eljezniki projekt. On bi transformirao ukupan saharski dio Afrike, od
Zapada do Istoka. Takoer bi zaprijeio najveim britanskim stratekim
interesima da uspostave kontrolu nad cijelim podrujem od Afrike, preko
Egipta, do Indije.
Hanotaux je paljivo njegovao politiku normalizacije odnosa
izmeu Francuske i Njemake, to je bila najvea prijetnja britanskim
mahinacijama pod nazivom ravnotea moi. Poetkom 1896. godine
njemaki je ministar vanjskih poslova pitao francuskog ambasadora
u Berlinu bi li Francuska razmislila o zajednikoj akciji u Africi radi
ograniavanja neutaivih apetita Engleske. Potrebno je pokazati Engleskoj
da vie ne moe iskoritavati antagonizam izmeu Francuske i Njemake s
45
ciljem da zgrabi to god joj se prohtije.

Potom je u Francuskoj izbila poznata Dreyfusova afera. Njezin je
direktni cilj bio prekinuti delikatna nastojanja Hanotauxa da stabilizira
odnose s Njemakom. Jedan je francuski vojni kapetan, po imenu
Dreyfus, bio optuen i suen zbog pijunae u korist Njemake. Hanotaux
je na poetku toga procesa, 1894., intervenirao i s pravom upozorio da e
afera Dreyfus dovesti do prekida diplomatskih odnosa s Njemakom, ak
i rata. Puno godina kasnije Dreyfus je osloboen krivnje i otkriveno je
da je grof Ferdinand Walsin-E-sterhazy, kojega je platila bankarska obitelj
Rothschild, fabricirao dokaze protiv Dreyfusa. Godine 1898. Hanotaux
vie nije bio u Vladi, naslijedio ga je savitljivi anglol Theophile Delcasse.
Nakon Faode, 1898. godine, Britanija je lukavo nagovarala
Francusku, iji je ministar vanjskih poslova bio Delcasse, da se odrekne
vanih kolonijalnih i gospodarskih interesa u Egiptu i da se usredotoi na
francusku politiku protiv Njemake, u kojoj je Britanija potajno pristala
podravati francusko polaganje prava na pokrajinu Alsace-Lorraine, kao i
francuske ambicije u onim podrujima koja nisu bila od vitalnog interesa
za britanske ciljeve. Opisujui te britanske diplomatske mahinacije
oko Faode nekoliko godina kasnije (1909.), Hanotaux je primijetio:
Historijska je i dokazana injenica da je na svako kolonijalno irenje
Francuske Engleska gledala sa strahom i zabrinutosti. Engleska je dugo
vremena mislila da na podruju prevlasti na moru ne treba razmiljati
ni o kakvom drugom suparniku osim o sili kojoj je priroda podarila tri
morske obale: Kanal La Manche, Atlantski okean i Mediteransko more. A
kad je Francuska nakon 1880. godine, potaknuta okolnostima i genijem
Julesa Ferrvja, poela ponovno obnavljati svoje raskomadano kolonijalno
podruje, naila je na jednak otpor. U Egiptu, u Tunisu, na
Madagaskaru, u Indokini, ak i u Kongu i Okeaniji, uvijek se sukobljava
samo s Engleskom.
Nakon Faode stvorena je Antanta, koja je u konanici postala slubenim
dokumentom putem tajnog sporazuma izmeu Francuske i Britanije, koji
je potpisao Delcasse, Hanotauxov nasljednik, 1904. godine. Njemaka
je gospodarska prijetnja bila ljepilom koje je povezalo ta dva neprirodna
saveznika. Komentirajui kasnije taj tuan obrat dogaaja, Hanotaux je
opisao nain na koji su Britanci s uspjehom nametnuli Francuskoj novu
vanjsku politiku sljedeim rijeima: divan izum britanskog diplomatskog
genija da podijeli svoje neprijatelje.
46
Britanija je tokom sljedeih deset godina napravila jo jedan dubok

obrat u svojoj politici geopolitikog saveznitva, kojim je tok dogaaja
u Rusiji preokrenula u svoju korist. Poevi od 1891. godine, Rusija
je otpoela ambiciozan program industrijalizacije donoenjem strogih
zatitnih carina i programa za izgradnju eljeznike infrastrukture. Godine
1892. ovjek koji je bio nadlean za program izgradnje eljeznica, grof
Sergej Witte, postao je ministrom nancija. Witte je imao bliske odnose s
francuskim ministrom Hanotauxom i oko izgradnje eljeznikog sistema u
Rusiji razvili su se pozitivni temelji za francusko-ruske odnose.
Najambiciozniji projekt koji je u to vrijeme pokrenut u Rusiji, bila je
izgradnja eljeznice koja e povezivati zapadni dio Rusije s Vladivostokom
na Dalekom istoku, Transsibirski eljezniki projekt, s prugom dugom
8.600 kilometara, koja e promijeniti ukupnu rusku privredu. Bio je
to najambiciozniji eljezniki projekt na svijetu. Witte je i sam duboko
Prouavao njemaki gospodarski model Friederichs Lista, a na ruski je
jezik ve bio preveo Listovo djelo Nacionalni sistem politike ekonomije,
koje je Witte nazvao rjeenjem za Rusiju.
Witte je govorio o eljeznikom projektu kao o projektu koji e
podignuti kulturno zaostale dijelove u unutranjosti Rusije. eljeznica
je kao kvasac koji dovodi do kulturne fermentacije meu stanovnitvom.
ak i ako na svom putu prolazi kroz predjele nastanjene potpuno divljim
ljudima, za kratko e ih vrijeme uzdii na razinu potrebnu za odravanje
eljeznice, rekao je 1890. Sredinji je dio Witteova plana bio razvitak
mirnih i korisnih odnosa s Kinom, neovisno o britanskoj kontroli kineskih
luka i morskih puteva, preko kopnenih puteva koje e otvoriti sibirska
eljeznika pruga.
U svojstvu ministra nancija, od 1892. do njegova smjenjivanja u
vrijeme sumnjivo tempirane ruske revolucije 1905. godine, Witte je
drastino promijenio situaciju u Rusiji. Od nekadanje itnice za britanske
kompanije koje su trgovale itom, Rusija je postala potencijalno moderna
industrijska zemlja. eljeznice su zapoele najveu industrijalizaciju
zemlje i dovodile do transformacije cijeloga niza s njom povezanih sektora,
poput elika i drugih. Nadalje, Witte je svog prijatelja i bliskog suradnika,
znanstvenika Dimitrija Mendeljejeva, utemeljitelja ruske agrohemije
zasnovane na idejama Nijemca Justusa Liebiga, imenovao efom novog
Ureda za standardiziranje mjera, u koji je uveden metriki sistem radi
daljnjeg olakavanja trgovine s dravama kontinentalne Europe.
47
Britanija se energino protivila Witteovoj gospodarskoj politici

i projektu Transsibirske eljeznice svim sredstvima koje je imala na
raspolaganju, ukljuujui i pokuaje upliva na reakcionarnu rusku vlastelu
povezanu s engleskim trgovcima itom. Ubrzo nakon poetka provedbe
projekta Transibirske eljeznice, jedan je britanski komentator izrazio
tada prevladavajue gledite britanskog ministarstva vanjskih poslova
i londonskog Cityja. Govorei o novom ruskom projektu izgradnje
eljeznice, poduprtom francuskim nancijskim sredstvima, koji e u
konanici eljeznicom povezati Pariz s Moskvom i Vladivostokom,
Colqhum je izjavio: Ta pruga nee biti samo jedan od najveih trgovinskih
puteva koje je svijet ikada vidio, nego e postati i politikim orujem u
rukama Rusa, iju je snagu i znaaj teko procijeniti. Ona e od Rusije
napraviti jedinstvenu dravu kojoj vie nee biti potrebno prolaziti kroz
Dardanele ili Sueski kanal. Dat e joj gospodarsku neovisnost pomou
koje e postati jaa nego je ikada bila ili sanjala da e postati.
Desetljeima je britanska saveznika strategija ravnotee moi u Europi
bila graena na potpori Osmanlijskom turskom Carstvu, kao dijelu onoga
to su britanski stratezi zvali Velikom igrom - sprjeavanja razvitka Rusije
u jaku i industrijaliziranu zemlju. Do tog je vremena potpora Turskoj,
koja je drala za Rusiju po ivot vaan dostup njezinim vodama kroz
Dardanele, bila vitalnim dijelom britanske geopolitike. Ali, kako su krajem
stoljea i poetkom 1900-ih godina privredne veze izmeu Njemake i
Osmanlijskog Carstva jaale, tako je jaalo i britansko okretanje prema
Rusiji, a protiv Turske i Njemake.
Trebalo je nekoliko ratova i kriza, ali, nakon neuspjelog britanskog
pokuaja da sprijei gradnju ruske Transsibirske eljeznice do Vladivostoka,
koju su Rusi veim dijelom dovrili 1903. godine, Rusija je bila jako
poniena u Rusko-japanom ratu 1905. godine, u kojemu je Britanija stala
na stranu Japana, protiv Rusije. Nakon 1905. godine, Witte je bio prisiljen
dati ostavku na mjesto predsjednika Vijea ministara u vladi cara Nikole
H. Njegov je nasljednik bio na stajalitu da Rusija mora uspostaviti odnose
s Britanijom, nakon ega je Britancima predao prava na Afganistan i veliki
dio Perzije i ujedno pristao u znaajnoj mjeri potkresati ruske ambicije u
Aziji.
Tako je 1907. godine englesko-francusko-ruska Trojna Antanta u
potpunosti uspostavljena. Britanija je stvorila mreu tajnih saveznitava
koja su okruivala Njemaku i postavila temelje za svoj nadolazei vojni
48
obraun s Kaiserovim Reichom. Sljedeih sedam godina bile su godine

pripreme za konano eliminiranje njemake prijetnje, 10
Nakon to je Britanija uvrstila svoju novu strategiju okruivanja
Njemake i njezinih saveznica, strategiju Trojne Antante, u mekom
trbuhu Sredinje Europe, na Balkanu, potaknut je niz regionalnih kriza
i ratova. U takozvanom Prvom balkanskom ratu iz 1912. godine, Srbija,
Bugarska i Grka, uz tajnu potporu Engleske, objavile su rat osmanlijskoj
Turskoj. Kao rezultat toga rata, Turska je ostala bez veine svojih posjeda
na podruju Europe. Uslijedio je, 1913. godine, Drugi balkanski rat,
koji se vodio oko ratnoga plijena iz Prvog balkanskog rata, u koji je ula
i Rumunjska da pomogne slomiti Bugarsku. Pripremao se teren za veliki
britanski rat u Europi.
Dana 28. jula 1914., tri mjeseca nakon parikih razgovora Edwarda
Greya, jedan je Srbin ubio u Sarajevu nadvojvodu Franza Ferdinanda,
nasljednika austrijskog prijestolja, to je izazvalo predvidivo tragian niz
dogaaja koji su doveli do Prvog svjetskog rata (Velikog rata).
Biljeke:
1 Mohr, Anton: The Oil War, Harcourt Brace & Co., New York, 1926. 2. Ibid. str. 124.
3 Hanigen, Frank C.: The Secret War, The John Day & Co., New York, 1934.
4 Helerich, Karl: Der Weltkrieg: Vorgeschichte des Weltkrieges, Ullstein & Co., Berlin,
1919., str. 120-165.
5. Laan, R. G. D.: The Serbs: The Guardians of the Gate, 1917. Ponovno tiskano u Dorset
Press, New York, 1989., str. 163-164. Naglasio autor - w.e.
6 Abu-Hakima, Ahmed Mustafa: The Modem History of Kuwait, Luzak & Co. Ltd.,
London, 1983., str. 188-197.
7. Hanigen, op. cit., str. 22-23.
8. Helerich, op. cit., str. 165-166.
9. Wells, H. G.: Experiment in Autobiography, The Macmillan Co., New Yrk, 1934., str.
658-659.
10. Materijal je za ovaj dio uvelike uzet iz neobjavljenih rukopisa: The Dreyfus Aair,
autorice Dane Sloan, januara 1977., New York i Faoda: The African Negotiation autora
Gabriela Hanotauxa, La Revue Des Deux Mondes, februar 1909., Pariz. Materijal o Witteu
uzet je od Barbare Frazier, The Railroad Plan of Scientist Mendelevev and Statesman Witte
to Civilize Russia, The New Federalist, 10. juna 1991., Leesburg, Virginia; Von Laue, T. H.
Sergei Witte and the Industrialization od Russia, Atheneum, New York, 1974.
49
50
ETVRTO POGLAVLJE
Nafta postaje oruje, a Bliski istok bojno

polje
Bankrotirana Britanija ide u rat
Jedna od bolje uvanih tajni o svjetskome ratu iz 1914.-1918. godine,
je da su britanska riznica i ukupne nancije Britanskog Carstva, uoi
avgusta 1914. godine, kad je Britanija objavila rat protiv Njemakog
Carstva, bile u bankrotu. Jedno je ispitivanje tadanjih nancijskih odnosa
glavnih zaraenih strana otkrilo veliku pozadinu tajnih kredita, zajedno
s detaljnim planovima o prebacivanju sirovina i materijalnog bogatstva
cijeloga svijeta, nakon rata, osobito iz onih podruja Osmanlijskog Carstva
za koje se vjerovalo da imaju znaajne zalihe nafte.
Veina pria kae da je obara kojim je odapet Veliki rat povukao jedan
ubojica Srbin - terorista, koji je 28. juna 1914. u bosanskom glavnom
gradu Sarajevu ubio nadvojvodu Franza Ferdinanda, nasljednika austrougarskoga prijestolja. Nakon mjesec dana intenzivnih pregovora Austrija
je, 28. jula, objavila rat maloj dravi Srbiji, smatrajui je odgovornom
za ubojstvo prijestolonasljednika. Austrija je dobila jamstvo da e joj
Njemaka pomoi u sluaju da Rusija stane na stranu Srbije. Sljedeeg je
dana, 29. jula, Rusija izdala zapovijed za mobilizaciju svoje vojske za sluaj
da rat postane neizbjean.
Istoga je dana njemaki Keiser uputio telegram caru Niko- molei ga da
ne mobilizira vojsku, nakon ega je car trenutano opozvao svoju zapovjed.
30. jula rusko je Visoko vojno zapovjednitvo nagovorilo neodlunoga cara
da ponovo izda naredbu za mobilizaciju. 31. jula njemaki je ambasador u
St. Petersburgu uruio ruskome caru njemaku objavu rata protiv Rusije,
a potom navodno briznuo u pla i istrao iz prostorije.
Njemako je vojno zapovjednitvo, od ranije pripravno na mogui rat
i na istonom i na zapadnom frontu, provelo Plan Schlieen. Kako su
Francuska i Rusija imale zajedniki plan obrane, Njemaka je odluila da
Francusku treba poraziti brzo, ispravno procijenivi da e Rusiji trebati
vie vremena za mobilizaciju. Njemaka je 3. avgusta 1914. objavila
51
rat Francuskoj i njemaka je vojska ula u Belgiju na putu da napadne

Francusku.
Tada, 4. avgusta 1914., samo osam dana nakon to je Austrija objavila
rat Srbiji, Britanija je obznanila da je objavila rat Njemakoj. Razlog koji
je Britanija navela, bila je britanska odlunost da brani neutralnu Belgiju.
Stvarni je razlog bio daleko od duha susjedskog milosra.
Britanska je odluka, u avgustu 1914. godine, da ude u rat protiv
Njemake na europskom kontinentu, bila, blago reeno, neobina,
imajui na umu injenicu da su britanska riznica i sistem funte bili de facto
u bankrotu. Nedavno otvorena za javnost interna prepiska dunosnika
britanske riznice, britanskog ministra nancija Llovda Georgea, izaziva
jo vie pitanja. U januaru 1914., punih est mjeseci prije nominalnog
casusa belli u Sarajevu, britanski je ministar zatraio od vieg dunosnika
britanske riznice Sir Georgea Paisha, da napravi tono izvjee o stanju
sveznaajnih britanskih zaliha zlata.
Godine 1914. standard zlatne funte bio je oslonac svjetskoga
monetarnog sistema. Ustvari, funta je ve vie od 75 godina bila tako
prihvaena u meunarodnoj trgovini i nansijama da je i ona sama bila
smatrana jednako dobrom kao zlato. Godine 1914. funta je igrala
jednaku ulogu kao i ameriki dolar prije 15. avgusta 1971.
Povjerljiva prepiska Sir Georgea otkriva razmiljanja na najviim
razinama londonskoga Cityja iz toga vremena: Jo jedan utjecaj koji
raspiruje zagovaranje reforme bankarstva, lei u rastuoj trgovakoj i
bankarskoj moi Njemake i u rastuoj nelagodi u sluaju da doe do
navale na londonske zalihe zlata upravo pred poetak ili na poetku
velikoga sukoba izmeu tih dviju zemalja. To ;e tajno izvjee napisano
vie od est mjeseci prije ubojstva austrijskoga prijestolonasljednika u
Sarajevu.
Paish potom govori o svojoj zabrinutosti zbog rastue poslovne
sposobnosti velikih njemakih trgovakih banaka nakon balkanske krize iz
1911.-12., koja je dovela do gomilanja zaliha zlata u njemakim bankama.
Sir George je upozorio svog ministra, Llovda Georgea, da bi svaka mogua
navala na londonske banke, u tim uslovima, mogla ozbiljno ugroziti
naciju glede namicanja novca za voenje velikog rata.1
Dana 22. maja 1914. stariji dunosnik britanske riznice, Basil Blackett,
sastavio je jo jedan povjerljivi memorandum za ministra Llovda Georgea.
52
Tema je toga memoranduma bila Uinci rata na nae zalihe zlata.

Blackett pie, a itatelj otkriva: Nemogue je, naravno, jasno predvidjeti
kakvi bi bili uinci sveopeg europskog rata u koji bi bila ukljuena veina
kontinentalnih zemalja, ukljuujui i Veliku Britaniju, to ostavlja samo
New York (pod pretpostavkom da Sjedinjene Drave budu neutralne) kao
jedino veliko dostupno trite novca na svijetu, s kojega bi se zlato moglo
privuci na poprita rata.2
U svjetlu britanske odluke da ude u rat, toga sudbonosnoga 4. avgusta,
jednako zapanjuje i sadraj pisma koje je Sir George Paish uputio Llovdu
Georgeu, s nadnevkom: 2 sata ujutro, subota, 1. avgusta 1914: Dragi
gospodine Ministre, kreditni sistem na kojemu je sazdano poslovanje ove
zemlje, u potpunosti je krahirao i od krajnje je vanosti da se poduzmu
koraci radi ispravljanja toga zla, bez odgode; u protivnom se ne moemo
nadati da emo moi nancirati velik rat ako na njegovu samom poetku
nae najvee kue budu prisiljene bankrotirati.2
Engleska je banka hitno suspendirala plaanja u zlatu (zlatnim i
srebrnim polugama), u skladu sa Zakonom o bankama iz 1844. godine.
Tom su odlukom velike koliine zlata dospjele u ruke Engleske banke,
kako bi britanska Vlada mogla nancirati kupnju hrane i ratnog materijala
za novoobjavIjeni rat protiv Njemake. Umjesto zlata, britanski su graani
dobivali novanice Engleske banke, kao legalno sredstvo plaanja za
vrijeme trajanja posebnih okolnosti. Do 4. avgusta britanski je nancijski
ustroj bio spreman za rat.
Ali, tajno e se oruje pokazati kasnije, u obliku posebnog odnosa
riznice Njezina velianstva s njujorkim koncernom Morgan, kao to
emo uskoro vidjeti.
Nafta u Velikome ratu

Izmeu 1914., kad je rat poeo, i 1918., kad je zavrio, nafta se
denitivno pokazala pravim kljuem za uspjeh revolucije u vojnoj strategiji.
Era zranog ratovanja, pokretnih tenkovskih borbi i breg pomorskog
ratovanja ovisila je o obilnoj i sigurnoj opskrbi tim novim gorivom.
Engleska, iju je vanjsku politiku vodio Sir Edward Grey, nekoliko je
mjeseci prije avgusta 1914. ubrzala dogaaje koji e postati najkrvavijim
i najrazornijim ratom u novijoj vijesti. prema slubenim podacima broj
53
poginulih izravno u ratu ili umrlih neizravno od posljedica rata bio je

izmeu 16.000.000 i 20.000.000 ljudi, od kojih su velika veina bili
civili. Samo je englesko carstvo pretrpjelo vie od 500.000 mrtvih i skoro
2.500.000 ranjenih u tom etverogodinjem ratu kojim e zavriti svi
ratovi.
Meutim rijetko se govori o injenici da strateki i geopolitiki ciljevi
Engleske, dobrano prije 1914., nisu bili samo slomiti njezina najveega
industrijskog suparnika, Njemaku, nego, kroz pobjedu u tom ratu,
osigurati neupitnu britansku kontrolu nad dragocjenim prirodnim
dobrom - naftom, koja se do 1919. godine pokazala kao strateka sirovina
za gospodarski razvitak u budunosti. Bio je to dio onoga to su neki
stratezi engleskog ustrojstva nazivali Velikom igrom, stvaranjem novoga
britanskog carstva, ija e hegemonija biti neupitna do kraja stoljea, tj.
novog svjetskog poretka pod vodstvom Britanije.
Jedna studija o najveim ratnim popritima iz Prvog svjetskog rata,
izmeu 1914. i 1918. godine, otkriva do koje je mjere osiguranje izvora
nafte ve tada bilo u sreditu vojnih planova. Nafta je otvorila put
zastraujuoj novoj pokretljivosti modernoga ratovanja. Primarni je zadatak
njemakog prodora u Rumunjsku, pod feldmaralom von Mackernenom,
bio reorganiziranje kompanije Steaua Romana, nekad engleskih,
nizozemskih, francuskih i rumunjskih postrojenja za preradu, proizvodnju
i odvod nafte, u jedinstveno poduzee. Tokom rata Rumunjska je bila
jedini siguran izvor nafte za sve njemake zrane snage, tenkove i brodove.
Britanski je prodor u Dardanele, katastrofalan poraz u Gallipoliju, izveden
s ciljem da se zauzmu zalihe nafte u ruskom Bakuu, kako bi se osigurala
nafta za ratne potrebe Engleske i Francuske. Osmanlijski je sultan zabranio
prijevoz ruske nafte kroz Dardanele.
Godine 1918. bogata su naftna polja Bakua, na Kaspijskom jezeru, bila
ciljem jakih vojnih i politikih borbi sa strane Njemake, kao i Engleske,
koja je preduhitrila Nijemce i drala ih pod okupacijom nekoliko kritinih
sedmica u avgustu 1918., to je njemakom vojnom zapovjednitvu
zaprijeilo put do opskrbe naftom. To je bio odluujui zadnji udarac
protiv Njemake, koja je nakoliko sedmica kasnije zatraila mir, samo
nekoliko mjeseci nakon to se inilo da je Njemaka porazila Saveznike
snage. Pokazalo se da je nafta u sreditu geopolitike.
Krajem Prvog svjetskog rata ni jednoj veoj sili nije promakao vitalan
strateki znaaj toga novoga goriva - nafte, za vojnu i gospodarsku
54
sigurnost u budunosti. Ve je na kraju Velikoga rata 40% britanske

mornarike ote bilo na naftni pogon. 1914., na poetku rata, francuska
je vojska imala samo 110 kamiona, 60 traktora i 132 zrakoplova. etiri
godine kasnije, 1918., Francuska je imala 70.000 kamiona i 12.000
zrakoplova, a Britanija i, u posljednjim mjesecima rata, Amerika stavile su
u ratne operacije 105.000 kamiona i preko 4.000 zrakoplova. Posljednje
su englesko-francusko-amerike ofenzive na zapadnom frontu troile
neshvatljivih 12.000 barela nafte dnevno.
U decembru 1917. francuske su se zalihe nafte tako smanjile da je
general Foch urgirao kod predsjednika Clemenceaua da poalje hitan poziv
predsjedniku Woodrowu Wilsonu. Prekid opskrbe naftom prouzroit e
trenutanu paralizu naih vojnih snaga i moda nas prisiliti na uslove
mira kakvi ne bi odgovarali Saveznicima, napisao je Clemenceau WilsoSigurnost je saveznika neizvjesna. Ako saveznici ne ele izgubiti rat, onda,
u trenutku velike njemake ofenzive, ne smiju dopustiti da Francuska
ostane bez nafte koja je u buduim borbama potrebna kao krv.
Rockefellerov je Standard Oil reagirao na Clemenceauov apel i opskrbio
naftom snage marala Focha. Zbog nedovoljnih koliina rumunjske nafte,
kao i zbog nemogunosti pristupa nafti Bakua, usprkos rusko-njemakom
sporazumu iz Brest-Litovska o prekidu rata, njemake snage nisu bile u
mogunosti poduzeti uspjenu zavrnu ofenzivu 1918. godine, jer nije bilo
nafte za kamione koji su trebali dostaviti potreban ratni materijal.
Britanski je ministar vanjskih poslova lord Curzon s prilinom tonou
prokomentirao: Saveznici su uplovili u pobjedu na valovima nafte. S
poetkom su rata nafta i njezini proizvodi poeli zadobivati najvee mogue
znaenje, s njom se rat vodio i ona je omoguila pobjedu. Kako bi mogli,
bez nafte, osigurati pokretljivost ote, transport vojske i proizvodnju
nekoliko vrsta eksploziva? To je izgovorio prilikom pobjednikog ruka
21. novembra 1918., deset dana nakon Dana primirja kojim je zavrio
Prvi svjetski rat. Francuski je senator Henry Berenger, direktor francuskog
ratnodopskog Glavnog odbora za naftu, dodao da je nafta krv pobjede.
Njemaka se previe hvalila svojom superiornou u eljezu i uglju, ali nije
vodila dovoljno rauna o naoj superiornosti u nafti.3
S tom novom ulogom nafte u ratu sada emo slijediti tokom poslijeratne
versajske reorganizacije, s posebnom pozornou na britanske ciljeve.
Liga naroda, koju je osnovala Britanija na versajskoj Mirovnoj
55
konferenciji 1919., postala je sredstvo koje e dati oblik meunarodne

legitimnosti goloj imperijalistikoj okupaciji teritorija. Za nancijski je
ustroj londonskoga Cityja gubitak stotina tisua britanskih ivota, radi
ovladavanja tokom svjetskog gospodarskog razvitka u budunosti, osobito
u pogledu novog bogatstva - nafte, bila naizgled mala cijena.
Engleski tajni rat na Istoku

Ako ita moe razotkriti skrivene planove britanskih saveznikih sila, u
Prvome svjetskome ratu, protiv centralnih sila okupljenih oko Njemake,
Austro-Ugarske i osmanlijske Turske, onda je to tajni diplomatski
sporazum potpisan u jeku rata, 1916. godine. Potpisnice su bile Britanija,
Francuska i kasnije Italija i carska Rusija. Nazvan Sporazumom SykesPicot, po imenima dvojice dunosnika, engleskom i francuskom, koji su
ga sastavili, taj je sporazum odavao izdaju i nakanu Engleske da nakon
rata prigrabi najveu kontrolu nad neistraenim naftnim potencijalima u
Arapskom zaljevu.
Dok je Francuska bila zaokupljena Njemakom u krvavom i
beskorisnom pokolju du francuske Linije Maginot, Britanija je premjestila
strahotno velik broj svojih vojnika, vie od 1.400.000, na Istono bojite.
Javno objanjenje koje je Britanija dala za to neobino gomilanje
dragocjenog i nedostatnog ljudstva na istonim obalama Mediterana i u
Perzijskom zaljevu, bilo je da to e se time osigurati uinkovitije ratne
operacije Rusije protiv Centralnih sila i omoguiti prolaz ruskom itu
kroz Dardanele na putu do Zapadne Europe, kojoj je ito bilo prijeko
potrebno.
Meutim u stvarnosti to nije bilo ba tako. Nakon 1918. Engleska je
i dalje drala skoro milijun svojih vojnika po cijelome Srednjem istoku.
Perzijski je zaljev 1919. postao Englesko jezero. Ljuti su Francuzi mlako
protestirali da su Britanci iskoristili pat poziciju i odnijeli pobjedu protiv
slabijega Turskog Carstva, dok su njihove snage krvarile na Zapadnom
frontu. Francuska je izgubila skoro 1.500.000 vojnika i imala je 2.600.000
tekih ranjenika.
U novembru 1917., nakon to su boljevici u Rusiji preuzeli vlast,
Lenjinovi su komunisti meu dokumentima carskoga Ministarstva
vanjskih poslova otkrili jedan tajni dokument i odmah ga objavili. Bio
56
je to plan Velikih sila kojim je zacrtano Osmanlijsko Carstvo nakon rata

- raskomadano u korist pobjednikih sila. Detalji su toga plana razraeni
u februaru 1916. i tajno raticirani od strane vlada relevantnih zemalja u
svibnju 1916. Javnost nije imala pojma o toj tajnoj ratnoj diplomatskoj
aktivnosti.
S britanske je strane taj dokument sastavljao Sir Mark Sykes, savjetnik
za istona pitanja lorda Kitchenera iz Kartuma, ministra rata. Dokument
je imao za cilj osigurati privolu Francuske za ogromno prebacivanje
britanskih snaga s europskog bojita na Srednji istok. Za dobivanje
tog ustupka od Francuske Sykes je imao ovlasti ponuditi francuskom
pregovarau, Georgesu Picotu, nekadanjem glavnom konzulu u Bejrutu,
velike poslijeratne ustupke u arapskom dijelu Osmanlijskoga Carstva.
Francuska je trebala dobiti potpunu kontrolu nad podrujem pod
nazivom Zona A, koje je obuhvaalo iru Siriju (Siriju i Libanon),
ukljuujui vee gradove u unutranjosti: Aleppo, Hama, Homs i Damask,
kao i naftom bogati Mosul na sjeveroistoku, s naftnim koncesijama koje
je u to vrijeme drala Deutsche Banka u poduzeu Turkish Petroleum
Gesellschaft. Ta je francuska kontrola na jeziku priznala arapsku
neovisnost od Turske, pod francuskim protektoratom.
Po sporazumu Sykes-Picot Britanija je trebala dobiti kontrolu nad
Zonom B, jugoistono od francuske zone, na podruju dananjega
Jordana, istonog i veeg dijela ostalog podruja Iraka i Kuvajta s Basrom
i Bagdadom. Nadalje su Britaniji pripale luke Haifa i Acre i pravo na
izgradnju eljeznice od Haife kroz francusku zonu do Bagdada, kao i pravo
da tu eljeznicu moe koristiti za prijevoz vojske.
Italiji je obean ogroman dio planinske obale turske Anatolije i
Dodekanski otoci, a carska je Rusija trebala dobiti podruja osmanlijske
Armenije i Kurdistana, jugozapadno od Jerevana.4
Od tih je tajnih Sykes-Picotovih paragrafa Britanija napravila
proizvoljnu raspodjelu koja je uglavnom prisutna do dana dananjega,
ukljuujui stvaranje Sirije i Libanona kao francuskih protektorata, kao
i Trans-Jordana, Palestine (Izraela), Iraka i Kuvajta kao engleskih dijelova.
Persija je, kao to smo ve vidjeli, bila pod potpunom engleskom kontrolom
jo od 1905., a Saudijska Arabija je u tom trenutku smatrana nevanom za
britanske strateke interese, to je bila jedna od rijetkih velikih pogreaka,
koju e Britanci shvatiti kasnije, na svoju veliku alost.
57
Britanija je bila prisiljena, zbog svoje relativno slabe moi nakon

katastrofalnog neuspjeha njezina pohoda na Gallipoli 1915. godine, dati
Francuskoj naftne koncesije u Mosulu, osim to je priznala ranije francuske
posjede na Levantu. Ali, britanski je gubitak naftnih bogatstava u Mosulu
bio samo privremen taktiki potez u njezinu dugoronom planu stjecanja
kontrole nad svjetskim zalihama nafte, kao to emo vidjeti.
Dvaput prodali istoga konja

Kad su pojedinosti sporazuma Sykes-Picot objelodanjene, najvea su
neugodnost Britancima bila istovremena i otvoreno proturjena obeanja
koja je Engleska dala arapskim poglavarima radi postizanja arapske pobune
protiv turske vlasti tokom rata.
Britanija je zadobila neprocjenjivu vojnu potporu arapskih snaga
kojima je zapovijedao erif Husein ibn Ali, haemitski emir Meke i uvar
svetih muslimanskih mjesta Meke i Medine. Britanija je uvjerila arapske
snage, koje su sluile pod zapovjednitvom T. E. Lawrencea (Lawrencea
od Arabije), da e za njihovu pomo u poraavanju Turaka Engleska
poslije rata osigurati puni suverenitet i neovisnost Arapa. Ta su uvjeravanja
bila sadrana u nizu pisama koja je napisao Sir Henry McMahon, engleski
visoki povjerenik u Egiptu, erifu Huseinu od Meke, koji se u to vrijeme
sam proglasio vodom Arapa.
Lawrence je bio potpuno svjestan britanske prijevare Arapa u to
vrijeme. Riskirao sam prijevaru, priznao je nekoliko godina kasnije u
svojim memoarima, zbog uvjerenja da je pomo Arapa bila neophodno
potrebna za nau jeftinu i brzu pobjedu na Istoku, i da je bolje da pogazimo
svoju rije i pobijedimo, nego da izgubimo. Nadahnue Arapa bilo je
naim glavnim oruem za dobivanje rata na Istoku. Zato sam ih uvjerio da
Engleska dri svoju rije u slovu i duhu. U tom su uvjerenju obavljali svoje
lijepe zadatke; ali, naravno, umjesto da budem ponosan na ono to smo
zajedno uradili, bio sam neprestano i krajnje posramljen.5
Jedan dio te jeftine i brze pobjede bio je gubitak 100.000 arapskih
ivota. Ali, Britanija je ubrzo iznevjerila svoja obeanja potezom kojim je
za svoje interese prigrabila ogromna naftna i politika bogatstva arapskog
Srednjeg istoka.
Kao sol na ranu, kad je objelodanjeni sporazum Sykes-Picot otkrio
58
upravo suprotno obeanje Francuskoj na podruju Srednjeg istoka, Velika

Britanija i Francuska izdale su novu Englesko-francusku deklaraciju 7.
novembra 1918., etiri dana prije europskog potpisivanja primirja, tj.
zavretka rata s Njemakom. Nova je Deklaracija proklamirala da se
Engleska i Francuska bore za potpuno i konano osloboenje naroda tako
dugo obespravljenih od strane Turaka i za uspostavu nacionalnih vlada i
organa vlasti ija e vlast proizlaziti iz volje i slobodnog izbora domaega
stanovnitva.6
Taj se plemeniti cilj nije nikada ostvario. Kad su sveani zavjeti iz
Versaillesa potpisani, Britanija je, sa svojom vojskom od oko milijun
vojnika u tom podruju, uspostavila vojnu kontrolu i nad francuskom
zonom Srednjeg istoka.
Dana 30. septembra 1918. Francuska je ve pristala na britanske uslove
za stvaranje onoga to se zvalo zonama privremene vojne okupacije. Po
tome e sporazumu Britanija okupirati tursku Palestinu, a taj e se ustroj
zvati Upravljanje okupiranim neprijateljskim teritorijem, zajedno s ostalim
dijelovima britanske sfere.
Svjesni injenice da Francuska, poslije iscrpljujuega rata u Europi,
nije u stanju prebaciti znaajnije vojne snage u svoja podruja Srednjeg
istoka, Britanija je velikoduno ponudila da ona, tj. Britanija, preuzme
vrhovnu vojnu upravu nad cijelim podrujem, a general Sir Edmund
Allengv, glavni komandant egipatskih ekspedicijskih snaga, postao je de
facto vojni diktator nad cijelim arapskim Srednjim Istokom nakon 1918.
godine, ukljuujui i francusku sferu. U jednom privatnom razgovoru u
Londonu, u decembru 1918. godine britanski je premijer Lloyd George
rekao francuskom premijeru Clemenceauu da Britanija eli da Francuska
pripoji Mosul Iraku i Palestinu od Dana do Beershebe pod britansku
upravu. Zauzvrat je Francuskoj reeno da su joj osigurana preostala prava
na podruje ire Sirije i polovica udjela u eksploataciji mosulske nafte, kao
i jamstvo britanske potpore u Europi u poslijeratnom razdoblju, u sluaju
da Francuska bude ikada morala odgovoriti na njemako djelovanje na
Rajni.7
Taj je intimni dogovor izvrio pripreme za duboke i tragine dogaaje
koji e se zbiti kasnije.
59
udno pismo Arthura Balfoura lordu Rothschildu

Da bi poslijeratni britanski planovi za ponovno iscrtavanje vojnog i
gospodarskog zemljovida Osmanlijskog Carstva bili potpuni, ukljuena je
jedna neobina nova pojedinost. Ta je pojedinost jo neobinija ako znamo
da su pobornici stvaranja idovske domovine u Palestini bili engleski
cionisti neidovi, meu kojima je bio i Lloyd George.8
U najmranijim danima Velikoga rata, 2. novembra 1917., kad su
se ruske snage na strani englesko-francuskog saveznitva slamale pod
gospodarskim rasulom i boljevikim preuzimanjem vlasti, u vrijeme
kad amerika mo jo nije bila u potpunosti ukljuena u europskom ratu
na strani Britaniji britanski je ministar vanjskih poslova, Arthur Balfour,
poslao Walteru lordu Rochschildu, predstavniku Engleske federacije
cionista, sljedee pismo:
Dragi Lorde Rothschilde, veliko mi je zadovoljstvo prenijeti Vam,
u ime Vlade Njegova Velianstva, sljedeu izjavu potpore idovskim
cionistikim stremljenjima, koja je podnesena Kabinetu i odobrena
od Kabineta: Vlada Njegova Velianstva povoljno gleda na uspostavu
nacionalne domovine idovskog naroda u Palestini i nastojat e poduzeti
sve to je u njezinoj moi da postignu taj cilj, uz jasno podrazumijevanje
da se ne smije uiniti nita to bi oskvrnulo graanska i vjerska prava
postojeih neidovskih zajednica u Palestini ili prava i politiki status koji
idovi uivaju u bilo kojoj drugoj zemlji. Bit u Vam zahvalan ako s ovom
izjavom upoznate Cionistiku federaciju. Iskreno Vas pozdravljam. Arthur
James Balfour. 9
To je pismo bilo osnovom na kojoj je nakon 1919. uspostavljen
mandat britanske Lige naroda nad Palestinom i pod ijom e rukom
vodiljom biti sazdane promjene od globalnih posljedica. Skoro usputno
spominjanje postojeih neidovskih zajednica u Palestini od strane
Balfoura i Kabineta odnosilo se na vie od 85% tadanjih stanovnika, koji
su bili palestinski Arapi. Godine 1917. idovi su u Palestini inili manje
od 1% stanovnika.
Upada u oi i injenica da je to bila prepiska izmeu bliskih prijatelja.
I Balfour i Walter lord Rothschild bili su lanovi jednoga novog
imperijalistikog krila u Britaniji, koje je nastojalo stvoriti trajno globalno
carstvo, utemeljeno na savrenijim metodama drutvene kontrole.
Takoer upada u oi injenica da lord Rothschild govori ne kao
60
direktor neke meunarodne organizacije idova nego kao lan Engleske

federacije cionista, iji je predsjednik u to vrijeme bio Chaim Weizmann.
Tu je organizaciju u osnovi stvorio Rothschildov novac, koji je od 1900.
godine takoer potpomagao iseljavanje stotina idova koji su bjeali iz
Poljske i Rusije u Palestinu, putem idovskog udruenja za naseljavanje,
iji je doivotni predsjednik bio engleski lord Rothschild. Engleska je
velikoduno ponudila zemlju koja je bila daleko od njezinih obala, dok u
istom tom razdoblju progonjene idovske izbjeglice nije doekivala nimalo
rairenih ruku na svojim obalama.
Ali, od oite hipokrizije Balfourova pisma bila je vanija britanska
geopolitika koja se skrivala iza Balfourova pisma. Nije nevano da je
nova idovska domovina pod pokroviteljstvom Britanije bila geografski
smjetena na jednom od strateki najvanijih dijelova du glavne arterije
proirenog Britanskog Carstva iz razdoblja nakon 1914., na osjetljivom
poloaju na putu za Indiju i u odnosu na novoosvojena arapska naftna
podruja osmanlijske Turske. Naseljavanje manjine u Palestini, pod
britanskim protektoratom, tvrdili su Balfour i drugi u Londonu, dat e
Londonu strateku mogunost od ogromnoga znaaja. Bio je to, najblae
reeno, cinian potez Balfoura i njegova kruga.
Balfour podrava novi koncept Carstva

Poevi po prilici negdje ranih 1890-ih godina, jedna je skupina
engleske politike elite, uglavnom s privilegiranih fakulteta Oxforda i
Cambridgea, osnovala neto to e postati najutjecajnijom politikom
mreom u Britaniji tokom sljedee polovice stoljea a i dulje. Ta je skupina
zanijekala svoje postojanje u obliku formalne skupine, ali se njezini tragovi
mogu nai oko uspostave novoga asopisa Carstva, The Round Table
(Okrugli stol), utemeljenog 1910.
Ta je skupina zastupala stajalite kako je potrebno uspostaviti jedan
raniraniji i djelotvorniji sistem globalnoga carstva s ciljem da se
hegemonija anglo-saksonske kulture djelotvorno odri u ovome i nastavi
u iduemu stoljeu.
U vrijeme osnivanja ta je skupina, koju katkada nazivaju Okruglim
stolom, bila izriito protiv Njemake, a za stvaranje i odravanje
Britanskoga Carstva. U jednom svom lanku u asopisu The Round
61
Table, u avgustu 1911., tri godine prije nego to je Engleska objavila

rat Njemakoj, utjecajni je Philip Kerr (lord Lothian) izjavio: Danas
postoje dvije vrste meunarodnog morala, britanski ili anglo-saksonski
i kontinentalni ili njemaki. Oba ne mogu prevladati. Ako Britansko
Carstvo ne bude dovoljno jako da uistinu utjee radi potenih odnosa
meu narodima, pobjedit e reakcionarni uzusi njemake birokracije, a
onda e biti samo pitanje vremena kad e i samo Britansko Carstvo postati
rtvom neke meunarodne otimaine po uzoru na agadirski incident.
Ako britanski narod ne bude dovoljno jak da nazadnim suparnicima
onemogui da ga napadnu i da u tom napadu uspiju, morat e prihvatiti
politike norme agresivnih vojnih sila. 10
Umjesto skupe vojne okupacije britanskih kolonija zastupali su
represivniju toleranciju koja e se uobliiti oko stvaranja britanskog
Komonvelta nacija, kojima e se dati privid neovisnosti, to e ujedno
omoguiti Engleskoj da smanji trokove odravanja skupih vojnih
okupacijskih snaga u dalekim krajevima, od Indije do Egipta, a sada i po
cijeloj Africi i Srednjem istoku. Katkada se za opis te promjene koristio
izraz neformalno carstvo.
Ta je nova skupina bila okupljena oko utjecajnog londonskog Timesa,
a u njoj su bili i vrlo utjecajni ljudi kao to su Albert lord Grey, povjesniar
i lan Britanske tajne slube Arnold Tovnbee, kao i H. G. Wells,
Alfred lord Milner iz projekta za Junu Afriku, kao i zagovornik nove
grane nauke zvane geopolitikom, Halford J. Mackinder s Londonskog
konomskog fakulteta (London School of Economics). Glavni im je
institut za istraivanja postao Kraljevski institut za meunarodne odnose
(Royal Institute for International Aairs) - Chatham House, osnovan u
hodnicima Versaillesa 1919.
Ideja o stvaranju Palestine pod idovskom vlasti, koja e biti zahvalna
Engleskoj za svoju krhku egzistenciju i okruena balkaniziranom
skupinom posvaanih arapskih zemalja, bila je dijelom zamisli novoga
Britanskog Carstva koju je ta skupina stvorila. U vrijeme Versajske
mirovne konferencije, Mackinder je u jednome svome komentaru opisao
viziju koju je njegova utjecajna skupina imala o ulozi koju e britanski
protektorat nad Palestinom igrati u britanskom stvaranju globalnoga
carstva nakon 1918., koje e biti oblikovano oko nove Lige naroda, ija
pravila uspostavlja Britanija i kojom vlada Britanija.
Mackinder je opisao nain na koji oni dalekovidniji lanovi britanskoga
62
ustroja gledaju na svoj projekt stvaranja Palestine 1919. Ako ovaj svijet
neizbjeno treba biti glavnim boravitem ljudskoga roda na ovome planetu
i ako Arabija, kao zemlja kroz koju prolaze putevi iz Europe za Indiju i
sa Sjevera na Jug, treba postati sreditem toga svijeta, onda Jeruzalem, taj
gradi na brdu, ima strateki poloaj u odnosu na svjetsku stvarnost koji se
u sutini ne razlikuje od njegova savrena poloaja koji je imao u Srednjem
vijeku ni od njegova stratekoga poloaja izmeu staroga Babilona i
Egipta.
Zabiljeio je da Sueskim kanalom prolazi velik promet izmeu Indije
i Europe na pukometu vojsci stacioniranoj u
Palestini, a Jaa ve gradi glavnu eljezniku prugu kroz nizinske
obalne predjele, koja e povezati juni sa sjevernim dijelom sredinjega
podruja.
Komentirajui osobit znaaj razmiljanja koje se krilo iza prijedloga
koji je Balfour 1917. godine uputio lordu Rothschildu, Mackinder je
zabiljeio: idovska nacionalna drava u Palestini bit e jednim od
najznaajnijih ishoda rata. Sada moemo sebi priutiti da o toj temi
govorimo otvoreno nacionalna domovina u prostornom i povijesnom
sreditu svijeta dat e idovu odreenje (hik) Neki pokuavaju praviti
razliku izmeu idovske vjere i hebrejske nacije, ali u uvrijeenom gleditu
o njihovu irem identitetu zasigurno nema puno razlike.11
Njihov je velebni plan bio povezati ogromne engleske kolonijalne
posjede, od rudnika zlata i dijamanata Cecila Rhodesa i Rothschildove
kompanije Consolidated Gold Fields (Konsolidirana zlatna polja) u Junoj
Africi prema sjeveru do Egipta i vitalnog pomorskog puta kroz Sueski
kanal pa nadalje kroz Mezopotamiju, Kuvajt i Perziju do Indije na istoku.
Britansko osvajanje njemake kolonije Tanganjike (Njemake Istone
Afrike) u centralnoj Africi, 1916. godine, nije bilo odluujuom bitkom
koja je dovela Nijemce za pregovaraki stol; tim je osvajanjem, ustvari,
stavljena zavrna vitalna karika u lancu uspostave britanske imperijalne
vlasti, od Rta dobre nade do Kaira.
Ona velika sila koja je u stanju kontrolirati taj ogroman prostor
kontrolirat e i najvrednije strateke sirovine svijeta, od zlata, koje je
osnova meunarodnog zlatnog standarda za svjetsku trgovinu, do nafte,
novoga izvora energije modernoga industrijskog doba 1919.
Ta geopolitika stvarnost jednako je na djelu i 1990-ih godina kao
63
to je bila 1919. Uz takvu mogunost kontrole, svaka bi drava na kugli

zemaljskoj potpala pod ezlo Britanskog Carstva. Do svoje smrti, 1902.
godine, Cecil Rhodes bio je najvei nancijski potporanj te nove elitne
skupine neformalnog carstva.
Burski je rat (1899.-1902.) bio rezultat projekta te skupine nanciran
i lino potaknut od Rhodesa, s ciljem da Engleska preuzme potpunu
kontrolu nad ogromnim mineralnim bogatstvima Transvala, koji je u
to vrijeme bio pod vlau Burske manjine nizozemskog podrijetla. Sam
rat, tokom kojega je Winston Churchill postao javno zapaen, potaknuli
su Rhodes i Alfred Milner, kao i drugi lanovi toga kruga, s ciljem da
omogue potpunu kontrolu Britanije nad tim podrujem, koje se u to
vrijeme smatralo najveim proizvoaem zlata na svijetu.
U Transvalu su otkrivene najvee zalihe zlata na svijetu od vremena
kalifornijske zlatne groznice iz 1848. Dohvatiti se toga zlata bilo je od
primarne vanosti za London, koji je kanio zadrati ulogu kapitola
svjetskoga nancijskog sistema i svoj zlatni standard. I lord Milner i Jan
Smuts i Rhodes pripadali su skupini zagovornika novoga Carstva koja je
porazila nezavisne Bure i stvorila Ujedinjenu Junu Afriku, kao dio Velike
igre.12
Tako je Britanija 1920. uspjela uspostaviti potpunu kontrolu nad
cijelom junom Afrikom, ukljuujui nekadanju njemaku Jugozapadnu
Afriku, kao i ogromna novootkrivena naftna bogatstva nekadanjeg
Osmanlijskog Carstva, a sve to pomou britanske vojne prisutnosti,
dvostrukih obeanja i uspostave Britanskoga protektorata nad Palestinom
kao novom idovskom domovinom. Ali, nisu svi rauni bili jo sreeni
1920. godine. Britansko Carstvo je izilo iz rata jednako bankrotirano kao
na poetku rata, ako ne i gore.
Biljeke:
1. Paish, Sir George: Memorandum on British Gold Reserves sent to Chacellor, (Memorandum
o britanskim zalihama zlata upuen ministru nancija) januara 1914., Dosijei Britanske
riznice u Dravnom arhivu, T 171 53.
2. Paish: Lerter to the Chancellor Lloyd George, dated 2 a.m. Saturdav, Aug. l, 1914,
(Pismo ministru nancija Lloydu Georgesu napisano u 2 sata ujutro, subota, 1. avgusta 1914.)
Dravni arhiv, T 170 14.
3. Hanigen, Frank C.: The Secret War, The John Day Co., New York, 1934., str. 82-83.
4. Documents on British Foreign Policv, 1919.-1939., (Dokumenti o britanskoj vanjskoj
64
poitici os 1919. do 1939.), prva serija, tom IV., str. 245-247.

5. Lawrence, T. E.: Seven Pillars of Wisdom, Cape., London, 1935., str. 24.
6. Nevakivi, J.: Britain, France and the Arab Middle East, 1914.-1956., London, 1969.,
str. 264.
7. Zeine, Z. N.: The Struggle for Arab Independence: Western Diplomacv and the Rise and Fali
of Faisals Kingdom in Svria, (Borba Arapa za neovisnost: zapadna diplomacija i uspon i pad
Fejsalovog kraljevstva u Siriji), Beirut, 1960., str. 59.
8. Rose, N. A.: The Gentile Zionists: A Study in Anglo-Zionist Diplomacv, 1929.-39.,
(Cionisti neidovi: studija o anglo-cionistikoj diplomaciji od 1929. do 1939.), London: Frank
Cass., 1973.
9. Wilson, Derek: Rothschild: A story of wealth and power, (Rothschild: Pria o bogatstvu i
moi), Mandarin, London, 1990., str. 341.
10. Kerr, Philip (Lord Lothian): The Round Table, avgusta 1911., str. 422.-423.
11. Mackinder, Halford J.: Democratic Ideals and Reality, W.W. Norton & Co., New York,
1969., str. 89. Hagalsio autor: w.e.
12. Quigley, Carroll: The Anglo-American Establishment from Rhodes to Clivden, (Angloameriki ustroj od Rhodesa do Clivdena), Book in Focus Inc., New York, 1981., str.
65
66
PETO POGLAVLJE
Zajedniki i opreni ciljevi:

Anglo-amerika borba
za hegemoniju nad naftom
Morgan nancira britanski rat
Britansko je carstvo izilo iz pregovora s Versajske konferencije 1919.
kao vodea supersila svijeta, u svakom vidljivom pogledu. Meutim, jedna
mala pojedinost, koja je tokom voenja rata od 1914.-1918. bila gurnuta u
pozadinu, bila je ta da je Britanija postigla pobjedu posuenim novcem.
Ameriki su tedni ulozi, koji su dosezali milijarde dolara, u organizaciji
Morganove kompanije s Wall Streeta, J. P. Morgan & Co., odigrali
odluujuu ulogu u britanskoj pobjedi. U vrijeme Versajske mirovne
konferencije, 1919., Engleska je bila duna Sjedinjenim Dravama 4,7
milijardi dolara ratnoga duga, domae joj je gospodarstvo bilo u dubokoj
poslijeratnoj krizi, industrija u raspadu, a inacija je podigla cijene na
domaem tritu za 300% tokom etiriju ratnih godina. Britanski se
nacionalni dug poveao vie od devet puta, za oko 924%, od 1913.
do svretka rata 1918., i dosegao u to vrijeme ogromnu brojku od 7,4
milijarde funti.
Britansko Carstvo je izilo kao pobjednik na versajskim pregovorima,
a Sjedinjene Drave, ili u najmanju ruku neki moni meunarodni
bankarski i industrijski krugovi, pojavili su se s jasnim ciljem da su oni,
a ne vie Britanija, najmonija svjetska gospodarska sila svijeta poetkom
1920-ih godina. Sljedeih se nekoliko godina vodila otra i skoro krvava
bitka za premo izmeu britanskih i amerikih interesa u svijetu, radi
rjeavanja toga pitanja.
Poetkom 1920-ih godina sva tri stupa engleske imperijalne moi:
kontrola nad svjetskim pomorskim putovima, kontrola nad svjetskim
bankarstvom i nancijama i kontrola nad stratekim sirovinama, bila je
ugroena novonastalim amerikim internacionalistikim ustrojem. Kako
ju je godinama obuavao London, ta je amerika anglolska skupina
odluila da vie nee biti posluni uenici Londona. Tjekom sljedeega
67
desetljea vodila se otra bitka izmeu zajednikih i oprenih ciljeva

Britanije i Sjedinjenih Drava. U tom je sukobu posijano sjeme Drugog
svjetskog rata.
Ulozi su bili ogromni. Hoe li Sjedinjene Drave izbiti na povrinu kao
vodea svjetska politika velesila zahvaljujui svom ekonomskom statusu?
Ili e, nakon Versaillesa, ostati koristan ali vidno mladi partner u angloamerikom kondominiju pod prevlasti Britanije? Drugim rijeima, hoe li
nakon Versaillesa London i dalje biti sjeditem novoga svjetskoga carstva
ili e to postati Washington? Godine 1920. odgovor na to pitanje jo nije
bio jasan.
Poruka koju je 1921. godine britanski ambasador u Washingtonu
poslao londonskom Ministarstvu vanjskih poslova, pokazuje jainu te
anglo-amerike borbe za prevlast: Glavna je ambicija ove realistine
kole amerikih politiara priskrbiti Americi poloaj vodee drave svijeta
i vodei poloaj meu zemljama engleskoga govornoga podruja. Da bi
to postigli, nakanili su sagraditi najjau ratnu mornaricu i trgovaku
mornaricu. Takoer su nakanili sprijeiti povrat naih dugova putem
izvoza nae robe u Ameriku i ekaju priliku da nas tretiraju kao vazalnu
dravu sve dok ne vratimo svoje dugove1
Od 1870-ih godina Sjedinjene Drave su bile najvanije britansko
inozemno investicijsko trite, putem izgradnje eljeznica i drugih
investicija, preko odnosa koje je Britanija izgradila s odabranim njujorkim
bankarskim kuama. Sukladno tome, u oktobru 1914., britansko
Ministarstvo rata odaslalo je posebnog predstavnika u neutralnu Ameriku
da dogovori kupnju ratnog materijala i drugih vitalnih proizvoda za, kako
se tada inilo, relativno kratak rat.
U januaru 1915., etiri mjeseca nakon poetka Velikoga rata, britanska
je Vlada imenovala jednu privatnu njujorsku bankarsku kuu, J. P. Morgan
& Co., svojim ekskluzivnim zastupnikom za kupnju svega potrebnog
ratnog materijala u neutralnim Sjedinjenim Dravama. Morgan je takoer
imenovan za ekskluzivnog zastupnika Britanije za sve novane ratne kredite
koje je Britanija uzimala od amerikih banaka. Ubrzo je Britanija zauzvrat
postala i jamcem za kupnju ukupnog ratnog materijala za sve kredite
Francuske, Italije i Rusije, za potrebe rata protiv njemako-austrijskih sila
u Europi. Bila je to divovska piramida kredita, na ijem je vrhu sjedila
utjecajna amerika kua Morgan. Nikada se ranije u historiji jedna jedina
bankarska kua nije kockala na tako velike i globalno riskantne uloge.
68
Britansko Carstvo i sama Britanija bili su praktiki u bankrotu u

trenutku izbijanja rata 1914. godine, kao to smo ve vidjeli. Ali, britanski
su nancijski dunosnici vjerovali u potporu Sjedinjenih Drava i
anglolskih krugova njujorkog bankarstva.
Uloga je Morgana i njujorke nancijske zajednice bila od ogromne
vanosti za ratne ciljeve sila Antante. Po jednom ekskluzivnom dogovoru,
ukupna nabavka amerikog naoruanja, ratnog materijala, kao i potrebnih
koliina ita i ostalih namirnica za Britaniju, Francusku i druge saveznike
sile u Europi ila je preko kue Morgan. Morgan je koristio i svoju
londonsku podrunicu, Morgan Grenfell & Co., iji je stariji partner E. C.
Grenfell bio direktor Engleske banke i blizak prijatelj britanskog ministra
nancija Llovda Georgea. Morganov je ured u Parizu, Morgan Harjes &
Cp., uglavnom zatvarao krug u Europi.
Takva je mo u rukama jedne jedine nancijske kue, kad se uzme u
obzir doseg britanskih ratnih potreba, bila bez presedana.
Morgan je, s povlasticom iskljuivog zastupnika za cijelu skupinu zemalja
Antante, postao stvarnim arbitrom budueg amerikog industrijskog i
poljoprivrednog izvoznog gospodarstva. Morgan je odluivao tko hoe a
tko nee dobiti visoko protabilne i pozamane narudbe za potrebe rata
protiv Njemake.
Kue poput DuPont Chemichals prerasle su u multinacionalne divove
zahvaljujui svojim privilegiranim vezama s Morganom. Morganovi
prijatelji bili su proizvoai oruja Remington i Winchester. Na Srednjem
su zapadu Sjedinjenih Drava narasle i velike trgovinske kompanije itom,
koje su hranile Morganove kupce u Europi. Bili su to incestoidni odnosi
jer je veina kredita koje je Morgan privatno uzimao za Britance i Francuze
dobivena od podrunica DuPonta i prijatelja, kao protuusluga za ulazak na
ogromno europsko trite oruja.
Uloga je te privatne bankarske kue bila nevjerovatna, tim vie to je
u to vrijeme Bijela kua pod vodstvom predsjednika Woodrowa Wilsona
proklamirala strogu neutralnost.
1880.-1914. SLIKE
Ali ta je neutralnost postala tanano prekrivena prijevara jer tokom
sljedeih godina milijarde dolara vitalnih ratnih materijala i kredita
69
otplovljavale na britansku obalu. Kao jedini predstavnik Morgan je

uzimao proviziju od 2% na neto cijenu svih odaslanih dobara. Posao je
tako narastao da je Morgan angairao E. R. Stettiniusa, koji e kasnije
postati amerikim ministrom vanjskih poslova, kao svoga starijeg partnera
da vodi ratne nabavke toga posla koji je postajao kolosalan.
Sva je ta djelatnost strogo krila meunarodni zakon u pogledu
neutralnih zemalja, koji je zabranjivao zaraenim stranama gradnju
opskrbnih baza u neutralnim zemljama. U jednoj je kasnijoj istrazi
amerikog Senata sam Morgan optuen za prekomjernu zaradu i za
usmjeravanje poslova nabavke ratnih potreptina na one rme u kojima su
njegovi partneri imali interese. Do godine 1917. britansko je Ministarstvo
rata odaslalo narudaba u ukupnoj vrijednosti od vie od 20.000.000.000
dolara, sve preko kue Morgan. U taj iznos nisu ukljueni izravni krediti
koje su podigle Britanija, Francuska i njihove saveznice, opet preko
Morgana i njegova njujorkoga nancijskog koncerna.
Godine 1915. ameriki je ministar nancija McAdoo uspio uvjeriti
nervoznoga predsjednika Wilsona da su ti privatni ameriki krediti
potrebni radi odravanja amerikog izvoza. Izvoz je nastavljen. 1915.
godine ameriki se izvoz u Britaniju poveao za 68% u odnosu na 1913.
godinu. Do amerikog ulaska u rat 1917. na strani Britanije sile Antante
podigle su kredita u iznosu od oko 1.250.000.000 dolara od Privatnih
kua Morgan, Citibank i drugih velikih njujorkih investicijskih kua,
to je bila zastraujua svota u to vrijeme. Morganov odnos s nancijskim
monicima novoosnovane Njujorke banke za federalne rezerve (New York
Federal Reserve Bank), pod vodstvom nekadanjega Morganova bankara,
guvernera Benjamina Stronga, bio je od presudne vanosti za uspjeno
mobiliziranje privatne nancijske moi. ak je i u tim uslovima tome
riskantnom poslovanju nekoliko puta zaprijetila propast.
Prijetnja od britanskog sloma u januaru 1917., nakon to je Rusija
istupila iz rata zbog ratom izazvane privredne iscrpljenosti, bila je vie nego
dovoljan poticaj Morganu i njegovu njujorkom nancijskom krugu da
poduzme zdruenu propagandu i druga sredstva.
Uinili su to uz pomnu potporu najviih dunosnika britanske tajne
slube i prijateljskih amerikih novina, nakon ega je postalo jasno da
nita do amerikog ulaska u rat nee sprijeiti opasnost koja je u Europi
prijetila Morganu i njegovim europskim partnerima. Pobrinuli su se da
Amerika ude u rat na pravoj strani, u obranu britanskih interesa. Da nisu
70
uspjeli, Morgan & Co., kao i Britanija, bili bi 1917. suoeni s potpunom
nancijskom propau.
Na sreu za Morgana i za London njemaki je general Erich Ludendor
osigurao osnovu za sprjeavanje nancijskoga kraha anglo-amerikih
interesa. U februaru 1917. Njemaka je objavila neogranien podmorniki
rat, kao pokuaj da, izmeu ostaloga, presijee put amerikim tankerima
koji su britanske saveznike u Europi opskrbljivali naftom. Potonue
amerikih brodova bilo je izgovorom koji je novinama povezanim s
Morganom bio dovoljan da zatrae kraj amerike neutralnosti.2
Kad je Kongres Sjedinjenih Drava objavio rat protiv Njemake,
2. aprila 1917., njujorki su nancijski krugovi, uz potporu guvernera
Njujorke banke za federalne rezerve Stronga, poduzeli najveu nancijsku
operaciju u historiji.
Da predsjednik Woodrow Wilson nije bio prisiljen potpisati Zakon o
federalnim rezervama (Federal Reserve Act), 23. decembra 1913., pitanje
je bi li Sjedinjene Drave ikada stavile u pogon tolika sredstva za jedan
rat u Europi. Da nije bilo toga novog zakona, pitanje je bi li i Britanija u
avgustu 1914. poduzela tako smione pothvate protiv suparnikih carstava
na europskom kontinentu. Kua Morgan i moni meunarodni nancijski
interesi londonskog Cityja odigrali su presudnu ulogu u stvaranju Sistema
federalnih rezervi Sjedinjenih Drava, u mjesecima prije samog izbijanja
europskog rata.
Potpuno suprotno od Njemake, iji je Reichstag 1890-ih godina
strogo ograniio nancijske pekulacije, skupinu koja je 1913. godine
oblikovala Zakon o federalnim rezervama inili su, do zadnjeg ovjeka,
elitni krugovi kue Morgan, a sve u korist novonastajue uloge New Yorka
kao meunarodnoga sjedita kapitala. Njujorki su bankari poinjali
usvajati stil britanskih imperijalnih nancijskih krugova.
U avgustu 1917. Federalne rezerve su poduzele prodaju Kredita za
slobodu (Liberty Loans) i obveznica radi nanciranja ratnih trokova
amerike vlade. Amerike su obveznice, koje su u to vrijeme prodavane
privatnim investitorima u toj velikoj mobilizaciji patriotizma, prodavane
preko Morgana i vodeih njujorkih investicijskih kua. Ukupna vrijednost
tih Kredita za slobodu i obveznica iznosila je zastraujuih 21.478.000.000
dolara do juna 1919. Nikada ranije u historiji nisu mobilizirana tako velika
sredstva u tako kratkom vremenu. Morganova je provizija bila uistinu
71
pozamana.
Godine 1920. Morganov je partner Thomas W. Lamont s oitim
zadovoljstvom primijetio da su, kao rezultat etverogodinjega rata i
unitenja svjetskih razmjera, nacionalni dugovi u svijetu porasli za
210.000.000.000 dolara ili za oko 475% u posljednjih est godina i da je,
kao prirodna posljedica, viestruko porasla raznolikost dravnih obveznica
i broj njihovih kupaca. Lamont je dodao: Ti su rezultati vidljivi na svim
investicijskim tritima svijeta, ali vjerojatno nigdje u tako velikoj mjeri
kao u Sjedinjenim Dravama.3
Sad kad su Morgan i s njim povezani investicijski krugovi New Yorka
okusili ulogu vodee svjetske nancijske sile, inilo se da su spremni uiniti
sve kako bi tu ulogu i zadrali.
Morganovi su ljudi, ukljuujui Thomasa Lamonta i pajdaa s Wall
Streeta Bernarda Barucha, bili za stolom versajskih sjednica iza zatvorenih
vrata na kojima je napravljen raun za Veliki rat. Zajedniki su ustanovili
posebnu stalnu Komisiju za ratne tete da utvrdi tone iznose koje e
Njemaka platiti za ratne tete silama Antante.
Kao dobri konzervativni bankari, Morgan i njegovi prijatelji nisu mogli
dopustiti da se ratni dugovi britanske Vlade i saveznikih sila jednostavno
zaborave u euforiji mira, premda su neki lanovi britanske Vlade, A. J.
Balfour i drugi, dali naslutiti da bi se takva velikodunost mogla dogoditi.
Morgan & Co. potiho su prebacili svoje privatne kredite dane britanskoj
Vladi na opi dug amerike dravne blagajne, im su Sjedinjene Drave
slubeno ule u rat, i time ustvari britanski dug prebacili na teret amerikih
poreskih obveznika poslije rata. Usprkos tome, Morganovi su se interesi
pobrinuli da dobiju velik zalogaj iz poslijeratne versajske ratne odtete.
Kako je ameriki ratni dug premaivao sve svote do tada poznate u
historiji Sjedinjenih Drava, zamaglila se razlika izmeu Morganovih
interesa i interesa amerike drave. Amerika se Vlada sve vie pretvarala
u instrument za jaanje nove moi njujorkih meunarodnih bankarskih
kua.
Njujorke banke postaju prijetnjom londonskom Cityju

Tokom versajskih pregovora osnovana je jedna nova institucija za angloameriku koordinaciju stratekih poslova. Lionel Curtis, dugogodinji
72
lan tajnog Okruglog stola ili kruga pobornika novoga Carstva oko
Balfoura, Milner i drugi predloili su organiziranje Kraljevskoga instituta
za meunarodne odnose, za vrijeme jednog privatnog skupa koji se odrao
usred versajskih pregovora, u hotelu Majestic, 30. maja 1919. Na tom su
osnivakom sastanku bili Philip Kerr (lord Lothian), lord Robert Cecil
i drugi lanovi Okruglog stola. Prvi je nominalni zadatak toga novoga
instituta bio da napie slubenu historija Versajske mirovne konferencije.
Institut je dobio poetna sredstva od 2.000 funta od Thomasa Lamonta i
J. P. Morgana. Prvi je profesionalni zaposlenik toga Instituta bio Arnold
J. Tovnbee.
Taj je isti krug u Versaillesu odluio osnovati i ameriku podrunicu
toga londonskog Instituta, koja e dobiti ime Njujorko vijee za
inozemne odnose (New York Council on Foreign Relations), radi da
se prikriju njegove tijesne veze s britanskim Institutom. U poetku je
Njujorko vijee bilo sastavljeno skoro u potpunosti od Morganovih ljudi
i nancirano Morganovim novcem. Osnivai su se nadali da e ta veza
posluiti za ujedinjenje amerikih interesa s engleskim interesima nakon
Versaillesa. Meutim, to se ipak nee dogoditi tokom sljedeih nekoliko
godina.4
Bilo je potrebno cijelo desetljee, tj. 1920-e godine, esto uljivih,
skoro ratnih sukoba oko uslova vraanja ratnih dugova, trgovinskih
sporazuma, pomorskih dogovora, pariteta novoga zlatnog standarda i, to je
najznaajnije, oko kontrole netaknutih naftnih podruja svijeta, dok angloameriki kondominij nije poprimio dananje oblike i dok nije zaivjela
politika sloge izmeu krugova Morganova Vijea za inozemne odnose
i londonskog Kraljevskog instituta. Godine 1922. John Foster Dulles,
odvjetnik s Wall Streeta, kljuni sudionik na versajskim pregovorima,
autor lanka 231. Versajskog sporazuma o sramotnoj njemakoj klauzuli
ratne krivice, pisao je u asopisu Vijea za inozemne odnose, Foreign
Aairs, o razmiljanjima Morgana i njegovih njujorkih bankara. Bilo je
jako jednostavno, rekao je: Ne moe biti rata bez gubitaka. Gubici se
mjere u dugovima. Dug poprima razliite oblike - unutarnji, ratne tete,
meu Saveznicima itd., i obino je u obliku obveznica ili novanica.
Dulles je izraunao da Britanija i druge sile Saveznice duguju
Sjedinjenim Dravama 12.500.000.000 dolara po kamatnoj stopi od 5%. S
druge strane, Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama Antante Njemaka,
prema zahtjevima iz Versaillesa, duguje 33.000.000.000 dolara.
73
Te su brojke u to vrijeme bile izvan dometa ljudske mate. Ta je svota,

132 milijarde zlatnih maraka, konano utvrena u svibnju 1921. godine.
Njemakoj je dan ultimatum da u roku od est dana prihvati tu odluku, a
ako odbije, industrijska e Ruhrska pokrajina biti vojno okupirana. Ovo e
se drugo pitanje, pitanje Ruhrske pokrajine, uskoro ponovno pojaviti, a u
njegovoj je pozadini odluujuu ulogu igrala globalna bitka za naftu.
Njemaka je, kao glavna meta versajskih pregovora, izgubila i znaajne
izvore sirovina, jer su joj u Versaillesu oduzeti svi kolonijalni posjedi.
Oduzet joj je i udio od 25% dionica u poduzeu Turkish Patroleum
Gesellschaft, koji je u konanici predan Francuskoj i Engleskoj.
Ameriki je Kongres odbio potpisati Versajski sporazum i onaj njegov
dio koji se zvao Liga naroda, koja je taj sporazum trebala provoditi,
ali su Morgan i osovina Njujorke banke za federalne rezerve nastavili
vladati nancijskom sudbinom Europe u poslijeratnom razdoblju.
Teret njemakoga duga za ratne tete, zajedno s meusobnim dugovima
drava pobjednica - ratnim dugovima Francuske, Italije i Belgije prema
Britaniji, a Britanije prema Sjedinjenim Dravama, prevladavao je
ukupnom svjetskom nancijskom i monetarnom politikom od 1919. pa
sve do sloma na Wall Streetu u oktobru 1929.
Cijela je piramida postversajskih meunarodnih nancija bila
podignuta na zdanju kaznene strukture ratnih dugova. Morgan i u to
vrijeme mone njujorke banke odbili su prihvatiti kompromis po pitanju
ratnih dugova.
Teret ukupnih europskih ratnih dugova bio je tako velik da su njegova
godinja potraivanja na podruju svjetskog nancijskog sistema tokom
1920-ih godina bila vea od ukupne godinje vanjske trgovine Sjedinjenih
Drava. Njujorki su meunarodni bankarski krugovi preusmjerili tokove
svjetskoga kapitala u opsluivanje toga zastraujueg duga. Opsluivanje
je duga provoeno na utrb krajnje potrebnih investicija za izgradnju i
modernizaciju ratom opustoenih gospodarstava Europe.
J. P. Morgan & Co. bili su u prednosti nad unitenim gospodarstvom
Europe, kojemu su njujorki krediti mogli diktirati uslove. Po njima
je zarada od kredita danih europskim zemljama bila vea od dobiti od
investicija u gospodarski razvitak Amerike poslije rata. Njujorki su
nancijski interesi oko Morgana i Njujorke banke za federalne rezerve,
kojom je rukovodio Morganov ovjek Benjamin Strong, namjerno
74
odravali niske kamatne stope u Americi. Kao posljedica to ga ameriki su

krediti preplavili poslijeratnu Europu i ostatak svijeta, gdje je premija na
rizik kreditnih sredstava bila vea nego u Americi, dok su London i novi
guverner Engleske banke Montagu Norman nervozno promatrali dotok
amerikog kapitala na tradicionalno njihova trita.
Anglo-ameriko je suparnitvo na tom vitalnom bankarskom podruju
u ranim poslijeratnim godinama doseglo zabrinjavajuu taku u trenutku
kad su Sjedinjene Drave, 1924. godine, zaprijetile da e kooptirati bogata
podruja zlata i sirovina Britanskog Carstva, koje je Britanija priskrbila
samo dva desetljea ranije putem krvavog Burskog rata.
Krajem 1924. vlada June Afrike pozvala je jednu meunarodnu
komisiju, na elu koje je bio ameriki nancijski strunjak Edwin W.
Kemmerer, profesor na Sveuilitu Princeton, da je savjetuje treba li se
Juna Afrika vratiti zlatnom standardu, bez obzira na to hoe li mu se
vratiti Britanija ili nee. Godine 1924., zbog posljedica rata, Britanija se
jo nije bila u stanju vratiti zlatnom standardu a da ne pretrpi ozbiljne
privredne potekoe, jer je u to vrijeme jo uvijek imala milijun i pol
nezaposlenih.
Kemmerer je rekao Junoafrikancima da trebaju uspostaviti izravne
nancijske veze s njujorkim bankama i zaobii svoju tradicionalnu
ovisnost o Londonu. Kao to je monim nancijskim interesima
londonskog Cityja bilo dobro poznato, to bi Sjedinjenim Dravama
otvorilo vrata da pridobiju ono to je Engleska osigurala ratom, a s tim bi
Sjedinjene Drave zadobile i prevlast nad svjetskim zalihama zlata, a time
i vlast nad svjetskim kreditiranjem. London je brzo djelovao da sprijei te
posljedice, ali rana nije tako brzo zacijelila.5
Britanski su se interesi okoristili od uvelike razglabanog amerikog
povlaenja, tokom Versaillesa, u neoizolacionizam- Ameriki Kongres nije
prihvatio Wilsonovu potporu britanskoj ideji o stvaranju Lige naroda, kao
ni veinu znaajki novog svjetskog poretka koji je proiziao iz kartaanskih
versajskih vijeanja. Kad se Amerika povukla u pozadinu, Britanija je
dobila priliku poduzeti agresivne pothvate za uspostavu svoje vitalne
dugorone hegemonije u Europi, Africi i na Srednjem Istoku.
Ali, sve je vie postajalo jasno da moni ameriki bankarski i naftni
krugovi nisu ni izdaleka izolacionistiki. Britanska e sila morati tu
prijetnju ili pobijediti ili je uinkovito pridobiti za novi Atlantski savez.
75
Engleska kree u osvajanje nafte

Tinta se na Versajskom sporazumu jo nije ni osuila kad su moni
ameriki naftni interesi kompanija Rockefeller Standard Oil shvatili da su
ih njihovi britanski saveznici lukavo istisnuli iz raspodjele ratnoga plijena.
Na novozacrtanim su podrujima Srednjeg Istoka, kao i na tritima
poslijeratne Europe, zavladali interesi britanske Vlade preko njezina
tajnog posjedovanja poduzea Royal Deutch Shell i Anglo-Persian Oil
Company.
U aprilu 1920., bez sudjelovanja Amerike, u San Remu u Italiji
sastali su se ministri zemalja lanica Saveznikog vrhovnog vijea, da
razrade pojedinosti o tome koje e interese svaka pojedina zemlja dobiti
na podruju biveg Osmanlijskog Carstva. Britanski premijer Lloyd
George i francuski Premijer Alexander Millerand sastavili su Sporazum
iz San Rema, po kojemu je Francuska dobila 25% nafte koju Britanija
eksploatira u Mezopotamiji (Iraku), a u isto je vrije, me dogovoreno da e
Mezopotamija postati Britanskim mandatom pod okriljem novoosnovane
Lige naroda.
Francuzima je dan udio od 25% dionica u starom poduzecu Turkish
Petroleum Gesellschaft, koji je nekad pripadao njemakoj Deutsche
Bank, a taj je udio dobiven od Nijemaca u Versaillesu, kao dio ratnoga
plijena. Kontrola nad preostalim dijelom od 75% koncesije nepregledne
mezopotamske nafte bila je izravno u rukama britanske Vlade posredstvom
poduzea Anglo-Persian Oil Company i Royal Dutch Shell. Francuska
je Vlada sljedee godine osnovala novo dravno poduzee, Compagnie
Franc, aise des Petroles (CFP), pod vodstvom francuskog industrijalca
Ernesta Merciera, radi unapreivanja svojih interesa u Mezopotamiji.
Sir Henri Deterding, naturalizirani britanski dravljanin, koji je bio na
elu Royal Dutch Shella i u tom svojstvu sluio kao osoba od posebnog
povjerenja u britanskoj tajnoj slubi, osigurao je bitnu kontrolu nad
ogromnim netaknutim zalihama nafte u Mosulu i Mezopotamiji tako to
je Francuskoj obeao, za njezine potrebe, udio u susjednoj francuskoj Siriji.
Sam Sporazum iz San Rema bio je djelo Sir Johna Cadmana, koji je u to
vrijeme bio na elu Imperijalnog odbora za naftnu politiku (Petroleum
Imperial Policv Committee), a kasnije na elu kompanije Anglo-Persian
Oil, koja je bila u rukama britanske Vlade. Cadman i Deterding su sami
76
sastavili Sanremski sporazum. Ne iznenauje injenica da je njime uvelike

ojaana hegemonija britanske Vlade nad naftom.
Po Sporazumu iz San Rema Britanija je dala Francuskoj 25% od
ukupne nafte izvaene u Mezopotamiji. Francuska je zauzvrat dala
velikoduna prava britanskim naftnim kompanijama da rukovode
naftovodom koji je prolazio kroz francusku Siriju do naftne luke na
Mediteranu. Naftovod i sve to je bilo s njim povezano bilo je osloboeno
francuskog poreza. Cadman je izraunao da e nepostojanje dovoljnih
francuskih naftnih kapaciteta ustvari osigurati britanski monopol nad
nadolazeim naftnim bogatstvima na cijelom Srednjem istoku. Sanremski
je sporazum imao i jednu klauzulu koja je Britaniji davala mogunost da
sa svojih podruja odstrani sve strane koncesije.
Osim toga, San Remo je potvrdio i sporazum po kojemu e Francuska
uskladiti svoju politiku s Engleskom glede svojih naftnih odnosa i s
Rumunjskom i s boljevikom Rusijom. Posljedice e ovoga sporazuma
uskoro postati jasne. U situaciji kad je Francuska bila gospodarski
daleko iscrpljenija ratom nego Britanija, Sanremski je sporazum izgledao
kao dravni udar od strane Londona, koji je trebao priskrbiti potporu
Francuske za globalni naftni dominion koncentriran oko naftnih
bogatstava arapskoga Srednjeg Istoka, dijela starog Osmanlijskog Carstva.
Churchill i Arapski ured

U martu 1921. Sir Winston Churchill, ministar vanjskih poslova za
kolonijalne odnose Britanskog kraljevskog velianstva, pozvao je 40-ak
vrhunskih britanskih strunjaka za Bliski istok u Kairo radi razmatranja
konanih politikih podjela na novoosvojenim podrujima toga dijela
svijeta. Od lanova toga skupa stvoren je Odjel za Srednji istok britanskog
Ministarstva kolonija (British Colonial Oce Middle East Department),
koji je zapravo naslijedio Arapski ured osnovan 1916., a na tom su skupu
bili prisutni svi vrhunski britanski arabisti, ukljuujui Churchillova
prisnog prijatelja T. E. Lawrencea, Sir Percyja Coxa, Gertrude Bell i druge,
Po projektu dogovorenom u Kairu, Mezopotamija je preimenovana u Irak
i dana sinu haemitskog vladara Huseina ibn Alia od Meke, Feisal bin
Huseinu. Britanske su kraljevske zrane snage bile stalno stacionirane u
baku, a uprava je Feisalova Iraka stavljena pod stvarnu kontrolu dunosnika
kompanije Anglo-Persian Oil.
77
Kad je ameriko Ministarstvo vanjskih poslova uloilo slubenu

predstavku u ime amerikog poduzea Standard Oil, koje je eljelo imati
udjela u koncesijama na Srednjem istoku, britanski je ministar vanjskih
poslova otresito odgovorio, preko britanskog ambasadora u Washingtonu,
21. aprila 1921., da se amerikim kompanijama nee dati nikakve
koncesije na britanskom Srednjem Istoku.6
Sanremski je sporazum potpalio otru bitku izmeu britanskih i
amerikih interesa za kontrolu svjetske nafte, bitku koja je bjenjela svih
1920-ih godina i igrala odluujuu ulogu u oblikovanju amerikih i
britanskih diplomatskih i trgovinskih odnosa prema boljevikom reimu
u Sovjetskom Savezu u kritinim prvim godinama pod Lenjinovom vlau
i kasnije pod Staljinovom.
Uznemireni su se ameriki naftni i bankarski interesi bojali da je
Britanija bila ve dobrano na putu osiguranja globalnog monopola nad
naftom na utrb Sjedinjenih Drava. Deterdingov je Royal Dutch Shell
ve stegnuo eljezni obru oko ogromnih naftnih koncesija u nizozemskoj
Istonoj Indiji, u Perziji, Mezopotamiji (Iraku) i na veini podruja
Srednjega istoka.
Latinska je Amerika tada postala popritem otre borbe izmeu
britanskih i amerikih interesa tokom 1920-ih godina.
Bitka za kontrolu Meksika

Nedugo nakon otkria ogromnih zaliha nafte u meksikom
priobalnom gradu Tampico u Meksikom zaljevu 1910. godine, ameriki
je predsjednik Wilson poslao amerike trupe u Meksiko. Stvarni cilj nije
bio poraziti meksiki reim kao takav, nego britanske interese koji su stajali
iza toga reima. Godine 1912., koristei kao izgovor jedan mali incident
u kojemu su ameriki marinci bili pritvoreni dok su bili u luci Tampico,
predsjednik je Wilson izdao zapovijed amerikoj mornarikoj oti da
zauzme Vera Cruz. Ameriki su se marinci iskrcali pod paljbom i zauzeli
meksiku carinarnicu, u okraju u kojemu je poginulo 20 Amerikanaca i
200 Meksikanaca.
Cilj im je bio sruiti reim generala Victoriana Huerte, kojega je na
vlast dovela i nancirala naftna kompanija Mexican Eagle Petroleum.
Predsjednik te kompanije Weetman Pearson, kasnije lord Cowdray,
78
bio je promicatelj engleske naftne politike, koji je radio i za britansku

tajnu slubu i prisno suraivao s Deterdingom i Shellom u pridobivanju
meksikih naftnih potencijala za britanske interese. Do Wilsonove invazije
kompanija Mexican Eagle uspjela je dobiti koncesije za polovicu meksike
nafte.
S jasnim izgledima za nadolazei rat s Njemakom, Britanija je
taktino odluila odmaknuti se od Huertova reima pa je vladu generala
Venustiana Carranza odmah priznao, kao zakonitu, predsjednik Wilson.
Rockefellerova je kompanija Standard Oil opskrbljivala Carranzu orujem
i novcem, ukljuujui i 100.000 dolara u gotovini i velike kredite za
gorivo. Tako je amerika naftna mo otela Meksiko britanskoj naftnoj sili.
U to je vrijeme Tampico imao zavidne izvore nafte u svjetskim razmjerima,
od kojih je samo jedan, Cerro Azul crpio rekordnih 200.000 barela nafte
dnevno.
Kad je potom Carranza odluio djelovati u obranu meksikih
nacionalnih gospodarskih interesa, a ne interesa amerikih naftnih
kompanija, postao je metom jake kampanje u kojoj je Standard Oil 1916.
godine nancijski podupirao putujueg bandita Pancha Villu protiv
Carranza.
General Pershing je, upravo pred ameriki ulazak u rat u Europi, poslan
s trupama u Meksiko na kratak i neuspjean zadatak. Kako je ulazak
Amerike u rat na strani Britanije postao neizbjean, Britanija i Amerika
uzajamno su odluile bojkotirati Meksiko pod vlau Carranza. Na sreu
Meksika ratne su obveze dale Meksiku predaha od anglo-amerike borbe
za naftu, tako da je Carranza ostao predsjednikom do 1920., kad je, nakon
Versaillesa, ubijen.
Ali je meu naslijeem koje je Carranza ostavio za sobom bio i prvi
meksiki dravni Ustav, donesen 1917., koji je sadravao i jedan poseban
lanak, lanak 27., po kojemu je Drava imala izravno vlasnitvo nad
svim mineralima, naftom i svim ugljikovodicima, u vrstom, tekuem
ili plinovitom stanju Jedini temelj na kojemu su stranci mogli dobiti
koncesije za eksploataciju nafte bio je da u potpunosti prihvate meksike
zakone u svojemu poslovanju, bez upliva stranih vlada. Bez obzira na to,
britanski su i ameriki interesi 1920-ih godina nastavili otru bitku, iza
kulisa, za meksiku naftu, a bitka je trajala sve do kasnih 1930-ih godina,
kad je odluna nacionalizacija sve strane imovine od strane Cardenasove
vlade navela britanske i amerike naftne monike da bojkotiraju Meksiko
79
sljedeih 40 godina.
Tajna britanske kontrole nad naftom

Od vremena otkria velikih naftnih polja 1910. godine pa sve do
polovice 1920-ih, britanska je kompanija Mexican Eaele Petroleum Ltd.,
iji je predsjednik bio Weetman Pearson (lord Cowdray), imala mogunost
eksploatacije velikih koliina meksike nafte, predstavljajui se kao branik
naspram zahtjeva amerikih Rockefellerovih naftnih kompanija.
Pearson je radio za britansku obavjetajnu slubu, kao i sve druge
znaajnije britanske naftne kompanije. Godine 1926. prodao je svoj
udio u kompaniji Mexican Eagle Deterdingovoj kompaniji Roval Dutch
Shell. Pearson je postao lord Cowdray, a njegova su bogatstva od meksike
nafte uloena u zatieni trust, Pearson Group, koji je i danas jedan od
najmonijih koncerna u Britaniji. U njegovom su vlasnitvu londonski
asopisi Economist i Financial Times, kao i znaajan udio u londonskonjujorko-parikoj trgovakoj banci Lazard Freres.
U globalnoj potrazi za velikim zalihama nafte, politika je britanskog
Ministarstva vanjskih poslova, britanske obavjetajne slube i britanskih
naftnih interesa bila isprepletena na tako tajan i tako djelotvoran nain
kao ni u jednoj drugoj zemlji u to vrijeme, uz mogui izuzetak boljevike
Rusije.7
Poetkom 1920-ih godina britanska je Vlada kontrolirala zastraujui
arsenal naizgled privatnih kompanija, koje su u stvarnosti sluile izravnim
interesima Vlade Njegova velianstva, s ciljem da uspostavi dominaciju
i u konanici kontrolu nad svim poznatim velikim predjelima za koje se
vjerovalo da sadre znaajne zalihe nafte. etiri su kompanije odigrale
bitnu ulogu, a sve su bile integralnim podrujem djelovanja britanske
obavjetajne slube.
Royal Dutch Shell, usprkos svom nazivu, preao je potajno u ruke
osoba bliskih britanskoj Vladi. Deterding, koji je bio Nizozemac, prvi je
put shvatio potencijal nafte dok je bio slubenik u Sumatri u nizozemskoj
Istonoj Indiji i uzdigao se do mjesta predsjednika jedne male nizozemske
kompanije za proizvodnju nafte za svijee koja je koristila indonezijsku
naftu, a zvala se Royal Dutch Oil Company.
Godine 1897. Deterding je shvatio veliku vanost injenice da kontrolira
80
ogromnu prekomorsku trgovinu i uspostavio je strateko saveznitvo s

jednom brodarskom kompanijom. Svoju je kompaniju, Royal Dutch Oil
Co., udruio s kompanijom Shell Transport & Trading Co., koja je imala
sjedite u Londonu, a bila je u vlasnitvu snalaljivog engleskog brodarskog
magnata Marcusa Samuela lorda Bearsteda, ovjeka koji je sagradio prvi u
svijetu brod za prijevoz nafte, tanker. To je saveznitvo dovelo do stvaranja
najmonijeg svjetskog trusta, velikim dijelom i stoga to je uivalo
tajnu potporu britanske Vlade. Uskoro je nadmailo vodeu grupaciju
Rockefeller Standard Oil, ak i u Americi, preko kompanija California Oil
Fields Ltd. iz Kalifornije i Roxana Petroleum Co. iz Oklahome, a obje su
bile u potpunosti u stranom vlasnitvu, tj. u vlasnitvu kompanije Shell, te
stoga nisu potpadale pod ameriki zakon protiv trustova, koji je postavljao
ogranienja Rockefellerovu Standard Oilu u Sjedinjenim Dravama.
Zajedno s osnivanjem kompanije Anglo-Persian Oil, radi eksploatacije,
iskljuivo za interes britanske Vlade, izvora nafte u Perziji i na Srednjem
istoku, britanske su vlasti osnovale jo jednu slinu kompaniju, malo
poznatu, ali usko povezanu s britanskim Ministarstvom vanjskih poslova
i tajnom slubom po cijelome svijetu, kako bi uspostavile kontrolu nad
zalihama nafte koje budu otkrivene u budunosti. To je poduzee nazvano
dArcy Exploitation Company.
Bitka za naftu poprimila je znaajno politiko obiljeje u ranim 1920im godinama, a u sreditu te politike bila je britanska dArcy Exploitation
Company. Zastupnici poduzea dArcy Exploitation Company u
Srednjoj Americi ili Zapadnoj Africi, Kini ili Boliviji su, ini se, u prvom
redu zastupnici britanske Vlade, primijetio je jedan suvremenik.8
Konano, etvrta je jedinica u tom naftnom ratu, koji je britanska
Vlada u to vrijeme vodila po cijelome svijetu, bilo jedno nominalno
kanadsko poduzee na ijem je elu bio izvjesni Mr. Alves, a zvalo se
British Controlled Oilelds ili BCO. I kompanija BCO tajno je bila
u vlasnitvu britanske Vlade Njegova velianstva, kao i Shell i druge
kompanije. Alvesov je zadatak bio da u Srednjoj i Junoj Americi priskrbi
za Britaniju kljuna nova naftna podruja, osujeujui planove amerikih
Rockefellerovih kompanija.
Alves je 1918. godine priskrbio priznanje britanske Vlade za Tinoca
u Kostariki a zauzvrat je BCO kao nagradu dobio naftnu koncesiju za
podruje od 7 miliona hektara blizu granice s Panamom i blizu vane
Zone Kanala. Sjedinjene drave su ve bile odbile priznati Tinocu, a
81
1921. godine, kad je izbila pogranina razmirica izmeu Paname i

Kostarike, Sjedinjene Drave su intervenirale (ta je intervencija nazvana
ratom igrakama) na strani novoga kostarikanskog reima koji je odmah
proglasio nitavnima sve dotadanje koncesije koje je izdao srueni
Tinocov reim, osobito koncesije dane BCO-u. Amerike su naftne
kompanije odmah dobile znatne koncesije, a novi je kostarikanski reim
stekao mogunost dobivanja velikih kredita od njujorkih banaka, pod
dobrim kreditnim uslovima.
U tom se trenutku BCO preselio junije, u Maracaibo u Venezueli, gdje
su, 1922. godine, otkrivena ogromna nova nalazita nafte blizu ua rijeke
Orinoco. Alves je za BCO osigurao najvee izvore nafte na tom podruju.
Odmah iza toga doao je Royal Dutch Shell i uspostavio, potpuno u svom
vlasnitvu, Venezuelan Oil Concessions Ltd. i Colon Development Co.
Rockefellerova Standard Oil Company se, naravno, preko Standard Oil
Company iz Venezuele, ubrzo i sama poela boriti za prevlast u toj zemlji,
koja e ranih 1920-ih godina postati jednom od najvanijih naftnih
zemalja u svijetu.
Uz jedinstvenu tajnu potporu svoje vlade, kojoj su po cijelome svijetu
stajale na raspolaganju usluge britanske tajne slube, Britanci su postigli
znatne uspjehe. Godine 1912., uoi Velikog rata, Engleska je kontrolirala
samo 12% svjetske proizvodnje nafte, putem britanskih kompanija.
Godine 1925. kontrolirala je veinu buduih svjetskih zaliha nafte.
U jednom lanku u britanskom bankarskom asopisu Sterlings
Journal, od septembra 1919., Sir Edward Mackay Edgar ovako je prikazao
ukupnu situaciju:
Rekao bih da su dvije treine naprednijih polja Srednje i June
Amerike u britanskim rukama. Alvesova je grupacija (British Controlled
Oilelds), iji posjedi prekrivaju praktiki dvije treine Karipskog mora,
u potpunosti britanska, a dje; luje po ustroju koji jami da e kontrola
njezinih pothvata zauvijek ostati u britanskim rukama. Ili, uzmite opet
onu najveu od svih naftnih organizacija, grupaciju Shell. Ona ima
iskljuivo vlasnitvo ili kontrolu nad interesima svih vanih naftnih polja
na svijetu, ukljuujui i Sjedinjene Drave, Rwsiju, Meksiko, nizozemsku
Istonu Indiju, Rumunjsku, Egipat, Venezuelu, Trinidad, Indiju, Cejlon,
Malajske drave, Sjevernu i junu Kinu, Siam, zemlje oko Malajskog
tjesnaca i lipine. Morat emo priekati nekoliko godina prije nego to
ponemo ubirati u punini plodove ove situacije, ali ta e berba s vremenom
82
biti velika, o tome ne moe biti dvojbe. Amerika e uskoro morati kupovati
od britanskih kompanija i plaati, u dolarima, u progresivno sve veim
iznosima, naftu bez koje nee moi ivjeti, a koju nee moi opskrbiti iz
vlastitih zaliha.9
Ali 1922. godine jedan je neoekivani udar iznudio proces koji je
nekoliko godina kasnije doveo do primirja u anglo-amerikom sukobu
iz postversajskog razdoblja. Jedna je prijetea nova kombinacija, koja je
dolazila s Istoka, prisilila Washington i London da skuju kondominij
globalne moi, u kojemu je nafta ostala stratekim sreditem te moi do
dana dananjega. Moramo otii u Genovu i vidjeti kako je ta situacija
oblikovala dogaaje koji su prouzroili posljedice globalnih razmjera.
Opet se pojavljuje Njemaka koja stoji na putu planovima britanske
politike i prisiljava Englesku da tjenje surauje sa svojim suparnicima u
Washingtonu.
Biljeke:
1. Daver, R. A.: British War Debts to the United States, (Britanski ratni dug Sjeinjenim
Dravama), Pacic Historical Review, broj 45 (novembar 1976.), str. 577; naglasio autor:
w.e.
s. Bk, Kathleen: Britain, America and the Sinews of War: 1914.-1918., (Britanija, Amerika
i sredstva za rat od 1914. do 1918.), George Allen & Unwin, London, 1985.
3. Larnont, Thomas W.: Foreign Government Bonds, u Analima amerike akademije (Annals
of the American Academy), mart 1920., str. 121.
4. Quigley, Carroll: The Anglo-American Establishment: From Rhodes t0 Clivden, (Angloameriki ustroj: od Rhodesa do Clivdena), Books in Focus, Inc., New York, 1981.
5. Costagliola, Frank C.: Anglo-American Financial Rivalry in the 1920s (Anglo-ameriko
nancijsko suparnitvo 1930-ih godina) u Journal of Economic History, tom xxxvii, broj 4.,
decembar 1977.
6. Mohr, Anton: The Oil War, Harcourt Brace & Co., New York, 1926.
7. Hanighen, Frank C.: The Secret War, John Day Co., New York, 1934.
8. Mohr, Anton: Op. Cit., str. 138.
9. Ibid., str. 222-223.
83
84
ESTO POGLAVLJE
Englezi i Amerikanci zbijaju redove

Konferencija u Genovi
16. aprila 1922. u denovekom hotelu Villa de Alberti njemaka
je delegacija na Konferenciji o poslijeratnoj meunarodnoj ekonomiji
ispustila bombu iji su valni udari doprli preko Atlantika na drugu
obalu. Bila je to politika bomba. Njemaki ministar vanjskih poslova,
Walther Rathenau, obznanio je okupljenim ministrima drugih zemalja,
u prisutnosti ruskog ministra vanjskih poslova ierina, da su Njemaka
i Rusija potpisale bilateralni sporazum po kojemu se Rusija suglasila
oprostiti svoje ratne tete Njemakoj u zamjenu za pristanak Njemake
da, izmeu ostaloga, proda industrijsku tehnologiju Sovjetskom Savezu.
Sporazum iz Rapalla, kako je nazvan, prema jednom selu blizu Genove
gdje su ga Nijemci i Sovjeti okonali, okirao je izaslanike u Villa de
Alberti. to je najvanije, doveo je do trenutane panine reakcije, osobito
meu britanskim i francuskim izaslanicima.
enoveka je konferencija sazvana na zahtjev Britanije, kako bi se
postiglo nekoliko stratekih ciljeva za Britaniju u postversajskom razdoblju
ranih 1920-ih godina. Planirana joj je zadaa bila postaviti temelje za
ponovnu uspostavu meunarodnog zlatnog standarda iz predratnih
vremena, sa sjeditem u Londonu. Drugo, pozivanjem boljevike Rusije
(koja je bila izopenik u meunarodnoj zajednici otkako je nova boljevika
vlada samoinicijativno ponitila sve dugove carske Vlade), Britanci su kanili
iskoristiti tu konferenciju za ponovnu uspostavu diplomatskih odnosa sa
Sovjetskom Rusijom. Zanimljivo je da su Britanci uspjeli uvjeriti ameriku
Vladu da ne sudjeluje na denovekoj konferenciji na slubenoj razini, to je
ostavilo jo vie prostora prevlasti Britanije na Konferenciji.
Britanski zaokret prema Moskvi nije bio malen potez. Ponovnom se
uspostavom diplomatskih odnosa namjeravalo otvoriti vrata unosnim
trgovinskim poslovima, koji bi omoguili Royal Dutch Shellu i British
Petroleumu kontrolu nad ruskim ratom unitenim naftnim poljima u
Bakuu.
85
Dok je s jedne strane tajno nancirao bjelorusku kontrarevoluciju,

koja je zapoela 1918. godine, zajedno s ministrom kolonija Winstonom
Churchillom, direktor Shella Deterding potiho je otiao u Francusku i od
Francuza kupio koncesije na naftu Bakua iz vremena prije ruske revolucije,
predviajui neizbjean krah gospodarski izoliranog i ratom jako unitenog
sovjetskog reima.
Bilo je to vrijeme poznate Zavjere Lockhart, u kojoj su britanski izaslanik
u Moskvi Sir Robin Bruce Lockhart, kao i Sidnev Reilly, u odsutnosti,
osueni na smrt, zbog toga to su u avgustu 1918. pokuali izvesti atentat
na Lenjina. Bilo je to ujedno i vrijeme kad su Britanci i saveznici iskrcali
svoje vojne snage u Arhangelsku. U vrijeme dok je Churchill bio ministar
kolonija, britanska je politika podravala rusku Vladu u izgnanstvu, na
elu koje je bio sumnjivi Boris Savinkov, bivi ministar rata u nesretnom
reimu Kerenskoga. Savinkov je u to vrijeme bio ovisnik o morju. Uz
potporu Churchilla i britanske vlade, Deterding (Shell) je jo 1920. godine
dostavio velike svote novca bjeloruskoj kontrarevoluciji pod vodstvom
generala Wrangela i Denikinea, admirala Kolaka i drugih. Deterding je
osnovao poduzee Anglo-Caucasian Company, predviajui da e ba on
prigrabiti naftna bogatstva Bakua. U jednom je trenutku Deterding, koji
je postajao sve oajniji, dostavio novac za osnivanje separatistikog pokreta
u Bakuu, koji je, kada preuzme vlast, trebao odobriti naftne koncesije
Deterdingu.1
etiri godine nastojanja, tajnih i otvorenih, da se srui novi boljeviki
reim, nisu dale rezultata. Godine 1922. Britanci su promijenili taktiku,
s ciljem da presijeku ono to je London vidio kao pragmatiniju, ustvari
oajniku, gospodarsku politiku koja je dolazila iz Lenjinove Moskve,
preko Novog ekonomskog programa iz 1921. godine.
Sinclair i amerika ponuda

Moni su ameriki naftni krugovi, ukljuujui i Rockefellerovu
grupaciju Standard, 1922. godine bili jednako odluni, kao i Deterding i
Britanci, priskrbiti monopol na eksploataciju i kontrolu ogromnih ruskih
naftnih polja.
Britancima se 1922. inilo da su uslovi za zbliavanje s Rusijom savreni.
Glavni je vidljivi britanski suparnik za dobivanje koncesija za rusku naftu,
ameriko poduzea Sinclair Petroleum Company, iji je vlasnik bio Harry
86
Sinclair, bio navodno upleten u jedan pogodno tempiran skandal koji je

buknuo u Sjedinjenim Dravama, a radilo se o zakupu dravnog posjeda
Wyoming Teapot Dome Naval Reserve.
Harry Sinclair, koji je sebe predstavljao kao neovisnog naftaa iz
Oklahome, bio je ustvari pogodan posrednik za naftne i bankarske
interese Standard Oila za dobivanje onih trita na kojima bi izravna
ponuda Standarda mogla izazvati sumnju, osobito od strane mone
suparnike britanske grupacije Shell. Ranih 1920-ih godina Sinclair
nije bio svojeglavi samostvoreni ovjek kakvim se elio prikazati. U
Upravnom je odboru njegove Sinclair Rening Company bio Theodore
Roosevelt mladi, sin bivega amerikog predsjednika Roosevelta. Njegov
brat Archibald Roosevelt bio je potpredsjednik kompanije Sinclair Oil. U
njegovu je odboru bio i William Bruce Thompson, direktor Rockefellerove
banke Chase Bank iz New Yorka, a to je bila banka Standard Oila.
Harry Sinclair sastao se poetkom 1920-ih godina s Leonidom
Krasinom, sovjetskim predstavnikom u Londonu. Kao rezultat tih
razgovora, on je, zajedno s amerikim senatorom Albertom Fallom
i Archibaldom Rooseveltom, otputovao u Moskvu, gdje su postigli
sporazum za dobivanje koncesije za eksploataciju cijenjenih polja Bakua,
prava na eksploataciju naftnih nalazita na Sahalinskim otocima i na
osnivanje zajednikog poduzea sa sovjetskom Vladom, na osnovi 5050%, u kojoj bi ruska Vlada imala jednak udio u dobiti od prodaje ruske
nafte po cijelome svijetu.
Grupacija Sinclair se suglasila uloiti ni manje ni vie nego 115 miliona
dolara u taj projekt i osigurati veliki ameriki kredit za rusku Vladu.
Moskva je znala za Sinclairove bliske odnose s predsjednikom Hardingom
i republikanskom Vladom u Washingtonu. Za davanje amerikoga kredita
bilo je potrebno diplomatsko priznanje Rusije od strane Sjedinjenih
Drava, ime bi se zavrila meunarodna izolacija Sovjetskog Saveza.
Sinclair se sloio, a Harding je bio privoljen sloiti se i priznati sovjetsku
vlast.
Ali, iznenada je poeo izbijati na povrinu jedan skandal u Wyomingu,
navodno uz tajni poticaj predstavnika Deterdingove suparnike grupacije
Shell, u koji su navodno bili upleteni Sinclair, Fali i ak predsjednik
Harding, a radilo se o davanju u zakup unosnih naftnih polja, koja su se
nalazila na zemljitu koje je bilo u dravnom vlasnitvu u Teapot Dome
u amerikoj dravi Wyoming. U medijskim skandalima i kongresnim
87
istragama koje su uslijedile nije ni spomenuta udna podudarnost da se

taj skandal pojavio upravo u trenutku kad su Sinclair i Sjedinjene Drave
uspjele dobiti koncesiju na ogromna naftna bogatstva Bakua i time
preduhitriti Deterdinga i Britance.2
Harding se upravo pripremao objaviti diplomatske i trgovinske odnose
izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetske Rusije kad su afera Teapot Dome
i umijeanost Harrvja Sinclaira osvanuli na naslovnici novina Wall Street
Journal 14. aprila 1922. Za godinu je dana i sam Harding umro u udnim
okolnostima. Predsjednik Coolidge je odbacio Sinclaira i projekt Baku,
a s njima i svaku mogunost priznavanja Rusije. Bilo je nemalih sumnji
da je spretna ruka britanske tajne slube bila na djelu u sprjeavanju tog
amerikog pokuaja da ostvari prevlast u eksploataciji ruske nafte.
Njemaka nastoji zaobii Britance

U takvom se okruenju odvijala enoveka konferencija, sazvana s
ciljem da britanski interesi odnesu pobjedu, tj. zgrabe ogromna sovjetska
prirodna bogatstva nakon to su amerika nastojanja u tom pravcu
propala.
Ali, za vrijeme denovekih razgovora, koji su trajali nekoliko sedmica,
Rathenau i sovjetski ministar vanjskih poslova Georgij W. ierin potpisali
su jedan opsean sporazum bez prethodnog znanja britanske, francuske i
amerike Vlade.
Poslovanje sa Sovjetskim Savezom nije ni u kojem sluaju bio primarni
izbor Rathenaua. Prije toga je u puno navrata molio i predlagao britanskim
i drugim saveznikim vladama, u poetku u svojstvu njemakog ministra
za gospodarsku rekonstrukciju nakon Versaillesa, da dopuste njemakom
gospodarstvu da stane na svoje noge, kako bi zaradom od izvoza Njemaka
mogla plaati ogromne ratne tete. Njegove su molbe bile svaki puta
odbijene. Kao sol na ranu, godine 1921. britanska je Vlada uvela
prohibitivnu zatitnu carinu od 26% na sav uvoz iz Njemake i time jo
vie onemoguila njemaka nastojanja da izradi neki realistian program
otplate duga.
S tom englesko-francuskom akom pod nosom, Rathenau, potomak
ugledne njemake inenjerske obitelji i bivi predsjednik velikoga
njemakog elektrinog poduzea AEG, odluio je sagraditi strategiju koja
88
e njemakoj industriji dopustiti da se ponovno uzdigne unapreenjem

izvoza teke industrije u Sovjetsku Rusiju.
Od Versajskog sporazuma nanciranje je decita bila prijeka potreba
njemake Vlade u uslovima unitenoga njemakog poslijeratnog
gospodarstva. Reichsbanka je ustvari tiskala novac za pokrie dravnoga
decita, to je dovelo do situacije u kojoj je koliina novca u opticaju rasla
bre od proizvodnje u njemakom gospodarstvu tokom 1920-ih godina.
Neizbjean je rezultat bila inacija, a drugih mogunosti nije bilo, osim
nacionalnog gospodarskog samoubojstva.
Rathenau je dobro znao da su sami trokovi neuspjenoga rata ve
posijali sjeme opasne inacije u gospodarstvu. Godine 1919. paritet je
zlata prema njemakoj marki ve bio pao na polovicu predratnoga pariteta.
Slubene su statistike pokazivale da je rat izazvao poveanje cijena na veliko
od 150%, a cijene na crnom tritu bile su jo vie. Rat se nancirao putem
ogromne zaduenosti drave kod njemakog stanovnitva. Za razliku od
Britanije, koja je imala mogunost nancirati svoje ratne trokove iz
inozemnih izvora, osobito od J. P. Morgana & Company iz New Yorku,
Njemakoj nisu bila dostupna ta velika kreditna trita.
Nadalje, nakon rata saveznike su zemlje pobjednice sistemski oduzele
Njemakoj vitalna gospodarska dobra. Sve njezine vrijedne kolonije,
osobito Tanganjiku i Jugozapadnu Afriku, uzeli su Britanci. Nestalo je i
rastuih gospodarskih trita Osmanlijskog Carstva, koja su se otvarala
gradnjom bagdadske eljeznice. U samoj je Njemakoj izgubljen
najvrjedniji izvor eljezne rude potrebne za industriju elika, u pokrajini
Alsace-Loraine i u istonim predjelima, ukljuujui leziju, bogatu
mineralima i poljoprivredom. Kao posljedica Versaillesa, Njemaka je
izgubila 75% svoje eljezne rude, 68% cinka, 26% uglja. Nestalo je
i alzake tekstilne industrije i rudnika potae (tj. pepeljike ili kalijeva
karbonata). Saveznike su sile u Versaillesu oduzele Njemakoj cijelu
njezinu trgovaku otu, petinu rijene ote, etvrtinu ribarske ote,
5.000 lokomotiva, 150.000 eljeznikih vagona i 5.000 kamiona. Sve se to
opravdavalo dijelom ubiranja jo neutvrenih njemakih ratnih odteta.
U svibnju 1921. sastao se Savezniki odbor za naknadu teta i sastavio
ono to je nazvano Londonskim ultimatumom, tj. konaan plan isplate
na ime teta, koji se zahtijevao od Njemake. Njime je utvren njemaki
dug za ratne tete pobjednikim saveznicima u astronomskom iznosu od
132 milijarde zlatnih maraka, svota za koju je ak i britanski strunjak
89
za naknadu teta, John Mavnard Kevnes, rekao da je tri puta vea od

maksimuma koji Njemaka uope moe platiti. Tome se dugu imala
pripisivati godinja kamata po stopi od 6%. Carina od 26% na ukupnu
prijavljenu vrijednost njemake izvozne robe morala se plaati saveznikom
predstavniku za naplatu teta u Berlinu, a sve je to bilo popraeno s bezbroj
tekih uslova, poput nekoliko razliitih pristojbi za jamstvo. Komisija za
naknadu teta imala je pravo jednostrano zatraiti plaanje bilo u naturi
kojega dijela naknade teta.
Londonski ultimatum nije bio ultimatum samo po nazivu. Uslov je
bio da njemaki Parlament u potpunosti prihvati te nevjerovatne uslove
u roku od est dana ili e saveznike snage okupirati i pod svoju kontrolu
staviti industrijsko sredite Njemake - Ruhrsku pokrajinu. Ne iznenauje
da je Reichstag prihvatio taj strahotni ultimatum s tek neznatnom veinom
glasova.
Uznemirujui je vid Sporazuma iz Rapalla, za neke utjecajne krugove
u Londonu, ustvari bilo ono to je on podrazumijevao. Velike koliine
njemakih maina i opreme, elika i druge tehnologije, trebale su biti
prodane Rusiji za obnovu i izgradnju naftnih polja u Bakuu.
Zauzvrat je Njemaka izgradila mreu, u zajednikom njemakosovjetskom vlasnitvu, sredita za distribuciju nafte i benzina u Njemakoj,
radi prodaje sovjetske nafte, pod tvrtkom DEROP (Deutsche-Russische
Petroleumgesellschaft). To je imalo jo jednu prednost, tj. omoguavalo je
Njemakoj da se izvue iz eljeznih okova britanskih i amerikih naftnih
krugova, koji su nakon Versaillesa imali potpun monopol nad prodajom
nafte u Njemakoj. Rathenau nije nikada odbio zahtjeve Londonskog
ultimatuma za naknadu tete. Ali je nastojao iznai praktina rjeenja da
bi se ti zahtjevi ispunili.
Vojna okupacija Ruhrske pokrajine

Odgovor na Rapallski sporazum stigao je vrlo brzo. Dva dana nakon
objave toga sporazuma, 18. aprila u Genovi, njemakom je izaslanstvu
predana saveznika protestna nota, stoga to je Njemaka postigla
sporazum s Rusijom iza leda Odboru za naknadu teta.
Zatim, 22. juna 1922., malo vie od dva mjeseca nakon objavljivanja
Sporazuma iz Rapalla, Walther Rathenau je ubijen dok je odlazio od kue
90
u berlinskom Griinewaldu. Za ubojstvo su optuena dvojica desniarskih

ekstremista, koji su kasnije identicirani kao lanovi promonarhistike
Organizacije C, to je prikazano kao pokazatelj rastuega vala
ekstremizma i antisemitizma. Ali, u Njemakoj su kruila izvjea o
stranim interesima, a neki su govorili da Britanija, ili britanski interesi,
stoje iza atentatora. U svakom sluaju, otiao je najistaknutiji dravnik i
graditelj Sporazuma iz Rapalla, a drava je bila uzdrmana do temelja.
Ubojstvo Rathenaua bilo je samo poetak strahota kakvima je rijetko
koja nacija bila podvrgnuta prije i poslije toga.
Britanija se pobrinula da se javno distancira od francuske revanistike
politika Poincareova reima, ali je Engleska iza kulisa razradila svoj quid
pro quo. Francuska je imala prepustiti Britancima svoja prava na francuska
podruja u Mosulu, koja su joj pripala za vrijeme tajnih dogovora SykesPicot 1916. godine. Zauzvrat je Britanija, kao to smo spomenuli ranije
(3. poglavlje), dala Francuskoj neslubena uvjeravanja da nee uiniti nita
osim verbalnoga protesta glede francuske okupacije Ruhrske pokrajine.
Britanskoj je politici ravnotee moi svakako ilo na ruku da Francuska
preuzme ulogu kaznene ekspedicije koja e podjarmiti Njemaku.5
Poincareovu je reimu trebao samo vjerodostojan izgovor. 26. decembra
1922., na predvieni dan godinjeg sastanka Saveznikog odbora za
naknadu teta u Londonu, francuski je predsjednik Poincare objavio da
je Njemaka prekrila stroge rokove Versajskog sporazuma tako to nije
isporuila Francuskoj dogovorenu koliinu drva za telegrafske stupove, a i
isporuka je uglja malo kasnila.
Stvarni uzroci weimarske hiperinacije

U junu 1922., nakon ubojstva Rathenaua, teaj je zlatne marke na
meunarodnom tritu tako pao da je dosegnuo razinu od 493 marke za
jedan ameriki dolar. Povjerenje u politiku stabilnost Njemake palo je u
nove postversajske dubine. Reichsbanka je poela dramatino poveavati
koliinu novca, u oajnikom pokuaju da udovolji nepodnoljivim
londonskih zahtjevima za naknadu tete i da u isto vrijeme na domaem
tritu zadri razinu zaposlenosti i jaku izvoznu industriju koja je
opsluivala nametnute trokove naknade tete. U decembru je teaj marke
pao na zabrinjavajuu razinu od 7.592 marke za 1 dolar.
91
Potom je, 9. januara 1923., Odbor za naknadu tete izglasao, s 3 prema

1 glasu (Britanija je formalno u zapisniku bila suprotstavljena Francuskoj,
Belgiji i novoustolienoj Mussolinijevoj Vladi u Italiji), da se Njemaka
ogluila na plaanje svojih obveza za naknadu tete. 11. januara Poincare
je izdao zapovijed vojnim snagama Francuske, uz simbolino sudjelovanje
Belgije i Italije, da udu u Essen i druge gradove njemake industrijske
pokrajine Ruhr i da je silom zauzmu. Engleska ja hipokritiki osudila
okupaciju, iako je i sama 1921. godine prijetila da e ba to uiniti.
Kao odgovor njemaka je Vlada pozvala svoje graane da poduzmu
sveopi pasivan otpor okupaciji. Naloila je svim njemakim slubenicima,
ukljuujui i osoblje Reichstaga, da odbiju prihvatiti naredbe okupacijskih
vlasti. Radnici su odbili raditi u elianama i tvornicama Ruhrske
pokrajine. Da bi izdravala obitelji rudara trajkaa i drugih radnika, Vlada
je pribjegla jo veem tiskanju novca. Okupirano je podruje bilo samo 100
kilometara dugo i nekih 50 kilometara iroko, a na njemu je ivjelo 10%
ukupnog njemakoga stanovnitva, proizvodilo je 80% njemakog uglja,
eljeza i elika i imalo udio od 70% u njemakom robnom prometu.
Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemake do
skoro potpunog zastoja. Tek su krajem 1923. francuske trupe i inenjeri
uspjeli vratiti proizvodnju Ruhra na razinu od jedne treine proizvodnje
iz 1922. Vie od 150.000 Nijemaca bilo je deportirano iz Ruhrske
okupacijske zone nekih je 400 bilo ubijeno, a vie od 2,000 ranjeno.
Gospodarska je teta njemakoga otpora bila neprocjenjiva. Francuske
su okupacijske snage gospodarski odsjekle Ruhr od ostatka Njemake.
Zaplijenjena su sredstva podrunica banaka Deutsche Bank i Reichsbank
i oprema tvornica i rudnika. Njemaka je obustavila sva plaanja na ime
naknade tete Francuskoj, Belgiji i Italiji za vrijeme trajanja otpora, ali je
savjesno nastavila s isplatama i isporukama u naturi Britaniji.
Kao posljedica, Njemaka je valuta bila potpuno unitena. Kao to smo
ve napomenuli, ve je krajem 1922. marka poela padati, kad je postalo
jasno da Francuska pod Poincareom kani provesti vojnu okupaciju. Do
januara, nakon okupacije Ruhra, marka je pala na 18.000 za 1 dolar.
Pokuaji Reichstaga da po svaku cijenu obrani svoju valutu donekle su
odrali marku do maja, a tada su sve mogunosti bile iscrpljene. U svibnju
su posljedice ruhrskih gospodarskih gubitaka postale tako katastrofalne da
je Berlin bio prisiljen odustati od nastojanja da spasi valutu.
92
Od toga je trenutka situacija bila potpuno izvan kontrole. Do jula je

marka padala geometrijskom progresijom do razine od 353.000 za jedan
dolar. U avgustu je dosegla nevjerovatnu razinu od 4.620.000 za jedan dolat
Padanje se nastavilo do 15. novembra, kad je dosegla 4.200.000.000.000
za jedan dolar. Do toga vremena neto slino tome nije se pojavilo u
ekonomskoj historiji ni jedne nacije.
Sa zakanjenjem od nekoliko mjeseci, njemake su cijene na veliko sve
vie poele odraavati krah valute. Od indeksa 100 u julu 1922., malo
nakon ubojstva Rathenaua, cijene su porasle nekih 30 puta do okupacije
Ruhrske pokrajine krajem januara 1923., na razinu od 2.785. Do jula
su narasle do nevjerovatne razine od 74.787 u usporedbi s razinom od
100 od prije godinu dana. Do septembra je razina bila 23.949.000, i
konano u novembru 750.000.000.000. Unitena je uteevina cijelog
stanovnitva. ivotni se standard uruio. Dok je nekolicina uspjela na
poetku nagomilati velika bogatstva, ogromna je veina potonula u bijedu.
Dravne obveznice, bankovni ulozi, sve je postalo bezvrijedno. Cijeli je
stabilni srednji sloj zemlje osiromaen.
U septembru 1923. Vlada je, sada pod vodstvom koalicije na elu
koje je bio Gustav Stresemann, naloila obustavu pasivnog otpora. U
novembru 1923. potpisan je formalni sporazum s Francuskom i drugim
okupacijskim snagama. Hiperinacija je dosegnula vrhunac. Bio je
to pokuaj smekavanja Njemake, a izgledao je kao jedva doekano
olakanje.
U oktobru 1923. ameriki je ministar vanjskih poslova Charles Evans
Hughes, bivi glavni savjetnik rme Rockefeller Standard Oil, predloio
predsjedniku Calvinu Coolidgeu nov plan daljnjeg ubiranja piramide
dugova za naknadu teta, koja je bila uzdrmana okom iz Rapalla u aprilu
1922. Hughes je uspio progurati imenovanje bankara generala Charlesa C.
Dawesa, koji je bio povezan s grupacijom J. P. Morgana i ija je dotadanja
karijera bila obiljeena korupcijom i skandalima isplata za potporu
Republikanskoj stranci u IIlinoisu.
U svojstvu predsjedavajuega Dawes je tijelu koje e biti nazvano
Dawesov odbor 9. aprila 1924. iznio svoj plan Saveznikom odboru za
naplatu tete. Njegov su plan odmah prihvatile sve strane, ukljuujui i
iscrpljenu njemaku Vladu. Poincare je izgubio na izborima u Francuskoj
u svibnju, a kabinet se Edouarda Heriota odmah suglasio s Dawesovim
planom za naknadu tete. Dana 1. septembra slubeno je poela provedba
93
Dawesova plana za naknadu tete. Taj je plan bio prvi veliki znak rastueg
anglo-amerikog jedinstva radi zbijanja redova i udruivanja snaga u
postversajskom razdoblju. London je pametno odluio da je bolje da
Amerikanci zauzmu sredite pozornice, a oni e zadrati svoj snaan utjecaj
na ameriku politiku iza kulisa.7
Dawesov je plan znaio preuzimanje potpune porezne i nancijske
kontrole anglo-amerikih bankarskih krugova nad Njemakom. Ta je
kontrola bila daleko uinkovitija od Poincareovih vojnih snaga; ali, da
bi se ona uvela, bilo je potrebno provesti vojnu intervenciju i izazvati
hiperinacijsku krizu.
U novembru 1923. njemaki je bankar Hjalmar Schacht imenovan
povjerenikom za valutu. Schacht, koji je u to vrijeme odravao blisku
prepisku s Montaguom Normanom, guvernerom Engleske banke, uveo
je zloglasnu rentnu marku kao pokuaj da stabilizira marku kojoj je
podloga bila procijenjena vrijednost nekretnina. Na dan kad je rentna
marka objavljena, 20. novembra, umro je Rudolf Havenstein, koji je bio
predsjednikom Reichsbanke od 1908., a bio je to prvi od nevjerovatnoga
niza udnih sluajeva smrti. Stresemann i ministar nancija Rudolf
Hilferding bezuspjeno su pokuavali privoljeti Havensteina da odstupi s
toga poloaja. Ubrzo je postalo jasno zato se on opirao.
Dana 4. decembra 1923. odbor je guvernera Reichsbanke velikom
veinom glasova izabrao Karla Helericha, biveg direktora Deutsche
Banke i tvorca projekta bagdadske eljeznice iz vremena prije rata, za
Havensteinova nasljednika. Ali, Stresemann i Vlada imali su drugoga
kandidata. Dana 18. decembra 1923. Stresemannov je kandidat i prijatelj
anglo-amerikih Morganovih interesa, Hjalmar Schacht, imenovan
predsjednikom Reichsbanke. Time je proien put za provedbu Dawesova
Plana. Nekoliko mjeseci nakon toga, Helerich je poginuo u sumnjivoj
eljeznikoj nesrei.8
Njemaka je po Dawesovu Planu plaala ratne tete pet godina, do
1929. Krajem 1929. bila je duna vie nego prije poetka otplate. Bio je
to plan organizirane pljake od strane meunarodne bankarske zajednice,
koju su predvodili London i New York. U Njemakoj su osnovani specijalni
fondovi za jamstvo isplate ratnih teta. U Berlinu je postavljen glavni
zastupnik za ratne tete, S. Parker Gilbert, partner J. P. Morgana i tienik
Owena D. Younga, sa zadaom da prikuplja uplate za anglo-amerike
banke. U toj situaciji skoro nultog rizika londonske su i njujorke banke
94
poele davati Njemakoj jako unosne kredite, od novca koji se u obliku

ratnih teta reciklirao i s provizijom i kamatama vraao natrag u njujorke
i londonske banke. Bila je to golema meunarodna kreditna piramida, na
ijem su vrhu sjedile londonske i, u konanici, njujorke banke.
Izmeu 1924. i 1931. Njemaka je platila 10.5 milijardi maraka
ratnih teta, a pozajmila je 18.6 milijardi maraka iz inozemstva. Njemaki
je oporavak nakon 1923., pod rukom vodiljom Montagua Normana
i njegova kolega u Reichsbanci, Hjalmara Schachta, bio u potpunosti
ovisan o kreditima Anglo-Amerikanaca. Nije bilo strahova iz Rapalla koji
bi uznemirivali anglo-ameriki poredak, tj., do kraha piramide iz 1929.,
kad se naglo zaustavio dotok kredita iz njujorkih i londonskih banaka u
Njemaku radi obrtanja novca steenog naplatom ratnoga duga.9
Angloamerika crvena crta

Ali, do tada je bila razrijeena bitka anglo-amerikih sila za prevlast na
polju svjetskih nancija i gospodarstva. Naftni su ratovi, koji su potresali
svijet vie od jednog desetljea, konano razrijeeni obustavom vatre,
koja je rezultirala stvaranjem neshvatljivo monog anglo-amerikog
naftnog kartela, kasnije nazvanog Sedam sestara. Taj je mirovni sporazum
slubeno postignut 1927., u Achnacarrvju, kotskom dvorcu Sir Henrija
Deterdinga iz Shella. Sastali su se John Cadman, predstavnik kompanije
britanske Vlade Anglo-Persian Oil Co. (British Petroleum) i Walter Teagle,
kao predsjednik Rockefellerova Standard Oila iz New Jersevja (Exxon),
navodno radi lova na tetrijebe, a ustvari zato da osnuju najmoniji
gospodarski kartel u modernoj historiji. Sedam sestara je postalo ustvari
jedna institucija.
Njihov je tajni savez u slubenom obliku izgledao kao Sporazum
lanica iz 1928. ili Sporazum iz Achnacarrvja.
Britanski su se i ameriki magnati dogovorili prihvatiti postojeu
podjelu trita i udjela, tajno utvrivati svjetsku kartelsku cijenu nafte i
okonati destruktivnu konkurenciju i rat cijena posljednjega desetljea.
Njihove su vlade iste te godine samo potvrdile taj privatni dogovor,
koji je dobio ime Sporazum crvene crte. Od toga vremena, uz manje
prekide, svjetske se zalihe nafte nalaze pod vrstom anglo-amerikom
hegemonijom. Na svaku je prijetnju razbijanja te hegemonije nemilosrdno
odgovoreno, kao to emo vidjeti kasnije.
95
Godine 1927. Britanija i oslabljena Francuska pristale su pripustiti

Amerikance na Srednji istok i u tom su smislu revidirale svoje tajne
sporazume iz vremena rata. Povuena je crvena crta od Dardanela preko
Palestine do Jemena, pa opet natrag prema gore kroz Perzijski zaljev, koja
je obuhvaala Tursku, Siriju, Libanon, Saudijsku Arabiju, Jordan, Irak i
Kuvajt. Unutar te crte, naftni su monici triju zemalja razradili eljeznu
podjelu teritorija, koja je uglavnom odrana do dana dananjega. U Iraku:
kompanije Anglo-Persian, Royal Dutch Shell i francuska Compagnie
Francaise des Petroles, kojoj je ranije dan udio Deutsche Banke u
kompaniji Turkish Petroleum Gesellschaft iz 1914., zajedno s grupacijom
Rockefeller, dobile su koncesije od Iraka za iskljuivu eksploataciju
irake nafte na rok od 75 godina. Kuvajt je dan kompaniji Anglo-Persian i
kompaniji Gulf Oil, koja je pripadala amerikoj obitelji Mellon. 10
Do 1932. godine svih je sedam velikih kompanija u anglo-amerikoj
sferi - Esso (Standard of N. J.), Mobil (Standard of N. Y.), Gulf Oil, Texaco,
Standard of California (Chevron), kao i Royal Dutch Shell i Anglo-Persian
Oil Co. (British Petroleum) - pripadalo kartelu iz Achnacarrvja.
Kartel je potom osmislio strategiju svojega odnosa prema kompanijama
koje nisu u kartelu, takozvanim autsajderima. Prema uslovima njihova
dogovora podrazumijeva se da je poeljno pretvoriti nekontrolirane
nelanove u kontrolirane lanove; u skladu s tim, kupnja od strane
lanica (tj. kompanija koje pripadaju kartelu iz Achnacarrvja - napomena
izdavaa) onih koji su izvan lanstva mora se preporuiti kao doprinos
poboljanju stabilnosti trita. Kartel je takoer bio pripravan obraunati
se i s onim autsajderima koji su bili manje posluni, kao to emo uskoro
vidjeti.11
U nafti su se denitivno uvrstile tetive anglo-amerikih posebnih
odnosa. Put je bio ist za velike nove pothvate.
Deterdingov, Montagu Normanov i Schachtov

projekt Hitler
Nestabilni je meunarodni monetarni poredak, koji su nakon
Versaillesa londonski i njujorki bankari nametnuli poraenoj Centralnoj
Europi, doivio 1929. godine nagli, iako predvidiv, kraj. Montagu
Norman, u to vrijeme najutjecajniji svjetski sredinji bankar, guverner
96
Engleske banke, ubrzao je slom burze na Wall Streetu u oktobru 1929.

Norman je bio zatraio od guvernera Njujorke banke za federalne rezerve,
Georgea Harrisona, da podigne amerike kamate. Harnson se sloio i
sljedeih je mjeseci uslijedio najdramatiniji nancijski i gospodarski krah
u historiji SAD-a.
Poetkom 1931. Montagu Norman i mali krug u britanskom ustrojstvu
imali su planove za promjenu politikih tokova u Centralnoj Europi na
krajnje zapanjujui nain.
U to je vrijeme najvea austrijska bankarska institucija bila Creditanstalt
u Beu. Usko povezana s austrijskom podrunicom Kue Rothschild
(House of Rothschild), Creditanstalt je tokom 1920-ih godina rasla jednim
nezdravim procesom pripajanja malih problematinih banaka. Najvee
je pripajanje nametnuto Creditanstaltu tokom kraha burze u oktobru
1929., kad su vlasti zatraile da preuzme beku banku Bodenkreditanstalt,
kreditnu banku za nekretnine, koja je i sama ve bila progutala nekoliko
drugih nezdravih banaka tokom nekoliko ranijih godina.
Poetkom 1931., banka Creditanstalt izgledala je kao jedna od
najmonijih banaka u svijetu. U stvarnosti je bila jedna od najslabijih.
Strahotni su versajski uslovi, nametnuti od Britanije, Francuske i Sjedinjenih
Drava, likvidirali Austro-Ugarsko Carstvo, to je austrijsko gospodarstvo
izoliralo od vrijednih gospodarskih veza i sirovina u Maarskoj i zemljama
Istone Europe. Austrijsko se industrijsko gospodarstvo nije nikada
oporavilo od unitenja iz Prvog svjetskog rata. Industrija je imala istroene
tvornice, zastarjelu opremu i ogromne, neplative ratne kredite. Posljedice
su politikih okolnosti u Austriji 1920-ih godina dovele do toga da velik
dio nesolventne austrijske industrije prijee u ruke stalno rastuega
Creditanstalta.
Tako su poetkom 1931. Austrija openito, a beki Creditanstalt osobito,
bili slaba spona u lancu meunarodnih kredita izgraenom na nezdravim
temeljima koje je postavila njujorka bankarska kua J. P. Morgan zajedno
s Engleskom bankom i londonskim bankama. Creditanstalt nije bio u
stanju iz unitenog austrijskoga gospodarstva pribaviti dovoljne koliine
kapitala za svoju djelatnost pa je postao uvelike ovisan o jako kratkoronim
pozajmicama iz Londona i New Yorka za nanciranje svojega poslovanja.
Sama je Engleska banka bila ustvari znaajan kreditor Creditanstalta.
U martu 1931., francuska Vlada i ministar vanjskih poslova Briand
97
odluno su se izjasnili protiv najavljenih pregovora izmeu Berlina i Bea

oko osnivanja austrijsko-njemake trgovinske i carinske unije, to je bio
zakanjeli pokuaj ublaivanja rastue svjetske privredne krize, koja je dola
iz Amerike nekoliko mjeseci ranije. Francuska je navodno naloila svojim
bankama da prekinu kratkorone kreditne linije Creditanstaltu u namjeri
da jako pritisnu austrijsku Vladu. Tog se maja, nakon to su u bekim
novinama osvanule glasine o navali tedisa na Creditanstalt, dogodila
kreditna kriza koja je uzdrmala cijelu Europu. Austrijska narodna banka
i u konanici austrijska drava morale su pritei u pomo Creditanstaltu,
to je zavrilo najveim bankarskim krahom u historiji. Naknadna su
ispitivanja otkrila da ta kriza nije trebala poprimiti tako dramatine
razmjere. To su namjerno uinili neki londonski i njujorki nancijeri,
koji su pripremali dramatian obrat u geopolitici Europe.12
Krajem 1920-ih godina utjecajni su krugovi u Britaniji i Sjedinjenim
Dravama ve bili donijeli odluku o radikalnom putu za Njemaku.
Bankari J. P. Morgana ve su se bili uvjerili koliko su korisni politiki
obrati za osiguranje vraanja kredita kad su dali izuzetno vaan inozemni
kredit faistikom reimu talijanskog vlastodrca Benita Mussolinija. U
novembru 1925. talijanski je ministar nancija Volpi di Misurata objavio
da je Mussolinijeva Vlada postigla spofazum o vraanju talijanskog ratnog
duga Britaniji i Sjedinjenim Dravama, utvrenog u Versaillesu. Sedmica
dana nakon toga, J. P. Morgan & Co., koji je bio nancijski zastupnik
Mussolinijeve Vlade u Sjedinjenim Dravama, najavio je davanje presudno
vanog kredita od 100.000 dolara Italiji radi stabiliziranja lire.
Morgan je ustvari odluio stabilizirati Mussolinijev faistiki reim. Na
zahtjev kompanije J. P. Morgan & Co. i Montagua Normana, monoga
guvernera Engleske banke, Volpi di Misurata je 1926. godine ustanovio u
Italiji jedinstvenu sredinju banku, Talijansku banku, koja e kontrolirati
dravnu monetarnu politiku i jo bolje osigurati vraanje inozemnih
kredita. Mussolini se dokazao kao savren vlastodrac za discipliniranje
talijanskih sindikata, smanjenje plaa i provedbu dovoljno jakih mjera
tednje, to je bilo jamstvo za davanje inozemnih kredita ili su Morganovi
ljudi u New Yorku barem tako mislili.
ovjek koji je vladao monetarnom politikom Sjedinjenih Drava u
to vrijeme, bivi Morganov bankar Benjamin Strong, bliski prijatelj i
suradnik engleskog monika Montagua Normana, sastao se s Volpijem
i guvernerom Talijanske banke Bonaldom Stringherom, radi utvrivanja
98
konanih pojedinosti oko talijanskog programa stabilizacije. Od Poljske

do Rumunjske, tokom 1920-ih godina, jedna te ista kombinacija monih
ljudi - J. P. Morgan & Co., Montagu Norman i Njujorka banka za federalne
rezerve - organizirala je uinkovitu gospodarsku kontrolu nad veinom
zemalja kontinentalne Europe, pod izgovorom uspostavljanja kreditno
sposobnih nacionalnih politika, to je bila neformalna predvodnica uloge
Meunarodnog monetarnog fonda iz osamdesetih godina. Njujorke su
banke bile izvorom znaajnog kratkoronog kapitala za te zajmove, a
Engleska banka je radi nametanja te politike pruala politiko iskustvo,
zajedno s ustrojem britanskog Ministarstva vanjskih poslova.13
Najusklaeni]a su nastojanja toga anglo-saksonskoga kruga tokom
1920-ih godina bila usredotoena na Njemaku. Nakon uspjenog
nametanja Hjalmara Schachta za predsjednika Reichsbanke 1923.
godine i Schachtove provedbe strahotnoga Dawesova Plana otplate ratne
tete, koji je izradila skupina oko banke Morgan & Co., njemako je
gospodarstvo 1920-ih godina postalo ovisno o kratkoronim pozajmicama
od londonskih i njujorkih banaka i njihovih suradnica u Parizu. Za banke
su ti kratkoroni njemaki krediti bili najunosniji na cijelom svjetskom
nancijskom tritu toga doba. Mnoge su njemake banke, a tako i
etvrta po veliini - Danat (Darmstadter und Nationalbank KommanditGesellschaft), postale u velikoj mjeri ovisne o kratkoronim njujorkim i
londonskim kreditima, i to uz kazneno visoke kamatne stope. Weimarska
je hiperinacija uvelike unitila kapital i zalihe najveih njemakih banaka
tokom prve polovice toga desetljea. Tako su kredite u Njemakoj 1920ih godina davale one banke koje su imale kritino malen temeljni kapital
za sluaj nevraanja kredita ili bilo kakve druge krize. U vrijeme kraha
njujorke burze 1929.-30., Njemaka je bila u jedinstvenom poloaju
meu svim veim europskim industrijskim zemljama. Dugovala je
meunarodnim bankarskim kreditorima svotu koja se procjenjivala na 16
milijardi njemakih maraka, sve u takvim kratkoronim kreditima.
Tu je nezdravu bankarsku strukturu trebalo samo malo pogurnuti pa
da se u potpunosti srui. Poguravanje je dolo od Njujorkie banke za
federalne rezerve i Engleske banke i jednim je nizom poteza, 1929. godine,
podiglo njihove kamate, nakon vie od dvije godine do tada nevienih
trinih pekulacija, tokom kojih su slijedile politiku sve niih i niih
kamatnih stopa. Predvidivi je krah na njujorkoj i londonskoj burzi doveo
do masovnog povlaenja amerikih i britanskih bankarskih sredstava iz
99
Njemake i Austrije. Do 13. maja 1931. tilj je bio spreman za potpalu.

Toga je dana krahirala velika beka banka Creditanstalt. Francuzi su
bili odluili kazniti Austriju zbog ulaska u pregovore o carinskoj uniji
s Njemakom tako to su joj nametnuli valutne sankcije. Creditanstalt
je bila jedna od Rothschildovih banaka s jakim vezama s francuskim
bankarstvom. Kako su francuska sredstva povuena iz Austrije, to je
sruilo krhki Creditanstalt, najveu austrijsku banku, koja je imala velike
udjele u oko 70% austrijske industrije. U pokuaju da zaustave navalu na
Creditanstalt, austrijske su banke najavile povlaenje svih svojih sredstava
iz njemakih banaka. Creditanstalt je bila slaba spona koja je pokrenula
lanani krah bankarskih sistema u cijeloj Srednjoj Europi.
Bankarsku krizu koja je uslijedila, kao i gospodarsku krizu i s njom
povezana tragina dogaanja u Austriji i Njemakoj, diktirali su, do
zadnjega slova, Montagu Norman iz Engleske banke, George Harrison,
guverner Njujorke banke za federalne rezerve i Kua Morgan i prijatelji
s Wall Streeta. Donesena je odluka da se obustave svi krediti Njemakoj,
iako bi i minimalna obrtna sredstva u toj ranoj fazi vjerojatno bila pomogla
da kriza ne izmakne kontroli.
Umjesto toga, kapital se poeo odlijevati iz Njemake u sve veim
koliinama. Po nalogu Montagua Normana i Georgea Harrisona iz New
Yorka novi je predsjednik Reichsbanke, Hans Luther, posluno odluio ne
uiniti nita kako bi sprijeio krah velikih njemakih banaka. Neposredna
je posljedica kraha beke banke Creditanstalt bio krah njemake DanatBanke. Toga je maja Danat-Banka, koja je bila jako ovisna o stranim
kreditima, izgubila skoro 100 miliona njemakih maraka depozita.
Sljedeega je mjeseca Danat Banka izgubila 848 miliona maraka ili 40%
svih depozita, dok je Dresdner Banka izgubila 10%, a ak je i Deutsche
Banka izgubila 8% svojih depozita. Krajem juna, Morganova je banka
Bankers Trust, presjekla kreditnu liniju Deutsche Banki.
Guverner Njujoke banke za federalne rezerve George Harrison,
zatraio je od direktora Reichsbanke Hansa Luthera da uvede otre mjere
kreditne tednje i stegu na njemakim tritima kapitala, tvrdei da je to
jedini nain zaustavljanja odljeva stranog kapitala. To je osiguralo krah
ukupnoga njemakog bankarskog sistema i industrije i najdublju moguu
krizu.
Harrison je optuio Njemaku za tu krizu, Montagu Norman ga
100
je podrao, a pridruio im se i guverner Francuske banke. Kao rezultat

toga, Hans Luther je odbio oajnike pokuaje Bruninke vlade da ga u
posljednjem trenutku prisili da zatrai hitan stabilizacijski kredit od drugih
sredinjih banaka, radi ublaivanja nacionalne bankarske krize. Kad je
konano kapitulirao i zatraio pomo od Montagua Normana, Norman
mu je zalupio vrata pred nosom. Od tada Njemaka nije imala ni jednog
kreditora za sluaj krajnje nude.
U julu 1931., oko dva mjeseca nakon poetka sloma beke banke
Creditanstalt i odljeva kapitala iz Njemake, bazelski je list Nazionalzeitung
objavio da je Danat-Banka u potekoama, to je u toj naelektriziranoj
klimi bilo dovoljno da izazove potpunu paninu navalu na tu banku.
Predsjednik je te banke, Goldschmidt, kasnije optuio Reichsbank da
je selektivno odluila ubrzati pad njegove banke diskriminirajuom
raspodjelom kredita. Bankarska kriza i krah industrije koji je uslijedio,
doveli su do najtee zime u zadnjih sto godina. Bilo je to plodno tlo za
radikalne politike alternative.
U martu 1930., nekoliko mjeseci prije nego to su angloameriki
bankari presjekli kredite Njemakoj, predsjednik Reichsbanke Hjalmar
Schacht iznenadio je vladu predajom svoje ostavke. Stvarni je razlog
njegovoj ostavci bio u ponudi hitnog stabilizacijskog kredita od 500
miliona maraka, a njemakoj je vladi tu ponudu dao vedski industrijalac
i nancijer Ivar Kreuger, uveni vedski kralj ibica. Kreuger i njegovi
ameriki bankari, Lee Higginson & Co., bili su glavni kreditori Njemake
i drugih zemalja koje su bile odsjeene od londonskih i njujorkih banaka.
Ali, Kreugerova je kreditna ponuda s poetka 1930. imala eksplozivne
i neprihvatljive politike posljedice za dugoronu strategiju prijatelja
Montagua Normana. Njemaki je ministar nancija Rudolf Hilferding
prisiljavao Schachta koji je, po uslovima Dawesova Plana naplate tete,
morao odobriti sve inozemne kredite, da prihvati Kreugerov kredit.
Schacht je odbio i 6. aprila uruio predsjedniku drave, von Hinderburgu,
svoju ostavku. Shacht je bio pozvan na drugu dunost.
Nekoliko je mjeseci nakon toga, poetkom 1932., sam Kreuger
pronaen mrtav u svojoj hotelskoj sobi. Slubena je autopsija zabiljeila da
je uzrok smrti bilo samoubojstvo, ali je temeljita istraga vedskih istraitelja
nekoliko desetljea kasnije zakljuila da je Kreuger bio ubijen. Osobe koje
su od Kreugerove smrti trebale najvie protirati bile su u Londonu i New
Yorku, premda e istina vjerojatno ostati zakopana zajedno s Kreugerom. S
101
njim je zavrila i njemaka nada u pomo. Njemaka je bila u potpunosti

odsjeena od izvora meunarodnog kreditiranja.14
to se tie Schachta, nakon podnoenja ostavke nije ni najmanje
besposliario. Svu je svoju energiju posvetio organiziranju nancijske
potpore za ovjeka koji je, prema dogovoru izmeu njega i njegova bliskog
prijatelja Normana, guvernera Engleske banke, bio rjeenje za njemaku
krizu.
Od 1926. Schacht je tajno podupirao radikalni pokret Adolfa Hitlera,
NSDAP. Nakon ostavke na poloaj predsjednika Reichsbanke Schacht
je djelovao kao kljuna osoba za vezu izmeu monih ali skeptinih
njemakih industrijskih monika, takozvanih Schlotbarona iz Ruhrske
pokrajine, i stranih nancijskih monika, osobito Lorda Normana iz
Engleske banke.
Britanska je politika u toj konstelaciji bila stvoriti projekt Hitler, pod
punom svijesti o tome kakav e biti njegov konaan geopolitiki i vojni
smjer. Kao to je pukovnik David Stirling, utemeljitelj britanske elitne
jedinice Specijalne zrane slube (Special Air Service), pripovijedao u
jednom privatnom razgovoru skoro pola stoljea kasnije: Najvea greka
koju smo mi Britanci napravili je da smo mislili da moemo nahukati
Njemako Carstvo protiv Ruskog Carstva da meusobno iskrvare do
smrti.
Britanska je potpora rjeenju Hitler dosegla najvie razine. Britanski
je premijer Neville Chamberlain postao ozloglaen zbog svoje politike
poputanja, u Munchenu 1938., nakon koje je Hitlerova vojska napravila
pohod na Sudet na istoku. Philip Kerr (lord Lothian), lan Okruglog
stola Cecila Rhodesa, kojega smo ranije upoznali, bio je bliski savjetnik
Nevillea Chamberlaina. Lothian je podupirao projekt Hitler, kao lan
zloglasne Clivedenove postave u engleskim krugovima, kao to je radio
i lord Beaverbrook, najutjecajniji britanski novinski magnat toga doba,
koji je imao u rukama Daily Express i Evening Standard, s ogromnim
nakladama. Ali, najvei je pobornik Hitlerova pokreta u Britaniji u to doba
bio moda engleski kralj, Edward VIII., kasnije vojvoda od Windsora,
poslije abdiciranja.
Ali, izvjesne utjecajne osobe iz amerikoga ustroja nisu ba bile
neupuene u namjere Hitlerova pokreta. Ve su od rane faze u taj projekt
bili ukljueni vodei krugovi Wall Streeta i amerikog Ministarstva
102
vanjskih poslova. ak prije propalog minhenskog pua u pivnici (beer

hali Putsch) iz 1923., slubenik amerikog ministarstva vanjskih poslova
stacioniran u Munchenu u slubi versajske okupacije Njemake, Robert
Murphv, koji je kasnije bio sredinja gura u poslijeratnoj Bilderberkoj
skupini, lino se sastao s mladim Hitlerom, s kojim ga je upoznao general
Erich Ludendor. Murphv, koji je ranije bio u slubi Allena Dullesa
u Bernu za vrijeme Prvog svjetskog rata, gdje je skupljao podatke o
Njemakom Reichu, bio je tada u Munchenu s jo jednim utjecajnim
dunosnikom amerike Vlade, Trumanom Smithom, koji je radio pri
Obavjetajnoj slubi amerike vojske koja je okupirala Njemaku.
U svojim memoarima Smith se sjea svog dolaska u Munchen krajem
1922. Dugo sam razgovarao o nacional-socijalizmu s konzulom u
Munchenu, gospodinom Robertom Murphvjem (koji je kasnije postao
vrlo ugledan ameriki ambasador), generalom Erichom Ludendorom,
prijestolonasljednikom Rupertom od Bavarske i Alfredom Rosenbergom.
Ovaj je posljednji kasnije postao politiki lozof nacistike stranke. Za tog
posjeta esto sam viao i Ernsta F. S. (Putzia) Hanfstaengla, lana poznate
minhenske umjetnike obitelji. Putzi je bio harvardski student i kasnije
je postao Hitlerov direktor za strani tisak Moj je razgovor s Hitlerom
trajao nekoliko sati. Dnevnik koji sam vodio u Munchenu pokazuje da
sam bio duboko impresioniran njegovom osobom i drao moguim da e
on odigrati vanu ulogu u njemakoj politici.
U izvjeu koji je napisao svojim pretpostavljenima u Washingtonu u
novembru 1922. Smith je, glede svoje procjene male Hitlerove skupine,
napisao sljedeu preporuku. Govorei o Hitleru, Smith je rekao: Njegov
je temeljni cilj sruiti marksizam i pridobiti radnitvo za nacionalistike
ideale drave i imovine. Sukob stranakih interesa je pokazao nemogunost
Njemake da se kroz demokraciju izvue iz sadanjih potekoa. Njegov
pokret ima za cilj uspostavu dravne diktature neparlamentarnim
sredstvima. Kad to postigne, zahtijeva da se reparacijski zahtjevi smanje na
moguu brojku, a kad to bude uinjeno, dogovorena e svota biti plaena
do zadnjeg feninga, to je stvar nacionalnog ponosa. Da bi to postigao,
diktator mora uvesti sveope prikupljanje sredstava za otplatu ratnih teta
i provesti ga svim sredstvima drave. Tokom razdoblja provedbe otplate
duga, njegova mo ne smije biti osujeena nikakvim zakonodavstvom ni
narodnom skuptinom.
Kako bi bio siguran da su njegovi kolege u vaingtonskoj ispostavi
103
vojne tajne slube shvatili o emu se radi, Smith je dodao svoju osobnu
procjenu Hitlera: U privatnom se razgovoru pokazao kao jak i logian
govornik, to, pomijeano s fanatinom gorljivou, ostavlja vrlo dubok
dojam na neutralnog sluatelja.15
Ve kasne jeseni 1931. jedan je ovjek stigao iz Njemake na londonsku
eljezniku stanicu Liverpool Street. Zvao se Alfred Rosenberg. Rosenberg
se sastao s glavnim urednikom utjecajnog londonskog dnevnika Times,
Georeyjem Dawsonom. Times je sljedeih mjeseci dao Hitlerovu
pokretu neprocjenjiv pozitivan meunarodni publicitet. Ali najvaniji
sastanak koji je Rosenberg imao za vrijeme svog prvog posjeta Engleskoj
1931. bio je sastanak s Montaguom Normanom, guvernerom Engleske
banke i uvjerljivo najutjecajnijom osobom u svjetskim nancijskim
krugovima toga doba. Norman je, prema rijeima njegova povjerljivog
osobnog tajnika, mrzio tri stvari: Francuze, katolike i idove. Normanu i
Rosenbergu nije bilo teko nai zajedniku temu za razgovor. ROsenberga
je Normanu predstavio Hjalmar Schacht. Od njihova prvog susreta 1924.
godine Schacht i Norman uspostavili su prijateljstvo koje je trajalo do
Normanove smrti 1945.
Rosenberg je zakljuio svoj sudbonosan posjet Londonu susretom s
vodeom osobom londonske Schroeder Banke, koja je bila povezana s
bankom J. H. Schroeder u New Yorku i s bankom J. H. Stein baruna
Kurta von Schroedera, a ova je druga imala sjedite u Kolnu. ovjek iz
banke Schroeder s kojim se Rosenberg sastao u Londonu bio je F. C.
Tiarks, koji je takoer bio lan uprave Engleske banke i bliski prijatelj
Montagua Normana.
Kako su barun von Schroeder i Hjalmar Schacht odlazili vodeim
njemakim industrijskim i nancijskim osobama da osiguraju potporu za
NSDAP nakon 1931., prvo je pitanje nervoznih i skeptinih industrijalaca
bilo: Kako meunarodni nancijski krugovi, osobito Montagu Norman,
gledaju na mogunost da Hitler doe na vlast u Njemakoj? Je li Norman
u tom sluaju spreman uskoiti s nancijskim kreditom Njemakoj?
injenica je da je u tom kritinom trenutku, kad je Hitlerova stranka
NSDAP dobila malo vie od 6 miliona glasova na izborima 1930. godine,
meunarodna potpora Montagua Normana, Tiarksa i prijatelja iz Londona
bila odluujua.
Dana 4. januara 1932., u vili baruna Kurta von Schroedera u Kolnu,
Adolf Hitler, von Papen i kelnski bankar von Schroeder tajno su dogovorili
104
nanciranje, sve do Hitlerova dolaska na vlast, Hitlerove stranke NSDAP,

koja je u to vrijeme bila de facto u bankrotu i s velikim dugovima. Jo su se
jedanput sastali Hitler i von Papen, 4. januara 1933. u von Schroederovoj
vili u Kolnu, kojom prilikom je okonan plan ruenja slabe Schleicherove
vlade i formiranja desniarske koalicije. 30 januara 1933. Adolf Hitler je
postao kancelarom Njemakog Reicha.
Alfred Rosenberg je zadnji puta posjetio London u svibnju 1933.,
ovoga puta kao jedna od najbliskijih gura nove Hitlerove Vlade. Otiao
je direktno u ladanjsku kuu Sir Henrija Deterdinga u Buckhurst Parku u
Ascotu, direktora Royal Dutch Shella i najutjecajnijeg poslovnog ovjeka
u svijetu. Prema izvjeima engleskoga tiska, njih su dvojica imala tople
i plodne razgovore. Rosenberg je po prvi put sreo Deterdinga za vrijeme
svoga prvog putovanja u London, 1931. Royal Dutch Shell imao je prisne
kontakte s njemakom strankom NSDAP, za koju je davao potporu. Dok
su detalji ostajali u tajnosti, pouzdana su britanska izvjea iz toga vremena
tvrdila da je Deterding dao znatnu nancijsku potporu za Projekt Hitler u
njegovoj kritinoj ranoj fazi.
Dok je Engleska banka vrsto odbijala dati pfenig kredita Njemakoj
u kritinom razdoblju 1931. i na taj nain ubrzala bankarsku krizu i krizu
nezaposlenosti koja je vodeim krugovima u Njemakoj uinila oajne
alternative poput Hitlera ak zamislivima, im je Hitler uvrstio vlast,
poetkom 1933., taj je isti Montagu Norman pohitao nepristojnom
brzinom nagraditi Hitlerovu Vladu po ivot vanim kreditom Engleske
banke. Norman je u svibnju 1933. napravio specijalni posjet Berlinu radi
dogovora o daljnjoj tajnoj nancijskoj stabilizaciji novoga reima. Hitler
je uzvratio tako to je Normanova dragog prijatelja, Schachta, imenovao
ministrom gospodarstva i predsjednikom Reichsbanke. Na ovoj je drugoj
dunosti Schacht ostao do 1939.16
Biljeke:
1. Clarke, Stephen V. O.: The Reconstruction of the International Monetary System:
The Attempts of 1922 Se 1933 (Rekonstrukcija meunarodnog monetarnog sistema:
pokuaji iz 1922. i 1933.), Princeton Studies in International Finance, broj 33.,
novembar 1973. Princeton, N. J.
2. Hanighen, Frank C: The Secret War, The John Day Co., New York, 1934.
3. Stolper, Gustav and Hauser, Kurt: Deutsche Wirtschaft seit 1870, Tiibingen,
105
1966.
4. Zischka, Anton: Olkrieg: Wandlung der Weltmacht Ol, Wilhelm Goldmann
Verlag, Leipzig, 1939. (Napomena: Zischka se jako naslanja na ranije istraivanje
Hanighena, iako izostavlja spominjanje kredita. Razlog za to nije jasan).
5. Zeine, Z. N.: The Struggle for Arab Independence: Western Diplomacy and the
Rise and Fali of Faisals Kingdom in Syria, Beirut, 1960., str. 59.
6. Stolper, et. al.: Op. Cit.
7. Ibid.
8. Peiderer, Otto: Wahrung und Wirtschaft in Deutschland 1876-1975, Deutsche
Bundesbank, Frankfurt, 1976, str. 194.
9. Quigley, Carroll: Tragedy and Hope: A History of the World in Our Time,
Collier-Macmillan Ltd., London, 1966.
10. Blair, John M.: The Control of Oil, Pantheon Books, New York, 1976.
11. Ameriki federalni odbor za trgovinu (U. S. Federal Trade Commission): The
International Petroleum Cartel, izvjee Odboru za malu privredu Senata SAD, 82.
Kongres, 2. sjednica, 1952., str. 245.
12. Stiefel, Dieter: Finanzdiplomatie und Weltwirtschaftskrise: Die Krise der
Credintanstalt ir Handel und Gewerbe, 1931, Fritz Knapp Verlag, Frankfurt
a.M., 1989.
13. Meyer, Richard H.: Bankers Diplomacy: Monetary Stabilization in the 1920s,
Columbia University Press, New Yokr, 1970.
14. Aangstroem, Lars-Jonas: Ivar Kreuger blev moerdad!, Den Svenska Marknaden,
Stockholm, avgust 1987.
15. Smith, Truman: Berlin Alert: The Memoirs and Reports of Truman Smith,
Hoover Institution Press, Stanford Califomia, 1984.
16. Meu malo koritenim izvorima za ovu slabo obraenu pozadinu nalaze se: Pool,
J. & S., Hitlers Wegbereiter zur Macht: Die geheimen deutschen und internationalen
Geldquellen, die Hitlers Auftsieg zuf Macht ermoglichten, (Ljudi koji su Hitleru
pripremili put: tajni njemaki i meunarodni izvori novca koji su omoguili Hitleru
dolazak na vlast), Scherz Verlag, Miinchen, 1979; Pentzlin, Heinz: Hjalmar
Schacht, Verlag Ullstein GmbH, Berlin, 1880.; Chaitkin Anton: Treason in
America, New Benjamin Franklin House, New York, 1985.; James, Harold: The
German Slump: Politics and Economics 1924-1936, Clarendon Press, Oxford,
1986.
106
SEDMO POGLAVLJE
Nafta i novi svjetski poredak iz Bretton

Woodsa
Iz pepela rata izranja novo carstvo
Godine 1945., nakon est godina rata koji je zahvatio cijelu kuglu
zemaljsku i za sobom ostavio 55 miliona mrtvih, svijet je u mnogim
svojim znaajkama bio osjetno drukiji. Meutim, ta je godina, 1945., za
velik dio svijeta, a najvie za Istonu Europu i manje razvijene zemlje june
hemisfere, oznaila tek prijelaz u novi oblik kroninog rata, uglavnom
gospodarskog.
Godine 1919., nakon Mirovne konferencije u Versaillesu, Britansko
Carstvo je dostiglo svoje najire granice i prekrivalo jednu etvrtinu ukupne
povrine zemaljske kugle. Bilo je to Carstvo na kojemu sunce nikad ne
zalazi. Samo trideset godina kasnije, 1949., to se carstvo raspadalo na
svim krajevima, jer su kolonije zahtijevale neovisnost od ugnjetavake
matine drave. Britansko Carstvo je prolazilo kroz muke pobuna kakve
nije doivjelo vjerojatno ni jedno carstvo u historiji.
Nakon pobune Indijske kraljevske mornarice u februaru 1946.,
poslijeratni je laburistiki premijer Clement Atlee imenovao vikonta
Mountbattena iz Burme za posljednjeg kraljevskog namjesnika u Indiji,
sa zadatkom da organizira najbre mogue povlaenje engleskih snaga
i dravnih slubenika. Mountbattenova je podjela ogromnog Indijskog
potkontinenta
u udne dijelove Istonog i Zapadnog Pakistana, s preteno
muslimanskim stanovnitvom, izmeu kojih se nalazila Indija, zavrila 15.
avgusta 1947., pet mjeseci nakon njegova dolaska u Indiju. U sljedeih
je pet godina Britanija ve predala vlast nad kolonijama velikoga dijela
svoga Carstva u Africi, na Paciku i na Mediteranu. Nije to uinjeno iz
osjeaja dobrotvornosti ni naglog naleta strasti za naelom samoodreenja
podreenih naroda, nego zapravo zbog nezaustavljive potrebe, koju je
nalagao promijenjeni oblik poslijeratnoga dominiona kasnih 1940-ih i
ranih 1950-ih godina.
107
Zbog posljedica rata bili su uniteni trgovinski mehanizmi Carstva

koji su nekada oblikovali temelje britanske nancijske moi. Ogromne su
prekomorske investicije odavno bile prodane radi namicanja sredstava za
ratne trokove. Engleske su domae tvornice i postrojenja bili dotrajali i u
rasulu, ak ni opskrba strujom nije vie bila pouzdana, stambeni je fond
bio oronuo, a narod iscrpljen. Do zavretka rata britanski se izvoz otopio
na bijednih 31% od predratnog izvoza iz 1938.
Britanija je poslije rata bila u potpunosti ovisna o pomoi Sjedinjenih
Amerikih Drava. Sa svoje strane, Sjedinjenim je Dravama, tonije
reeno internacionalistikim elementima ustroja na amerikoj Istonoj
obali postajalo jasno da im je, ele li ovladati svijetom poslije rata,
potrebno ogromno svjetsko iskustvo Britanije i saradnja Londona. Ve
dobro poznati novi koncept Carstva, koji su poetkom ovoga stoljea,
prije Prvog svjetskog rata, kao to smo ranije napomenuli, uveli lord
Lothian, lord Milner, Cecil Rhodes i krug oko Okruglog stola, velikom
je brzinom postajao stvarnost. Poslije 1945. Britanija e neizravno imati
globalni utjecaj putem razvijanja i produbljivanja posebnih odnosa sa
Sjedinjenim Dravama.
Sjeme je tih posebnih odnosa pomno zasijano ve nakon Versaillesa
istovremenim utemeljenjem Kraljevskoga instituta za meunarodne
poslove (Royal Institut of International Aairs) i njujorkoga Vijea za
inozemne odnose (Council on Foreign Relations), koji e biti provodnici
rasprava o stratekoj politici.
Tokom rata dodana je jedna nova pojedinost. Dok su se Engleska
i Sjedinjene Drave suglasile za punu integraciju svojih vojnih
zapovjednitava, amerike su tajne slube, koje su bile jo u povojima, pod
vodstvom Ureda za strateke usluge (Oce of Strategic Services - OSS),
uglavnom djelovale iz jednog zapovjednog stoera u Londonu, u potpunoj
suradnji s britanskim Uredom za specijalne operacije (Special Opera tions
Executive - SOE). Iz tih je ratnih veza s Britanijom izravno poslije rata
izrasla amerika Sredinja obavjetajna sluba (Central Intelligence Agencv
- CIA), i cijela lepeza tajnih institucija amerike Vlade. Posljedice su toga
za daljnju ameriku politiku bile jednako velike koliko i tragine.
Prijelomni trenutak za preusmjeravanje amerike energije i politike u
vremenu neposredno nakon rata bilo je britansko mijeanje u unutarnju
ameriku politiku. Krajnje proraunatim potezom Winston Churchill je
posjetio Fulton u dravi Missouri, rodnoj dravi predsjednika Trumana,
108
s ciljem da odri svoj uveni govor o eljeznoj zavjesi, to je i uinio 5

marta 1946. Obino se ne govori o onome to je Churchill tim svojim
sraunatim govornitvom priskrbio za poslijeratni poloaj Britanije. Nema
dvojbe da je Staljin uistinu krio, u slovu i duhu, nekoliko sporazuma koje
je tokom rata sklopio s Churchillom i Rooseveltom, ali je Churchillov cilj
u Fultonu bio da izigra naivnog i neiskusnog amerikog predsjednika i
pridobije ga za nove anglo-amerike posebne odnose.
Ubrzo nakon Churchillova posjeta, tokom kojega je namjerno izgubio
75 dolara na pokeru s Trumanom, bivi je engleski premijer vidljivo
preokrenuo tok dogaaja u korist Engleske. Iz mree agenata OSS-a
obuenih u Londonu tokom rata, osnovan je prototip CIA-e. Amerika
se obrambena politika temeljila na zajednikim tajnama amerikih i
britanskih tajnih i vojnih slubi. Truman je poeo iz svojih ureda istiti
sve antibritanske elemente, osobito ministra za poljoprivredu i anglofoba
Henrva Wallacea, a amerike su i britanske tajne slube ponovno
uspostavile bliske odnose na svim podrujima.
Dolarski standard, veliki naftai i njujorke banke

Anglo-ameriki su naftni interesi izili iz Drugog svjetskog rata
znatno moniji nego to su bili prije rata. U zavrnim je dogovorima
oko poslijeratnog novog svjetskog poretka u monetarnim i gospodarskim
odnosima, koji su 1944. skovali britanski i ameriki pregovarai u
Bretton Woodsu u dravi New Hampshire, anglo-amerika hegemonija
na svjetskom tritu nafte igrala sredinju ulogu u razmiljanjima Lorda
Keynesa i njegova amerikog pandana Harrva Dextera Whitea, pomonika
amerikog ministra nancija.
Sistem iz Bretton Woodsa trebao je biti izgraen na trima stupovima.
Prvi je stup bio Meunarodni monetarni fond, u kojemu e zemlje lanice
svojim sredstvima ustanoviti fond za hitne potrebe u sluajevima problema
platne bilance; drugi je stup bila Svjetska banka, koja e zemljama
lanicama davati kredite za velike javne radove; trei je stup bio Opi
sporazum o carinama i trgovini (General Agreement on Taris and Trade
- GATT), sa zadaom da podeava program slobodne trgovine.
Lord Keynes i njegovi ameriki pandani spretno su osmislili nekoliko
klauzula kojima je bio cilj osigurati poslijeratnu anglo-ameriku
hegemoniju nad svjetskim monetarnim i trgovinskim sistemom. U
109
prvome redu, unutar MMF-a i Svjetske banke Sjedinjene Drave i

Britanija dobile su stvarnu glasaku kontrolu. Drugo, sporazumom iz
Bretton Woodsa stvoren je sistem nazvan Zlatnim sistemom (Sistemom
zlatne podloge). Po tom je sistemu valuta svake zemlje lanice bila ksirana
za ameriki dolar. Utvrena je pak slubena vrijednost dolara na razini od
35 dolara za nu uncu (31,1035 grama) zlata, a taj je teaj uspostavio jo
predsjednik Roosevelt 1934. godine, u vrijeme najdublje svjetske krize, a
prije svjetskoga rata.
Kako je Njujorka banka za federalne rezerve (New York Federal
Reserve Bank) tokom rata akumulirala veinu svjetskih slubenih zaliha
zlata i kako je iz ruevina rata dolar izvirio kao najjaa svjetska valuta, a
iza njega je stajalo bez dvojbe najjae svjetsko gospodarstvo, nitko nije
bio u poziciji dovoditi u pitanje to ustrojstvo po kojemu je poslije rata
uspostavljen standard amerikoga dolara.
Meu onima koji su najmanje skloni negodovati na uslove koje je
postavio monetarni poredak iz Bretton Woodsa bile su velike amerike
naftne kompanije, Rockefellerove kompanije grupacije Standard Oil, kao
i kompanija obitelji Mellon iz Pittsburgha, Gulf Oil. Te su kompanije bile
sebi priskrbile najvee koncesije za naftu na Srednjem istoku, osobito u
Saudijskoj Arabiji. Djelomino putem pametne diplomacije predsjednika
Roosevelta i zahvaljujui eprtljanju britanskog premijera Churchilla
Saudijska Arabija je iskliznula iz britanskog obrua. Godine 1943.
saudijskom je kralju Abdulu Azizu uspjelo potpisati, s predsjednikom
Rooseveltom, do tada najpovoljniji u svijetu ugovor o zakupu zemljita
za eksploataciju nafte, to je s Rooseveltove strane bio potez koji je trebao
osigurati saudijsku dobru volju za amerike naftne interese poslije rata.
Roosevelt je to uinio prema savjetu Harolda Ickesa, koji je u to vrijeme
bio koordinator za naftu pri Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih
poslova, koje je u decembru 1942. zabiljeilo: Potpuno smo uvjereni
da izgradnju naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji treba promatrati
u svjetlu irokih nacionalnih interesa. Tada je po prvi put nacionalna
sigurnost Amerike slubeno povezana sa sudbinom pustinjskog kraljevstva
na obalama Perzijskog zaljeva, udaljenog vie od 16.000 kilometara od
amerike obale. Planeri u amerikom ministarstvu vanjskih poslova su
shvatili da je sasvim razumljivo da bi amerika vanjska politika, barem
na kljunim podrujima, mogla postati vie imperijalistika, po uzoru na
britansku kontrolu stratekih interesa u zemljama udaljenim od britanskih
110
obala, tj. stup poslijeratne amerike moi.1

Prvih godina nakon zavretka Drugog svjetskog rata rijetki su
Amerikanci shvaali znaenje tih poteza. Nakon krize i rata bili su previe
zaokupljeni povratkom normalnom ivotu.
Marshallov plan oblikuje poslijeratnu naftnu hegemoniju

Vrlo je malo pozornosti posveeno nekim pojedinostima poslijeratnoga
Programa za oporavak Europe, Marshallova plana, koji je dobio ime po
svom graditelju, ministru vanjskih poslova Georgeu C. Marshallu. Od
njegova uvoenja 1947. godine, pojedinano je najvea stavka za njegove
korisnice, tj. zemlje Zapadne Europe, bila troenje dolara dobivenih tim
planom na kupnju nafte i naftnih proizvoda od uglavnom amerikih
naftnih kompanija. Prema slubenim podacima amerikog Ministarstva
vanjskih poslova, vie od 10% pomoi dobivene putem Marshallova plana
otilo je na kupnju amerike nafte.2
Krajem rata amerika je naftna industrija postala u potpunosti jednako
internacionalna kao i britanska. Glavni su joj izvori bili u Venezueli, na
Srednjem istoku i u drugim dalekim krajevima. Nakon rata Veliki su
naftai, kako su ljudi zvali pet amerikih naftnih kompanija - Standard
Oil iz New Jerseya (Exxon), Socony-Vacuum Oil (Mobil), Standard Oil
iz Kalifornije (Chevron), Texaco i Gulf Oil - krenuli u pohod preuzeti
odluujuu kontrolu na poslijeratnom europskom naftnom tritu.
Ratna su stradanja ozbiljno naruila ovisnost europskih zemalja o uglju
kao glavnom izvoru energije. Njemaka je izgubila svoje zalihe uglja na
istoku zemlje, a proizvodnja je uglja na ratom poruenom zapadnom
dijelu zemlje bila tek na razini od 40% predratne proizvodnje. Proizvodnja
uglja u Britaniji pala je za 20% ispod razine proizvodnje iz 1938. godine.
Istonoeuropska se nafta nalazila, kako je to Churchill nazvao, iza eljezne
zavjese, nedostupna Zapadu. Godine 1947. amerike su kompanije
opskrbljivale polovicu potreba nafte na zapadnoeuropskom tritu.
Ameriki naftni magnati nisu oklijevali okoristiti se tom izvanrednom
prilikom.
Usprkos nekim istragama provedenim u amerikom Kongresu i
protestima slubenika srednjega ranga zbog oite zloporabe sredstava
Marshallova plana, ameriki su naftni magnati prisiljavali Europu da plaa
111
vrlo vrlo skupu cijenu nafte. Izmeu 1945. i 1948. skoro su udvostuili
cijenu europskim kupcima, koja je od 1,05 dolara po barelu narasla na 2,22
dolara po barelu. Iako se nafta opskrbljivala iz jeftinih izvora sa Srednjeg
istoka, koji su pripadali amerikim kompanijama, trokovi su prijevoza
izraunavani proizvoljnim sloenim formulama, utvrenim na temelju
trokova prijevoza s Karipskih otoka u Europu, to je daleko skuplje.
ak su unutar Europe cijene bile zastraujue razliite. Grka je morala
plaati 8,30 dolara za tonu ulja za ogrjev, dok je Britanija to isto ulje za
ogrjev plaala 3,95 dolara po toni. Nadalje, amerike naftne kompanije,
uz potporu Vlade iz Washingtona, nisu dopustile da se dolarima iz
Marshallova plana grade domae europske tvornice za preradu nafte, ime
su jo jae stegnule omu amerikih velikih naftaa oko vrata poslijeratne
Europe.3
Kad su dvije velike britanske kompanije, Anglo-Persian i Shell,
povratile svoje kapacitete, spomenute su amerike kompanije bile
prisiljene svoj krug proiriti na sedam kompanija pa su razdijelile naftna
trita poslijeratne Europe i ostatka svijeta. Godine 1950. njihov je poloaj
izgledao nedodirljiv. U svojim su rukama drale nevjerovatno jeftina
naftna bogatstva Srednjeg istoka i suanjska trita Europe, Azije, Latinske
Amerike i Sjeverne Amerike.
U 1950-im se godinama inilo da je nafta svakodnevna potreba.
Naftne su kompanije zgrtale ogromne zarade na prodaji nafte, za dolare,
tom novom svjetskom tritu. Automobilska industrija i s njom povezane
industrijske grane postale su pojedinano najvea grana amerike
privrede. Milijarde dolara iz amerikih poreza slijevale su se u izgradnju
infrastrukture modernih nacionalnih autoputeva prema Eisen-howerovu
Zakonu o autoputovima za nacionalnu obranu (National Defense
Highway Act), a izgovor je bio da su brzi autoputevi potrebni za evakuaciju
gradova u sluaju nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom. eljeznika je
infrastruktura bila zapostavljena i preputena propadanju u korist daleko
skupljeg automobilskog prijevoza u pogledu potronje energije. Bilo je to
vrijeme kad je ministar obrane, Charles Wilson, bivi predsjednik velike
automobilske korporacije iz Detroita, mogao rei, a da ne trepne okom:
Ono to je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku. Mogao je
dodati dobro je i za Exxon, Texaco i druge naftne magnate. Nafta je postala
najvanijom potreptinom koja je pokretala privredu.
112
Mo amerikih banaka povezanih s amerikim naftnim

kompanijama
Malo spominjana posljedica te ogromne prevlasti amerikih naftnih
kompanija na svjetskom tritu nafte nakon Drugog svjetskog rata bio
je uspon njujorkih banaka povezanih s naftnim kompanijama na razinu
dominacije svjetskim tritem kapitala. Od vremena Dawesovih kredita
za plaanje ratne tete iz 1920-ih godina njujorke su banke sve vie
usmjeravale svoje poslovanje na meunarodno trite, a nisu se bavile
domaim tritem. Kako su amerike naftne kompanije stjecale sve vie
udjela u opskrbi svjetskoga trita naftom, nakon Drugog svjetskog rata,
njujorke su banke imale koristi od dotoka kapitala od svjetske trgovine
naftom. Te su mone njujorke banke potom iskoristile svoj utjecaj da
izmijene prvotni plan iz Bretton Woodsa, koji su sastavili Keynes i Dexter
White, a s namjerom da zadre svoj poloaj na tritu.
Poetkom 1950-ih godina dogodio se val udruivanja njujorkih
banaka, koji nije bio jako zapaen, a koji je doprinio jaanju ionako ve
ogromne politike i nancijske moi tih banaka na ameriku unutarnju
politiku. Godine 1955. Rockefellerova se banka Chase National Bank
udruila s bankama Bank of Manhattan i Bronx County Trust i tako je
stvorena Chase Manhattan Bank. Banka National City Bank iz New Yorka,
koja je, kao i banka Chase, bila povezana s meunarodnim poslovanjem
grupacije Standard Oil, pripojila je banku First National Bank of New York
i tako je nastala First National City Bank, koja je kasnije postala Citibank
Corp. Banka Bankers Trust preuzela je banke Public Bank & Trust, Title
Guarantee & Trust i jo nekoliko regionalnih banaka, ime je stvorena jo
jedna mona grupacija, dok se banka Chemical Bank & Trust udruila
s bankama Corn Exchange Bank i New York Trust Co. i time prerasla u
treu po veliini banku u New Yorku, pod nazivom Chemical Bank New
York Trust, koja je takoer bila povezana sa Standard Oilom. U isto se
vrijeme banka J. P. Morgan & Co. udruila s bankom Guaranty Trust Co.
u petu po veliini banku, pod nazivom Morgan Guaranty Trust Co.
Neto dobit te poslijeratne kartelizacije amerike bankarske i nancijske
moi u aicu banaka u New Yorku, koja je bila orijentirana na dobit od
meunarodne naftne trgovine i politike, imala je ogromne posljedice na
sljedea tri desetljea amerike nancijske historije, to je zasjenilo sve
druge politike utjecaje na ameriku i meunarodnu politiku. Moda je
113
jedina iznimka bilo nanciranje decita izazvanog Vijetnamskim ratom.

Njujorko je bankarstvo bilo tradicionalno orijentirano na inozemno
poslovanje, ali je sada, kao nikada ranije, koncentriralo nesrazmjernu mo
nad svjetskim nancijama. Bilo je to slino moi londonskih imperijalnih
grupacija poput banaka Midland Bank, Barclays i slino. Do 1961. ulozi
nagomilani u tih pet najveih njujorkih banaka iznosili su punih 75%
svih uloga na irem podruju grada New Yorka, najjaem amerikom
gospodarskom podruju.4
Imena lanova sve utjecajnijeg njujorkog Vijea za inozemne odnose
(CFR, Council on Foreign Relations) tokom 1950-ih godina bila su odraz
te koncentracije nancijske i privredne moi. Predsjednik Vijea bio je
odvjetnik s Wall Streeta John J. McCloy, koji je ujedno bio i predsjednik
Chase Banke i bivi odvjetnik kompanije Rockefeller Standard Oil.
Dok je veina Amerikanaca samo nasluivala zlokobne posljedice
te koncentracije privredne i nancijske moi u rukama malog broja
njujorkih banaka, korporacija i s njima povezanih odvjetnikih rmi
tokom ranih poslijeratnih godina, tj. 1950-ih, ta injenica nije promakla
njihovim roacima u londonskom Cityju. Ameriko se drutvo sve vie
preoblikovalo po uzoru na britansko imperijalno carstvo, orijentirajui se
na nancije, kontrolu sirovina i kontrolu meunarodnih uslova trgovine,
umjesto na tradicionalne amerike temelje tehnolokog i industrijskog
razvitka.
Mohammed Mossadegh preuzima anglo-ameriku naftnu

kompaniju
1950-ih se godina inilo da Britanija gubi svoje brojne atribute carstva,
ali se ona ilavo borila za novostvoreni poredak kolonijalnih privilegija.
Umjesto velikoga ulaganja u odravanje prostranog formalnog carstva koje
je dopiralo sve do Indije, preustrojila je svoje interese na daleko unosnije
carstvo kontrole svjetske nafte i stratekih sirovina, uz pomo Sjedinjenih
Drava. Tako su Egipat i Sueski kanal, kroz koji se prevozila veina
nafte sa Srednjeg istoka u Europu, postali zonama stratekog prioriteta,
kao i odravanje britanskih interesa u naftom bogatim srednjeistoriim
zemljama oko Zaljeva, osobito u Iranu, gdje je britanska Vlada preko
naftne kompanije Anglo-Iranian usprkos ratnim naporima i dalje u
114
okovima drala politiku i gospodarsku sudbinu te zemlje.

Od ve opisanih britanskih nastojanja, iz vremena Williama Knoxa
dArcyja od 1901.-1902. godine, da stekne monopol nad perzijskom
naftom, Britanija se borila kao lav da zavlada iranskim naftnim
bogatstvima. Britanija je tokom Drugog svjetskog rata odigrala vrlo
perdnu ulogu, jer je pridobila Staljina da joj se pridrui u invaziji na
Iran pod slabim izgovorom da prisutnost aice njemakih inenjera na
neutralnom iranskom terenu predstavlja povod za rat. Mjesec dana nakon
to su britanske i ruske snage okupirale Iran, u avgustu 1941., ah je
abdicirao i predao vlast svom sinu Mohammedu Rezi Pahlaviju, koji je u
tim okolnostima bio sklon prilagoditi se englesko-ruskoj okupaciji.
Britanske su okupacijske snage, kasnije upotpunjene manjim
amerikim kontingentom, mirno promatrale dok su njihovi ratni
saveznici Rusi plijenili veinu zaliha hrane u sjevernoj zoni Irana koja
je bila pod okupacijom sovjetskih snaga. Na desetke tisua Iranaca umrlo
je od gladi, dok je 100.000 ruskih i 70.000 britanskih i indijskih vojnika
imalo prednost u opskrbi hranom. Pjegavi i trbuni tifus poprimili su
epidemijske razmjere. Od vonja raznih potreptina iz podruja oko
iranske eljeznice, kojom su u Rusiju odvoeni proizvodi sa zemlje koju su
Anglo-Amerikanci imali u zakupu, prouzroila je tokom otre zime 1944./
45. smrt tisua ljudi zbog nedostatka nafte za ogrjev. Cijelo to vrijeme
britanska je politika tako sistemski poniavala iranske nacionalistike
elemenate i iransku Vladu, a u isto je vrijeme poticala najzaostalije
feudalne porive u unutranjosti zemlje.
U oajnikom pokuaju dobivanja pomoi od tree strane, iranska
je Vlada zatraila pomo od Amerike pa je jedan ameriki vojni asnik,
general M. Norman Schwartzkopf (otac komandanta amerikih snaga u
Operaciji pustinjska oluja iz 1990./91.), 1942. godine otiao u Iran, gdje
je tokom 6 godina, do 1948., obuavao iranske policijske snage. Kasnije se
pokazalo da su Schwartzkopf i njegovi kontakti u iranskoj vojsci odigrali
kljunu ulogu u operaciji svrgavanja iranskog nacionalistikog premijera
Mossadegha u avgustu 1953.
Usprkos sveanoj izjavi s ratnodopske Teheranske konferencije, koju
su potpisali Staljin, Churchill i Roosevelt i koja se odnosila na uspostavu
iranskoga suvereniteta poslije rata, Rusija je zatraila pozamanu iskljuivu
koncesiju na naftu u sjevernom dijelu Irana uz granicu s Azerbejdanom,
a Engleska je zatraila daljnju koncesiju za Royal Dutch Shell, koji je
115
bio povezan s engleskom Vladom. Usred te otvorene ucjene tih zapravo

okupacijskih snaga na iranskom teritoriju, iranski je nacionalistiki voa,
dr. Mohammed Mossadegh, u decembru 1944. predloio Iranskom
parlamentu zakon koji bi zabranjivao pregovore o nafti sa stranim
zemljama.
Mossadegh je citirao uvodnik objavljen u Timesu 2. novembra 1944.
koji je predlagao podjelu Irana poslije rata izmeu triju sila: Engleske,
Rusije i Sjedinjenih Drava. Zakon je donesen, ali je izrijekom izostavio, za
naknadno razmatranje, koncesiju kompanije Anglo-Iranian Oil u junom
dijelu Irana, tj. staru koncesiju dArcyja iz 1901.
Godine 1948., nakon jakih borbi, tokom kojih je iranski sluaj iznesen
i u novoosnovanim Ujedinjenim narodima Iran je ipak uspio iznuditi
povlaenje stranih trupa sa svoga tla. Ali su i zemlja i gospodarstvo jo
uvijek bili pod stvarnom vlau britanske vlade posredstvom kompanije
Anglo-Iranian Oil. Juni su predjeli Irana posjedovali najbogatija u to
vrijeme poznata nalazita nafte na cijelom svijetu, a ta su nalazita bila pod
kontrolom Britanaca, na temelju iskljuive koncesije dobivene nekoliko
desetljea ranije. Od 1919. godine britanski su slubenici de facto vodili
poslove na nain da osiguraju taj vaan monopol za Britaniju. Pojedinosti
su iranskoga suvereniteta ostavljene po strani.
Meutim po svretku Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad su izbijali
antikolonijalni pokreti na svim stranama, od Indije preko Afrike do Azije,
Iran vie nije htio tolerirati to oskvrnue svoga nacionalnog suvereniteta.
Krajem 1947. iranska je Vlada predloila kompaniji Anglo-Iranian Oil
da povea smijeno mali udio dobiti koji je ta kompanija davala iranskoj
Vladi za eksploataciju nafte najunosniju na svijetu.
Iran je iznio primjer Venezuele, gdje su amerike kompanije Standard
Oila pristale plaati Vladi Venezuele 50 prema 50%. Iran je shvatio da bi,
u takvim uslovima, umjesto bijednih 36 miliona dolara godinje za crpenje
svog dragocjenog prirodnog bogatstva bio dobio 100 miliona dolara, to
je u to vrijeme bila pozamana svota. Kako su stvari tada stajale, Iran je
izraunao da kompanija Anglo-Iranian i Britanci plaaju ustvari tantijeme
u ukupnom iznosu od 8% od svoga prota. Britanija je imala iskljuivu
koncesiju na ogromno podruje koje je obuhvaalo 160.000 etvornih
kilometara, a nije pristajala na tom podruju poduzeti znaajnija nova
istraivanja. Iran je izraunao da je kompanija Anglo-Iranian 1948. godine
zaradila 320.000.000 dolara prota na 23 miliona tona proizvedene
116
iranske nafte, dok je Iranu platila 36.000.000 dolara. U svjetlu tih

predoenih podataka iranska je Vlada predloila da se o prvotnoj koncesiji
pregovara u duhu i naelu pravde i potenja.5
Taj prijedlog nije davao povoda za slavlje. Radio BBC poeo je
odailjati lana izvjea u namjeri da dovede u neugodan poloaj iransku
Vladu, optuujui ministra vanjskih poslova da je on, tj. Esfandiari, pristao
dati sramotne koncesije britanskom ministru vanjskih poslova Ernestu
Bevinu u zamjenu za izmjene u iranskom Ustavu. Bila je to samo poetna
reakcija.
Pregovori oko izmjene sporazuma s kompanijom Anglo-Iranian vukli
su se do 1949. bez znatnih ustupaka s britanske strane. Njihova je strategija
bila zavlai i otegni, a u isto vrijeme neprestano nastoj oslabiti iransku
Vladu. Ali, na iranskim su parlamentarnim izborima 1949. Dr. Mossadegh
i njegova mala stranka Narodna fronta temeljili svoju kampanju na pitanju
pregovora oko nafte. Narodna je fronta osvojila est mjesta u novom
parlamentu i u decembru te godine Mossadegh je imenovan predsjednikom
Parlamentarnog odbora za naftu. Iran je bio zatraio raspodjelu dobiti na
osnovi 50:50%, kao i iransko sudjelovanje u upravljanju kompanijom
Anglo-Iranian Oil. Britanci su i dalje odbijali udovoljiti barem polovici
iranskih zahtjeva, a jedna je vlada za drugom padala zbog toga spornog
iranskog pitanja do 1951. godine, kad je Mohammed Mossadegh postao
premijerom. Uslijedila je propaganda iz raznih krugova Washingtona i
Londona. Suprotno njihovim tvrdnjama, Mossadegh nije bio pobornik
komunista Tudeha ni Rusije niti ikakvih divljih ekstremista, nego gorljivi
iranski patriot i zakleti neprijatelj Sovjetske Rusije, bez obzira na njegove
druge mogue nedostatke.
Dana 15. marta 1951. iranski je Parlament, Majlis, prihvatio prijedlog
Mossadeghova Odbora da se, uz potenu odtetu, nacionalizira kompanija
Anglo-Iranian Oil. Majlis je odobrio konani plan nacionalizacije dan
prije nego to je Mossadegh postao premijerom, 28. aprila 1951.
U britanskim je oima Iran poinio neoprostiv grijeh. Djelovao je
radi zatite svojih nacionalnih interesa a ne britanskih. Britanija je hitno
zaprijetila odmazdom i u roku od nekoliko dana britanske su pomorske
snage stigle blizu Abadana. Tu je izila na vidjelo britanska hipokrizija.
Ranije je britansko Ministarstvo vanjskih poslova odbilo posredovati u
pregovorima izmeu kompanije Anglo-Iranian Oil i Irana, izjavljujui
da se nee mijeati u poslove privatne kompanije, usprkos injenici da
117
je Vlada britanskog Velianstva drala 53% dionica Anglo-Iranian Oila.

Kad je Iran nacionalizirao Anglo-Iranian Oil, britanska Vlada nije samo
ula u pregovore izmeu Irana i te kompanije, nego je i svoje zahtjeve
poduprla slanjem ote Kraljevske mornarice u iranske vode i zaprijetila da
e padobranci okupirati Abadan radi navodne zatite britanskih interesa.
Abadan je bio sjedite najvee ranerije nafte na svijetu, koja je pripadala
kompaniji Anglo-Iranian Oil.6
Tokom 28 mjeseci Mossadeghove vlade Britanci su u svom djelovanju
nailazili na ogromnu prepreku. Iran je imao potpuna zakonska prava
nacionalizirati neku kompaniju na svom teritoriju ako nudi pravednu
naknadu, to je Mossadeghova Vlada i ponudila. tovie, Iran je jamio
opskrbu Britanije jednakom koliinom nafte kao i prije nacionalizacije.
Takoer je ponudio zadrati zaposlene britanske dravljane u kompaniji
Anglo-Iranian.
U septembru 1951. Britanija je objavila potpune privredne sankcije
protiv Irana, kao i zamrzavanje svih iranskih sredstava izvan iranskih
obalnih voda; u Basrah u Iraku, koji je bio pod britanskom kontrolom, blizu
abadanske ranerije, odaslane su kopnene i zrane snage. Britanskom su se
embargu pridruile sve vee anglo-amerike naftne kompanije. Odgovor
Londona i Washingtona na polaganje prava na nacionalni suverenitet od
strane zemalja u razvoju, jer se to kosilo s njihovim interesima, bilo je
gospodarsko guenje tih zemalja. Britanska je tajna sluba podmiivala
dounike unutar iranske sredinje banke, Banke Melli, i slubenike drugih
Vladinih institucija kako bi dobivala permanentna precizna i podrobna
izvjea o uinku njihovih gospodarskih sankcija prema toj zemlji.
Anglo-amerike su naftne kompanije upozoravale mogue kupce
nacionalizirane kompanije Iranian Oil da e imati posla sa zakonom stoga
to jo nije bio potpisan sporazum o odteti izmeu kompanije AngloIranian Oil i Irana. Taj je zakuasti pravni argument pokrivao strategiju
koja je bila sama sebi ciljem. Kompanija Anglo-Iranian Oil i Britanci
odbili su potpisati bilo kakav sporazum o naknadi tete. U meuvremenu,
kako su mjeseci prolazili, embargo je nagrizao krhko iransko gospodarstvo
pa su se namnoile privredne potekoe koje su pogodile Mossadeghov
reim. Glavni je izvor iranskih prihoda od izvoza, nafta, od 400 miliona
dolara 1950. godine pao na manje od 2 miliona dolara u junu 1951., a
Mossadegh je pao u avgustu 1953.
118
U septembru 1951. Mossadegh je lino otputovao u Sjedinjene Drave

i obratio se Vijeu sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je bojaljivo
izglasalo odgodu problema, nakon ega je otputovao u Washington i
uzaludno pokuao pridobiti potporu Amerike za poloaj svoje zemlje.
Najvea politika greka koju je Mossadegh napravio je ta to nije shvatio
vanost kao elik vrstih odnosa anglo-amerikoga kartela sazdanih oko
vitalnog pitanja strateke kontrole zaliha nafte. Ameriki je posrednik,
W. Averill Harriman, prethodno posjetio Iran, a njegova se delegacija
sastojala iskljuivo od osoba povezanih s interesima velikih naftaa, meu
kojima je bio i ekonomist Ministarstva vanjskih poslova Walter Levy.
Harriman je preporuio Irancima da prihvate ponudu Britanaca. Kad je
Mossadegh bio u Washingtonu, jedino to je uo od strane Ministarstva
vanjskih poslova bio je prijedlog da Iran imenuje kompaniju Royal Dutch
Shell kompanijom koja e u ime Irana voditi poslove glede nafte.
Kad je sluaj na inzistiranje Britanaca doao na Svjetski sud, Mossadegh,
koji je i sam bio stekao obrazovanje na podruju prava, u Belgiji i vicarskoj,
uspjeno je branio svoju zemlju pa je Sud osporio nadlenost Britanije i 22.
jula 1952. predmet vratio u nadlenost iranskog sudstva.
Komentirajui tu situaciju u oktobru 1952., novinar njujorkog lista
Herald Tribune Ned Russel ispravno je zakljuio da ima malo ili nimalo
poglavara malih naroda s Mossadeghovom odvanosti, koji bi, dok im
zemlja trpi ogromnu nancijsku i gospodarsku blokadu nametnutu od
strane Britanije i u zadnje vrijeme od Sjedinjenih Drava, bili u stanju
rei NE Trumanu i Churchillu. Russel je primijetio da je Churchillov
plan bio da zbije redove izmeu Sjedinjenih Drava i Britanije protiv dr.
Mossadegha.
Godine 1953. anglo-amerike tajne slube imale su pripravno rjeenje.
U svibnju te godine novi je ameriki predsjednik Dwight Eisenhower
odbio Mossadeghov zahtjev za ekonomsku pomo Iranu, slijedom
savjeta svog ministra vanjskih poslova Johna Fostera Dullesa i direktora
CIA-e Allena Dullesa. 10. avgusta direktor CIA-e Allen Dulles sastao
se s amerikim ambasadorom u Teheranu, Loyem Hendersonom, i s
ahovom sestrom u vicarskoj. U isto vrijeme, u avgustu 1953., nakon
petogodinjeg izbivanja, general Norman Schwartzkopf stariji stigao je
u Teheran da posjeti stare prijatelje. Imao je bliske odnose sa ahom i
kljunim generalima iranske vojske, koje je nekad obuavao i kojima je
obeavao mo u sluaju uspjenoga vojnog udara protiv Mossadegha.
119
Uz pomo rojalistikih elemenata u iranskim vojnim snagama,

britanska i amerika tajna sluba inscenirale su vojni udar i iznudile
Mossadeghovo uhienje. Mossadeghov je utjecaj bio ozbiljno poljuljan
dvogodinjim anglo-amerikim neprekidnim gospodarskim ratom protiv
Irana i podrivanjem iranske Vlade. Britanska je tajna sluba uspjela uvjeriti
direktora amerike CIA-e Allena Dullesa i njegova brata, ministra vanjskih
poslova Johna Forstera Dullesa, koji je potom uvjerio Eisenhowera da je
ruenje Mossadegha neminovno.
CIA je u potpunosti suraivala s britanskom tajnom slubom SIS
u ruenju Mohammeda Mossadegha u operaciji pod tajnim nazivom
Operacija AJAX. Mladi je ah Reza Pahlavi, uz anglo-ameriku potporu,
naslijedio Mossadegha. Kad se ah vratio u Iran privredne su sankcije
ukinute. Angloameriki naftni interesi su pobijedili i pokazali to su u
poslijeratnom vremenu bili u stanju uiniti bilo kome tko bi se usudio
dovesti u pitanje njihovu mo. Da ironija bude vea, ti e isti interesi
sruiti i aha oko 25 godina kasnije.7
Razdoblje hladnoga rata izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza
pruilo je izvrsnu priliku britanskoj i amerikoj tajnoj slubi. Svaku veu
prepreku svojim znaajnijim politikim ciljevima zgodno bi prikazali kao
komunistiku ili sklonu komunizmu. A to je bilo najlake primijeniti u
borbi protiv slabo poznatih voda zemalja u razvoju ili novoosloboenih
bivih kolonija. Tu su taktiku i London i Washington jako esto
primjenjivali u desetljeima poslije Drugog svjetskog rata. Zahvaljujui
toj taktici u zapadnim je zemljama Mohammed Mossadegh postao poznat
kao neodgovorni divlji radikal koji je suraivao s komunistima protiv
temeljne strateke sigurnosti zapadnih zemalja.
Pokuaj Italije da se osamostali u pogledu nafte i razvitka

Jedna je europska kompanija izrazila interes za kupnju nafte od
Mossadeghove nacionalizirane naftne kompanije. Bila je to Italija. Tonije,
bio je to utemeljitelj novoga talijanskog dravnog poduzetnitva, koji je
kasnije prouzroio velike glavobolje anglo-amerikom naftnom kartelu,
Enrico Mattei.
Enrico Mattei je bio ovjek koji je imao Entschlossenheit (odlunost)
u klasinom pruskom smislu te rijei. Bio je voda najvee nekomunistike
organizacije Pokreta otpora u Italiji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad
120
je Alcide de Gasperi osnovao kransko-demokratsku Vladu 1945. godine,

imenovao je Matteia direktorom oronulog naftnog poduzea za sjeverni
dio Italije, koje je bilo osnovano dva desetljea ranije i zvalo se Azienda
Generale Italiana Petroli ili AGIP.
Usprkos injenici da su Talijani 1943. promijenili stranu, zemlja je
bila u ruevinama nakon dvogodinjeg rata sa Saveznicima i saveznikog
bombardiranja talijanskog poluotoka i nakon vie od dva desetljea
Mussolinijeva faistikoga reima. Godine 1945. talijanski je bruto
nacionalni proizvod bio tek na razini iz 1911., a u odnosu na 1938. godinu
realno je pao za 40%. Velik porast stanovnitva, usprkos ratnim gubicima,
bio je rezultat povratka Talijana iz izgubljenih kolonija. Prijetila je glad, a
ivotni je standard bio zastraujue nizak.
U tim se okolnostima Enrico Mattei latio posla oko stvaranja
domaih izvora energije kako bi poela obnova poslijeratnog talijanskog
gospodarstva. Usprkos injenici to je imao mandat pripremiti AGIP za
privatizaciju to je bre mogue, Mattei se dao na posao pronalaenja nafte
i plina. Poduzeo je jaka istraivanja u podzemlju Nizine Po na sjeveru
Italije pa je uslijedilo otkrie niza znaajnih nalazita, najprije 1946. blizu
Caiaga, potom veliko otkrie juno od Cremona u Cortemaggiore 1949.,
gdje je pronaen ne samo prirodni plin nego i prva nafta u Italiji. Nakon
tih je pronalazaka Mattei dobio carte blanche za daljnji napredak svojega
poduzea i postao je direktorom cijeloga AGIP-a.
Odupro se naporima ljubomornih amerikih naftnih magnata da
kooptiraju toga novog suparnika na talijanskom tritu. Mattei je bio
vrst talijanski nacionalist, odluan izgraditi samodostatno talijansko
gospodarstvo. Najvei je problem decita u poslijeratnoj platnoj bilanci
Italije bilo namicanje dragocjenih zaliha dolara za plaanje uvozne nafte
amerikim i britanskim naftnim magnatima. Mattei se tako hrabro
uhvatio u kotac s tim problemom da je probio nekoliko velikih prepreka.
Izgraena je plinovodna mrea dugaka 4.000 kilometara za dovod
prirodnoga plina iz Cortemaggiorea u industrijske gradove Milano i
Torino. Prihod od novih nalazita plina koristio se za nanciranje daljnje
izgradnje industrijske infrastrukture AGIP-a po cijelom industrijskom
sjeveru Italije.
Upravo je Mattei, govorei o bezobzirnoj kartelizaciji svjetskog trita
nafte, skovao izraz Sette Sorelle, tj. Sedam sestara, koji se odnosio na
sedam anglo-amerikih kompanija koje su vladale svijetom nafte 1950-ih
121
godina. Mattei je vrsto odluio da Italija nee biti podreena moi Sedam
sestara, koje je s pravom optuio da namjerno vode politiku ograniavanja
proizvodnje nafte na cijelome svijetu radi odravanja najviih moguih
cijena nafte za svoje kompanije i da prodaju svoju sirovu naftu naftom
siromanoj Europi po cijeni podeenoj tako da odre svoju skupu cijenu
proizvodnje nafte u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Drava. Mattei
je nastojao osigurati najveu moguu proizvodnju i opskrbu po najnioj
moguoj cijeni. Suvino je napominjati da je ubrzo doao u otar sukob
s tih sedam monih kompanija i njihovim prijateljima u vladama tih
zemalja.
U februaru 1953. Mattei je s uspjehom lobirao da se donese jedan
novi zakon po kojemu je osnovan sredinji poluautonoman dravni
holding za energiju, Ente Nazionale Idrocarburi ili ENI, kako je kasnije
nazvan. ENI, iji je Mattei bio predsjednik-utemeljitelj, obuhvatio je
i AGIP za podruje nafte, plina i prerade, kao i pomono poduzee
za plinovode i naftovode SNAM, a uskoro je poeo graditi i tankere i
mreu benzinskih postaja po cijeloj Italiji, koje su kvalitetom i uslugom
premaivale postaje Essa i Shella jer su to bile prve postaje koje su uvele
moderne restorane i druge pratee uslune djelatnosti. Uz primjenu iste
razvojne formule koju je ranije primijenio za AGIP, Mattei je prihod od
ENI-a investirao u gradnju tvornica za preradu nafte, jednog divovskog
hemijskog postrojenja, jedne tvornice za proizvodnju sintetike gume koja
je kao sirovinu koristila prirodni plin ENI-a, kao i popratnu tvornicu za
izgradnju velikih postrojenja, koja je sagradila sve ENI-eve tvornice za
preradu nafte i s njima povezanu infrastrukturu; takoer je izgradio otu
tankera za prijevoz nafte koji su dovozili sirovu naftu iz inozemstva za ENI,
bez ovisnosti o anglo-amerikom monopolu na polju brodarstva.
Godine 1958. ENI je samo od prodaje talijanskog prirodnog plina imao
ukupan godinji prihod vei od 75.000.000 dolara. Bila je to ista uteda,
jer bi se u protivnom dragocjene talijanske zalihe dolara morale potroiti
na uvoz nafte i uglja. Vjerojatno ni jedna druga osoba nije postigla vie od
Matteia u 15 poslijeratnih godina na polju razvitka industrije u Italiji.8
Ve 1954. ameriko je Ambasada u Rimu postalo vidljivo uznemireno
zbog djelatnosti Enrica Matteia. Po prvi put u gospodarskoj historiji
Italije, kae se u jednom memorandumu koji je ameriko Ambasada
uputilo u Washington, jedno se dravno poduzee nalo u jedinstvenom
poloaju da je nancijski solventno, uspjeno voeno i nije odgovorno
122
nikome osim svom direktoru.9
Matteiev odvani razvojni poticaj

Ali, ako su Matteievi napori da osigura energetsku neovisnost Italije
ivcirali Sedam sestara i anglo-amerike interese koji su stajali iza njih,
njegovi su rastui napori da osigura nezavisnu opskrbu sirovom naftom
iz inozemstva pretvorili to ivciranje u bjesomunu mrnju prema tom
talijanskom industrijalcu. Poglavito kad su Anglo-Amerikanci saznali
kakve ugovore Mattei kani potpisati, osobito sa zemljama u razvoju.
Kad je iranski ah doveden na vlast, nakon to je uz potporu britanske
i amerike tajne slube sruen Mossadegh, ah nije kanio u potpunosti
odbaciti ono to je uradio poraeni premijer Mossadegh. Kompanija
National Iranian Oil (NIOC) trebala je i dalje ostati dravnim poduzeem
koje e kontrolirati sve podzemne zalihe nafte i plina. U aprilu 1954.,
niti godinu dana nakon dravnoga udara, anglo-amerike su kompanije,
kojima se pridruila i francuska sestrica, dravna kompanija CFP, ule u
pregovore s iranskom Vladom i NIOC-om s ciljem da postignu sporazum
o 25-godinjem sudjelovanju u eksploataciji nafte na iranskom teritoriju
veliine 160.000 etvornih kilometara.
Kompanija Anglo-Iranian Oil, koja je te godine promijenila ime u
British Petroleum, dobila je lavovski dio svoje stare dArcyjeve koncesije,
odnosno 40%. Royal Dutch Shell je dobio drugi po veliini udio, odnosno
14%, to je britanskim kompanijama dalo veinu od 54% od ukupne
proizvodnje iranske nafte na tom podruju. Daljnjih 40% podijelila je
izmeu sebe aica odabranih neovisnih amerikih kompanija, koje
su pripadale grupaciji staroga koncerna Standard Rockefeller. Francuski
kompanija CFP dobila je 6%. Mattei se obratio kompanijama Sedam
sestara da razmotre i mali udio ENI-a u iranskim koncesijama i naiao je na,
kako je kasnije rekao, poniavajue odbijanje od Anglo-Amerikanaca.
Mattei se nije dao zbuniti pa je 1955., godinu dana prije nego to je
i sama Britanija doivjela ponienje na Suezu, uao u uspjene pregovore
s novim egipatskim nacionalistikim vodom Gamalom Abdelom
Nasserom. ENI je uspio dobiti udio u koncesiji za izgradnju postrojenja
za eksploataciju nafte na egipatskom poluotoku Sinaju, koji je do 1961.
narastao na znaajnih 2,5 miliona tona sirove nafte godinje, od ega
se veliki dio preraivao u ENI-evim tvornicama za preradu nafte radi
123
zadovoljavanja naglo rastue potranje benzina u Italiji, a sve se to nije

moralo plaati teko dostupnim amerikim dolarima.
Ali Matteieva se prava prijetnja velikim amerikim naftnim
kompanijama pojavila u Iranu 1957. Mattei je poeo pregovarati sa ahom
u proljee 1957. o jednom sporazumu bez presedana. Po tom je sporazumu
National Iranian Oil Company trebala postati partner ENI-u u ugovoru
po kojemu bi Iran dobivao 75% ukupne zarade a ENI 25%, putem novoga
zajednikog poduzea, Societe Irano-Italienne des Petroles (SIRIP), koje je
imalo 25-godinje iskljuivo pravo na istraivanje i eksploataciju nafte
na nekih 14.000 etvornih kilometara s izgledima velikih nalazita, na
podruju Irana koje nije bilo nikome dodijeljeno. Jedan je stariji britanski
dunosnik u to vrijeme izjavio: Talijani su odluili na ovaj ili onaj nain
ugurati se u naftu Srednjeg Istoka.
Gledite je u Washingtonu i Londonu bilo uglavnom jednako gleditima
kompanija Sedam sestara. Matteijeve e revolucionarne inicijative, ako
im se dopusti sloboda, poremetiti cijeli globalni svjetski naftni poredak.
Standardni je sporazum velikih amerikih i britanskih kompanija sa
zemljama u razvoju u pogledu nafte bio 50:50%, s ugraenim obilnim
marama smanjenja zarade na ime manipulativnih trokova. Sedam sestara
se bojalo da e, ako Matteiu dopuste ulazak u klub, belgijske i njemake
i druge kompanije isto tako traiti pravedan udio u naftnim bogatstvima.
Tako su amerika i britanska Vlada uloile protest ahovoj Vladi protiv
pripremanog ugovora s Matteiem.
To ipak nije urodilo plodom. U avgustu 1957. Mattei i Iranci potpisali
su svoj revolucionarni sporazum. Govorei o veliine svoga novoga ugovora,
Mattei je iznio svoje gledite da e Srednji istok sada biti Srednji zapad
industrijske Europe, ime je dao naslutiti svoju namjeru da e i za zemlje
Zapadne Europe taj naftni sporazum biti prvi korak u pravcu ulaganja u
izgradnju znatne industrijske infrastrukture na Srednjem istoku.
U martu 1961. prvi je ENI-ev tanker, Cortemaggiore, uplovio u
talijansku luku Bari nosei prve plodove novoga partnerstva s Iranom,
18.000 tona sirove nafte iz Perzijskog zaljeva. Mattei je preko zajednikog
poduzea SIRIP bio napravio nekoliko pionirskih pothvata uspjenoga
podvodnog naftnog istraivanja.
U Italiji, Mattei je nastavio pritisak na kompanije Sedam sestara,
preko politike progresivnog smanjenja cijena za potroae na talijanskim
124
benzinskim postajama, a ujedno je privolio talijansku Vladu da snizi jako

visoke troarine na benzin. Kao izravna posljedica te politike, koju su
anglo-amerike kompanije morale nevoljko prihvatiti, cijene su goriva
u Italiji pale za 25% izmeu 1959. i 1961. godine. Tome se imbeniku
pripisuje osjetna pomo prvom stvarnome poslijeratnom gospodarskom
preporodu Italije.
Izvan Italije, Mattei je i dalje slijedio aktivnu politiku nalaenja
onih predjela koje su anglo-amerike kompanije namjerno zapostavljale
kao premalene da bi privukle pozornost. ENI i Mattei lino odlazili
su u novostvorene nezavisne afrike i azijske drave i razgovarali o
mogunostima kakve nitko u to vrijeme nije nudio tim zaboravljenim
bivim kolonijama.
Mattei e, rekao je, u datoj zemlji graditi lokalne tvornice za preradu
nafte, koje e biti u vlasnitvu tih zemalja. To je prekidalo eljeznu
kontrolu Sedam sestara nad puno unosnijem zavrnom poslu oko prerade
nafte. Zemlja izvoznica nee vie biti samo primitivni izvor sirovine, nego
e poeti razvijati osnovu za vlastitu modernu industriju od dohotka od
svog mineralnog bogatstva. Zauzvrat e ENI dobiti zajamenu zaradu
na svoj kapital uloen u toj zemlji, osigurat e ekskluzivne ugovore za
projektiranje i izgradnju postrojenja za preradu nafte i imat e ekskluzivno
pravo prodaje te nafte na svjetskom tritu.
Ali, u oktobru 1960. godine Enrico Mattei je zapalio pravi tilj u
Bijeloj kui i u ulici Downing broj 10, kao i u sjeditima kompanija
Sedam sestara. Vodei je talijanski antikomunistiki voda Pokreta otpora,
dugogodinji kranski demokrat Enrico Mattei, otiao u Moskvu. Opet
su Moskva i ogromna ruska naftna bogatstva postali aritem pregovora
u Europi, kao u Rapallu 1920-ih godina. I opet su se Anglo-Amerikanci
smrtno suprotstavili uspjehu tih pregovora.
Od 1958. godine ENI je sklopio ugovor za kupnju male koliine
sirove nafte od Sovjetskog Saveza, manje od 1 miliona tona godinje.
Ali je na Zapadu procurila vijest da se u Moskvi vode pregovori o daleko
ambicioznijem projektu izmeu Matteia i sovjetskog ministra za vanjsku
trgovinu Patoliova. 11. oktobra 1958. Mattei je potpisao sporazum
po kojemu e ENI, u zamjenu za zajamenu sovjetsku isporuku od 2,4
miliona tona nafte godinje, za razdoblje od pet godina, osigurati znaajno
poveanu sposobnost sovjetskog izvoza nafte na Zapad. Nafta se nee
plaati u gotovini nego u naturi, u obliku isporuke naftnih cijevi velikog
125
promjera. To e omoguiti izgradnju ogromne mree naftovoda kojim e

sovjetska nafta stizati iz predjela Volge i Urala do ehoslovake, Poljske i
Maarske. Kad bude zavren, tim e naftovodom stizati godinje nekih 15
miliona tona sovjetske nafte u Istonu Europu, gdje se trebala zamjenjivati
za industrijsku robu i prehrambene proizvode za SSSR. U to je vrijeme
SSSR imao oajniku potrebu za naftnim cijevima velikog promjera, a
nije imao industrijskih kapaciteta za proizvodnju cijevi onakve veliine i
kapaciteta kakve su mu bile potrebne.
ENI je osigurao potporu talijanske Vlade pa je dravna tvornica
Finsider Group dobila narudbu za izgradnju eliane u Tarantu, s
kapacitetom dovoljnim za isporuku 2 miliona tona cijevi irokog promjera
godinje. Tvornica je u Tarantu na brzinu izgraena i u septembru 1962.
poela je proizvoditi cijevi za sovjetsko trite.
Italija je dobila mogunost kupnje sirove nafte od Sovjetskog Saveza po
cijeni od 1 dolara po barelu, s franko isporukom na Crno more, u usporedbi
s cijenom u Kuvajtu od 1,59 dolara po barelu za naftu plus 0,69 dolara
po barelu za trokove prijevoza, a za Sjedinjene Drave poetkom 1960-ih
godina cijena je nafte sline kvalitete bila 2,75 dolara po barelu. Kad se
tome doda ogroman broj novih radnih mjesta u talijanskoj industriji elika
i hemijskih proizvoda, malo se ljudi u Italiji obaziralo na optube iznesene
u nekim amerikim i britanskim medijima da je Mattei kriptokomunist
ili da je, u najboljem sluaju, postao stalni suputnik Moskvi.10
Mjesec dana nakon to su Finsiderova postrojenja poela izbacivati
elik za sovjetske naftovode, 27. oktobra 1962., u okolnostima koje do
dananjega dana podgrijavaju nagaanja i optube na raun namjerne
sabotae, privatni se zrakoplov kojim je Enrico Mattei poletio sa Sicilije
sruio na putu za Milano. Svo troje putnika je poginulo.
Mattei je tada bio na vrhuncu svoje poslovne moi, u dobi od 56
godina. Thomas Karamessines, direktor Odjela CIA-e u Rimu u to
vrijeme, iznenada je nakon toga napustio Rim bez objanjenja. Kasnije
je bio kljuna osoba u organiziranju dravnog udara protiv Salvadorea
Allendea u ileu. Moda je to bila tek sluajnost, ali je u vrijeme Matteijeve
sumnjive pogibije direktor CIA-e John McCone drao vie od milijun
dolara vrijednosti u dionicama Standard Oila iz Kalifornije (Chevrona).
Amerika Vlada nikad nije uinila dostupnim javnosti temeljito izvjee
koje je napisao Karamessines, s nadnevkom 28. oktobra 1962., o ubojstvu
Matteia. Kao razlog za dranje toga dokumenta u tajnosti Washington
126
navodi stvari koje se tiu dravne sigurnosti.

Prije svoje smrti Mattei je uspio osigurati izgradnju prvoga talijanskog
pokusnog reaktora za nuklearnu energiju i osnovao jo jednu podrunicu
ENI-a, nazvanu ENEL, tj. dravno poduzee za elektrinu energiju za
izgradnju talijanske elektrine mree, a ve je imao u vidu ambiciozne
planove za nuklearnu energiju. Nadalje, osim njegovih sporazuma s
Iranom, Egiptom i Sovjetskim Savezom u pogledu opskrbe naftom, sline
je razvojne sporazume bio potpisao i s Marokom, Sudanom, Tanzanijom,
Ganom, Indijom i Argentinom.
Donosei vijest o Matteinoj smrti, londonski je Economist, tjednik
britanskog nancijskog ustroja osnovan da otvori put opozivu Zakona
o itu 1840-ih godina, koji je bio u vlasnitvu trusta lorda Cawdraya iz
Royal Dutch Shella, donio sljedei komentar u uvodniku: Jo e se dugo
vremena voditi uljiva rasprava o tome koliko je Enrico Matei bio velik i
zlokoban ovjek: smjestite ga negdje izmeu Deterdinga (iz Royal Dutch
Shella) i Kreugera (Ivara Kreugera, vedskog nancijera koji je umro 1931.
godine takoer u sumnjivim okolnostima). Ali, teko je zamisliti bilo kojeg
drugog ovjeka na svjetskom tritu nafte ili u Italiji, a to su podruja na
kojima je Mattei ostavio najvie traga, iji bi nagli odlazak
sa scene bio jednako tako vaan za oba podruja. New York Times ga
je nazvao najvanijom osobom u Italiji koja je, vie od bilo kojeg drugog
pojedinca, bila zasluna za poslijeratno talijansko gospodarsko udo.11
U vrijeme pogibije Mattei se spremao sastati s predsjednikom
Sjedinjenih Drava, Johnom F. Kennedyjem, koji je u to vrijeme pritiskao
amerike naftne kompanije da postignu neku vrstu detanta s Matteiem.
Planirani se razgovor izmeu Kennedyja i Matteia nije ostvario. ovjek
moe samo nagaati o njegovim moguim posljedicama. Umjesto toga, za
malo vie od godinu dana i sam je Kennedv ubijen, a trag tog krvoprolia
takoer vodi do vrata amerike tajne slube, kroz sloenu mreu
organiziranih zloinakih prekidaa.
Biljeke:
1. Dravni arhiv Sjedinjenih Amerikih Drava, 890F.24/20: Memorandum of Alling to A.
A. Berle and Secretary of State Dean Acheson (Allingov memorandum upuen A. A. Berleu i
ministru vanjskih poslova Deanu Achesonu), 14. decembra 1942.
2. ECA and MSA Relations with International Oil Companies Concernig Petroleum Prices
127
(Odnosi ECA i MSA s meunarodnim naftnim kompanijama po pitanju cijena nafte), Odbor
amerikog Senata za malu privredu (U.S. Senate Select Committee on Small Business), 82.
Kongres, 2. sjednica, 1952.
3. Painter, David S.: Oil and the Marshal Plan (Nafta i Marshalov plan), Business History
Review, Broj 58 (jesen 1984.), Harvard University.
4. De Cecco, Marcello: International Financial Markets and U. S. Domestic Policv Since
1945, International Aairs, januara 1976., tom 52, 1, London.
5. Fatemi Nasrollah S.: Oil Diplomacy: Powderkeg in Iran, Whittier Books, Inc., NewYork,
1954.
6. Ibid., str. 342
7. Zabih, Sepehr: The Mossadegh Era, Lake View Press, Chicago, 1982.
8. Joesten, Joachim: lmachte im Wettstreit, Verlag August Lutzever, Baden-Baden, 1963.
9 Dravni arhiv Sjedinjenih Amerikih Drava, Ministarstvo vanjskih poslova, memorandum
o Enrico Mattei and the ENI, 16. decembra 1954., NA RG 59, 865.2553/12-1654.
10. Joesten, Joachim: Op. Cit., str. 108-112.
11. The Economist: ENI Minus Mattei, 5. novembra 1962., str. 499.
128
OSMO POGLAVLJE
Kriza funte i prijetnja Adenauer - De

Gaulle
Kontinentalna Europa izlazi iz ruevina rata
Krajem 1950-ih godina ljudima se poela vraati nada u bolji ivot
nakon gotovo tri desetljea, barem veini Zapadnih Europljana, kao i
narodima onih drava koje su teile boljitku, a koje se u ono vrijeme jo
zvalo zemljama u razvoju, odnosno narodima june polutke.
Godine 1957., potpisivanjem Rimskog sporazuma, osnovan je novi
oblik privredne suradnje, Europska ekonomska zajednica, u ijem su
sreditu bile Francuska, Zapadna Njemaka i Italija. Po tom je sporazumu u
januaru 1959. roena Europska ekonomska zajednica. Savezna Republika
Njemaka poela se oporavljati od strahota rata i bila je na putu izgradnje
najjaih industrijskih kapaciteta u Europi. U Francuskoj se 1958. na vlast
vratio general Charles de Gaulle i otpoeo snaan program izgradnje
moderne infrastrukture, unapreenja unitene francuske industrije i
poljoprivrede i uspostave monetarne stabilnosti na temelju hitnog plana
obnove koji je izradio njegov savjetnik za privredu Jacques Rue. Krajem
1950-ih godina Italija je ve ubirala plodove gospodarskog prosperiteta,
to je uvelike bilo posljedicom pothvata to ga je zahuktao direktor ENI-a
Enrico Mattei.
Zapravo, tokom prva dva desetljea nakon zavretka Drugog svjetskog
rata nekomunistika su gospodarstva Europe i mnogih zemalja u razvoju
iskusila dotad nezabiljeen razvitak industrije i poljoprivrede. Industrijska
je proizvodnja u zemljama kontinentalne Europe poetkom 1960-ih
godina rasla po zdravoj stopi od 5% godinje. Ukupna je svjetska trgovina
stagnirala u desetljeu nakon 1938. godine. Kasnije, izmeu 1948. i
1963., u relativnim se omjerima poveala za 250%, a tome se napretku
nije nazirao kraj. Godine 1957. po prvi put u historiji svjetska je trgovina
industrijskih proizvoda premaila trgovinu primarnih dobara, hrane i
sirovina.
Pokretaka je snaga tog napretka bila brzo rastua trgovina meu
129
zemljama Europske ekonomske zajednice. Godine 1953. zemlje su te

ekonomske zajednice imale udio od 19% u svjetskom izvozu; do 1960.
godine premaile su izvoz Sjedinjenih Amerikih Drava, u relativnom i
apsolutnom omjeru, s udjelom od 26% u ukupnom svjetskom izvozu, ija
je vrijednost iznosila oko 30 milijardi dolara.
Zapadnoeuropske su investicije u eliane, izgradnju infrastrukture
autoputova i elektrinih mrea, modernizaciju luka velikih gradova
poput Hamburga, Rotterdama i drugih velikih lukih gradova, stvorile
temelje zadivljujuem razvitku privredne produktivnosti Zapadne Europe.
Mjerena na osnovi proizvodnje po satu rada industrijske radne snage,
proizvodnost je rada u kontinentalnom dijelu Zapadne Europe od 1950ih do u 1960-e godine rasla po zdravoj stopi od 7% godinje, to je bilo
punih jedan i pol puta bre od porasta proizvodnosti rada u Sjedinjenim
Dravama u tom razdoblju.1
Tokom toga ogromnog porasta industrije i trgovine u kontinentalnoj
Europi, poevi od 1950-ih godina znaajno su rasli i trgovinski odnosi
Europe sa zemljama u razvoju, sto je dovelo do industrijskog razvitka u
mnogim zemljama u razvoju koji je bio bri nego u bilo kojem razdoblju u
ovome stoljeu. Pokazatelj toga procesa razvoja bio je porast udjela zemalja
u razvoju u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, koja je sa 6,5% ukupnog
proizvoda iz 1953. godine dosegla razinu od 9% u 1963. godini, to je bio
porast od 50% tokom jednog desetljea u relativnim omjerima, a daleko
vei porast u apsolutnim omjerima rezultata proizvodnje.2
Kad se 1958. godine De Gaulle vratio na vlast, taj je dogaaj dao
jedan novi jaki politiki glas gospodarski sve jaem kontinentalnom
dijelu Europe. De Gaulle, kao iskusna vojna i politika gura, nije imao
nikakvih iluzija u pogledu konanih britanskih ciljeva u Europi, a na
amerike poslijeratne ciljeve sve je vie gledao kao na ciljeve koji su opasno
sliili britanskim ciljevima. Kad je preuzeo mjesto predsjednika 1958.
godine, poduzeo je niz neplodnih susreta s predsjednikom Eisenhowerom,
predlaui temeljitu reformu strukture NATO pakta s ciljem da
Francuska, izmeu ostaloga, dobije pravo veta na upotrebu nuklearnog
oruja. U septembru 1959. general De Gaulle je u jednom pismu izrazio
svoju zabrinutost amerikom predsjedniku: Tokom dvaju svjetskih ratova
Amerika je bila francuska saveznica i Francuska nije zaboravila to duguje
amerikoj pomoi. Ali, nije zaboravila ni to da je za vrijeme Prvog svjetskog
rata ta pomo stigla tek nakon tri duge godine francuske borbe koje su za
130
Francusku bile skoro smrtonosne i da je u Drugom svjetskom ratu bila

skoro slomljena kad ste vi intervenirali... Znam, kao sto i vi sami znate,
to je drava, sa svojom geograjom, svojim interesima, svojim politikim
sistemom, svojim javnim miljenjem, svojim strastima, svojim strahovima,
svojim grekama. Drava moe pomoi nekoj drugoj dravi, ali se ne moe
s njom poistovjetiti. Upravo zbog toga, iako ostajem vjeran naemu savezu,
ne mogu prihvatiti ulazak Francuske u NATO.3
Kad se Washington ogluio na francuske prijedloge, De Gaulle je
poduzeo stvaranje nezavisne francuske nuklearne sile force de frappe
i najavio da se Francuska povlai iz mediteranske mornarike ote i iz
zapovjednitva NATO-a. Godine 1960. Francuska je u Sahari uspjeno
provela pokus svoje prve atomske bombe. De Gaulle je izrazio novi
neovisni glas rastue poslijeratne kontinentalne Europe.
Jedan od prvih koraka koje je poduzeo nakon preuzimanja vlasti 1958.
godine bio je taj da je pozvao njemakog kancelara Konrada Adenauera da
se sastanu u De Gaullovoj privatnoj kui za odmor u Colobey-les-deuxEglises. Sastanak je odran u septembru 1958. Bio je to poetak ne samo
povijesnog politikog pribliavanja dvojice bivih ratnih neprijatelja, nego
i prisnog prijateljstva izmeu dva iskusna dravnika. Taj je proces dosegao
vrhunac nekih pet godina kasnije, 22. januara 1963., kad su De Gaulle
u Adenauer potpisali Sporazum izmeu Republike Francuske i Savezne
Republike Njemake, kojim je zacrtan proces bliske suradnje vrhovnika
dviju zemalja, zajedno s raznim oblicima zajednike koordinacije
ekonomske i industrijske politike.
Sporazumi izmeu De Gaullea i Adenauera ukljuili su zvona za uzbunu
u Washingtonu i u Londonu. Kontinentalna je Europe, pod vodstvom
De Gaullea, Adenauera i talijanskog predsjednika Alda Mora, postajala
u svakom pogledu previe nezavisna za neiju udobnost. A u Londonu
nije prola nezapaeno ni injenica da je istoga dana, nakon potpisivanja
francusko-njemakog sporazuma, francuska Vlada najavila da e staviti
veto na britansku prijavu da ude u Europsku ekonomsku zajednicu, veto
koji je De Gaulle primijenio zbog dugogodinjeg dubokog nepovjerenja u
britanske motive glede jake i nezavisne kontinentalne Europe.
131
Angloameriki velebni plan protiv Adenauerove Europe

Poetkom 1962. politiki su krugovi koji su imali utjecaja na ameriku
Vladu Johna Kennedyja, formulirali svoju alternativu za europski iskorak
u neovisnost koji se oitovao u sve veoj suradnji izmeu Njemake na elu
s Adenauerom i Francuske na elu s Charlesom de Gaulleom. Skupina je
politikih savjetnika, koju su inili: uvijek utjecajni John J. McCloy, visoki
povjerenik za Njemaku od 1949. do 1952., McGeorge Bundy - savjetnik
za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kui, ministar nancija Douglas Dillon,
pomonik ministra nancija George Bali i ef CIA-e Robert Bowie,
formulirala protuteu francusko-njemakom poimanju jake i nezavisne
Europe, plan koji su nazvali Atlantistiki veliki projekt.
Uz pretjeranu retoriku podrku Europi Jeana Monneta, bit je
vaingtonske politike bila u tome da se novo Europsko zajedniko trite
treba otvoriti uvozu iz Amerike i vrsto zatvoriti u vojni savez NATO-a
u kojemu su dominirali Britanci i Amerikanci. Plan je iz Washingtona
zahtijevao i potporu britanskom ulasku u Zajedniko trite od est zemalja,
potez kojemu se De Gaulle vrsto opirao s jako dobrim razlogom.
Do sastanka izmeu Adenauera i De Gaullea u januaru 1963.
vaingtonska je politika opiranja poprimila puni zamah, u koordinaciji
s britanskom politikom. Kennedyjevo ministarstvo vanjskih poslova
nije tajilo svoje krajnje nezadovoljstvo francusko-njemakim slaganjem.
Ameriko je ambasada u Bonnu ve bilo dobilo upute da primijeni najvei
mogui pritisak na odabrane lanove Adenauerove Kransko-demokratske
stranke i liberalne stranke FDP Ericha Mendea, kao i na opozicijsku
Socijal-demokratsku stranku. Dva dana prije slubenog itanja Francuskonjemakog sporazuma u njemakom Bundestagu, 24. aprila 1963.,
Ludwig Erhard, vrsti protivnik De Gaullea i istaknuti atlantist koji je
podravao ulazak Britanije u Zajedniko trite, izabran je za Adenauerova
nasljednika. Anglo-ameriki su interesni krugovi u posljednjem trenutku
oteli Adenaueru vrhunac njegova ivotnog djela - ratikaciju Francuskonjemakog sporazuma.
Nakon toga je sadraj Francusko-njemakog sporazuma, iako je on bio
formalno raticiran, postao tek mrtvo slovo na papiru. Kancelar Ludwig
Erhard neuinkovito je predsjedao podijeljenom strankom. U julu
1964. sam je De Gaulle opisao tunu sliku stanja njemako-francuskih
odnosa, kad je na pitanje novinara prokomentirao tok razvoja Francusko132
njemakog sporazuma. Ne bi se moglo rei, izjavio je De Gaulle s

gorinom glede svojih odnosa s Adenauerovim nasljednikom, da su se
Njemaka i Francuska do sada sloile o zajednikoj politici, a ne bi se
moglo pobiti da to stanje proizlazi iz injenice da Bonn nije vjerovao, do
sada, da ta politika treba biti europska i nezavisna.
Za sada su utjecajni londonski i vaingtonski krugovi zaustavili
opasnost od monoga bloka politike kontinentalne Europe, nezavisne
o anglo-amerikim atlantskim projektima. Privremeno je slomljena
najslabija europska spona, poslijeratna okupirana Njemaka. Temeljna
se britanska strategija ravnotee moi iz 19. stoljea protiv kontinentalne
Europe opet odrala, kao i u godinama prije 1914. Ovoga je puta Engleska
uspostavila ravnoteu preko ispruene ruke amerikog Ministarstva
vanjskih poslova. A onda su se Amerikanci trebali pozabaviti s De
Gaulleom izravno. Ali, pokazalo se da to nije lak posao.4
1957: Amerika na prekretnici

Iako je Washington u poetku podravao stvaranje Zajednikog
europskog trita s ciljem da ono prui bolje trite za izvoz amerikih
industrijskih proizvoda i kapitala, posljednje to su neki krugovi angloamerikog ustroja eljeli, bila je politiki i gospodarski nezavisna
kontinentalna Europa.
Taj je problem poprimio zlokoban zaokret, kad su Sjedinjene Drave,
poevi krajem 1957., ule u prvu fazu duboke, trajne poslijeratne
privredne recesije, koja je rezultirala stagnacijom industrijske proizvodnje i
rastuom nezaposlenou, a recesija je trajala do polovice 1960-ih godina.
Temeljne uzroke te recesije nije bilo teko predvidjeti da ih je itko
ozbiljnije potraio. Velike su se investicije u industrijska postrojenja i
opremu, koje su izvele ameriko gospodarstvo iz krize 1930-ih godina,
dogodile prije skoro dva desetljea, za vrijeme ratne industrijske izgradnje
iz vremena od 1939. do 1943. Godine 1957. i postrojenja i opremu,
kao i razinu obrazovanja radne snage, trebalo je obnoviti modernijim
sredstvima. Krajem 1950-ih Sjedinjenim je Dravama bilo potrebno
ogromno reinvestiranje u proizvodnu radnu snagu, u obrazovni sistem i
tehnoloku osnovu ako je kanila i dalje ostati vodea svjetska industrijska
zemlja. Ali, na alost Sjedinjenih Drava i ostatka svijeta, vodei su se
ameriki politiki krugovi pobrinuli da u Washingtonu zavlada upravo
133
pogrena politika alternativa nakon recesije iz 1957.

U amerikim se politikim krugovima vodila rasprava o tome kako
odgovoriti na krizu. Njujorko Vijee za inozemne odnose, Fond brae
Rockefeller i drugi krugovi sastavljali su politike opcije. U to je vrijeme
jedan ambiciozni mladi profesor sa Univerziteta Harvard, Henry Kissinger,
postao privjeskom grupacije Rockefeller.
Glavno je pitanje bilo to uiniti glede dubljih implikacija amerike
recesije. Prirodna potranja industrije i farmera za jeftinim kreditima i
tehnolokim napretkom i ulaganjem kapitala bila je zasjenjena monom
kombinatorikom liberalnog ustroja s Istone obale Sjedinjenih Drava.
Kao to smo ve napomenuli, krajem 1950-ih godina njujorke su se
banke udruile u silno mone koncentracije nancijske moi i bacale su
oko na izvore zarade koji su bili daleko od amerikih obala.
Odluan je glas u toj raspravi imao predsjednik njujorkoga Vijea
za inozemne odnose, John J. McCloy. McCloy je lino doveo Kissingera
s Harvarda krajem 1950-ih godina da uoblii politike opcije koje su
za ameriku dravu pripremali pametni ljudi McClovjeva Vijea za
inozemne odnose. McCloy, koji je bio odvjetnik s Wall Streeta, bio je
u to vrijeme predsjednik banke Chase Manhattan. Kao to smo ranije
napomenuli, banka Chase Manhattan bila je banka Velikih naftaa.
Velike su amerike multinacionalne naftne kompanije i njihove njujorke
banke 1950-ih godina promatrale cijelo svjetsko trite kao svoj veleposjed,
dok im usko podruje Sjedinjenih Drava nije bilo zanimljivo. Saudijska
Arabija je u izvjesnom smislu bila strateki vanija od Texasa. Kao to
emo nadalje vidjeti, to e njihovo gledite postati od presudne vanosti.
Amerika je politika rasprava iz razdoblja poslije 1957. pomaknuta
u korist meunarodnih banaka sredinjeg Manhattana i Wall Streeta
pomou utjecajnih nacionalnih televizijskih i novinskih medija koji su bili
pod kontrolom tih banaka. Njihova kontrola nad mrenom televizijom
koja se tada pojavljivala i koja je imala sjedite u New Yorku gdje je uivala
intimne veze s velikim meunarodnim bankama McCloyja i prijatelja, kao
i njihova kontrola nad odabranim novinskim medijima poput New York
Timesa, imala je sredinju ulogu u uspjehu s kojim su njujorki interesni
krugovi promicali politiku koja je bila upravo suprotna interesima
amerike drave i njezinih graana u tom kritinom trenutku. Upravo su u
to vrijeme ti interesni krugovi postali poznati po nazivom Liberalni ustroj
Istone obale (Liberal East Coast Establishment).
134
Chevy* iz 1958.
Farmer iz drave Iowe i strojar iz Cincinnatija nisu imali pojma o
tome to je sve bilo na kocki krajem 1950-ih godina, posljednjih dana
Eisenhowerova predsjednitva. Velike su se njujorke banke, orijentirane
na meunarodno trite, obustaviti investicije u Sjedinjenim Dravama i
potraiti travnatije panjake u inozemstvu.
Henry Ford je jednom rekao da bi rado platio radnicima najvee nadnice,
prodavao najjeftiniji auto na svijetu i na taj nain postao najbogatiji ovjek
na svijetu, sve uz pomo najmodernije tehnologije. Naalost, ranih su
1960-ih godina najutjecajniji ljudi amerikog politikog ustroja zaboravili
Fordovu lekciju. Bili su previe opsjednuti zaraivanjem brzog zelembaa
putem tipine trgovake igre kupi jeftino, prodaj skupo.
*Chevy-evro, od chevrolet, a oznauje vrstu amerikog automobila
U samoj Fordovoj tvornici automobila jedan je raunovoa, Robert
McNamara, preuzeo voenje korporacije krajem 1950-ih godina. Ameriki
je politiki ustroj prestao investirati u obnovu amerikih gradova, u
obrazovanje strune radne snage, u ulaganja u modernije tvornice i razvitak
nacionalnog gospodarstva. Umjesto toga, njihovi su se dolari odlijevali iz
Sjedinjenih Amerikih Drava u namjeri da zgrabe, jeftino industrijske
kompanije koje su ve bile u pogonu, u Zapadnoj Europi, Junoj Africi ili
u novonastalim gospodarstvima Azije.
Nakon 1957. velike su amerike industrijske tvrtke i banke sve vie
ile stopama loe zamiljenog britanskog modela industrijske politike.
Sistemsko varanje na kvaliteti proizvoda postalo je moda toga doba. Milton
Friedman i drugi ekonomisti radije su to zvali monetarizmom, ali nije
to bilo nita drugo nego svekolika zaraza britanskom metodom iz 1846.
kupi jeftino, prodaj skupo, koja je preplavila ameriku proizvodnju.
Ponos temeljen na strunosti i predanosti industrijskom napretku ustupio
su mjesto nancijskoj bilanci, tj. nancijskim pokazateljima koji su
postali jedinim ciljem i koji su se za vlasnike korporacija obraunavali
svaka tri mjeseca.
Prosjeni je Amerikanac trebao samo pogledati svoj obiteljski auto da
vidi kako to funkcionira. Proizvoai automobila u Detroitu, umjesto da
uvedu potrebne promjene i moderniziraju postrojenja i opremu nakon
135
1957. kako bi poveali tehnoloku produktivnost, poeli su zakidati

kupce. Godine 1958. koliina elika koju je potroila tvrtka General
Motors Chevrolet smanjena je na polovicu koliine utroene na isti takav
model iz 1956. godine. Nepotrebno je spominjati da se, kao jedna od
posljedica te politike, broj poginulih na amerikim autoputevima naglo
poveao. To se veliko smanjenje odrazilo i na domau elinu industriju.
Amerike su ljevaonice 1955. godine lijevale 19 miliona tona elika za
potrebe automobilske industrije, a 1958. ta je proizvodnja pala na 10
miliona tona. 1960-ih godina ono to je dobro za General Motors,
postajalo je loe za Ameriku i za svijet.
Ameriki je radnik plaao puno vie za taj Chevy iz 1958. Bljetave
reklame na Aveniji Madison, sve vee peraje na automobilima i
kromirani obrubi sluili su za prikrivanje stvarnosti. Amerika je industrija
bila prisiljena poiniti sistemsko samoubojstvo varajui kupce da bi
nadoknadila sve manju dobit. Ali, poput pijanca koji pada s prozora na
20. katu i najprije zamilja da uiva u slobodnom letu, veina ljudi nije
razumjela stvarne posljedice koje e ta postindustrijska plima imati na
razdoblje od sljedeih deset ili dvadeset godina.
Dolarski ratovi iz 1960-ih

Zbog veih zarada koje su se trebale namicati u inozemstvu jeftinom
kupnjom zapadnoeuropskih kompanija koje su bile u punom pogonu,
njujorki su bankari poeli okretati leda Sjedinjenim Dravama. Europa
je imala ogroman manjak kapitala, zbog rata i unitenja industrije. Kao
posljedica toga, Europa je bila prisiljena plaati daleko vie kamate kako
bi privukla jedinu meunarodnu valutu koja je tada bila dostupna amerike dolare iz velikih njujorkih banaka.
Sa svoje su strane banke Chase Manhattan, Citibank i druge iskoristile
priliku i nagomilale ogromne lahko steene prote u Europi, koji su esto
bili dvostruko vei od prota koje bi te banke dobile da su uloile novac u
gradske obveznice za obnovu amerikih kanalizacija, mostova ili stambenog
fonda. Problem je bio u tome to se Washington, iz straha da ne udalji od
sebe tu monu njujorku nancijsku zajednicu, nije elio pozabaviti tim
vitalnim problemom na iole ozbiljan nain. Novac je odlazio s amerikih
obala radi stjecanja veih prota u inozemstvu.
Poetkom 1957., po prvi put od Drugog svjetskog rata, sredstva su
136
poela u veim koliinama otjecati iz Sjedinjenih Drava nego to su

pritjecala u Sjedinjene Drave. U razdoblju od 1957. do 1965. ameriki
je godinji izvoz neto kapitala u Zapadnu Europu narastao s manje od 25
milijardi dolara na vie od 47 milijardi dolara, to je bila zastraujua svota
u toj valuti toga vremena.
Ali, da je amerike obale naputao samo ameriki dolar bio bi to samo
jedan problem. Dodatni je problem bio to to su i amerike rezerve zlata
poele stalno, a katkada i brzo, opadati, osobito nakon 1958. Slom se
poslijeratnog monetarnog sistema iz Bretton Woodsa naglo pribliavao,
ali kreatori amerike politike nisu eljeli vidjeti njegove oite posljedice.
Sluali su njujorke banke, velike naftne kompanije i velike amerike
korporacije, koje su se okretale jeftinoj radnoj snazi izvan Sjedinjenih
Amerikih Drava radi poveanja protne stope.
Krajem 1950-ih, ogromna se prednost amerikog dolara kao svjetske
rezervne valute poslijeratnoga sistema iz Bretton Woodsa pretvorio u teret,
s prijetnjom osvete. Kako je Zapadna Europa ponovno poela postizati
neovisni industrijski poloaj, s daleko veom stopom produktivnosti nego
u ostarjeloj amerikoj privredi, to je samo jo vie pogoralo rastuu slabost
amerikog ekonomskog poloaja u vrijeme inauguracije predsjednika
Kennedvja poetkom 1961.
Kad su ameriki pregovarai u Bretton Woodsu 1944. godine postavili
svoje uslove za poslijeratni meunarodni monetarni poredak, ustrojili su
ga na temelju koji je imao fatalnu pogreku. Tim je poretkom ustanovljen
Zlatni standard, po kojemu su se sve zemlje lanice Meunarodnog
monetarnog fonda suglasile da vrijednost svojih valuta veu izravno, ne
na zlato, nego na ameriki dolar, ija je pak vrijednost bila temeljena na
utvrenoj teini zlata, na cijeni od 35 dolara za jednu uncu.
Bila je to ista ona cijena, 35 dolara po unci, koju je odredio Roosevelt
jo 1934. godine, za vrijeme najdublje svjetske krize. Taj omjer dolara i
zlata nije se mijenjao vie od etvrtine stoljea, usprkos svjetskom ratu
koji se u meuvremenu dogodio i usprkos dramatinim poslijeratnim
dogaanjima na podruju svjetskoga gospodarstva.
Sve dotle dok Sjedinjene Drave budu jedina jaka ekonomska sila
zapadnoga svijeta, ti su se temeljni nedostaci mogli zanemarivati. U
desetljeu nakon rata, Europi su bili hitno potrebni dolari za nanciranje
obnove i kupnju amerike i britanske nafte za svoj gospodarski preporod.
137
Sjedinjene Drave su takoer drale ogroman dio svjetskih zaliha zlata. Ali
poetkom 1960-ih godina, kako se Europa poela razvijati stopom brom
od Sjedinjenih Drava, mnogima je postajalo jasno da se neto mora
mijenjati u sporazumu iz Bretton Woodsa.
Ali je Washington, pod sve veim utjecajem monih njujorkih
bankarskih krugova, odbio igrati po onim istim pravilima koja je postavio
svojim saveznicama 1944. godine. Njujorke su banke poele ulagati u
nove protabilnije poslove u inozemstvu. Neuspjeh Washingtona i pod
vlau Eisenhowera i njegova demokratskog nasljednika, Kennedvja, da
uinkovito osujeti to nepregledno otjecanje vitalnog investicijskog kapitala
predstavljao je sredite problema koji je 1960-e godine pretvorio u niz sve
teih meunarodnih monetarnih kriza.
Njujorki meunarodni bankari nisu urili razglasiti injenicu da im
neulaganje u ameriku budunost donosi ogromne prote. Izmeu 1962.
i 1965. amerike su korporacije u Zapadnoj Europi zaraivale izmeu
12 i 14 posto na svoje investicijske glavnice, kako stoji u predsjednikovu
Izvjeu Kongresu iz januara 1967. Jednaki iznosi glavnice uloeni u
ameriku industriju donosili bi im manje od polovice te dobiti!
Banke su potiho lobirale u Washingtonu za daljnje produljivanje svoje
igre. Drale su svoje dolare u Europi umjesto da zaradu od tih dolara vrate
u Ameriku i uloe je u razvitak Amerike. Bio je to poetak onoga to je
kasnije postalo poznato pod imenom Europsko dolarsko trite. Ono e
postati karcinomom koji e, krajem 1970-ih godina, dovesti u pitanje
opstanak cijeloga organizma - svjetskog monetarnog sistema.
Bilo bi, naravno, puno bolje za Sjedinjene Drave i za ostatak svijeta, da
su ameriki Kongres i Bijela kua bili uporni u poreznoj i kreditnoj politici
i usmjerili te milijarde dolara, uz potene kamate, u obnovu amerikih
industrijskih postrojenja i opreme, u modernu tehnologiju, u izgradnju
transportne infrastrukture, u modernizaciju oronuloga eljeznikog sistema
i u izgradnju netaknutoga potencijala industrijskog trita Treeg svijeta za
izvoz amerikih industrijskih proizvoda. Bilo bi to vjerojatno pametnije za
Sjedinjene Drave, ali ne i za mo utjecajnih njujorkih banaka.
Ako neka nacionalna privreda proizvodi jednaku koliinu proizvoda
na jednakoj tehnolokoj osnovi tokom razdoblja od, recimo, deset godina,
a na kraju toga desetljea tiska dvostruku koliinu svoje valute za istu
koliinu proizvoda, potroa zapaa uinak toga stanja u obliku velikoga
138
porasta cijena. Godine 1960. potroa plaa dva dolara za jedan kruh za
koji je 1950. godine plaao jedan dolar. Ali kad se taj uinak proirio na
cijelu svjetsku privredu putem vladajuega poloaja amerikog dolara,
stvarna se inacija mogla zamaskirati malo dulje vremena. Meutim,
rezultati su bili jednako destruktivni.
Prvih dana svoga predsjednikog mandata, po uputama svojih
savjetnika, predsjednik Lyndon Baines Johnson, politiar iz jednog malog
teksakog grada, koji je slabo poznavao meunarodnu politiku a kamo li
monetarnu politiku, ukinuo je jednu odluku koju je bio donio predsjednik
Kennedy. Predsjednika su Johnsona naveli da povjeruje da e totalni rat
u Jugoistonoj Aziji rijeiti mnoge probleme stagnirajuega amerikog
gospodarstva i ujedno pokazati svijetu da je Amerika jo uvijek odluna.
Prihvaena je opcija Vijetnam

Od traginoga Vijetnamskog rata napisane su mnoge knjige o njegovim
razlozima i uzrocima. Ali, na jednoj je razini bilo jasno da je jedna znaajna
frakcija amerike ratne industrije i njujorkih nancijskih krugova
potaknula odluku Washingtona da ude u rat, jer je porast vojne industrije
pruao njihovim interesima politiki prihvatljiv izgovor za ponovno veliko
usmjeravanje amerike industrije na proizvodnju ratnih proizvoda. Sve vie
se tokom 1960-ih godina srce amerike privrede pretvaralo u jednu vrstu
ratne privrede, u kojoj se Hladni rat protiv komunistike opasnosti koristio
za opravdavanje troenja desetaka milijardi dolara. Vojni su trokovi postali
zalede za ostvarenja globalnih ekonomskih interesa njujorkih nancijskih
i naftnih krugova, to je bila jo jedna kopija politike Britanskog Carstva iz
19. stoljea, obuena u odoru antikomunizma 20. stoljea.
Ministar obrane Robert McNamara, savjetnik za nacionalnu sigurnost
McGeorge Bundy, planeri iz Pentagona i kljuni savjetnici oko Lyndona
Johnsona od samog su poetka strategiju Vijetnamskog rata osmislili
tako da to bude rat bez pobjednika, s ciljem osiguranja to dugotrajnije
proizvodnje u ratnom dijelu gospodarstva. Ameriki e glasa, zakljuio je
Washington, prihvatiti velike izdatke ako oni stvaraju nova radna mjesta
u lokalnim tvornicama ratne opreme namijenjene novome ratu protiv
navodnog bezbonog poticanja komunizma u Vijetnamu, usprkos
rastuem decitu u amerikom proraunu.
Po pravilima sistema iz Bretton Woodsa, putem smanjivanja vrijednosti
139
dolara preko ogromnoga decita domae potronje, Washington je

ustvari bio u mogunosti prisiliti Europu i druge trgovinske partnere da
progutaju te amerike ratne trokove u obliku pojeftinjenja dolara. Sve
dok su Sjedinjene Drave odbijale devalvirati dolar u odnosu na zlato,
to bi odrazilo opadanje amerike ekonomske moi od 1944., Europa je
morala plaati cijenu, jer je prihvaala dolar po istom omjeru u odnosu na
zlato kao i dvadesetak godina ranije.
Da bi nancirao ogromne decite svoga Velikog drutva i proizvodnje
ratne opreme za Vijetnam iz 1960-ih godina,
Johnson je, u strahu da ne izgubi glasove ako povisi poreze, jednostavno
tiskao dolare tako to je prodavao vie obveznica amerikog Ministarstva
nancija kojima se nancirao taj decit. Poetkom 1960-ih godina godinji
je decit amerikoga federalnog prorauna iznosio oko 3 milijarde dolara.
Godine 1967., kako su ratni trokovi rasli, popeo se na zabrinjavajuu
razinu od 9 milijardi dolara, a 1968. dosegao je zastraujuu svotu od 25
milijardi dolara.
U tome su razdoblju sredinje banke europskih zemalja poele
akumulirati velike svote dolara koji su sluili kao slubena rezerva,
takozvana akumulacija eurodolara u inozemstvu. Ironino, Washington je
1961. zatraio da saveznike zemlje Europe i Japan, tj. Grupa desetorice,
smanje odljev amerikih zlatnih rezervi time to e zadrati rastue zalihe
amerikih dolara umjesto da ih pretvaraju u ameriko zlato, to je nalagao
sporazum iz Bretton Woodsa.
Europske su sredinje banke zaraivale kamate na te dolare tako to
su ih ulagale u obveznice amerike Vlade. Krajnji je uinak bio taj da su
europske sredinje banke na taj nain nancirale ogroman ameriki
decit vijetnamskog kraha iz 1960-ih godina. Ameriki je futurist Herman
Kahn navodno uskliknuo svom prijatelju, kad je uo kako to nanciranje
decita funkcionira: Izveli smo najveu pljaku u historiji! Stavili smo
obru oko Britanskog Carstva. Ali u to vrijeme nije bilo tako jasno tko je
stavio obru oko koga. Londonski je City pripremao povratak na scenu s
prognanim amerikim dolarima.
Ekonomsko je stanje europskih gospodarstava poput njemakog
i francuskog oito bilo razliito 1964. od onoga iz 1944. godine, kad
je sporazum iz Bretton Woodsa sastavljen. Ali ameriki su politiki
krugovi odbili obratiti pozornost na njihove predstavke, osobito one
140
od De Gaulleove Francuske, jer su ti krugovi oekivali da e devalvacija

dolara skresati mo svemonih njujorkih banaka na svjetskim tritima
kapitala. Washington je djelovao po uzoru na katastrofalan primjer
Engleske u razdoblju od prije Prvog svjetskog rata iz 1914.
U ranijem razdoblju, kad su njujorki bankari poeli usmjeravati
velike svote kapitala izvan Sjedinjenih Drava radi pekulacija u Zapadnoj
Europi i Latinskoj Americi, predsjednik je Kennedy pokuao potpaliti
novi tehnoloki optimizam u Americi i potaknuti znatna ulaganja u
novu tehnologiju tako to je najavio program osvajanja mjeseca - Apollo i
stvaranje NASA-e. U Americi je 1962. jo uvijek postojala znatna veina
koja je vjerovala da zemlja mora sama nai put iz krize.
Ali, 22. novembra 1963. godine, John E Kennedy ubijen je u Dallasu
u dravi Texas. Sudac Jim Garrison, koji je u to vrijeme, u svojstvu javnog
tuitelja drave New Orleans, sudjelovao u istraivanju tragova Kennedyjeva
ubojstva, puno godina kasnije i dalje je tvrdio da je ubojstvo izvela CIA,
uz pomo pomno odabranih osoba iz svijeta zloina, ukljuujui Carlosa
Marcella. Izmeu ostaloga, Kennedy je bio na rubu povlaenja amerikih
snaga iz Vijetnama, nakon razgovora s bivim generalom Douglasom A.
MacArthurom nekoliko dana prije ubojstva, a tu je njegovu nakanu da
promijeni politiku potvrdio i njegov bliski prijatelj i savjetnik Arthur
Schlesinger.
Razlozi ubojstva Johna F. Kennedyja i danas su predmetom velikih
nagaanja, kao i cijelo vrijeme od novembra 1963. No jasno je da je
taj mladi ameriki predsjednik povlaio poteze na vie stratekih fronta
radi uspostave svoga kalupa amerike politike, a ti su se potezi, od
jednog problema do drugog, poeli sukobljavati s monim nancijskim i
politikim interesnim krugovima koji su drali u rukama ustrojstvo Istone
obale. U svibnju 1961., vie od dvije godine prije svoje sudbonosne vonje
po Dealy Plazi u Dallasu, Kennedy je posjetio Pariz gdje se lino sastao s
generalom De Gaulleom.
U svojoj knjizi Memoari nade De Gaulle daje rjeit opis osobe
amerikoga predsjednika. Kennedy je bio iznio De Gaulleu amerike
argumente za podravanje diktature Ngo Diema u Junom Vijetnamu i
za prve korake oko postavljanja elemenata amerikih ekspedicijskih snaga
pod krinkom ekonomske pomoi toj zemlji Jugoistone Azije. Kennedy je
uvjeravao De Gaullea da je ta potpora vana za izgradnju bedema protiv
sovjetskoga irenja u Indokinu. Ali umjesto da mu pruim odobravanje,
141
to je elio, rekao sam amerikom predsjedniku da ide pogrenim putem,

pie De Gaulle.
Shvatit ete, rekao je De Gaulle Kennedyju, da je intervencija u tom
podruju jedno zapetljavanje bez kraja. De Gaulle je zatim obrazloio
svoje stajalite. Kennedy me sluao. De Gaulle zakljuuje svoje dojmove:
Kennedy je napustio Pariz. Imao sam posla s ovjekom ije godine i ija
opravdana ambicija pobuuju ogromne nade. Izgledao mi je kao da se
nalazi u trenutku uzleta u visine, poput neke velike ptice... Sa svoje je
strane, po povratku u Washington, u Obraanju amerikom narodu, 6.
juna, rekao da je za njega general De Gaulle mudar savjetnik za budunost
i pouan vodi u historiju koju je i sam stvarao... Ne bih mogao imati vie
povjerenja ni u jednog ovjeka.
ini se da neke mone interese u anglo-amerikom svijetu nije
nimalo oduevljavala mogunost da takvo povjerenje izmeu francuskoga
generala i mladoga amerikog predsjednika dovede do potpunog
zaokreta u amerikoj vanjskoj politici. Kad je Lyndon B. Johnson postao
predsjednikom 22. novembra 1963., nije ga se nikako moglo optuiti
da podgrijava sline nade. Kao predsjednik Johnson nikada nije imao
hrabrosti suprotstaviti se monim interesnim krugovima s Wall Streeta.5
Johnson je ubrzo pretvorio Vijetnam od tehnikog savjetovanja
CIA-e u potpuni vojni sukob, tratei desetke milijardi dolara i gomilajui
vojsku od 500.000 vojnika u rat koji je sam sebe pobjeivao. Vijetnamski
je rat odravao promet obveznicama na Wall Streetu, kojima se nancirao
rekordni dug amerikog Ministarstva nancija, dok su odabrane amerike
industrijske grane povezane s proizvodnjom ratne opreme odravale
dotok visokih prota iz toga rata u Aziji. Uporna je amerika ekonomska
stagnacija, koja je zabrinjavala politiara Johnsona, bila naizgled rijeena
tim procvatom ratnih trokova, ime je ujedno osigurao ogromnu pobjedu
nad republikancem Barryjem Goldwaterom na predsjednikim izborima
1964. godine. Ali, tu je svoju pobjedu Johnson kupio po zastraujuoj
cijeni.
Poeci amerikog unutarnjeg truhljenja

Suoen s potrebom rjeavanja problema rastuega propadanja
amerikih gradova, predsjednik je Johnson 20. avgusta 1964. potpisao
Zakon o odsutnosti svake diskriminacije (Equal Opportunities Act). Dok
142
ga je potpisivao, hvalio se sebi svojstvenom razmetljivou: Danas, po

prvi put u historiji ljudskog roda, jedna je velika nacija sposobna i spremna
s predanou iskorijeniti siromatvo u svom narodu. Taj rat siromatvu i
Johnsonov program Velikog drutva, kako ga je on nazvao, nisu ni izdaleka
iskorijenili siromatvo. Taj je program pruio jo jedan izgovor za jedno
od najveih poveanja trokova decita i nancijske pljake u modernoj
historiji, koji su bili dobrano nancirani europskim dolarima.
Polovicom 1960-ih godina milijuni su mladih ljudi odaslani na
fakultete. Bio je to jedan oblik prikrivene nezaposlenosti. Sveuilina
se populacija poveala s manje od 4 miliona 1960. godine na skoro l0
miliona 1975. godine. Bio je to izgovor kojim su monici s Wall Streeta
prelili daljnje milijarde dolara u javne obveznice za gradnju univerziteta,
za koje je jamila drava. Sredstva koja je trebalo uloiti u razvitak stvarne
industrijske privrede preusmjerena su u tu post-industrijsku ili uslunu
privredu, to je bilo slino smjeru kojim je ila Britanija na svom putu u
propast krajem prologa stoljea. Privremeno su porasli trokovi socijalnog
osiguranja i socijalne skrbi, dok su na obzorju prijetile katastrofalne
posljedice, kako su cijeli dijelovi stanovnitva bivali odbacivani na gomilu
trajnoga ljudskog otpada nezaposlenih.
Svemirski je program NASA 1966. godine dosegnuo vrhunac potronje
od 6 milijardi dolara, a Johnson ga je svake godine nakon toga otro rezao.
Tehnoloki je zamah na amerikim sveuilitima poeo stagnirati, a
potom opadati. Studente se poticalo da umjesto obrazovanja iz podruja
tehnologije stjeu zvanja iz podruja drutvenih odnosa i Zen meditacije.
Sveuilino je obrazovanje, to nekadanje sredite amerikoga sna,
pretvoreno u masovnu proizvodnju niske kvalitete, kako su se standardi
namjerno sputali tokom 1960-ih godina.
Ulaganja u transport, elektrine instalacije, opskrbu vodom i drugu
potrebnu infrastrukturu poela su neprestano opadati, kao dio ukupnog
gospodarskog stanja. Ako te vie nije briga za proizvodnju industrijskih
dobara, zakljuivali su njujorki bankari, emu ulagati u ceste i mostove
kojima e se ta dobra odvoziti na trita?
U namjeri da prodaju tu politiku stvarnoga neulaganja u privredu
Sjedinjenih Drava, koja je uobliena tokom 1960-ih godina, oni su
dalekovidniji ljudi anglo-amerikog ustroja shvatili da moraju promijeniti
tradicionalnu ameriku predanost znanstvenom i industrijskom
napretku.
143
S Vijetnamskim ratom i pokretanjem izvrnute kulture droge,

slobodnog seksa, snage cvijea Aldousa Huxleyja i Timothyja Learyja,
jedan je dio anglo-amerikog liberalnog ustroja odluio uiniti sljedee.
Pod znanstvenim projektom CIA-e, koji je bio vrhunska tajna, a tajno mu
je ime bilo MK-Ultra, britanski su i ameriki znanstvenici poeli provoditi
eksperimente uzimanja halucinantnih i drugih droga koje mijenjaju um.
Polovicom 1960-ih godina, posljedica je toga projekta bila pojava nazvana
pokretom Hippie, koji se katkada spominje kao lansiranje Razmiljanja
novoga doba ili Doba akvarijusa. Njegovi su heroji bili pobornici rock
and rolla i droge poput Rolling Stonesa i Jima Morrisona i rtve LSDa pisca Kena Keseyja. Meu milijunima amerike mladei mistina je
iracionalnost naglo zauzimala mjesto vjeri u znanstveni napredak.6
Vladini su izdaci za znanstveni i industrijski razvitak smanjeni, kako
je Johnsonova Vlada prigrlila postindustrijsku politiku Wall Streeta.
Nova je mlada elita, obuzeta vlastitim zadovoljstvom i cininim odnosom
prema svrhovitosti nacije, poela izlaziti s amerikih univerziteta, najprije
s Harvarda, Princetona i drugih takozvanih elitnih univerziteta. Bili su
to mladi ljudi koji su se naksali, uvrnuli i otpali, kako je to izrazio
harvardski profesor Timothy Leary.
S ciljem mijenjanja naina razmiljanja u amerikim korporacijama i
industriji, direktori su takoer prolazili jedan novi oblik obuke - sesije u
T-skupinama, koje su vodili vanjski psiholozi iz Dravnih laboratorija za
vjebanje (National Training Labs), ili vjebanje osjetljivosti (sensitivity
training), radi otupljivanja mozga i pripreme naroda da prihvati nadolazee
okove. Ljudi su bili toliko zaokupljeni time da budu osjetljiviji i razumniji
na nedostatke drugih da im je promakla injenica da drava gubi svoj
smisao postojanja.
Godine 1968., iste godine kad je senatora Roberta Kennedyja u Los
Angelesu ubio usamljeni ubojica, kad je zaprijetio da e pobijediti na
demokratskim izborima, ubijen je i voda za ljudska prava dr. Martin
Luther King ispred svoje hotelske sobe u Memphisu. Luther je bio doao
u Memphis pruiti snanu podrku trajku crnaca - radnika u javnim
slubama kao dio nastojanja da se radnici amerikoga Juga, gdje nije
bilo sindikata, udrue u sindikate. U toj je novoj eri odbjeglih tvornica,
nakon recesije iz 1957., Jug Sjedinjenih Drava trebao jednostavno
postati jo jedna oaza jeftine radne snage za industrijsku proizvodnju.
To e funkcionirati samo ako se sindikatima, koji su vladali industrijskim
144
sreditima Detroita, Pittsburgha, Chicaga i New Yorka, ne dopusti ulazak

u Novi jug.
Velike su se tvornice premjestile na podruja jeftine radne snage na
amerikome Jugu, gdje nije bilo organiziranih sindikata, ili u zemlje u
razvoju; sirotinjske etvrti, ovisnost o drogi i nezaposlenost poprimali su
epidemijske razmjere u sjevernim industrijskim gradovima. Politika Wall
Streeta o neulaganju u postojeu ameriku industriju poela je pokazivati
stvarne uinke. Bijeli, kolovani industrijski radnici u gradovima na
Sjeveru zbijeni su u redove protiv sve siromanijih, neobrazovanih radnika
crnaca i onih iz June Amerike, a borba se vodila za sve manji broj radnih
mjesta. Tokom 1960-ih godina, pobunjenici poput Toma Haydena,
iza kojih je stajala Vlada, namjerno su poticali nerede u industrijskim
gradovima poput Newarka, Bostona, Oaklanda i Philadelphije. Te su
operacije imale za cilj slomiti mo jakih sindikata industrijskih radnika u
gradovima amerikoga Sjevera tako to ih se etiketiralo kao rasistike. Ti
su domai pobunjenici, odgajani po programu Fordove Fondacije koji se
zvao Program sivih zona (Grey Areas Program), na kojemu se temeljio i
program predsjednika Johnsona zvan Rat siromatvu.
Johnsonov je Rat siromatvu bio operacija koju je nancirala Vlada, s
ciljem da iskoristi stanje privredne propasti koje je stvorila politika angloamerikog ustroja. Cilj joj je bio da slomi otpor nadolazeim neuvenim
razmjerima prijevare na plaama radnika i osiromaenju amerikog
stanovnitva. Financijski je ustroj pripremao u Sjedinjenim Dravama
uspostavu britanskog kolonijalnog naina pljake iz devetnaestoga stoljea,
a izmanipulirani je rasni rat trebao biti njihovim oruem.
Novostvoreni je ameriki Ured za gospodarsku jednakost (Oce of
Economic Opportunity) oslabio politiki glas tradicionalnoga amerikog
radnitva i utjecajnoga urbanog politikog stroja izbornoga tijela.
Industrijske strunjake koje su samo jedno desetljee ranije moni liberalni
mediji slavili kao pokretaku snagu amerike industrije, odjednom su ti
isti mediji ciljano etiketirali kao reakcionare i rasiste. Ti su radnici
veinom bili ustraeni i zbunjeni gledajui kako se itava potka njihova
drutva slama kao posljedica politike neulaganja monih banaka.
Dekan Harvardskog univerziteta McGeorge Bundy, vodio je
Vijetnamski rat u svojstvu savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bijeloj
kui, najprije u Kennedyjevoj a potom u Johnsonovoj Vladi. Godine
1966. kao direktor utjecajne Fordove Fondacije, Bundy je otiao u New
145
York kako bi pretvorio Sjedinjene Amerike Drave u novi Vijetnam.

U tom su Velikom drutvu crnci nahukani na bijelce, zaposleni na
nezaposlene, dok su bankari na Wall Streetu protirali na kresanju plaa i
ulaganju u infrastrukturu ili usmjeravali investicije u prekomorske zemljeutoita jeftine radne snage u Aziji i Junoj Americi. Pisac ove knjige imao
je izravno lino iskustvo s tim tunim poglavljem amerike historije.
Slaba spona - funta, puca

Poetkom 1960-ih godina De Gaulleove inicijative politike neovisnosti
nisu bile jedini veliki problem s kojim su se suoili nancijski interesni
krugovi koji su vladali New Yorkom i londonskim Cityjem. Godine
1959. inozemna su dugovanja Sjedinjenih Drava jo uvijek bila blizu
ukupne vrijednosti njezinih slubenih zaliha zlata, a zajedno su iznosila
20-ak milijardi dolara. Godine 1967., kad je kriza funte zaprijetila
slomom cijelog sistema iz Bretton Woodsa, ukupni inozemni likvidni dug
Sjedinjenih Drava narastao je na ogromnih 36 milijardi dolara, dok su
njihove zalihe zlata potonule na tek 12 milijardi dolara, to je bila samo
treina potraivanja. Kako su ameriki kratkoroni dugovi u inozemstvu
poeli premaivati amerike zalihe zlata, neke su pronicave nancijske
institucije prilino ispravno shvatile da neto prije ili kasnije mora puknuti.
U svom prvom javnom obraanju Kongresu u januaru 1961. predsjednik
je Kennedy primijetio da se od 1958. znatno poveao jaz izmeu dolara
koje troimo ili ulaemo u inozemstvu i dolara koji nam se vraaju. Taj se
ukupni decit u platnoj bilanci poveao za 11 milijardi dolara u posljednje
tri godine, a vlasnici dolara iz inozemstva u tolikoj su mjeri pretvarali te
dolare u zlato da je to prouzroilo ukupan odljev zlata u vrijednosti od
skoro 5 milijardi iz naih zaliha zlata.
Postoje indikacije da se predsjednik Kennedy pokuao ozbiljno uhvatiti
u kotac s rastuim odljevom dolara. Malo prije svoje smrti, u svojoj poruci
Kongresu 18. jula 1963., Kennedy je predloio niz mjera koje su imale za
cilj rjeavanje rastueg problema amerike platne bilance putem mjera
kojima bi se poveao izvoz amerikih industrijskih proizvoda i putem
proturjenoga Poreza za ujednaavanje zarade (Interest Equalization Tax).
Cilj je bio uvesti porez do 15% na ameriki kapital uloen u inozemstvu
kako bi se potaknulo ulaganje amerikog kapitala na domaemu tritu,
umjesto na stranom.
146
Kennedy nije doivio izglasavanje svojega Zakona o porezu za

ujednaavanje zarada. Kad je taj zakon konano donesen u septembru
1964. neki su moni nancijski interesi iz New Yorka i Londona uspjeli
progurati naizgled bezopasan amandman, koji je jednu zemlju izuzimao
od plaanja toga novoga poreza - Kanadu, taj kljuni dio britanskog
komonvelta. Tako su Montreal i Toronto postali sredstvom ogromne
rupe u zakonu koja je omoguila daljnje otjecanje amerikih dolara, uz
posrednitvo nancijskih institucija pod kontrolom Londona. Bio je to
jedan od lukavijih nancijskih udara u britanskoj historiji.
Nadalje, od novoga su amerikog poreza bili izuzeti bankovni
krediti koje su davale inozemne podrunice amerikih banaka stranim
dravljanima. Amerike su banke pohitale otvoriti podrunice u Londonu
i u drugim pogodnim sreditima. Opet je londonski City izmanevrirao
nain da postane sreditem svjetskih nancija i bankarstva putem
uspostave ogromnoga novog bankarskog i kreditnog trita euro-dolara,
sa sreditem u Londonu.
Londonu, ija je vanost bila osjetno smanjena, opet je svanulo jer
je taj nekadanji svjetski bankar poeo ovladavati tritem odbjeglih
amerikih dolara. Engleska banke i Sir Siegmund Warburg, uz pomo
svojih prijatelja iz Washingtona, osobito pomonika ministra vanjskih
poslova Balla, lukavo su preusmjerili dolar k sreditu koje e postati
najveom koncentracijom dolarskih kredita izvan samih Sjedinjenih
Drava - na londonsko trite eurodolara, i koje e 1970-ih godina biti
procijenjeno na svotu od 1,3 trilijuna vruega novca, a sve to daleko
od obale, tj. izvan kontrole ijedne drave ili sredinje banke. Njujorke
su banke i brokerske kue s Wall Streeta otvorile urede u Londonu kako
bi upravljale tom cvjetajuim kockarnicom eurodolara, daleko od oiju
amerikih poreznih vlasti. Amerike banke, kao i velike multinacionalne
korporacije, dobile su jeftina sredstva s eurodolarskog trita. Tokom ranih
1960-ih godina Washington je namjerno dopustio da se irom otvore
vrata ogromnom otjecanju dolara s amerikih obala na novo eurodolarsko
trite vrueg novca.
Kupci tih novih obveznica u eurodolarima, nazvanih euroobveznicama,
bili su anonimne osobe, koje su londonski, vicarski i njujorki bankari,
koji su vodili tu novu igru, cinino nazvali belgijskim zubarima. Te su
euroobveznice bile na donositelja, nigdje nije bilo registrirano nikakvo
ime kupca, tako da su postale omiljene meu takozvanim vicarskini
147
ulagaima koji su nastojali izbjei plaanje poreza ili meu kraljevima

droge koji su eljeli oprati ilegalne zarade. Ima li bolje stvari od toga da
vam zarada na crno bude u eurodolarskim obveznicama, na koje kamate
plaa General Motors?
Kao to je primijetio jedan pronicljivi talijanski analitiar toga
eurodolarskog procesa, Marcello De Cecco: Eurodolarsko je trite
bilo najvanija nancijska pojava 1960-ih godina, jer je otamo potekao
nancijski potres iz ranih 1970-ih godine.7
Nasuprot zaradama koje su londonski nancijski krugovi imali od
kanadske rupe u amerikom zakonu o izjednaavanju dobiti i gomilanju
amerikih dolara u odabranim bankama sa sjeditem u Londonu, sredinom
1960-ih godina industrijsko je gospodarstvo Velike Britanije bilo u stanju
raspadanja s tendencijom daljnjeg pogoranja.
Povjerenje u britansku funtu, taj drugi stup poslijeratnog
Brettonvudskog sistema poslije amerikoga dolara, poelo je naglo
padati. Ve su neko vrijeme britanska trgovinska bilanca s inozemstvom
i opa gospodarska situacija u zemlji bile u kritinom stanju, uz rastue
trokove izvan Britanije radi odravanja ostataka Carstva, uz raspadajuu
industrijsku podlogu i bolno manjkave zalihe. Kad je u oktobru 1964.
Laburistika stranka preuzela vlast, kriza je ve postala manje vie
kronina.
Britanija je nakon rata, slijedei sporazum iz Bretton Woodsa,
preko svojih blokovskih veza s kolonijama i bivim kolonijama, uspjela
od funte napraviti jaku valutu, koja je u mnogim dijelovima svijeta
smatrana jednakom dolaru kao stabilna rezervna valuta. Od zemalja
lanica Britanskog komonvelta trailo se da, izmeu ostalih naklonosti,
svoje zalihe zlata i stranih valuta deponiraju u Londonu i da odravaju
deviznu bilancu u funtama u britanskim bankama londonskog Cityja.
Britanski je udio u Meunarodnom monetarnom fondu bio odmah iza
amerikog. Stoga je i funta bila nesrazmjerno vana za stabilnost dolarskog
poretka 1960-ih godina temeljenog na Bretton Woodsu, usprkos oito
osiromaenom britanskom gospodarstvu.
Tokom 1960-ih godina, Engleska je, kao i Amerika, bila neto izvoznik
novanih sredstava u ostatak svijeta, usprkos injenici da je njezina
tehnoloki stagnirajua industrijska podloga stvarala sve vei trgovinski
decit. Privreda je zemalja kontinentalne Europe, putem porasta trgovine
148
unutar Zajednikoga trita i putem bolje proizvodnje, kao posljedice

velikih ulaganja u tehnologiju, imala visoku stopu rasta.
Tako su se u usporedbi s Europom sve vie poveavali nedostaci
Britanije i nedostatak njezinih ulaganja u tehnologiju. Moni su nancijski
krugovi londonskog Cityja opet vie voljeli tvrdokorno se usredotoiti na
privlaenje dotoka svjetskih nancijskih sredstava u londonske banke tako
to su odravale najvie kamate meu svim veim industrijskim zemljama
sve do polovice 1960-ih godina. Industrija je otila u propast, nesposobna
uzeti kredite za prijeko potrebno moderniziranje tehnologije.
Godine 1967. poloaj Britanije bio je zabrinjavajui. Usprkos nekoliko
velikih interventnih posudbi od MMF-a, radi stabilizacije funte, britanski
je vanjski dug i dalje rastao i samo se u toj godini poveao za jo 2 milijarde
dolara, ili oko 20%. U januaru 1967. De Gaulleov glavni savjetnik Jacques
Rue doao je u London s prijedlogom da se povea slubena cijena zlata
koje posjeduju vodee industrijske zemlje. Sjedinjene Drave i Britanija
stalno su odbijale sluati takve argumente, jer bi takav potez zapravo
znaio devalvaciju za njihovih valuta.
Tokom 1967. godine zalihe su se zlata Engleske banke smanjile.
Inozemni su kreditori, nasluujui oitu neminovnu devalvaciju oslabljene
funte, nagrnuli pretvoriti papirnate funte u zlato, ija e se vrijednost, kako
su predvidjeli, poveati.
U junu 1967. De Gaulleova je Vlada objavila da se povukla iz zlatnog
kartela, ije su ustanovljenje potaknuli Amerikanci. Godine 1961.,
pod pritiskom Sjedinjenih Drava, sredinje su banke deset vodeih
industrijskih zemalja osnovale Skupinu desetorice, kako je postala
poznata. U toj su skupini, osim SAD-a, Britanije, Francuske, Njemake i
Italije, bile Nizozemska, Belgija, vedska, Kanada i Japan. Te 1961. godine
Skupina desetorice se sporazumjela da svoje novane rezerve objedine u
jedan poseban fond, zlatni kartel (Gold Pool), koji e voditi Engleska
banka u Londonu. Po tom je dogovoru, koji je u najboljem sluaju bio
krpanje, kao to su dogaaji kasnije pokazali, amerika je sredinja banka
uplaivala samo polovicu trokova na ime odravanja svjetske cijene zlata
na umjetnoj razini iz 1934. godine od 35 dolara po unci iz 1934. Ostala
su devetorica, plus vicarska, pristale plaati drugu polovicu tih hitnih
intervencija, uz obrazloenje da e ta situacija biti privremena.
Ali, do 1967. godine interventnost je postala kronina. Washington
149
je odbijao dovesti pod kontrolu svoj decit ratnih trokova, a funta je i

dalje slabila zajedno s propadanjem britanskog gospodarstva. De Gaulle
se povukao iz zlatnog kartela, ne elei gubiti daljnje zalihe zlata francuske
sredinje banke na intervencije bez dna. Ameriki i britanski nancijski
asopisi, predvoeni londonskim Economistom, otpoeli su pojaani
napad na francusku politiku.
Ali De Gaulle je u tom procesu napravio jednu taktiku pogreku.
Dana 31. januara 1967. u Francuskoj je donesen jedan novi zakon koji je
doputao neogranienu konvertibilnost francuskog franka. U to se vrijeme,
kad je industrijski napredak u Francuskoj bio meu najjaima u Europi,
kad je franak koji je imao jaku podlogu u zlatu bio jedna od najjaih valuta,
na konvertibilnost gledalo kao na potvrdu uspjene privredne politike
Francuske od De Gaulleova preuzimanja vlasti 1958. Ta e konvertibilnost
uskoro postati Ahilovom petom u rukama anglo-amerikih nancijskih
interesa, koja e okonati De Gaulleovu Francusku.
Francuski je premijer Georges Pompidou, u svom javnom govoru
u februaru 1967., ponovo potvrdio povratak Francuske monetarnom
sistemu temeljenom na zlatnoj podlozi kao jedinom nainu izbjegavanja
meunarodnih manipulacija, dodajui da meunarodni monetarni sistem
slabo funkcionira stoga to daje prednost zemljama s rezervnim valutama
(tj. SAD-u i Vel. Britaniji - W.E.): te zemlje mogu sebi priutiti inaciju a
da ih to ne kota.
Ustvari, Johnsonova Vlada i Banka za federalne rezerve jednostavno su
tiskale dolare i slale ih u inozemstvo umjesto zlata.
Tokom 1967. godine crte su jo otrije povuene. Francuska je
sredinja banka odluila zamijeniti svoje dolare i funte za zlato, ime je
napustila proizvoljni dogovor o zlatnom kartelu iz 1961. To su potom
uinile i sredinje banke drugih zemalja. Stanje je skoro doseglo dimenzije
panike; nekih 80 tona zlata bilo je prodano na londonskom tritu krajem
te godine u neuvenom vremenskom razdoblju od pet dana, u uzaludnom
pokuaju da se zaustavi taj spekulativni napad.
Poveavao se strah da e cijelo zdanje iz Bretton Woodsa puknuti na
najslabijoj sponi - britanskoj funti.
U drugoj polovici 1967. nancijski su pekulanti prodavali funte tako
to su kupovali dolare i druge valute, kojima su potom kupovali zlato na
svim moguim tritima od Frankfurta do Pretorije i time potaknuli nagli
150
porast trinih cijena zlata, u odnosu na slubenu cijenu amerikoga dolara

od 35 dolara po unci. Kriza je funte indirektno usredotoila pozornost
na rastuu ranjivost sri meunarodnog monetarnog sistema - samog
amerikog dolara.
U novembru 1967. britanska je laburistika Vlada Harolda Wilsona
uinila ono to je bilo neizbjeno, usprkos jakom pritisku iz Washingtona,
i najavila devalvaciju funte od 14%, tako da joj je vrijednost pala s 2,80 na
2,40 dolara za funtu, to je bila prva devalvacija od 1949. godine. Kriza je
funte ublaena, ali je kriza dolara tek poinjala.
Kad je funta devalvirala, spekulativni se pritisak krajem 1967. prenio
izravno na ameriki dolar. Inozemni su vlasnici dolara ili izravno na
alter jeftinog zlata njujorkih Federalnih rezervi i s pravom traili zlato u
zamjenu za svoje dolare. Rezultat je bio da je trina cijena zlata poela jo
jae rasti, usprkos pokuajima amerikih Federalnih rezervi da na trite
izbace svoje zalihe zlata kako bi se zaustavio rast cijene zlata. Washington
je, pod uplivom monih njujorkih banaka, ija se mo temeljila na
dolarima, uporno odbijao promijeniti svoju slubenu cijenu zlata od 35
dolara po unci. Ali povlaenje Francuske, jedne od najveih vlasnica zlata,
iz zlatnih rezervi Skupine desetorice, pojaalo je problem Washingtona.
Krajem godine slubene su se zalihe zlata Washingtona smanjile za jo 1
milijardu dolara i pale na samo 12 milijardi dolara.
De Gaulle je sruen
Poetkom 1968. kriza se zahuktala i izmeu 8. i 15. marta te godine
Zlatne su rezerve u Londonu morale osigurati gotovo 1.000 tona zlata da
odre cijenu zlata. Pod u prostoriji za mjerenje zlata, koja je bila puna zlata
Engleske banke, skoro se uruio pod tom teinom. Narueni su zrakoplovi
amerikih Vazdunih snaga za brzi prijevoz zlata iz amerikih skladita u
Fort Knoxu. Dana 15. marta Sjedinjene Drave su zatraile dvotjedno
zatvaranje londonskog trita zlata.
U aprilu 1968. sazvan je u Stockholmu poseban sastanak Skupine
desetorice, na zahtjev Washingtona. Ameriki su dunosnici planirali
otkriti jo jedan plan - stvaranje novog papirnatog zlatnog nadomjestka
putem MMF-a, takozvanih Posebnih prava vuenja (Special Drawing
Rights - SDR), u nastojanju da odgode sudnji dan.
151
Na sastanku u Stockholmu, kojemu je bio cilj pripremiti teren za

slubeno prihvaanje vaingtonskoga plana SDR od strane MMF-a na
skorom sastanku MMF-a sljedeeg mjeseca, Francuska je odluno sprijeila
jednoglasan sporazum, a francuski je ministar Michel Debre ponovo zauzeo
stajalite tradicionalne francuske politike povratka prvotnim pravilima
sporazuma iz Bretton Woodsa. De Gaulleov je savjetnik Rue prije toga
u vie navrata predlagao okantnu devalvaciju amerikog dolara od
100% u odnosu na zlato, to bi bilo relativno jednostavno, udvostruilo
bi slubene amerike zalihe zlata u pogledu dolara i bio bi to dovoljan
potez koji bi omoguio Sjedinjenim Dravama da pretvore u zlato oko
10 milijardi dolara u stranim rukama i da u isto vrijeme odre vrijednost
svojih zaliha zlata na prijanjoj razini. To bi bilo daleko razumnije i
bezbolnije, ljudski gledano, od onoga to je uinio Washington. Ali, to se
naalost nije dogodilo.9
Za samo nekoliko dana nakon francuskog odbijanja da podri
vaingtonski plan SDR za izvlaenje Amerike iz krize, sama je Francuska
postala metom najozbiljnije politike destabilizacije u poslijeratnom
razdoblju. Poelo je s ljeviarskim studentima na Sveuilitu Strasbourg,
a uskoro je cijela Francuska dovedena u stanje haosa putem studentskih
nemira po cijeloj Francuskoj. U koordinaciji s politikim nemirima (koje
je, zanimljivo, Francuska komunistika partija pokuala smiriti), amerike
su i britanske investicijske kue zapoele paninu navalu na francuski
franak koja se ubrzala uz pomo anglo-amerikih nancijskih medija koji
su poeli glasno podgrijavati tu paniku.
Studentski neredi u Francuskoj iz maja 1968. bili su odgovor
tadanjih londonskih i njujorkih nancijskih interesnih krugova jedinoj
zemlji iz Skupine desetorice koja je uporno odbijala prihvatiti njihovu
volju. Iskoritavajui novi francuski zakon koji je doputao potpunu
konvertibilnost valuta, te su nancijske kue poele pretvarati franke u
zlato, to je do kraja 1968. smanjilo francuske zalihe zlata za 30% i dovelo
do potpune krize u Francuskoj.
alosno ali istinito, anglo-ameriki je protuudar uspio. Za godinu dana
De Gaulle je otiao s vlasti, a francuski je glas jako oslabljen. Kao jedan od
svojih posljednjih sastanaka dok je jo bio predsjednikom, De Gaulle je
pristao sastati se s britanskim ambasadorom u Francuskoj, Christopherom
Soamesom, u februaru 1969. General je jo jednom rekao Soamesu,
govorei nairoko o francuskoj poslijeratnoj politici, da Europa mora
152
biti nezavisna, a da to neovisno stajalite duboko kompromitiraju razni

proameriki osjeaji mnogih europskih zemalja, osobito Britanije.10
Jo jedna zemlja koja je imala hrabrosti otvoreno se suprotstaviti
monim nancijskim interesima Londona i New Yorka u to vrijeme bila je
najvei proizvoa zlata na zapadu - Junoafrika Republika. Tokom prve
polovice 1968. Juna Afrika je odbila prodati svoje novoiskopano zlato za
funte i dolare po slubenoj cijeni od 35 dolara po unci. Francuska i Juna
Afrika ve su ranije vodile razgovore radi stvaranja nove zlatne podloge kao
temelja za reformu monetarnog sistema iz Bretton Woodsa. To je izazvalo
bojkot sredinjih banaka, pod vodstvom Sjedinjenih Drava, prema Junoj
Africi - potez koji su isti interesi ponovili nakon skoro tono 20 godina,
sredinom 1980-ih.
Usprkos oitom uklanjanju francuske prijetnje, bit e to pirova
pobjeda za Washington i London.
Biljeke:
1. McCracken, Paul: Towards Full Employment and Price Stability (U pravcu
pune zaposlenosti i stabilnosti cijena), Izvjee za Europsku organizaciju o sigurnosti i
suradnji, koje je napravila skupina neovisnih strunjaka, OECD, Pariz, 1977.
2. Bairoch, P.: International Industrialization Levels from 1750 to 1980, Journal
of European Economic History (asopis o gospodarskoj historiji Europe), tom 11.,
1982.
3. De Gaulle, Charles: The War Memoirs, Weidenfeld & Nicholson, London, 1967.,
str. 214.
4. De Menil, Lois P.: Who Speaks for Europe?: The Vision of Charles de Gaulle,
Weidenfeld & Nicholson, London, 1977., i Mende, Erich: Von Wende zu Wende:
1962-1982, Herbig Verlag, Miinchen, 1986.
5. Napomena: adekvatna obrada ubojstva predsjednika Kennedyja, 22. studenog
1963., iziskuje puno vie prostora. Dosta je ako se kae da je taj dogaaj oznaio
denitivan pad u amerikoj politici, to je postalo oito u ogromnom gomilanju
ratnih vojnih potreba u Vijetnamu predsjednika Lyndona Johnsona. Prema nekoliko
obavijetenih izvora, malo prije nego to je bio ubijen, predsjednik Kennedy je odluio
smanjiti vojne operacije IA-a u Jugoistonoj Aziji. Neki istraivai upuuju na
sredinju ulogu McGeorgea Bundyja u to vrijeme. Radi korisnog novijeg izvjea
o ulozi CIA-e u Kennedyjevu ubojstvu, vidi: Groden, Robert J. & Livingstone, H.
E. High Treason: The Assassination of John F. Kennedy and the New Evidence of
Conspiracy, Berkley Books, New York, 1989.; Garrison, Jim: On the Trail of the
153
Assassins, Warner Books, New York, 1988.

6. Ranelagh, John: The Agency: The Rise & Decline of the CIA, Weidenfeld and
Nicholson Ltd., London, 1986.
7. De Cecco, Marcello: International Financial Markets and U. S. Domestic Policy
Since 1945, u International Aairs, jula 1976., London.
8. Attali, Jacques: A Man of Inuence: Sir Siegmund Warburg 1902-1982,
Wiedeneld & Nicholson, London, 1986.
9. Rue, Jacques: Balance of Payments: Proposals for the resolution of the most
pressing world economic problem of our time, Macmillan Co., New York, 1967.
10. De Menil, Op. Cit., str. 174.
154
DEVETO POGLAVLJE
Upravljanje svjetskom ekonomijom u

naopakom smjeru: tko je zapravo kreirao
naftne udare 1970-ih godina?
Nixon pritie prekida
Godine 1969., pri isteku prve godine predsjednikog mandata Richarda
Nixona, amerika je privreda opet ula u recesiju. Da bi se pobijedila kriza,
kamate su u Sjedinjenim Dravama jako sniene 1970-ih godina. Opet je
spekulativni vruci novac poeo naputati dolar u rekordnim koliinama,
zbog snienja kamata. Visoke su se kratkorone zarade pobirale u Europi
i drugdje.
Jedan od rezultata amerikog odbijanja da devalvira dolar, koje je
trajalo skoro cijelo desetljee, kao i amerike nespremnosti da poduzme
ozbiljne korake radi uspostavljanja kontrole nad nereguliranim tritem
eurodolara, bile su kratkorone valutne pekulacije, koje su postajale sve
nestabilnije. Kao to je svim svjetskim bankarima bilo dobro poznato, kralj
Knut mogao je samo neko vrijeme glumiti da uspijeva suzbiti bujicu.
Godine 1970. Richard Nixon se na domaem amerikom tritu
okrenuo ekspanzionistikoj monetarnoj politici. Stoga je dotok kapitala iz
ranije godine obrnuo smjer i SAD su se izloile otjecanju kapitala u neto
iznosu od 6,5 milijardi dolara. A recesija se nastavila. Kamatna je stopa i
dalje padala sve do poetka 1971., a koliina se novca i dalje poveavala.
Odljev kapitala dosegnuo je za to vrijeme ogromne dimenzije od ukupo
20 milijardi dolara. U svibnju 1971. Sjedinjene Drave su zabiljeile i svoj
prvi mjeseni trgovinski decit. To je potaknulo paninu prodaju dolara u
praktiki meunarodnim razmjerima. Stanje je uistinu postajalo oajno.
Godine 1971. slubene su zalihe zlata SAD-a predstavljale manje od
jedne etvrtine slubenih obveza: teoretski, da su svi inozemni vlasnici
dolara traili zlato za svoje dolare, Washington ne bi bio u stanju tome
udovoljiti bez drastinih mjera.1
Monici s Wall Streeta prisilili su predsjednika Nixona da napusti
uzaludna nastojanja da odri vrijednost dolara naspram bujici
155
meunarodne potranje zlata za dolare. Ali naalost nisu eljeli devalvaciju

dolara u odnosu na zlato, koja je bila potrebna i koju su neki uporno traili
ve gotovo jedno desetljee.
Dana 15. avgusta 1971. Nixon je prihvatio savjet uskoga kruga svojih
vodeih savjetnika, u kojemu je bio i njegov glavni savjetnik za proraun
George Shultz, i tadanje skupine za politiku u Ministarstvu nancija,
u kojoj su bili Paul Volcker i Jack E Bennett. Bennet je kasnije postao
direktorom Exxona.
Toga mirnoga sunanog ljetnog dana predsjednik Sjedinjenih
Amerikih Drava objavio je potez koji je uzdrmao svijet: slubenu
obustavu konvertibilnosti dolara u zlato, ime je svijet u potpunosti
stavio na izravan standard dolara, bez podloge u zlatu. Tim su potezom
Sjedinjene Amerike Drave jednostrano raskinule sredinju odredbu
sistema iz Bretton Woodsa iz 1944. godine. Inozemni vlasnici amerikih
dolara nisu vie mogli pretvoriti svoj papirnati novac u zlato iz amerikih
zlatnih rezervi.
Nixonov je unilateralni potez potvren u dugotrajnim razgovorima na
meunarodnoj razini, u decembru te godine u Washingtonu, izmeu vlada
vodeih europskih zemalja, Japana i jo nekoliko zemalja. Rezultat tih
razgovora bio je jedan lo kompromis poznat kao Smithsonski sporazum
(Smithsonian Agreement). S pretjerivanjem koje je premaivalo ak i
njegova prethodnika Lyndona Johnsona, Nixon je nakon tih Smithsonskih
razgovora izjavio da oni predstavljaju zakljuivanje najznaajnijega
monetarnog sporazuma u historiji svijeta. Sjedinjene Drave su formalno
devalvirale dolar za samo 8% u odnosu na zlato, na iznos od 38 dolara po
unci, umjesto dugogodinjeg teaja od 35 dolara po unci, to ba i nije bila
devalvacija od 100% kakvu su traile saveznike zemlje. Taj je sporazum
takoer doputao uktuaciju vrijednosti valute od 2,25%, umjesto
prijanjih 1% iz pravila sporazuma MMF-a iz Bretton Woodsa.
Svojim objavljivanjem vlasnicima dolara u svijetu da svoj papirnati
novac vie nee moi pretvoriti u zlato Nixon je ostavio na cjedilu
svjetsku ekonomiju i stavio u pogon niz dogaaja koji e potresti svijet kao
nikada do tada. Povjerenje u Smithsonski sporazum poelo se ruiti ve za
nekoliko sedmica.
De Gaulleovo suprotstavljanje Washingtonu u aprilu 1968. po pitanju
zlata i njegova privrenost pravilima iz Bretton Woodsa nisu bili dovoljni
156
da se progura jako potrebna reforma meunarodnog monetarnog sistema;

ali su u dovoljnoj mjeri zatrovali vrelo vaingtonskog loe zamiljenog
MMF-ova plana Posebnih prava vuenja koji je trebao prikriti probleme
dolara.
Obustava mogunosti pretvaranja dolara u zlato i meunarodni
uktuirajui teajevi iz ranih 1970-ih nisu rijeili nita. Samo su posluili
za dobivanje na vremenu.
Izrazito praktino rjeenje bilo bi da su SAD utvrdile realniju vrijednost
dolara. Iz Francuske je De Gaulleov bivi savjetnik za ekonomska pitanja
Jacques Rue i dalje zagovarao cijenu zlata od 70 dolara po unci, umjesto
cijene od 35 dolara koju su Sjedinjene Drave bezuspjeno branile. Ta bi
nova cijena smirila svjetske pekulacije i dopustila Sjedinjenim Dravama
da poboljaju svoje destabilizirajue eurodolarske bilance s inozemstvom,
a da ne dovedu ameriku unutarnju ekonomiju u stanje haosa, tvrdio je
Rue. Da je to uinjeno na ispravan nain, ameriko bi gospodarstvo
bilo dobilo ogroman poticaj, jer bi ameriki izvoz bio jeftiniji u stranim
valutama. Ameriki bi industrijski interesi opet nadvladali nancijske
interese u politikim krugovima SAD-a. Ali, razum nije prevladao.
Logika monika s Wall Streeta bila je da mo njihove nancijske
prevlasti mora ostati netaknuta, ak i ako je to na tetu privredne
proizvodnje i nacionalnog napretka Amerike.
Zlato samo po sebi ima malu sutinsku vrijednost. Ono ima neke
primjene u industriji. Povijesno, zbog njegovih malih koliina, sluilo
je kao mjera vrijednosti prema kojoj su razni narodi utvrivali uslove
trgovine, a time i svojih valuta. Kad je Nixon odluio da vie nee
isplaivati u zlatu obveze amerike valute, otvorio je irom vrata svjetskim
pekulacijskim orgijama tipa Las Vegasa, u razmjerima kakve historija
nije zabiljeila. Umjesto da utvrdi dugoronu ekonomsku politiku na
vrstim teajevima, svjetska je trgovina nakon avgusta 1971. jednostavno
postala jo jednim popritem pekulacija na podruju moguih pravaca
uktuiranja pojedinih valuta.
Stvarni su se tvorci Nixonove strategije nalazili u utjecajnim trgovakim
bankama londonskog Cityja. Sir Siegmund Warburg, Edmond de
Rothschild, Jocelyn Hambro i drugi toga su ljeta 1971. vidjeli zlatnu
priliku u Nixonovu ukinuu zlatnog standarda iz Bretton Woodsa. London
je opet bio na putu da postane najvee sredite svjetskih nancija i to opet
157
na temelju posuenog novca, ovoga puta amerikih euro-dolara.

Nakon avgusta 1971. glavna je znaajka amerike politike, pod
vodstvom savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kui Henryja A.
Kissingera, bila da kontrolira a ne da razvija gospodarstva po cijelome
svijetu. Ameriki su politiki dunosnici poeli s ponosom sebe nazivati
neomaltuzijancima. Glavnim je prioritetom tokom 1970-ih godina
postalo smanjenje stanovnitva u zemljama u razvoju, umjesto transfera
tehnologije i strategija industrijskog razvitka, to je bilo jo jedno vraanje
natrag na britanski kolonijalni nain razmiljanja iz devetnaestog stoljea.
Neuinkoviti su temelji Smithsonskog sporazuma 1972. godine
pogoravali stanje. Opet je masovno odlijevanje kapitala odnosilo dolare
u Japan i Europu, do 12. februara 1973., kad je Nixon konano najavio
drugu devalvaciju dolara od 10% u odnosu na zlato. Time je utvrena
cijena zlata Banke za federalne rezerve na razini na kojoj se nalazi i danas,
42,22 dolara po unci.
U tom su trenutku sve glavne valute ule u proces zvan upravljana
uktuacija. Od februara do marta 1973. ameriki je dolar pao za daljnjih
40% u odnosu na njemaku marku. U svjetske je monetarne poslove
uvedena stalna nestabilnost, kakva nije viena od ranih 1930-ih. Ali
ovoga su puta stratezi u New Yorku, Washingtonu i londonskom Cityju
pripremali neoekivano iznenaenje da ponovno zadobiju kontrolu i
oporavak od razornog uruavanja monetarnog stupa svoga sistema.
Neobian sastanak u Saltsjobadenu

Plan koji se skrivao iza Nixonove dolarske strategije od 15. avgusta
1971. izbio je na vidjelo tek 1973., nakon vie od dvije godine, a ak su i
tada rijetki ljudi izvan aice dobro upuenih suradnika shvaali o emu
se radi. Obezvrjeivanje dolara iz avgusta 1971. londonski su i njujorki
nancijski krugovi iskoristili da dobiju na dragocjenom vremenu, dok
su tvorci politike pripremali novi smioni monetarni plan, pomak
paradigme, kako ga neki vole zvati.
Neki su utjecajni krugovi anglo-amerikog nancijskog ustroja
osmislili strategiju ponovnog stvaranja jakog dolara i jaanja svoje relativne
politike moi u svijetu, upravo u trenutku kad se inilo da su se poeli
ozbiljno povlaiti.
158
U svibnju 1973., kad je jaki pad dolara jo bio svje, skupina od 84

vrhunska svjetska nancijska i politika monika sastala se u osamljenoj
otokoj ladanjskoj kui vedske bankarske obitelji Wallenberg, u
Saltsjobadenu u vedskoj. Taj je skup, odnosno Bilderberka skupina
princa Bernharda, posluao Waltera Levyja kako iznosi scenarij za
neizbjeno poveanje cijene nafte zemalja OPEC-a od 400%. Cilj toga
tajnoga sastanka u Saltsjobadenu nije bio sprijeiti oekivani ok od visoke
cijene nafte, nego isplanirati i rukovoditi poplavom naftnih dolara koja se
uskoro trebala kreirati, proces koji je ameriki ministar vanjskih poslova
Kissinger kasnije nazvao recikliranjem tokova petrodolara.
U Saltsjobadenu su bili prisutni Robert O. Anderson iz Atlantic
Richeld Oil Co., lord Greenhill, predsjednik British Petroleuma, Sir Eric
Roll iz kompanije S. G. Warburg, tvorac euroobveznica, George Bali iz
investicijske banke Lehman Brothers, ovjek koji je desetak godina ranije,
kao pomonik ministra vanjskih poslova, rekao svom prijatelju bankaru
Siegmundu Warburgu da osnuje londonsko eurodolarsko trite, David
Rockefeller iz banke Chase Manhattan, Zbigniew Brzezinski, ovjek
koji e uskoro postati savjetnikom za nacionalnu sigurnost predsjednika
Cartera, Talijan Gianni Agnelli i Nijemac Otto Wol von Amerongen i
drugi. Henry Kissinger bio je redoviti sudionik sastanaka Bilderberke
skupine.2
Godinje sastanke Bilderberke skupine po prvi put zapoela, u
potpunoj tajnosti, u svibnju 1954., jedna skupina anglola u kojoj su
bili George Bali, David Rockefeller, dr. Joseph Retinger, holaridski princ
Bernhard, George C. McGhee (koji je u to vrijeme radio u amerikom
Ministarstvu vanjskih poslova, a kasnije bio stariji dunosnik u Mobil
Oilu). Nazvani po mjestu njihova prvog sastanka, hotelu Bilderberg blizu
Arnheima, ti su bilderberki sastanci okupljali vrhunsku elitu iz Europe
i Amerike radi tajnih vijeanja i politikih razgovora. Potom su davani
jednoglasno oblikovani komentari za novine i druge medije, ali nikad
nisu spominjani tajni sastanci iz Bilderberga. Ti su bilderberki sastanci
postali jednim od najuinkovitijih sredstava za oblikovanje poslijeratne
anglo-amerike politike.
Godine 1973. moni su ljudi okupljeni oko Bilderberga odluili
lansirati velebni napad na industrijski razvitak u svijetu, s ciljem da povrate
ravnoteu moi u korist anglo-amerikih nancijskih interesa. U namjeri
da to uine, odluili su
159
upotrijebiti svoje najdragocjenije oruje: kontrolu nad svjetskim

tokovima nafte. Politika Bilderberke skupine trebala je potaknuti globalni
embargo na naftu radi iznuivanja drastinog porasta cijene nafte u svijetu.
Od 1945. godine cijena je nafte u svjetskoj trgovini naftom bila, prema
meunarodnom obiaju, utvrena u dolarima. Na poslijeratnom naftnom
tritu vladale su amerike naftne kompanije. Otro i naglo poveanje
svjetske cijene nafte, znailo je, potom, jednako drastino poveanje
potranje amerikih dolara kojima se plaala prijeko potrebna nafta.
Nikad u historiji ljudskoga roda nije tako mali krug monika, sa
sjeditem u Londonu i New Yorku, u tolikoj mjeri kontrolirao gospodarsku
sudbinu cijeloga svijeta. Anglo-ameriki nancijski ustroj odluio je
upotrijebiti svoju naftnu mo na nain koji nitko nije mogao ni zamisliti.
Njihov je plan bio do krajnosti podao, ali su oni oito zakljuili da im je ta
znaajka glavna prednost.
Kissingerov naftni ok nakon Yom Kippura

Dana 6. oktobra 1973. Egipat i Sirija okupirali su Izrael i time potpalili
rat poznat pod nazivom Yomkipurski rat. Suprotno uvrijeenom
miljenju, taj rat nije bio rezultat jednostavnoga loeg prorauna, pogreke
ili odluke arapskih zemalja da poduzmu vojni napad na dravu Izrael.
Cijeli je slijed dogaaja oko izbijanja toga oktobarskog rata bio tajno
dirigiran iz Washingtona i Londona, uz primjenu monih diplomatskih
tajnih kanala koje je osmislio Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost
Henry Kissinger.
Kissinger je uinkovito kontrolirao poteze izraelske politike putem
svojih bliskih odnosa s izraelskim ambasadorom u Washingtonu Simchom
Dintzem. Osim toga, Kissinger je odravao veze s egipatskom i sirijskom
stranom. Njegova je metoda bila da jednostavno svakoj strani krivo prikae
kljune elemente druge strane, to je rezultiralo ratom, a potom i arapskim
naftnim embargom.
Kissinger, koji je u to vrijeme ve postao carem Nixonove obavjetajne
slube, uporno je zatajivao izvjea amerike tajne slube, ukljuujui i
uhvaene razgovore arapskih dunosnika, koji su potvrivali pripreme
za rat. Washington je napravio scenarij za rat i za njegove posljedice,
ukljuujui Kissingerovu zloglasnu leteu diplomaciju, a taj je scenarij u
tanine slijedio bilderberko vijeanje od prologa maja u Saltsjoebadenu,
160
koje se dogodilo oko est mjeseci prije izbijanja rata. Arapske su zemlje
izvoznice nafte trebale biti rtvenim jarcem za nadolazeu bjesomunu
reakciju svijeta, dok su anglo-ameriki interesni krugovi, koji su je kreirali,
stajali mirno u pozadini.3
Sredinom oktobra 1973. njemaka je Vlada kancelara Willyja Brandta
rekla amerikom ambasadoru u Bonnu da je Njemaka neutralna u sukobu
na Srednjem istoku i da nee dopustiti Sjedinjenim Dravama da alje
vojnu pomo Izraelu iz njemakih vojnih baza. Sa zlokobnom prijetnjom
slinih meusobnih poruka koje e se dogoditi oko 17 godina kasnije,
Nixon je 30. oktobra 1973. poslao kancelaru Brandtu otru protestnu
notu, koju je najvjerojatnije sastavio Kissinger:
Jasno nam je da su europske zemlje vie od nas ovisne o arapskoj nafti,
ali se ne slaemo da e se vaa ranjivost smanjiti ako se od nas odvojite u
tako vanom pitanju... Napominjete da ova kriza nije predmet zajednike
odgovornosti Saveza i da opskrba vojne opreme Izraelu ima ciljeve koji
ne spadaju u odgovornost Saveza. Ne vjerujem da moemo povui tako
preciznu crtu...4
Washington je odbio dopustiti Njemakoj da objavi svoju neovisnost
u sukobu na Srednjem istoku. Interesantno je, meutim, da je Britaniji
bilo doputeno da jasno izrazi svoju neutralnost, ime je izbjegla
posljedice arapskog naftnog embarga. Opet se London lukavo izvukao
iz meunarodne krize, iji je bio glavni tvorac. Jedna je od posljedica tog
poveanja cijene nafte od 400% bila ta da su stotine miliona dolara koje
su British Petroleum, Roval Dutch Shell i drugi anglo-ameriki naftni
koncerni investirali u riskantne naftne poslove na Sjevernom moru sada
mogle proizvoditi protabilnu naftu. Zanimljiva je injenica toga vremena
da protabilnost tih novih nalazita nafte na Sjevernom moru nije uope
bila sigurna do Kissingerova naftnog oka.
Tako su 16. oktobra 1973. godine zemlje lanice OPEC-a, nakon
sastanka u svezi s cijenom nafte odranog u Beu, podigle svoje cijene za
u to vrijeme zastraujuih 70%, s 3,01 na 5,11 dolara po barelu. Istoga
su dana lanice OPEC-a, citirajui ameriku podrku Izraelu u ratu
na Srednjem istoku, proglasile embargo na prodaju nafte Sjedinjenim
Dravama i Nizozemskoj, u kojoj su bile najvee naftne luke u Zapadnoj
Europi.
Saudijska Arabija, Kuvajt, Irak, Libija, Abu Dabi, Katar i Alir objavili
161
su 17. oktobra 1973., da e smanjiti proizvodnju nafte u oktobru na razinu

od 5% ispod septembarske razine i nastaviti smanjivati po 5% svakoga
mjeseca, dok se Izrael potpuno ne povue sa svih arapskih teritorija
okupiranih u junu 1967. i dok se ne vrate zakonska prava palestinskom
narodu. Prvi svjetski naftni ok (oil shock), ili, kako su ga Japanci nazvali
Oil Shokku, bio je na djelu.
Interesantno, naftni je ok bio u punom jeku upravo u trenutku kad
je predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava postajao lino upleten u ono
to se zvalo Aferom Watergate, ime je Henry Kissinger postao de facto
predsjednikom i vodio ameriku politiku u vrijeme krize krajem 1973.
godine.
Kad je Nixonova Bijela kua 1974. godine poslala jednog starijeg
dunosnika u ameriko Ministarstvo nancija da osmisli strategiju koja
bi prisilila OPEC da snizi cijenu nafte, bio je grubo odbijen. U jednom je
memorandumu taj dunosnik napisao: Bankarski su monici bili ti koji
su otklonili taj savjet i odravali program recikliranja kako bi omoguili
poveanje cijene nafte. Bila je to fatalna odluka...
Ameriko Ministarstvo nancija, pod vodstvom ministra Jacka
Benneta, ovjeka koji je pomogao usmjeriti Nixonovu sudbonosnu
dolarsku politiku u avgustu 1971., ve je ranije sklopilo tajni sporazum
s Monetarnom agencijom Saudijske Arabije, SAMA, koji je okonan u
jednom memorandumu iz februara 1975. Ameriki pomonik ministra
nancija Jack Bennett uputio je taj sporazum ministru vanjskih poslova
Henryju Kissingeru. Po tom je sporazumu pozamaan dio ogromnih
saudijskih prihoda od nafte trebao biti uloen u nanciranje decita
amerike Vlade. Mladi strunjak za investicijsko bankarstvo s Wall
Streeta David Mulford, koji je radio za vodeu tvrtku to je trgovala
euroobveznicama White Weld & Co. sa sjeditem u Londonu, poslan je
u Saudijsku Arabiju da bude glavni savjetnik za investicije za SAMA-u;
ustvari je poslan sa zadatkom da usmjerava ulaganja saudijskih petrodolara
u prave banke, naravno one u Londonu i New Yorku. Bilderberki je plan
funkcionirao upravo onako kako je bio zamiljen.5
Kissinger, koji je kao Nixonov svemoni savjetnik za nacionalnu
sigurnost ve imao kontrolu nad svim procjenama amerike tajne slube,
preuzeo je vlast i nad amerikom vanjskom politikom tako to je prisilio
Nixona da ga imenuje ministrom vanjskih poslova upravo pred izbijanje
Yomkipurskog rata u oktobru. Pokazatelj njegove sredinje uloge u
162
tim dogaajima je injenica da je Kissinger zadrao obje titule: mjesto

predsjednika Vijea za nacionalnu sigurnost Bijele kue i mjesto ministra
vanjskih poslova, to nije uspjelo ni jednoj osobi prije ni poslije njega. Za
vrijeme posljednjih mjeseci Nixonova predsjednikog mandata ni jedna
druga osoba nije imala toliku pojedinanu apsolutnu mo kao Henry
Kissinger. Kao sol na ivu ranu, Kissingeru je 1973. godine dodijeljena
Nobelova nagrada za mir.
Nakon jednog sastanka u Teheranu, 1. januara 1974., poveana je
cijena nafte u visini od 100%, to je cijenu nafte zemalja OPEC-a dovelo
na razinu od 11,65 dolara po barelu. To je uinjeno na iznenaujue
traenje iranskog aha, kojemu je to potajno naloio Henry Kissinger.
Samo nekoliko mjeseci prije toga ah se protivio poveanju cijene nafte
na 3,01 dolar po barelu iz straha da e to natjerati zapadne izvoznike da
povise cijene industrijske opreme koju je ah kanio uvoziti za potrebe
ambiciozne industrijalizacije Irana. Potpora Washingtona i Zapada Izraelu
u oktobarskome ratu pothranjivala je OPEC-ovu ljutnju na sastancima
zemalja OPEC-a. Ni Kissingerovo vlastito.Ministarstvo vanjskih poslova
nije bilo obavijeteno o Kissingerovim tajnim mahinacijama sa ahom.6
Od 1949. godine do kraja 1970. cijena sirove nafte sa Srednjeg Istoka
kretala se u prosjeku oko 1,90 dolara po barelu. Popela se na 3,01 dolar
poetkom 1973., u vrijeme sudbonosnog sastanka Bilderberke skupine
u Saltsjobadenu, na kojemu se raspravljalo o neminovnom porastu cijene
OPEC-ove nafte u budunosti. U januaru 1974. porast od 400% bio je
fait accompli.
Privredne posljedice naftnog oka

Drutveno stanje koje je naftni embargo izazvao u Sjedinjenim
Dravama krajem 1973. godine moglo bi se opisati kao panika. Tokom
cijele 1972. i poetkom 1973. godine velike su multinacionalne naftne
kompanije, na elu s Exxonom, vodile udnu politiku nestaice sirove
nafte. To im je omogueno nizom odluka koje je donio predsjednik Nixon
prema savjetima svojih pomonika. Stoga, kad je u novembru 1973.
nadoao embargo, njegove su posljedice bile krajnje dramatine. U to
je vrijeme Bijela kua bila odgovorna za kontrolu uvoza nafte u SAD po
amerikom Zakonu o trgovinskim sporazumima (Trade Agreements Act)
iz 1959.
163
U januaru 1973. Nixon je ministra nancija Georgea Shultza imenovao

i za svojega, tj. predsjednikova pomonika za gospodarska pitanja. Na tom
je poloaju Shultz nadgledao politiku uvoza nafte u Bijeloj kui. Njegov
je zamjenik, tj. zamjenik ministra nancija, William E. Simon, bivi
trgovac obveznicama na Wall Streetu, postavljen na mjesto predsjednika
znaajnoga Odbora za naftnu politiku koji je odluivao o koliinama
uvoza nafte u SAD u kritinim mjesecima koji su prethodili oktobarskom
embargu.
U februaru 1973. Nixon je bio prisiljen ustanoviti posebni trijumvirat
za energiju, u kojemu su bili Shultz, pomonik u Bijeloj kui John
Ehrlichman i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger, koji je
postao poznat pod imenom Posebni odbor Bijele kue za energiju. Potiho
se pripremao teren za plan Bilderberke skupine, iako gotovo nikome u
Washingtonu ni bilo gdje drugdje nije bila poznata ta injenica. U oktobru
1973. domae su amerike zalihe sirove nafte ve bile na zabrinjavajue
niskoj razini. OPEC-ov je embargo izazvao panino kupovanje goriva,
zahtjeve za tednjom, beskrajne redove na crpkama i jaku ekonomsku
recesiju.7
Naftna je kriza najtee pogodila najvei ameriki grad, New York. U
decembru 1974. devet najmonijih svjetskih bankarskih kua, na ijem
su elu bile banka Chase Manhattan Davida Rockefellera, Citibank
i londonsko-njujorka investicijska banka Lazard Freres, priopilo je
gradonaelniku New Yorka Abrahamu Beameu, politiaru staroga kova, da
preda ogromne mirovinske fondove toga grada jednom odboru tih banaka,
koji se zvao Municipal Assistance Corporation ili e u protivnom one i
njihovi utjecajni prijatelji u sredstvima priopavanja dovesti do nancijske
propasti grada. Ne iznenauje da je nedovoljno moni gradonaelnik
kapitulirao, a grad New York je bio prisiljen skresati sredstva za izgradnju
autoputeva, mostova, bolnica i kola kako bi opsluivao svoje dugove
bankama, kao i otpustiti desetke tisua radnika u gradskim slubama.
Najvei je ameriki grad poeo tonuti u smetlite. Felix Rohatyn iz
banke Lazard Freres postao je direktorom nove bankarske organizacije za
prikupljanje novca, koju je tisak nazvao Big MAC.
U Zapadnoj je Europi ok od rasta cijene nafte i embarga bio jednako
drastian. Od Britanije do europskog kontinenta, jedna je zemlja za
drugom osjeala posljedice najdublje ekonomske krize od 1930-ih godina.
irom Europe bankroti i nezaposlenost dosegnuli su zabrinjavajue
164
razine.
Njemaka je Vlada uvela hitnu zabranu vonje nedjeljom u oajnikom
naporu da smanji trokove uvoza nafte. U junu 1974. posljedice su naftne
krize doprinijele dramatinom slomu njemake Herstatt-Banke i krize
njemake marke koja je uslijedila. Godine 1974. njemaki su trokovi
na uvoz nafte porasli za zastraujuih 17 milijardi njemakih maraka, a
procjenjuje se da je pola miliona ljudi ostalo bez posla zbog naftnog oka.
Inacija je dosegnula zabrinjavajuu razinu od 8%. Naglo je poveanje
cijene od 400% osnovnog izvora energije u Njemakoj bilo pogubno za
industriju, transport i poljoprivredu. Kao posljedica naftnog oka, kljune
su industrijske grane poput eline industrije, brodogradnje . i hemijske
industrije u to vrijeme zapale u duboku krizu.
Vlada Willyja Brandta do temelja je poraena zbog posljedica naftne
krize u Njemakoj, jednako kao i zbog izbijanja pijunske afere Stasi o
upletenosti njegova bliskog suradnika, Gunthera Guillaumea. U svibnju
1974. Brandt je ponudio ostavku predsjedniku Savezne Republike
Njemake Heinemannu, koji je zatim imenovao Helmuta Schmidta
kancelarom. Veina je vlada irom Europe pala u to vrijeme, kao rtve
posljedica naftnoga oka na gospodarstvo njihovih zemalja.
A ekonomske posljedice na zemlje u razvoju - jer, u to vrijeme ih se s
pravom jo moglo zvati zemljama u razvoju, umjesto fatalistikog naziva
Trei svijet koji je danas jako u modi - posljedice porasta cijene njihova
primarnog izvora energije od 400%, koji se dogodio preko noi, bile su
zastraujue. Velika je veina manje razvijenih zemalja u svijetu, koje nisu
imale znaajnih vlastitih zaliha nafte, bila iznenada suoena s neoekivanim
i neplativim porastom cijene uvozne energije od 400%, da ne spominjemo
cijenu hemijskih proizvoda i umjetnih gnojiva za poljoprivredu, koji
se dobivaju . od nafte. U to su vrijeme komentatori poeli spominjati
trijadu, ratnodobnu ideju preivljavanja najjaih, i uveli pojmove
Treega svijeta i etvrtoga svijeta (zemlje nelanice OPEC-a).
Indija je 1973. godine imala pozitivnu platnu bilancu, to je bilo zdravo
stanje za jednu zemlju u razvoju. Godine 1974. njezine su zalihe u stranim
valutama iznosile 629 miliona dolara, kojima je plaala, u dolarima, skoro
dvostruki iznos od 1.241 miliona dolara godinje na ime uvoza godinjih
potreba nafte. Godine 1974. Sudan, Pakistan, Filipini, Tajland, Afrika i
Latinska Amerika su, jedna za drugom bile suoene s rastuim decitima
u svojim platnim bilancama. Tokom 1974., prema podacima MMF-a, sve
165
zemlje u razvoju zajedno nagomilale su ukupan trgovinski decit u iznosu

od 35 milijardi dolara, to je u to vrijeme bila kolosalna svota, a njihov
se decit, to ne iznenauje, poveao za etiri puta u odnosu na 1973.
godinu, tj. upravo proporcionalno poveanju cijene nafte.
Nakon nekoliko godina snanog industrijskog i trgovinskog razvitka iz
ranih 1970-ih godina, nagli je pad industrijske aktivnosti u gospodarstvima
cijeloga svijeta, od 1974. na 1975. godinu, bio vei od svih padova od
vremena rata. Meutim, dok je Kissingerov naftni ok iz 1973./74. imao
razoran uinak na svjetski industrijski razvitak, on je u isto vrijeme donio
ogromnu korist izvjesnim etabliranim krugovima - velikim njujorkim i
londonskim bankama i kompanijama Sedam sestara, tj. multinacionalnim
naftnim kompanijama u Sjedinjenim Dravama i Britaniji. Kompanija
Exxon je 1974. godine zamijenila General Motors na mjestu najvee
amerike korporacije po bruto prihodu. Njezine sestre nisu bile daleko iza
nje, ukljuujui Mobil, Texaco, Chevron i Gulf.
Glavnina je OPEC-ovih dolarskih prihoda, Kissingerovih recikliranih
petrodolara, bila uloena u vodee banke u Londonu i New Vorku, a
te su se banke bavile i dolarima i meunarodnom naftnom trgovinom.
Chase Manhattan, Citibank, Manufacturers Hannover, Bank of
America, Barclays, Lloyds, Midland Bank, sve su te banke uivale u
ogromnim prihodima od naftnog oka. Kasnije emo vidjeti kako su te
banke reciklirale svoje petrodolare tokom 1970-ih godina, i kako je to
recikliranje pripremilo teren za veliku krizu dugova iz 1980-ih godina.8
Otkidanje cvijeta s nuklearne rue

Jedna od glavnih briga tvoraca porasta cijene nafte od 400% bila je
kako sprijeiti da njihov drastini potez ne navede svijet na ubrzanje ve
jakoga trenda izgradnje daleko uinkovitijega i u konanici jeftinijeg izvora
energije - nuklearnih elektrana.
Kissingerov bivi dekan na Sveuilitu Harvard i ef iz vremena kad je
Kissinger kratko vrijeme bio savjetnik u Vijeu za nacionalnu sigurnost
u Vladi predsjednika Johna Kennedyja, bio je McGeorge Bundy. Bundy
je otiao iz Bijele kue 1966. godine kako bi igrao presudnu ulogu u
oblikovanju unutarnje politike Sjedinjenih Drava kao predsjednik najvee
privatne fondacije, Fondacije Ford. Do decembra 1971. Bundy je ve bio
ustanovio veliki novi projekt te fondacije - Projekt energetske politike
166
(Energy Policy Project), pod vodstvom S. Davida Freemana, s platnom

knjiicom od impresivnih 4 miliona dolara za mandat od najmanje tri
godine. Studija Bundvjeve Fondacije Ford, pod naslovom Vrijeme za
opredjeljenje: energetska budunost Amerike, izila je iz tiska tono usred
rasprave u vrijeme naftnog oka 1974. godine. Cilj joj je bio usmjeriti
javnu raspravu u tom presudnom trenutku naftne krize.
Po prvi je put u krugovima amerikog politikog ustroja proklamirana
lana teza da se razvitak energije i razvitak gospodarstva mogu odvojiti;
nisu to sijamski blizanci. Freemanova je studija zagovarala udne i
dokazivo nedjelotvorne alternativne izvore energije, poput vjetra,
solarnih reektora i sagorijevanja recikliranog otpada. Tim je izvjeem
Fordova fondacija poduzela prljav napad na nuklearnu energiju, tvrdei
da njezina tehnologija moe teoretski biti upotrijebljena za pravljenje
nuklearnih bombi. Samo gorivo ili jedan od nusproizvoda, plutonij,
moe se izravno ili u preraenom obliku upotrijebiti kao materijal za
nuklearne bombe ili eksplozivne naprave, ustvrdili su.
Studija Fordove fondacije ispravno je ustvrdila da je nuklearna energija
glavna konkurencija hegemoniji nafte u budunosti i upozorila na brzinu
kojom se nuklearna energija iri u svim dijelovima svijeta i to razvojem
novih nuklearnih tehnologija, u prvome redu brzih oplodnih reaktora i
centrifugalne metode obogaivanja urana. Tim je Bundyjevim projektom
stvoren okvir za antinuklearnu zelenu ofenzivu amerikog nancijskog
ustroja.9
Poetkom 1970-ih godina nuklearna se energija jasno pokazala kao
najbolje rjeenje za budunost na podruju proizvodnje elektrine energije,
bila je daleko uinkovitija (i za okoli manje tetna) od nafte ili uglja. U
vrijeme naftnog oka Europska zajednica je ve bila dobrano odmakla
na putu velikoga nuklearnog razvojnog programa. Poevi od 1975., po
planovima vlada zemalja lanica, do 1985. godine trebalo je izgraditi
izmeu 160 i 200 novih nuklearnih elektrana po cijeloj kontinentalnoj
Europi.
Schmidtova je Vlada u Njemakoj, reagirajui razumno na posljedice
naftnog oka iz 1974., donijela 1975. godine program za gradnju dodatnih
kapaciteta za nuklearnu energiju od 42 gigawatta, to bi do 1985. godine
pokrilo 45% ukupnih potreba Njemake za elektrinom strujom. Taj je
razvojni program unutar Europske zajednice premaivala samo Francuska,
koja je do 1985. planirala izgraditi nove kapacitete nuklearne energije od
167
45 gigawatta. U jesen 1975. talijanski je ministar industrije, Carlo Donat

Cattin, dao upute talijanskim kompanijama za nuklearnu energiju, ENEL
i CNEN, da izrade planove za izgradnju 20-ak nuklearnih elektrana koje bi
bile dovrene poetkom 1980-ih godina. ak je i panjolska, koja je tada
tek izlazila iz desetljea duge Francove vladavine, imala program koji je
predviao izgradnju 20 nuklearnih elektrana do 1983. Tipina nuklearna
elektrana jaine 1 gigawatta obino je dovoljna za opskrbu svih potreba
elektrine energije modernog industrijskog grada od milijun stanovnika.
U vrijeme naftnoga oka iz 1974. po prvi su se put naglo rastue
nuklearne industrije Europe, osobito Francuske i Njemake, poele
pojavljivati kao sposobni suparnici amerikoj prevlasti na nuklearnom
izvoznom tritu. Francuska je uspjela dobiti pismo namjere od iranskoga
aha, kao i njemaka kompanija KWU prije toga, za izgradnju etiri
nuklearna reaktora u Iranu, dok je Francuska ve bila potpisala ugovor
s pakistanskom Vladom predsjednika Bhuttoa za izgradnju moderne
nuklearne infrastrukture u toj zemlji. Pregovori izmeu njemake Vlade i
Brazila o suradnji na podruju mirnodopske upotrebe nuklearne energije
takoer su uspjeno okonani u februaru 1976.; po tome je dogovoru
Njemaka trebala izgraditi osam nuklearnih reaktora kao i postrojenja za
preradu i obogaivanje urana. Uz punu potporu svojih vlada, njemake su
i francuske kompanije ule u pregovore s odreenim zemljama u razvoju,
potpuno u duhu Eisenhowerove deklaracije Atomi za mir iz 1953.
Anglo-ameriki je obru, utemeljen na njihovoj vrstoj kontroli
najveega svjetskog izvora energije, nafte, oito bio u opasnosti ako se ti
ostvarivi programi nastave.
U poslijeratnom je razdoblju nuklearna energija bila tehnoloko
poboljanje u odnosu na naftu, jednako kao to je nafta bila poboljanje u
odnosu na ugalj kad su lord Fisher i Winston Churchill, krajem prologa
stoljea, tvrdili da britanska mornarica mora prijei s uglja na naftu. Glavna
je razlika 1970-ih godina bila u tome to su Britanija i njezini roaci u
Sjedinjenim Dravama drali u rukama svjetske zalihe nafte. Svjetska
je nuklearna tehnologija zaprijetila otvaranjem relativno neogranienih
energetskih mogunosti, osobito ako se ostvare planovi za komercijalnu
proizvodnju brzih oplodnih reaktora, kao i termonuklearne fuzije.
Odmah nakon naftnog oka iz 1974. osnovane su dvije organizacije
za nuklearnu energiju, obje sa sjeditem u Londonu. Godine 1975.
ustanovljena je jedna neformalna i polutajna skupina, nazvana Skupina
168
opskrbljivaa nuklearnom tehnologijom (Nuclear Suppliers Group), ili

Londonski klub, kako je postala poznata. U tu su skupinu spadale
Britanija, Sjedinjene Drave, Kanada, Francuska, Njemaka, Japan i SSSR.
Bio je to poetak anglo-amerikih nastojanja da nametnu samo-kontrolu
na polju nuklearnog izvoza. U svibnju 1975. ta je skupina upotpunjena
osnivanjem jo jedne tajne organizacije, koja je okupila najvee svjetske
opskrbljivae nuklearnog goriva, urana, londonski Institut za uran
(Uranium Institute), u kojemu su prevlast imale tradicionalno britanske
zemlje, ukljuujui Kanadu, Australiju, Junu Afriku i Ujedinjeno
Kraljevstvo. Te skrovite organizacije bile su potrebne, ali ne i dovoljne za
otklanjanje nuklearne prijetnje ranih 1970-ih godina.
Jedan je istaknuti ameriki protivnik nuklearne energije iz Instituta
Aspen ovako izrazio njihov problem: Moramo otkinuti cvijet s nuklearne
rue. I otkinuli su ga.
Stvaranje anglo-amerikoga zelenog plana

Nije bilo nimalo sluajno to je sve vei dio stanovnitva u Zapadnoj
Europi, osobito u Njemakoj, nakon recesije iz 1974./75. izazvane
naftnim okom, poeo po prvi put u poslijeratnom razdoblju govoriti o
granicama razvitka ili prijetnjama okoliu i propitivati svoje vjerovanje
u naelo industrijskog razvitka i tehnolokog napretka. Rijetki su bili oni
koji su razumjeli do koje su mjere njihova nova miljenja bila pomno
izmanipulirana s vrha putem mree koju su uspostavili oni isti angloameriki nancijski i industrijski krugovi koji su stajali iza strategije
naftnog oka iz Saltsjobadena.
Poevi 1970-ih godina lansirana je strahovita propagandna ofenziva
iz odabranih anglo-amerikih trustova mozgova i asopisa, s namjerom da
oblikuju novi pristup granica razvitka, koji e osigurati uspjeh drastine
strategije naftnog oka. Ameriki nafta Robert O. Anderson, koji je
sudjelovao na sastanku Bilderberke skupine u Saltsjoebadenu u svibnju
1973., bio je sredinja gura u provedbi anglo-amerike ekoloke ofenzive
koja je uslijedila. Bit e to jedna od najuspjenijih prijevara u historiji.
Anderson i njegova Atlantic Richeld Oil Co. dostavili su milijune
dolara, preko svoje fondacije Atlantic Richeld, pomno odabranim
organizacijama za napad na nuklearnu energiju. Jedna od skupina koja se
najvie okoristila Andersonovom irokogrudnou, bila je skupina zvana
169
Prijatelji Zemlje (Friends of the Earth) koja je u to vrijeme osnovana

Andersnovom donacijom od 200.000 dolara. Jedna od prvih akcija
Andersonovih Prijatelja Zemlje bila je nanciranje napada na njemaku
nuklearnu industriju putem antinuklearnih akcija kao to su bile
demonstracije protiv Brockdorfa 1976. godine, koje je predvodio voda
Prijatelja Zemlje Holger Strohm. Direktor Prijatelja Zemlje u Francuskoj,
ovjek po imenu Brice LaLonde, bio je partner u odvjetnikoj tvrtki
obitelji Rockefeller u Parizu, koja se zvala Coudert Brothers, a 1989.
godine postao je ministar za okoli u Mitterrandovoj Vladi.
Upravo su Prijatelji Zemlje bili ti koji su sprijeili provedbu velikog
sporazuma izmeu Japana i Australije o opskrbi urana. U novembru 1974.
japanski je premijer Tanaka stigao u Canberru na sastanak s australskim
premijerom Gaughom Whitlamom. Dvojica su premijera postigla
dogovor potencijalno vrijedan milijarde dolara, po kojemu e Australija
opskrbljivati japanske potrebe uranske rude u budunosti, kao i ui s
Japanom u zajedniki projekt razvoja tehnologije obogaivanja urana.
Britanski je div rudnika urana, Rio Tinto Zine, tajno poslao Prijatelje
Zemlje u Australiju da okupe protivnike zakljuivanja skorog sporazuma
s Japanom, to je nekoliko mjeseci kasnije rezultiralo padom Whitlamove
Vlade. Prijatelji Zemlje imali su prijatelje na svim visokim poloajima u
Londonu i Washingtonu.
Glavno orue Roberta O. Andersona za irenje nove ideologije granica
razvitka meu vladajuim krugovima Europe i Amerike, bio je njegov
Aspen Institute for Humanistic Studies (Institut za drutvena istraivanja).
S Andersonom kao predsjednikom i Thorntonom Bradshawom iz
kompanije
Atlantic Richeld kao potpredsjednikom, Institut Aspen bio je glavni
provodnik za ostvarenje novog antinuklearnog programa vladajuega
ustroja poetkom 1970-ih godina.
Meu poznatijim skrbnicima Instituta Aspen u to vrijeme bio je
predsjednik Svjetske banke i ovjek koji je vodio Vijetnamski rat, Robert
S. McNamara. Meu pomno odabranim povjerenicima Instituta Aspen
bili su u to vrijeme lord Bullock s Oxfordskog univerziteta, Richard
Gardner, ameriki ekonomist anglol koji je kasnije postao amerikim
ambasadorom u Italiji i Russell Peterson, bankar s Wall Streeta, koji je
radio u rmi Lehman Brothers Kuhn Loeb Inc., kao i lan upravnog
odbora Exxona Jack G. Clarke, Jerry Me Afee iz Gulf Oila, direktor
170
Mobil Oila George C. McGhee, bivi dunosnik Ministarstva vanjskih

poslova koji je bio prisutan na osnivakom sastanku Bilderberke skupine
1954. godine. S Andersonovim je Institutom u tom ranom razdoblju bila
povezana i groca Marion Donho, izdava Die Zeita u Hamburgu, kao i
bivi predsjednik banke Chase Manhattan i visoki povjerenik za Njemaku
John J. McCloy.
Robert O. Anderson doveo je na mjesto predsjednika Instituta Aspen
gospodina Josepha Slatera iz Fordove fondacije, na ijem je elu bio
McGeorge Bundy. Bila je to uistinu usko povezana obitelj anglo-amerikog
ustroja iz ranih 1970-ih. Prvi projekt koji je Slater lansirao u Aspenu bio je
priprema jedne meunarodne organizacijske ofenzive protiv industrijskog
razvitka, a osobito protiv nuklearne energije, pod pokroviteljstvom
(i novcem) Ujedinjenih naroda. Slater je osigurao potporu vedskog
ambasadora u Ujedinjenim narodima Sverkera Aastroma, koji je u
Ujedinjenim narodima progurao prijedlog za odravanje meunarodne
konferencije o okoliu, usprkos otrim prigovorima od strane zemalja u
razvoju.
Konferenciju Ujedinjenih naroda o okoliu, odranu u junu 1972. u
Stockholmu, od samoga su poetka vodili ljudi iz Andersonova Instituta
Aspen. lan upravnog odbora Aspena, Maurice Strong, kanadski
nafta iz kompanije Petro-Canada, bio je predsjednik Stokholmske
konferencije. Aspen je takoer osigurao nancijska sredstva za stvaranje
meunarodne mree nultog razvitka pod pokroviteljstvom UN-a, nazvane
Meunarodnim institutom za okoli i razvitak (International Institute
for Environment and Development), u ijem su odboru bili Robert
O. Anderson, Robert McNamara, Strong i Roy Jenkins iz britanske
Laburistike stranke. Ta je nova organizacija odmah proizvela knjigu
pod naslovom Only One Earth (Samo jedna Zemlja), koju su napisali
Rene Dubos sa Univerziteta Rockefeller i britanska maltuzijanka Barbara
Ward (lady Jackson). Meunarodne su trgovake komore bile u to vrijeme
ak prisiljene sponzorirati Mauricea Stronga i druge osobe iz Aspena na
semirarima na kojima su poslovne ljude iz cijeloga svijeta upuivali u novoj
ideologiji ouvanja okolia.
Stokholmska konferencija iz 1972. stvorila je potrebnu meunarodnu
organizacijsku i reklamnu infrastrukturu, tako da se u vrijeme Kissingerova
naftnog oka iz 1973./74. mogla lansirati jaka antinuklearna propagandna
ofenziva, uz dodatnu pomo miliona dolara koji su bili lahko dostupni
171
preko kanala povezanih s naftom, tj. uz pomo kompanije Altantic

Richeld, Fonda Rockefeller Brothers i drugih slinih elitnih angloamerikih vladajuih krugova. Meu skupinama koje su ti ljudi u to
vrijeme nancirali bile su organizacije poput ultra elitistikog World
Wildlife Funda, kojemu je tada predsjedavao lan Bilderberke skupine
princ Bernhard, a kasnije John Loudon iz kompanije Royal Dutch
Shell.10
Da su ti vladajui nancijski krugovi imali ogroman utjecaj na
amerike i britanske medije u to vrijeme pokazuje i injenica da nije
lansirana nikakva javna povika radi ispitivanja mogueg sukoba interesa
izmeu antinuklearne ofenzive koju je dobrano nancirao Robert O.
Anderson i injenice da je njegova kompanija Atlantic Richeld Oil bila
meu onima koje su najvie protirale od poveanja cijene nafte iz 1974.
godine. Andersonova je kompanija, ARCO, ve bila investirala desetke
miliona dolara u jako nesigurnu naftnu infrastrukturu u zaljevu Prudhoe
na Aljasci i u britanskim vodama Sjevernog mora, zajedno s Exxonom,
British Petroleumom, Shellom i drugim Sestrama.
Da naftni ok iz 1974. godine nije podigao cijenu nafte na 11,65 dolara
po barelu ili tu negdje, Andersonova bi ulaganja, kao i ulaganja British
Petroleuma, Exxona i drugih u Sjevernom moru i Aljasci bila dovela do
nancijske propasti. S ciljem da osigura naklonost medija, Anderson je
u to vrijeme kupio londonski Observer. Praktiki nitko nije pitao jesu
li Anderson i njegovi utjecajni prijatelji moda unaprijed znali da e
Kissinger stvoriti uslove za porast cijene nafte od 400%.
Kako ni jedan kameni nultoga razvitka ne bi ostao nedirnut, Robert
O. Anderson je takoer darovao znatna sredstva za projekt koji je pokrenula
obitelj Rockefeller zajedno s Aurelijem Pecceijem i Alexanderom Kingom,
na Rockefellerovu imanju u mjestu Bellagio u Italiji. Godine 1972. taj
Rimski klub i ameriko Udruenje Rimskoga kluba dali su irok publicitet
svom izdanju znanstveno lane kompjutorske simulacije koju su pripremili
Dennis Meadows i Jay Forrester, uvenu tvorevinu Limits to Growth
(Granice razvitka). Meadows i Forrester su modernim kompjutorskim
crteima uljepali ozloglaeni esej Thomasa Parsona Malthusa i tvrdili da e
svijet uskoro nestati zbog nedostatka odgovarajuih izvora energije, hrane
i drugih potreptina. Kao i Malthus oni su namjerno zanemarili znaaj
tehnolokog napretka za poboljanje uslova ovjekova ivota. Njihova je
poruka bila poruka krajnjega mraka i kulture pesimizma.
172
Njemaka je bila jedna od zemalja prema kojima je ta nova angloamerika antinuklearna ofenziva bila najvie usmjerena. Dok je francuski
nuklearni program bio podjednako ambiciozan ili ak ambiciozniji,
procjena je bila da je Njemaka zemlja gdje sredstva anglo-amerike
tajne slube imaju veega izgleda za uspjeh zbog njihova nekadanjeg
sudjelovanja u okupaciji Savezne Republike Njemake. Ofenziva je
lansirana im se osuila tinta na programu nuklearnog razvoja Schmidtove
Vlade iz 1975.
Jedna djevojka, ija je majka bila Njemica, a ouh Amerikanac, koja
je ivjela u Sjedinjenim Dravama do 1970. i, izmeu ostaloga, radila za
amerikoga senatora Huberta Humphreyja, bila je kljuni izvritelj toga
novog projekta. Petra K. Kelly, kako se zvala, imala je bliske veze, iz vremena
dok je ivjela u Americi, s jednom od glavnih novih anglo-amerikih
antinuklearnih organizacija, koje je osnovala fondacija Ford McGeorgea
Bundyja, a zvala se Natural Resources Defense Council (Vijee za obranu
prirodnih bogatstava). U to su vrijeme meu lanovima odbora Vijea za
obranu prirodnih bogatstava bili i Barbara Ward (lady Jackson) i Laurence
Rockefeller. U Njemakoj je Petra Kelly sredinom 1970-ih godina poela
organizirati napade putem sudskih postupaka protiv njemakog programa
nuklearne izgradnje, to je rezultiralo skupim kanjenjima i kasnije velikim
smanjenjima ukupnoga njemakog nuklearnog programa.
Kontrola porasta stanovnitva postaje

nacionalna sigurnost Sjedinjenih Drava
Godine 1798., jednoga su mranog engleskog sveenika, Thomasa
Parsona Malthusa, profesora politike ekonomije na koledu Istonoindijske
kompanije u Haileyburyju koji je bio u vlasnitvu britanske kompanije
East India, trenutano proglasili slavnim njegovi sponzori u Engleskoj
zbog njegova eseja pod naslovom Essay on the Principle of Population
(Ogled o naelu stanovnitva). Sam je esej bio oita znanstvena prijevara,
uvelike plagijat venecijanskog napada na pozitivnu populacijsku teoriju
Benjamina Franklina.
Venecijanski je napad na Franklinov esej potpisao Gianmaria Ortes
1774. godine. Malthusova je adaptacija Ortesove teorije bila obogaena
fasadom matematikih formula koje je nazvao zakonom geometrijske
progresije. Prema njegovu takozvanom zakonu ljudska se populacija
173
neprestano geometrijski iri, dok su sredstva za ivot aritmetiki, odnosno

linearno, ograniena.
Malthus je prilino jasno rekao kako se moe postii njegova idealna
ravnotea izmeu broja stanovnika i koliine hrane. Sva djeca koja se rode
iznad broja potrebnog za odravanje broja stanovnika na eljenoj razini,
neizbjeno (bi) morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smru
odraslih osoba.
Nadalje je Malthus sasvim jasan u tvrdnji da to mora biti aktivna
politika vlasti:
Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta
umjesto da ga glupo i uzaludno pokuavamo sprijeiti. A ako se bojimo
preestih posjeta stranoga oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti
druge oblike prisilnog i prirodnog unitenja. Umjesto preporuivanja
istoe siromanima, trebamo potaknuti suprotne navike. U naim
gradovima trebamo praviti ue ulice, nagomilavati vie ljudi u kue i
izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaih voda
i osobito poticati naseljavanje u svim movarnim i nezdravim uslovima. Ali
iznad svega trebamo strogo osuivati specine lijekove protiv harajuih
bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da
su ovjeanstvu uinili uslugu time to su osmislili projekte za potpuno
istrijebljenje neke odreene bolesti.11
Nedostatak Malthusove tvrdnje, kako je to nepobitno pokazao
spektakularni razvitak civilizacije, tehnologije i poljoprivredne proizvodnje
od 1798., bio je u njegovu namjernom zanemarivanju doprinosa napretka
nauke i tehnologije za ogromno poveanje imbenika poput uroda usjeva,
produktivnosti rada i slino.
Sredinom 1970-ih godina, to pokazuje uinkovitost novoga
propagandnog napada od strane anglo-amerikog ustroja, dunosnici
amerike Vlade otvoreno su se hvalili na javnim konferencijama za
tisak da su predani neomaltuzijanci, za to bi samo desetljee prije
toga bili ismijani i zbaeni s poloaja. Ali, ta nova privrenost britanskoj
maltuzijanskoj ekonomiji nije se nigdje u Sjedinjenim Dravama pokazala
tako okrutnom kao u Kissingerovu Vijeu za nacionalnu sigurnost.
Dana 24. aprila 1974., usred naftne krize, savjetnik za nacionalnu
sigurnost u Bijeloj kui, Henry Alfred Kissinger, objavio je jedan
dokument nazvan Memorandum o studiji Vijea za nacionalnu sigurnost
174
200 (National Security Council Study Memorandum 200 ili skraeno

NSSM 200), na temu Posljedice porasta stanovnitva u cijelome svijetu
na sigurnost i prekomorske interese SAD-a. Analiza je upuena
svim ministrima, vojnim zapovjednicima u Bijeloj kui, kao i CIAi i drugim slubama. Dana 16. oktobra 1975. na nagovor Kissingera
predsjednik Gerald Ford objavio je memorandum kojim potvruje potrebu
za amerikom kontrolom nad pitanjima svjetske populacije, temeljen
na sadraju tajnoga dokumenta NSSM 200. Po prvi put u amerikoj
historiji taj je dokument prihvatio maltuzijanizam kao izrijekom poeljan
cilj sigurnosne politike Vlade Sjedinjenih Amerikih Drava. Jo je gora
ironija bila injenica da je tu politiku potaknuo idov roen u Njemakoj.
ak su i u vrijeme nacistikog reima u Njemakoj dunosnici njemake
Vlade bili obazriviji u slubenom prihvaanju takve politike.
NSSM 200 tvrdi da porast stanovnitva u odreenim zemljama u
razvoju, koje osim toga imaju strateka bogatstva potrebna amerikom
gospodarstvu, predstavlja potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti
SAD-a. Ta studija upozorava da e te zemlje, koje imaju potrebne sirovine,
pod pritiskom rastueg broja stanovnika, poeti zahtijevati vee cijene i
bolje uslove trgovine za izvoz svojih sirovina u Sjedinjene Drave. U tom
je smislu NSSM 200 napravio ciljni popis od 13 zemalja, koje su izdvojene
kao strateki ciljevi za amerika nastojanja radi kontrole porasta
stanovnitva. Taj je popis sastavljen 1974. godine. Nema nikakve dvojbe da
je popis zemalja koje su trebale postati rtvom te politike sastavljen nakon
zatvorenih konzultacija s britanskim Ministarstvom vanjskih poslova, kao
to je to bio sluaj i kod svih drugih veih odluka u kojima je Kissinger
igrao neku ulogu.
Kissinger je u tom memorandumu izrijekom izjavio u kolikoj
mjeri sredstva utroena na kontrolu porasta stanovnitva mogu biti
uinkovitija od (sredstava) utroenih na poboljanje proizvodnje kroz
direktna ulaganja u navodnjavanje, elektrane i tvornice. Ni britanski
imperijalizam iz 19. stoljea ne bi to mogao bolje izraziti. S tom tajnom
politikom deklaracijom Vlada Sjedinjenih Drava prihvatila je program
koji e doprinijeti njezinoj vlastitoj ekonomskoj smrti, kao i gladi, bijedi
i nepotrebnom umiranju u svim zemljama u razvoju. Trinaest ciljnih
zemalja nabrojenih u Kissingerovoj studiji bile su Brazil, Pakistan, Indija,
Banglade, Egipat, Nigerija, Meksiko, Indonezija, Filipini, Tajland, Turska,
Etiopija i Kolumbija. Poziva se itatelj da se prisjeti tragine historije tih
175
nesretnih 13 zemalja otkako je Kissinger sastavio svoj popis krajem 1974.

godine.
Biljeke:
1. Argy, Victor: The Postwar International Money Crisis (Poslijeratna meunarodna novana
kriza), George Allen & Unwin, London, 1981.
2. Saltsjoebaden Conference, Bilderberg meetings (Konferencija iz Saltsjoebadena, Bilderberki
sastanci), 11.-13. maja 1973. Autor ove knjige posjeduje originalni primjerak slubenog
razgovora s tog sastanka. Dnevni red za sastanak Bilderburke skupine u Saltsjoebadenu
u svibnju 1973. sastavio je Robert Murphy. To je onaj isti ovjek koji se 1922. godine, kao
konzul u Munchenu, po prvi put sastao s Adolfom Hitlerom i poslao svojim pretpostavljenima
u Washington povoljne preporuke (vidi 6. poglavlje). Robert D. Murphy takoer ]e osmislio
ameriku politiku prema Njemakoj nakon 1944., kad je bio na poloaju politikog savjetnika
u Njemakoj i od 1945. do 1949. na poloaju savjetnika Ureda vojne vlasti za Njemaku.
Walter Levy, koji je podnio izvjee Bilderberkoj skupini, izgradio je svoju karijeru kao pobornik
velikih naftnih kompanija. Godine 1948., kao slubeni ekonomist za naftu pri amerikoj Vladi
u Upravi za ekonomsku suradnju Marshallova plana, Levy je pokuao sprijeiti slubenu istragu
vladine Uprave za ekonomsku suradnju, koja je ispitivala optube o prekomjerno visokim
cijenama nafte nametnutim europskim zemljama -korisnicama Marshallova plana.
3. Goaln, Matti: The Secret Conversations of Henry Kissinger: Step-by-step diplomacy in the
Middle East (Tajni razgovori Henrya Kissingera: diplomacija korak po korak na Srednjem
Istoku), Bantam Books Inc., New York, 1976.
4. Kissinger, Henry A.: Years of Upheaval (Godine nemira), Little, Brown & Co., Boston,
1982,
5. Memorandum objavljen u International Currency Review, tom 20., 6. januara 1991.,
London, str. 45.
6. Akins, James: Privatni razgovori glede njegova poloaja direktora Ureda za goriva i energiju
u amerikom Ministarstvu vanjskih poslova, u to vrijeme, a kasnije ambasadora u Saudijskoj
Arabiji.
7. Goodwin, Craufurd D. i drugi: Energy Policy in Perspective, The Brookings Institution,
Washington D. C, 1981.
8. Radi temeljitijeg uvida u bliske veze izmeu gospodina Kissingera i britanskog Ministarstva
vanjskih poslova tokom cijelog razdoblja naftnoga oka iz ranih 1970-ih godina, korisno
je navesti jedan dio iz nevjerovatno iskrenog Kissingerova obraanja, 10. maja 1982., u
Kraljevskom institutu za meunarodne poslove (Royal Institute of International Aairs) u
Londonu. Nakon nekoliko minuta emocionalnih pohvala na ime dva stoljea mudre britanske
diplomacije ravnotee moi, Kissinger s odobravanjem navodi poslijeratne amerikobritanske posebne odnose, dodajui: Naa je poslijeratna diplomatska historija prepuna
anglo-amerikih dogovora i razumijevanja, katkada po presudnim pitanjima, koji nisu
nikada pretvoreni u slubene dokumente... Britanci su bili tako uistinu od pomoi da su
postali sudionikom u unutarnjim amerikim vijeanjima, do razine koju vjerovatno nikada
ranije nisu prakticirale suverene drave. Tokom mojega boravka u Bijeloj kui, Britanci su
176
igrali kljunu ulogu u nekim amerikim bilateralnim pregovorima... U vrijeme moje politike
u Bijeloj kui bolje sam informirao britansko ministarstvo vanjskih poslova i vie ga angairao
nego ameriko Ministarstvo vanjskih poslova... Kissinger potom navodi kao primjer amerike
pregovore koje je on vodio o budunosti Rodezije: U svojim sam pregovorima o Rodeziji koristio
jedan britanski nacrt s britanskim pravopisom ak i onda kad nisam u potpunosti vidio razliku
izmeu radnog materijala i dokumenta odobrenog od Kabineta. Praksa suradnje cvjeta do
dananjega dana... Kissinger, Henry A. Reections on a Partnership: British and American
Attitudes to Posnvar Foreign Policy (Razmiljanja o partnerstvu: britanski i ameriki stavovi
u odnosu na poslijeratnu vanjsku politiku), Royal Institute of International Aairs, Chatham
House, London, 10. maja 1982.
9. Ford Foundation Energy Policy Project (Projekt energetske politike Fondacije Ford): A Time
to choose: Americaa Energy Future (Vrijeme odluke: Energetska budunost Amerike), Ballinger
Publishing Co., Cambridge, Massachusetts, 1974.
10. U junu 1973., na osobnu inicijativu predsjednika banke Chase Manhattan Davida
Rockefellera, osnovana je jedna utjecajna nova meunarodna organizacija, uvelike sazdana
na temeljima Bilderberke skupine. Nazvana je Trilateralna komisija, a prvi joj je izvrni
direktor bio sudionik sa sastanaka Bilderberke skupine Zbigniew Brzezinski. Trilateralna je
komisija pokuala, po prvi put u poslijeratnoj amerikoj historiji, privui japansku poslovnu
i nancijsku elitu u anglo-ameriko konsenzusno oblikovanje politike. Godine 1976. Henry
Kissinger i Brzezinski su zamijenili mjesta; Kissinger je postao direktor Trilateralne komisije,
a Brzezinski je otiao na njegov posao savjetnika za nacionalnu sigurnost novom predsjedniku
Jimmyju Carteru, koji je i sam bio lanom polutajne skupine Trilateralne komisije, kao i mnogi
od kljunih ministara njegova kabineta.
11. Podloga za ovaj dio rezultat je autorovih dugih razgovora i istraivanja industrijskih
korporacija tokom vie od 16 godina.
12. Odlinu kritiku Malthusa i maltuzijanske ekonomije moete nai u: LaRouche, Lyndon H.
There Are No Limits to Growth (Nema granica razvitku), New Benjamin Franklin House,
New York, 1983.
13. National Security Study Memorandum 200: Implications of Worldwide Population
Growth for U. S. Securitv and Overseas Interests, Dravni arhiv Sjedinjenih Amerikih
Drava (U. S. National Archives), 10 decembra 1974.
177
178
DESETO POGLAVLJE
Odgovor Europe, Japana i zemalja u

razvoju na naftni ok
Petrodolarski monetarni poredak
opustoio zemlje u razvoju
Usprkos ogromnim ekonomskim i nancijskim udarima na svjetsko
gospodarstvo proizilim iz jako visoke cijene nafte iz 1974., u nekim se
dijelovima svijeta krajem 1975. industrija poela ponovno razvijati, kao da
je pretrpjela zastraujui udarac, pribrala se i krenula naprijed. Kissingerov
je naftni udar iz 1974. postigao izvjesne ciljeve za anglo-ameriku
Bilderberku skupinu, ali globalni parametri industrijskog razvoja nisu ni
u kom sluaju jo bili odluno promijenjeni u njihovu korist. Njihova je
stalna strateka dominacija jo bila u smrtnoj opasnosti.
Ako prouimo svjetsku proizvodnju elika, kao i ukupnu brodarsku
trgovinu u tonama po kilometru, zapaamo upadljivu koliinu zdravlja u
svjetskom ekonomskom napretku. Poevi od ranih 1950-ih godina, kad
se svijet poeo obnavljati od razaranja Drugog svjetskog rata, svjetska je
proizvodnja sirovog elika bila u stalnom porastu, mjerena u metrikim
tonama proizvedenoga sirovog elika. elik je i danas jedna od najboljih
pojedinanih vrijednosti po kojoj se moe mjeriti ukupan industrijski
napredak gospodarstva neke zemlje. Za razliku od posvuda modernoga
izrauna bruto nacionalnog proizvoda (Gross National Product - GNP),
koji mjeri razine cijena, bez obzira na to je li jedna djelatnost produktivna
ili neproduktivna, radi li se o gradnji infrastrukture ili troenju na kockanje
u kockarnicama Las Vegasa, s proizvodnjom se elika mjerena u tonama ne
moe manipulirati. To je vrsta mjera. tovie, elik je bitan za transport,
za izgradnju, za infrastrukturu svake vrste.
Zapadni je svijet, ukljuujui i zemlje u razvoju, stalno poveavao
svoju proizvodnju elika s manje od 175 miliona metrikih tona 1950.
godine dok nije dosegnula historijski vrhunac od neto ispod 500 miliona
metrikih tona u vrijeme nadolaska Kissingerova naftnog udara 1974./
75. elik je takoer jedna od energetski najzahtjevnijih industrijskih
179
grana. Dvije do tri godine poslije prvoga naftnog udara, ekonomski se

udar odrazio na svjetsku industriju elika i proizvodnja je pala za skoro
15% ispod svog vrhunca iz 1974/75. Ali je ve 1976. proizvodnja elika
poprimila stalan trend porasta.
Slino se dogodilo i sa svjetskom pomorskom trgovinom u kojoj je
dolo do otrog pada u ukupnim tonama po milji transporta okeanskih
brodova, kao reakcija na naftni udar iz 1974. i naglog opadanja svjetskog
gospodarstva, nakon kojega je uslijedio polagani ali stalni oporavak sve
do 1977./78. Godine 1975. zabiljeila je prvi vei pad svjetske trgovine
od kraja rata, tj. od 1945. godine, za znaajnih 6%, uz polagani kasniji
porast.1
Meutim, ima jedan sektor koji se nije oporavio od najveega
nancijskog i inacijskog udara u poslijeratnom razdoblju, a to su siromane
zemlje juno od ekvatora, osobito one koje nisu imale nikakvih vlastitih
zaliha nafte. Za veliku veinu zemalja u razvoju, naftni je udar znaio kraj
razvoja, nemogunost nanciranja industrijskog i poljoprivrednog razvitka
i gubitak nade u bolji ivot koja se pojavila tokom 1960-ih godina.
Kao da ih je pogodila neka izopaena sudbina, taj se naftni udar tokom
1974. i 1975. godine poklopio s pojavom najvee svjetske sue kakve nije
bilo desetljeima, to je dovelo do jako slabih etvi, osobito u Africi, Junoj
Americi i nekim dijelovima Azije, upravo u trenutku kad su posljedice
naftnog udara na ekonomiju bile najvee. Kad im je oajniki bio potreban
uvoz rekordnih koliina ita i drugih namirnica iz Sjedinjenih Amerikih
Drava i Zapadne Europe, veina se nerazvijenih zemalja nala suoena s
glau, bez mogunosti da nancira tako velike koliine uvozne hrane, a da
ne spominjemo nanciranje naftnog udara.
Stanje do kojega je dovelo anglo-ameriko odvajanje dolara od zlata u
avgustu 1971., nakon ega je uslijedila iznuena inacija cijene nafte od
400%, stvorilo je katastrofu za veinu svjetskog stanovnitva koje ivi u
zemljama u razvoju.
U to je vrijeme predsjednik Talijanske banke Guido Carli primijetio
da se na bankarsku zajednicu sve vie gleda s mrnjom... Osjeaj
nepovjerenja proizlazi iz uvjerenja da su komercijalne banke prigrabile
preveliki dio monetarnog suvereniteta. Carli je opisao uinke naftnog
oka na svjetske nancijske tokove u jednom obraanju kolegama
bankarima poetkom 1976. godine. U kontekstu odvajanja dolara od zlata
180
iz 1971. godine i uktuirajuih teajeva, naftni je ok stvorio nelikvidnost

u cijelome svijetu. Pomanjkanje likvidnosti u svijetu stvorile su banke,
rekao je Carli, a u velikoj mjeri amerike banke preko svojih podrunica
u prekomorskim zemljama.
Carli je primijetio da neki na taj proces gledaju kao na potvrdu zlih
namjera onih koji su bili iza stvaranja novoga dolarskog monetarnog
poretka bez zlatne podloge, i dre da iskorjenjivanje zlata iz monetarnog
sistema i neuspostavljanje slubenih instrumenata koji bi zamijenili zlato
potvruju zao plan kojemu je cilj jaanje dominantnog poloaja amerikih
banaka.2
Neki su to uistinu vidjeli kao zlu namjeru. Dok su industrijske zemlje
doivjele izvjestan lagani oporavak od poetnog naftnog oka u 1975.
godini, sveukupan se poloaj gospodarstava zemalja u razvoju pogorao
kao posljedica uetverostruene cijene nafte. Ukupni je decit na raunima
zemalja u razvoju narastao od prosjenih 6 milijardi dolara godinje u
ranim 1970-im godinama na vie od 26 milijardi dolara u 1974. godini
(i ovdje se dogaa etverostruko poveanje, usporedo s poveanjem cijene
nafte), do nepodnoljivoga sedmerostrukog poveanja na 42 milijarde
dolara u 1976. godini, a velika je veina toga decita otpadala na one
zemlje u razvoju iji je prihod po glavi stanovnika bio najnii u svijetu.
Pod prijetnjom da e izgubiti pristup daljnjim posudbama od Svjetske
banke i privatnih industrijsko-dravnih banaka, manje razvijene zemlje
bile su prisiljene preusmjeravati dragocjena sredstva iz poljoprivrednog i
industrijskog razvoja u tek smanjenje tog decita platne bilance. Uvoznu
su naftu morali skupo plaati, i to u dolarima, dok je cijena njihovih
izvoznih sirovina jako pala u globalnoj recesiji iz 1974./ 75. Te su zemlje
bile prisiljene uzimati kratkorone kredite za pokrivanje ogromnih uplata
za uvoznu naftu, a jedini su vaniji kreditori, spremni davati kredite, bile
amerike i britanske eurodolarske banke, koje su na taj nain reciklirale
svoja ogromna petrodolarska bogatstva. Rezultat je bio da su cijeli Indijski
potkontinent, najvei dio Afrike i itavi predjeli Latinske Amerike potonuli
u jaku ekonomsku i politiku krizu.
Privatne su amerike i europske banke priskoile u pomo, prema
bilderberkoj strategiji recikliranja petrodolara, i davale kredite tim
zemljama, ali samo da izravnaju raune koji su bili u haosu od angloamerikoga naftnoga oka. One nisu meutim nancirale stvaranje
potrebne proizvodne infrastrukture ili tehnolokog razvitka. Ti su privatni
181
petrodolarski krediti dolazili iz londonskih eurodolarskih banaka

Sjedinjenih Drava i Britanije. Naftni prihodi zemalja OPEC-a, plaani
Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i drugim zemljama, plaani su u dolarima, a
ti su dolari usmjeravani i vodeni u londonske eurodolarske banke na
stranom terenu kako bi bili, u obliku kredita, dani rtvama naftnog oka iz
sektora zemalja u razvoju.
U tome procesu dr. Kissinger i njegovi prijatelji nisu nita prepustili
sluaju. Jedan stariji partner u jednoj amerikoj investicijskoj banci u
sreditu eurodolarskog trita, David Mulford, u to vrijeme direktor
londonskih eurodolarskih poslova kompanije White Weld & Company,
imenovan je jednim od direktora i glavnim savjetnikom za ulaganja u
Monetarnoj agenciji Saudijske Arabije (Saudi Arabian Monetary Agency),
sredinjoj banci Saudijske Arabije, najveeg proizvoaa nafte meu
zemljama OPEC-a i zemlje u kojoj dominiraju ameriki veliki naftai.
Vrlo je malo spominjano u javnosti to prilino neobino imenovanje
graanina drave protiv koje je Saudijska Arabija samo nekoliko mjeseci
prije toga uvela naftni embargo. Osim kompanije White Weld, SAMA je
uivala povjerljive investicijske savjete elitne londonske trgovake banke
Baring Brothers.
Kao direktor institucije SAMA, David Mulford je bio na presudnom
poloaju da se pobrine da saudijske vlasti pametno upotrijebe svoja nova
nancijska bogatstva. Kako bi olakala posao gospodinu Mulfordu, banka
Citibank, usko povezana s Exxonom i amerikim naftnim kompanijama
povezanim sa saudijskim ARAMCO-m, zaudo je imala odobrenje
poslovati u to vrijeme u Saudijskoj Arabiji, kao jedina banka u cijelosti
u stranom vlasnitvu koja je imala podrunicu u Saudijskoj Arabiji.
Nije iznenaujue to je 1974. godine itavih 70% sredstava iz vika
rezervi zemalja OPEC-a bilo uloeno u inozemstvu u dionice, obveznice,
nekretnine i slino. Od te ogromne svote od 57 milijardi dolara, ak je
60% zavrilo izravno u nancijskim institucijama Sjedinjenih Drava i
Britanije.3
Ve 8. juna 1974., u svojstvu amerikog ministra vanjskih poslova,
Henry Kissinger je potpisao jedan sporazum kojim je uspostavljena slabo
zapaena ameriko-saudijska Zajednika komisija za ekonomsku suradnju,
iji je slubeni mandat ukljuivao, izmeu ostalih projekata, suradnju na
podruju nancija. (Kissinger je zadrao dvostruki poloaj do duboko u
mandatu predsjednika Geralda Forda, i poloaj predsjednikova savjetnika
182
za nacionalnu sigurnost i poloaj ministra vanjskih poslova, to je bilo bez

presedana).
U decembru 1974. jasnije je denirana priroda te suradnje, koju su i
saudijska i vaingtonska Vlada uvijek drale u strogoj tajnosti. Ameriko
je Ministarstvo nancija potpisalo sa saudijskom Monetarnom agencijom
u Rivadu sporazum koji je imao zadatak uspostaviti nove odnose, preko
Njujorke banke za federalne rezerve, s Odjelom za kreditne poslove
(amerikog) Ministarstva vanjskih poslova. Po tom e sporazumu SAMA
kupiti nove vrijednosnice Ministarstva nancija SAD-a s rokom dospijea
od najmanje jedne godine, objasnio je pomonik ministra vanjskih
poslova SAD-a, Jack F. Bennett, koji e kasnije postati direktorom
Exxona. Bennettov je memorandum bio naslovljen na ministra vanjskih
poslova Kissingera, s nadnevkom februar 1975., to objanjava dogovore
postignute dva mjeseca ranije.4
Osobi neupuenoj u stvarnu historiju anglo-amerikih interesa u
Perzijskom zaljevu, od tih ameriko-saudijskih aranmana nije nita
manje zauujua bila ni odluka zemalja OPEC-a o prihvaanju iskljuivo
amerikog dolara kao sredstva plaanja njihove nafte, a ne njemake
marke, usprkos njezinoj oitoj vrijednosti, ni japanskog jena, ni francuskog
franka, ak ni vicarskog franka, samo amerikog dolara.
Cijena nafte u dolarima poela je kao praksa koju su nakon Drugog
svjetskog rata uveli ameriki naftni velmoe i njihovi bankari iz New
Yorka. Ali kad su vlade vodeih europskih zemalja, nakon naftnog oka
s poetka 1974., poele ulaziti u ozbiljne pregovore s arapskim zemljama,
proizvoaima nafte, da sklope ugovore za dugoronu kupnju nafte radi
pokrivanja svojih potreba nafte, koju e se plaati u valutama zemaljakupaca (to je bio jako pametan potez, koji bi u velikoj mjeri umanjio
posljedice naftnog oka za europske zemlje), unutar OPEC-a dogodilo
se neto neobino. Njemaka ili Francuska bi s puno manje potekoa
osigurale domaa sredstva za plaanje uvozne nafte u markama ili francima
umjesto to za istu svrhu moraju kupovati dolare.
Cijelu situaciju jo udnijom ini injenica da su se ministri zemalja
OPEC-a, na jednom sastanku 1975., suglasili da ne prihvate ni jednu
drugu valutu osim amerikoga dolara kao sredstvo plaanja za svoju naftu,
ak ni britansku funtu.
Suvino je napominjati da se taj dogovor pokazao jako vrijednim
183
za ameriki dolar i za nancijske institucije New Yorka i londonskog

eurodolarskog trita. Svijet je bio prisiljen skoro neprestano kupovati
ogromne koliine dolara radi plaanja energetskih zaliha bez kojih se
nije moglo. I, to je jo neobinije, taj je OPEC-ov dogovor o dolarskoj
cijeni nafte ostao na snazi usprkos kasnijim ogromnim gubicima koje su
pretrpjele zemlje OPEC-a kako je vrijednost dolara ila gore-dolje tokom
sljedeega desetljea pa i dulje.
Jedna od posljedica tog izravnog recikliranja petrodolara u londonske
i njujorke banke bilo je izrastanje amerikih banaka u divovske svjetske
bankarske sisteme, usporedo s prerastanjem njihovih poslovnih partnera
- klijentica, multinacionalnih naftnih kompanija Sedam sestara, u svjetske
industrijske divove. Anglo-ameriki je spoj nafte i bankarstva tako
prerastao omjere uobiajenog poduzetnitva da su njihova mo i utjecaj
izgledali nedodirljivi.
Ustvari, pomou takvih tajnih aranmana poput ameriko-saudijskog
Zajednikog sporazuma s amerikim Ministarstvom nancija, pomou
poteza Davida Mulforda, kao i udne OPEC-ove odluke o cijeni nafte
u dolarima, Washington i njujorke banke zamijenile su svoj manjkavi
poslijeratni sistem zlatne podloge iz Bretton Woodsa novim, krajne
nestabilnim sistemom dolarske podloge temeljenim na nafti, koji e, kako
su mislili, moi kontrolirati, za razliku od starog sistema zlatne podloge.
Ustvari Kissinger i nancijski ustroj Londona i New Yorka zamijenili
su stari sistem zlatne podloge iz poslijeratnoga razdoblja svojim vlastitim
petrodolarskim standardom.
Na kraju krajeva, tko je zaista vladao OPEC-om? Samo su politiki
naivni ljudi mogli vjerovati da e arapskim zemljama najednom biti
doputena neovisnost u pitanjima od tolikoga znaaja za britanske i
amerike centre moi. Da su ti krugovi moi uistinu mislili da je naftni ok
po ivot prijetea opasnost, Washington je imao na raspolaganju bezbroj
naina da uspostavi razumnu cijenu OPEC-ove nafte. Njihov je cilj bio
visoka cijena nafte. Takoer im je cilj bio da OPEC preuzme krivnju za
to.
Dvije su rezervne valute iz Bretton Woodsa, britanska funta i ameriki
dolar, zadrale sredinji poloaj u novom petrodolarskom poretku iz 1970ih godina. Funta se obogatila od eksploatacije ogromnih koliina nafte
iz Sjevernog mora, koja je bila spremna za trite u pravom trenutku da
184
iskoristi porast cijene nafte od 400%, kao to je ranije navedeno. Britanska

je funta postala poznata kao petrovaluta (naftna valuta).
Dolar je protirao zbog razloga koje smo upravo spomenuli. Bilderberka
su vijeanja tog maja 1973. u Saltsjoebadenu oito proraunata dobitnike
i gubitnike. Njima nije bilo vano to to je njihovo umjetno podizanje
cijene nafte dovelo do manipulacije svjetskog gospodarstva takvih stranih
razmjera da je to rezultiralo dotad nezabiljeenim transferom bogatstva
cijeloga svijeta u ruke uske manjine. Na kraju krajeva, nije li to bilo ono
to je Adam Smith mislio pod pojmom drai trita?
Ako nas njihove metode podsjeaju na izopaen vid stare majake igre
zatitarskog reketa, to je razumljivo. Isti oni anglo-ameriki krugovi moi
koji su izmanipulirali politike dogaaje kako bi doveli do poskupljenja
nafte od 400%, nakon toga su se okomili na one zemlje koje su bile rtvom
njihova naftnog udara i ponudile im petrodolarske kredite za kupnju
skupe nafte i drugih vitalnih uvoznih proizvoda; naravno, sve po jako
visokim kamatama.
Za veinu svijeta koji ivi u manje razvijenim dijelovima svijeta realni
je razvitak industrije i poljoprivrede pretrpio strahotne posljedice angloamerike naftne politike. Petrodolari su odlazili na golo renanciranje
decita umjesto na nanciranje izgradnje infrastrukture, razvitka
poljoprivrede ili poboljanja ivotnog standarda svjetskoga stanovnitva.
Tokom 1975. godine politiki organ anglo-amerikoga liberalnog
ustroja, njujorko Vijee za inozemne odnose, pod vodstvom njujorkog
odvjetnika Cyrusa Vancea, napravilo je niz politikih planova za 1980-e
godine, slinih onima to su ih napravili na kritinoj prekretnici recesije
iz kasnih 1950-ih godina. U svom prikazu globalnog monetarnog
poretka u budunosti, Vijee je ustvrdilo: Izvjestan stupanj kontrolirane
dezintegracije svjetske ekonomije legitiman je cilj u 1980-tim. Meutim,
ustvari se dezintegrirao ukupan ustroj tradicionalnog industrijskog i
poljoprivrednog razvitka i to najjae u zemljama u razvoju.
Neobina konferencija za tisak u Bonnu

Nije udno da se u to doba oaja pojavilo jedno novo raspoloenje.
Bilo je govora o zajednikom nastupu protiv stanja koje su mnoge zemlje
u razvoju s pravom smatrale jednim oblikom lihvarstva prema njihovim
185
gospodarstvima, koje je uistinu prijetilo njihovu preivljavanju.

U tim je okolnostima jedan do tada malo poznat ameriki ekonomist,
na povratku s niza sastanaka na Srednjem Istoku, ukljuujui i Bagdad,
sazvao konferenciju za tisak u Bonnu 24. aprila 1975. godine. Na toj je
konferenciji Lyndon LaRouche okupljenim novinarima i diplomatskim
predstavnicima predstavio jedan smion novi prijedlog za preustroj
propalog monetarnog poretka iz Bretton Woodsa.
U sri LaRoucheova prijedloga bilo je osnivanje jedne nove banke,
Svjetske banke za razvoj (World Development
Bank), koja bi, kako je rekao, bila organizirana kao trostrani sporazum
izmeu tri glavna sektora: sektora industrijskih kapitalistikih zemalja,
takozvanog sektora zemalja u razvoju i socijalistikih zemalja. Ta nova
meunarodna banka, predlagao je LaRouche, treba diskontirati kreditna
pisma i mjenice kao ovlatena sredstva plaanja u meudravnoj trgovini i
sluiti kao rediskontna banka za istu svrhu.
U sreditu LaRoucheova prijedloga bila je ideja da se znatan dio
svjetskog investicijskog kapitala preusmjeri u odreenu proizvodnu
infrastrukturu koja stvara dobra za potrebe poljoprivrede i industrije u
zemljama u razvoju, u obliku dugoronih (10-15 godina) kredita s niskim
kamatama.
Zatim, govorei o neodgodivom rjeavanju problema pomanjkanja
poljoprivrednih proizvoda po prihvatljivim cijenama u zemljama u razvoju
kao o problemu od primarne kreditne vanosti, LaRouche je iznio tri velika
projekta koji su pruali neposrednu mogunost znaajnoga doprinosa
poveanju proizvodnje hrane na svijetu. Prvi je od tih velikih projekata
predlagao stvaranje jedne agrarno-industrijske regije u porjeju Rio de
la Plate u Junoj Americi; drugi je bio razvoj potencijala navodnjavanja
i poljoprivredne proizvodnje u predjelu Sahel, a trei je bio pretvaranje
regije koja obuhvaa Indiju, Banglade i Pakistan u itnicu Azije. Ta bi
nova meunarodna banka izdavala obveznice, ba kao i Svjetska banka,
za nanciranje tih triju velikih pothvata iza kojih bi stajale vlade zemalja
lanica, a ije trajanje izgradnje se predvialo na rok od 10-15 godina.
Konano, osvrui se na u to vrijeme nepodnoljiv teret na leima
zemalja u razvoju, koji se od 1973. udvostruio i dosegnuo gotovo 200
milijardi dolara vanjskoga duga, nametnutog naftnim okom iz 1973./74.
(taj e teret dugovanja uskoro izgledati malen u usporedbi s onim to e
186
se dogoditi krajem 1970-ih), LaRouche je pozvao na de facto zamrzavanje

odljeva sredstava na servisiranje toga duga, preko odgovarajuih moratorija
u trajanju od nekoliko godina, kako bi se omoguilo postavljanje temelja
razvitku manje razvijenih gospodarstava zemalja Juga. S dalekovidnou je
izjavio da bi, umjesto prijetnji postojeim industrijskim gospodarstvima
zemalja lanica OECD-a, takav moratorij u kontekstu ogromnih buduih
kredita za ta velika ulaganja u infrastrukturu imao zdrav uinak na
nestabilno stanje monetarnog sistema i industrijskog rasta openito. A ako
vodee industrijske zemlje hitno ne prihvate to preusmjeravanje privredne
politike, gospodarstva e se tih zemalja u svakom sluaju, predvidio je,
bez moratorija ipak raspasti i zavriti u haosu.
Sljedeih je mjeseci LaRoucheov prijedlog o osnivanju Meunarodne
banke za razvoj uvelike kruio po cijeloj Europi, Aziji i po zemljama u
razvoju openito. Taj je LaRoucheov prijedlog kruio i bio predmetom
razgovora na sastanku ministara vanjskih poslova nesvrstanih zemalja
odranom u Limi u Peruu u avgustu 1975. godine. Nekoliko mjeseci
kasnije njegov e se utjecaj pojaviti na jednom skupu, gdje su ga postojei
nancijski interesi Londona i New Yorka najmanje oekivali.6
Sljedeega avgusta, 1976., sastali su se u Kolombu u ri Lanki,
predsjednici i stariji vladini dunosnici 85 zemalja lanica Organizacije
nesvrstanih zemalja. Domain je bila Vlada premijerke Sirimavo
Bandaranaike. Meu prisutnim su predsjednicima bili Indira Ghandi iz
Indije i mnogi poglavari drava ili vladini dunosnici iz Afrike, Azije i
Latinske Amerike, Alira i Iraka.
Iz Kolomba stie politiki potres

Skup je u Kolombu poeo bez velike raskoi. Nije se ni po emu
razlikovao od beskrajnih krugova zadjevica i retorike meu brojnim
bivim kolonijalnim dravama. Ali premijerka Bandaranaike, veteran iz
ranijih borbi protiv britanskih i amerikih interesa, koja je ve ranih 1960ih razvlastila britanske i amerike naftne kompanije, odluila je taj ljetni
sastanak na vrhu pretvoriti u napad na sve tee gospodarsko stanje zemalja
u razvoju nakon Kissingerove naftne krize.
Zavrna deklaracija sa sastanka nesvrstanih zemalja u Kolombu, od
20. avgusta, bila je dokument kakav nije stigao od voda zemalja u razvoju
u poslijeratnom razdoblju. Tih je 85 nesvrstanih zemalja u razvoju javno
187
izjavilo da je sredinja tema njihova sastanka poten i pravedan gospodarski

razvitak. Rezolucija je objavila da su ekonomski problemi postali najteim
aspektom meunarodnih odnosa... Zemlje u razvoju postale su rtvom ove
svjetske krize, krize koja je osujeivala pokuaje tih zemalja da iskorijene
glad, bolest i nepismenost.
U tom kontekstu, navodei gotovo udvostrueni inozemni dug od
nadolaska naftnog oka iz 1973. i katastrofalno pogoranje uslova trgovine
za izvozne sirovine, Deklaracija je predloila nekoliko konkretnih mjera za
stvaranje Novog meunarodnog gospodarskog poretka (New International
Economic Order).
Postojei se poredak, kako je Deklaracija tono zabiljeila, uruio
i vodio je u smjeru restriktivnih protekcionistikih gospodarskih
politika, recesije, inacije, nezaposlenosti. Stoga je zahtijevao temeljitu
reorganizaciju meunarodnog trgovinskog sistema da pobolja uslove
trgovine... reorganizaciju industrijske proizvodnje u cijelome svijetu koja
e za zemlje u razvoju znaiti bolju dostupnost industrijskim proizvodima
i transferu tehnologije. Govorei o haosu postojeeg sistema iz Bretton
Woodsa, s njegovom anarhijom i uktuirajuim teajevima, Deklaracija
je pozvala na korjenitu reorganizaciju meunarodnog monetarnog sistema
s ciljem da, izmeu ostaloga, jami primjeren transfer investicijskog
kapitala u zemlje u razvoju.
Ali, aspekt deklaracije u Kolombu koji je uveo najvie nemira, po
miljenju njujorkog i londonskog nancijskog ustroja, bio je poziv
na zadovoljavajue rjeenje problema javne zaduenosti, osobito za
najnerazvijenije i najjae pogoene zemlje. Eksplozivno je pitanje vanjskog
duga po prvi puta doneseno za pregovaraki stol, a nije ga donijela neka
pojedina vlada, nego 85 zemalja koje su nastupale zajedniki.
Sri Lanka, biva britanska kolonija, pod vodstvom premijerke
Bandaranaike, i Indija pod vodstvom premijerke Indire Ghandi, pomno
su pripremile dnevni red za raspravu meu vodama 85 zemalja, zajedno
s Vladom jo jedne bive britanske kolonije sa sjeveroistone obale June
Afrike, Gvajane. Glavni pregovara za Gvajanu bio je njezin predstavnik
u Kolombu, ministar vanjskih poslova Frederick Wills. Tako su vlade
novoosloboenih zemalja triju bivih britanskih kolonija predvodile u
Kolombu inicijativu za stvaranje monoga novog saveza snaga koje e biti
u stanju preusmjeriti prioritete u industrijalizaciju i razvitak.
188
Donesena je odluka o sljedeem vanom koraku te inicijative

nesvrstanih zemalja. Godinja sjednica Ope skuptine Ujedinjenih
naroda, koja se odravala sljedeega mjeseca u New Yorku, bit e skup
na kojemu e se iznijeti prijedlog Svjetskoj zajednici naroda. Krajem
septembra 1976. ministar vanjskih poslova Gvajane Frederick Wills dobio
je zadatak da iznese stajalite zemalja iz Kolomba. Paljivo izjavljujui
svoj poloaj nesvrstanosti u odnosu na obje velesile poslijeratne ere,
Wills je potom nastavio iznositi okupljenim delegatima rezultate upravo
prihvaene Deklaracije iz Kolomba.
Nabrajajui uzastopne pokuaje nesvrstanih zemalja, iz prethodnih
godina, da se iznae zadovoljavajue rjeenje za njihovu ekonomsku
budunost, to je bilo i u interesu ekonomske sigurnosti industrijskih
zemalja, Wills je potom ispustio svoju politiku bombu: Meunarodni
monetarni fond i monetarni sistem iz Bretton Woodsa moraju ustupiti
mjesto alternativnim strukturama, poput Meunarodne banka za razvoj,
koje imaju za cilj ne oporavak i obnovu Europe ni povlatene sporazume
za razvoj trinoga gospodarstva, nego pravednu raspodjelu prihoda iz
neravnopravnoga globalnog ekonomskog sistema.
Wills je zakljuio: Gorui problem duga i servisiranja duga poprimio
je posebno znaenje. Zemlje u razvoju nisu u stanju opskrbljivati svoje
osnovne potrebe, kao to je naglaeno u Kolombu, bez pribjegavanja
nekom obliku restrukturiranja duga ili moratorija. Moramo uiniti sve
to je u naoj moi da se suprotstavimo pokuajima da nas se razdijeli
metodama sluaj po sluaj. Mi ne moemo sebi dopustiti da budue
neroene generacije dajemo u zalog za ogromne otplate kredita i
unitavajue opsluivanje duga. Vrijeme za moratorij duga je stiglo.
Odmah su se osjetile posljedice deklaracija iz Kolomba i OUNa. Na Wall Streetu trgovci su govorili o krizi povjerenja. Cijene
dionica amerikih banaka, osobito onih koje su bile najvie povezane s
eurodolarskim kreditima danim zemljama u razvoju - Citicorp, Morgan
Guaranty, Bankers Trust i Chase Manhattan, poele su padati na burzi.
Amerika Banka za federalne rezerve bila je prisiljena intervenirati kako bi
pomogla dolaru, ija je vrijednost padala. Mogue posljedice zajednikoga
nastupa zemalja u razvoju na dolarski dug odaslale su udarne valove u
ukupni nancijski sistem.
Rezolucija 85 nesvrstanih zemalja iz Kolomba, koju je Wills iznio u
Ujedinjenim narodima te jeseni, bila je samo jedan dio onoga to se naglo
189
pretvaralo u potencijalno saveznitvo glavnih zemalja - proizvoaa nafte i

europskih industrijskih zemalja, a moda i Japana. Bila je to potencijalna
postava snaga koja e u odlunoj mjeri zaprijetiti anglo-amerikom
poretku iz Bretton Woodsa kao nikada ranije.
Nekoliko je godina kasnije Wills napravio pregled dogaanja iz 1976.
Rekao je autoru ove knjige: U onom dijelu svijeta koji je postao poznat
kao Trei svijet, ivjelo je oko 80% ovjeanstva na rubovima nadmetanja
izmeu velesila, opskrbljivalo sirovine za gospodarstva Prvog i Drugog
svijeta i nastojalo postati produecima trita trinih gospodarstava Prvog
svijeta.
Meutim, politiari Treeg svijeta u to su vrijeme imali drukije
vienje svoje meunarodne uloge, rekao je. Politiku su neovisnost
smatrali samo jednim bitnim korakom na putu napretka i razvoja.
Nastojali su postii opi tehnoloki napredak u koji e biti uklopljena
raznolikost poljoprivredne proizvodnje i nova infrastruktura koja e
dovesti do industrijalizacije, ime e se zatvoriti veliki jaz koji razdvaja
razliite svjetove.
Ali ime e se sve to platiti?, dodao je.
Ekonomski teoretiari Prvoga svijeta, predvoeni onima iz Britanije i
Francuske, zakljuili su da prihod Treega svijeta namaknut od izvoza treba
odreivati stopu i kvalitetu razvoja, a kad one padnu ispod oekivanja,
izlaz treba nai u sistemu Bretton Woodsa, iji je ustroj postavljen krajem
1940-ih godina. Iznad svega, to je znailo ispunjenje uslova za dobivanje
odobrenja (stampof-approval) od Meunarod . nog monetarnog fonda
(MMF-a) i podvrgavanje barbarskim uslovima koji su bili u temeljima
intervencija MMF-a.
U tom se kontekstu, objasnio je Wills, odravao sastanak na vrhu
nesvrstanih zemalja u Kolombu u ri Lanki 1976. godine. Postojao je
zahtjev za stvaranjem nove kreditne institucije, jedne meunarodne
kreditne banke koja bi zamijenila nemoralni neokolonijalizam MMFa. Takoer je postojao zahtjev za smanjenje vertikalne i strukturalne
ekonomske ovisnosti Treeg svijeta o Britaniji, Francuskoj i SAD-u, i za
poveanje horizontalnog povezivanja izmeu zemalja Treeg svijeta. Bilo
je zahtjeva za uspostavom regionalnih carinskih unija kako bi se zatitile
industrije Treeg svijeta i za transfere tehnologije kako bi se otklonile
nedae slabe razvijenosti.
190
Ujedinjeni narodi su odabrani kao mjesto za koje je postojala nada

da e u njemu izniknuti nova era globalne suradnje. Ta se nada nije
nikada ostvarila. Istaknuti su pobornici razvoja Treeg svijeta, jedan po
jedan, uklonjeni s poloaja u svojim zemljama i njihova je solidarnost do
temelja poraena prastarim naelom podijeli pa vladaj. Cijene izvoza
i uvoza bile su manipulirane radi stvaranja ogromnoga jaza u platnim
bilancama, a zemljama Treeg svijeta reeno je da moraju dobiti odobrenje
od MMF-a da bi ijedna vlada ili privatna institucija razmotrila davanje
daljnjih kredita. MMF je insistirao na strogim programima temeljenim na
devalvaciji valute, to je poveavalo bijedu u zemljama Treeg svijeta, bilo
izravno odgovorno za irenje bolesti i imalo uspjeha u poticanju uzgoja
droga, jer su te nesretne zemlje gajile tlapnje o brzim zaradama koje e
izlijeiti njihove novane probleme.
O ulozi zemalja Treeg svijeta - izvoznica nafte, Wills je dodao: Jedina
sirovina Treeg svijeta koja je dobro prolazila na ekonomskom popritu
bila je nafta, ali su velike zalihe nafte koncentrirane na Srednjem Istoku,
a manipulacija meuarapskim i arapsko-izraelskim sukobima, zajedno s
ucijepljenom sklonou za prestinim projektima, znaile su da se zalihe
nafte Treeg svijeta ne mogu upotrijebiti kao imbenik razvoja Treeg
svijeta. Jedna za drugom, zemlje Treeg svijeta padale su u ponor inacije
i gladi, kratke dobi preivljavanja i visoke smrtnosti djece. Stari se poredak
Canninga i Castlereagha, Pitta i Disraelija nastavlja.
Usporedba s metodama britanskog ministra vanjskih poslova iz 19.
stoljea Castlereagha, majstora tvorca britanske diplomacije ravnotee
moi na Bekom kongresu 1815. godine, bila je prikladna. Glavni
protivnik, koji je upotrijebio punu mo i snagu Vlade Sjedinjenih Drava,
tajnih slubi i ekonomskih snaga s ciljem da razori nastojanja potaknuta
u Kolombu 1976., bio je ministar vanjskih poslova Kissinger, odani
sljedbenik Castlereagha.
Kad su se u decembru 1976. sastali ministri vanjskih poslova Europske
zajednice radi pokretanja mogue suradnje s nesvrstanim zemljama,
Kissinger je poslao delegatima telegram upozorenja, sa slijedeim
sadrajem: Sjedinjene Drave vjeruju da bi za industrijske zemlje bilo
opasno jaanje veza izmeu CIEC-a (Conference for International
Economic Cooperation - the North-South Conference), tj. Konferencije
za meunarodnu ekonomsku suradnju, odnosno Konferencije Sjever-Jug i
OPEC-a. Nekoliko je predstavnika OPEC-a nastojalo javno dati do znanja
191
da e konana odluka o cijeni nafte u velikoj mjeri ovisiti o ustupcima

industrijskih zemalja prema OPEC-u. To bi stvorilo stanje suprotno
naoj eljenoj povezanosti [sa zemljama OPEC-a. W.E.], a ojaalo bi veze
izmeu OPEC-a i drugih nerazvijenih zemalja.
Kissingerova je prikrivena prijetnja uspjela slomiti svako saveznitvo
i aktivnu potporu europskih zemalja prema potencijalnom saveznitvu
izmeu zemalja OPEC-a i nesvrstanih zemalja. Diplomati koji su u to
vrijeme lino sudjelovali u tim dogaajima, kau da su od svih vlada
najotvorenije i najsusretljivije na taj poziv za suradnju s nesvrstanim
zemljama odgovorile Italija i Zapadna Njemaka. Dana 12. decembra
te godine talijanske su novine izvijestile o sastanku vodeih predstavnika
vlasti i industrije i sindikata, koji su sazvale njemaka i talijanska Vlada,
po pitanju obrane Europe od tetnih posljedica nestabilnog amerikog
dolara povezanog s naftom. Navodno je Washington u to vrijeme privatno
priopio Vladi Helmuta Schmidta u Bonnu da riskira povlaenje amerikih
trupa ako se usudi prihvatiti ponudu nesvrstanih na iole ozbiljan nain.
Andreottijeva je Italija ostala izolirana i nije mogla djelovati sama. Opet
je, barem privremeno, pobijedila Kissingerova taktika podijeli pa vladaj.
to se tie kljunih stratega smione Deklaracije nesvrstanih zemalja u
Kolombu, kroz nekoliko su mjeseci svi svrgnuti s poloaja, kao to bi to
Kissinger rekao, sluaj po sluaj.
U Indiji je premijerka Indira Ghandi bila prisiljena raspisati izbore
u februaru 1977., a usred te situacije nekoliko je kljunih lanova
njezine Kongresne stranke javno istupilo iz stranke, na elu s Jagjivanom
Ramom, i osnovalo oporbenu koaliciju s radikalnom strankom Janata.
Kljuno je pitanje bilo uvoenje tednje na domaem tritu po nalogu
MMF-a. Ghandi je napustila mjesto premijera sljedeeg marta, manje
od est mjeseci nakon to je Deklaracija nesvrstanih zemalja podnesena
u Ujedinjenim narodima. U ri Lanki su poetkom januara vladajua
Stranka slobode gospode Bandaranaike i cijela zemlja bile paralizirane
valom trajkova, pod vodstvom jedne trockistike stranke povezane sa
sindikatima, koja je navodno bila u bliskim vezama s anglo-amerikim
tajnim slubama. Bandaranaike je optuila strano mijeanje, u uzaludnom
nastojanju da uspostavi red. Napustila je Vladu u svibnju 1977. A u
Gvajani, nakon viekratnih pritisaka iz inozemstva na Vladu premijera
Forbesa Burnhama, na Valentinovo, 14. februara 1978., trei kljuni
strateg inicijative nesvrstanih zemalja o ekonomskom razvoju Frederick
192
Wills bio je prisiljen dati ostavku.

Prema diplomatskim izvorima upoznatim s tom situacijom, teka je ruka
Henryja Kissingera bila prisutna u svim tim sluajevima. Ali to je uinjeno
u uskoj suradnji s Britancima, rijei su tih promatraa. Britanci su, znate,
bili jako lukavi. Oni su pustili Amerikance da obave prljavi javni posao i da
preuzmu krivnju, dok su oni radili vrlo djelotvorno na diskretnijoj razini.
Nisu to uinili ljudi poput Jima Callaghana (tada premijer u britanskoj
laburistikoj Vladi). Bili su to ljudi iz Chatham Housea (Kraljevski institut
za meunarodne poslove), ljudi poput Michaela Howardsa i obitelji poput
lorda Cecila, kao i krugovi tajne slube iz MI-5. Oni su krenuli u akciju
protiv inicijative iz Kolomba.7
Prijetnja Treeg svijeta anglo-amerikom poretku i njihovu reimu
globalnog oporezivanja preko petrodolara oito je bila poraena. Vodee su
eurodolarske banke iz Londona i New Yorka irom otvorile vrata davanju
sve veih kredita odabranim zemljama Treeg svijeta koje su pristale na
drakonske uslove MMF-a, kako bi mogle renancirati svoje decite
prouzroene naftnim okom.
Atomi za mir postaju casus belli

U mnogim su dijelovima svijeta postojale rastue naznake da jo uvijek
ima potencijala za snanije i potencijalno odluujue inicijative za transfer
tehnologije iz glavnih europskih industrijskih zemalja, kao i iz Japana, u
odreene zemlje u razvoju. Dok je iroka fronta iz Kolomba oito bila
poraena, jo je, na puno korjenitih naina, bila vrsto ukotvljena ideja o
posebnoj ekonomskoj suradnji izmeu Sjevera i Juga.
Krajem 1975. brazilska je Vlada postigla znaajan sporazum s
njemakom Vladom Helmuta Schmidta o izgradnji cijeloga kompleksa
nuklearnih reaktora, zajedno s postrojenjima za obogaivanje goriva i
drugim prateim tehnologijama. Njemaka je tvrtka za proizvodnju
nuklearnih reaktora, KWU, potpisala do tada najvei u svijetu pojedinani
ugovor na podruju nuklearne energije. Njemaka je trebala izgraditi, po
narudbi klju u ruke, osam nuklearnih reaktora i pratee objekte za
cijeli krug proizvodnje nuklearnog goriva, ukljuujui obogaivanje urana.
Procijenjen na 5 milijardi dolara, itavi je projekt trebao biti dovren
1990. godine. Europski je konzorcij za obogaivanje urana, Urenco,
trebao osigurati poetne koliine urana. Te iste godine, 1975., Brazil je
193
takoer potpisao s Francuskom sporazum o suradnji vrijedan 2,5 milijarde

dolara, za izgradnju eksperimentalnog reaktora za brzo oplemenjivanje
urana. Washington je reagirao prijeteim nastojanjima s ciljem da prisili
i Njemaku i Brazil da otkau taj program. Postojala je prijetnja da e
Brazil postati ekonomska sila nezavisna o anglo-amerikoj kontroli i, to je
vano, nezavisna o njihovoj naftnoj ucjeni.
Meksiko, koji u 1970-im godinama jo nije bio znaajniji izvoznik
nafte, odluio je, iz vrlo opravdanih gospodarskih razloga, graditi
nuklearne elektrane za dobivanje elektrine struje, kao potporu svom
planu brze industrijalizacije zemlje, a svoju naftnu oevinu sauvati za
druge potrebe poput namicanja dolara putem izvoza nafte. U poetnoj
je fazi svog nuklearnog programa Meksiko sklopio ugovore s japanskom
rmom Mitsubishi i sa Siemensom iz Njemake. Godine 1975., nakon
prvoga naftnog oka, meksika je Nacionalna komisija za energiju
zakljuila da je sagorijevanje ugljikovodika za dobivanje elektrine energije
preskupo i neuinkovito. Najavili su planove za izgradnju 15 reaktora za
nuklearnu energiju u sljedeih 20 godina.
Pakistan je pod vlau premijera Zulkara Ali Bhutta 1974. godine,
kao odgovor na naftni ok, ubrzao radove na ve ranije donesenom
programu nuklearne energije manjih omjera. Pakistan je pod Bhuttom ve
bio iziao iz Britanskog Komonvelta s ciljem da slijedi nezavisnu politiku
razvoja drave.
Bhuttova je Vlada ula u pregovore s Francuskom o izgradnji postrojenja
za obogaivanje nuklearnog goriva u Pakistanu, koji su okonani u martu
1976. i Pakistan je poduzimao uinkovito lobiranje po cijelom Srednjem
istoku o vanosti razvoja nuklearne energije, koja bi, uz zalihe nafte, bila
dodatni izvor energije. U avgustu 1976. ameriko Ministarstvo vanjskih
poslova i Henry Kissinger lino lansirali su veliku kampanju pritiska i na
Francusku i na Pakistan s ciljem ruenja nuklearnog sporazuma, tvrdei
da mu je cilj pravljenje nuklearnog oruja, usprkos potvrde Meunarodne
agencije za atomsku energiju da Pakistan prua dovoljno sigurnosti da se
to nee dogoditi. Prema rijeima Pakistanaca Kissinger je neto prije toga
u Lahoreu iznio izravnu prijetnju da e Pakistan pretvoriti u poprite
strahota ako Bhutto ne otkae pregovore s Francuskom o projektu
izgradnje nuklearnog postrojenja.
Godine 1977. Bhutto je sruen u vojnom udaru pod vodstvom
generala Zie ul-Haqa. Osuen na smrt vjeanjem, prije smrti optuio
194
je amerikog ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera da stoji iza

njegova obaranja zbog njegova (Bhuttova) neodustajanja od provedbe
neovisnoga pakistanskog nuklearnog programa. U svojoj je obrani, koju
je napisao u zatvorskoj eliji prije smaknua, Bhutto izjavio: Dr. Henry
Kissinger, ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Amerikih Drava,
ima briljantan um. Rekao mi je da ne bih smio vrijeati inteligenciju
Sjedinjenih Amerikih Drava time to govorim da Pakistanu treba
postrojenje za proizvodnju nuklearnog goriva, za energetske potrebe
Pakistana. Odgovorio sam mu da neu vrijeati inteligenciju Sjedinjenih
Amerikih Drava jer neu raspravljati o energetskim potrebama Pakistana,
ali da ni on na isti nain ne bi smio vrijeati suverenitet ni samopotovanje
Pakistana time to uope raspravlja o postrojenju ... Ja sam dobio smrtnu
presudu.8
General Zia je preokrenuo Bhuttovu nezavisnu vanjsku politiku i
odmah postao privren Washingtonu. Uslijedila je obilna amerika vojna
pomo.
Ali, po svim mjerilima, najimpresivnije odluke o razvoju nuklearne
energije meu svim zemljama u razvoju nakon naftnog oka iz 1974.
donio je iranski ah. ah, za iji je poloaj bio zasluan vojni udar koji je
organizirala britanska i amerika tajna sluba 1953. godine radi zbacivanja
s vlasti nacionalistikoga Mossadeghova reima i uspostave proamerike
monarhije, izgledao je kao zahvalni primatelj amerike vojne pomoi
i druge potpore tokom vie od 20 godina. ak se bio sloio potaknuti
Kissingerov poziv na poveanje OPEC-ove cijene nafte na 11,65 dolara po
barelu na sastanku zemalja OPEC-a u januaru 1974.
Meutim, s novim prihodima od nafte koji su pritjecali u dravne
trezore, ah je vidio mogunost ostvarenja jednoga staroga sna. Iran e
upotrijebiti svoje naftno bogatstvo za izgradnju najmodernije svjetske
energetske infrastrukture, sagraene na nuklearnoj energiji, koja bi mogla
promijeniti potrebe za elektrinom i drugim vrstama energije na cijelom
Bliskom istoku.
Godine 1978. Iran je imao etvrti po veliini nuklearni program na
svijetu i nadaleko najvei meu zemljama Treeg svijeta. ahov je plan
predviao izgradnju 20 reaktora za nuklearnu energiju do 1995. godine,
koji bi proizvodili nekih 23.000 megawatta elektrine energije. ah je u
nuklearnoj energiji vidio sredstvo koje e smanjiti iransku ovisnost o nafti
i sredstvo odbijanja ogromnoga pritiska iz Washingtona i Londona za
195
recikliranjem njegovih petrodolara u njujorke i londonske banke.

Francuska i Njemaka bile su najvei partneri u pregovorima i ah
je s njima dogovarao svoj nuklearni program. Ve 1974. godine Iran
je potpisao jedan predugovor s Francuskom o izgradnji pet nuklearnih
reaktora i centra za istraivanje nuklearne energije. To je 1975. poveano
na osam reaktora za ukupnu svotu od 8,6 milijardi dolara. Osim toga,
Iran je kupio udio od 10% u francuskoj tvornici za obogaivanje urana
u Tricastinu, koja je bila u izgradnji, i posudio 1 milijardu dolara za
izgradnju te tvornice.
Godine 1976. Iran je potpisao jo jedan ugovor s njemakom
nuklearnom tvrtkom KWU vrijedan 7,8 milijardi DEM, za dva reaktora
i infrastrukturu, a 1977. godine uslijedio je ugovor o isporuci jo etiri
reaktora za daljnjih 19 milijardi DEM. Iran je pod ahom ulagao i u druge
kljune europske industrijske kompanije, ukljuujui ulog od 25% u
njemaku tvornicu Krupp, kao i u francuska postrojenja za obogaivanje
urana. Privredne su veze izmeu kontinentalne Europe i Irana dobivale na
vanosti. Tokom toga vremena, pod strogom antinuklearnom politikom
amerikog predsjednika Jimmyja Cartera, Sjedinjene Drave nisu
podupirale izvoz amerike nuklearne tehnologije, a Washington je uporno,
ali uzaludno, pokuavao sprijeiti njemake i francuske poslove u Iranu.
U jednoj zemlji za drugom i u Zapadnoj Europi i u zemljama u razvoju
nuklearna je tehnologija prijetila da e postati najbre rastuim izvorom
nenaftne energetske infrastrukture.
Zlato, kriza dolara i opasni novi potencijali iz Europe

Na jednom privatnom skupu iza zatvorenih vrata, sazvanom u Tokiju
u aprilu 1975. godine, sastala se jedna skupina odabranih predstavnika
politike, u organizaciji predsjednika banke Chase Manhattan Davida
Rockefellera i utemeljitelja Bilderberke skupine Georgea W. Balla, s
ciljem da razmotre jedan posebni projekt. Prisutni su bili i lord Roll od
Ipsdena, predsjednik banke S. G. Warburg, i jedan od direktora Engleske
banke. Takoer su bili prisutni i David Ormsby Gore, lord Harlech,
londonski ambasador u Washingtonu u vrijeme sudbonosnih godina
Kennedyjeva predsjednikog mandata iz ranih 1960-ih godine. Na tim
je tajnim aprilskim tokijskim razgovorima sudjelovao i Sir Anthony Tuke,
predsjednik banke Barclays, kao i grof od Cromera, George Baring, ovjek
196
koji je bio usko povezan s Morgan Guaranty Trustom iz New Yorka i s

Royal Dutch Shellom i koji je ranije bio ambasador u Washingtonu u
vrijeme Kissingerova naftnog oka, kad je ameriki ministar vanjskih
poslova obznanio neobino blisko usklaivanje svoje politike s britanskim
Ministarstvom vanjskih poslova. Na tokijskom je sastanku bio prisutan i
John Loudon, predsjednik Royal Dutch Shella, koji je takoer bio lan
Savjetodavnog odbora banke Davida Rockefellera, Chase Manhattan
Bank.
Ono to je zabrinjavalo tih stotinjak utjecajnih kreatora politike na tom
aprilskom sastanku Rockefellerove novoosnovane Trikteralne komisije,
bio je zapravo opasan rizik koji je za anglo-ameriki ustroj dolazio od
nesmanjenog ofenzivnog stajalita amerike vanjske politike prema ostatku
svijeta, a to se ofenzivno stajalite povezivalo s ministrom vanjskih poslova
Henryjem Kissingerom i republikanskom Vladom. Kissinger je do tada
primjenjivao svoju taktiku tvrde linije podijeli pa vladaj da izolira jednu
zemlju od druge, bilo europske, one u razvoju ili zemlje OPEC-a, a zemlje
je OPEC-a zemljama u razvoju prikazivao kao krivca njihovih nedaa, a
ustvari je njihov ekonomski razvitak bio uniten Kissingerovom politikom
naftnog oka iz 1973. godine.
Godine 1975. Kissingerov je slabo prikriven pristup siledije
u meunarodnoj diplomaciji znaio mogunost stvaranja ogromne
protureakcije na meunarodnoj razini. Svijetu je trebalo prodati novi
image kako bi se nastavila amerika hegemonija. Stoga je David
Rockefeller na tom aprilskom skupu Trilateralne komisije u Tokiju, malo
vie od godinu i pol dana prije amerikih predsjednikih izbora iz 1976.
godine, svojim utjecajnim prijateljima na meunarodnoj razini predstavio
jednog ovjeka kao sljedeeg predsjednika Sjedinjenih Amerikih Drava.
Rijetki su Amerikanci, a da ne spominjemo strance, ikada ranije uli za tog
farmera, uzgajivaa kikirikija iz malog mjesta u dravi Georgiji, koji je vie
volio da ga zovu Jimmy Carter.9
Carter je u Bijelu kuu doveo tako velik broj politikih savjetnika koji
su bili lanovi Trilateralne komisije, da je njegovo predsjednitvo dobilo
nadimak Trilateralno predsjednitvo. Ne samo da je i potpredsjednik
Walter Mondale, kao i Carter, bio lan elitne tajne trilateralne organizacije,
nego su i Zbigniew Brzezinski, Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost,
ministar vanjskih poslova Cyrus Vance, ministar nancija Michael
Blumenthal, ministar obrane Harold Brown, ambasador u Ujedinjenim
197
narodima Andrew Young, stariji dunosnici Ministarstva vanjskih

poslova Richard Cooper i Warren Christopher svi odreda pripadali tom
ekskluzivnom trilateralnom klubu.
Javni je prol Carterova predsjednitva bio ljudska prava za Trei
svijet, pregovaranje, a ne suprotstavljanje. Sebe je prikazivao kao
autsajdera u vaingtonskom ustroju moi, ali je sadraj amerike politike
pod Carterom, s njegovom unaprijed odabranom posadom savjetnika, i
dalje bio odravanje, pod svaku cijenu, amerikoga stoljea. Pod retorikom
krinkom amerike politike, koja je proklamirala reformu starog poretka,
Carterova je Vlada nastavila temeljnu anglo-ameriku neomaltuzijansku
strategiju koju je zapoeo Kissinger u Vijeu za nacionalnu sigurnost pod
svojim Memorandumom o nacionalnoj sigurnosti 200. Razvoj se Treeg
svijeta ima zaustaviti, a umjesto toga ima se uspostaviti postindustrijska
politika granica razvitka, kako bi se zadrala hegemonija dolarskog
carstva. Carterova e ljudska prava uskoro postati toljagom koja e
opravdavati do tada neviene amerike intervencije u unutarnja pitanja
ciljanih zemalja Treeg svijeta.
Ta je strategija doivjela krajnji neuspjeh.
Odmah nakon naftnog oka pojavio se jedan znaajan problem, koji je
zaprijetio uruavanjem zdanja novoga anglo-amerikoga petrodolarskog
monetarnog sistema. Jo je 1974. Komisija Europske zajednice predloila
sredinjim bankama zemalja lanica jedan sistem rjeavanja trgovinskih
bilanci meu zemljama Europske ekonomske zajednice, putem zlata,
koje e imati tadanju trinu cijenu od 150 dolara po noj unci. Taj bi
europski prijedlog mnogim europskim zemljama bio uvelike olakao teret
plaanja nafte i smanjio mo dolara. Ameriko je Ministarstvo nancija,
iz oitog razloga odravanja hegemonije dolara, sve upornije inzistiralo
da sredinje banke utvruju vrijednost zlata po umjetno niskoj cijeni od
42,22 dolara po noj unci. Via cijena zlata unutar Europske ekonomske
zajednice mogla je otvoriti vrata znaajnim trgovinskim mogunostima
s dvije vodee zemlje proizvoae zlata, Junom Afrikom i Sovjetskim
Savezom. Ameriki je doministar vanjskih poslova Paul Volcker otputovao
u London u jesen 1974. isporuiti grubo upozorenje protiv bilo kakvoga
poteza Europe u smjeru ponovnog uvoenja zlata u monetarni sistem.
Ali ta ideja naravno nije zamrla. Naprotiv. U to se vrijeme junoafrika
Vlada na elu koje je bio John Vorster, borila da odri ekonomsku
stabilnost nakon jakoga porasta cijene nafte, kao zemlja ovisna o uvozu
198
nafte. U isto je vrijeme pruala pokusne pipke u susjedne crnake afrike

zemlje u nastojanju uspostavljanja nekog oblika privredne suradnje,
usprkos krutom reimu apartheida u samoj zemlji.
Angola je bila bogata naftom, Juna Afrika je imala industrijsku
tehnologiju i infrastrukturu koja je bila potrebna Angoli i drugim afrikim
zemljama. Cijela je regija imala potrebu za nancijskim ulaganjima i
osiguranjem izvoza kako bi se omoguila ta ulaganja. Krajem 1974.
junoafriki je ministar nancija Nicolaas Diederichs javno pozvao na
ukidanje meunarodne cijene zlata sredinjih banaka i uvoenje trine
cijene zlata, to je bio odjek rasprave koja se vodila u Europi. Bez
prestanka sam zahtijevao da se ministarstvima nancija dopusti da meu
sobom prodaju zlato po trinoj cijeni... treba utvrditi novu cijenu zlata
u slubenim trezorima sredinjih banaka; i bilo bi puno vie novca za
plaanje Arapima; drugo, dolar bi izgubio na vrijednosti, rekao je.
U isto vrijeme Njemaka i Italija su ule u bilateralni sporazum po
kojemu je zlato uzeto kao zalog za njemaki zajam, a vrijednost zlata
bila je utvrena na 80% tadanje trine vrijednosti koja je iznosila 150
dolara. Razgovori izmeu europskih zemalja o nekoj vrsti uinkovite
upotrebe zlata kao alternative tiraniji dolarskog standarda oito su bili u
napredovanju.
Ali, mogunosti tjenje trgovinske i ekonomske povezanosti izmeu
kontinentalne Europe i June Afrike dobile su razoran udarac. Sovjetska i
kubanska potpora organizaciji MPLA u Angoli dovela je Angolu pod vlast
reima neprijateljski raspoloenog prema Pretoriji. Osim toga, uzastopne
nenajavljene dampinke prodaje velikih koliina amerikih zaliha zlata na
tritu jako su snizile svjetske cijene zlata i prouzroile rastue ekonomske
potekoe za junoafriku industriju rudnika zlata. Potom su u svibnju
1976. izbili neredi u junoafrikom naselju Soweto. Zanimljivo je da
su nemiri izbili u vrijeme posjeta amerikog ministra vanjskih poslova
Kissingera Junoj Africi. Meunarodni je politiki bumerang zbog
okrutne represije junoafrike policije prema pobunjenicima u Sowetu
oteao uinkovito ekonomsko povezivanje June Afrike i europskih
zemalja. Ali razgovori su nastavljeni sljedeih mjeseci kako se situacija
donekle stabilizirala, a najvei proizvoa zlata u svijetu bio je od presudne
vanosti za bilo kakav pokuaj stabiliziranja svjetskih monetarnih odnosa.
U julu 1977. junoafriki je poslovni mjesenik To the Point
International, objavio razgovor s vodeim bankarom iz Zapadne
199
Njemake, predsjednikom Dresdner Banke Jiirgenom Pontom. U tom je

razgovoru Ponto iznio svoju viziju rjeenja ekonomske i rasne krize koja
je u to vrijeme zahvatila cijeli juni dio Afrike. Govorei o vitalnoj ulozi
koju je morala igrati Europa u rjeavanju afrike krize, Ponto je naglasio da
Europa mora najprije povratiti red u svoje gospodarstvo nakon naftne krize
i s njom povezanih problema. Da bi se to uinilo, Ponto je rekao: Prioritet
se mora dati kriterijima stabilnoga monetarnog sistema; kad jedna manja
ali gospodarski vana regija svijeta, kao to je Europska zajednica, pone
valjati kamenje i tako rjeavati svoj vlastiti haos, tada emo biti na putu da
to ostvarimo.
Ponto je zatim objasnio koncept europskih inicijativa za ekonomski
razvitak cijele regije June Afrike, ukljuujui bogate afrike zemlje, poput
June Afrike, Obale Slonovae i Alira, to e omoguiti tim zemljama
da razviju one najsiromanije zemlje: One mogu proizvoditi dovoljno
hrane, dovoljno mogunosti za zapoljavanje i obrazovanje za cijeli afriki
kontinent, pod uslovom da se otklone restrikcije na putu razvoja. Ponto
je bio blizak osobni prijatelj junoafrikog ministra nancija Nicolaasa
Diederichsa i njegova novoimenovanog nasljednika Roberta Smita. Oito
su postojali ve uznapredovali razgovori izmeu utjecajnoga europskog
bankarstva i industrije s jedne strane i vlada afrikih zemalja bogatih
sirovinama s druge strane. Raala se jedna potencijalna kombinacija koja
je mogla promijeniti geopolitiki zemljovid cijeloga anglo-amerikog
svijeta, na oitu tetu Londona i New Yorka.
Dana 13. jula 1977. Jiirgena Ponta ubio je u Frankfurtu terorist koji je
tvrdio da pripada organizaciji Baader-Meinhof.
Nekoliko sedmica kasnije ista je organizacija kidnapirala i kasnije
u Kolnu ubila predsjednika Njemake federacije poslodavaca HannsaMartina Schleyera. Iako su tragovi ubojica vodili na Istok, postojali su
dobri razlozi za vjerovanje da su neke mone zapadne tajne slube imale
ulogu u oba ubojstva. U svakom sluaju, Zapadna Njemaka dovedena je
u politiki haos i bila zahvaena strahom kao nikada ranije u poslijeratnom
razdoblju. Mogunost bilo kakve znaajne razvojne inicijative prema
Junoj Africi ubijena je zajedno s Pontom i Schleyerom. Na trenutak je
bila odgoena inicijativa za prekid carstva dolara.
200
Slom iz 1979.: Iran, Volcker i Harrisburg

Ipak je jedan vaan aspekt onoga na to je Ponto ciljao u svom
posljednjem novinskom intervjuu uspio proi. U junu 1978., kao odgovor
na rastue razmirice i otvorene politike sukobe s Carterovom Vladom
oko politike nuklearne energije, oko meunarodne monetarne politike,
oko slobodnog pada dolara i oko, jednostavno reeno, svakog vanjskopolitikog pitanja koje je bilo od znaaja za kontinentalnu Europu, vlade
zemalja lanica Europske zajednice na inicijativu Francuske i Njemake,
poduzele su korake za prvu fazu onoga to se zvalo Zonom europske
valute. Bio je to prvi pokuaj izoliranja kontinentalne Europe od okova
dolarskog reima.
Njemaki kancelar Helmut Schmidt i francuski predsjednik Giscard
dEstaing predloili su neto to e kasnije postati Prvom fazom europskog
monetarnog sistema. Sredinje banke devet zemalja lanica Europske
zajednice sloile su se stabilizirati svoje valute u odnosu na valute ostalih
zemalja lanica. Uz rastue trgovinske tokove unutar Zajednice, europski
je monetarni sistem, tada poznat kao EMS, osigurao minimalnu osnovu za
obranu meueuropske trgovine i monetarnih odnosa.
Poetkom 1979. EMS je proradio i njegov je uinak na stabiliziranje
europskih valuta postao vidljiv. Ali ono to je zabrinjavalo neke krugove
u Londonu i Washingtonu, bile su budue mogunosti EMS-a. EMS je
imao zlokobne prizvuke da e postati sjeme jednog alternativnog svjetskog
monetarnog poretka koji bi mogao ugroziti postojeu hegemoniju
petrodolarskog monetarnog sistema. Jedan se njemaki dunosnik u
to vrijeme privatno osvrnuo na taj novi europski monetarni sistem kao
na sjeme za zamjenu Meunarodnog monetarnog fonda. Francuska
je Vlada to isto rekla otvoreno. EMS je zapravo osnovao jedan europski
monetarni fond, iji se poetni kapital sastojao od 20% zlatnih i dolarskih
rezervi svake zemlje lanice, a ukupno je bio procijenjen na oko 35
milijardi dolara. tovie, i vicarska je de facto povezala svoju valutu s tim
novim paritetima EMS-a.
Ve 1977. francuska i njemaka vlada poele su istraivati mogunost
postizanja sporazuma s pojedinim zemljama izvoznicama nafte, lanicama
OPEC-a, po kojemu bi Zapadna Europa opskrbljivala zemlje OPEC-a
visokom tehnologijom u zamjenu za dugorone sporazume za opskrbu
Europe naftom po stabilnoj cijeni. Zauzvrat bi, po tom sporazumu, zemlje
201
OPEC-a deponirale svoje nancijske vikove u banke kontinentalne

Europe i u konanici u novi EMS u namjeri da osnuju fond ija bi se
sredstva koristila za davanje dugoronih industrijskih kredita drugim
zemljama u razvoju.
London se na svakom koraku opirao tome novome francuskonjemakom konceptu o osnivanju EMS-a. Kako ga nije mogao sprijeiti,
London je odbio pridruiti se tome novome stabilizacijskom programu.
Ustroj londonskog Cityja imao je druge planove.
Na sastanku na vrhu, odranom u Aachenu u septembru 1978. izmeu
Giscarda dEstainga i kancelara Helmuta Schmidta, dvije su se zemlje
dogovorile o planovima za zajedniko znanstveno i tehniko obrazovanje i
o zajednikoj suradnji na podruju nuklearne energije. Francuska je stranka
UDF predloila petogodinji program razvoja kontinentalne Europe i
zemalja u razvoju vrijedan 100 milijardi dolara. Posjeta na dravnoj razini
predsjednika Cartera Bonnu i Zapadnom Berlinu u julu 1978. samo je
uvrstila francusku i njemaku odlunost da slijede nezavisnu politiku.
Carter je ve ranije bezuspjeno nastojao nagovoriti Schmidtovu
Vladu da prema Zakonu o neirenju nuklearne energije, koji je donijela
Carterova Vlada, obustavi izvoz praktiki sve nuklearne tehnologije u
zemlje u razvoju. Njegov je sostiki argument, kao i obino, bio da
mirnodopska tehnologija nuklearnih elektrana predstavlja prijetnju za
irenje nuklearnog oruja, a ustvari je jedini cilj takvoga argumenta bio
jaanje stratekog poloaja anglo-amerikog nancijskog ustroja koji se
temeljio na petrodolarima.
Tako je, usprkos svim naporima ulaganim jo od ranih 1970-ih
godina, opasnost od neovisnog industrijskog i trgovinskog razvitka koji
bi umanjio dominaciju dolarskog carstva, postajala stvarnost u glavama
tvoraca politike u Washingtonu i Londonu. Sada su bili potrebni jo
drastiniji okovi kako bi se sprijeilo uporno nastojanje nekih drava da
slijede put znanstvenog i industrijskog razvitka.
I bili su to uistinu drastini okovi.
U novembru 1978. predsjednik Carter imenovao je Georgea Balla,
lana Bilderberke skupine, koji je takoer bio lan Trilateralne komisije,
direktorom specijalne jedinice Bijele kue za Iran, pod zapovjednitvom
predsjednika Vijea za nacionalnu sigurnost, Brzezinskog. Bali je predloio
da Washington prestane podravati iranskog aha i da prui potporu
202
fundamentalistikoj islamskoj oporbi ajatolaha Homeinija. Slubenik

CIA-e Robert Bowie bio je jedan od glavnih asnika u novom dravnom
udaru koji je CIA organizirala protiv ovjeka kojega su, 25 godina ranije,
na vlast dovele tajne akcije CIA-e.
Njihov se plan temeljio na pomnom prouavanju fenomena islamskog
fundamentalizma prema prikazu britanskog strunjaka za islam dr.
Bernarda Lewisa, koji je tada bio predava na Sveuilitu Princeton
u Sjedinjenim Dravama. Lewisov je plan, predstavljen na sastanku
Bilderberke skupine u Austriji u svibnju 1979., zagovarao radikalni
pokret Muslimanskog bratstva koje je stajalo iza Homeinija, kao sredstvo
za balkaniziranje itavog muslimanskog Bliskog Istoka po plemenskim
i vjerskim linijama. Lewis je podravao tezu da Zapad treba potaknuti
autonomne skupine poput Kurda, Armenaca, libanonskih Maronita,
etiopskih Kopta, azerbejdanskih Turaka itd. Haos e se proiriti na nain
koji je on nazvao luk krize, koji e se preliti u muslimanske predjele
Sovjetskog Saveza.
Vojni udar protiv aha, kao i onaj protiv Mossadegha 1953. godine,
organizirale su britanska i amerika tajna sluba, a bombastini je
Amerikanac Brzezinski, to je njemu svojstveno, javno pripisao sebi
zaslugu to se rijeio korumpiranog aha. Britanci su mirno ostali u
pozadini.
Tokom 1978. vodili su se pregovori izmeu ahove Vlade i kompanije
British Petroleum za obnovu 25-godinjeg ugovora o eksploataciji nafte.
U oktobru 1978. razgovori su propali zbog britanske ponude koja je
zapravo bila zahtjev za dobivanje ekskluzivnih prava na svu iransku naftu u
budunosti, dok je Britanija odbila jamiti kupnju te nafte. Kako se iranska
ovisnost o izvozu nafte pod kontrolom Britanije oito pribliavala kraju,
inilo se da se Iran nalazi pred ostvarenjem neovisnosti u politici prodaje
nafte. Po prvi je puta od 1953. godine Iran imao mogue ozbiljne kupce
u Njemakoj, Francuskoj, Japanu i drugdje. Toga je septembra iranski
list Kayhan International, u svom glavnom uvodniku napisao: Gledano
unatrag 25-godinje partnerstvo s konzorcijem [British Petroleumom] i 50godinji odnos s British Petroleumom prije toga, nisu bili zadovoljavajui
za Iran... Gledajui u budunost NIOC [National Iranian Oil Company]
treba planirati samostalno voenje svih poslova.
London je ucjenjivao i silno ekonomski pritiskao ahov reim tako
to je odbijao kupovati ukupnu iransku naftu, tj. uzimao je samo oko 3
203
miliona barela dnevno, a dogovoreni je minimum bio 5 miliona barela

dnevno. To je prouzroilo dramatian nancijski pritisak na Iran. Stvorena
je klima u kojoj se moglo zahuktati vjersko nezadovoljstvo protiv aha
putem agitatora koje su ubacile britanske i amerike tajne slube. U toj
su kritinoj situaciji trajkovi meu naftnim radnicima jo vie smanjili
iransku proizvodnju nafte.
Kako su ekonomske potekoe u Iranu rasle, ameriki su savjetnici
za sigurnost pri ahovoj tajnoj policiji Savak uveli sve okrutnije mjere
guenja nemira, sa sraunatim ciljem poveanja mrnje naroda prema
ahu. U isto je vrijeme Carterova Vlada cinino poela protestirati protiv
krenja ljudskih prava pod ahovom vlau.
Navodno je British Petroleum poeo organizirati povlaenje novca iz
banaka i iznoenje novca iz zemlje putem svog velikoga utjecaja u iranskim
nancijskim i bankarskim krugovima. Naglaavajui svoju ulogu u ruenju
ahova oca, aha Rezu kan Pahlavija, Britanska je izvjestiteljska agencija
(BBC), odaslala na desetke svojih dopisnika koji su govorili perzijski i
u najmanja sela da poveaju histeriju protiv reima pomou pretjeranog
napuhavanja sluajeva protestiranja protiv aha. U to je vrijeme BBC pruio
ajatolahu Homeiniju propagandnu platformu unutar Irana, a ahovoj je
Vladi odbio dati priliku da odgovori. Anglo-amerika tajna sluba odluila
je sruiti aha. ah je pobjegao u januaru 1979., a Homeini je u februaru
zrakoplovom dopremljen u Teheran i odmah je objavio uspostavu svoje
represivne teokratske drave koja je zamijenila ahovu Vladu.
Sjeajui se svoga pada, nekoliko mjeseci kasnije malo prije svoje smrti,
ah je u izgnanstvu zabiljeio: Tada to nisam znao - moda nisam elio
znati, ali sada mi je jasno da su Amerikanci eljeli moj odlazak. Jasno je da
su to eljeli pobornici ljudskih prava u amerikom Ministarstvu vanjskih
poslova... Kako sam ja trebao shvatiti naglu odluku amerike Vlade da
pozove biveg pomonika ministra vanjskih poslova Georgea Balla u Bijelu
kuu kao savjetnika za Iran?... Bali je spadao meu one Amerikance koji su
htjeli napustiti mene i u konanici moju zemlju.10
Padom aha i dolaskom na vlast fanatinih pristalica Homeinija u Iranu
je nastao haos. U svibnju 1979. novi je Homeinijev reim izdvojio iranske
planove za razvoj nuklearne energije i Homeini je objavio da se otkazuje
cijeli program izgradnje nuklearnih reaktora, koji su trebale provesti
Francuska i Njemaka.
204
Naglo je odsjeen iranski izvoz nafte od oko 3 miliona barela dnevno.

Zanimljivo je da je u tim kritinim danima u januaru 1979. i proizvodnja
nafte u Saudijskoj Arabiji smanjena za nekih 2 miliona barela dnevno.
Radi poveanja pritiska na svjetskom tritu nafte, British Petroleum je
objavio force majeure i otkazao neke velike ugovore za opskrbu naftom.
Rezultat je bio da su na roterdamskom slobodnom tritu, na kojemu
su najvei prodavai nafte bili British Petroleum i Royal Dutch Shell,
poetkom 1979. cijene nafte enormno skoile.
Drugi naftni ok iz 1970-ih bio je u toku.
Postoje naznake da su stvarni planeri iranskog vojnog udara i
dovoenja Homeinija na vlast, koji su se nalazili u Londonu i u redovima
starijih dunosnika amerikog liberalnog ustroja, odluili uglavnom
ne informirati predsjednika Cartera o svojoj politici i njenim krajnjim
ciljevima. Energetska kriza u Sjedinjenim Dravama koja je uslijedila bila
je glavni imbenik Carterova poraza na izborima odranim godinu dana
nakon toga.
Nikada nije bilo stvarnoga pomanjkanja svjetskih zaliha nafte. Postojei
su proizvodni kapaciteti Saudijske Arabije i Kuvajta mogli u svakom
trenutku zadovoljiti privremeni manjak od 5-6 miliona barela dnevno, to
je potvrdila istraga amerikog Kongresa koju je nekoliko mjeseci kasnije
proveo Glavni raunovodstveni ured (General Accounting Oce).
Stvaranju katastrofalnog svjetskog oka cijene nafte doprinijele su
neobino male zalihe nafte velikih multinacionalnih kompanija, Sedam
sestara. Cijena sirove nafte strahovito je skoila s nekih 14 dolara po barelu
u 1978. do astronomskih visina od 40 dolara po barelu za neke vrste sirove
nafte na slobodnom tritu. Dugi su redovi za gorivo po cijeloj Americi
pojaali ope stanje panike, a Carterov ministar za energiju i bivi direktor
CIA-e James R. Schlesinger nije pomogao smiriti stanje kad je u februaru
1979. rekao Kongresu i medijima da e iransko smanjenje proizvodnje
nafte ini se biti ozbiljnije od arapskog naftnog embarga iz 1973. n
Nadalje se vanjska politika Trilateralne komisije Carterove Vlade
pobrinula dovesti u stanje nereda svako europsko, tj. njemako i francusko
nastojanje da razviju kooperativnije trgovinske, ekonomske i diplomatske
odnose sa svojim susjedom Sovjetskim Savezom, pod platem detanta
i raznih energetskih sporazuma izmeu Sovjetskog Saveza i Zapadne
Europe.
205
Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost Brzezinski i ministar

vanjskih poslova Vance proveli su svoju politiku luka krize i proirili
nerede iranske revolucije du junih granica Sovjetskog Saveza. Od
Pakistana preko Irana amerike su inicijative stvorile nestabilnost ili ak
jo gore stanje.
Zatim je doao Brzezinskijev politiki pomak-kineska karta.
Sjedinjene Drave su diplomatski priznale komunistiku Kinu u
decembru 1978. i opozvale priznanje nacionalistikog kineskog reima na
Tajvanu, ime su komunistikoj Kini dale pravo veta u Vijeu sigurnosti
Ujedinjenih naroda i pristup amerikoj tehnologiji i vojnoj pomoi. Na
jednom sastanku na vrhu u januaru 1979. njemaki je kancelar Schmidt
uputio jak protest predsjedniku Carteru da je njegova politika kineske
kartekrajnje destabilizirajua za krhke njemako - sovjetske odnose, jer ta
politika stvara u Moskvi dojam da NATO agresivno okruuje SSSR u luk
haosa i vojne netrpeljivosti.
A onda je u oktobru 1979. povrh drugoga naftnog oka iz te godine,
doao anglo-ameriki nancijski ok stoljea. Toga je avgusta, prema
savjetu Davida Rockefellera i drugih utjecajnih glasova bankarskog
ustroja s Wall Streeta, predsjednik Carter imenovao Paula Volckera
vodeim ovjekom Banke za federalne rezerve SAD-a [ovjeka koji je
u avgustu 1971. bio glavni tvorac politike odvajanja dolara od zlatnog
standarda]. Paul A. Volcker, bivi dunosnik u Rockefellerovoj banci Chase
Manhattan, i naravno lan Trilateralne komisije Davida Rockefellera, bio
je predsjednik Njujorkih federalnih rezervi u vrijeme njegova imenovanja
na dunost predsjednika najmonije sredinje banke svijeta - Banke za
federalne rezerve SAD-a.
Usprkos injenici da je cijena nafte od 40 dolara po barelu
predstavljala drastino poskupljenje u dolarima, razmjer je toga naftnog
oka, u kombinaciji s rastuom meunarodnom zabrinutou zbog
nekompetentne Carterove Vlade, doveo do daljnjeg slabljenja dolara. Ve
od poetka 1978. dolar je pao vie od 15% u odnosu na njemaku marku
i druge vee valute. Cijena je zlata naglo rasla u septembru 1979., kada je
dosegnula rekordnu visinu od skoro 400 dolara po unci. Arapski i drugi
ulagai radije su ulagali u zlato nego u dolare. Ve u septembru 1978. dolar
je toliko pao da je skoro dolo do panike kad se saznalo da je Monetarna
agencija u Saudijskoj Arabiji poela likvidirati vrijednosnice amerikog
Ministarstva nancija vrijedne milijarde dolara. Izgledalo je da je politika
206
gospodina Cartera bila prevelik zalogaj i za vrste amerike saveznike.

Tada su politiki stratezi u londonskom Cityju i New Yorku odluili
nametnuti maltuzijanski monetarni ok povrh naftnog oka kako bi
svjetska dogaanja odluno preokrenuli u svoju relativnu prednost.
U oktobru 1979. Volcker je objelodanio radikalno novu monetarnu
politiku Federalnih rezervi. Namjerno je lagao okiranom Kongresu
i oajnoj Bijeloj kui svojim upornim tvrdnjama da njegov radikalan
monetaristiki lijek ima za cilj iscijediti inaciju iz sistema. Zapravo
je ta politika imala za cilj uiniti ameriki dolar najtraenijom valutom na
svijetu i do korijena sasjei zapoeti industrijski razvoj, kako bi politika
i nancijska mo potekla natrag u dolarski imperij. Volckerovo je hladno
objanjenje Kongresu bilo to da ograniavanje razvoja putem obustave
novca i kredita, koje bi potrajalo kroz znatno vremensko razdoblje,
mora postati bitnim dijelom svakoga programa koji se bavi rjeavanjem
problema ukorijenjene inacije i inatornih oekivanja.
Prijevara u Volckerovoj monetarnoj ok terapiji sastojala se od toga da
nije uope ukazivala na temeljne korijene ogromne inacije, tj. na dva oka
naftnih cijena od 1973. godine koja su poveala cijenu osnovnog svjetskog
izvora energije i transporta za 1.300% u razdoblju od est godina. A
Volckerovo inzistiranje da se ogranii koliina novca na amerikom tritu
putem smanjenja kredita bankama, potroaima i gospodarstvu, takoer je
bilo sraunata prijevara. Volcker je jako dobro znao, kao i svaki vei bankar
u New Yorku i Londonu, da je kontrola koliine novca na domaem
amerikom tritu samo mali dio daleko veega problema. Volcker je znao
da njegovi potezi nemaju utjecaja na procijenjenih 500 milijardi dolara
izvan Sjedinjenih Drava, koji su cirkulirali na takozvanim eurodolarskim
tritima Londona i Caymanskih otoka i drugih prekomorskih utoita
vruega novca. U vrijeme Volckerove monetarne ok terapije iz oktobra
1979. najveu je svotu dolara na prekomorskim eurodolarskim tritima
imao Morgan Guaranty Trust, a ta je svota odgovarala iznosu od 57%
ukupne koliine novca na domaem amerikom tritu! Ameriki je
graanin trebao plaati cijenu toga neobuzdanoga kartela novca izvan
Amerike kao da nije ni postojao.
Volckerova su oba cilja uspjela. Amerike su kamate na eurodolarskom
tritu otile nebu pod oblake, s 10% na 16%, a za samo nekoliko sedmica
dosegle su razinu od 20%. Svijet nije mogao vjerovati svojim oima.
Inacija je uistinu iscijeena, a svjetsko je gospodarstvo gurnuto u
207
najdublju depresiju od 1930-ih godina. Dolar je zapoeo svoj nevjerovatan

petogodinji uspon.
Naftni ok i Volckerov ok ili su usporedo s odlukom vodeih krugova
da jednom zauvijek otkinu cvijet s nuklearne rue, kako bi se, bez
dvojbe, odluno dokrajio zabrinjavajui trend razvoja nuklearne energije
po cijelome svijetu, koji je trebao otkloniti ovisnost o anglo-amerikoj
nafti.
Nevieni diplomatski i zakonski pritisci Carterove Bijele kue od
1977. godine nisu uspjeli znaajno otupiti privlanost nuklearne energije.
Ali, 28. marta 1979. u jednom gradu u sreditu drave Pennsylvanije,
dogodilo se neto udnovato, to je svjetskom novinstvu prikazano kao
fantastika, kao da se radilo o scenariju za holivudski lm ili o replici radio
emisije Orsona Wellsa iz 1938. Rat svjetova.
U pogonu broj 2 u postrojenju reaktora za nuklearnu energiju ThreeMile Island u Harrisburgu dogodio se nevjerovatan niz nezgoda. Kasnija
je istraga otkrila da je netko prije toga nelegalno i runo zatvorio sigurnosne
ventile, to je sprijeilo dotok vode za hlaenje u parni sistem reaktora. Za
15 sekundi sigurnosni je sistem zaustavio proces nuklearne zije. Ali, tada
je jedan operater prekrio sva pravila i intervenirao tako to je zatvorio
dotok rashladne vode u jezgru reaktora. Ono to se potom dogodilo ve je
mnogo puta u detalje prikazano.
U slubenom izvjeu o tom dogaaju 3. avgusta 1979. amerika
je Komisija za reguliranje nuklearne energije (Nuclear Regulatory
Commission) navela sabotau ili namjerni nemar kao jedan od est
moguih uzroka dogaaja u Three-Mile Islandu. Ali, ak i nakon to
je ostalih pet moguih uzroka eliminirano, Vlada je odbila ozbiljno
razmotriti mogunost sabotae.
Za itavo vrijeme trajanja drame u Harrisburgu, u javnost su odlazile
samo one vijesti koje je strogo kontrolirala novoosnovana agencija Bijele
kue FEMA - Federal Emergency Management Agency (Federalna agencija
za sluajeve opasnosti). Ni jednom Vladinom slubeniku ni slubenicima
u nuklearnoj elektrani nije bilo doputeno govoriti s novinarima osim pod
nadzorom cenzora FEMA-e.
FEMA je osnovana po nalogu predsjednika Cartera, a na temelju
plana koji je izradio savjetnik Bijele kue za Trilateralnu komisiju Samuel
Huntington. Zanimljivo, FEMA je proradila 27. marta, pet dana prije
208
njezina planiranog poetka rada i jedan dan prije dogaanja u Three-Mile

Islandu.
Po nalogu savjetnika za nacionalnu sigurnost Brzezinskoga, FEMA je
kontrolirala sve vijesti u Harrisburgu u Pennsylvaniji. FEMA je zapovjedila
evakuaciju okolnog stanovnitva, iako nije bilo nikakvih naznaka radijacije;
danima je odbijala izvijestiti medije i time dopustila da ponu kruiti
fantastine prie poput divovskog radioaktivnog hidrogenskog balona
u atmosferi i jo gorih, koje su ispunjavale naslovne stranice. Takoer
je zanimljivo da je toga istoga mjeseca spektakularni holivudski lm
Kineski sindrom, s Jane Fondom u glavnoj ulozi, prikazivao izmiljenu
priu koja je bila skoro jednaka dogaaju u Harrisburgu, to je jo vie u
javnosti podgrijalo histeriju o opasnostima nuklearne energije.12 Krajem
1979. ponovno je uspostavljena hegemonija anglo-amerikog ustroja nad
svjetskih ekonomskim i industrijskim potencijalima na nain kakav se nije
moglo ni zamisliti. Njihova kontrola nad svjetskim tokovima nafte ponovno
je postala glavnim orujem njihove specine vrste maltuzijanske politike.
Nakon haosa u Homeinijevu Iranu i Volckerovih dolarskih okova, ti su
utjecajni politiki arbitri vidjeli sebe kao prave bogove s planine Olimpa.
Meutim, ve nakon jednoga desetljea njihova je uznosita planina poela
osjeati huku vulkana u svojim temeljima.
Biljeke:
1. Izvori: International Iron and Steel Institute (Meunarodni institut za eljezo i
elik), Bruxelles, World Steel in Figures (Svjetski elik u brojkama), i Fearnleys
World Shipping annual reports, Oslo, 1991..
2. Carli, Guido: Why Banks are Unpopular (Zato su banke nepopularne),
predavanje u fondaciji Per Jacobsson, tokholm, 12. juna 1976.
3. Bank for International Settlements, godinji izvjetaj, Basel, juni 1976.
4. Tiskano u cijelosti u International Currency Review, sv. 20, 6. januara 1991.,
pismo Jacka F. Bennetta Henryju Kissingeru, februar 1975., Predmet: Posebni
aranmani za kupnju vrijednosnica amerike Vlade od strane Vlade Saudijske
Arabije. Karijera Jacka F. Bennetta vrijedna je pozornosti po tome to ga je 1971.
Exxon posudio Nixonovu Ministarstvu nancija, gdje je pomogao Paulu Volckeru
pripremiti monetarnu stranu nadolazeega petrodolarskog monetarnog sistema
i odvajanja dolara od zlatne podloge. Nakon naftnog oka iz 1973-75. i uspjene
uspostave procesa recikliranja petrodolara Bennett se vratio u Exxon. Na slian je
nain lord Victor Rothschild od direktora za strateka istraivanja u Royal Dutch
209
Shellu 1971. godine otiao na mjesto vodee osobe u Sredinjem odjelu za politiku
britanskog premijera i na tom je poloaju imao izvanredan utjecaj na energetsku
politiku Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom da je sluajno predvidio drastino
poskupljenje nafte malo prije naftnog oka iz 1973. godine. U to je vrijeme bio u
kontaktu s predsjednikom amerikog Vijea za nacionalnu sigurnost.
5. Hirsh, Fred i suradnici: Alternatives to Monetary Disorder (Alternative
monetarnom neredu), Projekt Vijea za inozemne odnose za 1980. godinu, NcGrawHill, 1977., str. 55.
6. Jedan se zapanjujui odjek na LaRoucheovu ideju o osnivanju Meunarodne banke
za razvoj pojavio dvije godine kasnije u jednom prijedlogu koji je poetkom 1977.
iznio Masaki Nakajima, predsjednik japanskog Instituta za istraivanje Mitsubishi.
Nakajima je predloio osnivanje, kako je to on nazvao, Global Infrastructure Fund
- Globalnog infrastrukturnog fonda. Ovako ga je opisao: Pod dugotrajnom svjetskom
recesijom u godinama poslije naftne krize, svaka zemlje na svijetu nastoji pronai
nain da se iz nje izvue. Ovdje se predlae, kao Globalni infrastrukturni fond, jedna
ideja koju bi Japan morao razmotriti kao jednu od svojih meunarodnih mogunosti.
Prijedlog se sastoji od toga da se u Japanu potakne uinkovita potranja novca u iznosu
od preko 500 milijardi dolara... pod pretpostavkom da se sve vodee industrijske zemlje
i sve zemlje proizvoai nafte pridrue i uine isto... Cilj je toga Fonda razvoj novih
izvora energije i poveanje proizvodnje hrane za cijeli svijet... Realizacije raznih super
projekata koji se ovdje predlau dovela bi do poveanja potranje mirnodopskih
proizvoda u industriji... tehnolokih poticaja u naprednim zemljama, umjesto
proizvodnje oruja... Dolo je vrijeme da ovjeanstvo na pozitivan nain zacrta
hrabru i dugoronu viziju. Na Nakajimovu popisu velikih predloenih projekata
nalazilo se ozelenjavanje Sahare za poljoprivredu, jedan hidroelektrini projekt u
Himalajima, izgradnja jezera u sredinjoj Africi, u adu ili Kongu i izgradnja niza
hidroelektrinih brana po cijeloj Junoj Americi. Nakajimov je prijedlog ponovno
oivljen 1990. godine u Davosu u vicarskoj na sastanku Svjetskog gospodarskog
foruma, uz potporu japanske industrijske federacije Keidanren.
7. itatelj treba pogledati navod u biljeci broj 8 Devetoga poglavlja, glede
Kissingerovih priznanja svojih bliskih veza s britanskim Ministarstvom vanjskih
poslova dok je bio na dunosti amerikog ministra vanjskih poslova.
8. Bhutto, Benazir: Tochter der Macht: Autobiographie (Ki moi: autobiograja),
Dromer Knaur, Miinchen, 1989.
9. U svezi pozadine osnivanja Trilateralne komisije, vidi Deveto poglavlje, biljeku
br. 8. Ta je institucija proirila prvotno podruje djelovanja Bilderberke skupine,
koja je bila izrijekom osnovana kao sredstvo promicanja anglo-amerikog utjecaja
u Zapadnoj Europi. Trilateralna je komisija bila pokuaj zauzimanja stava prema
promijenjenoj geopolitikoj stvarnosti u kojoj se pojavljivao Japan kao ekonomski div.
Trijada se sastojala od Sjeverne Amerike, Europe i Japana. U Europi je ukljuivala
210
jednu raznoliku skupinu, u kojoj je bio i Nijemac Graf Lambsdor. Mnogi su europski
lanovi Trilateralne komisije potjecali iz krugova dugogodinjih Rockefellerovih
prijatelja i starih lanova europskih mrea sinarhista iz vremena rata. Da nije
bilo nikakvih temeljnih politikih protivljenja od strane Henryja Kissingera na
kandidiranje tienika Davida Rockefellera, artera, kao predsjednikog kandidata
Demokratske stranke, moglo se vidjeti po tome to je Rockefeller imenovao Kissingera
u savjetodavni odbor svoje banke Chase Manhattan nakon to je Kissinger napustio
Bijelu kuu, kao i po tome to Rockefeller postavio Kissingera za izvrnog direktora
svoje trilateralne skupine, gdje je naslijedio Brzezin skoga, dok je ovaj kasnije vodio
ameriku vanjsku politiku u Vladi predsjednika artera.
10. Dreyfuss, Robert: Hostage to Khomeini (Homeinijev talac), New Benjamin
Franklin Publishing House, New York, 1980.
11. Glavni revizor Sjedinjenih Amerikih Drava: Iranian Oil Cuto: Reduced
Petroleum Supplies and Inadequate U. S. Government Response (Odsijecanje iranske
nafte: smanjena opskrba naftom i neadekvatna reakcija amerike Vlade), izvjee
Glavnog raunovodstvenog ureda Kongresu, 1979.
12. Najpodrobniji prikaz mogue namjerne zloporabe ili sabotae u Three-Miles
Islandu pripremio je i objavio asopis Fusion Energy Foundation, u svom posebnom
izdanju Fusion, New York, maja 1979. Taj je prikaz dobio nagradu Fondacije
Freedoms za 1979. godinu za izuzetno novinarstvo.
211
212
JEDANAESTO POGLAVLJE
Uspostava novog svjetskog poretka:

Sumrak bogova (Gotterdammerung)
Paul Volcker posuuje britanski model
Dobrano prije nego to je Karl Marx i sanjao o svojoj ideji klasne
borbe, britanski je liberalizam iznjedrio koncept drutva podijeljenog na
ono to je dobilo ime vii slojevi i nii slojevi. Sr liberalne politike
slobodne trgovine Adama Smitha i Davida Ricarda iz 19. stoljea, koja
je u Engleskoj nakon 1846. dovela do ukidanja zatitnih Zakona o itu i
irom otvorila vrata razornom uvozu jeftinog ita, dovela je, kao to smo
ve napomenuli, do predvidljivog osiromaenja velike veine britanskih
graana i do koncentracije bogatstva drutva u rukama malobrojne
manjine, takozvanih viih slojeva. Politika je lozoja zvana britanski
liberalizam bila opravdanje toga gospodarski nepravednog procesa.
Najutjecajniji ameriki publicist britanskog liberalizma iz 19. stoljea,
aristokrat Walter Lippmann, dao je amerikom itateljstvu deniciju toga
klasnog drutva, koja i danas izgleda moderna. Drutvo mora, tvrdio je
Lippmann, biti podijeljeno na ogromno primitivno mnotvo uglavnom
neupuene javnosti, kojom onda upravlja elita ili poseban sloj, koji je
Lippmann nazvao odgovornim ljudima, koji e odreivati uslove onoga
to e se zvati nacionalnim interesom. Ta bi elita postala predanom
birokracijom koja bi sluila interesima privatne moi i privatnog bogatstva,
ali istina o njihovoj povezanosti s moi privatnog bogatstva ne smije nikada
biti otkrivena irokoj neupuenoj javnosti. Oni ne bi razumjeli.
iroke mase moraju imati iluziju, tvrdio je Lippmann, da one
ustvari imaju demokratsku vlast. Tu iluziju mora oblikovati elitno
tijelo odgovornih ljudi u ono to se zove proizvoenjem suglasnosti.
Lippmann je to opisao nekoliko desetljea prije nego to je Paul
Volcker stupio nogom u Washington kao politiku lozoju liberalne
demokracije. Po svom konceptu posebne, odabrane elite, koja vlada u
ime irih masa, moderni anglo-ameriki liberalizam nosi u sebi zanimljivu
slinost s lenjinistikim konceptom avangardne partije, koja je nametnula
213
diktaturu proletarijata u ime nekog budueg idealnog drutva. Oba su

ta modela utemeljena na prijevari naroda. 1 Nakon prijelomne take
amerike ekonomske recesije iz 1957. godine ogromna je mo maloga
broja meunarodnih banaka i s njima povezanih multinacionalnih naftnih
kompanija koncentriranih u New Yorku sve vie odreivala sadraj jednog
amerikog liberalizma temeljenog na prilagodbi britanskog imperijalnog
modela iz 19. stoljea. Ameriku e verziju toga prosvijetljenog liberalnog
modela oblikovati aristokracija novca, umjesto aristokracije plave krvi
po roenju. Ali, kao posljedica odluka o ekonomskoj politici amerikog
liberalnog ustroja s Istone obale - nazvanog tako stoga to je njegovo
sredite moi bilo izgraeno oko njujorkih nancijskih i naftnih
konglomerata - Sjedinjene Drave su se mijenjale.
Amerika, nekad ideal slobode za veliki dio svijeta, mijenjala se korak po
korak u svoju suprotnost, i to ubrzanim korakom tokom 1970-ih i 1980ih godina, dok je u isto vrijeme zadrala retoriku masku neovisnosti i
slobode (freedom and liberty).
Ukupne posljedice dvaju strahovitih naftnih okova iz 1970-ih godina
i hiperinacije koju su ti okovi pokrenuli, stvorile su ustvari jednu novu
ameriku posjedniku aristokraciju u kojoj su oni koji su posjedovali
nekretnine odjednom sebe vidjeli kako preko noi postaju milijuneri, to
nije bio rezultat poduzetnitva ni uspjene proizvodnje ni znanstvenog
izuma, nego jednostavno posljedica posjedovanja zemlje - nekretnina,
neplodne praine.
Ali, ako je naftni ok aktivirao tu polarizaciju drutva na manjinu sve
bogatijih naspram velike veine iji je ivotni standard polahko tonuo,
monetarna je ok terapija koju je nametnuo Paul Volcker nakon oktobra
1979., privela zadatak kraju.
Bilo bi pogreno misliti da je monetarna ok terapija koju je Paul Volcker
nametnuo Sjedinjenim Dravama poevi od 6. oktobra 1979. bila njegov
izum. Ta je politika razraena i ve primijenjena nekoliko mjeseci ranije,
u Britaniji. Volcker i njegov uski krug prijatelja iz njujorkog bankarskog
svijeta, ukljuujui Lewisa Prestona iz anglolske rme Morgan Guaranty
Trust Company s Wall Streeta, samo su nametnuli model monetarnog
oka Vlade Margaret Thatcher prilagoen amerikim uslovima.
Poetkom maja 1979. Margaret Thatcher je na izborima pobijedila svog
laburistikog suparnika Jamesa Callaghana. Platforma njezine kampanje
214
bila je iscjeivanje inacije iz gospodarstva. Ali, M. Thattcher i zatvoreni

krug ideologa slobodnoga trita Adama Smitha iz naih dana, koji su je
okruivali, promicali su prijevaru potroaa tvrdei da je vladin decit a ne
poskupljenje cijene nafte od 140% od pada iranskoga aha glavni uzrok
poveanja cijena od 18% u Britaniji.
Prema tvrdnji Vlade M. Thatcher, poviene se cijene mogu ponovno
sniziti jednostavnim smanjenjem koliine novca u gospodarstvu, a kako
je glavni izvor vika novca po njihovoj tvrdnji proizlazio iz kroninog
decita vladinog prorauna, vladini se trokovi moraju jako smanjiti kako
bi se smanjila inacija novca. Engleska je banka u isto vrijeme ograniila
kredite za gospodarstvo politikom visokih kamatnih stopa, to je bio
njezin prilog lijeenju inacije. Posljedica je bila gospodarska kriza, to
se moglo predvidjeti, ali se to umjesto krizom nazvalo Thatcheriinom
revolucijom.
Thatcherica je rezala i stezala. U junu 1979., samo mjesec dana nakon
preuzimanja vlasti, njezin je ministar nancija, Sir Georey Howe,
otpoeo proces podizanja temeljne kamatne stope za bankarski sistem, pa
je ta kamata porasla za zastraujuih pet posto, s 12% na 17%, za samo
dvanaest sedmica. To je dosegnulo nezapamen porast trokova zajmova
za industriju i kuanstva od 42% kroz samo nekoliko sedmica. Nikad u
modernoj historiji nije neka zemlja pretrpjela takav ok u tako kratkom
vremenu, s izuzetkom ratnih ekonomskih nedaa.
Usporedo s tim, Engleska je banka poela smanjivati koliinu novca
kako bi stvorila uslove za odravanje visokih kamatnih stopa. Poduzea
su propadala zbog nemogunosti da otplauju kredite; obitelji nisu mogle
kupovati kue ni stanove; dugorona ulaganja u elektrane, podzemne
eljeznice, eljeznice i drugu infrastrukturu praktiki su stala, a sve je to
bila posljedica monetarne revolucije premijerke Thatcher.
Glavni problem britanskoga gospodarstva na kraju 1970-ih godina
nije bio u dravnom vlasnitvu nad kompanijama poput proizvoaa
automobila British Levland, Rolls Royce i mnogih drugih poduzea
koja su od tada rasprodana privatnim ulagaima. Glavni je problem
bio neulaganje Vlade u unapreenje javne infrastrukture, u obrazovanje
kvalicirane radne snage i u znanstveno istraivanje i razvoj. Pogreka
nije bila u vladanju nego u pogrenom vladanju, tj. loem odgovoru na
ekonomske okove prethodnih deset i vie godina.
215
Ekonomska revolucija M. Tatcher primijenila je krivi lijek za

lijeenje krive bolesti. Ali meunarodni nancijski interesi londonskog
Cityja i mone naftne kompanije oko Shella, British Petroleuma i njihovih
saveznica bili su ti za iju korist je ta politika bila namijenjena, jer takav je
oito bio izraun britanske strateke politike ravnotee moi. Thatcherica
je bila ki jednostavnog piljara koju su njezini cinini zatitnici odgojili da
odigra ulogu za njihove vee geopolitike ciljeve.
Kako je Thatcherica uvodila politiku koja joj je priskrbila nadimak
eljezna Lady, nezaposlenost se u Britaniji udvostruila, porasla je s 1,5
miliona, kad je ona preuzela vlast, na 3 miliona nakon njezinih prvih 18
mjeseci na vlasti. Pod njezinom su vlau radniki sindikati etiketirani
kao prepreka za uspjeh monetarne revolucije, glavni uzronik tog
neprijatelja - inacija. Cijelo to vrijeme, dok su British Petroleum i
Royal Dutch Shell izvlaili astronomske svote od 36 i vie dolara po barelu
za svoju naftu iz Sjevernoga mora, nitko nije ni rijei izustio protiv velikih
naftaa ili banaka londonskog Cityja, koji su u toj situaciji zgrtali ogromne
svote novca. Thatcherica je takoer napravila potez da udovolji velikim
bankama iz Cityja time to je ukinula kontrolu deviznog poslovanja, tako
da je kapital otjecao iz zemlje u spekulativne svrhe za kupnju nekretnina u
Hong Kongu ili za unosne zajmove u Latinskoj Americi, umjesto da ga se
investira u obnovu oronule britanske industrijske osnove.2
Nastavi u Britaniji, potom u Sjedinjenim Dravama, irei se
izvan anglo-amerikoga svijeta, radikalni se monetarizam Thatcherice i
Volckera rasprostranio poput raka, uvijek s jednako strogim zahtjevima za
kresanjem vladinih trokova, smanjenjem poreza, deregulacijom industrije
i slamanjem moi radnikih sindikata. Kamatne su stope po cijelome
svijetu narasle do razina kakve se nikada ranije nisu mogle ni zamisliti.
U Sjedinjenim Dravama Volckerova je politika monetarnog oka ranih
1980-ih godina natjerala kamatne stope do razina britanskih kamatnih
stopa, a nekoliko mjeseci kasnije i iznad njih, do nepojmljivih 20% za neke
odreene kamatne stope. Ekonomija je te tednje putem visokih kamatnih
stopa ubrzo postala svima jasna. Ako je ikakvo industrijsko ulaganje kanilo
biti protabilno uz kamatnu stopu od 20 ili ak 17%, to je znailo da
nikakvo normalno ulaganje u infrastrukturu za ije je dovrenje trebalo
etiri do pet godina nije bilo mogue. Sami trokovi na kamate tokom
izgradnje zabranjivali su takve investicije.
Uz regulatorne promjene u izgradnji nuklearnih elektrana u Sjedinjenim
216
Dravama nakon antinuklearne histerije u Three-Mile Islandu, koja je

rezultirala daljnjim godinama kanjenja zavretka izgradnje postojeih
elektrana, nuklearna je energija postala neprihvatljivo skupo ulaganje
za amerike elektrine kompanije pod Volckerovim reimom kamatnih
stopa. Nakon te godine, 1979., u Sjedinjenim Dravama nije naruen
ni jedan novi nuklearni reaktor, a desetine je polusagraenih i planiranih
nuklearnih projekata otkazano na pola puta zbog tih prohibitivnih trokova
nanciranja. Jedan od najnaprednijih sektora proizvodnoga gospodarstva
bio je preputen odumiranju.
Volckerova je ok terapija bila nametnuta oajnom i neupuenom
predsjedniku Carteru, koji je u martu 1980. spremno potpisao jedan
neobian zakon, Zakon o ukidanju nadzora nad depozitnim institucijama
i monetarnom kontrolom iz 1980. Taj je zakon ovlastio Volckerove
Federalne rezerve da nametnu bankama rezervne kvote, ak i ako nisu bile
u sistemu Federalnih rezervi, ukljuujui tedne i kreditne banke. Rezultat
je bio da je Volckerova kreditna oma uspjela u dovoljnoj mjeri odsjei
dotok kredita. Osim toga, taj je novi zakon u potpunosti ukinuo sva
zakonska ogranienja na kamatne stope koje su banke mogle zaraunavati
svojim klijentima po uredbi koju su Federalne rezerve nazvale Uredba Q.
Takoer je taj zakon opozvao sve dravne zakone koji su postavljali granice
kamatnim stopama, takozvane protulihvarske zakone.
Gornja granica kamatnim stopama bilo je nebo, a vjerska dogma novog
anglo-amerikog monetarizma bila je: novac, ili barem posluan platia
lihvarskih kamata bankama Londona i New Yorka, bio je kralj, a svijet je
bio njegov posluni sluga.
Politika je ofenziva gospode Thatcher i gospodina Volckera iz
ranih 1980-ih godina unitila mogua dugogodinja ulaganja drave
u infrastrukturu i kapitalnu izgradnju, poput izgradnje eljeznica,
autoputeva, mostova, kanalizacija i elektrana. Od vremena prvoga
naftnog oka iz 1975. pa do 1985., Meunarodni je institut za eljezo i
elik izraunao da su ukupna dravna ulaganja u najveim industrijskim
zemljama u izgradnju javne infrastrukture pala na polovicu ulaganja iz
sredine 1970-ih. Svjetska proizvodnja elika, pomorski prijevoz i drugi
pokazatelji stvarnih gospodarskih tokova odraavali su katastrofalnu
anglo-ameriku politiku monetarnog oka. Svjetska je industrija elika
bila prisiljena upasti u najgoru depresiju od 1930-ih godina.3
Monetarni ok Paula Volckera i opadanje amerikoga gospodarstva
217
koje je uslijedilo bili su glavnim razlozima poraza Jirnmyja Cartera na

predsjednikim izborima u novembru 1980. Novom konzervativnom
republikanskom predsjedniku, bivem holivudskom lmskom glumcu
Ronaldu Reaganu, nije bilo teko podrati Volckerovu ok terapiju.
Reaganov je uitelj bio ekonomist iz Mont Pelerina Milton Friedman,
guru monetarizma, dok je jo Reagan bio guverner Kalifornije. Britanska
je premijerka Margaret Thatcher otvoreno gajila s Reaganom ono to je
ona nazivala posebnim odnosima. Poticala ga je da podri Volckerovu
ok terapiju i smanjenje Vladinih izdataka. Takoer je podgrijavala
Reaganovu nenaklonost prema sindikatima.
Kako bi se osigurala zajednika anglo-amerika ofenziva u politici
toga razdoblja, Reagan i Thatcherica takoer su imali neke zajednike
ekonomske savjetnike, ukljuujui i jedan krug dogmatskih ekonomista iz
Mont Pelerina, meu kojima su bili i Karl Brunner, Milton Friedman, Sir
Alan Walters i drugi.
Jedan od prvih Reaganovih poteza u svojstvu predsjednika poetkom
1981. godine bio je rasputanje sindikata kontrolora leta, PATCO. To je
posluilo kao znak drugim sindikatima da ne pokuaju traiti smanjenje
bombastinih kamatnih stopa. I Reagan je bio hipnotiziran ideolokom
strau da iscijedi inaciju, kao i njegova Britanska konzervativna
kolegica Thatcherica. Neki su obavijeteni ljudi u londonskom Cityju dali
naslutiti da je glavni razlog postojanja Thatcheriine Vlade u prvome redu
bio da utjee na monetarnu politiku najvee svjetske industrijske zemlje,
Sjedinjenih Amerikih Drava, i da time skrene ekonomsku politiku u
najveemu dijelu industrijskog svijeta s puta dugoronoga nuklearnog i
drugog industrijskog razvoja.
Ako je to bio plan, uspio je. est mjeseci nakon Thatcheriina
preuzimanja vlasti Ronald Reagan je izabran za predsjednika. U svojstvu
predsjednika Reagan je navodno uivao u svakoj priliki ponavljati
lanovima svoga kabineta sljedei refren: Inacija je kao zraenje. Kad
jednom pone iri se i poveava. Reagan je drao Miltona Friedmana
kao neslubenog savjetnika za ekonomsku politiku. Njegova je Vlada
bila puna sljedbenika Friedmanova radikalnog monetarizma, ba kao
to je i Carterova Vlada bila puna lanova Trilateralne komisije Davida
Rockfellera.4
Cijela je ta radikalna monetarna konstrukcija, koju je najprije poetkom
1980-ih godina unaprijedio britanski reim gospode Thatcher, a odmah
218
zatim i Banka za federalne rezerve Sjedinjenih Drava i Reaganova Vlada,

bila jedna od najokrutnijih ekonomskih prijevara ikad uinjenih. A cilj joj
je bio potpuno drukiji od onoga to su tvrdili njezini ideolozi, pobornici
ekonomike ponude (supply-side ekonomics).
Moni su liberalni vladajui krugovi londonskog Cityja i New Yorka bili
odluni primijeniti te iste radikalne mjere, koje je prije toga uveo Friedman,
za ruenje ileanskoga gospodarstva pod vojnom diktaturom Pinocheta,
ovoga puta radi zadavanja konanog drugog udarca dugoronom ulaganju
u industriju i infrastrukturu u cijelome svijetu. Na taj e nain, zakljuili
su, relativna mo anglo-amerikih nancija ponovno ovladati svijetom.
Ono to je uslijedilo u desetljeu osamdesetih, izgledalo bi nezamislivo da
svijet ve nije bio zaprepaten i dezorijentiran okovima iz sedamdesetih.
Diplomacija oruanom prijetnjom i pohod na Meksiko

Ne bi bilo pretjerano rei da tokom prologa desetljea ne bi bilo
kreditne krize Treeg svijeta da nije bilo radikalne politike monetarnog
oka Margaret Thatcher i Paula Volckera.
Kako su izdaci za uvoz nafte, izraeni u amerikim dolarima, porasli
oko 140% nakon iranskog naftnog oka poetkom 1979., zemlje u razvoju
su opet ustanovile da se dolar u odnosu na njihove valute die poput rakete
Apolo, zbog visokih amerikih kamatnih stopa prouzroenih Volckerovom
politikom, Ne samo da je veina zemalja u razvoju jedva uspijevala dobivati
zajmove za nanciranje naftnih decita koji su se nagomilali zbog naftnog
oka iz 1974., nego su 1980. godine bile suoene s jednim potpuno novim
elementom - uktuirajuim kamatnim stopama na svojie eurodolarske
zajmove.
Kao to je ve spomenuto, ve 1973. anglo-ameriki nancijski monici
iz Bilderberke skupine razgovarali su o koritenju velikih privatnih
trgovakih banaka New Yorka i Londona, smjetenih na londonskom
eurodolarskom tritu, za recikliranje onoga to su Henry Kissinger i
drugi nazvali novim vikovima OPEC-ovih petrodolara. Taj veliki priljev
novih OPEC-ovih naftnih sredstava, koja su bila usmjerena u londonske
eurodolarske banke tokom naftnih okova iz 1970-ih, bit e izvorom
najvee neregulirane poasti zajmova od 1920-ih godina.
London je izrastao u geografsko sredite tog eurodolarskog
219
prekomorskog trita, jer je Engleska banka jasno davala do znanja, sve od

1960-ih godina, da nee poduzimati nikakve mjere reguliranja i kontrole
dotoka stranih valuta na londonsko eurodolarsko bankarsko trite. Bio
je to dio njihove strategije ponovnog pretvaranja londonskog Cityja u
sredite svjetskih nancija. To je znailo, usprkos dvosmislenim suprotnim
izjavama u javnosti koje su davali razni bankari o sigurnosti eurodolarskih
zajmova, da milijarde dolara koji su otjecali iz eurodolarskih banaka sa
sjeditem u Londonu na raune zemalja u razvoju - zajmoprimateljica,
tokom 1970-ih godina nemaju kreditora za krajnju nudu u sluaju
nevraanja zajmova. Ni jedna suverena vlada nije po zakonu bila duna
preuzeti gubitke u sluaju znaajnije ogluhe na vraanje bankovnih
zajmova.
To nije nikoga zabrinjavalo, sve dotle dok se kota na eurodolarskom
ruletu okretao. Prema izraunu Meunarodnog monetarnog fonda
inozemni dugovi zemalja u razvoju poveali su se oko pet puta, sa 130
milijardi dolara u zlatnim danima iz 1973. godine, prije prvog naftnoga
oka, na oko 550 milijardi 1981. godine i na preko 612 milijardi u
presudnoj 1982. godini. U tu svotu ak nisu uraunati znatni iznosi
kratkoronih zajmova dani na rok od manje od jedne godine. Vodei
je njujorki bankar iz toga vremena, Walter Wriston iz banke Citicorp,
opravdavao zajmove privatnih banaka zemljama u razvoju poput Meksika i
Brazila navodom da njihove vlade imaju bogatstva vea od svojih dugova,
a vlade, najkrae reeno, ne bankrotiraju.
U uslovima nakon prvoga naftnog oka nije se obraala pozornost
na jednu bitnu znaajku tih privatnih eurodolarskih zajmova zemljama
u razvoju. Banka Manufacturers Hannover Trust iz New Yorka prva je,
ve ranije, uvela recikliranje ogromnih iznosa petrodolara u zemlje u
razvoju poput Meksika, Brazila, Argentine ili ak Poljske i Jugoslavije.
Dok su zemlje u razvoju mogle posuivati novac po daleko povoljnijim
uslovima nego da su svoja gospodarstva podvrgle ekonomskim uslovima
Meunarodnog monetarnog fonda, anglo-amerika bankovne korporacije
iznudile su jedan slabo zapaen ustupak, koji je banka Manufacturers
Hannover prva primijenila. Svi su eurodolarski zajmovi tim zemljama
bili utvreni na posebnom teaju, koji je u datom trenutku bio iznad
teaja LIBOR-a (London Inter-Bank Oered Rate). Taj je LIBOR-ov
teaj bio uktuirajui, padao je ili rastao sukladno visini kamatne stope
na kratkorone pozajmice u New Yorku i Londonu. Prije ljeta 1979. to
220
je izgledalo kao bezazlen preduslov za uzimanje potrebnih sredstava za

nanciranje naftnih decita.
Ali kad se u junu 1979. poeo primjenjivati monetarni ok kamatnih
stopa Vlade gospode Thatcher, i kad su tu istu politiku u oktobru te godine
uvele Federalne rezerve Paula Volckera, teret kamata Treeg svijeta preko
noi se nagomilao, kako su londonske kamatne stope narasle s prosjenih
7% poetkom 1978. na skoro 20% na londonskom eurodo-larskom
tritu poetkom 1980.
Taj je imbenik bio dovoljan da zemlje Treeg svijeta - zajmoprimci,
upadnu u stanje nemogunosti vraanja duga, jer su ti promijenjeni
kreditni uslovi koji su im nametnule kreditne banke dodali novu, neplativu
svotu njihovim ionako zastraujuim kreditnim optereenjima. Ali ono to
je najvie uznemirivalo bila je sablasna slinost paralela izmeu te politike
koju su nametnuli londonski i njujorki bankari i koja je praktiki bila
doslovna repriza strahotnoga recikliranja versajskih zajmova za plaanje
ratnih teta iz 1920-ih godina, koju su tada nametnule te iste banke, a koja
se u oktobru 1929. nakon sloma njujorke burze sruila i zapala u haos.
U vrijeme kad su nakon 1980. godine kamatna optereenja zemalja
Treeg svijeta dosegla stratosferu, drastino se
smanjio izvoz dobara zemalja Treeg svijeta, tj. zemalja dunica, u
industrijske zemlje, a taj je izvoz bio od presudne vanosti za otplatu
dugova. Izvoz se uruio jer su industrijske zemlje gurnute u najdublje
gospodarsko nazadovanje od vremena duboke ekonomske krize iz 1930ih godina, to je bila posljedica monetarne ok terapije Thatcherice i
Volckera.
Zemlje dunice Treeg svijeta uhvaene su u nemilosrdne kare sve
gorih trgovinskih uslova za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od
izvoza i strahovito veih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih
dugova. To je ukratko bilo stanje koje su Washington i London radije
nazivali kreditnom krizom Treeg svijeta. Meutim ta je kriza stvorena
u Londonu, New Yorku i Washingtonu, a ne u gradu Mexicu, Braziliji,
Buenos Ariesu, Lagosu ni Varavi.
U ljeto 1982. stanje je dosegnulo predvidljiv vrhunac.
Kad je postalo jasno da e zemlje dunice Latinske Amerike ubrzo
puknuti pod nepodnoljivim novim optereenjem otplate duga, utjecajni
su krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove Vlade, zapravo njegov
221
ministar vanjskih poslova Alexander Haig, potpredsjednik George Bush

i direktor CIA-e William Casey, poeli pripremati jedan primjer koji
e zemlje dunice odvratiti od pomisli nevraanja svojih dugova velikim
bankama Sjedinjenih Drava i Ujedinjenog Kraljevstva.
U aprilu 1982. premijerka Thatcher rekla je Donjem domu Britanskog
parlamenta: Britanija e primijeniti silu a da ne trepne okom kako bi
povratila osporavane Malvinske otoke u pustim vodama Junog Atlantika,
nasuprot argentinskoj obali, poznate u Britaniji pod imenom Falklandi.
Problem nije bio u tome to je Galtierijeva Vlada u Argentini s pravom
proglasila suverenitet nad tim otocima i povratila ih 1. aprila, nakon
viegodinjih bezuspjenih pokuaja da se to pitanje rijei sporazumno.
Niti je problem bio u tome to je bilo miljenja da u podmorju oko otoka
postoje netaknuta bogata nalazita nafte.
Pravi je cilj vojnog sukobljavanja premijerke Thatcher s Argentinom bio
uspostavljanje naela prisilne naplate dugova Treeg svijeta jednim novim
oblikom diplomacije oruanom prijetnjom iz 19. stoljea. U aprilu
1982. dvije su treine britanskog brodovlja ratne mornarice odaslane u
Juni Atlantik, u oruani sukob s Argentinom, u kojemu je Britanija bila
skoro potuena zbog argentinskog ispaljivanja francuskih raketa Exocet.
Britanski je cilj bio izazvati krizu u namjeri da pokua staviti vojnu mo
NATO saveza u funkciju utjerivanja duga od zemalja Treeg svjjeta, po
promijenjenim uslovima drastino visokih uktuirajuih kamatnih stopa.
Argentina je u to vrijeme bila trei po veliini dunik na svijetu, s
vanjskim dugom od 38 milijardi dolara i zemlja koja je izgledala najblia
stanju nemogunosti vraanja duga. Thatcherici je savjetovano da od
Argentine napravi pokusnog kunia. Inscenirani malvinski sukob, o
kojemu e se pojedinosti saznati skoro deset godina kasnije, bio je
samo izgovor da se prisili i druge lanice NATO:a da podre politiku
koja je dobila ime razmjetanje vojnih snaga izvan podruja NATO-a.
Pokusni se korak u tom pravcu pojavio na sastanku Skupine za nuklearno
planiranje NATO-a, odranom 7. maja u Bruxellesu ali je, s izuzetkom
Amerike, Britanija uglavnom ostala sama u svom zahtjevu da se djelokrug
NATO-a proiri izvan obrambenog podruja Zapadne Europe.
Britanska je vojna akcija protiv Argentine iz proljea 1982. ipak imala
jedan rezultat, a taj je bio jako pogoranje odnosa Washingtona s njegovim
susjedima u Latinskoj Americi.
222
Reaganova je Vlada, nakon puno unutarnjeg prepiranja, bila ipak

prisiljena stati na stranu britanske diplomacije oruanom prijetnjom
protiv Argentine, ime je ustvari prekrila vlastitu ameriku Monroeovu
doktrinu.
Pomonik ministra vanjskih poslova, Thomas Enders, otputovao
je u martu te godine u Buenos Aires, moda bez znanja predsjednika
Reagana, da privatno dade uvjeravanja Galtierijevoj Vladi da Sjedinjene
Drave nee sudjelovati u razmiricama izmeu Argentine i Britanije
oko Malvina. To je uvjeravanje u Buenos Airesu primljeno kao zeleno
svjetlo od strane Washingtona da nastave sa svojom politikom. Mogla
se povui nevjerovatna paralela izmeu toga i slinog uvjeravanja koje
e veleposlanica Sjedinjenih Drava dati irakom predsjedniku Saddamu
Husseinu u julu 1990., nekoliko dana prije irake invazije na Kuvajt.
Neki su krugovi u vaingtonskom ustroju bili u potpunom dosluhu s
politikom londonskog Ministarstva vanjskih poslova. Argentinu je trebalo
izmanipulirati kako bi pruila izgovor za britansku vojnu akciju.
Zemlja kojoj se nikako nije sviala potpora Washingtona Thatcheriinoj
reprizi britanskog kolonijalizma iz 19. stoljea bio je Meksiko, koji granii sa
Sjedinjenim Dravama. Pod predsjednitvom Josea Lopeza Portilla, poevi
od 1976. godine, Meksiko je poduzeo impresivan program modernizacije i
industrijalizacije. Portillova je Vlada bila odluna upotrijebiti svoju naftnu
oevinu i industrijalizacijom pretvoriti Meksiko u modernu dravu.
Poduzeta je izgradnja luka, cesta, petrohemijskih tvorriica, modernih
poljoprivrednih kompleksa navodnjavanja pa ak i program nuklearne
energije. Velika naftna bogatstva u rukama drave trebala su biti sredstvo
za moderniziranje Meksika.
Godine 1981., nakon Volckerova oka kamatnih stopa, neki su
politiki krugovi u Washingtonu i New Yorku zakljuili da se mogunost
industrijski jakog Meksika, Japana na naim junim granicama, kako
je to odluno nazvala jedna osoba iz amerikog politikog ustroja, nee
tolerirati. Neki su moni anglo-ameriki interesi smatrali da se Meksiko
kao moderna nezavisna zemlja, kao ni Iran prije toga, ne moe tolerirati.
Donesena je odluka da se pokrene sabotiranje meksikih ambicija za
industrijalizacijom, u korist osiguranja stroge otplate lihvarskih inozemnih
dugova.
U jesen 1981. poela je dobro pripremljenja koordinirana navala
na meksiki pesos, najavljena u intervjuu koji je New York Timesu dao
223
bivi direktor CIA-a William Colby, koji je u to vrijeme bio savjetnik

multinacionalnih kompanija za politiki rizik. Colby je izjavio da svojim
strankama, glede ulaganja u Meksiko savjetuje da oekuju devalvaciju
meksike valute prije opih izbora sljedee godine. Colbyjevu su
izjavu prenijela sredstva javnog priopavanja diljem Sjedinjenih Drava,
ukljuujui i Wall Street Journal.
Colby je bio povezan s privatnom meunarodnom savjetodavnom
tvrtkom poznatom pod imenom Probe International, u ijem je odboru
sjedio lord Caradon (Hugh Foot), specijalist tajne slube britanskog
Ministarstva vanjskih poslova za poslova sa Srednjim istokom i Amerikom i
jedan od vodeih pobornika maltuzijanske politike smanjenja stanovnitva
u zemljama u razvoju.
Predsjednik tvrtke Probe, bivi stariji dunosnik u amerikom
Ministarstvu vanjskih poslova Benjamin Weiner, ubacio je niz lanaka
u amerike novine prvih sedmica 1982. godine, koji su poticali ideju
da upueni meksiki poslovni ljudi hrle prokrijumariti svoj novac
pretvoren u dolare iz Meksika u nekretnine u Texasu i Kaliforniji prije
nego to drava pukne. Ti su lanci pomno preneseni u velikim meksikim
dnevnim listovima, to je jo pojaalo odljev kapitala. Predsjednik Lopez
Portillo u jednom govoru naciji 5. februara te godine napao je, kako
je to nazvao, skrivene strane interese koji pokuavaju destabilizirati
zemlju irenjem paninih glasina i odljevom kapitala iz zemlje, i iznuditi
devalvaciju pesosa u odnosu na ameriki dolar. Tri godine prije toga, ista je
tvrtka, Probe International, igrala presudnu ulogu u podgrijavanju odljeva
kapitala iz Irana, to je pripomoglo slabljenju iranskoga aha i pripremilo
put Homeinijevoj revoluciji.
Dana 19. februara 1982. meksika je Vlada bila prisiljena nametnuti
drakonski program tednje, u oajnikom pokuaju da stabilizira poplavu
odljeva kapitala iz Meksika u Sjedinjene Drave. Moni su nancijski
interesi izvrili jak pritisak na Lopeza Portilla kako bi ga sprijeili u
poduzimanju tada potrebnih obrambenih mjera putem ponovnog
uvoenja kontrole deviznog poslovanja. Odljev kapitala se ubrzao.
Toga je dana, 19. februara, pod tim pritiskom pala Portillova Vlada.
Meksiki je pesos odmah devalvirao 30%, kao pokuaj zaustavljanja
odljeva kapitala i stabiliziranja situacije. Privatna je meksika industrija,
koja je prethodne godine uzela dolarske kredite za nanciranje ulaganja,
bankrotirala preko noi, predvoena nekad monom kompanijom Alfa
224
Group iz Monterreya. Njihovi su prihodi bili u pesosima a otplata duga

u beskrajno skupljim dolarima. Da bi samo odravala svoje dotadanje
servisiranje dugova, kompanija je morala poveati svoje cijene, izraene
u pesosima, za 30% ili skresati trokove smanjenjem radne snage.
Ta je devalvacija takoer prouzroila smanjenje meksikog programa
industrijskog razvoja, opadanje ivotnog standarda i porast inacije.
Meksiko, koji je samo nekoliko mjeseci ranije imao najbre rastuu
privredu meu zemljama u razvoju, sada je, u proljee 1982., potonuo
u haos. Nakon tih strogih mjera jedan je slubenik Meunarodnog
monetarnog fonda, koji je radio na meksikom sluaju, izjavio: To je bio
pravi potez.5
Tako je Meksiko vrsto stavljen pod meunarodni reektor kao
kreditno problematian i zemlja visokog rizika. Vodee su eurodolarske
banke u Londonu i New Yorku, Zurichu i Frankfurtu, kao i u Tokiju,
odmah obustavile planirane kredite Meksiku. U avgustu, pod pritiskom
devalvacije pesosa, gubitka milijardi dolara zbog odljeva kapitala iz banaka
i odluke vodeih meunarodnih banaka da nee produiti stare kredite,
Meksiko je bio suoen s krizom otplate kredita divovskih dimenzija.
Toga ljeta, 20. avgusta, sazvano je preko 100 vodeih bankara
Sjedinjenih Drava u sjedite Njujorke banke za federalne rezerve na
tajni sastanak, iza zatvorenih vrata, da uju izvjee Jesusa Silve Herzoga,
meksikog ministra nancija, o izgledima Meksika da vrati 82 milijarde
dolara svoga vanjskog duga. Silva Herzog rekao je okupljenoj gospodi iz
meunarodnog nancijskog svijeta da njegova zemlja ne moe platiti ni
sljedei obrok svog vanjskog duga, koji je uskoro dospijevao. Meksike su
devizne rezerve bile iscrpljene.
Meutim, posljednjih dana maja te godine meksiki je predsjednik
Lopez Portillo pozvao amerikog ekonomistu Lyndona LaRouchea
u predsjedniku rezidenciju Los Pinos da razmotre prirodu rastue
meunarodne ekonomske krize i mogunosti za Meksiko, kao i implikacije
britanskog Falklandskog rata za nacionalni suverenitet Latinske Amerike i
drugih zemalja.
LaRouche, utemeljitelj sve utjecajnijega meunarodnog politikog i
ekonomskog tjednika EIR [Executive Intelligence Review], samo nekoliko
sedmica prije toga posjetio je New Delhi, gdje se sastao s vodeim
lanovima Parlamenta i indijskom premijerkom Indirom Ghandi, koja je
225
u to vrijeme bila ponovno na vlasti.

U oba je sluaja LaRouche podrobno obrazloio svoje prijedloge
za rjeenje koje bi svjetske ekonomske tokove skrenulo s ruba ponora i
vratilo na put industrijskog razvitka. U New Delhiju je indijskom Vijeu
za odnose sa svijetom iznio veliki plan za novi meunarodni ekonomski
poredak temeljen na trosmjernom sporazumu koji bi povezivao SjeverJug i Istok-Zapad, koji bi objedinjavao japanske, amerike i zapadnoeuropske tehnoloke kapacitete u obliku ogromne izvozne trgovine
kapitalnih dobara u zemlje u razvoju na Jugu i u Istonu Europu.
U razgovorima s vodeim osobama iz Vlade i privatnog sektora u
Meksiku LaRouchea su zamolili da izradi jedan konkretan plan za Meksiko
koji bi otklonio zloguku nancijsku katastrofu. Dana 2. avgusta 1982.,
samo nekoliko dana prije dolaska meksikog ministra nancija u New
York na sastanak s bankarima, LaRouche je dovrio svoj plan za Meksiko,
Operacija Juarez (Operation Juarez), i iznio ga Lopezu Portillu i vodeim
lanovima meksikog Parlamenta. LaRoucheov se prijedlog u jednakoj
mjeri odnosio i na Bijelu kuu u Washingtonu, gdje je bila u toku estoka
unutarnja bitka o politici prema Meksiku i drugim zemljama dunicima.
LaRoucheova je Operacija Juarez apelirala na predsjednika Reagana
da donese hitne mjere radi zaustavljanja gueih monetarnih mjera Banke
za federalne rezerve, tj. da snizi vrijednost dolara na omjer od 500 dolara
za nu uncu zlata; to je podrazumijevalo duboku reformu amerikog
bankarskog sistema, osobito nacionalizaciju Banke za federalne rezerve
koja je bila u privatnim rukama, kako bi se omoguila dvoslojna kreditna
politika u amerikom bankarskom sistemu, koja bi nagraivala zajmove
za izgradnju dugoronih proizvodnih kapaciteta u industriji i infrastrukturi
i kanjavala pekuliranje na podrujima poput nekretnina.
LaRoucheov je prijedlog za zemlje Latinske Amerike sadravao koncept
stvaranja jednog ibero-amerikog monetarnog poretka. Republike IberoAmerike moraju, svaka ponaosob i zajedniki, provesti reforme svojih
kreditnih, monetarnih i bankarskih institucija, izjavio je. Krediti koje
uzima vlada moraju se usmjeravati u proizvodne svrhe, dajui prvenstvo
javnim eljeznicama, cestovnoj i komunikacijskoj infrastrukturi, industriji
i poljoprivredi. Vlade moraju, po potrebi, uvesti kontrolu deviznog trita.
U tom je kontekstu LaRouche predloio osnivanje ibero-amerikog
zajednikog trita, po uzoru na neke zdrave znaajke Europskog
zajednikog trita, radi olakavanja investicijskog kreditiranja na razini
226
kontinenta, stvaranja zajednike obrane i stvaranja trgovine koja bi

prednost davala zemljama Latinske Amerike s ciljem stabiliziranja njihovih
gospodarstava u toj krizi.
Predsjednik Portillo se u Meksiku suoavao s rastuim ekonomskim
haosom; odluio je prihvatiti vaan, iako ne najbitniji, vid programa
LaRoucheove Operacije Juarez. U zakanjelom pokuaju da zaustavi odljev
kapitala iz banaka, koji je dosegao razmjere krize, 1. septembra Lopez
Portillo je objavio meksikom narodu da se privatne banke u Meksiku
nacionaliziraju, uz plaanje odtete vlasnicima, zajedno s tada privatnom
sredinjom bankom, Meksikom bankom (Bank of Mexico), kao dio niza
interventnih mjera za uspostavu nancijskog reda i zaustavljanje odljeva
kapitala iz zemlje i iz banaka koji je prijetio krahom ukupne nacionalne
ekonomije.
U svom trosatnom govoru koji je prenosila nacionalna televizija,
Portillo je napao privatne banke kao spekulativne i parazitske, i u detalje
opisao odljev kapitala koji su te banke preusmjerile iz meksikog programa
industrijalizacije u pekulacije dolarima i nekretninama u Sjedinjenim
Dravama. Radilo se o ukupnoj svoti od 76 milijardi dolara, to je bilo
jednako ukupnim vanjskim kreditima uzetim tokom prethodnih deset
godina radi industrijalizacije zemlje.
Lopez Portillo je bio uspostavio donekle prijateljske odnose s
Ronaldom Reaganom i lino je obavijestio Reagana o svom dramatinom
potezu da jasno pokae kako je to ivotno pitanje za opstanak nacije a ne
neodgovoran radikalizam protiv Sjedinjenih Drava.
Potom se predsjednik Lopez Portillo pojavio pred Opom skuptinom
Ujedinjenih naroda u New Yorku, 1. oktobra. Apelirao je na zemlje
cijeloga svijeta da zajedniki djeluju kako bi sprijeile povratak u Srednji
vijek. Ispravno je identicirao uzrok krize nancijskog sistema kao
rezultat politike nepodnoljivo visokih kamatnih stopa i strahovito niskih
cijena sirovina.
Postoje jedne kare koje prijete da e prerezati zamah razvitka
postignut u nekim zemljama i presjei mogunost razvitka u ostalim
zemljama ustvrdio je meksiki predsjednik. Zatim je otvoreno upozorio
na mogunost jednostrane obustave otplate duga zemalja Treeg svijeta ako
se sprijei iznalaenje rjeenja od zajednike koristi. Obustava vraanja
kredita nije ni ne iju korist i nitko je ne eli. Ali, hoe li do nje doi ili
227
ne, to je izvan odgovornosti zemalja dunika. Zajednike situacije stvaraju

zajednike pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga.
Lopez Portillo napao je proizvoljno nametanje novih uslova kredita
koje su nametnuli Thatcherica i Volcker. Meksiko i mnoge druge zemlje
Treeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako
drukijim uslovima koji sada prevladavaju... Mi zemlje u razvoju ne elimo
postati vazali. Mi ne moemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti
svoje narode u jo veu bijedu kako bismo vraali dug ije se servisiranje
utrostruilo bez naega sudjelovanja i odgovornosti, a pod uslovima koji su
nam nametnuti... Naa nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili
glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzroila ovu meunarodnu
krizu, ustvrdio je.
Lopez Portillo obratio se interesnim krugovima Sjedinjenih Drava
i drugih industrijskih zemalja kreditora radi iznalaenja zajednikog
rjeenja koje bi dopustilo zemljama poput Meksika da se izvuku iz krize.
Izjave Lopeza Portilla ponovio je i poglavar najvee zemlje dunika,
brazilski predsjednik Joao Baptista Figueiredo, koji je potom govorio
o simptomima koji dramatino podsjeaju na 1930-e u kojima se
ulaganje u proizvodnju gui na globalnoj razini pod teretom visokih
kamatnih stopa.
Tokom cijelih ljetnih mjeseci 1982. godine vodila se politika rasprava
iza kulisa u Bijeloj kui o tome to poduzeti u pogledu eksplozivne
dunike krize.
Iako u Washingtonu nije dan nikakav publicitet LaRoucheovu
prijedlogu, stariji su ga savjetnici u Bijeloj kui prouavali, ukljuujui i
starijeg ekonomistu u Vijeu za nacionalnu sigurnost Normana Baileyja i
suca Williama Clarka, povjerljivog lana kalifornijskog kruga koji je 1981.
stigao s Reaganom u Washington.
Ameriko je gospodarstvo pod visokim kamatnim stopama Federalnih
rezervi poprimalo trend sve dubljega pada; jedna je skupina oko Reagana
lobirala za rjeavanje prijetee meksike i latinsko-amerike krize duga,
koje bi moglo potaknuti porast industrijskog razvoja u SAD-u i poveanje
izvoza. Prouavali su i razglabali pojedinosti LaRoucheova prijedloga i
zakljuili da je taj prijedlog sjajan i ujedno jasno provediv.
Naalost, glasovi s Wall Streeta i prijatelji Henryja Kissingera u
britanskom Ministarstvu vanjskih poslova i londonskom Cityju imali
228
su vie utjecaja na kolebljivoga Reagana. Kao dio svoga predizbornog

dogovora, kako bi dobio potporu monog ustroja s Wall Streeta, Reagan
je bio pristao imenovati biveg predsjednika kompanije Marrill Lynch s
Wall Steeta Dona Regana za svoga ministra nancija, kao i niz drugih
kljunih osoba, meu kojima je bio nita manje vaan lan Trilateralne
komisije George Bush koji je imenovan potpredsjednikom, kao i Bushov
bliski prijatelj James Baker koji je postao ef kabineta u Bijeloj kui.
Govorili su: Moramo spasiti njujorke banke pod svaku cijenu. U
oktobru 1982. njihov je pristup dubokoj meksikoj krizi i krizama duga u
drugim zemljama postao slubenom politikom Reaganove Vlade.6
Dan uoi obraanja Lopeza Portilla Opoj skuptini Ujedinjenih
naroda novoimenovani ameriki ministar vanjskih poslova iznio je
ameriki odgovor. George Shultz, bivi ekonomist sa Univerziteta Chicago
i prijatelj Miltona Friedmana, jedan od tvoraca Nixonova sudbonosnog
odvajanja dolara od zlata od 15. avgusta 1971., objavio je konani odgovor
Reaganove Vlade okupljenim delegatima u Ujedinjenim narodima. Shultz
je otkrio jednostavno rjeenje krize duga koje je dolazilo s Wall Streeta.
Nakon meksike objave nesolventnosti poetkom avgusta, Paul
Volcker se sastao sa starijim dunosnicima Reaganove vlade i razradio
plan koji e postupno poputati pritisak na velike njujorke banke. Shultz
je to najavio kao Reaganov gospodarski oporavak. Umjesto rjeavanja
korjenitih uzroka krize bilo u Sjedinjenim Dravama ili u zemljama Juga,
Schultz je predloio da Meunarodni monetarni fond utjeruje otplatu
duga zaduenih zemalja i da se istovremeno stimulira potronja meu
amerikim potroaima. To e, tvrdio je, privui vei uvoz proizvoda iz
zemalja Treeg svijeta, to je bilo dijelom plana oporavka.
Bio je to najskuplji oporavak u historiji svijeta.
Wall Street reprizira 1920-e, ali u stilu MMF-a

Shultzova je najava u Ujedinjenim narodima bila pomno izvedena
protutea predvienom obraanju Lopeza Portilla i predsjednika drugih
drava Latinske Amerike tim istim Ujedinjenim narodima. Ono to se
potom dogaalo nije mogao vjerovati skoro nitko tko u to vrijeme nije bio
izravno upuen u pregovore izmeu bankara kreditora i zemalja dunika.
Nakon govora u Ujedinjenim narodima poziv Lopeza Portilla
229
na jedinstvo Latinske Amerike nije poluio uspjeha. Smatralo ga se

predsjednikom na odlasku, jer je nakon dva mjeseca napustio vlast.
U meuvremenu je Brazil i Argentinu posjetila praktiki cijela vojska
amerikih dunosnika i drugih osoba, koje su provele krajnje mjere ucjene
i drugih vrsta pritisaka kako bi sprijeile da se te zemlje pridrue Meksiku
u traenju zajednikog rjeenja krize duga.
Henry Kissinger je prije toga osnovao jako monu novu konzultantsku
tvrtku, Kissinger Associates Inc., u ijem su pomno biranom odboru sjedili:
predsjednik Instituta Aspen i naftni magnat Robert O. Anderson, bivi
ministar vanjskih poslova u Vladi premijerke Thatcher lord Carrington,
lord
Roll od Ipsdena iz Engleske banke i direktor kompanije S. G. Warburg.
Firma Kissinger Associates suraivala je s njujorkim bankama i krugovima
vaingtonske Vlade kako bi zajedno nametnuli, po naelu sluaj po
sluaj, najstroe uslove utjerivanja duga od vremena naplate versajskih
ratnih odteta iz ranih 1920-ih.
Nakon septembarskog govora ministra vanjskih poslova Shultza u
Ujedinjenim narodima moni su privatni bankarski krugovi u New Yorku
i Londonu istisnuli svaki glas razuma. Umjesto da sami tede, kao to
su LaRouche i Portillo predlagali, uspjeli su uvui ameriku Banku za
federalne rezerve, Englesku banku i, to je najvanije, mo Meunarodnog
monetarnog fonda, da preuzme ulogu meunarodnog policajca u
procesu koji je postao najuskladenija operacija organizirane pljake u
modernoj historiji, koja je nadaleko premaivala sve dogaaje iz 1920-ih.
Suprotno od briljivo njegovanog dojma u zapadnoeuropskim i
amerikim medijima, zemlje dunici plaale su svoj dug mnogostruko,
doslovno krvlju i poslovinu posljednju paru davale lihvarima
modernoga doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo tono da su nakon
avgusta 1982. veliki dunici iz Treeg svijeta odbili plaati dugove. Pitolj
im je bio prislonjen na glavu pod pritiskom MMF-a da potpiu ono to su
banke eufemistiki nazvale reprogramiranje duga, s vodeim privatnim
bankama meu kojima su prednjaile Citicorp i Chase Manhattan iz New
Yorka.
Nakon oktobra 1982. juri na zemlje dunike iz sektora zemalja u
razvoju imao je nekoliko prepoznatljivih koraka. Prvi je presudan korak
bio kad su te privatne banke krenule podrutvavati svoju krizu duga.
230
Objavile su brojne intervjue u svjetskim medijima, u kojima su upozorile

na teke
posljedice koje su prijetile meunarodnom bankarskom sistemu
zbog moratorija na dug i tako osigurale meunarodnu potporu za
svoju strategiju ubiranja duga, koju su razradile banke Citicorp, Chase
Manhattan, Manufacturers Hannover, Lloyds i druge.
Privatni interesni krugovi iskoristili su tu krizu i pretvorili mo velikih
javnih institucija u sredstvo za provedbu interesa manjinske privatne elite
- kreditnih banaka. Nakon jednog sastanka iza zatvorenih vrata, odranog
te jeseni u Ditchley Parku u Engleskoj, te su se banke ujedinile i stvorile
de facto kreditorski kartel vodeih banaka s njujorkim i londonskim
bankama na elu, koji je kasnije nazvan Institut za meunarodne nancije
(Institute for International Finance) ili, neformalno, Grupa Ditchlev.
Potom su nametnule ono to je jedan promatra opisao kao posebni oblik
bankarskog socijalizma - privatne su banke podrutvile svoje kreditne
rizike, tj. prebacile ih na masu poreznih obveznika, dok su svu dobit
privatizirale za sebe. A ta je dobit bila pozamana, usprkos izvanjskoj
krizi.
Kad su banke i njihovi suradnici u Reaganovoj Vladi, poput ministra
nancija Donalda Regana, dovoljno namuili Ronalda Reagana tom
situacijom, Bijela se kua obratila Paulu Volckeru, bankama i MMF-u da
nametnu program strogo razraenih uslova na svaku zemlju dunika.
Postavljanje MMF-a i njegovih strogih uslova kao posrednika u
pregovorima o dugovima bila je amerika ideja. To je u sutini bila skoro
potpuna kopija onoga to su njujorki bankari uradili nakon 1919. godine
protiv Njemake i ostalih europskih zemalja po zloglasnom Dawesovu
planu i to su kasnije pokuali uiniti po Youngovu planu.
Uslovi MMF-a i suglasnost zemlje dunika da potpie ugovor s MMFom bili su dijelom programa koji je izradio je ameriki dunosnik koji
je tada radio u MMF-u, Irving Friedman, koji je kasnije za svoj rad bio
nagraen visokim poloajem u banci Citicorp. Krajem 1988. Friedman je
jednom novinaru, o svojim razmiljanjima poetkom dunike krize rekao:
Moje je razmiljanje bilo da trebamo na neki nain ponuditi koritenje
sredstava Fonda kao neku vrstu mrkve tim zemljama. Prvo jako ozbiljno
proui ekonomsku situaciju te zemlje, utvrdi uzrok potekoa i pokae
koje se stvari moraju mijenjati.
231
MMF-ov recept, tj. uslovi, bili su uvijek isti. Zemlji rtvi je reeno da
ako eli ikada vidjeti peni inozemnoga kredita, mora do kosti sasjei uvoz,
jako smanjiti nacionalni proraun, a to su najee bile dravne dotacije
za hranu i druge potrebe, devalvirati nacionalnu valutu da bi njezin
izvoz postao privlaan industrijskim zemljama, i u isto vrijeme visokim
trokovima onemoguiti uvoz napredne industrijske tehnologije. Sve to,
tvrdio je MMF, poveat e prihod tvrde valute za servisiranje duga. Pop
Malthus se bez dvojbe na to smijeio iz groba.
Taj program MMF-a, nazvan Program strukturalne prilagodbe
(Structural Adjustment Program), bio je prva faza, nakon koje je
kandidat postajao prihvatljiv za razmatranje druge faze, tj. sporazuma
s bankama kreditorima o restrukturiranju, odnosno planu otplate
kandidatova inozemnog duga ili njegova najveega dijela. U toj drugoj fazi
banke su ugovarale ogromna prava u budunosti nad zemljama dunicima
jer su dodavale zatezne kamate na ukupan nominalni iznos duga.
Krajnji je rezultat bezbrojnih restrukturiranja od 1982. godine bilo
ogromno poveanje iznosa duga, usprkos injenici da iz tih banaka ni
jedan peni novoga zajma nije stigao u Latinsku Ameriku. Prema podacima
vodee vicarske osiguravajue tvrtke Swiss Re, ukupan se vanjski dug svih
zemalja u razvoju, dugoroni i kratkoroni, stalno poveavao nakon 1982.,
s neto iznad 839 milijardi dolara na skoro 1.300 milijardi dolara 1987.
godine. Cijelo to poveanje praktiki proizlazi iz dodatnog optereenja
prouzroenog uslovima renanciranja neplativog starog duga.
Pod reimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu
vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potreptine. Ljudi,
a vrlo esto i novorodenad, bespotrebno su umirali zbog nedostatka
najosnovnijih lijekova iz uvoza.
MMF je potom naloio niz devalvacija meksikog pesosa radi poticanja
izvoza. Poetkom 1982., prije prve devalvacije od 30%, vrijednost pesosa
bila je na razini od 12 pesosa za jedan ameriki dolar. Godine 1986. bila su
potrebna nevjerovatna 862 pesosa da bi se kupio jedan dolar, a 1989. taj se
iznos popeo na 2.300 pesosa za jedan dolar.
A meksiki dug, koji je od privatnog sektora u najveem dijelu
preuzela drava po zahtjevu njujorkih banaka i njihovih prijatelja iz
Washingtona, narastao je od nekih 82 milijarde na gotovo 100 milijardi
dolara do kraja 1985.
232
Meksiko se velikom brzinom kretao u istom pravcu kao i Njemaka

poetkom 1920-ih godina.
Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u
veini crnakih zemalja Afrike, ukljuujui Zambiju, Zair, Egipat i velike
dijelove Azije.
MMF je bio globalni policajac za utjerivanje lihvarskih dugova
putem nametanja drakonskih mjera stezanja pojasa u historiji. Kako
je ameriko-britanska osovina imala vrstu kontrolu nad presudnim
glasakim blokom MMF-a, ta je institucija postala globalnim utjerivaem
anglo-amerikih monetarnih i ekonomskih interesa na nain kakav svijet
nije nikada vidio. Nije uope zauujue da su se zemlje rtve jeile kad
bi dobile obavijest da e ih posjetiti inspekcija MMF-a. Ustvari, angloamerike banke, koje su bile nadaleko najvea skupina kreditora zemalja
Latinske Amerike, ucjenjivale su svoje banke kolegice u Zapadnoj Europi
i Japanu da se solidariziraju ili e biti suoene s krahom meunarodnog
bankarskog sistema.
Tokom 1982. i u godinama nakon toga prijetnja je bila zaista osnovana.
Nitko se nije usudio suprotstaviti; sve zemlje banaka kreditora zbile su
redove iza njujorkih banaka i podrale Kissingerov tvrdolinijaki pristup
dugu. To je omoguilo Washingtonu, njujorkim bankama i njihovim
prijateljima u Londonu da promoviraju za njih korisnu retoriku da je dug
iskljuiva pogreka korumpiranih i neodgovornih vlada zemalja Treeg
svijeta.
Bankarski interesi New Yorka i Londona osjeali su se tako sigurnima
da su ak odbili poveati svoje interventne zalihe za pokrie gubitaka
u sluaju nemogunosti naplate duga od zemalja Treeg svijeta. Banke
Citicorp i Chase Manhattan isplaivale su ogromne dividende svojim
dioniarima u ranim 1980-im godinama i javno objavljivale rekordne
prote, kao da se nita udno ne dogaa. Imale su punu vlast u Vladi
Sjedinjenih Drava i u MMF-u za politiku utjerivanja svoga duga. Ima li
ita to bi bilo sigurnije od toga?
Kako je jedna zemlja za drugom bila prisiljavana prihvatiti uslove MMFa i kreditnih banaka Grupe Ditchlev, dolo je do obratnog toka kapitala
gigantskih dimenzija. Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju izmeu
1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dunika platila je kreditorima samo
na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 milijardi dolara. Na
233
ime glavnice toga istoga duga otplaeno je 332 milijarde dolara, to je

ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 milijardi dolara, a sve to
na ime otplate poetnog iznosa duga od 430 milijardi dolara. Ali usprkos
tim ogromnim otplaenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine
jo uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 milijarde dolara. Tako je
djelovala magija zdruenih kamata i uktuirajuih teajeva.
Jo je okantniji aspekt ukupne dunike krize iz 1980-ih godina bila
injenica da veina toga novca nije uope naputala njujorke i londonske
banke. Po rijeima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, biveg
peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo
unosan poloaj u njujorko-vicarskoj banci Credit Suisse First Boston:
Veina novca nikad nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 milijardi
dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela izmeu 1976. i 1981.,
ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8,4% toga
iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utroiti
na proizvodne investicije. Sav je ostali novac ostao u bankama, nikad nije
ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promijenio knjige.
Zemlje dunici bile su uhvaene u klopku, a jedini izlaz iz te klopke
koji su nudile njujorke i londonske banke, bio je da predaju kontrolu,
odnosno suverenitet nad svojim gospodarstvom, osobito nad vrijednim
bogatstvima poput meksikog dravnog monopola nad naftom. Bankari su
to zvali zamjenom starih dugova za udjele, to je imalo za cilj postizanje
kontrole nad privlanim bogatstvima zemalja dunika.
Istraivanje jednog danskog ekonomista, koje je naruio Danski odbor
Unicefa, ilustrira taj proces: Godine 1979. iz
bogatog je Sjevera u siromaniji Jug otila neto svota od 40 milijardi
dolara. Taj se tok novca preokrenuo 1983. godine, kada su nerazvijene
zemlje odaslale 6 milijardi dolara u industrijske zemlje. Od tada, prema
procjenama Ujedinjenih naroda, uplate nerazvijenih zemalja dramatino
su se poveale i iznosile priblino 30 milijardi dolara godinje. Ali,
dodao je, ako se uzme u obzir transfer prirodnih dobara kojima su cijene
tokom 1980-ih godina znatno pale, onda se radi o transferu kapitala iz
nerazvijenih u razvijene zemlje u iznosu od 60 milijardi dolara godinje.
Tom se iznosu treba dodati odljev kapitala u obliku prljavog novca...
Ta je studija, koju je izradio Hans K. Rasmussen, pokazala da se od
ranih 1980-ih godina dogaa odljev bogatstva iz zemalja Treeg svijeta koje
234
vape za kapitalom, a ta se bogatstva u prvome redu koriste za nanciranje

decita u Sjedinjenim Dravama i u manjoj mjeri u Britaniji. Rasmussen
je procijenio da su tokom 1980-ih godina sve zemlje u razvoju zajedno
transferirale ukupnu svotu od 400 milijardi dolara samo u Sjedinjene
Amerike Drave. Taj je novac omoguio Reaganovoj Vladi da nancira
najvei mirnodopski decit u historiji svijeta, a Vlada je sama sebi lano
pripisala zasluge za najdulji mirnodopski oporavak na svijetu.
Uz visoke amerike kamate, rastui dolar i podrku amerike Vlade,
rekordni je ameriki proraunski decit od 43% tokom 1980-ih godina
bio nanciran tom de facto pljakom kapitala zemalja dunika, zemalja
koje su se nekad zvale zemljama u razvoju. Kao i u procesu versajskih
ratnih odteta nakon Prvog svjetskog rata, koji su uveli anglo-ameriki
bankari, dugovi nerazvijenih zemalja bili su samo sredstvo za uspostavu
stvarne privredne kontrole nad suverenim dravama u cjelini. Blazirani su
njujorki bankari zakljuili da se nemaju razloga bojati nemonih zemalja
Latinske Amerike i Afrike. Na kraju krajeva, posao je posao.7
U svibnju 1986. jedna je studija, koju su pripremili Vladini dunosnici
za Zajedniki odbor za gospodarstvo amerikog Kongresa na temu
Posljedice latinsko-amerike dunike krize na ameriko gospodartvo,
skrenula pozornost na neke odd zabrinjavajuih aspegata rjeavanja toga
problema od strane Reaganove Vlade. To je izvjee iznijelo podatke o
zastraujuem smanjenju radnih mjesta u Americi i o ogromnom smanjenju
izvoza, jer su strahotne mjere tednje MMF-a prisilile Latinsku Ameriku
da praktiki obustavi uvoz industrijskih i drugih proizvoda kako bi mogla
otplaivati dug. Autori toga izvjea napisali su da sada postaje jasno da
je Vladina politika otila iznad i izvan onoga to je bilo potrebno uiniti
u cilju zatite banaka od nesolventnosti... Reaganova je Vlada rjeavala
duniku krizu tako da je ustvari nagraivala one institucije koje su igrale
glavnu ulogu u stvaranju te krize, a kanjavala je one dijelove amerikog
gospodarstva koji nisu imali nikakvu ulogu u stvaranju dunike krize. Ta
je studija bila hitno pokopana.
Prema proraunima njujorke kompanije Morgan Guaranty Trust,
odljev kapitala iz zemalja Treeg svijeta u sigurna utoita u Americi i
drugim zemljama kreditorima iznosio je najmanje daljnjih 123 milijarde
dolara u desetljeu do 1985. godine. Nekoliko je velikih amerikih banaka
i investicijskih tvrtki otvorilo urede u gradovima poput Bogote, Medellina
i u drugim mjestima Latinske Amerike kako bi zaradile na pomaganju
235
oko iznoenja prljavih dolara iz tih zemalja. Porast ovisnosti o kokainu

u industrijskim gradovima Sjedinjenih Drava i Zapadne Europe, koji je
iao usporedo s eksplozijom dunike krize zemalja Treeg svijeta, poevi
od ranih od 1980-ih godina, zaprepaujue se podudarao s porastom
nelegalnih dolara koji su se ispirali iz June Amerike putem diskretnih
transfera koje su obavljale tvrtke poput nekadanje banke Merrill Lynch
Donalda Regana. Tim je strankama, vlasnicima prljavog novca, dano
ukusnije ime - pojedinci velike neto vrijednosti.
U jednoj studiji o leteem kapitalu iz Latinske Amerike, profesor
Joe Foweraker s Kalifornijskog univerziteta u San Diegu, primijetio je da
je pomaganje tim klijentima u poslovima prebacivanja leteeg kapitala
postalo najprotabilnijim dijelom posla u pogledu krize duga za velike
amerike banke tokom 1980-ih godina. Napomenuo je da, osim nekih
50 milijardi dolara godinjih kamata dobivenih od vlada zemalja dunika,
velike banke poput Citicorpa, Chase Manhattana, Morgan Guaranty i
Bank of America unose letei kapital u iznosu od nekih 100 do 120
milijardi dolara iz istih onih zemalja u kojima su zahtijevale brutalne mjere
tednje radi stabiliziranja njihovih valuta. Bilo je to prilina hipokrizija i
prilino unosno za te banke.
Godinja je zarada velikih banaka od poslova oko latinsko-amerikog
odljeva kapitala navodno pouzdano iznosila u prosjeku oko 70%, to se
dralo u strogoj tajnosti. Jedan je privatni bankar, govorei o poslovima
njujorkih i londonskih banaka s latinsko-amerikim leteim kapitalom,
rekao da bi neke banke ubile da se domognu komadia toga posla. Bilo
je to blago reeno. Godine 1983. londonski je Financial Times izvijestio da
je Brazil nadaleko najunosnije podruje meunarodnog poslovanja banke
Citicorp.
Afrika je u najmanju ruku jo gore prola u toj anglo-amerikoj
strategiji naplate duga. Od kolonijalnih vremena iz 19. stoljea, kad su
Britanija i Francuska zajedno s Portugalom vladale tim kontinentom,
Afrika je uglavnom drana kao primitivni nerazvijeni izvor jeftinih
sirovina, uz izuzetak tvrdoglave June Afrike. Val pokreta za neovisnost za
vrijeme dekolonizacije iz 1960-ih i 1970-ih godina nije donio nikakvih
bitnih boljitaka na podruju gospodarskog napretka crne Afrike.
Naftni okovi, iz njih proizili okovi u obliku porasta kamatnih stopa
od 20% i krahirajui industrijski razvoj u svijetu 1980-ih godina doslovno
su zadali smrtni udarac skoro cijelom afrikom kontinentu. Do 1980-ih
236
godina crnaka je Afrika bila 90% ovisna o izvozu sirovina radi namicanja
sredstava za nanciranje svoga razvitka. Od ranih 1980-ih cijene tih
sirovina, koje su bile u dolarima - poevi od pamuka, kave, bakra do
eljezne rudae i eera, poele su naglo i neprekidno padati. Godine 1987.
te su cijene pale na najniu razinu od Drugog svjetskog rata, odnosno na
razinu iz 1932., tj. iz godine najdublje svjetske ekonomske krize.
Da su se cijene izvoznih sirovina barem odrale na razini iz 1980.
godine, crna bi Afrika u desetljeu 1980-ih godina zaradila dodatnih 150
milijardi amerikih dolara. Godine 1982., na poetku dunike krize
afrike su zemlje dugovale bankama kreditorima u Sjedinjenim Dravama,
Europi i Japanu oko 73 milijarde dolara. Krajem toga desetljea taj se iznos,
kroz razliite restrukturalne zahvate u gospodarstva dunikih zemalja od
strane MMF-a, vie nego udvostruio i popeo se na 160 milijardi dolara:
ukratko, bila je to upravo ona svota koju bi dunike zemlje bile zaradile u
uslovima stabilnih cijena njihovih izvoznih sirovina.
Poinje postajati jasno da se u to vrijeme dogaao jedan proces
uvelike razliit od onoga to je prosjean graanin u zapadno-europskim
i amerikim gradovima tada itao u dnevnim novinama na temu krize
duga. Tokom 1980-ih mone su multinacionalne kompanije u Britaniji
i Sjedinjenim Dravama ile stopama banaka i ustanovile radionice za
djeji rad u mjestima du meksike granice sa Sjedinjenim Dravama i u
drugim slinim mjestima. Nazvane Maquiladores, te su manufakture za
nekvaliciranu radnu snagu upoljavale oajnu meksiku djecu u dobi od
14 i 15 godina za plau od pola dolara po satu, da sastavljaju proizvode
za kompanije General Motors i Ford Motor Company i razliite amerike
kompanije za proizvodnju elektrine opreme. Meksika je Vlada to
doputala jer su djeca zaraivala dolare potrebne za otplatu duga.
Reaganu se razbila tikva o glavu

Jedna od najrazornijih posljedica Prvog svjetskog rata i ratnih odteta
poslije Versajskog sporazuma, zajedno s Dawesovim planom za Njemaku
iz 1920-ih godina koji su izradile londonske i njujorke banke, bio je
relativan krah dugoronih ulaganja u svijetu. Zahvaljujui apsolutnom
padu svjetske trgovine 1920-ih godina, u usporedbi s predratnom
trgovinom, kao i opoj gospodarskoj i politikoj nestabilnosti koja je
prevladavala u Europi, openito se novac sve vie mogao posuivati samo
237
na kratak rok, uglavnom manji od jedne godine.

To je dovelo do situacije u kojoj su kratkorone spekulativne zarade
postale sredinjim kriterijem svih ulaganja. To je potaknulo bezumni
procvat burze u New Yorku iz 1920-ih godina, a taj je procvat prouzroio
dotok inozemnih sredstava iz Londona i kontinentalnih europskih zemalja
s ciljem da uberu neviene prote na rastuem tritu amerike burze. Sve
se to uruilo u oktobru 1929. godine.
Posljedice naftnih okova i monetarnih okova visokih kamatnih stopa
iz 1970-ih godina, to se nekad spominju kao velika inacija, bile su jako
sline 1920-im godinama. Umjesto versajskih nameta ratnih odteta koje
su guile svjetska ulaganja u proizvodnju, svijet je sada imao ogroman
teret restrukturiranja duga Treeg svijeta koji je nametnuo MMF.
Nevjerovatna stopa inacije u ranim 1980-im godinama koja se uglavnom
kretala izmeu 12 i 17%, diktirala je uslove obrtanja kapitala. Bilo je
potrebno namaknuti brzu i veliku dobit.
Zatim su zagovornici udnih postavki gospodarskih zagonetki
slobodnog trita u Reaganovoj Vladi uveli takozvanu ekonomiju
ponude (supply-side economics). Ta je ideja bila prozirna maska za jedan
od najveih kratkoronih prota u historiji, na tetu opega dobra, tj.
dugoronog gospodarskog zdravlja drave.
Dok je politika nametnuta nakon oktobra 1982. radi prikupljanja
milijardi dolara iz zemalja Treeg svijeta donijela ogromne prihode
nancijskoj likvidnosti amerikog bankarskog sistema, ideje Wall Streeta
i gorljivost ministra nancija Donalda Regana da uklone Vladine okove s
nancijskog trita, rezultirale su najveom fetom u svjetskoj nancijskoj
historiji. Kad se praina krajem desetljea slegla, neki su poinjali shvaati
da je Reaganovo slobodno trite unitilo cijelo nacionalno gospodarstvo.
A sluajno se radilo o najveem svjetskom gospodarstvu i o temeljima
svjetske monetarne stabilnosti.
Na temelju priprostog i sasvim pogrenog stava da e smanjenje poreza
osobama i poduzeima dovesti do oslobaanja priguenih kreativnih
energija i drugih poduzetnikih talenata, predsjednik Ronald Reagan
potpisao je u avgustu 1982. zakon o najveem smanjenju poreza u
poslijeratnoj historiji. Taj je zakon imao i klauzule koje su davale velike
porezne olakice nekim spekulativnim oblicima ulaganja u nekretnine,
osobito nekretnine za komerijalne svrhe. Uklonjene su zakonske restrikcije
238
za preuzimanje tvrtki i Washington je dao jasan signal da sve prolazi

sve dotle dok je to poveavalo vrijednost dionica kompanija Dow Jones
Industrials.
U ljeto 1982. kad je Bijela kua priskrbila suglasnost od Paula
Volckera i Banke za federalne rezerve da kamatne stope ponu postupno
padati, spekulativni je raj poeo nestajati. Bankrot jedne male banke za
naftu i nekretnine u Oklahomi te godine, banke Penn Square zajedno s
meksikom krizom, uvjerio je Volckera da je dolo vrijeme poputanja
ome na monetarnom tritu. Od ljeta do decembra diskontna stopa
Banke za federalne rezerve SAD-a smanjivana je nevjerovatnih sedam puta,
i smanjila se za 40%. Financijska su trita poludjela.
Istina o Reaganovu ekonomsom oporavku bila je ta da on nije uinio
nita da potakne ulaganja i pobolja tehnologiju i produktivnost industrije,
uz mali izuzetak aice vojnih svemirskih tvrtki, koje su potpisale rekordne
ugovore s Vladom; umjesto toga novac je odlazio napekulacije na burzi, na
naftne izvore u Texasu i Coloradu, a sve su to bila tzv. porezna utoita.
Kako su se Volckerove kamatne stope smanjivale, groznica se pojaavala.
Zajmovi su doli u modu. Ljudi su zakljuili da je jeftinije pozajmiti
danas i vraati sutra po niim kamatama. Ali, to nije ba tako. Ameriki
su gradovi i dalje ili putem dvadesetogodinjeg nazadovanja, mostovi su
se uruavali, ceste su pucale od neodravanja, nicali su novi ostakljeni
trgovinski centri koji su esto zjapili prazni jer su neki graditelji nekretnina
dobro zaraivali na otpisivanju poreza putem takve gradnje.
Sredinja je znaajka Reaganova vjerovanja u politiku kredita, to je bio
odjek politike Margaret Thatcher u Britaniji, imala za cilj optuiti radnike
sindikate kao dio problema. Organizirano je i poduzeto sukobljavanje
klasa po uzoru na Britaniju, to je rezultiralo unitenjem organiziranog
radnikog pokreta.
Ukidanje dravne kontrole nad transportom bilo je sredinje oruje te
politike. Kamionski i vazduni promet bili su osloboeni. Namnoile su
se nesindikalne zrane i kamionske tvrtke, kresai cijena, koje su imale
slabe ili nikakve sigurnosne standarde. Poveao se broj udesa, a zarade
sindikalnih radnika su potonule. Reaganov je oporavak pretvarao mlade
trgovce dionicama u multimilijunere, koji su se obogaivali jednostavnim
pritiskom na kompjutorsku tipku. Taj je oporavak u isto vrijeme sveo
strunu proizvodnu radnu snagu Amerike na nizak ivotni standard.
239
Nitko se u Washintgonu na to nije obazirao. Na kraju krajeva, govorili su

konzervativni Reaganovi republikanci, sindikati su skoro kao komunisti.
Kao nikada ranije slubenim je Washingtonom dominirala britanska
politika jeftinog rada iz 19. stoljea.
Godine 1982. nekada moni meunarodni sindikat profesionalnih
vozaa bio je ponien i prisiljen prihvatiti ugovor za praktiki trogodinje
zamrzavanje plaa u toj klimi privredne tmine i ukidanja dravne kontrole
nad transportom, to je potaknulo pojavu nesindikalnog kamionskog
poduzetnitva. Udruga sindikata radnika u autoindustriji (United Auto
Workers), nekad jedna od najveih koncentracija strune amerike radne
snage, prihvatila je smanjenje plaa u pregovorima s Chryslerom, Fordom
i General Motorsom 1982. godine. Uslijedili su potom ustupci sindikata
eliana i drugih
u oajnikom pokuaju da osiguraju povlastice za starije radnike koji su
bili pred mirovinom ili da zadre radna mjesta. Stvarni je ivotni standard
za veinu Amerikanaca neprestano opadao. Prihodi manjine stanovnitva
rasli su kao nikada ranije. Drutvo se polariziralo na temelju ogromnih
razlika u prihodima.
Od Washingtona i New Yorka do Kalifornije propovijedala se nova
dogma o postindustrijskom drutvu. Gospodarski napredak Amerike
nije vie bio povezan s ulaganjem u najmodernije industrijske kapacitete.
elik je proglaen zahrdalim pojasom industrije. elina su postrojenja
preputena propadanju, a ljevaonice ruene dinamitom. Trgovaki centri,
svjetlee nove kockarnice Atlantic Cityja i luksuzna hotelska naselja postali
su stjecitima novca.
U vrijeme spekulativnog procvata koji je trajao tokom najveega
dijelom Reaganova predsjednikog mandata, novac je i dalje pritjecao iz
inozemstva za nanciranje toga novog svjetskog buma. Nitko se izgleda
nije obazirao na injenicu da su Sjedinjene Drave u tom procesu za samo
5 godina, do sredine 1980-ih, od najveeg svjetskog kreditora postale
zemlja dunik po prvi put od 1914. Bilo je jeftino imati dug, a on je
rastao geometrijski. Obitelji su uzimale rekordne kredite za kupnju kua,
automobila, video rekordera. Vlada je namicala kredite za nanciranje
ogromnih gubitaka prouzroenih smanjenjem poreza i ogromnim
Reaganovim obrambenim vojnim projektom. Proraunski je decit
pod Reaganovim oporavkom otkrio pravo stanje zdravlja amerikog
gospodarstva. Ameriko je gospodarstvo bilo bolesno.
240
Godine 1983. godinji se Vladin decit popeo na nezamislivih 200

milijardi dolara. Usporedo s tim rekordnim decitima irio se i nacionalni
dug koji je trgovcima obveznica na Wall Streetu i njihovim klijentima
donosio rekordnu zaradu na kamatama. Otplate kamata na ukupan
dug amerike Vlade udvostruile su se u tih 6 godina, od 52 milijarde iz
1980. kad je Reagan izabran, popele su se na 142 milijarde 1986., to je
odgovaralo petini svih Vladinih prihoda. Ali usprkos tim upozoravajuim
znakovima novac je pritjecao iz Njemake, Britanije, Nizozemske i Japana
kako bi se okoristio visokim dolarskim i spekulativnim zaradama na
nekretninama i burzi.
Svakome tko je imao osjeaja za historiju ili dugo pamenje, to je bilo
neto jako poznato. Sve se to ve dogodilo tokom sjajnih 20-ih - dok
krah burze 1929. godine nije iznenada zaustavio kota ruleta.
Kad su se na amerikom gospodarskom obzoru poeli skupljati olujni
oblaci, koji su prijetili nadolazeim predsjednikim ambicijama amerikoga
potpredsjednika Georgea Busha, opet je naen spas u nafti. Ovoga puta,
meutim, na nain potpuno razliit od anglo-amerikih naftnih okova iz
1970-ih. Washintgon je oito procijenio ako moemo podignuti cijene,
zato ih ne moemo i sniziti kad to odgovara naim interesima.
Uspjeli su uvjeriti Saudijsku Arabiju da pokrene obrnuti naftni
ok, tj. da preplavi krizno svjetsko trite nafte ogromnim koliinama
nafte. U proljee 1986. cijene OPEC-ove nafte potonule su kao olovo
na ispod 10 dolara po barelu s prosjene razine od 26 dolara od prije
samo nekoliko mjeseci. Ekonomisti s Wall Streeta magino su proglasili
konanu pobjedu nad inacijom, a namjerno su zanemarili ulogu
nafte u stvaranju inacije u 1970-im godinama i u njezinu smanjenju u
1980-tim godinama. Potom, kad je daljnje pojeftinjenje nafte zaprijetilo
destabiliziranjem vitalnih interesa velikih britanskih i amerikih naftaa a
ne samo malih neovisnih konkurentskih proizvoaa nafte, George Bush
je u martu 1986. potiho otputovao u Riyadh gdje je, kako se kasnije
saznalo, rekao kralju Fahdu da bi trebao obustaviti rat cijena. Saudijski je
ministar za naftu eik Zaki Yamani postao pogodno rtveno janje jedne
politike kreirane u Washingtonu, a cijena nafte se stabilizirala na razini
od 14 do 16 dolara po barelu. Texas i druge drave Amerike - proizvodai
nafte, gurnuti su u depresiju, ali je pekulacija na nekretninama u drugim
dijelovima Sjedinjenih Drava poprimila rekordne razmjere.
Pad cijene nafte iz 1986. potaknuo je stanje koje se moglo usporediti s
241
razdobljem amerikog spekulativnog balona iz 1927. do 1929. Kamatne su

stope jo drastinije pale. Novac je pritjecao da ubere rekordne prote na
njujorkim burzama. Jedna je nova nancijska perverzija postala modom
na Wall Streetu, takozvani Leveraged Buy-Out (preuzimanje kompanija
tuim, posuenim novcem). Uz opadanje vrijednosti novca i rastue
cijene dionica i uz Reaganovu Vladu koja je podupirala religiju slobodnog
trita, sve je bilo doputeno. Jedna zdrava, sto godina stara industrijska
kompanija, vodena na konzervativan nain, koja je proizvodila gume ili
maine ili tekstil, postala je metom novih korporacijskih pljakaa kako se
zvalo te strvinare s Wall Streeta. Bljetave osobe poput T. Boone Pickensa,
Mikea Milkena ili Ivana Boeskyja postajale su milijarderima na papiru,
kao vodei ljudi u takvom nainu preuzimanja poduzea. Iz uzvienih
institucija poput Harvardskog poslovnog fakulteta (Harvard Bussiness
School) proklamirana je nova lozoja korporacijskog upravljanja kako bi
se tom ludilu dale dimenzije razuma, a u ime ekasnosti trita. U jednom
tipinom naletu preuzimanja, preuzimatelj poput Boonea Pickensa doao
bi s obeanjem da e posuenim novcem otkupiti kontrolni paket dionica
u kompaniji koja je vrijedila mnogo vie nego to je on posjedovao, poput
kompanije Union Oil iz Kalifornije ili ak kompanije Gulf Oil. Njegova
kupnja dionica u toj kompaniji - rtvi potaknula bi rast cijena dionica.
Ako bi uspio, to bi znailo da preuzima kompaniju, skoro u potpunosti
posuenim novcem, a taj je posueni novac potom vraan, ako je sve ilo
dobro, izdavanjem obveznica ispod razine investicija (below investment
grade bonds), koje su prodavale preuzete zaduene kompanije, a koje
su opravdano postale poznate pod imenom obveznice za otpad (junk
bonds). Ako kompanija bankrotira, te su obveznice postajale otpadnim
papirom. Ali 1980-ih godina cijene dionica i nekretnina su rasle pa nitko
nije obraao pozornost na taj rizik. Reaganove su porezne reforme dovele do
toga da je kompanijama bilo protabilnije opteretiti se velikim kreditima
nego izdavati dionika prava (stock eqity), tj. obine dionice.
Kamatne stope na te otpadne dionice bile su vrlo visoke kako bi se
privukli kupci. Morski psi, a to je bio naziv za te napadae - preuzimatelje,
ubrzo bi operuali sredstva preuzete kompanije, rasprodali njezinu
imovinu radi brze zarade i odjurili do sljedee rtve, odnosno kompanije,
poput jata pirana. Tokom druge polovice 1980-ih godina takvi su potezi
preplavili Wall Street, dali zamaha kompaniji Dow i doveli korporacije do
najviih razina zaduenosti od krize iz 1930-ih godina. Meutim, zajmovi
242
nisu uzimani radi ulaganja u modernu tehnologiju ili nove tvornice i

opremu. Bila je to zloudna posljedica procesa nancijskih pekulacija
doputenih tokom godina slobodnog trita Reaganovih i Bushovih
predsjednikih mandata.
Tokom desetljea Reaganova vladanja skoro tisuu milijardi dolara
otilo je na spekulativna ulaganja u nekretnine, to je bila rekordna svota,
odnosno, gotovo dvostruka u odnosu na ranije godine. U elji da osiguraju
svoje bilance od problema u Latinskoj Americi, banke su izravno po prvi
put davale zajmove za nekretnine umjesto tradicionalnog davanja kredita
korporacijama.
tedne i kreditne banke koje su tokom godina depresije ustanovljene
kao posebno regulirane banke kako bi pruile siguran izvor dugogodinjih
hipotekarnih kredita za kupnju kua i stanova, bile su deregulirane ranih
1980-ih godina kao dio politike poticanja slobodnog trita Wall Streeta
koju je uveo ministar nancija Donald Regan. Bilo im je doputeno
davati ponude za velike depozite, nazvane brokerskim depozitima, po
visokim cijenama. Reaganova je Vlada skinula sva regulatorna ogranienja
u oktobru 1982. kad je prihvaen Zakon Garn-St. Germain. Po tom je
zakonu tednim i kreditnim bankama bilo doputeno ulagati sredstva u
bilo kakve projekte po njihovu izboru uz potpuno jamstvo amerike Vlade
za osiguranje svote rizika od 100.000 dolara po raunu u sluaju propalih
ulaganja.
Dok je potpisivao taj novi Zakon Garn-St.Germain, predsjednik
Reagan je, to je bilo proroki, ushieno rekao prisutnim bankarima
tednih i kreditnih banaka koji su bili pozvani: Mislim da smo dobili
jack-pot, ime je upotrijebio kockarsku metaforu Las Vegasa. Taj jack-pot
bio je poetak kraha tednog i kreditnog bankarskog sistema vrijednog
1.300 milijardi dolara.
Novi je zakon otvorio vrata tednim i kreditnim bankama za ogromne
nancijske zloporabe i divlje spekulativne rizike kao nikada ranije.
Takoer je pretvorio te banke u idealno sredstvo organiziranog kriminala
za pranje milijardi dolara od rastuega posla kokaina i narkotika u Americi
tokom 1980-ih godina. Rijetki su ljudi opazili da je biva tvrtka Donalda
Regana, Merrill Lynch, odnosno njezin ured u Luganu, bila optuena za
pranje milijardi dolara majakog prota od heroina u tzv. operaciji Pizza
Connection.
243
Divlja klima bezakonja prouzroena deregulacijom stvorila je uslove

u kojima su normalne, dobro vodene tedne banke bile premaene brzo
rastuim bankama koje su se bavile sumnjivim novcem koji nitko nije
dovodio u pitanje. Banke su prale sredstva za tajne operacije CIA-e, kao i
za tajne operacije organiziranog kriminala obitelji Bonano i drugih - sve
je bilo jednako.
Potpredsjednikov sin Neil Bush bio je jedan od direktora banke
Silverado Savings and Loan u Coloradu , koju je kasnije Vlada optuila
za nelegalne poslove. Tatin sin Neil imao je osjeaj za dobar ukus i dao
ostavku sedmica dana prije nego to je njegov otac bio nominiran za
predsjednikog kandidata Republikanske stranke na izborima 1988.9
Kako bi se mogao natjecati s novodereguliranim bankama i tednim i
kreditnim bankama, najkonzervativniji nancijski sektor - osiguravajue
kompanije za ivotno osiguranje, poele su u velikoj mjeri tokom 1980-ih
ulaziti u spekulativne poslove s nekretninama. Ali za razliku od banaka,
osiguravajua drutva - vjerojatno zbog toga to su uvijek u prolosti bila
jako konzervativna, nisu nikad bila stavljena pod dravni nadzor. Za
razliku od banaka, nije bilo nikakvog dravnog osiguravajueg fonda na
nacionalnoj razini koji bi titio vlasnike polica ivotnog osiguranja. Godine
1989. osiguravajua su drutva drala u svojim knjigama nekretnine ija
se vrijednost procjenjivala na 260 milijardi dolara, to je bilo ogromno
poveanje u odnosu na 1980. godinu kad su
imale nekretnine u vrijednosti od 100 milijardi dolara. Meutim,
tada su nekretnine zapadale u najgoru depresiju od one tridesetih godina,
zbog koje su skrahirala osiguravajua drutva, po prvi put u poslijeratnoj
historiji, jer su uspanieni vlasnici polica zahtijevali svoj novac.
Stvarnost se jednostavno sastojala od toga da je njujorka nancijska
mo tako zavladala nad svim ostalim nacionalnim interesima od vremena
naftnih okova iz 1970-ih da se u Washingtonu nije uo nikakav drugi glas
od vremena meksike krize iz 1982. Dug je poprimio zastraujue razmjere.
Kad je Reagan pobijedio na izborima krajem 1980., ukupni privatni i javni
dug u Sjedinjenim Amerikim Dravama iznosio je 3.873 milijarde dolara.
Krajem toga desetljea popeo se na 10.000 milijardi dolara. To je znailo
da se dug u tom kratkom vremenskom razdoblju poveao za vie od 6.000
milijardi dolara.10
Kako je taj teret duga bio na leima razvoja proizvodnog gospodarstva i
244
kako su amerika industrijska postrojenja i radna snaga propadali, ukupne

posljedice dva desetljea dugog nemara postajale su oite u sveopem
krahu vitalne javne infrastrukture nacije. Autoputevi su pucali jer nije
bilo redovitog odravanja, mostovi su konstrukcijski postajali troni i u
mnogim su se sluajevima uruavali, u podrujima zahvaenim krizom
poput Pittsburgha vodoopskrbni su sistemi bili tako zaputeni da je voda
postala zaraena, bolnice su u velikim gradovima zapale u oajno stanje,
stambeni je fond za manje imune obitelji drastino oronuo. Godine 1989.
Amerika udruga graevinskih tvrtki (Associated General Contractors
of America) procijenila je da su potrebna hitna ulaganja u iznosu od
neto 3.300 milijardi dolara da bi se samo obnovila javna infrastruktura
Amerike, koja je bila u stanju raspadanja, tj. da bi se podigla na moderne
standarde. Nitko u Washingtonu nije bio voljan sluati. Godine 1990.
Bushova je Vlada predloila privatnu inicijativu slobodnog trita kako
bi se rijeio taj problem. Washington je imao krizu prorauna. Nepravedna
je raspodjela dobiti iz vremena Reaganova oporavka bila vidljiva u
izvjeu amerike Vlade o broju Amerikanaca koji ive ispod razine
siromatva. Godine 1979. kad je Paul Volcker zapoeo svoj monetarni
ok usred druge naftne krize, Vlada je zabiljeila 24 miliona Amerikanaca
ispod razine siromatva, a ta je razina bila utvrena na dohotku od 6.000
dolara godinje. Godine 1988. taj se broj popeo za vie od 30%, na 32
miliona Amerikanaca. Porezna politika Reagana i Busha koncentrirala
je bogatstvo u ruke jako malobrojne elite, kao nikada ranije u historiji
Sjedinjenih Amerikih Drava. Od 1980. prema jednom istraivanju koje
je proveo Odbor za stanovanje (House Ways and Means Committee)
amerikog Kongresa stvarni se prihod za onih 20% stanovnika na vrhu
ljestvice poveao za punih 32%.
Trokovi Amerike zdravstvene skrbi, to je bio odraz udne
kombinacije slobodnog poduzetnitva i Vladinih dotacija, narasli su do
najviih razina u historiji i u ukupnom bruto nacionalnom proizvodu bili
su dvostruko vei od britanskih. Usprkos tome 37 miliona Amerikanaca
nije imalo nikakvog zdravstvenog osiguranja. Zdravstvena je skrb u velikim
amerikim gradovima, sa siromanim etvrtima nezaposlenih crnaca i
Latino-Amerikanaca, sliila zdravstvenoj skrbi zemalja Treeg svijeta. A to
je trebala biti najnaprednija industrijska nacija svijeta.
Jedanaestogodinja vladavina premijerke Thatcher u Britaniji dovela
je do jednako katastrofalnih posljedica. pekulacije s nekretninama i
245
ogromno poveanje industrije nancijskih usluga u londonskom Cityju

zamaglili su injenicu da ekonomska politika premijerke Thatcher provodi
otru diskriminaciju na tetu industrijskog razvoja i na tetu modernizacije
oronule javne infrastrukture poput eljeznica i autoputova. Financijska
deregulacija londonskog Cityja iz 1986., s pravom nazvana velikim
praskom (Big Bang), bilo je jedno od dostignua s kojima se gospoda
Thatcher najvie ponosila. Ali krajem 1980-ih godina sve se razmrsilo.
Kamatne su stope ponovno postale dvoznamenkaste, industrija je zala
u duboki zastoj a kasnije u depresiju goru od svih depresija nakon rata,
a inacija je ponovno dosegnula razinu iz vremena kad je premijerka
Thatcher preuzela vlast 1979. godine.
Sama za sebe, ekonomija premijerke Thatcher doivjela je neuspjeh,
kao i njezina sestra blizanka, odnosno Reaganova ekonomija. Ali moni
se naftni i nancijski interesi Londona i New Yorka nisu ni najmanje
dali zastraiti. Njihova je vlast u tom postindustrijskom imperiju bila
globalna, a ne provincijska. Zahtijevali su nancijsku deregulaciju u
cijelom svijetu, u Frankfurtu, Tokiju, gradu Mexiko, Parizu, Milanu, Sao
Paolu.
Uspjet emo uz pomo svojih prijatelja

(WeH get by with a little help from our friends...)
Dana 19. oktobra 1987. balon je prsnuo. Toga je dana vrijednost
dionica kompanije Dow Jones na njujorkoj burzi pala vie nego ijednog
dana u historiji, za 508 bodova. Reaganovu je oporavku propalo dno.
Ali je strategija krila Thatcher-Bush u anglo-amerikom ustroju bila jo
netaknuta i odluna osigurati dovoljne koliine sredstava koje e odrati
balon na povrini do trenutka u kojemu e novi predsjednik Bush biti u
mogunosti nametnuti velebnu strategiju za kraj stoljea.
Iako su mnogi komentari od tada tvrdili kako krah burze iz oktobra
1987. pokazuje da je eventualno ponavljanje krize iz 1930-ih godina
stvar prolosti, on je uistinu nagovijestio poetak kraja dereguliranih
nancijskih pekulacija koje su anglo-ameriko stoljee drale na povrini
od ranih 1970-ih godina.
George Bush, pred kojim je bila predsjednika kampanja za sljedee
izbore iz oktobra 1988., pozvao je upomo svoga biveg voditelja
246
kampanje i bliskoga prijatelja, ministra nancija Jamesa Bakera, zajedno

s cijelom monom frakcijom amerikog ustroja koja e jamiti, usprkos
implikacijama kraha iz oktobra 1987., daljnje pritjecanje stranog kapitala
na ameriko trite obveznica i dionica kako bi se u glavama dovoljnog
broja biraa odrala iluzija o Reaganovu i Bushovu gospodarskom
oporavku.
Izravni apeli Washingtona japanskoj Vladi premijera Nakasonea u
kojima se tvrdilo da e mogua pobjeda na izborima predsjednika iz
Demokratske stranke poput Gephardta biti na tetu japanske trgovine
sa Sjedinjenim Dravama, urodili su plodom. Nakasone je napravio
pritisak na Japansku banku i Ministarstvo nancija da budu susretljivi.
Nakon oktobra 1988. kamatne su stope u Japanu pale, to je privuklo
japanski kapital na ameriko trite obveznica, dionica i nekretnina.
Milijarde dolara otjecale su iz Tokija u Sjedinjene Drave. Tokom 1988.
dolar je ostao jak, a Bush je dobio mogunost pobjede na izborima protiv
demokratskog kandidata Dukakisa. Da bi osigurao japansku potporu,
Bush je dao privatna uvjeravanja viim dunosnicima japanske Vlade da e
Bushova vlada, ako on pobijedi, poboljati ameriko-japanske odnose.
Bushovo je predsjednitvo trebalo biti prva izravna vladavina jednog
monika iz uskog nancijskog kruga ustroja s Istone obale od vremena
Franklina D. Roosevelta iz ranih 1940-ih. Bushov je zadatak bio da provede
ameriko stoljee kroz najopasnije vode od 1919. U prvim tjednima svog
mandata odavao je dojam odlunosti u rjeavanju nekih od najhitnijih
problema nacije. Predloio je drastinu reorganizaciju amerikog sistema
tednih i kreditnih banaka koji je bio u raspadu, a iskoristio je glas naroda
nakon udnog udesa Exxonova naftnog tankera Valdez kako bi pridobio
potporu za niz radikalnih novih kaznenih zakona koji e brigu za okoli
pretvoriti u prioritet amerike vlade po prvi put od vremena Jimmyja
Cartera. Kasnije se ispostavilo da su obje te inicijative bile katastrofalne, ali
je sveopi znaajan dojam u ranim mjesecima bio taj da Amerika u Georgeu
Bushu, za razliku od ostarjelog Reagana, konano ima predsjednika koji je
lino stajao na vrhu svjetskih dogaaja.
Stvarni je plan nove Bushove Vlade bio preusmjeriti nancijski
pritisak na odreene amerike saveznike kako bi se zajedniki snosio
teret ogromnih amerikih dugova. U prvi je plan stavljen argument
da se Sovjetski Savez raspada i da, kao rezultat toga, ostaje samo jedna
zemlja s daleko najsnanijom vojnom moi i veliinom, a to su Sjedinjene
247
Amerike Drave. U toj situaciji, iznesen je argument da Njemaka, Japan

i drugi veliki ekonomski i vojni saveznici Amerike trebaju poveati svoju
nancijsku potporu za odravanje te supersile. Bila je to slabo prikrivena
ucjena.
Ubrzo je postalo jasno da Bushov poziv na stvaranje ljubaznije i
njenije Ameriku nije bio nita drugo do retoriko podilaenje glasakoj
populaciji koja stari. Ali, onaj Bush koji se uselio u Bijelu kuu ubrzo je
povukao poteze za uspostavu svoje politike tvrdog momka, pomou koje
je u najveoj mjeri kreiran izgovor za vojnu invaziju na malu centralnoameriku republiku, Panamu, u boinim danima prve godine njegova
mandata, u decembru 1989. Prema priama oevidaca, vie od 6.000
Panamaca, veinom siromanih civila, ubijeno je kad su Specijalne snage
i bombarderi Sjedinjenih Drava napali tu malu zemlju, pod izgovorom
uhienja generala Manuela Noreige kojega su teretili da je bio kralj kartela
droge.
Bushov ministar unutarnjih poslova Richard Thornburgh, koji je igrao
jako proturjenu ulogu kao guverner Pennsylvanije u vrijeme dogaanja
nuklearnog incidenta Three-Mile Island, formulirao je prije toga jednu
nevjerovatnu novu doktrinu Sjedinjenih Drava. Thornburghova je
doktrina nalagala da ameriki FBI i Ministarstvo pravosua imaju pravo
djelovanja na tuem teritoriju, ako se to procijeni potrebnim, u toku
provedbe zakona izvan teritorija SAD-a. U prevedenom smislu to znai da
je Vlada Sjedinjenih Drava izvrnom uredbom, uz izliku da hvata zloince
na podruju meunarodne trgovine droge i teroriste, objavila svoje
jednostrano pravo da ude u Njemaku, Francusku, Panamu ili bilo koji
drugi dio svijeta koji ona proglasi potrebnim, bez obraanja pozornosti na
zakone te suverene drave.
Invazija na Panamu, kolikogod je bila nevjerovatna, rezultirala je
kamenom utnjom moralne savjesti civiliziranog svijeta. Smatrali su je
amerikim poslom.
U septembru 1989. direktor CIA-e William Webster javno je obznanio
smiono novo podruje djelovanja amerike tajne slube. Naglaavajui sve
vee znakove nastojanja Gorbaovljeva Sovjetskog Saveza da se postigne
zajedniki sporazum o razoruanju s NATO-om i osobito sa Sjedinjenim
Dravama,
Webster je izvijestio jedan elitni skup Vijea za svjetske odnose u Los
248
Angelesu, 19. septembra te godine, da se CIA preustrojava za nove zadatke

u posthladnoratovskoj eri. Webster je rekao svojoj publici: Ekonomska
pitanja koja sam spomenuo - trgovinske neravnotee i tehnoloki razvitak,
ilustriraju pitanje koje postaje sve jasnije: nai politiki i vojni saveznici
ujedno su i nai gospodarski suparnici. Nova je misija amerike tajne
slube po cijelom svijetu bila gospodarska pijunaa i druge radnje uperene
protiv kljunih industrijskih saveznikih zemalja, to je zamijenilo lov na
komunistike operacije i subverzije.
Pad Berlinskog zida unosi paniku u neke krugove

Potom su dogaaji u Istonoj Europi, u novembru 1989., poprimili
najdramatiniji i za mnoge u Washingtonu i Londonu potpuno
neoekivani obrat. Mihail Gorbaov privatno se sastao s Honeckerovim
komunistikim vodstvom staroga kova u Istonoj Njemakoj i manje-vie
im naredio da ustupe mjesto ogromnom narodnom pokretu za slobodu
koji je preplavljivao Istonu Njemaku sve od proljea. Za samo nekoliko
sedmica zbrisan je stari poredak u DDR-u u jednoj istinski narodnoj
revoluciji. Moskva je oito shvatila da e joj se nastojanja da silom odri
skupo i indiferentno carstvo neizbjeno obiti o glavu i dovesti do propasti
same Moskve.
Pad svjetskih cijena nafte iz 1986. bio je vjerojatno konani smrtni
udarac iluzijama Moskve da bi reforma unutar trule komunistike
birokracije mogla uspjeti. Sovjetski prihodi od izvoza nafte na Zapad, kao
glavni izvor deviza od ranih 1970-ih godina, pali su nakon 1986., upravo
u trenutku kad su zahtjevi za promjenama od strane naroda potaknuli
Gorbaova da obea daleko vie nego to je mogao ispuniti. Gospodarski
haos koji se potom dogodio bio je najveim imbenikom koji je potaknuo
moskovsko vodstvo da prekine veze sa satelitskim zemljama Istone
Europe, lanicama Varavskog pakta. Moskva se nadala da e ujedinjena
Njemaka, pod jakim gospodarskim vodstvom Zapadne Njemake, biti
pogodan partner koji e pomoi oporavku propadajuega sovjetskog
sistema.
Iako je slubeni Washington stavio masku javnog odobravanja
dramatinoga zavretka etrdesetogodinje komunistike vladavine u
Istonoj Europi, privatno je Bush, koji je i sam bio bivi direktor CIA-e
i ije je gledite na svjetsku politiku oblikovao podzemni svijet amerike
249
tajne slube, bio je smrtni protivnik uspjeha revolucije u Istonoj Europi.

U Britaniji je krilo torijevske stranke Margaret Thatcher bilo u jednakoj
mjeri uznemireno mogunou pojave onoga to su neki tamo ak nazivali
etvrtim njemakih Reichom.
Jedan visoko kotirajui glas britanskog ustroja, Peregrine Worsthorne,
urednik utjecajnoga londonskog Sunday Telegrapha, izrazio je misli
Thatcheriine frakcije konzervativnih torijevaca glede pojave nove
Njemake. Worsthorne je posinak bivega guvernera Engleske banke
Montagua Normana. Norman je za vrijeme rata odravao vezu s Hitlerovim
ministrom nancija Hjalmarom Schachtom i usko suraivao s bankom J.
P. Morgan iz New Yorka nakon 1919. godine u nametanju strahotnog
Dawesova plana naplate ratnih teta poraenoj Njemakoj.
U svom glavnom uvodniku pod naslovom Stari njemaki problem od
22. jula 1990. Worsthorne se cinino prisjetio Montagua Normana. Moj
ouh Montagu Norman, koji je kao guverner Engleske banke tako puno
uinio da pomogne njemakom gospodarstvu nakon Prvog svjetskog rata,
poivio je dovoljno dugo da vidi prve poetke njemakog gospodarskog
uda. Worsthorne se prisjetio Normanova komentara kratko prije njegove
smrti: Oduvijek sam znao da emo pobijediti zloeste Nijemce; ali volio
bih kad bismo mogli biti tako sigurni da emo to isto uiniti i s dobrim
Nijemcima.
Potom je Worsthorne preao na stvar. Pretpostavimo da ujedinjena
Njemaka kani biti dobar div, to onda? Pretpostavimo da ujedinjena
Njemaka naui Ruse da postanu dobar div, to onda?... Uistinu, prijetnja
bi mogla biti opasnija, umjesto bezopasnija. Jer, za miloga Boga, kako je
mogue organizirati ikakvu uinkovitu obranu od ujedinjene Njemake
koja nakani pobijediti na poten nain? Njemaka e postati jako mona,
a mo, kao to nas je nauio lord Acton, kvari... Njemaka konano
ima izvrsnu priliku postati glavnim akterom koji e slavenstvo vratiti u
zajednicu naroda.
Vrijedno je napomenuti da je Worsthorneov Sundaj Telegraph u
vlasnitvu anglo-amerikog holdinga Hollinger Corporation, u ijem su
odboru i dr. Henry Kissinger i bivi britanski ministar vanjskih poslova
Rupert lord Carrington, koji je takoer i poslovni partner u Kissingerovoj
konzultantskoj tvrtki u New Yorku, Kissinger Associates.
Opisujui kontroverzne usporedbe ministra vanjskih poslova u Vladi
250
premijerke Thatcher, Nicholasa Ridlevja, koji je bio primoran dati ostavku

zato to je javno usporedio Kohlovu Vladu s Hitlerovim Reichom,
Worsthorne je svoju tiradu protiv implikacija ujedinjene Njemake zavrio
rijeima: Mr. Ridley je govorio gluposti, ali moda u njegovoj gluposti
ima vie pameti nego to se moe i sanjati... Moda bi
uloga Britanije trebala biti da zadri dovoljno neovisnosti da bude
slobodna, u pravom trenutku, iskoristiti te nepravde. Dok bude inila
dobro, Njemaka e sebi stvoriti jednako puno neprijatelja kao u vrijeme
kad je inila zlo, a jedan od neprijatelja moe lahko biti i Amerika... Prije
ili kasnije, politika ravnotee moi bit e opet na djelu. To bi mogla biti
prilika za Britaniju koja ima iskustva u politici ravnotee moi...
Toga je ljeta, prema izvjeima iz Londona, Vlada premijerke Thatcher
osnovala novu jedinicu britanske obavjetajne slube kako bi znatno
unaprijedila svoje aktivnosti u Njemakoj. Nadalje, Bushova je Vlada
napravila poteze radi poboljanja svoje sposobnosti kontroliranja dogaaja
u Njemakoj. Na jednom posebnom sastanku Udruenja bivih asnika
obavjetajne slube, odranom u Washingtonu u proljee 1990., vii asnik
CIA-e Theodore Shackley, ovjek koji je bio upleten u destabiliziranje
iranskoga aha i ilegalne operacije preprodaje oruja i droge organizacije
Iran-Contra, rekao je svojim profesionalcima iz amerike obavjetajne
slube da trebaju poeti vrbovati lanove bive neprijateljske istononjemake tajne slube Stasi i s njom povezanih organizacija i izgraditi
sredita amerike tajne slube u Berlinu.
Dugorone implikacije pada berlinskog zida i mogua modernizacija
nerazvijenih ekonomskih potencijala Istone Europe i Sovjetskog Saveza
uz pomo nove ujedinjene Njemake bile su uznemiravajue jasne
politikim stratezima u Londonu i New Yorku. U svom tjednom izvjeu
investitorima, kao i nancijskoj zajednici openito, David Hale, ameriki
ekonomist s navodnim bliskim vezama s Bushovim Ministarstvom
nancija, upozorio je u januaru 1990. na strateke opasnosti za ameriko
nancijsko trite u sluaju da ujedinjenje Njemake uspije: Jedna od
najneobinijih znaajki ekonomskog istraivanja Wall Streeta tokom
posljednjih sedmica je njegova spokojnost glede potencijalnih posljedica
ekonomskog razvitka Istone Europe na globalnu nancijsku ravnoteu,
koja je omoguila Americi da uzme vie od tisuu milijardi dolara
inozemnih kredita tokom 1980-ih.
Hale je potom napomenuo: Uistinu, kad se bude pisala nancijska
251
historija 1990-ih, analitiari e vjerojatno gledati na pad Berlinskog zida

kao na nancijski ok koji se moe usporediti s dugo oekivanim tokijskim
potresom. Ruenje Berlinskoga zida simboliziralo je prevrat koji bi u
konanici mogao usmjeriti stotine milijardi dolara kapitala prema regiji
koja je bila samo jedan manji imbenik na svjetskom kreditnom tritu
tokom est desetljea. Niti Amerikance, zakljuio je Hale u jednoj poruci
koju je navodno razdijelio mnogima na zamolbu utjecajnih vaingtonskih
krugova, treba tjeiti injenica da je i sama Njemaka posljednjih godina
bila tek skroman ulaga u Sjedinjene Drave. Najvei je ulaga u Sjedinjene
Drave od 1987. godine bila Britanija (preko 100 milijardi dolara u
poslove preuzimanja kompanija), a Britanci ne bi mogli poduzeti tako
velika ulaganja da im nisu bili dostupni vikovi njemakih uteevina.11
Dana 29. novembra 1989., nekoliko dana nakon pada Berlinskoga
zida, visoko profesionalni ubojice digle su u zrak zatieni automobil
predsjednika Deutsche Banke Alfreda Herrhausena, kljunog savjetnika
Kohlove Vlade, koji je samo nekoliko dana ranije u Wall Street Joumalu
govorio o planovima za pretvaranje Istone Njemake u najmoderniju
gospodarsku regiju Europe za samo jedno desetljee.
Upueni su Nijemci Herrhausenovo ubojstvo shvatili kao izravan odjek
ubojstva Walthera Rathenaua od prije ezdeset godina, tvorca Rapallskog
plana za industrijalizaciju Rusije pomou njemake industrijske
tehnologije. Ali, bonska je Vlada proslijedila s planom ujedinjenja
Njemake i s razgovorima o pomoi privredne obnove oronule sovjetske
ekonomije, to je bio jedan od uslova moskovskog prihvaanja ujedinjenja
Njemake.
Krajem oktobra njemaki se kancelar obratio naciji sa svojim snom
o izgradnji moderne eljeznike veze koja e povezivati Pariz, Hannover
i Berlin, zatim ii dalje do Varave i konano Moskve, i o temeljima za
infrastrukturu nove Europe. Stari je De Gaulleov koncept Europe koja
surauje od Atlantika do Urala iznenada postao stvarna vjerojatnost po
prvi put od 1948.
U toj su klimi promatrai u londonskom Cityu opazili dramatian
porast neformalnih sastanaka izmeu Francuza i Britanaca na razini viih
poslovnih i politikih dunosnika. Britanska je strategija trebala igrati
na latentan strah Francuza od jake Njemake. Francuski socijalistiki
predsjednik Mitterrand, koji je cijeloga ivota bio anglol i naginjao
Britaniji, bio je spreman sluati. Britanija je poela potiho obnavljati stari
252
Dvojni sporazum iz doba prije 1914. godine i pripremati teren za novu

Entante Cordiale protiv njemake prijetnje. Ali, stvarna se strateka
bitka vodila daleko od sredinje Europe.
Negdje tokom 1989. donesena je odluka za poduzimanjem snane
ofenzive, ije e poprite biti Srednji istok i njegove ogromne zalihe
nafte. Opet su, kao i u vrijeme 1970-ih godina, ameriki i britanski
stratezi odluili da se ozbiljna prijetnja koja dolazi od gospodarskog rasta
kontinentalne Europe mora osujetiti preko anglo-amerikog naftnog
oruja. Oblik koji e ta politika poprimiti uskoro e zapanjiti cijeli svijet.
Saddam: sredstvo za stvaranje novoga svjetskog poretka

Vii su krugovi Vlada premijerke Thatcher i predsjednika Busha odluili
stvoriti izgovor koji e Sjedinjenim Dravama i Britaniji dati mogunost
da uspostave izravnu vojnu prisutnost na kljunoj taki svjetske, a osobito
kontinentalno-europske opskrbe naftom.
Domae privredne i nancijske potekoe u Britaniji i Sjedinjenim
Dravama dodale su tom planu poetkom 1990. godine jednu posebnu
crtu oaja. Ekonomska se revolucija premijerke Thatcher naglo uruavala
nakon kraha burze u oktobru 1987., a rastue su kamatne stope u Britaniji
izazvale najgoru krizu u poslijeratnom razdoblju na podruju nekretnina,
industrije i bankarstva. U Sjedinjenim Dravama George Bush se suio s
proraunskim decitom koji je izmicao kontroli, s bankama u propadanju,
rastuom nezaposlenou i jednom sveopom depresijom koju su neki
unutar Bijele kue privatno usporeivali s velikom depresijom iz 1930-ih
godina.
Irak, drava sa 16 miliona stanovnika, iziao je iz osmogodinjeg
uzaludnog rata protiv Irana, koji je postigao samo to da je zapadnim
proizvoaima oruja posluio kao ogromno smetlite kako bi odrali
ogromnu prodaju oruja Srednjem istoku. Washington je 1980. godine
potajno potaknuo Saddama Husseina da napadne Iran tako to je
dostavljao Iraku lane tajne informacije koje su pokazivale brz uspjeh rata.
Do 1989. irako je gospodarstvo bilo u ruevinama, a ulaganja u industriju
i poljoprivredu bila su uvelike zaustavljenja tokom toga skupog rata, iji su
procijenjeni trokovi iznosili milijun ili vie ljudskih ivota na obje strane.
Ali Irak je, za razliku od Homeinijeva Irana, iziao iz rata s ogromnim
253
teretom ratnog duga. Godine 1988. raznim je kreditorima bio duan po

prilici 65 milijardi dolara. Veliki je dio toga duga otpadao na Kuvajt i
Saudijsku Arabiju, kao i na Sovjetski Savez i zemlje Istone Europe, koje su
oekivale otplatu duga putem isporuke irake nafte. Ostatak duga otpadao
je uglavnom na francuske, britanske i amerike bankare. Francuska je,
nakon Sovjetskog Saveza, bila drugi po veliini opskrbljiva oruja za
Irak.
Anglo-ameriki plan je bio da uvuku irakog predsjednika Saddama
Husseina u klopku kojoj nee moi odoljeti kako bi se stvorio izgovor za
vojnu intervenciju Sjedinjenih Drava i Britanije, s navodnim ciljem da
osiguraju svjetske zalihe nafte. U junu 1989. jedna je delegacija na vrhu, iz
organizacije poznate pod imenom Ameriko-iraki poslovni forum (United
States-Iraq Business Forum), u kojoj su bili Alan Stoga iz Kissingerove
tvrtke Kissinger Associates, vii dunosnici Bankers Trusta, Mobil Oila,
Occidental Petroleuma i drugih velikih amerikih multinacionalnih
kompanija, posjetila Bagdad na poziv Saddama Husseina. Saddam je elio
razgovarati o irakom poslijeratnom planu razvoja irakih poljoprivrednih
i industrijskih potencijala.
Irak je imao petogodinji plan vrijedan 40 milijardi dolara za
izgradnju velikog projekta navodnjavanja i brane na rijeci Badush, koji
bi omoguio Iraku da postane samodostatan u proizvodnji hrane; u
to je vrijeme Irak ovisio o itu koje je uvozio preko amerike dravne
korporacije Commodity Credit Corporation, a 1989. godine uvezao je
ita u vrijednosti od ak 1 milijarde dolara. Osim toga, Irak je predloio
amerikoj skupini velika ulaganja u izgradnju petrohemijske industrije,
postrojenja za proizvodnju umjetnih gnojiva, jednog postrojenje za
proizvodnju elika i eljeza i jednog postrojenja za montau automobila,
to je bio dio irakih nastojanja radi razvitka zemlje. Ameriki su poslovni
ljudi rekli Sadamu da mora najprije restrukturirati svoj vanjski dug i kao
protuuslugu pristati privatiziran irake zalihe nafte ili njihov najvei dio.
Prema najboljim britanskim i amerikim geozikim proraunima, Irak je
vjerojatno bio najvei neistraeni naftni predio svijeta, uz mogui izuzetak
Sovjetskog Saveza.12
Saddam je, to se moglo predvidjeti, odbio ameriku ponudu da
preda suverenitet nad irakom naftom u zamjenu za nejasna obeanja
buduih zajmova. Krajem 1989. nekih 2,3 milijarde dolara kredita Iraku,
koje je odobrila Bushova Vlada, koji je bio namjerno proveden kao kredit
254
podrunice talijanske banke Banco Nationale del Lavoro u Atlanti u dravi

Georgiji, bilo je naglo obustavljeno. Obustava kredita bila je popraena
nizom senzacionalistikih navoda u londonskom asopisu Financial
Times, u kojima se tvrdilo da Irak tajno koristi taj novac za izgradnju svog
ratnog stroja.
Posljedice razgovora sa Stogovom skupinom i izjave koju je dala
Banco Nationale del Lavoro bila je potpuna obustava zapadnih kredita
Iraku poetkom 1990. godine. U toj je kritinoj situaciji na scenu stupio
kuvajtski emir, saveznik Ministarstva vanjskih poslova Njezina kraljevskog
velianstva sve od kraja prologa stoljea. London i Washington ve su
ranije dali upute emiru da dio ogromnih naftnih prihoda Kuvajta usmjeri
u kredite Iraku kako Irak tokom osmogodinjeg irako-iranskog rata ne
bi doao u situaciju da zatrai mir. U to je vrijeme cinini anglo-ameriki
plan bio da se irako-iranski rat nastavi na mrtvoj toci i da se odri
dovoljno stratekih tenzija radi apsorbiranja velikih isporuka zapadnog
oruja Iraku i Iranu, kako su otkrili naknadno izbijeni skandali.
Ali, poetkom proljea 1990. misija Kuvajta se promijenila. Emiratu
je reeno da preplavi naftna trita OPEC-ovom naftom, ime je prekren
sporazum o maksimalnim koliinama proizvodnje nafte na razini zemalja
lanica OPEC-a, koji je bio postignut radi stabiliziranja svjetskih cijena
nafte nakon kraha iz 1986/87. U ljeto 1990. Kuvajt je uspio sniziti cijenu
nafte sa zastraujue razine od 19 dolara po barelu na neto vie od 13
dolara po barelu. Uzastopni diplomatski napori Iraka i drugih zemalja
lanica OPEC-a da nagovore emira, eika Al-Sabaha i ministra za naftu
Ali Khalifa Al-Sabaha da obustave namjerni ekonomski pritisak na Irak i
druge zemlje OPEC-a koje su bile u velikim ekonomskim potekoama,
nisu naile na razumijevanje. Toga su juna trgovci naftom predviali
ponavljanje stanja iz 1986. godine. Na vidiku su bile cijene nafte ispod
10 dolara po barelu. Irak nije ak bio u stanju servisirati svoj stari dug ni
nancirati uvoz potrebnih koliina hrane.
Ve u februaru 1990. godine iraki je predsjednik Saddam Hussein
rekao svojim kolegama, sudionicima na sastanku Arapskog vijeu za
suradnju (Arab Cooperation Council) u Amanu u Jordanu, na kojemu su
bili prisutni predsjednici tih dviju zemalja plus Egipat i Sjeverni Jemen,
da pad starog komunistikog poretka u Istonoj Europi i oita pojava
Sjedinjenih Drava kao jedine vojne supersile predstavljaju posebnu
opasnost za arapski svijet.
255
Jako uznemiren, Saddam je ukazao na injenicu da, usprkos jasnom

zavretku irako-iranskoga rata od prije godinu dana, amerike vojne
snage i ratni brodovi u Zaljevu ne pokazuju nikakvih znakova povlaenja.
Umjesto toga, zloslutno je primijetio: Sjedinjene Drave daju puno izjava
da tu kane ostati. Napomenuo je sve veu zaokupljenost Sovjetskog
Saveza svojim unutarnjim problemima: U situaciji kad je Sovjetski Savez
zaokupljen svojim unutarnjim problemima, kad je [irako-iranski] rat
prestao, ne postoji nikakve izravne prijetnje, a Sjedinjene Drave, osobito
u ovo vrijeme, ponavljaju da e tu ostati, onda je to neto emu treba
pridati pozornosti.
Sadam je svoju primjedbu te februara zakljuio izjavom da arapske
zemlje bogate naftom trebaju ujediniti snage i iskoristiti svoje posjedovanje
energetskog izvora kakvog nema na svijetu... Mislim da bismo trebali
uspostaviti vrste odnose s Europom, Japanom i Sovjetskim Savezom na
nain da nam taj element bude od koristi to je prije mogue.13
Ako je postojao ikakav element koji je uvrstio odlunost vodeih
krugova anglo-amerikog ustroja da proslijede sa svojim planovima
drastine nove vojne akcije na Srednjem Istoku, bio je to ovaj Saddamov
govor. Dana 27. jula 1990., kad su napetosti izmeu Iraka i Kuvajta
oko cijene nafte bile na vrhuncu, amerika veleposlanica u Bagdadu,
April Glaspie zatraila je sastanak sa Saddamom Husseinom u Bagdadu
radi razgovora o toj napetoj situaciji. Prema slubenom irakom zapisu
toga razgovora, koji je bagdadska Vlada kasnije objavila, a ameriki
Kongres potvrdio nakon skoro godinu dana, Glaspie je rekla Saddamu
da Washington nee zauzimati stajalite u eventualnom sukobu izmeu
Iraka i Kuvajta. Nije prola ni sedmica dana, a irake su snage okupirale
grad Kuwait. Kuvajtska je kraljevska obitelj Al-Sabah dobrano prije toga
pobjegla i uspjela izvui svoje Rolls Royce, zlato i druge vrijednosti, jer,
prema rijeima jednog ojaenog biveg dunosnika kuvajtske Vlade u
izgnanstvu u Europi: CIA ja kraljevsku obitelj na vrijeme obavijestila da
izie iz zemlje, ali su Al-Sabahovi pogodno zaboravili vojsci svoje zemlje
prenijeti informaciju da se sprema invazija na Kuvajt.
Kroz nekoliko sati nakon okupacije Kuvajta, Engleska banka i amerika
Vlada poduzele su mjere zamrzavanja svih kuvajtskih sredstava koja su se
nalazila u, kako se tada vjerovalo, najveem svjetskom pojedinanom
fondu, Kuwait Investmenet Oceu (Kuvajtskom investicijskom uredu),
sa sjeditem u Londonu. Ukupni iznos tih sredstava dran je u tajnosti, ali
256
se iz pouzdanih izvora saznalo da je bio dobrano iznad 100-150 milijardi

dolara.
Ono to je uslijedilo sljedeih est mjeseci spada meu najcininije
sraunate poteze novije historije. Usprkos prvotnim izjavama koje je
podrala britanska Vlada premijerke Thatcher da e Sjedinjene Drave
samo poslati vojne snage za obranu Saudijske Arabije od navodne prijetnje
od irake invazije (za koje je kasnije otkriveno da su bile fabricirane u
Washingtonu), predsjednik Bush, koji je prve sate odluke poetkom
avgusta proveo s gospodom Thatcher (u Aspenu u dravi Colorado, kako
je to bilo dolino), objavio je ono to je uskoro poeo nazivati svojim
Novim svjetskim poretkom.
Bush je 11. septembra izjavio: Iz ovih nemirnih vremena moe izrasti
jedan novi svjetski poredak, pod Ujedinjenim narodima koji djeluju
sukladno viziji njihovih utemeljitelja. Nalazimo se u jedinstvenom i
izvanrednom trenutku. Ova kriza u Perzijskom zaljevu, koliko god je
ozbiljna, takoer nam prua rijetku priliku da krenemo prema historijskom
razdoblju suradnje. Jedan novi svjetski poredak danas se bori za svoje
roenje. Svijet potpuno razliit od onoga koji poznajemo.
Nove dokaze o tome da George Bush i Margaret Thatcher nisu nikada
imali drugih namjera do vojnog rjeenja irako-kuvajtske krize dao je
nekoliko mjeseci kasnije u svojem osobnom vienju dogaaja posebni
sovjetski izaslanik za Srednji istok Jevgenij Primakov. U jednom opsenom
intervjuu objavljenom u asopisu Time 4. marta 1991. godine, nekoliko
dana nakon prestanka razornog bombardiranja Iraka, Primakov, osobni
izaslanik sovjetskog predsjednika Gorbaova, opisao je svoj sastanak sa
Saddamom Husseinom i ministrom vanjskim poslova Tarikom Azizom,
odran u Bagdadu prvih dana oktobra 1990. Primakov je bio uvjeren
da se rat mogao izbjei. Primakov je za Time ispriao svoju naknadnu
posredniku misiju u Washingtonu, gdje se 19. oktobra sastao s Georgeom
Bushom, ministrom vanjskih poslova Bakerom i drugim najviim
dunosnicima Bijele kue. Primakov je rekao da je Bush sluao s oitim
zanimanjem, ali je nekoliko sati kasnije poslao Primakovu jasnu poruku
da Washington nije zainteresiran za daljnje istraivanje novih mogunosti
rjeavanja krize na Bliskom Istoku.
Kad je bio na odlasku iz Washingtona, Primakov je dobio upute da
se zaustavi u Londonu i da na isti nain izvijesti premijerku Margaret
Thatcher. Primakovljeva je pria bila znakovita: Premijerka nas je primila
257
u svojoj rezidenciji izvan Londona, u Chequersu. Paljivo je sluala

informacije koje sam joj iznosio, bez prekidanja. A potom, dobar sat
vremena, nije doputala nikome da prekine njezin monolog u kojemu je,
na najsaetiji nain, iznijela stajalite koje je dobivalo sve veu vanost: da
se stvari ne ograniavaju na povlaenje irakih snaga iz Kuvajta, nego da
se Iraku zada razoran udarac, da se slomi vrat Saddamu i uniti ukupan
vojni, a moda i industrijski potencijal te zemlje.
Nakon vie mjeseci podmiivanja i pritisaka na kljune lanice Vijea
sigurnosti Ujedinjenih naroda, na arapske zemlje, Tursku i druge, da se
nametne ne samo potpuni ekonomski embargo protiv Iraka, nego da
se upotrijebi i sila za oslobaanje Kuvajta, Bush je 29. januara 1991. u
svojem izvjeu o stanju nacije rekao amerikome Kongresu: Svijet dakle
moe iskoristiti priliku sadanje krize u Perzijskom zaljevu za ostvarenje
dugogodinjeg sna o novom svjetskom poretku.
Ali kako su se u Saudijskoj Arabiji koncentrirale najvee vojne snage od
Vijetnamskoga rata, koje su se pripremale za sveope bombardiranje Iraka
u poetnim danima januara 1991., dobar je broj upuenih glasova unutar
vaingtonskog ustroja poeo dvojiti u konanu mudrost Bushova jasnog
vojnog cilja. U jednom televizijskom intervjuu 12. novembra 1990. bivi
je ministar mornarice u Reaganovoj Vladi, James H. Webb, izjavio: Svrha
nae prisutnosti u Perzijskom zaljevu je da unaprijedimo Novi svjetski
poredak Bushove Vlade, i to mi se ne dopada.
Webb je jo jednom iskoristio priliku i desetak sedmica kasnije, u jednom
komentaru u Wall Street Journalu od 31. januara, izjavio: Bushova Vlada,
uz pomo novinskih napada sa svih strana... nesmanjenom estinom uvlai
na narod u rat. ovjek se mora prisjetiti Williama Randolpha Hearsta,
koji nas je nagovarao da uemo u rat sa panjolcima, kako bi mogao
povui paralelu s novinskim pritiskom koji je prethodio naemu sadanjem
sukobu. ovjek mora ii ak i dalje, moda do Meksikog rata, ako eli
nai predsjednika koji tako lakomo udi da zemlju izvrgne opasnosti u
situaciji kad nije napadnuta.
Bivi ameriki ambasador u Saudijskoj Arabiji James Akins, ugledni
vaingtonski strunjak za pitanja Srednjega istoka, takoer je javno
istupio protiv Bushova ratnog plana protiv Iraka. Akins je, u jednom
potpisanom lanku objavljenom u Los-Angeles Timesu 12. septembra,
samo nekoliko dana nakon Bushove odluke da poalje amerike snage u
obranu Saudijske Arabije od prijetee irake invazije, naglasio da Bijela
258
kua ima neki vii cilj. Akins je iznio optube da je ameriki ministar
obrane Cheney namjerno pogreno obavijestio saudijskoga kralja Fahda o
postojanju opasnosti od takve invazije kako bi Amerika dobila doputenje
za stacioniranje svojih vojnih snaga na saudijskom teritoriju, emu su
se Saudijci desetljeima otro opirali. Godine 1975. Akins je napisao:
Ministar vanjskih poslova Henry Kissinger potaknuo je planove za
iznalaenje izlike za slanje amerikih snaga radi okupacije vitalnih naftnih
polja na Srednjem istoku. Napomenuo je da se Kissinger, koji je tada bio
njegov pretpostavljeni, opirao Akinsovim otrim napadima na takve ideje.
Henry Kissinger, u to vrijeme ameriki ministar vanjskih poslova, imao
je drugaije gledite i moja karijera u Ministarstvu vanjskih poslova nije
poslije toga dugo trajala... U Bushovoj Vladi ima ljudi koji e rei da su
uslovi povoljniji sada nego 1975.
Znaajno je napomenuti da je 1990. godine Laurence Eagleburger,
bivi predsjednik Kissingerove tvrtke Kissinger Associates, bio zamjenik
ministra vanjskih poslova Jamesa Bakera, a bivi je Kissingerov namjetenik
Brent Scowcroft bio u to vrijeme Bushov savjetnik za nacionalnu sigurnost
u Bijeloj kui. Za vrijeme priprema Zaljevskog rata Kissingerovo je gledite
bilo dominantno u oblikovanju amerike vanjske politike. Nadalje, u to
je vrijeme Kissinger u tisku zagovarao rat protiv Iraka. Predsjednikova je
ratna mobilizacija u medijima uinkovito istisnula drukija miljenja u
domaoj javnosti.
Stvarna meta: neovisnost Europe i Japana

Kroz kratko je vrijeme misleim ljudima u Europi i drugdje postalo
jasno da George Bush zapravo ima potpuno drugi cilj od jednostavne
obrane amerikih i zapadnih naftnih interesa u Saudijskoj Arabiji. Bushovi
su nevjerovatno vulgarni javni istupi, u kojima je izazivao Sadama Huseina
i usporeivao ga s Hitlerom modernoga doba, bili potpuno proizvoljni.
Washington i London poduzeli su nevienu propagandu i pritisak
protiv pobornika Iraka na Zapadu tokom rata i estomjesenih priprema za
taj rat, ali ne i protiv Sovjetskog Saveza i Francuske, tj. zemalja koje su bile
najvei opskrbljivai naoruanja za Irak. Meta je, preciznije, bila Njemaka,
tj. njemaka industrija visoke tehnologije koja je bila od vitalnog interesa
za izgradnju Istone Europe i Sovjetskog Saveza. Francuska i SSSR, koji su,
zajedno s Kinom, Sjedinjenim Dravama i Britanijom, bili zemlje stalne
259
lanice Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda, pristali su glasovati, zajedno

s Washingtonom i Britanijom, za ulazak u rat nakon isteka ultimatuma
od 17. januara. Razna izvjea povezana s Washingtonom diskretno su
isputala ulogu tih dviju zemalja u Iraku.
Umjesto toga, preko kanala koji su bili izravno povezani s britanskom
i amerikom tajnom slubom, hamburki list Der Spiegel i utjecajni
republikanski senatori poput Jessa Helmsa, otpoeli su otvorenu ofenzivu
protiv Njemake, optuujui Njemaku da je njezin izvoz tehnologije, koja
se popularno zvala tehnologijom dvojne primjene, omoguio Sadamovoj
vojsci da ispaljuje sovjetske rakete Scud na izraelske ciljeve.
U jednoj od mnogih traginih zabiljeki o historiji toga rata, londonski
je Times izvijestio 6. februara, oko tri tjedna nakon poetka bombardiranja
Iraka u Operaciji pustinjska oluja, da je eljeznica Berlin-Bagdad, nekad
sjajna eljeznika mrea, unitena u Zaljevskom ratu. Nesmanjeno
savezniko bombardiranje irakih mostova, eljeznikih vorova i ranirnih
kolodvora pretvorilo je u ruevine jednu od rijetkih velikih eljeznikih
mrea na Srednjem istoku, pie, i dodaje s posebnim prizvukom: Stara
je eljeznica Berlin-Bagdad bila sreditem stratekog nadmetanja izmeu
Britanije i Njemake.
Zapanjena bonska Vlada, koja je i sama bila usred sloene situacije oko
ponovnog ujedinjenja s bivom Istonom Njemakom, bila je prisiljena
preusmjeravati dragocjeno vrijeme, pozornost i nancijska sredstva s hitnih
poslova oko ujedinjenja kako bi se usredotoila na Novi svjetski poredak
Georgea Busha i Margaret Thatcher. Krajem januara, ameriki je ministar
vanjskih poslova James Baker otiao u misiju prikupljanja nancijskih
sredstava, koja je bila obiljeena jednim od najveih pritisaka u historiji,
kako bi izvukao obeanja Njemake, Japana, Kuvajta i Saudijske Arabije
koja e jamiti ukupan iznos od 54,5 milijardi dolara za plaanje trokova
onoga to je dobilo ime Operacija pustinjska oluja.
Nakon zavretka napada bivi ameriki pomonik ministra obrane u
Reaganovoj Vladi Lawrence J. Korb otkrio je na jednoj konferenciji za
novinare poetkom aprila u Washingtonu da je amerika Vlada namjerno
sakrila stvarne trokova Zaljevskoga rata kako bi izbjegla smanjenje
prihoda u domaemu proraunu tako to je priloge saveznika koristila
kao izvanproraunska sredstva. Neki su upueni ljudi procijenili da su
Sjedinjene Drave izile iz cijele afere oko Zaljevskog rata s neto protom
od moguih 19 milijardi dolara, kad se uraunaju svi prilozi saveznika.
260
Ogroman priljev stranog novca tokom prvih mjeseci 1991., zajedno sa 6,6
milijardi koje je Njemaka platila u gotovini, uvelike je doprinio porastu
amerikog dolara, koji je samo nekoliko sedmica prije toga pao na najniu
razinu poslije Drugog svjetskog rata, tj. na 1,44 njemake marke. Osim
toga, prije zavretka Zaljevskog rata poeli su se potpisivati veliki ugovori
sa zemljama Srednjeg istoka o prodaji amerikog oruja, uz veliku ljutnju
europskih trita oruja.
Bushova je Vlada slavodobitno izjavila da se Amerika dokazala kao
najjaa sila svijeta. Njegova su hvalisanja bila uplja za one ljude u Americi
koji su stajali u sve duljim redovima za nezaposlene i za one ljude u Istonoj
Europi kojima je oduzeta nada za dobivanje zapadnih kredita za izgradnju
infrastrukture i modernizaciju gospodarstva.
Gospodarstva su Istone Europe bila unitena posljedicama zaljevske
Operacije pustinjska oluja i ogromnim poskupljenjem nafte na svjetskom
tritu tokom 1990, kad je cijena dosegla 30 dolara po barelu, to je
prouzroeno prekidom dogovorenih isporuka nafte iz Iraka. Ranije, tj.
do januara 1991., zemlje Istone Europe, preko svojih trgovinskih veza sa
Sovjetskim Savezom, plaale su naftu putem izvoza svojih industrijskih i
poljoprivrednih proizvoda u Sovjetski Savez. Dana 1. januara taj je sistem
prestao postojati, a za kupnju ruske nafte bili su potrebni zapadni dolari.
Irak je bio duan Bugarskoj, Maarskoj i drugim istonim zemljama
preko 1 milijardu dolara, koji su, kao posljedica Zaljevskog rata, postali
neplativi.
U martu 1990. talijanski je asopis 30 Days intervjuirao jednog
profesora koji je bio povezan s Washingtonom, Gianfranca Miglioa. Miglio
je izjavio: Sjedinjene Drave su uvidjele da, ako ele izbjei nazadovanje
slino onome u Sovjetskom Savezu, moraju drati korak s potencijalnim
neprijateljima u budunosti. Tu su ukljueni Japan i europski kontinent
ujedinjen oko njemake privredne moi... Sjedinjene Drave nisu mogle
prihvatiti ideju Europe kakva je danas, kontinent koji ne samo da moe
prilino sretno ivjeti bez Amerike, nego biti gospodarski i tehnoloki jai.
Iz toga su razloga, izjavio je Miglio, Amerikanci okrenuli svoju pozornost
na Srednji istok, na stjecanje kontrole nad arapskom naftom o kojoj ovise
Japan i Njemaka.
Bivi ministar poljoprivrede u Vladi Charlesa de Gaullea, Edgar
Pisani, direktor Instituta za arapski svijet (Institut du Monde Arabe) u
Parizu, rekao je jednom njemakom novinaru dnevnika die Tageszeitung
261
18. februara, u jeku najveega bombardiranja Iraka od strane amerikih,

britanskih i francuskih zrakoplova: Volio bih da se to ne dogaa. Duboko
sam okiran injenicom da je neka nacija mona samo po tome to
ima oruje. SAD, koje u svojim gospodarskim poslovima imaju velikih
potekoa, uspjele su uutkati Japan i Europu, jer su te zemlje vojno slabe.
Dokle e svijet prihvaati stanje u kojemu razne zemlje moraju plaati
vojsku zemlje koja uvodi svoj Svjetski poredak. Japan, Njemaka i zemlje
bogate naftom plaaju tu vojsku...
Jasno, iako prikriveno, aludirajui na tragino bezumlje politike
ravnotee moi, koju predvodi Britanija, njemaki je predsjednik Richard
von Weizsacker rekao berlinskom dnevniku Det Tagesspiegel, malo nakon
Zaljevskog rata: Ranije smo ve imali politiku ravnotee moi meu
europskim narodima, koja je zavrila perverzijama nacionalnog socijalizma
i imala za posljedicu dva svjetska rata. Potom je dolo vrijeme prevlasti
dviju supersila. Von Weizsacker je pozvao Europu da iskoristi jedinstvenu
priliku da konano okona to ludilo ravnotee moi putem ostvarenja
neispunjene vizije De Gaullea za Europu od Atlantika do Urala.
Operacija pustinjska oluja i Zaljevski rat predsjednika Busha i
premijerke Thatcher uinili su neprocjenjivu tetu Iraku i njegovu narodu,
Kuvajtu i svjetskom gospodarstvu, ali je bilo znakova da nisu ispunili
primarni cilj - vraanje kontinentalne Europe u novi svjetski poredak
Georgea Busha i Margaret Thatcher.
Biljeke:
1. Radi korisnog objanjenja moderne amerike verzije britanskog liberalizma, korisno je tivo
dostupno u jednom referatu koji je iznio profesor Noam Chomsky: The Struggle for Democracy
in a Changed World (Borba za demokraciju u promijenjenom svijetu), Catholic Institute for
International Relations (Katoliki institut za meunarodne odnose), London, januar 1991.
2. Aaronovitch, Sam: The Road From Thatcherism, Lawrence & Wishart, London, 1981.
3. International Iron and Steel Institute (Meunarodni institut za eljezo i elik):
Infrastructure: Problems and Prospects for Steel (Infrastruktura: problemi i budunost elika),
Bruxelles, 1985.
4. Greider, William: Secret of the Temple, Simon & Schuster, London, 1987.
5. Small, Dennis: Wharton and the IMF plan to give Mexico the Iran treatment (Plan
Whartona i MMF-a o postupanju prema Meksiku jednako kao i prema Iranu), Executive
Intelligence Review, 9. marta 1982. Ovo je jedan od niza detaljnih izvjea o pozadini meksike
krize, koji je objavljen u ovom asopisu u to vrijeme.
262
6. Utjecaj LaRouchea u tome je razdoblju postao znaajan kao ogroman frakcijski neprijatelj
bankarskih i korporacijskih krugova koncentriranih u New Yorku, bliskih bivem ministru
vanjskih poslova Kissingeru i Donaldu Reganu. Ovi su posljednji bili odgovorni za ogromnu
meunarodnu kampanju klevetanja, putem odabranih medija i drugih kanala ustroja moi,
iji je cilj bio sasjecanje tada naglo rastueg utjecaja LaRoucheove politike za reorganizaciju
duga, koja bi oslabila relativnu mo angloamerikog nancijskog ustroja. Jedno izvjee iz
prve ruke o njegovim odnosima s Bijelom kuom predsjednika Reagana u vrijeme nadolaska
dunike krize Treeg svijeta sadrano je u The Power of Reason: an Autobiography (Mo
razuma: autobiograja), LaRouche, Lyndon, Executive Intelligence Review, Washington, D.C.,
1987.
7. Rasmussen, Hans Kornoe: The Forgotten Generations: a debate book concerning children
and the debt crisis (Zaboravljena generacija: rasprava o djeci i krizi duga), Danish UNICEF
Committee, Copenhagen, 1987. Takoer je korisno tivo o pozadini duga: Milivojevi, Marko:
The Debt Rescheduling Process (Proces reprogramiranja duga), St. Martins Press, New York,
1985., a i godinja izvjea Ujedinjenih naroda: Economic Survey of Latin America (Prikaz
gospodarstva Latinske Amerike), daju korisne podatke koji se drugdje ne naglaavaju; komentari
Kuczinskoga uzeti su iz izvrsnog dokumentarnog lma iz 1988. o dunikoj krizi koji je
napravila Britanska nezavisna televizija (British Independent Television).
8. Michler, Walter: Wirtschaftskrieg gegeneinen Kontinent, u Welteraahrung, 1., Q 1991.,
Bonn.
9. Pizzo, Stephen: Inside Job: The looting od Americas savings & Loans, McGraw-Hill, New
York, 1989.
10. Zajedniki odbor za gospodarstvo (Joint Economic Committee) amerikoga Kongresa:
Economic Indicatiors, Washington, 1990.
11. Hale, David D.: The Weekly Money Report, Kemper Financial Services, Inc., Chicago,
29. januara 1990.
12. U.S - Iran Business Forum: Bulletin, New York, avgusta 1989.
13. Hussein, Saddam: Obraanje Arapskom vijeu za suradnju, 16. februara 1990. Prevedeno
s arapskog u Foreign Broadcast Information Service amerikog Ministarstva vanjskih poslova,
Washington, 20. februara 1990.
263
264
Pogovor
Ova je knjiga napisana za vrijeme Zaljevskog rata 1991., koji je bio
odgovor saveznika, na elu s Georgeom Bushom, na iraku invaziju na
Kuvajt. Od 1991. u tom predjelu svijeta, koji je Sir Halford Mackinder
nazivao srcem Euroazije -koje obuhvaa Rusiju i Kavkaz, vodi se jaka
geopolitika bitka oko pitanja nafte i naftovodnih puteva. Ruski je reim,
pod vodstvom cara novog doba po imenu Borisa Jeljcina, nemilosrdno
krenuo u pohod prema ponovnoj uspostavi kontrole nad kljunim
predjelima svog bliskog susjedstva. S Vladimirom Putinom, direktorom
ruskog FSB-a, organizacije koja je naslijedila KGB, kao predsjednikom
Vlade, Rusija se na kraju stoljea bori za uspostavu svog identiteta, u
svijetu u kojem vie nema nepovredivu vlast zastraujue nuklearne
supersile. Ruska borba za identitetom ukljuuje okrutno guenje, pomou
vojne sile, islamskih manjina u ruskim pokrajinama eeniji i Dagestanu,
pod parolom borbe protiv terorizma.
Zanimljivo je da su se pojavili dokazi koji upuuju na London i
krugove britanskih obavjetajnih slubi, krugove povezane s bivom
konzervativnom premijerkom, danas barunicom Thatcher, koji su igrali
bitnu tajnu ulogu u potpaljivanju vatre na Kavkazu. Na isti su nain
britanske obavjetajne slube optuene da su igrale mranu ulogu u bivoj
Jugoslaviji i u samoj Srbiji u vrijeme sukoba oko Kosova.
Uvjebani borci eenskog vode lokalnih postrojbi amila Basajeva
napravili su pohod na Dagestan u avgustu 1999. i prkosno proglasili
nezavisnu Islamsku Republiku Dagestan. Malo je ljudi bilo svjesno da iza
te neobine avanture Basajeva stoji nancijska i druga potpora, izmeu
ostalih, i nekih vodeih gura britanskog ustroja londonskoga Cityja
meu kojima je i bivi suradnik gospode Thatcher lord McAlpine. Ili
da ta ista skupina iz britanskog ustroja koristi pakistanskog politiara
Imrama Khana, zeta pokojnog Sir Jamesa Goldsmitha, za podgrijavanje
separatistikih ideja meu muslimanima u kavkaskim predjelima Rusije.
Dublje istraivanje britanskih interesa i s njima povezanih islamskih
separatistikih pokreta ne mora ii jako daleko pa da postane jasno da je,
jo jedanput u ovome stoljeu, naftna geopolitika u sreditu britanskih
prorauna..
I eenija i Dagestan su zemljopisno smjetene na sredini svakog
265
mogueg naftovodnog puta, bilo iz podruja nepreglednih netaknutih

nalazita nafte u Kazahstanu, bilo iz ogromnih podmorskih naftnih polja
blizu Bakua u Kaspijskom jezeru. Neki geolozi pretpostavljaju da to
podruje sadri bogatstva nafte i plina koja bi mogla premaiti sva nalazita
u Sjevernom moru i Aljasci i koja bi po svojoj veliini mogla dosegnuti
naftna bogatstva Srednjeg istoka.
U nekim moskovskim krugovima nije prola nezapaeno injenica da je
British Petroleum tokom prethodnih mjeseci, prije izbijanja borbi izmeu
eenije i Dagestana, priskrbio veinsku kontrolu nad naftom u predjelu
Kaspijskog jezera, tako to je preuzeo dvije amerike naftne kompanije
-Amoco i ARCO. Odjednom je Kaspijsko jezero bilo na rubu da postane
Britansko jezero.
Tko bi u konanici imao koristi od islamskog vojnog djelovanja u
eeniji i Dagestanu protiv sredinje vlasti u Moskvi? Kako su se strahote
u junim dijelovima Rusije irile u posljednjim mjesecima 1999., to su
pitanje postavljali bivi predsjednik vlade Jevgenij Primakov i drugi u
Rusiji. inilo se da je jedini valjan zakljuak taj da bi eliminiranje svake
uloge Rusije iz kaspijske nafte u konanici dopustilo nastavak britanske
politike haosa i ekonomske nestabilnosti u Centralnoj Aziji i na Balkanu.
Tako bi britanska geopolitika oma oko naftnih bogatstava i
gospodarskog stanja u Centralnoj Aziji dala Londonu potencijalno
odluujuu kartu za jo jednu geopolitiku arenu od ogromne vanosti u
budunosti - Europsku monetarnu uniju. Sve dotle dok su zemlje Istone
Europe i Rusija u haosu, gospodarski bi bila oslabljena Njemaka i druge
zemlje europskoga kontinenta, to bi samoj Britaniji osiguralo mogui
ulazak u Europsku monetarnu uniju s pozicije moi, a ne slabosti.
Odluku 15 zemalja Europske zajednice na sastanku na vrhu u
Maastrichtu u Nizozemskoj u decembru 1991. o potpisivanju Sporazuma
o Europskoj zajednici, razliite su zemlje donijele iz razliitih pobuda.
Njemaki je kancelar Helmut Kohl potpisao taj dokument, kojim se
uspostavlja nestanak nacionalnog suvereniteta na podruju monetarne
politike i sredinje banke, tek pod najjaim pritiskom francuskog
predsjednika Mitteranda. Mitterand je prije toga od Kohla i Njemake
iznudio obeanje za uspostavu jedinstvene nadnacionalne europske valute,
to je unitilo monu njemaku marku, kao i za uspostavu nadnacionalne
Europske sredinje banke, a sve je to bila cijena za dobivanje nevoljke
francuske suglasnosti za raticiranje sporazuma 4+2, kojim je doputeno
266
ujedinjenje dviju njemakih drava. Nekoliko mjeseci nakon okonanja

Sporazuma iz Maastrichta, bliski savjetnik bive premijerke Thatcher lord
Tebbit u jednom je razgovoru za novine izjavio: Maastricht je napravljen
s ciljem da se stavi pod kontrolu opasnost da se njemaki oklopnjaci opet
ne ponu valjati Europom.
Ali, kako su se nakon Maastrichta stvari poele odvijati i kako je
Britanija u ljeto 1992. bila prisiljena napustiti Europski monetarni
sistem u trenutku kad se sama zaplela u jednu od najjaih unutarnjih
politikih borbi oko budunosti svog neformalnog carstva, geopolitika
projekta Europske monetarne unije poprimila je jednu drukiju, daleko
nestabilniju dimenziju. Godine 1994. najbliskiji savjetnici Helmuta Kohla,
ljudi iz vodeih njemakih banaka, meu kojima su bile banke Hilman
Kopper i Deutsche Bank i drugi uvjerili su kancelara da u toj situaciji,
kad je Britanija izila iz predloene monetarne unije, pred njemakom
industrijom stoji zlatna mogunost izgradnje jedne privredne sfere u kojoj
bi Njemaka mogla vladati u nadolazeim desetljeima.
Kad je projekt euro dobio novoga gorljivog pobornika u njemakoj
Vladi kancelara Kohla, iznenada se pretvorio u projekt koji bi se uistinu
mogao ostvariti. Obuzdavanje Njemake vie nije trebalo biti glavnom
zadaom kao u doba francuskog Sporazuma iz Locarna iz 1920-ih godina.
Njemaki su politiari sve vie vidjeli mogunost jake, prodorne uloge
Njemake u nadolazeoj Europskoj sredinjoj banci. Sjedite te banke,
kako je odlueno nakon jakog politikog nadmetanja izmeu Pariza i
Bonna, bit e Frankfurt. Njezin e prvi predsjednik biti ovjek blizak
monetarnoj lozoji njemake Bundesbanke - nizozemski direktor
sredinje banke Wim Duisenberg.
Kako se 1996.-1997. pribliavao krajnji rok za osnivanje te nove
Europske sredinje banke, Francuska je ini se potisnula svoja razilaenja s
Njemakom u interesu konanog stvaranja nove valute - eura. Meutim,
iza kulisa, Francuska i francuske banke igrale su daleko mraniju ulogu u
stvaranju eura. Bila je to francuska parodija britanske geopolitike.
Poevi u svibnju 1997., jako daleko od Pariza i Europske unije,
mala je azijska zemlja Tajland postala sreditem agresivnih nancijskih
pekulanata. Nominalni je razlog bio taj da je Tajland dopustio da mu
gospodarstvo postane nekonkurentno tako to je predugo vezao vrijednost
svoje valute baht na ameriki dolar. Ubrzo su novine u Aziji i po cijelom
svijetu poele donositi prie o tome kako George Soros i drugi dvojbeni
267
fondovi pekuliraju na krahu tajlandskog bahta.

Meutim ono to je malo ljudi izvan jako tajnovitoga svijeta dvojbenih
fondova znalo bila je injenica da Soros, koji je imao ameriku putovnicu i
iji su uredi bili u New Yorku, pekulira sredstvima posuenim od biranih
francuskih, nizozemskih i drugih europskih banaka, istih onih banaka koje
su uloile stotine miliona u uspjeh sumnjivog eura. Veliki privatni ulagai
u dvojbeni Sorosov fond i u jo tri dvojbena fonda koji su imali vodeu
ulogu u spekulativnim napadima u Aziji i na drugim kljunim tritima
nisu bili ameriki nego europski graani. Ti su privatni ulagai u elitne
zakutne fondove koji su napadali Aziju uivali tajnost egzotinih Karipskih
otoka, kako bi izbjegli amerike poreze i vladinu kontrolu.
Kao to je kasnije dokazao ugledni japanski asopis Foresight, dvojbena
sredstva koja su 1997. i 1998. napala Aziju, Rusiju i druga trita bila
su integralnim dijelom europskih, osobito francuskih nastojanja radi
lansiranja eura. Zapaena je jednostavna injenica da je poetkom 1997.
kad je izbila azijska kriza uvelike prevladavalo miljenje da nema izgleda
da euro bude prihvaen. Krajem 1997. situacija se stubokom promijenila,
to je bila izravna posljedica kraha azijskih valuta i gospodarstava. Ameriki
investicijski fondovi, koji su samo nekoliko mjeseci ranije smatrali azijsko
gospodarsko udo najboljim mjestom za svoja ulaganja, odjednom su bili
obezglavljeni. Tako je stvorena prilika da se nova valuta - euro prikae kao
alternativna mogunost ulaganja.
Kriza se u Aziji kao plamtea vatra prenijela u Indoneziju, na Filipine, u
Junu Koreju i u konanici, na samom poetku 1998., zaprijetila Maleziji
i Hong Kongu pa ak i Kini. Potom je George Soros napao rusku rublju
kao precijenjenu. Meutim, pad rublje u avgustu 1998. i potpuno
neoekivan prestanak otplate kredita od strane Rusije doveo je europske
banke i dvojbene fondove, koje su te banke potajno nancirale, na rub
propasti. Tokom nekoliko stranih sedmica u septembru i oktobru 1998.
cijelom je projektu eura prijetila propast zbog nesolventnosti dvojbenog
fonda Long-Term Capital Management, koji je, to veina svijeta
nije znala, bio dobio milijune dolara od jedne elitne skupine banaka
kontinentalne Europe, ukljuujui i najvee francuske i vicarske banke,
pa ak i Talijansku banku, kako bi se stvorio privid da e euro uspjeti.
Kako se pribliavao kraj stoljea, svijet je bio u previranju. Balkan
je nakon kosovske krize postao preplavljen mogunostima novih
geopolitikih eksplozija. Kavkaz je sve ubrzanije postajao irea ratna zona.
268
Pakistan je proivljavao vojni reim ija politika velikom dijelu svijeta nije
bila nimalo jasna. Kina, koja je samo dvije godine ranije bila sreditem
zapadnih ulagaa, oito se poela okretati prema unutra, to je bila reakcija
na ekonomske potekoe izazvane azijskom krizom i na prestanak dotoka
prijeko potrebnih nancijskih sredstava iz prekomorskih zemalja.
Jedina preostala supersila - Sjedinjene Drave, veini je svijeta izvan
Amerike izgledala kao potpun paradoks. Njezin predsjednik Bil Clinton
uspio se odrati na vlasti usprkos najveim moguim naporima njegovih
politikih neprijatelja iz amerike Republikanske stranke i iz inozemstva,
osobito iz Britanije. Mnogi ljudi izvan Sjedinjenih Drava bili su
ogoreni ulogom Sjedinjenih Drava na Kosovu. Neki su mislili da su
Sjedinjene Drave morale vie uiniti na vojnom planu radi ruenja reima
Slobodana Miloevia. Drugi su navodili slubene zapisnike konferencije
iz Rambouilleta pred sam poetak vazdunih napada NATO-a 1999. kao
konaan dokaz da Sjedinjene Drave opet igraju igru koju predvodi
britanska geopolitika. Britanski premijer Tony Blair, kao blijeda kopija
Winstona Churchilla od prije nekoliko desetljea, uporno je nastojao
uvjeriti svijet, osobito Clintona, ali bez uspjeha, da je novi hladni rat
neizbjean. London je zapravo uznemiravala spoznaja da je kraj hladnoga
rata iz 1989. godine sa sobom donio, na strani Sjedinjenih Drava, i
kraj ideje anglo-amerikih posebnih odnosa. Hoe li Tony Blair moi
ponovno uspostaviti takve odnose sa sinom britanskog prijatelja Georgea
Busha? Hoe li neiskusni Bush postati predsjednikom? Na samom kraju
1999. to nije bilo nimalo jasno. Sjedinjene Drave su na kraju dvadesetoga
stoljea i same ule u dubok proces ponovnog osmiljavanja svoje uloge u
svijetu, deset godina nakon svretka hladnoga rata. Tokom etiri desetljea
hladnoga rata dobronamjerni je stav obinog amerikog graanina
prema svijetu bio iskrivljen prizmom hladnoratovske netrpeljivosti,
koju je potaknuo britanski geopolitiar Winston Churchill u Fultonu u
dravi Missouri 1946. godine svojim govorom o eljeznoj zavjesi. Neki
su iskoristili borbu protiv komunizma s ciljem da Sjedinjene Drave
pretvore u suprotnost onome to su eljeli njihovi utemeljitelji, lanovi
Ustavotvorne skuptine Sjedinjenih Amerikih Drava iz 1797. godine,
ija je elja utjelovljena u Deklaraciji o nezavisnosti Thomasa Jeersona.
Tok Clintonova predsjednikog mandata od 1992. godine pokazao je da
ti britanski geopolitiki napori nisu uspjeli. Ipak nije sasvim jasno tko e
nalijediti Clintona na izborima u novembru 2000. godine ni kakva e biti
269
politika tog novog predsjednika.

S padom eljezne zavjese krajem 1989. godine, iz ekonomske trulei
jednog ve dugo vremena iscrpljenog i neuinkovitog sistema, Sjedinjene
su Drave bile suoene s jednim novim svijetom. Jednostavne postavke
slobodnog poduzetnitva, koje je u vrijeme hladnoga rata proglasila
Margaret Thatcher, nisu vie bile dovoljne za rjeavanje ogromnih sloenih
problema ekonomske transformacije u bivim komunistikim zemljama.
Same su Sjedinjene Drave, esto utemeljeno, bile predmetom ljutnje i
ogorenja velikog dijela ostatka svijeta.
Ipak, kako se kraj stoljea pribliavao, pojavljivao se mali traak
nade u nekim jasnim znakovima koji su pokazivali da Sjedinjene Drave
pokuavaju, na svoj poseban i esto proturjean nain, ispraviti neke
od najgorih vidova svoje politike iz vremena hladnog rata. Trjezniji su
promatrai shvatili da nije realno oekivati od Washingtona da bude
svjetski policajac ni sredstvo za rjeavanje svjetskih problema. Ali, kako se
sin Georgea Busha poeo krajem 1999. natjecati za predsjednika, isto je
tako bilo jasno da geopolitike postavke koje su pokretale minulo Stoljea
rata jo nisu ni izdaleka prevladane.
F. William Engdahl Wiesbaden, Njemaka novembra, 1999.
270

Engdahl - Stoljeće Rata

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Engdahl - Stoljeće Rata

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

F.

Naslov orginala: F. William Engdahl A Century of War

Tri stupa Britanskog Carstva

Granice su povuene: Njemaka i geopolitika velikog

Poinje globalna bitka za kontrolu nafte

Britanski admiral vidi dalje od ulja za svijee

Nafta postaje oruje, a Bliski istok bojno polje

Zajedniki i opreni ciljevi: Anglo-amerika borba za

Churchill i Arapski ured

Englezi i Amerikanci zbijaju redove

Nafta i novi svjetski poredak iz Bretton Woodsa

Iz pepela rata izranja novo carstvo

Kriza funte i prijetnja Adenauer - De Gaulle

Kontinentalna Europa izlazi iz ruevina rata

Upravljanje svjetskom ekonomijom u naopakom

Kissingerov naftni ok nakon Yom Kippura

Odgovor Europe, Japana i zemalja u razvoju na naftni

Uspostava novog svjetskog poretka: Sumrak bogova

Predgovor bosanskom izdanju

Dok ovo piem, prolo je skoro jedna decenija od objavljivanja prvog

geografu koji je osnovao disciplinu poznatu pod nazivom geopolitika.

nain u Evropskoj zajednici po svim velikim pitanjima odluke donosi

Ovu knjigu posveujem:

F. William Engdahl: Stoljee rata

historiji initi neuvjerljivim, ak fantastinim. Stvarna su tema ove knjige

Tri stupa Britanskog Carstva

F. William Engdahl: Stoljee rata

desetljeima bila vodea u svijetu.

Slobodna trgovina i sredstva britanske moi

F. William Engdahl: Stoljee rata

je unitilo ne samo engleske zemljoradnike nego i zemljoradnike drugih

je prodavala ispod cijene ostalih trgovaca; a na nadnice koje plaa vlastitom

F. William Engdahl: Stoljee rata

Britansko neformalno carstvo

utezima koji su izjednaavali suprotne strane sredinje take ravnotee,

F. William Engdahl: Stoljee rata

zapravo bila nametnuti kontrolu uz najmanja mogua ulaganja i ujedno

obuavala kadar koji e poslije rata postati amerika Sredinja obavjetajna

Velika kriza iz 1873. godine

F. William Engdahl: Stoljee rata

Vlade nego nancijskih interesa Cityja, shvatila da e se odljev zaustaviti

premoi nad drugim industrijskim zemljama u svijetu.

F. William Engdahl: Stoljee rata

Granice su povuene: Njemaka i

F. William Engdahl: Stoljee rata

prijevoza i carinska zatita za rastuu domau industriju poela pokazivati

je proizvodnja zadivljujue porasla na 219 miliona tona, dok je engleska

F. William Engdahl: Stoljee rata

sprjeavanja uvoza jeftinog ita.

Berlinska bankarska panika

u klopku meunarodne manije pekulacija oko izgradnje eljeznica. S

F. William Engdahl: Stoljee rata

izmeu anglo-saksonskog bankarskog i nancijskog sistema s jedne

Potreba gradnje brodarske i eljeznike infrastrukture

F. William Engdahl: Stoljee rata

Godine 1897., malo vie od godinu dana nakon to je Reichstag donio

4. Hauser, Henri: Germanys Commercial Grip on the World, prijevod s francuskog,

F. William Engdahl: Stoljee rata

Poinje globalna bitka za kontrolu nafte

F. William Engdahl: Stoljee rata

DArcy shvaa tajnu goruih stijena

iskljuivo pravo na predjelima za koje se tada vjerovalo da sadre ogromne

F. William Engdahl: Stoljee rata