Prijevod s francuskog jezika

Adriana KATAVI

POSUDA ZA KAVU
(THOPHILE GAUTIER)

Vidio sam pod mranim jedrima

Jedanaest zvijezda,
Mjesec, sunce takoer,
Kako mi se klanjaju
U tiini,
Za sve vrijeme mog sna.
Jakovljeva vizija

I
Prole sam godine, kao i moja dvojica kolega iz ateljea, Arrigo Cohic i Pedrino
Borgnioli, bio pozvan da provedem nekoliko dana u unutranjosti Normandije.
Vrijeme, koje je po naem odlasku bilo obeavajue, odlui se iznenada promijeniti, i
kia je toliko padala da su pusti putovi kojim smo koraali bili kao korito bujice.
Probijali smo se kroz kaljuu do koljena, debeli sloj ilovae lijepio nam se za onove
izama, te nam toliko usporavao korake, da smo do naeg odredita stigli tek jedan sat nakon
zalaska sunca.
Bili smo izmoreni; vidjevi napor koji ulaemo da suzbijemo zijevanje i drimo oi
otvorene, im smo veerali, na nas je domain poveo svakog do njegove sobe.
Moja je soba bila ogromna; ulazei osjetih kao neku drhtavicu, jer mi se uinilo da
ulazim u neki novi svijet.
Doista, moglo bi se pomisliti da smo u dobu regentstva kada se vidi nadvratnik s
Boucherova etiri Godinja doba, namjetaj prepun ukrasa od ljunka i neukusnih koljki, te
velika nezgrapno izraena ogledala.
Sve je bilo netaknuto. Umivaonik, pokriven kutijama za eljeve i etkicama za puder,
izgledao je kao da je juer koriten. Dvije ili tri haljine prelijevajuih boja, lepeza posuta
srebrnkastim sjajem, sve to razasuto po ulatenom parketu, i na moje velike uenje,
burmutica od kornjaevine otvorena na dimnjaku bila je puna jo svjeeg duhana.
Primijetio sam ove stvari tek poto mi je domain, ostavljajui svoj svijenjak na
noni stoli poelio laku no, a ja sam se, priznajem, poeo tresti kao prut. Brzo sam se

svukao, legao, te da bih se rijeio tog glupog straha, uskoro sam zatvorio oi okreui se
prema zidu.
Ali bilo mi je nemogue ostati u toj poziciji: postelja se poda mnom uzburkala poput
vala, kapci su mi se ustro podizali. Morao sam se okrenuti da pogledam.
Vatra to je gorjela bacala je crvenkast odsjaj po stanu, tako da su se bez muke mogli
raspoznati likovi na goblenima i lica s poaenih portreta objeenih na zidu.
Bili su to preci naeg domaina, konjanici u eljeznom oklopu, vijenici s perikama, i
lijepe dame dotjeranog lica i potpuno napudrane kose, s ruom u ruci.
Iznenada se plamen poe udno ponaati; blijeda svjetlost obasja sobu, i jasno vidjeh
da je ono to sam smatrao uobraenim slikama stvrno, jer su se zjenice tih uokvirenih bia
pomjerale, svjetlucale na neki udan nain; usne su im se otvarale i zatvarale kao usne ljudi
koji govore, ali nisam uo nita osim zvuka tik-tak zidnog sata i zvidanja jesenjeg vjetra.
Obuzeo me je nesavladiv uas, kosa ponad ela mi se nakostrijeila, zubi su mi se
sudarali do lomljenja, hladan znoj oblio me po itavom tijelu.
Sat je odzvonio jedanaest. Treperenje posljednjeg udara dugo je odzvanjalo, dok se
nije posve ugasilo...
Oh! Ne, ne usuujem se rei to se onda dogodilo, nitko mi ne bi vjerovao, i smatrali
bi me ludim.
Svijee su se upalile same od sebe; mijeh je, bez da ga je ikakvo vidljivo bie
pokrenulo, poeo puhati u plamen, hropui kao kakav stari astmatiar dok je raspirivao
vatru, a lopatica podizala pepeo.
Zatim se jedna posuda za kavu baci pod stol na kojem je stajala, te se zaputi teturajui
prema ognjitu, gdje se smjesti meu ugarcima.
Nekoliko trenutaka poslije, fotelje se stadoe tresti i zauujee drmajui izvijenim
nogama, okupie se oko dimnjaka.
II
Nisam mogao misliti ni na to osim na ono to vidim; ali jo je neobinije ono to me
je tek ekalo.
Najstariji od svih bio je portret jednog velikog bucmastog ovjeka sive brade, koji je
izgledao u potpunosti onako kako sam zamiljao starog sir Johna Falstaffa. On izae mrtei
se glavom iz svog rama, te nakon dosta truda, proavi ramenima i okruglim stomakom kroz
uske daice okvira, iskoi nespretno na zemlju.
2

Nije jo ni uzdahnuo kad izvue iz depa prsluka iznimno malen klju. On puhnu
unutra da se uvjeri da je rupa ista i gurnu ga redom u sve ramove.
Svi se ramovi onda rairie tako da lako pustie lica koja su zatvarala.
Mali jedri opati, suhe i ute udovice, inovnici strogog izgleda zamotani u velike crne
haljine, kicoi u svilenim arapama, u lanenim kratkim hlaama, s vrkom maa u zraku: svi ti
likovi predstavljali su jedan tako udan spektakl, da se uprkos svem strahu nisam mogao
suzdrati od smijeha.
Te dostojanstvene linosti sjedoe; posuda za kavu leerno skoi na stol. Uzee kavu u
japanskim bijelim i plavim alicama, koje su spontano dotrale od jednog sekretara, svaka od
njih snabdjevena kockom eera i srebrnom liicom.
Kada se kava popila, alice, posude za kavu i liice istovremeno ieznue, a otpoe
razgovor, zasigurno najudniji kojeg sam ikad dotad uo, jer nitko od tih udnih govornika
nije gledao drugog dok govori: svi su imali oi fiksirane na sat.
Ni sm nisam mogao odvratiti pogleda ni sprijeiti se da pratim kazaljku koja je ila
prema ponoi neprimjetnim koracima.
Naposljetku, pono odzvoni; zau se neki glas iji je zvuk bio identian klatnu:
-

Vrijeme je, treba plesati.

Svi se digoe. Fotelje se same od sebe povukoe; zatim, svaki vitez uze ruku jedne dame, a
onaj isti glas ree:
-

Hajdemo, gospodo iz orkestra, ponite!

Zaboravio sam rei da je motiv na goblenima bio italijanski concerto s jedne strane, a s druge
lov na jelena gdje je nekoliko sluga puhalo u lovaki rog. Pikeri i muziari, koji dotad nisu jo
napravili nijedan pokret, nagnuli su glavu da pokau da se i oni pridruuju.
Maestro podie svoju palicu, i jedna iva i pleua harmonija zapoe s oba kraja
prostorije. Najprije se plesao menuet.
Ali brze note djela kojeg su muziari izvodili loe su se slagale s tim tekim
naklonima: tako je svaki par plesaa poslije nekoliko minuta stao izvoditi piruete poput
zvunog zvrka. Svilene haljine ena, zguvane u tom pleuem vihoru, proizvodile su zvuke
neobine prirode; reklo bi se da je to lepet krila golubova. Vjetar koji je ponirao ispod puhao
je na njih tako udnovato da su imale izgled crkvenog zvona.
Gudala virtuoza su tako brzo prolazila po icama da su iz njih izbijala elektrine
iskrice. Prsti frula su se podizali i sputali kao da su bili od ive; obrazi piker bili su
naduveni kao baloni, a sve to formiralo je svu silu nota i tako brzog urlikanja i uzlaznih i

silaznih ljestvica, tako uvijenih, tako nezamislivih, da ni sami demoni ne bi dvije minute
mogli pratiti takvu mjeru.
Bilo je alosno gledati trud tih plesaa da uhvate kadencu. Skakali su, prevrtali se,
klanjali se, bacali se i poskakivali tri stope uvis, tako da im je znoj, curei sa ela u oi,
stvarao pjege i crvenilo. Ali to god da su radili, orkestar ih je uvijek prestizao za tri ili etiri
note.
Sat je odzvonio jedan; oni se zaustavie. Tad vidjeh neto to mi bijae promaklo:
jedna ena nije plesala.
Sjedila je u naslonjau iza kamina i izgledala je da ni najmanje na svijetu ne sudjeluje
u onom to se dogaa oko nje.
Nikad se, ak ni u snu, nita tako savreno nije nalo pred mojim oima; koa zanosno
bijela, pepeljasto plava kosa, duge trepavice i plave zjenice, tako svijetle i bistre, da sam joj
vidio u duu tako jasno kao ljunak na dnu potoia.
I ako bi mi se ikad dogodilo da nekog volim, osjetih da bi to bila ona. Jurnuh iz
kreveta, iz kojeg se dotad nisam mogao ni pomai, i pooh prema njoj, voen neim to je
djelovalo u meni, a da to nisam mogao spoznati; naoh se u njenom krilu, drei njenu ruku,
razgovarajui s njom kao da se znamo dvadeset godina.
Meutim, dok sam joj govorio, to bjee veoma udno, pokretima glave sam pratio
muziku koja nije prestajala svirati; i premda sam bio na vrhuncu sree jer razgovaram s
jednom tako lijepom osobom, noge su mi gorjele od elje da pleem s njom.
Ipak, nisam joj se usuivao to predloiti. inilo se da razumije to elim, jer podie
slobodnu ruku prema brojaniku zidnog sata:
-

Kada kazaljka bude tu, vidjet emo, moj dragi Thodore.

Ne znam kako se to dogodilo, nimalo nisam bio iznenaen to ujem da me zove

mojim imenom, i nastavismo razgovarati. Konano, naznaeni sat odzvoni, glas sa srebrnim
zvukom jo je titrao u sobi i ree:
-

Angla, moete plesati i s gospodinom ako Vam je zadovoljstvo, ali znate ime e

to rezultirati.
Nije vano, odgovori Angla mrgodno. I ona me obgrli svojom bijelom rukom oko

vrata.
Prestissimo! povika glas.

I stadosmo plesati valcer. Grudi ove mlade djevojke dodirivale su mi prsa, njen barunasti
obraz doticao je moj, a njen ljupki dah lebdio mi je na usnama.

Nikada u ivotu nisam iskusio taj osjeaj; nervi su mi drhtali kao rastezljivi elik, krv
mi je kolala u venama kao potoci lave, i uo sam kako mi srce tue poput sata objeenog nad
mojim uima.
Ipak, to stanje nije imalo nita muno. Bio sam preplavljen neizrecivom radou i
poelio sam zauvijek ostati tako, a bijae neobino, premda je orkestar utrostruio brzinu, da
se nismo trebali nimalo truditi da ih slijedimo.
Pomonici, zadivljeni naom okretnou, vikali su bravo i svom snagom su pljeskali
rukama koje nisu stvarale nikakav zvuk.
Angla, koja je dotad plesala s iznenaujuom energijom i pravilnou, iznenada je
izgledala kao da se umorila; naslonila mi se na rame kao da nema nogu; njena mala stopala
koja su do prije minut doticala pod, samo su se polako odizala, kao da su puna olova.
-

Angla, Vi ste umorni, rekoh joj, odmorimo se.

Rado bih, odgovori ona briui elo maramicom. Ali dok smo plesali, svi su sjeli,

ima jo samo jedna fotelja, a nas je dvoje.

Ne smeta, moj lijepi anele. Uzet u Vas u krilo.
III

Bez i najmanjeg prigovora Angla sjede, obgrlivi me rukama poput bijelog ala,
skrivajui glavu u mojim njedrima da se malo ugrije, jer je bila hladna poput mramora.
Ne znam koliko smo vremena tako ostali, jer su sva moja ula bila uronjena u
kontemplaciju o tom misterioznom i fantastinom biu.
Vie nisam imao pojma ni o vremenu ni o mjestu; stvarni svijet vie nije postojao za
mene, a sve veze koje su me za njega vezale bile su pokidane; moja dua, izvaena iz svog
zatvora od blata, plovila je po ovom valu i po beskraju; shvaao sam ono to nijedan ovjek
ne moe shvatiti, Angline misli su mi se otkrivale a da nije nita morala rei; jer dua joj je
bljetala u tijelu poput lampe od ubjelka, a zrake to su izlazile s njenih grudi probijale su
moje u potpunosti.
eva zapjeva, blijeda svjetlost razli se po zavjesama.
im je Angla to opazila, brzo se podie, mahnu u znak pozdrava, i nakon nekoliko
koraka vrisnu i pade.
Prestravljen, skoih da je podignem... Krv mi se ledi samo kad na to pomislim: nisam
naao nita osim posude za kavu razbijene u tisuu komadia.

Na taj prizor, ubijeen da sam bio igraka neke avolske iluzije, uhvati me takav strah,
da izgubih svijest.
IV
Kada sam se osvijestio, bio sam u svom krevetu; Arrigo Cohic i Pedrino Borgnioli su stajali
na mom uzglavlju.
im sam otvorio oi, Arrigo povika:
-

Ah! konano! evo ima skoro jedan sat da ti trljam sljepoonice kolonjskom
vodom. Kog si vraga radio sino? Jutros, poto sam vidio da ne izlazi, uao sam ti
u sobu i naao te ispruenog na podu, u odjei za bal, kako stie u naruju komad

slomljenog porculana, kao da je to kakva mlada i lijepa djevojka.

Dovraga! ovo je svadbena odjea mog djeda, ree drugi podiui jedan od skutova
tamnocrvene svile sa zelenim cvijeem. Evo dugmadi od trasa i od filigrana kojim
se toliko diimo. Thodore ga je naao u nekom oku i uzeo da se zabavi. Ali
zbog ega ti je bilo loe? doda Borgnioli. To je dobro za jednu kicoicu bijelih
ramena; raskopamo je, uzmemo joj ogrlice, al, i to je prava prilika za

prenemaganje.
Samo me uhvatila slabost; podloan sam tome, odgovorih suho. Ustadoh, skidoh
svoju smijenu odjeu.

A zatim smo dorukovali.

Moja tri druga jela su mnogo i pila jo vie; ja gotovo i nisam jeo, sjeanje na to to se
dogodilo me je dovodilo u neko udno odsutno sanjarenje.
Kada je zavrio doruak, kako je padalo kao iz kabla i nije bilo naina da se izae,
svatko se zabavio kako zna. Borgnioli je bubnjao ratnikim koracima po staklu; Arrigo i
domain igrali su dame; ja sam iz svog albuma izvukao komad telee koe i poeo crtati.
Gotovo neprimjetne crte moje olovke, a da na to nisam ni najmanje mislio, stadoe s
najudesnijom preciznou predstavljati posudu za kavu koja je odigrala tako vanu ulogu te
noi.
-

Zauujue je kako ta glava lii na moju sestru Anglu, ree domain, koji mi je,
zavrivi partiju, gledao preko ramena kako radim.

Doista, odmah mi je izgledalo kao da je posuda za kavu njeni i melankolini Anglin

profil.

U ime svih svetaca, je li iva ili mrtva? povikah drhtavim glasom, kao da mi ivot

ovisi o njegovom odgovoru.

Umrla je prije dvije godine od upale plua poslije jednog bala.
Avaj! odgovorih tuno.
I zaustavivi suzu koja je skoro pala, vratio sam papir u album. Tada sam shvatio
da za mene vie nema sree na ovom svijetu!