prolost-sadanjost-budunost

prof. dr. enes durmievi

prestanak vaenja
erijatskog prava
kao pozitivnog prava
1945. godine u bosni
i hercegovini
1. Model sekularne drave
Po zavretku Drugog svjetskog rata 1945. godine, u novoj
Jugoslaviji uveden je model sekularne drave koju karakterizira
odvojenost vjerskih zajednica od drave, proglaenje vjere za privatnu stvar svakog ovjeka i uivanje graanskih prava neovisno
o pripadnosti ili nepripadnosti nekoj vjerskoj zajednici ili ispovijedanju neke religije.
Prihvatanjem ovog modela ureenja odnosa izmeu religijskih zajednica i drave nuno je imalo za posljedicu da vjerski
propisi gube pravnu sankciju i da svaki graanin zbog pripadnosti
bilo kojoj religiji, odnosno vjerskoj zajednici, nije mogao uivati
vie prava od drugih, ili biti uskraen u nekim pravima.
Odnosi izmeu drave i vjerskih zajednica su kompleksni i
izazivaju meusobne sukobe iz razloga to i drava i vjerske zajednice ele utjecati na vitalne interese u drutvu: obrazovanje,
ideologiju (monopol na istinu), vjerska prava i slobode, autonomnost u odluivanju itd.
Model sekularne drave je u historiji prvi put proklamiran
prvim amandmanom na Ustav Sjedinjenih Amerikih Drava,
koji je usvojio Kongres SAD-a, 25. septembra 1789. godine, a
ratificirale su ga tri etvrtine federalnih drava 15. decembra 1791.
godine. Prvih deset amandmana doneseno je na Ustav SAD-a 17.
septembra 1787. godine. Prvi amandman glasi: Kongres ne moe
donositi nikakav zakon o ustanovljavanju dravne religije, kao ni
zakon koji zabranjuje slobodno ispovedanje vere; ni zakon koji

Str.1056

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

ograniava slobodu govora ili tampe ili pravo naroda na mirne

zborove i na upuivanje peticije vladi za ispravljanje nepravdi.1
Izglasavanjem ovog amandmana na Ustav SAD-a, u svijetu
se poinje prihvatati model odvojenosti drave i vjere u sve veem
broju drava, posebno na Zapadu. Ovaj model znai sekularizaciju, odnosno posvjetovljenje dravnih i drutvenih funkcija pri
emu javni domen postaje nadlenost drave.
Sekularizacija2 je rezultat viestoljetne borbe evropskog
ovjeka protiv privilegiranog poloaja odreene religije i njenih
pripadnika nad drugim religijama, u ovom sluaju katolianstva
nad svim ostalim religijama, odnosno nad slobodnim miljenjem
uope. Ovaj otpor religijskom autoritetu javljao se u nekoliko raznorodnih oblika u periodu poznatom pod imenom renesansa. S
usponom humanizma i individualizma, koji su postali dominantni u modernoj civilizaciji, potisnuta je religija iz javnog ivota i
prestala je igrati onu ulogu koju je imala u srednjem vijeku.
Sekularizam kao filozofski projekt izgrauje svijest s veoma
jasnim odbacivanjem transcendencije. Njegova humanistika
utopija da e moderni ovjek zaboraviti religiju ini sadraj veine
sekularistikog diskursa i kritike religije uope. Mada je u zapadnoj
civilizaciji ova utopija imala znaajno mjesto u XIX i XX stoljeu,
trijumf sekularizma bio je oduvijek pod upitnikom.
Od renesanse pa do najnovijeg doba, kranstvo na Zapadu
moralo je voditi stalni rat protiv ideologija, filozofija, institucija
i prakse koji su po samoj svojoj prirodi bili sekularni i koji su bili
stalni izazov autoritetu religije i njenoj legitimnosti. Ova stalna
borba religije i sekularizma imala je za rezultat dominaciju
sekularizma i negaciju religije u svakodnevnom ivotu zapadnog
ovjeka. Sekularizam je postepeno odvojio filozofiju i nauku, pa
1
Parks, Henri Bemford, Istorija SAD, Izdavaka radna organizacija Rad,
Beograd, 1985., str. 776.
2
Prihvatanje ove prosvijetljene ideje o odvajanju crkve, drave i zapadnih,
sekularnih modela razvoja odloili su religiju u spremite tradicionalnih vjerovanja,
vrijednih za razumijevanje prolosti, ali irelevantnih ili problematinih za moderni
politiki, ekonomski i drutveni razvoj. Ni razvojna teorija ni meunarodni odnosi nisu
religiju smatrali vanom varijablom za politiku analizu. Odvajanje vjere od politike
previdjelo je injenicu da su vjerske tradicije bile ustanovljene i da su se razvijale u
historijskim, politikim, drutvenim i ekonomskim kontekstima. Njihove doktrine i
zakoni bili su uvjetovani ovim kontekstima (Esposito, John L., Islam i sekularizam u
XX stoljeu, Znakovi vremena, vol. 5, broj 16, Sarajevo, 2002., str. 82.).

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1057

ak i umjetnost, iz podruja religije, koja je bila duboko proeta

religijskim vrijednostima u srednjem vijeku u Evropi. Pod udar
sekularizma doi e ak i teologija, koja je na kraju sama postala
sekularizirana, to e dovesti do snanog povlaenja religije iz
svakodnevnog ivota ovjeka na Zapadu.
Evropski ovjek odvikao se od javnog izraavanja religije
u svakodnevnom ivotu, bilo da je prakticira malo ili nikako.
Rezultat takvog odnosa prema religiji u javnom ivotu danas
dovodi do kontradiktornih tendencija: na jednoj strani indiferentnost prema religiji i, esto, novi i zabrinjavajui fenomen
koji se naziva religijska nepismenost i, na drugoj, smeteno i nekada haotino propitivanje vrijednosti s izraenom potrebom
za duhovnosti koja se nalazi u obliku grupa, sekti i hijerarhijski
ureenih zajednica.3
Indiferentnost prema religiji, kao rezultat sekularizacije
drutva, dovela je do toga da je moderno industrijalizirano drutvo,
uglavnom, nereligiozno. Sekularna zapadna drutva, uglavnom,
smatraju da pravo ne proizlazi iz religije, nego iz volje ljudi tamo
gdje su drutva demokratska. Bez obzira na destrukciju znaajnog
dijela tradicionalne religije, nakon renesanse pa sve do naih dana,
ipak se na kraju XX stoljea javlja probueni interes za ponovnim
otkrivanjem duhovnog i svetog.
Princip sekularizma je danas prihvaen kao jedno od
osnovnih naela ureenja modernih drava. Meutim, postoje
razliita shvatanja i razliite primjene ovog principa i, shodno
takvim razliitim shvatanjima, razliita pozicija vjerskih zajednica,
odnosno, razliito ureenje odnosa drave i vjerskih zajednica. U
nekim dravama princip sekularizma daje autonomiju vjerskim
zajednicama u odnosu na dravnu vlast, dok su u drugim vjerske
zajednice marginalizirane i ovisne od dravne vlasti.
S obzirom da je u Jugoslaviji, pored oslobodilake borbe,
u toku Drugog svjetskog rata izvedena i socijalistika revolucija,
koja je za posljedicu imala izgradnju drutva na osnovama
marksistikog uenja, bilo je logino da je nova vlast u sferi odnosa
drave i vjerskih zajednica primijenila ovo uenje. Po ovom uenju,
postojanje religije u odreenom drutvu pokazatelj je otuenosti
Ramadan, Tarik, Biti evropski musliman, Udruenje ilmijje Islamske zajednice
u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2002., str. 227-228.
3

Str.1058

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

takvoga drutva i, konsekventno tome, religija je negativno

vrednovana.4
Marks je smatrao da je cjelokupna povijest bila utemeljena
na borbi razliitih klasa na osnovama ekonomskih elemenata i
da je ovjekova egzistencija utemeljena na njegovoj kreativnosti
da stvaralaki oblikuje predmete u prirodi i proizvodi dobra. Ta
dobra trebaju uivati svi ljudi, a to je mogue samo u besklasnom
drutvu do kojeg se moe doi jedino revolucijom.
Razraujui Hegelovu dijalektiku filozofiju, razvio je uenje poznato pod nazivom dijalektiki materijalizam, koji je bio
filozofski temelj komunizma.
Poto je, po ovom uenju, religija smatrana glavnim ideolokim oruem eksploatatora u borbi protiv potlaenih u svim
drutveno-ekonomskim stadijima, i time bila izvorom drutvene
nepravde, socijalizam je obeavao potpuno osloboenje ovjeka
i njegov drutveni napredak vie nego to su to uinile graanske
revolucije.
Ustavna pozicija vjerskih zajednica u novoj Jugoslaviji
regulirana je lanovima 21, 23 i 25 Ustava Federativne Narodne
Republike Jugoslavije (FNRJ) iz 1946. godine:
lan 21 Svi graani Federativne Narodne Republike Jugoslavije jednaki su pred zakonom i ravnopravni su bez obzira na
narodnost, rasu i veroispovest. Ne priznaju se nikakve privilegije
po roenju, poloaju, imovnom stanju i stupnju obrazovanosti.
Protivan je Ustavu i kanjiv svaki akt kojim se graanima daju
privilegije ili ograniavaju prava na osnovu razlike u narodnosti,
rasi i veroispovesti kao i svako propovedanje nacionalne, rasne ili
verske mrnje i razdora...
4
Tako e Marks rei da je religija izraz bede, ali odmah dodati i protest protiv
bede, tj. ona nema samo konzervativnu ve i kritiku funkciju u drutvu. On e kritikovati
hriansko-judejsku institucionalnu religiju, ali e priznati njenu revolucionarnu ulogu
u ranom hrianstvu. On e jasno videti da je religija odreena svest o svetu, ali i da
je ona pokuaj bekstva iz toga sveta, tj. da nije samo njegova sveana dopuna nego
i fantastino ostvarenje ljudskog bia! Prema tome, religija nije samo oblik otuene
nego i oblik kritike svesti, nije samo nain prilagoavanja na neovean svet nego i
pobuna protiv toga sveta, nije samo opijum naroda nego i njegova samosvest, nije uvek
nazadna, nego i napredna. Zbog ove dvostruke prirode religije, u njoj je bilo mogue
nai nadahnua kako za promenu, tako i za ouvanje postojeeg poretka stvari. Svakoj
drutvenoj strukturi odgovara struktura ideja, verovanja i vrednosti, koje je opravdavaju,
ali i koje je poriu. Religija moe da tu strukturu blagoslovi ili prokune (unji, uro,
Znati i verovati, igoja tampa, Beograd, 1995., str. 231-232).

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1059

lan 23 Svi graani bez razlike pola, narodnosti, rase

veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su
navrili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani
u sve organe dravne vlasti...
lan 25 Graanima je zajamena sloboda savesti i sloboda
veroispovesti. Crkva je odvojena od drave. Verske zajednice ije se
uenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima
i u vrenju verskih obreda. Verske kole za spremanje svetenika
slobodne su, a stoje pod optim nadzorom drave. Zabranjena je
zloupotreba crkve i vere u politike svrhe i postojanje politikih
organizacija na verskoj osnovi. Drava moe materijalno pomagati
verske zajednice.5
Garantirajui slobodu savjesti i slobodu vjeroispovijesti,
Ustav FNRJ iz 1946. godine je ustvari proklamirao odvojenost
vjere od drave i proglasio vjeru privatnom stvari svakog graanina pri emu drava nije bila zainteresirana da li e graanin
vjerovati ili ne.
Sloboda savjesti podrazumijevala je slobodu pojedinca da
slobodno izabere da li e vjerovati (biti teist) ili uope nee vjerovati
(ateist). Ova sloboda jeste apsolutna i ona je dio najintimnijeg
bia svakog pojedinca, te stoga, drava u toj sferi nema ta traiti,
niti moe to ureivati svojim aktima.
Sloboda vjeroispovijesti jeste slobodna volja svakog pojedinca da izabere svjetonazor, odnosno oblik religije. Modusi
ispovijedanja vjere predmet su pravnih normi pojedinih drava,
a u novije vrijeme, sve vie, meunarodnih pravnih akata. Sloboda vjeroispovijedanja ureuje se dravnim aktima, te stoga nije
apsolutna, nego je ograniena osnovnim pravima i slobodama
drugih, javnim poretkom, moralom, obiajima i dr. Ogranienja
slobode vjeroispovijesti takoer su zakonom propisana, upravo
da se ne bi ugrozila pravna sigurnost i izbjegao svaki voluntarizam dravnih organa.
Meutim, u svakodnevnom ivotu u novoj Jugoslaviji, pogotovu u prvom periodu do esdesetih godina, praksa je odudarala
od ustavnih principa.
5
Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970, tom I, Institut za noviju
istoriju Srbije, Beograd, 2002., str. 195-196. Vidi, takoer: ulinovi, Ferdo, Dokumenti
o Jugoslaviji, kolska knjiga, Zagreb, 1968., str. 559-560.

Str.1060

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

2. Simbioza partijskog i dravnog aparata

S obzirom da u ovakvom drutvu, u kojem je vladao jednopartijski sistem, nije postojala faktika razlika izmeu dravnog i
partijskog aparata, odnosno dravnih i partijskih ciljeva, funkcionirala je simbioza dravnog i partijskog aparata u svim sferama drutvenog ivota. Stoga je bilo sasvim logino, s obzirom na
gore spomenuto uenje koje je bilo zvanina ideologija vladajue
i jedine partije, da je politika prema vjerskim zajednicama imala
za cilj ogranienje utjecaja vjerskih zajednica u drutvu, njihovu
kontrolu i pritisak na vodee predstavnike vjerskih zajednica u
smislu lojalnosti dravnim organima.6
Kad je rije o Islamskoj zajednici, njeni najvii organi pozdravljali su odvajanje vjerskih zajednica od drave, naglaavajui da je to u interesu samih vjerskih zajednica. Tako Vrhovni
vakufski sabor Islamske vjerske zajednice u FNRJ, na svom
zasjedanju odranom 26.-27. augusta 1947. godine u Sarajevu
izdaje rezoluciju u kojoj naglaava da izvreno odvajanje vjerskih organizacija od drave ne samo da nije od tete po interese
nae vjerske zajednice, nego, naprotiv, tim aktom, koji je mnogo
ranije izveden u naprednim zemljama, obezbijeen je nesmetan
i slobodan ivot nae vjerske zajednice i zagarantovana puna
ravnopravnost svih vjerskih zajednica u odnosu na dravu. Ta
demokratska tekovina jeste pozitivan faktor u daljem razvoju i
jaanju bratstva i jedinstva svih naih naroda, to predstavlja jedan od osnovnih uslova napretka nae narodne drave. S takvim
osjeajima slobode i na osnovu slobodno donesenog Ustava
IVZ Vrhovni vakufski sabor pristupio je izboru svog vrhovnog
vjerskog poglavice reisu-l-uleme, u kome inu vidi dovravanje
izgradnje svoje vjerske organizacije.7
U teoriji, drava je elela da se individualni vernici tretiraju kao punopravni
graani, ali u praksi je bilo mnogo odstupanja, posebno na lokalnom nivou. Ta odstupanja
su tolerisana, pa ak i podsticana, tako da bi se moglo govoriti o dvojnom odnosu dravnih
organa prema verskim zajednicama: deklarativno, oni su se oslanjali na pozitivne
zakone, a u praksi su se sluili i vaninstitucionalnim sredstvima. Svako ponaanje koje je
odudaralo od zakonskih propisa tumaeno je neiskustvom, nestrunou, sektaenjem i
slino, ali niko od predstavnika lokalne birokratije nije snosio nikakvu odgovornost zbog
svojih postupaka. Sve se uglavnom svodilo na verbalne osude (Radi, Radmila, Drava
i verske zajednice 1945-1970., tom II, str. 639-640).
7
Rezolucija Vrhovnog vakufskog sabora Islamske vjerske zajednice u FNRJ, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo, 1950., str. 18.
6

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1061

Religioznost je postala privatna stvar vjernika, ali, to je

veoma logino, vjerske zajednice nisu se odrekle svoga utjecaja
na drutvo. Intenzitet i forme ovih utjecaja esto su bile predmet
sporenja izmeu vjerskih zajednica i drave. Vjerske zajednice
nisu pristajale da budu marginalizirane, s jedne, dok su dravni
organi svaku iole znaajniju aktivnost vjerskih zajednica, za koju
su smatrali da izlazi iz djelokruga njihovog djelovanja proglaavale klerikalizmom, politizacijom vjere i vjerskih osjeanja graana i
dr., s druge strane. I sam odnos drave nije bio jednak prema svim
vjerskim zajednicama, mada je on principijelno rijeen Ustavom
i ta jednaka distanca prema svim vjerskim zajednicama je, uglavnom, uvijek naglaavana.8
U ovom periodu lanovi vladajue Komunistike partije
Jugoslavije (KPJ) tretirali su religiju kao politiki problem, a
njihovu religijsku doktrinu kao neprijateljsku, dok su religijske
zajednice smatrali takmacem u borbi za utjecaj u drutvu i iniocem koji je vrio opstrukciju izgradnje socijalistikog drutva.
Razlike u odnosu prema religijskim zajednicama bile su rezultat
unutranje strukture, jaine, veliine i historijskog naslijea pojedinih vjerskih zajednica.
Poto drutveno-politiko ureenje nije priznavalo nikakav
autoritet izvan autoriteta vladajue partije i njene ideologije, to
je za posljedicu imalo nepostojanje bilo kakve politike opozicije
u drutvu. Stoga se esto deavalo da politiki protivnici takvog
drutvenog i dravnog ureenja pokuaju nai okrilje unutar
vjerskih zajednica i na taj nain pruiti bilo kakav oblik legalnog
otpora postojeem politikom sistemu.9
8
Kombinacijom represije u svim njenim oblicima (fiziki napadi, suenja,
progoni, maltretiranje svetenstva i sl), pretnjama, ekonomskim iscrpljivanjem,
resocijalizacijom stanovnitva, ali i istovremeno i laskanjem (dodeljivanje materijalne
pomoi, ordenja, putovanja u inostranstvo, odobravanje izgradnje hramova i sl)
vreni su pokuaji diferencijacije meu visokim predstavnicima verskih zajednica
i svetenstvom. Favorizovani su oni predstavnici verskih zajednica koji su prihvatali
saradnju, mada su mnogi od njih to inili smatrajui da e samo tako moi efikasnije
da deluju i na verskom planu (Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970.,
tom I, str. 15).
9
Dravna vlast je razlikovala religiozna oseanja vernika kao drutveno uslovljenu pojavu, koja se moe reavati administrativnim diktatom, od politike zloupotrebe vere. Ali pod terminom politike zloupotrebe vere esto se znala kriti i pretnja ili
obraun sa verskim zajednicama zbog odbijanja da udovolje eljama dravnih organa
(Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970., tom II, str. 642).

6 - Glasnik Rijaseta . . .

Str.1062

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

Odvajanjem vjerskih zajednica od drave i proglaenjem

vjere privatnom stvari svakog graanina imalo je za posljedicu
da vjerski propisi vie nee imati dravnu sankciju. Pored toga,
vjerske zajednice izgubile su i svaki utjecaj u kolstvu, jer je vjersko
obrazovanje prognano iz svih stupnjeva kolovanja, od najnieg,
osnovnog, do najvieg, univerzitetskog. Vjerskim zajednicama dozvoljeno je, da u okvirima svojih mogunosti, organiziraju vjersko
pouavanje na dobrovoljnoj bazi unutar svojih institucija, za one
graane koji to ele. Meutim, u ovom periodu dolo je i do zabrane vjerske pouke i u vjerskim institucijama (crkve, damije,
mektebi), osim u vjerskim kolama za pripremanje vjerskih slubenika (medrese, bogoslovije, vjerski fakulteti i dr.).
Pored zabrane vjeronauke u redovnim kolama, vjerskim
zajednicama su Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji, od
23. augusta 1945. godine, koji je donijela Privremena Narodna
skuptina Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ), oduzeti
ogromni kompleksi zemljita pod geslom da zemlja pripada
onima koji je obrauju. Oduzimanje zemlje vjerskim zajednicama
obrazloeno je, izmeu ostalog, izgradnjom budueg jedinstva
jugoslavenskih naroda.10
lanom 8 stavom 1. odreen je maksimum zemljita koji su
mogle zadrati vjerske zajednice za svoje potrebe, dok je sve ostalo
pripalo dravi: Bogomoljama, manastirima i verskim ustanovama mogu se, prema mesnim uslovima, u svakom pojedinom sluaju ostaviti bate, vinogradi, vonjaci, njive, utrine i ume najvie
do 10 ha ukupne povrine za izdravanje ili za humane ustanove
i narodne skupove. 2. Ako su ove ustanove veeg istorijskog znaaja, moe im se ostaviti u vlasnitvo najvie do 30 ha obradivog
zemljita.11
10
Objanjavajui u referatu za sovjetsko poslanstvo u Beogradu, problem
agrarne reforme na crkvenim zemljama u Jugoslaviji, ministar poljoprivrede Vasa
ubrilovi je pisao oktobra 1945.: Za svakoga ko malo poznaje unutranje odnose u
Jugoslaviji je jasno da jedinstva njenih naroda nee biti sve dotle dok se uticaj vere ne
ogranii i ne uputi samo na uske verske ciljeve i zadatke. To e se moi postii jedino
slabljenjem privredne, kulturne i politike moi crkvenih jerarhija. Zato e on morati
preduzeti itav niz mera, poev od zavoenja graanskog braka, preko laicizacije
prosvete do agrarne reforme da bi uticaj crkava sveo na pravu meru, tj. onemoguio
im da nove narataje u Jugoslaviji odgajaju kao dosad u verskoj iskljuivosti i mrnji, i
to je jedan od velikih razloga zato je potrebno izvriti agrarnu reformu i na crkvenim
zemljama (Radi, Radmila, Drava i verske zajednice 1945-1970., tom I, str. 179).
11
Radi, Radmila: Drava i verske zajednice 1945-1970., tom I, str. 180.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1063

Ovim je zakonom ekonomska osnova vjerskih zajednica gotovo unitena, i one su bile prisiljene ivjeti od dobrovoljnih davanja
svojih vjernika i dijelom od dravne pomoi.
Iako vlast, u principu, nije pravila razliku meu vjerskim
zajednicama, njihov poloaj u novoj dravi, pored specifinosti svake
vjerske zajednice ponaosob, njihovi odnosi s dravnim organima
zavisili su u velikoj mjeri i od unutranjih politikih odnosa, ali i
od meunarodnih politikih kretanja, odnosno od meunarodnog
poloaja Jugoslavije. Prva faza mogla bi se vremenski oznaiti kao
faza koja je trajala od zavretka rata do sukoba sa Staljinom 1948.
godine. U ovoj fazi dravni organi pokuavaju, uz sve mjere koje
su bile na tragu odvajanja vjerskih zajednica od drave, nai modus
vivendi s predstavnicima svih vjerskih zajednica izbjegavajui otrije
napade na vjerske zajednice, bilo zbog konsolidacije unutranjih
politikih odnosa ili zbog meunarodnog poloaja Jugoslavije.
U drugoj fazi, zbog sukoba sa Staljinom i ukupne politike situacije, kako u zemlji, tako i na meunarodnom planu, koriste se
sredstva i metodi koji imaju za cilj suavanje vjerske djelatnosti samo
na duhovnu sferu i pritisak na velikodostojnike svih vjerskih zajednica da se identificiraju s dravnim reimom. Nakon ovog perioda, donoenjem Zakona o poloaju vjerskih zajednica 1953. godine,12 dolo je do poputanja u odnosima izmeu njih i drave, kada su vjerski
slubenici dobili pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje, slobodnije izdavanje vjerske tampe i izvoenje vjeronauke u objektima
vjerskih zajednica i dr. Meutim, vjerske zajednice i dalje su uspjeno
bivale uklonjene iz javnog ivota i gurane na drutvenu marginu.
3. Ukidanje erijatskih sudova
Primjenjujui princip odvojenosti vjerskih zajednica od drave, Predsjednitvo Narodne skuptine Republike Bosne i Hercegovine je 5. marta 1946. godine donijelo Zakon o ukidanju erijatskih
sudova na podruju Narodne Republike Bosne i Hercegovine.13
12
Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 5-7, god. IV, Sarajevo,
1953., str. 111-114.
13
Slubeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 10, god. II, Sarajevo, 6.
marta 1946., str. 1. Vidi, takoer; Zapisnik sa sjednice vlade odrane 27. II 1946. godine (taka
5. Zakon o ukidanju erijatskog nasljednog prava i protezanju graanskog nasljednog prava
nad muslimanima Bosne i Hercegovine), u knjizi Narodna vlada Narodne Republike Bosne i
Hercegovine 1945-1948. Zapisnici, Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1985., str. 44.

6*

Str.1064

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

Tim zakonom ukinuti su sreski erijatski sudovi u Bosni i

Hercegovini i Vrhovni erijatski sud pri Vrhovnom sudu Bosne
i Hercegovine u Sarajevu. Svi predmeti koji su do ukidanja erijatskih sudova spadali u njihovu nadlenost ili bili u procesu
raspravljanja, stavljeni su u nadlenost narodnih, odnosno graanskih sudova ili drugih dravnih organa. Ovaj zakon stupio je
na snagu danom njegovog objavljivanja.
Na osnovu ovog zakona, ministar pravosua je 15. marta
1946. godine donio Uputstvo za izvrenje Zakona o ukidanju erijatskih sudova na podruju Narodne Republike Bosne i Hercegovine14, kojim je propisano da e sreski erijatski sudovi (referenti
za erijatske pravne stvari kod sreskih sudova) i Vrhovni erijatski
sud pri Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine prestati s radom
odmah sa svim poslovima za koje su do tada bili nadleni. Sve
spise, arhivu, upisnike, inventar i kancelarijski materijal sreskih
erijatskih sudova preuzeli su sreski sudovi, dok je Vrhovni sud za
Bosnu i Hercegovinu bio obavezan da preuzme sve gore spomenute predmete od Vrhovnog erijatskog suda u Sarajevu.
Sidile (upisnike na turskom jeziku), vakufname o osnivanju
vakufa i druge isprave te vrste sreski sudovi i Vrhovni erijatski
sud bili su obavezni dostaviti Ministarstvu pravosua Narodne
Republike Bosne i Hercegovine.
Sve ove radnje gore spomenuti sudovi morali su izvriti do
31. marta 1946. godine, dok su svi slubenici i osoblje erijatskih
sudova ostali raditi u narodnim sudovima.
Sve nezavrene predmete sreski i okruni sudovi bili su
duni sprovesti prema svojoj nadlenosti ponavljajui postupak
na osnovu vaeih propisa i uzimajui u obzir, to je vie mogue,
rezultate prethodno sprovedenog postupka pred erijatskim
sudovima (uviaj, sasluanje svjedoka itd).
Nezavrenim predmetima smatrali su se svi predmeti za
koje nije postojala pravosnana presuda. Presuene, a nedostavljene odluke erijatskih sudova, strankama su bili duni uruiti
sreski sudovi.
Zakonom o ukidanju erijatskih sudova, posmatrajui s normativnopravnog aspekta, erijatsko pravo prestaje biti pozitivno
14
Slubeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 12, god. II, Sarajevo,
15. marta 1946., str. 197-198.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1065

pravo u novoj Jugoslaviji. Meutim, erijatsko pravo i dalje, velikim dijelom, utjee na ponaanje muslimana, ali gubi dravnu
nadlenost.
Nepotrebno je napominjati da je erijatsko pravo u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske vladavine i u vrijeme
Kraljevine SHS/Jugoslavije, primjenjivano kao personalno pravo
muslimana regulirajui porodine, nasljedne, brane i vakufske
odnose. U ovom periodu oblast krivinopravnih i imovinskih
odnosa regulirali su dravni sudovi. Ukidanjem erijatskih sudova porodini, nasljedni, brani i vakufski poslovi preli su u
nadlenost dravnih, graanskih, sudova.
Nakon ukidanja erijatskih sudova u Bosni i Hercegovini,
Prezidijum Narodne skuptine Narodne Republike Bosne i
Hercegovine je, na osnovu lana 75 take 4 Ustava NRBiH, a u
vezi lana 5 take 12 Zakona o Prezidijumu Narodne skuptine
NRBiH, donio Zakon o zabrani noenja zara i ferede 29.
septembra 1950. godine.15
lan 1 ovog zakona objanjava razloge donoenja ovog
zakona: Izraavajui elje narodnih masa, radnih kolektiva i
masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vijekovna oznaka
potinjenosti i kulturne zaostalosti ene muslimanke, da se olaka
eni muslimanki puno koritenje prava izvojevanih u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj izgradnji zemlje i da joj
se obezbijedi puna ravnopravnost i ire uee u drutvenom,
kulturnom i privrednom ivotu zemlje, zabranjuje se noenje
zara i ferede i svako pokrivanje lica ene.16
Zakon je propisao kazne za noenje zara i ferede, nagovaranje i svaku radnju koja bi bila usmjerena na podsticanje
noenja zara i ferede. Raspon kazni bio je od 20.000 dinara do
dvije godine zatvora.
Ovakve drakonske kazne za radnje koje u osnovi predstavljaju
osnovna ljudska prava (oblik i vrsta odjee), bile su karakteristine
za tzv. revolucionarna prava, koja su bila u slubi odreene klase
i njenih interesa. Poto je tadanje socijalistiko pravo religiju
smatralo jednim od osnovnih klasnih neprijatelja, i samo odreeno
(vjersko) oblaenje moralo je biti sankcionirano.
15
Slubeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 32, god. VI, Sarajevo,
5. oktobra 1950., str. 427.
16
Isto.

Str.1066

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

Ipak, novoj vlasti trebalo je nekoliko godina da se odlui za

sankcioniranje ove muslimanske nonje. Sasvim je normalno
da je postojao otpor meu najirim muslimanskim slojevima
skidanju zara i ferede, koji su na ovim prostorima noeni
stoljeima. Kao to je poznato, jo je reisu-l-ulema Demaluddin
auevi, na Kongresu muslimanskih intelektualaca 1928. godine
u Sarajevu, izjavio da pokrivanje enskog lica nije erijatski
propis i da je rjeenje muslimanskog enskog pitanja vaan uvjet
opeg napretka svih Bonjaka. Ova fetva uglednog bonjakog
reisa, esto je koritena kao erijatski argument da zar i fereda
ne predstavljaju vjerski propis, nego je to tradicionalna nonja
pristigla s Bliskog istoka s dolaskom Osmanlija na Balkan i
prihvatanjem islama na ovim prostorima.
Drugi kongres Antifaistikog fronta ena (AF) Bosne
i Hercegovine iz 1947. godine donio je rezoluciju o otkrivanju
muslimanki, a sve ene muslimanke uesnice spomenutog kongresa skinule su i odbacile zar i feredu.17 Pri Glavnom odboru
AF BiH ak je, 1948. godine, osnovan poseban odbor za skidanje zara i ferede. Reimu je, itekako, bilo stalo do podrke ove
akcije u najirim muslimanskim slojevima, pa su irom Bosne i
Hercegovine ovu akciju podrali razna radnika udruenja,
predstavnici javnog i kulturnog ivota, napredni muslimani itd.
Posebno je bila znaajna podrka vodeih ljudi Islamske vjerske
zajednice, koju su nove vlasti lahko osigurale, jer su u sami vrh
Zajednice postavile sebi lojalne ljude.
Tako je novoizabrani reisu-l-ulema Ibrahim ef. Feji, u
svom nastupnom govoru, odranom prilikom primanja menure, 12. septembra 1947. godine, izmeu ostalog, u vezi pokrivanja
muslimanki, izjavio:
Jedno bolno pitanje koje pred nama stoji, kojem moramo
posvetiti veliku panju i gdje trebamo hitno intervenisati jeste pitanje jednakopravnosti nae muslimanke. Stotinama godina mi smo
eni uskraivali najelementarnija prava, prava na prosvjeivanje i
slobodu. Iako je Muhammed, a.s., prije 14 stoljea rekao: Traenje nauke obavezno je za svakog muslimana i muslimanku, ipak
17
Milii, Senija, Emancipacija muslimanske ene u Bosni i Hercegovini (Poseban osvrt na skidanje zara i ferede), u knjizi Urbano bie Bosne i Hercegovine, Institut
za historiju i Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996., str. 140.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1067

jo i danas ogromna veina naih ena nepismena je. Jedna od

dragocjenih tekovina oslobodilake borbe naih naroda svakako
je proklamovanje ravnopravnosti ene. Ali, naalost, ova ravnopravnost kod muslimanke ne moe doi do punog izraaja, jer
joj smeta zar i fereda. Otkrivanje ene sprovedeno je u mnogim
islamskim dravama, u nekim ak i silom zakona, a ipak kod nas je
veina ena pokrivena. Pa zato smo u tom pitanju tako uporni?18
Ovo pitanje razmatrao je i Vrhovni vakufski sabor Islamske
vjerske zajednice u FNRJ i zauzeo slijedei stav:
Vrhovno islamsko starjeinstvo u svojoj sjednici od 1.
novembra 1947. pozabavilo se pitanjem otkrivanja muslimanki i
donijelo sljedei zakljuak:
Uputiti ulema-medlisima odnosno organima koji vre
njihovu funkciju da je pitanje otkrivanja muslimanske ene
objanjeno Poslanicom Reis-ul-uleme i Rezolucijom Vrhovnog
vakufskog sabora, da pokrivanje ene nije vjerski propis i da
muslimanke, to se tie vjere, mogu slobodno otkrivene hodati
i vriti svoje poslove. Stoga se preporuuje ulema-medlisima,
odnosno organima koji vre njihovu funkciju, da preko podrunih
vjerskih organa prenesu ovu konstataciju na ire slojeve naroda
s upozorenjem da se predmetu ne prilazi s inatom, nego na
zgodan nain i bez upotrebe sile, kako to pitanje ne bi dovelo do
meusobne svae, jer nam je najpotrebnija sloga i bratstvo; da se,
18
Nastupni govor reisu-l-uleme Islamske vjerske zajednice u FNRJ Ibrahima
ef. Fejia, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 1-3, god. I, Sarajevo,
1950., str. 20: Tradicionalni islam zahtijeva da se ena oblai umjereno i da, obino,
nosi neku vrstu vela ili mahrame to e pokrivati njezinu kosu. Posljedica ovoga bio je
jedan niz enske odjee od Maroka do Malezije. Veina ove odjee bila je uveliko lijepa
i odraavala je enstvenost u skladu s etosom islama, koji insistira na skladnosti sa naravi
stvari i, sljedstveno tome, insistira na muevnosti mukarca i enstvenosti ene.
Potom su uslijedili modernistiki izazovi koji su bili uzrokom da ena skine veo,
da otkrije svoju kosu i da, naravno, obue zapadnu odjeu, barem se tako desilo u mnogim dijelovima islamskog svijeta. Sada se pojavljuje taj fundamentalizam ili revivalizam, koji je u nekim mjestima i krajevima stavio mahramu na eninu glavu, ili mainku
puku u enine ruke, sve to uz totalno zanemarivanje ljepote ostatka enine odjee kao
refleksije njezine enske prirode, to islam uvijek predvia. ovjek se pita ta je drae
Boijim oima: zapadno obuena ena muslimanka koja ide kui i obavlja svoje namaze,
ili revolucionarka koja automatom vitla i iji je islamijet sveden na mahramu da pokrije
njezinu kosu, dok vatra mrnje prekriva svu njezinu njenost i plemenitost koju je islam
tradicionalno poistovjetio sa enstvenou koja plamsa ak i tada kada ona obavlja javno
svoje namaze (Nasr, Seyyed Hossein, Tradicionalni islam u modernom svijetu, Rijaset
Islamske zajednice u BiH Izdavaka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1994., str. 23).

Str.1068

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

dakle, ovome pitanju pristupa s puno takta i ljubavi, da se ima u

vidu i pomanjkanje odjee itd., i da, po mogunosti, ovo pitanje
rjeavaju sami muslimani kao svoje isto islamsko pitanje, tj. da
se nastoji da ovo pitanje uzmu u svoje ruke frontovci muslimani
i muslimanke.19
Sam stil ovog saopenja otkriva vie injenica. Ako pokrivanje (noenje zara i ferede) nije vjerski propis, kako se
navodi u saopenju, zato se njime bave najvii organi Islamske
vjerske zajednice? Ako se spominje inat i upotreba sile, oito
je da je taj obiaj (ako nije vjerski propis) duboko ukorijenjen
u najirim slojevima bonjakoga stanovnitva i da je nerijetko
upotrebljavana sila u sprovoenju ovoga propisa. S druge strane,
spominjanje nedostatka odjee otkriva injenicu da su zaista neke
muslimanke i samim zarom sakrivale svoju sirotinju i neimatinu.
Ako pokrivanje nije vjerski propis, zato da ga rjeavaju sami
muslimani kao svoje isto islamsko pitanje (podv. E. D.). Oito
je da je u to vrijeme svako sprovoenje ovog i ovakvih zakona
koje bi sprovodili pojedinci, nemuslimani, bilo protumaeno kod
muslimana atakom na muslimane i njihovu vjeru islam. Meutim,
vjerovatno je bilo dosta priljenih muslimana frontovaca koji su
taj propis vrlo uspjeno sprovodili.
Dravna vlast je putem tadanjih medija, a posebno putem
tadanjeg jedinog tampanog medija Islamske vjerske zajednice,
Glasnika Islamske vjerske zajednice u FNRJ, osigurala teorijsku
razradu opravdanosti zabrane noenja zara i ferede enama muslimankama. Stoga je nekoliko autora objavilo svoja tumaenja
ovoga vjerskog propisa (ili obiaja) kod bosanskohercegovakih
muslimana.20
Ne postoje potpuni statistiki podaci o enama u Bosni i
Hercegovini koje su skinule zar i feredu. Ovi podaci postoje
19
Otkrivanje muslimanke, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ,
broj 1-3, god. I, Sarajevo, 1950., str. 69.
20
Feji, Ibrahim ef., reisu-l-ulema, Pokrivanje ene u islamu, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u FNRJ, broj 4-7, god. I, Sarajevo, 1950., str. 99-104; Seferovi, Selim,
Muslimanka pod zarom (Prijedlog za njeno otkrivanje), isto, str. 107-114; Ljubuni, Hasan,
Otkrivanje muslimanke (Referat odran na sastanku muslimana javnih radnika u Sarajevu),
isto, str. 117-120; Kuki, Hamid, Pitanje zara sazrelo je za konano rjeenje, isto, str. 144-145;
Miralem, Edhem, Nakon ukidanja jednog zastarjelog obiaja, isto, broj 11-12, str. 338-340.
Uglavnom, sva izdanja Glasnika u 1950. godini bila su posveena Zakonu o skidanju zara i
feree, odnosno, aktivnostima slubenika Islamske vjerske zajednice u vezi s ovim zakonom.

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1069

samo za 17 gradova u Bosni i Hercegovini, iz kojih se vidi da je od

50.000 ena muslimanki koje su, do stupanja na snagu Zakona o
skidanju zara i ferede 1950. godine, nosile zar i feredu, njih oko
22.000 skinulo spomenutu nonju. Prema nekim procjenama,
oko 200.000 ena muslimanki u Bosni i Hercegovini je tih godina
prestalo nositi zar i feredu. Meutim, i nakon donoenja gore
spomenutog zakona, bilo je pojedinaca koji su se ogluili o zakon
i bili kanjavani.21
Naravno, posmatrajui gornji zakonski propis o zabrani
noenja zara i ferede (ne ulazei uope da li je to vjerski propis
ili samo obiaj bosanskohercegovakih muslimana), iz pozicija
osnovnih ljudskih prava, veoma lahko emo zakljuiti da dravni
organi nisu mogli donijeti niti sprovoditi takav zakon u kojem se
propisuje kako e se odijevati i koju e vrstu odjee nositi graanin. Ako imamo u vidu realitet tadanjeg vremena, odnosno
revolucionarnost tadanjega prava, onda e nam biti sasvim
jasno da je tadanja vlast mogla donositi i ovakve zakone kojima
se titila drava, odnosno, dravna ideologija. Borba protiv
religije bila je legitimna.
4. Primjena erijatskog prava kao vjersko-moralnih
i obiajnih normi muslimana
Ukidanjem erijatskih sudova i prestankom vaenja erijatskog prava kao pozitivnog prava u podruju braka, porodice,
naslijea i vakufa za muslimane u Bosni i Hercegovini ovo pravo
iz dravnopravnog prelazi u vjersko-etiko podruje. Islam je
sveden na religiju s iskazivanjem u privatnoj sferi. Time islam,
regulirajui samo ona podruja koja su inae preputena religiji,
bitno mijenja svoju drutvenu poziciju. erijatsko pravo, gubei
dravnu sankciju i iskljuenjem iz javne sfere ivota u svijesti
muslimana prelazi iskljuivo u sferu vjere manifestirajui se kao
izvravanje osnovnih islamskih dunosti. erijatskopravne norme
izjednaavaju se sa svim ostalim vjerskim dunostima, kao to su
obredi pobonosti (ibdt), pravila o pristojnom oblaenju, ishrani
i piu, vjerskom obrazovanju, islamskim praznicima, obrezivanju,
ukopavanju mrtvih, sklapanju braka itd. Za muslimane erijatsko
21

Milii, Senija, Emancipacija muslimanske ene u Bosni i Hercegovini, str. 142.

Str.1070

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

pravo postaje vjersko-moralna obaveza, s tim da se pravna sankcija

zamjenjuje vjersko-moralnom sankcijom.
Kao to znamo, utjecaj erijatskog prava na muslimansko
drutvo i pojedinca jeste sveobuhvatan i dalekosean, jer erijat
ukljuuje i pravno i moralno podruje svakog pojedinca u svakodnevnom ivotu. erijat utjee ne samo na pravne ustanove nego i
na ostale institucije: dravu, obrazovanje, trgovinu itd. Ovaj aspekt
erijata moe jednim dijelom objasniti njegov uspjeh u preobraaju heterogenih drutava u prvim stoljeima islama u jednu relativno
homogenu politiku zajednicu.
Podjela erijatskih pravnih naloga od obaveznih do zabranjujuih odraava razliite nivoe moralnih zahtjeva koji su ljudima
upueni od Boga. Zahtjevi koji se nalaze u centru izmeu ovih polariteta nisu zahtjevni niti strogi, te stoga njihovo krenje nije osueno, mada se obeshrabruje. Meutim, ak i apsolutni pravni nalozi (naredbe i zabrane) u sutini imaju moralne, odnosno religijske
impilakcije, zbog ega ne moraju uvijek imati dravnu sankciju.
Mada je veza izmeu erijata i morala neraskidiva, ipak su
islamski pravnici napravili razliku izmeu privatne i javne moralnosti. Koristei islamsku pravnu terminologiju, pod privatnom moralnou shavatali bismo ljudske obaveze prema Bogu, isto religijske
aktivnosti jednog muslimana i koje se direktno tiu duhovnih odnosa ljudskog bia i Boga (ibdt), koji nemaju drutvenih posljedica,
te je stoga pojedinac odgovoran jedino Bogu, a ne drutvu.
Javna moralnost podrazumijeva ljudska prava, odnos prema
ljudima, odnosno obuhvata sve oblike drutvenog ponaanja koje
imaju drutvene posljedice (mumelt). Jedino ova druga grupa
prava moe biti predmetom pravnih sankcija.
Meutim, bez obzira na podjelu obaveza na privatne i javne,
ona je u sutini vie prividna nego stvarna. Naime, prema erijatu,
sve ljudske aktivnosti, bilo javne bilo privatne, podlone su moralnoj
ocjeni, jer, u krajnjem, sva ljudska bia su odgovorna Bogu za svoja
djela. Stoga u islamu, pravo i moral meusobno su jako povezani22
22
Tano je da u mnogim zapadnim pravnim tradicijama postoji razlika izmeu
moralnosti i prava, moralnosti i pravde. Meutim, u velikom broju zapadnih sistema
moralnost, u razliitim stupnjevima, je vaan element u definiranju prava i pravde.
Razlika je u tome to se zapadna moralnost temelji ili na probitku ili na suglasnosti i
konsenzusu, dok se u islamu moralnost temelji na apsolutnim vrednotama koje odreuje
Bog, na Stvoritelj, i koje mi prihvatamo kao takve. Dakle, ovdje se radi o prihvatanju,

Br.11-12

Prestanak vaenja erijatskog prava...

Str.1071

i zato erijat ima ogromnu mo u reguliranju ponaanja svakog muslimana, bez obzira da li funkcioniraju ostale drutvene institucije.
S izmijenjenim statusom erijatskog prava u ivotu muslimana u Bosni i Hercegovini dolo je i do promjene i u nainu
njegove primjene, ali i u tumaenju. Pripadnici islama poinju erijat primjenjivati kao vjersku normu za koju smatraju da, kroz
njihovu primjenu u svom privatnom ivotu, manifestiraju svoju
pripadnost islamu. Tako dolazi do transformacije erijatskih
normi iz propisa pozitivnog prava u propise vjerske discipline (za
pripadnike i slubenike Islamske vjerske zajednice) ili moralne i
obiajne norme23 za bosanskohercegovake graane, pripadnike islama. Utjeui i dalje na ponaanje bosanskohercegovakih
muslimana u svakodnevnom ivotu, drutveni aspekt i sama sadrina erijatskopravnih normi ostvarivali su se putem morala i
obiaja, odnosno, u normativnom smislu, putem djelatnosti organa Islamske vjerske zajednice koji su u svom svakodnevnom radu
i funkcioniranju obavezni primjenjivati erijatsko pravo. Shodno
obavezi da organi Islamske zajednice u svakodnevnoj djelatnosti
primjenjuju erijat kao svoje unutarnje norme, i samo tumaenje
erijata vre najvii organi Zajednice.
Nakon ukidanja erijatskih sudova u Bosni i Hercegovini,
Islamska vjerska zajednica nije osnovala sudove koji bi bili slini
duhovnim sudovima drugih vjerskih zajednica. Razlog je veoma
jednostavan, jer erijatsko pravo ne poznaje takve institucije niti
duhovne sankcije. Egzistirajui u dravi u kojoj funkcioniraju
odnosi odvojenosti vjere i drave, slubenici Islamske zajednice
obavljali su sklapanja brakova potujui erijatskopravnu formu
branog ugovora. Mada su ove pravne radnje ranije spadale pod
postoji i konsenzus, ali taj konsenzus je izmeu Boije upute i ljudskog prihvatanja te
upute. Drugo, islamski koncept je opseniji jer poinje s pravima pojedinca, tj. kako
je mogue ostvariti pravdu za pojedinca. Ali istodobno se vodi briga i o socijalnoj i
ekonomskoj pravdi u svim ljudskim odnosima. Tree, tu se radi i o politikoj pravdi, to
znai temeljna prava, ovjekov odnos prema dravi i njegovo pravo da ne slijedi dravu
ako trai neto to je nepravedno, nelegalno. Dakle, rije je o legalnoj pravdi koja ima
dvije dimenzije: zakon, propise i proceduru; i sudski proces putem kojeg se ostvaruje
pravda. I, na kraju, ideja pravde meu ljudima, meu narodima, zajednicama na
meunarodnoj razini kako bi se postigao mir na temelju pravde. Prema tome, islamski
pojam pravde je mnogo opseniji od sekularnog koncepta pravde (Khurid, Ahmad,
Adl, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, broj 1, Sarajevo, 1991., str. 55-56).
23
Kari, Fikret, Drutveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teoloki
fakultet, Sarajevo, 1990., str. 238.

Str.1072

Prof. dr. Enes Durmievi

Br.11-12

nadlenost erijatskih sudova, sada su to bili iskljuivo vjerski obredi koji nisu imali praktinih pravnih posljedica.
Tako se erijatsko pravo svelo na propise obredoslovlja, odnosno na ono to smo nazvali ljudskim obavezama prema Bogu
(ibdt) i taj dio erijata i ima najvei znaaj za muslimane koji
ive u sekularnoj dravi.
Gubei status pozitivnog prava za muslimane u Bosni i Hercegovini, erijat se manifestira kao svakodnevno prakticiranje islamskoga ivota, odnosno ivljenja u skladu s propisima Kurna i
prakse Poslanika, to u sutini oznaava primjenu erijatskog prava
u najirem smislu.
Dokle god erijatskopravna norma utjee na ponaanje ljudi, bez obzira na jainu i rairenost utjecaja, ona ivi, i mi moemo
govoriti o drutvenom vidu erijatskog prava.24

By Prof Dr Enes Durmisevic

EXPIRATION OF THE SHARIA LAW
AS A POSITIVE LAW IN BOSNIA-HERZEGOVINA, IN 1945
Summary
After the Second World War, in 1945, in new Yugoslavia, there have been adopted
a model of secular state, which was characterized by the separation between the religious
communities and the state, by issuing a proclamation that a religion is a private matter of
every person, and by the recognition of human rights regardless of the religious affiliation.
The adoption of this model of regulating the relations between religious communities and
the state, have necessarily resulted in the religious regulations loss of legal sanction and
in the situation where no citizen, because of his affiliation with any religion or religious
community, could enjoy more rights then others or be deprived of them.
Loosing the status of positive law in Bosnia-Herzegovina, the Sharia Law ha been
manifested as an everyday practice of Islam, which, basically, means the implementation
of Sharia Law in the broader sense.
Kari, Fikret, Pitanje primjene erijatskog prava kroz historiju bosanskohercegovakih Muslimana, Zbornik radova Islamskog teolokog fakulteta, Sarajevo, broj 1,
1982., str. 226.
24